Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine Суд Босна и Херцеговина

Predmet broj: S1 1 K 009910 15 Kri

Datum: objavljivanja 23.12.2016. godine pismenog otpravka 30.12.2016. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Zoran Božić, predsjednik vijeća sudija Mediha Pašić, član sudija Mira Smajlović, član

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE protiv NENADA PRŽULJA

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Dževad Muratbegović

Branilac optuženog: Rade Golić

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88 Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 155

S A D R Ž A J

IZREKA PRESUDE ………………………………………………………………………………3 Obrazloženje……………………………………………………………………………………….6 I KRIVIČNI POSTUPAK………………………………………………………………………….6 A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES………………………………………………………….6 B. PROCESNE ODLUKE………………………………………………………………………..8 Odluka o isključenju javnosti………………………………………………………………………...... 8 Odluka o ponovnom početku glavnog pretresa (član 251. stav 2. ZKP BIH)…………...... 9 Odluka o prihvatanju utvrđenih činjenica predloženih od strane Tužilaštva BiH………...... 9 Odluka o prihvatanju utvrđenih činjenica predloženih od strane odbrane optuženog.18 Odluka o neposrednom izvođenju dokaza Tužilaštva BiH……………………………………...... 20 Odluka o prihvatanju prijedloga Tužilaštva BiH za čitanje zapisnika o ispitivanju Nenada Pržulja u svojstvu osumnjičenog.………………………………………………………...... 21 Prigovori odbrane na materijalne dokaze Tužilaštva BiH……………………………...... 21

C. DOKAZNI POSTUPAK……………………………………………………………………...22 D. ZAVRŠNE RIJEČI...... 26 a) Tužilaštvo BiH...... 26 b) Odbrana ………………………………………………………………………………28

II S T A N D A R D I D O K A Z I V A N J A ………………………………………………....30 IV NALAZI SUDA………………………………………………………………………………...33 OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI ……………..33 DJELO U OSNOVI ZLOČINA – PROGON…………………………………………………….34 Tačka 1. izreke presude ………………………………………………………………………...36 Logor u Čavarinama……………………………………………………………...40 Tačka 2. izreke presude …………………………………………………………………………49 Tačka 3. izreke presude …………………………………………………………………………58

IV TROŠKOVI KRIVIČNOG POSTUPKA I IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV...... 66

2

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

Broj: S1 1 K 009910 15 Kri Sarajevo, 23.12.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću sastavljenom od sudije Zorana Božića, kao predsjednika vijeća, te sudija Medihe Pašić i Mire Smajlović, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika – asistenta Amele Spahić, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Nenada Pržulja, zbog krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi sa tačkama e), i) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), a sve u vezi sa članom 180. stav 1., člana 21., 29. i 31. istog Zakona, povodom optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTRZ 0000727 05 od 12.11.2015. godine, koja je potvrđena dana 27.11.2015. godine, a izmijenjena dana 28.11.2016. godine, nakon održanog usmenog i javnog glavnog pretresa, u prisustvu tužioca Tužilaštva BiH, Dževada Muratbegovića, te branioca optuženog, advokata Rada Golića, donio je i dana 23.12.2016. godine javno objavio sljedeću:

P R E S U D U

OPTUŽENI:

NENAD PRŽULJ, zv. Neško, sin Momira i Stevke, rođene Kejić, rođen 15.10.1957. godine u Sokocu, nastanjen u ………….. …………. …………., ……………., JMB ………………, državljanin …………….., po nacionalnosti ……………….., po zanimanju nastavnik likovne kulture, zaposlen u Narodnoj biblioteci u ……………., oženjen, služio vojsku u Sloveniji, posjeduje čin zastavnika I klase, srednjeg imovnog stanja, nije osuđivan

Na osnovu odredbe člana 284. tačka c) ZKP BiH

OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE

3

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

da je:

U periodu od polovine maja 1992. godine do polovine 1993. godine u opštini Sokolac, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na području opštine Sokolac, znajući za takav napad, kao pripadnik 2. Romanijske MTBR Sokolac, VP 7581 Sokolac, vršeći dužnost de facto komandira straže u zatočeničkom objektu u prizemlju stambene zgrade, u blizini osnovne škole u selu Čavarine, u opštini Sokolac, obavljao i poslove upravljanja zatočeničkim objektom, u periodu od početka oktobra 1992. godine do polovine marta 1993. godine, učestvovao i pomagao u progonu civilnog bošnjačkog stanovništva na području opštine Sokolac, na nacionalnoj i vjerskoj osnovi i to: zatvaranjem, prisilnim nestankom osoba i drugim nečovječnim djelima slične prirode, učinjenim u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke i psihičke povrede ili narušenja zdravlja, pa je tako:

1. U periodu od početka oktobra 1992. godine do 15. marta 1993. godine u zatočeničkom objektu u prizemlju stambene zgrade u blizini OŠ u selu Čavarine, opština Sokolac, držao protivzakonito zatvoreno civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti sa područja opštine Sokolac, Olovo, Rogatica i Ilijaš, od kojih je zatočenike Dugić Hasana, Homarac Bećira i Sirćo Fikreta u prvoj polovini oktobra 1992. godine lično iz prostorija Policijske stanice Sokolac, gdje su bili zatočeni, u putničkom vozilu Mercedes, bez ikakve dokumentacije premjestio u Čavarine i zatvorio u jednu od prizemnih prostorija stambene zgrade sa ostalim zatočenicima, među kojima su bili muškarci Žiga Hasib, koji je imao amputiranu desnu nogu iznad skočnog zgloba, Karić Sejdo, koji je imao gips na lijevoj nozi, Imamović Planinko i Šenderović Hamdija, koji su bili psihički bolesnici, mldb. Sarajčić Senad, koji je imao dvanaest godina, žene Pašić Zemka i Mujanović Sema, gdje je zatočene civile držao u dvije odvojene prizemne prostorije dimenzija 3,40 x 3,40 metara, u kojoj je u jednoj prostoriji bilo zatočeno dvadeset civila, a u drugoj devetnaest civila, koji su spavali na podu i betonu i nuždu obavljali u plastične kante, bez ikakve svjetlosti, jer su, ionako mali, prozori na prostorijama bili zakovani daskama sa vanjske strane, sa malo hrane i vode, u toku zime bez odgovarajuće odjeće i grijanja, bez struje, sredstava za održavanje higijene, medicinske zaštite i bez mogućnosti da izađu iz prostorija u šetnju, osim kada bi neko od zatočenih lica istresao plastične kante, te nije preduzimao nikakve mjere da se uslovi zatočenja u pomenutom zatočeničkom objektu poprave, što je, zbog pozicije upravnika koju je de facto vršio, bio dužan i u mogućnosti učiniti, u kom zatočeničkom 4

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

objektu je oko petnaest zatočenika protivzakonito držao do 24. novembra 1992. godine, a preostali dio do 15. marta 1993. godine, kada je pomenuti zatočenički objekat prestao funkcionisati;

2. U drugoj polovini novembra 1992. godine, nije sprječavao premlaćivanje zatočenih civila Ibrahimović Osme zv. Kaba i Bijelić Ibrahima zv. Brajko, od strane njemu podređenog stražara Marković Milana, protiv kojeg je prekinut krivični postupak pred Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu i nepoznatih srpskih vojnika, koji bi po povratku sa linije, nesmetano ulazili u zatočenički objekat, kada su u više navrata zatočene civile Ibrahimović Osmu zv. Kaba i Bijelić Ibrahima zv. Brajko izvodili na sprat, gdje su ih udaraliu pesnicama i nogama po raznim dijelovima tijela, usljed čega bi zatočenik Ibrahimović Osmo zv. Kaba zadobio posjekotine na licu i glavi i gubio svijest i tako ubačen u prostoriju sa cigaretom u ustima, a zatočenik Bijelić Ibrahim zv. Brajko, zadobio fizičke i duševne bolove, iako je bio prisutan u hodniku kada je zatočenik Ibrahimović Osmo zv. Kaba pozvan da izađe iz prostorije, kao i u prostoriji na spratu gdje su premlaćivani zatočenici Ibrahimović Osmo zv. Kaba i Bijelić Ibrahim zv. Brajko, te mogao čuti njihove jauke i vidjeti povrede na njihovim licima, te tačno neutvrđenog dana krajem 1992. godine bio prisutan u hodniku zatočeničkog objekta kada je iz prostorije izveden zatočenik Ibrahimović Osmo zv. Kaba i odveden izvan zatočeničkog objekta, u jednu od učionica OŠ, gdje je u njegovom prisustvu i prisustvu TV ekipe i nekoliko stražara, zatočenik Ibrahimović Osmo zv. Kaba, prilikom ispitivanja, premlaćivan, kojom prilikom je zadobio fizičke i psihičke bolove, što je zbog pozicija koje je vršio, bio dužan da takvo postupanje prema zatočenicima Ibrahimović Osmi zv. Kaba i Bijelić Ibrahimu zv. Brajko spriječi, ali to nije učinio;

3. U toku noći 15. marta 1993. godine u selu Čavarine u opštini Sokolac, a nakon što je sa nekoliko pripadnika vojne policije 2. Romanijske MTBR Sokolac, došao do zatočeničkog objekta, zajedno sa nekoliko stražara učestvovao u izvođenju premlaćenog zatočenika Ibrahimović Osme zv. Kaba, bolesnih zatočenika Karić Sejde, Žiga Hasiba, Šenderović Hamdije, Imamović Planinka i Ibrahimović Osmana rođenog 1927. godine, tako što je otvorio vrata i sa spiska, dobijenog od pripadnika vojne policije, pročitao imena zatočenih civila Ibrahimović Osmana, Ibrahimović Osme zv. Kaba, Karić Sejde, Žiga Hasiba, Šenderović Hamdije i Imamović Planinka, naredio im da izađu iz prostorija, pod izgovorom da će biti pušteni na slobodu, zatim ih bez odgovarajuće dokumentacije o otpuštanju zatočenih civila i bez prisustva ovlaštenih lica za razmjenu, predao pripadnicima vojne policije, koji su ih u vojnom vozilu odvezli u nepoznatom pravcu, od kada im se gubi 5

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

svaki trag, pa se i dalje vode kao nestale osobe, dakle, kao dio širokog ili sistematičnog napada, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva na području opštine Sokolac, znajući za takav napad i da njegove radnje čine dio tog napada, učestvovao i pomagao u progonu bošnjačkog civilnog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, u vezi sa zatvaranjem, prisilnim nestankom osoba i drugim nečovječnim djelima slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,

čime bi učinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZ BiH, u vezi sa: tačkom e) u odnosnu na tačku 1. izmijenjene optužnice, tačkom i) u odnosu na tačku 3. izmijenjene optužnice i tačkom k) u odnosu na tačke 1. i 2. izmijenjene optužnice, u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH, od kojih su radnje pod tačkom 2. u vezi i sa članom 21. i članom 29. KZ BiH, a radnje pod tačkom 3. izmijenjene optužnice u vezi i sa članom 31. istog Zakona.

**

Optuženi se, u skladu sa odredbom člana 189. stav 1. ZKP BiH oslobađa naknade troškova postupka, tako da isti padaju na teret budžetskih sredstava.

***

Na osnovu odredbe člana 198. stav 3. ZKP BiH oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnični postupak.

O b r a z l o ž e n j e

I KRIVIČNI POSTUPAK

A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES

1. Optužnicom Tužilaštva BiH broj T 20 0 KTRZ 0000727 15 od 12.11.2015. godine, 6

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

koja je potvrđena dana 27.11.2015. godine, a izmijenjena dana 28.11.2016. godine, optuženom Nenadu Pržulju, radnjama opisanim u tačkama 1., 2. i 3. optužnice na teret je stavljeno izvršenje krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama e), i) i k) KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. i članovima 21., 29. i 31. istog Zakona.

2. Optuženi Nenad Pržulj se na ročištu za izjašnjenje o krivnji održanom dana 29.12.2015. godine izjasnio da nije kriv za počinjenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom.

3. Na pretpretresnom ročištu održanom 13.01.2016. godine, u skladu sa odredbom člana 233.a ZKP BiH, razmatrana su pitanja relevantna za glavni pretres, odnosno za što efikasnije provođenje postupka.

4. Tužilaštvo je dana 28.11.2016. godine dostavilo izmijenjenu optužnicu u skladu sa odredbom člana 35. stav 2. tačka i), člana 226. stav 1. i člana 275. ZKP BiH.

5. Glavni pretres u predmetu počeo je dana 16.03.2016. godine čitanjem optužnice Tužilaštva BiH, te iznošenjem uvodnih riječi Tužilaštva, a isti je okončan iznošenjem završnih riječi odbrane dana 13.12.2016. godine.

6. Postupajući tužilac Tužilaštva BiH u svojoj uvodnoj riječi naveo je kako je optuženi Nenad Pržulj u prijeratnom period predavao Likovnu kulturu svim učenicima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, ali da su u zatočeničkom objektu, kojim je isti de facto upravljao, isključivo bili civili muslimani, među kojima je bilo njegovih radnih kolega pa čak i nekoliko njegovih učenika. Nadalje, tužilac je istakao kako će Tužilaštvo u nastavku postupka izvesti subjektivne dokaze koji se ogledaju u saslušanju od oko 30 svjedoka, od kojih će jedno biti stručno lice u skladu sa članom 273. ZKP BiH, kao i da će Tužilaštvo predložiti čitanje iskaza svjedoka Mustafe Sokolovića, Mehe Kehića i Hurema Murtića koji su u međuvremenu umrli, te da će, pored pomenutih subjektivnih dokaza, Tužilaštvo u nastavku postupka izvesti i objektivne dokaze koji su navedni u optužnici. Na osnovu predloženih dokaza, kao i utvrđenih činjenica u predmetu MKSJ Tužilac protiv Momčila Krajišnika, postupajući tužilac naveo je da će dokazati objektivne elemente iz člana 172. stav 1. KZ BiH, odnosno da je u relevantnom periodu na području opštine Sokolac postojao širok i sistematičan napad vojske i policije Srpske republike BiH i paravojnih 7

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

formacija, zatim da je objekt napada civilno muslimansko stanovništvo sa područja opštine Sokolac kao i civilno stanovništvo susjednih opština koje je bilo u prolazu kroz opštinu Sokolac, kao i da je Nenad Pržulj bio komandir straže i de facto upravnik zatočeničkog objekta, te da je znao za pomenute napade i da su njegove radnje predstavljale sastavni dio napada na civilno nesrpsko stanovništvo sa područja opštine Sokolac, što je, obzirom na njegovu funkciju, bila isključivo posljedica rata, odnosno oružanog sukoba. Također, Tužilaštvo je istaklo kako će iskazima svjedoka dokazati i konkretne elemente pojedinih krivičnih djela zatvaranja i drugih nečovječnih djela slične prirode, učinjenih u nastojanju nanošenja velike patnje, fizičke i psihičke povrede, kao i prisilni nestanak osoba. Iz iskaza zatočenika, Tužilaštvo navodi da će dokazati nehumane i neadekvatne uslove boravka zatočenih lica, zatvaranje pojedinaca koji su imali ozbiljne psihičke i fizičke povrede, zatvaranje dvije ženske osobe od kojih je jedna bila maloljetna, premlaćivanje zatočenika kao i prisilni nestanak šest zarobljenika. Nadalje, Tužilaštvo smatra nespornom činjenicu da je optuženi Nenad Pržulj bio komandir straže kao i de facto upravnik zatočeničkog objekta, te da je pasivnim ponašanjem iskazao svoje slaganje sa onim što njegovi podređeni čine zarobljenim civilima, ne pokazujući volju da se to stanje promijeni. Saslušanjem stručnog svjedoka Tužilaštvo navodi da će dokazati da je optuženi bio upravnik objekta, slijedom čega je isti bio direktno odgovoran za cjelokupno dešavanje u zatočeničkom objektu. Na kraju, Tužilaštvo ističe da se optuženi tereti da je radnje u tačkama 1., 3., 4. i 5. optužnice počinio kao saizvšilac, dok je radnje u tački 2. optužnice počinio kao neposredni izvršilac, te da je, van razumne sumnje, počinio radnje koje mu se stavljaju na teret na način koji je pobliže određen optužnicom.

7. Nakon iznesene uvodne riječi, odbrana optuženog zadržala je pravo izvođenja uvodne riječi nakon što Tužilaštvo BiH izvede svoje dokaze.

B. PROCESNE ODLUKE

Odluka o isključenju javnosti

8. Na pretresu održanim 31.08.2016. godine, a nakon prijedloga Tužilaštva BiH za određivanje mjera zaštite za svjedoka Adila Vrabca, koji je, nakon posebnog upita predsjednika vijeća zašto traži mjere zaštite, izjavio da ima samo strah, ali da mu ne trebaju mjere zaštite. Isti svjedok je nakon toga svjedočio pod punim imenom i prezimenom. 8

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

Odluka o ponovnom početku glavnog pretresa (član 251. stav 2. ZKP BIH)

9. Na statusnoj konferenciji održanoj dana 13.01.2016. godine, predsjednik sudećeg vijeća postavio je pitanje strankama i braniocu u vezi toga da li će biti primjedbi zbog eventualnog probijanja roka od 30 dana između dva glavna pretresa, na šta su stranke odgovorile da se neće protiviti.

10. U toku glavnog pretresa u ovom krivičnom postupku, na nastavku glavnog pretresa održanom dana 31.08.2016. godine, od strane predsjednika vijeća konstatovano je da je između nastavaka glavnog pretresa od 06.07.2016. i 31.08.2016. godine protekao rok od 30 dana. Slijedom navedenog, na pretresu održanom 31.08.2016. godine, u smislu odredbe člana 251. stav 2. ZKP BiH, Vijeće je donijelo odluku da glavni pretres počinje iznova, međutim, stranke i odbrana saglasile su se da se ponovo ne čita ranije pročitana optužnica broj T20 0 KTRZ 0000727 05 od 12.11.2015. godine, koja je potvrđena dana 27.11.2015. godine, kao i da se do tada provedeni dokazi ne provode iznova, odnosno da se svjedoci ne pozivaju ponovo i saslušavaju, nego da se koriste iskazi dati na ranijem glavnom pretresu.

11. U vezi s tim, a imajući u vidu odredbu člana 251. stav 2. ZKP BiH, kao i prethodnu saglasnost stranaka i odbrane u tom pravcu, Vijeće nije ponovo izvodilo dokaze, već su svi ranije izvedeni dokazi prihvaćeni u ovom postupku.

Odluka o prihvatanju utvrđenih činjenica predloženih od strane Tužilaštva BiH

12. Vijeće je rješenjem od 25.04.2016. godine djelimično usvojilo prijedlog Tužilaštva BiH od 11.01.2016. godine, te se činjenice utvrđene u pravosnažnoj presudi u predmetu MKSJ-a Tužilac protiv Momčila Krajišnika (IT-00-39-T) prihvataju kao dokazane u opsegu i redoslijedom kojim su nabrojane u daljem tekstu:

1. „Usprkos tvrdnjama da Srbi nisu djelotvorno odgovorili na naoružavanje Muslimana i Hrvata i na njihove paravojne formacije, dokazi ukazuju na to da su se Srbi naoružavali u 28 opština na koje se odnosi Optužnica: Banja Luka, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Kalinovik, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, 9

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

Trnovo, Višegrad, Vlasenica i Vogošća.“

2. „Od oktobra 1991. do decembra 1992. održane su dvadeset i tri sjednice skupštine bosanskih Srba. Dokazi pokazuju da je optuženi predsjedavao svima, osim 15. sjednice (održane 6. i 7. aprila 1992.), kada je barem jednim dijelom sjednice predsjedavao Milovan Milanović. Poslanici koji su prisustvovali sjednicama bili su iz sljedećih opština na koje se odnosi ova Optužnica: Banja Luka, Bijeljina, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Sarajevo, Ključ, Kalinovik, Kotor-Varoš, Nevesinje, Prijedor, Prnjavor, Sanski Most, Sokolac, Teslić i Zvornik.„

3. „U tom periodu SDS je o vojnom sukobu počeo razmišljati ne samo kao o mogućnosti, nego kao o najvjerovatnijoj mogućnosti. Stoga je, kao što je već pomenuto, pojačano naoružavanje i mobilizacija stanovništva u saradnji s JNA. Na primjer, SDS je osnovao svoju vojnu jedinicu u Milićima, opština Vlasenica, koju je opremila 216. brigada JNA. Nadalje, uz pomoć SDS-a, u 216. brigadi formirana su dva bataljona isključivo od Srba, kako bi oni zamjenili hrvatske i muslimanske vojnike koji su odbili da budu mobilisani u opštinama Rogatica i Sokolac. Ti bataljoni su tada naoružali i opremili srpske civile u susjednim selima, a od marta 1992. nadalje, njihovi komandanti su isključivo bili odgovorni komandantu brigade, pukovniku Dragomiru Miloševiću, koji je pak neposredno odgovarao generalu Vojislavu Đurđevcu, komandantu 4. korpusa JNA.“

4. „Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. godine, u nacionalnom sastavu stanovništva opštine Sokolac bilo je 10.195 (69 posto) Srba, 4.493 (30 posto) Muslimana, 19 Hrvata, 83 Jugoslovena i 93 osobe druge ili nepoznate nacionalnosti.“

5. „U martu 1992. postavljene su barikade, a neki lokalni Srbi su se počeli pojavljivati u uniformama JNA i maskirnim uniformama, naoružani automatskim oružjem. Tokom marta ili aprila načelnik SJB-a Sokolac Zoran Cvijetić otpustio je iz službe sve policajce Muslimane. Tokom aprila, nekoliko paravojnih jedinica stacioniralo se u gradu Sokocu i okolnim selima. Među tim jedinicama bili su arkanovci, "Beli orlovi" i nekoliko lokalnih grupa.“

