SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET Ivana Lučića 3

Martina Grahek Ravančić

BLEIBURG I “KRIŽNI PUT” U HISTORIOGRAFIJI, PUBLICISTICI I MEMOARSKOJ LITERATURI

Magistarski rad

Mentor: prof. dr. sc. Ivo Goldstein Zagreb, 2006. UVOD

Ishod Drugoga svjetskoga rata nazirao se već krajem 1944. godine, kada Zapadni saveznici, potpomognuti jedinicama Crvene armije s istoka, zaokružuju svoje napredovanje. Općim nadiranjem rasipaju se snage Trećeg Reicha, koje su držale liniju obrane na području Grčke. Njihovo povlačenje prema zapadu pratio je i veliki dio Hrvatskih oružanih snaga (HOS) i civila. Dana 9. svibnja 1945., potpisana je opća kapitulacija vojske Trećeg Reicha, s kojom je službeno završen Drugi svjetski rat. No, rješavanje pitanja geopolitičkih odnosa i dominacije na ovim prostorima (posebice onima koji su pripadali poraženoj strani), kao i pitanje pravednog odnosa prema pripadnicima poraženih snaga, ostali su i dalje otvoreno pitanje i velika obaveza ratnih pobjednika. Pismeni dogovori, na koje se često poziva i prema kojima je trebalo regulirati postojeće stanje, te izvršiti svoju “moralnu obavezu”, potpisani su na političkim konferencijama, održanim i prije završetka ratnih operacija. Prekidom sukoba, zapisana riječ trebala je “zaživjeti”, no čini se da je i ovaj put sama provedba bila otežana ili možda upitna. U taj kontekst nužno je smjestiti događaje s kraja Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon završetka ratnih operacija, koji su danas poznati pod nazivom Bleiburška tragedija. Ovaj naziv obuhvaća: opkoljavanje i zarobljavanje postrojbi Trećeg Reicha i vojske NDH na prostoru Celje – Slovenjgradec – Dravograd – Bleiburg, izručivanje zarobljenika iz logora Viktring (Vetrinje) kraj Klagenfurta, te događaje koji su uslijedili duž “križnog puta” tj. na “marševima smrti”. U konačnici postavlja se pitanje koliko je vojnika (Hrvatske oružane snage, slovenski domobrani, srpski i crnogorski četnici i Kozaci) i civila stradalo u ova tri izolirana slučaja. Prema tome, svibanj 1945. godine, iako vremenski kratko razdoblje, svojom događajnicom predstavlja jednu od emotivnijih i zamršenijih tema hrvatske, slovenske, bošnjačke, srpske i crnogorske historiografije. Spomenuti događaji dugi niz godina bili su zakriveni “velom šutnje”, dok su prilično jednostrane interpretacije “službene” jugoslavenske historiografije, uglavnom nudile tek “pogled s pobjedničke strane”. Svaki spomen obilježen je tek kao “obračunavanje s narodnim neprijateljem”, te je u takvom svijetlu svako pitanje etičke odgovornosti za mnoge zločine, bilo nepotrebno i gotovo bespredmetno. S druge strane, u osnovi vrijedni napori hrvatske, slovenske i srpske emigracije, koja je nastojala razjasniti spomenute događaje, te prikupiti dokumente, donose nam uglavnom iskaze svjedoka, koji su često nabijeni emocijama (i mržnjom) i čiji nerijetko disonantni tonovi onemogućuju sveobuhvatno sagledavanje ove problematike.

11 Devedesetih godina prošlog stoljeća, tema Bleiburga i “križnog puta” postaje sve prisutnija, javlja se veliki broj naslova (historiografski, memoarski, žrtvoslovi i romansirani sadržaji, te razni feljtoni, napisi i članci objavljeni u različitim časopisima, novinama i dnevnom tisku), koji nastoje popuniti praznine. Neki od njih zaista predstavljaju vrijedan doprinos, no većina produkcije može se svrstati pod nazivnik memoarske publicistike i prigodničarske literature. Stoga je u takvom ozračju prilično teško rekonstruirati prošlu stvarnost. Upravo ta činjenica ostavlja mnogo prostora, pa je spomenuta problematika vrlo često popraćena različitim ideološkim nabojima. Cjelokupni problem potrebno je sagledati na dvije razine, od kojih prva predstavlja političku komponentu, kao nezaobilazni dio događaja, te drugi, i ne manje važan moralni segment odgovornosti za brojne počinjene zločine. Kao konačni cilj postavlja se točno utvrđivanje broja stradalnika i žrtava bleiburških i poslijebleiburških događaja, do kojih nije moguće doći na osnovi improvizacija, već isključivo uz pomoć stvarnih pokazatelja uvrštenih u interdisciplinarnu analizu. Ovim pregledom nastojat ću podatke iz postojeće literature uklopiti u više-manje poznatu kronologiju i na neki način sistematizirati i evaluirati u smislu ocjene njihove znanstvenosti i relevantnosti podataka koje donose. Kroz brojnu literaturu pokušala bih prikazati odnos prema spomenutim događajima (s obzirom na razdoblja kada se javljaju), ocijeniti i izdvojiti najznačajnije radove, te prikazati u kojim aspektima i koliko pridonose rasvjetljavanju ove problematike. Takva analiza ukupne produkcije o Bleiburgu i “križnom putu” nudi osnovu za daljnja istraživanja, otvara neka nova pitanja i sugerira moguće odgovore. Daljnja istraživanja, potkrijepljena dokumentima i arhivskom građom ponuditi će vjerujem cjelovit, znanstveni pregled događaja iz svibnja 1945. godine.

22 PREGLED VAŽNIJIH HISTORIOGRAFSKIH, PUBLICISTIČKIH I MEMOARSKIH NASLOVA O BLEIBURGU I “KRIŽNOM PUTU”

Bleiburg i “križni put”, kao nezaokruženi problem, tema su velikog broja knjiga, zbornika, priloga i napisa, koji proizlaze iz jugoslavenske (socijalističke) historiografije, publicistike i memoaristike, iz emigrantskih (hrvatskih, slovenskih i srpskih) krugova, te nakon devedesetih godina dvadesetog stoljeća i od strane brojnih domovinskih autora. Osim toga korisne naslove nalazimo i u stranim (njemačka, britanska i talijanska) historiografijama. S obzirom da je pregled literature i tema ovoga rada, u uvodnom dijelu navela bih tek neke najosnovnije naslove, čija objavljivanja su predstavljala značajan doprinos ili pomak u istraživanju događaja iz svibnja 1945. godine. Prvi napori pri razjašnjavanju i rasvjetljavanju bleiburških događaja učinjeni su među hrvatskom emigracijom, koja je započela s prikupljanjem iskaza i svjedočanstava o ovoj temi. Priča o Bleiburgu ponajprije je proširena po zemljama španjolskog govornog područja, gdje su prihvaćeni hrvatski emigranti nakon Drugoga svjetskog rata. Zamisao o izdavanju knjige javila se u okviru Hrvatsko-Latinskoameričkog kulturnog instituta (Instituto Croata Latinoamericano de Cultura), osnovanog 1960. u Buenos Airesu. Glavnu inicijativu pri razjašnjavanju bleiburških događaja dao je publicist Ivo Bogdan, čijim je nastojanjem 1963. godine, u Buenos Airesu objavljena “La Tragedia de Bleiburg”. Na gotovo četiristotinjak stranica objavljen je veliki broj dokumenata, većinom iskaza sudionika tih događanja. Iste godine sadržaj je objavljen i kao četverobroj u okviru revije “Studia Croatica”. Dugotrajna šutnja prekida se također, 1960. godine, kada je na komemoraciji petnaeste obljetnice bleiburških žrtava u SAD-u (Cleveland) osnovan Odbor za istraživanje bleiburške tragedije, na čelu s Ivanom Johnom Prcelom. Njihovim zalaganjem 1970. (Philadelphia), te kasnije 1995. godine (Pittsburgh) objavljena je vrijedna knjiga “Operation Slaughterhouse. Eyewitness Accounts of Postwar Massacres In Yugoslavia”, čiji su autori John Ivan Prcela i Stanko Guldescu. Početni dio knjige čine uvodni tekstovi glavnih urednika i suradnika, dok veći dio predstavljaju dokumenti. Nadopunjeno, hrvatsko izdanje, pod naslovom “Hrvatski holokaust” (priredili John Ivan Prcela i Dražen Živić) objavljeno je 2001. u Zagrebu. Četiri godine kasnije objavljeno je i drugo izdanje knjige “Hrvatski holokaust II”, koje je uredio John Ivan Prcela. Brojna nastojanja da se objavi knjiga o bleiburškoj tragediji na hrvatskom jeziku, ostvarena su 1976. (München-Barcelona), kada je u izdanju Knjižnice Hrvatske revije objavljena “Bleiburška tragedija hrvatskog naroda” (ur. Franjo Nevistić i Vinko Nikolić).

33 Osnovu ove knjige čini španjolsko izdanje iz 1963., nadopunjeno novim iskazima i dokumentima. Knjiga je polučila veliki uspjeh, te je već nakon godinu dana (München- Barcelona 1977.) objavljeno njeno drugo izdanje, čiji je urednik Vinko Nikolić. Uz manje dopune domovinsko izdanje istoimene knjige objavljeno je i 1993. u Zagrebu. Veliki doprinos pri rasvjetljavanju događaja s kraja Drugoga svjetskog rata u emigraciji (i kasnije) učinjen je u okviru časopisa “Hrvatska revija” koji su 1951. godine pokrenuli Antun Bonifačić i Vinko Nikolić. Različiti prilozi (od eseja do proze), nude nam brojna sjećanja, postavljaju, još uvijek aktualna pitanja, te nude raznolike odgovore. Osim ovog časopisa veći broj zanimljivih članaka pronalazimo i u “Novoj Hrvatskoj” (London) i “Drini” (Madrid). Među izdanjima Knjižnice Hrvatske revije, svakako valja izdvojiti zbornik “Bleiburg: uzroci i posljedice”, objavljen 1988. (München-Barcelona), u spomen četrdesete godišnjice bleiburške tragedije. Veliki broj znanstvenih priloga (analiza i povijesnih tekstova), prigodnih radova (uspomena i svjedočanstava), te literarnog i slikovnog materijala, okupljenih pod uredništvom Vinka Nikolića i danas predstavlja značajan doprinos proučavanju bleiburške tragedije. Radi toga je i ovaj naslov (neznatno ispravljen i dopunjen) objavljen nanovo 1998. u Zagrebu. Vrijedan prilog pri rasvjetljavanju ove teme predstavljaju knjige Ante Belje “Yugoslavia. Genocid. A Documented Analysis/Jugoslavia, genocid. Dokumentarna analiza” (Sudbury 1985.), “Yu – genocid. Bleiburg, Križni put, Udba” (Zagreb – Toronto 1990.), “Yu – genocide. Bleiburg, Death marches, Udba (Yugoslav secret police)” (Toronto – Zagreb 1995.), u kojima autor donosi najzanimljivije isječke iz dotada objavljene literature, te kroz njih prati kronologiju događanja. Pri sagledavanju ukupne problematike, važno je spomenuti brojne radove jugoslavenske službene historiografije i vojne literature koja se bavi posljednjim danima Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije. Veliki broj autora, poput Narcise Lengel- Krizman, Fikrete Jelić-Butić i Bogdana Krizmana piše prema postojećim okolnostima. Važan pregled dokumenata vezanih uz završne operacije nude nam “Zbornici dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda” u izdanju Vojno istorijskog instituta (Beograd 1949.-1986.), posebice tom XI. (Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije, knjiga 1.-4.), te tom XII. (Nemačka dokumenta, knjiga 1.-4.). Veliki dio literature opisuje završne operacije na području Hrvatske i Slovenije, tj. događaje na austrijsko-slovenskoj granici, no tek manji dio spominje sporne bleiburške trenutke. Iz brojnih naslova izdvojila bih knjigu “Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944. – 1945.” (Beograd 1957.), te zbornik “Za pobedu i slobodu – Završne

44 operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore)” (Beograd 1986.). Veći broj osoba koje su sudjelovale u završnim operacijama ostavio je memoarske zapise, u kojima je, vidno prisutan prilično jednostran prikaz događaja, ne spominjući kasnije sudbine mnogih zarobljenika. Tako je primjerice Milan Basta 1963. (Zagreb), prvi iz redova pobjednika, objavio knjigu “Rat posle rata. Pavelićevi generali se predaju”. Vrijedno svjedočanstvo ostavio je i zapovjednik Treće armije Kosta Nađ u knjizi “Pobeda” (Zagreb 1980.). Koristan prilog predstavlja i knjiga “Konačno oslobođenje (Sjećanja i obrade)” Petra S. Brajovića, objavljena 1983. u Zagrebu. Možda najrelevantnije podatke donosi nam knjiga Mladenka Colića “Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu 1941.–1945.”, objavljena u Beogradu 1988. godine. Nove pomake pri razjašnjavanju bleiburške problematike predstavljaju istraživanja britanskog povjesničara Nikolaia Tolstoya. Njegovi radovi prvenstveno se bave sudbinama Kozaka i Vlasovaca, koji su se u svibnju 1945. godine predali Britanskoj armiji, no oni ujedno predstavljaju i nezaobilaznu literaturu kada se govori o brojnim savezničkim postrojbama Trećeg Reicha s prostora Jugoslavije (domobrani i ustaše iz NDH, slovenski domobrani i pripadnici raznih srpskih i crnogorskih četničkih skupina). Prvi korak predstavljala je knjiga “The Victims of Yalta”, objavljena 1977. i 1986. u Londonu, dok je podosta pažnje privukao zanimljiv članak “The Klagenfurt Conspiracy – War Crimes & Diplomatic Secrets” objavljen u časopisu “Encounter” (London 1983.), u kojem Tolstoy postavlja tezu o postojanju “zavjere” skovane u Klagenfurtu, prema kojoj je mnoštvo vojske i civila s područja Jugoslavije, izručeno Titu. Sveobuhvatnu analizu izručenja u svibnju 1945. Tolstoy obrađuje u knjizi “The Minister and the Massacres” (London 1986.), koja je zbog velike aktualnosti 1991. (Zagreb) prevedena na hrvatski pod naslovom “Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski Rog 1945.”. U knjizi, pišući o izručenjima navodi dva slučaja i dvije nepovezane odgovornosti (predaja 15. svibnja 1945. na Bleiburškom polju i postupna izručenja iz logora Viktring), te glavnu odgovornost za izručenja pripisuje Haroldu Macmillanu (ministar – rezident britanske vlade pri savezničkom zapovjedništvu za Sredozemlje, kasnije britanski premijer) i Tobyu Lawu (lord Aldington). Tolstoyeve spoznaje pokrenule su čitav projekt, potaknut od britanskog Ministarstva obrane, koji je 1988. godine (London) rezultirao spisom “Interim Report on An Enquiry Into the Repatriation of Surrendered Enemy Personnel to the Soviet Union and Yugoslavia From Austria in May 1945 and the Alleged 'Klagenfurt Conspiracy'” (Prethodni izvještaj o jednom istraživanju u vezi s izručenjem zarobljenog neprijateljskog osoblja Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji iz Austrije, u svibnju 1945. i o navodnoj “klagenfurtskoj zavjeri”), čiji su autori

55 brigadni generali Anthony Cowgill i Teddy Tryon-Wilson, lord Thomas Brimelow, te povjesničar Christopher Booker. Tzv. “Cowgillov izvještaj”, kojem je bila namjera obraniti ugled britanske vojske, obradio je Darko Bekić u članku “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, objavljenom u “Časopisu za suvremenu povijesti” (god. 21., br. 1-3, Zagreb, 1989.) i tako otvorio pitanje Bleiburga i “križnog puta” u hrvatskoj historiografiji. Sam autor navodi kako je cijeli projekt ostao “ambivalentan”, nastojeći odgovornima prikazati osobe na niskoj diplomatsko-vojnoj hijerarhiji. Od devedesetih godina prošlog stoljeća bleiburški i poslijebleiburški događaji privlače mnogo pažnje, stoga je u posljednjih petnaestak godina objavljen veliki broj naslova (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora), koji nastoje približiti i pojasniti događaje s kraja Drugoga svjetskog rata. Prvi pomak predstavlja zbornik (ur. Mirko Grčić) “Otvoreni dossier: Bleiburg” (Zagreb 1990.), u kojem su prikupljeni, svi tada aktualni prilozi, neka dostupna svjedočanstva, te brojne fotografije. Za samo tri tjedna kompletna naklada bila je rasprodana, pa je ubrzo objavljeno drugo, dopunjeno izdanje. Kao nastavak istraživanja 1991. godine (Zagreb) objavljena je i knjiga Borisa Vlašića i Aleksandra Vojinovića, “Križni put”, u kojoj je prikupljen veći broj svjedočanstava, koji su nedugo prije toga objavljeni u časopisu “Start” (1990.). Valja spomenuti zbornike koji su objavljeni povodom održavanja Međunarodnih znanstvenih simpozija o Bleiburgu i “križnom putu”. Godine 1993. (Zagreb), objavljen je prvi zbornik “U

Bleiburgu iskra” (ur. Jozo Marević). Koncepcijski, pod istim uredništvom, prate ga zbornici “Od Bleiburga do naših dana” (Zagreb 1994.) i “50 godina Bleiburga”

(Zagreb 1995.). Iste godine, u Zagrebu su objavljeni i zbornici “Bleiburg 1945.-1995.” (ur. Anđelko Mijatović), te “Spomenica povodom 50-te obljetnice Bleiburga i Križnog puta 1945. – 1995.” (ur. Mirko Valentić). Svi ovi naslovi donose čitav niz znanstvenih, prigodničarskih i autobiografskih priloga koji su potrebni i korisni pri istraživanju. Osim ovih naslova, zanimljive su još različite monografije, žrtvoslovi i prilozi koji se bave pitanjem broja žrtava, brojne kronologije i sinteze, enciklopedije i leksikoni, te najbrojnija memoarska literatura. Pokušavajući sumirati ukupnu literaturu, sistematiziranu u tri cjeline, nameće se razmišljanje kako je hrvatsko iseljeništvo, barem što se tiče ove teme, odradilo “veliki posao”. Bleiburška tragedija godinama je predstavljala bitan dio nacionalnog identiteta oko kojega se okupljalo iseljeništvo. Brojni naslovi objavljeni u emigraciji, iako svojim sadržajem najčešće memoarske prirode, donose veliki broj izvornih sjećanja i svjedočanstava. Većinu njih zabilježili su “obični ljudi” koji su proživjeli svibanj 1945. Jedan (manji) dio odnosi se i na zapise koje su sastavili pripadnici političkog, vojnog i kulturnog vrha NDH. Svi oni nastoje spomenute događaje istrgnuti zaboravu vremena, te glasnije progovoriti o dugo prešućivanim

66 događajima iz same završnice Drugoga svjetskoga rata. Iako je i među samom emigracijom (raseljenom po cijelom svijetu) postojao niz nerazjašnjenih probleme i nesuglasica, dokumentarnost ovih sjećanja ima svoj nepobitni značaj pri ukupnom istraživanju ove problematike. Osim toga, važno je spomenuti, kako je iseljenicima, u to vrijeme bila dostupna i neka, doduše, rijetka literatura engleskog i njemačkog govornog područja, koja je u svojim istraživanjima doticala i okolnosti stradanja na Bleiburgu i duž “križnih putova”. Unatoč velikim zalaganjima, ipak je izostala znanstvena obrada ove teme. Tome se ne treba mnogo čuditi s obzirom da je za takvo što trebalo konzultirati i inače nedostupnu građu koja se nalazila u jugoslavenskim arhivima. Literatura objavljena u Jugoslaviji svakako nije pripomogla rasvjetljavanju ukupnog problema, već ga je uporno pokušavala prikriti. Historiografska literatura objavljena u tom razdoblju nije izlazila van interesnih okvira određenih od strane političkog sustava. Brojna literatura koja opisuje završne operacije uglavnom ne navodi okolnosti stradavanja, već daje samo sumarne podatke koji tek indirektno upućuju na sporne događaje. S druge strane sjećanja pripadnika JA koja su objavljena u više navrata, spominju bleiburške događaje, nudeći “pobjedničku perspektivu”. No, bez obzira na opći dojam ova literatura nudi dio informacija (barem što se tiče broja žrtava, kao jednog od najvažnijih pitanja ukupnog problema) koje se moraju konzultirati ukoliko se želi objektivnije raspravljati i zaključivati o broju žrtava i stradalnika. Početak devedesetih i “novo vrijeme” otvorili su prostor za konkretnija istraživanja. U početku je jasno vidljiv ujedinjeni rad domaćih autora i emigracije, koja je cijelo vrijeme boravka u iseljeništvu, kroz Bleiburšku tragediju iščekivala ponovnu uspostavu samostalne države. Početni zanos rezultirao je i nekim danas zanimljivim radovima, koji su probijali dugovremenu šutnju. Dio do tada nedostupne, emigrantske literature dočekao je i svoje domovinsko izdanje. Brojna sjećanja ponudila su velike mogućnosti (re)interpretacija, no ipak veliki dio njih poslužio je tek kao sastavnica probuđenog nacionalnog ponosa. O Bleiburgu su pisali povjesničari, novinari, književnici, politolozi i svi oni koji su “poznavali” temu. U prvih pet godina održavani su skupovi o Bleiburgu i “križnom putu”, no kako je vrijeme odmicalo jenjavao je, čini se i žar za “znanstvenim obračunom”. Dio tada iznesenih teza, kasnije je korigiran ili barem ublažen. No, bez obzira, poslijeratna događanja i dalje su tema velikog broja novih naslova, koji ipak nisu, barem do sada, ponudili sustavan i cjelovit znanstveni prikaz. Na istom tragu ostala su i djelovanja (ili barem nastojanja) brojnih Komisija i udruga, koje očito nisu imale dovoljnu potporu države. Prema svemu, čini se da nije postojala (ili ne postoji) prava namjera da se potraže točniji odgovori, ostavljajući tako prostora za uvijek prisutne dnevnopolitičke

77 manipulacije. Prema tome, u postojećem stanju brojna emigrantska (i kasnija) memoaristika, koliko god historiografija bila često podozriva prema njoj, predstavlja jedne od rijetkih izvora (primarnih ili sekundarnih) za ovu temu. I, ma koliko bi mi voljeli vjerovati, dosadašnja istraživanja (uz pojedine izuzetke) nisu se izdigla puno iznad spomenute granice. O pojedinačnom značaju i doprinosu svakog naslova, pri znanstvenoj analizi ove problematike detaljnije ću iznijeti kroz kronološki pregled događaja.

88 POVLAČENJE ORUŽANIH SNAGA NDH I CIVILA U SVIBNJU 1945.

Političke i ratne prilike u Europi koncem 1944. godine označene su nadiranjem protuosovinskih savezničkih snaga. Pobjeda kod Staljingrada (veljača 1943.), obilježila je definitivni prelazak inicijative na savezničku stranu, što je omogućilo njihovo daljnje nastupanje na svim ratištima. Od lipnja 1943. napredovanje se nastavlja u Italiji, godinu dana kasnije u Normandiji, a od kolovoza 1944. i u južnoj Francuskoj. Ove operacije, od jeseni 1944., prati i opće napredovanje u zapadnoj Europi. Koncem 1944. savezničke snage već su bile na njemačkim granicama u Belgiji i Francuskoj, te u Italiji nadomak doline rijeke Po. Na istočnom bojištu Crvena armija napredovala je kroz Bjelorusiju, Ukrajinu, od ljeta 1944. kroz Rumunjsku i Bugarsku, te od jeseni 1944. kroz Mađarsku, Čehoslovačku, te kroz Jugoslaviju do Beograda. Važan čimbenik bio je i raspad njemačke bojišnice u Grčkoj, kao i povlačenje njemačke skupine armija E kroz Makedoniju, Albaniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu sve do Zagreba i dalje na zapad. Početkom svibnja 1945. godine kraj Drugoga svjetskog rata bio je samo pitanje dana. Izbijanjem Crvene armije na Odru i Nisu, težište operacija usmjereno je u berlinskom pravcu. U nizu operacija Crvena armija zauzela je Beč (13. IV.), te u konačnici Berlin (2.V.).1 Na konačni ishod upućivali su i uspjesi Zapadnih saveznika u borbi protiv Nijemaca u Italiji (29. IV. u Veneciji je potpisana kapitulacija tamošnjih njemačkih snaga), kao i na zapadnoj bojišnici u Njemačkoj i Austriji (zauzimanjem Münchena 28. IV. i Linza 5.V.). Takva konstelacija sila i odnosa uvelike je odredila politički i ratni položaj Nezavisne Države Hrvatske u to vrijeme.2 Uspješnom vojnom napredovanju prethodili su i politički događaji tj. konferencije (sastanci) savezničkih čelnika. (npr. Moskovska konferencija u listopadu 1943., Teheranska konferencija u prosincu 1943., konferencija u Dumberton Oaksu kolovoz-listopad 1944., konferencija u Quebecu u listopadu 1944., te možda najznačajnija, za ovo pitanje, konferencija u Jalti na Krimu, u veljači 1945. godine).3 Cjelokupno stanje, kao i činjenica da je NDH jedina u Europi dočekala početak 1945. kao saveznica Trećeg Reicha (Italija je kapitulirala u rujnu 1943., Rumunjska u kolovozu

1 Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941.-1945. (od drugog zasjedanja AVNOJ-a do konačne pobede), ur. Velimir Terzić (Beograd, 1965.), 581., 623. 2 Stjepan KEREČIN, “Svetski rat, Drugi”, Vojna enciklopedija, sv. 9., ur. Nikola Gažević (Beograd 1975.), 437.- 455. 3 O sporazumu u Jalti i odgovornosti za prisilnu repatrijaciju velikog broja ljudi u svibnju 1945., te o zaštiti propisanoj Ženevskim konvencijama može se naći u: Michael MCADAMS, “Yalta and Bleiburg Tragedy”, u: Od Bleiburga do naših dana, gl. ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.), 93.-101. 99 1944., Bugarska i Finska u rujnu 1944., a Mađarska u prosincu 1944.) utjecalo je na sužavanje područja NDH, posebice od jeseni 1944. godine. 4 U ožujku 1945. sovjetsko-njemačka bojišnica protezala se linijom Odra – Slovačke Rudne planine – Esterg – Blatno jezero – uz, i kroz područje NDH – Drava – Dunav – Bosut – ušće Drine – Brčko – Doboj – Sarajevo – Banja Luka – Bihać – Gospić – Karlobag. Sve bržim napredovanjem Zapadnih saveznika, linija bojišnice na prostoru NDH značajno se sužavala, zaokružujući prostor između Bilogore, rijeka Ilove i Une te prilaza Karlovcu.5 Potkraj rata Hrvatske oružane snage (HOS) sastoje se od pet vojnih zborova: I. zbor, u čijem su sastavu 2., 5. i udarna divizija, general Ante Moškov, II. zbor sastoji se od 1., 17. i 18. divizije, pod zapovjedništvom generala Vjekoslava Luburića, III. zbor obuhvaća 3., 7., 8. i 9. diviziju, pod zapovjedništvom generala Artura Gustovića, IV. zbor kojim zapovijeda general Josip Metzger sastoji se od 3., 6. i 15. divizije, te posljednji V. zbor u čijem su sastavu 10., 11. i 13. divizija generala Ive Herenčića. Izvan zborova ostala je 16. divizija (doknadna), kao 1. posadna divizija Zagreba.6 O brojčanom stanju HOS-a krajem 1944. i početkom 1945. godine postoje različite, više ili manje utemeljene procjene. Prve podatke o sastavu i brojčanom stanju HOS-a ostavljaju nam profesionalni vojnici, general Fedor Dragojlov i Vjekoslav Vrančić. Prema njima, krajem 1944. broj ukupnih snaga iznosio je 209.000 ljudi (od čega je 114.000 ustaša, 38.000 domobrana i 10.000 oružnika). Dragojlov nadodaje, kako je stvarno stanje uslijed nedostatka nadopuna iznosilo 179.000 ljudi (150.000 boraca i 29.000 u pričuvi).7 Ovakve, te ponekad više podatke preuzima i navodi veći dio emigrantske literature.8 Širok raspon procjena donose nam i neki noviji naslovi. Primjerice, Zdravko Dizdar na osnovu različite arhivske građe navodi kako se u ožujku 1945. u oružanim snagama

4 Ivo PERIĆ, “Slom Nezavisne Države Hrvatske u proljeće 1945. godine”, Vjesnik HAZU, Zagreb 1995., br. 4-5, 51.-55.; Vidjeti i: I. PERIĆ, “Hrvatska u vrijeme Drugoga svjetskoga rata”, u: Spomenica. Bleiburg 1945. – 1995., ur. Mirko Valentić (Zagreb 1995.), 25.-28. 5 S. KEREČIN, “Svetski rat, Drugi”, Vojna enciklopedija, sv. 9., 446.-447.; Vidjeti i: Anđelko MIJATOVIĆ, “Politički i vojnički kraj NDH”, Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP), 23/1995., br. 3, 498. 6 O sastavu Hrvatskih oružanih snaga vidjeti: Vjekoslav VRANČIĆ, “Postrojenje i brojčano stanje Hrvatskih oružanih snaga u godinama 1941. – 1945.”, Godišnjak Hrvatskog Domobrana (Buenos Aires 1953.), 141.-169.; V. VRANČIĆ, U službi domovine (Buenos Aires 1977.), 311.-345.; Fedor DRAGOJLOV, “Der Krieg 1941. – 1945. auf dem Gebiete des Unabhängigen States Kroatien – Rat od 1941. – 1945. na području Nezavisne Države Hrvatske.”, Allgemeine Schweizerische Militärzeitschrift, sv. 5.-7. (Frauenfeld svibanj – srpanj 1956.), sv. 5., 345.-364.; sv. 6., 425.-448.; sv. 7., 509.-524.; F. DRAGOJLOV, “Rat od 1941. – 1945. na području Nezavisne Države Hrvatske”, Hrvatska (Buenos Aires), god X (1956.), br. 18 (210) – 24 (216), 26. rujna 1956.-22. prosinca 1956.; Ante LJERKIĆ, “Od Ivan Planine do Bleiburga – dokumenti o povlačenju hrvatske vojske 1945. godine”, Drina (Madrid), br. 2, 1963., 11.-13.; Vladimir ŠKLOPAN, “Povlačenje hrvatskih oružanih snaga u svibnju 1945.”, u: Od Bleiburga do naših dana, 77.-78. 7 Vidjeti npr.: V. VRANČIĆ, “Postrojenje i brojčano stanje Hrvatskih oružanih snaga u godinama 1941. – 1945.”, Godišnjak Hrvatskog Domobrana, 141.-169.; F. DRAGOJLOV, “Rat od 1941. – 1945. na području Nezavisne Države Hrvatske”, Hrvatska, br. 19 (211), 10. listopada 1956. 8 Vidjeti: A. LJERKIĆ, “Od Ivan Planine do Bleiburga”, 11.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, ur. Vinko Nikolić i Frano Nevistić (München-Barcelona 1976., 1977.), 134.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, ur. V. Nikolić (Zagreb 1993.).; Ivan pl. JELAČIĆ, “Predgovor”, u: Od Bleiburga do naših dana, 113. 1010 nalazilo oko 230.000, a na samom kraju rata oko 200.000 ljudi.9 Za razliku od tih podataka Mladenko Colić navodi da je 1945. bilo 130.000 pripadnika oružanih snaga NDH.10 Među novijim procjenama Davor Marijan spominje kako je od kraja 1944. stalno prisutno smanjenje snaga NDH, što potvrđuju i obavještajni podaci Glavnog štaba NOV i PO Jugoslavije, od 9. prosinca 1944., prema kojima hrvatske divizije NDH (osim 14. i 15.) iznose oko 91.000 ljudi.11 Prema tome Marijan zaključuje kako “brojno stanje cjelokupnih oružanih snaga NDH (…) nije moglo biti veće od 100.000 ljudi.”12 Svi ovi podaci vrlo često su proturječni i zapravo nam nude tek okvirnu procjenu. Završetku operacija Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije u proljeće 1945., uz opće napredovanje saveznika na svim bojišnicama, prethodio je i preustroj Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), koja je u početku 1945. godine preimenovana u Jugoslavensku armiju (JA). Za konačni obračun postrojene su I., II., III. i IV. armija, koje su, kako se navodi obuhvaćale 700.000 boraca. Pomagale su ih i ostale partizanske postrojbe, kao i sovjetska Crvena armija i Bugarska narodna armija.13 Generalštab JA razrađuje operativni plan, već u veljači 1945. u Beogradu, na sastanku maršala Josipa Broza Tita i zapovjednika savezničkih snaga u Italiji feldmaršala Harolda Alexandera. Postignut je sporazum i s maršalom Viktorom Tolbuhinom, te je sve potvrđeno na sastanku održanom od 26. veljače do 2. ožujka, kada se Maršal J. Broz Tito sastaje sa zapovjednicima četiriju jugoslavenskih armija.14 Pred JA Maršal J. Broz Tito je postavio zadatak da: “oslobodi jugoslovenske narode na njihovoj cjelokupnoj etničkoj teritoriji zaključno sa Istrom, Slovenačkim primorjem i Koruškom i okruži, prinudi na kapitulaciju ili uništi glavne snage okupatora i njihovih suradnika, koje su se u proleće 1945. godine zatekle na prostoru Zagreb – Maribor – Celovec (Klagenfurt) – Trst. Predviđeno je da se grupnim snagama probije front u Lici i Sremu, a zatim energičnim i smelim nadiranjem levog krila (4. armija) uz jadransku obalu ka Trstu, Soči i gornjem toku Drave i desnog krila (3. armija) dolinom Drave ka Koruškoj, uz istovremeno jake napade s fronta (ka liniji Zagreb – Karlovac

9 Zdravko DIZDAR, “Brojitbeni pokazatelji odnosa vojničkih postrojbi na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske 1941. – 1945. godine”, ČSP, 24/1996., br. 1.-2., 161.-197.; Usp. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom V., knj. 34. (Beograd 1966.), dok. br. 110.; Nikola ANIĆ, “Osnovni podaci o završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije 1945.”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.), 115.; Josip JURČEVIĆ, Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima (Zagreb 2005.), 205., 207. 10 MLADENKO COLIĆ, “Kolaboracionističke oružane formacije u Jugoslaviji 1941. – 1945. godine”, u: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, knj. 2. (Beograd 1977.), 61.-79. 11 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom V., knj. 36. (Beograd 1986.), 525.-564. 12 Davor MARIJAN, “Ustaške vojne postrojbe”, neobjavljeni magistarski rad (Sveučilište u Zagrebu 2004.), 66. 13 M. COLIĆ, Pregled operacija na jugoslavenskom ratištu 1941.-1945. (Beograd 1988.), 324. 14 Isto, 321.-322.; Narcisa LENGEL-KRIZMAN, Zagreb u NOP-u (Zagreb 1980.), 281.; Kosta NAĐ, “Kako smo pripremali i vodili ofanzivu”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), 99. 1111 i dalje ka Sloveniji) i uz maksimalno angažovanje snaga u pozadini neprijatelja, da se zatvori obruč oko okupatorskih i kvislinških trupa u oblasti Julijskih Alpa i Karavanki i prisile na kapitulaciju.”15 O završnim operacijama JA postoji obilna literatura u jugoslavenskoj historiografiji. Veliki dio naslova obrađuje borbe na području Slovenije, kao “konačni obračun s narodnim neprijateljem”, dok događaje s austrijsko-slovenske granice vrlo rijetko spominje.16 Neke interesantne podatke pružaju nam i sjećanja samih sudionika,17 dok nam veliki broj korisnih dokumenata donose “Zbornici dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda”, posebice tom XI koji opisuje završne operacije i tom VI u kojem su objavljeni njemački dokumenti.18 Završne operacije započela je IV. JA pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina u pravcu Istre, preko Primorja i Like, da bi izbila na Soču i prodrla u Austriju. Koča Popović zapovijedao je II. JA čiji je smjer bio k Uni i Kupi, s konačnim smjerom prema Zagrebu.19 Prva JA Peke Dapčevića dobila je nalog da nastupa preko Save i Drave (Srijemski front), kao i III. JA pod zapovjedništvom Koste Nađa,20 koja je nastupala od Donjeg Miholjca do Dalja, međuriječjem Save i Drave, prema Zagrebu i Mariboru, sve do Klagenfurta, gdje se trebala spojiti s IV. armijom.21 Ofenzivu je činilo više međusobno povezanih i usklađenih operacija (ličko-primorska, sarajevska, srijemsko-slavonska, riječko-tršćanska, karlovačka) i akcija kod Zidanog Mosta, Celja, Šoštanja, Slovenjgradeca, Dravograda, te Bleiburga.

15 M. COLIĆ, Pregled operacija na jugoslavenskom ratištu, 322. Korisne podatke pruža nam i prilog Nikole ANIĆA, “Osnovni podaci o završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije 1945.”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), 113.-118. 16 Vidjeti: Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944. – 1945. (Beograd 1957.); Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941. – 1945. (Od Drugog zasjedanja AVNOJ-a do konačne pobede), gl. ur. Velimir Terzić (Beograd 1965.); Tone FERENC, “Sklepne operacije za osvoboditev Slovenije”, u: Osvoboditev Slovenije 1945. (referati z znanstvenog posvetovanja v Ljubljani 22 in 23 decembra 1975.) (Ljubljana 1977.), 110.-138.; Konec druge svetovne vojne u Jugoslaviji, ur. Dušan Biber (Ljubljana 1985.); Oslobođenje Hrvatske 1945. godine, gl. ur. Mira Kolar – Dimitrijević (Zagreb 1986.); Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore) (Beograd 1986.); M. COLIĆ, Pregled operacija na jugoslavenskom ratištu 1941.- 1945.; Zdravko KLANJŠČEK, Pregled narodnoosvobodilne vojne 1941-1945 na Slovenskem (Ljubljana 1989.). 17 Vidjeti: Petar S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje (Sjećanja i obrade) (Zagreb 1983.); P. S. BRAJOVIĆ, Konec druge svetovne vojne v Sloveniji (Ljubljana 1977.); Kosta NAĐ, Pobeda (Zagreb 1980.). 18 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom XI (Završne operacije), knj. 1.-4. (Beograd 1971.-1975.); tom XII. (Dokumenti nemačkog Reicha), knj. 1.-4. (Beograd 1973.- 1979.). 19 Koča POPOVIĆ, Beleške uz ratovanje (Dnevnik, Beleške, Dokumenti) (Beograd 1988.), 314.-315. 20 O djelovanju Treće armije vidjeti: K. NAĐ, Pobeda (Zagreb 1980.); Jovo POPOVIĆ, Druže Tito, rat je završen 15. maja 16,00 na Dravi. (Zagreb 1985., Beograd 1986.); Sreta SAVIĆ – Žarko ATANACKOVIĆ, Treća armija (Novi Sad 1981.), 320.-333.; Milutin MORAČA, “Operacije Prve i Treće armije u završnoj ofenzivi oslobođenja Jugoslavije”, Vukašin SUBOTIĆ, “Učešće Treće armije u završnim operacijama” i Đoko IVANOVIĆ, “Rad pozadine 3. armije u završnim operacijama”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije, 123.-164., 281.-284., 303.-312. 21 M. COLIĆ, Pregled operacija na jugoslavenskom ratištu 1941 – 1945, 322.-323. Vrijedan je i prilog Petra GRAČANINA, “Završna ofenziva Jugoslovenske armije za konačno oslobođenje zemlje”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije, 51.-64. 1212 Pod utjecajem prikazanih ratnih prilika, uslijed nedostatka naoružanja i streljiva22 oružane snage NDH našle su se u nezavidnom položaju na koje je djelovalo i opće povlačenje njemačkih postrojbi iz Grčke i s Balkana (od 1. rujna 1944.), uslijed kojeg se na prostoru NDH našlo približno 400.000 njemačkih vojnika (250.000 glavnina i 150.000 zalaznica). Skupina armija E pod zapovjedništvom general-pukovnika Alexandera Löhra povlačila se iz Grčke, preko Bugarske, Albanije i velikog dijela Jugoslavije. Došavši do Sarajeva, daljnji put nije više bio toliki problem, jer je u središnjoj i sjeverozapadnoj Bosni bilo dovoljno njemačke vojske i hrvatskih oružanih snaga, pa je tako Löhr uspio spojiti skupinu armija E s ostalim snagama njemačke vojske na Jugoistoku.23 Pitanje Bleiburga, pa tako i povlačenja sve donedavno nije bilo prisutno u njemačkoj historiografiji, no veći broj sjećanja potvrđuje spomenute brojke i sam raspored snaga.24 Napredovanjem partizanskih jedinica (Crna Gora, Srbija, Hercegovina, Dalmacija), praćenih jedinicama sovjetske i bugarske armije i povlačenjem oružanih snaga NDH, započinje povlačenje stanovništva iz raznih krajeva BiH, te južnih dijelova Hrvatske. Prema sjećanjima veliki broj ljudi napušta svoje domove iz straha, ali i zbog neslaganja s novom vlasti. Većina njih povlači se prema Zagrebu, pa odatle dalje na zapad, očekujući zaštitu Zapadnih saveznika. Već u listopadu 1944. započinje povlačenje vojske NDH iz Dubrovnika, Trebinja i Pelješca. Ulaskom partizanskih jedinica u Dubrovnik (25. i 26. listopad), započelo je uhićivanje uglednijih ljudi, “koji su mogli smetati uspostavi nove vlasti”.25 Svi su, bez sudske osude likvidirani na otočiću Daksi, te Rojnica nadodaje “Dubrovnik je početak svršetka, početak Bleiburga”.26 Prema franjevcu Lucijanu Kordiću padom Mostara (15. veljače) “zavladao je noćni strah, obračunavanje, osveta i pokolji. Gdje god su partizani dospjeli, počeli su s paušalnim likvidiranjem ljudstva, zatvorima i kaznama bez ikakva, pogotovo nepristrana, pravedna

22 Vjekoslav LUBURIĆ, “The End of The Croatian Army”, u: Operation Slaughterhouse. Eyewitness Accounts of Postwar Massacres In Yugoslavia, ur. John Ivan Prcela i Stanko Guldescu (Philadelphia 1970., Pittsburgh 1995.), 43.-71.; Vidjeti i: John Ivan PRCELA, Dražen ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust – dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji (Zagreb 2001.), 48. 23 Ernest BAUER, “General Löhr i kapitulacija njemačke vojske pred Bleiburgom”, Hrvatska revija, god. XX., sv. 4(80), prosinac 1970., München, 741.-751.; Kraći prikaz istih događaja: E. BAUER, “General Löhr i događaji oko Bleiburga”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.), 101.-105.; Erich SCHMIDT – RICHENBERG, Der Endkampf auf dem Balkan, Die Operationen der Heeresgruppe E von Griechenland bis zu den Alpen, (Heidelberg, 1955.), 89.-160. Kratki dio preveden je pod naslovom “Smisao završne borbe”, u: Franz SCHRAML, Hrvatsko ratište (Zaprešić 1993.), 259. 24 Karlo HNILICKA, Das Ende auf dem Balkan 1944/45. Die militärische Räumung Jugoslawiens durch die deutsche Wehrmacht-Studien und Dokumente zur Geschichte das Zweiten Weltkriegs, (Göttingen, Zürich, Frankfurt 1970.), passim; Vidjeti i: Hermann UFERER, Krigsgefangen unter Titos Stern (Heusenstamm 1975.), 7.-45. 25 Joško RADICA, Sve naše Dakse (Dubrovnik 2003.), 224. 26 Ivo ROJNICA, Susreti i doživljaji. Razdoblje od 1938. do 1975. u mojim sjećanjima, knj. 1. (München 1969., Zagreb 1994.), 231.-232. 1313 suda.”27 Putujući iz Posuškog Gradca, preko Broćanca i Cerovih Dolaca, “stvorila se čitava masa bjegunaca”.28 Te izbjeglice Vinko Nikolić opisuje kao one “koji su napuštali svoja boravišta još prije, nego su u njih ulazili partizani (…) Narod je bježao u pravoj panici pred samim glasinama o dolasku partizana, koji su preuzimali pojedina mjesta u najkrvavijoj i najokrutnijoj sili i zločinu.”29 S druge strane Narcisa Lengel – Krizman navodi kako prema Zagrebu “počinju pristizati sve veći broj neprijateljskih vojnih snaga, a uz njih naviru i grupe civilnog stanovništva u bijegu pred partizanskim snagama, zbog svog dotadašnjeg protunarodnog rada ili zavedene ustaškom propagandom.”30 U posljednjem vlaku koji je napustio Mostar našao se i Ivo Rojnica. Duž puta “Nijemci su skidali telefonske žice, tovarili kuhinje, bolnička i sanitetska uređenja. Sve je bilo u pokretu.”31 Put je dalje vodio preko Ivan Planine, gdje je početkom ožujka uspostavljena linija obrane pod zapovjedništvom Vjekoslava Luburića. Za vrijeme boravka na Ivan Planini Ante Ljerkić svjedoči kako je priliv vojnika s juga bio u stalnom porastu. S vojskom povlačio se i “dio hrvatskog pučanstva, te sav upravni aparat”.32 Vjekoslav Vrančić, u svojim sjećanjima, opisuje povlačenje iz Mostara i Konjica, u kojem “(…) je ostao mali broj gradjanskog pučanstva, jer se je sve povuklo prema Sarajevu. Nitko ih nije silio da napuste svoje domove, pa su ostali samo starci i starice (…)”.33 Krajem travnja uslijedilo je pražnjenje Sarajeva i napuštanje Ivan Planine, te povlačenje na sjever prema Savi. Na putu iz Sarajeva Ivo Rojnica opisuje kako se svi povlače “Nijemci i civili, žene s djecom, starci i starice s torbom, naprtnjačom, vrećom ili kovčegom”.34 Svoje “putešestvije” iz Visokog (nedaleko Sarajeva) opisali su i učenici franjevačke gimnazije, koji su napredovanjem partizana “a ti su bili poznati po svojoj surovosti, zločinima i nedjelima”, krenuli prema Zagrebu.35 S jedinicama NDH povlačile su se i pripadnici albanskih nacionalista, te crnogorski sljedbenici Sekule Drljevića. O samoj pripremi povlačenja nema mnogo spomena, tek Nikola Pavelić navodi kako je “ono bilo organizirano po strogu

27 Lucijan KORDIĆ, “U danima srdžbe i gnjeva”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, prir. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.), 112. 28 Isto, 114. 29 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 29.; Vidjeti i: Darko SAGRAK, Zagreb 1941. – 1945. (Zagreb 1995.), 185.-199. 30 Narcisa LENGEL – KRIZMAN, Zagreb u NOB-u (Zagreb 1980.), 276.; Vidjeti i: N. LENGEL – KRIZMAN “Oslobođenje Zagreba”, u: Oslobođenje Hrvatske 1945. godine, 97.-108.; Iste podatke prenosi i Bogdan KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich II (Zagreb 1986.), 274. 31 Ivo ROJNICA, Susreti i doživljaji, 241. 32 A. LJERKIĆ, “Od Ivan Planine do Bleiburga”, 43.-44. 33 V. VRANČIĆ, “Na povlačenju s hrvatskom vojskom”, Drina (Madrid), br. 3-4, travanj 1953., 12.; Vidjeti i: V. VRANČIĆ, “Na povlačenju s hrvatskom vojskom”, Hrvatska (Buenos Aires), 10. travnja 1953., 5., 7.; V. VRANČIĆ, Branili smo državu (uspomene, osvrti, doživljaji) (München – Barcelona 1985.), 423.-444.; Poneke izvatke iz teksta koristi Dinko ŠAKIĆ, S Poglavnikom u Alpama (Split 2001.), 41.-47. 34 Ivo ROJNICA, Susreti i doživljaji, 241. 35 Vidjeti: Tomislav OBRDALJ, “Kolona duha više od 70 kilometara”, u: Bleiburg 1945 – 1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.), 130.-134.; Stjepan SLIPAC, “Moj križni put”, u: Bleiburg 1945 – 1995., 113.-119.; S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put (Novi Travnik 1999.), 17. 1414 programu vojne taktike za povlačenje”.36 No, činjenica je, kako navodi Vladimir Šklopan da je iole bolje organizirano povlačenje bilo teško ostvariti, s obzirom da su velike kolone civila koje su bježale na zaprežnim kolima zagušile protočnost prometnica. Prisjeća se, “slika tih kolona je bila stravična, jer su putem ostajala mnoga vozila i ubijene životinje pa i ljudi, što je još više stvaralo paniku među ljudima.”37 Jedini iskaz zapovjednika povlačenja Vjekoslava Luburića prvi put je objavljen u knjizi “Operation Slaughterhouse”. U svojim sjećanjima naglašava, kako je bez obzira na postojeće uvjete vladao “visok moral naših postrojbi i građanskog pučanstva”.38 Dio puta od Ivan Planine prošao je i opisuje Ante Ljerkić, koji navodi da su za povlačenje bila uglavnom tri razloga: “popuštanje Nijemaca, nestašica streljiva i prisutnost ruskih i bugarskih trupa u zaleđu preko Drave.”39 Isti pogled nudi i Vjekoslav Luburić, pripisujući glavnu odgovornost Nijemcima koji su napustili Hercegovinu bez prijašnjeg dogovora s vojnim vlastima u tom kraju.40 Traženje krivice u nekom drugome kao da predstavlja određeno pravilo kada se postavi pitanje odgovornosti. Očekivanje naglih promjena u završnici Drugog svjetskog rata, čiji se ishod već puno ranije naslućivao, bilo je uzaludno. Iščekivanje “novog naoružanja” predstavljalo je tek varljivu nadu, a vremenski okviri nisu ostavljali prostora za značajnije promjene (ukoliko je i bilo pravih naznaka). U postojećim uvjetima, s postupnim napredovanjem jedinica JA, Vlada NDH donijela je odluku o povlačenju vojske. S vojskom se povlačio i određeni broj civilnog stanovništva, iako je konkretnije brojke teško utvrditi. Veliki dio iskaza potvrđuje strah koji je zavladao pri partizanskom zauzimanju pojedinih krajeva. Cjelokupno stanje, bez obzira na pojedine iskaze, zasigurno nije omogućilo organizirano povlačenje prema unutrašnjosti, pa se Zagreb, kao konačno odredište velikog dijela kolona često opisuje kao “prava košnica ljudstva, kao da se cijela Hrvatska u njega slegla.”41 Vinko Nikolić navodi kako je tih dana grad bio utrostručen, te da je brojao do milijun stanovnika.42 Drugačiju procjenu nam nudi Narcisa Lengel – Krizman koja navodi, kako se prema sjećanjima preživjelih aktivista, u samoj završnici rata, u gradu našlo “gotovo 500.000 civilnog stanovništva”, dok obavezna prijava cjelokupnog stanovništva na užem području

36 Nikola PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 192. 37 V. ŠKLOPAN, “Povlačenje hrvatskih oružanih snaga u svibnju 1945.”, u: Od Bleiburga do naših dana, 78.- 79. 38 V. LUBURIĆ, “The End of The Croatian Army”, u: Operation Slaughterhouse. Eyewitness Accounts of Postwar Massacres In Yugoslavia, 43.-71.; Vidjeti i: J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 39. 39 A. LJERKIĆ, “Od Ivan Planine do Bleiburga”, 44. 40 Vjekoslav LUBURIĆ, “The End of The Croatian Army”, u: Operation Slaughterhouse, 43.-71.; Vidjeti i: J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 39. 41 L. KORDIĆ, “U danima srdžbe i gnjeva”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 116. 42 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 29.-32.; Vidjeti i: Ante BELJO, Yugoslavia Genocid. A documented Analysis/Yugoslavia: genocid: dokumentarna analiza (Sudbury 1985.), 88.-98.; Yu – genocid. Bleiburg, Križni put, Udba (Zagreb – Toronto 1990.), 45.-52.; Yu – genocide. Bleiburg, Death marches, Udba (Yugoslav secret police) (Toronto – Zagreb 1995.), 64.-70. 1515 grada, nakon rata govori o 450.000 stanovnika.43 Ljubo Miloš u svojoj izjavi navodi kako se je po zauzeću Sarajeva stanje u Zagrebu i ostalim krajevima naglo pogoršalo. “Naročito iz Bosne dolazila je množina izbjeglica u Zagreb kada se za njih već nije imalo stanova.”44 Na sveukupno ozračje uvelike je, kako navodi Ivan Košutić, utjecala velika prisutnost njemačke vojske, pogotovo u okolici Zagreba (Sljeme).45 Stjepan Slipac puno neodređenije navodi kako je velika masa vojske i civila “bila na nogama, odlučna da krene put cilja.” 46 Za razliku od toga Narcisa Lengel – Krizman, navodi kako je “Zagreb tada pružao gotovo paničnu sliku”, dok su “njemačke jedinice, koje bi stizale u Zagreb, nastavljale odmah pokret dalje, što je bio znak da Nijemci ne namjeravaju braniti Zagreb.”47 O prisutnosti različitih vojnih formacija na širem području Zagreba svjedoči i Vjekoslav Vrančić koji je krajem travnja kod Sesveta susreo jedinice crnogorskih federalista koje su se s obiteljima povlačile “da bi izbjegle sigurnoj smrti od pobješnjelih komunista.”48 Posljednja planirana njemačko-NDH linija obrane bila je tzv. “Zvonimirova linija” (“Postav Zvonimir”) čija je izgradnja otpočela u jesen 1944. i koja se trebala od Karlovca protezati prema Dugom Selu, Vrbovcu, Križevcima, Koprivnici i prema Dravi, gdje bi se vezala na položaje Druge njemačke tenkovske armije u Mađarskoj.49 Ovoj liniji obrane davao se veliki značaj, u smislu konačnog okupljanja snaga i pružanja otpora neprijatelju. No, Erich Schmit Richberg s pravom zaključuje, kako u travnju 1945. spomenuta linija nije nigdje dovršena, a najvećim dijelom nije niti započeta. “Duže oružano održavanje ove linije, otežalo bi snadbjevanje stanovništva i vojske koji se nalaze sjevero-istočno od tog pravca.”50 Čini se da je i ovo bila još jedna varljiva nada koja u svom početku nije imala mogućnosti za održanjem. U okolici i južno od Koprivnice stajale su 11. zrakoplovna i 22. pješačka divizija, I. hrvatski zdrug, XXI. Planinski zbor s 181. divizijom, te III. i II. zbor. Pred Dugim Selom bila je njemačka 41. divizija, odakle se prema zapadu nastavlja XV. planinski zbor, 104. lovačka

43 N. LENGEL – KRIZMAN, Zagreb u NOB-u, 53. 44 Mate RUPIĆ i Zdravko DIZDAR, “Izjave zarobljenih i izručenih dužnosnika NDH i drugih pojedinaca o povlačenju hrvatske vojske i civila prema Austriji – Građa OZNE za Hrvatsku”, u: Spomenica Bleiburg, 100. 45 Ivan KOŠUTIĆ, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, II. dio (Zagreb 1994.), 313.-314.; I. KOŠUTIĆ, “Odlazak neporaženih”, u: U Bleiburgu iskra, ur. Jozo Marević (Zagreb 1993.), 33.-42. 46 S. SLIPAC, “Moj križni put”, u: Bleiburg 1945 – 1995., 113.; Usp. T. OBRDALJ, “Kolona duha više od 70 kilometara”, u: Bleiburg 1945 – 1995, 131. 47 N. LENGEL – KRIZMAN, Zagreb u NOB-u, 276. Iste podatke prenosi i B. KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich II, 274. 48 V. VRANČIĆ, “Na povlačenju s hrvatskom vojskom”, Drina (Madrid), br. 3-4, travanj 1953., 12.; Radi se o postrojbama crnogorskog federaliste Sekule Drljevića, koji je početkom travnja 1945. poduzeo akciju osnivanja Crnogorske narodne vojske u koju je namjeravao okupiti Crnogorce iz NDH. Ovu akciju podržale su vlasti NDH, no ona nije imala nikakvog učinka.; Vidjeti: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 43. 49 E. SCHMIDT-RICHBERG, Der Endkampf auf dem Balkan, Die Operationen der Heeresgruppe E von Griechenland bis zu den Alpen, karta broj 5. Prema nekim podacima unutar te linije bili su i Sisak i Petrinja. Vidjeti: Fikreta JELIĆ – BUTIĆ, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945 (Zagreb 1977., 1978.), 308.- 309. (bilj. 340.). 50 E. SCHMIDT-RICHBERG, Der Endkampf auf dem Balkan, 118. 1616 jedinica, 7. SS divizija, 372. divizija, te IV. i V. zdrug.51 Treća JA osvojila je Koprivnicu 5. svibnja, Ludbreg 6. svibnja, Varaždin, Varaždinske Toplice i Križevce 7. svibnja. Prva JA zauzela je područje Čazme i Kutine, a u borbama od 1. – 7. svibnja zauzet je Karlovac. Stanovništvo Zagreba bilo je zabrinuto razvojem događaja i pozivima da sudjeluju u utvrđivanju grada. Već 1944. godine izrađen je plan za obranu grada koji je predviđao tri zone: I. zona – Remete, Gračani, Bukovac, Dubrava, Savica do Leskovca, Stenjevec, Podsused; II. zona – Maksimir, Kanal, Horvati, Rudeš, Kustošija, Šestinski Dol, Mirogoj, Donji Bukovac; III. zona – predviđeno povlačenje snaga iz II. zone, u unutrašnjost grada prema Gornjem gradu i Tuškancu.52 Prema Bogdanu Krizmanu zagrebačko stanovništvo temeljito je “sabotiralo te radove”, te je izgradnja tekla sporo i slabo, pa je završen tek temelj zamišljenog plana.53 Vlada NDH pokušala je u više navrata uspostaviti kontakt sa Zapadnim saveznicima i tako si u konačnici rata osigurati bolji položaj. U samoj završnici rata (početkom travnja 1945.) vlada NDH (putem Glavnog stana Poglavnika) vodi pregovore s izaslanicima četnika Draže Mihailovića, koje predvodi Svetomir Đukić. Pred kraj rata Mihailovićeva je namjera bila povući se u Novo Mesto, stupiti u kontakt s Đujićevom i Jevđevićevom grupom u Istri, te nastaviti put u Italiju i tražiti pomoć Zapadnih saveznika. Na pregovorima je tražen nesmetan prolaz četničkih jedinica preko teritorija NDH, te pomoć u hrani, municiji i lijekovima. U cjelokupnom stanju plan nije uspio, pa stoga niti pregovori nisu imali smisla.54 Hrvoje Matković navodi kako su četnički emisari posjetili dr. Vladka Mačeka i nadbiskupa Alojzija Stepinca, nadajući se mogućoj posredničkoj ulozi.55 U isto vrijeme vode se pregovori i s ljubljanskim biskupom Gregorom Rožmanom i generalporučnikom Lavom Rupnikom. Oni su 21. travnja 1945. poslali zajednički memorandum u kojem zagovaraju okupljanje svih postojećih snaga, kako bi se stvorila antikomunistička koalicija.56 Zanemarivanjem dotadašnjih netrpeljivosti i razlika nastojala se organizirati zajednička borba antikomunističkih snaga, kako bi se dobila podrška Zapadnih saveznika (u koju se je još naivno vjerovalo), koji su upravo tada koordinirano izvodili završne operacije s JA.

51 E. BAUER, “General Löhr i kapitulacija njemačke vojske pred Bleiburgom”, 751.-752. 52 B. KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich II, 274.; Vidjeti i: Duško DODER, “NOB u Zagrebu od kraja 1944. do oslobođenja – 8. svibnja 1945. godine”, u: Zagreb 1941. – 1945. (Zagreb 1972.), 439.-456. 53 B. KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich II, 275. 54 Svetomir ĐUKIĆ, “Iz šume u emigraciju”, Srpska zastava (Buenos Aires), br. 33.-38., 1954.-1955.; S. ĐUKIĆ, “Iz šume u emigraciju”, Dokumenti Srpske zastave (Asuncion, Paragvaj 1980.); S. ĐUKIĆ, “Iz šume u emigraciju”, u: Povlačenje 1945. Krivci i žrtve, ur. Tomislav Sabljak i Ivo Smoljan (Zagreb 2000), 285.-302.; Usp. J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 47. 55 Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest NDH (Zagreb 1994.), 201.-202.; H. MATKOVIĆ, Povijest Nezavisne Države Hrvatske (Zagreb 2002.), 229.-241.; Vidjeti i: F. JELIĆ – BUTIĆ, “Snage kontrarevolucije u Hrvatskoj u 1945. godini”, u: Oslobođenje Hrvatske 1945. godine, 271.; F. JELIĆ – BUTIĆ, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945., 304.-306. 56 O pregovorima B. KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich II, 281.- 288. Autor donosi zapisnike saslušanja A. Moškova, M. Alajbegovića i V. Židovca. Isti podaci i u: F. JELIĆ – BUTIĆ, Ustaše i NDH, 306. 1717 Zadnjih tjedana pred povlačenje, nastojala se sastaviti “demokratska vlada”, pri čemu su sudjelovali zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i dr. Vladko Maček. Maček je zatražio, da mu zapovjedništvo vojske zajamči ustaljenje bojišnice barem na dva tjedna, kako bi mogao preuzeti i preurediti vladu, te zatražiti zaštitu Zapadnih saveznika. To nije bilo moguće izvesti, stoga je propao i taj pokušaj spašavanja države, što potvrđuje i Danijel Crljen navodeći da “su to bili zadnji pokušaji spašavanja u stanju koje nije mnogo obećavalo.57 Prikazane ratne operacije, praćene povlačenjem velikog broja ljudstva i događajima u Njemačkoj (30. travnja Hitler je počinio samoubojstvo) potaknule su političko i vojno vodstvo NDH s Poglavnikom Pavelićem, da na sjednici Glavnog vojnog stožera, 1. svibnja 1945. razmatra mogućnost općeg povlačenja.58 Partizanskim nadiranjem prema Karlovcu i predajom njemačkih snaga u Italiji 2. svibnja 1945. (odlučeno na pregovorima sa saveznicima u Caserti), general Löhr (od 26. ožujka 1945. vrhovni zapovjednik Jugoistoka, a od 28. ožujka i operativni zapovjednik snaga Trećeg Reicha i oružanih snaga NDH) isti dan obavještava Pavelića o nemogućnosti obrane Zagreba i povlačenju njemačkih postrojbi prema Sloveniji, gdje će nastaviti borbu na crti Maribor – Celje.59 Na noćnoj sjednici 3./4. svibnja, vlada NDH odlučila je uputiti Memorandum (spomenicu) Zapadnim saveznicima u Caserti s pozivom da savezničke snage uđu u NDH. Memorandumom, čiji je autor Ivo Bogdan, nastoji se odrediti položaj NDH u novo postavljenom odnosu snaga. Njegov sadržaj sastavljen je u duhu Atlantske povelje prema kojoj se govori o pravu svakog naroda na nacionalnu slobodu i ravnopravnost. To pravo pripada i NDH koja je “nastala u ratu, ali ne i zbog rata”, koristivši “povoljno vanjskopolititičko stanje, no ne predstavlja konstrukt stranih sila.”60 Pokušavajući svrstati hrvatski narod u “zapadni kontekst”, kojem kako se navodi pripada prema civilizacijskim tekovinama, i povezati ga s Velikom Britanijom i SAD često se navode banalni primjeri poput pripadnosti i djelovanja jugoslavenske (hrvatske) trgovačke mornarice u interesu zapadnih

57 Danijel CRLJEN, “Čimbenici bleiburškog sloma”, Hrvatska revija, god XX., sv. 1 i 2 (77 i 78), München 1970., 46.-47.; Vidjeti i: B. KRIZMAN, Pavelić u bjekstvu (Zagreb 1986.), 37.-38. 58 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 48.-49. 59 E. BAUER, “General Löhr i kapitulacija njemačke vojske pred Bleiburgom”, 752. Iste podatke donosi i Josip ALEKSIĆ, “Vojnički aspekti hrvatskog povlačenja u svibnju 1945.”, u: Na Prekretnici, sv. 7, (ur. Jure Petričević) (Brugg 1986.), 33. Kraća verzija istog prikaza: J. ALEKSIĆ, “Bleiburg”, u: 50 godina Bleiburga, 91. 60 Jerome JAREB i Ivo OMRČANIN, “Croatian Government's Memorandum to the Allied Headquarters Mediterranean, May 4, 1945.”, Journal of Croatian Studies, Vol. XXI., (New York 1980.), 133. Autori su objavili šest dokumenata iz arhive britanskog Ministarstva vanjskih poslova (British Foreign Office), kao i cijeli tekst Memoranduma. Dokumenti su objavljeni prema kronološkom dolasku u London. Originali se nalaze u Javnom arhivu (Public Record Office) u Londonu. Memorandum vlade NDH donosi i B. KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich II, 289.-294. O misiji hrvatskih izaslanika Krizman piše kroz iskaze koje su na saslušanju dali visoki dužnosnici vlade NDH, 295.-305. 1818 sila. U istom kontekstu spominje se i brojna emigracija hrvatske provenijencije u SAD-u i zemljama tadašnjeg Britanskog Carstva.61 Odlučeno je, da će za jedan primjerak Memoranduma biti zadužena dva američka zrakoplovca, koji su se nalazili u hrvatskom zarobljeništvu, dok će drugi primjerak nositi izaslanici vlade NDH, ministar Vjekoslav Vrančić, te kapetan bojnog broda Andrija Vrkljan. Slijedeći dan izaslanstvo je krenulo, zajedno s Memorandumom kojeg su potpisali, predsjednik vlade NDH Nikola Mandić i 18 ministara. Misija nije ispunjena, V. Vrančić i A. Vrkljan su zarobljeni i nakon toga smješteni u logore Meste i Forli u Italiji, u kojima saznaju za događaje od 15. svibnja 1945.62 Neslavno je završio i pokušaj dr. Vladimira Košaka da sudjeluje na pregovorima ministra vanjskih poslova Trećeg Reicha, grofa Johanna Ludwiga Schwerin – Krosigka sa Zapadnim saveznicima, 4. svibnja, u Flensburgu, na kojima je trebao zastupati interese NDH.63 Kada je Löhr, 4. svibnja obavijestio zapovjedni stožer HOS-a o povlačenju njemačkih postrojbi prema Sloveniji i Austriji, vlada NDH s Pavelićem na čelu našla se pred pitanjem što učiniti? Postojala su dva mišljenja: pružiti otpor (u vidu Krbavske bitke ili se povući u šume i voditi gerilsku borbu) ili se povlačiti. Jedan od spominjanih smjerova za povlačenje bio je preko Istre u Italiju, s obzirom da taj dio bojišnice nije bio pod jakim pritiskom, te se očekivalo kako će njemačka bojišnica na tom području sama pasti. Drugi razlog koji se navodio je činjenica da bi tim putem došlo do manjeg zagušenja prometnica, s obzirom da bi se tuda povlačile snage NDH i slovenska vojska. 64 Za razliku od toga Ljerkić navodi kako bi odstupanje preko Istre bilo duže, bez pogodnih putova, te bi lijevi bok povlačenja bio neobranjiv.65 Drugi smjer prema zapadu, preko Austrije tj. Koruške, za Ljerkića je bio logičniji, jer se tuda povlače i Nijemci “na koje su Hrvati bili u svakom pogledu oslonjeni.”66 I sam Poglavnik borio se između te dvije struje. Navodno je “na predzadnjem sastanku Glavnog Stana pitao nazočne generale, da li su zato da se obnovi Krbavska bitka.”67 Oni koji su se zalagali za borbu dijelili su se u dvije skupine: prva je zastupala povlačenje prema Istri, gdje bi se povezali sa zapadnim silama, te bi u, kako se vjerovalo, skorom sukobu zapadnih

61 J. JAREB, I. OMRČANIN, “Croatian Government's Memorandum”, 135.-136.; Vidjeti: Aleksandar VOJINOVIĆ, Zločin je bježao na zapad (Zagreb 1987.), 84.-290. 62 V. VRANČIĆ, S bielom zastavom preko Alpa (u misiji Hrvatske državne vlade za predaju hrvatskih oružanih snaga) (Buenos Aires 1953.).; V. VRANČIĆ, U službi domovine (S bielom zastavom preko Alpa, Dvanaest mjeseci bodljikave žice, Sastav Hrvatskih oružanih snaga) (Buenos Aires 1977.); V. VRANČIĆ, “U službi domovine”, u: Povlačenje 1945. Krivci i žrtve, 13.-59. 63 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izjave zarobljenih i izručenih dužnosnika NDH i drugih pojedinaca o povlačenju hrvatske vojske i civila prema Austriji – Građa OZNE za Hrvatsku”, u: Spomenica Bleiburg, 95.-96. 64 Usp. I. ROJNICA, Susreti i doživljaji, 236.; N. LENGEL – KRIZMAN, Zagreb u NOB-u, 276.-277. 65 A. LJERKIĆ, “Od Ivan Planine do Bleiburga”, 14. 66 Isto. 67 B. KRIZMAN, Pavelić u bjekstvu, 62 (bilj. 22). 1919 sila i Sovjetskog Saveza imali svoju šansu. Čini se kako jedini V. Luburić navodi “nitko nije bio tako naivan da misli da će zapadne demokracije učiniti ono što smo mi stvarno željeli – opremiti nas topništvom, tenkovima i zrakoplovima, koje smo trebali da zaustavimo Ruse od napredovanja prema zapadu.”68 Druga skupina zastupala je mišljenje da se treba povući u šumu i tamo pružiti otpor. Vodstvo NDH (premda su mišljenja bila podijeljena) na sjednici održanoj 4. svibnja odlučilo se za povlačenje s 5. svibnjem 1945.69 General Dragojlov u izlaganju navodi: “Temeljem stanja, koje je postojalo, hrvatska vojska, pod predsjedanjem Poglavnika, odlučila je 5. svibnja povući se prema Zapadu, u Klagenfurt u Austriji, kamo se je Šef države zaputio 7. svibnja popodne. Donesena je ova odluka, jer nije izgledalo povoljno prolijevati 'u zadnjoj bitci i zadnju kap krvi' i na taj način staviti narod u još teži položaj. Odlučilo se je nastaviti s planom, kako bi se mladoj hrvatskoj vojsci od oko 200.000 boraca, koji su u NDH vidjeli svoj ideal, spasio život.”70 U noći s 5. na 6. svibnja postrojbama je poslana zapovijed “Povlačite se preko Celja Englezima u susret”. Zapovjednikom povlačenja imenovan je general Đuro Grujić.71 Narcisa Lengel – Krizman ističe kako je ustaška propaganda utjecala na civilno stanovništvo da im se priključi u što većem broju na putu u emigraciju. Na takav način, kako navodi, htjela je pred saveznicima pokazati kako ima potporu većine naroda. Nadalje opisuje kako je plan evakuacije civilnog stanovništva imao slijedeći raspored: a) prisilna evakuacija svih sumnjivih osoba registriranih po redarstvu; b) prisilna evakuacija činovnika; c) dobrovoljna evakuacija ustaša i njihovih obitelji i d) dobrovoljna evakuacija svakog tko to želi.72 Ante Ljerkić opravdava odluku za povlačenje, te navodi da bi nastavak borbe protiv partizana, saveznika Britanije, Amerike i SSSR-a stavilo vojsku NDH kao pobunjenike izvan zakona.73 Također, povlačenje, “kao manje zlo” vidi i Zvonimir Dusper, prema kojem bi daljnje pružanje oružanog otpora, značilo još veća stradavanja i uništenja brojnih gospodarskih dobara.74 O odlukama vodstva NDH raspravlja i Josip Aleksić, te navodi da je trebalo vojsku staviti na raspolaganje zapovjednicima, kojima ne bi palo napamet povesti postrojbu Britancima u susret.75 S druge strane Dragutin Kamber u svojim memoarima iznosi kako je odluka o povlačenju bila loš izbor, jer se kako kaže “nije radilo o izboru između dobra i zla, već između zla i gorega.”76 Odgovornost i krivce za “bleiburšku katastrofu” traži i Petar 68 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 49. 69 Vidjeti: Kazimir KATALINIĆ, “Konac NDH, povlačenje, bleiburški pregovori, predaja”, u: Bleiburg 1945.- 1995., 41.-43. 70 Izlaganje generala Fedora Dragojlova vidjeti u: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 156. 71 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 51. 72 N. LENGEL – KRIZMAN, Zagreb u NOB-u, 277. 73 A. LJERKIĆ, “Od Ivan Planine do Bleiburga”, 10. 74 Zvonimir DUSPER, U vrtlogu Bleiburga (Rijeka 2001.), 201.-202. 75 J. ALEKSIĆ, “Vojnički aspekti hrvatskog povlačenja u svibnju 1945.”, u: Na prekretnici, 31.-32.; J. ALEKSIĆ, “Bleiburg”, u: 50 godina Bleiburga, 95. 76 Dragutin KAMBER, Slom NDH. Kako sam ga ja proživio (Zagreb 1995.), 33-34. 2020 Bareza. On navodi da su Poglavnik i vlada sami likvidirali NDH, kada su se odlučili na povlačenje. Odvođenjem oružanih snaga gubi se svaka mogućnost za daljnje “krojenje svoje sudbine”. Prema autoru, odluku o povlačenju potaknula je činjenica, da bi život u planinama bio težak, te da bi mnogi pojedinci izgubili vlast i važnost. Ovakvom odlukom vlade NDH, nije dana prednost državi, nego pojedincima – mišljenje je autora.77 Slično iznosi i Stjepan Buć za koga je Bleiburg: “ništa drugo, nego logičan završetak cjelokupne Pavelićeve fatalne djelatnosti od početka do kraja.”78 Slično navodi i Vjekoslav Luburić: “Bio sam uvjeren da je Vlada donijela vrlo pogrešnu odluku, ali kao vojnik ja sam samo mogao slijediti zapovijed svojih pretpostavljenih.”79 Nadalje, iznosi opravdanu sumnju u blagonaklonost Britanaca i Amerikanaca pri povlačenju i očekivanju zaštite. Povlačenje sa “Zvonimirove linije” kretalo je u slijedećim pravcima: I. zbor pod zapovjedništvom Ante Moškova u smjeru Varaždin – Ivanec – Krapina – Rogatec – Celje (106 km); II., III. i IV. zbor s generalom Josipom Metzgerom u pravcu Zagreb – Novi Dvori – Rogatec – Celje (116 km); V. zbor i general Ivo Herenčić Samobor – Zidani Most – Celje (124 km). Prethodnicu povlačenja činio je V. zbor generala A. Moškova, dok su zalaznica povlačenju bile snage generala V. Luburića.80 Zanimljivo je kako je u posljednjem broju novina “Hrvatski narod” od 6. svibnja 1945., objavljen govor Ante Pavelića izrečen 3. svibnja, na sastanku članica Ženske loze, u kojem navodi “Budite uvjerene, mi ćemo za posljednju stopu hrvatske zemlje i hrvatske države uprijeti sve sile i sve snage i žrtve uložiti, da sačuvamo i najmanji dio Nezavisne Države Hrvatske.”81 Pripremajući posljednji broj novina “Nova Hrvatska”, u kojima je trebala, prema uputama Ive Bogdana, biti uvrštena i “jedna važna obavijest” (prema naznakama radilo se o ulasku nekih članova HSS-a u vladu, no ništa nije precizirano), no kako ona nije stigla, broj je zaključen,82 sa zanimljivom intonacijom uvodnika iz pera glavnog urednika Vilima Peroša, koji razmišlja o nužnosti opstanka države, kao najvišeg zakona.83 Čini se kako se i u samoj završnici očekivala neka “značajna” promjena ili se frazama

77 Petar BAREZA, “Bleiburška katastrofa”, Hrvatska revija, br. 1(37) (Buenos Aires 1960.), 31.-43.; Vidjeti i: P. BAREZA, “Bleiburška katastrofa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 7.-24. 78 Stjepan BUĆ, “Da li smo Hrvatsku mogli sačuvati?”, Hrvatska revija, br. 2.-3. (38.-39.) (Buenos Aires 1960.), 226. 79 V. LUBURIĆ, “The End of The Croatian Army”, u: Operation Slaughterhouse. Eyewitness Accounts of Postwar Massacres In Yugoslavia, 64. 80 V. ŠKLOPAN, “Povlačenje hrvatskih oružanih snaga u svibnju 1945.”, u: Od Bleiburga do naših dana, 78.; Vidjeti i: A. LJERKIĆ, “Od Ivan Planine do Bleiburga”, 14.-17.; J. ALEKSIĆ, “Vojnički aspekti hrvatskog povlačenja u svibnju 1945.”, Na prekretnici, 34.-35.; A. MIJATOVIĆ, “Politički i vojnički kraj NDH”, ČSP, 497.-505. 81 “Upriet ćemo sve sile i snage”, Hrvatski narod, god. VII., br. 1326., 6. svibnja 1945. 82 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izjave zarobljenih i izručenih dužnosnika NDH i drugih pojedinaca o povlačenju hrvatske vojske i civila prema Austriji – Građa OZNE za Hrvatsku”, u: Spomenica Bleiburg, 112. 83 I. KOŠUTIĆ, Hrvatsko domobranstvo II, 312.-313. Isto: I. KOŠUTIĆ, “Odlazak neporaženih”, u: U Bleiburgu iskra, 37.-39. 2121 obmanjivala javnost. Vinko Nikolić navodi, tog dana “bilo je u zraku nešto strašna (…) svi u nekoj trci, nitko se ne osvrće ni na koga, nitko nikoga ne pozdravlja, a kamoli da se zaustavi. (…) Ništa još ne znamo sigurna. (…) Nu, kako se čuje bit će večeras pokret.”84 Vrlo slično prisjeća se i Stjepan Slipac, “Nisu nam rekli kuda ćemo ići, kada ćemo prijeći i hoće li nas igdje itko dočekati i prihvatiti.”85 Vlada NDH, visoki državni dužnosnici, crkveni dostojanstvenici i predstavnici kulturnog života napustili su Zagreb 6. svibnja. Za čuvanje reda i mira u Zagrebu Pavelić je zadužio Đuru Kumičića (ravnatelj saborske kancelarije), dok je vojnim snagama zapovijedao general Vjekoslav Servatzy.86 Božidar Kavran, zapovjednik Glavnog ustaškog stana u svojoj izjavi također potvrđuje kako je vijest o povlačenju stigla iznenada, te se uputio Poglavniku, koji ga je zadužio da “preuzme posao” oko izbjeglica. Od generala Ćirila Dande dobio je, kako navodi deset kamiona i veće količine benzina. Nakon toga sazvan je sastanak svih ustaških dužnosnika iz Zagreba i onih iz provincije koji su bili u Zagrebu, te im je saopćena odluka o povlačenju u roku od 24 sata.87 Više podataka o samim događajima pružaju nam izjave članova vlade, koje koristi Bogdan Krizman, kada rekonstruira zadnje dane NDH i povlačenje vrha države. Nikola Mandić u iskazu navodi: “Dne 6. V. 1945. ujutro oko 7 sati saopćio mi je poglavnik telefonom da odlazimo iz Zagreba istog dana oko 4 sata posle podne. Poglavnik je odredio i to u vezi sa njemačkim poslanikom da će nas put voditi na Krapinu, Rogašku Slatinu, Maribor, Celovac na Turracherhöhe i da je tamo naše odredište sa nekim već unapred spremljenim hotelima. Poglavnik i vojska trebali su poći naknadno.”88 Iste podatke navodi i Danijel Crljen koji je 6. svibnja 1945. obaviješten kako se isto poslijepodne (u 4 sata) povlače Vlada i Glavni ustaški stan.89 Istog dana iz Zagreba je krenuo i Vladko Maček s obitelji. U svom životopisu “In the struggle for freedom” Maček vrlo kratko spominje odlazak, navodeći uglavnom samo najosnovnije.90 U njegovoj pratnji bio je Branko Pešelj koji je svoje dojmove

84 Vinko NIKOLIĆ, Tragedija se dogodila u svibnju. Jedna (prva) godina egzila u dnevniku “ratnog” zarobljenika broj 324.664, knjiga prva (Barcelona-München 1984.-1985., Zagreb 1995.), 88.; Bogdan RADICA, “Veliki strah: Zagreb 1945”, Hrvatska revija, god. V., sv. 4(20) (Buenos Aires prosinac 1955.), 399. 85 S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 29. 86 Podatke o tome, iz zapisa D. Kumičića, donosi A. VOJINOVIĆ, Zločin je bježao na zapad, 148.-152. 87 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izjave zarobljenih i izručenih dužnosnika NDH i drugih pojedinaca o povlačenju hrvatske vojske i civila prema Austriji – Građa OZNE za Hrvatsku”, u: Spomenica Bleiburg, 102.-103. 88 B. KRIZMAN, Pavelić u bjekstvu, 24. Vidjeti: Z. DIZDAR, V. GEIGER, M. RUPIĆ, “Bleiburg i križni put”, Marulić, god. XXIX, br. 5., Zagreb, rujan – listopad 1996., 885.-908. Vidjeti i: M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izjave zarobljenih i izručenih dužnosnika NDH i drugih pojedinaca o povlačenju hrvatske vojske i civila prema Austriji – Građa OZNE za Hrvatsku”, u: Spomenica Bleiburg, 93.-94. 89 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 2.- 4., XVI, Paris prosinac 1966, 263.-264. 90 Vladko MAČEK, In the struggle for freedom (New York 1957.), 258.-267. Vidjeti i: V. Maček, Memoari (Zagreb 2003.), 256.-277. 2222 objavio u članku “S Predsjednikom Mačekom u emigraciju”.91 Dana 6. svibnja 1945. Zagreb je napustio i Dušan Žanko intendant HNK (1941. – 1943.).92 O Poglavnikovom povlačenju ostao je veći broj svjedočanstava. Zasigurno važan dio predstavlja prilog Jere Jareba “Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz Drugog svjetskog rata”. U njemu navodi kako su dr. Ante Pavelić i šesnaest ministara napustili Zagreb 6. svibnja poslijepodne.93 Poglavnikova kolona 6. svibnja predvečer stigla je u Nove dvore, kraj Zaprešića. Sljedeći dan (7. svibnja) u Nove dvore pristigli su članovi Glavnog stana Poglavnika. Isti dan, oko 18.15 sati poglavnikova kolona napustila je Nove dvore i krenula prema Rogaškoj Slatini, gdje je stigla oko 21 sat. Upravo tada je, prema izjavi Ivana (Ice) Kirina, zaduženog za organizaciju kolone sigurnosne službe, ista krenula iz Zagreba prema Novim dvorima.94 U utorak 8. svibnja od 9 do 11 sati, u Rogaškoj Slatini održana je posljednja sjednica Glavnog stana Poglavnika. Pola sata nakon toga kolona je krenula preko Maribora prema Wolfsbergu i Klagenfurtu.95 U Pavelićevoj pratnji bio je Erich Lisak (ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost), koji u saslušanju navodi da je sjednica 8. svibnja održana povodom obavijesti da će Treći Reich kapitulirati i na istočnom bojištu, pred Rusima.96 U stožer generala Alexandera Löhra (Žalec nedaleko Celja), radi dogovora stigao je ministar oružanih snaga NDH Nikola Steinfel, no čuvši za kapitulaciju navodi “postao je svaki razgovor iluzoran (…).”97 Na osnovu toga, Pavelić se odlučio na daljnje povlačenje u smjeru Koruške, a zapovjedništvo nad vojskom, do predaje Britancima, prepustio je Vjekoslavu Luburiću.98 Jere Jareb nadodaje kako je to bio “posljednji Pavelićev čin kao vladara hrvatske države i posljednja zapovijed, koju su zapovjednici hrvatskih vojnih jedinica dobili na terenu.”99 O samim pregovorima pred kapitulaciju više nas obavještava Ernest Bauer, koji navodi da se još 6. svibnja, na zapovjedničkom sastanku u Grazu (s maršalom Albertom Kesselringom i generalom Maximilianom de Angelisom) general-pukovnik Alexander Löhr usprotivio kapitulaciji, no s obzirom na opći položaj oružanih sila Trećeg Reicha druge

