CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Urednik Novica Vujović

Uređivački odbor: Adnan Čirgić, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje Stjepan Damjanović, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb Mark L. Grinberg, Univerzitet u Kanzasu, SAD Aleksandar Radoman, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje Milan Marković, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje Sanja Orlandić, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje Milica Lukić, Filozofski fakultet, Sveučilište J. J. Štrosmajera, Osijek Endru Baruh Vahtel, Američka akademija nauka i umjetnosti Irena Jaros, Filološki fakultet Univerziteta u Lođu, Poljska

Recenzenti: Ranko Matasović, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb Milorad Nikčević, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje Hasnija Muratagić-Tuna, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu Emil Tokaž, Šleski univerzitet u Katovicama Ljiljana Pajović-Dujović, Filološki fakultet UCG, Nikšić Džon Koks, Državni univerzitet Śeverne Dakote u Fargu, SAD Anita Peti-Stantić, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu Sibelan Forester, Svartmor koledž u Filadelfiji, SAD Tina Varga-Oswald, Filozofski fakultet, Sveučilište J. J. Štrosmajera, Osijek Nenad Vujadinović, Fakultet umjetnosti UDG, Podgorica

zbornik radova s naučnoga skupa održanog na Cetinju 10–12. septembra 2019.

I sesija: Južnoslovenski jezici u prošlosti i sadašnjosti

II sesija: Južnoslovenski književni kanon i balkanski kulturni supstrati

Cetinje, 2021.

JUŽNOSLOVENSKI JEZICI U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

UDK 811.163(497.1) Mark L. GRINBERG (Lorens, SAD) Univerzitet u Kanzasu [email protected]

BIVŠA JUGOSLAVIJA KAO RASKRŠĆE JEZIČKIH ZAJEDNICA I NEKE PARALELE NA NJENOJ PERIFERIJI

In a short article in Zeitschriftu für Balkanologie 1989, the late Professor Eric P. Hamp (1920–2019) sketched an idea about Yugosla- via as a „crossroads of Sprachbünde“. These included the Carpathian, Pannonian, Eastern Alpine, Dalmatian Adriatic, Illyrian, West Middle Balkans, and the Aegean zones as more focused and precise subzones of contact change in addition to the more familiar Balkan Sprachbund. In the paper are treated some parallels between two peripheral South Slavic zones: one at the intersection of Slovene, Croatian, German, and Hungarian (Hamp’s Pannonian Sprachbund) and the other at the intersection of Montenegrin and Albanian (which Hamp preferred not to define, though he hinted that it might fit into his as yet vaguely identified „Illyrian“ Sprachbund). Hamp notes the feature of free distribution of vowel length in the words as a Pannonian Sprachbund feature as a „natural bridge to Czech and Slovak“. Here we shall discuss the extent to which such features are the result of inherited structural tendencies and how much to the dynamics of contact.

Referat posvećujem uspomeni velepoštovanog pokojnog profesora Erika Hempa koji je umro ove godine, 17. februara 2020. godine, dvije godine prije dopunjenog jednog stoljeća. Profesor Hemp je bio istaknut poznavalac indoeuropske lingvistike, keltologije, etimolo- gije, poredbene lingvistike, kao i jezika američkih staroselaca. Vodio je terenska istraživanja kroz mnogo godina sa govornicima albanskih dijalekata, uključujući eksklavu Arbëresh u Italiji. Pisao je o slovenskim jezicima kao i o slovenskim i neslovenskim jezicima u balkanskoj

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 7 Mark L. Grinberg jezičkoj zajednici. Imao sam čast da sam magistrirao na Univerzitetu u Čikagu 1984. godine dok je bila na slavistici genijalna skupina profesora koja se bavila balkanskom lingvistikom. Osim mojeg mentora Zbigneva Golamba (Zbigniew Goląb) bili su tu još Hauard Aronson (Howard Aronson), Kostas Kazazis, Dorin Uricesku (Dorin Uriţescu), kao i već spomenuti Erik Hamp. U ono vrijeme ta je skupina profesora nudila bogatu mogućnost da se mi studenti upoznamo sa problematikom balkanske lingvistike. Profesor Hemp je bio učestalo prisutan – predavao je formalno i neformalno o svojim temama i niko nije mogao ostati netaknut njegovim idejama i uvidom u kompleksnost lingvistič- kih pitanja. Kasnije, dok je profesor bio već duboko u mirovini, ostao je još stalno aktivan u radu. Sa mnom je telefonom diskutirao teme koje sam uz njegove rukopisne bilješke, kako je on sam želio, pretvorio u članke za publikacije. Poznat je po mnoštvu kratkih članaka koji su bili ponekad skice, ideje ili prijedlozi kao i članaka programske prirode. I njegov članak o raskršću jezičkih zajednica na Balkanu takve je, programske prirode. S obzirom na to, želio bih danas pokušati da analizi- ram neke od ideja u tom članku. U svojoj raspravi objavljenoj 1989. godine, Jugoslavija kao ra- skršće jezičkih zajednica, profesor Hemp predlaže osam „koherentnih“ područja unutar balkanske jezičke zajednice. Ukratko nabraja velika imena kao što su Peter Skok, Ećrem Čabej, Aleksandru Rosetti, Bla- že Koneski, Božidar Vidoeski i Olivera Jašar-Nasteva, koja su najviše doprinijela ka jasnom određenju pojma balkanske zajednice. Sa druge strane piše da je Pavle Ivić bio prvi koji je odredio slovensku govore- ću zonu Jugoslavije kao područje koje nije „konzistentno jednobojno“ („does not emerge as a consistent monochrome“, str. 44). Na osnovi ovih pojmova Hemp određuje svoja predlagana područja, kao što kaže, induktivnom metodom. Njegovi areali su: 1. Karpatski luk. O tome arealu kaže najmanje, ali upućuje na Bernštejnov atlas i studije u zborniku Klepikove (Bernštejn, Kle- pikova, Udler 1976; Klepikova 1972). 2. Istočni Balkan. Za ovo područje kaže da ima svojstven sistem vokala sa pravougaonom strukturom, uključujući i poluglas u rumunskom i bugarskom. U vezi sa time tvrdi da takvi sistemi formiraju „prirodni most“ prema turskom jeziku. Spominje i promjenu sk u št ispred prednjega samoglasnika.