10

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

6. „U maju 1992., predsjednik Kriznog štaba Sokolac Milan Tupajić održao je nekoliko službenih i neslužbenih sastanaka s muslimanskim porodicama u vezi s rizicima ostanka u opštini Sokolac i objasnio im da ih neće moći zaštiti. U to vrijeme su kroz Sokolac prolazile kolone izbjeglica Muslimana iz Podrinja, koje su, prema Tupajićevim riječima, bježale od masovnih ubistava i drugih zločina. Druge su kroz tu opštinu prevozili autobusima, a te konvoje pratila je policija republike bosanskih Srba. U drugoj polovini maja 1992., muslimansko stanovništvo je, u strahu zbog situacije u toj opštini, počelo da odlazi iz grada Sokoca i sela Knežina, što se nastavilo i narednih mjeseci. Muslimani iz okolnih sela nisu odlazili.“

7. „U periodu od kraja jula do kraja septembra 1992., 2. romanijska brigada VRS-a napala je i razorila nekoliko muslimanskih sela u opštini Sokolac, uključujući Pihlice, Kaljinu, Sahbegoviće, Manguriće i Meljine. Napadi su počinjali artiljerijskom vatrom, nakon čega bi uslijedili upadi pješadije, a završavali su se paljenjem sela. U tim napadima je dignuto u vazduh ili razoreno svih pet džamija u opštini Sokolac – džamije u Knežini, Kruševcima [D24.1], Kaljini, Novoseocima i Košutici. U napadu na Meljine ubijene su četiri žene: jedna je poginula u granatiranju, a tri su zaklane [A15.2].“

8. „Dana 22. septembra 1992., pripadnici 2. romanijske brigade VRS-a okružili su selo Novoseoke i, premda nije bilo oružanog otpora, ubili 40 do 45 muškaraca muslimanske nacionalnosti [A15.4], ukrcali žene i djecu u autobuse i odvezli ih u Sarajevo. General Krstić je istoga dana obavijestio Glavni štab VRS-a da je: "U toku dana vršeno [...] čišćenje sela Novoseoci".“

9. „Osim u gorepomenutim objektima, srpske vlasti su 1992. godine u opštini Sokolac civile pretežno muslimanske nacionalnosti držale zatočene u sljedećih osam zatočeničkih centara: na stočnoj farmi "Podromanija" [C30.3], u pošti Knežina [C30.4], gimnastičkoj sali osnovne škole [C30.5], stanici službe za održavanje puteva u zimskim uslovima [C30.6], pogonu KTK Knežina [C30.7], "Šipadu Romanija" [C30.8], kućama u Čavarinama [C30.9] i klaonici na Sokocu [C30.10].“

10. „Vijeće zaključuje da su srpske snage ubile sve u svemu više od 44 Muslimana. Dana 22. septembra 1992., srpske snage su u selu Novoseoci ubile više od 40 civila muškog pola i muslimanske nacionalnosti. U periodu od jula do 11

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

septembra 1992., srpske snage su napale i razorile nekoliko muslimanskih sela, te hotimično uništile pet džamija u opštini Sokolac. Najkasnije od jula, civili Muslimani držani su u zatočeništvu u deset zatočeničkih centara širom opštine. Muslimansko stanovništvo grada Sokoca i sela Knežina je u maju 1992. počelo napuštati svoje domove zbog toga što je vjerovalo da im prijeti nasilje i zbog toga što nije imalo zaštitu opštinskih vlasti. Dio žena i djece iz sela Novoseoci autobusima je odvezeno u Sarajevo.„

11. „Vijeće zaključuje da su srpske vlasti otpuštale policajce, sudije, javne službenike, pripadnike oružanih snaga i druge zaposlene koji su pretežno bili muslimanske nacionalnosti, iako je određeni broj bio i hrvatske nacionalnosti, u sljedećim opštinama: Banja Luka, Bileća, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Čajniče, Čelinac, Foča, Gacko, Hadžići, Kalinovik, Ključ, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Teslić i Vlasenica.“

12. „Vijeće zaključuje da su srpske vlasti u zatočeništvu držale pretežno civile Muslimane, ali i Hrvate, u više od 350 zatočeničkih objekata, od kojih se većina navodi u Prilogu C Optužnice, u sljedeće 33 opštine: Banja Luka, Bijeljina, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Kalinovik, Ključ, Kotor-Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Teslić, Trnovo, Vlasenica, Vogošća i Zvornik.“

13. „Vijeće zaključuje da su srpske snage teško oštetile ili razorile više od 200 kulturnih spomenika i svetišta, uglavnom džamija, ali i katoličkih crkvi, od kojih je većina navedena u Prilogu D Optužnice, u sljedećih 26 opština: Bijeljina, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Foča, Ilijaš, Kalinovik, Ključ, Kotor-Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Teslić, Trnovo, Višegrad, Vogošća i Zvornik."

14. „U opštini Sokolac, 2. romanijska brigada je vodila kampanju usmjerenu protiv muslimanskih sela, od kojih je posljednje bilo selo Novoseoci, napadnuto 22. septembra 1992. Nakon što su iz Novoselaca protjerani žene i djeca, pukovnik Radislav Krstić je naredio da se izvrši pokolj 40 do 45 muškaraca, civila muslimanske nacionalnosti. Krstić je izvijestio Glavni štab VRS-a da je 12

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

“[u] toku dana vršeno čišćenje sela Novoseoci u Glasinačkom polju”. Krstićeva jedinica je digla u vazduh svedžamije na Sokocu, uključujući i džamiju u Novoseocima.“

15. „U pismu koje je Radovan Karadžić 19. jula 1992. uputio opštinama Novo Sarajevo, Pale, Ilidža, Hadžići, Rajlovac, Sokolac i Han-Pijesak traženo je da se dostavi spisak “svih stambenih kapaciteta ... koji su slobodni nakon dobrovoljnog iseljenja Muslimana”. Ti stambeni kapaciteti trebali su da se koriste za smještaj Srba koji napuste muslimanski dio Sarajeva. Priliv Srba iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine trebao je da pomogne da se konsoliduje dominacija srpske nacije na zauzetim teritorijama.“

16. „Isto vrijedi za uništavanje spomenika kulture i svetišta, koje je vršeno sistematski i o kojem je rukovodstvo bosanskih Srba izvještavano; članovi tog rukovodstva su, u svakom slučaju, mogli sami da vide posljedice tog uništavanja kad su putovali teritorijama koje su bile pod kontrolom bosanskih Srba. Krstić je u septembru 1992. izvijestio Glavni štab VRS-a, a time i Mladića, da je: “U toku dana vršeno čišćenje sela Novoseoci u Glasinačkom polju”. Krstićeva jedinica je digla u vazduh sve džamije u opštini Sokolac, uključujući i džamiju u Novoseocima.“

13. U preostalom dijelu prijedlog Tužilaštva odbijen je kao neosnovan.

14. Član 4. Zakona o ustupanju daje mogućnost Sudu da iskoristi ranije utvrđene činjenice pravomoćnim odlukama MKSJ u cilju ekonomičnosti postupka istovremeno štiteći prava optuženog na pravično suđenje. Naime, Zakon o ustupanju predmeta mora se tumačiti kao lex specialis u odnosu na ZKP, odnosno odredbe članova 15. i 273., koje se odnose na načelo slobodne ocjene dokaza i neposrednog izvođenja dokaza. Međutim, iako se teret dokazivanja prebacuje sa optužbe na odbranu, bitno je napomenuti da tako utvrđene činjenice predstavljaju oborivu pretpostavku, što znači da odbrana u svakom trenutku može osporavati navedene činjenice.

13

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

15. Opće shvatanje utvrđenih činjenica, kako to pokazuje sudska praksa Suda BiH1 i praksa MKSJ2, jeste da one stvaraju pravnu pretpostavku vrijednosti te pojedinačne činjenice. I odredbe ZKP BiH3, kao i odredbe Konvencije4, omogućavaju optuženom da osporava bilo koju utvrđenu činjenicu koju je prihvatio Sud. Na taj način je zadovoljen princip pravičnosti i jednakosti u postupanju. Ako imamo u vidu da se svi dokazi prihvaćeni kao utvrđene činjenice mogu osporavati na suđenju korištenjem svih pravnih ili činjeničnih argumenata ili protivdokaza5, slijedi zaključak da je ispoštovan i princip dokaznog postupka. Sud BiH nije obavezan da svoju presudu temelji na nekoj činjenici utvrđenoj u presudama MKSJ. Umjesto toga, utvrđene činjenice se prihvataju i razmatraju u svjetlu svih dokaza izvedenih tokom suđenja, u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza iz

1 Neka od rješenja o utvrđenim činjenicama koja su donijela pretresna vijeća Suda BiH: Rješenje u predmetu protiv Radovana Stankovića, predmet br. X-KR-05/70 od 13.7.2006. g; Rješenje u predmetu protiv Gojka Jankovića, predmet br. X-KR-05/161 od 4.8.2006. g; Rješenje u predmetu protiv Miloša Stupara i dr. (Kravica), predmet br. X-KR-05/24 od 3.10.2006. g; Rješenje u predmetu protiv Momčila Mandića, broj X-KR-05/58 od 5.2.2007. g; Rješenje u predmetu protiv Kreše Lučića, br. X-KR-06/298 od 27.3.2007. g; Rješenje u predmetu protiv Nenada Tanaskovića, predmet br. X-KR-06/165 od 26.6.2007. g; Rješenje u predmetu protiv Željka Leleka, predmet br. X-KR-06/202 od 3.7.2007. g; drugo Rješenje u predmetu protiv Momčila Mandića, predmet br. X-KR-05/58 od 5.7.2007. g; Rješenje u predmetu protiv Željka Mejakića i dr, predmet br. X-KR-06/200 od 22.8.2007. g; Rješenje u predmetu protiv Mitra Raševića i Save Todović, predmet br. X-KR-06/275 od 2.10.2007. g; Rješenje u predmetu protiv Jadranka Palije, predmet br. X-KR-06/290 od 14.11.2007. g; Rješenje u predmetu protiv Milorada Trbića, predmet br. X-KR- 07/386 od 13.12.2007. g. , Rješenje u predmetu Paško Ljubičić broj X-KR-06/241 od 07.01.2008. godine, rješenje u predmetu Zdravko Mihaljević broj X-KR-07/330 od 07.04.2008. godine i rješenja u predmetu Predrag Kujundžić broj X-KR-07/442 od 07.05.2008. godine i od 08.05.2008. godine Neke od usmenih odluka o utvrđenim činjenicama koje su kasnije uključene u prvostepenu presudu: Prvostepena Presuda u predmetu protiv Neđe Samardžića, predmet br. X-KR-05/49 od 7.4.2006. g, str. 10.- 13.; prvostepena Presuda u predmetu protiv Dragoja Paunovića, predmet br. X-KR-05/16 od 26.5.2006. g, str. 13.; prvostepena Presuda u predmetu protiv Bobana Šimšića, predmet br. X-KR-05/04 od 11.7.2006. g, par. 49; prvostepena Presuda u predmetu protiv Nikole Kovačevića, predmet br. X-KR-05/40 od 3.11.2006. g, str. 19.; prvostepena Presuda u predmetu protiv Marka Samardžije, predmet br. X-KR-05/07 od 3.11.2006. g, str. 15.-18.; prvostepena Presuda u predmetu protiv Radislava Ljubinca, predmet br. X-KR- 05/154 od 8.3.2007. g, str. 15.-20. Preispitivanje rješenja pretresnih vijeća o utvrđenim činjenicama u drugostepenim presudama: Drugostepena Presuda u predmetu protiv Dragoja Paunovića, predmet br. X-KRŽ-05/16 od 27.10.2006. g, str. 5.; drugostepena Presuda u predmetu protiv Neđe Samardžića, predmet br. X-KRŽ-05/49 od 13.12.2006. g, str. 8.-12.; drugostepena Presuda u predmetu protiv Radovana Stankovića, predmet br. X- KRŽ-05/70 od 28.3.2007. g, str. 10. (str. 9. verzije na engleskom jeziku); drugostepena Presuda u predmetu protiv Nikole Kovačevića, predmet br. X-KRŽ-05/40 od 22.6.2007. g, str. 5.-6. 2 Do sada najbolje razrađen primjer koji daje pregled prakse MKSJ/MKSR: Odluku o činjenicama o kojima je presuđeno u predmetu protiv Vujadina Popovića i dr, predmet br. IT-05-88-T od 26.9.2006. g, kojom se dodatno razrađuju kriteriji obrazlagani u dvjema odlukama MKSJ-a o činjenicama o kojima je presuđeno, u predmetu protiv Momčila Krajišnika, predmet br. IT-00-39-T od 28.2.2003. g. i 24.3.2005. g.

3 Član 6. stav 2. ZKP BiH

4 Član 6. stav 3. tačka d) Konvencije

5 Utvrđene činjenice su dokazi i mogu se osporavati kao i svi drugi dokazi svim sredstvima koja su procesno dopuštena. Ocjenu da li je osporavanje bilo uspješno ili ne donosi Sud u svojoj pravomoćnoj presudi. Isti zaključak je donio Sud BiH u svom Rješenju o utvrđenim činjenicama u predmetu protiv Jadranka Palije, predmet br. X-KR-06/290 od 14.11.2007. g, na str. 5.

14

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

člana 15. ZKP BiH. Usvajanjem ovakvog pristupa ispoštovan je osnovni princip pretpostavke nevinosti iz člana 3. stav 1. ZKP BiH i člana 6. stav 2. Konvencije. Relevantna sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava podržava ovakav pristup, ali pod uslovom da se optuženom pruži mogućnost osporavanja prihvaćenih činjenica.6

16. U predmetu Suda BiH broj X-KR-05/24 protiv optuženih Miloša Stupara i dr., sudeće vijeće je dana 03.10.2006. godine donijelo rješenje u kojem je navelo kriterije koje je smatralo odgovarajućim za primjenu prilikom korištenja svog diskrecionog prava iz člana 4. Navedeni kriteriji uzimaju u obzir prava optuženih, zaštićenim zakonima Bosne i Hercegovine, a koji uključuju osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom. U isto vrijeme, Vijeće je uzelo u obzir dosadašnju praksu MKSJ u tumačenju pravila 94. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ.

17. Što se tiče kriterija, kako je navedeno u ranijim rješenjima ovog Suda u drugim predmetima7, Vijeće svoje zaključke bazira na Odluci Pretresnog vijeća MKSJ-a od 26.09.2006. godine u predmetu MKSJ Tužilac protiv Vujadina Popovića i dr. (IT-05-88-T).

18. Naime, pomenuti kriteriji zahtijevaju da činjenica o kojoj je presuđeno može biti primljena na znanje ukoliko je: jasna, konkretna i može se identifikovati, ograničena na zaključke o činjenicama i ne uključuje pravne karakterizacije, pobijana je na suđenju i spada u dio presude koji nije bio predmet žalbe ili je o njemu konačno presuđeno u žalbenom postupku ili je pobijana na suđenju, a sada spada u dio presude koji je predmet žalbe, ali spada u pitanja koja u žalbenom postupku nisu sporna. Nadalje, ista ne smije potvrđivati krivičnu odgovornost optuženog, niti biti predmet (razumnog) spora između strana u predmetu, te se ne može zasnivati na sporazumima o priznanju krivnje u ranijim predmetima i uticati na pravo optuženog na pravično suđenje.

19. Nakon razmatranja ovih kriterija u kontekstu argumenata koji su izneseni u ovom predmetu, Vijeće smatra da kriteriji u potpunosti štite interese stranke koja je podnijela

6 Presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Salabiaku p. Francuske, donesena 07.10.1988. g, 13 EHRR 379, par. 28.-29. Vidi i obrazloženje u Rješenju o utvrđenim činjenicama u predmetu protiv Milorada Trbića, predmet br. X-KR-07/386 od 13.12.2007. g, str. 12.

7 Predmeti Suda Željko Mejakić i dr. (X-KR-06/200), Paško Ljubičić (X-KR-06/241), Zdravko Mihaljević (X- KR-07/330) i Predrag Kujundžić (X-KR-07/442)

15

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

prijedlog, prava optuženih, svrhu Zakona o ustupanju predmeta i integritet sudskog postupka.

20. Shodno navedenom, Vijeće je imalo u vidu navedene kriterije prilikom donošenja odluke kao u izreci rješenja, a to su da: činjenica mora biti relevantna za neko pitanje u tekućem postupku; činjenica mora biti jasna, konkretna i prepoznatljiva; činjenica koju formulira strana – predlagač, ne smije se materijalno razlikovati od formulacije u izvornoj presudi; činjenica ne smije biti nejasna ili obmanjujuća u kontekstu u koji je stavljena u prijedlogu strane – predlagača; strana – predlagač mora činjenicu identificirati sa dovoljno preciznosti; činjenica ne smije sadržavati kvalifikacije koje su u osnovi pravne prirode; činjenica se ne smije zasnivati na dogovoru strana u izvornom postupku; činjenica se ne smije odnositi na djela, ponašanje ili duševno stanje optuženog i činjenica ne smije biti predmet tekućeg žalbenog postupka.

21. Sve činjenice koje se u izreci prihvataju kao dokazane ispunjavaju uslove navedenih kriterija. Sve ove činjenice relevantne su za predmet protiv optuženih zbog toga što su krivična djela koja su utvrđena u predmetu protiv Momčila Krajišnika počinjena u isto vrijeme i na istom geografskim području kao i djela za koja se optuženi tereti.

22. Cilj zakonodavca prilikom davanja diskrecionog prava sudu da prihvati kao dokazane utvrđene činjenice obuhvata ekonomičnost postupka, promovisanje prava optuženog na suđenje u razumnom roku i uvažavanje svjedoka kako bi se smanjio broj sudova pred kojima oni moraju da ponove svoja svjedočenja koja često predstavljaju traumu za njih. Svrha Zakona o ustupanju predmeta da se optuženom omogući suđenje u razumnom roku može se promovisati u skladu sa pravom optuženog na suđenje bez odlaganja kako to propisuje član 13. ZKP BiH i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, svrha ekonomičnosti postupka i uvažavanja svjedoka mogu ugroziti pravo optuženog na pravično suđenje i pretpostavku nevinosti.

23. Prema tome, sud može promovisati navedene ciljeve na način kojim će se poštivati navedena prava. U protivnom, dokazni postupak bi se de facto okončao na štetu optuženih i prije neposrednog izvođenja svih dokaza u postupku. Vijeće je u konkretnom predmetu uzelo u obzir član 6. Evropske konvencije, te član 3., 13. i 15. ZKP BiH prilikom korištenja svog diskrecionog prava iz člana 4. Zakona o ustupanju predmeta.

16

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

24. Prihvatanje utvrđenih činjenica kao dokazanih prema navedenim kriterijima ne oslobađa tužioca tereta dokazivanja niti umanjuje vrijednost pretpostavke nevinosti iz člana 3. ZKP BiH; to samo znači da je tužilac ispunio uslov izvođenja dokaza vezano za konkretnu činjenicu i da istu ne mora više dokazivati u okviru izvođenja svojih dokaza. Prihvatanje bilo koje činjenice ni na koji način ne utiče na pravo optuženog da pobija bilo koju prihvaćenu činjenicu prilikom iznošenja svoje odbrane. Također se poštuju i odredbe člana 15. ZKP BiH jer sud nije obavezan zasnovati presudu na bilo kojoj činjenici koja je prihvaćena kao dokazana. Utvrđene činjenice koje su prihvaćene kao takve bit će razmotrene zajedno sa svim ostalim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, a Vijeće će odlučiti o težini svakog pojedinačnog dokaza tokom završnog vijećanja i isto navesti u presudi.

25. Činjenicu navedenu u Prijedlogu Tužilaštva pod brojem 8. koja glasi „Dana 20. jula 1992. ili približno tog datuma, četiri Srbina sa Sokoca i iz Knežine u uniformama vojne policije, koji su se vozili u oklopnom transporteru na kojem je bio protivavionski mitraljez, uhapsili su svjedoka Gagulu, učitelja muslimanske nacionalnosti iz Knežine u opštini Sokolac. Odveli su ga u jednu baraku u nekadašnjoj fabrici KTK u Knežini [C30.7], gdje ga je jedan od tih policajaca ispitivao i tukao. Potom su ga lokalni srpski vojnici prebacili u osnovnu školu "Slaviša Vajner Čiča" na Sokocu [C30.2] u kojoj je, sa još trinaest ljudi, bio zatočen do 3. oktobra 1992. Svjedoka su, po dolasku u školu, još jednom ispitali i pretukli srpski vojnici. Zajedno s drugim zatočenicima, svjedok je 3. oktobra prebačen u bivšu osnovnu školu u Čavarinama [C30.1]. Svjedok je komandira i neke od stražara u toj školi prepoznao kao bivše učitelje sa Sokoca i iz Knežine. Uslovi u zatočeničkom centru su bili teški, nije bilo dovoljno hrane i sanitarnih čvorova. Zatočenike su tukli pripadnici srpskih paravojnih jedinica koji bi došli iz Ilijaša. Gagula je bio zatočen u Čavarinama do 15. marta 1993., kada je premješten u logor Batković u Bijeljini [C2.5].“ Vijeće nije prihvatilo jer predstavlja pravnu ocjenu postojanja opštih elemenata krivičnog djela za koje se tereti optuženi u ovom predmetu ili na indirektan način prejudicira krivicu optuženog u ovom predmetu.

26. Dakle, Vijeće nije prihvatilo činjenicu kojom bi se potvrđivalo učešće optuženog u sistemu koji je provodio zajedničke ciljeve niti zaključke Vijeća MKSJ o tim pitanjima, jer se radi o pitanjima koja će biti predmetom dokazivanja od strane Tužilaštva BiH u ovom predmetu. Prihvatanjem činjenice koja bi na bilo koji način, pa čak i u najmanjoj mjeri indicirala krivicu optuženog, narušila bi se presumpcija nevinosti kao najvažnijeg 17

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

načela i prava koje uživa optuženi tokom cijelog krivičnog postupka.