91 Branko M. PEŠELJ, “S Predsjednikom Mačekom u emigraciju”, Hrvatska revija, god. XX., sv. 4. (München prosinac 1970.), 757.-811. 92 Dušan ŽANKO, “Bijeg iz Zagreba”, Cetinska vrila (Sinj), god. 4., br. 1 (7), kolovoz 1996., 14.-19. 93 Jere JAREB, “Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz Drugog svjetskog rata (Prilog za studiju o hrvatskoj državnoj vladi)”, Hrvatska revija, god. XXVIII., sv. 2 (110) (München-Barcelona lipanj 1978.), 218.-224. 94 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izjave zarobljenih i izručenih dužnosnika NDH i drugih pojedinaca o povlačenju hrvatske vojske i civila prema Austriji – Građa OZNE za Hrvatsku”, u: Spomenica Bleiburg, 109. 95 Jere JAREB, “Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz Drugog svjetskog rata”, 222. 96 B. KRIZMAN, Pavelić u bjekstvu, 13.-14.; B. KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich, 340.-341. 97 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izjave zarobljenih i izručenih dužnosnika NDH i drugih pojedinaca o povlačenju hrvatske vojske i civila prema Austriji – Građa OZNE za Hrvatsku”, u: Spomenica Bleiburg, 104. 98 E. BAUER, “General Löhr i događaji oko Bleiburga”, u: 50 godina Bleiburga, 101.-102.; F. DRAGOJLOV, “Der Krieg 1941. – 1945. auf dem Gebiete des ‘Unabhängigen Staates Kroatien”, sv. 7., 520. 99 J. JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike (Zagreb 1995.), 116 (bilj. 156.); J. ALEKSIĆ, “Vojnički aspekti hrvatskog povlačenja u svibnju 1945.”, u: Na prekretnici, 36. 2323 mogućnosti nije bilo.100 U prilozima na ovu temu Bauer se oslanja na knjigu J. Diakowa, osobnog pobočnika, i zapovjednika skupine armija E, Alexandera Löhra.101 U svojoj knjizi Diakow kao važan sudionik događaja, ne spominje da je Löhr, u noći 7./8. svibnja telefonski obavijestio Pavelića o njemačkoj kapitulaciji i položio natrag u njegove ruke zapovjedništvo nad vojskom NDH. Uz Antu Pavelića išla je i Dolores Bracanović čija sjećanja “S Poglavnikom na povlačenju” podosta emotivno opisuju tek samu događajnicu ne dovodeći u pitanje niti jedan segment. Ilustrirajući ukupno stanje navodi “osijetila sam tek sada, da idemo iz Hrvatske. Kolona je krenula. Mnoštvo naroda, more – bujica! Sve je izprepleteno: samovozi, pješaci, seljačka kola i dvokolice. Idu starci i djeca, žene i muškarci. Idu seljaci i radnici, djeca i intelektualci.”102 Sličan dojam “općeg exodusa” 6. svibnja opisuje i Ivo Rojnica. “Užasan prizor. Zna se, da u ovakvoj tragediji ne može biti reda, ali ovdje se je sve vidjelo (…) Automobili, kamioni, seljačka kola, starice, starci, žene, djeca, ranjenici, vojnici (…).”103 O daljnjem kretanju Ante Pavelića obavještava nas i Ilija Perušina (zamjenik zapovjednika Sigurnosne službe), te navodi da je kolona iz Rogaške Slatine krenula prema Celju, no nakon nekih 6 km Poglavnik je promijenio smjer prema Mariboru. Pristigavši u Spielfeld, presvlače se u građanska odjela, te Pavelić nastavlja dalje, bez pratnje, prema Klagenfurtu.104 To područje bilo je puno partizana, stoga je određen pravac prema Judenburgu, a odatle prema Salzburgu, koji je zauzela Crvena armija, stoga se grupa (Pavelić i njegov sin, dr. F. Niedzielski, D. Bracanović, E. Lisak, V. Rebernšak i I. Kirin) odlučila dalje u šumu. Nakon više dana, prešavši rijeku Enns, ušli su u američku ratnu zonu, gdje se je Poglavnik predao.105 Većina izbjeglica krenula je iz Zagreba 7. svibnja 1945. Istog dana u sklopu Prosvjetne bojne, na povlačenje je krenuo i Danijel Crljen. Iz dnevnika saznajemo: “Poslije Vrapča, utonula su naša kola u pravu rijeku velikog mnoštva. (…) Dokle mi je oko dopiralo naprijed i natrag, crnila se je cesta zakrčena vojnicima u manjim ili većim postrojbama ili osamljenima, civilima obaju spolova i svake dobi, automobilima, kolima, biciklima (…).”106

100 E. BAUER, “General Löhr i kapitulacija njemačke vojske pred Bleiburgom”, 753.; Vidjeti i: E. BAUER, “General Löhr i događaji oko Bleiburga”, u: 50 godina Bleiburga, 101.-102. 101 Vidjeti: E. BAUER, “Bleiburg u njemačkoj povijesnoj i političkoj literaturi”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 463.-474. 102 Dolores BRACANOVIĆ, “S Poglavnikom na povlačenju”, Hrvatska – Spomen izdanje u počast nezaboravnog Poglavnika, god. XIII, br. 4-7 (291-294) (Buenos Aires 10. travnja 1960.), 18.-19.; Vidjeti i: “prof. Dolores Bracanovć: na povlačenju s državnim poglavarom”, Politički zatvorenik (Zagreb), god. VII., br. 62., svibanj 1997., 8.-13.; Vidjeti i: D. ŠAKIĆ, S Poglavnikom u Alpama, 59.-118. 103 I. ROJNICA, Susreti i doživljaji, 259. 104 Ilija PERUŠINA, “Uspomene iz naše tragedije godine 1945.”, Hrvatska revija, god. XXXII., br. 1(125), 1982., 84.- 97. 105 B. KRIZMAN, Pavelić u bjekstvu, 19.-23. 106 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 265.; Vidjeti i: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 263.-268.; D. ŠAKIĆ, S Poglavnikom u Alpama, 7.-25.; A. VOJINOVIĆ, Zločin je bježao na zapad, passim. 2424 Isti opis ostavio je i Tomislav Koševac navodeći da se vidjela samo cesta puna zaprežnih kola, vojnika i civila, između kojih su jedva krčile put pojedine vojne jedinice kao i motorna vozila.107 Stjepan Slipac, koračajući u koloni, postao je “samo beznačajni dio beznačajne i bezoblične mase svijeta koja se kretala više inercijom nego voljom.”108 Svog puta preko Črnomerca, Vrapča, susedgradskog mosta i Zaprešića prema Sloveniji prisjeća se Miljenko Perić, koji navodi kako se je najveći dio zbjega kretao pješke ili motornim vozilima. Na povlačenju su se našle kolone HOS-a, njemačke vojske, te građanstva. Izgledalo je da je svako uvjeren kako će se u najviše 48 sati susresti s Englezima i staviti im se na raspolaganje. Putovi su bili zakrčeni raznim teškim vozilima, koje je vojska ostavljala iza sebe.109 Istu nadu izražavaju sjećanja domobranskog natporučnika Branimira Vidmara “(…) Izgleda da je svatko uvjeren, da ćemo u najduljem roku od 48 sati susresti se sa Englezima i staviti im se na raspolaganje, a kako je to tvrdila propaganda još prije polaska iz Zagreba. Vjerojatno, da je upravo radi toga i pošlo prema Sloveniji toliko građanskog svijeta pješice, ni ne sluteći (…).”110 Posljednje vojne postrojbe NDH Zagreb su napustile 8. svibnja (istog dana u grad ulaze partizanske jedinice), povlačeći se preko Sljemena i Podsuseda i tako obilazile grad. U samoj zalaznici, s Vjekoslavom Luburićem kojem je naređeno da onemogući bilo kakav otpor, kako bi se sačuvao grad, našao se i Nikola Pavelić, koji iznosi “bio je to grad tuge i pustoši, s rijetkim prolaznicima, odnosno stanovnicima, koji su u kućama očekivali teške nadolazeće dane.”111 Prazne ulice 8. svibnja spominju i iskazi objavljeni u knjizi “Hrvatski holokaust”.112 S druge strane Aleksandar Vojinović u knjizi “Zločin je bježao na zapad”, koncipirajući čitalački “dopadljiv” tekst, opisuje 8. svibnja kao “Najduža noć Zagreba u Drugom svjetskom ratu. Samo još jedna noć i jedno jutro do – slobode. Grmljavina topova sve bliža, kao da nailazi proljetna oluja.”113 Prema više navoda s radio postaje pročitan je proglas kojim se obavještava da su partizanske jedinice u predgrađima, te da se ne izlazi na ulice, ali i da građanstvo “čuva grad od rušenja, paljevine i pljačke, da ne dozvoli ogorčenom neprijatelju da ga odvodi sa sobom.”114 Još 9. svibnja vodile su se žestoke borbe 181. njemačke divizije i pripadnika 7., 8. i 9. divizije HOS-a s partizanima (I. JA), sjeveroistočno

107 Tomislav KOŠEVAC, “Posljednja bitka”, Hrvatska revija, god 33., sv. 2, München – Barcelona 1983., 264. 108 S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 31.-32. 109 Miljenko PERIĆ, 1945. – 1995. Bleiburg. Svjedočanstvo (Zagreb 1995.), 20. 110 A. VOJINOVIĆ, “Tragični finale rata”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, ur. Mirko Grčić (Zagreb 1990.), 71. Ista sjećanja koristi i u knjizi Zločin je bježao na zapad, passim. 111 Nikola PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 192.-193. 112 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 436., 440. 113 A. VOJINOVIĆ, Zločin je bježao na zapad, 191. 114 N. LENGEL – KRIZMAN “Oslobođenje Zagreba”, u: Oslobođenje Hrvatske 1945. godine, 282.-283.; Vidjeti: J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 436.-437. 2525 od Zagreba i po Zagrebačkoj gori,115 nakon čega su u Zagreb ušle prve čete X. korpusa. Nakon ulaska JA u Zagreb, na Zagrebačkoj gori našao se i Stanko Lasić. U svojim zapisima opisuje: “Jugoslavenska je armija tog dana ušla u Zagreb, ali ovdje još idu vojske, svakakve. Ni u koga ne možeš imati povjerenja, posvuda mrtvi ljudi. Nailazimo na sebi slične vojnike i civile, naoružane, pričaju jedni drugima tko je sve stradao, svi se skrivaju od ustaša i partizana, jer ovi, jedni i drugi, čiste, likvidiraju.”116 Istog dana (9. svibnja) predstavnik Generalštaba NOV i PO Jugoslavije general-major Rade Hamović pozvao je na sastanak komandante I., II., i III. JA s ciljem da se “razradi plan za likvidiranje neprijateljske grupacije u severozapadnom delu Jugoslavije”. Odlučeno je da se ne pregrupiraju snage, već da se krene u napad, kako bi se ispresijecala neprijateljska grupacija.117 Dio kolona krenuo je prema Rogaškoj Slatini, među njima našao se i Ivo Rojnica, koji navodi da su taj dio puta prešli bez ikakvih smetnji.118 Slične navode potvrđuju i sjećanja Branimira Vidmara koji ne spominje nikakve sukobe na ovoj dionici puta.119 Slični zapisi opisuju i put do Zidanog Mosta, pa tako Nikola Pavelić navodi kako su sukobi s partizanima u ovoj fazi bili rijetki.120 Ovakvo mišljenje potvrđuje i Vinko Nikolić, prema kojem partizani nisu izravno napadali kolone, nego su se organizirali kako bi ih presjekli u daljnjem napredovanju.121 “Kadkad smo se morali boriti da se u ograničenim brojevima odupremo partizanskim postrojbama koje su pokušavale zaustaviti naše povlačenje. No, većinom tog vremena nismo bili ometani.”122 Manji problemi nastupili su kod i nakon Zidanog Mosta.123 Luburić navodi kako je povlačenje do Zidanog Mosta u prvom redu bila vojna operacija, no kasnije je nastupilo teško održavanje reda, “(…) Nijemci su bili glavni krivci za takvo stanje. Oni su u blizini Zidanog Mosta koncentrirali ne samo konvoje, koji su pratili dvanaest ili četrnaest njihovih divizija, nego također i vozila koja su pripadala stotinama i više jedinica. (…) Seoska kola stajala su pokraj “tigar”-tenkova. To je bio najveličanstveniji kaos što ga se može zamisliti (…) razvikana njemačka stega potpuno se srozala.”124 U koloni se našao i fra Oton Knezović, on također za sporost u kretanju optužuje njemačke kočijaše koji su unosili

115 M. MORAČA, “Operacije Prve i Treće armije u završnoj ofenzivi oslobođenja Jugoslavije”, u: Za pobedu i slobodu, 160.-161.; Milan MARUŠIĆ, Žrtve komunističkih zlodjela na sljemenskim stratištima: Bolnica Brestovac, Gračani, Zagreb, svibanj 1945. (Zagreb 2002.), 149.-188., 226.-240. 116 Stanko LASIĆ, Autobiografski zapisi (Zagreb 2000.), 164. 117 M. COLIĆ, Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu, 394. 118 I. ROJNICA, Susreti i doživljaji, knj. 1., 260. 119 A. VOJINOVIĆ, “Tragični finale rata”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, 71. 120 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 193. 121 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 160. 122 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 420. 123 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 450. 124 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 58.-59.; S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 32.-33. 2626 nered u, ionako veliku “bezglavost”.125 Nadodaje: “Da nije bilo tih Nijemaca, mi smo mogli stići posve lako u englesku zonu i izbjeći partizanski obruč oko nas.”126 Kako se napredovalo, “kolone i nizovi ljudstva bili su mnogobrojniji tako, da se je često puta moralo putovanje i povlačenje prekidati; zastajati i čekati (…). Mjestimično, ali rijetko, bilo je i okršaja s jugoslavenskim partizanima.”127 Zbog zakrčenosti putova, kako navodi Aleksić, naređuje se uništavanje teškog naoružanja. Osiguranje povlačenja, pod vodstvom generala Rafaela Bobana i Vjekoslava Luburića, omogućilo je daljnje napredovanje prema Celju.128 Sam Luburić navodi kako je pri raščišćavanju ceste prema Celju izveo “nekoliko 'izleta' uzduž obje strane glavne ceste, e da poubijam i raspršim partizanske skupine koje su pokušavale napadati naše kolone na povlačenju.” Nakon toga naložio je pojedinim zapovjednicima da kolona krene prema Celju kroz šumu i upravo tada, kako navodi u sjećanjima “nepobjediva vojska počela se osipati”.129 O stanju u IV. operativnoj zoni obavještavaju Petar Brajović130 i Milan Basta.131 Prema naredbi Glavnog štaba Slovenije od 2. svibnja 1945., IV. operativna zona dobila je zadatak “da izvrši koncentraciju cijele divizije na sektoru Smrekovec – Železna Kapela (…)”. Nedugo nakon toga stigla je i dopuna: “Nijemci kapitulirali pred anglo-američkim snagama u Italiji, Tirolu i Koruškoj. Odmah uputite 14. diviziju u Korušku prema Celovcu sa zadatkom da zaposjedne Celovec i ostale naše oblasti u Koruškoj. Izvijestite o izvršenju. Tito.”132 Glavni štab Slovenije naredio je 14. udarnoj diviziji da što prije uđe u Korušku i zaposjedne Klagenfurt, dok je Štabu IV. JA naređeno da s dvije divizije krene pravcem Tolmin – Trbiž – Villach (Beljak).133 S obzirom da se nije moglo poslati dvije divizije, posebno je osnovan Motorni odred koji je trebao preko Bazovice, Ajdovščine, Tolmina, Kranjske Gore i Villacha stići do Klagenfurta.134 Uz to odlučeno je kako će jedna brigada 14. divizije napredovati prema Dravogradu, a druge dvije prema Černi i Žerjavu. Otpor kod

125 Oton KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945. Dokumenti o zvjerstvima Srba nad Hrvatima (Chicago 1960), 3. 126 Isto, 4. 127 L. KORDIĆ, “U danima srdžbe i gnjeva”, u: Bleiburg; uzroci i posljedice, 120. 128 J. ALEKSIĆ, “Vojnički aspekti hrvatskog povlačenja u svibnju 1945.”, u: Na prekretnici, 39. 129 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 60.-61. 130 Vidjeti: P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 361.-363.; P. S. BRAJOVIĆ, “Četvrta operativna zona Slovenije u završnoj ofenzivi za oslobođenje zemlje”, u: Za pobedu i slobodu, 542.-552.; Ivan DOLNIČAR, “Okruženje i kapitulacija neprijateljevih snaga u severozapadnom delu Jugoslavije”, u: Za pobedu i slobodu, 533.-541. 131 M. BASTA, “Šest dana rata posle rata. Kraj jedne zločinačke armije”, Nedeljne informativne novine (Beograd), god. X., br. 504. – 510., 4. rujna – 16. listopada 1960.; Vidjeti i: M. BASTA, “Rat posle rata”, Vjesnik (Zagreb), god. XXVI, br. 850.-867., 18. travnja – 7. svibnja 1965.; M. BASTA, Rat posle rata. Pavelićevi generali se predaju (Zagreb 1963.); Vidjeti i: M. BASTA, Agonija i slom Nezavisne Države Hrvatske (Beograd 1971.); M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije (Zagreb 1976., 1977.,1980., Beograd 1982., 1986.); M. BASTA, “O zarobljavanju Pavelićeve vojske i odnosima s Englezima”, u: Za pobedu i slobodu, 553.-562. 132 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije (Zagreb 1976.), 302. 133 M. COLIĆ, Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu, 391. 134 Isto, 392.; Milan RAKO, “Od Trsta do Celovca – zarobljavanje ustaške vlade”, u: Za pobedu i slobodu, 563. 2727 Dravograda bio je prejak,135 pa su partizanske jedinice preusmjerene prema dolinama Koprivne i Lepene. Nakon kraćih sukoba s njemačkim jedinicama, 6. svibnja, 14. udarna jedinica ušla je u Korušku. U Klagenfurt su zajedno sa Zapadnim saveznicima 8. svibnja, ušli Kokrški i dio Koruškog odreda, te 2. brigada “Ljubo Šercer”.136 Pri takvom rasporedu jedinica, Basta navodi kako u Štajerskoj nije bilo dovoljno njihovih snaga, te da je na ruku neprijatelju išla činjenica da su bili nedovoljno obaviješteni o stanju i broju neprijateljske kolone.137 Isto iznosi i general Kosta Nađ u knjizi “Pobeda”. “(…) uopće nismo imali podatke o tome da je na putevima preko Zagorja i Štajerske još gotovo kompletna skupina armija E sa sto hiljada Pavelićevih ljudi i desetak hiljada četnika iz Crne Gore.”138 Na području Celja 9. svibnja nalazili su se dijelovi Kozjanskog, Kamniško-zasavinskog odreda i dijelovi jedne brigade Korpusa narodne odbrane. Dijelovi I. i II. armije na ovo područje su pristigli tek 11. svibnja.139 Uzevši sve ovo u obzir, čine se opravdanim opisi koji navode kako u prvoj fazi povlačenja nije dolazilo do većih vojnih sukoba. Celje je predstavljalo čvorište putova i raskrižje kojim je zbjeg trebao proći. U Celju (9. svibnja), prema jugoslavenskoj historiografiji započinje “šest dana rata posle rata”. Naime, tog dana (u 00.00 sati) stupa na snagu kapitulacija Nijemaca pred partizanima. Pregovore s maršalom J. Brozom Titom trebao je voditi sam general Löhr. Ernest Bauer u svojim prilozima ističe da je Löhr u tom smislu djelovao već 7. svibnja, no tek dva dana kasnije dvojica predstavnika 14. partizanske divizije dolaze u Löhrov stožer u Žalec, te ga prate do Topolšice, sjedišta IV. partizanske operativne zone. Prije kraja pregovora IV. partizanska zona napustila je Topolšicu, pa su pregovori bili prekinuti. Nakon toga Löhr je nastojao stupiti u vezu s Britancima, te dogovoriti predaju. Britanci su poslali samo poruku da se glavni stožer skupine armija E premjesti u Griffen kod Velikovca (Völkermarket) u Koruškoj. Po dolasku nije bilo novijih poruka,140 stoga se Löhr 12. svibnja odlučio na daljnje napredovanje prema Bleiburgu. U ponoć istog dana nastavljeni su pregovori s partizanima IV. operativne vojne zone, a 13. svibnja dogovoreno je da se sve njemačko oružje (uključujući i teško) preda južno od Drave (sjeverno od Drave bilo je britansko okupaciono područje). Kapitulacija njemačkih

135 Vidjeti: M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 302.-303.; Vidjeti i: P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 364. 136 I. DOLNIČAR, “Okruženje i kapitulacija neprijateljevih snaga u severozapadnom delu Jugoslavije”, u: Za pobedu i slobodu, 535.-537. 137 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 308.-309. 138 Kosta NAĐ, Pobeda, 204. 139 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 377. 140 Britanci su naveli kako bi mogli preuzeti Löhra i njegov glavni stožer, no svojim kontaktima s partizanima, već se “u neku ruku 'vezao', pa će biti sproveden u IV. jugoslavensku operativnu zonu.” Nakon predaje Löhr je predan jugoslavenskom zapovjedništvu armije u Mariboru. U siječnju 1947. suđeno mu je za zračne napade na Beograd, te je osuđen na smrt. Dana 26. veljače 1947. bio je strijeljan. Vidjeti: E. BAUER, “General Löhr i događaji oko Bleiburga”, u: 50 godina Bleiburga, 103. 2828 snaga provedena je pojedinačno i pod nazorom lokalnih zapovjednika.141 Objašnjavajući ovako dugu kapitulaciju Löhr navodi, da su partizanski odredi željeli dobiti na vremenu i tako spriječiti prelazak austrijske granice.142 Istu taktiku potvrđuje i Petar Brajović: “Naši su drugovi znali da neće moći duže da pružaju otpor neizmjernoj koloni tenkova i automobila. Bilo je neophodno uspostaviti kontakt i pregovarati.”143 Brajović iscrpno opisuje pregovore koji su u više navrata vođeni s Löhrovim predstavnicima, te naglašava Löhrovo inzistiranje da se probije prema Austriji, s čime se, prema Löhrovim navodima složio i maršal J. Broz Tito. Nakon “igre mačke i miša” pregovori su nastavljeni u Topolšici, gdje je bio Glavni štab zone. Od pregovarača “s pobjedničke strane” sudjelovali su potpukovnik Matevž Hace, politički komesar Zone Ivan Dolničar i Petar Brajović, a s njemačke strane general Alexander Löhr i general-major Erich Schmidt – Richberg. Nakon “nadmudrivanja”, u kojem je naravno odlučujuću ulogu odigrala partizanska dovitljivost, Löhr je potpisao tekst o bezuvjetnoj kapitulaciji svih raspoloživih snaga skupine armija E Jugoslavenskoj armiji.144 Potpisana kapitulacija zasigurno je otežala probijanje izbjegličkih kolona, koje su se iz različitih smjerova (iz Rogaške Slatine, iz Zidanog Mosta i dio iz Maribora) kretale kroz celjsku dolinu. Još 9. svibnja partizanske snage nisu bile toliko jake,145 no nadolazećim pojačanjem,146 partizani su svoju 16. diviziju uputili da razoruža Nijemce, dok je 17. divizija bila zadužena za zbjeg. O stanju u Celju obavještava Danijel Crljen: “Na ulazu u Celje prolazimo ispod slavoluka s natpisom: Živio Tito – Živjela Narodno – oslobodilačka vojska. Čudi me, da je čitav. Toliko je naših ispod njega prošlo. (…) Nad obližnjom tvornicom vije se ogromna crvena zastava. Upadljiva je, visoko iznad sviju. Neka se zna tko je novi gospodar. (…) Naša je kolona zastala usred Celja i ne miče se već preko sat vremena.”147 Brojne partizanske zastave spominje i Oton Knezović, te navodi kako su u Celju vođeni pregovori.148 Posredovanjem generala Vjekoslava Servatzya dogovoreni su pregovori s partizanima u vijećnici. Prije ulaska hrvatski predstavnici razgovarali su o naloženoj predaji oružja, kao uvjetu za daljnje povlačenje. Na pregovorima s partizanske strane sudjelovali su, Emilija Gabinec (tajnica celjskog Okružnog narodnooslobodilačkog odbora) i još dva muškarca. Riječ je uzeo Crljen, poslanik Vlade NDH: “(…) Tražimo od vas jedino, da nas pustite mirno proći kroz Sloveniju.(…) Vi nam morate dati jamstvo, da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u 141 E. BAUER, “General Löhr i kapitulacija njemačke vojske pred Bleiburgom”, 753.-754. Isto: E. BAUER, “General Löhr i događaji oko Bleiburga”, u: 50 godina Bleiburga, 101.-102. 142 E. BAUER, “General Löhr i događaji oko Bleiburga”, u: 50 godina Bleiburga, 103. 143 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 371. 144 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 370.-400., 492.-508.; Vidjeti i: Đurica LABOVIĆ – Milan BASTA, Partizani za pregovaračkim stolom 1941. -1945. (Zagreb 1986.), 276.-281.; A. VOJINOVIĆ, Zločin je bježao na zapad, 229. 145 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 316. 146 Isto, 160. 147 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 266. 148 O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945., 4. 2929 vašem vlastitom probitku. Budemo li pušteni na miru, povlačiti ćemo se mirno, kao i do sada, nu, ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka vaša jedinica, poduzet ćemo na cijelom području, kojim prolazimo, najteže represalije.”149 Na odgovor, da treba pričekati upute i ovlaštenja iz Ljubljane, Crljen je reagirao: “(…) ne želimo niti zanoćiti u Celju iz vama razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te, ako se dogodi kakav incident, naša će odmazda početi ovdje u samom Celju.”150 Nedugo zatim bio je gotov tekst, koji je glasio: “slobodan sprehod oboružani vojaški sili ustašov, domobrancev in Črnogorcev z teritorija celjskega okrožja v smeri Frankolovo”.151 Potpisali su ga, u ime partizana Emilija Gabinec, u ime Vlade NDH generali Vladimir Metikoš i Vjekoslav Servatzy, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca. Petar Brajović, također navodi kako su ustaše tražile nesmetan prolazak kroz Celje ili će u protivnom zapaliti grad. Ovakve uvjete odbila je, kako navodi Milica Gabrovec Lenka, pa je nastavljeno s prikupljanjem snaga na području Celja.152 Stanje u Celju postaje sve teže (10. svibnja), a pogotovo u noći od 10. na 11., kada partizanima dolaze znatna pojačanja. O “krvavoj celjskoj noći” između 10. i 11. svibnja piše Ante Ljerkić i navodi kako se u Celju “stišala ratna buka, da je nadomjeste zločini, pljačke, mučenja i ubijanja.”153 Grad je pun raznih vozila i izbjeglica, koji onemogućavaju promet i nadzor u gradu. Odbačeno njemačko oružje kupile su prema iskazima i osobe iz izbjegličkih kolona, te partizanske jedinice.154 Veliku gužvu i brojnu partizansku vojsku na prolasku kroz Celje spominje i Boško Dragićević u prilogu “Ostali su uza me najvjerniji prijatelji”.155 Josip Aleksić, prisjećajući se “celjske drame”, navodi kako se na periferiji neprekidno vode borbe.156 Dolaskom pojačanja, Petar Brajović navodi “Naši bataljoni su zaposjeli prilaze gradu i počeli ga čistiti od Nijemaca i ustaša. Atmosfera u gradu bila je veoma napeta. Stalno su izbijale manje čarke s pojedinim grupama ustaša. Gradu su sa svih strana pristizale nove kolone Nijemaca, ustaša i četnika.”157 Dio izbjeglica koje su kasnije stigle do Celja bio je

149 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 268. 150 Isto, 269. 151 Isto. 152 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 414.-426., 508. 153 A. LJERKIĆ, “Od Ivan planine do Bleiburga”, 59. 154 Usp. Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 160.; O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945., 4.; N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 193. 155 Boško DRAGIĆEVIĆ, “Ostali su uza me najvjerniji prijatelji”, u: Stanislav VUKOREP, Preživjeli svjedoče (Zagreb 2005.), 64.-65.; D. KAMBER, Slom NDH. Kako sam ga ja doživio, 39.-40.; M. PERIĆ, 1945. – 1995. Bleiburg. Svjedočanstvo, 21.-22. 156 J. ALEKSIĆ, “Vojnički aspekti hrvatskog povlačenja u svibnju 1945.”, u: Na prekretnici, 39.-41.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 296.-308. 157 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 424. 3030 razoružan i smještan u logore.158 Potvrde o razoružanjima na području Celja nudi nam i Petar Brajović koji navodi kako je 12. svibnja razoružan štab 18. ustaške divizije.159 U posljednjoj skupini koja je prešla celjski most, prije nego što su ga partizani digli u zrak, bio je Ivo Rojnica. U svojim sjećanjima o tome zabilježio je: “krenuli smo prema Celju i prošli ga. Nešto dalje zaustavili smo se na poljani. Iz daleka čulo se je pripucavanje. Mi nismo bili napadnuti. Dok smo tako stajali, odjekne velika detonacija u Celju. (…) Neki su stigli iz Celja i ispričali, da je most dignut u zrak i da više nijedna kolona ne može prijeći.” 160 U Celju je izgubljena svaka veza s glavnim zapovjedništvom hrvatske kolone u povlačenju, stoga je izabrano novo zapovjedništvo na čelu s generalom Ivanom Herenčićem i vojničkim vijećem, koje su sačinjavali nazočni generali i glavnostožerni časnici.161 Ipak, čini se da “(…) pri polasku iz Celja nitko više nije spominjao što nam je slijedeći cilj, a kako je bilo činjeno do Celja.”162 Od Celja izbjeglička kolona kreće se, uglavnom, u dva smjera: prema Dravogradu, kamo je krenula glavnina vojske i veliki dio civila, te prema Mariboru. U Maribor su 5., 6. i 7. svibnja upućivani izbjeglički vlakovi, kao i vlakovi s ranjenicima. Prugom Zagreb – Zidani Most – Celje – Maribor krenulo je 40 vlakova s ranjenicima i medicinskim osobljem. Prema iskazima u ranjeničkim kompozicijama bilo je i pripadnika Ustaške mladeži i pomoćne službe Poglavnikovog tjelesnog zdruga (PTS). Vlakovi su zaustavljeni već u Celju, a kasnije i u Mariboru. O sudbini ranjenika koji su se povlačili vlakovima i mariborskim pokoljima više svjedočanstva pruža nam knjiga “Hrvatski holokaust”. Većina njih navodi kako su do Maribora dugo putovali, te kako su ih slovenski željezničari (namjerno) zadržavali na svakoj stanici.163 Milan Marušić pišući o transportima ranjenih i nepokretnih vojnika iz bolnice Poglavnikovog tjelesnog zdruga u Krajiškoj ulici i bolnice Rebro navodi kako je “putujuća giljotina” bila “mukotrpno putovanje, zastoji, čekanja, kreni pa stani, pa se vrati nazad, željeznička manevriranja…” i tako sve do Celja.164 Koristan prilog za razjašnjavanje sudbine ranjenika (iz Središnje vojne bolnice i Opće bolnice u Ljubljani, bolnice Golnik i muške bolnice Milosrdne braće u Kandiji kraj Novog Mesta), pri njihovom povlačenju svakako je zbornik “Brez milosti – ranjeni, invalidni in bolni povojni ujetniki na slovenskem”.165 Prema

158 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 381., 384., 159 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 424.-425. 160 I. ROJNICA, Susreti i doživljaji, 262.; A. VOJINOVIĆ, “Tragični finale rata”, Otvoreni dossier: Bleiburg, 75.-76. 161 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 269. 162 A. VOJINOVIĆ, “Tragični finale rata”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, 74. 163 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 408.-435. 164 M. MARUŠIĆ, Žrtve komunističkih zlodjela na sljemenskim stratištima, 110.; Zvonimir PUŠKAŠ, Od Maribora do Ovčare, sudbina ranjenika Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske u Mariboru svibnja 1945. (Zagreb 2002.), 19.-32. 165 Brez milosti – ranjeni, invalidni in bolni povojni ujetniki na slovenskem, ur. Lovro Šturm (Ljubljana 2000.). 3131 podacima, transporti četirima sanitetskim vlakovima iz Ljubljane, (oznake N, D, S i O) krenuli su u razdoblju od 5. do 8. svibnja, u smjeru Medvode – Kranj – Podnart – Radovljica – Lesce, gdje su vlak napustili svi pokretniji (ostalo oko 150 bolesnika). Od tuda su krenuli prema Jesenicama, koje su zauzeli partizani (10.-11.svibnja).166 Milan Basta također navodi kako su u Maribor 9. svibnja s Bugarima ušli i jedan bataljun Prekomurske brigade i njezin artiljerijski divizion, dok je idućeg dana u grad došla i 51. vojvođanska divizija, te preuzela komandu mjesta. Time je presječena jedna od odstupnica izbjegličkoj koloni koja ostaje bez mnogo izbora. Basta nadodaje kako je dva do tri dana nakon osvajanja Maribora na željezničku stanicu stiglo je oko 30 vagona “ranjenih ustaša i Nijemaca. (…) Kad su se pojavili naši borci oružana pratnja kompozicije otvorila je na naše vatru. Pratnja je brzo savladana, a ranjenici su smješteni u bolnicu.”167 Što se točno dalje događalo, zbog nepotpunosti podataka prilično je teško rekonstruirati. Prema zapisima i u daljnjim operacijama JA osjeća se prilična neobaviještenost o pravom stanju snaga koje su se povlačile na prostoru Slovenjgradec – Dravograd. Tek se kasnije utvrdilo, kako Basta navodi, da se radilo o 150.000 neprijateljskih vojnika. Dana 10. svibnja, politkomesar 14. divizije Ivan Dolničar obavijestio je štab III. JA o stanju na području Celja. Prema obavijesti, jedinice 51. vojvođanske divizije dobile su naredbu o napredovanju prema okupacijskoj zoni u Austriji.168 Dolaskom štaba u Maribor tek 12. svibnja izgubljena su dva dana, te je zbog toga bilo otežano “pravovremeno zatvaranje obruča oko neprijatelja.”169 Tada je general Kosta Nađ izdao novu zapovijed, prema kojoj 17. divizija ima odmah krenuti iz Slovenske Bistrice, preko Mislinje, Doliča do Dravograda, te da se 51. divizija ima uputiti željeznicom iz Maribora prema Dravogradu, kako bi pojačala snage 6. brigade 36. divizije.170 Od jutra 12. svibnja započinje prijevoz prema Dravogradu, kamo rukovodstvo 51. divizije stiže isti dan. U noći 12./13. svibnja na prostor Dravograda stiže i 12. proleterska brigada, te se tako zatvara čvrst obruč u sjeverozapadnom dijelu Jugoslavije.171 Prema svemu, ne čudi Titova depeša namijenjena I. i III. JA od 13. svibnja u kojoj stoji: “Zamjeram vam što ste usporili gonjenje i protjerivanje neprijatelja ka sjeverozapadu. Gro njemačkih i kvislinških snaga prelazi granicu i predaje se Englezima. Naređujem da hitno presiječete sve veze prema Austriji i ne dozvolite da se neprijateljske snage izvuku (…)”.172 Štabu III. JA je naređeno “Prvo, hitno presijecite sve veze za Austriju i spriječite povlačenje

166 Isto, 25.-41.; Janko MAČEK, “Križev pot od Ljubljanske bolnišnice do Brezarjevega brezna”, Zaveza (Ljubljana), god. 8., br. 4., 1998., 48.-53. 167 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 318.-319. 168 Isto, 319. 169 Isto, 322. 170 S. SAVIĆ, 51 vojvođanska divizija, 206.; S. SAVIĆ, Ž. ATANACKOVIĆ, Treća armija, 323. 171 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 434.; Vidjeti i: M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 324.-325. 172 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom II, knj. 15, (Beograd 1962.), dok. br. 293. 3232 njemačkih i kvislinških trupa. Pomozite Slovencima u razoružavanju Nijemaca.”173 Iste podatke prenosi i Kosta Nađ, kojem je maršal J. Broz Tito u telefonskom razgovoru rekao “neprijatelj se ipak izvlači. To ne smiješ dopustiti. (…)”174 Nađ u sjećanjima navodi: “Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni!”175 Većina kolona kreće se u smjeru Slovenjgradeca i Dravograda. Od Slovenjgradeca do Dravograda svega je 12 kilometara i to cestom uz rječicu Mislinju, a od Dravograda do granice svega 4 kilometra, odnosno sveukupno 10 kilometara od Dravograda do Lavamünda (Labot), prvog mjesta iza austrijske granice. Zbog sve jačeg okruženja zbjega, zakrčenosti putova i uskih prilaznica, kolona prema Slovenjgradecu sporo je napredovala. Slikovito ovaj dio puta opisuje Branimir Vidmar, koji našavši se na raskrižju triju cesta navodi “ravno naprijed vodila je cesta prema Šoštanju i Dravogradu, na lijevo prema Zidanom Mostu i Ljubljani, a desno također prema Dravogradu, ali preko sela Vitanje i Slovengradec. Ova posljednja bila je uža od ostalih.”176 Krećući se tjesnacem, Crljen navodi: “Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozjačka divizija (u sklopu njemačke vojske). Pred njom su se, prema sabranim obavijestima, nalazile druge njemačke jedinice, koje su čekale, da se kod Dravograda predadu i budu razoružane. Ljudski zid, u koji smo udarili, bio je neprobojan, zbog svoje dubine i kompaktnosti, te nije moglo biti govora o napredovanju, ni milom ni silom.”177 Gužvu na ovom dijelu puta opisuje i Jure Zovko,178 stoga ne čudi da se i Josip Aleksić prisjeća teškog napredovanje prema Slovenjgradecu (11. do 13. svibnja).179 Koncentriranjem partizanskih snaga dolazi do sukoba, te Nikola Mandić opisuje da je zaštitnica odvojena od glavne kolone. Nadalje, prisjeća se kako je uslijedila dvosatna borba, nakon čega je kolona nastavila dalje.180 Prema Ljerkiću, upravo ta isprekidanost kolone pogodovala je napadima partizanskih jedinica, koje su kod Hude Luknje presjekle kolonu. Oko ceste ležale su “lješine hrvatskih vojnika i nešto njemačkih, civila, žena i djece, te konja i životinja.181 Petar Brajović opisujući gužvu kroz Mislinjsku dolinu navodi kako je 12. svibnja na prostoru Gornjeg Doliča i Hude Luknje došlo do oštrih sukoba s jedinicama 17. divizije. Nakon što su “ustaše odbile predaju”, borbe su nastavljene i 13. svibnja, kada je došlo do protunapada snaga NDH, te su jedinice JA privremeno napustile Turjak i Tolski Vrh. Nakon što su pristigla pojačanja (6. proleterska, 2. krajiška i 15. majevačka brigada), krenuo je

173 Isto, dok. br. 295.; Vidjeti i: K. NAĐ, Pobeda, 200. 174 K. NAĐ, Pobeda, 200. 175 Isto, 191.; J. POPOVIĆ, Druže Tito rat je završen 15. maja 16.00 na Dravi, 193.-211. 176 A. VOJINOVIĆ, “Tragični finale rata”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, 73. 177 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 270. 178 Jure ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije (Zagreb 1997.), 17.-26. 179 J. ALEKSIĆ, “Vojnički aspekti hrvatskog povlačenja u svibnju 1945.”, u: Na prekretnici, 42. 180 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 193. 181 A. LJERKIĆ, “Od Ivan planine do Bleiburga”, 68.-69.; Vidjeti i: J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 290.; Vuk STEEB, “Bleiburška tragedija”, u: Od Bleiburga do naših dana, 269.-277. 3333 protunapad JA, i njihove jedinice sutradan su ušle u Slovenjgradec.182 Dio zbjega, ne uspjevši se pomaknuti prema Dravogradu, jer su veliki dio puta kolone nepokretno stajale183, zarobljen je na licu mjesta.184 Daljnjim nadiranjem očekivao se rasplet događaja “u rajonu Dravograda”, gdje su se već nalazile bugarske jedinice.185 Po dolasku, snage 51. divizije raspoređuju snage, 7. brigada: Tolsti Vrh – Otiški Vrh (južno od Dravograda); 8. brigada: Stražiški Vrh – Farna Vas – Breznica – Kovšak; dok 6. brigada 36. divizije zaposjeda položaje jugoistočno od Dravograda.186 Drveni most na lijevoj obali Drave branio je 2. bataljun Prekmurske brigade, dok su željezni most s desne strane branili dijelovi 12. brigade.187 Sačuvati mostove “bio je važan zadatak naših snaga”, navodi Basta.188 Jedinice NDH i dio građanstva koji su se uspjeli probiti do Dravograda prije završnog zaokruženja područja (11. – 12. svibnja), svjedoče kako se na dravogradskom polju okupila velika skupina civila, te razni rodovi vojski (njemačke, ukrajinske, kozačke, hrvatske, mađarske).189 Bugarske jedinice zauzele su mostove, no unatoč tome kolone su krenule dalje i prešle na austrijsko državno područje, na Klagenfurtsku poljanu, kod Lawamünda, kamo su pristigli i članovi vlade NDH.190 Nikola Pavelić navodi. “Svak je htio doći što prije u ruke zamišljenih spasitelja, tj. Engleza i Amerikanaca.”191 Rojnica nadodaje: “Rekli su nam da se Englezi nalaze pred nama, oko 20 km, udaljenosti.”192 Jedna od tih kolona pristigla je već 14. svibnja na prostor Črne na Koroškem, uslijed velike nadmoći, prema dnevniku 3. bataljuna 7. brigade propuštena je u smjeru Klagenfurta.193 Prelazak u britansku zonu većina izbjeglica doživljava kao spas i sigurnost.194 “Dugotrajno iskušenje u tami sada im je izgledalo poput prolaska kroz dolinu smrti. 'Činilo se da u tome divnom kraju sa svih strana sja i odjekuje veličanstvena, blistava riječ život.’”195

182 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 516.-517.; Vidjeti i: M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 331. 183 Zvonimir BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. (Dnevnički zapis)”, u: Đuro MIKAŠEK, Našička spomenica 1941. - 1945. (Našice 1997.), 160. 184 A. LJERKIĆ, “Od Ivan planine do Bleiburga”, 84. 185 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 516.-517.; Vidjeti i: M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 331.; S. SAVIĆ, Ž. ATANACKOVIĆ, Treća armija, 323. U tim borbama, Brajović navodi ove gubitke: ”963 poginula, 935 ranjenih i 10.960 zarobljenih vojnika i civila.”, dok je 17. divizija izgubila “82 borca, a 186 ih je bilo ranjeno.” Basta donoseći brojčane podatke spominje 3.000 poginulih (navodi kako su vjerojatno pretjerani) i oko 10.000 zarobljenih. 186 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 322.-323.; S. SAVIĆ, Ž. ATANACKOVIĆ, Treća armija, 323.; Vidjeti i: Franci STRLE, Veliki finale na Koroškem (Ljubljana 1976., 1977.), 297.-315. 187 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 523. 188 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 333. 189 I. ROJNICA, Susreti i doživljaji, 262.; Vidjeti i: J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 306. 190 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 349.-350. 191 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 194. 192 I. ROJNICA, Susreti i doživljaji, 262. 193 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 543.-544. 194 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 217.; Boris VLAŠIĆ, Aleksandar VOJINOVIĆ, Križni put (Zagreb 1991.), 234. 195 Nikolaj TOLSTOJ, Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski Rog 1945. (Zagreb 1991.), 50. 3434 Kasnijim dolaskom do Dravograda, Crljen navodi kako se prema kozačkim obavijestima u gradu nalaze Bugari pod zapovjedništvom maršala Tolbuhina, dok Dravogradski most drže partizani i razoružavaju sve jedinice koje stižu. Prisjeća se kako su general Vladimir Metikoš i on poslani da izvide stanje na mostu. Tamo susreću posadu slovenskih partizana i traže je, na osnovu dogovora u Celju slobodan prolaz za oružane snage NDH. Dok je suprotna strana tražila upute “u pozadini”, bugarska konjička jedinica preuzela je čuvanje mosta. Drugi dan, na pregovore s Bugarima otposlani su generali V. Servatzy i V. Metikoš, te D. Crljen. Bugarski general navodi da se njegove jedinice nalaze pod vrhovnim zapovjedništvom sovjetskog maršala Tolbuhina i da moraju konzultirati svoje saveznike Engleze, te da se pregovori odgađaju za sutradan. U takvom stanju “Sve više sazrijeva misao, da treba pokušati sreću, izbjegavši prijelaz preko Dravograda, to više što smo skeptični s obzirom na uspjeh naših razgovora s trojnom komisijom. Iz pozadine stižu, međutim, neprekidno nove mase izbjeglica i vojske (…).”196 Slijedeći dan, na putu za pregovore bugarski časnik predložio je da kolona krene prema Bleiburgu, jer ako krenu na Dravograd bugarska vojska će ih (prema nalogu) zaustaviti. Pregovori su nanovo odgođeni, jer britanski predstavnik iz Klagenfurta nije mogao doći na vrijeme. Prema Crljenu Bugari su pokazali interes za zdravstveno stanje i pitanje prehrane izbjegličke kolone.197 Takovo držanje Bugara uzrokuje, objašnjava Crljen, njihovo neprijateljstvo prema partizanima. O “separatnim pregovorima s Bugarima opširno piše i Milan Basta, navodeći kako su bugarske jedinice iskoristile činjenicu da su pristigle dva dana ranije na područje Dravograda. Basta navodi: “Na naše iznenađenje, general Viktor Atanasov je poslije toga hladno izjavio da bi se ustaše sigurno Bugarima radije predale jer, s obzirom na zakrvljenost u četverogodišnjoj borbi, ne žele da sa predaju jugoslavenskim partizanima.”198 Prema tome, Basta zaključuje kako ne bi bilo nikakvo čudo, da je bugarski oficir sugerirao pregovaračima NDH da se probijaju preko Bleiburga. Pregovorima u Dravogradu partizani su dobili na vremenu, jer se kolona morali boriti, da otvori put prema Bleiburgu i Klagenfurtu. “Za hrvatsku vojsku bila su to nenadoknadiva dva dana.”199 Istog dana (12. svibnja), nastavlja Crljen, u stožer je stigao ultimatum 51. vojvođanske divizije kojim se tražila kapitulacija i bezuvjetna predaja u roku jednog sata. Ultimatum je odbijen, te je odlučeno da se udari preko drvenog mosta, zaobiđe Dravograd i nastavi prema Bleiburgu. Prema Sreti Saviću, štab 51. divizije uputio je ultimatum ustaško – četničkoj

196 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 271. 197 Vidjeti i: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 317.; S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 42. 198 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 289. Iste podatke, kada piše o pregovorima s Bugarima, koristi i D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 275. 199 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 161. 3535 grupaciji, prema kojem se traži bezuslovna predaja i polaganje oružja do 10 sati 13. svibnja.200 Kako spomenute grupacije nisu u zadanom roku položile oružje, jedinice 51. divizije, ojačane 6. brigadom 36. divizije i 1. Tomšičevom brigadom 14. slovenske divizije su “prešle u opšti napad u pravcu Slovenjgradeca.”201 Žestoke borbe, unatoč “teškim gubicima, koje je ova neprijateljska grupacija trpela” vodile su se čitavi dan. Opisujući dravogradsku dolinu zanimljivo je sjećanje prema kojem se na prisutno mnoštvo (većinom građani, žene i mala djeca) “s obližnjeg brda sasula vatra strojopušaka i topova. Nastao je nezapamćeni kaos. (…) Prevrnuta kola, lokve krvi, rasuta nepomična tjelesa, jauci ranjenika (…).202 Basta također navodi da je naročito “bio težak okršaj oko željezničkog mosta, koji je dva puta bio nadomak neprijateljske ruke.”203 Žestok otpor, kako se navodi pružila je 8. divizija pukovnika Frane Sudara, koja je dva puta osvojila mostove, ali ih nije uspjela zadržati i uspostaviti mostobran na lijevoj obali Drave.204 U tom proboju “zarobljeno je preko stotinu partizana (…) partizani su uz pomoć bugarskih trupa, pojačali paljbu iz topništva, te je borba bila prihvaćena, i s naše strane je bilo gubitaka u ljudstvu par stotina. Nekim našim jedinicama uspjelo je djelomično slomiti napad neprijatelja i postaviti mostobran za Dravograd (desna obala Drave op. – a.).”205 O proboju Crljen nastavlja: “Pucaju u kolonu. Bježite ljudi s ceste ! (…) Nije prošao sat vremena od početka bitke, a već su prvi ranjenici stigli u zgradu zapovjedništva (…) Naši su već u partizanskim rovovima. Poslije pola ure oštre pripremne vatre poletjeli smo na juriš. Nije došlo do prave borbe prsa u prsa, jer nas partizani nisu smjeli ni dočekati u rovovima. (…) Kolona konačno može krenuti preko mosta. Odlučeno je uputiti naprijed sve pješake, a vozila tek sutradan. Cijelu noć tekla je pored nas rijeka izbjeglica. Tromo, potišteno, beskonačno.”206 Pri prelasku željezničkog mosta, koji su nadzirale jedinice JA trebalo je proći brisani prostor od oko 200 metara, “ne mislimo ni na što. Vidimo samo cestu i most pred nama (…) počinjemo prijelaz u najvećem mogućem trku (…) preskakivali smo mrtve i

200 Tog dana Zapovjedništvo HOS-a na sektoru Koruške i Štajerske uputilo je memorandum “glavaru angloameričke misije za Štajersku, Korušku i Gorenjsku” u kojem traži zaštitu za “200.000 (Dvije stotine tisuća) hrvatskih vojnika i oko pola milijuna hrvatskog naroda (staraca, invalida, žena i djece)” i za “petnaest tisuća vojnika i oko dvadeset tisuća građanskih izbjeglica iz Crne Gore.” Nije poznato što se zapravo dogodilo sa spomenutim memorandumom, no niti taj pokušaj nije imao uspjeha. Vidjeti: “Hrvatska predstavka angloameričkoj vojnoj misiji 1945.”, Hrvatska revija, god. XXXIII., sv. 1(129) (München-Barcelona, ožujak 1983.), 128.-129. 201 S. SAVIĆ, 51. vojvođanska divizija, 207.; S. SAVIĆ, Ž. ATANACKOVIĆ, Treća armija, 324. 202 A. MIJATOVIĆ, “Izdan nalog za pokret prema Bleiburgu”, Vjesnik podlistak (Zagreb), 20. lipnja 2005., 63.; S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 38. 203 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 333.-334. 204 A. LJERKIĆ, “Od Ivan planine do Bleiburga”, 76.-80. 205 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 208.-209.; A. MIJATOVIĆ, “Izdan nalog za pokret prema Bleiburgu”, Vjesnik podlistak (Zagreb), 20. lipnja 2005., 63. 206 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 277.-279.; Tomislav BROZOVIĆ, “Na cesti Dravograd – Maribor”, Forum, god. XXXVII, knj. LXX, br. 4-6, Zagreb travanj – lipanj 1998., 703.-705. 3636 ranjene (…).”207 Za Franza Schramla “bile su to posljednje junačke borbe Hrvata, svijetao primjer slave i časti, vjernosti i hrabrosti.”208 Sreta Savić u vezi ovih sukoba navodi kako je pred pad mraka neprijatelj “sa nesrazmerno nadmoćnim snagama, izvršio protivnapad na celom frontu i uspeo da potisne 6., 12. i delove 8. brigade na levu obalu r. Drave, gde su ove zauzele dominantne položaje sa kojih su bili tučeni svi prilazi reci Dravi. Naročito su bili dobro branjeni prilazi postojećim mostovima preko kojih je neprijatelj uporno pokušavao da pređe.”209 Basta nadodaje kako su 7. i 8. brigada 51. divizije, kao i dijelovi 1. brigade 14. divizije, branili područje Guštanj (Ravne na Koroškem) – Poljana i tako bili raspoređeni na preširokom području. “Poslije oštre borbe neprijatelj je izvršio prodor prema Pliberku (…) Obrana nije imala potrebne dubine; nedostajalo je snaga. (…) Sada nam je, posljednjeg dana rata, neprijatelj uspio razdvojiti diviziju na dva dijela.”210 Prema Basti, neprijatelj je uspio zauzeti nešto terena, ali se nije probio,211 jer su snage JA uspjele održati mostobran na desnoj obali i oba mosta.212 Gotovo istovremeno, 7. brigada 51. divizije i “Tomšičeva” brigada 14. divizije, nakon kraćeg otpora, razoružale su njemačku 104. diviziju na području Poljana – Bleiburg.213 Prema Nađu, 13. svibnja, na području od Dravograda do Bleiburga, JA je imala skoro 15.000 boraca, dok je između Ravne na Koroškem i Bleiburga bilo više od 1.500 vojnika Tomšićeve brigade. 51. divizija imala je preko 9.000 boraca, a najbrojnija je bila 6. vojvođanska (3.107 boraca) i držala je Otiški vrh.214 S obzirom da se pitanje snaga nije moglo definirati na ratnom polju, pokušalo se probleme riješiti pregovaranjem. Jugoslavenska historiografija, ponajviše Basta, navodi kako je, da bi dobila na vremenu ustaška komanda poslala na pregovore pukovnika Franu Sudara, koji je navodno priznao da je došao pod lažnim imenom, nakon čega je razoružan i zarobljen. Ante Ljerkić potvrđuje kako se, da se dobije na vremenu, učestalo pregovaralo, te navodi bezuspješan susret generala Slavka Štancera s Francom Severom, načelnikom operativnog odsjeka 14. divizije.215 Navodno niti jednom prilikom nije prihvaćen uvjet za predaju, već se odlučilo napredovati dalje. Ante Ljerkić navodi, kako je vojno vodstvo NDH uvidjelo da je

207 Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945.”, u: Našička spomenica, 160.-161. 208 F. SCHRAML, Kriegsschauplatz Kroatien: die deutsch-kroatischen Legions-Divisionen - 369., 373., 392. Inf.-Div. (kroat) – ihre Ausbildungs-und Ersatzformationen Mit 23 Karten und Skizzen und 46 Abbildungen (Neckargemuend 1962.).; Vidjeti: F. SCHRAML, Hrvatsko ratište, 257. 209 S. SAVIĆ, 51. vojvođanska divizija, 208.; S. SAVIĆ, Ž. ATANACKOVIĆ, Treća armija, 324.-325. 210 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 339. 211 Isto, 340. 212 Vidjeti: M. MORAČA, “Operacije Prve i Treće armije u završnoj ofanzivi oslobođenja Jugoslavije”, u: Za pobedu i slobodu, 163. 213 I. DOLNIČAR, “Okruženje i kapitulacija neprijateljevih snaga u severozapadnom delu Jugoslavije”, u: Za pobedu i slobodu, 539.; P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 524.-539. 214 K. NAĐ, Pobeda, 205. 215 A. LJERKIĆ, “Od Ivan planine do Bleiburga”, 78.-79; P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 520.-521. 3737 nemoguće zauzeti mostove, pa će i daljnje napredovanje prema Lawamündu tj. Klagenfurtu biti teško, stoga je odabran sporedni, duži put dolinom rijeke Meže, preko Ravne na Koroškem i Poljana do Bleiburga.216 Da bi se to onemogućilo, 7. i 8. brigada otposlane su na područje ispred Bleiburga.217 Ujutro 14. svibnja održano je savjetovanje s komandantima brigada JA na tom području, te je odlučeno da sve snage poduzmu novi opći napad južno od Dravograda.218 Istog dana iz pravca Maribora stiže 12. divizija, koja zajedno s 51. divizijom ima zadatak okružiti neprijatelja sa sjevera. Sa zapadne strane pruža se 16. divizija, dok je 14. divizija zaposjela mostove kod Ruda, Velikovca, Grabsteina i Klagenfurta. S obzirom da su snage NDH i dalje pružale otpor, u napadu su sudjelovale i jedinice 17. divizije iz smjera Slovenjgradeca. Napredovanjem, 51. divizija zauzela je Poljane i Ravne na Koroškem, te je tako u potpunosti zatvoren prolaz prema savezničkim trupama.219 U Titovoj depeši Peki Dapčevići i Koči Popoviću stoji, “U borbama sa ustašama Kosta sa jednom divizijom zatvorio pravac na liniji Dravograd – Guštanj, s jednom divizijom napada Slovenj Gradec. Banda se uporno brani (…) i nastoji po svaku cenu da se spasi i preda Englezima. Potrebno je da sve vaše snage energično i brzo dejstvuju u pravcu Šoštanj – Poljane. (…) Poduzmite sve potrebno da se postigne uspjeh.”220 Josip Aleksić, također se slaže, kako oko Dravograda i u dolinama rijeke Meže i Mislinje partizani uspijevaju u potpunosti stegnuti obruč.221 U takvom stanju čitava grupacija koja se našla na području Dravograda zarobljena je i oduzeto joj je naoružanje.222 U depešama Titu, Nađ navodi da se nastavlja razoružanje u Dravogradu i kolone se usmjeravaju u pravcu Maribora.223 Jedno od sjećanja navodi: “(…) Nitko nije znao odgovoriti zašto se ne ide dalje. (…) dolina kraj Dravograda (…) bila je nabijena ljudstvom, kao u ogromnom logoru. Iznenada kao grom iz vedra neba padne zapovijed: Neka sva hrvatska vojska odloži oružje.”224 U sjećanjima nema konkretnih brojki o zarobljenima, već se spominje kako se na polju nalazila velika masa vojske, čiji je broj bilo teško odrediti. Često se naglašava kako se kod predaje našao i general V. Servatzy. Neka od sjećanja navode kako su u trenutku predaje iznad dravogradskog polja kružili britanski avioni.225 Zvonimir Grubišić u svojim memoarima navodi kako je kolona kod Dravograda naišla na Britance, koji im nisu dopustili da pređu 216 A. LJERKIĆ, “Od Ivan planine do Bleiburga”, 80.-81. 217 S. SAVIĆ, 51. vojvođanska divizija, 208.; S. SAVIĆ, Ž. ATANACKOVIĆ, Treća armija, 325. 218 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 522.-523. 219 M. MORAČA, “Operacije Prve i Treće armije u završnoj ofanzivi oslobođenja Jugoslavije”, u: Za pobedu i slobodu, 163. 220 K. NAĐ, Pobeda, 207. 221 J. ALEKSIĆ, “Vojnički aspekti hrvatskog povlačenja u svibnju 1945.”, u: Na prekretnici, 41.-43. 222 M. COLIĆ, Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu, 397.; P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 517. 223 K. NAĐ, Pobeda, 214. 224 A. LJERKIĆ, “Od Ivan planine do Bleiburga”, 95. 225 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 416., 420., 431. 3838 preko mosta. “Engleski zrakoplovi prelijeću preko naših glava, tenkovi se vide. Streljiva je jako malo, a o hrani da i ne govorimo.”226 Kod Dravograda je, kako se navodi 51. vojvođanska divizija zarobila i 8 – 10.000 crnogorskih četnika koji su se povlačili zajedno sa snagama NDH.227 Dio kolona koji se prije ukupnog zaokruženja uspio probiti dalje, krenuo je dolinom Meže, preko Poljana do Bleiburga. Na cijelom putu dolazilo je do manjih sukoba, no konačni obračun uslijedio je 14. svibnja na području Poljane i 15. svibnja na širem području Bleiburga (Črna – Mežica – Kovšek – Košutnik). Zadržavanjem jednog dijela vojske u borbama kod Poljane, “glavnina ustaško – četničke grupacije doprla je do Bleiburškog polja, južno od Bleiburga.”228 U prije spominjanim depešama Nađ, također napominje: “(…) U toku jučerašnjeg dana preko granice u reonu Blajburga – Pliberk prebacio se jedan deo ustaša, još neustanovljene jačine.”229 Basta opisuje kako su se “potpuno podivljale ustaše” probijale preko planina do granice, usput paleći sve što im je bilo na dohvat ruke.230 O povlačenju i spomenutim bitkama Brajović navodi da su to, “zadnji veći sukobi u drugom svjetskom ratu na tlu Europe”, nakon kojih su 3. bataljun Tomšičeve i 3. bataljun Zidanšekove brigade zatvorili put prema Bleiburgu.231 O ovom sukobu na području Poljane obavještava Oton Knezović, te navodi kako su zapadnu stranu polja zatvorili partizani, pa se dalje nije moglo.232 U tom daljnjem povlačenju sudjelovao je Miljenko Perić, koji navodi kako se napredovanjem preko Prevalja i Poljane izvlači jedan dio zbjega.233 “U općoj zbrci” dio izbjeglica ne znajući kuda se kreće, stigao je “na veliku poljanu ispunjenu ljudstvom, zaprežnim vozilima, stokom, kamionima, topovima i drugom ratnom opremom. (…) Odsjaj ognjeva oko kojih se okupljaju ljudi daju cijeloj slici pomalo sablasan izgled.”234 Na tom putu Crljen navodi još neke sitnije okršaje, no uskoro “čelo naše kolone doprlo je do položaja neke engleske jedinice. Naši se zaustavljaju, čekajući naloge. General Herenčić s još nekim časnicima žuri naprijed, da stupi u dodir s Englezima.”235 Dolaskom na Bleiburg Ljerkić završava: “završavalo se je

226 Zvonimir GRUBIŠIĆ, “Povlačenje”, u: Od Bleiburga do naših dana, 183. 227 Borivoje M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslovensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi (Beograd 1990.), 168.-169. 228 I. DOLNIČAR, “Okruženje i kapitulacija neprijateljevih snaga u severozapadnom delu Jugoslavije”, u: Za pobedu i slobodu, 540. 229 K. NAĐ, Pobeda, 214.; Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti, prir. Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Pojić i Mate Rupić (Slavonski Brod 2005.), 112. 230 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 342. 231 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 548.-549.; Tone FERENC, “Osvoboditev severovzhodne Slovenije in poslednji boj na Poljani”, u: Spomeniki delavskega revolucionarnega gibanja in narodnoosloboditelnega boja na Slovenskem – poseban otisak (Ljubljana 1985.), 3.-34. 232 O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske, 78. 233 M. PERIĆ, 1945. – 1995. Bleiburg. Svjedočanstvo, 22.-27. 234 Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945.”, u: Našička spomenica, 161.; L. KORDIĆ, “U danima srdžbe i gnjeva”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 121.; Dragutin PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi (Zagreb 2003.), 65.; A. MIJATOVIĆ, “Probijanje i odmicanje prema Bleiburgu”, Vjesnik podlistak (Zagreb), 23. lipnja 2005., 63 235 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 282. 3939 povlačenje. Glavna skupina bila je zaustavljena na Bleiburgu, a jedno veliko mnoštvo na Dravogradu. Tako se je silna emigracija – nakon osam dana potucanja, gladi i borbe – na 15. svibnja bila slegla, zašavši jedan – dva kilometra u Austriju, nedaleko mjestanca Bleiburg.”236 Prema Basti, ovaj “proboj je izvršen samo djelomično. Neprijatelj nije imao daha da izdrži do kraja u svom napadu.”237 Ulaskom izbjegličke kolone 3 – 4 km u austrijski teritorij kolona je imala namjeru predati se saveznicima, jugoslavenske snage bile su prisiljene čekati pojačanje, s obzirom na činjenicu da su razdijeljene neprijateljom i rijekom Dravom. Na raskrižju Hrust nalazile su se jedinice 7. i 8. brigade, koje su zaustavile neprijateljsku kolonu. Komandni štab organiziran je “pola kilometra od čela neprijateljske kolone.”238 Nađ nadodaje kako su od jutra 15. svibnja sve jedinice 14. i 51. divizije užurbano utvrđivale svoje položaje s lijeva i s desna od ceste Poljane – Hrust – Bleiburg.239 Za vrijeme sastavljanja ultimatuma, kojim traže predaju, u štab je u pratnji partizanskog oficira stigao saveznički oficir i obavijestio da komandant želi razgovarati u svezi s predajom ustaško-domobranske vojske.240 Savezničke snage pristigle su u Hrust u zoru 15. svibnja, pa su se “na raskrsnici željezničke pruge i ceste našle tri vojske.”241 U zborniku “Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941. – 1945.” opisani su zadaci koje je JA imala u konačnici Drugoga svjetskoga rata. U sklopu savezničkog plana za ofenzivu, JA imala je zadatak osloboditi zemlju, ali i koordinirati snage s operacijama III. ukrajinskog bojišta u Mađarskoj i anglo – američkih trupa u Italiji. Glavni pravac nastupanja bio je Beograd – Zagreb – Ljubljana – Beljak (Villach). Duž Jadrana i dolinom Soče prema Koruškoj nastupala je IV. JA, dok su III. i I. JA nadirale između Drave i Save u istom smjeru. “Time su snage nemačke balkanske grupacije, zajedno s ostatcima kvislinških formacija, bile u Sloveniji zarobljene ili uništene.”242 Nađ opisujući bitku “za uništenje i zarobljavanje neprijateljske grupacije”, navodi kako se radi o velikom vojničkom i političkom uspjehu, u kojem je glavnina “Pavelićeve vojske” zarobljena, a znatan dio je ubijen u borbi. Osim toga, uništena je i grupacija četnika, koja je također pokušala izbjeći zarobljavanje. “Ustaše, a i četnici borili su se na život i smrt da se probiju iz našeg obruča, ali im to nije uspelo.”243 Maršal J. Broz Tito, 15. svibnja 1945. izdao je pohvalu vojnicima Treće armije za izborenu pobjedu i potpuno izvršenje postavljenog zadatka: “Brzim i energičnim nadiranjem (…) trupe naše Treće armije presjekle su otstupnicu ostatcima njemačkih i ustaško-četničkih

236 A. LJERKIĆ, “Od Ivan planine do Bleiburga”, 101. 237 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 342. 238 M. BASTA, Rat posle rata. Pavelićevi generali se predaju, 85. 239 K. NAĐ, Pobeda, 217. 240 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 353. 241 Isto, 350. 242 Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, 634.-635. 243 K. NAĐ, Pobeda, 215. 4040 bandi i zaokruživši ih na području Slovenj Gradec – Guštanj (Ravne) – Pliberk – Dravograd, poslije trodnevnih žestokih borbi razbile ih i prisilile na kapitulaciju.” Njihovim nastojanjem, navodi, zarobljene su posljednje neprijateljske snage i ostaci njemačke grupacije feldmaršala Lera, stoga “pohvaljujem hrabre trupe naše Treće armije pod komandom general-lajtnanta Koste Nadja, pukovnika Branka Petričevića i pukovnika Vukašina Subotića.”244 U konačnici, čini se da je završnica Drugoga svjetskoga rata i pozicija pobjedničkih sila, koliko god bila očekivana, za vlasti NDH bila prilično iznenađenje. Političko i vojničko vodstvo NDH nije bilo “doraslo” prilično složenim vremenima. Vjera u postojanje nekog “tajnog oružja” i održavanje tzv. “Zvonimirove linije” vezala je vladu NDH za njezinog saveznika, Treći Reich, do samoga kraja. Sve to utjecalo je da su posljednja nastojanja za prebacivanje u stožer zapadnih sila (ukoliko je takva mogućnost uopće postojala), stigla prekasno. U takvom, pomalo nezavidnom stanju donesena je odluka o povlačenju koja predstavlja ključni dio cjelokupnih događaja. U mnogih autora i danas je aktualno pitanje da li bi se nastavljanjem borbe i pružanjem otpora promijenio stav saveznika prema sudbini NDH. Malo je vjerojatno da bi to išta promijenilo s obzirom da saveznici nisu priznavali NDH, članicu Sila osovine, pa se u skladu s time nisu niti bavili njenom sudbinom. Čini se da su najvažnije odluke ipak donesene mnogo ranije, za konferencijskim stolom. Samo povlačenje nije bilo popraćeno svim odgovarajućim političkim i vojnim pripremama, te je ubrzo postalo jasno kako će ono biti teško izvedivo, s obzirom na veliki broj prisutnog građanstva s raznim vozilima. Zakrčenost putova uzrokovala je i velika količina odbačene njemačke mehanizacije i naoružanja. Osim toga, vlada NDH na čelu s Poglavnikom Antom Pavelićem, u ključnim trenucima, krenula je prema američkoj okupacijskoj zoni, tražeći spas, očito, samo za sebe. “Kapetan nije potonuo s brodom. Prvi je pobjegao s kormila (…)”245, te je tako izostala i psihološka sigurnost vojske i naroda da su njegove “vođe” s njima, spremne podijeliti sudbinu. Politički kraj Nezavisne Države Hrvatske započinje kada njezino političko vodstvo napušta državni teritorij i kada prestaju s radom državne i političke institucije, dok vojnički kraj predstavlja predaja na Bleiburškom polju.

244 Josip BROZ TITO, Sabrana djela 28, gl. ur. Pero Damjanović (Beograd 1988.), 46.-47. 245 V. NIKOLIĆ, “Poslije pola stoljeća – Bleiburg je povijest”, u: Spomenica Bleiburg, 37.-42. 4141 PREGOVORI NA BLEIBURGU 14. I 15. SVIBNJA 1945.