8 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Bivša Jugoslavija kao raskršće jezičkih zajednica i neke paralele na njenoj periferiji

3. Panonski areal. Na ovom području prevlađuje prozodija na razini riječi sa kontrastom po dužini kao i slobodna distribucija dužinskoga kontrasta. S tim u vezi tvrdi da se „srpskohrvatski“ grupira sa mađarskim jezikom i dalje da formira „naravni most“ prema češkom i slovačkom jeziku. 4. Istočne Alpe. Na ovom području su svojstveni vokalski sistemi sa četiri visine, što se pojavljuje i u slovenačkom i friulskom. Ta strukturna činjenica povezuje ovo područje sa bavarskim njemač- kim dijalektima. Spominje relativno odsustvo svojstava koja su ukupna ostalim jugoistočnim europskim dijalektima. 5. Dalmatinsko-jadranski areal. Na ovom području se pojavljuju „veoma rezonantni vokali“ kao i venecijanska svojstva, što povezuje hrvatski jezik sa talijanskim. I ovđe ima malo balkanizama. 6. Ilirija. Albanski i srpski u regiji „Kosovo-Morava“ formiraju prelazni sistem sa obzirom na akcenat i deklinaciju. Naglašava da nema dovoljno podataka, ili barem da on, kao što tvrdi, nema dovoljno znanja o tome, za pravilno raspoređivanje bosansko- hercegovačkih i crnogorskih dijalekata u ovaj areal. 7. Zapadni dio srednjega Balkana. Na ovom području konver- giraju albanski, makedonski i grčki, definisani kao teritorija đe se nalaze i Armani. Ovđe su svojstveni zubni sliveni suglasnici, skupovi suglasnika sa nosnim i obaveznom zvučnošću; složeni glagolski oblici kao što je admirativ; te ujedinjenje morfosintaksa deiktičkih oblika sa određenošću. 8. Egejski. Ovđe Hemp izdvaja grčki koji nema mnogo balkanizama, npr. nema određenoga člana na kraju nego na ispred prve naglašene riječi imeničke fraze.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 9 Mark L. Grinberg

10 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Bivša Jugoslavija kao raskršće jezičkih zajednica i neke paralele na njenoj periferiji

Ova slika odgovara Hempovoj sklonosti ka preciziranju jezičkih odnosa. U članku u časopisu The Atlantic „U potrazi za prvobitnim jezikom“ (Quest for the Mother Tongue) se Hemp opredijelio kao izričit „splitter“, to je lingvist koji usitnjava grupacije jezika u kontrastu sa „lumpers“ koji ih ukrupnjavaju, kao npr. Vitalij Ševoroškin i skupina ruskih nostratista ili Džosef Grinberg (Joseph Greenberg) koji traži pra- svjetovni jezik uz primjenu poredbene metode. Hemp zaključuje svoju potragu sa rekonstrucijom indoeuropskoga prajezika. Prema njemu poredbena metoda nije dovoljno snažna da može rekonstruisati dalje prajezike na osnovi rekonstruisanih prajezika. Novinar pita profesora Hempa da li bi bio spreman – s obzirom na to da možda neće dočekati rekonstrukciju daljih prajezika – da li bi bio spreman da nagađa o postojanju jedinog prajezika za sve čovječanstvo. Hemp odgovara da je svaki odgovor na to pitanje „smiješna glupost“ (ridiculous folly). Kad onda novinar pita: „Da vam lingvistički terorist drži pištolj uz glavu, zahtjevajući odgovor, šta biste rekli?“ – profesor Hamp odgovara: „Onda bih mu morao odmah reći ‘potpun si kreten’“ (I would have to say, right away, „you’re an ass“) (1991: 68). Novinar tako suprotstavlja Hempov stav kao „splitter“ onima koji su „lumperi“. Možemo da tvrdimo da je bio Hemp nepokolebljiv u svom stavu. U kratkom izlaganju u Hempovom članku o jugoslovenskim ra- skršćima jezičkih zajednica vidim i raskršće njegovih zanimanja. S jedne strane kao poredbeni jezikoslovac analizira grupu navodno srodnih jezika i odvaja inovacije kod jedne podskupine od arhaizama u ostalim jezicima. I tako dalje, dok na kraju ne dobije sliku arhaizama koji su bili svojstveni prajeziku. Po drugoj strani kao lingvist u potrazi za arealnim pojavama analizira ukupne inovacije jezika bez obzira na njihovu srodnost i time određuje neki areal. U potonjem slučaju pratimo inovacije u toku sa vremenom. Implicitno njegova „raskršća“ odgovaraju na pitanje, kako su inovacije na određenom području vodile do oblika jezika koji primjećujemo danas. Naravno da ne bih šćeo istovjetiti poredbenu i arealnu lingvistiku, jer bismo tako zanemarili činjenice koje su prisutne kod jezičkog kontakta. Znamo da je znatno teže odrediti lingvističke areale, jer nema jasnih granica inovacija koje se uredno uklapaju u sno- pove (v. Campbell 2017). Ali tvrdim da je Hemp nekako gledao na problematiku ovako: pristupao je ka problematici arealne lingvistike kao poredbeni jezikoslovac, svjestan da su promjene skoro uvijek ovisne od