Odluka o prihvatanju utvrđenih činjenica predloženih od strane odbrane optuženog

27. Sud BiH je rješenjem od 09.09.2016. godine donio rješenje kojim se prihvata prijedlog branioca optuženog Nenada Pržulja, advokata Rada Golića, te se činjenice utvrđene u pravosnažnim presudama u predmetima Tužilac protiv Stanislava Galića (IT- 98-29) i Tužilac protiv Momčila Krajišnika (IT-00-39-T) prihvataju kao dokazane u opsegu i redoslijedom kojim su nabrojane u daljem tekstu:

Utvrđene činjenice u predmetu Tužilac protiv Stanislava Galića (IT-98-29):

1. „Početkom marta 1992. na raznim lokacijama BiH izbio je međunacionalni sukob.“ (par. 196)

2. „U aprilu 1992. na osnovu odluke Predsjedništva BiH, lojalne jedinice Teritorijalne odbrane, zajedno s paravojnim grupama, snagama bosanskih Hrvata (HVO) i oficirima JNA muslimanske nacionalnosti postepeno su uklopljene u Armiju BiH (dalje u tekstu: ABiH).“ (par. 196)

3. „Oružani sukob izbio je nakon što je Evropska zajednica 6. aprila 1992. priznala BiH kao suverenu državu.“ (par. 199)

4. „Dana 1. septembra 1992. snage ABiH smještene u Sarajevu i oko njega zvanično su dobile ime "Prvi korpus ABiH".“ (par. 204)

5. „Linije sukoba oko dijelova grada koje su kontrolisale snage ABiH uspostavljene su do 10. septembra 1992., kada je general Galić preuzeo dužnost komandanta SRK- a.“ (par. 205)

Utvrđene činjenice u predmetu Tužilac protiv Momčila Krajišnika (IT-00-39-T):

1. „Nakon izbora 1990. godine, raslo je nepovjerenje među pripadnicima tri najveće nacionalne grupe u Bosni i Hercegovini. Od višestranačkih izbora i početkom 1991. godine, SDS je računao na to da će JNA i MUP braniti suverenitet i 18

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

teritorijalni integritet Jugoslavije, koji su u to vrijeme bili glavni politički ciljevi SDS-a. To znači da su se Srbi većinom osjećali zaštićenim saveznim i republičkim ustanovama, uprkos određenim pripremama za samoodbranu, za koje je rukovodstvo SDS-a znalo. U isto vrijeme, bosanski Hrvati i bosanski Muslimani, prateći događaje u Sloveniji i Hrvatskoj koje su tada bile na putu da ostvare nezavisnost, počeli spremaju oružje, pa čak i da organizuju svoje oružane grupe. Ti procesi postali su intenzivniji tokom 1991. i u prvim mjesecima 1992. godine. Mislimanska (Patriotska) liga, na primjer, početkom ljeta 1991., organizovala je tajno naoružavanje Muslimana u Hercegovini, kao i tajnu obuku u Hrvatskoj i drugim zemljama od aprila do septembra 1991. Liga je u periodu od 1991. do početka 1992. izrasla u organizaciju od nekih 100.000 članova.“ (par. 35)

2. „Među bosanskim Srbima vladao je strah da će Muslimani i Hrvati protiv njih upotrijebiti krajnje nasilje.“ (par. 43)

3. „Dana 24. aprila 1992. na sjednici SNB-a i vlade bosanskih Srba, postignut je sporazum da će razmjenom ratnih zarobljenika rukovoditi Ministarstvo pravosuđa. Dana 8.m 1992. vlada je formirala Centralnu komisiju za razmjenu ratnih zarobljenika i lica lišenih slobode. Dana 10. maja SNB i vlada imenovali su članove komisije, u čijem sastavu su bili predstavnici Ministarstva odbrane bosanskih Srba, MUP-a i Ministarstva pravosuđa. Komisijom je na početku rukovodio Rajo Čolović, a od 26. juna 1992. Slobodan Avlijaš, službenik Ministarstva pravosuđa. Ovoj komisiji odgovarala je mreža regionalnih i opštinskih tijela za razmjenu.“ (par. 156)

4. „Zvanična dužnost komisije bila je koordinacija razmjene i davanje informacija o zarobljenim licima. Komisija je pritom trebala da vodi računa o razlici između civila i ratnih zarobljenika – civili su trebali da budu pušteni na slobodu, ratni zarobljenici zaštićeni od toga da krizni štabovi ili pravojne jedinice nad njima eventualno čine krivična djela. Međutim, u praksi su razmjene zarobljenika bile prepuštene odluci pojedinih komisija za razmjenu u svakog regiji.“ (par. 157)

5. „Prema Ustavu bosanskih Srba, građani republike bosanskih Srba imali su pravo i obavezu da budu pripadnici oružanih snaga JNA i TO-a. prema definiciji iz Ustava, pripadnici oružanih snaga su građani koji učestvuju u odbrani republike bosanskih Srba.“ (par. 188) 19

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

28. Već su ranije navedeni kriteriji koje je Vijeće koristilo prilikom donošenja odluke o prihvatanju utvrđenih činjenica na prijedlog Tužilaštva BiH, tako da ih neće ponovo navoditi u ovom dijelu.

Odluka o neposrednom izvođenju dokaza Tužilaštva BiH

29. Tužilaštvo BiH je u optužnici broj T20 0 KTRZ 0000727 05 od 12.11.2015. godine predložilo čitanje iskaza umrle svjedokinje Seme Mujanović, dat Državnoj agenciji za istrage i zaštitu, broj 17-04/2-04-2-94/07 od 30.01.2017. godine, a u skladu sa odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH.

30. Odbrana se obratila Sudu BiH pismenim podneskom od 27.07.2016. godine u kojem je navela kako je evidentna i nesporna činjenica da, ukoliko Sud usvoji prijedlog Tužilaštva BiH, odbrana neće biti u mogućnosti saslušati ovog svjedoka na odlučujuće okolnosti njenog svjedočenja, te na osnovu svjedočenja svjedokinje osporiti kredibilitet dijela saslušanih svjedoka optužbe. Međutim, odbrana ističe da, obzirom na zakonodavno rješenje ove procesne situacije, ista nije u mogućnosti valjano obrazložiti protivljenje uvrštavanju u dokazni materijal izjave svjedokinje Seme Mujanović, ali da uz princip iura novit curia odbrana podsjeća na odredbu člana 273. stav 2. ZKP BiH kojom je regulisana mogućnost čitanja iskaza iz istrage u slučaju ako su ispitane osobe umrle. Također, odbrana smatra da u ovom slučaju nije ispunjen uslov iz stave 1. ovog člana, odnosno da ne postoji pravni osnov za uvrštavanje ove izjave u dokazni materijal ovog predmeta, iz razloga što je ista data u drugom krivičnom postupku, protiv drugog lica, a ne u postupku koji se vodi protiv optuženog Nenada Pržulja.

31. Vijeće je na nastavku glavnog pretresa od 12.10.2016. godine donijelo odluku da se čita predloženi iskaz svjedokinje Seme Mujanović, u skladu sa odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH, naglasivši da će uzeti u obzir prigovore odbrane u tom pogledu prilikom razmatranja ostalih dokaza uloženih u spis predmeta. Također, Vijeće je imalo u vidu prigovor odbrane koji se odnosi na to da nisu ispunjeni uslovi iz stava 1. člana 273. ZKP BiH. U vezi s tim, Vijeće podsjeća da se ovom odredbom ukazuje na mogućnost korištenja iskaza datih u istrazi, što je u konkretnom slučaj, kao i da u istoj nije određeno da se mora raditi o istrazi u konkretnom predmetu, pa je Vijeće ovu odredbu tumačilo na način da se radi o iskazu koji se odnosi na isti događaj, odnosno na uslove zatočenja svjedoka u zatočeničkom objektu u Čavarinama, a koje radnje su i ovom optuženom stavljene na 20

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

teret, te je ocijenjeno da se predmetna izjava može koristiti u ovom predmetu, a cijeneći sve ostale uložene dokaze u skladu sa pravilima ZKP BiH. Nakon što je tužilac pročitao dati iskaz is istrage, odbrana je navela koja su to pitanja koja bi bila postavljena u unakrsnom ispitivanju da je svjedokinja bila u mogućnosti dati svoj iskaz pred sudećim vijećem.

32. Na nastavku glavnog pretresa održanom 16.11.2016. godine, Vijeće je, nakon što se odbrana nije protivila navedenom, usvojilo prijedlog Tužilaštva BiH da se, u skladu sa odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH, pročitaju iskazi umrlih svjedoka Hurema Murtića, Mustafe Sokolovića i Mehe Kehića, koji su, zajedno s izvodima iz Matične knjige umrlih za navedene svjedoke, uloženi u spis predmeta kao dokazi Tužilaštva BiH broj T-12, T-13 i T- 14.

Odluka o prihvatanju prijedloga Tužilaštva BiH za čitanje zapisnika o ispitivanju Nenada Pržulja u svojstvu osumnjičenog

33. Kao prijedlog dokaza optužbe, Tužilaštvo BiH je predložilo čitanje zapisnika o ispitivanju osumnjičenog Nenada Pržulja broj T20 0 KTRZ 0000727 05 dat Tužilaštvu BiH dana 08.05.2012. godine. Kako je i sama odbrana predlagala saslušanje optuženog u svojstvu svjedoka odbrane, pa kasnije odustala od navedenog prijedloga, te se nije protivila prijedlogu TUžilaštva BiH, Sud je, u skladu sa odredbom člana 78. stav 2. tačka c) ZKP BiH prihvatio da se isti iskaz pročita i uloži u spis predmeta kao dokaz Tužilaštva broj T-48.

Prigovori odbrane na materijalne dokaze Tužilaštva BiH

34. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 16.11.2016. godine, na kojem je Tužilaštvo BiH ulagalo materijalne dokaze optužbe, branilac optuženog iznio je prigovore na dva dokaza i to: prigovor relevantnosti na materijalni dokaz T-45 – Spis Pravila puta: ROR 660, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, broj 047310a/CDP/RR660 od 14.09.2004. godine iz razloga, kako ističe, stvaranja određene vrste pritiska na Sud, kao i irelevantnosti u ovom krivičnom predmetu. U vezi navedenog, Vijeće ističe da ovaj dokaz cijenilo u skladu sa drugim dokazima, ali ni jednu odluku nije temeljilo na istom. Kada je u pitanju prigovor na materijalni dokaz T-28 – Pravila službe oružanih snaga, branilac je tražio da se pročita tačka 421. i 423. radi upoznavanja javnosti u vezi pokretnih 21

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

straža, ali isti nije sporio, osim što je prigovorio relevantnosti dijela dokaza, obzirom da optuženi nije imamo nikakav čin, kako to nalažu Pravila službe, nakon čega je Vijeće dozvolilo braniocu optuženog da pročita navedene dijelove Pravila službe.8

C. DOKAZNI POSTUPAK

35. Na prijedlog Tužilaštva BiH, u toku dokaznog postupka saslušani su sljedeći svjedoci: Hasan Dugić dana 30.03.2016. godine; Fikret Sirćo dana 13.04.2016. godine; Šemsudin Homarac dana 13.04.2016. godine; Rašid Bajrić dana 2.04.2016. godine; Bajro Kundak dana 27.04.2016. godine: Safet Mulavdić dana 11.05.2016. godine; Mehmed Plećan dana 11.05.2016. godine; Safet Gagula dana 25.05.2016. godine; Izudin Hećo dana 23.06.2016. godine; Mirsad Plećan dana 06.07.2016. godine; Bego Mulavdić dana 06.07.2016. godine; Ramiza Ibrahimović dana 31.08.2016. godine; Adil Vrabac dana 31.08.2016. godine; Zemka Pašić dana 14.09.2016. godine; Ibrahim Imamović dana 14.09.2016. godine; Mirsada Višća dana 14.09.2016. godine; Sudba Karić dana 14.09.2016. godine; Fikret Žiga dana 14.09.2016. godine; Milanko Mumović dana 28.09.2016. godine; Mlađen Grujić dana 12.10.2016. godine; Mlađen Nešković dana 12.10.2016. godine i Vahid Karavelić dana 26.10.2016. godine, u svojstvu stručnog svjedoka.

36. U svojstvu svjedoka odbrane saslušan je samo svjedok Arsen Bašević dana 23.11.2016. godine.

37. U spis predmeta, kao materijalni dokazi Tužilaštva BiH uloženi su: Topografska karta opštine Sokolac (T-1); Knjiga „Od logora do logora“ autora Safeta Gagule, Sarajevo 2001. godine (T-2); Rješenje Općinskog suda I Sarajevo, broj: R:699/97 od 08.09.1997. godine o proglašenju umrlim Osme Ibrahimovića (T-3); Rješenje Općinskog suda u Visokom broj: R:124/97 od 21.04.1998. godine o proglašenju umrlim Osmana Ibrahimovića (T-4); Izvod iz matične knjige umrlih opštine Ilijaš – MU Srednje na ime Osmana Ibrahimovića broj 02-13-202-217/05 od 13.01.2005. godine (T-5); Izvod iz matične knjige umrlih opštine Ilijaš na ime Osme Ibrahimovića broj 02/1-13-202-5704/2014 od 21.07.2014. godine (T-6); Dopis Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i Društva

8 Transkript ročišta od 16.11.2016. godine

22

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

Crvenog krsta Bosne i Hercegovine od 27.04.2004. godine (T-7); Obavještenje ICRC o prenosu podataka o nestalom srodniku iz Međunarodnog komiteta Crvenog krsta u Institut za nestale osobe BiH od 31.08.2012. godine (T-8); Dosje logoraša Adila Vrabca 1992- 1995, Savez logoraša u Bosni i Hercegovini i podaci o logorima – mjestima zatočenja u opštini Sokolac, Savez logoraša u Bosni i Hercegovini, broj 1505 od 06.11.2015. godine (T-9); Isječak iz dnevnog lista „Oslobođenje“ od 17.03.1998. godine, pod naslovom „Karadžiću izručena trojica bolesnika“ (T-10); Izvod iz matične knjige umrlih na ime Sema Mujanović, Općina Novi Grad Sarajevo broj: 05-13-27910/2015 od 27.10.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Seme Mujanović, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj: 17-04/2 – 04-2- 94/07 od 30.01.2007. godine (T-11); Izvod iz matične knjige umrlih za lice Hurem Murtić, Općina Ilidža, Sarajevo, broj: 10-13-1680/16 od 21.01.2016. godina; Zapisnik o saslušanju svjedoka Hurema Murtića, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj: 17-04/2-04-2-415/06. od 25.07.2006. godine (T- 12); Izvod iz matične knjige umrlih za lice Mustafa Sokolović, Općina Centar, Sarajevo, broj: 08/2-13-9559/16 od 01.02.2016. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Mustafe Sokolovića, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, Regionalni ured Sarajevo, Tim za istrage ratnih zločina, broj: 17-14/3-1-93/06 od 14.09.2006. godine (T- 13); Izvod iz matične knjige umrlih za lice Meho Kehić, Općina Olovo, broj: 03-13-3- 250/2016 od 15.01.2016. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Meho Kehić, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, Centar za istraživanje ratnih zločina, broj: 17-04/2-04-2-668/06; od 10.10.2006. godine (T-14); Nacionalni sastav stanovništva, Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991. godine, Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godine, Statistički bilten broj 234, Sarajevo, decembar 1993. godine (T-15); Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju neposredne ratne opasnosti, Sl. list RBiH broj 1/92 od 09.04.1992.godine (T-16); Odluka o formiranju Teritorijalne odbrane Srpske Republike Bosne i Hercegovine, Ministarstvo narodne odbrane Sarajevo, broj: 1/92 od 16.04.1992.godine (T-17); Odluka Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju neposredne ratne opasnosti i mobilizacije TO na cjelokupnoj teritoriji SR BiH broj: 03-11/92 od 15.04.1992. godine (T-18); Izvod iz Uputstva za rad Kriznih štabova srpskog naroda u opštinama od 26.04.1992. godine (T-19); Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja, Sl. list RBiH broj 7/92 od 20.06.1992. godine (T-20); Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog 23

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima, Glavni odbor Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine od 19.12.1991. godine (T-21); Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, Predsjednik Narodne skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, broj 02-130/92 od 12.05.1992. godine (T-22); Obavještenje Milana Tupajića, predsjednika SO i predsjednika Kriznog štaba Skupštine opštine Sokolac od 21.04.1992. godine (T-23); Telegram Radovana Karadžića, predsjednika Skupštine Srpske Republike BiH upućen predsjedniku SO Sokolac (T-24); Odgovor Milana Tupajića, predsjednika Kriznog štaba Srpske opštine Sokolac na telegram Radovana Karadžića, predsjednika Skupštine Srpske Republike BiH, broj: 01-023-224 od 15.07.1992. godine (T- 25); Obavještenje Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika opštine Sokolac broj: 01-02 od 09.11.1992. godine, upućeno Komisiji za razmjenu i oslobađanje vojske Republike Srpske – Lukavica (T-26); Naredba Milana Tupajića, predsjednika Kriznog štaba opštine Sokolac broj: 01-023-2/92 od 10.04.1992. godine (T-27); Naredba Milana Tupajića, predsjednika Kriznog štaba opštine Sokolac broj: 01-023-3/92 od 10.04.1992. godine (T-28); Zaključci Milana Tupajića, predsjednika Kriznog štaba opštine Sokolac, broj: 01-023-5/92 od 10.04.1992. godine (T-29); Naredba Milana Tupajića, predsjednika Kriznog štaba opštine Sokolac broj: 01-023-12 od 21.04.1992. godine (T-30); Zapisnik sa sastanka Kriznog štaba opštine Sokolac od 10.04.1992. godine (T-31); Naredba dr Branka Đerića, predsjednika Vlade, broj: 03-253 od 15.05.1992. godine (T-32); Zakon o vojsci, Sl. glasnik Srpskog naroda u BiH broj 7/92 od 01.06.1992. godine (T-33); Privremeni propisi o službi u Vojski Srpske Republike, Predsjedništvo Srpske Republike, od 18.08.1992. godine (T-34); Pravilo službe Oružanih snaga, Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, IV U-2/3 iz 1985. godine (T-35); Spisak do sada identifikovanih Bošnjaka koji su bili nezakonito zatočeni u konc. logorima formiranim u podrumskim prostorijama osnovne škole „Slaviša Vajner Čiča“ na Sokocu i bivšoj osnovnoj školi „Petar Kočič“ u selu Čavarine, opština Sokolac (T-36); Spisak do sada identifikovanih isljednika i stražara koji su bili angažovani u konc. logorima koji su funkcionisali u podrumskim prostorijama osnovne škole „Slaviša Vajner Čiča“ na Sokocu i u podrumskim protorijama bivše osnovnoj školi „Petar Kočič“ u selu Čavarine opština Sokolac (T-37); Podaci u vezi zatočenih lica u Čavarinama koji se i danas vode kao nestale, Federalna komisija za nestale osobe broj: 01-41-3643/2006 od 18.07.2006. godine (T-38); Podaci Međunarodnog komiteta Crvenog krsta o nestalim osobama od 30.06.1998. godine (T-39); Podaci o vojnom angažovanju Nenada Pržulja zv. Neško, Administrativna služba - Odjeljenje za opštu upravu opštine Sokolac, broj: 05/I-6- 561-363/10 od 24.11.2010. godine (T-40); Naredba komandanta 2. Romanijske MTBR, broj: 490/1-95 od 19.03.1995. godine (T-41); Zaključak Srpske autonomna oblast 24

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

Romanija, Krizni štab opštine Sokolac broj: 01-023-91 od 22.05.1992. godine (T-42); Odluka o privremenom ustupanju stambeno – porodičnih zgrada, stanova i vikendica na području opštine Sokolac, Srpska autonomna oblast Romanija, Krizni štab opštine Sokolac broj: 01/023-103 od 22.05.1992. godine (T-43); Radio-link BBC, Poruka Crvenog križa koju je poslala Turajlić Nerma delegaciji MKCK Mostar i UN Pale, Poruka Crvenog križa koju je uputio Hamdija Šenderović dana 13.02.1993. godine, na ime Fatime Turajlić (T-44); Obavještenje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – Ured tužitelja broj: 047310a/CDP/RR 660 od 14.09.2004. godine u vezi kategorizacije predmeta protiv Nenada Pržulja zv. Neško, shodno Pravilima puta: ROR 660 (T-45); Foto-dokumentacija, Obrada osnovne škole „Petar Kočić“ u selu Čavarine u opštini Sokolac, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: 16-10/6-FD-147/15 od 08.10.2015. godine; Foto - dokumentacija, fotografisanje lica mjesta, Čavarine bb, opština Sokolac, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu od 05.04.2016. godine; Crtež lica mjesta, Skiciranje lica mjesta događaja, Čavarine bb, opština Sokolac, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj 16-10/6 -35-CLM/16 od 05.04.2016. godine (T-46); Podaci iz kaznene evidencije za Nenada Pržulja zv. Neško, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, broj: 13-02/2-174/06 od 19.07.2006. godine (T-47) i Zapisnik o ispitivanju Nenada Pržulja u svojstvu osumnjičenog, broj T20 0 KTRZ 0000727 05 od 08.05.2012. godine (T-48).