Druga, kratka epizoda, ukupnih bleiburških događanja započinje 14. svibnja, na Bleiburškom polju gdje su se našle tri vojske britanska, jugoslavenska i vojska NDH. Uz vojne snage NDH kod Bleiburga se našao i veći broj civila, o čijem broju nije moguće ništa točnije utvrditi, no sigurno je da su se svi oni nadali (očekivali) zaštiti Zapadnih saveznika. Svaka od prisutnih strana, očekujući za sebe povoljno razrješenje prilično kompliciranog stanja, krenula je na pregovore koji su održani na Bleiburškom polju, u dvorcu grofa Thurn – Valsasina. Podaci o pregovorima koji su vođeni 14. i 15. svibnja 1945. dostupni su, uglavnom iz svjedočanstava petorice sudionika: Patricka T. D. Scotta, Danijela Crljena, Ivana Herenčića, Milana Baste i Ivana Kovačića Efenke. S britanske strane pregovore je vodio brigadni general P. T. D. Scott, zapovjednik 38. irske pješačke brigade. Događaje od 1. svibnja do srpnja 1945., kao i pregovore na Bleiburgu opisao je u članku objavljenom ubrzo nakon samih događanja,246 dok su drugi dio Scottovih sjećanja naslovljenih “Balkan Troubles” objavili J. Jareb i I. Omrčanin.247 P. T. D. Scott bio je glavni izvor podataka lordu Nicholasu Bethellu za knjigu “The Last Secret. Forcible Repatriation to Russia 1944-1947”, koja opisuje sudbine Kozaka potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata. Za tematiku Bleiburga najvažnije je poglavlje “The Croats and the Cossacks” (Hrvati i Kozaci).248 Prema spomenutim sjećanjima, predvečer 14. svibnja u zapovjedništvo 38. irske pješačke brigade stigao je “hrvatski časnik” za vezu i obavijestio kako se britanskim položajima kod Bleiburga približavaju “dvije skupine hrvatske vojske, od kojih svaka broji oko 100.000 ljudi”, za koje Scott referira da su se “očito borili na krivoj strani”.249 Prema navodima vojnu skupinu “pratilo je oko 500.000 civila”, koji su bježeći od “Titova režima” htjeli ući u britansko područje, “kako bi se predali i stavili pod britansku zaštitu.”250

246 “The Irish Brigade in Italy and Austria March to July 1945.”, The Faugha Ballagh. The Regimental Gazette of the Royal Irish Fusiliers (London), Vol. XXXVII, NO. 161, 1946., 3.-43. 247 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg, Austria in May 1945 according to English Military Documents”, Journal of Croatian Studies, Vol. XVIII-XIX (1977.-1978.), 115.-182. Šest dokumenta objavljenih pod ovim naslovom potječu od 38. (irske) brigade. Podaci iz dokumenata opisuju kompleksnost situacije s obzirom na odluke 38. brigade. U tu svrhu objavljen je kompletan dnevnik brigade od 11. do 31. svibnja 1945., kao i izvještaji o glavnim događajima od 1. svibnja do lipnja. Originali ovih dokumenata čuvaju se u Public Record Office-u u Londonu.; Vidjeti i: Dušan BIBER, “Vojna pomoć i politički računi”, Vjesnik u srijedu (Zagreb), god. XXII., br. 1100., 6. lipnja 1973. – br. 1124., 21. studenog 1973.; “Svibanj 1945. u britanskim dokumentima”, Politički zatvorenik (Zagreb), 81/VIII (studeni, 1998.) – 90/IX (rujan, 1999.). 248 Nicholas BETHELL, The Last Secret. Forcible repatriation to Russia 1944-1947 (London, 1974.), 84.-89.; Vidjeti: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 403.-406.; Milan BLAŽEKOVIĆ “Ministar i pokolji. Prilog pitanju odgovornosti za prisilno vraćanje ratnih zarobljenika poslije Drugog svjetskog rata”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 386.-445. 249 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 51. 250 Isto. 42 O prvim kontaktima s Britancima, kao i pregovorima sa strane NDH obavještava Danijel Crljen koji je svoja sjećanja objavio u nekoliko navrata.251 U dnevniku iz 1945., Crljen iznosi, kako je 14. svibnja, po dolasku pred britanske jedinice, u krugu generala i visokih časnika vladalo neobično, optimističko, gotovo svečano raspoloženje. U britansko zapovjedništvo, kao tumač i časnik za vezu, poslan je domobranski poručnik Deutsch- Maceljski.252 Po njegovu povratku, kao izaslanici za pregovore određeni su generali Ivo Herenčić i Mirko Gregorić. “Prijem je bio vrlo lijep, skoro srdačan. Naši su generali saopćili majoru, da su došli predati vojsku engleskim jedinicama i staviti pod njihovu zaštitu gradjansko pučanstvo.”253 Prema Crljenu, britanski časnik zahtijevao je da se obustavi daljnje napredovanje “jer da se iza njegove jedinice nalaze partizani, a budući da se spušta noć, moglo bi doći do incidenata, koje on svakako želi spriječiti.” U daljnjem razgovoru izaslanicima NDH je, kako navodi rečeno da će sutra moći bez zapreka krenuti dalje. “Možemo zadržati oružje, a ako imamo teških ranjenika, major nam sugerira, da ih našim kolima odmah uputimo u Klagenfurt.”254 Iste pregovore spominju i sjećanja Ivana Kovačića Efenke, zapovjednika 14. udarne divizije JA, koji navodi “(...) predstavnici ustaške vojske molili su komandanta brigadira T. P. Skota da im omogući da se predaju britanskoj vojsci.”255 Scott u svojim sjećanjima, kako je prije navedeno, spominje dolazak tek jednog “hrvatskog časnika” za vezu, ali i nikakvo izaslanstvo. Točno je da se britanski general bojao sukoba, s obzirom da su se partizani utaborili “vrlo blizu Hrvata i bili su spremni napasti ih”. Obje su se strane, kako navodi, “mrzile na mrtvo”.256 Scott je, navodno, malo znao o jugoslavenskoj politici i o tome “tko koga voli u ovom dijelu Europe”.257 Bio je uvjeren kako

251 D. CRLJEN, “Svjedočanstvo prof. Danijela Crljena o bleiburškoj tragediji”, Obrana, br. 2-3 (Madrid 1963.), 12.; D. CRLJEN, “Bleiburg (svjedočanstvo prof. Danijela Crljena iz god. 1945.)”, Hrvatska misao, sv. 30 (Buenos Aires 1963.), 1.-3.; M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izjave zarobljenih i izručenih dužnosnika NDH i drugih pojedinaca o povlačenju Hrvatske vojske i civila prema Austriji – Građa OZN-e za Hrvatsku”, u: Spomenica Bleiburg, 97.-99.; La Tragedia de Bleiburg, ur. Ivo Bogdan (Buenos Aires 1963.), 216.-221.; D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 263.-297.; J. I. PRCELA, S. GULDESCU, Operation Slaughterhouse, 147.-155.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 165.-200.; D. CRLJEN; “Bleiburg”, u: Hrvatska zauvijek – prilozi hrvatskoj državotvornoj misli (Hrvatska revija u egzilu 1951. – 1990. izbor radova I – V), ur. Ante Selak (Zagreb 1996.), 381.-421.; D. CRLJEN, “Čimbenici bleiburškog sloma”, Hrvatska revija, sv. 1 i 2, god. XX., 1970., 27.- 28.; D. CRLJEN, “Jubilej genocida - povod novih inzultacija (Trideset - godišnjica bleiburške tragedije)”, Hrvatska revija,– Jubilarni zbornik 1951.-1975. (München-Barcelona 1976.), 280.-311.; D. CRLJEN, Svjedočanstvo (Buenos Aires 1984.), 20.-28.; D. CRLJEN, Svjedočanstvo II (Toronto 1988.), 38.-42.; D. CRLJEN, Istina o Bleiburgu (Buenos Aires 1994.), 3.-16. 252 Vjerojatno se radi o Vladimiru Deutsch-Maceljskom koji je u listopadu 1944. djelatni ustaški zastavnik, a u ožujku 1945. djelatni ustaški poručnik (prelazi u oružništvo). No, zbog nepotpunih podataka moguće je da je riječ i o Dragutinu (Draganu) Maceljskom koji je 1944. u odboru za umjetničku opremu svetišta Marija Bistrica, a 1945. prelazi u ustašku vojnicu kao pješački poručnik.; Vidjeti: Vjestnik Ministarstva oružanih snaga (Zagreb), br. 55., 14. prosinca 1944., 2619.; br. 14., 5. travnja 1945., 908. 253 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 283. 254 Isto. 255 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 559. Iako ova sjećanja nisu citirana, ona nam daju veliki broj podataka o pregovorima održanim 14. i 15. svibnja 1945. u Bleiburgu.; Vidjeti i: B. KRIZMAN, Pavelić u bjekstvu, 79.-118. 256 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 403.-404. 257 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 52. 43 će pristizanje tolikog broja osoba stvoriti velike probleme na njegovom području. Ipak, u dnevniku navodi kako mu je “referirajući ovaj mali problem oko Hrvata” višem zapovjedništvu (ne navodi se kojem), rečeno kako ne dolazi u obzir predaja Hrvata britanskim jedinicama; “oni su se borili protiv Jugoslavena, pomažući Nijemce i sukladno tome moraju postati jugoslavenski zarobljenici.”258 Ova odluka je u skladu s dogovorom koji je Ivan Kovačić Efenka postigao na sastanku s majorom D. C. Owenom, šefom angloameričke vojne misije pri štabu IV. operativne zone, 14. svibnja 1945. Svojim dolaskom Efenka je tražio da se “insistira preko komande 5. britanskog ekspedicionog korpusa da ne ometa predaju ustaša, četnika i drugih kvislinga južno od Pliberka jedinicama Jugoslovenske armije.” Čini se da to za Owena nije predstavljalo problem, s obzirom “da se jedinice Jugoslovenske armije iskreno bore za opštu savezničku stvar antihitlerovske koalicije, i nastojao je, u njegovim mogućnostima, da našim jedinicama ukaže svu pomoć.”259 Shodno tome i ovaj put će učiniti sve što je u njegovoj mogućnosti, da se “ustaške i ostale kvislinške snage predaju jedinicama Jugoslavenske armije”. Prema tome, dogovoreno je kako će njih dvojica sutradan poći u komandu 5. britanskog korpusa. Prema dnevniku 38. irske pješadijske brigade, pod nadnevkom 15. svibnja 1945. (11. 15. A. M.) navedena je operativna instrukcija br. 6 koja se tiče Hrvata i prema kojoj je “a) Emigriranje naroda u toku sa svrhom predaje britanskoj Armiji. Brojčano stanje oko milijun i pol sada se približava Bleiburgu, uključuje dva Korpusa od približno 100 000 svaki, stigli su, ali im manjka streljivo.; b) Odbijena je njihova predaja i oni ne smiju prijeći staru austrijsku granicu. Tako ih se je obavijestilo i opomenulo, da namjeravamo upotrijebiti oružje da provedemo našu odluku.”260 Pitanje je da li je na instrukciju utjecao sastanak Ivana Kovačića – Efenke i majora D. C. Owena, koji je održan u komandi 5. britanskog korpusa, 15. svibnja prije podne. Kovačić Efenka ponovno je inzistirao na suradnji u slamanju ustaškog otpora, nakon čega je general C. F. Keightley izjavio da će snagama JA ukazati svu pomoć, rekavši “da će sve formacije koje su se pogrešno predale Britancima vratiti Titovim snagama”.261 Nadalje, Efenka se prisjeća kako mu je savjetovao da ode u Grabstein, gdje se, kako navodi, nalazilo sjedište (vjerojatno) 38. irske pješadijske brigade. Stigavši u komandu, protestirao je zbog ometanja predaje, komandant te jedinice (navodi se da je to vjerojatno bio komandant 38. irske brigade brigadir P. T. D. Scott) je s “tenkovima i samohodnim topovima, u oklopnim štapskim kolima,

258 On referring this nice little problem of the Croats to higher authority, I was told that on no account could we allow them to surender to us; they had fought against the Yugoslavs in aid of Germany and Yugoslav prisoners they must become.; Vidjeti: J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 52. 259 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 555. 260 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 25.-26. Prevedeno u: M. BLAŽEKOVIĆ, “Ministar i pokolji”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 405.-406. 261 Nikolaj TOLSTOJ, Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski Rog 1945. (Zagreb 1991.), 103. 44 zajedno s Ivanom Kovačićom Efenkom” krenuo kako bi izvidio stanje na području Bleiburga.262 Zanimljivo je primijetiti kako Efenka u svojim sjećanjima (koja su pisana nakon događanja u svibnju) ne zna točno tko je bio komandant kod koga je protestirao, te navodi kako bi to mogao biti Scott, upravo ona ista osoba s kojom će kasnije sjediti za pregovaračkim stolom, i stoga se može upitati kako je moguće da zapravo nije znao o kojem britanskom časniku se radi? Ipak, prema svemu sudeći, čini se da je ponuđena predaja britanskim jedinicama odmah 14. svibnja odbijena, te je naglašeno kako će se ta odluka podržati vojnom silom.263 Zanimljivo je (i upitno) kako je Crljen zabilježio, drugačije podatke, prema kojima će kolona moći sutra krenuti dalje, te dodaje: “Obrativši se meni, zamoli me general Herenčić, da se vratim kroz kolonu i da saobćim svijetu novu vijest, da mu se malo podigne duh. Neki su, zaraženi optimizmom lakovjernih, pomislili da je kraj našoj kalvariji. Nitko nije slutio, da je to tek uvod u najteži dio našeg križnog puta, početak pravog rasipanja i smrti (…).”264 Scott, dalje navodi: “Kriza je dostigla svoj vrhunac 15. svibnja.” U postojećem stanju nije bio siguran koliku će pomoć imati njegove jedinice ukoliko se, kako navodi, Hrvati ne predaju Jugoslavenima, koji su s druge strane odlučni poduzeti sve mjere pri zarobljavanju.265 Došavši na Bleiburg oko 12. 30., “povezao sam se svojim kolima ravno u prostor između obje vojske i započeo pregovarati.” Vremenski ova događanja se poklapaju s navodima koje nam pruža Efenka o njegovu posjetu (vjerojatnom!) zapovjedniku u Grabsteinu, no u Scottovu zapisu ne nalazimo potvrdu da je za vrijeme svog obilaska britanski general imao ikakvu pratnju, a posebice se ne navode nikakvi partizanski časnici. Scott opisujući nastavlja: “U početku je izgledalo da su skloni ignorirati ga i stvar riješiti borbom.” No, Scott navodi: 'Božjom srećom slučajno se pojavio neki avion, a ja sam rekao: 'Vidite li vi onaj avion'. Ja sam ga upravo pozvao svojim radioaparatom. To je izviđački avion, no drugi će biti bombarderi. Tako, ako ne ušutite i ne pođete kući, to je što će vam se dogoditi. Bit ćete bombardirani! Razjasnio sam im, ako započnu borbu da ću udariti na sve bez razlike. Ustvari, imao sam dva čovjeka i jednog momka, da to učine, no oni to nisu znali.”266 Nakon vožnje uokolo Scott je otišao u stožer u dvorcu izvan mjesta, odakle je pozvao partizanske predstavnike i predstavnike NDH. 262 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 559.-560. 263 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 9. 264 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 283. 265 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 52. 266 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 404.; Scottov prikaz ne slaže se niti sa Crljenovim, niti s Bastinim. Prema njemu nije bilo ni tenkova, ni aviona. Onaj koji je “slučajno” preletio preko zaustavljene hrvatske vojske služio je samo da prestraši Hrvate i njihove pregovarače i natjera ih na predaju. Basta navodi da su zrakoplovi nadlijetali hrvatsku vojsku i kaže da su pripadali 113. zrakoplovnom puku, 11. zrakoplovne divizije, a zapovjednik joj je bio Miljenko Lipovšćak. Crljen navodi da je smatrano, da su to avioni Zapadnih saveznika i da su skloni prema Hrvatima. Tek kasnije se saznalo, navodi Crljen da su avione poslali Englezi na zahtjev partizana. Vidjeti: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 16. (bilj. 5). 45 U svom dnevniku za 15. svibnja Crljen navodi “S engleske strane dolaze kola. U njima je naš časnik za vezu Deutsch – Maceljski, koji je sinoć prilikom prvog dodira ostao u engleskom zapovjedništvu. Ozbiljan je i lošeg raspoloženja: 'Čini se da se držanje Engleza od sinoć promijenilo i da ne sluti na dobro. (…) Došli su jutros neki njihovi časnici iz Klagenfurta, a sreo sam i neke partizanske časnike u engleskom stožeru. Saobćeno mi je, da danas dolazi engleski general iz Klagenfurta i da će primiti naše izaslanike u 1 sat popodne.”267 Moguće je da su spomenuti partizanski časnici upravo Ivan Kovačić Efenka i njegova pratnja, koji su to jutro bili u Bleiburgu. Ovakvo odvijanje događaja podržava i sam Efenka, koji zaključuje “svakako da je ovakvom razvoju situacije pridonio energični protest štaba 4. operativne zone i štaba 14. udarne divizije kod engleskih komandi.”268 Unatoč tome, čini se kako je to samo još jedna u nizu nedefiniranih činjenica kada se obrađuje ova tema. S obzirom da je konačno određeno kako će se ipak održati pregovori, Milan Basta navodi kako je u komandu koja se nalazila u Hrustu, stigao saveznički oficir (Amerikanac jugoslavenskog porijekla, član Savezničke misije pri Glavnom štabu NOV i PO Slovenije) i obavijestio o “predaji ustaško-domobranske vojske”. U njegovoj pratnji bio je Ivan Kovačić Efenka.269 Efenka je kako navodi zajedno s D. C. Owenom krenuo u Bleiburg, gdje se nalazio komandant 38. irske pješadijske brigade, te ga zamolio da prisustvuje pregovorima između ustaške komande i jugoslavenskih jedinica. Sa partizanske strane pregovore će voditi on i Milan Basta, jer u pregovorima koji su vođeni prije podne nije ništa postignuto.270 Scott je obećao da će organizirati pregovore na Bleiburgu, te se Efenka vratio i obavijestio Milana Bastu.271 Prema ovakvom prikazu proizlazi kao da je Efenka postavljao uvjete u vezi pregovora, što ne proizlazi iz Scottovih sjećanja, a čini se i malo vjerojatnim. Nakon svega, ipak su uslijedili pregovori. S jugoslavenske strane pošli su Milan Basta i Ivan Kovačić – Efenka, koji su se prethodno dogovorili, kako će pregovore voditi Basta, pošto Efenka nije dobro poznavao “srpskohrvatski jezik”, s time da će se obojica konzultirati prije prihvaćanja svakog novog prijedloga. Efenka je Basti pripomenuo, da se na pregovorima ne drži kao političar, nego kao vojnik, što je ovaj i učinio.272 S druge strane u izaslanstvo NDH određeni su I. Herenčić, V. Servatzy, V. Metikoš i D. Crljen. Oba izaslanstva spominju kako su stigli do dvorca u kojem se nalazio britanski stožer. Basta se prisjeća kako je oko

267 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 284. 268 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 560. 269 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 353.-354. 270 Spomenuti pregovori, na kojima su sudjelovali Ivan Kovačić Efenka, major Mićo Došenović i kapetan Viktor Cvelbar Stane održali su se 15. svibnja prije podne, pregovarano je “u novoj kući koja se nalazi oko 150 metara istočno od raskrsnice i gostionice kod Hrusta.” Vidjeti: P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 561.; O navedenim pregovorima ne nalazimo nikakvih spomena u emigrantskoj literaturi. 271 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 561. 272 Isto, 562. 46 dvorca bilo puno savezničkih oficira. “Pustili su nas da uđemo ne zadržavajući nas, i po tome se vidjelo da su nas očekivali”.273 Smjestivši dva izaslanstva u odvojene prostorije, Scott je pozvao svakog od njih posebno na razgovor u nadi, da će naći mirno rješenje. Po dolasku Basta je bio iznenađen vidjevši u “uglu velikog mramornog predsoblja trojicu ustaških generala. Kasnije je pristigao još jedan. Ovaj susret nismo očekivali. Nismo pretpostavljali da su predstavnici Pavelićeve vojske već uhvatili kontakt i nudili predaju savezničkim jedinicama. (…) Ustaške glavešine su se potrudile da ostvare ovaj kontakt najbržim putem jer im je gorilo tlo pod nogama.” 274 Prema nalogu prvi su ušli pregovarači JA. Basta navodi da je prijem bio vrlo srdačan, “saveznički”, te je on iskoristio priliku i navodno protestirao zbog prisustva predstavnika NDH. Basta navodi kako je general započeo svoje izlaganje prema kojem se pred partizanskim jedinicama nalazi “300.000 neprijateljskih vojnika (…) Ta vojska, iz razumljivih razloga, ne želi da se preda vama. Štaviše ona je spremna da u slučaju neuspjeha ovih pregovora nastavi borbu. Međutim rat je već zvanično završen i nema nikakvog smisla dalje prolivati krv. Oni žele da se predaju nama, a pošto smo mi saveznici mi ćemo kasnije stvar lako riješiti.”.275 Isti nastup britanskog generala potvrđuju i sjećanja Ivana Kovačića Efenke koji, kako bi naglasio značaj svoje misije istog jutra, nadodaje kako je Scott na zahtjev štaba IV. operativne zone doveo tenkove i samohodna oruđa, kako bi “prisilili ustašku komandu da se preda jedinicama Jugoslavenske armije.”276 Scottovi zapisi ne spominju da je on izložio bilo kakvo brojčano stanje snaga koje su se bile voljne predati (osim toga on je upućen kako se pred njegovim jedinicama nalaze dva korpusa, svaki od 100.000 vojnika), već se prisjeća da su oba predstavnika JA bila vrlo mlada. Glavni pregovarač (za kojeg navodi puno ime i čin) odmah po dolasku energično je iznio svoj stav, prema kojem je odlučeno “napasti Hrvate bez odlaganja”, te da je izdao naredbe prema kojima će “bitka započeti za pola sata”. Scott, dodaje “njegova namjera je bila poraziti Hrvatsku vojsku na bojnom polju”, i u tome nije zahtijevao nikakvu vojnu pomoć, već je nadodao kako su njihova pojačanja na dolasku.277 Britanski general je potvrdio kako je “likvidacija hrvatske vojske jako poželjna”, no čini se, kako bi se stanje riješilo na zadovoljavajući način (“satisfactorily achieved”) kad bi se Hrvate navelo da polože svoje oružje. Scott navodi kako se komesar složio i odgodio napad za pola sata.278

273 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 355.; Vidjeti i: Đ. LABOVIĆ- M. BASTA, Partizani za pregovaračkim stolom 1941 – 1945., 305.-318. 274 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 355. 275 Isto. 276 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 562. 277 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 53. 278 Isto. 47 Basta navodeći da je nenaviknut na ovakve pregovore “brzo i nervozno iznio”, kako neprijateljske jedinice “nemaju više od 30.000 ljudi, (tada sam stvarno vjerovao da ih nema više, međutim tek kasnije se ispostavilo da je u toj posljednjoj grupaciji bilo oko 100.000 Pavelićevih vojnika, ne računajući četnike, ni one koje smo ranije zarobili.)”. U izlaganju dodaje kako neprijatelj “koji je četiri godine uz pomoć okupatora žario i palio u našoj zemlji”, u vlastitom interesu preuveličava broj svojih vojnika, te da “on nema snage za borbu jer je desetkovan, demoraliziran i pritisnut sa svih strana našim snagama”. Kao prema Scottovu izvješću, Basta je rekao “imam izričito naređenje - rekao sam na kraju - da preuzmem neprijateljsku vojsku i da je snagama koje mi stoje na raspolaganju prisilim na kapitulaciju ukoliko to ona poslije svih pretrpljenih poraza ne učini sama bez otpora. Kao vojnik dužan sam da to naređenje poštujem i učinim sve da ga izvršim, bez obzira na sve okolnosti.”279 Ovaj problem je, kako navodi, “čisto jugoslovenska stvar” koju će njihove snage same riješiti, uz želju da im saveznici ne čine smetnje. Basta, objašnjavajući svoj dolazak kaže “Ovamo sam došao radi dogovora da bi se to najbolje i što bezbolnije izvršilo”. Nakon svega dodaje da kapitulacija treba započeti “jedan sat poslije povratka na frontu” (bilo je oko 14 sati). Scott je, upoznat s ovim uvjetom, smatrao kako nije moguće izvršiti organiziranu predaju tako brzo, na što je Basta odgovorio “važno je da predaja otpočne u najkraćem mogućem roku, a ona može posle toga da traje, ako treba, i nekoliko dana”, jer kako navodi “pobijeđenog i razoružanog neprijatelja nije teško voditi; teže je s njim ratovati.”280 Nakon toga general je zamolio da se pregovarači JA povuku u drugu sobu, dok ne dođe do zaključnih pregovora. Čini se da je prvi dio pregovora završio u dobrom raspoloženju među saveznicima, pri čemu je general Scott čestitao Basti na dobro organiziranoj i učinkovitoj vojsci. Predstavnike JA za pregovaračkim stolom tada su zamijenila trojica pregovarača NDH. Prema Crljenovim zapisima u sobu su ušli general I. Herenčić i on, dok Scott navodi kako je pristiglo njih desetak, predvođenih generalom i komesarom.281 U sobi je ostao i prevoditelj, američki vojnik jugoslavenskog porijekla koji je došao s izaslanicima JA. On je, prema Scottovim riječima zadržan kako bi mogao prenijeti Jugoslavenima o čemu se raspravljalo. Čini se da se britanskom generalu nije pretjerano svidjela delegacija NDH, koja je bila puno strožijeg držanja. “Ušavši pozdravljamo vojnički. Nema rukovanja ni predstavljanja. Saznavši tko predvodi naše izaslanstvo, engleski general ponudi generalu Herenčiću mjesto za stolom, i sam mu sjedne nasuprot, ledjima prema nama, koji ostadosmo stajati. Izmedju njih je stajao američki časnik kao tumač.”282

279 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 357. 280 Isto. 281 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 53. 282 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 284.-286. 48 Nakon što je dobio znak general Herenčić je započeo: “'Dolazimo po nalogu Poglavara Nezavisne Države Hrvatske i hrvatske državne vlade, da se predamo i stavimo pod zaštitu zapadnih saveznika.'” Na ovaj istup, navodi Crljen “engleski general uzvrati brzo i suho, da nas engleska vojska ne može primiti, da bi s nama trebalo postupati kao s ilegalnim banditima, jer smo po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a mi smo nastavili s borbom.” General Herenčić je navodno dobacio “da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, na što ga engleski general presječe: “'Oni su naši saveznici.'” Ovakav početak, ako je točan, uzrokovao je kratku tišinu nakon čega je za riječ zamolio Crljen. “'Gospodine generale, mi znademo, da postoje među Saveznicima utanačenja o izručenju vojnika. Međutim, kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o građanskim osobama, koje su dobrovoljno napustile zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvu. Običaj je svih kulturnih zemalja, da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država.' General Scott prilično je oštro odgovorio kako su to “'politička pitanja, u koja ja kao vojnik ne mogu ulaziti.'” Nato je Herenčić naglasio, kako to i jest politički problem “'jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo, da se zatraže upute od političkih foruma za naš slučaj.'” Prema Scottu, on ima “'sasvim precizne naloge od generala Alexandera, a on je sigurno dobio potrebne političke upute od predsjednika vlade gospodina Churchilla.'” General Herenčić u svojim sjećanjima (komentarima) koje je iznio u travnju 1975., povodom izlaska knjige lorda Nicholasa Bethella, potvrđuje kako je na sastanku posebno naglasio, da je povlačenje politička stvar i stoga je tražio posredovanje maršala Alexandera.283 U istoj knjizi Scott je kasnije naveo kako u ovoj kompliciranoj situaciji “dodatni problem bio je što je njegova jedina veza s višom vlasti bio radio-prijemnik na njegovim kolima, no i taj je funkcionirao samo privremeno, i nije bilo moguće podastrijeti stvar maršalu Alexanderu, kako je hrvatski pregovarač želio, pa je stoga Scott morao sam tražiti rješenje stvari.”284 Prema svemu sudeći otvoreno je pitanje da li je Alexander bio obaviješten o pravom stanju stvari i s koje točno razine je došla operativna instrukcija od 15. svibnja u 11 i 15 prijepodne. Čini se kako je britanski general, iako s manjkom informacija samouvjereno vodio daljnje pregovore, pa tako Crljen navodi “na svako daljnje inzistiranje “Englez je neumoljiv”, stoga Crljen iz straha da se razgovor ne zaključi ponovno dodaje “'Nije moguće da Englezi, makar i neprijatelji, izlože ovo silno izbjegličko mnoštvo zločinima partizana'.”285 Prilično očekivano Scott je odgovorio “'Naši saveznici

283 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 16. (bilj. 5); M. BLAŽEKOVIĆ, “Ministar i pokolji”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 410.-412. (bilj. 2). 284 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 403. 285 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 286.-287. 49 partizani priznaju međunarodne ugovore i obvezali su se postupati prema međunarodnim zakonima, tako da se vaš svijet nema čega bojati od njih. Vi niste trebali narod zastrašivati svojom propagandom i navesti ga, da napusti zemlju bez potrebe.'”286 Scott također potvrđuje kako je rečeno da je u toku “'emigracija cijele hrvatske nacije', jer je zaključila, da je nemoguće živjeti pod komunizmom”, te “'da će radije umrijeti ovdje gdje jesu, boreći se do zadnjeg čovjeka, nego predati se bilo kakovim boljševicima.'”287 U daljnjem razgovoru Scott se prisjeća kako ih je upitao u koju zemlju namjeravaju emigrirati, no oni o tome nisu imali nikakvu predodžbu. On im je kazao, da “nigdje u ratom uništenoj Europi ovolika množina ne bi se mogla smjestiti i hraniti. Takav pokret mogao bi se provesti nakon brižnih priprema.” Bez obzira na sve predstavništvo NDH izjavilo je: “oni bi bez dvojbe umrli od gladi, nego se predali Titu.”288 Čini se da više nije bilo prilike za daljnju diskusiju, pa Crljen navodno, prilično patetično (ili očajno) nastupa: “'Nema sumnje, gospodine generale, da će prije ili kasnije izbiti sukob između kulturnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili kulturni svijet ili boljševizam. Mi žalimo, što smo došli prerano, da od kulturnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti.”289 General je tek uzvratio kako će uslijediti pregovori u prisustvu sve tri strane. Njegovu odluku o prekidu pojedinačnih pregovora zasigurno je potakla poruka koju je poslao partizanski komesar i naglasio kako “neće dulje čekati i da bitka mora početi.”290 Vidjevši kako se stanje razvija general Herenčić “ga je upozorio, da smo izaslani ravno njemu te da nemamo vlasti s bilo kim drugim razgovarati, na što je Englez odrezao: 'Zašto ste uobće dolazili, ako nemate potpune punomoći?', i zaključio razgovor”.291 Prema predstavnicima NDH ovako je završio prvi dio pregovora, no Scott u svom dnevniku tvrdi kako je Hrvatima dao tri vrlo jasne ponude i pet minuta, da donesu odluku. 'Prvo, da se imaju predati Jugoslavenima i da ću ja (Scott – op. a.) upotrijebiti svoj utjecaj – premda neslužbeno – da osiguram, da se s njima ispravno postupa. Drugo, da ostanu gdje jesu i da ih Jugoslaveni napadnu. Treće: da pokušaju napredovati u britansku zonu.'”292 Čini se kako je Scott posljednju mogućnost htio svakako izbjeći, jer je ona “njega i njegove ljude suočavala s najstrašnijim problemima, kako političkim, tako i administrativnim”.293 Stoga je naglasio da će, ako krenu prema britanskim linijama, “'biti napadnuti ne samo od Jugoslavena, nego i sa svom težinom britanskih i američkih zračnih i kopnenih snaga i sa svačim za čim bi

286 Isto. 287 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 54. 288 Isto. 289 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 288. 290 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 54.; Usporedi M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 358. 291 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 288. 292 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 54. 293 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 404.-405. 50 mogao posegnuti.' U tom slučaju 'bit će bez sumnje uništeni'.” Prema Scottovim sjećanjima on je mislio, “da će biti teško za jugoslavenske partizane, da pobiju tako veliki broj ljudi, i sumnjao je, da bi to oni i htjeli. Scott je bio mišljenja, da bi veliki broj ljudi preživio, ako bi slijedio 'očevidno razumnu prvu alternativu.'”294 Scottovi su nalozi bili jasni i bez emocija. Vojska NDH i njima pridruženi civili bili su neprijatelji, a jugoslavenski partizani su bili saveznici. Shvativši konačno, navodi Scott, da je njihov položaj beznadan, “Hrvati su pristali na predaju”, te nadodaje da su izabrali neko drugo rješenje “morali bi umrijeti, pa što onda?”295 Scottovu tvrdnju o tri mogućnosti Herenčić smatra posve neistinitom, te tvrdi kako je postojala samo jedna mogućnost, a to je – “položiti oružje i predati se!” U takvim okolnostima tražio je par sati za predaju, jer njih trojica nisu mogli odlučivati o predaji pa su se htjeli posavjetovati s drugim generalima. I taj pokušaj je kako smo ranije vidjeli propao. Iako je prilično teško iz ovako oprečnih iskaza utvrditi što je zapravo bilo rečeno i kako su stvari bile postavljene, zanimljivo je kako izaslanstvo NDH često navodi da ono ne može odlučivati o pojedinim pitanjima, dovodeći onda u pitanje i smisao njihove delegacije. U iščekivanju “konačnih pregovora”, Basta se prisjeća kako mu je u jednom trenutku Efenka pokazao na cestu kuda su prolazile 12. proleterska brigada i artiljerijska brigada 51. divizije, koje su pristigle iz Dravograda. “To su naši, to su naši” – povikao sam punim glasom. (...) Bitka za vrijeme je dobivena! Pobjeda je tu, na domak nas!”296 Ubrzo nakon toga, Basta i Efenka pozvani su natrag i obaviješteni kako započinju konačni pregovori, za vrijeme kojih je Kovačić Efenka tek jednom nešto beznačajno primijetio. Scott spominje kako je zamolio prevoditelja da ukratko objasni o čemu je bilo govora s predstavnicima NDH, dok Basta s druge strane navodi kako o svemu tome nisu čuli niti jednu riječ, te da nisu znali u kojem smjeru pregovori idu. Prema Basti, Scott je tek rekao “prije nego što ponovno uđu neprijateljski predstavnici, mi saveznici sjest ćemo s ove strane.”297 Na drugi krug pregovora priključuju se i I. Herenčić i D. Crljen. Čini se da je izaslanstvu NDH stanje bilo prilično jasno, te je zanimljiv zapis u kojem Crljen navodi “ulazim s osjećajem osuđenika, koji vrši absurdni pokušaj, da promijeni neopozivu osudu. (…) Da li smo mi ovdje već bespravni zarobljenici ili još uvijek slobodni parlamentarci? (…) Ne znači li ulazak u ovu sobu stupanje u predvorje smrti?”298 Nesigurnost je primijetio i Basta koji je izložio tekst uvjeta kapitulacije, prema kojem “- Ostaci vaše ustaško - domobranske vojske nalaze se u bezizlaznoj situaciji. Opkoljeni ste sa svih strana jakim snagama Jugoslovenske armije. (...) Mi vas sada možemo

294 Isto, 405. 295 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 55. 296 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 359. 297 Isto. 298 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 289. 51 prisiliti na bezuslovnu predaju ili uništiti. Na ovaj sektor su pristigle i stalno pristižu naše sveže snage. U vašem je interesu i interesu spasavanja izbeglog naroda, koga ste poveli u emigraciju, da pristanete na kapitulaciju bez otpora. U ime komande 51. divizije Treće jugoslovenske armije tražim vašu bezuslovnu kapitulaciju.299 Rok za predaju je jedan čas po vašem povratku u jedinice tj. najdalje do 16 časova. Znak za predaju je dizanje bele zastave. Sama predaja trajaće dok ne preuzmemo celokupno ljudstvo i oružje. O izvesnim detaljima ćemo se dogovoriti na licu mesta.”300 Cijelo vrijeme izlaganja kako navodi Crljen, britanski general nije ništa govorio, pa je Basta nastavio: “Izbeglo stanovništvo vratiti ćemo kućama; celokupna vaša vojska biće, u slučaju da pristanete na bezuslovnu kapitulaciju, sprovedena u zarobljeničke logore; prema pripadnicima vaše armije će se postupati po međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima; svim oficirima i vojnicima će biti ostavljena najnužnija sprema; generali mogu da ostave svoje posilne i lično naoružanje do daljeg.” Ukoliko se nastavi s ratnim operacijama, Basta naglašava kako ih neće “štiti međunarodno pravo o ratnim zarobljenicima” (pitanje je da li je to pravo spomenuto samo radi britanskog generala ili ga se uistinu mislilo pridržavati), već će ih tretirati “kao odmetnike čiju će likvidaciju pomoći i naši saveznici”. Čini se da to nije bilo potrebno posebno naglašavati, jer iz svega prije rečenog vrlo jasno proizlazi kako su Britanci imali namjeru podržati svoje saveznike, JA. Sukladno tome, prema Scottovu mišljenju “'uvjeti predaje bili su prilično fair'”.301 Nakon ovakvih uvjeta Herenčić se, kako navodi, obratio britanskom generalu (dok Basta u svojim sjećanjima navodi kako se obratio njemu titulirajući ga kao gospodine komesare), te iznio “mi tražimo, da nam se dadu 24 sata vremena”, jer je nemoguće obavijestiti sve jedinice i izvršiti predaju u roku jednog sata. On se bojao da bi pojedine grupe mogle nastaviti s pružanjem otpora, na što je Basta odgovorio kako će se svaki pojedinačni otpor, ukoliko se prihvati opća kapitulacija, kao takav i tretirati. Predstavnici NDH pokušavali su dobiti na vremenu, te uključiti britanskog generala navodeći kako se u koloni nalazi “nepregledno mnoštvo vojske i građanskih osoba.” I sam Scott navodi kako mu se zadani rok činio prilično kratak, pa je predložio da se kapitulacija ima izvršiti u roku dva sata. Basta je kategorički odbio ovaj prijedlog obrazlažući kako je jedan sat dovoljan, jer “'vi zapovijedate organiziranom vojskom i sigurno imate svog zamjenika, kojemu trebate samo poručiti nalog za predaju.'” Basta navodi kako je “drugi pregovarač” prekinuo razgovor i uzbuđeno rekao britanskom generalu “da mu historija nikada neće oprostiti ako dozvoli da 300.000 Hrvata padne u ruke neprijatelju koji će ih uništiti.” Prema svemu sudeći, nakon ovakva istupa Scott

299 Brajović prenoseći Efenkina sjećanja navodi da bi bilo ispravno reći da je kapitulacija tražena u ime 14. i 51. divizije. Vidjeti: P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 563. Ovi podaci uvršteni su u knjizi: M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 427. 300 M. BASTA, Rat posle rata, 87.-98. 301 J. JAREB i I. OMRČANIN, “The end of the Croatian Army at Bleiburg”, 55. 52 je izgubio strpljenje i obratio se Basti: “'Gospodine komandante, moji tenkovi su vam na raspolaganju.'” Ovakav nastup iznenadio je čak i Bastu (a vjerojatno mnogo više i predstavnike NDH) koji navodi kako se general time “definitivno stavljao na našu stranu,”. Nakon toga “oba ustaška oficira su šutke, oborenih glava, pošla prema izlazu.”302 Prema Crljenu, Basta se zahvalio i otklonio ponudu, a Herenčić je zatražio da britanska komisija bude prisutna pri izručenju. Navodno je Scott upitao Bastu da li to smatra potrebnim i nakon što je predstavnik JA to odbio, Britanac je zaključio “vi nemate što tražiti. To je stvar samo naših saveznika, ukoliko žele našu prisutnost,” te nadodao ukoliko predaja ne bude izvršena “mi ćemo vas poslije jednog sata početi bombardirati.”303 Jedini ustupak predstavljala je odgoda ultimatuma koji je nastupao za 20 minuta, tj. nakon što se predstavnici NDH ne vrate do svojih jedinica. Po izlasku obaviješteni su generali V. Metikoš i V. Servatzy “imamo rok od jednog sata za predaju partizanima. Englezi peru ruke od svega i podpuno nas prepuštaju njima. Idemo žurno natrag.”304 Prema iskazima i navodima predstavnika NDH u pregovorima, Scottovo prikazivanje bleiburških pregovora ima netočnosti u pogledu “sporazuma” o predaji partizanima. Herenčić tvrdi, da Hrvati nisu “pristali na predaju”. Čini se da je smatrao kako su prisiljeni s obzirom da je Scott rekao, ako za jedan sat ne počnu predaju, da će poslati tenkove i avione. Osim toga, nije točno, ističe Herenčić, da bi se Hrvati predali partizanskom komesaru. “Mi s partizanima nismo direktno razgovarali, nego smo odgovarali engleskom generalu.” Zanimljivo je da su Britanci svoju ulogu doživjeli “posrednički” tj. oni su samo “pomagali u pregovorima oko predaje Hrvata Jugoslavenima, tako da za ove Hrvate Britanci nikada nisu bili izravno odgovorni.”305 Nadalje Herenčić također primjećuje, kako partizani nisu ništa obećavali, već je britanski general obećao ljudski postupak. Uz jamstvo generala Scotta, da će se poštovati sva međunarodna prava zarobljenika i ranjenika, jer je hrvatska vojska bila izmiješana s mnoštvom djece, žena i staraca, dakle bila je nesposobna za normalnu borbu, njezini predstavnici su pristali na predaju.306 Suprotno tome Scott navodi kako su “Titoisti obećali, da će civili biti vraćeni u Hrvatsku, a s vojnicima da će se postupati kao s ratnim zarobljenicima, 's izuzetkom političkih zločinaca (political criminals), kojima će suditi saveznički sudovi, uspostavljeni da se bave s tom stvari'”. No, i on sam dovodi u pitanje provedbu tih odredbi “zasigurno, kada jednom budu izvan britanskog dosega, neće biti nikoga, koji bi proveo u djelo dogovor, ili čak znao,

302 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 362.-363. 303 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 292.-293. 304 Isto, 293. 305 Darko BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, ČSP, 21/1989., br. 1-3, 204.-205. 306 Prema primjedbama Danijela Crljena o istom pitanju, general Scott odbio je pitati instrukcije od Alexandera s motivacijom, da on već ima njegove upute, dobivene od Churchilla. Vidjeti: M. BLAŽEKOVIĆ, “Ministar i pokolji”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 411. (bilj. 2). 53 da li ga se pridržavalo.” Scott navodi, da je od jugoslavenske strane dobio “osiguranje, da će svi biti repatrirani i da će se za njih brinuti, no da li se je toga pridržavalo ili ne, ja to zapravo ne znam, da li su bili svi pobijeni. I ne bih se čudio, kada bi bili pobijeni.”307 Basta dalje spominje, da je, ne znajući za nedugo završene pregovore u štab na pregovore, došao general Slavko Štancer, koji je potom obaviješten, da su upravo prije 20 minuta završili razgovori s predstavnicima NDH i Zapadnih saveznika, na kojima je odlučeno “da se ustaško-domobranske jedinice imaju predati ovoj komandi i jedinicama koje se nalaze pred njima. (...) Štancer je nakon ovoga stao mirno, pozdravio, odgovorio da prihvaća uslove i zatražio da ga se otpusti.”308 Istog dana u Štab je pristigla žena i donijela pismo prema kojem se “Jugoslavenska vojska u Otadžbini iz Crne Gore i Starog Rasa”, obraća savezničkom komandantu s molbom da ih prihvati i pruži politički azil do ponovnog povratka u domovinu. Basta je kratko odgovorio “Došli ste baš gde treba”, nakon čega je djevojka pobjegla. U razgovoru o predaji vojske dvojica pregovarača određenih od strane crnogorskih četnika naveli su da je prisutno 7 - 8.000 osoba čiji je komandant bio Pavle Đurišić. Nakon pregovora obojica su s Bastom obišli zarobljenike, te priopćili “(...) mi smo konačno izgubili rat. Rat su dobili naši protivnici i nama ne preostaje ništa drugo nego da se predamo novoj jugoslavenskoj armiji.”309 Zadovoljan završetkom pregovora Kovačić Efenka rekao je Basti, da moraju biti oprezni, jer ako “ustaše ne izvjese bijele zastave točno u određeno vrijeme, treba ih napasti.” U skladu s time otišao je u svoje jedinice da organizira razoružanje neprijateljskih snaga.310 Basta u konačnici završava: “tako je 15. maja 1945. godine između 16 i 16.30 časova prestao organizovani otpor neprijatelja i time je završen drugi svetski rat na teritoriji Jugoslavije.”311 O Bleiburgu, pa tako i o samim pregovorima postoji opsežna literatura,312 no u ovom slučaju ona se uglavnom poziva na gore opisana svjedočanstva, koja su nam ostavili pregovarači. Ova sjećanja pružaju nam priličan broj podataka i daju sliku općeg ozračja, no jednako tako vrlo često su obojena emocijama i kao takva prilično nepouzdana za točno

307 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 405. 308 M. BASTA, Rat posle rata, 100.-102. 309 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 396. 310 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 564. 311 M. BASTA, Rat posle rata, 102. 312 Npr. Vidjeti: La Tragedia de Bleiburg, 221.-232.; J. I. PRCELA, S. GULDESCU, Operation Slaughterhouse, 136.-147.; A. BELJO, Yu – genocid (Bleiburg, Križni put, Udba), 96.-125.; Ante LAUŠIĆ, “Bleiburg – tragična postaja hrvatskog naroda”, u: 50 godina Bleiburga, 37.-46.; A. VOJINOVIĆ, Zločin je bježao na zapad, 263.- 290.; Zvonimir KULUNDŽIĆ, “Bleiburg kao tema za grandioznu književnu kompoziciju”, u: 50 godina Bleiburga, 182.-190.; V. GEIGER, “Bleiburg i Križni put u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi”, u: Spomenica Bleiburg, 71.-91.; V. GEIGER, “Osvrt na važniju literaturu o Bleiburgu 1945.”, ČSP, 35/2003., br. 1, 189.-217.; V. GAJGER, “Osvrt na važniju literaturu o Blajburgu 1945.”, Istorija 20. veka, god. XXI, br 1., 2003., 133.-148.; V. GEIGER, “Osvrt na istraživanja i odjeke problematike Bleiburga i “križnog puta” 1945. u Republici Hrvatskoj”, Dijalog povjesničara – istoričara, 8 (Zagreb 2004.), 409.-428.

54 utvrđivanje činjenica. Da li se vojska NDH praćena civilima predala Britancima ili Jugoslavenskoj armiji, pitanje je tumačenja trostranog čina i njegova učinka na pregovorima u bleiburškom dvorcu 15. svibnja 1945. Naime, predstavnici NDH nude predaju Britancima, koji ponudu otklanjaju i prenose je na partizane, a oni prihvaćaju britansku odluku, da se pred njima položi oružje. Nakon svega, čini se učesnici bleiburških pregovora, tumačili su događaj svatko na svoj način, tj. onako kako je to njima odgovaralo. Britanski general cijelo vrijeme se pozivao na upute višeg zapovjedništva, s kojim je kako kasnije navodi, jedina veza bio radio-prijemnik koji je povremeno funkcionirao, te da je prema tome rješenje morao tražiti sam. Osim toga zanimljiva je njegova tvrdnja prema kojoj mu nije poznato što se kasnije dogodilo s “hrvatskom vojskom”. S druge strane izaslanici NDH nigdje ne definiraju, kako je ipak prema svemu sudeći, već 14. svibnja odbijena predaja izbjeglica koje su se našle na Bleiburgu. Britanska armija i jugoslavenski partizani bili su saveznici, pa sukladno tome navedena odluka i ne začuđuje previše. Osim toga pri određivanju uvjeta kapitulacije rečeno je da će se poštovati sve odredbe međunarodnog prava o ratnim zarobljenicima, no istina je nije se ništa znalo o njihovim provedbama. Bastina sjećanja, kao treći dio ukupnog mozaika predstavljaju značajan doprinos, no nemoguće je ne primijetiti “pobjednički stav” koji se provlači kroz cijeli tekst. Prema izloženom vidljiva su brojna nesuglasja, različiti prikazi istog događaja ili samo nastojanje da se uveliča vlastita prisutnost. Za cjelokupno sagledavanje ove problematike, važno je objavljivanje i analiza britanskih dokumenata. Prema britanskim propisima embargo s najvećeg dijela diplomatskih spisa, kao i dijela dokumenata Ministarstva rata skida se nakon 30 godina. Dok se dio najpovjerljivije dokumentacije, vojne i obavještajne naravi, zadržava pod embargom 75 godina. Prema tome u slijedećih 15 godina neće se imati uvida u kompletnu arhivsku građu, što će i dalje ostaviti prostora za različite “slobodnije” interpretacije. Prema tome pred historiografijom ostaje niz otvorenih pitanja koja čekaju, konačno, točne i pouzdane odgovore.

55 IZRUČENJE ORUŽANIH SNAGA NDH I CIVILA U SVIBNJU 1945.

Pitanje izručenja velikog broja vojske i civila u svibnju 1945. godine sastavni je dio i važno pitanje sveukupne bleiburške tragedije. Zaštita Haaške i Ženevskih konvencija, čije su potpisnice bile i Jugoslavija (pozivajući se na međunarodnopravni kontinuitet s Kraljevinom Jugoslavijom, koja je Ženevskim konvencijama pristupila 20. svibnja 1943.) i NDH (od 20. siječnja 1943.), zakonske odredbe o pravima zarobljenika, kao i dogovor u Jalti (Krim) u veljači 1945., ključni su trenuci za proučavanje ove problematike. Odredbe Haaške konvencije (“O zakonima i običajima kopnenog rata”) iz 1899. i 1907. u potpunosti su preuzete odgovarajućim Ženevskim konvencijama od 27. srpnja 1929. godine, o poboljšanju sudbine ranjenika i bolesnika u vojskama na bojnom polju i o postupanju s ratnim zarobljenicima. Kao takve predstavljaju međunarodni pravni akt kojim je u toku Drugoga svjetskoga rata određen status i postupanje prema ratnim zarobljenicima. Prisjetimo se kako je sam Basta diktirajući uvjete kapitulacije naveo da će se prema svima postupati “po međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima”. Prema tim odredbama ratnim se zarobljenicima smatraju svi vojnici i oficiri zarobljene vojske, kao i pripadnici dobrovoljačkih i policijskih odreda što nose oznake pripadnosti vojnoj formaciji, te civili koji bi se uključili u ratni sukob, a poštuju ratne zakone i običaje, kao i civili koji se ne bore, ali su u okviru poražene vojne snage. Od trenutka zarobljavanja ratni su zarobljenici u vlasti neprijateljske sile, a ne jedinica koje su ih zarobile ili su za njih zadužene (čl. 2.). Zemlja, u čijoj se vlasti nalaze ratni zarobljenici, mora se brinuti za njihovo uzdržavanje (čl. 4.). Zarobljene osobe zadržavaju svoja građanska prava i ne smiju biti izloženi nasilju i maltretiranju (čl. 3.). Osobe su dužne otkriti svoj identitet, a prema pravima mogu zadržati predmete osobne uporabe, osim oružja, vojne opreme i vojnih dokumenata (čl. 5., 6.). Odredbe jasno govore o transportiranju zarobljenika i njihovu smještanju u logore. Prema njima, dopušteno je zarobljenike pješke evakuirati u logore, i to u etapama od 20 kilometara na dan. Zarobljenici se trebaju smještati u zgrade ili barake, koje omogućuju sve higijenske i zdravstvene uvjete. Osim toga, točno je propisana prehrana, te svi ostali uvjeti potrebiti za ljudski odnos prema zarobljenicima.313 Što se tiče kažnjavanja određeno je kako vojničke i sudske vlasti zemlje koja drži ratne zarobljenike mogu kazniti onim mjerama koje su predviđene za ista djela protiv vojničkih osoba njihove vojske. Ista je dužna, po završetku

313 Međunarodne konvencije o ratnom pravu i o sigurnosti, ur. Rade Đukić (Zagreb 1979.), 337.-358.; Boško PETROVIĆ, Međunarodne konvencije o ratnom pravu, Drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje (Zagreb 1992.), 398.-424.; Stjepan HEFER, “Izručivanje hrvatske vojske god. 1945. u svjetlu međunarodnog prava”, Hrvatski kalendar (Chicago 1955.), 86.-92. 56 ratnih operacija, omogućiti povratak ratnih zarobljenika u domovinu.314 Niti jedne od odredbi spomenutih konvencija ne spominju da li država ima pravo silom vratiti zarobljenike u njihovu domovinu, protivno njihovoj volji. Činjenica jest da Ženevske konvencije propisuju kako ratne zarobljenike treba štititi “protiv čina nasilja”, te u svojoj osnovi predstavljaju humani aspekt u kojem repatrijacija predstavlja pravo, a ne dužnost zarobljenika. U takvom svjetlu koncept “prisilnih repatrijacija” ne postoji unutar odredbi međunarodnog humanitarnog prava.315 Međutim, čini se da ideje međunarodnog humanitarnog prava nisu bile značajan faktor za konferencijskim stolom u Jalti (4. do 12. veljače 1945.), kada je prema dogovoru potpisanom, između sovjetske Vlade i britanskog Commonweltha (Velika Britanija tek je kasniji potpisnik), te između sovjetske vlade i SAD-a, odlučeno da se sve zarobljene osobe koje su pripadale neprijateljskim grupacijama, i podržavale Treći Reich, izruče onoj zemlji, protiv koje su službeno ratovale. Iako je dogovor postignut samo sa Sovjetima, i zahtijevao je repatrijaciju svih sovjetskih građana (predaja se nije odnosila na “bijele” tj. carističke emigrante), podržao ga je, prema Michaelu McAdamsu, koji je obrađivao utjecaj jaltskih zaključaka na bleiburšku tragediju, “svaki Staljinov štićenik, uključujući Josipa Broza Tita”.316 Vrlo jasan stav savezničkih vlada u pogledu kažnjavanja ratnih zločina potvrđen je već na Moskovskoj konferenciji održanoj od 19. do 30. listopada 1943., kada su ministri vanjskih poslova Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država, donijeli deklaraciju o odgovornosti zemalja Sila osovine, za počinjene zločine tijekom rata. Ona se odnosila na sve zemlje koje je okupirao Treći Reich. Deklaracija je potvrđena na Teheranskoj konferenciji (28. studeni 1943.), konferencijama u Jalti i Potsdamu (17. srpnja do 2. kolovoza 1945.), te postala osnovni međunarodni zakon na osnovu koga će odgovarati ratni zločinci nakon rata. Odgovornost se odnosi i na sve ratne saveznike Trećeg Reicha, kao i domaće pomagače koji su u svojim zemljama, djelovali u službi osvajača i činili zločine.317 U proljeće 1945. veliki problem za savezničku vojsku predstavljalo je nadiranje Jugoslavenske armije u Julijsku krajinu i Korušku. Ovaj problem predstavlja ishodišnu točku za projekt, tj. radi se o spisu “Prethodni izvještaj o jednom istraživanju u vezi s izručenjem zarobljenog neprijateljskog osoblja Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji iz Austrije, u svibnju 1945. i o navodnoj 'klagenfurtskoj zavjeri'”, čiji su autori brigadni generali Anthony Cowgill i

314 Isto.; Vidjeti i: Ivan GABELICA, “Pravna kvalifikacija zločina u Bleiburgu i na križnim putovima”, u: 50 godina Bleiburga, 25.-33. 315 Vladan JONČIĆ, Ratni zarobljenici. Međunarodnopravni status (Beograd 2002.), 315.-316. 316 M. MCADAMS, “Yalta and The Bleiburg Tragedy”, u: Od Bleiburga do naših dana, 93.-101.; Vidjeti i: Nikolai TOLSTOY, Victims of Yalta (London 1977., 1986.). 317 Venceslav GLIŠIĆ, “Zločin i kazna”, u: Drugi svjetski rat, Treća knjiga (Zagreb, Ljubljana, Beograd 1980.), 397.-398. 57 Teddy Tryon-Wilson, lord Thomas Brimelow, te povjesničar Christopher Booker.318 Spomenuti izvještaj obradio je 1989. Darko Bekić u članku “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”.319 Prema “Cowgillovom izvještaju”, ključni trenutak predstavlja već 19. travnja 1945., kada je Harold Macmillan, (ministar-rezident britanske vlade pri Savezničkom zapovjedništvu za Sredozemlje, politički savjetnik feldmaršala Harolda Alexandera) javio ministru vanjskih poslova Sir Anthonyu Edenu, da je feldmaršal Alexander jako zabrinut “zbog Titova presizanja na Julijsku Krajinu”, te da problem treba razriješiti dok je “velika Anglo-američka sila na raspolaganju.” Na veliki broj “antititovih snaga” koje se povlače iz zemlje upozorio je 28. travnja i Sir Ralph Skrine Stevenson, britanski ambasador u Beogradu. Potaknut time, Eden šalje zabilješku Winstonu Churchillu i u njoj navodi “čini se da će 'antititovci' Savezničkom zapovjedništvu ponuditi 'svoje usluge', što je 'vrlo neugodno'. Ne znam kako bismo mogli opravdati suradnju s tim jedinicama koje su do sada otvoreno surađivale s Nijemcima [...]'”. Prema tome, Eden predlaže da se one razoružaju i smjeste u izbjegličke logore.320 Churchill je 30. travnja odgovorio da antipartizanske snage “treba razoružati i smjestiti u izbjegličke logore”, što su 2. svibnja podržale i SAD. Istog dana britanski Generalštab upozorio je generala Alexandera na veliku mogućnost sukoba sa snagama JA. Bez obzira na stanje, Alexander je 3. svibnja obavijestio 15. armijsku grupu da “ne dolazi u obzir nikakva suradnja ni pridruživanje kvislinških jedinica iz Jugoslavije savezničkim snagama u slučaju sukoba.”321 Na sastanku koji je uslijedio 8. svibnja, J. Broz Tito je odbio povući jedinice iz Julijske krajine i Trsta.322 Stoga je dva dana kasnije odlučeno da se Titove snage vojnom akcijom izbace iz spomenute regije. Međutim provedba tih operacija nije bila moguća jer su vojni zapovjednici bili uvjereni da savezničke jedinice neće podržati obnovu borbi, jer se radi o snagama koje su donedavno bili njihovi saveznici. U isto vrijeme predsjednik Truman nije podržao aktivnosti na Balkanu s obzirom da traje rat na Dalekom istoku, te je strahovao od Sovjetskog Saveza, kao Titovog saveznika.323 Napetost u odnosima s JA uskoro se proširila i na Korušku. Već 4. svibnja 1945. britanski veleposlanik u Beogradu obavijestio je, da je izdana zapovijed o pokretanju 14.

318 Anthony COWGILL, Christopher BOOKER, lord Thomas BRIMELOW, Teddy TRYON-WILSON, Interim Report on Am Enquiry Into the repatriation of Surrendered Enemy Personnel to the Soviet Union and Yugoslavia From Austria in May 1945 and the Alleged 'Klagenfurt Conspiracy' (London September 1988.). Spis je dostupan u Royal United Service Institute for Defence Studies u Londonu. 319 Darko BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 197.-214.: Vidjeti i: D. BEKIĆ, “Blajburški pokolj u Cowgillovu izvještaju”, Start (Zagreb), 3. veljače 1990., 50.-52.; D. BEKIĆ, “Verzija Cowgillova izvještaja ”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, 27.-68. 320 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 199.-200. 321 Isto, 200. 322 U depeši upućenoj Štabu IV. armije stoji kako je Alexander opozvao delegate i izjavio “(…) ta čitava stvar sada prelazi u ruke engleske i američke vlade, a ne vojske.”; J. B. TITO, Sabrana djela 28, 25. 323 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 200.-201. 58 divizije (oko 5.000 boraca) prema Austriji tj. Klagenfurtu,324 što je potvrdio i glavni Štab savezničkih sila 7. svibnja 1945.325 Ovakvo djelovanje bilo je suprotno odredbama Moskovske deklaracije i dogovoru iz Jalte, kada je određeno da će se nova austrijsko-jugoslavenska granica formirati prema onoj iz 1937. godine, te da će spomenuto područje biti podijeljeno na tri okupacijske zone (britanska, američka i sovjetska). S obzirom da Sovjeti nisu odgovorili na ovaj prijedlog činilo se iluzornim da savezničke snage očekuju njihovu pomoć pri rješavanju ovog, sve očitijeg problema. Zaoštravanjem stanja Macmillan je 9. svibnja zatražio savjet od Londona, treba li zatvoriti jugoslavensko-austrijsku granicu i “izbaciti” pristigle Titove prethodnice. Generali Charles Keightley i John Harding bili su pristalice vojnih akcija protiv snaga JA, dok se Alexander pozivao na rješenje problema na “najvišoj razini”. Već 10. svibnja Winston Churchill zatražio je da se jugoslavenske jedinice povuku iz Koruške,326 što je potvrdio i feldmaršal Alexander, 11. svibnja u pismu maršalu J. Brozu Titu navodeći, “Jugoslavenske snage u Štajerskoj i Koruškoj mogu samo zamrsiti situaciju i učiniti moj zadatak težim.”327 O tome dovoljno ilustrativno govori prilično ciničan stav J. M. Addisa, prema kojem “ne bi bilo loše ukoliko bi se stvari razvijale tako da ustaške i belogardističke sile svojim otporom na kratko zadrže Tita, recimo oko Ljubljane i Zagreba, kako bi savezničke sile iz Italije mogle relativno lako okupirati Julijsku krajinu i Korušku.”328 Važnost ovih sukoba potvrdio je i R. S. Stevenson koji je rekao “Ne mislim, da je previše alarmantno ili nemoguće, ali čini se da su sada u pitanju interesi budućeg mira u jugozapadnoj Evropi.”329 Čini se da je pristizanje velikog broja vojske i civila na Korušku u samoj završnici rata predstavljalo veliko opterećenje, koje se je nastojalo što prije riješiti. Dostupni dokumenti, koji se čine podosta selektivnima, nude nam samo djelomično rješenje. Prema tome točna događanja i pravo rješenje bleiburškog pitanja krije se negdje između političkih dogovora, operativnog stanja na samom području Koruške i ne manje važnih odredaba međunarodnog humanitarnog prava. Prema odluci savezničke Vrhovne komande u Italiji, odluci Britanske vlade koja se usuglasila s američkim State Departmentom, Osma britanska armija izdala je 3. svibnja operativnu naredbu u svezi jugoslavenske nacionalne snage u Sloveniji i Julijskoj krajini. Naredba br. 1465. spominje “Četnici, Mihailovićeve trupe, i drugi disidenti Jugosloveni, biće

324 Dušan BIBER, “Britansko – jugoslovanski nesporazumi okrog Koroške 1944 – 1945”, Zgodovinski časopis, god. XXXII., br. 4., 1978., 480.; Vidjeti i: William DEAKIN, “Britanci, Jugoslovani in Avstrija (1943 – maj 1945), Zgodovinski časopis, god. XXXIII., br. 1., 1979., 121. 325 D. BIBER, “Britansko – jugoslovanski nesporazumi okrog Koroške 1944 – 1945”, 480. 326 Isto, 481. 327 Petar S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 583., 595.-612.; D. BIBER, “Međunarodni položaj Jugoslavije u poslednjoj godini drugog svetskog rata”, u: Za pobedu i slobodu, 835. 328 D. BIBER, “Britansko – jugoslovanski nesporazumi okrog Koroške 1944 – 1945”, 479. 329 Isto, 482.; O razmjericama oko Julijske krajine i Koruške Vidjeti i: J. JURČEVIĆ, Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, 222.-235. 59 smatrani kao predato osoblje i sa njima će se postupati shodno tome. O krajnjem raspolaganju sa ovim osobljem odlučiće se na nivou vlada.”330 Kako su stvari, kao što znamo, kasnije krenule drukčijim tijekom, ova problematika privukla je pažnju nekih istraživača, koji su pokušali uz rijetke dostupne dokumente popuniti praznine i rekonstruirati pravu sliku o izručenjima. P. T. D. Scott u svojim sjećanjima navodi: “Koliko sam ja mogao vidjeti, u slijedeća 24 sata, sve pripreme vezane uz predaju i evakuaciju, Jugoslavenska vojska izvršila je brzo i učinkovito.”331 Izgleda kako je to bila i glavna namjera s obzirom na prilični “metež” koji je vladao tih dana. N. Bethell u intervjuu za “Novu Hrvatsku” navodi kako su mu britanski oficiri s kojima je razgovarao rekli “da su im oni dani nakon svršetka rata bili gori nego same borbe. Morali su se suočavati s problemima s kakvima vojnici obično nemaju posla (…).”332 Nadodaje kako odluka o repatrijaciji “Jugoslavena” nije donesena na Jalti, već “na temelju razvitka događaja, no sigurno da je bila načinjena razlika između četnika i ustaša.” Donesena odluka, kako navodi, bila je političke naravi, te časnici nisu bili previše upućeni. Povrh svega, “Tito je smatran saveznikom, iako je Saveznicima u ono vrijeme zadao mnogo jada.”333 Problem “anomalija” pri izručenju sovjetskih građana, u odnosu na jaltski sporazum uočio je i Nikolai Tolstoy baveći se prisilnim repatrijacijama, prilikom sastavljanja knjige “Victims of Yalta”.334 Isti slučaj, kako navodi tiče se i Jugoslavena koji prema naredbi od 3. svibnja nisu trebali biti izručeni. Tražeći poveznice, kako je vjerovao “tajnog zadatka” započeo je detaljnija istraživanja prema dostupnim britanskim dokumentima (Foreign Office i War Office). Prve postavke o postojanju tzv. “klagenfurtske zavjere” u cjelokupnim događajima oblikovao je u članku “The Klagenfurt Conspiracy. War Crimes & Diplomatic Secrets”.335 Nakon tri godine objavljena je i kompletna studija “The Minister and the Massacres”,336 koja je zbog svoje aktualnosti 1991. prevedena na hrvatski i objavljena pod naslovom “Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski Rog 1945.”337 Tolstoy je u knjizi optužio

330 Staniša R. VLAHOVIĆ, Zbornik dokumenata iz britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski odnosi 1941. - 1948. (Birmingham 1985.), 352. 331 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 405. 332 Nicholas BETHELL, “Zašto su Englezi izručili zarobljenike”, Nova Hrvatska, (London), god. XVII., br. 9., 19. svibnja 1975., 12.-14.; Vidjeti i: B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslovensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 232.-237. 333 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 233.-237. 334 Nikolai TOLSTOY, Victims of Yalta (London 1977., 1986.). 335 N. TOLSTOY, “The Klagenfurt Conspiracy. War Crimes & Diplomatic Secrets”, Encounter, LX/5, London 1983.; Vidjeti i: N. TOLSTOY, Celoveška zarota. Vojni zločini in diplomatske tajnosti (Celovec 1986.).; N. TOLSTOJ, Matjaž KLEPEC, Tomaž KOVAČ, Trilogija o poboju vojnih beguncev iz leta 1945. Vetrinj – Teharje – Rog (Maribor 1991.), 13.-37.; “Za Bleiburg nije odgovorna Churchillova vlada”, Nova Hrvatska, (London), br. 10., 22. listopad 1983., 11.-12.; S. R. VLAHOVIĆ, Zborniku dokumenata iz britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski odnosi 1941. - 1948., 352.-357. 336 N. TOLSTOY, The Minister and the Massacres (London 1986.). 337 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski Rog 1945. (Zagreb 1991.).; Vidjeti i: N. TOLSTOY, “Verzija grofa Nikolaia Tolstoya”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, 121.-193.; N. TOLSTOY, “Mukotrpan put do istine”, u: Od Bleiburga do naših dana, 43.-46.; M. BLAŽEKOVIĆ, “Ministar i pokolji”, u: Bleiburg: uzroci i 60 Harolda Macmillana (kasnije premijer), za sudjelovanje u ratnom zločinu, pa je protiv njega i njegova istomišljenika Nigela Wattsa, autora pamfleta “Ratni zločini i uprava Winchester Collegea”, pokrenut sudski postupak. Dana 30. studenog 1989. engleski sud presudio je da Tolsoy mora platiti novčanu kaznu od milijun funti, a knjiga “Ministar i pokolji” je zabranjena. Iako je u svojim tezama koje iznosi u knjizi, Tolstoy ponekad vrlo selektivan, te donosi možda i upitne zaključke ovi radovi predstavljaju jedine sveobuhvatne studije i pokušavaju dati odgovor. Prema tome ovaj cijeli slučaj ipak je pridonio razjašnjavanju i bacio je “novo svijetlo” na pitanje izručenja. Tolstoy pišući o bleiburškoj tragediji razdvaja dva čina izručenja i dvije nevezane odgovornosti, te njihove posljedice. Prvi dio izručenja odnosi se na predaju pripadnika HOS- a, te mnogih civila, 15. svibnja 1945. na Bleiburškom polju. Druga skupina obuhvaća postepeno predavanje “Jugoslavena” (Slovenaca, Hrvata, Srba i Crnogoraca) iz logora Viktring u britanskoj okupacijskoj zoni. Odlučujuće osobe u tom trenutku bili su, prvi komandant savezničkih snaga na mediteranskom dijelu, feldmaršal Harold Alexander, koji je zapovijedao snagama u južnoj Austriji. Sjedište mu je bilo u Caserti kraj Napulja. Komande su upućivane kroz 15. vojni odsjek (general Mark Clark) u Firenzi, do britanske 8. armije (general Sir Richard McCreery), čiji je glavni ured bio u sjeveroistočnoj Italiji, blizu Udina. Ona se sastojala od dva korpusa; 13. korpus (general John Harding), koji je bio u Trstu i uz rijeku Isonzo, te 5. korpusa (poručnik-general Sir Charles Keightley), koji je okupirao južnu Austriju, te prije spominjani Harold Macmillan. Već 11. svibnja J. Broz Tito je otvoreno dao do znanja da polaže prava na Korušku u koju je pristigla velika masa izbjeglica, čiju su predaju slijedećeg jutra trebale prihvatiti jedinice Grenadirske garde. Većina izbjeglica usmjerena je prema selu Viktring, gdje je prema procjenama 13. svibnja smješteno oko 35.000 ljudi.338 Radi sve gorih odnosa s J. Brozom Titom (12. svibnja – pristižu pojačanja JA na područje Klagenfurta), Macmillan je zapisao u svoj dnevnik kako je u slučaju sukoba, prema kalkulacijama potrebno “11 divizija”,339 te da se ne zna da li će J. Broza Tita podržati Rusi.340 U nezavidnoj situaciji Alexander i Macmillan zajednički su odlučili da potonji otputuje u sjedište 8. armije i 13. korpusa, na razgovor s generalima Richardom McCreeryem i Johnom Hardingom, kako bi im pružio “potpunu sliku posljedice, 386.-445. 338 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 52. 339 D. BIBER, “Međunarodni položaj Jugoslavije u poslednjoj godini drugog svetskog rata”, u: Za pobedu i slobodu, 836. 340 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 202.; 13. svibnja Tito je poslao sovjetskom vođi poruku kojom traži vojnu pomoć, “(…) da se ubrzaju isporuka i dostavljanje onog oružja i druge vojnotehničke opreme koji su bili obećani poslije boravka naše delegacije u Moskvi. (…)”, J. B. TITO, Sabrana djela 28, 39. 61 situacije.”341 Prilikom sastanka s Hardingom u Monfalconeu, saznao je za teško stanje u kojem su britanske i jugoslavenske jedinice gotovo pomiješane, no “taj nesigurni položaj može držati tjednima ako treba, dok pregovori ne uznapreduju i ne budu donijete odluke na razini vlade.”342 U svom izvještaju Foreign Officeu Macmillan navodi kako se namjeravao vratiti 13. svibnja, ujutro, no neplanirano je produžio putovanje u Klagenfurt i sastao se s generalom Keightleyem. Vjerojatni povod putovanju predstavljalo je pitanje o jugoslavenskim i kozačkim izbjeglicama, koje su se u proteklih nekoliko dana predale 5. korpusu. O samom sastanku ostali su samo zapisi iz Macmillanovog dnevnika, s obzirom da njegovi stariji časnici, brigadir Toby Law (lord Aldington) i Tyron – Wilson negiraju da su bili prisutni na sastanku. Macmillan, u svom dnevniku, koji Tolstoy uvelike citira, navodi “da zbrka bude još veća, na tisuće takozvanih ustaša i četnika, većinom sa ženom i djecom, panično bježe u ovo područje pred napredovanjem Jugoslavena. Ti izrazi, ustaše i četnici, označavaju sve, od gerilskih snaga Slovenaca, Hrvata i Srba koje su se borile protiv Tita, a koje su stvorili, naoružavali i snabdijevali Nijemci, pa do ljudi koji-bilo zato što su rimokatolici ili pristalice konzervativne politike ili iz bilo kojeg drugog razloga-nisu gajili nikakve simpatije prema revolucionarnom komunizmu (…).”343 Prema Tolstoyu, navedeni posjet doveo je do velikog obrata u odnosu s Jugoslavenima. Do tada Keightley ih je, u skladu s naredbom Glavnog ureda savezničkih snaga (AFHQ), od 3. svibnja, u kojoj se spominje, da četničke postrojbe, kao i ostali “jugoslavenski disidenti” trebaju biti tretirani kao ratni zarobljenici, dok će “o njihovu uklanjanju odlučiti država”, namjeravao poslati na sigurno. Tolstoy navodi kako je Macmillan otputovao na vlastitu inicijativu, s obzirom da je Alexander naložio da posjeti štabove 8. armije i 13. korpusa, što potvrđuje činjenica da u svom izvještaju Foreign Officeu od 14. svibnja ne spominje odlazak u Klagenfurt.344 Na povratku Macmillan je posjetio i generala McCreerya u Trevisu, kako bi ga, prema Tolstoyu pridobio za izručenje izbjeglica, te da bi se usuglasili potezi 8. armije i 5. korpusa. Za ovakve zaključke nisu nam dostupni svi dokumenti, pa bi ovakva situacija predstavljala, čini se tek jednu od mogućnosti. Slijedeći dan Macmillan je održao sastanak s generalom Robertsonom, Alexanderovim izvršnim administrativnim časnikom. Iako o tome u Macmillanovim dnevnicima ništa ne piše, postoji dopis koji je, 14. svibnja kasno navečer, otposlao Alexander C. Kirk (američki politički savjetnik pri AFHQ-u). Prema njemu general Robertson zatražio je suglasnost Washingtona, “da zapovjedniku britanske Osme armije pošalje brzojav koji ga

341 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 75. 342 Isto, 76. 343 Isto, 77. 344 Isto, 85. 62 ovlašćuje da 28.000 Kozaka, uključujući žene i djecu, izruči maršalu Tolbuhinu, te koji mu nalaže da veliki broj otpadničkih jugoslavenskih trupa, izuzev četnika, izruči jugoslavenskim partizanima.”345 Prema izjavi generala Robertsona, “takav je postupak preporučio Macmillan, koji je jučer razgovarao sa zapovjednikom Osme armije. Na pitanje jesu li Rusi zatražili da se ti Kozaci izruče Robertson je odgovorio odrično i dodao 'ali vjerojatno će to uskoro učiniti.' Generala Robertsona pitali smo također i kakvu definiciju 'četnika' predlaže, ali je o tome imao vrlo neodređeno mišljenje. (…) Glavni administrativni oficir izrazio je razočaranje zbog toga što se, kako se čini, u toj točki ne slažemo s njim dodavši da je suočen s teškim administrativnim problemom jer ima na brizi stotine tisuća njemačkih ratnih zarobljenika, te da se trenutno ne može baviti time tko hoće, a tko neće biti izručen Rusima i partizanima i strijeljan. Rekao je da taj brzojav mora poslati unatoč našoj nesuglasnosti.”346 Robertson, kako Tolstoy navodi, nije dobio očekivanu potvrdu Alexandera Kirka, koji je zatražio savjet vlade SAD-a. Joseph Grew, (vršitelj dužnosti državnog sekretara SAD-a) 15. svibnja odgovorio je, da podržava Kirkov stav “kojim odričete suglasnost Robertsonovom brzojavu, pa Vas molimo da obavijestite SAC [vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga] o našem čvrstom uvjerenju da se takvo planirano kršenje dogovorene anglo-američke politike ne može opravdavati administrativnom svrsishodnošću.”347 Ove dokumente, kao niti općeniti stav SAD-a “Cowgillov izvještaj” uopće ne spominje, pokušavajući prikriti očito neslaganje pri donošenju odluka.348 Prema Tolstoyu, upravo to neslaganje između SAD-a i britanskih političkih savjetnika potaknulo je Robertsona da se obrati Macmillanu. Prema svemu, 14. svibnja Robertson je uputio naredbu Osmoj armiji, u kojoj se navodi: “sve Ruse treba izručiti sovjetskim snagama na dogovorenom mjestu koje ćete utvrditi na lokalnom dogovoru s glavnim štabom maršala Tolbuhina.” Sukladno tome “treba poduzeti korake koji će osigurati da saveznički ratni zarobljenici iz ruske zone zauzvrat budu istodobno prebačeni k nama”, te u konačnici “svo ljudstvo utvrđena jugoslavenskog državljanstva koje se predalo a služilo je u njemačkim snagama treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama.”349 Zanimljivo je kako se u ovoj formulaciji, pa makar i vrlo uopćeno radila razlika među pripadnicima jugoslavenskih zarobljenika. Ove naredbe, za koje prema Tolstoyu Alexander nije znao sve do 21. svibnja, odnosile su se na izbjeglice (Kozake i Jugoslavene) koji su već bili smješteni u savezničkim logorima.

345 Isto, 85. 346 Isto, 86.; Vidjeti i: N. TOLSTOY, “Blajburški pokolj”, 58.-59. 347 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 115. 348 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 212.-213. 349 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 95.; Vidjeti i: S. R. VLAHOVIĆ, Zbornik dokumenata iz britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski odnosi 1941.-1945., 355.-356. 63 Nove okolnosti predstavljala je vijest koju je 13. svibnja u štab 5. korpusa donio general Schmidt-Richberg i obavijestio da se ukupna snaga generala Löhra “u čijem je sastavu bilo 300.000 Nijemaca i 200.000 Hrvata kretala iz Jugoslavije.”350 Drugi dan središnji ured 5. korpusa procijenio je “da se predalo oko 300.000, ratnih zatočenika, osoblja i izbjeglica u dijelu pod nadzorom Korpusa, dok se daljnjih 600.000 kretalo iz Jugoslavije sjeverno, u smjeru Austrije. (…) Ako se toliki broj ljudi stvarno pojavi, situacija u svezi hrane i dovoljnog broja stražara postati će kritična.”351 Prosljeđujući izvještaj 15. armijskoj skupini McCreery navodi kako je od Keightleya zatražio da “prihvati oboružane jedinice i razoruža ih čim prijeđu granicu (…) Zamolite AFHQ da pitaju Tita koliko bi neprijatelja eventualno želio prihvatiti. Predložite da Hrvati budu Titova parada”.352 Povrh svega 14. svibnja navečer general Scott javio je kako se njegovim jedinicama približavaju dva korpusa od 100.000 ljudi, te pola milijuna civila. Prema uputama štaba nije se znalo što učiniti sa spomenutim snagama. Očekujući odluku 8. armije, rečeno je da “ih se zadrži južno od Drave”. Upoznat s općim stanjem Scott je, kako je objašnjeno u prijašnjem poglavlju, donio odluku o daljnjim operacijama. Očiglednu zabrinutost i administrativnu neodrživost ovakvog stanja odražava i Robertsonova izjava “(…) imao sam na brizi stotine tisuća njemačkih ratnih zarobljenika, i u to se vrijeme nisam mogao baviti time tko hoće, a tko neće biti izručen Rusima i partizanima i strijeljan.”353 U isto vrijeme (14. svibnja) Tito šalje depešu štabovima I., II., III. i IV. armije, kao i glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije, te u njoj traži da se poduzmu “najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od jedinica, pojedinih organa i pojedinaca. Ukoliko postoje među zarobljenicima i uhapšenicima takva lica koja treba da odgovaraju za djela ratnih zločinstava, predavati ih na revers vojnim sudovima radi daljnjeg postupka.”354 Spomenutu depešu dobili su na uvid brigadir Anthony Cowgill i Nikolai Tolstoy koji je komentirao da se radi o očiglednoj krivotvorini. “(...) Bio je to, naprotiv, komad papira ispisan pisaćim strojem, bez ikakvih indikacija odakle potječe – ne samo što nije nosio Titov potpis nego se čak ni formalno nije radilo o pravom naređenju.” 355 Ovaj dokument nije objavljen u zbornicima dokumenata JA, koji su inače, čini se prilično točni i potpuni. Jedinu dostupnu verziju pronalazimo u zapovjedi koju je 29. travnja, III.