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 11 Mark L. Grinberg uticaja drugih jezičkih kodova. I bijaše u tom u pravu. Osim djelimično na ostrvima, moramo uzeti u obzir mogućnost kontakta sa suśednim ili koteritorijalnim jezicima kao i značaj dvojezičnosti zajednice. Parelelu možemo pronaći u genetici kao takvoj, jer je protok gena uvijek prisutan u populacijskoj genetici isto tako, kako je kontakt uvijek prisutan u genetskoj lingvistici – tražimo li takve činjenice ili ne. U narednom dijelu izlaganja bih skrenuo pažnju na neku problematiku na periferijama južnoslovenskoga prostora. U ovim opažanjima želio bih nekoliko razraditi preciziranost prof. Hempa u odnosu arealne lingvistike time, što bih prema formulaciji Fridmana i Džosefa ukazao na važnost slovenačkoga jezika za razumijevanje pojavā u balkanskoj jezičkoj zajednici (Friedman i Joseph 2019). Već u 1925. godini je Trubeckoj primijetio da nema, koliko je on tada znao, jezika u kojem ima i slobodno mjesto naglaska i opreku po količini.1 Baš u južnoslovenskoj periferiji postoje dva područja koja krše njegovo tvrdnju i to u śeveroistočnoj Sloveniji i Hrvatskoj te u južnom djelu Crne Gore. Na śeveru se nalazi područje sa slobodnim mjestom naglaska i oprekom po količini pod naglaskom u Panonskoj skupini narječja i međimurskoj podskupini kajkavskoga narječja. Na jugu se nalazi područje sa istim sistemom, ali se razlikuje po tome da ima opreku po količini i izvan naglaska; to je situacija, kao što znamo, u najjužnijem dijelu crnogorskih narječja. Za ilustraciju u tabeli upore- đujem primjere po Čirgićevom stiliziranju (2017: 86–87). JI Slovenija (prekomursko narječje)

1 Ali ako se uzme u obzir opća tvrdnja da se jezici sa glazbenim naglaskom, ali bez razlike u količini, kao i jezici sa slobodnom količinom i slobodnim ekspirijskim naglaskom, koliko znam, ne pojavljuju nigđe u svijetu, onda se sigurno može pretpostaviti da je došlo do gubitka količine istodobno s nadomještanjem glazbenog akcenta s ekspirijskim. [Wenn man aber den allgemeinen Satz berücksichtigt, daß Sprachen mit musikalischem Akzent aber ohne Quantitätsunterscheide, ebenso wie Sprachen mit freier Quantität und freiem exspiratorischem Akzent, soviel ich weiß, nirgends in der Welt vorkommen – so darf man mit Sicherheit vermüten, daß der Verlust der Quantität gleichzeitig mit dem Ersatze des musikalischen Akzent durch einen exspiratorischen eintrat.]

12 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Bivša Jugoslavija kao raskršće jezičkih zajednica i neke paralele na njenoj periferiji

sȩ̏stra sestrê trȃva travê pȍtok potȍka nȃrod nȃroda

J Crna Gora (dvoakcenatski govori)

sestrȁ sestrê trāvȁ trāvê potȍk potȍka nārȍd nārȍda

U ovim primjerima vidimo da se akcenatski sistemi uglavnom poklapaju. Oba sistema su dvoakcenatska: • Imaju kraćinu i dužinu pod naglaskom. • Uglavnom imaju sačuvano praslovensko mjesto naglaska. • Uglavnom imaju sačuvanu praslovensku količinu.

Razlike su u inovacijama u Prekomurju: • Kratki naglasak se povukao sa posljednjeg sloga (trȃva, sȩ̏stra), što je inače tendencija u slovenačkom kao i u štokavskim narječ- jima. • Kratki naglasak se povukao s unutrašnjeg sloga na dužinu (nȃroda).

Inače su oba sistema inovirana u tome što nema sačuvane naslije- đene opreke po intonaciji. Druge su razlike u prekomurskome: • Stari je praslovenski akut prešao u kraćinu (brȁta) dok imaju sre- dišnji dijalekti slovenačkoga dugi uzlazni akcenat (bráta). Kraći- na u prekomurskome tu odgovara rezultatu u kajkavskom, čakav- skom i štokavskom narječju. • Kod naslijeđenoga praslovenskog cirkumfleksa naglasak se po- miče desno (glavȍu) dok je crnogorski sačuvao staro mjesto naglaska (glȃvu). Ovđe prekomurski dijalekt sprovodi istu inovaciju kao središnji slovenački.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 13 Mark L. Grinberg

• Potonje inovacije nema u suśednom kajkavskom dijalektu, osim u pograničnim govorima.

Diskusija: U ovom slučaju vidimo da śeverna i južna periferija južno- slovenskog prostora imaju očekivane arhaizme koji nijesu svojstveni inovativnijim dijelovima srodnih dijalekata. U prekomurskom, kao i u panonskom slovenačkom i međimurskom kajkavskom dijalektu, se konfiguracija akcenatskih odnosa uglavnom poklapa sa slovenačkom odnosno kajkavskom, sa tom razlikom da nema opreke po intonaciji pod naglaskom. U oba slučaja gubitak intonacije predstavlja inovaciju. Ovđe nam se postavljaju dva pitanja: • Zašto se na tim područjima izgubila naslijeđena intonacija dok se sačuvala u drugim dijalektima (u slovenačkom primjeru) ili se ponovo razvila (u slučaju novoštokavskoga)? • Kako se sačuvala količina kad tipološko (prema Trubeckomu) očekujemo da se izgubi?