38. Odbrana je kao svoje materijalne dokaze u spis uložila: Izjava o principima o novim ustavnim aranžmanima za Bosnu i Hercegovinu, ERN 00565138 – 00565141, Lisabon, 22.02.1992. godine (O-1-1); Akt Kabineta saveznog sekretara broj 5-32 od 04.05.1992. godine, sa prilogom - Bilten o sukobima u Bosni i Hercegovini u periodu 03. mart – 03. maj 1992. godine i Informacija o dopremanju naoružanja iz inostranstva muslimanskim paravojnim formacijama u Bosni i Hercegovini (O-1-2); Informacija o kretanju kriminala za mart 1993. godine, Vojno Tužilaštvo pri komandi Sarajevsko – romanijskog korpusa, broj 25/13-34, april 1993. godine (O-1-3); Dopis, R Bosna i Hercegovina, Skupština opštine Hadžići, Ratno predsjedništvo, Komisija za razmjenu ratnih zarobljenika, broj: 09-09-1/92, Pazarić, 21.07.1992. godine (O-1-4); Spisak do sada identifikovanih Bošnjaka koji su bili zatočeni ili su prošli kroz zatvor formiran u podrumskim prostorijama srpske Stanice javne bezbjednosti Sokolac, ERN 03388696 (O-1-5); Dopis, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: I 16-06-04-2-306-55/06 , I. Sarajevo, 12.01.2016. godine, sa prilogom Akt Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Vlade Republike Srpske, broj: 16-03/3.2-1-835-1289/15 od 09.12.2015. godine (O-1-6); Dopis, podaci 25

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

iz evidencije, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno- oslobodilačkog rata, Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze, broj: 07/1-03- 99-1/16 od 30.03.2016. godine (O-1-7); Dopis, Okružni sud u Istočnom Sarajevu, broj 14 0 K 001247 11 K od 29.02.2016. godine, sa prilogom - Dopis, Ministarstvo odbrane, broj: 08- 04-192-4/06 od 05.12.2006. godine (O-1-8); Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj: 14 0 K 001247 11 K od 14.10.2013. godine (O-1-9); Optužnica Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu, broj: T17 0 KTRZ 0000810 10, od 27.05.2011. godine (O- 1-10); Dopis, poginuli borci vojske republike Srpske odbrambeno – oslobodilačkog rata 1991 – 1996 iz Čavarina, Republika Srpska, Organizacija opštine Sokolac, Odbor porodica poginulih boraca, Odbor ratnih vojnih invalida, broj 141/06/2016 od 20.06.2016. godine (O- 1-11); Uvjerenje, Republika Srpska, Opština Sokolac, Načelnik, Opštinska uprava, Odjeljenje za prostorno uređenje i stambeno – komunalne poslove, broj 06/I – 337 – 8 od 14.03.2016. godine (O-1-12); Zahtjev za dostavljanje informacija i podataka, Odsjek krivične odbrane od 03.08.2016. godine, sa prilogom Dopisa Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj: 14 0 K 001247 11 K od 25.08.2016. godine (O-1-13); Naredba Mlađenu Grujiću od 24.08.1992. godine (O-1-14); Odluka o osnivanju, sjedištu i nadležnosti vojnih sudova i vojnih tužilaštava, Predsjednik predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine, broj 01 – 7/92 od 31. maja 1992. godine (O-1-15); Odluke iz oblasti pravosuđa i tužilaštva, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo pravde, broj: 01-1/92 od 01.05.1992. godine (O-1-16); Uputstvo o postupanju sa zarobljenim licima, ministar odbrane, broj: 21-26/ 92 od 13.06.1992. godine (O-1-17).

D. ZAVRŠNE RIJEČI a) Tužilaštvo BiH

39. Da bi dokazalo optužbu za krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZ BiH, Tužilaštvo BiH je dokazivalo opšte elemente ovog krivičnog djela, koji su: postojanje širokog ili sistematičnog napada, da je napad usmjeren protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, da je optuženi znao za napad, da je djelo optuženog učinjeno kao dio širokog ili sistematičnog napada. Tužilaštvo smatra da je postojanje širokog i sistematičnog napada pripadnika 2. Romanijske motorizovane brigade i policije SJB Sokolac, koji je trajao od polovine maja 1992. godine do polovine 1993. godine, protiv nesrpskog civilnog stanovništva opštine Sokolac, dokazano na osnovu prihvaćenih utvrđenih činjenica iz presuda MKSJ Tužilac protiv Momčila Krajišnika (IT -00-39T) i 26

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

Tužilac protiv Stanislava Galića (IT-98-29), izjava saslušanih svedoka Safeta Gagule, Hasana Dugića, Šemsudina Homarca, Safeta Mulavdića i drugih, koji su dali širu sliku i pregled događaja, kao i materijalnih dokaza od T-15 do T-32, T-42 i T 43. Elementi širokog napada proizilaze iz činjenice da su se kritični događaji odigrali na području čitave opštine Sokolac, koji su imali za posljedicu veliki broj žrtava – civila Bošnjaka, što proizilazi iz materijalnih dokaza T-15, T-36, T-38 i T-39. Nadalje, Tužilaštvo BiH navodi da je napad na civilno stanovništvo imao karakter sistematičnosti, te je postojao jasan obrazac postupanja sa civilima nesrpske nacionalnosti, odnosno jasno se može zaključiti da napadi na nesrpsko stanovništvo na području opštine Sokolac nisu bili izolovanog karaktera i da nije riječ o pojedinačnim zločinima. Tužilaštvo ističe da su objekt napada bili civili nesrpske nacionalnosti, što se može zaključiti iz iskaza svjedoka Safeta Gagule, Hasana Dugića, Šemsudina Homarca i dugih, koji su potvrdili da je jedini kriterij i osnov lišavanja slobode bila njihova nacionalna pripadnost. Da je optuženi Nenad Pržulj znao za napad na nesrpsko stanovništvo, Tužilaštvo je cijenilo na osnovu činjenice da je direktno učestvovao u protivzakonitom premiještanju civila Hasana Dugića, Bećira Homarca i Fikreta Sirće u zatočenički objekat u selu Čavarine, te da je de facto obnašao dužnost upravnika zatočeničkog objekta u selu Čavarine, a što proizilazi iz preduzetih radnji Nenada Pržulja u vezi sa rasporedom stražara, snabdijevanju zatočeničkog objekta hranom, vodom, lijekovima, dekama, učestvovanje u razgovorima o razmjeni zatvorenika, kao i iz iskaza svjedoka Safeta Gagule, Fikreta Sirće i drugih svjedoka koji su imali neposredne kontakte sa optuženim. Tužilaštvo BiH smatra da djela optuženog nisu bila izolovana pojava, već su po svojoj prirodi bila objektivni dio napada. Napad na civilno nesrpsko stanovništvo bio je drastičnih razmjera i veoma ozbiljan, te se svakako nije radilo o pojedinačnim zločinima. Tužilaštvo smatra da su krivičnopravne radnje koje je optuženi počinio u dovoljnoj mjeri povezane sa oružanim sukobom, te se optuženi, izmijenjenom optužnicom, tereti za širok i sistematičan napad. Tužilaštvo smatra da se optuženi ima smatrati odgovornim kao direktni izvršilac protivzakonitog držanja nesrpskih civila u zatočeničkom objektu u selu Čavarine, kao saizvršilac u premlaćivanju zatočenih civila Osme Ibrahimovića zv. Kaba i Ibrahima Bijelića zv. Brajko, te kao pomagač u prisilnom nestanku civila Osmana Ibrahimovića, Osme Ibrahimovića zv. Kaba, Sejde Karića, Hasiba Žige, Hamdije Šenderovića i Planinka Imamovića. Također, Tužilaštvo smatra da su radnje optuženog bile obuhvaćene njegovim umišljajem, kao i da je optuženi u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio uračunljiv, a cijenjeći činjenicu da je pomenuti zatočenički objekt funkcionirao gotovo pet i po mjeseci, te se jasno može utvrditi diskriminatorna namjera optuženog naspram nacionalne i vjerske pripadnosti stanovnika bošnjačkom narodu. Na kraju, 27

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

Tužilaštvo, kao otežavajuće okolnosti na strani optuženog, ističe upornost koju je isti iskazao prilikom počinjenja krivičnopravnih radnji, činjenicu da su oštećena lica bila civili koji i danas osjećaju trajne posljedice u fizičkom i psihičkom životu kao i psihičke bolove porodica zbog gubitka svojih najmilijih, čija sudbina do danas nije poznata, dok od olakšavajućih okolnosti na strani optuženog, Tužilaštvo ističe činjenicu da je optuženi porodičan čovjek koji nije bio ranije osuđivan. b) Odbrana

40. Na početku iznošenja svoje završne riječi, odbrana ističe da optuženi Nenad Pržulj vjeruje u nezavisan i nepristrasan Sud, te očekuje da će Sud donijeti odluku na osnovu zakona i na temelju dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Odbrana smatra da u konkretnom slučaju nije primjenjiv KZ BIH, uzimajući u obzir princip nulla poena sine lege, te napominje da su pojedinačne inkriminacije koje se stavljaju optuženom na teret predviđene u KZ SFRJ, osim tačke i) člana 172. KZ BiH, koja nije predviđena ni međunarodnim pravom. Odbrana podsjeća da je izmijenjenom optužnicom „vršenje poslova upravnika“, uz argumentaciju iz podneska, došlo do povrede odredaba ZKP BiH, Ustava BiH i Evropske konvencije. Dodavanjem nove kriminalne količine nakon okončanja dokaznog postupka koja može, uz pojedinačnu inkriminaciju, predstavljati samostalno krivično djelo, uz činjenicu kršenja odredaba člana 14. u vezi sa članom 228. stav 3. ZKP BiH, jer Tužilaštvo nije dostavilo Sudu zapisnik o saslušanju svjedoka Momčila Pajića (direktno oslobađajući dokaz), predstavljalo je povredu temeljnih prava optuženog. Odbrana ističe da će u nastavku završne riječi analizirati iskaze svjedoka te materijalne dokaze optužbe, a posebno će analizirati Pravilo službe oružanih snaga, Privremene propise o službi u vojsci Srpske Republike i Uputstvo o postupanju sa zarobljenim licima. Odbrana ističe da je završna riječ Tužilaštva paušalna i tendenciozna. Također, odbrana navodi da uvažava činjenicu da je određeni broj Bošnjaka u svojstvu ratnih zarobljenika bio zatvoren u Čavarinama, međutim ističe da su ta lica dovedena u zatvor Čavarine prije nego što je optuženi preuzeo dužnost komandira straže od Rajka Krstajića, što je potvrđeno izjavama svjedoka Grujića, Neškovića, Mumovića i Baševića, a što je na glavnom pretresu potvrdio i svjedok Safet Gagula. Jasno je da je optuženi u svakom slučaju izvršavao naređenja pretpostavljenog starješine, koje nije bilo očigledno krivično djelo, sve u skladu sa tačkom 37. Pravila službe, tačkom 17. Privremenih propisa i člana 173. Zakona o vojsci. Iz svjedočenja Safeta Gagule jasno se može zaključiti da su nadležni nastojali zaštititi zarobljenike, barem radi razmjene koja je legitimna 28

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

djelatnost. Svjedok Gagula također ukazujena činjenicu da je optuženi Nenad Pržulj organizovao kupanje zatvorenika bez znanja komande logora uz druga dobročina djela kao što su: davanje veša, odjeće, cigareta, što nesporno ukazuje na nepostojanje diskriminatorne namjere na strani optuženog, te ukazuje na nepostojanje stvarnog autoriteta i realne nadležnosti nad zarobljenicima. Pretpostavljena mogućnost stapanja funkcije komandira i upravnika zatvora o kojoj je na glavnom pretresu iskaz dao general Karavelić Vahid, nije dokazana van razumne sumnje, obzirom da ovaj svjedok ne daje niti jedan adekvatan primjer, a u svakom slučaju, po riječima svjedoka Karavelića, potrebna je i instrukcija pretpostavljenog za stapanje funkcija, koja u ovom slučaju nije postojala. Kao jedini dokument koji praktično reguliše materiju zarobljenih lica, odbrana navodi Uputstvo o postupanju sa zarobljenim licima Ministra odbrane SR BiH od 13.06.1992. godine, iz kojeg ne proizilazi ni jedna činjenica koja bi ukazivala na odgovornost i obaveze komandira straže prema zatočenim licima, jer je odgovornost očito na višim nivoima komandovanja. Tačkom 2. izmijenjene optužnice optuženom je stavljeno na teret „prisustvo u hodniku u drugoj polovini novembra 1992. godine“ prilikom navodnog premlaćivanja Osme Ibrahimovića i Ibrahima Bijelića. Tvrdnja Tužilaštva o premlaćivanju Ibrahima Bijelića zv. Brajko je paušalna i nije zasnovana na izvedenim dokazima, jer ni jedan svjedok ne potvrđuje navedene inkriminacije na glavnom pretresu, u vezi čega odbrana smatra da će Sud zanemariti i neće pokloniti vjeru iskazima svjedoka Safeta Mulavdića, Mehmeda Plećana i Bege Mulavdića koji su teatralni, neuvjerljivi i koji nemaju kredibiliteta. Odbrana u vezi s tim smatra da Tužilaštvo nije dokazalo van razumne sumnje zadobijanje bilo kakvih povreda Ibrahima Bijelića u zatvoru u Čavarinama, dok bi suprotno zaključivanje bilo u suprotnosti sa principom in dubio pro reo. Odbrana također ističe da optuženi nije bio sve vrijeme prisutan u zatočeničkom objektu jer je njegova obaveza počinjala jutarnjim dijeljenjem hrane, odlaska i praktično završavala popodnevnim dovoženjima hrane, što je efektivno prisustvo u trajanju od dva sata, što slijedi i iz iskaza svjedoka odbrane. Ako optuženog zatvorenici nisu mogli objektivno vidjeti, evidentno je, što slijedi iz iskaza svjedoka optužbe - stražara Milanka Mumovića, da je optuženi bio prisutan samo prilikom podjele hrane i prilikom dolaska u zatvor najviših oficira. U odnosu na tačku 3. Optužnice, odbrana ističe nespornu činjenicu da je zatvor u Čavarinama prestao funkcionisati dana 15.03.1992. godine, što proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka. Navedenog dana pročitan je spisak za razmjenu, u skladu sa dotadašnjom praksom i procedurom, zatvorenici su, uz pratnju odgovornih lica, prebačeni u Batković kod Bijeljine. Iz dokaza broj T-40 i razgovora sa svjedokom Safetom Gagulom, koji je to opisao u svojoj knjizi na strani 165. jasno je da ne postoji insinuacija o razdvajanju lica iz tačke 3. optužnice od preostalih lica koja 29

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

su definitivno izvedena iz objekta 15.03.1992. godine, u smislu pravne kvalifikacije. Iskaz optuženog u fazi istrage potvrđen je iskazima svjedoka optužbe Mumovića, Neškovića, Baševića, kao i niza zatvorenika i nisu dovedeni u sumnju tokom cjelokupnog dokaznog postupka, odnosno optužba nije podnijela ni jedan valjan dokaz iz kojeg bi se mogao izvesti suprotan zaključak, uz podsjećanje na princip in dubio pro reo. Slijedom svega naprijed navedenog, odbrana je predložila da se optuženi Nenad Pržulj oslobodi po svim tačkama optužnice.

II S T A N D A R D I D O K A Z I V A N J A

41. Prilikom razmatranja i ocjene dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu, Vijeće se rukovodilo nekim osnovnim načelima propisanim u ZKP BiH kao i u Konvenciji, a koji će u nastavku biti navedeni.

42. Član 3. stav 1. ZKP BiH određuje da se svako smatra nevinim dok se ne utvrdi njegova krivica za krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

43. Svrha sudskog postupka jeste da se osigura da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima propisanim Krivičnim zakonom BiH i u zakonom propisanom postupku (član 2. stav 1. ZKP BiH).

44. Odredbom člana 3. stav 1. ZKP BiH određena je pretpostavka nevinosti, koja predviđa da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

45. Procesna pretpostavka nevinosti je tzv. privremena pretpostavka (praesumptio iuris tantum) koja vrijedi dok se suprotno ne dokaže. Zbog usvajanja ove pretpostavke, optuženi je oslobođen tereta dokazivanja svoje nevinosti. Teret dokazivanja suprotnog od onog što predviđa pretpostavka nevinosti je na tužiocu. Pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivnju optuženog, već i na sve druge bitne elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protupravnost ili kažnjivost).

46. Smatra se, a što potvrđuju i judikati ESLJP, da presumcija nevinosti ima, između ostalog, sljedeće posljedice:

30

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

(i) optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost i teret dokazivanja leži na suprotnoj strani, dakle tužiocu i

(ii) sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i u situaciji kad o tome postoji razumna sumnja. Jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti je izričita zakonska odredba sadržana u članu 3. stav (2) ZKP BiH prema kojoj „sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.“

47. Riječ je o načelu in dubio pro reo, ili načelu koje je izraz pogodovanja optuženog. Neku činjenicu sud može na temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom kada se uvjerio u njezino postojanje koje mora proizilaziti iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu i kad u tom pogledu postupajuće vijeće nema više nikakvih dvojbi. Pri tome, sve činjenice koje su in peius (na štetu) optuženog, moraju se utvrditi sa apsolutnom sigurnošću, odnosno, moraju se dokazati. Ukoliko se to ne postigne, uzima se kao da one i ne postoje. Sve činjenice koje su in favorem (u korist) optužene osobe uzimaju se kao da postoje i onda i kad su utvrđene samo sa vjerovatnošću (znači, ne sa sigurnošću). Ako se i nakon savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima“ sumnje ne daju otkloniti, prema normi iz navedenog člana, u sumnji sud rješava na način povoljniji za optuženog.

48. Rezultat primjene pravila in dubio pro reo uvijek mora biti izricanje presude „u korist optuženog“, što, u slučaju sumnje oko pravno relevantnih činjenica, predviđenih materijalnim krivičnim pravom, uključuje, ne samo blažu kaznu kada je krivica utvrđena, nego i oslobađajuću presudu u slučajevima u kojima glavni pretres nije mogao razjasniti sumnju oko pitanja je li optuženi počinio krivično djelo iz optužbe.

49. U ovom smislu je i odredba člana 284. tačka c) ZKP BiH „ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje“ što znači, ne samo u slučajevima u kojima uopšte nisu izvedeni dokazi za optužbu, nego i u takvim u kojima bi ih bilo, ali bi oni bili nedovoljni da sud iz njih, na osnovu ocjene na glavnom pretresu, izvuče zaključke o nedvojbenom postojanju činjenica iznesenih u optužbi.

31

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

50. Član 14. ZKP BiH nalaže da je Sud dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji idu u korist optuženog sa jednakom pažnjom kao i dokaze koji mu idu na teret.

51. Član 6. stav 1. Konvencije nameće obavezu svim sudovima da “ukažu dovoljno jasno na osnove na kojima oni zasnivaju svoju odluku”. Iako priznaje primat domaćih sudskih organa u davanju ocjene šta je relevantno i prihvatljivo, ova odredba nameće domaćim sudovima obavezu da na odgovarajući način izvrše ispitivanje podnesaka, argumenata i dokaza koje su podnijele strane. U vezi s navedenim, sudovi moraju razmotriti i raščistiti sve značajne nepodudarnosti u iskazima strana u postupku, ukazati da li je neki od osporenih dokaza neprihvatljiv, te ako jeste, navesti po kom osnovu.

52. Prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka, Vijeće je nastojalo sagledati njihovo svjedočenje u cjelini, misleći pri tome kako na sadržinu samog iskaza, tako i na njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza. Kredibilitet svjedoka zavisi ne samo od toga u kojoj mjeri poznaju događaj o kojem svjedoče, nego i od iskrenosti svjedoka, njegove pouzdanosti, kao i svijesti da se polaganjem zakletve pred sudom obavezao da govori istinu.

53. Za iskaz svjedoka nije isključivo bitno da je on dat iskreno, bitno je i da je iskaz pouzdan. Vijeće je imalo u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog poznavanja činjenica, ali i da na istu u velikoj mjeri može uticati protek vremena, nestalnost ljudske percepcije kao i traumatičnost samog događaja o kome svjedok svjedoči. Vijeće je uporedilo činjenice o kojima je svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu.

54. Također, Vijeće je ispitalo uložene materijalne dokaze kako bi odlučilo o njihovoj pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti.

55. Zapisnike o saslušanju svjedoka uložene u spis u smislu odredbe člana 273. stav 2. ZKP BiH, Vijeće je cijenilo u vezi sa svim ostalim provedenim dokazima.

56. Temeljem odredbe člana 15. ZKP BiH, sud ima pravo da slobodno ocjenjuje dokaze. Vijeće je pažljivo cijenilo sve izvedene dokaze, te će ocjenu istih, a naročito dokaze na kojima je temeljilo svoju odluku, dati u dijelu presude u kojem je 32

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

obrazložena činjenična i pravna analiza optužbi koje su optuženim stavljene na teret.

57. Cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Vijeće je odluku kao u izreci donijelo iz razloga koji slijede:

58. Prije svega, Vijeće napominje da se prilikom ocjene dokaza rukovodio načelom slobodne ocjene dokaza iz člana 15. ZKP BiH, te vodeći računa o odredbi iz člana 290. stav 7. ZKP BiH, pri čemu ističe da se u donošenju odluke nije oslanjalo na dokaze koji nisu relevantni za presuđenje u ovom krivičnom predmetu. Osim relevantnosti, Vijeće je neizostavno vodilo računa o zakonitosti i vjerodostojnosti cijenjenih dokaza, uz napomenu da se u njihovoj ocjeni koncentrisalo samo na bitne elemente krivičnog djela za koje se optuženom sudilo.

III NALAZI SUDA

OPŠTI ELEMENTI KRIVIČNOG DJELA ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI

59. U pogledu radnji izvršenja koje su optužnicom stavljene ne teret optuženom, krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. u odnosnom dijelu glasi:

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: (…) e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;

i) prisilni nestanak osoba;

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,

60. Prije svega, Vijeće se na ovom mjestu neće upuštati u detaljno ispitivanje postojanja opštih (chapeau) elementa krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, obzirom da Vijeće nije našlo dokazanim, van razumne sumnje, da je optuženi počinio pojedinačne inkriminacije koje su mu stavljene na teret. 33

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

61. Naime, imajući u vidu da je optuženi oslobođen od optužbi iz razloga što dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu, ne pružaju dovoljno osnova za zaključak, isključujući svaku razumnu sumnju, da postoje sve pravno relevantne činjenice iz opisa krivičnog djela iz kojih proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela i kojima se utvrđuje krivična odgovornost optuženog, izlišno bi bilo upuštati se u detaljnu elaboraciju po pitanju ispitivanja, kako postojanja širokog i sistematičnog napada, tako i subjektivnog elementa na strani optuženog o postojanju napada navedenih karakteristika, te također i dokazanosti radnji izvršenja predmetnih krivičnopravnih radnji u osnovi Zločina protiv čovječnosti.