350 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 101. 351 Isto, 102.; Vidjeti i: N. TOLSTOY, “Blajburški pokolj”, 53. 352 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 103., 112.; D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 204. 353 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 103. 354 J. B. TITO, Sabrana djela 28, 43. U bilješci nakon teksta stoji da je Tito više puta u toku rata izdavao slična naređenja i to uglavnom u situacijama kada je bila povećana mogućnost za osvetu od strane pripadnika NOVJ. 355 N. TOLSTOY, “Povijest pred sudom”, Start (Zagreb), 6. siječanj 1990., 51. 64 armija uputila Štabu XVI. divizije, s obzirom da se naredba od 6. prosinca 1944.356 ne sprovodi u potpunosti, te je ponovno zatraženo da se sa zarobljenicima ima postupati po međunarodnom pravu, dok će se za svako odstupanje s odgovornim licima “najstrožije postupati”.357 S obzirom na dokumente kojima raspolažemo teško je potvrditi bilo čiji stav, no ipak se čini da je i ovom prilikom Tolstoy bio isuviše oštar.358 U cjelokupnim događanjima nezaobilazna je i uloga feldmaršala Alexandera, čiju odgovornost Tolstoy konstantno svodi na najmanju moguću mjeru. Navodno je prema njegovim nalozima 14. svibnja general William Morgan otposlao poruku zapovjedništvu SHAEF-e, prema kojoj “moli pomoć u prihvaćanju i formiranju logora pod vašom kontrolom (…) Broj nije definitivan, ali radi se o oko 500.000 ljudi.”359 Ovaj prijedlog zbog velikog broja izbjeglica očito nije prihvaćen, a svako Alexanderovo buduće djelovanje Tolstoy opravdava činjenicom da je feldmaršal krivo obaviješten o nadolazećem mnoštvu koje se već predalo Britancima, 15. svibnja poslao poruku Osmoj armiji, prema kojoj se “oko 200.000 Jugoslavena koji su služili njemačkim oružanim snagama predalo u njegove ruke. Htjeli bismo ih odmah vratiti snagama maršala Tita. Bili bismo zahvalni kada bi se maršal J. Broz Tito složio da svojim zapovjednicima naredi njihov prihvat i da u suradnji s glavnim zapovjednikom 5. korpusa ustanovi veličinu kontingenta i mjesto na austrijskoj granici južno od Klagenfurta radi njihova povratka u Jugoslaviju.”360 Vicemaršal avijacije Lee dostavio je poruku Titu, nakon čega je Kabinet maršala Jugoslavije odgovorio: “Maršal se slaže u potpunosti sa prijedlogom feldmaršala g. Aleksandera i izražava mu zahvalnost. Napred pomenutih 200.000 preuzeće Štab III armije kome su izdate potrebne instrukcije.361 Slobodni smo Vas umoliti, da nas obavijestite, gde bi se sastala komisija za prijem zarobljenika sa delegatima određenim od feldmaršala g. Aleksandera za primopredaju.”362

356 Spomenuta naredba datirana s 5. prosincem 1944. objavljena je u J. B. TITO, Sabrana djela 25 (Beograd 1982.), 82. 357 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 100. 358 O istim ukazima piše i raspravlja Mitja Ribičič, te navodi se da: “odluka o surovu obračunu sa zarobljenicima i izručenim jugoslavenskim kvislinzima bila je vjerojatno donesena u Zagrebu na strogo povjerljivu savjetovanju Tita i zapovjednika četiriju armija na temelju vojne ocijene odnosa snaga i vojno-policijskih akcija za obranu zapadne granice. Njemačke zarobljenike i pretežni dio kvislinških jedinica počeli su nakon toga brzo premještati u zaleđe prema Bosni, a dio su bezobzirno fizički uništili.”; Vidjeti: “Traganja Mitje Ribičića 7 – Titova odluka: smrt”, Slobodna Dalmacija (Split), 28. lipanj 1994., 19. 359 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 110. 360 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 111. Upravo ovu naredbu navodi D. Bekić kada govori o britanskoj odgovornosti za izručenja, te ne spominje “nikakvu krivu obaviještenost”; Vidjeti: D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 205. 361 Prema instrukciji od 17. svibnja 1945.: “Odredite i uputite i odredite (!) odmah komisiju od pet članova koji će primite (!) te zarobljenike od Savezničke komande. Članove komisije odrediti od odabranih oficira.”; Vidjeti: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 115. 362 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 116.; Vidjeti i: N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 111.; I. OMRČANIN, Holocaust of Croatians (Washington 1986.), 72.; “Tri dokumenta o Bleiburgu sve kažu i traže istragu”, Nova Hrvatska (London), br. 9.,1984., 6.-7.; Nova Hrvatska (izdanje za domovinu) (London), br. 9., 6.-20. V. 1984., 11. 65 Ovaj Alexanderov čin, samo potvrđuje njegov dopis Eisenhoweru “(…) za mene je osnovno da oslobodim svoje linije komunikacija od ovog opterećenja. Bojna gotovost mojih jedinica već je značajno narušena (…)”.363 U istom tonu Alexander se obraća i Churchillu navodeći “(…) Moram očistiti palubu u toj oblasti.”364 Tolstoy opravdavajući feldmaršalov korak navodi kako je bio krivo obaviješten o predaji, pa prema tome nije moglo doći do izručenja, pri čemu njegova naredba postaje “neoperativna”. No, ovakva ponuda stvorila je, kako navodi “nepostojeću predaju” na koju se (unatoč drugom cilju) odnosila Robertsonova naredba od 14. svibnja. Osim toga dovodi u pitanje pravilnu obaviještenost o nadolazećim kolonama i snagama koje su već smještene u savezničkim logorima. U konačnici i sam Tolstoy zaključuje kako je “teško ocijeniti u kojoj je mjeri taj nesporazum bio ključna pogreška, a koliko korisna prevara.”365 Drugačiji pogled na Alexanderovu odgovornost nudi nam pismo R. M. B. Chevalliera (šef Južnog odjeljenja Foreign Officea) od 11. rujna 1951. Ono je odgovor na upit britanske ambasade iz Madrida kako da reagira na članak u novinama u kojem se britanska vlada optužuje da je “povlačenje jugoslavenskih snaga (…) dobila u zamjenu za izručenje velikog broja Hrvata i Slovenaca Titu.” Chevallier je odgovorio da je izručenje obavljeno “po uputstvu vrhovnog savezničkog zapovjednika za mediteransko ratište, na osnovi stava da su se ti ljudi borili na njemačkoj strani protiv savezničkih jedinica Maršala Tita i zato bili tretirani kao ratni vojni zarobljenici.”366 Isti stav dijeli i Christopher Booker, jedan od autora “Cowgillova izvještaja”, koji navodi da su izručenja potvrđena od strane vojnih komandanata na području Koruške, kao i osoba na najvišoj političkoj funkciji.367 Nakon Kirkova protesta podržanog od State Departmenta, te s obzirom da je prošlo kritično razdoblje, Alexander je 17. svibnja McCreeryu poslao novu zapovijed. Prema njenim odredbama, četnici i jugoslavenski disidenti koji su ušli u područje pod savezničkom kontrolom, trebaju se tretirati kao razoružane neprijateljske jedinice, te ih evakuirati u britansku koncentracionu zonu Distone. “Uključujući 11.000 već smještenih u Distoneu, vjerujemo da ih ima ukupno 35.000.”368 Slijedeći dan Kirk je obavijestio State Department i prema njemu se činilo kao da više ne postoji mogućnost nasilne repatrijacije, te da su se usuglasila mišljenja AFHQ-a s mišljenjem SAD-a i Velike Britanije. Alexander je stupio u kontakt s Eisenhowerom, tražeći pomoć u razmještanju i prehrani oko 220.000 zarobljenika, koji su se nalazili u Austriji (109.000 Nijemaca, 46.000 Kozaka, 15.000 Mađara, 25.000 Hrvata i 24.000 Slovenaca).369 Veliki broj ljudi dovodi u pitanje “operacijsku efikasnost”, te mnoge “administrativne okolnosti”, te u brzojavu moli da Eisenhower u svoje područje primi

363 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 208. 364 Isto, 207. 365 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 112. 366 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, ČSP, 213. 367 Christopher BOOKER, A Looking-Glass Tragedy. The controversy over the repatriations from Austria in 1945. (London 1997.), passim. 368 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 118. 369 Prema dokumentu War Officea navodi se da je 15. svibnja u jugoistočnoj Austriji bilo oko 230.000 zarobljenika, od toga 99.000 Nijemaca, 72.000 “Rusa”, 24.000 Mađara i 36.000 “quisling Yugoslavs”. Vidjeti: Katarina SPEHNJAK, “'Ratni zločinci' kao predmet spora britanske i jugoslavenske vlade 1945. – 1948.”, Zbornik u čast Hrvoja Matkovića (Zagreb 2005.), 311. (bilj. 30). 66 Nijemce i Kozake.370 Dva dana kasnije stigao je odgovor, koji se u “Cowgillovu izvještaju” ne uzima u obzir,371 a prema kojem se navodi: “Kako bismo pomogli u svim mogućim operacijama snaga AFHQ-a u Austriji protiv Jugoslavena, spremni smo prihvatiti gore navedene neprijateljske vojnike u statusu 'razoružanih neprijateljskih snaga'.”372 Čini se da je 155.000 Nijemaca i Kozaka bilo manje opterećenje u odnosu na pola milijuna ljudi za koje je Morgan, tri dana ranije tražio smještaj. Istog dana (17. svibnja) Alexander je poslao i drugi brzojav, namijenjen Združenom generalštabu, tražeći smjernice za “konačno razmještanje sljedećih triju klasa”. U tekstu navodi da se radi o “50.000 Kozaka, uključujući 11.000 žena, djece i staraca; prema procjeni oko 35.000 četnika, od kojih je 11.000 već prebačeno u Italiju, te 25.000 njemačkih i hrvatskih jedinica”. Za svaki navedeni slučaj bi, “povratak u domovinu bio fatalan za njihovo zdravlje.”373 Odbor Združenog generalštaba sastao se 18. svibnja da razmotri Alexanderove zahtjeve. U odgovoru od 26. svibnja374 traži se da se Kozaci, prema jaltskom sporazumu, izruče Sovjetima. U pogledu četnika slažu se da ih se tretira kao i one u Julijskoj krajini, te da ih se ne izručuje u Jugoslaviju. HOS su u drugačijem položaju od četničkih jedinica: “Radi se o oružanim snagama hrvatske državice koju su stvorili Nijemci, i premda nikada nismo upoznali vladajuću garnituru NDH, hrvatske su trupe regularne snage kvislinške vlade koja djeluje po njemačkim naređenjima. (…) Zbog toga smo skloni izručiti hrvatske jedinice u Austriji Titovim snagama. Takav bi potez Titu svakako bio drag i to bi mu pokazalo da ga u nekim stvarima smatramo doista regularnim i odgovornim saveznikom.”375 U konačnici, ukoliko se vladi SAD ne svide preporuke, složiti će se da se Hrvati tretiraju kao i četnici. Amerikanci jesu prigovorili, ističući činjenicu “da između američke i britanske vlade postoji dogovor da antipartizanske jugoslavenske snage, osobito Hrvate, ustaše i slovenske belogardejce valja razoružati i smjestiti u izbjegličke logore.”376 Ovaj stav samo potvrđuje odluku od 3. svibnja, prema kojoj je sve osobe jugoslavenske nacionalnosti pod britanskom nadležnošću trebalo razoružati i smjestiti u izbjegličke logore. O njihovoj prisilnoj repatrijaciji nije bilo govora, čak niti prema sporazumu s Jalte. U razdoblju od 14. do 16. svibnja, pojavila se opasnost od najezde velikog broja Hrvata, koji bi uz prisustvo jedinica JA predstavljali opterećenje za 5. korpus. Zalihe koje su posjedovali ne bi bile dovoljne za zbrinuti toliki broj izbjeglica, pa Tolstoy zaključuje da se

370 S. R. VLAHOVIĆ, Zborniku dokumenata iz britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski odnosi 1941. - 1948., 352.-354. 371 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 212. 372 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 119. 373 Isto, 119.-120. 374 Prema “Cowgillovu izvještaju odgovor je stigao 29. svibnja 1945.; Vidjeti: D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 211. 375 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 119.-120. 376 Isto, 121. 67 nije “mogla poklanjati pretjerana pozornost takvim sitnicama”. S obzirom na to, Alexander je odobrio izručenja (kojih su pošteđeni četnici, vjerojatno oni koji su se nalazili u Palmanovi), no kada je opasnost prošla poništio je Robertsonovu uputu od 14. svibnja, te naložio da niti jedan Jugoslaven ubuduće ne bude izručen. Ovakvu “pozadinsku” situaciju, koja čini sastavni i vrlo važan dio slike emigrantska literatura ne spominje. Pitanje je da li je to zbog činjenice da im takav prikaz ne bi išao u prilog ili zato jer “običnom čovjeku”, čiji memoari su nam dostupni, koji strahuje za svoj život, nikakva politička pozadina ne može biti utjeha. Veliko mnoštvo vojnika i civila okupljenih na Bleiburškom polju, 15. svibnja 1945., očekivalo je vijesti od svojih vojnih i civilnih predstavnika, koji su pregovarali s Britancima. Prema navodima već oko podneva polje su nadlijetali avioni, a saveznički tenkovi su zatvorili prilaz Bleiburgu.377 Oko četiri sata pročula se vijest o bezuvjetnoj kapitulaciji, te je stigla naredba da se poskidaju nacionalne zastave i na njihova mjesta, da se istaknu bijele zastave i pripremi oružje za predaju.378 “Osim toga su se već i partizani približavali i pojavljivali na samom polju.”379 U pomalo kaotičnom stanju jedan dio vojske uništavao je oružje i vozila, drugi su se organizirani u manjim skupinama pokušali probiti preko Karavanki, dok su treći planirali povratak u domovinu.380 Svaka odluka i odgovornost bila je osobna, vojničke prisege su razvrgnute i svatko je tražio spas. Crljen navodi: “Nema jasne predočbe o tome, što treba učiniti. Usprkos mnoštvu, koje nas okružuje, čini mi se, da se svatko osjeća sam, pritisnut o zid i suočen s propašću, upućen na svoje misli i odluke. (…) Neki su mišljenja, da treba izvršiti organiziranu predaju, koja bi nam osigurala zaštitu medjunarodnog prava. Drugi smatraju, da nas od partizanskih zločina ne će ništa zaštititi, kao ni do tada. Prvi na to uzvraćaju, da će se Englezi zacijelo brinuti za sudbinu onih, koje oni sami izručuju, dok će bjegunci, nakon predaje, biti sasvim sigurno stavljeni izvan zakona.”381 Za Crljena, (kao i za Herenčića) jedini izlaz predstavlja odlazak u šumu, te se priključuje ustaškoj satniji, pod zapovjedništvom bojnika Antuna Vrbana. “Samih nekoliko minuta nakon mog dolaska, već smo u pokretu probijajući se u Karavanke. Nad Bleiburškim poljem prijeteći lete engleski zrakoplovi.”382 Našavši se pred odlukom Srećko Karaman, pomalo cinično komentira: “Tako je to, moja gospodo H. i C. već su u šumi... Zaokružim pogledom naokolo i zaustavim se na vrhovima Karavanki. Da mi se je domoći onih obronaka! Blaženi oni, koji su već tamo u Austriji. Što nismo i mi napustili Zagreb u subotu, mjesto u ponedjeljak... Padaju s

377 A. LJERKIĆ, “Od Ivan Planine do Bleiburga”, 98.-99.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 201. 378 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 202. 379 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 319. 380 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 209. 381 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 293.-295. 382 Isto, 297. 68 improviziranih koplja crveno-bijelo-plave boje, a uzdižu se na njih bijele ponjave...”383 S Crljenom na Bleiburškom polju razgovarao je i fra. Oton Knezović koji čuvši za predaju navodi, “Svak se pita, komu ćemo položiti oružje. Englezima ili partizanima? Svi smo bili uvjereni da su pregovori uspjeli i da ćemo se predati Englezima. (…) Netko se razoružava, a netko ne zna, šta će.”384 “Uspomene jednog od preživjelih” prema kojima je nakon vijesti o predaji, masa vojnika krenula prema izlazu iz kotline, krećući se između tenkova i kroz špalir engleskih vojnika, “(…) pretvarajući se tako pomalo u nemoćnu ljudsku masu, umornu i ojađenu. Ali mislili smo bolje je i ovako, nego što gore. To su Englezi. Mi smo njihovi zarobljenici.” Nedugo nakon odbacivanja oružja na putu su ugledali nekoliko naoružanih partizana, čiji broj se stalno povećavao. “Smišljena prijevara bila je na dijelu u svom punom jeku. Jer engleskih vojnika bivalo je sve manje u našoj blizini, da ih za nepun sat posve nestane s vidika. (…) Englezi su nas ipak predali partizanima.”385 S rezultatima pregovora bili su upoznati uglavnom samo generali i časnici, kojih kako se navodi ubrzo nije niti bilo na polju.386 Taj nedostatak vodstva bio je jako primjetan; “da je koji časnik imao više sabranosti i inicijative mogao je znatno ljudstvo da dobro povede, no najgore je ustvari bilo, da su zapovjednici i viši časnici ustanovivši prevaru bili sasvim izgubili glave.”387 Veliki dio mnoštva nije bio upoznat s ishodom pregovora, te je polažući oružje pred partizanskim i engleskim jedinicama, vjerovao da ide u savezničke logore. “Opazivši partizane kojima se – a ne Englezima – moramo predati, nastalo je neopisivo zaprepaštenje i razočaranje medju nama, tim više što je bilo sve u živoj protivnosti s onim bajkama o Englezima i borbi protiv komunizma.”388 Milan Basta navodi kako mu je javljeno s položaja “da se bijele zastave viju kao 'čadori' i da su prekrile polje i okolne brežuljke svuda gdje se nalazio neprijatelj. (…) Neprijateljski vojnici kao da su se utrkivali tko će se prije predati.”389 Pitanje je da li je to bilo baš tako, s obzirom da, prema jednom dijelu sjećanja, zarobljenici nisu do isteka dogovorenog roka za predaju istaknuli bijele zastave. Radi toga, “Na ustašku kolonu sa naših položaja zapucaše mitraljezi i minobacači. Dejstvovalo se nekih petnaest do dvadeset minuta, a tek onda su ustaše istakle bijele zastave, što je značilo da se predaju.”390 Prema podacima, 3. bataljun Zidanšekove i 3. bataljun Tomšičeve brigade počeli su vatrom te im nanijeli najmanje 16 mrtvih. Franci Strle rekonstruirajući daljnje događaje navodi da nije bilo “nikakve topničke pripreme”, a “taj

383 Srećko KARAMAN, “Desetog dana”, Hrvatska revija, god. X., sv. 4 (40), Buenos Aires prosinac 1960., 776.- 777.; Vidjeti i: Otvoreni dossier: Bleiburg, 81. 384 O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945, 9.; A. MIJATOVIĆ, “Izaslanstvo ipak pristalo na predaju”, Vjesnik podlistak (Zagreb), 28. lipnja 2005., 63. 385Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 423.-424. 386 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 302.-303., 209. 387 Isto, 315. 388 Isto, 303. 389 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 365. 390 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 564. 69 masakr, da ga tako nazovem, napravili su puškomitraljezi šarci. Uvijek velim, imali smo idealne položaje i kratku udaljenost, a pred sobom gomilu...”391 Nadalje tvrdi da je rok za predaju neprestano odgađan, pa “su na sjeveru doline Britanci tenkovima jurnuli na ustaše da bi ih natjerali na povlačenje (radilo se o pokušaju proboja) i predaju, a zapovjednik 3. bataljuna Tomšičeve brigade je vidio kako 'tri britanska tenka čak gaze ustaše na čelu kolone', 'takvim postupkom' bili su zaprepašteni slovenski partizani, 'iako su mrzili izdajnike'”.392 Među svjedočanstvima tek jedan iskaz, ne navodeći točno mjesto, potvrđuje “da su engleski tenkovi ušli u akciju protiv nas”, što je nagnalo mnoge na predaju oružja i bijeg.393 O prisutnosti britanskih tenkova na sjevernoj strani polja piše i Zvonimir Zorić, no on, za razliku od prethodnika ne navodi da je s te strane pružan bilo kakav otpor, dok je s drugih strana, s obližnjih proplanka i šuma, sa sve četiri strane započela jaka pucnjava po velikoj masi ljudi, koji su se nalazili na poljani. “Dolje na poljani je nastao pravi pakao. Vatra je neprestano rigala iz tisuća cijevi svih kalibara, uz stravičan vrisak ranjenika, žena i djece te rzanje prestrašenih konja. Mrtvi i ranjeni padali su kao snoplje. Na poljani je nastalo pravo grotlo pakla, pravi masakr.” On potvrđuje da su spomenuti napad izveli pripadnici I. Tomšičeve i XI. Zidanšekove brigade, te 51. vojvođanska divizija iz sastava 3. armije JA.394 Slične podatke pružaju nam sjećanja Teodora Pavića, koji se prisjeća da su “britanski tenkovi potiskivali uskomešanu masu prema jugu, a avioni spitfire kružili su nad glavama. Odjednom iz šume se začuo štektaj mitraljeza. Partizani su pucali u masu, uglavnom isuviše gustu za mogući bijeg. (…) Za tren toliko je ljudi ubijeno da su partizani počeli lutati među preživjelima i s očitim ih užitkom počeli nasmrt mlatiti, udarati i klati.”395 Prema nekim sjećanjima bijele zastave su bile već uzdignute, kada su započeli rafali “Dvjestotinjak metara niže meci su kosili ljude, tijela su padala hrpimice.”396 Iz ovakvih podataka zapravo je vrlo teško odrediti što se točno događalo na Bleiburškom polju. Da li je mnoštvo na vrijeme izložilo bijele zastave ili nije, još je jedan detalj pri kojem je jasno vidljiv neujednačen stav koji se provlači kroz literaturu. Očito je došlo do kraćeg napada JA, o čijim posljedicama je nemoguće pouzdao govoriti. Prema svemu sudeći, u ovim sukobima bilo je žrtava, no da li su one tako brojne kako opisi upućuju,397 teško je vjerovati, no i ovo pitanje traži precizniji odgovor. Čvršćih podataka o organiziranoj predaji i mjestu gdje je ona izvršena na području Bleiburga teško je pronaći s obzirom da je predaja uključivala i kolone koje su se našle u

391 Otvoreni dossier: Bleiburg, 81. 392 Isto, 81.-82.; M. BASTA, Rat posle rata, 381. 393 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 329. 394 Zvonimir ZORIĆ, “Put u grotlo pakla”, u: Od Bleiburga do naših dana, 294.-295. 395 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 105. 396 Isto. 397 Primjerice Stephen W. Skertic navodi kako je tom prilikom, prema procjenama stradalo oko 50.000 ljudi.; Vidjeti: Stephen W. SKERTIC The Bleiburg – Maribor tragedy – Croatian golgotha (Cleveland 1960.), 3. 70 dolini Meže tj. oko Prevalja i Guštanja. Kazimir Kovačić navodi da je mjesto okupljanja za časnike bilo u “jednoj zgradi poljoprivrednog gospodarstva”, te da je na tom mjestu vidio generale Štancera, Servatzyja i Metikoša.398 Prema Basti, general Slavko Štancer bio je jedan od prvih neprijateljskih generala, pukovnika i viših oficira, koji su se okupljali oko samog štaba (Hrust). Do 18 sati oko štaba skupilo se oko “dvanaestak viših ustaških oficira, većinom generala.”399 Za razliku od Kovačića on se prisjeća kako se general Servatzy predao tek idućeg dana, tj. 16. svibnja. 400 Većina sjećanja opisujući predaju navodi tek prilično uopćeno: “Kad smo došli blizu samog mjesta, kuda se vrši predaja, vidimo gdje se uglavnom predaju civili, starci, žene i djeca. Među njima nešto vojnika i po koji mladi oficir” (čini se točnim kako su glavne osobe, kako je rečeno, razmišljajući samo o svojoj sudbini napustile zarobljeničko mnoštvo).401 Predaja je trajala do predvečer (prema nekim navodima do 18 sati), nakon čega je naređeno da se nastavlja drugo jutro u 8 sati.402 Predano osoblje poredalo se u “beskrajnu kolonu, u četveroredove.”403 Prema nekim navodima civili su svrstani na lijevu, dok su vojnici stavljeni na desnu stranu kolone.404 Iako su pregovori završili Bastu je mučio problem “kako ovu ogromnu masu svrstati u zarobljeničku kolonu i uputiti natrag u zemlju. (…) Veliki broj civila, seljačka kola, ratna tehnika i ostali krš na putu to znatno otežavaju.”405 U zarobljeničkoj koloni 16. svibnja našla se “Galerija tipova, ratnih komandanata i vojnih funkcionera NDH, generala, pukovnika i drugih oficira (…).” Svi oni prolazili su kraj raskrižja Hrust, na putu da “pred narodnim sudom odgovaraju za počinjena djela.” Na popisu zarobljenih spominju se general Tomislav Sertić, potpukovnik Vladimir Metikoš, pukovnik Mirko Gregorić, pukovnik Bogdan Majetić, general Franjo Dolački i dr.406 Prema svemu jedinice JA, kako Basta priznaje, očekivao je “težak zadatak”, no “Sve dok neprijateljska soldateska ne bude razoružana i dok se cjelokupna ne nađe na našem teritoriju, ne možemo biti sigurni u željeni ishod pregovora.”407 Puno eksplicitnije komentare nudi Ivan Kovačić Efenka prema kojem je gadan zadatak, “kako svu tu žgadiju sprovesti u Jugoslaviju! Zadatak je bio težak i odgovoran.” Trebalo je, kako navodi, spriječiti da bilo tko pobjegne, te je trebalo što prije započeti sa razoružavanjem. “Banda je očajna, ali baca oružje; možda koji zlikovac i pobegne, ali je većina generala već pod stražom!”408 Pripremajući sprovođenje Basta je naglasio pripadnicima 12. proleterske brigade “da pripreme borce na strogo vojničko držanje i disciplinu. Moraju izdati izričito naređenje i objasniti svojim borcima da ne sme biti nikakvih grešaka u odnosu prema zarobljenicima. Ta mogućnost bi postojala ako ne bismo izvršili prethodne pripreme s obzirom na činjenicu da će u koloni biti okorelih i poznatih ustaških zlikovaca. (…) Neka objasne svome ljudstvu da će naša vlast ispitati stepen svačije krivice i da će oni koji su okrvavili svoje ruke nevinom krvlju odgovarati pred narodnim sudom i biti zasluženo kažnjeni.

Upozorio sam ih da budu oprezni i da ne dozvole da neprijatelj beži iz kolone. (…) U svakom slučaju od našeg naređenja koje se bazira na odlukama zajedničkih pregovora ne sme se nikako odstupiti.”409 Odlučeno je da će zarobljenička kolona biti upućena preko Bleiburga, Lipica,

Labota. “U toku noći preći će svi na austrijsku teritoriju, maršovati uzduž same naše granice i teško će moći da primete da se skoro neosetno vraćaju u

398 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 319.-320. 399 M. BASTA, Rat posle rata, 106.-107. 400 Isto. 401 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 203. 402 Isto, 202. 403 Isto, 303. 404 Isto, 69. 405 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 371. 406 Isto, 377.-380. 407 Isto, 364. 408 K. NAĐ, Pobeda, 223. 409 M. BASTA, Rat posle rata, 99. 71 Jugoslaviju. Već izjutra veći deo kolone će biti na mariborskoj komunikaciji, gdje će ih prihvatiti naše jake snage kod Dravograda.” Predani generali trebali su biti vraćeni istim putem kuda se kolona povlačila (Prevalje – Guštanj – Dravograd), a pratili su ih dijelovi 8. brigade. “Pred zoru se vratio motociklista sa izvještajem da su kamioni uspešno prešli na teritoriju Jugoslavije i da je velika zarobljenička kolona duboko zašla u našu zemlju marširajući prema Mariboru. Najzad nam je laknulo pri duši.”410 U istom smislu zaključuje i Nađ “Predaja glavnine ustaško-domobranskih divizija zbijenih na cesti Dravograd – Ravne – Prevalje – Pliberk počela je u 16.30 časova 15. maja 1945. godine (…) Likvidirane su poslednje neprijateljske snage u Jugoslaviji.”411 Riješivši napeto stanje u razdoblju od 14. do 16. svibnja, pred britanskim jedinicama ostalo je pitanje manjeg dijela osoba koje su se prije 15. svibnja 1945. predale britanskoj vojsci, te bile smještene u logore namijenjene za “raseljene osobe”. Logori za ratne zarobljenike osnovani su u Klagenfurtu, Krumpendorfu, Töschlingu, Rossegu, Ferlachu, Viktringu, Maria Saalu, Tamswegu, Grafensteinu, Völkermarktu, Griffenu i Wolfsbergu. Nikolai Tolstoy navodi “kada se više tisuća Hrvata uspjelo skloniti, vrata su se čvrsto zatvorila. Mnogi su izbjegli povratak s onima koji su u Bleiburgu bili vraćeni, dok su se ostali skupljali na raznim mjestima uzduž granice. Bezbrojni su potonuli, a ostali su se raspršili po zarobljeničkim logorima u Griffenu, Roseggu, Klagenfurtu, Tamswegu i drugdje. Šesta oklopna divizija držala je u ono vrijeme oko 11.000 Hrvata, a još su mnogi bili zatočeni u području 46. pješačke divizije.”412 Kao što je rečeno, osim ovih skupina, 12. svibnja Britanci su prihvatili formalnu predaju izbjeglica koje su se probile do Klagenfurta.413 Izbjeglička kolona (prema Tolstoyu oko 35.000 ljudi) krenula je prema zaravni nedaleko sela Viktring, gdje su Britanci dozvolili da se podigne logor.414 Tolstoy citirajući jednog britanskog oficira navodi “u jednom trenutku ta se kolona, zajedno s konjima i kamionima, zalihama i ženama, protezala desetak milja duž ceste prema Viktringu.”415 Različite procjene potvrđuje i obavijest koju je 15. svibnja, 5. korpus poslao štabu Osme armije, navodeći kako se u njihovu zarobljeništvu nalazi “46.580 Kozaka, 4.443 bijelih Rusa, 25.000 Hrvata i 25.000 Slovenaca”.416 Prema svemu sudeći ove izbjeglice su, i prije “nadolazećeg vala” od 14. do 16. svibnja predstavljale problem u savezničkim odnosima između J. Broza Tita i Britanaca. Prisjetimo se kako je Ivan Kovačić Efenka protestirao kod Štaba 5. korpusa, radi prihvaćanja izbjeglica i ometanja predaje.417 Ne treba izgubiti iz vida da je svaki manji nesporazum mogao pridonijeti,

410 Isto, 106.-107. 411 K. NAĐ, Pobeda, 223. 412 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 123. 413 Isto, 50.-51. 414 “Za Bleiburg nije odgovorna Churchillova vlada”, Nova Hrvatska (London), br. 10, 22. listopad 1983., 11.- 12. 415 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 52. 416 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 206. 417 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 555.; F. STRLE, Veliki finale na Koroškem (Ljubljana 1977.), 425.- 426. 72 tada izglednom sukobu među saveznicima. Prema izjavi Anthonya Croslanda, obavještajnog oficira u štabu 6. oklopne divizije od 11. svibnja, čini se da su britanske snage bile stanovišta da se izbjeglice moraju predati J. Brozu Titu, ali “u praksi oni se Titu ne žele predati pa i dalje prodiru u naše područje. (…) Kad su prvi put stigli ovamo, stav štaba prema prihvaćanju formacija suočenih s Titom koje se žele predati bio je uglavnom pozitivan.”418 Zanimljivo je što se kao razlog navodi “urođeno britansko gnušanje prema mogućem pokolju”, te činjenica da se Titove snage uvlače u područja koja su Britanci već okupirali (Istra). Čini se da “inat” nije bio dovoljan u praksi, jer “Tito je bio napast, ali ne baš nepodnošljiva, zbog toga se neprijateljstvo prema njemu ublažilo.”419 Kako bi se razjasnio problem prihvaćenih izbjeglica (koliko je to moguće), potrebno se vratiti na 12. svibnja (prihvaćena predaja kod Klagenfurta), kada je Alexander naložio Macmillanu da 13. svibnja posjeti generala Keightleya i upozna ga sa stanjem u zoni. Na sastanku su iznesene pojedinosti o grupama koje su se predale Britanskoj vojsci, pa se prema popisu spominju “(…) gerilske snage Slovenaca, Hrvata i Srba koje su se borile protiv Tita, a koje su stvorili, naoružali i snabdijevali Nijemci (…) To su (I) slovenski domobranci pod zapovjedništvom generala Krennera; (II) hrvatski ustaše i domobrani, među kojima se nalazi i divizija stacionirana u Eisenkappeli sastavljena od 7.000 ljudi i 3.000 pratećih civila; (III) dvije pukovnije srpskih dobrovoljačkih odreda pod zapovjedništvom pukovnika Tatalovića. IV. ljudi koji – bilo zato što su rimokatolici ili pristalice konzervativne politike ili iz bilo kojeg drugog razloga – nisu gajili nikakve simpatije prema revolucionarnom komunizmu, pa su stoga proglašeni fašistima ili nacistima. Radi se vjerojatno o heterogenoj masi civila, uglavnom Slovenaca, koji su pobjegli preko Karavanki pred naletom Titovih partizana. V. žene i djeca koji panično bježe pred napredovanjem Jugoslavena.”420 Upravo na te skupine odnosila se Robertsonova naredba od 14. svibnja kojom se traži izručenje svih Rusa sovjetskim snagama, dok se jugoslavenskoj armiji treba izručiti svo ljudstvo jugoslavenskog državljanstva koje je služilo je u njemačkim snagama.421 Komandant Petog britanskog korpusa C. Keightley, problem jugoslavenskih nacionalnih snaga smještenih u logoru Viktring predao je načelniku štaba, brigadiru Tobyu Lawu. Tolstoy navodi da su se 15. svibnja u komandi, smještenoj u Klagenfurtu sastali Toby Law i komesar Hočevar iz Devetog korpusa. Kasnije je Law izvijestio da je postavio pitanje o stanju oko Bleiburga, na što je predstavnik JA odgovorio da je njihova “(…) namjera bila da opkolimo Hrvate na prijevoju koji vodi u Austriju i da ih potom razoružamo. Rekao je da se

418 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 102.-103. 419 Isto, 103. 420 Isto, 99. 421 Isto, 95. 73 jugoslavenske trupe na liniji s Hrvatima kod Bleiburga neće povući prema jugu, a ja sam rekao da je zapovjednik korpusa našim trupama naredio da ne prelaze granicu. Smatrali smo da Jugoslaveni mogu pobijediti, razoružati i nadzirati Hrvate u tom području. Ako netko pobjegne u Austriju, uhitit ćemo ga, razoružati, smjestiti u logor i poslije vratiti u Jugoslaviju. Puk. Hočevar se složio.”422 Slijedećeg dana Law je izvijestio Osmu armiju o postignutom dogovoru. Prema već izloženom opisu, donesena odluka slijedila je upute koje je istog dana (pod prijetnjom nadolazećeg vala Hrvata) izdao feldmaršal Alexander, pa se može smatrati u skladu s politikom AFHQ-a. No, samo dva dana kasnije Alexanderova odluka je opozvana i zabranjeno je svako daljnje izručivanje. Osim toga repatrijacija dogovorena 15. svibnja započela je tek četiri dana kasnije. Ovakav razvoj Tolstoy objašnjava kao nastavak operacije koja je započela na Bleiburgu. Ovo objašnjenje prilično je “nategnuto”, jer čini mi se da se ovdje nije radilo o nikakvoj uroti, već je jednostavno trebalo riješiti opasnost od sukoba među saveznicima. U skladu s tim 15. armijska grupa, prema nalogu iz Caserte intenzivirala je pripreme za operaciju “Beehive” (Pčelinjak) kojom se trebalo izbaciti Titove jedinice iz Koruške. Tako je 14. svibnja, u Beograd otposlana poruka prema kojoj se obustavlja svaka daljnja saveznička pomoć JA,423 dok je 17. svibnja poslana i anglo-američka nota kojom su Zapadni saveznici odbili Titov zahtjev da se Jugoslaviji prizna status okupacijske sile u Koruškoj, te zahtijevali povlačenje jedinica JA.424 Kao konačna potvrda može poslužiti i Alexanderova poruka Churchillu, prema kojoj “Moram očistiti palubu u toj oblasti”.425 Unatoč zabrani izručivanja, zapovjednik brigade Law izdao je 17. svibnja divizijskim zapovjednicima tajnu naredbu. “Svi Jugoslaveni u području korpusa bit će izručeni Titovim snagama što je prije moguće (.) te će snage biti odmah razoružane, ali im se ne smije reći odredište (.) organizaciju izručenja koordinirat će ovo zapovjedništvo zajedno s [komunističkim] jugoslavenskim snagama (.) vremensko trajanje izručenja ovisiti će o [logističkim] poteškoćama jugoslavenskog prihvaćanja (.) fmns bit će odgovoran za pratnju osoblja do točke određene našom naredbom na kojoj će biti predani Titovim snagama (.).”426 Određenje u Robertsonovoj zapovijedi od 14. svibnja, prema kojoj treba izručiti samo “osobe jugoslavenskog državljanstva koje su bile u službi njemačkih snaga”, naznačava da je postojala namjera (pa makar i površnog) razvrstavanja, dok se u naredbi 5. korpusa traži izručenje “svih jugoslavenskih državljana.” Pitanje je da li je ova promjena bila razlog zašto

422 Isto, 113. 423 J. B. TITO, Sabrana djela 28, 45. 424 Anglo-američku notu objavio je D. BIBER, Tito –Churchill, Strogo tajno (Beograd-Zagreb 1981.), 554. 425 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 207. 426 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 129.; Vidjeti: N. TOLSTOY, “Blajburški pokolj”, u: Bleiburg 1945.-1995., 61.; S. R. VLAHOVIĆ, Zbornik dokumenata iz britanske arhive. Anglo-jugoslavenski odnosi 1941.-1948., 357. 74 ova naredba nije proslijeđena Osmoj armiji. Jedinice koje su primile naredbu svjedoče o neredu koji je ona uzrokovala. Izbjeglice su i dalje odbijale predaju, a oni koji su još posjedovali naoružanje (južno od Drave) prijetili su sukobima, pa je u dogovoru sa zapovjednicima JA odlučeno da će se britanske jedinice povući s mosta i odnijeti njegov središnji dio, dok će se nenaoružanima reći kako se vlakovima upućuju u Italiju.427 Kada je lord Aldington u intervjuu za “Start” upitan zašto je zarobljenicima rečeno da idu u Italiju, on je odgovorio “Nisam im ja to rekao. Moja je naredba bila jasna – da im se ne smije reći kamo idu […] (tko je to rekao). Ja to ne znam. Znam samo da se proširila ta glasina da idu u Italiju. Nitko ne zna, niti je sudski proces pokazao, tko je Jugoslavenima dao tu informaciju (…).”428 Slijedećeg dana, 18. svibnja Nigel Nicholson saznao je od štaba Šeste oklopne divizije, da će “divizija u sljedećih dvanaest sati pokušati organizirati transport ostatka Slovenaca i Srba iz viktrinškog kaveza ili ih pješice uputiti u Jugoslaviju.”429 Istog dana, štab III. JA dobio je nalog za povlačenje na predratnu jugoslavensku granicu tako, “da se cjelokupni zaplijenjeni ratni material s te prostorije izvuče na našu teritoriju, bez obzira na to koliko će vremena to izvlačenje materijala trajati.”430 Zasigurno je brzina povlačenja ovisila i od preuzimanja zarobljenika, pa je prema tome pukovniku Đoki Ivanoviću, stavljena na raspolaganje jedna brigada, radi prijema “ratnih zarobljenika jugoslavenske nacionalnosti i pregovora za predaju ustaša i četnika, koji su se predali savezničkim trupama.” Ove jedinice imaju zadatak sprovesti zarobljenike “gde to odredi pukovnik Ivanović.”431 Istog dana ukinut je i glavni štab Slovenije, a komanda za cijelo to područje prenesena je na IV. JA koja je bila pod zapovjedništvom Peke Dapčevića.432 Navečer 19. svibnja u Keightleyev štab stigao je pukovnik Ivanović iz III. JA.433 Glavna tema razgovora bilo je izručenje ostatka Slovenaca i Srba, s obzirom da je problem repatrijacije Hrvata dogovoren na sastanku s Hočevarom. Kosta Nađ navodi kako je Ivanović sigurno nastupio rekavši da je, ako se pokaže nužnim, spreman pribjeći novom sukobu “da mu se izruče jedinice četnika i ustaša.”434 Prve klauzule postignutog dogovora odnose se na evakuaciju jugoslavenskih trupa iz austrijskog područja, najkasnije do 21. svibnja u 19 sati.435 Drugi dio sporazuma odnosi se na “povratak jugoslavenskih državljana”. Prema njemu 5. korpus vratiti će “sve jugoslavenske državljane s područja korpusa koji su se u vojnoj opremi

427 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 130. 428 “Lord Aldington protiv grofa Tolstoya”, Start (Zagreb), 20. siječnja 1990., 50. 429 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 130.; Vidjeti i: “Priča”, Zaveza (Ljubljana), god. X., br. 3., rujan 2000., 85.- 86. 430 J. B. TITO, Sabrana djela 28, 56. 431 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XI, knj. 3, (Beograd 1976.), 564.; Đ. IVANOVIĆ, “Rad pozadine 3. armije u završnim operacijama”, u: Za pobedu i slobodu, 302.-312. 432 J. B. TITO, Sabrana djela 28, 55. 433 S. R. VLAHOVIĆ, Zbornik dokumenata iz britanske arhive, navodi da su na konferenciju stigla dva Titova politička komesara; potpukovnik Ivanišević i Hočevar., 357. 434 K. NAĐ, “Rat je završen 15. maja u 16.00!”, Borba (Beograd), 10. lipanj 1985., 13. 435 Vidjeti: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 126.-127.; D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 210. 75 borili s Nijemcima, te njihove sljedbenike. To uključuje: ustaše, domobrane, četnike, nedićevce, belogardijce (…).” Evakuacija se odnosi na 10.000 osoba, koje će se preko Rosenbacha (Podrožca, Podroščica) predati IV. JA, te oko 5.000 osoba koje će preko Bleiburga i Lavamünda preuzeti III. JA.436 Prema ovoj naredbi evakuacija se odnosila na “sve jugoslavenske državljane”, čak i četnike. Formulacija “sljedbenici” odnosila se na veliki broj civila. Prema naputku “ako se civili mogu klasificirati kao 'logorski sljedbenici', mogu pratiti vojnike u Jugoslaviju. Logorski sljedbenik je onaj 'kome život ovisi o vojniku'”.437 Iako se u ovakvim odnosima može činiti da su brojni zarobljenici izručeni, kako bi se JA povukla iz Koruške, ipak dokumenti ne potvrđuju ovakvu tezu, pa ona i nije prihvaćena u literaturi.438 Osim toga, već je prema izloženom vidljivo da je zapovijed o izručenju donesena dva dana prije sporazuma s jugoslavenskom stranom, koja očitim oštrim zahtijevanjem izručenja nije niti znala za postojanje odluke o repatrijaciji.439 Prva faza repatrijacije trajala je od 19. do 24. svibnja, znači nakon Alexanderove odluke o zabrani izručenja (17. svibnja). Čini se, kako Tolstoy navodi, da su svi bili uvjereni kako putuju u Italiju. Radi toga nije ostalo puno zapisa koji nam govore o dojmovima zapovjedništva Osme armije u svezi s repatrijacijom. Tek 21. svibnja McCreery obavještava Glavni saveznički stožer, kako se javljaju pitanja o tretmanu različitih nacionalnosti oboružanih i civilnih skupina, te ukoliko je moguće da se pošalje izaslanik koji bi pripomogao pri iznalasku rješenja.440 U Alexanderovu odgovoru, drugog dana, navodi se da “zapovjedništvo razmatra strateške odluke o problemima”. Ovakvim razvojem Osma armija poslala je novi dopis u kojem se referira na Robertsonovu naredbu, prema kojoj su vođeni pregovori o izručenju između 5. korpusa i III. i IV. JA. “Veliki broj već izručen oko 50.000 još uvijek u području 5. korpusa. (…) Imajte na umu da je najbitnije da se taj dogovor nastavi i da se sve jugoslavenske vojne snage izruče Jugoslavenima,” s obzirom da, III. JA sada “postavlja pitanje repatrijacije svih jugoslavenskih državljana, uključujući ratne zatvorenike smještene po logorima, prisilne-radnike, kao i četnike.”441 Prema tome traži se hitno ovlaštenje da se sve te osobe izruče. Zanimljivo je kako Milovan Đilas začuđeno komentira “Da budem otvoren – mi nismo nikako mogli razumjeti zašto su Britanci insistirali da nam vrate te ljude. Vjerovali smo, gledano u ideološkom kontekstu koji je prevladavao u to vrijeme, da će Britanci imati mnogo razumijevanja za te izbjeglice, budući da su izbjegli iz komunizma.”442

436 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 130.-131. 437 Isto, 131. 438 Jera VODUŠEK STARIČ, Prevzem oblasti 1944 – 1946 (Ljubljana 1992.), 237. 439 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 132.; Usp. Ian MITCHELL, “Britanci nisu htjeli da lord Aldington bude optužen za ratni zločin”, Večernji list (Zagreb), 29., 30. i 31. svibnja 1998., 12.-13. 440 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 136. 441 Isto. 442 Milovan ĐILAS, Wartime (New York; London 1977.), 443.-450.; M. ĐILAS, “Još o pokoljima 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 320.-322.; N. TOLSTOY, Celoveška zarota. Vojni zločini in diplomatske tajnosti, 21.-26 76 Traženje novih naputaka jest pomalo čudno s obzirom da je vrlo jasno definirano tko treba biti izručen, već 19. svibnja na sastanku Keightley – Ivanović. Iz Glavnog stožera je potvrđeno da se svi jugoslavenski državljani iz područja Osme armije vrate Jugoslavenima, “osim ako treba upotrijebiti silu; tada postupiti u skladu s AFHQ 77268 od 17. (svibnja; Alexanderova naredba – op. a.).”443 Istog dana, 23. svibnja u AFHQ je stigao i Alexanderov brzojav (odgovor na McCreeryev zahtjev), prema kojem će 25. svibnja stići oficir AFHQ, koji je ovlašten da raspravlja o taktičkim prijedlozima.444 Prema njima “nijedan Jugoslaven u rukama savezničkih jedinica neće se izravno vratiti u Jugoslaviju ili biti izručen jugoslavenskim jedinicama protiv svoje volje.” Pod “nijedan” spadaju četnici, ustaše, Hrvati, Slovenci, ostale izbjeglice, te civili uključujući žene i djecu. Svi oni trebali bi se smjestiti na pogodna koncentraciona područja, te razdijeliti vojnike i civile.445 Oni koji su se borili protiv J. Broza Tita biti će tretirani kao ratni zarobljenici ili predani neprijateljski vojnici (klasa A), dok su svi ostali svrstani u kategoriju – izbjeglica (klasa B), koje će biti smještene u izgnaničke logore u Italiji.446 Istu odluku podržao je i Alexander Kirk, koji je cijelo vrijeme isticao takav službeni stav američke vlade.447 Čini se da ovi prijedlozi nisu bili izvršna naredba, pa je McCreery proslijedio onu kojom se treba izvršiti izručenje jugoslavenskih državljana, pa je tako Štab 6. oklopne divizije nastavio s evakuacijom 24. svibnja. Zanimljivo je da se i u “Cowgillovu izvještaju” navodi kako je u slučaju predaje jugoslavenskih državljana, nakon 23. svibnja došlo do “raskoraka između onog što je Peti korpus smatrao da treba učiniti, i onog čega su više komande, do AFHQ u Caserti, bile potpuno svjesne, odnosno spremne, na tom stupnju odobriti.”448 Osim toga nemoguće je ne zapitati se kolika je odgovornost samog McCreerya u spomenutim događajima, Tolstoy prilično blago zaključuje “da je bilo ljudi koji su imali više mogućnosti od McCreerya da shvate činjenice i onih koji nisu shvatili što im se pred nosom zbiva.”449 Za daljnja istraživanja i sam Tolstoy navodi da nije bilo podataka, pa ako uzmemo sve u obzir, čini se da je cijeli Tolstoyev konstrukt podosta “klimav” tj. selektivan. S druge strane u “Cowgillovom izvještaju” kao “(...) privatnom istraživanju [...] provedenom u odsutnosti službene istrage”,450 koje je “udomilo” britansko Ministarstvo obrane, navodi se tek “operativna nužnost”, te se čini kako se svaka (eventualna)

443 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 137. 444 O dolasku Alexanderova izaslanika, navodi Tolstoy, ne postoje nikakvi dokumenti, no u viktrinški logor 25. svibnja stigao je general Keightley. Prema svemu sudeći posjet je bio vrlo kratak, a Keightley je bio zadovoljan stanjem u logoru, te nije bilo potrebno razrađivati prihvaćanje većeg broja osoba u Distoneu. 445 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 137.-138. 446 Isto, 138. 447 Isto. 448 Darko BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 213.; I. MITCHELL, “Britanci nisu htjeli da lord Aldington bude optužen za ratni zločin”, Večernji list (Zagreb), 29., 30. i 31. svibnja 1998., 13. 449 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 139. 450 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 198. 77 odgovornost pripisuje osobama na relativno niskoj diplomatsko-vojnoj hijerarhiji.451 Neke smjelije tvrdnje u potrazi za “krivcem” onemogućuje nam nedostupnost dokumenata. Prema navodima prva izručenja započela su već 10. svibnja na području Weldena. Grupa od oko 500 vojnika podijeljena je, te je jedan dio odveden u Villach, a drugi je razoružan na području Spitala i nakon toga također vraćen u Villach. Nakon toga svi zajedno odvedeni su u Arnoldstein, na austrijsko-jugoslavenskoj granici, gdje su i izručeni.452 Istim putem 16. svibnja izručeni su i pripadnici Pavelićeve straže kojima su se pridružili i civili, čiji se broj ne spominje i zapravo se daju šturi podaci, te su takve “skupine” ukrcane u teretne vagone i izručene.453 Za ova prva izručenja Tolstoy navodi da su izvođena “ad hoc” prema lokalnim prilikama. S obzirom na nepostojanje bilo kakve opće naredbe čini se da su jedinice imala dovoljno “slobodnog prostora”, pa je to bila prednost za zarobljenike koji su u ovim prvim fazama češće bježali.454 Drugu skupinu činilo je oko 130 članova vlade NDH, koje je Britanska vojna policija pokupila u Türacher Bergeru. Dr. Nikola Mandić, dr. Julije Makanec i dr. Pavao Canki prebačeni su 17. svibnja iz logora Spittal na kolodvor Rosenbach, gdje je iz Wolfsberga pristigao i doadmiral Nikola Steinfel, te su od tuda vraćeni u Jugoslaviju.455 U istoj skupini izručen je i dr. Mile Budak, dok je dr. Mirko Puk izručen par dana kasnije. 456 Tek svjedočanstvo Philipa Bruttona iz 3. velške garde navodi kako je predao “oko stotinu članova bivše hrvatske vlade sa ženama i djecom. Vozili smo ih iz Beča u povorci kamiona (…) i prebacili na vlak koji je čekao da ih povede na dugo i nesigurno putovanje u Jugoslaviju.”457 Spominju se i kasnija izručenja dr. Mehmeda Alajbegovića, te Živana Kuveždića, no ona nisu popraćena nekim detaljnijim podacima.458 Daljnjim naredbama čini se da su izručenja puno organiziranija, pa je tako već 17. svibnja Prva gardijska brigada obaviještena da izbjeglice ostaju na području Rosenbacha, dok će idući dan Titov viši oficir preuzeti Hrvate. “Korpus će srediti prijevoz vlakom ili cestom radi njihova daljnjeg prebacivanja.”459 Prema naredbi od 18. svibnja određeno je da se svi

451 Britanski povjesničar Robert Knight, također navodi kako je repatrijacija rezultat specifičnih političkih okolnosti, pri čemu odgovornost preuzimaju vojni predstavnici na terenu.; Vidjeti: Robert KNIGHT, “Harold Macmillan and the Cossacks: Was there a Klagenfurt Conspiracy?”, Intelligence and National Security (London), 1(2), May 1986., 234.-254. 452 J. I. PRCELA – D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 67. 453 Isto, 71. 454 N. TOLSTOY, Ministar i pokolji, 125. 455 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR “Izjave zarobljenih i izručenih dužnosnika NDH i drugih pojedinaca o povlačenju hrvatske vojske i civila prema Austriji”, u: Spomenica Bleiburg, 93.-94.; Vidjeti i: J. JAREB, “Sudbina posljednje hrvatske vlade i hrvatskih ministara iz Drugoga svjetskog rata”, Hrvatska revija, 220.-221.; M. RAKO, “Od Trsta do Celovca – zarobljavanje ustaške vlade”, u: Za pobedu i slobodu, 583.-584. 456 J. JAREB, “Sudbina posljednje hrvatske vlade i hrvatskih ministara iz Drugoga svjetskog rata”, 223. 457 N. TOLSTOY, Ministar i pokolji, 127. 458 Isto.; Vidjeti i: J. I. PRCELA – D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 67.-68. 459 N. TOLSTOY, Ministar i pokolji, 125. 78 “Hrvati pošalju u područje Rosenbacha radi ukrcavanja za Jugoslaviju.” Tranzitni logor trebalo je organizirati “ne preblizu Rosenbacha, jer žrtve ne smiju znati svoje odredište.” 460 Štab Šeste oklopne divizije obavijestio je 18. svibnja da će “pokušati organizirati transport ostataka Slovenaca i Srba iz viktrinškog kaveza ili ih pješice uputiti u Jugoslaviju.”461 Planirani nacrt odgođen je jer je tunel Rosenbach bio opterećen transportom Hrvata koji su istog dana (18. svibnja) krenuli u dvije skupine iz Krumpendorfa, a među njima se navodno nalazio i general Tomislav Sertić.462 Prema spomenutim odredbama, 19. svibnja započela je evakuacija oko 2.000 osoba iz dva logora na obali Wörtherseea (Krumpendorf), koji su predani na stanici Maria Elend. “Hrvati do samog trenutka izručenja neće biti upozoreni o svojoj sudbini, dopustili smo im da vjeruju kako njihovo odredište nije Jugoslavija, već Italija.”463 Čak je pri polasku iz logora britanski pukovnik održao govor i istaknuo da će u Italiji biti “preformirani i obučeni u nove uniforme i spremljeni za nove zadatke.”464 Kao novi zadatak navodi se borba protiv komunizma za koju će dobiti novo moderno oružje.465 Možda su prvi transporti i krenuli u Italiju, što je teško tvrditi,466 no činjenica jest da pri takvom obećanju nije bilo opiranja pri izručenju. “U vagone smo ušli dragovoljno i bez ikakvih sumnji, jedino smo vagone morali dupkom napuniti kao kutije sardina.”467 Čini se da je vjera u saveznike bila velika, “pošli smo veselo u vagone s pjesmom i kitili smo vagone u znak veselja da smo spašeni.”468 Trunak sumnje javljao bi se kada su Britanci zatvarali vagone ali “nismo tome mnogo pažnje posvetili, jer smo smatrali da smo engleski zarobljenici i da tako mora biti”.469 Isti scenarij odigravao se i pri izručenjima od 22., te 25. svibnja.470 U istom smjeru, s istom nadom, kako se vjerovalo krenuo je 19. svibnja i veći broj izbjeglica iz logora Grafensteina. Prva dva dana u kamione su utovarena vojna lica, dok je 21. krenuo prevoz građanskih osoba. Među prvima ujutro krenule su obiteljske grupe, dok su kao posljednji oko jedanaest sati krenuli svećenici i bogoslovi. Cijela kolona usmjerena prema Bleiburgu, praćena je britanskim tenkovima i vojnom policijom. Po dolasku, navodi se da su ih Britanci pretražili i uzimali im imovinu, pod izgovorim “Bolje da nama dadete nego partizanima”.471 Predvečer kolona je dovedena na željezničku stanicu i predana partizanima. Posljednja kolona

460 Isto. 461 Isto, 130. 462 O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945., 91.-92. 463 N. TOLSTOY, Ministar i pokolji, 126.; J. I. PRCELA – D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 306. 464 J. I. PRCELA – D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 306.; Josip HEĆIMOVIĆ, In Tito's Death Marches. Testimony on the Massacres of the Croatian War Prisoners and Civilians after World War II. (Chicago 1961.), 30.-31.; In Tito's Death Marches and Extermination Camps (New York 1962.), 24.-25. 465 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 245.-246. 466 N. TOLSTOY, Ministar i pokolji, 133. 467 J. I. PRCELA – D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 307. 468 Isto, 297.-298. 469 Isto. 470 Isto, 75. 471 Isto, 269., 73.; M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 163. 79 (500 do 800 osoba) napustila je logor u Grafensteinu 23. svibnja. I oni su vjerovali kako idu u smjeru Udina, dok ih na željezničkoj postaji nisu preuzele jedinice JA.472 Očaj koji bi nastao kada bi zarobljenici shvatili da se vraćaju u Jugoslaviju najbolje opisuje sjećanje jednog britanskog časnika: “Kad ih je vozač lokomotive na nekom slavenskom jeziku obavijestio o odredištu, ljudi su počeli grabiti naše oružje i na koljenima nas moliti da ih ubijemo!!”473 Drugačiji je slučaj s zarobljenicima, među kojima je bio Ilija Perušina, koji su stigli do Wolfsberga, gdje su primljeni u britansko zarobljeništvo, te ubrzo prebačeni u obližnji Sankt Stefan. Predvečer 16. svibnja, stigla je obavijest o pokretu najavljenom za 8 sati drugog dana, pri čemu će sva vojska biti razoružana. U točno određeno vrijeme vojska je krenula prema raskršću Klagenfurt - Lawamünd, što je znak da je krajnje odrediše bila Jugoslavija. Na brojne molbe protiv izručenja britanski časnik je izjavio “(…) da u toku dana ne ćemo biti izručeni; te, konačno, da put do Lawamünda vodi kroz šumice i sela, a da ni on niti njegovi vojnici ništa ne vide.”474 Čini se da je veći broj zarobljenika iskoristio ovu priliku, jer je u transportnim vozilima bilo sve više mjesta. Stigavši do Lawamünda, Perušina je otišao na razgovor s zapovjednikom britanske vojske, te je molio da se masa ljudi ne izruči, već da ih se primi pod britansku zaštitu. Na osnovu toga odlučeno je da će sutradan biti izručena samo vojska, dok civili koji ne žele u Jugoslaviju ostaju pod britanskom zaštitom. Pukovnik je nadodao “(…) svi oni, koji se smatraju ugroženima, imadu čitavu noć vremena, tu je šuma, te – pokrivši oči rukom – dodao: - moji vojnici ništa ne vide.”475 Drugog jutra kolona je svedena na petinu početne, tj. sastojala se od tek nekih 600 osoba. Konačno 18. svibnja, malo prije 10 sati engleskom pukovniku je pristupio dopukovnik JA Tomić, koji je bio zadužen za primopredaju Hrvata. Predaja je uključivala svakoga tko se smatrao vojnikom, dok su oni koji ne žele dobrovoljno u Jugoslaviju trebali istupiti na drugu stranu. Oko 450 do 500 osoba, većinom žena i djece pristalo je na predaju, dok je većina izabrala ponuđenu britansku zaštitu. Svi civili smješteni su u britanski vojni logor u Lawamündu (što prema britanskim vojnim propisima predstavlja iznimku), ne bi li ih zaštitili od četiri partizanske čete koje se nalaze u gradu. Iako o ovakvim slučajevima ne postoji više zapisa, vjerojatno je da su britanski časnici ponekada “progledali kroz prste” i zaobišli naređenja. Veliki dio sjećanja opisuje njihovo neslaganje s politikom izručenja. “Cijeli je pothvat vrlo nedoličan, a britanske trupe pokazuju krajnje gađenje u izvršavanju naredbi. Još nije poznato koji viši ciljevi leže iza ove odluke.”476

472 Božo VUKOJA, Hrvat žive vatre: križni put hrvatskog svećenika i njegova naroda, (Crnac 1994., 1999.), 74.- 77.; M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 163. 473 N. TOLSTOY, Ministar i pokolji, 127. 474 I. PERUŠINA, “Postupak Engleza s Hrvatima pri izručenju i u logorima”, Hrvatska revija, br. 1-2 (41-42) (Buenos Aires 1961.), 139.; Vidjeti i: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 282.-288. 475 I. PERUŠINA, “Postupak Engleza s Hrvatima pri izručenju i u logorima”, 140. 476 N. TOLSTOY, Ministar i pokolji, 126. 80 Vrlo često neslaganje se odnosi na obmanjivanje u pogledu odlaska u Italiju, pa je tako pukovnik Robin Rose Price iz Treće velške garde prokomentirao kako se radi o naredbi “(…) najgore dvoličnosti – da Hrvate koji misle da idu u Italiju predamo njihovim neprijateljima, tj. Titu u Jugoslaviju.”477 Bili su to problemi s kojima se vojnici nisu često sretali, “To nije bila vojna akcija (vojnik prema vojniku), to je nadilazilo naša vjerovanja i razum.”478 Spomenute događaje poručnik 3. velške garde Philip Brutton, opisuje kao “vrlo mučne”.479 Ovakvi stavovi vjerojatno su posljedica neslaganja s partizanskim jedinicama koje u očima saveznika često djeluju “nedisciplinirani i nepouzdani”.480 No, bez obzira na osobne stavove i pitanje savjesti postojala je zapovijed koju je trebalo provesti. Kako su se izručenja Hrvata bližila kraju (23. svibnja), tako se je prema dogovoru otvorio prostor za transport Srba i Slovenaca481 iz viktrinškog logora.482 Poslijepodne, 23. svibnja štab Šeste oklopne divizije poslao je “shemu za sutrašnju evakuaciju Srba i Slovenaca”, prema kojoj je britanski zapovjednik u viktrinškom logoru izdao slovenskim, hrvatskim i srpskim zapovjednicima nalog za pokret. Prema njemu “Sve slovenske i sve srpske trupe manje od 50 ljudi (…) krenuti će sutra, 24. svibnja u novu zonu.”483 Pri tom je naglašeno kako će jedinice biti prebačene u Italiju. Vijest je primljena s oduševljenjem i u logoru je zavladala velika živost. Rano ujutro 24. svibnja “Očekivanje obećavajuće budućnosti bilo je dovoljno da nas uznese u nadzemaljski svijet.”484 Po dolasku britanskih kamiona, odlučeno je da po 25 osoba ide u kamion. Prvo se je ukrcao II. puk Srpskog dobrovoljačkog korpusa i Operativni štab korpusa na čelu sa potpukovnikom Radoslavom Tatalovićem. Konvoj je bio gotov oko devet sati. Kolona je bila okružena tenkovima, a Britanci oko konvoja bili su pod punim naoružanjem. Prije pokreta potpukovnik Tatalović upitao je britanskog majora (William Johnson): “Gospodine majore, kuda idemo?” Major je odgovorio: “U sastav vaših jedinica u Italiju.” Tatalović je dodao: “Na časnu reč, gospodine majore?” “Na časnu reč!”485 Dugačka kolona krenula je prema Klagenfurtu, no najednom kolona staje i britanski vojnici započinju pretres. Nakon pola sata kolona nastavlja put prema

477 Isto. 478 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 127. 479 Isto.; Vidjeti i: Philip BRATTON, “Hrvati su bili naši zarobljenici”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 70.-74. 480 N. TOLSTOY, Ministar i pokolji, 124. 481 Dana 19. svibnja 1945. britanskoj komandi u Klagenfurtu predana je “Spomenica” o Slovenskoj narodnoj vojsci (SNV), prema kojoj se moli da britanska vojna komanda otpremi jedinice SNV u neki “bolji i prikladniji kraj, gde bi se mogle vežbati i pripremati za svoje konačne zadatke.” U britanskom odgovoru se navodi da prema međunarodnom pravu domobrani se smatraju vojnim zarobljenicima one sile na čijem su se području zatekli u trenutku kapitulacije Trećeg Reicha. Iz toga proizlazi da su slovenski zarobljenici pripali Titu.; Vidjeti: Križev pot slovenskega domobranstva (Judenburg oko 1946:), 1.; Boris MLAKAR, Slovensko domobranstvo 1943.- 1945. Ustanovitev, organizacija, idejno ozadje (Ljubljana 2003.), 497. 482 N. TOLSTOY, Ministar i pokolji, 130. 483 Isto, 140.; Usp. Bernard O'SULLIVAN, “Izvršio sam zapovijed: odveo sam 900 Hrvata u smrt”, Večernji list (Zagreb), 27. veljače 1998., 4.-5. 484 N. TOLSTOY, Ministar i pokolji, 141. 485 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 33.-34. 81 željezničkoj postaji Maria Elend. Dolaskom na stanicu Vladimir-Vlada Ljotić (sin Dimitrija V. Ljotića) čuo je da je pruga prema Tarvisiu izvan pogona, te da je vjerojatni put prema Jugoslaviji.486 Zarobljenici se ukrcavaju u vagone, oficiri u zaseban putnički, a svi ostali u stočne vagone. Pošto se vagon napuni čvrsto se zaključavaju svaka vrata, no “još uvek se veruje da su to samo mere obezbeđenja, jer je engleski oficir dao časnu reč da se vrši transportovanje u Italiju.”487 Cijelo vrijeme kompozicija je bila bez lokomotive, tek se u posljednjem trenutku priključila lokomotiva usmjerena prema Jesenicama (Jugoslavija). Nakon što je zatvorena kompozicija, na stanicu je izašlo oko 30-40 naoružanih partizana koji su uskočili u oficirske vagone.488 Među njima našao se i Branislav Todorović (komandant 3. čete, 1. bataljuna Vojvođanske brigade, 16. udarne divizije) koji navodi da je zarobljenicima lagano o njihovu kretanju, pa su se vojnici sakrili u stanicu sve dok je trajalo ukrcavanje i dok vrata vagona nisu bila zatvorena. Kada su se pojavili partizani, zavladala je panika, neki su vikali “Hura za Engleze, ne dajte nas, pobit će nas…”.489 Prema uputstvima koje je dobio tog dana preuzeto je oko 1.500 zarobljenika smještenih u 30 vagona, te posebna dva za oficire. S prvim transportom evakuirana je i domobranska komora (oko 40 osoba) zajedno s arhivom svih slovenskih jedinica u logoru Viktring. Kolona je vlakovima upućena prema Rosenbachu.490 Istog dana Jože Sladič obavijestio je generala Franca Krennera da je jedan domobranac preobučen u civilno odijelo, na povratku iz Rosenbacha govorio: “'Naša komora i srpski dobrovoljci bili su ukrcani na vlak kod Podroščice i otpremljeni u Jugoslaviju.'”491 Ove vijesti general Krenner je odbacio navodeći da stvaraju zabunu među zarobljenicima. Drugog dana operacije Nicholson je zapisao kako je spreman novi vlak u kojem će transportirati 1.650 Srba. Zanimljivo je kako u drugoj točci upozorava kako bi moglo biti nevolja “jer su lokalni stanovnici obavijestili Srbe o njihovu pravu odredištu”.492 Jedan od naloga predlaže da se evakuacija ubrza, te se sada u svaki vagon ukrcava 80 do 90 ljudi. Ubrzanje pri izručenju vidljivo je iz naredbe pristigle iz Klagenfurta 26. svibnja, prema kojoj se do 31. svibnja (u slijedećih pet dana) svi slovenski domobrani moraju pripremiti za ukrcavanje u kamione, koji će ih čekati na livadi između glavne ceste i početka logora. Da bi

486 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 142.; Ludvik KOLMAN, White paper – Viktring tragedy (Tabor 1. lipanj 1970.), 12.; B. M. KARAPANDŽIĆ, Spomenica srpskih dobrovoljaca 1941. – 1971. (Cleveland 1971.), 275.- 282.; A. VOJINOVIĆ, “Tragični finale rata”, u: Otvoreni dossier Bleiburg, 97.-99. 487 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 35. 488 Isto, 36.; B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 150.-151. 489 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 147.; “Očevidac klanja i pokolja”, Nova Hrvatska (London), br. 9, 1975., 11.-13.; B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 252.; S. R. VLAHOVIĆ, Zborniku dokumenata iz britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski odnosi 1941. - 1948, 372.-376.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 406.-409. 490 Vetrinjska tragedija. V spomin nesmrtnim junakom, izdanim u Vetrinju od 27. – 31. maja 1945. in pomorjenim za velike ideje svobode (Cleveland 1960., Ljubljana 1991.), 26. 491 Isto. 492 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 148. 82 dobio detaljnije obavijesti Krenner je otišao u Klagenfurt, gdje mu je rečeno da se jedinice prema nalogu prebacuju na Svetu Jelenu kod Rosenbacha. Osim toga Britanac je dodao “Kuda ćete odatle ići, nije mi poznato,” no “kao vojnik, on mora izvršavati svoja naređenja, pa se nada da će general Krenner sa svoje strane učiniti isto.”493 Prve konkretnije vijesti o događajima na željezničkoj postaji Maria Elend, u sve prazniji logor, 26. svibnja donio je Vladimir Ljotić koji je uspio pobjeći iz prvog transporta. Došavši u logor zatekao je još samo slovenske skupine koje su se spremale za sutrašnju evakuaciju. Po dolasku ispričao je majoru Vuku Rupniku što se točno događa pri izručenjima. Prema njegovim sjećanjima slovenska delegacija (general Krenner, Mirko Bitenc, dr. Franc Bajlec) nije ga primila naročito prijateljski. Vjerujući Britancima, nije dozvoljeno da se šire nikakve alarmantne vijesti. No, istu priču o izručenjima potvrdio je i Đorđe Jovanović koji se u logor vratio u noći između 26. i 27. svibnja.494 Upravo tada prema “Cowgillovom izvještaju”, saznalo se o pokoljima.495 Čini se da su britanski časnici ipak bili upućeni što se događa, te su poneki otvoreno i protestirali, iako se nije moglo postaviti pitanje o provedbi naredbi.496 Taj stav najbolje ilustrira naredba generalmajora Murraya, kojom je nakon što su 27. svibnja “svi Hrvati, srpski četnici, slovenski četnici i 600 slovenskih domobranaca transportirani iz ovog logora na novo područje”, istakao generalu Krenneru, da mora izvršiti naredbu.”497 S tim transportom otpremljeni su tehnički i žandarmerijski bataljun s civilnim izbjeglicama (oko 600 osoba).498 Čini se da slovenska delegacija nikako nije prihvaćala činjenicu da se zarobljenici vraćaju u Jugoslaviju. Nesigurnost je potvrdio i Jankot Marinšak koji je u razgovoru sa željezničarom kod Rosenbacha saznao (“moglo bi se reći da transporti idu kroz tunel, ali to ne mogu tvrditi”) da Britanci izručuju zarobljenike partizanima.499 U slijedeća dva dana vraćalo se još osoba s istim pričama, konkretno u noći između 27. i 28 svibnja vratila su se tri srpska oficira, koji su posvjedočili da se transporti upućuju kroz tunel u Jesenice gdje ih preuzimaju partizani. Unatoč svemu, 28. svibnja krenuo je i novi transport pod zapovjedništvom majora Mehleta.500 U slijedeća dva dana zavladala je panika u logoru, pa su neki zarobljenici pobjegli,501 no i dalje su vlakovima zarobljenici transportirani prema

493 Vetrinjska tragedija, 28. 494 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 144. 495 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 211. 496 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 145. 497 Vetrinjska tragedija, 33.; N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 149.; Usp. J. I. PRCELA – D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 76. 498 Vetrinjska tragedija, 30.-31.; Tomaž KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti (Buenos Aires 1968.), 145.-146.; T. KOVAČ, “Betrayal and forcible repatriation”, u: The Slovenian Tragedy (for the 25th anniversary of betrayal of Vetrinje and Kočevski Rog massacre), Toronto 1. lipnja 1970., 35.-51. 499 Janez GRUM, “Vlaki vozijo na Jesenice”, Zaveza (Ljubljana), god. 3., br. 1, ožujak 1993., 63. 500 T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 18.-19.; Jože CERAR, “Iti skozi Teharje in ostati živ”, Zaveza (Ljubljana), god. X., br. 2., lipanj 2002., 52.-53. 501 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 211. 83 Rosenbachu.502 Dana 29. svibnja Marko Bajuk zapitao je majora Barrea, zapovjednika civilnog logora “Da li je moguće da se transporti naše vojske uručuju titovcima?” Odgovor je glasio “Pa zar možete i pomisliti da bi Englezi tako nešto mogli učiniti?” Isto pitanje majoru Johnsonu postavila je i gospođa Graparjeva. I njegov odgovor je bio “Pa zar možete sumnjati u nas?”503 Istog dana dr. Jože Basaj (predsjednik Slovenskog nacionalnog komiteta) posjetio je generala Keightleya koji je “s indignacijom odbacio informaciju o izručenju izbjeglica i zaprijetio je ozbiljnom kaznom svima koji šire takve glasine.”504 Unatoč obećanjima, 29. svibnja izručeni su III. slovenski puk Maksa Kunstlja i artiljerijska divizija Jelka Hočevarja.505 Nove vijesti koje je u logor donio Ivan Drčar, kao i još neka svjedočanstva o izručenjima partizanima također su prihvaćena s nevjericom. Radi toga je 30. svibnja krenula nova izvidnica, koja se je istog dana vratila s poražavajućim vijestima za brojne zarobljenike u logoru.506 Bez obzira na to, istog dana iz Viktringa je transportiran II. puk pod zapovjedništvom Vuka Rupnika koji je uspio pobjeći iz transporta u Bleiburgu.507 Zanimljivo je kako se u “Cowgillovu izvještaju” navodi da je britanska vojska tada po prvi put upotrebila silu.508 Iz navedenog transporta pobjegao je Janez Janež, koji je na sastanku sa članovima Narodnog odbora za Sloveniju (Joža Basaj, Franc Bajlec, Celestin Jelenc, Marko Kranjc, Demitrij Weble i Marjan Zajc) potvrdio brojne prijašnje iskaze o izručenjima. Tek tada je odlučeno da posebno izaslanstvo ode u logor i obavijesti što se događa, te da preporuči preostalim domobranima da se presvuku u civilna odjela.509 Među prvima došao je “general Krenner presvučen u civilne hlače, a imao je još vojničku bluzu, ušao je u auto i šutke otišao.”510 Vidjevši ukupno stanje zapovjednici započinju razvrgavati vojničke prisege i savjetuju svojim vojnicima da svatko nađe svoj spas.511 Prema svemu sudeći novi nemir među preostalim logorašima unijela su svjedočanstva trojice Srba su koji su pobjegli iz Radovljice. Unatoč svemu, 31. svibnja krenuo je i posljednji transport SNV koji se kretao u dva smjera, prvi preko Rosenbacha, Jesenica, Št. Vida u Kočevje i drugi preko Bleiburga u Teharje.512

502 Vetrinjska tragedija, 34.; “Na božjo pot”, u: Zgodbe mučeništva Slovencev (Buenos Aires 1949.), 53. 503 Vetrinjska tragedija, 34. 504 N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 149. 505 Vetrinjska tragedija, 35.; “Na božjo pot”, u: Zgodbe mučeništva Slovencev, 25.-28.; Roman LELJAK, Teharje (Maribor 1990.), 9. 506 Vetrinjska tragedija, 36. 507 Matjaž KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo (Buenos Aires 1973.), 32.-34.; N. TOLSTOJ, M. KLEPEC, T. KOVAČ, Trilogija o poboju vojnih beguncev iz leta 1945., 66.-68.; Janez ZDEŠAR, Spomini na težke dni (Ljubljana 1990.), 9.-16. 508 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, ČSP, 211.; N. TOLSTOJ, Ministar i pokolji, 152.; Janez ZDEŠAR, Spomini na težke dni (Ljubljana 1990.), 14.-15. 509 Vetrinjska tragedija, 37.; A. VOJINOVIĆ, “Tragični finale rata”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, 96. 510 Vetrinjska tragedija, 38. 511 Isto. 512 Isto, 39. 84 Britanska armija poslala je 31. svibnja naređenje prema kojem se tražilo izručenje civila. Naređenje je poslano poručniku Amesu, koji ga je trebao proslijediti majoru Barreu. Izbjeglice su trebale biti spremne slijedećeg dana oko 5 ujutro.513 Dr. Meršol doznavši za ovu namjeru, obratio se Barreu i upitao ga: “Istina je, znači, da Britanci vraćaju izbjeglice Jugoslaviji, na mučenje i smrt? Prije su tamo slali vojnike, a sada je red na nama civilnim izbjeglicama. Do sada nismo mogli vjerovati da su Britanci sposobni lagati i varati, ali činjenice potvrđuju ovo zaista sramotno djelo.”514 Na sastanku im je poručnik Ames predočio naredbu prema kojoj se “1. srpnja iz logora treba transportirati 2.700 slovenskih civilnih izbjeglica. Njih 1.500 biti će kamionima odvezeno na željezničku postaju u Bleiburgu, dok će drugih 1.200 biti poslano na postaju Sv. Helena. Odatle će obje grupe dalje krenuti vlakovima.”515 Čuvši naređenje Meršol je reagirao “Britanci, znači, zaista šalju slovenske izbjeglice u Jugoslaviju, komunistima u ruke, koji ih prema posljednjim izvješćima ubijaju. Vaše naređenje je dokaz, domobrani su vraćeni u Jugoslaviju, unatoč svim nijekanjima i izvještajima da su oni poslani u Italiju. (…) Zahtijevam majore Barre, da poduzmete sve mjere kako se ovo ne bi događalo i ubuduće.”516 Barre protiveći se nalogu, uputio se zajedno s Meršolom u središnjicu Korpusa s molbom za posredovanje. Činilo se da je Barre bio uvjeren da se zarobljenici transportiraju u Italiju, pa je u razgovoru s majorom Johnsonom upitao “Zašto nisam bio obaviješten, koliko ima istine u ovome? Johnson nije htio ništa priznati, ni potvrditi niti zanijekati. Zbog toga mi je bilo vrlo teško i bilo mi je potrebno dvije godine da prijeđem preko činjenice da je britanska vojska na taj način postupala sa mnom. Ne mogu kriviti Britaniju kao zemlju, ali zasigurno mogu te ljude.”517 Pri kraju sastanka dr. Meršol pozvan je da uđe, te je major Johnson obavijestio “Odlučili smo da civili neće biti poslani u Jugoslaviju protiv njihove volje. Samo oni koji žele, trebaju ići.” Veliku ulogu pri donošenju odluke o neizručivanju imao je John Selby – Bigge, djelatnik Crvenog križa koji je u suradnji s dvojicom pripadnika quakerske “Prijateljske ambulantne jedinice” (Friends Ambulance Unit – FAU), uvidio da je počinjena velika greška, te je u skladu s time protestirao pri Štabu Osme armije protiv izručenja. Na osnovu toga general Keightley donio je odluku da se raseljene osobe neće izručivati i otkazao transport 6.000 osoba predviđen za 1. lipnja.518 Major Barre usmeno je prenio naredbu poručniku Amesu, koji je zatražio da se iste večeri dostavi popis osoba koje bi

513 Isto, 42.-49.; J. CORSELLIS, “Uspješan otpor prema prisilnoj repatrijaciji”, u: Bleiburg 1945.-1995, 64.-69.; “John Corsellis in Slovenci”, Zaveza (Ljubljana), god. V., br. 2., juni 1995., 56.-60. 514 Vetrinjska tragedija, 42; J. CORSELLIS, “Uspješan otpor prema prisilnoj repatrijaciji”, u: Bleiburg 1945.- 1995, 65. 515 Vetrinjska tragedija, 43. 516 J. CORSELLIS, “Uspješan otpor prema prisilnoj repatrijaciji”, u: Bleiburg 1945.-1995, 65. 517 Isto, 66. 518 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 211; J. CORSELLIS, “Uspješan otpor prema prisilnoj repatrijaciji”, u: Bleiburg 1945.-1995, 67.-68. 85 se dragovoljno vratile u Jugoslaviju. Popis koji je sastavio dr. Meršol brojao je oko 200 osoba i one su prema dogovoru izručene 3. srpnja.519 Slijedećeg dana (4. srpnja) u logor je oko 11 sati stigao feldmaršal Alexander. Razgovarajući s dr. Meršolom istakao je da će pomoći zarobljenicima.520 Pri kraju dana poručnik Ames primio je naredbu o “novom vojnom postupku u svezi Jugoslavena koji će vrijediti ubuduće”: 1) Jugoslavene se više ne smije vraćati u Jugoslaviju niti predavati jugoslavenskim trupama protiv njihove volje. 2) Jugoslaveni koji su se oružjem borili protiv Tita biti će smatrani zarobljenicima i poslani u logor Viktring na raspolaganje. Čekati daljnja uputstva. 3) Sve ove ljude smatrat će se raseljenim licima i biti će konačno prebačeni prema Italiji. 4) Vetrinjski logor neće biti ispražnjen.”521 Odredbe od 4. srpnja samo potvrđuju ono što je major Johnson naložio po pitanju izručenja slovenskih civila već 31. svibnja. Prema posljednjim odlukama zaštićene su sve jugoslavenske izbjeglice u logorima i izvan njih. “Cowgillov izvještaj” navodi kako ova odluka predstavlja zadnji segment s kojim je završio “slučaj Bleiburg”.522 O događajima u Koruškoj obavještavao je dr. Miha Krek, predsjednik jugoslavenskog dobrotvornog društva u Rimu. Prve podatke o izručenjima Krek je prikupio od preživjelih svjedoka, pa je ukupni memorandum 7. lipnja 1945. uputio pomoćniku britanskog ministra vanjskih poslova Richardu Lowu, premijeru Churchillu, kao i savezničkom vrhovnom komandantu za Sredozemlje, i tako ostavio trag u britanskoj državnoj arhivi.523 Nakon 55 dana, točnije 31. srpnja odgovorio mu je načelnik Alexanderova Štaba, general Charles Morgan. U odgovoru je istaknuo da su predani samo oni koji su se borili uz sile Trećeg Reicha. Repatrirane su one osobe koje su tretirane kao “predano neprijateljsko osoblje”. “Nijedan Jugoslaven koji nije nosio oružje protiv saveznika – i nije klasificiran kao 'raseljeno osoblje' nije bio predat protiv svoje volje.”524 Za razliku od Morgana, Richard Low nije ništa odgovorio na memorandum. Prvi pomak dogodio se kada je memorandum zaprimio J. M. Addis, koji je vlastoručno zapisao: “Predaja Slovenaca i ostalih grupa od strane Osme armije u Austriji Titovim snagama bila je jedna užasna greška (“a ghastly mistake”). Dalja predaja bila je odmah obustavljena, čim je za nju doznao saveznički Vrhovni štab. Ali u toku jedne nedelje, krajem maja, ovi nesrećni ljudi bili su poslati preko (austrijske) granice od strane britanskih vojnika da budu poklani od Titove armije. (…) Nema sumnje da onde nije došlo do

519 Vetrinjska tragedija, 45. 520 Isto, 47. 521 Isto, 47.-48. 522 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 211.-212. 523 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 241.-245. 524 S. R. VLAHOVIĆ, Zbornik dokumenata iz britanske arhive. Anglo – jugoslavenski odnosi 1941.-1948., 360.- 361. 86 kasapnice velikih razmera i nikakva razlika nije pravljena.”525 Slijedeći korak učinio je major Guy Lloyd koji je 25. kolovoza poslao pismo pomoćniku ministra vanjskih poslova Philipu Noel-Bakeru, prema kojem navodi da je nužno provesti istragu o navodima koji se spominju u Krekovom memorandumu. Lloyd navodi da su prikupljena svjedočanstva strašna i da ih je “nemoguće ignorirati bez protesta”. Noel-Baker, kao i njegov prethodnik nije ništa odgovorio, pa je novi korak predstavljao elaborat o predaji koji je 21. rujna izradio J. M. Addis i ostavio ga svom nasljedniku Johnu R. Colvilleu. Elaborat je trebao biti dokumentirani izvještaj o izgonu zarobljenika, no i sam priznaje da pri njegovoj izradi nedostaju neki ključni dokumenti, te zaključuje “Mi smo tek kasnije saznali da su ti nesrećni Hrvati i Slovenci koji su istjerani iz Koruške bili do poslednjeg poklani od Titovih trupa po prelasku jugoslovenske granice.”526 J. R. Colville navodi da se u razrješenju ovog “nezgodnog problema” nije napravio nikakav napredak. Ministarstvo rata ne raspolaže novijim informacijama, no mišljenja je da bi se trebala pokrenuti nova istraga o pitanju odgovornosti za brojna izručenja. Bez obzira na sva nastojanja Noel-Baker 25. studenog 1945. napisao je: “Neću odgovoriti majoru Guy Lloydu bez pristanka ministarstva rata,” te je stigao naputak “'ništa dalje ne poduzimati”.527 Na tome je stala svaka daljnja istraga, pa su mnoga pitanja ostala bez odgovora. Pokušavajući utvrditi točan broj izručenih osoba u knjizi “Vetrinjska tragedija” navodi se da je to prilično teško, s obzirom da je s prvim transportom predana ukupna arhiva SNV-a. Prema rukopisu “Križev pot slovenskega domobranstva” u razdoblju od 27. do 31. svibnja izručeno je 11.100 oficira i pripadnika SNV.528 Približne izračune izrađene na procjeni da je svaka četa imala 150 vojnika, svaki bataljun po četiri čete, svaki puk po četiri bataljuna, s tim da je u svakom puku bilo oko 2.500 osoba, kao i neke pomoćne jedinice, donosi brojku od oko 10.000 izručenih vojnika i par stotina civila. Pretpostavlja se da je od tog broja oko 9.000 vojnika ubijeno.529 Prema novijim istraživanjima taj broj je nešto uvećan, pa je prema tome izručeno 12.402 osobe, od kojih su 10.553 ubijene.530 Ovakve procjene, koje se kreću između 8.000 i 11.000 podržava i većina literature, te se čini da se one mogu smatrati prilično točnima.531 Slične podatke donosi i B. M. Karapandžić navodeći da je od 24. do 29. svibnja, iz

525 Isto, 365.-366. 526 Isto, 367. 527 Isto, 369. 528 Križev pot slovenskega domobranstva, 3.; U knjizi Zgodbe mučeništva Slovencev navodi se 12.100 izručenih vojnika i civila, 54. 529 Vetrinjska tragedija, 40.-41. 530 Slovenija 1941-1948-1952 tudi mi smo umrli za domovino. Zamolčani grobovi in njihove žrtve, ur. Franc Perme, Anton Žitnik i dr. (Ljubljana- Grosuplje 1998., 2000.), 162. 531 Bela knjiga slovenskega protikomunističnega upora 1941 – 1945 (USA 1970., 1985.).; Matica mrtvih – podatki o Slovencih pomorjenih po zločinski osvobodilni fronti 1941 – 1945., sv. 4 (Cleveland 1970.), 59.-290.; B. MLAKAR, Slovensko domobranstvo 1943 – 1945. Ustanovitev, organizacija, idejno ozadje, 511.-512.; Mitja FERENC, Prikrito in očem zakrito (Prikrita grobišća 60 let po koncu druge svetovne vojne) (Celje 2005.), 14. 87 vetrinjskog logora izručeno “3.000 srpskih dobrovoljaca, 12.000 slovenskih domobrana s porodicama, 250 crnogorskih četnika i 2.500 Hrvata.”532 Zanimljive brojčane podatke donosi nam i sporazum između generala Keightleya i pukovnika Ivanovića (19. svibnja) kojim će 5. korpus vratiti ukupno 18.585 zarobljenika. Od tog broja već je predano 3.010 osoba. Ovaj broj otprilike se podudara s podacima iz “Zbornika dokumenata”, prema kojima su jedinice 11. brigade 26. divizije, u razdoblju od 17. do 22. svibnja od britanskog korpusa preuzele 3.100 zarobljenika.533 U nastavku istog dokumenta navodi se da je ista jedinica 21. svibnja razoružala i “2000 ustaša i domobrana”.534 Procjenjujući ukupan broj izručenih osoba, Corsellis navodi da je do 30. svibnja iz raznih logora izručeno “26.339 Jugoslavena u uniformama na području Klagenfurta, prema podacima Petog korpusa (njihova analiza je bila 12.196 Hrvata, 8.263 Slovenaca, 5.480 Srba i 400 Crnogoraca).”535 Iste podatke donosi nam i “Cowgillov izvještaj”536 Iako su brojčani podaci podosta fragmentarni moguće je da ova ukupna procjena, s obzirom da je ipak “službene prirode”, predstavlja najbliži mogući okvir. Pitanje izručenja većeg broja vojske i civila u svibnju 1945. u javnosti predstavlja jedan od ključnih trenutaka ovih poslijeratnih događaja. Kao i svaki povijesni događaj treba ga promatrati u kontekstu općih događanja. Kao što sam u uvodu navela ovaj problem je spoj političkih, pravnih i vojnih segmenata koji se ne smiju ispustiti iz vida. Prema političkim dogovorima i sporazumu u Jalti već je unaprijed označen položaj i sudbina poslijeratnih zarobljenika. No, treba napomenuti da se te odredbe odnose na sovjetske građane koje je prema dogovoru trebalo izručiti Crvenoj armiji. Pripadnici snaga NDH, kao i ostali “jugoslavenski državljani” nisu spominjani u tom dogovoru. Gotovo sve izbjeglice krenule su prema zapadu, nadajući se da će ih štititi odredbe međunarodnog humanitarnog prava (Ženevske konvencije), kojima se regulira status ratnih zarobljenika. Iako je možda bilo i pretjerano očekivati bilo kakav povlašten položaj s obzirom da su te snage gotovo četiri godine ratovale na strani (pod okriljem) snaga Trećeg Reicha, ne može se zaobići činjenica da prema odredbama humanitarnog prava ne postoje prisilne repatrijacije. Posebice to dolazi do izražaja ako se uzme u obzir da je u izručenju sudjelovao veliki broj civila. Uz to obavezno se postavlja pitanje kome su se izbjegličke kolone zapravo predale, no kako je prije rečeno, čini se da je i taj segment objašnjavan “prema potrebi”.

532 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 36. 533 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XI., knj. IV (Beograd 1975.), 718. 534 Isto. 535 J. CORSELLIS “Uspješan otpor prema prisilnoj repatrijaciji”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 64.-65. 536 D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 211.-212. 88 Otegotnu okolnost po zarobljenike predstavljala je okupacija Koruške (i Julijske krajine) od strane JA. U ovakvim “napetim” odnosima među saveznicima, koji su u jednom trenutku bili pripravni na vjerojatne nastavke vojnih operacija i daljnje sukobe, dolazak velikog vala izbjeglica nije predstavljalo olakšanje za Britansku vojsku. Pitanje njihovog smještaja, opskrbe, prehrane i medicinske pomoći bili su gotovo neizvedivi u postojećim uvjetima. Pa je prema tome, problem “operativne okolnosti” imao značajan utjecaj na ukupno stanje. Svijest o nužnosti izručenja bila je potaknuta činjenicom da se u koloni našao i veliki broj ratnih zločinaca, o čijem kažnjavanju su savezničke vlade zauzele čvrst stav. Osim toga dobivši potvrdu da će se prema zarobljenicima pravilno postupati, Britanci nisu samu provedbu dovodili u pitanje. Ipak čini se da na zapadu civilizacijski i ideološki sklop, barem pretpostavlja, drukčiji postupak sa zarobljenicima. Prema tome vrlo je vjerojatno da je britanskom vojniku bilo nezamislivo da se likvidacije mogu sprovoditi bez valjanog sudskog postupka. Iako je moralna odgovornost značajna, u usporedbi s “operativnom i administrativnom nužnosti” ona nije imala većeg utjecaja. Pitanje odgovornosti dugo je izbjegavano, dostupni dokumenti su selektivni, pa prema tome i najopširnije studije (kojih nema mnogo) na ovu temu nude tek djelomičnu sliku. U istom tonu predstavlja se i “Cowgillov izvještaj”, koji nastoji eventualnu odgovornost spustiti na što nižu zapovjednu razinu, no gotovo je nemoguće zamisliti da u donošenju ovako važnih odluka nisu sudjelovale najviše vojne i diplomatske osobe.