U oba slučaja postoji mogućnost objašnjenja pomoću kontakta. U slu- čaju śevera južnoslovenskog prostora mađarski je jezik kandidat za uticaj i znamo da su u prahistorijsko doba sve do našeg vremena posta- jali stepeni dvojezičnosti između Slovena i Mađara. Kod crnogorskog jezika stvar je komplikovanija jer bi se moglo pretpostaviti kontakt sa suśednim gegijskim dijalektom. U prošlosti gegijski dijalekat kao i albanski jezik uopće imali su opreku po količini. Znamo na primjer da su bila produženja tipa dyer kao množina derë ‘vrata’. Ovo se pripisuje nekomu kompenzacijskom produženju u davnoj prošlosti jezika (Mata- sović 2019: 10). Ima i novijih primjera kompenzacijskoga produženja sličnoga slovenskome kod gubitka poluglasa, npr. është > [æšt] ‘je’. Po- novo se uspostavlja nova opreka po količini u gegijskom dijalektu tamo đe se dvoglasovi razvijaju u nove jednoglasnike (grue > grū ‘žene’) (Desnickaja 79–80). Sve to pokazuje na unutrašnji razvitak albanskoga jezika i čini mi se da opreka po količini nije središnji dio strukture gegijskoga u tolikoj mjeri, kao što je to npr. u mađarskom jeziku. Zbog toga nije vjerojatno da je gegijski dijalekat uticao na razvoj slovenskih govora. U ovom primjeru moguće je prije svega misliti na uticaj suśed- nih slovenskih govora na gegijski dijalekat.

14 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Bivša Jugoslavija kao raskršće jezičkih zajednica i neke paralele na njenoj periferiji

Kao drugi primjer naveo bih sličnost śevernih južnoslovenskih dijalekata i južnijih govora crnogorskoga u tome da su izbjegli jednače- nje poluglasa sa refleksom praslovenskogaa , kao što je inače opšta tendencija u slovenačkome, kao i u štokavskome, te čakavskome. Izuzeci su s jedne strane panonski slovenački dijalekat i većina kajkavskoga dijalekta, a s druge strane južni i jugoistočni govori crnogorskoga jezika (Čirgić 1917: 95–99). Tu su činjenice ovakve: • U panonskom dijalektu kao i u većini koruškog dijalekta (u śe- vernoj Sloveniji i Austriji) se vokalizirani poluglas izjednačio sa refleksom *e i prednjim nazalom: dȇn ‘day’, lȇd, potȇgnoti (< *-tęg-) ‘povući’; ȅdȩn ‘jedan’, ali zvȅizda, člȍvek. Isti refleksi su u zapadnome dijelu međimurskoga govora kajkavskoga dijalekta. • U većini se kajkavskoga narječja poluglas izjednačio sa refleksom jata: diȇn, lȇd, zviȇzda, člȍvek. Razlika ovđe je po mom mi- šljenju ta da se poluglas izjednačio sa jatom tada kad je jat još bio nizak samoglasnik. Rezultat tog jednačenja se dizao kao što se to realizuje u drugim slovenskim dijalektima već u 10. stoljeću. • Kao što je poznato, u Crnoj Gori u južnoj i jugoistočnoj zoni poluglas ima refleks koji se ne jednači ni sa e* ni sa *a.

Izoglose na śevernom i južnom području su prikazane na kartama 1 i 2.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 15 Mark L. Grinberg

Karta 1.

16 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Bivša Jugoslavija kao raskršće jezičkih zajednica i neke paralele na njenoj periferiji

Karta 2.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 17 Mark L. Grinberg

Diskusija: U ovom slučaju bismo mogli misliti na klasični primjer inovacije koja se širi iz središta prema periferiji, ostavivši arhaizme na periferijama. Ali ipak se postavlja pitanje kako se ova promjena mo- tivira: da li su naslijeđena dva jera koja su prešla u jedan poluglas. Tu fazu su prošli svi južnoslovenski dijalekti do makedonskoga. Poluglas se u svakom slučaju razvio u samoglasnik niskoga reda bez obzira da li je rezultat prednjega ili stražnjega samoglasnika. (Po strani ostavljam poluglas kao takav u kratkom slogu u slovenačkom jeziku, naročito u središnjim dijalektima, ali to ovđe nije bitno.) Pretpostavljam da su spomenute dvije tendencije djelovale tako da se poluglas izjednačio sa bilo kojim punim samoglasnikom koji je bio prisutan u niskom redu. Ako je tu postojao samo fonem /a/, onda se poluglas izjednačio sa a. No ako je postojao fonem /a/ sa fonetičnom vrijednošću labializovanog [ɑ], onda se poluglas nije mogao izjedna- čiti sa njim. Izvor se labializovanoga a u crnogorskom dijalekatskom području pripisuje prema nekim istraživačima tuđega utiska, npr. Ivić ga naziva „dalmatizam“ (Ivić 1958: 219) kako i Vujović pripisuje mle- tačkom uticaju tokom 15. i 16. vijeka (Vujović 1969: 379). Morozova također primjećuje paralelni razvitak labializovanoga refleksa u śevero- zapadnom gegijskom govoru Ana e Malit u Albaniji kao i u okolini Ulcinja i u suśednom crnogorskom dijalektu a smatra ga u oba slučaja nejasnog porijekla (2018: 264). Nije isključeno dakle da se ne radi o arhaizmu sa slovenske strane. Labializovano ɑ se ne pretpostavlja samo za arhaičniju fazu praslovenskoga vokalskoga sistema, nego se takvi refleksi i danas nalaze na relevantnim područjima slovenačkih, kajkavskih i crnogorskih govora. U ovom slučaju je moguće da je kontaktna zona igrala ulogu u očuvanju starije slovenske vrijednosti *a u odnosu prema refleksima samoglasnika praslovenskogae, * *ę. Ti su prednji suglasnici mogli biti suprotni niskome samoglasniku *a sa svojom vri- jednošću [æ] ili su bili pomaknuti već prema srednjemu redu kao [e].