62. Ovom prilikom Vijeće napominje da za Vijeće nije bilo dvojbe da su oštećeni, koji su bili zatočeni u zatočeničkom objektu u selu Čavarine uživali zaštitu u skladu sa odredbom zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, bez obzira da li su bili civili ili ratni zarobljenici, kako je to tvrdila odbrana optuženog, međutim, ovu okolnost Vijeće nije posebno utvrđivalo, nalazeći da bi to bilo izlišno, obzirom na prirodu odluke.

DJELO U OSNOVI ZLOČINA - PROGON

63. Optuženom Nenadu Pržulju stavljeno je na teret počinjenje krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, i to stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama e), i) i k), odnosno izvršenje progona i to: e) zatvaranjem, i) prisilnim nestankom osoba i k) drugim nečovječnim djelima slične prirode.

64. Kako je to navedeno u izreci presude, Vijeće nije našlo dokazanim da je optuženi izvršio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa navedenim radnjama.

65. Odredba člana 172. stav 2. KZ BiH u tački g) sadrži značenje pojma progon „Progon jeste namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici“. Kod ovog djela počinitelj na grub način i suprotno međunarodnom pravu jednoj ili više osoba oduzima temeljna ili ljudska prava, pri čemu je odabir takvih osoba ili osobe izvršen na osnovu identiteta skupine ili kolektiviteta ili je baš ciljano na tu skupinu ili kolektivitet. Takav odabir temelji se na naznačenim

34

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

razlikama među skupinama ili drugim razlozima koji su opšteprihvaćeni kao nedozvoljeni po međunarodnom pravu.

66. Prema zakonskoj definiciji, elementi krivičnog djela progona kao Zločina protiv čovječnosti su:

• namjerno i teško uskraćivanje osnovnih prava;

• suprotno međunarodnom pravu;

• zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici;

• protiv bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu;

• u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz stava ovog člana zakona, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.

67. Progon je oblik diskriminacije na osnovu rase, religije ili političkog mišljenja sa namjerom i rezultatom kršenja temeljnih prava pojedinca. Nije nužno postojanje zasebnog djela nečovječne prirode da bi postojao progon, već i sama diskriminacija čini djelo nečovječnim. Zločin progona obuhvata najrazličitija djela uključujući, između ostalog, djela fizičke, ekonomske ili pravne prirode kojima se krše osnovna ili temeljna prava pojedinca. Diskriminacija predstavlja jedan od navedenih elemenata koji je neophodan za dokazivanje počinjenja krivičnog djela progona.

68. Iako se presude za progon uglavnom zasnivaju na nizu djela koja su optuženi počinili, bitno je napomenuti da i jedno djelo može biti dovoljno za postojanje progona, ako to djelo stvarno diskriminiše i ako je izvršeno s namjernom da se diskriminiše po jednom od zabranjenih osnova.

69. Nekoliko pretresnih vijeća MKSJ iznijelo je stav da progon, zbog svog

35

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

diskriminatornog karaktera, predstavlja naročito težak zločin koji zbog toga povlači posebno strogu kaznu.

70. Mens rea za djelo progona sastoji se od tri elementa: znanja da postoji širok ili sistematičan napad na civilno stanovništvo i da djelo optuženog ulazi u okvir napada; namjere da se izvrši djelo u osnovi progona i diskriminatorne namjere, odnosno namjere da se žrtve progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi. Ovim posljednjim elementom, progon se razlikuje od drugih zločina protiv čovječnosti, na kojima se najčešće bazira. O postojanju diskriminatorne namjere može se, u nedostatku direktnih dokaza, zaključiti iz okolnosti.

Tačka 1. izreke presude

71. Ovom tačkom optuženom Nenadu Pržulju stavljeno je na teret da je izvršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva na području opštine Sokolac na nacionalnoj i vjerskoj osnovi počinjenog protivzakonitim držanjem civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti sa područja opštine Sokolac, Olovo, Rogatica i Ilijaš, u nehumanim uslovima prizemnih prostorija stambene zgrade u blizini OŠ u selu Čavarine u opštini Sokolac. Na okolnosti ove tačke provedeni su brojni dokazi, kako suvjektivne, tako i objektivne prirode.

72. Vijeće će se, prije svega, kratko osvrnuti na radnje izvršenja koje se optuženom u ovom dijelu stavljaju na teret, odnosno na elemente Zločina protiv čovječnosti drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode, suprotno temeljnim pravilima međunarodnog prava (član 172. stav 1. tačka e) KZ BiH).

73. Radnja izvršenja djela ogleda se u: drugom teškom oduzimanju fizičke slobode suprotno temeljnim pravilima međunarodnog prava. Djelo je ostvareno kada je izvršilac, na drugi način u odnosu na orginarno djelo zatvaranja, jednoj ili više osoba oduzeo ličnu slobodu, pri čemu je težina počinjenog djela takva da krši temeljna pravila međunarodnog prava, a izvršilac je bio svjestan stvarnih okolnosti koje su dovele do težine tog čina. Uvezujući konkretnu radnju izvršenja sa opštim elementima krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, radnja je izvršena kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, pri čemu je izvršilac znao za prirodu ponašanja.

36

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

74. Vezano za navedeni geografski kontekst, optuženom je na teret stavljeno da je izvršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva na području opštine Sokolac na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, počinjenog protivzakonitim držanjem civila nesrpske nacionalnosti u nehumanim uslovima prizemnih prostorija stambene zgrade u blizini osnovne škole u selu Čavarine, opština Sokolac.

75. Naime, a kako je i ranije utvrđeno, u konkretnom slučaju, nesporno je da je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom postojao napad sa svim naprijed navedenim karakteristikama. Također, nesporno da je i da je optuženi bio pripadnik VRS kao obični vojnik, što proizilazi iz materijalnog dokaza T-40 (učešće u VRS u svojstvu običnog vojnika od 04.04.1992. godine do 08.09.1992. godine u VP 7536 Han Pijesak, a od 09.09.1992. godine do 01.02.1996. godine u Vojnoj pošti 7581 Sokolac), a što na koncu proizilazi i iz iskaza optuženog.

76. Nesporno je i da su oštećeni Safet Gagula, Hasan Dugić, Šemsudin Homarac, Safet Mulavdić, Bego Mulavdić, Mirsad Plećan i drugi bili smješteni u zatočeničkom objektu koji se nalazio u blizini osnovne škole u selu Čavarine, opština Sokolac. Također je nesporno da su isti u navedenom objektu boravili u nehumanim uslovima, gdje nisu imali higijenske potrepštine, hranu, vodu, niti bilo kakve druge uslove za normalan život. Pored toga, a što odbrana nije sporila, tu se nalazilo šest lica koja su bila teško bolesna, a niko od njih nije imao nikakvu medicinsku njegu.

77. Međutim, ono što je sporno jeste to da li su se postupanjem optuženog ostvarila obilježja krivičnog djela, a u konkretnom navedenog djela: drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava, a sve u okviru širokorasporostranjenog i sistematičnog napada.

78. Elementi drugog teškog oduzimanja fizičke slobode9 sadržani su u članu 172. stav 1. tačka e) KZ BiH, i čine ih:

9 Inkriminacija iz člana 172. stav 1. tačka e) ZKP BiH, identična je inkriminaciji iz člana 7. stav 1. tačka e) Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda (MKS), dok Statut MKSJ sadrži samo „zatvaranje“ kao inkriminaciju. Slijedom odredbe iz člana 7. stav 1. tačka e) Rimskog statuta, elementi krivičnog djela „zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno pravilima međunarodnog prava“ su: 1. izvršilac je zatvorio jednu ili više osoba ili na drugi način teško lišio jednu ili više osoba fizičke slobode;

37

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

 (Zatvaranje) ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode;  Suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;  Sa direktnim ili eventualnim umišljajem.

79. Pretresno vijeće MKSJ u predmetu Krnojelac zaključilo je da se „lišavanje slobode nekog pojedinca smatra proizvoljnim, a prema tome i protivpravnim, ako ne postoji pravna osnova kojom bi se opravdalo prvobitno lišavanje slobode.”10 Dokaz da lica lišena slobode nisu obaviještena o razlozima za njihovo pritvaranje ili da opravdanost pritvora nije bila predmet razmatranja u sudskom ili administrativnom postupku, može ukazati da nisu postojali zakonski osnovi za određivanje pritvora.

80. U pomenutom predmetu MKSJ, u prvostepenoj presudi od 15.03.2002. godine, u paragrafu broj 115, Prvostepeno vijeće je zaključio da:

“[U] svrhu utvrđivanja da zločin zatvaranja čini zločin protiv čovječnosti prema članu 5(e) Statuta Međunarodnog suda u okolnostima ovog predmeta potrebno [je] da budu dokazani sljedeći elementi: i) da je pojedinac lišen slobode; ii) da je lišavanje slobode proizvoljno, to jest, da ne postoji pravna osnova koja bi opravdavala lišavanje slobode; iii) da je djelo ili propust kojim je pojedinac lišen fizičke slobode počinio optuženi, ili osoba odnosno osobe za koje optuženi snosi krivičnu odgovornost, s namjerom da pojedinca proizvoljno liši fizičke slobode ili s razumno mogućim znanjem da bi njegovo djelo ili propust vjerovatno mogli dovesti do proizvoljnog lišavanja fizičke slobode”.

2. težina krivičnog djela je takva da se njom krše temeljna pravila međunarodnog prava; 3. izvršilac je bio svjestan činjeničnih okolnosti koje su utjecale na težinu krivičnog djela; 4. krivičnodjelo je izvršeno kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva; 5. izvršilac je znao da je djelo izvršeno kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva.

10 Tužilac protiv Krnojelac Milorada, prvostepena presuda, predmet IT-97-25-T od 15.03.2002. godine, par. 114.

38

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

81. U prvostepenoj presudi upredmetu Kordić i Čerkez, od 26.02.2001. godine, u paragrafu broj 302-303, Pretresno vijeće MKSJ je zaključilo da:

“[I]zraz zatvaranje iz člana 5(e) Statuta treba razumjeti kao proizvoljno zatvaranje, odnosno, lišavanje slobode nekog pojedinca bez redovnog pravnog postupka, u sklopu rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva. U pogledu toga Pretresno vijeće će morati odrediti zakonitost zatvaranja kao i zajamčeni proceduralni zaštitni mehanizam kod zatvaranja osobe ili grupe osoba o kojima je riječ prije no što utvrdi da li se ono odvijalo kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva”.

82. Pravila običajnog međunarodnog humanitarnog prava, nazivana i „opštim” međunarodnim pravom, obavezuju sve države bez izuzetka, a kada je potrebno, sve strane u sukobu, bez potrebe za formalnim prihvatanjem pravila.

83. S tim u vezi, zabrana arbitrarnog lišenja slobode propisana je kao jedno od pravila običajnog međunarodnog prava (Pravilo 99).

84. Praksa država ustanovljava ovo pravilo kao normu običajnog međunarodnog prava, primjenjivu i u međunarodnim i u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Zajednički član 3. Ženevskih konvencija, kao i oba Dopunska protokola, zahtijevaju da se prema svim civilima i licima hors de combat postupa humano, te obzirom na to, arbitrarno lišavanje slobode nije u skladu sa tim zahtjevom. Koncept koji se odnosi na to da pritvaranje ne smije da bude arbitrarno je dio i međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava. Iako postoje razlike između ove dvije grane međunarodnog prava, i međunarodno humanitarno pravo i pravo ljudskih prava usmjereni su na sprječavanje arbitrarnog pritvaranja, određujući osnove za pritvaranje na temelju potreba, posebno bezbjedonosnih potreba, i propisujući određene uslove i postupke da se spriječi nestanak i da se nadzire nastavljanje potrebe za pritvaranjem.

85. Pored važećeg osnova, moraju se poštovati određeni postupci da bi lišavanje slobode bilo zakonito. Član 43. IV Ženevske konvencije (Konvencija) predviđa da svako lice koje je internirano ili smješteno na određeno boravište ima pravo da se takva odluka preispita, čim to bude moguće, od strane odgovarajućeg suda ili administrativnog 39

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

odbora i, ako se odluka potvrdi, da se ona preispituje periodično, najmanje dva puta godišnje. Član 78. Konvencije propisuje da odluka u pogledu određenog boravišta ili interniranja na okupiranoj teritoriji mora biti donesena u skladu sa redovnim postupkom, koji treba da propiše okupaciona sila u skladu sa odredbama Konvencije.

86. Imajući u vidu konkretne radnje optuženog kritične prilike, Vijeće je ustanovilo da se postupanjem optuženog nisu ostvarila obilježja navedenog krivičnog djela. Naime, kako je to i naprijed navedeno, radnja je izvršena kada je izvršilac na drugi način u odnosu na orginarno djelo zatvaranja, jednoj ili više osoba oduzeo ličnu slobodu, pri čemu je težina počinjenog djela takva da krši temeljna pravila međunarodnog prava, a izvršilac je bio svjestan stvarnih okolnosti koje su dovele do težine tog čina.

Logor u Čavarinama

87. Na okolnosti postojanja zatočeničkog objekta u selu Čavarine, koji se nalazio u stambenoj zgradi u blizini Osnovne škole “Petar Kočić”, svjedočili su mnogi svjedoci, između ostalih: Safet Gagula, Hasan Dugić, Fikret Sirćo, Bajro Kundak, Rašid Bajrić, Safet Mulavdić i drugi.

88. Tako svjedok Safet Gagula, koji je napisao i knjigu pod nazivom “Od logora do logora”, a koja knjiga je uložena i kao dokaz Tužilaštva BiH broj T-2, u svom iskazu navodi da su u večernjim satima iz škole u Sokocu, premješteni u Čavarine, ali da tu noć nisu mogli puno razgledati, te da su tek sutradan vidjeli gdje se nalaze. Sjeća se da su bili smješteni u prizemnim prostorijama, on je bio u prostoriji koja se nalazila na lijevoj strani, koja je bila dimenzija 3x3 metra, gdje su imali nekoliko jastuka, jedan jorgan, koji su dali zatočenim ženama, Semi Mujanović i Zemki Pašić, a da su drugi ležali na betonu. Misli da ih je bilo 22 u toj prostoriji, kao i da ih niko nije obilazio. Kada je u pitanju mjesto gdje su obavljali nuždu, svjedok je naveo da su to radili u jednu kantu koja je stajala u ćošku prostorije, a koju kantu je svako jutro iznosio neko od zatočenika u prostoriji. Također, sjeća se da nisu imali ni pribora za jelo, odnosno ono malo hrane što bi dobijali nakon što ostane iza stražara, te su morali jesti rukama. Nisu imali sredstva za higijenu, te se nisu ni mogli okupati, zbog čega su dobili uši, niko nije imao rezervne odjeće, nego su svi mjesecima bili u odjeći u kojoj su zarobljeni. Svjedok je naveo da je jedine prilike kad su se okupali iz bureta, optuženi Nenad Pržulj dao da se voda u buretu ugrije, ali da mu je rekao da to radi bez znanja komande. 40

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

89. Svjedok Hasan Dugić, svjedočio je na okolnosti dovođenja iz prostorija Policijske stanice Sokolac, zajedno sa Bećirom Homarcem i Fikretom Sirćom, od strane optuženog, koji ih je te noći prevezao svojim vozilom Mercedes u zatočenički objekat u Čavarinama, koje prilike je bio obučen u smb uniformu, a od naoružanja je imao automatsku pušku. Kada su se zaustavili na kapiji, vidio je stražara Milana Markovića, a lijevo od kapije nalazila se škola, desno neka kuća, unutar koje su bile dvije prostorije, jedna desno, a druga lijevo, kada ih Marković uvodi u prostoriju, u kojem trenutku je optuženi rekao da ne ulaze u lijevu, nego u desnu, gdje je bio drveni pod. Kada je u pitanju izgled prostorije, svjedok je naveo da je ista bila dimenzija 3x4 metra, da tu ne bi držao ni životinje, kao i da se tu već nalazilo oko dvadeset osoba, od kojih je prepoznao Mehu Kehića, Bajru Kundaka i Rašida Bajrića. Sjeća se da je u prostoriji bio jedan prozor, zakovan daskama, ali da je imao malo rupice na sebi, te plastična kanta za veliku i malu nuždu, kao i da nisu mogli izaći iz prostorije. U pogledu održavanja higijene, svjedok ističe da se nisu brijali, kupali, šišali, da su bili gladni i da su za jelo dobijali malo čorbe, vode, hljeba, ujutro i navečer, te da su jeli iz nekih plastičnih kutijica. Sjeća se da je jedine prilike kada su se kupali, isto organizovano od strane optuženog, ali da im je bilo hladno i da nisu imali dovoljno vode. Viđao je optuženog kroz otvor na prozoru kako dovozi hranu, a da je voda bila ušljiva, pa su je cijedili da je mogu piti, a stražari su im govorili kako ni oni nemaju vode. Za vrijeme boravka u logoru, nisu imali nikakvu medicinsku zaštitu, bez obzira što je među njima bilo nekoliko osoba koje su istu trebale, a od kojih se sjeća: Sejde Karića, koji je imao fiksator na desnoj nozi, zatim Fikreta Žige, koji je imao amputiranu nogu, da je Planinko Imamović bio psihički bolesnik, dok su u drugoj prostoriji bili Hamdija Šenderović, za kojeg je također čuo da je bio psihički bolesnik, te Hasib Žiga, koji nije mogao da jede.

90. Da su boravili u nehumanim uslovima, potvrdio je i svjedok Šemsudin Homarac, koji se sjeća da su nakon dovođenja u selo Čavarine, odvojeni u dvije grupe i smješteni u dvije prostorije, u kojima nije bilo svjetla, da je on smješten u malu prostoriju s desne strane, gdje ih je ukupno bilo oko 17, gdje je bilo i nekoliko starijih osoba, kao i dječak Senad od 12 godina. Pod je bio od dasaka, prostorija je bila veličine 3x3, u kojoj je bio mali prozor zakovan daskama, a kad su ležali, onda su to radili u smjenama, bez pokrivača, a od hrane su dobijali neku čorbu, koja je bila kisela i od koje su konstantno imali proliv. Nuždu su vršili u kantu koja se nalazila u ćošku prostorije. Nisu imali nikakvu higijenu, niti su imali zimsku odjeću, a zna da su se jednom kupali tako što su ih zatvorili u jednu prostoriju i naložili im vatru. Također je istakao da nisu imali nikakvu zdravstvenu zaštitu, iako je 41

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

među zatočenim osobama bilo i nekoliko starijih lica koja su bila bolesna.

91. Navedeno su u svojim iskazima potvrdili i svjedoci Fikret Sirćo, Rašid Bajrić, Bajro Kundak, Safet Mulavdić, Mehmed Plećan, Adil Vrabac, Mirsad Plećan i Bego Mulavdić, koji su na sličan način svjedočili o nehumanim uslovima u kojima su proveli nekoliko mjeseci u logoru u selu Čavarine, prije nego su razmijenjeni u proljeće 1993. godine.

92. Vijeće je, pored iskaza navedenih svjedoka, u vidu imalo i materijalni dokaz Tužilaštva BiH broj T-36 u kojem je navedeno da je ukupno 46 osoba bilo nezakonito zatočeno u koncentracionim logorima “Slaviša Vajner Čiča” na Sokocu i bivšoj osnovnoj školi “Petar Kočić” u selu Čavarine, opština Sokolac, a koju činjenicu odbrana nije ni sporila u toku postupka.

93. S druge strane, kao jedan od stražara koji su bili angažovani u pomenutim logorima, naveden je i optuženi Nenad Pržulj, bez ikakve naznake o eventualnim dodatnim funkcijama koje je vršio tokom boravka oštećenih lica u prostorijama logora u Čavarinama.11

94. Vijeće je na uvid imalo i crtež lica mjesta12, na kojem se vidi da su dvije prostorije, koje su se nalazile u prizemlju, u kojima su bili smješteni zatočenici, dimenzija 3,40 x 3,40 i 3,40 x 3,40 metara, što odgovara onome što su svjedoci oštećeni i naveli u svojim iskazima, kao i da se na spratu stambenog objekta nalazila prostorija u koju su odvođena pojedina lica radi ispitivanja i premlaćivanja, a do koje vode stepenice iz prizemlja.

95. Prisustvo optuženog u selu Čavarine potvrđuje i sam optuženi u svom iskazu iz istrage, datom u svojstvu osumnjičenog, u kojem navodi da mu je pokojni Mile Kovačević, njegov nadređeni starješina, rekao da će biti postavljen za komandira straže u zatvoru koji je bio u osnovnoj školi u Čavarinama, te da će i dalje voziti hranu za zatvor u Čavarinama, kao i hranu za pripadnike vojske koji su bili smješteni u garaži na Sokocu, gdje su popravljali vozila brigade.13

11 Dokaz Tužilaštva BiH broj T-37, ime optuženog navedeno je pod rednim brojem 14. 12 Dokaz Tužilaštva BiH broj T-46

42

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

96. U vezi predmetnog zatočeničkog objekta u selu Čavarine, Vijeću nije sporno da je isti bio baš onakav kakvim su ga opisali oštećeni, međutim, ono što je sporno jeste činjenica da Vijeće nije moglo na osnovu ponuđenih dokaza od strane Tužilaštva BiH zaključiti, van razumne sumnje, da je optuženi odgovoran za zatvaranje ovih ljudi u navedeni zatočenički objekat, kao ni za uslove koji su vladali u istom.