89 “KRIŽNI PUT”

Sredinom svibnja 1945. većina vojnika koji su se borili protiv partizanskih jedinica, položila je oružje i nakon dogovorenog i provedenog izručenja veliki broj zarobljenika našao se u rukama jedinica JA. U to vrijeme partizanske jedinice paralelno su okupljale dio snaga na pograničnom području Austrije i u dijelu Italije, kako bi sprovele naredbu Generalštaba, prema kojoj je trebalo okupirati navedene krajeve. Istovremeno, trebalo se osloboditi velikog broja zarobljenika koje su Britanci izručili. Veliki dio zarobljenika strijeljan je (ili na drugi način pogubljen) na području Slovenije dok su preživjeli uvršteni u kolone, nastavili put povratka kroz Jugoslaviju. Putem su provjeravani u brojnim usputnim tranzitnim i sabirnim logorima, te se poneke izdvajalo, strijeljalo ili likvidiralo na zajedničkim stratištima ili u masovnim grobnicama. Preživjeli su upućivani u brojne zarobljeničke logore. Četveroredne kolone cijelim putem pratili su sprovodnici JA. Zbog svih mukotrpnih trenutaka koji su uslijedili (mučenja, izgladnjivanja, pljačkanja i ubijanja) događaji su prozvani i poznatiji kao ”križni put” ili ”marševi smrti”. Masovne likvidacije predanih pripadnika HOS-a, slovenskih domobrana, četnika i Kozaka izvodile su se bez ikakvog suđenja ili istrage. Na području bivše Jugoslavije evidentirano je 460 masovnih grobnica, u kojima su pogubljeni vojnici i mnogi civilni zarobljenici. Masovne grobnice mogu se podijeliti u četiri skupine: kraške jame537, rudarska okna, protutenkovski i borbeni rovovi, te obične jame koje su sami zarobljenici iskopali.538 Prva pogubljenja uslijedila su u Sloveniji, ubrzo nakon predaje i izručenja. Istraživanja su utvrdila slijedeće masovne grobnice: Kočevski Rog, Tezno kraj Maribora, krematorij u Slovenskoj Bistrici, Huda jama kod Laškog i dr. Na području Hrvatske to su: Zagrebačka gora, Maceljska gora, Jazovka, Kalnik kod Križevaca, Novi Marof, kraj Bjelovara, Čazme, Jasenovca, Siska, Gline, Karlovca, Ogulina, Otočca, Gospića, Knina, te brojna, manja grobišta duž “križnih putova”. U Bosni i Hercegovini veća gubilišta nalaze se uz Kozaru i oko Čapljine.539 Na području Slovenije organizirani su prvi veći zarobljenički logori u Mariboru, Celju, Kranju, Šent Vidu, Škofjoj Loki i Slovenjgradecu. Cijelom dužinom puta, posebice u većim

537 Srećko BOŽIČEVIĆ, “Svjetla pod zemljom”, Večernji list (Zagreb), 24. kolovoz – 7. listopad 1966.; S. BOŽIČEVIĆ, Jame (kao) grobnice (Zagreb 1991.).; S. BOŽIČEVIĆ, “Tragedije u tamnim dubinama naših jama”, u: 50 godina Bleiburga, 17.-22.; S. BOŽIČEVIĆ, “Jame u kršu – nepoznate grobnice iz rata i poraća”, u: Hrvatski žrtvoslov, knj. 1., ur. Miroslav Šeparović (Zagreb 1998.), 187.-192. 538 M. FERENC, “Kako do evidence prikritih grobišč v Republiki Sloveniji?”, Prispevki za novejšo zgodovino, 1/XLIV (2004.), 131.; M. FERENC, Prekrito in očem zakrito, 41.-51.; M. FERENC, “O izsledkih evidentiranja prikritih grobišč v RS”, u: Žrtve vojne in revolucije, ur. Janvit Golob i dr. (Ljubljana 2005.), 118.-120. 539 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 171. 90 mjestima tj. gradovima (Zagreb, Karlovac, Osijek) osnivani su novi zarobljenički logori. Svi oni mogu se podijeliti u tri skupine: tranzitni, sabirni i radni. Tranzitni su bili samo prolazna okupljališta, odakle su osobe prema postojećim kriterijima, upućivane u sabirne logore. U njima su zarobljenici dijeljeni prema raznim kategorijama (vojnici-civili, časnici-vojnici, ustaše-domobrani), kao i prema okruzima i kotarevima iz kojih su potjecali. Tek nakon kompletne “obrade” preživjeli su upućivani u radne logore. Tranzitni i sabirni logori nestaju tijekom 1946. godine, dok se radni zadržavaju sve do 50-ih godina (posebice u istočnim krajevima Jugoslavije). Osim ovakve podjele, do sredine srpnja 1946. svi postojeći logori mogli su biti otvorenog ili zatvorenog tipa, nakon čega svi radni logori postaju zatvorenog karaktera. Prema nekim podacima 1946. na području Hrvatske nalaze se 62 logora (npr. Samobor, Kanal, Maksimir, Jankomir, Bjelovar, Đurđevac, Karlovac, Čemernica, Sisak, Petrinja, Kutina, Popovača, Novska, Slavonska Požega, Pakrac, Našice, Vinkovci, Virovitica, Slatina, Osijek i dr.).540 Slovensko – austrijska granica pružala se vrhovima Karavanki, a dvije države povezivalo je nekoliko prometnica (cestovnih i željezničkih). Od istoka prva je bila Bad Villach – Jezersko – Kranj, te Loibital – Podljubelj – Tržić – Kranj. Veliki broj zarobljenika prebacivan je željezničkom prugom Klagenfurt – Rosenbach – Hruščica – Jesenice. Tim smjerovima, u pravcu Dravograda usmjeravana je velika većina zarobljene vojske i civila. Velika većina ljudi 15. svibnja 1945., nakon završenih pregovora nalazila se u okolici Bleiburga, odakle vode dva glavna puta povratka. Jedan vodi na sjevero-istok u pravcu Lawamünda i graničnog prijelaza Labot, dok drugi ide preko prijelaza Holmec na Poljane, Prevalje, Ravne na Koroškem. Oba puta sastaju se u Dravogradu, odakle se razdvajaju dva pravca kretanja. Prvi: Bleiburg – Dravograd – Slovenjgradec – Velenje – Celje, odakle jedna kolona ide prema Zagrebu, a druga prema Krapini i odatle dalje za Zagreb. Drugi: Bleiburg – Dravograd – Maribor – Ptuj – Varaždin – Koprivnica – Virovitica – Slatina – Našice – Osijek. Od Osijeka jedan dio zarobljenika upućivana je prema Belom Manastiru, Somboru, Subotici i Novom Sadu, te preko Zemuna u Beograd. Od Beograda prema istočnoj i južnoj Srbiji, sve do Makedonije. Drugi dio tjeran je iz Osijeka preko Vukovara, Vinkovaca, Srijema do Srijemske Mitrovice. Od tuda se grupe razdvajaju i jedna kreće prema Šapcu i zapadnoj Srbiji. Drugi dio preživjelih tjeran je dalje u Vojvodinu, preko Pančeva i Vršca za Belu Crkvu, dok su treći upućivani iz Osijeka preko Đakova za Slavonski Šamac i Bosnu.

540 Isto, 169.; Vidjeti i: Dragutin PELIKAN, Slatina u vjetrovima povijesti (Slatina 1997.), 149.-155. 91 Treći: gornji tok Save, preko Jesenica, Ljubelja i Kranja za Ljubljanu. Od tuda križni put jednim dijelom ide prema Zagrebu, drugim prema Novom Mestu i Karlovcu, a treći prema Kočevskom Rogu. Iz Zagreba kolone su nastavljale put kroz Posavinu prema Sisku i Petrinji, zatim Moslavinom za Kutinu i dalje prema Jasenovcu. Od tuda dalje prema Bosni (Bosanska Dubica, Kozara, Prijedor i Banja Luka). Druge kolone vođene su preko Dugog Sela, Čazme, Bjelovara, Podravske Slatine, Papuka na Lipik i dalje preko Okučana u Bosnu (Banja Luka). Iz Pakraca, Našica i Slavonske Požege križni put vodio je prema Bosanskom Brodu. Od tuda kolone su usmjeravane prema Doboju i Zenici, te prema Sarajevu i Mostaru. Neke od kolona iz Zagreba kreću za Karlovac, a od tuda prema Gospiću ili Istri, gdje im se priključuju nove kolone upućene iz Slovenije. Iz Istre kolone idu morskom obalom sve do Crne Gore. Uz navedene postoje i druge, manje kolone koje su zarobljenike uglavnom vraćale u zavičajna mjesta ili neke od brojnih logora. Prolazeći kroz mjesta naseljena srpskim pučanstvom zarobljenici u kolonama često su vrijeđani i mučeni, dok im hrvatsko pučanstvo s druge strane često nije smjelo pružiti nikakvu pomoć. O svim događajima najbolje svjedoče zapisi koje su ostavili preživjeli zarobljenici “marševa smrti”.541 Nakon završene predaje veliki broj četverorednih i osmerorednih kolona, u kojima su bili izmiješani različiti rodovi vojski i civili, krenuo je dugotrajni put povratka kućama. 542 Prema zapovjedi III. JA, 12. divizija preuzela je zadatak sprovođenja zarobljenika preko Slovenske Bistrice u Maribor. Prema operacijskom dnevniku stoji da je 15. svibnja, u 6 sati Štab brigade s pomoćnim jedinicama krenuo iz Dravograda prema Slovenskoj Bistrici, gdje je stigao oko 20 sati. Istog dana u pratnji zarobljenika, prema Slovenskoj Bistrici krenule su tri pješadijske čete, prateća četa i radni vod I., II. i III. bataljuna. U slijedećem nadnevku (16. svibnja) pravac kretanja bio je Sl. Bistrica – Maribor, odakle su nakon predaje zarobljenika 18. udarničkoj brigadi, bataljuni krenuli za selo Hoču, gdje se nalazio Štab brigade i pomoćne jedinice.543 Prema zapovjedi III. JA, najveću pažnju trebalo je obratiti na “opreznost i predostrožnost kod sprovođenja zarobljenika u Maribor. Ovome postaviti strogu odgovornost.”544 Partizanska pratnja na konjima izjavila je: “'Drugovi, rat je završen, svi idete kući, mi smo tu da organizujemo vaš povratak.”545 Neposredno nakon predaje oko kolona su bili prisutni i predstavnici britanske vojske, čija je prisutnost, kako se često navodi, navela

541 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 149.-150.; Vidjeti i: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 185.-186. 542 Mato ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, Republika Hrvatska (Buenos Aires), br. 109., 10. travnja 1977., 24.; M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 249. 543 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izvješća partizanskih jedinica o završnim borbama s hrvatskim oružanim snagama”, u: Spomenica Bleiburg, 140. 544 Isto, 129.-130., 131; Usp. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946, 117.-118. 545 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 29.-30. 92 pripadnike JA na korektan (podnošljiv) postupak prema zarobljenicima.546 “Kako kolona izlazi iz poljane, izvan kontrole 'savezničkih' tenkova, u pravcu Dravograda priključuju nam se kao pratnja 'stražari' partizani.”547 U prvim kilometrima, “kao da su htjeli biti pristojni.”548 Objašnjavajući ovakav postupak, zanimljivo je kako jedno od svjedočanstava navodi “Ili su Englezi bili blizu, ili još nisu vjerovali svojim očima, da su na tako lak način zarobili one, kojima se nikada prije nisu smjeli približiti (…)”.549 Drugi razlog čini se ipak manje vjerojatnim, s obzirom da su jedinice JA u ovom razdoblju bile prilično dobro raspoređene i kontrolirale su ukupno stanje. U početku, prema navodima nije bilo organizirane partizanske pratnje.550 No, čini se da su strateške točke uz cestu bile dobro pokrivene partizanskim jedinicama. Zvonimir Dusper navodi kako se je tek nakon prijeđenih 10-ak kilometara pojavila partizanska pratnja (51. vojvođanska divizija) i započela zarobljenicima vezivati ruke s telefonskom žicom.551 Po svemu sudeći, kako je nestajala prisutnost britanskih vojnika, pritisak partizanske pratnje bivao je sve jači.552 “No, što smo se više udaljavali od Engleza i noć bivala tamnija, počeli su se primjećivati surovi ispadi partizana. Čuli su se hitci, povici, udarci, i nastala je generalna pljačka imovine.”553 Sličan opis koji može služiti i kao potvrda općeg stanja navodi: “Naredili su nam, da moramo gledati u zemlju, te da se ne smijemo obazirati. Tako idemo jedno vrijeme, a oni strogo paze, da li se netko okreće i u tom slučaju odmah pucaju, ubijaju. Idemo i spotičemo se, udaramo jedan o drugog, pa iako gledamo smrti u oči, znatiželja je jača od straha i krišom se nastoji baciti pogled od vremena do vremena unaokolo.”554 Cijelo vrijeme kolona prati tok Drave, koja im ostaje s desne strane, dok je lijeva strana zauzeta s partizanima.555 Prema ovakvom opisu svaki bijeg bio je gotovo nemoguć. Dolaskom do dravogradskog mosta započinje “pravi pakao”. S druge strane mosta kolonu su čekale grupe partizana (oko 50 partizana naoružanih automatskim oružjem).556 Prelazeći most, “Dok smo trčali izbjegavajući udarce, most je titrao od jednog kraja do drugog. (…) Ja sam trčao, pognute glave, i dobio sam takav udarac po šiji, da sam se jedva

546 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 320., 344.; Nikola MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 144.; M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 249. 547 Zvonimir BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945.”, u: Đuro MIKAŠEK, Našička spomenica 1941. – 1945. (Našice 1997.), 162.-165.; Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Ivan VUK, Ivan STOJAKOVIĆ, Zvonimir BRDARIĆ, Tri ratne minijature 1941. – 1945. (Našice 1998.), 119.-154. 548 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 425. 549 Isto. 550 Isto, 322., 350. 551 Zvonimir DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, (Rijeka 1993., 1996., 2001.), 31.; Vidjeti i: Z. DUSPER, “Odlazak u nepoznato”, u: U Bleiburgu iskra, 185.-196. 552 B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 326. 553 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 320.; A. MIJATOVIĆ, “Partizani navale na nas kao lešinari”, Vjesnik podlistak (Zagreb), 5. srpnja 2005., 63 554 N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 146. 555 Isto.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 322., 556 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 224. 93 jedvice održao na nogama. Tamo se je zlostavljalo ljude na životinjski način.”557 Zvonimir Zorić opisujući “dravogradsku epizodu” navodi slične događaje. “Na kraju mosta su grupe partizana dočekivale ljude iz kolone pa su ih štapovima i raznim remenjem udarali (...).”558 Osim fizičkih obračuna na mostu su, kako se navodi uslijedila i oduzimanja imovine.559 Među zarobljenicima našao se i Mate Stanković koji navodi da su dolaskom na dravski most zatvorena oba njegova kraja, te je započelo pretraživanje džepova, prtljage i naprtnjača. “Odmah su nam okrali sve vrednije predmete. Tako su prisvojili satove, lančiće, prstenje, medalje, križiće i novac.”560 Prema navodima oduzimana je i sva bolja odjeća, pa su tako zarobljenici ubrzo ostali u “prnjama i bosi”.561 I drugi sudionik istih događaja opisujući put prema Dravogradu navodi da: “Pretražuju, zaviruju, opipavaju sve torbe, a zatim ih bacaju na kup. Bestidno svlače vojnicima uniforme i zamjenjuju ih za svoje krpe.”562 Upravo u takvom jadnom stanju Basta pamti zarobljenike koji su bili “odrpani, pocijepani, mnogi bosi i s obućom u žalosnom stanju.”563 Može se postaviti pitanje, da li su zarobljenici imali svoju odjeću ili je upravo slika koju Basta opisuje posljedica oduzimanja svake bolje odjeće od strane pripadnika JA. Upravo nakon mosta započinje “marš smrti”, s obzirom da partizanska pratnja na konjima naređuje: “'Trk, bando, trk...trk...trk!' - Započela je od Dravogradskog mosta do Maribora šezdeset kilometarska trka sudionika kolone uz stalnu dernjavu onih koji su nadzirali tu kolonu.”564 Oton Knezović navodi da je u pratnji kolone bio “komesar na konju, koga nam je oteo, ostali pješke kao i mi roblje.”565 Partizani koji su pješke pratili zarobljeničku kolonu bili su u razmaku od 5 do 10 metara.”566 Izmjenjivali su se na put; jedni bi se partizani vraćali nazad, a drugi bi nas preuzimali i hajde naprijed! Svi su bili presvučeni u nova odijela, koja su svlačili s nas i naših vojnika i kamiona.”567 Putem su zarobljenici odbacivali sve što su posjedovali, kako bi što lakše podnijeli napore. Povremeno bi se pročuo

557 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 357. 558 Zvonimir ZORIĆ, “Dravogradski most – srijeda, 16. svibnja 1945. god. u svitanje dana”, u: 50 godina Bleiburga, 285. 559 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 249. 560 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 350.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 232., 263.; Frane DUŠEVIĆ, “1945. – put suza i nade (Križni put Jose Duševića iz Ljupča)”, Zadarska smotra, god XLVIII, br. 1- 3, 1999., 320.-326.; Mate ŠIMUNDIĆ, Hrvatski smrtni put (Split 2001.), 387. 561 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 346., 357.-358.; Josip PAPIK, “Moji doživljaji one tragične godine”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 181.-183.; B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put 326.; Josip KEREŽI, “Od Bleiburga do Velesa”, u: Od Bleiburga do naših dana, 190.; Franc STOJANOVIĆ, “Moj križni put”, u: Od Bleiburga do naših dana, 283.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 316., 427.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 145. 562 M. PERIĆ, Svjedočanstvo 1945 – 1995. Bleiburg, 37. 563 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 398. 564 Z. ZORIĆ, “Dravogradski most – srijeda, 16. svibnja 1945. god. u svitanje dana”, u: 50 godina Bleiburga, 286.-287.; Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945.”, u: Našička spomenica 1941. – 1945., 164. 565 O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945., 11.; Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 31. 566 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 344. 567 O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945., 11. 94 pucanj i pogođene osobe ostajale su ležati uz cestu.568 Cijelim putem (dan i noć) nema odmora, ili se tek samo kraće staje, a tempo kretanja kolone je dosta brz, pa su oni stariji i slabiji počeli padati.569 “(…) Tjeraju nas dan i noć, neprekidno. Tu i tamo bi malo sjeli, odmorili se, i onda opet 'marš dalje!' Čim bi netko posustao ili pao, odmah bi zaštektao šmajser, ubiju ga na licu mjesta.”570 Prema svemu sudeći najčešće likvidacije bile su na začelju kolone, gdje bi zastajali oni koji nisu imali snage.571 Ostali zarobljenici koji su bili sposobniji primili bi, po dvojica, jednoga i spašavali ga.572 Poneki su ostajali kraj puta očekujući bolničko vozilo, koje bi ih trebalo otpremiti do bolnice. S vremenom se pronio glas da su sve osobe koje bi se zaustavile, navodno ubijene i da pomoć uopće nije stizala.573 Zarobljenike je morila žeđ, no oko svakog bunara koji se nalazio uz put bilo je leševa, pa se nitko nije zaustavljao.574 Prema nekim izjavama, započela su “prepoznavanja” i pojedinačna smaknuća, no čini se da nije bilo grupnih likvidacija.575 Putem “strijeljali su pojedine grupe, obično od 15 do 20 ljudi, tobože da su bili ustaše (…)”.576 Ponekad, kako se navodi, “partizani bi se umiješali u našu kolonu, udarili na lijevo i desno kundacima, bodežima i batinama, ubijajući ili gazeći s konjima i tjerajući svijet da skoči u nabujalu Dravu.”577 Čini se da je dojam o intenzitetu ubijanja vrlo osoban, pa tako se ponekad navodi, “prisustvovao sam strašnim prizorima. Nisu pravili nikakove razlike između staraca i djece, muškaraca i žena.”578 Prema nekim sjećanjima, već na ovoj dionici puta znatno je smanjen broj zarobljenika u koloni. Izdvajanja iz kolone provođena su, kako se navodi iz čiste zabave, dok su dolaskom na polje pred Dravogradom počeli “štektati mitraljezi (…) a na kraju su (…) bili ispaljivani

568 N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 147.-148. 569 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 249. 570 B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 279.-280.; Nikola JAMBROŠIĆ, “Stotinu dana smrti”, Start (Zagreb), 7. VII. 1990., 66.-70. 571 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 227. 572 Hrvoje HAUPTFELD, “Suza za Bleiburg”, u: B. KOVAČEVIĆ, Suza za Bleiburg, 98.; Vidjeti i: B. KOVAČEVIĆ, “Bleiburg. Dogodilo se prije 50 godina, a kao da je bilo jučer ”, Svjetlo (Karlovac), br.1-2, rujan 1995., 11.-15., br. 3-4., prosinac 1995., 6.-10.; H. HAUPTFELD, “Suza za Bleiburg”, Narod (Zagreb), br. 27., 15. svibnja 1996., 12.-13. 573 Josip PAPIK, “Moji doživljaji one tragične godine”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 182.; J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 283.-287.; H. HAUPTFELD, “Suza za Bleiburg”, u: B. KOVAČEVIĆ, Suza za Bleiburg, 96.-97.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 146. 574 J. PAPIK, “Moji doživljaji one tragične godine”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 182.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 224.; M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 250. 575 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 232.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 344.; M. ŠIMUNDIĆ, Hrvatski smrtni put, 387. 576 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 350.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 248. 577 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 344. 578 Tadija JELČIĆ, “U koloni smrti od Slovenije do Srbije”, Drina (Madrid), god. IV., br., 1-2., 1954., 53.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 345.-346. 95 direktno topovski hici.”579 Nestalnost samih brojki potvrđuje i izjava prema kojoj su svakodnevno “nestajale desetine i stotine zarobljenika, i to je postalo normalna pojava.”580 Neposredno pred ulazak u Dravograd, uslijedila su razvrstavanja časnika i dočasnika od vojske i civila radi navodne registracije.581 Iz operacijskog dnevnika 40. slavonske divizije, pod nadnevkom 16. svibnja navodi se da je u Dravogradu “(…) veoma živo: tu se skupljaju desetine hiljada zarobljenih neprijateljskih vojnika i upućuju željeznicom ili peške u Maribor. Zarobljeni su Nijemci, domobrani, ustaše i četnici. Tu je također i civilno građanstvo, većinom Dalmatinci i Hercegovci, koje je krenulo sa ustašama u pravcu Austrije. Tu imade također visokih građanskih i vjerskih funkcionera koje su ustaške vlasti silom sobom povele da bi valjda Englezima pokazali kako je narod uz njih i kako zajedno s njima bježi ispred jedinica Jugoslavenske armije.”582 Postrojene kolone krenule su u pravcu Maribora ili Slovenjgradeca i Celja.583 Prema nekim sjećanjima u pravcu Maribora su krenule kolone časnika584, no da li je zapravo bilo tako nije moguće sa sigurnošću tvrditi. S druge strane prilično je sigurno kako je u Dravogradu odvojen dio žena i djece, te otpremljen vlakovima prema Mariboru.585 Nakon što je kolona prošla Dravograd, krećući se lijevom obalom Drave, pojačana je oružana straža s lijeve strane kolone, dok su uporišne točke bile zaposjednute partizanskim jedinicama i mitraljeskim gnijezdima. Čini se da se samim time zaoštrio “tretman”, te su uslijedila učestalija mučenja i ubijanja.586 Pokušavajući odrediti dužinu zarobljeničke kolone Kazimir Kovačić navodi da je prema njegovoj procjeni kolona mogla biti duga oko dva kilometra, a u četveroredima se nalazilo oko 10.000 ljudi.587 Iza te kolone nazirao se početak slijedeće, čiji broj ne spominje.588 Točne brojke vrlo je teško odrediti jer se uglavnom navodi da se radi o nepreglednom mnoštvu, kojem se “ne vidi početak ni kraj.”589 Prema Tomislavu Brozoviću “Beskrajna kolona kretala se neravnomjerno, razvlačila se i stezala kao harmonika.”590 Čini se da su prometnice bile poprilično zakrčene velikim brojem kolona, pa

579 B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 352. 580 Isto. 581 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 322.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 224., 248.-249.; O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945., 13. 582 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946, 123.-124.; Vidjeti i: M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izvješća partizanskih jedinica o završnim borbama s hrvatskim oružanim snagama”, u: Spomenica Bleiburg, 137. 583 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 350.-351. 584 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 316. 585 Isto, 263.-264., 433.-434. 586 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 322. 587 Usp. Stjepan MRNJEC, “Panj iz kojeg su izrasle brojne zdrave grane”, Narod (Zagreb), br. 73., 15. listopada 1999., 7.; S. MRNJEC, “Panj iz kojeg su izrasle brojne zdrave grane”, u: B. KOVAČEVIĆ, Suza za Bleiburg, 241. 588 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 322. 589 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 29. 590 Tomislav BROZOVIĆ, “Na cesti Dravograd – Maribor”, Forum, god. XXXVII, knj. LXX., br. 4-6., Zagreb, travanj- lipanj 1998., 706. 96 tako jedan od zarobljenika svjedoči kako je u dva dana (18. do 20. svibnja) odmakao od Dravograda tek desetak kilometara.591 Povratak je otežavalo, kako Basta navodi i “mnogo napuštenih kola, kamiona, raznovrsne neprijateljske tehnike, topova, svakovrsnog oružja, metaka, a najviše ispaljenih čaura. (…) Dravograd je već bio zakrčen ustaško-domobranskom kolonom (…).”592 Svi zajedno, cijela kolona kako Basta navodi u drugoj knjizi “izgledali su jadno”.593 Poražena armija, koju je gledao “kako maršira pognute glave, bila je pune četiri godine u službi zločina.”594 Možda je to bio razlog ili izgovor za sve događaje koji su uslijedili. Kolonom je ovladala glad i žeđ, no opet su se ponavljale iste slike oko bilo kojeg izvora vode. “Blizu ceste bile su bačve, iz kojih je kapala voda (…) Upro sam oči u taj tanki mlaz vode, jer sam umirao od žeđi. Odmah me je prošla žeđ, čim sam opazio pet do šest leševa (…).595 Isti slučaj bio je i s onim zarobljenicima koji su bježali prema rijeci, svatko “tko je pokušao da se napije mutne vode iz Drave, bio je nemilosrdno ubijen.”596 U takvom stanju sve jače se osjećala tjeskoba među zarobljenicima, “Sada se zapravo prvi puta osjeća, da smo potpuno u rukama do zubi naoružanih partizana.”597 “Marš je bio neljudski; nakon svakih sat i pol marša imali smo po deset minuta odmora, a da se nismo smjeli micati s mjesta. (…) Kolona je bila fizički iscrpljena i već dva dana bez hrane.”598 Jedan takav odmor uslijedio je nedaleko na “livadi između ceste i Drave” (nema točnijih zapisa), gdje je započeo, kako se navodi “lov na zarobljenike”.599 Prema svemu sudeći na istom mjestu zanoćila je i slijedeća skupina zarobljenika, koji su drugi dan krenuvši dalje vidjeli “s jedne i s druge strane lješeve Hrvata u gomilama. Prepoznao sam po tome što su još na sebi imali hrvatske odore, samo su im bili poskidani satovi i cipele (…).” 600 Iako je teško odrediti točniji intenzitet samih događanja podudarnost svjedočenja omogućuje nam da potvrdimo kako su započele “drastične represivne mjere”. Zanimljivo je kako prema jednom od svjedočanstava stoji da je “u trodnevnom maršu do Maribora, svaki metar zemlje bio je natopljen hrvatskom krvlju.”601 U istu sliku uklapa se i opis prema kojemu “(...) svako deset koraka uzduž ceste vidio sam lješeve. Tu i tamo ležala je skupina i po deset iznakaženih tjelesa. Tokom Drave plovilo je mnogo

591 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 263. 592 M. BASTA, Rat posle rata, 134. 593 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 398. 594 Isto, 419. 595 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 358. 596 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 228.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 431.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 296., 303.-304. 597 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda , 321. 598 Isto, 322. 599 T. BROZOVIĆ, “Na cesti Dravograd – Maribor”, 706. 600 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 434. 601 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 228. Teško je odrediti vremenski okvir kretanja do Maribora, no put dug 60 kilometara kolona je prohodala za “dva dana i jednu noć”. Vidjeti: H. HAUPTFELD, “Suza za Bleiburg”, u: Suza za Bleiburg, 99. 97 takvih tjelesa. Osakaćena tijela također su ležala uzduž obala te rijeke.”602 Prema navodima “svakih par stotina metara (…) ili dulje leži jedan drug pored ceste i pred njim strojnica uperena u kolonu, pa kad mu padne na pamet, pritisne na obarač.”603 Da li se je kako navodi Tomislav Brozović putem “u zarobljene ljude, sustavno, masovno i neprekidno pucalo iz neposredne blizine, s namjerom da se ubije”604, ili se radilo o pojedinačnim slučajevima, opet je stvar osobnog dojma, koji je neizostavni dio svakih sjećanja. Bez obzira na to, čini se da su kolone ipak zaustavljane (prekidane), pri čemu je otvarana vatra na pročelju i začelju, prouzročivši veći broj žrtava.605 Poslijepodne 16. svibnja, Basta je krenuo prema Mariboru, u štab armije, dokle je putovao puna tri sata. Iako, naravno ne spominje nikakve obračune, navodi kako je velika “mračna kolona poraženih” usporila njegovo kretanje. “Kolona se otegla od Dravograda do Maribora, na dužini od gotovo 60 kilometara.”606 Cesta je, kako Basta navodi, bila prohodna tek na nekoliko kilometara od Maribora, gdje je očito došlo do zamjene partizanske pratnje.607 Prema dokumentima, u Mariboru je kolonu trebala preuzeti 40. divizija, koja ju je potom pratila do Zagreba, gdje prima zadatak od II. JA u čiji sastav ulazi.”608 Ponovno se naglašava da je potrebno posvetiti “još veću pažnju” po pitanju čuvanja zarobljenika. “Postaviti najstrožiju odgovornost rukovodiocima i stražarima za slučaj begstva zarobljenika ili zatvorenika.”609 Pitanje je da li u te mjere spada, kako većina sjećanja navodi “todtenmarsch” (mrtvački marš) u kojem su zarobljenici tjerani da više puta trče prema i od Maribora.610 “Jedno 15 km od Maribora prisilili su nas da trčimo, te smo morali odbaciti svu prtljagu, da bi mogli izdržati tu trku. Oni koji nisu mogli izdržati, a bilo ih je mnogo, bili su strijeljani.“611 Isti postupak potvrđuje i O. Knezović navodeći, “tko bi izostao ili red prekinuo, odmah bi ga ubili tu na mjestu!”.612 Čini se da je u ovakvo prisilno

602 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 421. 603 N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 148. 604 T. BROZOVIĆ, “Na cesti Dravograd – Maribor”, 706.; Usp. B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 352. 605 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 322.; Mato MARČINKO, “Na putu smrti od Bleiburga do Bjelovara”, Hrvatska revija, god. XLIV, sv. 1 (173), ožujak 1994.,126.-127.; M. MARČINKO, “Svjedočanstvo o Bleiburgu i križnom putu”, u: Petrinjski zbornik za povijest i obnovu zavičaja, god. II., br. 2/1999., 69.-92.; M. MARČINKO, “Hrvatska molitva i danas odjekuje”, Narod (Zagreb), br. 93/94, 15. srpnja 2001., 18.-19.; B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 251. 606 M. BASTA, Rat je završio 7 dana kasnije, 418. 607 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda,330. 608 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izvješća partizanskih jedinica o završnim borbama s hrvatskim oružanim snagama”, u: Spomenica Bleiburg, 129.-130., 131; Usp. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 117.-118. 609 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izvješća partizanskih jedinica o završnim borbama s hrvatskim oružanim snagama”, u: Spomenica Bleiburg, 130. 610 O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945., 15.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 224., 434.; J. PAPIK, “Moji doživljaji one tragične godine”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 182.-183.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 148. 611 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 344.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 334., 431.; Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945.”, u: Našička spomenica 1941. – 1945., 164.; B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 207.; Tomislav OBRDALJ, “Kolona duga više od 70 kilometara…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 133. 612 O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945., 15. 98 trčanje uzrokovalo da je ostalo “dosta hrvatskih života uz jarak pored ceste.”613 Tomislav Brozović kao i mnogi opisuje ovu utrku, kao utrku “na život i smrt” u kojoj su zarobljenici “bili smo još potpuno bezimena, amorfna, prevelika masa koju je trebalo smanjiti, što više to bolje, bez ikakve bojazni za posljedice.”614 Kolike su bile stvarne žrtve ovih događaja teško je utvrditi, no prema nekim sjećanjima, u pravcu Maribora je krenulo oko 18.000 ljudi (navodi se da je to jedna grupa),615 od kojih je “polovica stigla u Maribor.”616 Veliki broj osoba navodno je ubijen kod mariborskog mosta, tako da su nadolazeći zarobljenici “morali gaziti preko njih”.617 Dio kolona zaustavljen je na livadi pred Mariborom, gdje su uslijedila razvrstavanja vojske i civila, te nova pretresanja.618 “U nepunih pola sata bili smo opljačkani i svučeni do rublja. Pljuvali su po nama i upotrebljavali najpogrdnije izraze. Dovezli su dva kamiona i svu našu opremu potrpali i odvezli, a oko nas su postavili stražu.”619 Prema izvještaju od 16. i 17. svibnja Štab divizije u Mariboru navodi kako XII. proleterska brigada prati zarobljenike prema Mariboru, dok Osječka i IV. brigada osiguravaju zarobljeno oružje i materijal.620 Dolaskom do grada manji dio zarobljenika ukrcan je u stočne vagone i upućen prema Zagrebu.621 Veći dio zarobljenika, pod pratnjom IV. udarne brigade krenuo je kroz grad, gdje su im, bez obzira na prijetnje partizana, žene donosile vodu.622 Drugačiji doček na ulasku u grad opisuje Nikola Pavelić: “Napravili bi špalir s konjskim kolima, kuda bi kolona imala proći, i na kolima bi postavili civile s trorogim kapama i kolcima, koji bi udarali koga su mogli dohvatiti i stići. Pored nemilosrdnog udaranja, oni su imali zadatak prepoznavanja, pa ako na nekog upere prstom, onda taj jadnik biva mučen i zvjerski ubijen.”623 Vjerojatno je da su se javljale i pozitivne i negativne reakcije građana koji su kolone pratili prema mariborskim logorima.624

613 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 195.-196. 614 T. BROZOVIĆ, “Na cesti Dravograd – Maribor”, 709. 615 Jedna od kolona koja se kretala u pravcu Maribora brojala je oko “20 tisuća izmrcvarenih vojnika”. Vidjeti: N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 195. 616 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 344.; Ivo PERIĆ, “Povratak u – smrt”, Slobodna Dalmacija (Split), 14. svibnja 1995., 9 617 Josip KEREŽI, “Od Bleiburga do Velesa”, u: Od Bleiburga do naših dana, 190. 618 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 32.-33.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 237., 417. 619 Martin GRABAREVIĆ, Kalvarija hrvatskog borca (Kanada 1982.), 62.; M. GRABAREVIĆ, Kalvarija hrvatskog vojnika (Zagreb 1993.); M. GRABAREVIĆ, Calvary of a Croatian Freedom Fighter (Toronto 1994.). 620 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izvješća partizanskih jedinica o završnim borbama s hrvatskim oružanim snagama”, u: Spomenica Bleiburg, 131. 621 J. PAPIK, “Moji doživljaji one tragične godine”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 183.; J. KEREŽI, “Od Bleiburga do Velesa”, u: Od Bleiburga do naših dana, 190.; Drago KOLIMBATOVIĆ, Moj Bleiburg (Zagreb 2003.), 20.-21.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 344. 622 O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945., 16.-17.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 238.; T. OBRDALJ, “Kolona duga više od 70 kilometara…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 133.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 148. 623 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 196. 624 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izvješća partizanskih jedinica o završnim borbama s hrvatskim oružanim snagama”, u: Spomenica Bleiburg, 131.-132. 99 U Mariboru se nalaze četiri velike vojarne, svaka se sastoji od niza zgrada i vrlo prostranih dvorišta. Jedna vojarna se nalazi na lijevoj obali rijeke Drave (Kasarna kralja Petra), dok su ostale na desnoj. Obale rijeke bile su spojene dvama mostovima – željezničkim i pješačkim. U navedenim vojarnama organizirani su zarobljenički logori, u koje su prvi zarobljenici pristigli oko 17. svibnja predvečer, dok su sve veće kolone došle u iduća dva dana.625 Na osiguranju logora ostala je IV. udarna brigada i manje snage XII. brigade. U slijedećim danima (21. svibnja) u osiguranju logora priključila se i Osječka udarna brigada.626 Prema operacijskom dnevniku IV. brigade, 18. svibnja, tri bataljuna zadužena su za osiguranje zarobljenika koji se nalaze u logoru. Istog dana, zapisano je u dnevniku Virovitičke brigade: “Zanimanje po bataljonima ovog dana nije bilo, radi osiguranja i obezbjeđenja kojeg je davala naša brigada oko ratnih zarobljenika. Bataljoni su se preselili u kasarnu Kr. Petra, a prištabski djelovi ostali na svojim mjestima do daljnjeg naređenja.”627 Na osiguranju su jedinice ostale do 23. svibnja, kada su krenule dalje s zarobljeničkim kolonama.628 Po ulasku u logor, za koji se navodi da je imao 2 ili 3 kata, zarobljenici su razvrstavani prema vojnoj pripadnosti (ustaše, domobrani), godini stupanja u vojsku, te na časnike i dočasnike.629 Na ulazu je bilo više prolaza nad kojima su stajali natpisi: domobrani, ustaše oficiri, avijatičari. “I sada je svaki znao gdje treba sam ući.”630 Vršio se “strogi i okrutni pretres, da ne bi kome ostao u džepu sat ili naliv-pero ili prsten”.631 Cijeli logor bio je strogo čuvan, po danu i po noći. Svaki kat zgrade, kao i svaka grupica ljudi imali su svog čuvara.632 Stjepan Buconjić navodi kako su njegovim dolaskom u logor sve zgrade već bile popunjene vojnicima NDH i njemačkim vojnicima. U dvorištu je bilo mnogo vojnika, časnika i civila, od kojih su jedan dio bili žene i djeca. Na drugoj strani dvorišta nalazilo se 15 hrvatskih katoličkih svećenika, kojima je pristup bio zabranjen.633 Prema nekim iskazima u domobranskom dijelu logora tretman je bio puno blaži, te je po prvi puta podijeljena hrana. “(…) otvara se kapija logora i na nju ulaze jedna kola sa volovskom spregom, Na kolima se

625 Isto, 140. 626 Isto, 131.-132. 627 Isto, 135. 628 Isto, 140.-142. 629 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 237., 321.; M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 145.; Vjekoslav Lujo LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu (Dubrovnik – Sarajevo 1996.), 35.; J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 287.-289.; T. BROZOVIĆ, “Na cesti Dravograd – Maribor”, 709.-710.; F. DUŠEVIĆ, “1945. – put suza i nade”, 327.-328.; S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 48. 630 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 432., 330.; T. OBRDALJ, “Kolona duga više od 70 kilometara…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 133. 631 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 253.; M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 145. 632 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 165.; S. BUCONJIĆ, “Moj posljednji bijeg”, u: U Bleiburgu iskra, 174. 633 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 164. 100 nalazio jedan ogromni badanj, u kojem je bilo nekoliko tisuća litara graha. Grah je bio star moguće mjesec dana, a u nj su stavili ricinus da time otruju ljude.”634 Uskoro se po logoru proširio glas o mogućim likvidacijama časnika, pa su se neki zarobljenici nastojali prebaciti u domobranski dio.635 Teško je zapravo odrediti u kojoj mjeri su se zarobljenici uspijevali “prebacivati” iz jednog djela logora u drugi, no “videći to ja sam sa jednom našom grupom prešao preko žice u odjel domobrana iako su stražari na nas pucali i neke poubijali.” 636 Druga grupa zarobljenika također se uz pomoć jednog od čuvara uspjela premjestiti u “bezazleniju kategoriju”, pa ih tako nije uspio “progutati Maribor”.637 Slikovito ovakvu podjelu Mato Marčinko ilustrira riječima “koga na raskrižju skrenu udesno, ide u smrt. Naša kolona skrenuše u lijevo”.638 Ova sintagma vjerojatno se odnosi na časnike i pripadnike ustaša, za koje se navodi da su odmah po selekciji određeni za strijeljanje.639 “Dok smo se postrojavali čuli smo krikove: 'Ubijaju nas… Ubijaju nas…'”, nastao je metež jer su iz logora izlazili kamioni “krcati još svježim tijelima, koja su krvarila.”640 Čini se da se je ista slika ponavljala kako je pala noć, “pucnjave, udaraca i jauka sad je bilo sve više. Strojnice su skoro bez prestanka štektale kroz cijelu noć (…) Ujutro… ni jednog časnika nije više bilo u njihovom logoru.”641 Iako je gotovo nemoguće potvrditi da li se radi o istim likvidacijama s obzirom da se rijetko spominju točni datumi, Stjepan Buconjić u svom iskazu također navodi kako, isti dan po njegovu dolasku u logor (23. svibnja), “od prilike 80-100 m od nas u blizini lievog zida ograde vojarne, računajući od ulaza bilo je više ogromno širokih rupa u obliku lievka (…) U te rupe ugonili su partizani sa strojopuškama zarobljenike u samim gaćama i košuljama te po njima otvorili paklensku vatru. Čuli smo ne samo pucnjavu nego i krikove žrtava. Par sati nakon toga (…) dotjerano je nas 35 iz moje grupe da zakopavamo, točnije zasipamo lješeve pobijenih. Neki od njih nisu još bili izdahnuli te su jaukali ispod već mrtvih ljudi (...). To se događalo za svakih 6 noći moga boravka u vojarni-logoru. Mogu garantirati da smo svake noći pokapali najmanje 120-150 ubijenih, što bi značilo 800-900 ljudi.”642 Zvonimir Dusper smješten u mariborski logor navodi kako je 22. ili 23. svibnja, nakon razvrstavanja, cijela skupina

634 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 253. 635 Isto, 237., 321.; V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 36.-37.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 149.-150. 636 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 145. 637 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 432.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 149.; T. BROZOVIĆ, “Na cesti Dravograd – Maribor”, 709.-710. 638 M. MARČINKO, “Na putu smrti od Bleiburga do Bjelovara”, 127. 639 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 330. 640 Isto, 331. 641 Isto, 433. 642 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 164.-165. 101 djelatnih časnika bila likvidirana.643 Točan broj teško je odrediti s obzirom da su se u logor stalno pristizale nove kolone.644 Jedan dio zarobljenika dopremljenih vlakom u Maribor smješten je u prostoriju carinskog magazina, nedaleko kolodvora. Prva dva dana svi zarobljenici su bili zajedno, a nakon toga su izdvojeni djeca i žene, te časnici i dočasnici. Domobrani su, kako navodi Kazimir Kovačić smješteni u prizemlju, dok su ustaše bile na prvom katu.645 Cijelo vrijeme u logor su dolazili partizani i provodili “prepoznavanja”.646 Dolaskom srpskih jedinica u logor, kako se navodi, započelo je odvođenje zarobljenika, pa je u konačnici od prvotnih 1.500 osoba koje su stigle, nakon devet dana ostalo oko 300 zarobljenika.647 Koliko su ove brojke pouzdane teško je reći, no nikakve druge brojke nije bilo moguće pronaći. Kazimir Katalinić navodi kako su iz ovog logora zarobljenici prebačeni u dvokatnu školsku zgradu. Moguće je da se radi o “Mädchenschule” koja se spominje u drugom svjedočanstvu.648 Po dolasku razdvojeni su djelatni od pričuvnih časnika. Prva skupina, prema navodima odvedena je i nije se vratila. Prema svjedočenjima, zaključuje se da su svi izdvojeni časnici likvidirani.649 Oba sjećanja potvrđuju kako je jedne večeri grupa zarobljenika postrojena u kolonu, no ubrzo je vraćena u logor (čini se da se zapovijed promijenila). Prema svemu sudeći moguće je da su se obojica našla u istoj skupini, pa s obzirom da su im iskazi gotovo podudarni moguće je s velikom sigurnošću tvrditi da je ovaj segment događanja točan. Da li je spomenuti logor isti kao i “Kadetenschule”, koji spominje Zvonimir Skok teško je reći, no on također navodi da su u njegovom slučaju ranjenici (oko 3.000 osoba) također smješteni u zgradi. Vojska (oko 15.000) je razdijeljena po godištima i smještena u zgradi ili dvorištu iza zgrade, dok su civili bili ispred.650 Ove brojke čine se jako velikima, no izgleda da je ovaj logor bio prilično popunjen s obzirom da je odbijen primitak jedne od kolona. Pritom je rečeno da su u tom logoru tih dana “potrošili trideset kilometara žice za vezanje ruku onih koje su pobili.” 651 Jedne večer navodno je određeno da se ranjenici moraju ukrcati u vlakove. Osoblje koje je pomagalo, pri “ukrcavanju” posvjedočilo je da su ranjenici bacani u Dravu.652 Iste opise likvidacija, koje su slijedile nakon “preslušavanja”, ostavio je i Drago Kolimbatović navodeći: “Najčešće su ih međusobno vezali žicom i bacali u obližnju Dravu.”653 Spomenute brojke

643 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 38.-39.; Vidjeti i: M. ŠIMUNDIĆ, Hrvatski smrtni put, 405.-408. 644 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 322, 645 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 323.-324.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 334. 646 Isto.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 413. 647 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 413.-414. 648 Isto, 335. 649 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 323.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 335. 650 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 293. 651 Mirko MEHEŠ, “Preživjeli da svjedoče”, u: Od Bleiburga do naših dana, 228. 652 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 294. 653 D. KOLIMBATOVIĆ, Moj Bleiburg, 22.; B. DRAGIĆEVIĆ, “Ostali su uza me najvjerniji prijatelji”, u: Stanislav VUKOREP, Preživjeli svjedoče (Zagreb 2005.), 76.-77. 102 teško je provjeriti jer su procjene, ne samo u ovom slučaju, vrlo raznolike, pa se čini da je vrlo teško bilo koju od njih smatrati utemeljenom. Likvidacije koje se učestalo spominju, čini se da nisu upitne, pa je tako prema svjedočanstvima veliki dio zarobljenika (časnika i ustaša) odijeljen i u više navrata odvođen u šume nedaleko Maribora (Tezno).654 “Od mog dolaska u Maribor sve do odlaska, neprestano se pucalo oko i u Mariboru. Mi smo medjusobno šaputali da ta pucanja znače ubijanja naših drugova, što smo već sa više strana bili doznali (…)”.655 O žestokoj paljbi u neposrednoj blizini, koja je trajala gotovo mjesec dana svjedoči i Stjepan Marić, koji je bio jedan od tristotinjak osoba zaduženih za zatrpavanje rupa na prostoru blizu uzletišta. Prema iskazu bilo je oko 320 rupa od 2,5 do 5 metara promjera.656 Zvonimir Dusper našao se u skupini po 28 osoba koje su gole, kamionima otpremane na masovna gubilišta. “Postrojili su nas na sam rub duboke jame. U hipu, nesnalaženju i reskom rafalu strojnica osjetio sam jak trzaj žice na ruci i kroz bljeskove i pucnjavu stropoštao se u mračnu jamu.”657 O velikim razmjerima likvidacija svjedoči Slavko Škara koji opisuje jedan od kanala u tezinskoj šumi, dugačak oko 5 km i ”prenatrpan iznakaženim i nadutim tjelesima”.658 S obzirom da su prilikom likvidacija zarobljenici skidani zanimljivo je sjećanje Lovre Juraja Globana koji je zajedno sa još 81 osobom bio zadužen za “raskuživanje”. Kako navodi on je trpao u parnu peć “(…) još djelomično okrvavljene odore ustaša, oružnika, domobrana i nešto njemačkih gestapovaca”, a zatim ih tovario na kamion. Iako ne spominje nikakve brojke, zanimljivo je da se odvoz robe odvijao četiri puta dnevno, punih tjedan dana.659 Možda ova slika može uputiti na neke brojke ili tek prikazati ukupni intenzitet likvidacija. Kada je pri gradnji mariborske zaobilaznice otkrivena masovna grobnica na Teznom pokraj Maribora, započela su istraživanja. Od ukupnih 3 kilometra rova iskopano je samo 70 metara i ekshumirano 1179 osoba. Ovakav podatak pokrenuo je veliki broj natpisa i novinskih članaka koji raspravljaju o težini zločina i broju likvidiranih. U “Nedjeljnom jutarnjem listu” objavljen je članak “Masovna grobnica ispod vodovoda”, u kojem se Dragan Truhli prisjeća dolaska u Tezinsku šumu, nedaleko Maribora, 13. svibnja 1945. Navodi kako je ubrzo nakon toga započelo razvrstavanje (domobrani, ustaše, časnici i civili). “Tu su ih strijeljali, evo kod vodovoda”, navodi Alojzija Potočnik, čija je kuća u neposrednoj blizini. Truhli navodi da je u rov, koji su zarobljenici sami iskopali, pobacano 5.173 stradalnika, dok se još 4.000 žrtava

654 Isto, 254.; Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 164.-165.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 149.-150.; Dragutin PELIKAN, Jedna sudbina i tisuće… (Slatina 2001.), 35.-36. 655 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 237., 279. 656 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 297. 657 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 33.-34. 658 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 422.-423. 659 Isto, 428.-429. 103 nalazi u gotovo 400 metara dugom rovu, nedaleko Maribora. O masovnoj grobnici u Tezinskoj šumi očitovala se, kako se navodi, jedino slovenska Vlada navodeći “da su se stradanja u mjestu Bohovi, točnije u Tezinskoj šumi, dogodila prije kapitulacije 9. svibnja 1945.” Za razliku od toga Truhli izričito tvrdi da je točan datum pokolja bio 13. svibnja, te da su se stradanja nastavila sve do 18. svibnja 1945.660 Točan okvir zapravo je teško utvrditi s obzirom da postoje podaci (više – manje pouzdani) prema kojima su likvidacije izvođene i nakon 20. svibnja,661 no činjenica jest da se sveukupna događanja nisu odigrala prije službenog završetka rata, ako se time želi likvidacije pripisati ratnim obračunima. Čini se da je i ovo još jedan pokazatelj koliko se zapravo mnoge stvari iz ne tako davne prošlosti žele prikriti, pri čemu mnoga pitanja ostaju bez valjanih odgovora. U takvom stanju ostaje mnogo prostora za “prilagođavanje” povijesne istine. Iako se u novinskim natpisima često navodi da je na Teznom ubijeno i pokopano “više od 40.000 ljudi”,662 čini se ta brojka ukupno gledano ipak pretjerana. Identificirani dio potvrđuje vrlo velike žrtve koje po etičkom pravu ne zaslužuju da se s tim pitanjem olako postupa i manipulira. Prema napisima slični podaci spominju se kada se govori o osobama koje su pokopane u kanjonu Špitalič. Stanko Novak svjedoči: “u ovom kanjonu najviše je pobijeno Hrvata, ali o brojci neću ni govoriti jer bi nekog mogla pogoditi kap. Ljudi kažu, a neki su mi i pokazali, da su partizani prvo s leševima popunili svih 16 okolnih rudnika i oko 70 velikih jama. Kad im je ponestalo prostora, tjerali su njemačke zarobljenike da kopaju grobove po šumama, a iskoristili su i sve samostanske kule, te njegov bunar.”663 O likvidacijama u dolini Sv. Ivana svjedoči i Jaka Leber, slovenski partizan iz Špitaliča. U članku “U svezane i gole Hrvate pucali su ili ih zatukli motikama i sjekirama” Leber se prisjeća kako je među zarobljenicima bilo najviše Hrvata (žena i djece). Civili i vojnici, svi su bili zajedno i “Samo je došla zapovijed da skinu odjeću i onda su ih likvidirali pucajući u njih ili su ih zatukli motikama ili sjekirama”. Prema Leberovu iskazu u dolini se uvijek nalazilo oko 600 vojnika, koji su se često izmjenjivali. “Glavni je bio Franc Orešnik koji je došao iz VOS-a (Vojnoobavještajna služba, op. – a.), a nakon njega Jurij Klokočovnik. Tu je bio i Franc Šmon, okružni sudac iz Celja.”664 Likvidacije su, prema svjedočanstvima, izvođene i na području mariborskog Pohorja, točnije kod mjesta Sveti Areh. Na tom mjestu likvidiran je veći broj crnogorskih četnika.

660 Dragan TRUHLI, “Masovna grobnica ispod vodovoda”, Nedjeljni jutarnji list (podlistak Panorama) (Zagreb), 14. rujna 2003., 13.; Usp. J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 409.-410. 661 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 428. 662 “Osim Teznog kanjon Špitalić kod Slovenskih Konjica najveća je grobnica Hrvata u Sloveniji”, Večernji list (Zagreb), 29. srpanj 1999., 15. 663 Stanko NOVAK, “U dolini Sv. Janeza kod Špitaliča masovna je grobnica veličine dvaju današnjih Maribora”, Večernji list (Zagreb), 6. kolovoz 1999., 15. 664 Jaka LEBER, “U svezane i gole Hrvate pucali su ili ih zatukli motikama i sjekirama”, Večernji list (Zagreb), 19. kolovoz 1999., 15. 104 Njihove grupe, razvrstane po kotarevima krenule su, kako im je rečeno u logor, gdje će biti razvrstani i upućeni kućama. Ubrzo su kolone smještene u obližnje dvorište, u kojem je bilo više kamiona i partizanske pratnje. Grupe su uvedene u zgradu i učinjen je pretres. “Ostao sam u košulji i kratkim donjim domaćim gaćama. (…) Partizani su mi zabacili ruke na leđa. Jedan partizan prilazi i veže mi ruke izolovanom telefonskom žicom”.665 Tako su zavezali po dvojicu zarobljenika, pa ih ukrcali u kamion. Po dolasku na Pohorje kamion je okružen partizanskom pratnjom, koja je pratila zarobljenike do gubilišta. “Vidim na prostoru nekoliko desetina metara leševe ljudi izukrštani jedni preko drugih, obliveni u krvi bez poklopca na glavama.”666 Na isti način do mjesta likvidacije su dovedeni i drugi zarobljenici koji svjedoče “Doveli su nas do golemih rupa u kojima su se već nalazila gola, mrtva tjelesa pobijenih. Postrojili su nas kod tih rupa i otvorili pucnjavu u leđa.”667 Dio zarobljenika spasio se bacivši se prije nego što ih je uspio pogoditi metak, no pratnja je kako bi bila sigurna u učinkovitost svoje misije, posvijetlila sa svjetiljkom i “pucala po mrtvima”.668 O pogubljenjima u okolici Maribora svjedoči nam i članak “Bio sam sprovodnik zarobljene hrvatske vojske”, u kojem neimenovani sudionik partizanskog pokreta, navodi kako je pred nekim barakama bilo “na tisuće zarobljenika”. Komesar im je održao govor prema kome će cijela skupina krenuti u drugi logor nedaleko grada, odakle će oni koji su nedužni krenuti kućama. “Ubrzo stadoše pristizati teretnjaci, i ljude su vezali žicom po dvadesetak zajedno te ih ugurali u kamione. (…) Nakon dvadesetak minuta vožnje stigosmo na brdo, gdje se stalno pucalo. Ondje nas je dočekala grupa oficira i moj komesar i komandir. Vidio sam kako se kamioni prazni vraćaju. Meni su naredili, da vodim četvoricu u smjeru velike jame, gdje su ih ubijali i bacali u jamu. (…) Stalno su dolazili kamioni sve s novim zarobljenicima, ubijali su ih i bacali u veliku jamu. Po mome mišljenju, tu je ubijeno nekoliko desetaka tisuća hrvatskih zarobljenika. Kako sam kasnije čuo, to cijelo brdo bilo je poslije minirano.”669 Za organizaciju i provedbu likvidacija na Pohorju bio je zadužen Zdenko Zavadlav, bivši zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, koji dugi niz godina nije objašnjavao svoj udio u spomenutim “operacijama”. Tek 1990. u knjizi “Iz dnevniških zapiskov mariborskega oznovca”, navodi: “Na Pohorju smo noćas opet strijeljali! Nazivamo transport!”. U dva kamiona odvedeno je oko šezdeset zarobljenika (uglavnom Nijemaca) iz logora Stranišče (Šterntal, Kidričevo), nedaleko Ptuja, te poneki iz istražnog zatvora u Mariboru. “Knojevci rasvjetljavaju put s akumulatorskim svjetiljkama, skidaju zarobljenike s

665 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 137.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 434.-435.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 309.-312. 666 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 142. 667 Isto, 227.-228.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 294. 668 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 228. 669 “Bio sam sprovodnik zarobljene hrvatske vojske”, Nova Hrvatska (London), 8. svibnja 1977., 11.; “Bio sam sprovodnik zarobljene hrvatske vojske”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 310.-313. 105 kamiona i potom ih tjeraju prema iskopanom grobu. (...) Dolazimo do jame. Skidamo zatvorenike, kako ih ne bi bilo moguće identificirati. (...) Po pet ih dovlače pred jamu i s obje strane strijeljaju s lakim strojnicama, tako da žrtve padaju u jamu. (...) Serijsko strijeljanje se nastavlja.(...) Na koncu knojevci odnose odjeću na kamione, kako bi je potom uništili.”670 Iako ovakvo “naknadno sjećanje” pobuđuje sumnju ili barem pitanje zašto nije ništa prije rečeno, zanimljivo je primijetiti kako se razmišljanja prilagođavaju potrebama vremena. U novijoj ispovijesti za “Nedjeljni jutarnji list” Zavadlav je izjavio: “Naređeno nam je da ubijamo”, te da je on osobno organizirao pokolje kod Areha na Pohorju. Naredba je, prema njemu, stigla s vrha i glasila: “'Neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje.'” Prema podjeli, masovne likvidacije kod Celja izvršavala je 1. armija, 2. armija pokrivala je područje Gorenjske, 3. armija područje Bleiburga, a za područje Kočevskog Roga bila je zadužena 4. armija. Za masovnu grobnicu kod Borla navodi da su na tom mjestu “poubijani Hrvati koji su uspjeli pobjeći iz kolona Križnog puta, ali su poslije uhvaćeni i predani 3. armiji Jugoslavenske vojske.” Kao jedna od odgovornih osoba iz slovenske OZNA- e Zavadlav navodi da su oni bili zaduženi za slovenske domobrane, dok su Hrvati predavani 3. armiji, čije je zapovjedništvo bilo smješteno u dvorcu Borl. “U rovovima oko dvorca ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile – žene, djecu, starce...To su uglavnom bili ljudi koji su se probijali prema austrijskoj granici, a nisu bili uključeni u Križni put. Ondje je ubijeno nekoliko tisuća ljudi.” U cjelokupnom stanju “već tada je vođeno računa o bratstvu i jedinstvu, pa smo imali dogovor da svatko ubija svoje. Mi Slovenci svoje, a Hrvati i Srbi svoje.” O pokoljima kod Areha prisjeća se da su preko dana iskapane jame u koje su preko noći odvoženi zarobljenici iz mariborskog zatvora. “Kad smo stigli u šumu, blizu iskopanih jama, ljude smo iskrcali iz kamiona i poveli do stratišta (...)”.671 Dio preživjelih zarobljenika iz mariborskih logora upućen je prema željezničkoj postaji radi daljnjeg transporta stočnim vagonima prema Zagrebu.672 Prema nalogu u svaki vagon trebalo je smjestiti 180 ljudi, ukoliko to nije uspijevalo, višak je likvidiran na samoj postaji.673 Prema drugim navodima u vagone je smještano po 100 osoba, a svaki otpor bio je riješen likvidacijom. Prema navodima, kada je jedan zarobljenik rekao da u vagonu nema mjesta, komesar je reagirao: “Dođi k meni dat ću ti ja mjesta (…) on ga zgrabi za ruku,

670 Z. ZAVADLAV, Iz dnevniških zapiskov mariborskega oznovca, 91.-93. 671 Z. ZAVADLAV, “Naređeno nam je da ubijamo”, Nedjeljni jutarnji list (podlistak Panorama) (Zagreb), 25. svibnja 2003., 12.-13. 672 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 324., 348.; Dragan TRUHLI, “Ako pamtiš čovječe, uspravi se!”, u: U Bleiburgu iskra, 204.-205.; V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu (Dubrovnik – Sarajevo 1996.), 37.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 150; T. BROZOVIĆ, “Na cesti Dravograd – Maribor”, 710.; M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 165. 673 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 145. 106 odvuče između vagona i ubije.”674 Za vrijeme putovanja “prilike su bile očajne, jer se nije moglo sjediti po podu (…) zrak smrdljiv i neizdrživ, jer smo morali obavljati nužde tako zatvoreni, unutar vagona.”675 Milan Basta u knjizi “Partizani za pregovaračkim stolom 1941 – 1945” navodi kako su već 16. svibnja “domobrani i izbjeglice” puštani kućama.676 Ovakva izjava nema veliki broj potvrda među sjećanjima, Oton Knezović potvrđuje da su civili krenuli kućama, te da su putem sreli žene i djecu koji su trebali na svoj povratak krenuti vlakom.677 Ovakav “rasplet događaja” spominje još jedno svjedočanstvo, prema kojem su zarobljenici otposlani u svoje kotareve “gdje će biti ispitani, odnosno sudjeni, ako je netko nešto kriv”.678 No, to nije dovoljno da bi potvrdili Bastine navode. Vjerojatno je jedan dio civila pušten kućama (da li iz humanih razloga ili da se olakša organizacija povratka ne može se utvrditi), no većina je ipak krenula na daljnji “križni put”. Krenuvši iz Dravograda, osim prema Mariboru, jedan dio zarobljenika krenuo je u smjeru Slovenjgradeca, gdje im se priključio veliki dio izbjeglica koji je zbog zakrčenosti pri povlačenju, zastao između Slovenjgradeca i Dravograda. Dragutin Pavlina navodi kako su se na raskršću cesta prema Slovenjgradecu našli “u okruženju jakih partizanskih postrojbi”.679 Istim putem krenuo je i Zvonko Springer, koji se prisjeća kako su već na početku formiranja kolone odvojeni ustaše, dok su četverorede trebali oblikovati samo domobrani. Springer se ubrzo našao u koloni, u kojoj je masa pružala zaštitu.680 Što se točno događalo teško je utvrditi s obzirom da su i sama sjećanja vrlo neujednačena. Primjerice Miljenko Perić se prisjeća kako je na putu prema Slovenjgradecu vidio sve veći broj mrtvaca u grabama, kraj ceste.681 Strah od začelja kolone, gdje su usmrćivane nemoćne osobe, kao i brojne likvidacije spominje i Dragutin Pavlina.682 S druge strane, pojedina svjedočanstva na ovom dijelu puta navode kako nije bilo većih zlostavljanja.683 Većina se ipak slaže kako su i ovdje zarobljenici tjerani da trče i tako iscrpljivani.684 “Tako sam po prvi put morao trčati između dva reda naoružanih vojnika

674 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 432.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 150. 675 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 238.; Vidjeti i: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 435.; Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 165.; T. BROZOVIĆ, “Na cesti Dravograd – Maribor”, 710.; S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 50.-51. 676 M. BASTA, Đ. LABOVIĆ, Partizani za pregovarački stolom 1941 – 1945, 325. 677 O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945., 19. 678 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 274. 679 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 82. 680 Zvonko SPRINGER, Moj križni put (Vinkovci 1999.), 170. 681 M. PERIĆ, Svjedočanstvo 1945 – 1995. Bleiburg, 41. 682 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 82., 85.-86. 683 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 30. 684 Isto.; D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 85.-86. 107 koji su psovali i vikali, urlali i tukli nemilosrdno po svakome tko nije dovoljno brzo trčao cijelom dužinom reda.”685 U Slovenjgradec je pristigao i veći broj izbjeglica, većinom slovenskih domobrana i civila koji su vlakovima vraćeni iz Bleiburga. Prema iskazima zarobljenici su u grupama od 100-130 osoba potrpani u male sobe. Za vrijeme boravka u logoru, uzeta im je odjeća, te su odvojeni časnici.686 Navodi se da cijelo vrijeme nisu dobili hranu i vodu, te da nisu smjeli na toalet.687 Prema sjećanjima čini se da je u gradu i oko njega organizirano više mjesta za smještaj zarobljenika, no opisi su prilično šturi, pa je teško naći potvrde. Čini se da je dio kolona trkom prošao kroz grad, pa je dio zarobljenika smješten na livadi koja se nalazila na izlasku iz grada.688 Dio kolona smješten je, kako se navodi u dvorištu veće zgrade, za koju se prilično neodređeno navodi da je škola ili vojarna. Ubrzo je uslijedilo razvrstavanje.689 Više podataka pruža Mate Stanković koji je u grupi od, kako navodi, 4.000 osoba bio smješten u “jednoj pilani”. Kroz noć prema autoru, vršena su strijeljanja, pa je slijedeći dan prije pokreta prema Celju u koloni nedostajalo oko 200 osoba.690 Čini se da je svaki boravak u Slovenjgradecu bio kratak, pa je tako kolona koja je bila smještena na trgu, okruženom bodljikavom žicom, već idući dan krenula put Celja.691 Drugo jutro formirani su šesteroredovi i započelo je još jedno oduzimanje odijela, nakon čega je kolona, pod pojačanom pratnjom krenula dalje.692 Duž puta partizanska pratnja, kako se navodi, ubija iznemogle, koji zaostaju putem.693 Iste navode potvrđuje i iskaz prema kojem: “Čim bi netko izašao iz kolone, da se napije vode ili obavi nuždu, pucali bi bez opomene.”694 Jedan od sudionika navodi kako je njegova kolona po prvi put zaustavljena nedaleko Šmartnog, a zatim i kod sela Straže. Kod svakog pokretanja kolone razdvajali su se četveroredi, pri čemu je pratnja navodno upotrebljavala fizičku silu. Daljnjim putem, uz tok rijeke Mislinje, pri svakom zaustavljanju pojedini zarobljenici su likvidirani. Svitanjem jutra kolona je stigla pred Celje i tada shvatila da je kroz noć nestao veliki broj ljudi iz kolone, posebice ustaše koji su krenuli na čelu kolone iz logora u Slovenjgradecu. Posebna opasnost bili su uski koridori, pri kojima bi oboružani partizani “tukli po koloni”.

685 Z. SPRINGER, Moj križni put, 170. 686 Križev pot slovenskega domobranstva, 4.; “Na božjo pot”, u: Zgodbe mučeništva Slovencev, 28.-29.; Vetrinjska tragedija, 86.-87.; Pavči MAČEK-EILETZ, “Tudi jaz sam šla skozi Teharje”, Zaveza (Ljubljana), god. IV., br. 2., lipanj 1994., 23.; R. LELJAK, Teharje, 92. 687 Vetrinjska tragedija, 86. 688 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, Republika Hrvatska, 25.-26.; M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 251. 689 Z. SPRINGER, Moj križni put, 170. 690 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 350.-351. 691 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 30. 692 Isto. 693 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 250. 694 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 30. 108 Ulaskom u svaki tjesnac započinjala je, kako autor navodi “trka za život” iza koje bi broj zarobljenika bio sve manji.695 Dio zarobljenika zaustavljen je na livadi pred gradom696, dok je dio upućen prema sajmištu. U oba slučaja odmah po dolasku uslijedila su razvrstavanja i izdvajanja. 697 “Iako se nije moglo između nas hodati; ipak su krvnici hodali i gazili po nama, odabirući žrtve za svoje iživljavanje.”698 Prema grupacijama provođena je likvidacija zarobljenika koji su bili smješteni na nogometnom igralištu u predgrađu Celja. “(…) čuli smo danju, a osobito noću krikove, psovke, te smo mi ostali čekali kada će doći red na preostale.”699 Cijelo vrijeme logor se popunjavao novim zarobljenicima koji su ubijani u tenkovskim jarcima uz rijeku Savu.700 Stalno nadopunjavanje spominje se i u logoru Bežigrad kod Svete Ane (5 km od Celja), koji je ”brojao 7-8 baraka dugih oko 30 m. Među njima je bila i neka betonirana cisterna, koja je virila iz zemlje oko 40 cm.”701 Likvidacije su započele 10. ili 11. svibnja, neposredno nakon dolaska prvih zarobljenika. “U cisternu su utjerali 100-200 ljudi, stisnuli ih te su se morali sagnuti, jer je cisterna bila niska. Onda su polako puštali vodu u nju i sve ljude potopili. Kasnije su lješine drugi zarobljenici nosili i kopali zajedno s ostalim, koje su u međuvremenu postrijeljali. (…) Ubijeni su najviše hrvatski domobrani i ustaše, zatim slovenski domobrani, nešto četnika zarobljenih kod Žalca, malo Nijemaca, a konačno raznih civila među kojima i veći broj žena.”702 Prvih lipanjskih dana u Celju, na željezničkom kolodvoru, zaustavljen je i veliki broj slovenskih domobrana i civila, koji su vlakovima vraćeni iz Bleiburga. O ovim transportima svjedoči Zdenko Zavadlav, te navodi: “Vagoni koji su stizali bili su zaključani i povezani sa žicom, dok je iz njih smrdilo kao da prevoze stoku. (…) U svakom vagonu bilo je oko pedeset domobranaca u uniformama, ponegdje koji oficir, civil, žena, ali i djeca. (…) Vagoni su puni izmeta.” Prema dogovoru vagoni su dalje upućeni prema Celju.703 Po izlasku iz vagona, većina sjećanja navodi da su kolonu preuzele slovenske jedinice: “(…) partizani su navalili na nas. Sa svih strana su dolazile psovke”.704 Prolazeći kroz kolonu partizana, zarobljenici su udarani puškama. “Mnogi su padali od tih udaraca, s krvavim i razbijenim lubanjama.”705

695 Z. SPRINGER, Moj križni put, 181. 696 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 350.-351.; D. PAVLINA, Da se ne zaboravi, 87.-88. 697 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 30.-31. 698 N. PAVELIĆ,“Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 196.-197. 699 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 346. 700 Isto. 701 Isto, 382.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 299. 702 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 383. 703 Z. ZAVADLAV, Iz dnevniških zapiskov mariborskega oznovca (Izbrani listi) 1. del: Leto 1945. (Maribor 1990.), 45.-46. 704 Križev pot slovenskega domobranstva, 5.; Vetrinjska tragedija, 88.-89.; “Na božjo pot”, u: Zgodbe mučeništva Slovencev, 29.; J. ZDEŠAR, Spomini na težke dni, 20. 705 Vetrinjska tragedija, 90.; Križev pot slovenskega domobranstva, 6.; N. TOLSTOY, M. KLEPEC, T. KOVAČ, Trilogija o poboju vojnih beguncev iz leta 1945., 68.-81.; Otvoreni dossier: Bleiburg, 109.-110.; Lojzka 109 Nakon toga zarobljenici su razvrstani i postrojeni u četveroredne kolone.706 Kako je kolona krenula morali su “(…) ljubiti zemlju, s ustima kupiti smeće s tla (…) i sve to odnijeti u jarak kraj ceste.”707 Prolazeći kroz grad, na putu u logor Teharje (7 km od Celja), zarobljenici su morali pjevati “Mi smo izdajnici, mi smo banditi, mi smo Bela garda”.708 Cijelim putem, koji je za neke trajao sedam sati (jer su kolone upućivane naprijed – nazad),709 nastavilo se maltretiranje, koje su često podržavali i stanovnici tog kraja. “Posvuda su bili civili koji su nas vrijeđali, pljuvali i udarali kako je tko stigao.”710 Danas stanovnici tog kraja, uglavnom iznose: “Prizor je bio nerazuman i nečovječan.”711 “Kolone su vodili mladi partizani na konjima. U kolonama je bilo mnogo žena i djece”, svaki koji nije poljubio zemlju “(…) osjetio bi čizmu, koja mu je pritisnula obraz u okrvavljenu zemlju.”712 Sudionici kolona koje su pješke prolazile kroz Celje prenose različite dojmove. Prema nekima veći dio okupljenog mnoštva, dobacivao je hranu, iako je to zabranjivala partizanska pratnja713, dok drugi navode kako su civili “udarali nas, pljuvali po nama, a mi nismo smjeli ni rukom maknuti da se obrišemo.”714 Pratnja je navodno tukla zarobljenike, a “ako bi tko izostao, jer mnogi su već bili bosi, toga bi pratnja odmah na licu mjesta ubila.” 715 Veliki dio kolona ili je odmah krenuo dalje716 ili je tek prenoćio, pa krenuo dolinom Savinje, prema Laškom i Zidanom Mostu.717 Prema navodima čini se da je kod Celja došlo do promjene straže,718 pa se navodi da je kolonu preuzela 6. krajiška brigada.719 Dio zarobljenika dopremljen je u logor Teharje (danas odlagalište Cinkarne Celje i umjetno jezero) koji su izgradili Nijemci (za školovanje Hitlerjugenda) za vrijeme rata. Cijeli kompleks (500 metara širok i oko 800 metara dugačak) bio je ograđen bodljikavom žicom.