Zaključak

U svom referatu pokušao sam da pokažem vrijednost ideje profesora Hempa da se analiziraju manja područja bez obzira na makro-po- dručje balkanske jezičke zajednice. Pretpostavio sam da je implicitno u njegovom pristupu dvojna metoda koja uzima u obzir i poredbenu

18 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Bivša Jugoslavija kao raskršće jezičkih zajednica i neke paralele na njenoj periferiji analizu i uticaj suśednih jezika. Identifikovali smo dva područja, jedno u Hempovom panonskom i drugo u ilirskom arealu. Na tim područjima postoji specifičan prozodijski sistem koji je tipološki rijedak. Naveli smo historijske razloge zbog kojih je došlo do ovoga sistema, iako ostaje nejasno sa gledišta unutrašnjih razloga zašto oba areala imaju inovaciju gubitka tonske opreke. U tom slučaju možemo pretpostaviti uticaj suśednih jezika, dok je uticaj mađarskoga jezika na panonske slovenske dijalekte vjerovatniji nego uticaj gegijskoga albanskoga na zetski pod- skup ilirskoga areala. U drugoj problematici oko sudbine poluglasa je jasnije da ide o sačuvanju arhaizma u labializovanoj realizaciji praslovenskoga *a. Uz to je vjerovatno i jedno i drugo: efekat periferije kao i djelovanje kontakta u sačuvanju arhaizma.

Bibliografija

– Bernštejn, S. B., Borisovič, G. P. Klepikova, R. Ja. Udler (ur.), Obšče- karpatskij dialektologičeskij atlas. Lingvističeskie i ètnografičeskie aspekty, Štiinca, Kišinjev, 1976. – Campbell, Lyle, Why is it so Hard to Define a Linguistic Area? Handbook of Areal Linguistics, ed. by Raymond Hickey, 19–39, Cambridge University Press, Cambridge, 2017. – Čirgić, Adnan, Dijalektologija crnogorskoga jezika, Posebna izdanja 25, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2017. – Desnickaja, Agnija V., Albanskij jazyk i ego dialekti, Nauka, Lenin- grad, 1968. – Friedman, Victor A., Brian D. Joseph, The Importance of Slovene for Understanding the Balkans. Dickey, Stephen M., Mark Richard Lauersdorf (ur.), V zeleni drželi zeleni breg: Studies in Honor of Marc L. Greenberg: 79–89, Slavica, Bloomington, Indiana, 2019. – Hamp, Eric P., Yugoslavia – a Crossroads of Sprachbünde, Zeitschrift für Balkanologie, 1989, 44–47. – Ivić, Pavle, Die serbokroatischen Dialekte: ihre Struktur und Entwicklung, Mouton, Hag, 1958. – Klepikova, G. P. (ur.), Karpatskaja dialektologija i onomastika, AN SSSR, Moskva, 1972. – Matasović, Ranko, A Grammatical Sketch of Albanian for Studies of Indo-European, Zagreb, 2019.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 19 Mark L. Grinberg

– Onlajn: http://mudrac.ffzg.unizg.hr/~rmatasov/Albanian.pdf – Morozova, M. S., Rusakov, A. Ju., Černogorsko-albanskoe jazyko- voe pogranič’e: v poiskax „sbalansirovannogo jazykovogo kontakta“, in: Slověne, 7/2, 2018, 258–302. – Morozova, Maria S., Language Contact in Social Context: Kinship Terms and Kinship Relations of the Mrkovići in Southern Montene- gro, in: Journal of Language Contact 12, 2019, 305–343. – Trubetzkoy, Nikolaj, Einiges über die russische Lautentwicklung und die Auflösung der gemeinrussischen Spracheinheit, in: Zeitschrift für slawische Philologie, 1925, 287–319. – Wright, Robert, Quest for the Mother Tongue, in: The Atlantic (April 1991): 39–68.

20 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 811.163.4’26 Robert D. GREENBERG (Novi Zeland) University of Auckland [email protected]

STANDARD LANGUAGE IDEOLOGY AND THE SOUTH SLAVIC LANGUAGES OF THE FORMER YUGOSLAVIA

U ovome prilogu autor koristi koncept standardnojezičke ideologije (SLI) kao prizmu kroz koju sagledava motivacije kodifikatora južnoslovenskih jezika na prostoru bivše Jugoslavije tokom vremena. Razmatra se tumačenje standardnojezičke ideologije i način na koji se ona može primijeniti u periodima zajedničkog jezika za narode Jugosla- vije i u periodu nakon 1991. godine, kao vremenu intenzivnijeg razvoja novih standardnih jezika u vidu bosanskog, hrvatskog, crnogorskog i srpskog. Autor analizu fokusira na koncept standardnojezičke ideologije u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, osvrćući se na neke od izazova razlikovanja jezika i povremeno kontradiktorne standardno- jezičke ideologije u navedenim zemljama koje su nastale na prostoru bivše Jugoslavije. Ključne riječi: standardni jezici, jezička ideologija, sociolingvistika, razlikovanje jezika, kodifikacija jezika