97. Slijedom analize dokaza na ovu okolnost, Vijeće je zaključilo da se postupanjem optuženog nisu ostvarila obilježja krivičnog djela drugo teško oduzimanje fizičke slobode. Naime, slijedom analize elemenata ovog krivičnog djela, da bi se iz radnji optuženog mogao izvesti zaključak da se u konkretnom slučaju radilo o teškom oduzimanju fizičke slobode, kao prvo, potrebno je da se radilo o oduzimanju fizičke slobode i da je to oduzimanje slobode bilo teško. Dakle, u okviru prvog elementa krivičnog djela u konkretnom slučaju, potrebno je da je došlo do oduzimanja fizičke slobode. Ovaj element se u međunarodnoj praksi identifikuje, prevashodno, arbitrarnim (proizvoljnim) ponašanjem od strane počinioca u tom pravcu. Ovaj element podrazumijeva da ne postoji pravna osnova koja bi opravdavala lišavanje slobode, odnosno da je izostalo vođenje redovnog pravnog postupka u tu svrhu. Koncept da pritvaranje ne smije da bude arbitrarno je dio međunarodnog humanitarnog prava, ali i prava ljudskih prava budući da prema međunarodnim i evropskim standardima iznesenim u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima14, Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima15, segment slobode pojedinca tretiran je kao jedno od temeljnih prava koja uživaju apsolutnu pravnu zaštitu. Međutim, sloboda, iako apsolutno pravo pojedinca, pod određenim uslovima može biti organičena. Ograničenje slobode pojedinca uslovljeno je određenim osnovama za lišenje slobode na temelju potreba, posebno bezbjednosnih potreba, i propisani su tačno određeni uslovi i postupci da se spriječi proizviljnost u takvom

13 Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Nenada Pržulja, broj T20 0 OKTRZ 0000727 05 od 08.05.2012. godine, strana 6. 14 Komisija za međunarodno pravo (ILC) Izvještaj iz 1996. godine, str. 101. poziva se na zabranjeno djelo ''proizvoljnog zatvaranja'' u alineji h)- Izraz zatvaranje obuhvata lišenje slobode pojedinca, a izraz proizvoljno utvrđuje uslov da je to lišenje obavljeno bez redovnog sudskog postupka. ILC također, napominje da je proizvoljno zatvaranje suprotno članu 9. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i članu 9. MPGPP-a: ''Niko se ne lišava slobode osim na osnovu i u skladu zakonski utvrđenim postupkom''. 15 Član 5. EKLJP;

43

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

postupanju, kao i da se nadzire nastavljanje potrebe za pritvaranjem,16 a kako je to i naprijed navedeno.

98. Obzirom na činjenicu da Vijeće nije moglo, zbog nedostatka dokaza, utvrditi da je optuženi vršio dužnost upravnika zatočeničkog objekta, koji je bio dužan da se brine o zatočenicima i uslovima u objektu, to će se Vijeće ukratko osvrnuti na iskaze svjedoka oštećenih koji su bili zatvoreni u pomenutom objektu, jer isti nisu ni na koji način mogli znati koju je zaista funkciju obavljao optuženi Nenad Pržulj u to vrijeme, odnosno, Vijeće smatra da se statusi i dužnosti učesnika u oružanim sukobima ne mogu utvrđivati samo na osnovu izjava svjedoka, nego prvenstveno na osnovu Pravila službe oružanih snagama, vojne evidencije, odnosno materijalne dokumentacije.

99. Tako svjedoci Safet Gagula, Hasan Dugić, Fikret Sirćo, Rašid Bajrić, Bajro Kundak i mnogi drugi, navode da je optuženi dovozio hranu svojim autom, ali da tamo nije boravio u toku dana i noći, kao i da su ga vidjeli u prilikama kada su lica u nekoliko navrata išla u razmjenu.

100. Ono što je činjenica u konkretnom slučaju, što su potvrdili i svjedoci Tužilaštva BiH, jeste to da su se lica već nalazila u objektu u Čavarinama kada je optuženi Nenad Pržulj stupio na dužnost komandira straže. Tako svjedok Hasan Dugić, koji je jedne noći doveden od strane optuženog iz PS Sokolac u logor u Čavarinama, navodi da su se u dvije zatočeničke prostorije već nalazili ljudi, odnosno da isti ne raspolaže saznanjima o tome ko je te ljude doveo prije nego je sam oštećeni doveden u prostorije zatočeničkog objekta.17

101. Svjedok Mumović Milanko, koji je vršio dužnost jednog od stražara u logoru Čavarine, naveo je da ga je na stražarsko mjesto postavila komanda brigade, te da se, u slučaju da je morao napustiti stražarsko mjesto, za odobrenje morao obratiti komandi, odnosno pretpostavljenom Milu Kovačeviću, jer optuženi Nenad Pržulj, kao komandir straže, nije imao ovlasti za izdavanje takvih odobrenja.18

16 Vidi šire: Običajno međunarodno humanitarno pravo, Tom I: Pravila, Jean Marie-Henckaerts i Louise Doswald-Beck, ICRS, Cambridge, 2005. godine, str. 352. 17 Transkript saslušanja svjedoka Hasana Dugića od 30.03.2016. godine 18 Transkript saslušanja svjedoka Milanka Mumovića od 28.09.2016. godine

44

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

102. Svjedok Safet Gagula, koji je hroničar ovog događaja, te koji je napisao i knjigu o svom boravku u zatočeničkom logoru u selu Čavarine, bivši je radni kolega optuženog, obzirom da su obojica radili kao nastavnici u školi u Sokocu. Ovaj svjedok, u toku svog svjedočenja, naveo je da im je optuženi dovozio hranu svojim Mercedesom, kao i da im je jednom organizovao kupanje, nakon što se nikako nisu kupali za nekoliko mjeseci provedenih u logoru, kojom prilikom su stražari ugrijali vodu u buretu, kada je optuženi svjedoku rekao da to radi na svoju ruku, bez znanja komande. Svjedok Gagula također se sjeća kako mu je optuženi lično donio džemper i veš.19

103. Svjedok Hasan Dugić, čiji je razrednik bio optuženi, naveo je da je za vrijeme boravka u tom objektu, viđao optuženog kad je dovozio hranu, kroz otvor na prozoru, kao i da je naređivao stražarima, te da su vidjeli da je on „glavni“ među stražarima.

104. Da optuženi Nenad Pržulj nije imao nikakve ovlasti upravnika logora, potvrđuje i iskaz svjedoka Tužilaštva BiH, Grujić Mlađena, koji je u svom iskazu istakao da je optuženog svakodnevno viđao kada bi ovaj dovozio hranu svojim kolima u Čavarine, kojom prilikom je bio obučen kao i svi ostali stražari, te da nije imao nikakvo obilježje. Jedne prilike se obratio optuženom da ga pusti da ode kući, na šta mu je optuženi odgovorio da on ne može odlučivati o takvim stvarima, pa je svjedok otišao kući na svoju odgovornost. Da optuženi nije bio nadležan da odlučuje o navedenom, potvrđuje i iskaz stručnog svjedoka Vahida Karavelića, koji je u dijelu koji se odnosi na dužnosti upravnika logora naveo da su, u slučaju da isti postoji, i straža i komandir straže pod njegovm komandom, odnosno da upravnik logora odgovara za sve ono što se nalazi unutar objekta, kao što su zatočena lica, uslovi smještaja, zdravlje ljudi i slično. Također, na pitanje odbrane ko ga je rasporedio na stražarsko mjesto u Čavarinama, svjedok je pokazao original potvrdu20 koju je dobio od vojnika a koja se odnosila na to da se javi Rajku Krstajiću.21

19 Transkript saslušanja svjedoka Safeta Gagule od 25.05.2016. godine 20 Dokaz odbrane broj O-1-14 21 Transkript saslušanja svjedoka Mlađena Grujića od 12.10.2016. godine

45

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

105. U vezi navedenog, kao i na osnovu iskaza svjedoka Mlađena Neškovića i Milanka Mumovića, Vijeće zaključuje da su zatočenici bošnjačke nacionalnosti dovedeni u logor u Čavarinama još dok je Rajko Krstajić bio na dužnosti komandira straže.

106. Sam optuženi u svom iskazu datom u toku istrage, a koji iskaz je uložen od strane Tužilaštva BiH kao dokaz22, naveo je da se on lično angažovao oko nabavke peći i drva, kao i nekoliko deka i dušeka te iste donio u prostorije u kojima su boravila zatočena lica. Sjeća se da je su prozori na prostorijama bili zakovani, te da su ga zatočenici zamolili da skine po jednu dasku sa prozora, što je isti i učinio, a što potvrđuje i iskaz svjedoka Hasana Dugića. Sam optuženi je priznao da zatočenici nisu imali nikakve uslove za kupanje, brijanje, ličnu higijenu, kao i da je jedne prilike donio prašak za uši, radi prevencije. Naveo je kako ga je bilo sramota kolege Safeta Gagule što je tu bio na dužnosti komandira straže.

107. Dužnost komandira straže Sudu je predočio i stručni svjedok Tužilaštva BiH, Vahid Karavelić, koji je naveo da stražom u zatočeničkom objektu komanduje komandir straže, koji istu organizuje i postavlja. Kao zadatak straže naveo je zaštitu objekta od bilo kakve spoljašnje opasnosti. Zadaci komandira straže propisani su i u Pravilu službe oružanih snaga23, ali ni jedan od njih ne uključuje i dužnost upravljanja zatočeničkim objektom, na način da se komandir straže stara i o uslovima i držanju lica unutar istog. Jedini slučaj kada komandir straže ujedno može obavljati i dužnost upravnika zatočeničkog objekta, kako svjedok Karavelić ističe, jeste u slučaju da se radi o malom, tzv. „mrtvom“ objektu, koji služi kao skladište municije, što u konkretnom to nije slučaj, obzirom da je u zatočeničkom objektu u Čavarinama bilo zatočeno oko 40 lica.24

108. U vezi s tim, svjedok Vahid Karavelić također ističe kako o eventualnoj potrebi zatvaranja odlučuje organ bezbjednosti jedinice, kao i da se neko može smatrati ratnim zarobljenikom samo osoba koja je zarobljena kao neprijateljski vojnik tokom borbenih dejstava u zahvatu linije fronta.

22 Dokaz Tužilaštva BiH broj T-48 23 Dokaz Tužilaštva BiH broj T-35 24 Transkript saslušanja svjedoka Vahida Karavelića od 26.10.2016. godine

46

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

109. Kao što je već ranije naglašeno, Vijeće nije imalo ni jedan dokaz na osnovu kojeg je moglo, van razumne sumnje, zaključiti da je upravo optuženi Nenad Pržulj obavljao dužnost upravnika zatočeničkog objekta u Čavarinama, iako su to neki od svjedoka – oštećenih naveli, dajući svoje mišljenje, odnosno zaključak. Naime, Vijeće smatra da je Tužilaštvo BiH bilo dužno predočiti bilo kakav objektivni dokaz koji bi se odnosio na navedeno, obzirom da se funkcija upravnika logora dokazuje materijalnim dokazima, a ne iskazima oštećenih, koji ni na koji način nisu mogli znati koju je funkciju optuženi u to vrijeme obavljao u logoru u Čavarinama, te su ga uglavnom navodili kao osobu koja je dolazila u objekat dva puta dnevno kada bi svojim vozilom dovozio hranu stražarima i zatočenicima, ali i kao nekoga ko im je pomogao u određenim situacijama.

110. Kao jedna od bitnih činjenica u ovom kontekstu jeste i to da su svjedoci Hasan Dugić i Fikret Sirćo, koji su dobro poznavali optuženog, obzirom da im je isti predavao u osnovnoj školi, izjavili kako se optuženi iznenadio kada ih je vidio ispred PS Sokolac kritične prilike, te se svjedoku obratio riječima “Sirćo, otkud ti ovdje?”, nakon čega im je otvorio vrata svog automobila, te je svjedok Sirćo sjeo nazad, dok je svjedok Hasan Dugić sjeo na suvozačko mjesto, pa im je, dok su se vozili, rekao kako vrši njihov prevoz do Čavarina jer su svi ostali zatvorenici tu smješteni, ali da će biti na spisku prilikom prve razmjene.25 Iz navedenog, Vijeće zaključuje da je optuženi, po prethodnom naređenu nadređene komande, samo prevezao oštećene do sela Čavarine, a da je u autu bio sam sa tri zatočenika, koje očito nije posmatrao kao opasnost, obzirom da isti nisu bili vezani, te da su dva zatočenika sjedila iza njegovih leđa.

111. Vijeće navedeni postupak optuženog ne može posmatrati u kontekstu zatvaranja, odnosno teškog oduzimanja slobode, imajući u vidu činjenicu da je radnja lišavanja slobode zatočenih lica već ranije počinjena, obzirom da su u objekat u Čavarinama već bila smještena lica, kojima je bio dodijeljen status zatočenika ili zarobljenika.

112. U smislu kriterija za krivičnu odgovornost optuženog, Vijeće nije moglo, van razumne sumnje, utvrditi da je optuženi smjestio navedena lica u zatočenički objekat, obzirom na činjenicu da isti nije imao nikakva ovlaštenja u smislu prihvatanja lica. Također, Vijeće, na osnovu izjava svjedoka, zaključuje da je optuženi kao komandir straže, imao

25 Transkript saslušanja svjedoka Fikreta Sirće od 13.04.2016. godine

47

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

samo dvije osnovne dužnosti, a to su bile dovoženje hrane i raspored stražara, dok isti nije bio dužan da kontroliše zakonitost lišavanja slobode ovih lica, odnosno da preduzima radnje u pravcu rješavanja pravnog statusa zatvorenih lica ili da ista lica izmješta na neku drugu, uslovniju, lokaciju.

113. S druge strane, većina svjedoka navela je da su stražari bili korektni i da su neke od njih lično poznavali.

114. Činjenica je da optuženi Pržulj Nenad nije određivao ni sastav straže, a imajući u vidu njegov iskaz iz istrage u svojstvu osumnjičenog, u kojem kaže: “…Stražari koje sam spomenuo ranije i koji su stražarili u zatvoru u osnovnoj školi u Sokocu, premješteni su u zatvor u Čavarine. Pored njih, meni je Kovačević Mile rekao da ću dobiti još tri stražara i to: Paunić Iliju, Samardžić Gorana zv. Dido i Marković Milana, što je tako i bilo.”26

115. Opšte dužnosti komandira straže sadržana su u tački 364. Pravila službe oružanih snaga, a koja Pravila su uložena kao dokaz Tužilaštva BiH broj T-3527, te ni jedna od dužnosti komandira straže ne podrazumijeva bilo kakav dodir sa zatočenicima ili uslovima u određenom zatočeničkom objektu, nego se iste uglavnom odnose isključivo na spoljašnje obezbjeđenje čuvanog objekta, a što proističe i iz svjedočenja stručnog svjedoka Tužilaštva BiH, Vahida Karavelića.

116. Odbrana je osnovano ukazivala na to da pojam “zatočenički objekat” kao takav nije bio definisan Pravilima službe, kao ni Uputstvom o postupanju sa zarobljenim licima28. Međutim, kako odbrana ističe, a Vijeće cijeni osnovanim, ukoliko se pod zatočeničkim objektom smatra logor za ratne zarobljenike, iz pomenutog dokaza odbrane, evidentno je da je postojala regulative u kontekstu zarobljenih lica, pa je u tačkama 1-4 Uputstva regulisana odgovornost za zarobljavanje do dolaska u logor za ratne zarobljenike, dok iz analize preostalog dijela Uputstva proizilazi odgovornost komandanata za organizaciju i smještaj ratnih zarobljenika. Također, analizom navedenog dokumenta, jasno se može

26 Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Nenada Pržulja, broj T20 0 KTRZ 0000727 05 od 08.05.2012. godine, strana 7. 27 Pravila službe oružanih snaga, Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, broj IV U-2/3, 1985. godina, strana 156. 28 Dokaz odbrane broj O-17

48

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

zaključiti da u ovom kontekstu nisu bile predviđene odgovornosti komandira straže i upravnika, iz kojih bi se mogla crpiti de facto ovlaštenja.

117. Obzirom da Tužilaštvo BiH nije predočilo ni jedan materijalni dokaz koji bi išao u korist onoga što se optuženom u ovom dijelu stavlja na teret, Vijeće je, cijeneći isti u vezi sa iskazima svjedoka Mlađena Grujića, Mlađena Neškovića, Milanka Mumovića i Arsena Baševića, kao i već pomenutim materijalnim dokazima – Pravilom službe i Uputstvom o postupanju sa zarobljenim licima, poklonilo vjeru iskazu optuženog, datom u svojstvu osumnjičenog tokom istrage u ovom predmetu. Naime, Vijeće zaključuje da je svim izvedenim dokazima, potvrđena naveden iskaz, u kojem je optuženi naveo da je njegov zadatak bio raspoređivanje straže i dovoženje hrane zatvorenicima i stražarima u zatvoru, te se istom nikako na teret ne mogu staviti nehumani uslovi koji su bili u logoru, kao ni držanje zatočenih lica u činjeničnom i pravnom smislu.

118. Na osnovu svega navedenog, kao i činjenice da Tužilaštvo nije predočilo ni jedan materijalni dokaz koji potvrđuje da je optuženi Nenad Pržulj zaista bio upravnik pomenutog zatočeničkog objekta u Čavarinama, te da, obavljajući dužnost komandira straže, u skladu sa Pravilom službe oružanih snaga, nije bio ni nadležan da obavlja poslove upravnika, Vijeće je istog oslobodilo od optužbe za navedenu tačku optužnice.

Tačka 2. izreke presude

119. Ovom tačkom optužnice optuženom je stavljeno na teret da je izvršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva na području opštine Sokolac na nacionalnoj i vjerskoj osnovi i to nesprječavanjem premlaćivanja zatočenih civila Osme Ibrahimovića zv. Kaba i Ibrahima Bijelića zv. Brajko od strane stražara Milana Markovića i nepoznatih srpskih vojnika. Na okolnosti ove tačke svjedočili su svjedoci Hasan Dugić, Safet Mulavdić, Mehmed Plećan, Bajro Kundak, Fikret Sirćo, Safet Gagula i mnogi drugi, te su izvedeni i brojni materijalni dokazi.

120. Vijeće će se, prije svega, kratko osvrnuti na radnje izvršenja koje se optuženom u ovom dijelu stavljaju na teret, odnosno na elemente Zločina protiv čovječnosti drugim nečovječnim djelima, suprotno temeljnim pravilima međunarodnog prava (član 172. stav 1. tačka k) KZ BiH)

49

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

121. Druga nečovječna djela uključuju zločine protiv čovječnosti koji nisu specifično obuhvadeni statutima MKSJ i MKSR, ali nose srazmjernu težinu. Elementi drugih nečovječnih djela obuhvataju:

 činjenje ili nečinjenje slične težine kako i kod ostalih navedenih djela;  činjenje ili nečinjenje su prouzrokovali tešku duševnu ili tjelesnu bol ili povredu ili se smatraju  teškim napadom protiv ljudskog dostojanstva; i  činjenje ili nečinjenje izvršeno je hotimično od strane osobe, odnosno osoba za koje optuženi snosi  krivičnu odgovornost29

122. U Rimskom statutu, postoji i prag prema kojem ostala nečovječna djela moraju:

biti sličnog karaktera kao i ostala osnovna djela; i

prouzrokovati veliku patnju ili teške tjelesne povrede ili povrede duševnog odnosno tjelesnog zdravlja.30

123. Kako bi se ocijenila težina nekog nečovječnog djela ili propusta, neophodno je imati na umu sve činjenične okolnosti određenog predmeta. Te okolnosti mogu uključivati karakter činjenja ili nečinjenja, kontekst u kojem je djelo počinjeno, osobne okolnosti vezane za žrtvu, uključujući njenu starost, spol i zdravstveno stanje, kao i tjelesne, duševne i moralne posljedice do kojih je to djelo odnosno propust dovelo u odnosu na žrtvu.31

124. Kod počinitelja mora postojati umišljaj da učini nečovječne radnje. U trenutku činjenja, odnosno nečinjenja, počinitelj je imao namjeru da nanese tešku tjelesnu i duševnu patnju ili da počini težak napad na ljudsko dostojanstvo žrtve, ili je znao da će

29 Kordić i drugi, Presuda Žalbenog vijeda, par.117; Galić, Prvostepena presuda, par. 152; Vidjeti također Naletilić i drugi, Prvostepena presuda, par. 247; Kayishema, Prvostepena presuda, par. 150-1, 154; Akayesu, Prvostepena presuda, par. 585. 30 Rimski statut, čl. 7(1)(k). 31 Galić, Prvostepena presuda, par. 153; Krnojelac, Prvostepena presuda, par. 131; Čelebići, Prvostepena presuda, par. 536; Kunarac i drugi, Prvostepena presuda, par. 501.

50

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

njegovo činjenje, odnosno nečinjenje vjerovatno prouzrokovati tešku tjelesnu i duševnu patnju ili težak napad na ljudsko dostojanstvo žrtve. Nije nužno da je optuženi smatrao da su njegove radnje „nečovječne“.32

125. Iz iskaza svjedoka Dugić Hasana, koji je izjavio da je upoznao Osmu Ibrahimovića zv. Kaba po dolasku u logor, proizilazi da je optuženi jedne noći bio u objektu, iako je to za svjedoka bilo sasvim neuobičajeno, obzirom da je isti dolazio samo u toku dana kada bi dovozio hranu, koje prilike je ušao u hodnik i iz prostorije u kojoj je boravio svjedok, prozvao Kabu, ali da ne zna ko je istog odveo na sprat, gdje su Kabu tukli, čije jauke su čuli u prizemnoj prostoriji. Sjeća se da su Kabu nakon nekih sat vremena vratili u prostoriju, bio je krvav, s cigarom u ustima, nakon čega je pao u nesvijest. Navodi da mu je isti naredni dan pričao da su ga premlatili stražar Milan Marković, Nenad Pržulj i još neki nepoznati vojnici koji su ga ispitivali i primoravali da prizna, te mu je rekao da mu je neko žiletom sjekao lice da bi priznao da je bio u nekom napadu, kao i da je optuženi bio prisutan na spratu kada je Kaba bio premlaćivan. Nakon izvjesnog vremena, navodi da su ponovo tražili Kabu, da je i tada bio prisutan optuženi, kao i TV ekipa, te da su ga vodili negdje van objekta, gdje su ga zadržali jedan do dva sata, pa kad su ga vratili, Kaba je rekao da su ga tukli i tjerali da prizna, a da on ništa nije uradio, kojom prilikom kod Kabe nije vidio povrede.