FRANČIČ-BERDEN, “Odhajali so s smrtjo v očeh”, Zaveza (Ljubljana), god. XI, br. 1., ožujak 2001., 71. 706 Križev pot slovenskega domobranstva, 6.; J. ZDEŠAR, Spomini na težke dni, 23. 707 Križev pot slovenskega domobranstva, 5.; Vetrinjska tragedija, 88.-89.; Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 447.; R. LELJAK, Teharje, 7., 93.; R. LELJAK, Teharske žive rane (Ljubljana 1990.), 21., 25. 708 Vetrinjska tragedija, 90., 92; “Na Božjo pot”, u: Zgodbe mučeništva Slovencev, 29.; Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 447.-449. 709 Vetrinjska tragedija, 89.; P. MAČEK-EILETZ, “Tudi jaz sam šla skozi Teharje”, 24.; R. LELJAK, Teharje, 7., 49. 710 Vetrinjska tragedija, 92. 711 R. LELJAK, Teharske žive rane, 47. 712 Isto, 25. 713 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 253. 714 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 316., 345.; N. PAVELIĆ,“Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 196. 715 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 316., 327. 716 Z. SPRINGER, Moj križni put, 182.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 350.-351.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 316. 717 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 30.-31.; M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 252.-254.; D. PAVLINA, Da se ne zaboravi, 87.-88. 718 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 253.; Z. SPRINGER, Moj križni put, 181. 719 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 197.; Prema dokumentima (izvod iz operacijskog dnevnika) oko 40.000 zarobljenika od Celja do Samobora pratila je 12. krajiška brigada. Vidjeti: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 128.-129. 110 Sastojao se od 87 baraka (17 velikih). U središnjem dijelu, koji se nalazio u maloj dolini, nalazilo se šest velikih baraka među kojima su bila četiri dvorišta. Ostale barake nalazile su se na okolnim uzvisinama. Svaka baraka i dvorište bilo je posebno ograđeno još jednom žicom, dok su podovi dvorišta posipavani kamenjem. Nova vlast (režim) koristila je ovaj logor sve do siječnja 1948. godine, kada je razrušen.720 Prema depešama I. JA upućenim Generalštabu od 16. – 18. svibnja, brojčano stanje u logoru opisuje se: “7.600 Nijemaca, 4.550 ustaša, 2.709 domobrana, 600 četnika, 38 bjelogardejaca, 28 Poljaka, 25 Talijana.”721 Prema sjećanjima logor se ubrzo napunio, “Bičevi, opasači i kundaci brzo su nas potjerali u logor, iza bodljikave žice… U divljem trku morali smo optrčati baraku i zaustaviti se na sredini dvorišta, između dviju baraka. Postrojili smo se u redove četiri po četiri. Stalno su dolazile nove grupe koje je gonio crveni bič i teški kundak, popraćen psovkama.”722 Zarobljenici su morali odbaciti sve što su još imali sa sobom.723 Ukoliko se je netko opirao uslijedili su udarci, pa su zarobljenici htjeli čim prije proći stražu.724 Po dolasku započela su odvajanja oficira i podoficira,725 nakon čega su razvrstane skupine po 60 osoba i smještene u sobu, u baraci. Svakodnevno su se ponavljali isti prizori: “Postrojavanje na dvorištu pred partizanima. Psovke, bičevanja, podsmjehivanja, mučenja, te pritajeni uzdasi iz jedne, a nakon toga iz drugih soba.”726 U sobama je jako smrdilo jer zarobljenici nisu smjeli niti do toaleta, dok je prehrana bila jako loša.727 “Na zatvorenicima su se vidjeli znakovi slabosti: mlohavo su hodali, teško su govorili, a ukoliko su sjedili, jedva su se dizali.”728 Ubrzo su uslijedila popisivanja, svatko je morao izdiktirati svoje osobne podatke, te kada je stupio u vojsku. Na osnovi podataka zarobljenici su razvrstani u skupine A, B i C (A – mlađi od 18 godina, B – oni koji su pristupili domobranima nakon siječnja 1945., C – svi ostali).729 Ovakva razvrstavanja prema kojima su maloljetnici oslobađani, poneki određeni za suđenja, te veći dio likvidiran bez suđenja spominje i Zdenko Zavadlav.730 Prema navodima skupina od 80

720 Vetrinjska tragedija, 92.-93.; Prema podacima iz napisa Križev pot slovenskega domobranstva logor Teharje sastojao se od 78 baraka., 7.; R. LELJAK, Teharje, 13. 721 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 121. 722 Vetrinjska tragedija, 94. 723 Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 453.; M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 53.; L. FRANČIČ-BERDEN, “Odhajali so s smrtjo v očeh”, 71.; P. MAČEK-EILETZ, “Tudi jaz sam šla skozi Teharje”, 25.; J. ZDEŠAR, Spomini na težke dni, 26.; R. LELJAK, Teharje, 41. 724 Križev pot slovenskega domobranstva, 7.; Vetrinjska tragedija, 94.; M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 51.-52. 725 Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 451. 726 Križev pot slovenskega domobranstva, 18. 727 “Na božjo pot”, u: Zgodbe mučeništva Slovencev, 31.; L. FRANČIČ-BERDEN, “Odhajali so s smrtjo v očeh”, 71.; P. MAČEK-EILETZ, “Tudi jaz sam šla skozi Teharje”, 25. 728 J. ZDEŠAR, Spomini na težke dni, 34.; M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 54. 729 Vetrinjska tragedija, 99.; “Na božjo pot”, u: Zgodbe mučeništva Slovencev, 30., 43.; Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 459.; J. ZDEŠAR, Spomini na težke dni, 30.-31.; R. LELJAK, Teharje, 9. 730 Z. ZAVADLAV, Partizani, obveščalci, jetniki. Iz dosjeja Zavadlav 1944-1994 (Ljubljana 1996.), 247.; Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 651.-655. 111 izdvojenih časnika, svezanih ruku krenula je “prema protutenkovskim jarcima”, koji su se nalazili nedaleko od logora.731 Nedugo nakon toga “zarežale su strojnice”.732 Čini se da je ista sudbina očekivala i veliki broj zarobljenika koji su svrstani u skupinu C i bili smješteni na otvorenom.733 Jednom od zarobljenika koji je svrstan u skupinu B partizan je navodno rekao: “sretan si da si ovdje.”734 Nakon što bi čuo svoje ime “prozvani je morao prijeći iz ograđenog prostora na logorsku cestu, gdje je bio panj i pokraj njega veliki smotak telefonske žice (…) kojom su onda vezali domobrance, po dvojicu s rukama na leđima.”735 Preko sanduka zarobljenici su se penjali u kamione, gdje su morali kleknuti i pognuti glave. U svakom kamionu bilo je po četiri-pet naoružanih partizana. Komesari su dugo prozivali, a “auto za autom, odlazio je sa žrtvama.”736 Prema sjećanju, u 14 dana boravka u logoru (od 3. lipnja) vidljivo je smanjen broj zarobljenika. Kasnije je smanjen intenzitet odvoženja prema masovnim grobnicama, iako je većina osoba iz skupine C “osuđena na smrt”.737 “Pet tjedana, svaku večer dovozili su osam do deset velikih teretnih kola punih svezanih domobranaca. Nabacali su ih kao drva. Bili su već napola mrtvi.”738 S obzirom da sva sjećanja navode kako se je logor stalno popunjavao novim zarobljenicima teško je utvrditi pravo brojčano stanje, prema literaturi u logor je dopremljeno između 7.000 i 8.000 ljudi.739 Prema iskazu jednog od zarobljenika, koji je u logoru dočekao amnestiju, navodi se da je, od oko 5.000 slovenskih domobrana, nakon što su odvezli sve koji su svrstani u skupinu C, ostalo samo 225 osoba iz grupe A i B.740 Sa skupinom maloljetnika ostao je i Justin Stanovnik, koji navodi kako je od ukupnog broja zarobljenika ostalo oko 500 osoba.741 Od tog broja, pretpostavlja se da je početkom kolovoza dio maloljetnika likvidiran u Dolini zvončkov pod Homom.742 Preostalima je sudila komisija (komesar, dva partizana i partizanke i daktilografkinja) organizirana u logoru. Nakon saslušanja najveći dio zarobljenika osuđen je na 3 – 6 mjeseci zatvora s prisilnim radom. Točan broj osoba 731 Vetrinjska tragedija, 100.-101.; M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 74.; Janez ČERNEJ, “Teharski grobovi”, Zaveza (Ljubljana), god. X., br. 2, lipanj 2002., 62. 732 Križev pot slovenskega domobranstva, 16.; Vetrinjska tragedija, 100.-101.; M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 64. 733 Križev pot slovenskega domobranstva, 17.; Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 463.; L. FRANČIČ-BERDEN, “Odhajali so s smrtjo v očeh”, 72. 734 Vetrinjska tragedija, 104. 735 Vetrinjska tragedija, 112., 115; “Na božjo pot”, u: Zgodbe mučeništva Slovencev, 34.; M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 80.; R. LELJAK, Teharje, 34., 50., 97.; Jože CERAR, “Iti skozi Teharje in ostati živ”, Zaveza (Ljubljana), god. X., br. 2, lipanj 2002., 52.-59.; J. ZDEŠAR, Spomini na težke dni, 32.-33. 736 Križev pot slovenskega domobranstva, 18. 737 Vetrinjska tragedija, 103.-104.; J. ZDEŠAR, Spomini na težke dni, 38. 738 Vetrinjska tragedija, 105.; M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 82.; “Na božjo pot”, u: Zgodbe mučeništva Slovencev, 45. 739 M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 64. 740 Vetrinjska tragedija, 106. 741 Justin STANOVNIK, “Teharska nedjelja”, Zaveza (Ljubljana), god. II., br. 3., rujan 1992., 9.-13. 742 J. STANOVNIK, “Množična morija mladoletnih domobrancev na Teharjah”, Zaveza (Ljubljana), god. XII., br., 3., rujan 2002., 66.-71.; Pavel KOGEJ, “Poboj mladoletnih domobrancev”, Zaveza (Ljubljana), god. II., br. 3., rujan 1992., 4.-9. 112 smještenih u navedenom logoru nije još uvijek utvrđen, no navodi se da je svega 380 osoba dočekalo opću amnestiju proglašenu 3. kolovoza 1945. godine.743 U okolici Celja nalazi se više masovnih grobnica: Stari Hrastnik, Huda jama, Marnska kapela, rudnik u Dolu, rudnik Ana, Pod Jelenico, Praprotno, Rikelnov kamenolom, Klembasov kamenolom i Retje.744 Prema već opisanom itinereru, većina zarobljenika odvedena je prema Laškom i Hrastniku.745 “Nakon dva sata vožnje pokraj Rimskih toplica u smjeru Trbovlja.”746 Po dolasku “postavili su nas u tri reda pod jakom stražom (...) Tu su nas izuli i u parovima vodili u smjeru odakle se čuo zvuk strojnica. Tu je bila grobnica. Oko nje je bilo rasvijetljeno s električnim svjetiljkama.”747 Dio zarobljenika uspio je razvezati žicu i pobjeći prije strijeljanja,748 dok su poneki zarobljenici, preživjeli pad u jamu, pa navode: “dva partizana su stajala na rubu jame i pucala žrtvama u zatiljke. Pucnji su odjekivali u punoj tišini, bez riječi. Ostale partizane nisam vidio. (…) Odvezali su nas od drugih domobranaca. Stali smo ispred jame. Hitac u mog supatnika bio je pun pogodak, a mene je zračni pritisak od tog hica bacio u jamu pa me je meni namijenjen metak samo okrznuo po licu. Pao sam na gomilu krvavih tjelesa i onesvijestio se.”749 Prema iskazima, kada bi im ponestalo streljiva, “žive su bacali u jamu i za njima dodali ručne granate, a nakon toga jamu zasipali vapnom.”750 Iste događaje potvrđuje i iskaz pripadnika partizanske jedinice koji navodi da su svi zarobljenici koje su Britanci izručili JA strijeljani. “(…) vidio sam da su ih navečer vozili u brda. S njima je bilo i civila (…).”751 Zarobljenici iz logora Viktring izručeni na području Rosenbacha (željeznička postaja sv. Helena/Maria Elend), nakon prelaska granice usmjeravani su prema Jesenicama i Kranju. Po preuzimanju od partizanskih jedinica, kako navodi Milan Zajec, započela je vika “Psi bijeli van, sada ćete platiti”752 i oduzimanje svake vrjednije imovine.753 Kako se je vlak zaustavljao,

743 Ukaz Predsjedništva AVNOJ-a o općoj amnestiji i pomilovanju Vidjeti u: Službeni list Demokratske federativne Jugoslavije, god I, br. 56., Beograd, 5. kolovoza 1945., 1.-2. 744 M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 75.; Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 186.-192.; R. LELJAK, Teharje, 28.-35.; R. LELJAK, Teharske žive rane, 95.-106.; M. ŠIMUNDIĆ, Hrvatski smrtni put, 393.-395 745 Križev pot slovenskega domobranstva, 20.-21.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 301. 746 Isto.; M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 85. 747 Vetrinjska tragedija, 112.-113.; Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 464.- 465.; “Na božjo pot”, u: Zgodbe mučeništva Slovencev, 35. 748 Vetrinjska tragedija, 115.; M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 86., 87. 749 M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 94.-95.; Otvoreni dossier: Bleiburg, 114.-115. 750 M. KLEPEC, Teharje so tlakovane z našo krvjo, 85. 751 Vetrinjska tragedija, 116. 752 “Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev, 2.-52.; Vidjeti i: M. ZAJEC, “Iz groba je ustao i hoda među nama”, Ameriška domovina, 3.-13. ožujak 1975.; M. ZAJEC, “Iz groba je ustao i hoda među nama”, Iskra (München), br. 578., 15. svibnja 1975.; br. 580., 15. lipnja 1975.; Ušli so smrti. Poročila treh rešencev iz množičnega groba v Kočevskem Rogu (Celovec, Ljubljana, Dunaj 1998.), 21.-101.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 451.-459.; Ivo ŽAJDELA, Kočevski Rog (Maribor 1990.), 45.-63.; M. ZAJEC, “U jami nas je ostalo osamnaest živih…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 120.-121.; M. ZAJEC, “Kočevski Rog. Brezno”, Zaveza (Ljubljana), god. VI., br. 2., lipanj 1996., 33.-36. 753 Vetrinjska tragedija, 60., 62.; T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 29., 33. 113 tako je isti doček pripremalo i građanstvo, uzvikujući “Dajte ih ovamo da tu pobijemo proklete pse.”754 Na isti način dočekan je i dio kolona zaustavljen pred mostom. Prema naredbi dvoje po dvoje je prelazilo most, na kojem je bio veći broj partizana i civila sa svakojakim oružjem i oruđem u rukama. Pri prelasku zarobljenici su udarani i bacani u vodu. “Na takav način izgubili smo nekoliko stotina zarobljenika iz kolone.”755 U Kranju su zarobljenici uglavnom smještani u logor, koji su za vrijeme rata izgradili Nijemci. Logor se sastojao od nekoliko baraka okruženih s tri reda bodljikave žice. Prema navodima u logoru je bilo oko 5.500 zarobljenika.756 Po dolasku, zarobljenicima su oduzimali odjeću i obuću, pa su uslijedila razvrstavanja časnika i dočasnika.757 Uslijedila su svakodnevna ispitivanja o jedinicama kojima su zarobljenici pripadali i koju su dužnost obnašali.758 “Ubrzo su došli domaći partizani koji su tražili poznanike.”759 Malo ljudi se javljalo na upit, jer “je svatko vidio što se događa s onima koji su se javili”.760 Prema Hećimoviću, za vrijeme osmodnevnog boravka u logoru zarobljenici su se izmjenjivali i stalno su dolazile nove grupe, a hrana je bila podijeljena svega tri puta.761 U prva tri dana, iz logora je odveden veliki broj zarobljenika, od kojih se posebno izdvaja 200 časnika, dok je kasnije i ostatak zarobljenika praćen psovkama stanovništva upućen prema željezničkoj postaji762, a od tuda prema Ljubljani (Št. Vidu).763 U istom smjeru krenuo je i veći broj zarobljenika koje su partizani doveli do Škofje Loke. Po izlasku iz vlakova zarobljenici su svrstani u kolone koje je s obje strane pratila partizanska straža. Prema već opisanom običaju kolona je morala trčati naprijed-natrag.764 Sa stanice kolone su upućene u samostan, na čijem ulazu “je stajalo 6 partizana, koji su svakoga pretukli kundacima.”765 Samostan se ubrzo napunio, pa “ponekad nije bilo moguće niti sjesti.”766 Tek pojedina sjećanja navode kako je u samostanu bilo oko 3.000 zarobljenika. Među njima bilo je “ustaša i hrvatskih domobrana (…) no bilo je i Nijemaca”.767 Nakon popisivanja razvrstane su, poput logora Teharje, tri skupine (1, 2 i 3).768 Skupina broj 3

754 Vetrinjska tragedija, 62.; T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 24., 29.; Ušli so smrti, 114.-115. 755 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 26.; A. BELJO, Yu – Genocide, 145.- 148. 756 Vetrinjska tragedija, 61. 757 T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 27., 29.; “Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev, 9. 758 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 28. 759 “Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev, 8. 760 Isto. 761 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 29. 762 “Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev, 9.; T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 33. 763 Vetrinjska tragedija, 61.; T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 30., 33. 764 Križev pot slovenskega domobranstva, 22.; T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 46.; M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 153. 765 Križev pot slovenskega domobranstva, 23.; “Poročilo gorenjskega fanta, ki se je z božjo pomočjo rešil gotove smrti”, u: Taboriščni arhiv priča (Buenos Aires 1974.), 232.-239. 766 T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 37. 767 Isto, 35., 37.; Vidjeti i: Otvoreni dossier: Bleiburg, 116.-117.; M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 153. 768 Vetrinjska tragedija, 65. 114 većinom je likvidirana u okolici Škofje Loke.769 “Titovi partizani noću odvoze skupine po trideset, četrdeset, a i više na stratište, najčešće u Bodoveljsku jamu ili jamu pod Blagošem.”770 Zarobljenici su u parovima, povezani žicom odvođeni i prema Poljanskoj dolini, nedaleko Škofje Loke. Jedna od skupina, u kojoj su bile 42 osobe napustila je logor 30 svibnja.771 Do sredine lipnja svi zarobljenici su napustili logor i velika većina je usmjerena, kako je rečeno prema Št. Vidu, koji se često spominje kao “posljednja stanica pred Kočevskim Rogom. Dio zarobljenika krenuo je vlakom, “u vagone su nas utrpali toliko da smo jedva stajali”.772 Kako je kod Sore most bio porušen, kolona je nastavila pješice prema Št. Vidu. Većina kolona stigla je do logora pješke. Po dolasku, zarobljenici su smješteni u dvorištu, nakon čega im je oduzeta bolja obuća i odjeća.773 France Dejak navodi kako su uslijedila pregledavanja. “Morao si pokazati što imaš (…) Ako si imao kakvu vrijednost, uzeli su, a zatim počeli udarati.”774 Logor je organiziran na mjestu nekadašnjeg samostana (Škofovi zavodi) nedaleko Ljubljane. “Goni, ulazi! (…) Urlanje i prijetnje izbezumljenih pobjednika poredanih s obih strana ulaza.”775 Prve slovenske izbjeglice koje su 8. svibnja kod Borovlja uhvatili partizani pristigle su u logor i navode, kako su po dolasku u logoru zatekli njemačke i talijanske vojne zarobljenike, a s vremenom logor se popunjavao, kako se navodi, i s ustašama, četnicima i domobranima.776 Neka od sjećanja navode kako su pristigli četnici “bili u znatno povoljnijem položaju”.777 Kroz logor je prošao i J. Hećimović, prema čijoj je procjeni u logoru bilo oko 10.000 vojnika NDH i civila. Ova brojka čini se upitnom, pa je osim toga zanimljivo kako autor navodi da je u logoru vidio dr. Milu Budaka, Nikolu Mandića, generala Mirka Gregurića i pukovnika Jucu (Juraja) Rukavinu.778 Iako za mnoge od njih ne postoje podaci, Nikola Mandić u svojoj izjavi navodi da je prošao kroz Ljubljanu, no ne spominje boravak u logoru.779 Po dolasku većina osoba je popisana, dani su im upitnici s osnovnim podacima i pregledana im je imovina.780 Kod prve skupine, žene su smještene po sobama, dok su

769 T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 44., 46. 770 Isto, 37. 771 Vetrinjska tragedija, 68.-69. 772 Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev, 10. 773 Isto.; T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 58.; Ušli so smrti, 118. 774 Ušli so smrti, 171. 775 Mladen ŽIGROVIĆ, “Iz nezaboravnih dana”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 130.; B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 91.-92. 776 Križev pot slovenskega domobranstva, 26., 27. 777 V. ZEČEVIĆ, Zovik na križnom putu, 29.; J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 32. 778 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 30.-31. 779 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izjave zarobljenih i izručenih dužnosnika NDH i drugih pojedinaca o povlačenju hrvatske vojske i civila prema Austriji”, u: Spomenica Bleiburg, 94. 780 Ušli so smrti, 119.-120.; Janko ŠTERBENC, “Janko Šterbenc – skok s vlaka smrti”, u: I. ŽAJDELA, Kočevski Rog, 13.-21.; Mladen ŽIGROVIĆ, “Iz nezaboravnih dana”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 137. 115 muškarci za vrijeme cijelog boravka ostali u dvorištu. “Većina je 7-10 dana ostala tamo na pijesku, po sucu i kiši, bez hrane, neki samo u majicama.”781 U prvih šest dana nisu dobili nikakvu hranu, dok je nakon toga podijeljena “topla, zelena voda”.782 Prema sjećanjima zarobljenici su pojeli svo lišće na okolnom drveću.783 Radi nedovoljne prehrane zarobljenicima su se “gnojile čeljusti, obrazi, nepce i jezik”.784 Kod svakog pregledavanja i saslušavanja “mlatili su puškama po našim glavama”.785 Svjedočanstva opisuju različita maltretiranja koja su se svakodnevno ponavljala: “(…) momke su skinuli do gole kože, natakli im vreće na glavu i natjerali ih na dvorište gdje bi ih mlatili po glavi tako dugo dok jadnici ne bi izdahnuli”.786 Žene koje su se nalazile u logoru dobivale su svakodnevno krvavo rublje na pranje, “o njemu su se držali komadi kože, pa čak i mesa”.787 Isti postupak bio je i s većim brojem svećenika smještenim u logoru.788 U logoru je bilo i ranjenika koji su 14 dana, bez opskrbe bili smješteni u dvorištu. Poslije toga nabacani su na kamione, “polumrtvima, jezici su im doslovce visili iz usta (…)” i odvedeni do Brezarjevog ponora.789 Pri razvrstavanjima uvijek su izdvajane ustaše, za koje se pretpostavlja da su ubijeni negdje u okolici Ljubljane.790 Hećimović opisuje kako su u grupama odvođeni prema čistini, nedaleko Save na kojoj se nalazila kapelica Sv. Katarine.791 Prema procjeni u navedenom logoru nalazilo se oko 5.000 slovenskih domobrana i civila.792 Ukupan broj zarobljenika nije moguće utvrditi, s obzirom da su se stalno dolazili novi zarobljenici.793 Prema iskazu jednog od zarobljenika “svake se večeri (…) zaustavilo osam do deset praznih kamiona. (…) Partizani bi vezali domobrance, po njih pet zajedno, a onda ih odvozili teretnjacima. (…) Za manje od jednog sata kamioni bi se vraćali prazni (…).”794 Ivan Gugić, pripadnik XI. dalmatinske brigade bio je u Kranju tj. Primskovu (24. ili 25. svibnja), kada je stiglo naređenje Štaba 26. divizije “(…) da se izaberu iz cijele brigade (imala je četiri bataljona) najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak, od kojih bi stvorili posebnu četu.” Nakon jednog dana Gugićeva četa,

781 Vetrinjska tragedija, 70. 782 Križev pot slovenskega domobranstva, 27.; T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 59.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 242., 257. 783 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 31.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 246.; M. ŽIGROVIĆ, “Iz nezaboravnih dana”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 141. 784 Križev pot slovenskega domobranstva, 28.; B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 236. 785 Vetrinjska tragedija, 71.; T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 60. 786 Križev pot slovenskega domobranstva, 27. 787 Isto. 788 Isto. 27.-28. 789 Janko MAČEK, “Križev pot od Ljubljanske bolnišnice do Brezarjevega brezna”, Zaveza (Ljubljana), god. 8., br. 4., 1998., 48.-53.; Brez milosti: ranjeni, invalidni in bolni povojni ujetniki na slovenskem, 36.-37.; Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 168.-169.; Vetrinjska tragedija, 79. 790 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 308.-309. 791 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 35. 792 Križev pot slovenskega domobranstva, 27. 793 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 32. 794 T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 59. 116 krenula je kao pratnja i osiguranje novoformirane jedinice od 60 – 70 ljudi (glavni komandant Simo Dubajić, načelnik Štaba IV. armije, Operativni odsjek), u pravcu Ljubljane.795 Ova jedinica stigla je u logor, no kako navodi: “Nama nisu dali pristupa među logoraše, ali je ona izabrana četa ubijalaca ulazila u logor i pljačkala satove, naliv-pera, prstenje, zlato, itd.”796 Veliki dio zarobljenika koji je stigao do logora u Št. Vidu likvidiran je u masovnim grobnicama diljem Slovenije. Jedan dio, kako se navodi ubijen je u samom logoru i pokopan u Brezarjevom ponoru, uz gornji tok potoka Glimščica (sjeverozapadni rub Ljubljane). Kao potvrda korisna je izjava Slavka Milavca, načelnika UDBA-e za područje Škofje Loke, a zatim i za cijelu gorenjsku oblast. On navodi kako su “pod izlikom da idu nekamo na rad, skupili 40 do 50 dobrovoljaca, koje smo zatim otjerali u Brezarjev ponor da ondje iskopavaju mrtvace. (…) Pošto su obavili posao, svi su domobranci poubijani.”797 Isti slučaj bio je i s jamom koja se nalazila nedaleko Podutike. “Kako je iz ponora i jama, u koje su bile bačene lešine, počela proticati smrdljiva voda”, odlučeno je da se ponor prekopa i leševi prebace u, za to predviđene jame.798 Ignac Jansa navodi: “Vlastitim očima sam vidio, kako vade najedanput po više svezanih i trulih lešina; vidio sam razne udove tijela, ruke, noge, sve što su kliješta mogla stisnuti. U ponor se je spuštalo nekoliko njemačkih zarobljenika, koji su postavljali ljudski teret u ždrijelo kliješta. Sve ovo je bilo užasno i širilo nepodnosiv smrad.”799 Prema relativno rijetkim sjećanjima spominje se i masovna grobnica na Igu, kod koje su “(…) zvjerski mučili i na kraju pobili” sve zarobljenike.800 U spomenutim grobnicama likvidiran je (pretpostavlja se) veći broj ranjenika koji su vlakovima krenuli iz Ljubljane u pravcu Kranja, Ljubelja i Jesenica.801 Zasigurno najveća grobnica na području Slovenije, svakako je Kočevski Rog (istočno od Kočevja). Na spomenutom području nalazi se više grobnica; Na križanju, Pod Krenom, Macesnova gorica, pod Rugarjevim klancem, Žepna jama, Cinkov križ, Ceteški gozd i Ruperč vrh).802 Dio zarobljenika dovažan je vlakovima na željezničku postaju u Kočevju,803 dok je ostatak zarobljen u sjevernoj Sloveniji, dopremljen teretnjacima.804 Veliki dio zarobljenika

795 Ivan GUGIĆ, “O pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 126.; Otvoreni dossier: Bleiburg, 188. 796 I. GUGIĆ, “O pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga”, u: Bleiburg 1945. – 1995, 126.-127.; Isto: J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 390.-391. 797 Vetrinjska tragedija, 78.-79.; Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 476. 798 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 307. 799 Isto. 800 Vetrinjska tragedija, 79.; Vidjeti i: Otvoreni dossier: Bleiburg, 119. 801 Tabor, br. 1-2, 1964.; J. MAČEK, “Križev pot od ljubljanske bolnišnice do Brezarjeva brezna”, 48.-53; Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 169.; Brez milosti: ranjeni, invalidni in bolni povojni ujetniki na slovenskem, 332.-349. 802 Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 178.-179. 803 “Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev, 11.-12.; N. TOLSTOY, Celoveška zarota. Vojni zločini in diplomatske tajnosti, 15.-16.; V Rogu ležimo pobiti, 75.-76.; Ušli so smrti, 171. 804 Križev pot slovenskega domobranstva, 30. 117 doveden je pješke, praćen jakom vojnom stražom. U pravcu prema Staroj Žagi ubijeno je oko 14.000 ljudi. Radilo se o sedam transporta, od kojih je svaki vlak imao 40 do 45 (navodi se i 50 do 60) vagona i vukle su ga tri lokomotive.805 Pretpostavlja se da su likvidacije provodili pripadnici 11. brigade 26. divizije, koja je bila uključena u 8. dalmatinski korpus. Svi zarobljenici prvo su odvedeni u Marijin dom ili u gimnaziju u Kočevju, a nakon toga prema masovnim grobnicama.806 Dolaskom u zgradu gimnazije, smješteni su po sobama, nakon čega je uslijedilo pretraživanje i formiranje kolona od 20 osoba koje su čekali kamioni.807 Istu proceduru prošle su i skupine dovedene u Marijin dom, gdje su im čak i gumbe potrgali, nakon čega su svi morali “zavinuti rukave i prekrižene ruke staviti iza leđa, nakon čega su ruke jako svezane.”808 Nakon toga vezani su po dvoje i ukrcani na prijevoz.809 Putem nisu smjeli dizati glave, kako ne bi vidjeli u kojem smjeru se kreću.810 Cijelim putem partizanska pratnja udarala je zarobljenike.811 Kako su se približavali gubilištu, čuli se je strijeljanje i vriskanje zarobljenika.812 “(…) s kamiona na cestu su nas istovarili partizani u okrvavljenoj odjeći i s zasukanim rukavima.”813 Po dolasku, ruke su im razvezane, te su svučeni (neki čak do gola), “na lijevo sam vidio hrpe sortiranih majica, hlača i suknjica”.814 Zarobljenici su krenuli stazom (oko 100 m) posipanom debelim kamenjem, prema jami. “Na svakih pet koraka stajao je stražar, na svakoj strani po jedan. Svi su imali palice, svaki nas je zaustavio i udarao (…)”.815 Putem do jame neki od zarobljenika su morali sjedati, pa se dizati, što je uzrokovalo da im žica na rukama svaki put zareže meso.816 Došavši do jame, svi su morali dati svoje podatke.817 Tako su, kako se navodi, kontrolirali tko ima zlatne zube.818 “Oko jame (…) je bilo sve krvavo i sve puno ljudskog mesa.”819 “Kad su me naterali da trčim, požurio sam što sam brže mogao, jer su me tukli sa obe strane. Kad sam dotrčao do jame zapazio sam grupu

805 Isto, 29. 806 Isto, 29. 807 T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 76.-77.; B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslovensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 49. 808 Vetrinjska tragedija, 81.; T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 72.-75.; B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslovensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 51.; Ušli so smrti, 173. 809 I. GUGIĆ,“O pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog Roga”, u: Bleiburg 1945. - 1995., 127. 810 Ušli so smrti, 175.; France KOZINA, Temelji osvobojenja (Niagara Falls 1993.), 41. 811 “Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev, 14.; V Rogu ležimo pobiti, 84.-85. 812 “Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev, 15.; Ušli so smrti, 125. 813 T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 78. 814 Isto, 79. 815 Vetrinjska tragedija, 81.; V Rogu ležimo pobiti, 85.; B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslovensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 52.; Janez GRIL, “Bog je hotel imeti priče”, u: I. ŽAJDELA, Kočevski Rog, 23.-26.; Rudolf MATOLNIK, “Svjedok pokolja u Kočevskom Rogu”, Politički zatvorenik (Zagreb), god. VIII., br. 81., prosinac 1998., 48. 816 “Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev, 16. 817 Ušli so smrti, 127. 818 Isto, 176.; Isto: F. KOZINA, Temelji osvobojenja, 58. 819 Vetrinjska tragedija, 84.; Križev pot slovenskega domobranstva, 30. 118 partizana, koji su streljali u jamu još napola žive domobrance i bacali bombe, da je sevalo i grmelo kao da je oluja.”820 Drugi sudionik navodi kako je skočio prije negoli što su vojnici zapucali, te pao u jamu, punu mrtvih tijela.821 “Podamnom je bilo strašno jaukanje (…), krv je tekla po meni i slijevala mi se u usta”.822 U jami je bilo hladno “pa smo uzimali odjeću od onih kojima više nije trebala”.823 Jedan od preživjelih u jami je proveo cijeli dan, te navodi kako je tom prilikom ubijeno oko 1000 osoba. Prema svjedočenju Milana Zajeca strijeljanje je trajalo dva dana i u jami ih je preživjelo osamnaest (u konačnici je uspio pobjeći samo Zajec). Partizani su na gubilištu stražarili sve do 5. lipnja, kada je u jamu nabacano kamenje, te u više navrata i ručne bombe.824 Ivan Gugić potvrđuje neke od spomenutih navoda, opisujući: “po svoj prilici 27. svibnja 1945. pošao je jedan kamion ubojica i četiri zatvorena kamiona ('crna marica') sa zarobljenicima. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana radi kupljenja i otpreme robe poubijanih zarobljenika. (…) Išli smo najprije prema Ljubljani i 1.5 km te smo onda skrenuli desno, širim poljskim putem, i išli oko 3 km. (…) Došavši tamo vidio sam skupinu zarobljenika, oko 50 ljudi, koje skidaju i vežu žicom za ruke po dva i dva, za mišicu, te su ih opet u parovima povezali i između sebe žicom. (…) Ubijanje je vršeno na jami i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 m. Mnogi nisu bili izdahnuli, nego strašno jaukali u jami, na što su partizani od vremena do vremena bacali englesku bombu u jamu.”825 Prema njegovoj procjeni, “kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna ´tura´ i to cijeli dan, ukupno oko 40 kamiona. Navečer su se hvalili da su ubili 800-1000 ljudi.”826 Nakon završenog zadatka, “ubijalačka četa”, kako se navodi, otišla je na (nagradni) odmor, na Bled.827 Broj osoba ubijenih u Kočevskom Rogu nije točno utvrđen, prema jednom od prvih dostupnih napisa “Križev pot slovenskega domobranstva” u Kočevskom Rogu je stradalo oko 18.600 protivnika novog režima, od kojih se izdvaja 3.000 slovenskih vojnika i civila. 828 Prema “Vetrinjskoj tragediji” navodi se da je ubijeno oko 3 – 4.000 slovenskih domobrana, oko 3.000 srpskih dobrovoljaca, 1.000 crnogorskih četnika, oko 2.500 hrvatskih domobrana i ustaša. Kočevski Rog je i grobnica velikog broja civila uhićenih neposredno po završetku

820 “Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev, 16. 821 Vetrinjska tragedija, 82.; Ušli so smrti, 127., 176. 822 T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 87. 823 Ušli so smrti, 128. 824 Vetrinjska tragedija, 83.; Križev pot slovenskega domobranstva, 30.; “Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev, 19.; Ušli so smrti, 129. 825 I. GUGIĆ, “O pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga”, u: Bleiburg 1945. – 1995, 126.-127.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 390.-391. 826 I. GUGIĆ,“O pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog Roga”, u: Bleiburg 1945. - 1995., 127. 827 Isto, 128. 828 Križev pot slovenskega domobranstva, 31. 119 Drugoga svjetskoga rata.829 O broju ubijenih raspravlja se i u “Bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda”, koja prema izjavama svjedoka navodi da je “u Kočevlju i njegovoj okolici ubijeno više od 20.000 zarobljenika, stanoviti broj civila, među njima je bilo žena i djece.”830 U istoj knjizi navodi se kako je nakon likvidacija bila prisutna komisija (dva pukovnika, nekoliko pukovnika-poručnika, i majora, te tri civila), koja je nadgledala pakiranje odjeće i uniformi. “Šef komisije bio je Dule Korać, a primao ih je u ime streljačkog voda njegov zapovjednik Simo Dubajić.”831 Pri slaganju robe u bale i njezine otpreme sudjelovao je Ivan Gugić koji navodi da je njegova jedinica poslala iz Kočevja preko 20 vagona robe skinute sa zarobljenika.832 Prema njemu, “stizalo je dnevno po 10 i više vlakova sa plombiranim, zatvorenim vagonima, uvijek najmanje 10 a gdjekad i po 20. (...) Skoro svi su bili vojnici- muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. (...) Sve ubijene odveli su na dvije jame-bilo ih je 30-40.000 u 8 dana.”833 Sam Dubajić u intervjuu s Nokolaiem Tolstoyem, objavljenom 1990. u beogradskoj “Dugi”, opisuje likvidacije 30.000 ljudi.834 Pet godina kasnije, u tjedniku ”Globus” također tvrdi “(…) Ja sam doveo 30 tisuća ustaša na Kočevski Rog. O tome postoji čak i dokument na engleskom. Tito je donio odluku da oni nestanu, a ja sam samo izvršio zadatak. (…) Koliko ja znam žene i dece nije bilo. Ranije prije Kočevskog Roga, kad smo od Engleza preuzimali hrvatske, dakle ustaške i domobranske zarobljenike, i zatim ih u konvojima slali u Jugoslaviju, primali smo samo vojnike. (…)”835 Iste podatke donosi i John R. Lampe prema kojem je ”više od 30.000 osoba optuženih za kolaboraciju, ali ne i ratne zločine, ubijeno u slovenskim šumama, na Bleiburgu i Kočevskom Rogu.”836 Prema nekim podacima koje navodi slovenska komisija za istraživanje broja ubijenih spominje se da je u Kočevju oko 700 osoba dočekalo amnestiju objavljenu u kolovozu 1945. godine.837 Ukupnim pregledom, široki raspon brojki ne omogućuje konkretnije zaključke. Sama sjećanja opterećena su “vlastitim dojmovima”, dok se otvorena “hvaljenja” sa sudjelovanjem u likvidacijama 30.000-40.000 osoba ne mogu smatrati “ozbiljnim”. Prema svemu čini se da bi prve procjene, koje donosi slovenska historiografija mogle biti najbliže ukupnoj procjeni.

829 Vetrinjska tragedija, 79.-80.; Isto: T. KOVAČ, V Rogu ležimo pobiti, 71. 830 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 176. 831 Isto, 177. 832 I. GUGIĆ,“O pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog Roga”, u: Bleiburg 1945. - 1995., 127. 833 Isto.; Tudi mi smo umrli za domovino: zamolčani grobovi in njihove žrtve, 421. 834 “Partizanska igra rogenrol”, Duga (Beograd), br. 424., 26. svibnja do 8. lipnja 1990., 26.-28. 835 Simo DUBAJIĆ, “Ne kajem se što sam ubio 30.000 Hrvata!”, Globus (Zagreb), br. 217., 3. veljače 1995., 46.- 47., 49. 836 John R. LAMPE, Yugoslavia as History. Twice there was a country (Cambridge 1996.), 224.; Usp. M. ŠIMUNDIĆ, Hrvatski smrtni put, 376. 837 I. ŽAJDELA, Kočevski Rog, 10. 120 Ako se vratimo ispratiti kolone, jedan dio kolone iz Maribora krenuo je prema Ptuju i Slovenskoj Bistrici. Jagica Galić navodi kako ih je partizanski čuvar obavijestio da idu u Mitrovicu, te dodao “ne znam kada ćete stići. Ni meni nije lako, umoran sam. Osobito mi se gadi gledati kako zlostavljaju ovu mladost kao da su robovi.”838 Isti, humaniji postupak spominje i Frano Dušević.839 Stigavši do Ptuja kolona je dobila novu, gušću pratnju.840 Na ovom dijelu puta Hrvoje Huptfeld svjedoči, kako je partizanska pratnja dozvoljavala da zarobljenici primaju hranu koju su im davali stanovnici tog kraja.841 Nedaleko Ptuja organiziran je logor Strnišče pod upravom mariborske OZNA-e. U početku isti prostor služio je kao istražni zatvor područne OZNA-e za Ptuj. O njegovoj organizaciji svjedoči nam Zdenko Zavadlav, koji navodi da je u logoru bilo oko 5000 ležajeva, namijenjenih onim zarobljenicima kojima je određeno odseljenje.842 Prema Mati Šimundiću, na raskršću ispred Ptuja odvojena je skupina od 5000 osoba i odvedena u logor Strnišče.843 Iako za smještaj u ovom logoru nema svjedočanstava, malo je vjerojatno, ako je logor imao 5.000 mjesta, da su ona popunjena samo izbjeglicama iz NDH. Povrh svega, već je prije rečeno kako su zaključci Mate Šimundića i inače podosta pretenciozni. Iz Celja veći dio kolone krenuo je prema Zidanom Mostu. Na tom putu “vidjeli smo strašne zločine: iznakažena i isječena tijela. O stablima su visjela gola tijela, izbodena noževima na mnogim stranama, s izvađenim očima, srcem, jezikom, odrezanim spolnim organima, iščupanim noktima, s izvučenim crijevima, s odsječenim glavama itd.”844 Osim toga zarobljenici u koloni “polugoli i bosi” bili su izloženi “najstrašnijim mukama”.845 Sličan opis ostavio je i Miljenko Perić, navodeći: “Slijedeća noć nas je zatekla na cesti između Celja i Zidanog Mosta. To je bila najteža i najkrvavija noć na cijelom putu od Bleiburga do Zagreba, odnosno Samobora. Ljudi su već toliko iscrpljeni da spavaju u hodu. Neki su slabi i odvajaju se pa pokušavaju zaspati kraj ceste. Mnogi od njih koji su zaspali, više se nisu probudili.”846 Dolaskom pred grad, na samom mostu “(…) tada sam vidio, da odbrojavaju i svakog 10. strijeljaju, te mrtva tijela bacaju u rijeku Savu ili Savinju.” Nakon “sita i rešeta” u kojem je nestalo, kako se navodi, “više stotina hrvatskih vojnika”, kolona je krenula dalje. 847 Dio je zanoćio pred Zidanim Mostom. Ujutro kada je izdan nalog za pokret, dio zarobljenika nije se postrojio radi čvrstog sna. Nakon što su kolone krenule, “čuli smo rafale automatskog 838 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 332. 839 F. DUŠEVIĆ, “1945. – put suza i nade (Križni put Jose Duševića iz Ljupča)”, 334.-335. 840 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 332. 841 H. HAUPTFELD,“Suza za Bleiburg”, u: B. KOVAČEVIĆ, Suza za Bleiburg, 100. 842 Z. ZAVADLAV, Partizani, obveščevalci, jetniki, 247.-249. 843 M. ŠIMUNDIĆ, Hrvatski smrtni put, 413.-414. 844 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 354. 845 Isto. 846 M. PERIĆ, Svjedočanstvo 1945 – 1995. Bleiburg, 41.; Stjepan KRPAN, “Na Križnom putu (zapamćenja jednog sudionika)”, u: Od Bleiburga do naših dana, 202. 847 N. PAVELIĆ,“Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 196.-197. 121 oružja, hice iz pušaka, a isto tako stenjanje umirućih.” Tom prilikom navodi se da je ubijeno oko 150 osoba.848 Čini se da su kod Zidanog Mosta kolone presijecane, pri čemu je dio zarobljenika odveden u šumu i nije se vratio.849 Na isti način, “Presjekoše kolonu duboko od začelja i stjeraše nas u jedan prostrani štagalj (…). Partizani su vezali jednog po jednog i počeli ubijati, prvo one koji su bili bliži izlazu (otvoru).”850 Iako su brojke žrtava dosta različite i mogu se smatrati upitnima, čini se da se okolnosti koje se spominju uvelike podudaraju i tvore približnu sliku. Preživjeli zarobljenici krenuli su dalje preko Sevnice, Krškog i Brežica.851 Tek manji dio sjećanja opisuje boravak u školi u Sevnici. Prema navodima, većina zarobljenika bili su “hrvatski vojnici”, te manji dio pripadnici njemačke vojske i civili. U logoru su organizirana “prepoznavanja” ustaša, koji su nakon toga likvidirani. “Već na stepenicama tako su ih udarali kundacima, da su ljudi urlali od bola (…) Odveli su ih nekud u noć. Niti pola sata kasnije čuli smo strojopuščanu vatru (…)”.852 Sutradan dvadesetak mladića bilo je zaduženo da iskopa jame (1-2 km nedaleko od grada, uz Savu), u koje su bačeni poubijani. Navodi se kako je u tri navrata likvidirano, svaki put oko 120 osoba.853 Slične opise nudi nam iskaz, prema kome, “tu počinju torture, mučenja i pogubljenja koja su se najčešće izvodila noću. Idući dan su živi morali pokopati mrtve (…)”.854 Ukupni broj žrtava na području Slovenije teško je odrediti, s obzirom da se kroz dostupnu literaturu navode različite brojke i mnoga pretjerivanja. Mitja Ferenc, član projekta za evidentiranje masovnih grobnica, sudjelovao je u okupljanju podataka, prema kojima je utvrđeno 196 lokacija na kojima se nalaze grobišta, dok još 187 mjesta treba istražiti. Prema podacima najviše masovnih grobnica nalazi se u općinama Mislinja (15), Radovljica (14), Prebolt (13), Celje (12), Kamnik (12), Škofja Loka (10).855 Prema detaljnijoj podjeli Ferenc u članku “Kako do evidence prikritih grobišč v Republiki Sloveniji?”, navodi kako je najviše Hrvata stradalo u Teznom, no spominje i žrtve iz Sv. Barbare, Radovljice, Crngroba, okolice Krškog i Kočevskog Roga. Vojnici srpske nacionalnosti najviše su likvidirani na području Kočevskog Roga i Pohorja, dok je dio zarobljen blizu Laškog pogubljen na području rudnika u Starom Hrastniku. Slovenski domobrani vraćeni preko Rosenbacha odvođeni su na različite

848 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 351.; Usp. Isto, 354. 849 Žarko PERČINLIĆ, “Krvava zvijezda partizanska”, u: Miloš STOJAN, Bleiburg i križni put – zločin bez kazne (Livno-Zagreb 2004.), 204. 850 Anton BLAŽETIĆ,“Nitko nikome nije mogao pomoći”, Narod (Zagreb), br. 48., 15. rujna 1997., 15.; A. BLAŽETIĆ, “Nitko nikome nije mogao pomoći”, u: B. KOVAČEVIĆ, Suza za Bleiburg, 126. 851 D. PAVLINA, Da se ne zaboravi, 88.-89.; Stjepan KRPAN, “Na Križnom putu (zapamćenja jednog sudionika)”, u: Od Bleiburga do naših dana, 202.; Z. SPRINGER, Moj križni put, 170. 852 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 406. 853 Isto. 854 Joso RUKAVINA, “Sjećanje na 1945.”, u: Od Bleiburga do naših dana, 258. 855 M. FERENC, “Prikrita grobišča druge svetovne vojne v Sloveniji”, u: Kolo nasilja, ur. Monika Kokalj Kočevar (Ljubljana 2004.), 101. 122 lokacije oko Škofje Loke (Pevno, Trnje, Gabrovo, Bodovlje), dok su zarobljenici iz Št. Vida likvidirani u jamama Kočevskog Roga (Macesnovoj gorici). Manji dio zarobljenika stradao je u Brezarjevoj jami u Podutiku, gdje se pretpostavlja da su stradali i zarobljeni domobranski ranjenici. Prema podacima veći broj ranjenika likvidiran je u jami nad Glažuto (jama pri Konfinu I), Iška (Koščeva jama) i u Iškoj vasi. Najveći broj njemačkih grobnica nalazi se na području Gorenjske (Mošnje, Kranjska Gora, na Kočni, Begunje i Mojstrana), te manji dio u Primorskoj pokrajini (Bukovje, Divača, Obrov i Slopah).856 Ovi rezultati, iako vrijedni, predstavljaju tek manje od 5% ukupnih istraživanja. Pred nama ostaje mnogo otvorenih pitanja, za koja ponekad ne postoji prava volja da se riješe. Stoga je pravilan zaključak Jerce Vodušek Starič koja navodi da se odnos prema ne tako davnoj prošlosti može objasniti različitim motivima ili saznanjima, no to ne opravdava činjenicu da je upis žrtava u knjigu mrtvih i obilježavanje grobišta postao “instrumentarij za postizanje političkih ciljeva”.857 Nakon prelaska hrvatske granice “stigosmo do raskršća ceste prema Varaždinu na jednu stranu, a Krapini na drugu stranu”.858 Jedan dio kolona usmjeren je prema Krapini. Prema iskazima čini se da je pritisak pratnje na ovom dijelu puta malo popustio. “Čak su nam dopustili moliti vode po privatnim kućama.”859 Iste navode potvrđuje i svjedočanstvo osobe koja je smještena u dvorištu škole, okruženom jakom partizanskom stražom. Nakon dva dana kolona je krenula prema Sv. Križu tj. prema Mirkovcima.860 Prema običaju, tu su uslijedila ispitivanja. Prema iskazima, žene su često dolazile sa “košaricama punim narezanog kruha”.861 Prema svemu sudeći manja mjesta nisu imala organizirane logore, pa se navodi da je jedna od skupina smještena “u jedan mali perivoj”. Od tuda su odvojili žene i djecu, dok je ostatak kolone krenuo dalje prema Zagrebu. Sva ova zaustavljanja bila su tek usputna stajališta na putu povratka prema Zagrebu. Dio zarobljenika s raskršća upućen je prema Varaždinu. I na ovoj destinaciji sjećanja navode, kako je prelaskom granice bilo puno lakše. “Pod vatrom partizana dobacivali su nam kruha (…)”.862 No, čini se da je partizanska pratnja to zabranjivala, “tu je bilo dosta slomljenih rebara i kičmi i k tome razbijenih lubanja”.863 Prolazeći kroz grad Slavica Kumpf

856 M. FERENC, “Kako do evidence prikritih grobišč v Republiki Sloveniji?”, Prispevki za novejšo zgodovino, 136.; M. FERENC, Prikrito ino čem zakrito, 52.-72.; M. FERENC, “O izsledkih evidentiranja prikritih grobišč v RS”, u: Žrtve vojne in revolucije, 120.-121. 857 Jerca VODUŠEK STARIČ, “Kako se čistila Jugoslavija”, Gordogan (Zagreb) god. II (XXI), br. 4-5., ljeto- jesen 2004., 49. 858 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 225. 859 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 361.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 225. 860 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 275.; J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 292. 861 F. DUŠEVIĆ, “1945. – put suza i nade (Križni put Jose Duševića iz Ljupča)”, 342. 862 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 346. 863 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 255. 123 navodi kako su posebno grube bile partizanke: “Dajte nam jednu da joj sudimo”.864 Ova kolona nastavlja prema Ludbregu, Koprivnici i Đurđevcu. Na poljani kod Ludbrega zastao je jedan dio zarobljenika koji svjedoče o “neopisivim mučenjima”.865 Isti tretman nastavio se i na putu prema Koprivnici, kamo su kolone upućene trčećim korakom.866 Prema nekim sjećanjima navodi se da je doček u daljnjim mjestima bio ugodan i da im je dobacivana hrana,867 dok su tek malo dalje “čekali s kamenjem”.868 Prema svemu najpravilnije je zaključiti, kako navodi i jedno od sjećanja: “u nekim selima narod nas je dočekivao s hranom, dok u drugim s batinama.”869 Na putu prema jugu prvo veće sabiralište bilo je u Samoboru. I na ovom dijelu puta stanovništvo je “dobacivalo hranu i držalo kante vode kraj ceste.”870 U gradu i njegovoj okolici organiziran je veći broj manjih logora (“Mala Rakovica”, Perivoj i Reiserov dvorac, “Park u Mlinskoj”, Šmidhen, Anindol, Vugrinščak, Kerestinečki dvorac) i zatvora (sklop zgrada u Obrtničkoj ulici, zatvor u “Lavici”, Bahovčeva zgrada, Kerestinečki dvorac).871 Martin Grabarević opisuje svoj dolazak u Samobor, gdje je kolonu dočekao veliki broj stanovnika. Zarobljenici su dalje krenuli prema velikoj poljani na izlasku iz grada, na kojoj im je prvi put podijeljena hrana.872 Na istoj livadi zadržan je i Sead Zubčević, no on navodi: “još uvijek ne dobivamo nikakve hrane”.873 Prema njemu zarobljenici su razvrstani, odvojene su žene i djeca, dok je ostatak krenuo dalje.874 U dvorcu je bio smješten Dragutin Schlat koji se prisjeća: “Ljudi su tu jeli lišće, čupali travu, gulili koru sa drveća da utaže glad. Partizani su ulazili u taj logor i 'prepoznavali', pljačkali ljude, odvodili ih prema Okiću, tobože na prijeki sud.”875 Mato Šaravanja, također opisuje kako je zarobljenicima oduzimana odjeća i obuća, te da je umor zavladao kolonom.876 Logor, kako se navodi “(…) ostavljao je mučan i bijedan utisak radi gladi, golotinje, zapuštenosti i teške neizvjesnosti sudbine (…).”877 U šumi, nedaleko dvorca smjestila se i Hećimovićeva skupina koja je dobila upitnike, prema kojima su idući dan, u grupama po sto osoba odvedeni u Samobor i smješteni u podrume.878 U

864 Slavica KUMPF, “Kako sam izbjegla strijeljanje”, u: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 193.; Vidjeti i: S. KUMPF, Pod znakom križnog puta (Vukovar 1999.), 63. 865 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 255. 866 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 333. 867 S. KUMPF, “Kako sam izbjegla strijeljanje”, u: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 193.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 346. 868 S. KUMPF, “Kako sam izbjegla strijeljanje”, u: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 194. 869 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 333. 870 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 300.-301. 871 Stjepan HERCEG, Samobor – mali Bleiburg 1945. (Samobor 1996.), 91. 872 M. GRABAREVIĆ, Kalvarija hrvatskog vojnika, 66.-67.; Z. SPRINGER, Moj križni put, 200.-202. 873 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 316. 874 Isto. 875 Isto, 349. 876 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 256.-257.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 301. 877 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 310. 878 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 39. 124 podrumima su, čini se, bili izdvojeni pripadnici ustaških jedinica. Hasan Selimović navodi kako je jedan mladić koji se s njima povlačio, prokazao 30 osoba koje su se predstavile kao domobrani i one su smještene u spomenutim podrumima.879 U slijedeća tri dana, kako se navodi provođena su saslušanja i mučenja, te su brojni zarobljenici likvidirani.880 U samoborskom parku smješten je Danilo Bojić koji potvrđuje da su i ovdje provođena saslušavanja. Prema zapisima prvo su izdvojeni oni koji su u vojsku stupili 1941., te su postrijeljani u “guduri između starog grada i neke ruševine”. Istim putem krenuo je i Bojić, no kolona je vraćena kako bi je “podrobnije ispitali”.881 U središtu grada smješten je i Miljenko Perić koji navodi kako je logor bio okružen stražarima, a okolni prostor blokiran.882 Na samoborskom Sajmištu prenoćio je Nikola Pavelić, koji svjedoči o maltretiranjima koja su pratila zarobljenike.883 Većina sjećanja prilično uopćeno navodi da je u Samoboru bilo mnogo zarobljenika i da su “zatvarali mnoge, te ne znam kako su svršili.”884 Jure Zovko, smješten u logoru između Samobora i Svete Nedjelje, prisjeća se kako su za vrijeme njegova boravka u logor dolazile brojne kolone i mnogi kamionski transporti zarobljenika.885 U knjizi “Samobor – mali Bleiburg 1945.” navodi se, kako je na stratištima u ulicama Milana Reisera i Preradovićevoj, na Stražniku, u Jelenščaku, uz Gradnu, na Starom gradu, Sv. Nikola u Rudarskoj dragi, u Sv. Nedjelji, polje “Racko” kraj Kerestinca, na Gizniku, na Bregani likvidirano “mogućih” 3000 osoba.886 Veći dio zarobljenika nakon Samobora upućen je prema Zagrebu. Stanko Baričić jedan je od zarobljenika koji u svojim sjećanjima opisuje kamionske transporte prema Zagrebu. “Pada noć i počnu pristizati kamioni natkriti ceradom. Među zarobljenike dolaze partizani sa buntovima narezane telefonske, paljene i bodljikave žice. (…) Vežu ruke telefonskom žicom na leđa a zatim dva po dva za nadlaktice ruku i to bodljikavom žicom, odvode ih i bacaju u kamione. Kako je koji kamion popunjen odlazi, dolazi novi i tako se nastavlja.”887 Iz samoborskog logora krenuo je jedan od svjedoka iz knjige “Hrvatski holokaust”, koji navodi da je skupinu od 30 zarobljenika pratilo 12 naoružanih stražara. “Kako su sa nama zvjerski postupali, pokazuje najbolje činjenica, da je na kratkoj relaciji Samobor-Zagreb od nas 30 straža ubila točno deset ljudi, od kojih jednog pred samim Prečkom.”888 Tog dijela puta sjeća se Martin Grabarević koji je sa zapadne strane grada stigao 879 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 309.-311. 880 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 39.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 310. 881 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 300.-301. 882 M. PERIĆ, Svjedočanstvo 1945 – 1995. Bleiburg, 43.-44. 883 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 197. 884 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 351. 885 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 31. 886 S. HERCEG, Samobor – mali Bleiburg 1945., 227. 887 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 89. 888 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 311. 125 u Kustošiju, te dalje Ilicom prema centru grada. Cijelim putem kolonu je pratio veliki broj stanovnika koji su zarobljenicima dobacivali hranu.889 U Zagreb su stizale i popunjene vagonske kompozicije iz različitih dijelova Slovenije (ponajviše iz pravca Maribora).890 U vagonima predviđenim za 40 vojnika bilo je 100 osoba. “Vagoni su bili zatvoreni, oni se do Zagreba nisu otvarali.”891 Krunoslav Bačić se prisjeća kako su, nakon 12 sati putovanja, “ljudi polumrtvi iz vagona ispadali”,892 nakon čega je odmah započela “posljednja pljačka”.893 Na području Zagreba bilo je organizirano više, uglavnom tranzitnih logora, koji nisu bili pripremljeni za tolike grupe ljudi, pa je veliki dio zarobljenika dane provodio na dvorištima. Logori su bili ograđeni žicom, iza koje su se okupljali civili, donoseći hranu i tražeći rodbinu i prijatelje. Na zapadnom prilazu gradu, na području Jankomira nalazio se logor u kojem je bilo, kako se često navodi i po nekoliko tisuća zatvorenika.894 U ovom logoru zarobljenici nisu duže boravili, pa je tako tek dan-dva zadržan i Mihovil Mihalić – Mišo.895 Prema iskazu u logoru su zarobljenike popisali i već istu noć “su digli nekoliko ljudi i više ih nismo vidjeli”.896 Kroz grad, kolona je praćena građanima koji su “sa suzama i tugom u očima gledali, ne će li koga svog prepoznati”897, krenula prema logoru na Kanalu (današnji Autobusni kolodvor), koji se navodi kao, glavni logor za ispitivanja i raspoređivanja zarobljenika.898 Prema depeši OZN-e upućenoj 12. svibnja Vrhovnom štabu JA “na Kanalu ima 7000 zatvorenika i zarobljenika, među kojima je pronađeno 400 raznih koljača.”899 U sjećanjima Stanka Lasića navodi se, bila je to “velika poljana okružena visokom žicom (…), trule barake”, u koju su stalno “kapali” novi zarobljenici.900 Zarobljenici su najviše boravili pod vedrim nebom, a barake su bile pune stjenica.901 Lasić, opisujući logorsku svakodnevicu navodi kako je logor “danju spavao, noću 'radio'” (…) Oči su bile uperene prema onim dijelovima logora, posebno čuvanim, gdje su na zemlji sjedili oni 'otpisani'. Čekali su kamione koji su ih odvozili. Svake noći isto.”902 Na daljnjem putu Josip Turković poslan je u

889 M. GRABAREVIĆ, Kalvarija hrvatskog vojnika, 67.; V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 38. 890 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 344.; J. PAPIK, “Moji doživljaji one tragične godine”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 183. 891 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 324., 348., 367. 892 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 145.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 433. 893 Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 165.-166.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 324. 894 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 367. 895 Mihovil MIHALIĆ – Mišo, “U iščekivanju pravde”, u: Od Bleiburga do naših dana, 238.-239. 896 J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 296. 897 Isto, 297. 898 B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 99.; J. TURKOVIĆ, “I ja sam preživio hrvatski križni put…”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 231.-232.; J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 302. 899 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 104. 900 S. LASIĆ, Autobiografski zapisi, 168. 901 J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 301. 902 S. LASIĆ, Autobiografski zapisi, 169. 126 jedan od većih zagrebačkih logora, u Prečkom.903 Prema dokumentima, u logoru Prečko (na području X. vojne korpusne oblasti) 15. svibnja 1945. bilo je smješteno 15.000 osoba.904 Jedan od iskaza navodi: “Smjestili su nas u prljave i trošne barake.”905 Po dolasku zarobljenici su “(…) temeljito opljačkani, skinuli su nam cipele, uzimali satove (…)”.906 Prema nekima provođena su popisivanja tj. identificiranja preko kraćih upitnika, koji su se morali “ispuniti kratko i istinito.”907 Većina zarobljenika prisjeća se kako su dobili prvu hranu.908 Pero Bošnjak navodi “dobio sam prvu porciju pure, i to u okviru od dvorišne lampe jer nije bilo nikakvog posuđa, pa su ljudi čak i u cipele i čizme trpali puru.”909 Ovakva “juha” uzrokovala je probavne probleme. Po 50 puta zarobljenici su odlazili na “četiri prekrižene daske nad jednom dubokom jamom”.910 Hrana nije bila redovita, pa Zdravan Tokić iznosi: “Svaki dan netko od logoraša umre od gladi. Za vrijeme dok sam u Prečkom, umrlo ih je najmanje pedeset. Leže na zemlji i umiru iscrpljeni od gladi i bolesti.”911 Za razliku od toga, pojedina sjećanja navode da je nakon nekoliko dana podijeljeno i malo kukuruznog kruha, “što je bilo bolje, nego u drugim logorima”.912 Ubrzo su i građani počeli donositi hranu, “čuvari su postupali sa građanima neobično grubo (…) Kasnije su stražari propuštali samo kruh (…).”913 Prema nekim svjedočanstvima navodi se da je “pucano bez opomene”.914 Jedno od njih navodi kako su u logoru ljudi ubijani jer su uzimali hranu koja je putem dobacivana.915 Prema navodima u logoru nije bilo ubijanja ili su bila pojedinačna,916 pa se čini da je ovaj logor predstavljao mali “predah” za zarobljenike.917

903 J. TURKOVIĆ, “I ja sam preživio hrvatski križni put…”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 232.; Ante PRLIĆ, “Za ime svoje domovine”, u: B. KOVAČEVIĆ, Suza za Bleiburg, 174.; M. MARČINKO, “Na putu smrti od Bleiburga do Bjelovara”, Hrvatska revija, 128.; J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 39. 904 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom V, knj. 39. (Beograd 1979.), 528.; Vidjeti i: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 111.-112. 905 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 434.-436. 906 T. OBRDALJ, “Kolona duga više od 70 kilometara…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 133.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 435.; T. BROZOVIĆ, “Na cesti Dravograd – Maribor”, 709.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 324.; F. DUŠEVIĆ, “1945. – put suza i nade (Križni put Jose Duševića iz Ljupča)”, 352. 907 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 324. 908 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 145. 909 Pero BOŠNJAK, “Mali križni put”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 165.-167.; P. BOŠNJAK, “Mali križni put”, u: U Bleiburgu iskra, 156.-158.; B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 99.-101.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 311.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 435. 910 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 435.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 150.-152.; F. DUŠEVIĆ, “1945. – put suza i nade (Križni put Jose Duševića iz Ljupča)”, 352. 911 B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 101. 912 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 311. 913 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 145.; Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 40.-41.; J. KRAJAČIĆ, “Križni put zrakoplovaca”, u: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 330. 914 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 436. 915 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 258.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 324. 916 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 145.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 311. 917 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 435. 127 Četvrti, veći logor nalazio se u maksimirskoj šumi, uz glavnu cestu (kasnije su na tom mjestu bili vojni objekti). Zdravan Tokić bio je jedan od zarobljenika koji je iz Prečkog nakon par dana prebačen u Maksimir. “Vode nas kroz Zagreb, pješice, a ljudi izlaze iz kuća i gledaju nas. (…) Treći dan kako smo u Maksimiru opet smo počeli dobivati neku hranu, jednom dnevno, tek toliko da preživimo. (…) Svaku večer, prije zalaska sunca, postrojavaju nas, prozivaju i odvode.”918 Isto potvrđuje i drugo svjedočanstvo, prema kome su u najdonjoj baraci maksimirskog logora, bili smješteni intelektualci koje je novi režim “pokupio po Zagrebu”, “a bilo ih je toliko da nisu mogli svi stati u baraku”.919 Iste navode potvrđuje Mata Rajković, voditelj dvaju istražnih komisija u logorima na Kanalu i u Maksimiru, navodeći: “Želim reći da s pripadnicima vojnih ustaških formacija, koji su se zatekli u Maksimiru i na Kanalu, moje istražne ekipe nisu imale nikakvog posla.”920 Među zarobljenicima on spominje Maksimilijana Stepinca, Mirka Vutuca, Krešu Šuklju i veći broj djevojaka (bivših činovnica Ravsigura). Prema njemu članovi komisije “tražili su samo krivce i odgovorne za zločine, naredbodavce i izvršioce. To smo dobivali direktnim ispitivanjem (…)”.921 Za ispitivanja jedan od zarobljenika navodi da su trajala “po nekoliko sati, pa kad se žrtva vratila natrag, većinom bi bila prebijenih rebara i izbitih zubi.”922 Jedna od žena u logoru navodi kako su građani donosili hranu zarobljenicima i tražili svoje poznate.923 “Partizani su ljutito gledali na tu masu naroda, pa su ih pokušavali rastjerati, a oni bi se skupili opet na drugom kraju.”924 Osim ova četiri, u Zagrebu se nalazio i manji logor na mjestu današnjeg Krematorija, u kojem su zarobljenici smješteni u barakama. Prema navodima zarobljenici su preko dana, uz strogi nadzor stražara, obavljali različite fizičke poslove po gradu (žene su radile kao pralje u kasarnama). Ženska straža, prema navodima bila je posebno gruba: “gazile su nas po prstima dok smo prale podove (…) iživljavale su se nad nama, derale se, vukle nas za kosu, grebale po licu (…)”.925 Osim u logorima, zarobljenici su često zatvarani i ispitivani u različitim (istražnim) zatvorskim ustanovama OZNA-e (Ljubljanska cesta, Savska cesta, Nova Ves, Đorđićeva ulica, Trg Kulina bana).926 J. Hećimović odveden je u podrume na Trgu Kulina bana, te opisuje kako su zatvorenici ispitivani i zlostavljani.927 U podrumskim prostorijama istražnog zatvora u Savskoj cesti našlo se oko 80 svećenika, među kojima i Drago Kolimbatović, “bili

918 B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 101.-103. 919 J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 298. 920 B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 104. 921 Isto, 105. 922 J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 300. 923 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 242.-243. 924 J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 299. 925 B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 101. 926 J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 301.-302. 927 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 39., 43. 128 smo tako nabijeni da je samo polovica mogla čučati, dok su ostali morali stajati na nogama”.928 Za vrijeme dvomjesečnog boravka uslijedila su preslušavanja, pri čemu “ispitivači se povremeno izmjenjuju, a žrtva ostaje ista.”929 Iste svećenike spominje i Božo Vukoja, opisujući zatvorsku svakodnevicu.930 U opisima povratka, kao jedna od postaja spominju se i Sesvete, nedaleko od Zagreba. Na željezničkoj postaji u Sesvetama zaustavljali su se vlakovi, te bi po izlasku započeo pretres i oduzimanje odjeće.931 U Sesvetama je bio organiziran i logor (tzv. “Badel tvornica”). Prema iskazu Krune Vučičevića, koji je u logoru boravio 19 dana, stalno su pristizali novi zarobljenici (pet transporata). No, unatoč tome broj zarobljenika se stalno smanjivao. Već prve večeri u logor su došli kamioni, “po miloj volji trpali su ljude u kamione, u svaki 40-60 ljudi (…) Nakon pola sata (…) čulo se u logoru pucanje automatskog oružja (…).”932 U okolici Zagreba i na Zagrebačkoj gori nalazi se veći broj masovnih grobnica i gubilišta. Veliki dio masovnih grobnica nalazi se na području Gračana (pod Malom piramidom, kod kuće obitelji Haramija), na Brestovcu, u šumi Jelenovac, kod Brdovca, te u Šestinama.933 O pokolju u Šestinama svjedoči Stjepan Šoštarić koji je kao mehaničar gledao “kako partizani i partizanke prisiljavaju vojnike da iskapaju vlastiti grob. Nekoliko dana uzastopce čuli su se rafali strojnica (…).934 Tek dio problema pokušao je obraditi Milan Marušić u knjizi “Žrtve komunističkih zlodjela na sljemenskim stratištima: Bolnica Brestovac, Gračani, Zagreb, svibanj 1945.” U opisima navodi stratišta i logore u Zagrebu i njegovoj okolici (šljunčara u Zaprešiću, Otok, Kerestinec, Laduč, “Sakoman”, Podsused, Prečko, Ponikve, grobište sv. Barbare u Gornjem Vrapču, Kustošija, Jelenovac, Cvjetno naselje, Maksimir, potok Bliznec, Osnovna škola “Gornja Dubrava”, Granešina, Jankomir, “Fučkarov” Črljeni jarek (današnji Krematorij), “Streljana Mikulići”).935 Posebno izdvaja zločine u Gračanima i na području Zemaljskog lječilišta za tuberkulozu Brestovac (Sljeme). Zaključujući, autor Zagreb u svibnju 1945. naziva “kazan hrvatske krvi i mesa”, te navodi da je na jedanaest pojedinačnih stratišta stradalo 1184 Hrvata.936 Cjelokupni rad ne može se nažalost smatrati pouzdanim, pa tako i ove brojke ostaju otvorene za daljnju provjeru.

928 D. KOLIMBATOVIĆ, Moj Bleiburg, 23. 929 Isto, 25.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 272. 930 B. VUKOJA, Hrvat žive vatre. Križni put hrvatskog svećenstva i njegova naroda, 78.-79. 931 D. PELIKAN, Jedna sudbina i tisuće…, 39.; J. TURKOVIĆ, “I ja sam preživio hrvatski križni put…”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 232. 932 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 154.-155.: J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 480.-486. 933 Krunoslav DRAGANOVIĆ, “Kalvarija hrvatskog naroda god 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 100.- 101. 934 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 364. 935 M. MARUŠIĆ, Žrtve komunističkih zlodjela na sljemenskim stratištima: Bolnica Brestovac, Gračani, Zagreb, svibanj 1945., 45.-76. 936 Isto, 30. 129 Jazovka, jedna od većih grobnica nalazi se u ponoru između Sopota i Gornjeg Sela u Žumberku (pored crkve u Sošicama).937 Prema svjedočanstvima Branka Mulića, koji je sudjelovao u likvidaciji ranjenika, po dvojica stražara stala su na otvoru jame i “Počelo je ubijanje. Nemoćne ranjenike vojnici su, na očigled sviju, jednog po jednog dovlačili do jamskog otvora gdje ih je čekao metak u potiljak.”938 Prema priči pokrenuta su istraživanja, koja su utvrdila “veliki broj ljudskih lubanja prostrijeljena potiljka.”939 Žrtve su bile, prema običaju vezane uz zaglavak ruke, dok je u jami nađen pribor za jelo, te vojničke cokule, što dovodi do zaključka da su u jami likvidirani i vojni pripadnici. Prema iskazima dan i noć su dolazili kamioni, “samo smo vidjeli bosonoge kako vire ispod cerade.”940 Ukupni rezultati i potpunije istraživanje nije provedeno, pa je Jazovka, tek mali kamenčić u ukupnom mozaiku neistraženih događanja. Iz Zagreba preostale kolone vodile su u nekoliko pravaca. Jedan je išao Posavinom do Siska i Petrinje, te Podravinom prema Kutini i Jasenovcu. Odatle većina je upućena u Bosnu (Kozara, Prijedor, Banja Luka). Druge kolone tjerane su preko Dugog Sela, Čazme, Bjelovara, Slatine, Papuka u Lipik, te kroz Okučane u Bosnu. Preko Pakraca, Našica i Slavonskog Broda kolone su dolazile u Bosanski Brod. Neke kolone iz Zagreba kreću u smjeru Karlovca, Gospića ili Istre. Prema Karlovcu, jedan dio zarobljenika krenuo je i iz Samobora. Prvi dio puta (do Jastrebarskog), kako navodi Stjepan Krpan prošli su pješke, te su kod mjesta Zdenčina ukrcani u stočne vagoni i upućeni prema Karlovcu.941 Vlakovima je krenuo i dio zarobljenika iz logora Prečko.942 “U vagone trpali su po 80 do 100, a u neke vagone po 120 ljudi. Vrućina je bila i onako strašna, a u zatvorenim vagonima nesnosna (…).”943 Izlaskom iz vagona dočekao ih je “partizanski špalir” kroz koji su morali protrčati.944 Dolaskom u grad, praćeni brojnim građanima zarobljenici su smještani u domobransku vojarnu u središtu grada.945 Krpan se prisjeća kako su pristigli u jugozapadni dio grada i smještani u barake, gdje su ih “čak nahranili”.946 U istim barakama smješten je i Hasan Selimović koji je u logoru, kako navodi, zatekao oko 1.500 zarobljenika.947 Dio zarobljenika stigao je do Duge Rese, gdje se, čini se, nisu duže zadržavali, već su krenuli prema Kordunu.948 Među njima našao se i Nikola

937 K. DRAGANOVIĆ, “Kalvarija hrvatskog naroda god 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 100.-101. 938 Želimir ŽANKO, Nikola ŠOLIĆ, Jazovka (Zagreb 1990.), 18. 939 Isto, 19. 940 Isto, 24., 26., 28. 941 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 204. 942 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 312. 943 Isto, 349. 944 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 350. 945 Isto. 946 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 204. 947 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 312.-313. 948 P. BOŠNJAK, “Mali križni put”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 167. 130 Pavelić koji navodi: “(…) ta je noć prošla bez odvođenja i lova na hrvatske glave.”949 Iz Karlovca dio kolona upućen je Plitvičkom cestom prema jugu. Kod Vrginmosta kolona je zaustavljena na livadi, gdje su “stražari-strvinari” obilazili zarobljenike.950 Kolonu su prolazeći kroz Vojnić i Vrginmost “(…) pljuvali i kamenovali žene i djeca (…).951 Prema naređenju, zarobljenici su krenuli prema Čemernici, gdje su zadržani u logoru. Pero Bošnjak navodi kako je iza ulaza bila jama “14 koraka i tri stope duga i 9 koraka i 2 stope široka” i pokrivena hrastovima.952 Prema iskazu Ivana Dragičevića Petrova, bivšeg partizana, u logoru je uvijek bilo “(…) nekoliko stotina ljudi, a ponekad, prema svjedočanstvima očevidaca, tamo je bilo zatvoreno preko 1.500 ljudi.” U logor su dopremani “domobrani i ustaše, od reda mladići, a mnogi nisu navršili ni 20. godinu.”953 Ovu brojku navodi i Pero Bošnjak, prema kojem je u logoru stradalo oko 650 osoba.954 Nepodudarnost brojki potvrđuje Krunoslav Draganović prema kojem je kroz logor prošlo “(…) po najnižoj procjeni 9.000 hrvatskih vojnika, koji su bili postrijeljani na Topličkoj kosi, svi osim 1.400 ljudi, koje je od iste sudbine spasila nenadana amnestija.”955 Naravno da je ova procjena previsoka, no teško je uz ovakve izjave odrediti, barem i okviran broj stradalih u logoru. Jedno od sjećanja iz knjige “Hrvatski holokaust” navodi da su neke kolone upućene u smjeru Generalskog Stola i Ogulina, gdje su zarobljenici likvidirani u Đulinom ponoru. Preživjeli su upućeni vlakovima prema Rijeci i Istri.956 Ipak, najveći dio zarobljenika nastavio je prema Glini i Sisku.957 Na putu prema Sisku kolone iz Zagreba, prvo su zaustavljane u Velikoj Gorici, gdje su zarobljenike “(…) civili komunisti batinali, a žene pljuvale na nas, dobacujući nam, da smo izdajice i najgore smeće.”958 Isti put u knjizi opisuje i Zvonimir Springer, no on za razliku od prijašnjih svjedočanstava navodi kako su ulice kojima su se kretali bile puste. Put je vodio kroz Turopolje (Vukojevac, Lekenik, Žažinu i Odru) prema Sisku.959 Dolazak u Lekenik opisuje Mato Šaravanja, te i on poput većine iskaza spominje doček “simpatizera režima”. “Osim tučnjave, upregli su dvoja kola s velikim konjima, koje gone svom snagom kroz kolonu. Stotine robova padaju pod udarcima kola i konja, koji gaze do koga dođu.960 Sličan doček, kako se navodi uslijedio je i u Sisku.961 “(…) poluuniformirani ljudi i žene s toljagama

949 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 198. 950 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 204. 951 P. BOŠNJAK, “Mali križni put”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 167 952 Isto, 168. 953 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 366. 954 P. BOŠNJAK, “Mali križni put”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 173. 955 K. DRAGANOVIĆ, “Kalvarija hrvatskog naroda god 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 103. 956 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 352.-360. 957 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 205. 958 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 351.; J. RUKAVINA, “Sjećanje na 1945.”, u: Od Bleiburga do naših dana, 258.; D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 90. 959 Z. SPRINGER, Moj križni put, 208.-209. 960 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 258. 961 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 351. 131 i s kola, koja su bila postavljena cik cak, tukli su koga su dohvatili.”962 Zarobljeničke kolone odvođene su u sabirni logor Viktorovac (na ulasku u Sisak), gdje su u skupinama četiri po četiri ulazili u logor. Mato Šaravanja navodi: “Čuvari, koji su stajali s obadviju strana vratnice, udaraju koga god dohvate kundacima (…) Stotine padaju pod težinom udaraca. Dio ih ustaje i bježi u logor, da spasi goli život, dok dio onih, koji su bili vođeni i preslabi da izdrže udarce, ostajali su ležati izvan i unutar vratnice (…).”963 Iste navode potvrđuje i drugo svjedočanstvo prema kojem “to je bilo užasno, jer kad izađeš ispod udaraca kundaka s desne strane, već te dočeka drugi, s lijeve strane.”964 Poneki navode kako je straža s mitraljeskih gnijezda pucala po koloni i “mrtve potom slažu u 'štos' i tovare u dvadesetak do pedesetak zaprežnih kola (…).”965 Drugi dan podijeljeni su im obrasci, prema kojima su trebali biti raspoređeni po kotarevima.966 Prema podacima razvrstani su časnici, dočasnici i civili.967 Po završetku popisivanja u logor je stigao kamion kojim je odvezeno oko stotinjak popisanih osoba.968 “No, prije nego su se penjali na kamione, povezani su dvojica i dvojica žicom.”969 Za vrijeme boravka u logoru vršena su i brojna prepoznavanja, na osnovu kojih su zarobljenici odvođeni.970 Zarobljenici su dobili hrane, “tek da ne umremo”, pa se ubrzo logorom proširio tifus.971 U logoru je bila i ambulanta s tri liječnika koji nisu raspolagali s nikakvim lijekovima. “Iz ovih baraka (…) svako jutro iznosili su one koji su tijekom dana i noći preminuli i ubacivali ih u kamion.”972 Zarobljenicima su mnogo pomagali civili koji su donosili hranu i lijekove.973 Logorska straža tjerala je civile, a zarobljenicima je zabranjivala da se približavaju žici.974 U takvim uvjetima prolazili su sisački dani, do daljnjeg puta. Osim Viktorovca u Sisku su organizirani i drugi logori, u kojima su također provođena preslušavanja, na osnovu kojih su zarobljenici u večernjim satima odvoženi na kamionima, pod pretpostavkom da idu na rad.975 Zvonko Springer prisjeća se kako su za vrijeme njegova

962 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 198.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 250.; Z. SPRINGER, Moj križni put, 214.-215. 963 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 262.-263. 964 J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.” u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 305.-306. 965 S. HERCEG, Samobor – mali Bleiburg 1945., 166. 966 Franjo RAČIĆ, “I Bog je tada zaplakao”, u: Suza za Bleiburg, 189.; M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 266. 967 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 205.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 317. 968 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 234. 969 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 267. 970 F. RAČIĆ, “I Bog je tada zaplakao”, u: Suza za Bleiburg, 189.; M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 269.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 250. 971 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 317.; J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.” u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 306. 972 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 265.; J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.” u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 306. 973 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 317.; M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 265. 974 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 265.-266. 975 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 32.-33. 132 boravka stalno dolazile nove grupe zarobljenika, “(…) kako je to bio tužan i žalostan prizor! Izmučena lica u raspadajućim dronjcima na tijelima”, te kako nije bilo dovoljno hrane.976 Među zarobljenicima bio je i Stanko Baričić, koji je zajedno s ostalima ubrzo krenuo dalje u smjeru Popovače, Kutine, Novske do Jasenovca, no njegov dio kolone biva vraćen u Sisak.977 Tim putem prošlo je mnogo zarobljenika. Na putu prema Popovači, o čemu nam svjedoči Mato Šaravanja, zarobljeničku kolonu dočekalo je mnogo hrane i kraći odmor.978 Zarobljenici su uz dopuštenje pratnje, nahranjeni i u Kutini.979 Daljnji put kroz Božjakovinu, Kutinu i Novsku, vodio je prema Pakracu, Daruvaru i Požegi.980 Na ovom dijelu puta opća iscrpljenost prorijedila je kolonu.981 Jedna od kolona, na putu prema Pakracu, zaustavljena u Jasenovcu. “U Jasenovcu opet iste muke, batine, glad, izdvajanje ljudi, ubijanje noću i bacanje u Savu.”982 Nedaleko Jasenovca razdijeljena je skupina o kojoj nam svjedoči zapis iz knjige “Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi.” Kako sam navela, dio se vratio prema Sisku, te se u prijavku navodi: “'Druže majore u stroju 5 hiljada (tisuća) komada.' Major-komesar ga pita 'Znači polovica?', a vodnik mu odgovara 'Izvršio sam naređenje' (…).”983 Iste večeri spomenuta kolona upućena je prema Popovači i Kutini, gdje su smješteni na sajmištu. Daljnji put preko Lipika, Pakraca i Daruvara opisuje Jure Zovko, te navodi kako je prolazak kroz hrvatska sela bio puno lakši.984 Zahvaljujući daruvarskim ženama, prvu hranu nakon jedanaest dana zarobljeništva dobio je i Zvonko Springer.985 Prema iskazima pratnja nije dopustila da preuzmu ponuđenu hranu, pa je kolona proslijedila prema sajmištu, gdje su se zadržali pet dana. Svakodnevno je odvođeno oko desetak osoba (pod izlikom da idu na čišćenje), no kako se navodi, niti jedan se nije vratio.986 Ostatak kolone, pod pratnjom mjesnih partizana krenuo je prema Grubišnom Polju i Bjelovaru.987 Prolazeći kroz, kako se navodi,

976 Z. SPRINGER, Moj križni put, 217.-220.; Vlado LIPAK, “Kao vuk samotnjak”, u: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 266.-267.; Vidjeti i: V. LIPAK, “Kroz Sloveniju i Zagorje kao vuk samotnjak”, Start (Zagreb), 23.lipnja 1990., 72.-78.; Ilija KATIĆ, “Ostali su visjeti na platanima”, u: S. VUKOREP, Preživjeli svjedoče, 146. 977 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 90.-92.; Ante VEGAR, “Vinko je ostao na križnom putu”, u: S. VUKOREP, Preživjeli svjedoče, 55.-56. 978 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 276.-277. 979 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 205.; N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 199. 980 M. MIHALIĆ, “U iščekivanju pravde”, u: Od Bleiburga do naših dana, 242. 981 Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 166.; M. MIHALIĆ, “U iščekivanju pravde”, u: Od Bleiburga do naših dana, 242 982 J. RUKAVINA, “Sjećanje na 1945.”, u: Od Bleiburga do naših dana, 258. 983 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 91.-92. 984 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 37.-38.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 289. 985 Z. SPRINGER, Moj križni put, 226.-233. 986 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 352; 987 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 92.-93. 133 hrvatska mjesta zarobljenicima je dobacivana hrana.988 Pratnja nije zabranjivala preuzimanje hrane, te “nije bilo maltretiranja”.989 Bjelovar, kao slijedeće veće čvorište na dugotrajnim putovima bio je odredište za veliki broj kolona koje su vlakom kretale iz Zagreba u pravcu Dugog Sela.990 Prema izvodu iz operacijskog dnevnika Virovitičke brigade 12. slavonske divizije, u nadnevku 21. do 23. svibnja stoji: “Brigada se nalazila u pokretu i to: Štab sa bataljonima u pratnji zarobljenika pravcem Zagreb-Dugo Selo, gdje su predati zarobljenici, zatim pravac Križevce, gdje su prispjeli i smjestili se u mjesnu kasarnu dana 23. V. 1945. g. III Bataljon nalazi se i dalje u pratnji zarobljenika.”991 Hećimović navodi kako su kolone upućivane u smjeru Križevaca, gdje je na putu i u šumama oko grada stradalo oko 500 zarobljenika. 992 Većina sjećanja ipak navodi tek pojedinačne likvidacije.993 U Križevcima, na poljani se našao i Josip Kereži prema kojem su naočigled žena i djece, koji su dobacivali hranu, partizani “pobili oko dvadeset naših izgladnjelih vojnika”.994 Jedan dio zarobljenika zastao je u zapuštenim barakama u Dugom Selu, gdje su, kako se navodi, zatekli veći broj zarobljenika, te ubrzo krenuli prema Čazmi i Bjelovaru.995 Stjepan Slipac, navodi kako su po dolasku u Dugo Selo, smješteni na livadu i ubrzo krenuli prema Bjelovaru.996 Nedaleko od Dugog Sela jedan dio kolona krenuo je prema manjem mjestu Lupoglav u kojem je bio organiziran logor.997 Od tuda, kako se navodi, mnogi zarobljenici nisu mogli dalje, a partizanska pratnja nudila je prijevoz koji, čini se nije nikada stigao.998 Na izlasku iz logora zarobljenici su morali “trkom proći kroz uska vratanca, a partizani bi svakog koji prolazi udarali štapovima, kundacima (…)”.999 Put je vodio kroz šumu, “nekim jarugama i potočinama”.1000 Uz jaku kišu, kolona se stalno presijecala, pa “mašinke i toljage nisu mirovale niti pet minuta”, prolazeći kroz kako se navodi “dolinu smrti”, na putu prema

988 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 39.; J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 45. 989 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 93. 990 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 348.; J. KRAJAČIĆ, “Križni put zrakoplovaca”, u: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 330. 991 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Izvješća partizanskih jedinica o završnim borbama s hrvatskim oružanim snagama”, u: Spomenica Bleiburg, 135. 992 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 44.-45. 993 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 344.; A. BELJO, Yu – Genocid, 142. 994 J. KEREŽI, “Od Bleiburga do Velesa”, u: Od Bleiburga do naših dana, 190. 995 N. JAMBROŠIĆ, “Stotinu dana smrti”, u: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 283.-284.; Vidjeti i: N. JAMBROŠIĆ, “Stotinu dana smrti”, Start (Zagreb), 7. VII. 1990., 66.-70. 996 S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 51.; S. SLIPAC, “Moj križni put”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 115.; V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 39.-40.; Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Đ. MIKAŠEK, Našička spomenica, 166. 997 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 325., 368. 998 T. OBRDALJ, “Kolona duga više od 70 kilometara…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 133.; Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 42. 999 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 146. 1000 N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 153.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda,, 437.-440. 134 Čazmi.1001 Prema nekim iskazima uslijedila su i odbrojavanja sa začelja kolone, te likvidacije.1002 Dolaskom u grad (većina navodi da je bilo Tijelovo) “stajale su žene s košarama (…) ali su ih partizani kundacima tjerali od kolone”1003 Za razliku od toga, neprijateljski doček na izlasku iz grada spominje Mato Šaravanja. Prema njemu, pristalice režima “smanjuju naše brojno stanje na najzvjerskije načine sjekirama i noževima.”1004 Na zadnjem dijelu puta do Bjelovara naređeno je “da se sagnemo skoro do čučnja, te bi povrh nas pucali (…)”.1005 Dolaskom u Bjelovar, prema iskazu u jednoj od kolona ostalo je svega 2.000 osoba, dok ih je na izlasku iz Dugog Sela bilo oko 8.000.1006 Jesu li ove brojke točne teško je tvrditi, no one zasigurno jesu pokazatelj zbivanja na ovom dijelu puta. Dolaskom u grad, kolone je dočekivalo dosta žena s hranom, no zarobljenici su odvođeni u logor (oružnička vojarna Vojnović).1007 Vjekoslav L. Lasić navodi kako je po njegovu dolasku u logoru bilo već mnoštvo ljudi.1008 Među njima našao se i Josip Hećimović, koji navodi kako su i u ovom logoru dobili upitnike koje je trebalo popuniti, pa je prema tome vršena selekcija.1009 Prema navodima i u ovom logoru uslijedila su “politička prepoznavanja”, dok je dio zarobljenika određen u “radni bataljon”.1010 Nikola Pavelić navodi kako je 1.200 zarobljenika odvedeno u uvjerenju da idu raditi u ciglanu između Gudovca i Klokočevca, no umjesto toga svi su, čini se, strijeljani.1011 Zanimljivo je kako je 18. kolovoza u Zagrebu, na sjednici CK KPH (prema uputama iz Beograda), odlučeno da se zarobljeni mlađi domobrani (ne spominju se ustaše) rasporede u radne bataljune, dok se u raspravi o stanju u logorima navodi: “'U logorima je slabo, pitanje se zaoštrilo nepravilnim postupcima prema zarobljenicima. (…) Treća crnogorska divizija u Bjelovaru slabo se odnosi prema domobranima. (…) Potrebno je obezbijediti korespondenciju njih sa njihovim familijama. Ne smijemo dozvoliti da pojedinci

1001 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 439.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 153.-154.; Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 42.; T. OBRDALJ, “Kolona duga više od 70 kilometara…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 133.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 336. 1002 “Dnevnik 'križnog puta' Antuna Filipovića”, u: B. KOVAČEVIĆ, Suza za Bleiburg, 220.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 239.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 325. 1003 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 42.; T. OBRDALJ, “Kolona duga više od 70 kilometara…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 134.; M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 146.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 442.-443. 1004 M. ŠARAVANJA, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 278.; M. MARČINKO, “Na putu smrti od Bleiburga do Bjelovara”, 128. 1005 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 147. 1006 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 349. 1007 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 42.-43.; D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 93.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 334.-335. 1008 V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 42.-43.; Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 166.-167. 1009 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 46.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 349.; T. OBRDALJ, “Kolona duga više od 70 kilometara…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 134. 1010 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 147.; J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 39.-40.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 251. 1011 N. PAVELIĆ, “ Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 199. 135 iz šovinističkih razloga ubijaju neke zarobljene domobrane.'”1012 Da li se zaista radilo o pojedinačnim slučajevima teško je reći, no čini se malo vjerojatnim da bi se o njima raspravljalo u državnom vrhu. Prema iskazima veliko olakšanje predstavljali su paketi koji “su samo stizali s one strane žice”.1013 Osim toga, čini se da je u logoru vladao nešto “blaži režim”, zarobljenici su dobivali kavu i kruh, a mnogima od njih po prvi puta pružena je i liječnička skrb.1014 Prema popisima, dio zarobljenika nakon bjelovarskog logora, grupiran je i upućen u mjesta prebivališta (Zagreb, Osijek, Varaždin). Zarobljenici iz Bosne i Hercegovine, među kojima se našao i Tomislav Obrdalj upućeni su prema Osijeku, Vinkovcima, Slavonskom i Bosanskom Brodu, Doboju i Zenici.1015 Iz Bjelovara manji dio zarobljenika odveden je prema Koprivnici (gdje su se spajali s kolonom iz smjera Varaždina i Ludbrega) i smješten u logoru Danica, u kojem je, kako navodi (u pretjeranoj maniri) J. Hećimović bilo oko 5.000 zarobljenika.1016 Prema literaturi zarobljenici su otpremani i u logor Velika Pisanica,1017 dok je većina krenula prema Đurđevcu (Pitomači) i Virovitici.1018 Vjekoslav Lasić navodi “I danas smo marširali dvanaestak sati. Noge odrvenile, izubijane, trbuh prilijepljen uz kralježnicu”.1019 Veliki umor (kako zarobljenika tako i pratnje, koja od Dugog Sela također pješači) opisuje i Zvonimir Brdarić.1020 Čini se da je umor pratnje pogodovao nešto blažem odnosu prema zarobljenicima.1021 U Pitomači kolonu dočekuje narod s hranom.1022 Dolaskom u Viroviticu većina kolona je prenoćila u gradu ili na livadama oko grada.1023 Daljnji put prema Slatini, neki zarobljenici prešli su vlakom (Gutmanova pruga).1024 Oni koji su do Slatine krenuli pješke, navode kako su ih prolazeći kroz srpska sela (Cabuna, Meljani) stanovnici udarali i kamenovali, te davali otrovno mlijeko.1025 U gradu, dio zarobljenika smješten je na sajmištu,