1.0. Introduction

The concept of a standard language ideology (SLI) serves as a framework for understanding the decisions made by codifiers as they establish the linguistic norms for a particular speech community. A SLI can often set the future direction in the normalization of a standard language for many years. SLI can also be influenced by corresponding political ideologies. For instance, nationalist ideologies have often accompanied linguistic ideologies that serve to complement nationalist agendas. Thus, SLI can shift in accordance with shifts in political ideologies. For

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 21 Robert D. Greenberg instance, the SLI in the Soviet Union differed markedly from that of its largest successor state, the Russian Federation. In the Soviet Union, Russian and the Cyrillic script became the means for ensuring broader communication among the linguistically diverse peoples of the constituent republics in the USSR and regions. Soviet SLI was designed to regulate matters of regional and minority languages, setting up a hierarchy of Russian as the state language (often called „L1“) as opposed to the languages of the non-Russian peoples (known as „L2“). Such a SLI resulted in the implementation of the Cyrillic script for non-Slavic languages that had not previously used this particular writing system in an effort to unify all Soviet citizens under one alphabet despite the linguistic diversity. By contrast, in the post-Soviet Russian Federation, there has been a shift from concern about minority languages and language rights to „a greater emphasis on questions about standardization, norms and the nature and functional realms of Russian“ (Lunde 2017). In this case, changes in political ideology have likely been the main influence for changes in the SLI. In other situations, aspects of the SLI seems to be more constant. For example, the principle of linguistic purism, i.e., the principle that native words are preferred over internationalisms in most instances, has remained constant in the SLI of several languages over a prolonged period of time despite shifts in political ideology. Examples of purism as a cornerstone of a SLI can be found among the implementers of standards such as Modern Hebrew since the late nineteenth century, and Croatian since the mid-nineteenth century. The puristic tendencies for Hebrew are illustrated by the website of the Academy of the Hebrew Language, where it is stated that „One of the tasks of the Academy of the Hebrew Language is to weigh whether the inevitable foreign loanwords that en- ter the language should be replaced with new words with Hebrew roots, an endless job in today’s ever-evolving global village.“1 Similarly, purism has played a central role in the standardization of Croatian beginning as early as the Renaissance and continuing in recent years (Thomas 1996). For Croatia, this adherence to the principle of purism has survi- ved despite numerous changes affecting Croatia’s political status and the Croatian language itself. Another aspect of SLI that is largely immutable

1 See http://en.hebrew-academy.org.il/hebrew-language. For further discussion of purism in Croatian, see Greenberg (2004 [2008]:122ff.).

22 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standard Language Ideology and the South Slavic Languages of the Former Yugoslavia is seen in the standardization of the French language, where the tenet of „one language, one country, one state“ has prevailed for centuries. This ideology reflects the strong tendency towards centralization in the way the French state is governed (Judge 2000). This SLI for French has permeated the history of the standardization of French, especially through the work of the Academie Française, which was established in 1635 (Edwards 1985, especially chapter 2). One aspect of SLI in Europe is concerned with matters of status planning, especially designations of a country’s national and regional/ minority languages. Since the Council of Europe adopted its Charter for Regional and Minority Languages (ECRML) in 1992, European countries have actively engaged in such status planning, often elevating what had hitherto been viewed as a regional dialect to the status of a regional language. The European states that have signed and ratifi- ed the Charter are then expected to declare the languages deserving of protection as „regional“ or „minority“ languages.2 The decisions on which languages to recognize as „national“ or „minority/regional“ are tinged by ideological and political considerations. For instance several countries used the Charter to provide concessions to speakers: Italy recognized Piemontese as a regional/minority language, while Germany and the Netherlands have recognized Plattdeutsch (Low German) as a regional language. Here SLI has been used to decide on the status of less commonly spoken language varieties – decisions that are often politically motivated. The SLI informing the declaration of new languages under the ECRML is relevant to the former Yugoslavia, where national governments in the successor states have declared new „ethnically- inspired“ languages as new national or regional/minority languages. Such declarations have occurred in the newly-independent states of Bosnia and Herzegovina, Croatia, Montenegro, and Serbia. As a result, new standard languages have gained official sanction since 1991: Bosnian, Croatian, Montenegrin and Serbian. These languages had in previous decades been subsumed under a joint central South Slavic standard