126. Svjedok Mulavdić Safet naveo je da su Osman, Kabin otac i Kaba najviše tučeni, da je s Kabom bio u prostoriji, te da su ga jednom vodili na sprat, odakle je čuo jauke, da se Kaba nakon toga vratio onesviješćen, kao i da su stražari tukli Brajku Bijelića, a što mu je lično Bijelić i pričao, kao i da mu je pričao da je optuženi dovodio ljude koji nisu bili stražari.33

127. Svjedok Mehmed Plećan, koji je također bio u prostoriji zajedno s Kabom, naveo je da je Kaba izvođen skoro svaki dan, te da ga je jedne prilike tukao vojnik s bajonetom, da je nakon premlaćivanja Kaba bio „izubijan“, oko mu je krvarilo, nije bio pri svijesti, najviše su ga tukli Milan Marković i optuženi, a zna i da je Brajko Bijelić izvođen na sprat, gdje su, po kazivanju oštećenog Bijelića, prilikom njegovog premlaćivanja bili prisutni Nenad Pržulj i Milan Marković. U toku unakrsnog ispitivanja od strane odbrane optuženog, na pitanje ko

32 Čelebići, Prvostepena presuda, par. 543.

51

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

je otvorio vrata kad je izvođen Kaba, svjedok navodi da je to uradio Milan Marković, te da u tom momentu ne vidi optuženog, kao i da je Marković inače izvodio zatočenike i da nije bio korektan prema njima.34

128. Da je Kaba izvođen i tučen, potvrdio je i svjedok Bajro Kundak, koji je rekao da zna da su izvodili Kabu na sprat, gdje su ga tukli. Misli da se to redovno dešavalo, da nije prolazilo 4-5 dana da ga neko ne izvede na sprat, te ga gore “mlate”, ali da ne zna ko ga je izvodio. Sjeća se jedne prilike kada je došao nazad u prostoriju, bio je udaren nožem po čelu, imao je krvavu cigaru u ustima, nakon čega je pao u nesvijest. Zna da su optuženog pominjali ljudi iz Olova, među kojima Dugić, Plećan i Sirćo, koji su govorili da ih je on dovezao u Čavarine.35

129. Svjedok Safet Gagula, naveo je kako je poznavao stražara Milana Markovića, koji je bio stražar i na Sokocu, te da je jedne prilike u hodniku škole u Sokocu prepoznao glas optuženog Nenada Pržulja, koji je stražaru Markoviću, nakon što je ovaj tukao Bajru Kundaka, istom rekao da ga više ne tuče, kao i da je jedino stražar Marković u Čavarinama tukao zatočenike i da je često dolazio pijan. S tim u vezi, Vijeće je cijenilo i navode ovog svjedoka, koji je bio dugogodišnji radni kolega optuženog, a koji je za optuženog istakao da misli da nikad nikog u životu nije udario. Zna da je najviše izvodio Kabu, kao i da su ga izvodili i neki vojnici iz Ilijaša i odvodili na sprat, gdje su ga pretukli, pa kada se Kaba vratio, vidio mu je krv na čelu i rukama. Nakon razgovora s Kabom, isti mu je rekao da ga terete da je bio snajperista, a da su ti vojnici koji su ga pretukli bili iz Ilijaša, odakle je i njegov otac. Sjeća se da mu je Kaba također pričao da je prilikom zarobljavanja na Sokocu sječen žiletom.

130. I svjedok Rašid Bajrić, koji je bio u prostoriji u kojoj je bio i Kaba, naveo je da je stražar Milan Marković u Čavarinama najčešće izvodio i premlaćivao Kabu, a da je jedne prilike Kabu izveo neki crni vojnik i odveo u prostoriju iznad one u kojoj su boravili zatočenici, odakle su se čuli jauci, nakon čega je Kaba vraćen u prostoriju, kada je vidio povrede na njegovoj glavi, krvario je i pao u nesvijest. Također se sjeća da je te prilike vidio optuženog kako se sakrio iza vrata u hodniku.

33 Transkript saslušanja svjedoka Safeta Mulavdića od 11.05.2016. godine 34 Transkript saslušanja svjedoka Mehmeda Plećana od 11.05.2016. godine 35 Transkript saslušanja svjedoka Bajre Kundaka od 27.04.2016. godine

52

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

131. Na navedenu okolnost, postupajući tužilac Tužilaštva BiH pročitao je iskaze preminulih svjedoka, od kojih se ističe iskaz svjedoka Mustafe Sokolovića36 koji je naveo da je u logoru u Čavarinama “bilo premlaćivanja, a najviše batina dobili su Ibrahimović Osmo iz Srednjeg i njegov sin Osmo, a Osmo mi je kasnije pričao da ga je tukao Arsić Stojko iz Srednjeg.” Ovaj iskaz potvrđuje iskaz svjedoka Safeta Gagule, koji je naveo da mu je Kaba pričao da su ga tukli vojnici iz Ilijaša, odakle je bio njegov otac, u kojoj izjavi svjedok Mustafa Sokolović identifikuje po imenu Stojko Arsić, koji je bio iz Srednjeg.

132. Za Vijeće nije sporno da je Osmo Ibrahimović zv. Kaba često izvođen i premlaćivan, međutim, ono što je sporno jeste činjenica da je Tužilaštvo u činjeničnom opisu ove tačke optužnice navelo dva odvojena događaja, koja se odnose na zlostavljanje Osme Ibrahimovića i Ibrahima Bijelića zvanog Brajko. Naime, u jednom dijelu ove tačke optužnice, optuženom se stavlja na teret da nije spriječio premlaćivanje zatvorenih civila Osme Ibrahimovića i Ibrahima Bijelića od strane stražara Milana Markovića i nepoznatih sprskih vojnika, kojom prilikom je Kaba zadobio posjekotine po licu i glavi i izgubio svijest, a zatočenik Ibrahim Bijelić fizičke i duševne bolove, a da je optuženi bio prisutan u hodniku, kao i u prostoriji u kojoj su tučeni. U vezi navedenog, Vijeće nije moglo ni čuti iskaz oštećenog Kabe, obzirom da se isti još uvijek vodi kao nestao, te samim tim je moralo donijeti odluku na osnovu iskaza posrednih svjedoka, kojima je oštećeni navodno ispričao šta mu se dešavalo nakon što je izveden iz prostorije u kojoj su boravili zatočenici.

133. Kada je u pitanju dio činjeničnog opisa ove tačke optužnice koji se odnosi na premlaćivanje Ibrahima Bijelića zvanog Brajko, Vijeće ističe da na ovu okolnost nije imalo uvjerljivih dokaza koji bi potvrdili inkriminacije koje se odnose na ovog oštećenog, osim svjedoka Safeta Mulavdića koji je samo kratko naveo da mu je Bijelić pričao da je tučen i svjedoka Mehmeda Plećana, koji je, kako je već istaknuto, naveo da je isti izvođen. U vezi s tim, Vijeće je cijenilo i iskaz preminulog svjedoka Hurema Murtića, koji se nalazio zajedno u prostoriji sa Ibrahimom Bijelićem, a koji je istakao da su “u ovom logoru srpski vojnici najviše tukli Ibrahimović Osmu i njegovog sina Osmana”37 Vijeće u ovom slučaju nije moglo pokloniti vjeru iskazu svjedoka Safeta Mulavdića, koji je čak naveo da je

36 Zapisnik o saslušanju svjedoka Mustafe Sokolovića, broj 17-14/3-1-93/06 od 14.09.2006. godine – dokaz Tužilaštva BiH broj T-13

53

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

optuženi lično tukao Ibrahimoviće i Bijelića, iz razloga što su svi ostali svjedoci izjavili da su Ibrahimovića tukli stražar Marković i drugi nepoznati vojnici. Vijeće također primjećuje da ovaj svjedok, kao i svjedok Hasan Dugić, koji su svjedočili u krivičnom predmetu koji se vodio pred Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu protiv optuženog Milana Markovića, po potvrđenoj optužnici od 27.05.2011. godine38, a koji je u međuvremenu prekinut radi neuračunljivosti optuženog39, u ovom kontekstu tada nisu ni pominjali ime optuženog Nenada Pržulja, pa kada ih je odbrana u toku unakrsnog ispitivanja upitala koji je razlog za to, isti su naveli da ih niko za Pržulja nije ni pitao, a svjedok Safet Mulavdić rekao je da, kada svjedoči o Markoviću, ne pominje Pržulja i obrnuto, dok je svjedok Hasan Dugić na tu okolnost izjavio kako mu optuženi Pržulj tada nije bio bitan.

134. Svjedok Tužilaštva BiH, Izudin Hećo, također je svjedočio na okolnosti prisustva optuženog u logoru i izvođenja oštećenih. U vezi s tim, svjedok je naveo da se sjeća da je jednom izvođen Mustafa Sokolović, kao i da je svjedok jedne prilike izveden, zajedno s rođakom Elvirom, ali da su dali samo lične podatke, kojom prilikom su im bile vezane oči, nakon čega su vraćeni u prostoriju. Svjedok se također sjeća da je jednom vidio kada je izvođen Osmo Ibrahimović zvani Kaba, te je vidio, kada se ovaj vratio nazad u prostoriju, da je imao posjekotinu iznad šake i da se onesvijestio.40

135. Iz iskaza oštećenih muškaraca koji su bili zatočeni u logoru u Čavarinama, Vijeće je utvrdilo da su tu bile zatočene i dvije žene: Sema Mujanović i Zemka Pašić, koje su bile smještene u prostoriji u kojoj je bio i Ibrahim Bijelić. U vezi s tim, Vijeće je cijenilo iskaz preminule svjedokinje Seme Mujanović 41 i iskaz svjedokinje Zemke Pašić, dat na glavnom pretresu, u kojima ni jedna od svjedokinja ne pominje Ibrahima Bijelić, dok Zemka Pašić nije ni čula za optuženog Nenada Pržulja.42

37 Zapisnik o saslušanju svjedoka Hurema Murtića, broj 17-04/2-04-2-415/06 od 25.07.2006. godine – dokaz Tužilaštva BiH broj T-12 38 Optužnica Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu, broj T17 0 KTRZ 0000810 10 od 27.05.2011. godine - dokaz odbrane O-1-10 39 Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 14 0 K 001247 11 K od 14.10.2013. godine – dokaz odbrane broj O-1-9 40 Transkript saslušanja svjedoka Izudina Heće od 23.06.2016. godine 41 Zapisnik o saslušanju svjedoka Seme Mujanović, broj 17-04/2-04-2-94/07 od 30.01.2007. godine – dokaz Tužilaštva BiH broj T-11 42 Transkript saslušanja svjedoka Zemke Pašić od 14.09.2016. godine

54

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

136. Suprotno od ovih iskaza, svjedoci Meho Kehić, koji je u međuvremenu preminuo i čiji je iskaz pročitan43 i svjedok Bego Mulavdić 44, navodili su da su Kabu izvodili svakog dana i premlaćivali, dok je svjedok Meho Kehić naveo i da su iz njegove prostorije najviše izvodili Ibrahima Bijelića.

137. Odbrana se u svojoj završnoj riječi osvrnula na kredibilitet svjedoka Bege Mulavdića, za kojeg smatra da je lažno svjedočio, obzirom da je isti, kako to odbrana ističe, “impozantno” svjedočio na glavnom pretresu, navodeći da je “jedan dan tučen Kaba, drugi dan Bijelić, naizmjenično i svaki dan su dolazili krvavi i pretučeni nakon što ih poziva Pržulj”, u vezi koga je uložila materijalni dokaz koji se odnosi na činjenicu da je ovaj svjedok odbio da svjedoči u predmetu protiv Milana Markovića, koji se vodio pred Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu.45

138. Obzirom da su iskazi svjedoka u pogledu navoda da je oštećeni Ibrahim Bijelić zvani Brajko tučen, kontradiktorni jedni drugima, a imajući u vidu činjenicu da su svi navedeni svjedoci bili u jednoj prostoriji, te da su morali vidjeti izvođenje oštećenog i povrede koje je isti navodno imao nakon što bi se vratio u prostoriju ukoliko se isto i desilo. Na osnovu ovakvih iskaza svjedoka, a obzirom da Vijeće nije imalo bilo kakav iskaz oštećenog Bijelića, nije moglo, van razumne sumnje, utvrditi da je isti izvođen iz prostorije i tučen u prostoriji na spratu, kao i da je zbog toga zadobio fizičke i psihičke bolove, odnosno nije moglo dovesti u vezu inkriminacije koje se u ovom dijelu optuženom stavljaju na teret i nastale posljedice.

139. Vijeće nije moglo utvrditi ni stepen povreda koje su zadobili oštećeni, iz kojeg razloga nije moglo ni donijeti zaključak o tome da li je došlo do nanošenja velikih patnji ili ozbiljne fizičke povrede i narušenja zdravlja oštećenih.46

43 Zapisnik o saslušanju svjedoka Mehe Kehića, broj 17-04/2-04-2-668/06 od 10.10.2006. godine – dokaz Tužilaštva BiH broj T-14 44 Transkript saslušanja svjedoka Bege Mulavdića od 06.07.2016. godine 45 Dokaz odbrane broj O-1-13 46 Vijeće se u ovom dijelu poziva na stav Apelacionog vijeća u predmetu Suda BiH broj S1 1 K 05589 11 Kžk od 05.07.2011. godine Radoje Lalović i dr., par. 225 u kojem je navedeno: “Dakle, vijeće ne spori da su se određena premlaćivanja dešavala i u periodu relevantnom za tačku 2c) optužnice. Međutim, da bi se mogla utvrditi krivica optuženog Soniboja Škiljevića za navedene radnje, Tužilaštvo je moralo, obzirom da optuženog nije ni teretilo kao direktnog počinioca navedenih zlostavljanja, dokazati ko su počinioci istih, da bi se eventualno mogao utvrđivati nexus između radnji optuženog i tih premlaćivanja. Nadalje, Tužilaštvo je, po ocjeni ovog vijeća propustilo dokazati da je optuženi znao za navedena premlaćivanja. Naime, temeljiti zaključak da je optuženi Škiljević znao da su premlaćivanja vršili stražari KP doma, kojima je bio nadređeni,

55

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

140. U drugom dijelu činjeničnog opisa ove tačke optužnice, optuženom se stavlja na teret da je tačno neutvrđenog dana krajem 1992. godine bio prisutan u hodniku zatočeničkog objekta kada je iz prostorije izveden Kaba i odveden izvan zatočeničkog objekta u jednu od učionioca OŠ, gdje je u njegovom prisustvu i prisustvu TV ekipe i nekoliko stražara, Kaba premlaćivan prilikom ispitivanja, kojom prilikom je zadobio fizičke i psihičke bolove, a što je optuženi, zbog pozicija koje je vršio, bio dužan da spriječi.

141. Kada je u pitanju činjenični navod u odnosu na to da se optuženi prilikom prvog izvođenja Kabe nalazio u hodniku, odnosno bio prisutan u prostoriji u kojoj je isti premlaćivan, Vijeće nalazi nespornim iskaze svjedoka koji su to i naveli. Međutim, kada je u pitanju navod da isti nije spriječio navedeno zlostavljanje oštećenih, a da je mogao i morao, obzirom na funkciju koju je obavljao, Vijeće je u ovom slučaju cijenilo i izjavu samog optuženog, datu u toku istrage, a čiju izjavu je, Tužilaštvo BiH predložilo kao svoj dokaz i istu nakon čitanja uložilo u spis, te se i u svojoj završnoj riječi pozvalo na navode optuženog u vezi konkretnog događaja. U navedenoj izjavi, optuženi sam ističe da je jedne prilike vidio kada nepoznati vojnik, koji je navodno došao da ispituje jednog zatočenika po imenu Kaba, istog udario kutlačom u predio glave, čemu se optuženi kao komandir straže usprotivio i spriječio dalje udaranje, te je isto odmah prijavio nadređenom Milu Kovačeviću, koji mu je rekao da će se raspitati u komandi da li je neko od nadležnih odobrio ispitivanje zatočenih civila.

142. U ovom dijelu, Vijeće je cijenilo i navode odbrane u vezi svjedočenja svjedoka Hasana Dugića, koji je na iste okolnosti svjedočio pred Okružnim sudom u Istočnom

isključivo na činjenici što je on u inkriminisanom periodu bio upravnik, je po ocjeni ovog vijeća paušalno i bez utemeljenja na dokazima. Obzirom da je riječ o krivičnom djelu koje može biti počinjeno isključivo sa umišljajem, Tužilaštvo je navedenu svjesnu komponentu počinjenja djela bilo dužno dokazati van razumne sumnje, na temelju izvedenih dokaza, a ne samo takvo navodno znanje navesti u optužnici. Tačnije, Tužilaštvo je bilo dužno dokazati da je premlaćivanje i drugi vidovi zlostavljanja, kao actus reus mučenja, bilo obuhvaćeno mens rea-om optuženog Škiljevića. Takav zaključak međutim ne proizilazi iz izvedenih dokaza, posebno ako se ima u vidu da od strane Tužilaštva, kroz dokazni postupak, nisu identifikovani počinioci navedenih zločina, a iz iskaza samih oštećenih (Josip Sogović, Džemal Arnautović) proizilazi da se Škiljeviću, ni na njegov direktan upit, nisu žalili na povrede, cijeneći doduše da je iste mogao primjetiti zbog njihovog opšteg stanja. Navedeno, međutim, predstavlja subjektivni stav i mišljenje ovih svjedoka, a što nije dovoljno za zaključak u stepenu izvan razumne sumnje, da je optuženi Škiljević znao da su premlaćivani i tim više, da su ta premlaćivanja eventualno mogla biti počinjena od stražara KP doma, kojima je bio nadređen, na temelju koje činjenice bi se mogla razmatrati njegova krivica. Osim toga, Tužilaštvo je bilo u obavezi da dokaže vrstu, stepen i težinu povreda kod oštećenih, a u cilju dokazivanja da su premlaćivanja i zlostavljanja dosegla nivo mučenja, ali je to propustilo učiniti.”

56

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

Sarajevu, navodeći da su Kabu “izveli jednom gore, Marković je bio tada gore na spratu, čuli smo pomagnjaviju i udarce, kad se vratio, otvorili su vrata i samo su ga gurnuli, stvarno mu je zapaljena cigara, sav krvav pao je koliko je dug, tada su Marković i ko je još s njim bio, on to dobro zna, sjekli su ga s nesučim, lice mu je bilo kao žilet, kao nož, ne znam šta je, pitali smo ga ko je, on je rekao Marković i još neki ljudi…”47, što se u bitnom razlikuje od onog što je svjedok rekao na glavnom pretresu u ovom predmetu, a imajući u vidu činjenicu da je i tada dobro poznavao optuženog Nenada Pržulja, obzirom da mu je isti bio razrednik u školi, te da je bio dužan, ukoliko je istog zaista i vidio ili čuo da je i on bio prisutan, pomenuti kao jednu od osoba koje su bile s Milanom Markovićem. Zbog navedenog, Vijeće je cijenilo ovaj iskaz u skladu sa drugim dokazima na navedene okolnosti, na osnovu čega nije ni moglo donijeti drugačiju odluku.

143. U vezi navodnog prisustva optuženog u hodniku zatočeničkog objekta, na osnovu iskaza svjedoka se jasno zaključuje da isti tu nije sve vrijeme bio prisutan, jer je njegova obaveza bila da dva puta doveze hranu, ujutro i navečer, te je prisustvovao kada su dolazili izvjesni oficiri, kako to neki svjedoci navode i prilikom razmjene zatočenika iz objekta.

144. Također, Vijeće poklanja vjeru iskazu optuženog, cijeneći istu u vezi sa iskazima drugih svjedoka na ove okolnosti, te zaključuje da optuženi i jeste jedne prilike postupio kako je i trebao da postupi jedan komandir straže u takvoj situaciji, odnosno da isto spriječi i prijavi nadređenom, te da nije imao nikakve dalje nadležnosti, a koje su u nadležnosti komandira straže. Vijeće je već ranije, u obrazloženju tačke 1. izreke presude iznijelo stav u pogledu dužnosti upravnika koja se optuženom stavlja na teret, tako da se ovdje osvrnulo samo na ulogu optuženog kao komandira straže i njegovu nadležnost u datoj situaciji.

145. U vezi odvođenja oštećenog Kabe u prostorije škole nedaleko od zatočeničkog objekta, kojem je, prema navodima optužnice, prisustvovala i izvjesna TV ekipa, Vijeće je, kao jedini dokaz imalo iskaz svjedoka Hasana Dugića, koji je jedini naveo da se sjeća da su jedne prilike ponovo tražili Kabu, da je i tada bio prisutan optuženi, kao i TV ekipa, te da su ga vodili negdje van objekta, gdje su ga zadržali jedan do dva sata, pa kad su ga vratili,

47 Odbrana je citirala dio transkripta sa glavnog pretresa iz predmeta protiv optuženog Milana Markovića, koji

57

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

Kaba je rekao da su ga tukli i tjerali da prizna, a da on ništa nije uradio, kojom prilikom kod Kabe nije vidio povrede. Uzimajući u obzir da Vijeće nije imalo iskaz oštećenog kao jedinu osobu koja bi mogla na najvjerodostojniji način predočiti ono što je doživio, niti je isti moglo imati, iz razloga što se isti još uvijek vodi kao nestala osoba, te da ima iskaz samo jednog svjedoka kojem je od strane oštećenog ispričano da je isti bio tučen i ispitivan, ali i činjenicu da taj isti svjedok na oštećenom nije vidio povrede prilikom povratka u zatočeničku prostoriju, koje povrede su morale biti vidljive, obzirom da se u činjeničnom opisu ove tačke navodi da je Kaba premlaćivan od strane nekoliko stražara.

146. Ovo Vijeće nije našlo ni jedan subjektivni niti objektivni dokaz koji bi na bilo koji način ukazivao na to da je optuženi Nenad Pržulj znao da su stražari, koje je on raspoređivao na stražu, činili navedene zločine, obzirom na činjenicu da nije bio prisutan kada su se ista dešavala, osim kritične prilike kada je, kao što je i sam priznao, prijavio zlostavljanje Osme Ibrahimovića zvanog Kaba komandi, odnosno nadređenom Milu Kovačeviću, a što i jeste dužnost komandira straže u takvoj situaciji.