1012 B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 85. 1013 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 444.; J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 46.; Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 43. 1014 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 43.-44.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 155.; Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Đ. MIKAŠEK, Našička spomenica, 167. 1015 T. OBRDALJ, “Kolona duga više od 70 kilometara…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 134. 1016 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 46.-47; Vidjeti i: A. BELJO, Yu – Genocid, 150. 1017 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 349. 1018 Isto, 444.-445.; J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 47. 1019 V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 44. 1020 Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 167. 1021 Z. SPRINGER, Moj križni put, 238. 1022 Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 167. 1023 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 95.; Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 168. 1024 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 94.-96. 1025 Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 168.; S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 56. 136 gdje ih je dočekalo dosta građanstva s hranom.1026 Drugi dan dio zarobljenika, radi prevelikog unosa hrane nije nastavio put.1027 Neke od kolona upućene su prema željezničkom kolodvoru, odakle su krenuli prema Osijeku.1028 Iz Slatine Zvonko Springer je krenuo prema Donjem Miholjcu, gdje je cijela skupina smještena u dvorištu prostrane zgrade (dvorac), te ubrzo krenula preko Valpova prema Osijeku.1029 Na izlasku iz Slatine, jednu od zarobljeničkih kolona, kako se navodi, preuzimaju pripadnici milicije, te pod pratnjom nastavljaju prema Voćinu.1030 Hećimović opisuje ovaj dio puta (Đeralije, Lisičine) kao jedan od težih.1031 Iste navode potvrđuje i Josip Kereži navodeći: “Žene u Voćinu davale su nam otrovano mlijeko. Civili, Srbi, pljačkali su nas i tukli.”1032 Stjepan Slipac također potvrđuje: “(…) nemilice su nas udarali, gdje su stigli, po glavi i leđima, psujući nas i smijući se istodobno.”1033 Od tuda jedan dio, već prorijeđenih kolona krenuo je prema Osijeku. “Kretali smo se po ulicama Osijeka kao aveti, kao duhovi, kao sjene sebe samih (…).”1034 Zarobljenici su upućeni prema željezničkim nasipima kraj pruge.1035 Nakon toga proslijedili su prema Sajmištu i odatle na Zeleno Polje (industrijski prostor Kolarove ciglane).1036 U sjećanjima se navode različite procjene o broju zarobljenika u logoru. Primjerice Joso Rukavina navodi kako se na polju logora našlo oko 50.000 ljudi1037, dok Dragan Truhli navodi da je bilo oko 20.000 zarobljenika.1038 Možda približan segment nudi Dragutin Pavlina koji je pri popisivanju ljudi u stroju, izbrojao 2998 zarobljenika.1039 U logoru su provođena i ispitivanja, nakon čega su zarobljenici odlazili.1040 “Svaki dan su dolazili organi OZN-e i odvodili zarobljenike transportirajući ih u zatvorenim vagonima u njihova boravišna mjesta.”1041 Među sjećanjima nema spomena o većim mučenjima, tek pronalazimo slučaj, kada su zarobljenici

1026 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 335., 345. 1027 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 96.-97. 1028 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 47.; S. KUMPF, Pod znakom križnog puta, 65.; Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 168.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 155.; S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 58. 1029 Z. SPRINGER, Moj križni put, 241.-245.; D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 96.-97. 1030 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 345. 1031 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 48.-50. 1032 J. KEREŽI, “Od Bleiburga do Velesa”, u: Od Bleiburga do naših dana, 190.; B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 87. 1033 S. SLIPAC, “Moj križni put”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 116.; V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 46.-48.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 335.; N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 155. 1034 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 445. 1035 N. MULANOVIĆ, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 155.-156.; Z. SPRINGER, Moj križni put, 246. 1036 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 326.; D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 98. 1037 J. RUKAVINA, “Sjećanje na 1945.”, u: Od Bleiburga do naših dana, 258. 1038 D. TRUHLI, “Do Bleiburga i natrag”, u: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 210. 1039 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 98. 1040 D. TRUHLI, “Do Bleiburga i natrag”, u: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 210.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 445.; D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi, 101. 1041 J. RUKAVINA, “Sjećanje na 1945.”, u: Od Bleiburga do naših dana, 258. 137 bili prisiljeni nositi “krunu” od bodljikave žice, pri čemu bi ih udarali štapom po glavi. 1042 Većina memoara navodi kako se je oko logora okupilo mnogo mještana koji su tražeći poznate, donosili hranu i odjeću.1043 Unatoč tome, zarobljenici su bili sve nemoćniji, a logorom su se širile razne bolesti.1044 Rijetki bolesnici, nakon ispitivanja prebacivani su u neki dvorac, te odatle dalje prema Požegi.1045 Jedan dio onih koji nisu bili sposobni nastaviti putovanje, vraćen je prema Bjelovaru i otuda pušten kućama.1046 Nakon Osijeka kolone su upućivane kroz gradove (uglavnom željeznicom), kako se navodi, nije se više toliko pucalo i prestala su “izravna ubijanja”.1047 Pojedine kolone upućene su prema Slavonskom Brodu. Od tuda većina je krenula prema Bosni, gdje su najčešće radili teške fizičke poslove. Jedno od svjedočanstava iz “Bleiburške tragedije hrvatskog naroda” opisuje put do Maglaja, odakle su kolone vlakom upućene prema Sarajevu.1048 Svi su smješteni u podrumskim prostorijama OZNA-e, gdje su noću vršena ispitivanja, a danju prepoznavanja i odvođenja zarobljenika. Neki od zarobljenika priključeni su JA, a neki likvidirani.1049 Isto se je događalo i sa zarobljenicima koji su iz Slavonskog Broda prebačeni preko Save u Bosanski Brod. Prema iskazu Stjepana Buconjića u logor su stalno dolazili udbaši koji su prepoznavali i odvodili zarobljenike.1050 Procjenjujući, u logoru je ubijeno “više tisuća zarobljenika”, dok je najviše likvidacija bilo u tzv. “Golubovoj šumi”.1051 Iz Slavonskog Broda jedan dio zarobljenika krenuo je preko Prijedora, Doboja do Tuzle.1052 U Prijedoru zarobljenici su većinom smješteni u glavnoj ciglani, dok je jedan dio odveden u zloglasnu zgradu “Srpskih sestara” (OZNA) ili u Džinića kuću.1053 Manji dio zarobljenika iz Osijeka je upućen prema Beogradu, odakle za nekoliko dana odlaze u Kraljevo i Novi Pazar, gdje su raspoređeni u radne bataljune. Daljnji put vodio ih je prema Užicama, dok su konačna odredišta bila Kremna i Tara (Crna Gora), gdje su sjekli

1042 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 407.; J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 66. 1043 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 326.; D. TRUHLI, “Ako pamtiš čovječe, uspravi se!”, u: U Bleiburgu iskra, 206.; Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 47.-48.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 260., 318.; Z. SPRINGER, Moj križni put, 247.; J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 65. 1044 Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Đ. MIKAŠEK, Našička spomenica, 168.-169. 1045 V. LIPAK, “Kroz Sloveniju i Zagorje kao vuk samotnjak”, Start (Zagreb), 23. lipnja 1990., 72.-78.; Vidjeti i: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 268.-269. 1046 D. PAVLINA, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi,102.-107. 1047 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 445. 1048 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 445.; J. RADICA, Sve naše Dakse, 554.-555. 1049 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 445.-447. 1050 M. RUPIĆ i Z. DIZDAR, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg, 165., 157. 1051 Isto, 157. 1052 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 261.-262. 1053 B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 135.-136. 138 drva. Konačno, 26. listopada cijela skupina je dobila otpusnice prema kojima su bili “'demobilisani'”.1054 Pojedine kolone iz Osijeka upućene su prema Požegi.1055 Prolazak kroz Našice i kraći boravak ispred dvorca obitelji Pejačević spominje tek Zvonimir Brdarić.1056 Na daljnjem putu, jedan od stanovnika “ugleda ogromnu povorku izmučenih i izgladnjelih mladih zarobljenika (…), kako se polagano vuku cestom, jedva dižući umorne noge.”1057 Dolaskom u Požegu zarobljenici su smješteni u barakama, ali i po dvorištu logora.1058 Nakon dolaska uslijedila su popisivanja.1059 Iako je u logoru dijeljena “nekakva juha” zarobljenici su bivali sve nemoćniji.1060 Po logoru su se širile razne bolesti, pa “(…) je svakodnevno umiralo na stotine ljudi od trbušnog tifusa (…)”.1061 Iste opise ostavlja i Josip Kereži, koji navodi kako su lakši bolesnici prebacivani u grad kod časnih sestara.1062 Dio zarobljenika koji su bili mlađi (1925. – 1929. godišta), puštani su kućama ili su novačeni u JA.1063 Iz Požege dio kolona vraćen je u smjeru Nove Gradiške, a dio prema Daruvaru i Bjelovaru. Od tuda zarobljenici su ukrcani na vlakove i kompozicija je krenula prema Zemunu, Beogradu i Skopju, gdje su upućeni na rad.1064 Stigavši do Skopja, Tomislav Brozović upućen je u Vranje, odakle su sredinom listopada, svi srednjoškolci, prema saveznoj uredbi pušteni kućama.1065 Istim putem preko Kosova Polja sve do Šar Planine (Bukovik) stigao je i Josip Turković. On je početkom svibnja dobio svoju otpusnicu, kao “demobilizirani borac Jugo-armije”.1066 Iz Požege dio kolona upućen je prema Vinkovcima, gdje im se pridružuju zarobljenici koji dolaze iz smjera Slavonskog Broda.1067 Većina je kratko zadržana u logoru, u kojem je, kako se navodi, “straža lijepo postupala” sa zarobljenicima.1068 Od tuda kolone su ubrzo

1054 J. ZOVKO, Križni put i dvadeset godina robije, 42. 1055 V. LIPAK, “Kroz Sloveniju i Zagorje kao vuk samotnjak”, Start (Zagreb), 23.lipnja 1990., 72.-78.; Vidjeti i: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 269.; Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 170. 1056 Z. BRDARIĆ, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: Našička spomenica, 169.-170. 1057 Ante ČULIĆ, “Zapisnik o pokolju u Crnom Potoku”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 216. 1058 J. PAPIK, “Moji doživljaji one tragične godine”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 185. 1059 J. KRAJAČIĆ, “Križni put zrakoplovaca”, u: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 339.; J. PAPIK, “Moji doživljaji one tragične godine”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 185. 1060 J. PAPIK, “Moji doživljaji one tragične godine”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 185.; J. TURKOVIĆ, “I ja sam preživio hrvatski križni put…”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 235. 1061 J. RUKAVINA, “Sjećanje na 1945.”, u: Od Bleiburga do naših dana, 258.-259.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 261., 407. 1062 J. KEREŽI, “Od Bleiburga do Velesa”, u: Od Bleiburga do naših dana, 190.; Vidjeti i: B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 134.-135. 1063 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 407.; J. PAPIK, “Moji doživljaji one tragične godine”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 186. 1064 J. KEREŽI, “Od Bleiburga do Velesa”, u: Od Bleiburga do naših dana, 190.-191.; J. TURKOVIĆ, “I ja sam preživio hrvatski križni put…”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 235.-236.; B. VLAŠIĆ, A. VOJINOVIĆ, Križni put, 143.-144. 1065 T. BROZOVIĆ, “Na cesti Dravograd – Maribor”, 711.-717. 1066 J. TURKOVIĆ, “I ja sam preživio hrvatski križni put…”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 239. 1067 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 205.-206. 1068 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 336.; Prema dokumentima u spomenutom logoru ne iskorištava se dovoljno radna snaga zarobljenika, te se navodi da se u logoru pojavio pjegavi tifus od kojeg je oboljelo 20 139 krenula prema Šidu.1069 Većina sjećanja navodi: “prolazeći kroz pravoslavna sela ubijali su civili više nego partizani. (…) Čekali su nas s motikama, vilama, sjekirama, drvetima (…). Žrtve su padale kroz sela i izvan sela.”1070 Hećimovićeva kolona, prošavši Šid, ulazi u srpska sela Kuzmin i Martinci, gdje je, kako navodi, ubijeno 160 osoba.1071 Daljnje odredište bila je Srijemska Mitrovica, točnije njena kaznionica.1072 U logoru se nije “ništa naročitog događalo”1073, te se navodi da je ujutro dijeljena hrana.1074 Prema iskazima, logorom se proširio tifus.1075 Od tuda dio kolona krenuo je prema Zemunu i Beogradu. Prema jednom od svjedočanstava “Bleiburške tragedije hrvatskog naroda”, po dolasku u Beograd “(…) građani su pljuvali na nas i tukli su nas 'na civilizirani način' – šakama i nogama (…)”.1076 Od tuda zarobljenici su pošli u logor u Pančevu, gdje su zbog loše prehrane i proširenog tifusa, ali i mnogih tortura zarobljenici dnevno umirali. “Svako bi jutro prošla dva kamiona, koja bi pokupila mrtve od prošle noći.”1077 Dio zarobljenika upućen je prema Beloj Crkvi u Banat (kod rumunjske granice), gdje su radili u vinogradima,1078 dok je ostatak poslan na rad u Rumunjsku i nakon toga otpušten kućama.1079 Većinu sudionika put je vodio preko Iriga, Fruške Gore, Kamenice do Petrovaradina.1080 Cijelim putem, kako se navodi, nije bilo neugodnijih doživljaja.1081 Za razliku od toga kolone koje su se kretale preko Apatina, Sombora i Novog Sada, hodale su uz pratioce koji “(…) su grubi, tuku nas bez povoda (…)”.1082 Sličan doček pripremili su i stanovnici koji su vikali “Ustaše, ubice, na vješala s njima!”1083 U vojničkim barakama smještenim u gradskim utvrdama Petrovoradina našao se Josip Hećimović. Prema njegovim sjećanjima, u logoru su zatekli oko 4.000 hrvatskih i njemačkih časnika.1084 Slične brojke, zarobljenika. Vidjeti: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.- 1946., 141.-143. 1069 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 336., 346. 1070 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 281.-282.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 336.-337. 1071 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 71.-72.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 282. 1072 Bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda, 326.; S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 206.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 276., 336.; J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 72.-74.; Zlata GVOZDIĆ-FILJAK, Juraj LONČAREVIĆ, Srijemska kalvarija Hrvata (Zagreb 1995.), 232.-236. 1073 Bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda, 326. 1074 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 202.; Z. SPRINGER, Moj križni put, 250. 1075 Josip POLJAK, “Srijemsko – mitrovački tifusari”, Politički zatvorenik (Zagreb), god. V., br. 41., lipanj 1995., 35.-36.; god. VI., br. 48., ožujak 1996., 46.-47. 1076 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 339., 347. 1077 Isto, 347. 1078 Isto.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 284. 1079 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 340.-341. 1080 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 206.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 276., 324. 1081 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 202.-203. 1082 V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 56.; S. SLIPAC, “Moj križni put”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 116. 1083 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 48. 1084 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 78. 140 navodeći “više od tri tisuće hrvatskih časnika svih rodova vojske” spominje i Nikola Pavelić.1085 Prema sjećanju iz knjige “Hrvatski holokaust”, opisuje se podjela zarobljenika u dvije skupine, čiji je ukupni broj iznosio 3.160 osoba.1086 Prema Hećimoviću, ovom podjelom, polovica zarobljenika odvedena je, kako navodi, “na posljednju stanicu svog križnog puta”.1087 U logoru su harale različite bolesti, posebice dizenterija.1088 Oko logora skupljalo se mnogo žena koje su tražeći poznate, donosile hranu i odjeću.1089 Srpanj 1945., i kolona nastavlja preko dunavskog mosta u Novi Sad, gdje je stigao i Josip Hećimović. Ubrzo njegova kolona nastavlja prema Bačkom Jarku.1090 “Čujemo da idemo dalje. Stajemo u redove i čim je kolona ustrojena izlazimo iz tvrđave. Vode nas na željezničku stanicu i tu se ukrcavamo u dugačku kompoziciju marvenih vagona. (…) Stigli smo u Vršac.”1091 Josip Hećimović našao se u skupini koja je produžila prema Szegedu (Mađarska), nakon čega su također vraćeni u Vršac.1092 U Vršcu su bila dva sabirališta, avionski hangari, gdje su smještani časnici, te logor u kojem su bili dočasnici.1093 U logoru su zarobljenici dobivali oskudnu hranu, no vladala je nestašica vode.1094 S obzirom na loše higijenske uvjete, logorom se proširila dizenterija, pa “svaki dan po više najobičnijih mrtvačkih sanduka (…) izvoze na glavni ulaz iz logora.”1095 Teške uvjete u vršačkom oficirskom logoru, u kojem je bilo smješteno 4.456 osoba (Nijemaca, Talijana, ustaša, domobrana i Mađara) spominje i izvješće Dimitrija Georgijevića opunomoćenika OZN-e za Jugoslaviju.1096 Prema navodima, “ponovno nas se raspodjeljuje po jedinicama, prave spiskove, ispunjuju formulari i naši se redovi prorjeđuju (…)”.1097 Zvonimir Dusper u svojim sjećanjima opisuje istražne metode korištene pri ispitivanjima i prepoznavanjima. “Pali reflektor! Dobro ga obradi kako ti već umeš (…) Lupi me u glavu, a vidio sam da u ruci ima

1085 N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 202.-203. 1086 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 324. 1087 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 78. 1088 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 206.; S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 85. 1089 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 48.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 318.; S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 206.; S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 87. 1090 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 81.-82.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 318. 1091 V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 63.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 318.; N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 203.; N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 206. 1092 J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 82.-83. 1093 J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 318.-319., 324.-325., 337. 1094 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 207.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 319., 325. 1095 V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 64.; Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 49. 1096 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 203.-204. 1097 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 327.; J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 83.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 276.; N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 202. 141 neku tvrdu vrećicu kojom me je udario (…).”1098 Osim ovog slučaja, čini se da je logorska svakodnevica svedena na šetnju unutar žice i iščekivanje daljnjeg pokreta.1099 Jedan dio kolona iz Vršca je krenuo prema Pančevu i Beogradu. Povezana lancima, “(…) tužna povorka, sastavljena od ljudi vrlo opasnih po tadašnji poredak”, krenula je niz Terazije, praćena “psovkama i pljuvanjem”. Po dolasku zarobljenici su smješteni u podzemni labirint, u kojem je bio garnizonski zatvor ruskih vojnika.1100 Veći dio, znatno smanjenih kolona, iz Vršca je upućen prema Kovinu, koji je za većinu bio posljednje odredište “križnih putova”. “Nismo znali kamo idemo. (…) dođemo na željeznički kolodvor. Tu je već stajao vlak s otvorenim tovarnim vagonima.”1101 Zarobljenici su pristigli u veliko ograđeno dvorište s velikom zgradom (nekadašnja svilara). U prvoj skupini pristigao je Kazimir Kovačić. Po dolasku u logor, zarobljenici su popunjavali razne obrasce s osobnim podacima, na osnovi kojih su slijedila ispitivanja i razvrstavanja.1102 Prema pravilima, svako jutro je bila prozivka, a bili su osigurani doručak, ručak i večera. “Hrane je bilo dovoljno i nitko se nije mogao požaliti da je gladan.”1103 Vladalo je opuštenije ozračje, dozvoljene su kraće posjete, odlazak na tržnicu, a poneki su odlazili na rad u Vršačke vinograde ili po vodu potrebnu za kuhanje.1104 Kroz dan zarobljenici su kratili vrijeme igrajući karte ili šah.1105 Logor se je pomalo praznio, dok je veći dio zarobljenika otpušten s proglašenjem opće amnestije 3. kolovoza 1945. Objave o pomilovanju dobili su većinom 8. kolovoza, te su vlakovima upućeni prema kućama.1106 Dio zarobljenika zadržan je i nakon toga, no uskoro su i ostali krenuli istim putem.1107 Čuvši svoje ime na prozivci (20. studenog 1945.) Vjekoslav Lasić navodi: “S nekom čudnom i nerazumljivom tugom, koja se miješala s radošću, oprostio sam se od onih koji ostaju.”1108 Zvonimir Springer, vozeći se u noćnom vlaku iz Kovina prema Beogradu, čita otpusnicu (putni nalog), koju je izdalo Ministarstvo obrane, Odjel za Ratne zarobljenike, dok je za kovinski logor oznaka glasila “XX-B” (pisano ćirilicom). Na otpusnici je uneseno “'U Kovinu, 8. augusta 1945.' Dalje je pisalo da sam se predao Armiji 14. maja

1098 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 53. 1099 V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 64.; N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 203. 1100 S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 107.-110.; S. SLIPAC, “Moj križni put”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 118. 1101 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 66. 1102 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 327.; J. HECIMOVIC, In Tito's Death Marches and Extermination Camps, 86.-87; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 319., 325., 337. 1103 V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 68.; Z. SPRINGER, Moj križni put, 310.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 276., 319., 325. 1104 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 207.; N. PAVELIĆ, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 204.; Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 69.; Z. SPRINGER, Moj križni put, 319.; S. SLIPAC, Svjedok. Moj križni put, 95.-96. 1105 Z. SPRINGER, Moj križni put, 312.; Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 70.-71. 1106 S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 207.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 276., 319., 325. 1107 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 327. 1108 V. L. LASIĆ, Pakao je počeo u Bleiburgu, 73. 142 1945. kod Slovenjgradeca i to kao komandant artiljerijskog voda. Otpušten sam iz zarobljeništva Odlukom o generalnoj amnestiji (…) Pisalo je još da mi se odobrava povratak u Osijek, moje mjesto prebivanja, gdje se moram javiti 24 sata nakon dolaska u Komandu armije. Otpusnica vrijedi za slobodno putovanje vlakom i brodom od Kovina do Osijeka za jednu osobu – bez prava povratka.”1109 Proglašenjem amnestije nisu završile patnje, napuštanjem logora dio osoba upućen je u brojne istražne zatvore (npr. Glavnjača), nakon kojih su slijedili sudski procesi i višegodišnje zatvorske kazne ili boravak u radnim logorima.1110 Povratkom u svoje domove, “bivši” zarobljenici nerijetko su bili pod budnom paskom OZNA-e, predstavljajući i dalje opasnost za novu vlast. No, daljnje sudbine i problemi predstavljaju novu i opširnu temu. Sudbine ljudi koji su prošli “križni put” doista su raznolike, kao i osobni doživljaji, stoga je jako teško opisati opću procjenu ukupnih događanja. Ovim pregledom sumirana je većina glavnih podataka, te se prema svemu postavlja pitanje odgovornosti za brojne zločine počinjene nad ratnim zarobljenicima, koji su se u posljednjim danima Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon završetka ratnih operacija, predali ili bili izručeni JA. Činjenica jest, da su svi ratni sukobi popraćeni neizbježnim zarobljavanjem, no prema Ženevskim konvencijama, kao međunarodnom pravnom aktu, određen je status i postupanje prema ratnim zarobljenicima, kojima se smatraju vojnici i oficiri zarobljene vojske, pripadnici dobrovoljačkih i policijskih odreda, te civili koji bi se makar i neorganizirano uključili u ratni sukob, kao i oni koji se ne bore, ali su u okviru poražene vojne snage.1111 Osim toga, 5. prosinca 1944., prema navodnoj zapovijedi vrhovnog zapovjednika NOV i PO Jugoslavije, J. Broza Tita, “sa svim zarobljenicima ima se postupati po međunarodnom pravu. Za svako odstupanje od ovoga i kršenje mojih naređenja najstrože ću postupati. Ratne zločince izvoditi pred vojne sudove.”1112 Čini se, da se naređenje “u potpunosti ne sprovodi”, čim Štab III. JA, 29. travnja 1945. prosljeđuje podređenim postrojbama naređenje istog sadržaja.1113 Unatoč tome, prema brojnim, naprijed navedenim iskazima vidljiva je očita razlika između propisanog i učinjenog. Čini se, da je i ovaj put ostala upitna provedba, te da je tadašnje “uzburkano” stanje ostavilo dosta slobode i prostora pojedincima (ne bez znanja najviših političkih vrhova), kako bi se što prije obračunali s mnogim neistomišljenicima novog režima (“revolucionarna pravda”).1114 U skladu s time, u izvješću sekretara KPH XII. proleterske

1109 Z. SPRINGER, Moj križni put, 332.-333.; Usp. S. KRPAN, “Na Križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 207. 1110 Z. DUSPER, U vrtlogu Bleiburga, 67.-81. 1111 Međunarodne konvencije o ratnom pravu i o sigurnosti, 337., 352. 1112 J. B. TITO, Sabrana djela 25, 82. 1113 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 100. 1114 Zorica STIPETIĆ, “O Titu u povijesti i posebno u hrvatskoj povijesti”, Hrvatska ljevica (Zagreb), br. 1., 31. siječnja 2004., 14. 143 udarne brigade stoji: “Prilikom praćenja zarobljenika opazilo se da naši borci ne znaju mrziti zarobljenog neprijatelja. Oni su sa zarobljenicima suviše blago postupali. (…) Objašnjavanjem borcima tko su ti zarobljeni i što su napravili našem narodu, borci su počeli drugačije gledati na zarobljenike i znali su ih mrziti. Mržnja prema neprijatelju se je osjetila kod kažnjavanja ustaških i četničkih zločinaca gdje borci nisu iste ubijali zbog naređenja, već zato što ih mrze.”1115 Vrlo slično navodi se u proglasu Vrhovnog štaba NOV i POJ, od 8. rujna 1944.: “Udarajte nemilosrdno po neprijateljskim kolonama i uništavajte njihovu živu silu. Čim više fašističkih kostiju ostane u našoj zemlji više ćete se odužiti onim bezbrojnim žrtvama koje su pale od zločinačke ruke fašističkih osvajača.”1116 S toga ne čudi izjava: “Nisu nam sudili. Niti su nas ispitivali, niti su proveli bilo kakvu istragu. Imena nam nisu popisali čak nas nisu ni prebrojili. U smrt su nas poslali jednostavno i nehajno, bez ikakvih ceremonija, bez smrtopisa, bez žurbe, bez uzbuđenja”.1117 Možda je upravo to bila ona “ruka pravde, ruka osvetnica” koja je dostigla “ogromnu većinu”, o kojoj Tito govori 26. svibnja 1945. u svom govoru u Ljubljani.1118

1115 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 153.-154. 1116 Odnosi Jugoslavije i Rusije (SSSR) 1941 – 1945. Dokumenti i materijali, ur. Stanislav Stojanović i dr. (Beograd 1996.), 500.-501. 1117 T. J. H. MAR., “Mirno i hladnokrvno”, u: S ovu stranu dobra i zla (Zagreb 1982.), 21. 1118 J. B. TITO, Sabrana djela 28, 78. 144 BROJ STRADALIH NA BLEIBURGU I “KRIŽNOM PUTU”

Istraživanje cjelovitih ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću dugo su bili nedovoljno prisutna tema u hrvatskoj historiografiji. O ukupnim demografskim gubicima najsustavnije radove predstavljaju knjiga Bogoljuba Kočovića “Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji”1119, te knjiga Vladimira Žerjavića “Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu”.1120 U prijašnjim istraživanjima, većinom je naglasak stavljan na žrtve koje su prouzročile “okupatorske i kvislinške snage”. U relativno brojnoj literaturi i radovima, koji se odnose na ljudske gubitke užih teritorijalnih cjelina, spominju se različite brojke, dok su navodi različitih autora često neutemeljeni i kontradiktorni. Nerijetko su prisutne i manipulacije glede broja žrtava, a najčešće se odnose na žrtve Bleiburga i “križnog puta”. Sukladno tome Franjo Tuđman, obrađuje obostrana preuveličavanja, koja su zbog nedostatka utvrđenih činjenica, dovela do stvaranja “jasenovačkog mita” s jedne, i “bleiburškog mita” s druge strane. “Mit o 'bleiburškoj tragediji' ili 'hrvatskom superkatynu' podupiru u inozemstvu, osim onih iz redova emigracije i neki strani publicisti pa i povjesničari.”1121 Emigrantska literatura događaje iz svibnja 1945., kako je već rečeno, često opisuje kao jednu od najvećih tragedija hrvatskog naroda, stoga broj žrtava predstavlja važno i često prisutno pitanje, kada se obrađuje tematika Bleiburga i “križnog puta”. Zbog svoje emotivnosti brojke su često pretjerane i neutemeljene. Tako, George Prpić opisujući bleiburšku tragediju, “kao najkrvaviju orgiju u povijesti Balkana”, navodi “od svih tragedija, Bleiburg je najveća u hrvatskoj povijesti. Uzrokovala je smrt i egzodus preko milijuna muškaraca, žena i djece.”1122 U istom ozračju piše i Oton Knezović navodeći 600.000 žrtava bleiburške tragedije.1123 Iste brojke podržava i John Ivan Prcela, prema kojemu je po završetku rata ubijeno “600.000 hrvatskih državljana”.1124 Nešto nižu, ali još uvijek pretjeranu procjenu od oko “pola milijuna Hrvata” spominje i Danijel Crljen.1125 U nizu pretjeranih procjena nalazi se i Ivan pl. Jelačić, prema kojem: “oko tri stotine tisuća ubijeno je u to vrijeme nakon predaje jugoslavenskim partizanima, a stotine tisuća izgubili su svoje živote u mjestima i selima diljem domovine gdje su klanja bila na dnevnom redu, a osveta se iskaljivala na Hrvatima.” 1126 Događanja u kojima je 200-300.000 ljudi “izručeno Jugoslaviji i poubijano”, Jure Petričević uobičajeno

1119 Bogoljub KOČOVIĆ, Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji (London 1985., Sarajevo 1990.). 1120 Vladimir ŽERJAVIĆ, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu (Zagreb 1989.). 1121 Franjo TUĐMAN, Bespuća povijesne zbiljnosti – rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja (Zagreb 1989.), 101. 1122 George J. PRPIĆ, Tragedies and Migrations in Croatian History (Toronto 1973.), 22. 1123 O. KNEZOVIĆ, Pokolj hrvatske vojske 1945, 38. 1124 Operation Slaughterhouse. Eyewitness Accounts of Postwar Massacres In Yugoslavia, 121.; J. I. PRCELA, D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust, 110. 1125 D. CRLJEN, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 287. 1126 I. pl. JELAČIĆ, “Teško je mjeriti i vagati strahove”, u: Suza za Bleiburg, 262.; Usp.: I. pl. JELAČIĆ, Neispunjena čežnja – Kalvarija Hrvatske (prvi dio) (Zagreb–Ottawa 2001.), 188.-189. 145 naziva “holokaustom” i “genocidom velikih razmjera nad Hrvatima”.1127 Čini se da su ovi podaci relativno prošireni i prihvaćeni među emigracijom, pa tako Borivoje Karapandžić spominje ukupno 250.000 ubijenih izbjeglica iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore.1128 Slične brojčane pokazatelje spominje i Ivo Bogdan, koji pišući o “hrvatskom super-katynu, navodi da su “komunisti 1945. masakrirali više od 200.000 Hrvata i oko 12.000 Slovenaca.” Među njima bilo je vojnih i civilnih osoba, “bez obzira na dob i spol”.1129 Ovakve podatke preuzima i Vinko Nikolić u “Bleiburška tragedija hrvatskog naroda”.1130 Veliki dio kasnijih, domovinskih izdanja poziva se na ovakve procjene, pa tako i Zvonimir Šeparović zaključuje da se radi o “najmanje 200.000 vojnika i civila od kojih većina nije preživjela”.1131 Dio emigrantskih autora podržava neke umjerenije procjene, pa tako Fedor Dragojlov navodi kako je nakon završetka rata i unatoč predaji britanskim jedinicama poginulo 100.000 do 150.000 vojnika i časnika HOS-a.1132 Ovakve procjene spominje i Rudolf Kiszling, navodeći kako: “broj ubijenih hrvatskih časnika i vojnika, nakon bleiburške predaje, iznosi 100.000 do 150.000 ljudi”, te dodaje kako ta pogubljenja predstavljaju “pedeset hrvatskih Katyna”.1133 Vrlo slično spominje i Franz Schraml pozivajući se na izjavu njemačkog viceadmirala Joachima Lietzmanna, koji govoreći o “ratnom zločinu u kojem su zbog izdaje vjernosti i vjere i međunarodnih konvencija jednim udarcem kao žrtve pali ne manje od 150.000 dobrih kršćanskih vojnika i križara protiv komunizma.”1134 Zanimljivo je kako Staniša Vlahović navodi da je u razgovoru s “jednim partijskim funkcionerom iz Jugoslavije, koji je zauzimao visok položaj u jednom ministarstvu federalne vlade” saznao da je vladala “velika euforija pobede i dolaska na vlast. A stari nije hteo nikome da oprosti, već je naredio drastične mere. I mi smo stavili više od 150 hiljada pod mitraljez.”1135 Vrlo slično obračun s

1127 Jure PETRIČEVIĆ, “Razmatranja u povodu 40. godišnjice hrvatske narodne tragedije kod Bleiburga”, u: Na prekretnici, 50.-54. 1128 B. M. KARAPANDŽIĆ, Jugoslavensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi, 18. 1129 La tragedia de Bleiburg, 29., 373. 1130 Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 46.; Usp. K. KATALINIĆ, Argumenti: NDH, BiH, Bleiburg i genocid (Buenos Aires-Zagreb 1993.), 120.; Nikolićeva i Katalinićeva procjena temelje se na istraživanjima Brune Bušića koji se bavio ukupnim žrtvama Drugoga svjetskoga rata. Prema podacima, u svim republikama u razdoblju između 1921. i 1931., kao i 1931. do 1948. prisutan je porast stanovnika, dok je za Hrvatsku iskazan pad ukupnog broja pučanstva. Iz toga zaključuju da je taj pad prisutan upravo kod Hrvata. Vidjeti: Bruno BUŠIĆ, “Žrtve rata”, Hrvatski književni list, br. 15., srpanj 1969., 2.-3.; Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 466.-474.; B. BUŠIĆ, Jedino Hrvatska! (Toronto 1983.), 541.-563.; Vladimir ŽERJAVIĆ, “Žrtve oko Bleiburga i na križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, 151.-159. 1131 Zvonimir ŠEPAROVIĆ, “Poklonimo se žrtvama Bleiburga”, u: 50 godina Bleiburga, 221.-226.; I. ROJNICA, Susreti i doživljaji, 265. 1132 F. DRAGOJLOV, “Rat od 1941. - 1945. na području Nezavisne Države Hrvatske”, Hrvatska, br. 24(216), 22. XII. 1956.; K. DRAGANOVIĆ, “The biological extermination of Croats in Tito's Yugoslavia”, u: The Croatian Nation in it's struggle for freedom and independence (Chicago 1955.), 296.; Vidjeti i: M. ŠIMUNDIĆ, Hrvatski smrtni put, 416.-417. 1133 Rudolf KISZLING, Die Kroaten: Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes (Graz-Köln 1956.), 219.-223. 1134 F. SCHRAML, Hrvatsko ratište, 258.; Vidjeti i: J. ALEKSIĆ, “Vojnički aspekti hrvatskog povlačenja u svibnju 1945”, u: Na prekretnici, 24.-49. 1135 S. R. VLAHOVIĆ, Zbornik dokumenata iz britanske arhive, 399. 146 protivnicima partizanskog pokreta opisuje i Stevan Dedijer, navodeći: ”Jednom sam zajedno s drugom Titom i Rankovićem računao kakva je bila osveta naše revolucije za nevino pobijene ljude, za spaljena sela. Mi smo posljednje godine rata, kao i prvih nekoliko mjeseci poslije pobjede, strijeljali oko 150 tisuća ljudi.”1136 Istu terminologiju koristi i Zdenko Zavadlav, prema kojem je naredba za smaknuća zarobljenika stigla “s vrha”, uz obrazloženje da “neprijatelja treba ubijati bez suđenja jer revolucija još traje”.1137 U približnim brojčanim okvirima nalazimo i procjenu Jere Jareba, za koga je, prema učestaloj formulaciji, “tadašnje komunističko klanje hrvatske vojske i ostalih Hrvata vjerojatno je najveći mirnodopski pokolj hrvatskog pučanstva u cijeloj hrvatskoj povijesti. Čini se, da taj pokolj premašuje brojku od 100.000.”1138 Veliki dio autora, poput Ive Omrčanina tek prilično uopćeno navodi kako se 15. svibnja 1945. Britancima predalo 300.000 vojnika i preko 250.000 civila,1139 od kojih je nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji, “veliki dio ubijen”.1140 Prema članku iz časopisa “Nova Hrvatska”, koji se poziva na faksimil Alexanderova naloga, od 15. svibnja, kojim se približno 200.000 jugoslavenskih državljana želi vratiti snagama maršala J. Broza Tita, navodi kako je u konačnici, tek manji broj osoba preživio pokolje kod Maribora, u slovenskim planinama i duž “križnog puta”.1141 Iz svega je prilično vidljivo kako se u emigrantskoj literaturi spominju različite brojke koje u osnovi potvrđuju inače učestalu neujednačenost. S druge strane prema objavljenim dokumentima NOR-a u svibnju je zarobljeno preko “105.000 Nijemaca, ustaša i četnika, ubijeno 25.000, a ranjeno 4.000 ljudi.” Od navedenog broja zarobljenika 40.000 su Nijemci, oko 60.000 ustaše i domobrani, te oko 5.000 četnika.1142 Vrlo slično navodi i maršal J. Broz Tito u pohvali jedinicama III. JA, koje, kako se spominje u “petnaest dana zarobile su oko 100.000 neprijateljskih vojnika i oficira”.1143 Citirani izvještaji nisu objavljeni u cjelini, već većinom završavaju s 15. svibnjem, pa je stoga teško utvrditi točan broj zarobljenika. Petar Brajović navodi da su prema prikupljenim podacima utvrđeni “približni” brojevi, te da su 16. svibnja: “Prva i jedan bataljon 11. brigade razoružale oko 40.000 ustaša i pet hiljada četnika. Među njima pet generala. (...) Zarobljenike

1136 Željko KRUŠELJ, “Komunisti su 1945. iz osvete likvidirali 150.000 ljudi”, Večernji list (Zagreb), 8. srpnja 1998., 7. 1137 Z. ZAVADLAV, “Naređeno nam je da ubijemo”, Nedjeljni jutarnji (Zagreb), 25. svibnja 2003., 12.-13. 1138 J. JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike, 127.; Ladislaus HORY i Martin BROSZAT, Der Kroatische Ustascha-Staat 1941-1945 (Stuttgart 1964.), 173. 1139 I. OMRČANIN, Dramatis personae and finis of The Independent State of Croatia in American and British Documents (Bryn Mawr 1983.), 101. 1140 I. OMRČANIN, Holocaust of Croatians, 3., 82. 1141 “Tri dokumenta o Bleiburgu sve kažu i traže istragu” u Nova Hrvatska (London), br. 9. ,1984., 6.-7.; Nova Hrvatska (izdanje za domovinu) (London), br. 9., 6.-20. svibnja 1984., 11.; J. HECIMOVIC, Tito's Death Marches and Extermination Camps, 23.; Vidjeti i: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, 405. 1142 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom. XI, knjiga 3 (Beograd 1976.), 643.- 646.; Usp. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 125.-126., 131.-138.; S. SAVIĆ, Ž. ATANACKOVIĆ, Treća armija, 328.-329.; K. NAĐ, Pobeda, 215.; Đ. LABOVIĆ, M. BASTA, Partizani za pregovaračkim stolom 1941-1945, 324. 1143 J. B. TITO, Sabrana djela 28, 47. 147 i oružje predali 51. diviziji da ih transportiraju u pravcu Maribora.” Štab III. JA utvrdio je da je “15. svibnja zarobljeno više od 30.000 neprijateljskih vojnika i oficira (ustaša i domobrana) i oko 6.000 četnika. Također je zarobljeno oko 20.000 izbjeglica.”1144 Čini se da su ovo prilično nepotpuni podaci s obzirom da i Milan Basta u knjizi “Rat posle rata” navodi kako je kod Dravograda i Bleiburga “120.000 ustaško-domobranskih vojnika i blizu 8.000 crnogorsko-hercegovačkih četnika” bilo prisiljeno na predaju.1145 U knjizi, “Rat je završen 7 dana kasnije” Basta, čuvši spominjanu izjavu o 300.000 neprijateljskih vojnika, reagirao je i iznio “da ustaško-domobranske jedinice nemaju više od 30.000 ljudi (tada sam stvarno vjerovao da ih nema više, međutim, tek kasnije se ispostavilo da je u toj posljednjoj grupaciji bilo oko 100.000 Pavelićevih vojnika, ne računajući četnike ni one koje smo ranije zarobili, kao ni civilne izbjeglice)”.1146 Osvrćući se na “neprijateljsku propagandu o tzv. Blajburškoj tragediji, o pokolju oko 300 hiljada Hrvata”, Basta iznosi kako je prema približnoj procjeni u borbama kod sela Gornji Dolič, Huda Luknja, oko Celja, Dravograda, Poljane, Prevalja, te u pojedinačnim okršajima u proboju preko Karavanki poginulo “oko 5.000 Pavelićevih vojnika”.1147 Oko 3.000 (Luburićevci, Ustaška odbrana i PTS) uspjelo ih se probiti. Iz toga zaključuje da je gotovo 98% snaga zarobljeno na jugoslavensko-austrijskoj granici. Od toga, gotovo 97% ubrzo je pušteno kućama. U bilješci autor napominje da su sudovi osudili samo one ustaše i četnike koji su činili zločine i masovno ubijali nevino stanovništvo.1148 Znatno više brojke spominje Ivan Dolničar prema kojem je u završnoj ofenzivi JA zarobljeno oko 341.000 neprijateljevih vojnika, dok ih je 100.000 poginulo.1149 Ovakvu procjenu temelji na “Saopštenju Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ” iz 1949. godine prema kojem je zarobljeno 341.405 neprijateljskih vojnika, od kojih je: “221.287 okupatorskih vojnika (…) i 120.150. kvislinških vojnika”.1150 Slične brojke (300.000 zarobljenih i 100.000 mrtvih) navodi i Nikola Anić u zborniku “Za pobedu i slobodu”.1151 U ovim okvirima kreću se i podaci iz izvještaja Aleksandru Rankoviću, načelniku OZNA-e Ministarstva narodne obrane DFJ, od 12. lipnja 1945., prema kojima je u logorima na području Hrvatske (12 logora) i Vojvodine

1144 P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 565.; Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 112. 1145 M. BASTA, Rat posle rata. Pavelićevi generali se predaju, 5.-6. 1146 M. BASTA, Rat je završen 7 dana kasnije, 356. 1147 Petar Brajović navodi da je u borbama u dolini Meže zarobljeno oko 7.000 neprijateljskih vojnika, od kojih je “oko 1.500 ustaša poginulo”. Vidjeti: P. S. BRAJOVIĆ, Konačno oslobođenje, 523. 1148 M. BASTA, “O zarobljavanju Pavelićeve vojske i odnosima s Englezima”, u: Za pobedu i slobodu, 556. 1149 I. DOLNIČAR, “Okruženje i kapitulacija neprijateljevih snaga u severozapadnom delu Jugoslavije”, u: Za pobedu i slobodu, 540.; P. GRAČANIN, “Završna ofanziva Jugoslovenske armije za konačno oslobođenje zemlje”, u: Za pobedu i slobodu, 62.; M. COLIĆ, Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu, 400. 1150 Borba (Beograd), 8. veljače 1949.,1. 1151 N. ANIĆ, “Osnovni podaci o završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije 1945. godine”, u: Za pobedu i slobodu, 118. 148 (11 logora) smješteno 175.922 zarobljenika raznih narodnosti.1152 Novi izvještaj, poslan mjesec dana kasnije spominje 169.111 osoba.1153 Prema Mitiji Ribičiću (dužnosnik OZNA-e, kasnije predsjednik jugoslavenske Vlade, član Predsjedništva SFRJ i CK SKJ) u završnim operacijama JA zarobila je “175 tisuća njemačkih vojnika (uključujući Kozake, Ukrajince, Čerkeze i dr.), te 125 tisuća kvislinških vojnika (srpskih, crnogorskih i ličkih četnika, ustaša, slovenskih domobrana, policijskih službenika iz cijele Jugoslavije i sličnih nacističkih pomagača”.1154 Ukupni ratni plijen, koji je evidentirao Đoka Ivanović, iznosio je: 269 topova, 500 bacača, 516 mitraljeza, 2.935 puškomitraljeza, 91.713 pušaka, 8.323 automata, 5.609 pištolja, 1.123 kamiona, 235 automobila, 320 motocikala, 8.937 konja, 1.213 kola, vagon hrane, odjeće, obuće i drugog materijala. Na stanici Maribor sortirano je i prebrojano preko 200 vagona oružja, municije i druge ratne opreme.1155 Posljednje brojke, kako navodi i Jera Vodušek Starič, otprilike se podudaraju s podacima koje nam prezentira “Cowgillov izvještaj” prema kojemu se oko 200.000 osoba predalo JA.1156 Iako je iz svega vidljivo da je teško odrediti konačne brojke, s obzirom na vrlo raznolike procjene, jednako su upitni i navodi Milovana Đilasa, koji je “čuo” kako su nakon izručenja Hrvata, četnika i Slovenaca, ubijene sve osobe, osim djece i žena. Točan broj žrtava, prema njemu, nikada neće biti poznat, no kako je čuo “broj je prelazio 20.000, ali je svakako bio manji od 30.000 ljudi. Ubijani su odvojeno, svaka skupina tamo gdje je preuzeta u zarobljeništvo.”1157 Većina ovih brojki koje se spominju nije popraćena sustavnijim istraživanjem, pa stoga Mihael Sobolevski naglašava nužnost sustavnog utvrđivanja ljudskih gubitaka na području Hrvatske1158 i zalaže se za istraživanje koje će se temeljiti na metodi osobne identifikacije, uz sveobuhvatno korištenje arhivskog materijala.1159 Kao primjer spominje prilog fra. Vinka Prlića “Nametnuta šutnja. Žrtve rata iz Prološca”, jedini do tada, u kojem su

1152 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., 161.-162. 1153 Isto, 198.-205. 1154 Mitija RIBIČIĆ, “Traganja Mitije Ribičića 6 – Počelo je s 'fojbama'”, Slobodna Dalmacija (Split), 27. lipnja 1994. 1155 Đ. IVANOVIĆ, “Rad pozadine 3. armije u završnim operacijama”, u: Za pobedu i slobodu, 311. 1156 J. VODUŠEK STARIČ, Prevzem oblasti, 230.-231. 1157 M. ĐILAS, Wartime, 446.-447. 1158 Mihael SOBOLEVSKI, “Između Jasenovca i Bleiburga”, Erasmus (Zagreb 1993./1994.), 42.-47.; M. SOBOLEVSKI, “Prešućena istina – žrtve rata na području bivše Jugoslavije 1941.-1945. prema popisu iz 1964. godine”, ČSP 25/1993., br. 2-3, 87.-114. 1159 M. SOBOLEVSKI, “Prilog metodologiji istraživanja stvarnih ljudskih gubitaka Hrvatske u tijeku drugoga svjetskoga rata”, ČSP 24/1992., br. 1, 177.-202.; Suprotno tome Žerjavić napominje kako je potrebno preispitati metodu osobne identifikacije.; Vidjeti: V. ŽERJAVIĆ, “Osvrt na napis Mihaela Sobolevskog o popisu žrtava rata 'Prešućena istina – žrtve rata na području bivše Jugoslavije 1941.-1945. prema popisu iz 1964. godine'”, ČSP 26/1994., br. 1, 123.-134. 149 iskazani cjeloviti gubici za područje Prološca. U njemu se navodi 271 osoba s osnovnim podacima, te kada je, kako i gdje izgubila život.1160 Približne brojke pokušao je utvrditi Kazimir Katalinić.1161 U svojim istraživanjima izražava sumnju prema podacima popisa iz 1931. godine, koje kao polazišnu točku za izračunavanja koriste B. Kočović i V. Žerjavić, te za dodatne podatke koristi “Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji” (popis katolika za 1937. godinu), koji je 1939. godine izradio dr. Krunoslav Draganović. Uz to koristio je i izvještaj Ulema Medžalisa iz Sarajeva, koji donosi broj muslimana u pojedinim kotarima BiH, potkraj 1938. godine. U prvim radovima, uspoređujući stvarne gubitke Hrvata (ubrojeni i muslimani) i Srba, autor navodi, da su Hrvati izgubili 130.000 stanovnika više od Srba, dok prema kasnijim istraživanjima, razlika iznosi 154.000.1162 Prema tome zaključuje, da je velika razlika u brojevima posljedica “pokolja vršenih tokom rata kao i nakon završetka rata, tj. nakon predaje u Bleiburgu. Ako pak pretpostavimo da su njihove odmazde za vrijeme rata bile kompenzirane našim odmazdama izvršenim u isto vrijeme, dolazimo do zaključka da navedena razlika označuje naše gubitke nakon predaje u Bleiburgu.”1163 Koristeći Žerjavićevu metodu, Katalinić navodi da bi broj žrtava iznosio minimalno 85.000, vjerojatno 135.500 i maksimalno 198.500 ljudi. Objema metodama vjerojatni broj žrtava je sličan (154.500 i 135.500).1164 Vladimir Žerjavić objavio je više radova i priloga na ovu temu, unutar kojih se osvrće na procjene gubitaka na Bleiburgu, kao i manipulacije s navedenim brojkama.1165 Najznačajniji prilog predstavlja knjiga “Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga”.1166 Kao osnovni i izvorni podatak za izračunavanje kretanja stanovništva, te

1160 Vinko PRLIĆ, “Nametnuta šutnja. Žrtve rata iz Prološca”, Proložac, list župe Sv. Mihovila, god. IX, br. 3(25), Božić 1990., 41.-45. 1161 K. KATALINIĆ, “Hrvatsko-srpski sukob u svjetlu brojaka”, Republika Hrvatska (Buenos Aires), god. XXXVI, br. 153., lipanj 1986., 17.-58.; K. KATALINIĆ, “Hrvatske i srpske žrtve 1941.-1945.”, Republika Hrvatska (Buenos Aires), god. XXXVIII, br. 160., 10. travnja 1988., 15.-63.; K. KATALINIĆ, Argumenti: NDH, BiH, Bleiburg i genocid, 119.-122.; K. KATALINIĆ, “Broj bleiburških žrtava”, u: 50 godina Bleiburga, 49.-61. 1162 K. KATALINIĆ, Argumenti: NDH, BiH, Bleiburg i genocid, 91., 119. 1163 Isto, 119.-120. 1164 K. KATALINIĆ, “Broj bleiburških žrtava”, u: 50 godina Bleiburga, 58.; Usp. V. ŽERJAVIĆ, “Argumenti bez osnove”, ČSP 25/1993., br. 2-3, 287.-299. 1165 V. ŽERJAVIĆ, “Demografija o Bleiburgu”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, ur. Marko Grčić (Zagreb 1990., drugo, prošireno izdanje), 227.-232.; V. ŽERJAVIĆ, “Manipulacije žrtvama drugoga svjetskog rata 1941.- 1945.”, ČSP 24/1992., br. 3, 149.-163.; V. ŽERJAVIĆ, “Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”, ČSP 27/1995., br. 3, 543.-560.; V. ŽERJAVIĆ, “Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”, Vjesnik HAZU God IV., 4-5/1995., 65.-81.; V. ŽERJAVIĆ, “Žrtve oko Bleiburga i na križnom putu”, u: U Bleiburgu iskra, 75.-89.; V. ŽERJAVIĆ, “Žrtve oko Bleiburga i na križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana,, 151.-159.; V. ŽERJAVIĆ, “Demografski i ratni gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću”, u: 50 godina Bleiburga, 65.-81.; V. ŽERJAVIĆ, “Demografski i ratni gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću”, u: Bleiburg 1945.-1995., 75.-90.; V. ŽERJAVIĆ, Jugoslavija – manipulacije žrtvama drugog svjetskog rata (Zagreb 1993.), 121.-122.; 1166 V. ŽERJAVIĆ, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga (Zagreb 1992.). 150 demografske i ratne gubitke, Žerjavić je koristio popis iz 1931. godine. Ti podaci, kako navodi, prihvaćeni su kao autentični u Banovini Hrvatskoj, NDH, Socijalističkoj Jugoslaviji, te Republici Hrvatskoj i stoga ih autor smatra “početnim podacima”.1167 U obradi podataka koristio je standardnu demografsko-statističku metodu, bazirajući izračunavanja na spomenutom popisu, kretanju stanovništva do 1939. godine i broju očekivanog stanovništva prema prvom poslijeratnom popisu iz 1948. godine. Govoreći o žrtvama Bleiburga, Žerjavić navodi da se tu ubrajaju svi gubici koji su nastali nakon završetka rata. “Ljudi o kojima se tamo odlučivalo izgubili su život na raznim mjestima, vrlo malo njih kod samog Bleiburga u Austriji, drugi, vjerojatno, najveći na jugoslavenskom dijelu granice s Austrijom te širom Jugoslavije, od većeg broja ubijenih Slovenaca kod Kočevskog Roga te cijelim tzv. 'križnim putem' preko Slovenije, Hrvatske i drugih republika, sve do Makedonije.”1168 Da bi se, barem približno utvrdili gubici vezani uz Bleiburšku tragediju, važno je, kako navodi Žerjavić, utvrditi brojčano stanje vojnih snaga NDH u posljednjoj godini rata, te broj ljudi koji se uputio na povlačenje u svibnju 1945. godine. Za te podatke autor je koristio nekoliko (više ili manje) pouzdanih autora (F. Dragojlov, V. Vrančić, I. Omrčanin, F. Jelić- Butić i M. Colić). U publikacijama se navodi da se u svibnju 1945., u Zagrebu našlo 500 tisuća izbjeglica, te da je u povlačenju sudjelovalo 300-500 tisuća ljudi.1169 Takve podatke Žerjavić ne smatra pouzdanima, te kada je riječ o brojčanom stanju HOS-a NDH u 1945. godini, priklanja se brojci od oko 136.000, koju spominje Mladenko Colić. Žerjavić pretpostavlja da je napredovanjem JA, u razdoblju od siječnja do travnja 1945., razoružan i jedan dio oružanih snaga NDH, te smatra da se na povlačenju moglo naći najviše 80-100 tisuća vojnih osoba. Prema pretpostavki, nisu se svi odlučili na povlačenje, a mnogi su na putu i odustali, stoga je autorova pretpostavka da je na granicu stiglo oko 75.000 vojnih osoba. Broj civila bio je znatno manji i procjenjuje se na 45.000.1170 Prema “Cowgillovu izvještaju”, spominje se 25.000 Hrvata, koji su se zajedno sa 46.580 Kozaka, 35.000 četnika i 25.000 Slovenaca, kod Klagenfurta predali Britanskoj vojsci, nakon čega su smješteni u logor.1171 Prema tome oko 90-95 tisuća ljudi zaustavljeno je na granici, a u konačnici, kako i sam autor navodi, valja utvrditi koliko je od ukupnih 115-120 tisuća ljudi izgubilo živote, a koliko preživjelo. Izjave svjedoka i sudionika govore o “velikom broju ljudi”, te se spominje brojka od gotovo 500.000 Hrvata. Uzmemo li u obzir gore navedene brojke, kao i činjenicu da se u

1167 V. ŽERJAVIĆ, “Demografski ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”, ČSP, 555. 1168 V. ŽERJAVIĆ, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, 75. 1169 V. ŽERJAVIĆ, “Žrtve oko Bleiburga i na križnom putu”, u: U Bleiburgu iskra, 81. 1170 Isto, 82. 1171 D. BEKIĆ, “Verzija Cowgillova izvještaja”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, 50.; Vidjeti: D. BEKIĆ, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, 206. 151 velikoj masi ljudi povlačila i vojska Trećeg Reicha, može se zaključiti da je u zbjegu ukupno bilo prisutno oko 500.000 ljudi. U svojim proračunima autor izračunava koliko je ljudi moglo biti u koloni s obzirom na dužinu kolone i s obzirom da su na povlačenju bila prisutna razna prevozna sredstva i mehanizacija. U ukupni broj gubitaka treba ubrojiti i osobe koje su kraj rata dočekale ranjene i smještene po bolnicama (Žerjavić navodi brojku od 4.000 osoba), a pretpostavlja se da su kasnije likvidirane. Prema svemu navedenom Žerjavić zaključuje da bi ukupan broj zarobljenih Hrvata mogao iznositi 93.600 osoba.1172 Iz ukupnog broja potrebno je izlučiti podatke o broju ubijenih zarobljenih civila i vojske. Najveći broj poginulih autor povezuje s događajima na “križnom putu”, gdje je, prema autoru, ubijeno 2/3 (26.500) vojnika i 40% (6.800) civila. Prema podacima, u logoru Viktring bilo je smješteno 12.196 Hrvata, koji su između 21. i 29. svibnja 1945. izručeni JA i vjerojatno svi likvidirani. Na osnovi svih podataka, broj ubijenih Hrvata je 56.900 osoba (u borbi prije zarobljavanja 11.600, zarobljenih vojnika 26.500, zarobljenih civila 6.800, izručenih iz Viktringa 12.000).1173 U knjizi “Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga”, Žerjavić navodi da su gubici Slovenaca iznosili 8-10 tisuća, dok je srpskih i crnogorskih četnika stradalo oko 2 tisuće.1174 Žerjavić je mišljenja, da su prvotne visoke procjene gubitaka Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu, s ciljem dobivanja što veće reparacije, kao i skrivanje rezultata popisa stradalih, koji su učinjeni 1946. i 1964. godine, doveli do megalomanskih procjena i neslaganja.1175 Ovakvo istraživanje čini se dosada najpreciznijim, pa su rezultati prihvaćeni u većem dijelu literature.1176 Zanimljive podatke za ovu temu možemo pronaći u brojnim žrtvoslovima, napisanim za razna područja Hrvatske. Prema dostupnim podacima na Bleiburgu i duž “križnih putova” stradalo je više od 4.200 poimence popisanih osoba.1177 Dio žrtvoslova obrađuje ukupne žrtve

1172 V. ŽERJAVIĆ, “Žrtve oko Bleiburga i na križnom putu”, u: U Bleiburgu iskra, 84. 1173 B. JURKOVIĆ, “Verzija grofa Nikolaia Tolstoya”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, 192. 1174 V. ŽERJAVIĆ, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, 75. 1175 V. ŽERJAVIĆ, “Manipulacije žrtvama drugoga svjetskog rata 1941.-1945.”, ČSP, 161.-162. 1176 Ekkehard VÖLKL, “Abrechnungsfuror in Kroatien”, u: Politische Sauberung in Europa, ur. Klaus-Dietmar Henke i Hans Woller (München 1991.), 366., 393.; Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest (Zagreb 1999.), 188.; N. BARIĆ, Ustroj kopnene vojske domobranstva Nezavisne Države Hrvatske, 1941.-1945., 413.; Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska povijest (Zagreb 2003.), 304.-306.; Kronologija: Hrvatska, Europa, svijet, ur. I. Goldstein (Zagreb 2002.).; J. JURČEVIĆ i Mladen KLEMENČIĆ, “Žrtve rata”, Hrvatski leksikon, II. sv. L-Z (Zagreb 1997.), 734. 1177 Sumarni broj dobiven prema podacima iz: Josip MALKOVIĆ, Župa Gornje Prekrižje u prošlosti i sadašnjosti (Zabok 2001.), 84.-87.; Žrtve zlatarskog kraja u temeljima hrvatske slobode (Zlatar 2000.), 53.-102.; S. HERCEG, Samobor mali Bleiburg 1945., 209.-221.; Zvonko FARAGO, Ruža LENAC-BRLEKOVIĆ, Zlatko VERHAZ i Alojz VRAGOLOVIĆ, Garešnički žrtvoslov (Garešnica 1997.), 27.-63.; D. PELIKAN, Slatina u vjetrovima povijesti, 182.-188.; Petar MALBAŠA, “Dugopoljske žrtve 1941.-1948.”, Hrvatska obzorja (Split), god. III., br. 3., rujan 1995., 563.-576.; Donja Motičina 1941. – 1948. Spomen-spis posvećen ratnoj tragediji žitelja Donje Motičine u drugom svjetskom ratu, grupa autora (Donja Motičina 1992.), 21.-32.; Đ. MIKAŠEK, Našička spomenica 1941.-1945. (Našice 1997.), 286.-305.; Stjepan KRPAN, “Hrvatski gubici u Drugom svjetskom ratu i poraću na primjeru Slavonskog Kobaša”, u: 50 godina Bleiburga, 115.-122.; Mirko KOVAČIĆ, U potrazi za istinom (Vukovar 2004.), 145.-189.; Luka PAVIČIĆ, Kronika stradanja Hrvata južne Like (Zagreb 1996.); Mirko BULJAC, Hrvace – Župa svih svetih (Split – Hrvace 2004.), 115.-117.; Ivan JURIĆ, Borbe i 152 Drugoga svjetskoga rata, ne navodeći točne odrednice o godini i mjestu smrti, pa je stoga ponekad teško odrediti koliki broj žrtava s popisa otpada na poginule na Bleiburgu i “križnom putu”.1178 Iako ovi brojevi zasigurno nisu potpuni, a sadržaji koji ih prezentiraju, nerijetko su patetični i subjektivni, oni nam pružaju podosta podataka, koji nam omogućuju, da se nakon mnogo godina barem približimo okvirnom broju stradalih. Jedan segment ukupnih žrtava otpada i na žrtve iz redova katoličke Crkve. Prve popise žrtava sastavio je Krunoslav Draganović.1179 Na osnovi tog gradiva Dominik Mandić objavio je popis ubijenih katoličkih svećenika u razdoblju od 1941. do 1945.1180 Prema podacima ne navode se uvijek točne okolnosti pogibije, te se uz 24 franjevca iz provincije Gospina Uznesenja u Hercegovini i bosanske provincije Sv. Križa navodi da su “ubijeni ili nestali u Povorci smrti”.1181 Sudbine 20-ak članova franjevačke provincije Bosne Srebrne koji su poginuli u svibnju i lipnju 1945. godine opisuje Marijan Karaula.1182 Prema popisu žrtava katoličke Crkve s područja Zagrebačke nadbiskupije, Stjepan Kožul za devet osoba navodi da su poginule pri povlačenju ili tijekom “križnog puta”, no čini se da su u nekim slučajevima nejasne okolnosti pogibije.1183 Ivan Damiš opisuje sudbine petnaestorice franjevaca provincije Sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, od kojih su neki, pretpostavlja se, poginuli na Bleiburgu ili “križnim putovima”1184, dok tek dvije žrtve s područja južne franjevačke provincije navodi stradanja Hrvata kotara Metković 1918.-1945. (Metković 1997.), 183.-292.; I. JURIĆ, “Borbe i stradanja Hrvata kotara Metković 1918.-1945.”, u: Hrvatski žrtvoslov (zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Zagreb 19.-21. lipnja ), knj. II., ur. Zvonimir Šeparović (Zagreb 1998.), 219.-225.; J. RADICA, Sve naše Dakse, 513.-592.; V. ZEČEVIĆ, Zovik na križnom putu, 99.-106.; Vladimir KRPAN, Ivan RIZMAUL, Davor SALOPEK, Petrinjski žrtvoslov (Petrinja 1995.), 45.-223.; Ranko ŠIMIĆ, “Hrvatske žrtve”, u: Gospićki spomen zbornik, ur. Ranko Šimić (Gospić 1995.), 7.-286.; Žrtve Drugog svjetskog rata 1941.-1945., poraća i Domovinskog rata na prostoru međuriječja Korane i Mrežnice, ur. Juraj Štefanac (Belaj 2002.), 27.-45.; Petar BEZINA, Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. Žrtva rata 1941.-1945., 1990.-1995. (Split 2003.), 46.-1108.; Gordana TURIĆ, U temelju kamen. Spomenica žrtvama idealu hrvatske države. Imotska krajina (od 1941. do 1990.), I. knjiga (Zagreb 2000.), 64.-627.; Ivan STRIŽIĆ, Žrtvoslov slunjskoga kotara (Hrvatske vojne i civilne žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća) (Slunj-Zagreb 2005.), 277.- 554. 1178 Usp.: Ante ČAVKA, Građa za suvremenu povijest Drniške krajine 1941.-1994. (Split 1995.), 113.-145.; Stjepan MRNJEC, Upoznajmo našu prošlost. Prilog za povijest. Općina Staro Petrovo Selo 1941. – 1997. (Staro Petrovo Selo 1997.), 29.-34.; Anđelko MIJATOVIĆ – Josip BOGOVIĆ, Spomenica župa Drežnik –grada, Vaganca i Korenice (Zagreb 2000.), 113.-116. 1179 K. DRAGANOVIĆ, “Kalvarija hrvatskog naroda god. 1945.”, Hrvatski kalendar Hrvatskog katoličkog glasnika i Danice za prostu godinu 1955., god. XII, Chicago 1954., 94.-100. 1180 Dominik MANDIĆ, “Popis hrvatskih katoličkih svećenika ubijenih u razdoblju 1941.-1954.”, Hrvatski kalendar Hrvatskog katoličkog glasnika i Danice za prostu godinu 1955., god. XII, Chicago 1954., 36.-43.; D. MANDIĆ, “Popis hrvatskih katoličkih svećenika ubijenih u razdoblju 1941.-1954.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, 60.-77. 1181 Usp. I. OMRČANIN, Martires da la fe (Buenos Aires 1961.), 19.-48.; I. OMRČANIN, Martyrologe Croate. Prêtres et Religieux assassines en haine de la Foi de 1940 à 1951 (Paris 1962.).; I. OMRČANIN, Holocaust of Croatians, 32.-63.; Lucijan KORDIĆ, Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj (Chicago 1988.), 20.-23.; A. BELJO, Yu – Genocid, 303.-335.; Tomo VUKŠIĆ, “Pogled na stradanja Hrvata i katoličke crkve u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata”, Hrvatska misao (Sarajevo), god. IX., br. 34/25., siječanj-ožujak 2005., 87. 1182 Marijan KARAULA, Žrtve i mučenici. Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu (Sarajevo 1999.), 27.-144. 1183 Stjepan KOŽUL, Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije (Zagreb 1992.), 20.-262. 1184 Ivan DAMIŠ, Franjevci hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i jugokomunizma (Zagreb 2000.). 153 Petar Bezina.1185 Prema Anti Bakoviću za vrijeme Drugoga svjetskoga rata stradao je 601 svećenik, bogoslov i časna sestra.1186 Nakon godinu dana Baković taj popis proširuje s 32 nova imena. Od ukupnog broja žrtava, nakon 9. svibnja ubijeno ih je 118, dok su 64 osobe Englezi izručili Jugoslavenskoj armiji, nakon predaje na Bleiburgu.1187 Prema iskazanom svi ovi popisi prilično su nepotpuni i segmentarni, pa je stoga upitna brojka koju navodi Anto Baković, jer je iz svega dostupnog prilično teško utvrditi točnije brojke. Vrlo često kada se govori i piše o ukupnim žrtvama Drugoga svjetskoga rata, pa tako i Bleiburga procjene su vrlo neodređene. Veliki broj autora spominje približne procjene, navodeći “desetke tisuća ljudi”.1188 Isti koncept navodi i Ivan Košutić u knjizi “Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu”. Prema njemu se, s Bleiburga i “križnog puta”, “deseci i deseci tisuća mladih ljudi nikada neće vratiti.”1189 Osim neodređenosti, zanimljivo je primijetiti kako se tekstovi s obzirom na izdanja i godine mijenjaju, pa tako 1995. o “Hrvatskom Katynu” piše Ivo Perić, te navodi, “u Bleiburgu i na križnim putovima izgubilo je živote oko 300.000 Hrvata – katolika i muslimana”.1190 Dvije godine kasnije Perić je objavio knjigu “Povijest Hrvata”, u kojoj osvrćući se na bleiburške događaje spominje: “(…) sve do rumunjske, bugarske i grčke granice, ubijeno je ili umrlo u patnjama nekoliko desetaka tisuća Hrvata – civila i pripadnika oružanih snaga NDH.”1191 Vrlo slično u prvom izdanju knjige “Povijest Hrvatske”, Dragutin Pavličević navodi kako se “većina vojnih postrojbi NDH predala engleskoj armiji u Austriji, ali su ih oni izručili partizanima koji su ih onda većinu pobili kraj slovenskog sela Pliberka

(Bleiburg). One koje nisu postrijeljali vodili su pješice bez dovoljno hrane i uz stalna mučenja sve do srednje Srbije, pa i do Makedonije. Na tom križnom putu pomrlo je i pobijeno najmanje 50.000 ljudi.”1192 U kasnijim izdanjima ne spominje se konkretni broj žrtava, te se ovaj put navodi da je manji dio zarobljenika likvidiran oko Bleiburga, dok je većina razoružana i nad njom su u Sloveniji izvršeni “masovni pokolji”. Ostatak je upućen na “križni put” duž

Jugoslavije.1193 Neujednačenost tekstova prisutna je i u leksikografskim priručnicima i enciklopedijskim izdanjima. Primjerice, “Hrvatski leksikon” iz 1996. godine u natuknici “Bleiburg”, čiji je autor Vinko Nikolić, spominje da se o broju poginulih u Bleiburgu i danas daju različite procjene. U emigrantskoj literaturi prevladava mišljenje o 200.000 ubijenih Hrvata. Osim

Hrvata u svibnju 1945. stradalo je oko 12.000 Slovenaca, 6.000 Crnogoraca, 3.000 Srba i oko 60.000 Nijemaca.1194 U istom svesku nalazi se i nepotpisana natuknica “Križni put”, prema kojoj: “Broj pobijenih ili umrlih nije evidentiran

1185 P. BEZINA, Franjevci Provincije Presvetoga otkupitelja. Žrtve rata 1942. – 1948 (Split 1995.), 135.-167. 1186 Ante BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Svećenici – žrtve rata i poraća. Radni materijal (Zagreb 1994.), 247.-248.; Prema I. Omrčaninu stradalo je 385 osoba.; Vidjeti: I. OMRČANIN, Martires da la fe, 49.; Prema L. Kordiću ta brojka iznosi 320.; Vidjeti: L. KORDIĆ, Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj, 18.-23.; Usp. A. BELJO, Yu – Genocid, 303.-312. 1187 A. BAKOVIĆ, “Hrvatski svećenici – žrtve Bleiburga”, u: Bleiburg 1945. – 1995., 95.-98. 1188 Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest Nezavisne Države Hrvatske (Zagreb 2002.), 241.; Usp. H. MATKOVIĆ, Povijest Jugoslavije (1918 – 1991). Hrvatski pogled (Zagreb 1998.), 270. 1189 I. KOŠUTIĆ, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu II. dio, 326. 1190 I. PERIĆ, “Hrvatski Katyn”, Slobodna Dalmacija (Split), 15. svibnja 1995. 1191 I. PERIĆ, Povijest Hrvata (Zagreb 1997.), 246. 1192 Dragutin PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske (Zagreb 1994.), 377. 1193 D. PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske (Drugo, izmijenjeno i prošireno izdanje); Povijest Hrvatska (Treće, dopunjeno izdanje) (Zagreb 2000., 2002.), 438. 1194 V. NIKOLIĆ, “Bleiburg”, Hrvatski leksikon, I. sv. A-K, ur. Antun Vujić (Zagreb 1996.), 110. 154 niti pouzdano istražen, no iskazi sudionika opravdavaju procjene od više desetaka tisuća žrtava”.1195 Prema “Hrvatskom općem leksikonu” iz 1996., pojam “križnog puta”, sveobuhvatni je ”naziv za put stradanja oko 250.000 (prema procjeni) hrvatskih civila, osobito žena i djece, te ratnih zarobljenika, pripadnika poraženih hrvatskih postrojbi koje su Saveznici (osobito Britanci) nakon njihove predaje i polaganja oružja u J. Austriji izručili partizanima. Brojčani odnos između civila i vojnika, kao i ukupni broj sudionika “križnog puta” nije moguće pouzdanije utvrditi.1196 Među posljednjim, “Hrvatska enciklopedija” navodi, da se, prema izvješćima jugoslavenskih jedinica 15. i 16. svibnja kraj

Bleiburga predalo 95.000 vojnika bez civila. Dio zarobljenika pobijen je kod Dravograda, Maribora i kroz Sloveniju. No, kada se spominje ukupni broj žrtava, stoji samo vrlo uopćeno (a možda i najkorektnije) “da se i danas daju različite procjene”.1197 Upravo ta činjenica vrlo često “se manipulira u propagandne svrhe”.1198 Prema Jozi Tomasevichu na preuveličavanja vezana uz žrtve Bleiburga i Jasenovca, najviše je utjecala politika, te činjenica da Srbi, Hrvati i komunisti “pate od sindroma žrtve”.1199 Nakon pregleda dostupne literature, moguće je zaključiti da će točne brojke biti teško utvrditi, s obzirom da je broj ljudi koji se uputio na povlačenje isto tako vrlo “okviran”. Cijelim putem bez kontroliranog povlačenja, uz mnogobrojne sukobe s partizanskim jedinicama, veliki broj ljudi zarobljen je i prije prelaska jugoslavensko-austrijske granice, pa se stoga javlja i drugo pitanje tj. koliko je zapravo ljudi pristiglo do Bleiburga, nakon čega su predani partizanskim jedinicama. Velika je vjerojatnost da je nakon predaje, manji broj ljudi ubijen na samom Bleiburškom polju, dok je većina ubijena ili umrla na dugotrajnom “križnom putu”. Iako, postoji veći broj radova koji obrađuju žrtve Bleiburga i “križnog puta”, cjelovitima i najpouzdanijima se mogu smatrati istraživanja Vladimira Žerjavića, prema kome ukupni broj poginulih “kvislinških i kolaboracionističkih” snaga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za vrijeme rata iznosi 125.000 ljudi. Od toga oko 50.000 ljudi izgubilo je živote na Bleiburgu i “križnom putu”, a 10.000 bilo je izručeno iz logora Viktring. Njima pribraja oko 10.000 poginulih Srba i Slovenaca, što u konačnici daje ukupnu brojku od oko 70.000 ljudi. Za većinu ovaj podatak je prenizak, no ostaje činjenica da sustavna obrada ovog pitanja još uvijek nedostaje, no kako vrijeme prolazi čini se da će točne ili barem točnije brojke biti sve teže utvrditi. Radi toga uvijek ostaje prostora koji se koristi za ideološke i nacionalne potrebe, stoga nam ostaje da i dalje istražujemo u potrazi za “relativnom istinom”.

1195 “Križni put”, Hrvatski leksikon, I. sv. A-K, 649. 1196 “Križni put”, Hrvatski opći leksikon (Zagreb 1996.), 507. 1197 “Bleiburg”, Hrvatska enciklopedija, sv. 2 Be-Da, ur. Dalibor Brozović (Zagreb 2000.), 175. 1198 Marcus TANNER, Croatia: a Nation Forged in War (New Haven and London 1997.), 169.-170.; M. TANNER, Hrvatska – država stvorena u ratu (Zagreb 1999.), 197. 1199 Jozo TOMASEVICH, War and Revolution in Yugoslavia, 1941 – 1945. Occupation and collaboration (Stanford 2001.), 743. 155 ZAKLJUČAK

U drugoj polovici 1944. godine ukupne političke i ratne prilike obilježene su općim napredovanjem Savezničkih jedinica. Našavši se na njemačkim granicama u Belgiji i Francuskoj, te nadomak doline rijeke Po u Italiji, uvelike se iskristaliziralo stanje na zapadnoj bojišnici, dok je Crvena armija, napredujući kroz Bjelorusiju, Ukrajinu, Rumunjsku, Bugarsku, Mađarsku, Čehoslovačku, te Jugoslaviju osigurala istočno bojište. Tijekom travnja 1945. napredovanje Saveznika bilo je sve brže, 13. travnja savezničke postrojbe prešle su rijeku Labu, dok su istovremeno sovjetske postrojbe ušle u Beč. Dvanaest dana kasnije (25. travnja) završeno je opkoljavanje Berlina. Opće napredovanje Saveznika, pratio je preustroj Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), koja je početkom 1945. godine preimenovana u Jugoslavensku armiju (JA) i čije su četiri (I., II., III. i IV.) armije pripremljene za završne operacije na prostoru Jugoslavije. Istovremeno raspad njemačkog bojišta u Grčkoj primorao je skupinu armija E na povlačenje, preko Balkana (i NDH), prema zapadu. S vojskom Trećeg Reicha, prema Zagrebu su se povlačile i Hrvatske oružane snage (HOS), koje je pratio veći broj civila. Prostor NDH bivao je sve suženiji, a posljednja “planirana” linija obrane, nazvana “Zvonimirova linija”, organizirana je pravcem Karlovac – Ivanić Grad – Koprivnica. S obzirom na cjelokupno stanje, početkom svibnja, kraj Drugoga svjetskoga rata bio je samo pitanje dana. Budući utjecaji i raspored sila, koji nisu riješeni vojnim akcijama, uvelike su određeni na sastancima savezničkih čelnika (Teheranska konferencija u prosincu 1943., konferencija u Jalti na Krimu, u veljači 1945. godine). Svi raniji pokušaji predstavnika NDH, kojima se u samoj završnici rata, trebao uspostaviti kontakt sa Zapadnim saveznicima (“puč Lorković – Vokić”, pregovori s nadbiskupom Alojzijem Stepincem i Vladkom Mačekom), nisu uspjeli. Tek, nakon što je, 2. svibnja zapovjednik europskog Jugoistoka, Alexander Löhr, obavijestio Poglavnika o nemogućnosti obrane Zagreba i povlačenju njemačkih postrojbi prema Sloveniji, sastala se vlada NDH i odlučila poslati Memorandum Zapadnim saveznicima. No, i ovaj pokušaj nije uspio, jer je odluka vlade ponovno stigla prekasno i nije imala nikakav značaj. Nakon što je general Löhr, 4. svibnja obavijestio zapovjedni stožer HOS-a o povlačenju postrojbi Trećeg Reicha, vlada NDH u Pavelićevoj prisutnosti, 5. svibnja donosi odluku o povlačenju vojnih snaga i civila prema zapadu, gdje će im Zapadni saveznici pružiti zaštitu do ponovno iščekivanog sukoba između Zapadnih i Istočnih saveznika. Tom odlukom određen je politički kraj NDH i njezine vlade. U konačnici će se pokazati da je cjelokupno povlačenje velikog broja ljudi izvedeno bez valjanih vojnih i političkih priprema

156 Vlada NDH, visoki državni dužnosnici, crkveni dostojanstvenici i predstavnici kulturnog života napustili su Zagreb 6. svibnja, dok je većina izbjegličke kolone krenula tek idući dan. Glavni pravac kretanja bio je Zagreb – Celje – Bleiburg. Povlačenje prema Celju kretalo se u više pravaca (Zagreb – Novi Dvori – Rogatec – Celje; Samobor – Zidani Most – Celje; Varaždin – Ivanec – Krapina – Rogatec – Celje). Odatle kolone su upućivane u dva smjera, prema Slovenjgradecu i Dravogradu, te prema Mariboru. Prelaskom slovensko- austrijske granice dio kolona pristigao je do Bleiburga. Poglavnik sa svojom pratnjom krenuo je preko Novih Dvora, Rogaške Slatine i Maribora prema Klagenfurtu i dalje prema američkoj okupacijskoj zoni, ostavivši ionako nepripremljenu vojsku bez vrhovnog vodstva. Pri povlačenju jedinica Trećeg Reicha, zajedno s pripadnicima HOS-a, našlo se i pripadnika slovenskih domobrana, te srpskih i crnogorskih četnika, kao i Kozaka. Koliko se zapravo ukupno vojnika i civila našlo na povlačenju teško je utvrditi, s obzirom da je jugoslavenska historiografija o tome uglavnom šutjela, dok su emigrantski autori vrlo često iznosili pretjerane procjene. Prema nekim brojčanim pokazateljima, moguće je da se u koloni našlo oko 150.000 osoba. Povlačenje je otežavao veliki broj odbačenog naoružanja i vojne opreme, kao i 9. svibnja potpisana kapitulacija vojske Trećeg Reicha pred partizanima. Nakon, toga, u Celju su održani pregovori o slobodnom prolasku kolone, koja je izgubila vezu s glavnim zapovjedništvom. Od tuda dio kolona krenuo je prema Mariboru, gdje ih je zaustavila III. JA. Glavnina kolone preko Slovenjgradeca stigla je 11. svibnja do Dravograda. Tog i slijedećeg dana vođeni su neuspješni pregovori s bugarskim i partizanskim predstavnicima, koji su držali grad i mostove preko rijeke. Nakon zatvaranja dravogradskih mostova, 13. svibnja, 51. vojvođanska divizija uputila je ultimatum za kapitulaciju. Nakon isteka roka za predaju, uslijedili su oružani sukobi (13. i 14. svibnja), pri čemu su jedinice HOS-a kratkotrajno uspjele osvojiti mostove, te je dio kolona krenuo preko Guštanja, Prevalja i Poljane prema Bleiburgu. Veliki dio izbjeglica nije uspio probiti sve jače okruženje jedinica JA, pa je tako zarobljen već na prostoru Slovenjgradec – Dravograd – Poljane. Stigavši na Bleiburško polje, 14. i 15. svibnja održani su pregovori uz sudjelovanje britanskih, jugoslavenskih i predstavnika NDH. Podaci o pregovorima dostupni su, uglavnom iz svjedočanstava petorice sudionika (Patricka T. D. Scotta, Danijela Crljena, Ivana Herenčića, Milana Baste i Ivana Kovačića Efenke). Ova sjećanja pružaju nam veliki broj podataka i daju sliku općeg ozračja, no jednako tako vrlo često su obojena emocijama i kao takva prilično nepouzdana za točno utvrđivanje činjenica. Da li su se Hrvati predali Britancima ili jugoslavenskim partizanima, pitanje je tumačenja trostranog čina i njegova učinka na pregovorima u bleiburškom dvorcu 15. svibnja 1945. Naime, Hrvati nude predaju

157 Britancima, koji ponudu otklanjaju i prenose je na partizane, a oni prihvaćaju britansku odluku, da Hrvati pred njima polože oružje. Nakon svega, učesnici bleiburških pregovora, tumačili su događaj svatko na svoj način. Britanska odluka o izručenju velikog broja izbjeglica JA uvjetovana je političkim dogovorom u Jalti, prema kojem se sve zarobljene osobe koje su pripadale neprijateljskim grupacijama, i podržavale Treći Reich, moraju izručiti onoj zemlji, protiv koje su službeno ratovale (iako se dogovor odnosi samo na repatrijaciju sovjetskih građana, isključujući “bijele” tj. carističke emigrante). Smještaj, prehrana i opskrba velikog vala izbjeglica koji su krenuli prema Koruškoj, predstavljao je dodatni problem s obzirom na, ionako napeto stanje uzrokovano pristizanjem Titovih snaga prema Trstu, Julijskoj krajini i dijelovima Koruške. Pitanje odgovornosti i danas je vrlo aktualno, neka od istraživanja (primjerice ona Nikolaia Tolstoya) potaknula su nove spoznaje i otvorila nova pitanja. Prvi put se spominju konkretna imena, iako se neki od zaključaka čine prilično “nategnuti”. Kao reakcija javlja se tzv. “Cowgillov izvještaj”, koji po prvi puta prezentira, do tada nepoznate dokumente britanskih arhiva, pokušavajući obraniti ugled Britanske armije, a odgovornost koja ipak postoji nastoji spustiti na što nižu zapovjednu razinu (Charles Keightley, Patrick T. D. Scott), te spriječiti otvaranje svake daljnje službene istrage, s obzirom da je svaki čin objašnjen kao “nužnost” u postojećim uvjetima. No, ipak gotovo je nemoguće zamisliti da u donošenju ovako važnih odluka nisu sudjelovale najviše vojne i diplomatske osobe (feldmaršal Harold Alexander). Prije pregovora, dio izbjeglica uspio se probiti na područje Austrije, nakon čega su smješteni u različite savezničke logore (Viktring), od kuda ih je Britanska vojska izručila JA. No, za cjelokupno sagledavanje problematike i točno utvrđivanje činjenica nedostaju dokumenti britanskih arhiva, čija se najpovjerljivija dokumentacija, vojne i obavještajne naravi, zadržava pod embargom 75 godina. Prema navodima, manji dio zarobljenika ubijen je već na Bleiburškom polju, dok je većina u četverorednim kolonama krenula na dugi put povratka u Jugoslaviju (neki su stigli čak do rumunjske granice), danas poznat kao “križni put” ili “marševi smrti”. Cijelim putem (posebno kroz Sloveniju) likvidirano je mnogo zarobljenika. Ukupni broj žrtava teško je utvrditi, s obzirom da je nepoznat točan broj ljudi koji je krenuo na povlačenje. Dio ih je stradao u oružanim sukobima tijekom povlačenja, te se postavlja pitanje koliko je uopće osoba stiglo do Bleiburga. Iako postoji brojna literatura koja se bavi brojem žrtava, veliki dio temelji se na osobnim procjenama i improviziranim izračunavanjima, pa se tako spominje i oko milijun stradalih. Do sada najcjelovitije podatke podastro je Vladimir Žerjavić koji je prema istraživanjima zaključio da je na Bleiburgu i “križnom putu” stradalo oko 50.000 ljudi, njima pribraja i 10.000 Srba i Slovenaca, dok ih je iz logora Viktring izručeno oko 10.000.