2 The full text of the Charter is found at https://www.coe.int/en/web/conventions/ full-list/-/conventions/treaty/148. Excluded from the protection under the Charter are the languages of migrant communities even if the population of a specific migrant group exceeds that of other groups considered to be autochthonous to Europe.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 23 Robert D. Greenberg known in Socialist Yugoslavia as Serbo-Croatian/Croato-Serbian. Thus, each people (or narod under the Socialist Yugoslav designation) has chosen to develop and nurture its own separate standard language in the post-Yugoslav era. While each of the successor states contains members of former „peoples“ of Yugoslavia, in each state the hierarchy of official vs. minority languages has developed in diverse ways. For instance, in Serbia the language in official use across the country is Serbian, while the state also recognizes the Bosnian and Croatian languages as regional or minority languages. In Bosnia and Herzegovina, the Bosnian, Croati- an and Serbian are all official languages while the state also recognizes the Montenegrin language as a regional or minority language. In this contribution, I will focus on how SLI has been applied in the codification of the four new standards, which I have in previous work called the successor languages to Serbo-Croatian: Bosnian, Cro- atian, Montenegrin, and Serbian. The SLI that has underpinned the development of these new standards is challenging to define. It has been influenced by the SLI that was prevalent in Socialist Yugoslavia, but the individuals who have brought about the standardization of successor languages have taken their own unique paths towards standardization. The primary SLI that preceded the standardization of the successor languages during the times of joint South Slavic states was that of reducing differences among the speech varieties of the region. In fact, since the establishment of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes in 1918 the overwhelming principle found in the SLI was that of minimizing linguistic differences to achieve broader unity for the Southern Slavic peoples. Within the joint states much of the discourse around language standardization was carried out by linguists and experts from Serbia and Croatia; often the specialists from the regions of Bosnia-Herzegovina or Montenegro were marginalized or participated in the efforts to created a joint language rather than separate languages. Thus, for instance, in Socialist Yugoslavia with its political ideology of „brotherhood and unity“, the authorities enforced the broader unity by establishing a single joint language with two equal and official variants known as „Ea- stern“ (based around Belgrade) and „Western“ (based around Zagreb). This SLI did not account for the regional linguistic differences that were present to the south of the Belgrade-Zagreb axis, especially in Bosnia and Herzegovina and Montenegro. As a result, when Yugoslavia splintered

24 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standard Language Ideology and the South Slavic Languages of the Former Yugoslavia and the joint language disintegrated, the first phase of this breakup was binary with the establishment of Croatian and Serbian in 1991–1992.3 The newest standard languages, Bosnian and Montenegrin, had had no formal „official variants“ in Yugoslav times other than republic- based „standard linguistic idioms“ (standardnojezički izrazi) that were adopted, mostly in name only, in the Constitutions of Bosnia and Herzegovina and Montenegro in 1974 (Greenberg 2004). By contrast, the new standards in Croatia and Serbia could more naturally develop out of the former Western and Eastern variants of the joint language, allowing for broader acceptance of these languages internationally. Thus, to a casual observer, the breakup of Serbo-Croatian into two „halves“ consisting of „Serbian“ and „Croatian“ – the two elements specified in the formerly widely accepted name of the joint language – was a development that was easy to understand given the breakup of Yugoslavia and Croatia’s declaration of independence from Yugoslavia in June 1991. By contrast, embryonic Bosnian or Montenegrin languages were harder to discern in the linguistic fabric of Socialist Yugoslavia, and during the years of political turmoil and war that accompanied the breakup of Yugoslavia in 1991–1995, it was not immediately apparent that these new languages would be standardized or be broadly accepted. A pre-condition for the official emergence of Bosnian and Montenegrin was a change in political status for both former constituent republics of Yugoslavia with the independence of Bosnia and Herzegovina in 1992 and of Montenegro in 2006. Thus, once the war in Bosnia and Herzegovina concluded in 1995, the Bosnian language emerged as a new standard language recognized through the Dayton Peace Accords. Following a referendum to separate from the state union of Serbia and Montenegro, Montenegro gained its independence and soon after the Montenegrin language was enshrined in the country’s 2007 constitution as an official language.

3 Internally, within Croatia there was broad consensus that a separate Croatian language had existed long before 1991 but the official line in Socialist Yugoslavia was to continue to assert the existence of the joint Serbo-Croatian/Croato-Serbian language. For more on this broadly-held view among Croats, see Katičić 2013.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 25 Robert D. Greenberg

2.0. SLI and the Southern Slavs

Given their co-habitation with other South Slavic peoples in several joint states, language planners for Bosnian, Croatian, Montenegrin, and Serbian have been influenced by language ideologies especially of Serb and Croat language standardizers. Historically, Serbs and Croats have been engaged in standardisation of both spoken and written literary languages for several centuries,4 whereas the Bosniaks and Monte- negrins are relative newcomers in this area. A romantically-inspired SLI imbued with strong pan-Slavic aspi- rations arose among Serb and Croat intellectuals in the nineteenth century as part of a national awakening through the fostering of new linguistic identities for Serbs and Croats. The SLI that emerged at that time reflected the complex geo-political environment whereby the Serb and Croat peoples were subjects of multi-national Empires – Austro-Hun- gary and the Ottoman Empire. Linguists and literary figures in what is now the territory of Croatia embraced several different schools of thought when it came to codification – some opting for a super-dialect that would incorporate elements from various Croatian regional dialects, while others chose to support the adoption of a prestigious southern dialect as the basis for the standard (Banac 1984). Similarly, in part of the area that is currently Serbia, Vuk Karadžič faced strong opposition for his SLI of embracing the folk language and phonetic spellings. His ideology was viewed by his opponents as being radically at odds with a long-standing tradition of an artificial Slaveno-Serbian literary language incomprehensible to most of the population. In the mid-nineteenth century, the SLI of some Serbs and Croats intersected resulting in a declaration of a joint literary language for Serbs and Croats in 1850 through the signing of the „Literary Agreement“.5 This coming together of Serb and Croat intellectuals reflected the belief on both sides in some version of pan-Slavism. The declaration of the joint language was motivated by the desire to unify the way of writing literature across Serb and Croat lands. Throughout the period after

4 For the history of standardization for the Croats, see Langston/Peti-Stantić (2014); for the Serbs, see Ivić (1971). 5 The Literary Agreement was signed in Vienna and a translation of this text can be found in Greenberg (2004) in Appendix A.