147. Vijeće, u konkretnom slučaju, na osnovu izjava saslušanih svjedoka i drugih provedenih dokaza, nije moglo donijeti zaključak o krivičnoj odgovornosti optuženog, te je istog, vodeći se principom in dubio pro reo, oslobodilo od optužbe.

Tačka 3. izreke presude

148. Posljednjom tačkom optužnice, optuženom Nenadu Pržulju na teret je stavljeno da je izvršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva na području opštine Sokolac na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, počinjenog pomaganjem u prisilnom nestanku zatočenih civila Osme Ibrahimovića zv. Kaba, Osmana Ibrahimovića, Sejde Karića, Hasiba Žige, Hamdije Šenderovića i Planinka Imamovića. Na ovu tačku optužnice saslušani su svjedoci kao i na dvije prethodne tačke.

149. Vijeće će se, prije svega, kratko osvrnuti na radnje izvršenja koje se optuženom u ovom dijelu stavljaju na teret, odnosno na elemente Zločina protiv čovječnosti prisilnim

je svjedočio pred Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu dana 11.10.2011. godine, strana 10.

58

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

nestankom osoba, suprotno temeljnim pravilima međunarodnog prava (član 172. stav 1. tačka i) KZ BiH).

150. Obzirom da se optuženi ovom tačkom tereti za prisilni nestanak oštećenih/nestalih Osme Ibrahimovića zv. Kaba, Osmana Ibrahimovića, Sejde Karića, Hasiba Žige, Hamdije Šenderovića i Planinka Imamovića, Vijeće se osvrnulo na međunarodnu i domaću pravnu regulativu ovog pitanja. Tako aktuelni izvori međunarodnog prava daju definiciju prisilnog nestanka kao zločina protiv čovječnosti, a Generalna skupština UN-a je 1992. godine usvojila Deklaraciju o zaštiti svih lica od prisilnog nestanka, u kojoj se u trećem stavu preambule navodi da „prisilni nestanak ugrožava osnovne vrijednosti svakog društva koje je posvećeno vladavini prava, ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te sistematska praksa takvih djela ima prirodu zločina protiv čovječnosti.“48

151. Također, članom 2. Međunarodne konvencije o zabrani prisilnog nestanka osoba, čije je potpisnica i BiH49, propisano je da:

„prisilni nestanak znači hapšenje, pritvor, otmicu ili bilo koji drugi oblik lišenja slobode od strane predstavnika države ili od strane bilo kojih lica ili grupa lica koji rade po ovlašćenju države, uz podršku države ili uz njenu prećutnu saglasnost, odbijajući pri tome da priznaju da je lice lišeno slobode ili tajeći sudbinu ili mjesto boravka nestalog lica, čime se to lice stavlja izvan pravne zaštite“.

152. Navedeni stav prihvaćen je i u domaćem krivičnom zakonodavstvu, pa tako član 172. u stavu 1. pod tačkom i) propisuje djelo „prisilni nestanak osoba“ u okviru zločina protiv čovječnosti, čiji elementi se ogledaju u sljedećem:

 da postoji radnja hapšenja, otimanja ili pritvaranja osoba;  da je djelo počinjeno uz pristanak i podršku države ili političke organizacije;  da je počinitelj odbio da pruži informaciju o sudbini ili o mjestu gdje se nalaze odvedene osobe;

48 Rezolucija Generalne skupštine 47/133, Un doc. A/RES/47/133, 18.12.1992. godine 49 Međunarodna konvencija o zaštiti svih osoba od prisilnih nestanaka potpisana je od strane BiH 6. februara 2007. godine, a ratifikovana 30.03.2012. godine;

59

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

 da ima namjeru da takve osobe ukloni od zaštite zakona na duže vrijeme.

153. Vijeće je utvrđeno činjenično stanje podvelo pod navedene zakonske elemente djela prisilni nestanak osoba.

154. Naime, prisilni nestanak osoba postoji kada je izvršilac uhapsio, pritvorio ili oteo jednu ili više osoba ili je odbio priznati hapšenje, pritvor ili otmicu, odnosno dati informacije o sudbini ili boravištu te osobe. Nakon što poduzme samu radnju prisilnog nestanka, takvo njegovo postupanje praćeno je odbijanjem priznanja da je oduzeta sloboda ili uskraćuje obavijesti o sudbini ili boravištu te osobe ili kad odbijanju prethodi, ili je ono praćeno, lišavanjem slobode. Dakle, između izvršenja radnje prisilnog nestanka, i trećeg elementa iz definicije djela (da je počinitelj odbio da pruži informaciju o sudbini ili o mjestu gdje se nalaze odvedene osobe), postoji kauzalna povezanost, tj. odbiti priznati sudbinu nestale osobe, odnosno uskratiti informacije o toj okolnosti, može učiniti osoba koja je, prethodno, nestalu osobu lišila slobode, pritvorila ili uhapsila. S tim u vezi, Vijeće je utvrdilo da kako sam optuženi i nije poduzeo radnju prisilnog nestanka, da isti nije mogao ni uskratiti informaciju o takvom postupanju.

155. Cijeneći iznesenu argumentaciju u tački 1., a u vezi sa krivičnim djelom iz člana 172. stav 1. tačka e) ZKP BiH, Vijeće se već, u mnogome, osvrnulo na prvi element prisilnog nestanka osoba (radnja izvršenja djela drugo teško lišenje fizičke slobode suprotno pravilima međunarodnog prava). Naime, u osnovi prisilnog nestanka sadržana je, kao prvo, povreda slobode pojedinca, zatim takvo postupanje u pravilu je praćeno torturom odnosno nehumanim postupcima, i na koncu, u sebi sadrži napad na život pojedinca.

156. S druge strane, nesporno je da je optuženi bio pripadnik VRS, što je navedeno i potkrijepljeno i u okviru paragrafa 74. presude.

157. U činjeničnom opisu navedeno je da je u toku noći 15. marta 1993. godine, nakon što je sa nekoliko pripadnika vojne policije 2. Romanijske MTBR Sokolac, došao do zatočeničkog objekta, zajedno sa nekoliko stražara, učestvovao u izvođenju navedenih zatočenika, tako što je otvorio vrata i sa spiska dobijenog od pripadnika vojne policije, pročitao imena zatočenih civila, zatim im naredio da izađu iz prostorija, pod izgovorom da će biti pušteni na slobodu, a zatim ih bez odgovarajuće dokumentacije o otpuštanju zatočenih civila i bez prisustva ovlaštenih lica za razmjenu, predao pripadnicima vojne 60

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

policije, koji su ih u vojnom vozilu odvezli u nepoznatom pravcu, od kada im se gubi svaki trag, pa se i dalje vode kao nestale osobe.

158. Svjedoci Tužilaštva BiH potvrdili su da su jedne noći vidjeli kada je došlo vojno vozilo ispred zatočeničkog objekta, te da je Pržulju dat spisak imena, koji je taj spisak i pročitao, nakon čega su iz jedne prostorije izvedeni Osmo Ibrahimović zv. Kaba, Hasib Žiga, Planinko Imamović i Sejdo Karić, a iz druge Osman Ibrahimović i Hamdija Šenderović, te su isti odvedeni i više se nisu vratili.

159. Tako svjedok Hasan Dugić navodi da je jedne noći došao optuženi Nenad Pržulj, da je vidio dolazak vozila, nakon čega je optuženi u hodniku pročitao imena Sejde Karića, Planinka Imamovića, Hasana Žige i Kabe iz njegove prostorije, a iz druge prostorije imena Osmana Imamovića i Hamdije (Šenderovića), nakon čega je neko iz prostorije iznio Karića i Žigu, a ostali su sami izašli, nije čuo zašto ih odvode, ali zna da se više nikad nisu vratili.

160. Svjedok Šemsudin Homarac je kritične prilike vidio, pored optuženog, i izvjesnog Gorana Tošića, kojeg je poznavao od ranije jer su išli zajedno u školu, a ispred prostorije je vidio malo vojno vozilo, nije vidio spisak kod optuženog, ali zna da je on čitao ime jednog po jednog zatočenika. Na pitanje branioca optuženog ko je bio Goran Tošić, svjedok je odgovorio da isti nije bio stražar te da on ne zna ko je odvezao tih šest lica, ali da nije vidio da ih je odvezao optuženi, kao ni da je izdavao bilo kakve naredbe stražarima.

161. Svjedok Safet Gagula naveo je kako su pomenuta lica odvedena u predvečer 11.03.1993. godine, a da je u razgovoru s bratom Hasiba Žige saznao da su oni pobijeni na Trebeviću, te da se u isti u trenutku odvođenja istih, nalazio u ćošku prostorije, kao i da nije vidio optuženog kada su odveli zatočenike, ali da on, kao komandir, treba znati šta je bilo s njima.

162. Slično su svjedočili i ostali svjedoci Tužilaštva BiH, između ostalih i: Izudin Hećo, Adil Vrabac, Rašid Bajrić, Bajro Kundak, Safet Mulavdić, Mehmed Plećan, Mirsad Plećan, Fikret Sirćo i Bego Mulavdić. Oštećeni svjedoci Ramiza Ibrahimović, sestra Osme Ibrahimovića zvanog Kaba, odnosno kćerka Osmana Ibrahimovića, zatim Sudba Karić, supruga nestalog Sejde Karića, te Ibrahim Imamović, brat Planinka Imamovića i Fikret

61

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

Žiga, sin nestalog Hasiba Žige potvrdili su da i dan-danas nemaju nikakve informacije o sudbini svojih bližnjih.

163. Vijeće podsjeća da je u činjeničnom opisu ove tačke optužnice navedeno da je optuženi spisak dobio od nekoga, te je isti i pročitao, iz čega jasno proističe da je optuženi u ovom slučaju poslužio samo kao osoba koja će pročitati spisak.

164. Na osnovu iskaza svjedoka, jasno se može zaključiti da je od strane optuženog kritične prilike pročitan spisak lica koja treba da izađu iz prostorije, a koji spisak nije sačinio optuženi, nego je isti, kao što su naveli svjedoci Milanko Mumović, Mlađen Grujić i Mlađen Nešković, ali i sam optuženi u svom iskazu u svojstvu osumnjičenog, spisak dobio od komandira vojne policije Momčila Pajića, koji je tu bio prisutan, kako isti svjedoci i navode, nakon čega su iste preuzeli vojni policajci i odvezli ih vojnim vozilom u nepoznatom pravcu, bez pratnje stražara, odnosno optuženog Nenada Pržulja.

165. U ovom dijelu, Vijeće podsjeća i već pomenuti iskaz optuženog iz istrage, u kojem je i sam optuženi naveo: “Sjećam se da sam ja samo, nakon što sam dobio spisak lica, koji mi je predao Pajić Momčilo, koji je, koliko se sjećam, radio u vojnoj policiji brigade, pročitao spisak lica koja su te prilike izašla iz zatvora. Ta lica sa spiska je preuzeo i odveo Pajić Momčilo. Ne sjećam se da li je još neko od stražara bio u momentu čitanja spiska i odvođenja zatočenika od strane Pajić Momčila, koji je zatočenike odvezao u vojnom vozilu. Vozilom je upravljao meni nepoznati vojnik. Ja se ne mogu sjetiti imena lica sa spiska, znam samo da su bila neobrijana. Ja nisam razgovarao sa Pajić Momčilom u vezi odvođenja zatočenika. Meni je Pajić rekao da se samo radi o razmjeni, dao mi spisak i ja sam sa spiska pročitao lica za razmjenu. Meni nije poznato ko je sačinio spisak sa razmjenu i ko je bio u potpisu tog pismenog akta”.50

166. Dakle, navedeni iskaz optuženog u fazi istrage potvrđen je i iskazima drugih svjedoka optužbe, odnosno stražara Mumovića i Neškovića, kao i iskazom svjedoka odbrane, stražara Arsena Baševića, te isti ničim nisu dovedeni u sumnju tokom dokaznog postupka, odnosno Vijeće smatra da Tužilaštvo nije predočilo ni jedan valjan dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti suprotan zaključak.

50 Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog, broj T20 0 KTRZ 0000727 05 od 08.05.2012. godine, strane 8-9.

62

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

167. Također, Vijeće nije moglo utvrditi ni da li se navedeni događaj desio 15.03.1993. godine, kako je to navedeno u činjeničnom opisu potvrđene optužnice, obzirom da su svjedoci navodili da se isti desio u noći 11.03.1993. godine, kao ni navod da je optuženi došao sa nekoliko pripadnika vojne policije 2. Romanijske brigade Sokolac, čiji pripadnik nije ni bio, što je već ranije utvrđeno. Nadalje, Vijeću nije jasno o kakvoj se tačno “odgovarajućoj dokumentaciji” radi, a koji navod je stavljen na teret optuženom da je bez odgovarajuće dokumentacije predao prozvana lica pripadnicima vojne policije. U vezi s tim da je isti “predao” navedena lica, Vijeće ni ovaj navod nije moglo cijeniti osnovanim, obzirom da je optuženi samo pročitao spisak lica koji mu je dat i da su nakon toga isti izašli iz prostorije.

168. Vijeće, na osnovu svega navedenog, zaključuje da Tužilaštvo BiH ni na koji način nije dokazalo da je optuženi Nenad Pržulj znao šta će se desiti sa osobama čija imena su se nalazila na spisku, koji mu je dat od strane Momčila Pajića, pripadnika vojne policije, a koji spisak je optuženi lično pročitao. U tom smislu, Vijeće ukazuje na činjenicu da su svjedoci Tužilaštva BiH naveli da je tog dana došlo vojno vozilo sa pripadnicima vojne policije, među kojima je bio i Momčilo Pajić, kao i da je isti predao već napravljeni spisak optuženom.

169. Također, svjedoci Tužilaštva BiH, stražari Milanko Mumović i Mlađen Nešković, koji su navedene prilike bili prisutni kada su lica odvedena, istakli su da je tu večer došao Momčilo Pajić i dao spisak komandiru straže, da su zatočenici sami ušli u vozilo, kao i da je stražarima te prilike rečeno da zatočenici idu na razmjenu. Sam optuženi u svojoj izjavi navodi da mu je spisak lica predao Momčilo Pajić, koji je bio u vojnoj policiji brigade, nakon čega je optuženi pročitao spisak, poslije čega su lica odvedena, kako je njemu rečeno, na razmjenu.

170. Vijeće je u ovom slučaju poklonilo vjeru iskazima navedenih svjedoka, a cijeneći iste u vezi sa iskazom stručnog svjedoka Vahida Karavelića, koji je naveo da o statusu zatočenih lica odlučuje organ bezbjednosti u jedinici koja je izvršila zarobljavanje, odnosno komandant jedinice, te je optuženog, na osnovu svega navedenog, oslobodilo od optužbe i po ovoj tački optužnice.

63

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

171. Kada je u pitanju prvo subjektivno bitno obilježje ovog krivičnog djela, odnosno namjera optuženog da osobe ukloni od zaštite zakona na duže vrijeme, Vijeće ističe da nije imalo dokaza na osnovu kojih bi moglo utvrditi istu. Također, u tom pogledu, Vijeće je imalo u vidu materijalni dokaz Tužilaštva BiH koji se odnosi na poruku oštećenog Šenderović Hamdije, koju je sačinio optuženi Nenad Pržulj i poslao sestri oštećenog, Fatimi Turajlić, preko MKCK, što dodatno govori o tome da je optuženi pomagao u prilikama u kojima je mogao zatočenicima koji su se nalazili u zatočeničkom objektu, odnosno, u konkretnom slučaju, javio je porodici oštećenog da je živ, nakon čega su službenici MKCK i došli u logor, iz kojeg su kasnije lica i razmijenjena, te je odmah poslije toga zatvoren.51 Iz iskaza optuženog Pržulja, a dovodeći u vezi i iskaze ostalih svjedoka saslušanih na glavnom pretresu, jasno proizilazi da optuženi nije imao namjeru da krije zatočenike od MKCK i da je bio u uvjerenju da ova lica idu na razmjenu. U prilog navedenom ide i materijalni dokaz Tužilaštva BiH broj T-26 kojim se određeni broj zatočenih lica planira razmijeniti za ratne zarobljenike VRS koji su bili zarobljeni u Goraždu.52

172. Vezano za posebnu namjeru koja na strani optuženog nije dokazana, niti je u toku postupka dokazivana, a koja se tiče namjere optuženog da nestale ukloni od zaštite zakona na duže vrijeme, Vijeće ističe da, iako su navedena lica nestala, budući da nakon njihovog odvođenja od strane pripadnika vojne policije više nisu viđeni, da međutim, nema dokaza o tome da li je i šta je konkretno optuženi znao da će im se nakon odvođenja dogoditi, niti da je optuženi znao za sudbinu koja ih je čekala u vrijeme kada ih navedena lica odvode iz logora u Čavarinama. Također, nije dokazano šta je konkretno optuženi mogao znati da će krajnji ishod takvog odvođenja biti, odnosno da je njegova namjera u odnosu na odvedene bila da se liše života, odnosno da im se uskrati zakonska zaštita na duži vremenski period, ili da se odbije pružanje informacija o njihovoj sudbini ili mjestu gdje se nalazi, koje znanje je suština postojanja posebne namjere čije postojanje ovaj član i zahtijeva u okviru nabrojanih elemenata. Stoga, Vijeće, iz navedenih razloga, nije moglo izvesti zaključak umišljajne spoznaje optuženog o konačnoj sudbini nestalih.

173. Drugi bitan subjektivni element ovog krivičnog djela jeste da je počinitelj odbio da pruži informaciju o sudbini ili o mjestu gdje se nalaze odvedene osobe. Vijeće je, slijedom

51 Dokaz Tužilaštva BiH broj T-44

64

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

dokaznog postupka, utvrdilo da ni ovaj element djela nije dokazan. Naime, slijedom dokaznog postupka utvrđeno je da je spoznaja optuženog samo bila da ta lica idu na razmjenu. O ovim okolnostima izjasnio se i sam optuženi, saopštivši o događaju u okviru činjenica koje su mu objektivno i mogle biti poznate, iz kojeg razloga njegov iskaz Vijeće i prihavata vjerodostojnim.

174. Nadalje, nije dokazano da je sam čin nestanka Osme Ibrahimovića, Osmana Ibrahimovića, Sejde Karića, Hasiba Žige, Hamdije Šenderovića i Planinka Imamovića izvršen uz podršku odnosno pristanak bilo koje državne strukture vlasti, odnosno političke organizacije.

175. Naime, u toku postupka je utvrđeno da je okvir za postupanje optuženog prema nestalima kritične prilike, bila usmena naredba Momčila Pajića, o čijem sadržaju je ranije bilo riječi. U vezi s tim, utvrđeno je da je optuženi postupao po uputstvima nadređenih, kojem se, kako je već nekoliko puta pomenuto, obraćao za bilo šta vezano za logor u Čavarinama, dok na strani optuženog nije bilo lične angažovanosti ili proizvoljnosti u postupanju prema nestalima, osim čitanja donesenog spiska.

176. U kontekstu člana 31. KZ BiH (pomaganje), Vijeće ističe da nije moglo, van razumne sumnje, utvrditi da je optuženi umišljajno pomagao u počinjenju krivičnog djela iz optužnice, obzirom da ni jedan dokaz ne upućuje na zaključak da je optuženi na bilo koji način pomagao pripadnicima vojne policije u postupcima vezanim za odvođenje i nestanak ovih lica.

177. Na kraju, Vijeće naglašava da za isto nije sporno da su sva zatočena lica boravila u itekako nehumanim uslovima, kao i da su neki od njih premlaćivani i izlagani raznim mučenjima i zlostavljanjima, međutim, navedene radnje se ni na koji način ne mogu staviti na teret optuženom Nenadu Pržulju, imajući u vidu da je isti obavljao dužnost komandira straže, te da je jedina veza između njega i zatočenih civila bila u tome da je istima dovozio hranu, ali i pomagao onda kada je to bio u mogućnosti, kao što je i navedeno, bez znanja komande.

52 Spisak Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika Opštine Sokolac, broj 01-02, od 09.11.1992. godine

65

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine

178. Stoga, polazeći od navedenog, i pravila in dubio pro reo, tj. da neku činjenicu sud može na temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom kada se na glavnom pretresu uvjerio u njeno postojanje i kad u tom pogledu nema više dvojbi, te da pri tome sve činjenice koje su na štetu optuženog moraju se sa sigurnošću utvrditi, tj. dokazati, a ako se to ne postigne uzima se kao da one i ne postoje, dok se sve činjenice koje su u korist optužene osobe, uzimaju kao da postoje i onda i kad su utvrđene sa vjerovatnošću (znači, ne sa sigurnošću), to samim tim Vijeće nije našlo dokazanim da je optuženi Nenad Pržulj, isključujući svaku razumnu sumnju, počinio djelo koje mu se stavlja na teret, iz kojeg razloga je valjalo optuženog i osloboditi od optužbi.

IV TROŠKOVI KRIVIČNOG POSTUPKA I IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV

179. Na osnovu odredbe člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, imajući u vidu da je optuženi oslobođen od optužbi, troškovi krivičnog postupka iz člana 185. stava 2. tačke a. do f. ZKP BiH, kao i nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branioca, padaju na teret budžetskih sredstava.

180. Na osnovu odredbe člana 198. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, oštećeni Hasan Dugić, Fikret Sirćo, Rašid Bajrić, Bajro Kundak, Safet Mulavdić, Mehmed Plećan, Adil Vrabac, Mirsad Plećan, Ramiza Ibrahimović i Fikret Žiga, sa imovinskopravnim zahtjevima upućuju se na parnicu.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA Pravni savjetnik - asistent SUDIJA Amela Spahić Zoran Božić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba Apelacionom odjeljenju ovog Suda u roku od 15 (petnaest) dana od prijema pismenog otpravka iste.

66

S1 1 K 009910 15 Kri Nenad Pržulj 23.12.2016. godine