158 Sveukupna procjena od 70.000 osoba ostaje jedina relevantna, no ostaje činjenica da sustavna obrada ovog, politički i ljudski gledano, važnog pitanja još uvijek nedostaje. Ipak, čini se da će, kako vrijeme prolazi, konkretne brojke biti sve teže utvrditi. Činjenica jest, da su svi ratni sukobi popraćeni zarobljavanjima i odmazdom, no ostaje pitanje odgovornosti za počinjene zločine, posebice s obzirom na činjenicu da su sve likvidacije izvršene nakon formalnog završetka ratnih operacija, 9. svibnja 1945. godine. Potrebno je naglasiti kako su u postojećim uvjetima zanemarene odredbe Ženevskih konvencija (čije su potpisnice bile i Jugoslavija i NDH), prema kojima je, kao međunarodnom pravnom aktu, određen status i postupanje prema ratnim zarobljenicima (vojnici i oficiri zarobljene vojske, pripadnici dobrovoljačkih i policijskih odreda, te civili koji bi se makar i neorganizirano uključili u ratni sukob, kao i oni koji se ne bore, ali su u okviru poražene vojne snage). Veliki broj iskaza koje su ostavili sudionici “križnih putova”, iako popraćen osobnim doživljajem onog vremena, potvrđuju upravo suprotne događaje. Prema svemu sudeći u neposrednim poslijeratnim danima “pobjednički” stav podrazumijevao je i beskompromisan obračun s neistomišljenicima novog režima. Sveukupne događaje teško je sustavno odrediti i donijeti, neke nove, pouzdanije zaključke, s obzirom da nedostaju ključni dokumenti prema kojima bi bilo moguće rekonstruirati prošlu stvarnost. Upravo radi toga, kada se pojavi pitanje bleiburške tragedije, javljaju se brojne interpretacije i manipulacije. Iako postoji brojna produkcija na temu Bleiburga i “križnog puta”, još uvijek se javljaju iste nedoumice. Pred historiografijom ostaje još mnogo otvorenih pitanja i problema, koji čekaju svoju znanstvenu obradu. Možda, neka nova saznanja onemoguće da duhovi prošlosti u tolikoj mjeri utječu na sadašnji život, ali što je još važnije da onemoguće današnje dnevnopolitičko prilagođavanje prošlosti.

159 POPIS KORIŠTENIH OBJAVLJENIH IZVORA I LITERATURE

50 godina Bleiburga (Zbornik radova o Bleiburgu i križnim putovima s trećeg međunarodnog znanstvenog simpozija u Bleiburgu 14. i 15. svibnja 1995.), ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) ALEKSIĆ Josip, “Bleiburg”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) ALEKSIĆ Josip, “Vojnički aspekti hrvatskog povlačenja u svibnju 1945.”, u: Na Prekretnici, sv. 7, ur. Jure Petričević (Brugg 1986.) ANIĆ Nikola, “Osnovni podaci o završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije 1945.”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.) BAKOVIĆ Ante, “Hrvatski svećenici – žrtve Bleiburga”, u: Bleiburg 1945. – 1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.) BAKOVIĆ Ante, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Svećenici – žrtve rata i poraća. Radni materijal (Zagreb 1994.) BAREZA Petar, “Bleiburška katastrofa”, Hrvatska revija, br. 1(37) (Buenos Aires 1960.) BAREZA Petar, “Bleiburška katastrofa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.). BARIĆ Nikica, Ustroj kopnene vojske domobranstva Nezavisne Države Hrvatske 1941.- 1945. (Zagreb 2003.) BASTA Milan, “O zarobljavanju Pavelićeve vojske i odnosima s Englezima”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.) BASTA Milan, “Rat posle rata”, Vjesnik (Zagreb), god. XXVI, br. 850.-867., 18. travnja – 7. svibnja 1965. BASTA Milan, “Šest dana rata posle rata. Kraj jedne zločinačke armije”, Nedeljne informativne novine (Beograd), god. X., br. 504. – 510., 4. rujna – 16. listopada 1960. BASTA Milan, Agonija i slom Nezavisne Države Hrvatske (Beograd 1971.) BASTA Milan, Rat je završen 7 dana kasnije (Zagreb 1976., 1977., 1980., Beograd 1982., 1986.) BASTA Milan, Rat posle rata. Pavelićevi generali se predaju (Zagreb 1963.) BAUER Ernest, “Bleiburg u njemačkoj povijesnoj i političkoj literaturi”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) BAUER Ernest, “General Löhr i događaji oko Bleiburga”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.). 160 BAUER Ernest, “General Löhr i kapitulacija njemačke vojske pred Bleiburgom”, Hrvatska revija, god. XX., sv. 4(80), München, prosinac 1970. BEKIĆ Darko, “Blajburški pokolj u Cowgillovu izvještaju”, Start (Zagreb), 3. veljače 1990. BEKIĆ Darko, “'Slučaj Bleiburg': nova istraživanja, nova iskušenja”, Časopis za suvremenu povijest, 21/1989., br. 1-3. BEKIĆ Darko, “Verzija Cowgillova izvještaja”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, ur. Mirko Grčić (Zagreb 1990.) Bela knjiga slovenskega protikomunističnega upora 1941 – 1945 (USA 1970., 1985.) BELJO Ante, Yu – genocid. Bleiburg, Križni put, Udba (Zagreb – Toronto 1990.) BELJO Ante, Yu – genocide. Bleiburg, Death marches, Udba (Yugoslav secret police) (Toronto – Zagreb 1995.) BELJO Ante, Yugoslavia Genocid. A documented Analysis/Yugoslavia: genocid: dokumentarna analiza (Sudbury 1985) BENKOVIĆ Theodor, The tragedy of a Nation. An American's Eye-Witness Report (Chicago 1947.) BETHELL Nicholas, “Zašto su Englezi izručili zarobljenike”, Nova Hrvatska, (London), god. XVII., br. 9., 19. svibnja 1975. BETHELL Nicholas, The Last Secret. Forcible repatriation to Russia 1944-1947 (London, 1974.) BLAŽEKOVIĆ Milan “Ministar i pokolji. Prilog pitanju odgovornosti za prisilno vraćanje ratnih zarobljenika poslije Drugog svjetskog rata”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) BEZINA Petar, Franjevci Provincije Presvetoga otkupitelja. Žrtve rata 1942. – 1948 (Split 1995.) BEZINA Petar, Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. Žrtve rata 1941.-1945., 1990.-1995. (Split 2003.) BIBER Dušan, “Britansko – jugoslovanski nesporazumi okrog Koroške 1944 – 1945”, Zgodovinski časopis, god. XXXII., br. 4., (Ljubljana 1978.) BIBER Dušan, “Međunarodni položaj Jugoslavije u poslednjoj godini drugog svetskog rata”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.) BIBER Dušan, Tito – Churchill, Strogo tajno (Beograd-Zagreb 1981.) BIBER Dušan, “Vojna po vojni?”, Naš koledar 1995. (Ljubljana 1995.) BIBER Dušan, “Vojna pomoć i politički računi”, Vjesnik u srijedu (Zagreb), god. XXII., br. 1100., 6. lipnja 1973. – br. 1124., 21. studenog 1973.

161 BILANDŽIĆ Dušan, Hrvatska moderna povijest (Zagreb 1999.) “Bio sam sprovodnik zarobljene hrvatske vojske”, Nova Hrvatska (London), 8. svibnja 1977. “Bio sam sprovodnik zarobljene hrvatske vojske”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) BLAŽEKOVIĆ Milan, “Ministar i pokolji. Prilog pitanju odgovornosti za prisilno vraćanje ratnih zarobljenika poslije Drugog svjetskog rata”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) BLAŽETIĆ Anton, “Nitko nikome nije mogao pomoći”, u: KOVAČEVIĆ Branimir, Suza za Bleiburg (Zagreb 2003.) BLAŽETIĆ Anton, “Nitko nikome nije mogao pomoći”, Narod (Zagreb), br. 48., 15. rujna 1997. Bleiburg 1945. – 1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.) Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (München-Barcelona 1988., Zagreb 1998.) “Bleiburg”, Hrvatska enciklopedija, sv. 2 Be-Da, ur. Dalibor Brozović (Zagreb 2000.) Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1993.) Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, ur. Vinko Nikolić i Frano Nevistić (München- Barcelona 1976., 1977.) BOOKER Christopher, A Looking-Glass Tragedy. The controversy over the repatriations from Austria in 1945. (London 1997.) BOŠNJAK Pero, “Mali križni put”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) BOŠNJAK Pero, “Mali križni put”, u: U Bleiburgu iskra, ur. Jozo Marević (Zagreb 1993.) BOŽIČEVIĆ Srećko, “Jame u kršu – nepoznate grobnice iz rata i poraća”, u: Hrvatski žrtvoslov, knjiga 1., ur. Miroslav Šeparović (Zagreb 1998.) BOŽIČEVIĆ Srećko, “Svjetla pod zemljom”, Večernji list (Zagreb), 24. kolovoz – 7. listopad 1966. BOŽIČEVIĆ Srećko, “Tragedije u tamnim dubinama naših jama”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) BOŽIČEVIĆ Srećko, Jame (kao)grobnice (Zagreb 1991.) BRACANOVIĆ Dolores, “S Poglavnikom na povlačenju”, Hrvatska – Spomen izdanje u počast nezaboravnog Poglavnika, god. XIII, br. 4-7 (291-294) (Buenos Aires 10. travnja 1960.) BRAJOVIĆ Petar S., “Četvrta operativna zona Slovenije u završnoj ofenzivi za oslobođenje zemlje”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.)

162 BRAJOVIĆ Petar S., Konačno oslobođenje (Sjećanja i obrade) (Zagreb 1983.) BRAJOVIĆ Petar S., Konec druge svetovne vojne v Sloveniji (Ljubljana 1977.) BRATTON Philip, “Hrvati su bili naši zarobljenici”, u: Bleiburg 1945. – 1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.) BRDARIĆ Zvonimir, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. (Dnevnički zapis)”, u: MIKAŠEK Đuro, Našička spomenica 1941. - 1945. (Našice 1997.) BRDARIĆ Zvonimir, “Moj put u nepoznato – Bleiburg, 1945. Dnevnički zapis”, u: VUK Ivan, STOJAKOVIĆ Ivan, BRDARIĆ Zvonimir, Tri ratne minijature 1941. – 1945. (Našice 1998.) Brez milosti – ranjeni, invalidni in bolni povojni ujetniki na slovenskem, ur. Lovro Šturm (Ljubljana 2000.) BROZ Josip Tito, Sabrana djela, 25, ur. Pero Damjanović (Beograd 1982.) BROZ Josip Tito, Sabrana djela, 28, ur. Pero Damjanović (Beograd 1988.) BROZOVIĆ Tomislav, “Na cesti Dravograd – Maribor”, Forum, god. XXXVII, knj. LXX, br. 4-6, (Zagreb travanj – lipanj 1998.) BUCONJIĆ Stjepan, “Moj posljednji bijeg”, u: U Bleiburgu iskra, ur. Jozo Marević (Zagreb 1993.) BUCONJIĆ Stjepan, Posljednji bijeg (München 1991.) BUĆ Stjepan, “Da li smo Hrvatsku mogli sačuvati?”, Hrvatska revija, br. 2.-3.(38.-39.) (Buenos Aires 1960.) BULJAC Mirko, Hrvace – Župa svih svetih (Split – Hrvace 2004.) BUŠIĆ Bruno, “Žrtve rata”, Hrvatski književni list (Zagreb), br. 15., srpanj 1969. BUŠIĆ Bruno, Jedino Hrvatska! (Toronto 1983.) CERAR Jože, “Iti skozi Teharje in ostati živ”, Zaveza (Ljubljana), god. X., br. 2., lipanj 2002. COLIĆ Mladenko, “Kolaboracionističke oružane formacije u Jugoslaviji 1941. – 1945. godine”, u: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, knj. 2. (Beograd 1977.) COLIĆ Mladenko, Pregled operacija na jugoslavenskom ratištu 1941.-1945. (Beograd 1988.) CORSELLIS John, “Uspješan otpor prema prisilnoj repatrijaciji”, u: Bleiburg 1945.-1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.) CORSELLIS John, “Spomini na slovenske politične begunce”, Zaveza (Ljubljana), god. X., br. 3., rujan 2000. COWGILL Anthony, BOOKER Christopher, lord BRIMELOW Thomas, TRYON-WILSON Teddy, Interim Report on Am Enquiry Into the repatriation of Surrendered Enemy

163 Personnel to the Soviet Union and Yugoslavia From Austria in May 1945 and the Alleged 'Klagenfurt Conspiracy' (London September 1988.) CRLJEN Danijel, “Bleiburg (svjedočanstvo prof. Danijela Crljena iz god. 1945.)”, Hrvatska misao, sv. 30 (Buenos Aires 1963.) CRLJEN Danijel, “Bleiburg”, Hrvatska revija, 2.- 4., XVI (Paris prosinac 1966.) CRLJEN Danijel, “Čimbenici bleiburškog sloma”, Hrvatska revija, god XX., sv. 1 i 2 (77 i 78) (München 1970.) CRLJEN Danijel, “Jubilej genocida - povod novih inzultacija (Trideset - godišnjica bleiburške tragedije)”, Hrvatska revija,– Jubilarni zbornik 1951.-1975. (München- Barcelona 1976.) CRLJEN Danijel, “Svjedočanstvo prof. Danijela Crljena o bleiburškoj tragediji”, Obrana, br. 2-3 (Madrid 1963.) CRLJEN Danijel, Istina o Bleiburgu (Buenos Aires 1994.) CRLJEN Danijel, Svjedočanstvo (Buenos Aires 1984.) CRLJEN Danijel, Svjedočanstvo II (Toronto 1988.) CRLJEN Danijel, “Bleiburg”, u: Hrvatska zauvijek – prilozi hrvatskoj državotvornoj misli (Hrvatska revija u egzilu 1951. – 1990. izbor radova I – V), ur. Ante Selak (Zagreb 1996.) ČAVKA Ante, Građa za suvremenu povijest Drniške krajine 1941.-1994. (Split 1995.) ČERNEJ Janez, “Teharski grobovi”, Zaveza (Ljubljana), god. X., br. 2, lipanj 2002. ČULIĆ Ante, “Zapisnik o pokolju u Crnom Potoku”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) ČULUMOVIĆ Pero, “Izvješće o stanju hrvatskih bjegunaca u Austriji”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) DAMIŠ Ivan, Franjevci hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i jugokomunizma (Zagreb 2000.) DEAKIN William, “Britanci, Jugoslovani in Avstrija (1943 – maj 1945), Zgodovinski časopis (Ljubljana), god. XXXIII., br. 1., 1979. DIZDAR Zdravko, “Brojitbeni pokazatelji odnosa vojničkih postrojbi na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske 1941. – 1945. godine”, Časopis za suvremenu povijest, 24/1996., br. 1.-2. DIZDAR Zdravko, GEIGER Vladimir, RUPIĆ Mate, “Bleiburg i križni put”, Marulić, god. XXIX, br. 5. (Zagreb, rujan – listopad 1996.) “Dnevnik 'križnog puta' Antuna Filipovića”, u: KOVAČEVIĆ Branimir, Suza za Bleiburg (Zagreb 2003.)

164 DODER Duško, “NOB u Zagrebu od kraja 1944. do oslobođenja – 8. svibnja 1945. godine”, u: Zagreb 1941. – 1945., ur. Emil Ivanc (Zagreb 1972.) DOLNIČAR Ivan, “Okruženje i kapitulacija neprijateljevih snaga u severozapadnom delu Jugoslavije”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.) Donja Motičina 1941. – 1948. Spomen-spis posvećen ratnoj tragediji žitelja Donje Motičine u drugom svjetskom ratu, grupa autora (Donja Motičina 1992.) DRAGANOVIĆ Krunoslav, “Kalvarija hrvatskog naroda god 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) DRAGANOVIĆ Krunoslav, “Kalvarija hrvatskog naroda god. 1945.”, Hrvatski kalendar Hrvatskog katoličkog glasnika i Danice za prostu godinu 1955. (Izdaju Hrvatski franjevci u SAD), god. XII (Chicago 1954.) DRAGANOVIĆ Krunoslav, “The biological extermination of Croats in Tito's Yugoslavia”, u: The Croatian Nation in it's struggle for freedom and independence (Chicago 1955.) DRAGIĆEVIĆ Boško, “Ostali su uza me najvjerniji prijatelji”, u: VUKOREP Stanislav, Preživjeli svjedoče (Zagreb 2005.) DRAGOJLOV Fedor, “Der Krieg 1941. – 1945. auf dem Gebiete des Unabhängigen States Kroatien”, Allgemeine Schweizerische Militärzeitschrift, sv. 5.-7. (Frauenfeld svibanj – srpanj 1956.) DRAGOJLOV Fedor, “Rat od 1941. – 1945. na području Nezavisne Države Hrvatske”, Hrvatska (Buenos Aires), god X., br. 18 (210) – 24 (216), (1956.) DUBAJIĆ Simo, “Ne kajem se što sam ubio 30.000 Hrvata!”, Globus (Zagreb), br. 217., 3. veljače 1995. DURAKOVIĆ Asaf, Od Bleiburga do muslimanske nacije (Toronto 1975.) DUSPER Zvonimir, “Odlazak u nepoznato”, u: U Bleiburgu iskra, ur. Jozo Marević (Zagreb 1993.) DUSPER Zvonimir, U vrtlogu Bleiburga (Rijeka 1993., 1996., 2001.) DUŠEVIĆ Frane, “1945. – put suza i nade (Križni put Jose Duševića iz Ljupča)”, Zadarska smotra, god XLVIII, br. 1-3, 1999. ĐILAS Milovan, “Još o pokoljima 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) ĐILAS Milovan, Wartime (New York; London 1977.) ĐUKIĆ Svetomir, “Iz šume u emigraciju”, Dokumenti Srpske zastave (Asuncion, Paragvaj 1980.)

165 ĐUKIĆ Svetomir, “Iz šume u emigraciju”, Srpska zastava (Buenos Aires), br. 33.-38., 1954.- 1955. ĐUKIĆ Svetomir, “Iz šume u emigraciju”, u: Povlačenje 1945. Krivci i žrtve, ur. Tomislav Sabljak i Ivo Smoljan (Zagreb 2000) EPSTEIN Julius, Operation Keelhaul: The Story of Forced Repatriations from 1944 to the Present (Greenwich 1973.) FARAGO Zvonko, LENAC-BRLEKOVIĆ Ruža, VERHAZ Zlatko i VRAGOLOVIĆ Alojz, Garešnički žrtvoslov (Garešnica 1997.) FERENC Mitja, “Kako do evidence prikritih grobišč v Republiki Sloveniji?”, Prispevki za novejšo zgodovino, 1/XLIV (2004.) FERENC Mitja, “O izsledkih evidentiranja prikritih grobišč v RS”, u: Žrtve vojne in revolucije, ur. Janvit Golob i dr. (Ljubljana 2005.) FERENC Mitja, “Prikrita grobišča druge svetovne vojne v Sloveniji”, u: Kolo nasilja, ur. Monika Kokalj Kočevar (Ljubljana 2004.) FERENC Mitja, Prikrito in očem zakrito (Prikrita grobišća 60 let po koncu druge svetovne vojne) (Celje 2005.) FERENC Tone, “Osvoboditev severovzhodne Slovenije in poslednji boj na Poljani”, u: Spomeniki delavskega revolucionarnega gibanja in narodnoosloboditelnega boja na Slovenskem – poseban otisak (Ljubljana 1985.) FERENC Tone, “Sklepne operacije za osvoboditev Slovenije”, u: Osvoboditev Slovenije 1945. (referati z znanstvenog posvetovanja v Ljubljani 22 in 23 decembra 1975.) (Ljubljana 1977.) FRANČIČ-BERDEN Lojzka, “Odhajali so s smrtjo v očeh”, Zaveza (Ljubljana), god. XI, br. 1., ožujak 2001. GABELICA Ivan, “Pravna kvalifikacija zločina u Bleiburgu i na križnim putovima”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) GAJGER Vladimir, “Osvrt na važniju literaturu o Blajburgu 1945.”, Istorija 20. veka (Beograd), god. XXI, br 1., 2003. GEIGER Vladimir, “Bleiburg i Križni put u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi”, u: Spomenica Bleiburg 1945. – 1995., ur. Mirko Valentić (Zagreb 1995.) GEIGER Vladimir, “Osvrt na istraživanja i odjeke problematike Bleiburga i “križnog puta” 1945. u Republici Hrvatskoj”, Dijalog povjesničara – istoričara, 8 (Zagreb 2004.) GEIGER Vladimir, “Osvrt na važniju literaturu o Bleiburgu 1945.”, Časopis za suvremenu povijest, 35/2003., br. 1.

166 GLIŠIĆ Venceslav, “Zločin i kazna”, u: Drugi svjetski rat, Treća knjiga (Zagreb, Ljubljana, Beograd 1980.) GOLDSTEIN Ivo, Hrvatska povijest (Zagreb 2003.) Gospićki spomen zbornik, ur. Ranko Šimić (Gospić 1995.) GRABAREVIĆ Martin, Calvary of a Croatian Freedom Fighter (Toronto 1994.) GRABAREVIĆ Martin, Kalvarija hrvatskog borca (Kanada 1982.) GRABAREVIĆ Martin, Kalvarija hrvatskog vojnika (Zagreb 1993.) GRAČANIN Petar, “Završna ofenziva Jugoslovenske armije za konačno oslobođenje zemlje”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.) GRIL Janez, “Bog je hotel imeti priče”, u: ŽAJDELA Ivo, Kočevski Rog (Maribor 1990.) GRUBIŠIĆ Zvonimir, “Povlačenje”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.) GRUM Janez, “Vlaki vozijo na Jesenice”, Zaveza (Ljubljana), god. 3., br. 1, ožujak 1993. GUGIĆ Ivan, “O pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga”, u: Bleiburg 1945. – 1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.) GVOZDIĆ-FILJAK Zlata, LONČAREVIĆ Juraj, Srijemska kalvarija Hrvata (Zagreb 1995.) HAUPTFELD Hrvoje, “Suza za Bleiburg”, Narod (Zagreb), br. 27., 15. svibnja 1996. HAUPTFELD Hrvoje, “Suza za Bleiburg”, u: KOVAČEVIĆ Branimir, Suza za Bleiburg (Zagreb 2003.) HEĆIMOVIĆ Josip, In Tito's Death Marches and Extermination Camps (New York 1962.) HEĆIMOVIĆ Josip, In Tito's Death Marches. Testimony on the Massacres of the Croatian War Prisoners and Civilians after World War II. (Chicago 1961.) HEFER Stjepan, “Izručivanje hrvatske vojske god. 1945. u svjetlu međunarodnog prava”, Hrvatski kalendar (Chicago 1955.) HERCEG Stjepan, Samobor – mali Bleiburg 1945. (Samobor 1996.) HNILICKA Karlo, Das Ende auf dem Balkan 1944/45. Die militärische Räumung Jugoslawiens durch die deutsche Wehrmacht-Studien und Dokumente zur Geschichte das Zweiten Weltkriegs, (Göttingen, Zürich, Frankfurt 1970.) HORY Ladislaus i BROSZAT Martin, Der Kroatische Ustascha-Staat 1941-1945 (Stuttgart 1964.) “Hrvatska predstavka angloameričkoj vojnoj misiji 1945.”, Hrvatska revija, god. XXXIII., sv. 1(129) (München-Barcelona, ožujak 1983.)

167 IVANOVIĆ Đoko, “Rad pozadine 3. armije u završnim operacijama”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.) J. U., “Svjedočanstvo iz tragičnih dana svibnja godine 1945.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) Jaka LEBER, “U svezane i gole Hrvate pucali su ili ih zatukli motikama i sjekirama”, Večernji list (Zagreb), 19. kolovoz 1999. JAMBROŠIĆ Nikola, “Stotinu dana smrti”, Start (Zagreb), 7. srpnja 1990. JAMBROŠIĆ Nikola, “Stotinu dana smrti”, u: VLAŠIĆ Boris, VOJINOVIĆ Aleksandar, Križni put (Zagreb 1991.) JAREB Jere, “Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz Drugog svjetskog rata (Prilog za studiju o hrvatskoj državnoj vladi)”, Hrvatska revija, god. XXVIII., sv. 2 (110) (München-Barcelona lipanj 1978.) JAREB Jere, Pola stoljeća hrvatske politike (Zagreb 1995.) JAREB Jerome i OMRČANIN Ivo, “The end of the Croatian Army at Bleiburg, Austria in May 1945 according to English Military Documents”, Journal of Croatian Studies, Vol. XVIII-XIX (New York 1977.-1978.) JAREB Jerome i OMRČANIN Ivo, “Croatian Government's Memorandum to the Allied Headquarters Mediterranean, May 4, 1945.”, Journal of Croatian Studies, Vol. XXI (New York 1980.) JELAČIĆ Ivan pl., “Predgovor”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.) JELAČIĆ Ivan pl., “Teško je mjeriti i vagati strahove”, u: KOVAČEVIĆ Branimir, Suza za Bleiburg (Zagreb 2003.) JELAČIĆ Ivan pl., Neispunjena čežnja – Kalvarija Hrvatske (prvi dio) (Zagreb – Ottawa 2001.) JELČIĆ Tadija, “U koloni smrti od Slovenije do Srbije”, Drina (Madrid), god. IV., br., 1-2., 1954. JELIĆ Jakov, “Hrvatskim krvavim stazama 1945.g. od Celja do Teslića”, u: Da se ne zaboravi (Drugi hrvatski žrtvoslovni kongres, Vukovar 2001.) (Zagreb 2002.) JELIĆ – BUTIĆ Fikreta, “Snage kontrarevolucije u Hrvatskoj u 1945. godini”, u: Oslobođenje Hrvatske 1945. godine, gl. ur. Mira Kolar – Dimitrijević (Zagreb 1986.) JELIĆ – BUTIĆ Fikreta, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945 (Zagreb 1977., 1978.) “John Corsellis in Slovenci”, Zaveza (Ljubljana), god. V., br. 2., juni 1995.

168 JONČIĆ Vladan, Ratni zarobljenici. Međunarodnopravni status (Beograd 2002.) JURČEVIĆ Josip, Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima (Zagreb 2005.) JURČEVIĆ Josip i KLEMENČIĆ Mladen, “Žrtve rata”, Hrvatski leksikon, II. sv. L-Z (Zagreb 1997.) JURČEVIĆ Josip, ESIH Bruna, VUKUŠIĆ Bože, Čuvari bleiburške uspomene (Zagreb 2003., 2005.) JURIĆ Ivan, “Borbe i stradanja Hrvata kotara Metković 1918.-1945.”, u: Hrvatski žrtvoslov (zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Zagreb 19.-21. lipnja ), knj. II., ur. Zvonimir Šeparović (Zagreb 1998.) JURIĆ Ivan, Borbe i stradanja Hrvata kotara Metković 1918.-1945. (Metković 1997.) JURKOVIĆ Boro, “Verzija grofa Nikolaia Tolstoya”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, ur. Mirko Grčić (Zagreb 1990.) KAMBER Dragutin, Slom NDH. Kako sam ga ja proživio (Zagreb 1995.) KARAMAN Srećko, “Desetog dana”, Hrvatska revija, god. X., sv. 4 (40) (Buenos Aires prosinac 1960.) KARAPANDŽIĆ Borivoje M., Jugoslovensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i Gulazi (Kleveland 1976., Beograd 1990.) KARAPANDŽIĆ Borivoje M., Kočevje – Tito's bloodiest crime (Kleveland 1965., 1970.) KARAPANDŽIĆ Borivoje M., Kočevje – Titov najkrvaviji zločin (Kleveland 1959.) KARAPANDŽIĆ Borivoje M., Spomenica srpskih dobrovoljaca 1941. – 1971. (Kleveland 1971.) KARAPANDŽIĆ Borivoje M., The Bloodiest Yugoslav Spring 1945. Tito's Katyn and Gulags) (New York 1980.) KARAULA Marijan, Žrtve i mučenici. Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu (Sarajevo 1999.) KATALINIĆ Kazimir, “Broj bleiburških žrtava”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) KATALINIĆ Kazimir, “Hrvatske i srpske žrtve 1941.-1945.”, Republika Hrvatska (Buenos Aires), god. XXXVIII, br. 160., 10. travnja 1988. KATALINIĆ Kazimir, “Hrvatsko-srpski sukob u svjetlu brojaka”, Republika Hrvatska (Buenos Aires), god. XXXVI, br. 153., lipanj 1986. KATALINIĆ Kazimir, “Konac NDH, povlačenje, bleiburški pregovori, predaja”, u: Bleiburg 1945.- 1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.) KATALINIĆ Kazimir, Argumenti: NDH, BiH, Bleiburg i genocid (Buenos Aires-Zagreb 1993.)

169 KATIĆ Ilija, “Ostali su visjeti na platanima”, u: VUKOREP Stanislav, Preživjeli svjedoče (Zagreb 2005.) KEREŽI Josip, “Od Bleiburga do Velesa”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.) KISZLING Rudolf, Die Kroaten: Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes (Graz-Köln 1956.) KLANJŠČEK Zdravko, Pregled narodnoosvobodilne vojne 1941-1945 na Slovenskem (Ljubljana 1989.) KLEPEC Matjaž, Teharje so tlakovane z našo krvjo (Buenos Aires 1973.) KLEPEC Matjaž, “Teharje poprskano našom krvlju”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, gl. ur. Marko Grčić (Zagreb 1990.) KNEZOVIĆ Oton, Pokolj hrvatske vojske 1945. Dokumenti o zvjerstvima Srba nad Hrvatima (Chicago 1960) KOČOVIĆ Bogoljub, Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji (London 1985., Sarajevo 1990.) KOGEJ Pavel, “Poboj mladoletnih domobrancev”, Zaveza (Ljubljana), god. II., br. 3., rujan 1992. KOLIMBATOVIĆ Drago, Moj Bleiburg (Zagreb 2003.) KOLMAN Ludvik, White paper – Viktring tragedy (Tabor 1. lipanj 1970.) Konec druge svetovne vojne u Jugoslaviji, ur. Dušan Biber (Ljubljana 1985.) KORDIĆ Lucijan, “U danima srdžbe i gnjeva”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) KORDIĆ Lucijan, Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj (Chicago 1988.) KORSKY Ivo, “Bleiburg”, Hrvatska revija, god. XV., sv. 1-2 (Buenos Aires 1965.) KOŠEVAC Tomislav, “Posljednja bitka”, Hrvatska revija, god 33. sv. 2 (München – Barcelona 1983.) KOŠUTIĆ Ivan, “Odlazak neporaženih”, u: U Bleiburgu iskra, ur. Jozo Marević (Zagreb 1993.) KOŠUTIĆ Ivan, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, II. dio (Zagreb 1994.) KOVAČ Tomaž, “Betrayal and forcible repatriation”, u: The Slovenian Tragedy (for the 25th anniversary of betrayal of Vetrinje and Kočevski Rog massacre) (Toronto 1. lipnja 1970.) KOVAČ Tomaž, V Rogu ležimo pobiti (Buenos Aires 1968.) KOVAČEVIĆ Branimir, “Bleiburg. Dogodilo se prije 50 godina, a kao da je bilo jučer ”, Svjetlo (Karlovac), br. 1-2, rujan 1995., br. 3-4., prosinac 1995.

170 KOVAČEVIĆ Branimir, Suza za Bleiburg (Zagreb 2003.) KOVAČIĆ Mirko, U potrazi za istinom (Vukovar 2004.) KOZINA France, Temelji osvobojenja (Niagara Falls 1993.) KOŽUL Stjepan, Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije (Zagreb 1992.) KRAJAČIĆ Josip, “Križni put zrakoplovaca”, u: VLAŠIĆ Boris, VOJINOVIĆ Aleksandar, Križni put (Zagreb 1991.) KRIZMAN Bogdan, Pavelić u bjekstvu (Zagreb 1986.) KRIZMAN Bogdan, Ustaše i Treći Reich II (Zagreb 1986.) Križev pot slovenskega domobranstva (Judenburg oko 1946.) “Križni put”, Hrvatski leksikon, I. sv. A-K, ur. Antun Vujić (Zagreb 1996.) “Križni put”, Hrvatski opći leksikon (Zagreb 1996.) Kronologija: Hrvatska, Europa, svijet, ur. Ivo Goldstein (Zagreb 2002.) KRPAN Stjepan, “Hrvatski gubici u Drugom svjetskom ratu i poraću na primjeru Slavonskog Kobaša”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) KRPAN Stjepan, “Na Križnom putu (zapamćenja jednog sudionika)”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.) KRPAN Vladimir, RIZMAUL Ivan, SALOPEK Davor, Petrinjski žrtvoslov (Petrinja 1995.) KRUŠELJ Željko, “Komunisti su 1945. iz osvete likvidirali 150.000 ljudi”, Večernji list (Zagreb), 8. srpnja 1998. KULUNDŽIĆ Zvonimir, “Bleiburg kao tema za grandioznu književnu kompoziciju”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) KUMPF Slavica, Pod znakom križnog puta (Vukovar 1999.) KUMPF Slavica, “Kako sam izbjegla strijeljanje”, u: VLAŠIĆ Boris, VOJINOVIĆ Aleksandar, Križni put (Zagreb 1991.) La Tragedia de Bleiburg, ur. Ivo Bogdan (Buenos Aires 1963.) LABOVIĆ Đurica - BASTA Milan, Partizani za pregovaračkim stolom 1941 – 1945. (Zagreb 1986.) LALIĆ Mihailo, Pramen tame (Beograd 1973; Beograd, Titograd 1983.) LAMPE John R., Yugoslavia as History. Twice there was a country (Cambridge 1996.) LANE J. Ann, “Putting Britain Right with Tito: The Displaced Persons Question in Anglo- Yugoslav Relations 1946-7”, European History Quarterly, vol. 22 (London, Newbury Park and New Delhi 1992.) LASIĆ Stanko, Autobiografski zapisi (Zagreb 2000.) LASIĆ Vjekoslav Lujo, Pakao je počeo u Bleiburgu (Rijeka 1994., Dubrovnik – Sarajevo 1996.)

171 LAUŠIĆ Ante, “Bleiburg – tragična postaja hrvatskog naroda”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) LELJAK Roman, Teharje (Maribor 1990.) LELJAK Roman, Teharske žive rane (Ljubljana 1990.) LENGEL – KRIZMAN Narcisa “Oslobođenje Zagreba”, u: Oslobođenje Hrvatske 1945. godine, gl. ur. Mira Kolar – Dimitrijević (Zagreb 1986.) LENGEL – KRIZMAN Narcisa, Zagreb u NOB-u (Zagreb 1980.) LIPAK Vlado, “Kao vuk samotnjak”, u: VLAŠIĆ Boris, VOJINOVIĆ Aleksandar, Križni put (Zagreb 1991.) LIPAK Vlado, “Kroz Sloveniju i Zagorje kao vuk samotnjak”, Start (Zagreb), 23.lipnja 1990. Lord Aldington protiv grofa Tolstoya”, Start (Zagreb), 20. siječnja 1990. LUBURIĆ Vjekoslav, “The End of The Croatian Army”, u: Operation Slaughterhouse. Eyewitness Accounts of Postwar Massacres In Yugoslavia (ur. John Ivan Prcela i Stanko Guldescu) (Philadelphia 1970., Pittsburgh 1995.) LJERKIĆ Ante, “Od Ivan Planine do Bleiburga – dokumenti o povlačenju hrvatske vojske 1945. godine”, Drina (Madrid), br. 2, 1963. MAČEK Janko, “Križev pot od Ljubljanske bolnišnice do Brezarjevega brezna”, Zaveza (Ljubljana), god VIII., br. 4., 1998. MAČEK Vladko, In the struggle for freedom (New York 1957.) MAČEK Vladko, Memoari (Zagreb 2003.) MAČEK-EILETZ Pavči, “Tudi jaz sam šla skozi Teharje”, Zaveza (Ljubljana) god. IV., br. 2., lipanj 1994. MALBAŠA Petar, “Dugopoljske žrtve 1941.-1948.”, Hrvatska obzorja (Split), god. III., br. 3., rujan 1995. MALKOVIĆ Josip, Župa Gornje Prekrižje u prošlosti i sadašnjosti (Zabok 2001.) MANDIĆ Dominik, “Popis hrvatskih katoličkih svećenika ubijenih u razdoblju 1941.-1954.”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) MANDIĆ Dominik, “Popis hrvatskih katoličkih svećenika ubijenih u razdoblju 1941.-1954.”, Hrvatski kalendar Hrvatskog katoličkog glasnika i Danice za prostu godinu 1955., god. XII (Chicago 1954.) MAR T. J. H.., “Mirno i hladnokrvno”, u: S ovu stranu dobra i zla (Zagreb 1982.) MARČINKO Mato, “Hrvatska molitva i danas odjekuje”, Narod (Zagreb), br. 93/94, 15. srpnja 2001. MARČINKO Mato, “Na putu smrti od Bleiburga do Bjelovara”, Hrvatska revija, god. XLIV, sv. 1 (173), (Zagreb ožujak 1994.)

172 MARČINKO Mato, “Svjedočanstvo o Bleiburgu i križnom putu”, u: Petrinjski zbornik za povijest i obnovu

zavičaja, ur. Davor Salopek, god. II., br. 2/1999.

MARČINKO Mato, S ovu stranu dobra i zla (Zagreb 1982.) MARIJAN Davor, “Ustaške vojne postrojbe”, neobjavljeni magistarski rad (Sveučilište u Zagrebu 2004.) MARUŠIĆ Milan, Žrtve komunističkih zlodjela na sljemenskim stratištima: Bolnica Brestovac, Gračani, Zagreb, svibanj 1945. (Zagreb 2002.) Matica mrtvih – podatki o Slovencih pomorjenih po zločinski osvobodilni fronti 1941 – 1945., sv. 4 (Cleveland 1970.) MATKOVIĆ Hrvoje, Povijest Jugoslavije (1918 – 1991). Hrvatski pogled (Zagreb 1998.) MATKOVIĆ Hrvoje, Povijest NDH (Zagreb 1994.) MATKOVIĆ Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske (Zagreb 2002.) MATOLNIK Rudolf, “Svjedok pokolja u Kočevskom Rogu”, Politički zatvorenik (Zagreb), god. VIII., br. 81., prosinac 1998. MCADAMS Michael, “Yalta and Bleiburg Tragedy”, u: Od Bleiburga do naših dana, gl. ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.). Međunarodne konvencije o ratnom pravu i o sigurnosti, ur. Rade Đukić (Zagreb 1979.) MEHEŠ Mirko, Preživjeli da svjedoče – pola stoljeća od Bleiburga (Toronto 1994.) MEHEŠ Mirko, “Preživjeli da svjedoče”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.). MEŠTROVIĆ Ivan, Uspomene na političke ljude i događaje (Buenos Aires 1961.) MIHALIĆ Mihovil– Mišo, “U iščekivanju pravde”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.) MIJATOVIĆ Anđelko – BOGOVIĆ Josip, Spomenica župa Drežnik –grada, Vaganca i Korenice (Zagreb 2000.) MIJATOVIĆ Anđelko, “Izdan nalog za pokret prema Bleiburgu”, Vjesnik Podlistak (Zagreb), 11/12. lipnja – 21. srpnja 2005. MIJATOVIĆ Anđelko, “Politički i vojnički kraj NDH”, Časopis za suvremenu povijest, 23/1995., br. 3. MIKAŠEK Đuro, Našička spomenica 1941.-1945. (Našice 1997.) MITCHELL Ian, “Britanci nisu htjeli da lord Aldington bude optužen za ratni zločin”, Večernji list (Zagreb), 29., 30. i 31. svibnja 1998. MLAKAR Boris, Slovensko domobranstvo 1943.-1945. Ustanovitev, organizacija, idejno ozadje (Ljubljana 2003.)

173 MORAČA Milutin, “Operacije Prve i Treće armije u završnoj ofenzivi oslobođenja Jugoslavije”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.) MRNJEC Stjepan, “Panj iz kojeg su izrasle brojne zdrave grane”, Narod (Zagreb), br. 73., 15. listopada 1999. MRNJEC Stjepan, “Panj iz kojeg su izrasle brojne zdrave grane”, u: KOVAČEVIĆ Branimir, Suza za Bleiburg (Zagreb 2003.) MRNJEC Stjepan, Upoznajmo našu prošlost. Prilog za povijest. Općina Staro Petrovo Selo 1941. – 1997. (Staro Petrovo Selo 1997.) MULANOVIĆ Nikola, “Nas su ubijali komunisti!”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) “Na božjo pot”, u: Zgodbe mučeništva Slovencev (Buenos Aires 1949.) Na Prekretnici, sv. 7., ur. Jure Petričević (Brugg 1986.) NAĐ Kosta, “Kako smo pripremali i vodili ofanzivu”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.) NAĐ Kosta, “Rat je završen 15. maja u 16.00!”, Borba (Beograd), 10. lipanj 1985. NAĐ Kosta, Pobeda (Zagreb 1980.) NIKOLIĆ Vinko, “Bleiburg”, Hrvatski leksikon, I. sv. A-K, ur. Ante Vujić (Zagreb 1996.) NIKOLIĆ Vinko, “Poslije pola stoljeća – Bleiburg je povijest”, u: Spomenica Bleiburg 1945. – 1995., ur. Mirko Valentić (Zagreb 1995.) NIKOLIĆ Vinko, Pred vratima domovine: susret s hrvatskom emigracijom 1965: dojmovi i razgovori (Buenos Aires, Paris, München 1966.-1967., Zagreb 1995.) NIKOLIĆ Vinko, Tragedija se dogodila u svibnju. Jedna (prva) godina egzila u dnevniku “ratnog” zarobljenika broj 324.664, knjiga prva (Barcelona-München 1984.-1985., Zagreb 1995.) NOVAK Stanko, “U dolini Sv. Janeza kod Špitaliča masovna je grobnica veličine dvaju današnjih Maribora”, Večernji list (Zagreb), 6. kolovoz 1999. O'SULLIVAN Bernard, “Izvršio sam zapovijed: odveo sam 900 Hrvata u smrt”, Večernji list (Zagreb), 27. veljače 1998. OBRDALJ Tomislav, “Kolona duga više od 70 kilometara…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.) OBRDALJ Tomislav, Jedan život od Bleiburga do danas (Mostar 1999.) “Očevidac klanja i pokolja”, Nova Hrvatska (London), br. 9, 1975.

174 Od Bleiburga do naših dana (Zbornik radova o Bleiburgu i križnom putu s drugog međunarodnog znanstvenog simpozija u Zagrebu 14. i 15. svibnja 1994.), ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.) Odnosi Jugoslavije i Rusije (SSSR) 1941 – 1945. Dokumenti i materijali, ur. Stanislav Stojanović i dr. (Beograd 1996.) OMRČANIN Ivo, Dramatis personae and finis of The Independent State of Croatia in American and British Documents (Bryn Mawr 1983.) OMRČANIN Ivo, Holocaust of Croatians (Washington 1986.) OMRČANIN Ivo, Martires da la fe (Buenos Aires 1961.) OMRČANIN Ivo, Martyrologe Croate. Prêtres et Religieux assassines en haine de la Foi de 1940 à 1951 (Paris 1962.) Operation Slaughterhouse. Eyewitness Accounts of Postwar Massacres In Yugoslavia, ur. John Ivan Prcela i Stanko Guldescu (Philadelphia 1970., Pittsburgh 1995.) “Osim Teznog kanjon Špitalić kod Slovenskih Konjica najveća je grobnica Hrvata u Sloveniji”, Večernji list (Zagreb), 29. srpanj 1999. Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941. – 1945. (Od Drugog zasjedanja AVNOJ-a do konačne pobede), gl. ur. Velimir Terzić (Beograd 1965.) Oslobođenje Hrvatske 1945. godine, gl. ur. Mira Kolar – Dimitrijević (Zagreb 1986.) Osvoboditev Slovenije 1945. (referati z znanstvenog posvetovanja v Ljubljani 22 in 23 decembra 1975.) (Ljubljana 1977.) Otvoreni dossier: Bleiburg, ur. Mirko Grčić (Zagreb 1990.) Palme mučeništva: ubiti in pomorjeni slovenski duhovniki, redovniki in bogoslovci in nekateri verni laiki (Celje 1994.) PAPIK Josip, “Moji doživljaji one tragične godine”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti, prir. Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Pojić i Mate Rupić (Slavonski Brod 2005.) “Partizanska igra rogenrol”, Duga (Beograd), br. 424., 26. svibnja – 8. lipnja 1990. PAVELIĆ Nikola, “Tragom krvi i užasa”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) PAVIČIĆ Luka, Kronika stradanja Hrvata južne Like (Zagreb 1996.) PAVLIČEVIĆ Dragutin, Povijest Hrvatska (Treće, dopunjeno izdanje) (Zagreb 2002.) PAVLIČEVIĆ Dragutin, Povijest Hrvatske (Drugo, izmijenjeno i prošireno izdanje) (Zagreb 2000.) PAVLIČEVIĆ Dragutin, Povijest Hrvatske (Zagreb 1994.)

175 PAVLINA Dragutin, Sjećanja i zapisi. Da se ne zaboravi (Zagreb 2003.) PELIKAN Dragutin, Jedna sudbina i tisuće… (Slatina 2001.) PELIKAN Dragutin, Slatina u vjetrovima povijesti (Slatina 1997.) PERČINLIĆ Žarko, “Krvava zvijezda partizanska”, u: STOJAN Miloš, Bleiburg i križni put – zločin bez kazne (Livno-Zagreb 2004.) PERIĆ Ivo, “Hrvatska u vrijeme Drugoga svjetskoga rata”, u: Spomenica. Bleiburg 1945. – 1995., ur. Mirko Valentić (Zagreb 1995.) PERIĆ Ivo, “Hrvatski Katyn”, Slobodna Dalmacija (Split), 15. svibnja 1995. PERIĆ Ivo, “Povratak u – smrt”, Slobodna Dalmacija (Split), 14. svibnja 1995. PERIĆ Ivo, “Slom Nezavisne Države Hrvatske u proljeće 1945. godine”, Vjesnik HAZU, 1995., br. 4-5. PERIĆ Ivo, Povijest Hrvata (Zagreb 1997.) PERIĆ Miljenko, 1945. – 1995. Bleiburg. Svjedočanstvo (Zagreb 1995.) PERUŠINA Ilija, “Postupak Engleza s Hrvatima pri izručenju i u logorima”, Hrvatska revija, 1-2 (41-42) (Buenos Aires 1961.) PERUŠINA Ilija, “Uspomene iz naše tragedije godine 1945.”, Hrvatska revija, god. XXXII., br.1(125) (München-Barcelona 1982.) PEŠELJ Branko M., “S Predsjednikom Mačekom u emigraciju”, Hrvatska revija, god. XX., sv. 4. (München prosinac 1970.) PETRIČEVIĆ Jure, “Razmatranja u povodu 40. godišnjice hrvatske narodne tragedije kod Bleiburga”, u: Na prekretnici, sv. 7, ur. Jure Petričević (Brugg 1986.) PETRIČEVIĆ Jure, “General Stjepan K. Peričić. O likvidaciji hrvatske vojske 1945.”, Hrvatska revija, god. XXI., br. 1 (81) (München 1971.) Petrinjski zbornik za povijest i obnovu zavičaja, ur. Davor Salopek, god. II., br. 2/1999. PETROVIĆ Boško, Međunarodne konvencije o ratnom pravu, Drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje (Zagreb 1992.) PITAMITZ Antonio, “Una tragedia sconosciuta dell' ultima guerra – Lo sterminio dei croati”, Storia Illustrata (br. 319., 320., Milano lipanj – srpanj 1984.) POLJAK Josip, “Srijemsko – mitrovački tifusari”, Politički zatvorenik (Zagreb), god. V., br. 41., lipanj 1995., god. VI. - br. 48., ožujak 1996. POLJIČANIN Jure, “Jedan dnevnik o bleiburškoj tragediji”, Hrvatska revija, god. XXXIII., br. 3 (München-Barcelona 1983.) POPOVIĆ Jovo, Druže Tito, rat je završen 15. maja 16,00 na Dravi. (Zagreb 1985., Beograd 1986.) POPOVIĆ Koča, Beleške uz ratovanje (Dnevnik, Beleške, Dokumenti) (Beograd 1988.)

176 “Poročilo gorenjskega fanta, ki se je z božjo pomočjo rešil gotove smrti”, u: Taboriščni arhiv priča (Buenos Aires 1974.) Povlačenje 1945. Krivci i žrtve, ur. Tomislav Sabljak i Ivo Smoljan (Zagreb 2000) PRCELA John Ivan, ŽIVIĆ Dražen, Hrvatski holokaust – dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji (Zagreb 2001., 2005.) “Priča”, Zaveza (Ljubljana), god. X., br. 3., rujan 2000. PRLIĆ Ante, “Za ime svoje domovine”, u: KOVAČEVIĆ Branimir, Suza za Bleiburg (Zagreb 2003.) PRLIĆ Vinko, “Nametnuta šutnja. Žrtve rata iz Prološca”, Proložac, list župe Sv. Mihovila, god. IX, br. 3(25) (Proložac Božić 1990.) “prof. Dolores Bracanovć: na povlačenju s državnim poglavarom”, Politički zatvorenik (Zagreb), god. VII., br. 62., svibanj 1997. PRPIĆ George J., “Izvori na engleskom jeziku o tragičnoj 1945. i njenim posljedicama”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) PRPIĆ George J., Tragedies and Migrations in Croatian History (Toronto 1973.) PUST Ingomar, Titostern über Kärnten 1942.-1945. Totgeschweigene Tragödien (Klagenfurt 1984.) PUŠKAŠ Zvonimir, Od Maribora do Ovčare, sudbina ranjenika Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske u Mariboru svibnja 1945. (Zagreb 2002.) RAČIĆ Franjo, “I Bog je tada zaplakao”, u: KOVAČEVIĆ Branimir, Suza za Bleiburg (Zagreb 2003.) RADICA Bogdan, Hrvatska 1945 (München-Barcelona 1974.) RADICA Bogdan, “Veliki strah: Zagreb 1945”, Hrvatska revija, god. V., sv. 4(20) (Buenos Aires prosinac 1955.) RADICA Joško, Sve naše Dakse (Dubrovnik 2003.) RAKO Milan, “Od Trsta do Celovca – zarobljavanje ustaške vlade”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.) “Razgovor s grofom Tolstojem”, Nova Hrvatska (London), br. 10., 22. listopada 1983. RIBIČIĆ Mitija, “Traganja Mitije Ribičića 6 – Počelo je s 'fojbama'”, Slobodna Dalmacija (Split), 27. lipnja 1994. ROJNICA Ivo, Susreti i doživljaji. Razdoblje od 1938. do 1975. u mojim sjećanjima, knj. 1. (München 1969., Zagreb 1994.) RUKAVINA Joso, “Sjećanje na 1945.”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.)

177 RUPIĆ Mate i DIZDAR Zdravko, “Izjave zarobljenih i izručenih dužnosnika NDH i drugih pojedinaca o povlačenju hrvatske vojske i civila prema Austriji – Građa OZNE za Hrvatsku”, u: Spomenica Bleiburg 1945. – 1995., ur. Mirko Valentić (Zagreb 1995.) RUPIĆ Mate i DIZDAR Zdravko, “Križni put, logori, gubilišta”, u: Spomenica Bleiburg 1945. – 1995., ur. Mirko Valentić (Zagreb 1995.) SAGRAK Darko, Zagreb 1941. – 1945. (Zagreb 1995.) “Saopštenje Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ”, Borba (Beograd), 8. veljače 1949. SAVIĆ Sreta – ATANACKOVIĆ Žarko, Treća armija (Novi Sad 1981.) SAVIĆ Sreta, 51. Vojvođanska divizija (Beograd 1974.) SCHMIDT – RICHENBERG Erich, Der Endkampf auf dem Balkan, Die Operationen der Heeresgruppe E von Griechenland bis zu den Alpen (Heidelberg 1955.) SCHRAML Franz, Hrvatsko ratište. Njemačko-hrvatske legijske divizije – 369.,373.,392. pješ. div.(hrv.)-njihove izobrazbene i doknadne izobrazbene postrojbe (Zaprešić 1993.) SCHRAML Franz, Kriegsschauplatz Kroatien. Die deutsch-kroatischen Legions-Divisionen – 369., 373., 392. Inf.-Div. (kroat.)- ihre Ausbildungs – und Ersatzformationen (Neckargemuend 1962.) SKERTIC Stephen W., The Bleiburg – Maribor tragedy – Croatian golgotha (Cleveland 1960.) SKERTIC Stephen W., The Bleiburg Tragedy: Croatian Golgotha, The Congressional Record (Washington, D. C. June 2, 1960.) SLIPAC Stjepan, “Moj križni put”, u: Bleiburg 1945 – 1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.) SLIPAC Stjepan, Svjedok. Moj križni put (Novi Travnik 1996., 1999.) Slovenija 1941-1948-1952. Tudi mi smo umrli za domovino. Zamolčani grobovi in njihove žrtve, ur. Franc Perme, Anton Žitnik i dr. (Ljubljana- Grosuplje 1998., 2000.) Službeni list Demokratske federativne Jugoslavije, god I, br. 56., Beograd, 5. kolovoza 1945. SOBOLEVSKI Mihael, “Između Jasenovca i Bleiburga”, Erasmus (Zagreb 1993./1994.) SOBOLEVSKI Mihael, “Prešućena istina – žrtve rata na području bivše Jugoslavije 1941.- 1945. prema popisu iz 1964. godine”, Časopis za suvremenu povijest, 25/1993., br. 2- 3. SOBOLEVSKI Mihael, “Prilog metodologiji istraživanja stvarnih ljudskih gubitaka Hrvatske u tijeku drugoga svjetskoga rata”, Časopis za suvremenu povijest 24/1992., br. 1. SPEHNJAK Katarina, “'Ratni zločinci' kao predmet spora britanske i jugoslavenske vlade 1945. – 1948.”, Zbornik u čast Hrvoja Matkovića (Zagreb 2005.)

178 Spomenica Bleiburg 1945. – 1995., ur. Mirko Valentić (Zagreb 1995.) Spomeniki delavskega revolucionarnega gibanja in narodnoosloboditelnega boja na Slovenskem – poseban otisak (Ljubljana 1985.) SPRINGER Zvonko, Moj križni put (Vinkovci 1999.) STANOVNIK Justin, “Množična morija mladoletnih domobrancev na Teharjah”, Zaveza (Ljubljana), god. XII., br., 3., rujan 2002. STANOVNIK Justin, “Teharska nedjelja”, Zaveza (Ljubljana), god. II., br. 3., rujan 1992. STEEB Vuk, “Bleiburška tragedija”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.) STIPETIĆ Zorica, “O Titu u povijesti i posebno u hrvatskoj povijesti”, Hrvatska ljevica (Zagreb), br. 1., 31. siječnja 2004. STOJAN Miloš, Bleiburg i križni put – zločin bez kazne (Livno-Zagreb 2004.) STOJANOVIĆ Franc, “Moj križni put”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.) STRIŽIĆ Ivan, Žrtvoslov slunjskoga kotara (Hrvatske vojne i civilne žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća) (Slunj-Zagreb 2005.) STRLE Franci, Burni dogodki ob zajetju Löhrja (Velenje 1980.) STRLE Franci, Veliki finale na Koroškem (Ljubljana 1976., 1977.) SUBOTIĆ Vukašin, “Učešće Treće armije u završnim operacijama”, u: Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.) “Svibanj 1945. u britanskim dokumentima”, Politički zatvorenik (Zagreb), 81/VIII (studeni, 1998.) – 90/IX (rujan, 1999.) Svjedoci jednog vremena, gl. ur. Milan Sremčević (Zagreb 2002.) ŠAKIĆ Dinko, S Poglavnikom u Alpama (Split 2001.). ŠARAVANJA Mato, “Kako su nas desetkovali”, Republika Hrvatska (Buenos Aires), br. 109., 10. travnja 1977. ŠARAVANJA Mato, “Kako su nas desetkovali”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) ŠARIĆ Tatjana, “Bleiburške žrtve na stranicama Hrvatske revije”, Časopis za suvremenu povijest, 36/2004., br. 2. ŠEPAROVIĆ Zvonimir, “Poklonimo se žrtvama Bleiburga”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) ŠIMIĆ Ranko, “Hrvatske žrtve”, u: Gospićki spomen zbornik, ur. Ranko Šimić (Gospić 1995.)

179 ŠIMUNDIĆ Mate, Hrvatski smrtni put (Split 2001.) ŠKLOPAN Vladimir, “Povlačenje hrvatskih oružanih snaga u svibnju 1945.”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.) ŠTERBENC Janko, “Janko Šterbenc – skok s vlaka smrti”, u: I. ŽAJDELA, Kočevski Rog (Maribor 1990.). Taboriščni arhiv priča (Buenos Aires 1974.) TANNER Marcus, Croatia: a Nation Forged in War (New Haven and London 1997.) TANNER Marcus, Hrvatska – država stvorena u ratu (Zagreb 1999.) “The Irish Brigade in Italy and Austria March to July 1945.”, The Faugha Ballagh. The Regimental Gazette of the Royal Irish Fusiliers (London), Vol. XXXVII, NO. 161, 1946. The Slovenian Tragedy (Toronto 1970.) TOLSTOJ Nikolai, KLEPEC Matjaž, KOVAČ Tomaž, Trilogija o poboju vojnih beguncev iz leta 1945. Vetrinj – Teharje – Rog (Maribor 1991.). TOLSTOJ Nikolaj, Ministar i pokolji. Bleiburg i Kočevski Rog 1945. (Zagreb 1991.) TOLSTOY Nikolai, “Blajburški pokolj”, u: Bleiburg 1945. – 1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.) TOLSTOY Nikolai, “Povijest pred sudom”, Start (Zagreb), 6. siječanj 1990. TOLSTOY Nikolai, “The Klagenfurt Conspiracy. War Crimes & Diplomatic Secrets”, Encounter, LX/5, (London 1983.) TOLSTOY Nikolai, “Verzija grofa Nikolaia Tolstoya”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, ur. Mirko Grčić (Zagreb 1990.) TOLSTOY Nikolai, Celoveška zarota. Vojni zločini in diplomatske tajnosti (Celovec 1986.) TOLSTOY Nikolai, The Minister and the Massacres (London 1986.) TOLSTOY Nikolai, Victims of Yalta (London 1977., 1986.) TOMASEVICH Jozo, War and Revolution in Yugoslavia, 1941 – 1945. Occupation and collaboration (Stanford 2001.) TOVILO Mate, Križni put Hrvatske (Toronto 1964.). “Traganja Mitje Ribičića 7 – Titova odluka: smrt”, Slobodna Dalmacija (Split), 28. lipanj 1994. “Tri dokumenta o Bleiburgu sve kažu i traže istragu” Nova Hrvatska (izdanje za domovinu) (London), br. 9., 6.-20. svibnja 1984. “Tri dokumenta o Bleiburgu sve kažu i traže istragu” u Nova Hrvatska (London), br. 9.,1984. TRUHLI Dragan, “Ako pamtiš čovječe, uspravi se!”, u: U Bleiburgu iskra, ur. Jozo Marević (Zagreb 1993.)

180 TRUHLI Dragan, “Do Bleiburga i natrag”, u: VLAŠIĆ Boris, VOJINOVIĆ Aleksandar, Križni put (Zagreb 1991.) TRUHLI Dragan, “Masovna grobnica ispod vodovoda”, Nedjeljni jutarnji list (podlistak Panorama) (Zagreb), 14. rujna 2003. TUĐMAN Franjo, Bespuća povijesne zbiljnosti – rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja (Zagreb 1989.) TURIĆ Gordana, U temelju kamen. Spomenica žrtvama idealu hrvatske države. Imotska krajina (od 1941. do 1990.), I. knjiga (Zagreb 2000.) TURKOVIĆ Josip, “I ja sam preživio hrvatski križni put…”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) U Bleiburgu iskra (Zbornik radova o Bleiburgu i križnom putu s prvog međunarodnog znanstvenog simpozija u Bleiburgu 15. i 16. svibnja 1993.), ur. Jozo Marević (Zagreb 1993.) UFERER Hermann, Krigsgefangen unter Titos Stern (Heusenstamm 1975.) “Upriet ćemo sve sile i snage”, Hrvatski narod (Zagreb), god. VII., br. 1326., 6. svibnja 1945. “Ušel sem smrti”, u: Zgodbe Mučeništva Slovencev (Buenos Aires 1949.) Ušli so smrti. Poročila treh rešencev iz množičnega groba v Kočevskem Rogu (Celovec, Ljubljana, Dunaj 1998.) VEGAR Ante, “Vinko je ostao na križnom putu”, u: VUKOREP Stanislav, Preživjeli svjedoče (Zagreb 2005.) VELAGIĆ Savo, “Završne operacije za oslobođenje Bilo-gore”, Bjelovarski zbornik '90, ur. Stjepan Blažeković (Bjelovar 1990.) “Verzija grofa Nikolaia Tolstoya”, prir. Boro Jurković, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, ur. Mirko Grčić (Zagreb 1990.) Vetrinjska tragedija. V spomin nesmrtnim junakom, izdanim u Vetrinju od 27. – 31. maja 1945. in pomorjenim za velike ideje svobode (Cleveland 1960., Ljubljana 1991.) Vetrinjsko polje (Celovec 1952.) VISKOVIĆ Josip, Sjećanje na robiju (Zagreb 1994.) VLAHOVIĆ Staniša R., Zbornik dokumenata iz britanske arhive. Anglo – Jugoslavenski odnosi 1941. - 1948. (Birmingham 1985.) VLAŠIĆ Boris, VOJINOVIĆ Aleksandar, Križni put (Zagreb 1991.) VODUŠEK STARIČ Jera, “Prevzem oblasti po vojni in vloga Ozne – obračun”, u: Slovenija v letu 1945 (Zbornik referatov), ur. Aleš Gabrič (Ljubljana 1996.) VODUŠEK STARIČ Jera, Prevzem oblasti 1944 – 1946 (Ljubljana 1992.)

181 VODUŠEK STARIČ Jerca, “Kako se čistila Jugoslavija”, Gordogan (Zagreb) god. II (XXI), br. 4-5., ljeto-jesen 2004. VOJINOVIĆ Aleksandar, “Tragični finale rata”, Start (Zagreb), 17. veljače 1990. VOJINOVIĆ Aleksandar, “Tragični finale rata”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, ur. Mirko Grčić (Zagreb 1990.) VOJINOVIĆ Aleksandar, Zločin je bježao na zapad (Zagreb 1987.) Vojna enciklopedija, sv. 9., ur. Nikola Gažević (Beograd 1975.), natuknica “Svetski rat, Drugi”, Stjepan Kerečin. VÖLKL Ekkehard, “Abrechnungsfuror in Kroatien”, u: Politische Sauberung in Europa, ur. Klaus-Dietmar Henke i Hans Woller (München 1991.) VRANČIĆ Vjekoslav, “Hrvatske oružane snage i njemačka vojna zapovijed”, u: Hrvatska zauvijek – prilozi hrvatskoj državotvornoj misli. Hrvatska revija u egzilu 1951.-1990. Izbor radova I-V (Zagreb 1996.) VRANČIĆ Vjekoslav, “Na povlačenju s hrvatskom vojskom”, Drina (Madrid), br. 3-4, travanj 1953. VRANČIĆ Vjekoslav, “Na povlačenju s hrvatskom vojskom”, Hrvatska (Buenos Aires), 10. travnja 1953. VRANČIĆ Vjekoslav, “Postrojenje i brojčano stanje Hrvatskih oružanih snaga u godinama 1941. – 1945.”, Godišnjak Hrvatskog Domobrana (Buenos Aires 1953.) VRANČIĆ Vjekoslav, “U službi domovine”, u: Povlačenje 1945. Krivci i žrtve, ur. Tomislav Sabljak i Ivo Smoljan (Zagreb 2000) VRANČIĆ Vjekoslav, Branili smo državu (uspomene, osvrti, doživljaji) (München – Barcelona 1985.) VRANČIĆ Vjekoslav, S bielom zastavom preko Alpa (u misiji Hrvatske državne vlade za predaju hrvatskih oružanih snaga) (Buenos Aires 1953.) VRANČIĆ Vjekoslav, U službi domovine (Buenos Aires 1977.) VRANČIĆ Vjekoslav, U službi domovine (S bielom zastavom preko Alpa, Dvanaest mjeseci bodljikave žice, Sastav Hrvatskih oružanih snaga) (Buenos Aires 1977.) VUK Ivan, STOJAKOVIĆ Ivan, BRDARIĆ Zvonimir, Tri ratne minijature 1941. – 1945. (Našice 1998.) VUKOJA Božo, Hrvat žive vatre: križni put hrvatskog svećenika i njegova naroda, (Crnac 1994., 1999.) VUKOREP Stanislav, Preživjeli svjedoče (Zagreb 2005.)

182 VUKŠIĆ Tomo, “Pogled na stradanja Hrvata i katoličke crkve u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata”, Hrvatska misao (Sarajevo), god. IX., br. 34/25., siječanj- ožujak 2005. WALZL August, Kärnten 1945. Von NS- Regime zur Besatsungscherrschaft im Alpen – Adria – Raum (Klagenfurt 1985.) “Za Bleiburg nije odgovorna Churchillova vlada”, Nova Hrvatska, (London), br. 10., 22. listopad 1983. Za pobedu i slobodu – Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (učesnici govore), gl. ur. Ivo Matović (Beograd 1986.) ZAJEC Milan, “Iz groba je ustao i hoda među nama”, Ameriška domovina, 3.-13. ožujak 1975. ZAJEC Milan, “Iz groba je ustao i hoda među nama”, Iskra (München), br. 578., 15. svibnja 1975., br. 580., 15. lipnja 1975. ZAJEC Milan, “Kočevski Rog. Brezno”, Zaveza (Ljubljana), god. VI., br. 2., lipanj 1996. ZAJEC Milan, “U jami nas je ostalo osamnaest živih…”, u: Bleiburg 1945. – 1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.) ZANIĆ-NARDINI Jasna, “Intervju s grofom Nikolaiem Tolstoyem”, u: Otvoreni dossier Bleiburg, ur. Mirko Grčić (Zagreb 1990.) ZAVADLAV Zdenko, “Naređeno nam je da ubijamo”, Nedjeljni jutarnji list (podlistak Panorama) (Zagreb), 25. svibnja 2003. ZAVADLAV Zdenko, Iz dnevniških zapiskov mariborskega oznovca (Izbrani listi) 1. del: Leto 1945. (Maribor 1990.) ZAVADLAV Zdenko, Partizani, obveščalci, jetniki. Iz dosjeja Zavadlav 1944-1994 (Ljubljana 1996.) Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944. – 1945. (Beograd 1957.) Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom II, knjiga 15 (Beograd 1962.) Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom V, knjiga 34 (Beograd 1966.) Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom V, knjiga 36 (Beograd 1986.) Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom V, knjiga 39 (Beograd 1979.) Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom XI, knjiga 1-4 (Beograd 1971.-1975.)

183 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, tom XII, knjiga 1-4 (Beograd 1973.-1979.) ZDEŠAR Janez, Spomini na težke dni (Ljubljana 1990.) ZEČEVIĆ Vitomir, Zovik na križnom putu-prešućena zovička istina (Zovik 2002.) Zgodbe mučeništva Slovencev (Buenos Aires 1949.) ZORIĆ Zvonimir, “Dravogradski most – srijeda, 16. svibnja 1945. god. u svitanje dana”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) ZORIĆ Zvonimir, “Put u grotlo pakla”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.) ZOVKO Jure, Križni put i dvadeset godina robije (Zagreb 1997.) ŽAJDELA Ivo, Kočevski Rog (Maribor 1990.) ŽANKO Dušan, “Bijeg iz Zagreba”, Cetinska vrila (Sinj), god. 4., br. 1(7), kolovoz 1996. ŽANKO Želimir, ŠOLIĆ Nikola, Jazovka (Zagreb 1990.) ŽERJAVIĆ Vladimir, “Argumenti bez osnove”, Časopis za suvremenu povijest, 25/1993., br. 2-3. ŽERJAVIĆ Vladimir, “Demografija o Bleiburgu”, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, ur. Marko Grčić (Zagreb 1990., drugo, prošireno izdanje) ŽERJAVIĆ Vladimir, “Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”, Časopis za suvremenu povijest, 27/1995., br. 3. ŽERJAVIĆ Vladimir, “Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”, Vjesnik HAZU, god IV., 4-5/1995. ŽERJAVIĆ Vladimir, “Demografski i ratni gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću”, u: 50 godina Bleiburga, ur. Jozo Marević (Zagreb 1995.) ŽERJAVIĆ Vladimir, “Demografski i ratni gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću”, u: Bleiburg 1945.-1995., ur. Anđelko Mijatović (Zagreb 1995.) ŽERJAVIĆ Vladimir, “Manipulacije žrtvama drugoga svjetskog rata 1941.-1945.”, Časopis za suvremenu povijest, 24/1992., br. 3. ŽERJAVIĆ Vladimir, “Osvrt na napis Mihaela Sobolevskog o popisu žrtava rata 'Prešućena istina – žrtve rata na području bivše Jugoslavije 1941.-1945. prema popisu iz 1964. godine'”, Časopis za suvremenu povijest, 26/1994., br. 1. ŽERJAVIĆ Vladimir, “Žrtve oko Bleiburga i na križnom putu”, u: Od Bleiburga do naših dana, ur. Jozo Marević (Zagreb 1994.) ŽERJAVIĆ Vladimir, “Žrtve oko Bleiburga i na križnom putu”, u: U Bleiburgu iskra, ur. Jozo Marević (Zagreb 1993.)

184 ŽERJAVIĆ Vladimir, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu (Zagreb 1989.) ŽERJAVIĆ Vladimir, Jugoslavija – manipulacije žrtvama drugog svjetskog rata (Zagreb 1993.) ŽERJAVIĆ Vladimir, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga (Zagreb 1992.) ŽIGROVIĆ Mladen, “Iz nezaboravnih dana”, u: Bleiburg: uzroci i posljedice, ur. Vinko Nikolić (Zagreb 1998.) Žrtve Drugog svjetskog rata 1941.-1945., poraća i Domovinskog rata na prostoru međuriječja Korane i Mrežnice, ur. Juraj Štefanac (Belaj 2002.) Žrtve zlatarskog kraja u temeljima hrvatske slobode (Zlatar 2000.)

185 SAŽETAK

U drugoj polovici 1944. godine političke i ratne prilike obilježene su općim napredovanjem Savezničkih jedinica, koje su pratile I., II., III. i IV. JA. Raspad njemačkog bojišta u Grčkoj primorao je skupinu armija E na povlačenje, preko Balkana (i NDH), prema zapadu. S vojskom Trećeg Reicha, povlačile su se i Hrvatske oružane snage (HOS), te dio civila. Drugi svjetski rat službeno je završen 9. svibnja 1945., no pitanje geopolitičkih odnosa i dominacije na ovim prostorima (posebice onima koji su pripadali poraženoj strani), kao i pitanje pravednog odnosa prema pripadnicima poraženih snaga, ostali su otvoreno pitanje i velika obaveza ratnih pobjednika. Pismeni dogovori, kojima se trebalo regulirati postojeće stanje, potpisani su na konferencijama, održanim i prije završetka ratnih operacija. U taj kontekst nužno je smjestiti događaje s kraja i neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, koji su danas poznati pod nazivom Bleiburška tragedija. Ovaj naziv obuhvaća: opkoljavanje i zarobljavanje postrojbi Trećeg Reicha, vojske NDH i dijela civila, na prostoru Celje – Slovenjgradec – Dravograd – Bleiburg, izručivanje zarobljenika iz logora Viktring (Vetrinje) kraj Klagenfurta, te događaje koji su uslijedili duž “križnog puta” tj. na “marševima smrti”. Ovo, iako vremenski kratko razdoblje, predstavlja jednu od emotivnijih tema hrvatske, slovenske, bošnjačke, srpske i crnogorske historiografije. Spomenuti događaji dugi niz godina opisivani su tek “s pobjedničke strane”, dok u osnovi vrijedni napori hrvatske, slovenske i srpske emigracije, donose uglavnom iskaze svjedoka, koji su često nabijeni emocijama i onemogućuju sveobuhvatno sagledavanje ove problematike. Krajem prošlog stoljeća, tema Bleiburga i “križnog puta” postaje sve prisutnija, javlja se veliki broj naslova, feljtona, napisa i članaka objavljenih u različitim časopisima, novinama i dnevnom tisku. Neki od njih predstavljaju vrijedan doprinos, no većina produkcije predstavlja memoarsku publicistiku i prigodničarsku literaturu. Radi toga prilično je teško rekonstruirati prošlu stvarnost, ostavljajući pritom prostora za različite ideološke manipulacije. Cjelokupni problem sadrži dvije razine, od kojih prva predstavlja političku komponentu, a druga ne manje važan moralni segment odgovornosti za počinjene zločine. Za konačni cilj postavlja se točno utvrđivanje broja stradalnika i žrtava bleiburških i poslijebleiburških događaja, do kojih nije moguće doći na osnovi improvizacija, već isključivo uz pomoć stvarnih pokazatelja uvrštenih u interdisciplinarnu analizu. Ovaj pregled nastoji podatke iz postojeće literature, uklopiti u manje-više poznatu kronologiju, te sistematizirati i evaluirati njihov doprinos u smislu ocjene znanstvenosti i relevantnosti podataka koje donose. Analiza ukupne produkcije o Bleiburgu i “križnom putu” nudi osnovu za daljnja istraživanja, otvara neka nova pitanja i sugerira moguće odgovore. Buduća istraživanja, potkrijepljena dokumentima i arhivskom građom ponuditi će, vjerujem, cjelovit, znanstveni pregled događaja iz svibnja 1945. godine.

186 KLJUČNE RIJEČI: Bleiburg, “križni put”, Drugi svjetski rat, zločin, logori, likvidacije, žrtve

SUMMARY

General progression of Allied forces, supported by troops of Yugoslav army, marked all political and war circumstances in the second half of 1944. Downfall of German front in Greece compelled all troops of the Third Reich to retreat towards the West (Carinthia), across the Balkan and territory of Independent State of Croatia. Army of the Third Reich was accompanied by Croatian troops and civilians. Second World War officially ended on 9. May 1945, but the question of geopolitical domination, particularly in areas which belonged to defeated party, remained unresolved. Humanitarian treatment of the defeated personnel was, also, one of the biggest responsibilities war winners had to handle. In this context we have to place the events that occurred during the last days of Second World War, today commonly known under the name of “Bleiburg tragedy”. It represents the attempt of Yugoslav army to encircle and capture German and Croatian troops withdrawing through Slovenia toward Austria. Furthermore, this includes British troops handing over a large number of Croatian soldiers and civilians, together with members of Slovenian, Serb and Montenegrin anticommunist forces from Allied concentration camps to Yugoslav army. After the repatriation, sufferings of prisoners began. Many of them were executed in Slovenia, other were forced to march to prison camps in various parts of Yugoslavia. Quite a long time these events were concealed and Yugoslav socialist historiography gave us only the “winner’s view”. On the other hand, work of Croat, Serb, Slovenian political exiles offer many statements which are often very emotional, offering contradictory information. In the last fifteen years a huge amount of literature, studies and articles covering the Bleiburg events was published. Most of them are memoirs, which are not always very objective. Because of that, it is very hard to re-establish what really happened in May 1945. At the end, it is important to determine exact number of victims and war casualties of the Bleiburg events. This study aims to incorporate facts from existing literature into the chronology of the last days of the World War II. Moreover, intention of this work was to elaborate and systemize these facts regarding their scientific value. This analysis disclosed some new questions concerning the issue and suggested some paths and possible interpretations. In this way it seems this study has provided a solid base for the future research, which should be founded on the sources – presently still hidden in the dark corners of archives.

KEY WORDS: Bleiburg, World War II, Crime, Extermination Camps, Execution, Victims

187 ŽIVOTOPIS

Rođena sam 1. ožujka 1978. godine u Rijeci. Osnovnu i srednju školu (gimnaziju) završila sam u Zagrebu. Jednopredmetni studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisala sam 1996. godine. Diplomirala sam 2001. godine, te stekla zvanje diplomirane povjesničarke i profesorice povijesti. Od 2002. godine zaposlena sam u Hrvatskom institutu za povijest, na projektu Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću.

188 SADRŽAJ

UVOD...... 1 PREGLED VAŽNIJIH historiografskih, publicističkih i memoarskih NASLOVA O BLEIBURGU I “KRIŽNOM PUTU”...... 3 POVLAČENJE ORUŽANIH SNAGA NDH I CIVILA U SVIBNJU 1945...... 9 PREGOVORI NA BLEIBURGU 14. I 15. SVIBNJA 1945...... 42 IZRUČENJE ORUŽANIH SNAGA NDH I CIVILA U SVIBNJU 1945...... 56 “KRIŽNI PUT”...... 90 BROJ STRADALIH NA BLEIBURGU I “KRIŽNOM PUTU”...... 145 ZAKLJUČAK...... 156 POPIS korištenih objavljenih izvora i LITERATURE...... 160 SAŽETAK...... 186 Summary...... 187 ŽIVOTOPIS...... 188

189