26 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standard Language Ideology and the South Slavic Languages of the Former Yugoslavia

1850, and especially during the twentieth century in the two joint states for Serbs and Croats, the SLI of unity was eroded and increasingly Serbs and Croats exhibited diverging standard language ideologies. These ideologies are relatively well-documented. They include the role of nationalism as a key factor in SLI for the Croats (Magner 1967); the importance of linguistic purism as a marker of national identity for the Croats (Thomas 1992 and 1996); and the notion that all Serbs should be united under a single language and country (Banac 1984).6 The SLI motivating language planners for Bosnian and Montenegrin was often shaped in reaction to ideologically-driven decisions made by the standardizers of Croatian and Serbian. In the case of Bosnian and Montene- grin, a key driver behind the SLI has been to maximize linguistic differentiation, especially from Serbian. For Bosniaks and Montenegrins, the Serbs were seen as being the greatest supporters of a joint language and they have been countering a perceived push among Serb language advocates for Serbian linguistic hegemony. Further impetus towards maximal differentiation may also have been motivated by the non-recognition of Bosnian or Montenegrin as regional/minority languages in Croatia, and the non-recognition of Montenegrin in Serbia. In addition, a significant number of Serb and Croat linguists have rejected the term „Bosnian“ to denote the new language codified by Bosniaks, having expressed a preference for the term „Bosniak language“. Similarly, numerous Serb linguists disavow the existence of the Montenegrin language altogether.7 Despite the differences in SLI among Serbs, Croats, Bosniaks and Montenegrins, as seen in the next section, several beliefs and aspects of SLI are broadly shared among the four ethno-national groups.

3.0. Key Principles Relevant for SLI in the Western Balkans

To illuminate key principles of SLI for the Southern Slavs, the work of R. Anthony Lodge (2004) proves to be useful. Lodge posits that SLI consists of a set of beliefs, namely:

6 for a broad discussion of the ideologies that led to the breakup of the joint language, see also Greenberg 2004. 7 For a discussion on the terms „Bosnian“ or „Bosniak“, see Greenberg (2008).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 27 Robert D. Greenberg

• The ideal state of the language is one of uniformity; • The most valid form of the language is to be found in writing; • The standard is inherently better than adjacent non-standard varieties. These three beliefs have characterized the SLI of the Southern Slavic peoples. The notion that the ideal state of the standard language is one of uniformity and that the most valid form of the language is writing probably is at the root of the belief that a standard language requ- ires first and foremost the publication of an authoritative orthographic manual. Such manuals are typically used to teach all schoolchildren the virtues of standard spellings and orthographic systems that would lead to greater uniformity in the written form of the language. Such uniformity in writing may also help promote standard pronunciations and the speech of educated native speakers. The joint Serbo-Croatian language of the Yugoslav era was developed in contradiction to the beliefs set forth in Lodge’s definition of a SLI. In addition, over the years, a plethora of often competing orthographic manuals and dictionaries were published that revealed how fractured the joint standard was in reality, and the ideal state of uniformity was never achieved. As a result, in the post-Yugoslav era, the beliefs in uniformity and in a more prescriptive form of the written language have been at the forefront in the SLI of all the successor states that emerged from the former Yugo- slavia, and the four successor languages to the joint Serbo-Croatian language: Bosnian, Croatian, Montenegrin, and Serbian. Lodge’s third principle extolling the virtues of the standard language as opposed to the non-standard varieties has also been paramount in recent South Sla- vic language standardization processes. This emphasis can be seen in the public campaign in Serbia launched by the Ministry of Culture and Information in 2016 promoting the standard Serbian language (Neguj- mo srpski jezik),8 and the regular discourse in the media on the use of correct standard forms, such as those in Radio Television Serbia (Srpski na srpsko („Serbian in Serbian“9), and the Croatian Radio & Television

8 „Ministar: Počinje akcija „Negujmo srpski jezik“ („The Minister [of Culture and Information]:The Campaign ‘Let’s Nurture the Serbian Language’ Begins“), found at B92. net https://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2017&mm=02&dd=24&nav_ category=11&nav_id=1233734 accessed 8 January 2018 9 „Srpski na srpskom“, RTS http://www.rts.rs/page/rts/sr/%D0%98%D0%B7%

28 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standard Language Ideology and the South Slavic Languages of the Former Yugoslavia program Jezik i predrasude („Language and Prejudices“). Often, these campaigns or programs have had the goal of promoting proper use of the standard language with the aim of discouraging non-grammatical colloquialisms or obvious dialectal forms. In the standardization of Bosnian and Montenegrin, the SLI has been pre-occupied with normalizing the language of writing by focusing on the great literature written by writers in the past who used local Bosnian or Montenegrin forms or vocabulary. For the Bosniaks, this literary expression had its roots in Ottoman times and flowered during the time of the Alhamidayo literary traditions of the nineteenth century, while for the Montenegrins the works of Njegoš have often been used to showcase the distinctive flavour of a pre-standard Montenegrin language. This notion that the ideal form of a standard language is found in literature reinforces the SLI that celebrates the value of writing and of written texts. In addition, the new standards of Bosnian and Monte- negrin have elevated local pronunciations that are considered dialectal in neighboring standard Croatian or Serbian. For instance, the frequent use of h in Bosnian in places where it is completely lost in standard Croatian and Serbian (e.g., lahko ‘easily’ and mehko ‘softly’), or the admittance of the new phonemes ś/ź in Montenegrin from new jotations are local pronunciations that are marked for a specific ethno-national group and therefore serve as ethno-linguistic markers of the Bosniak and Montenegrin peoples who achieved independence only in the post- Yugoslav era. Irvine and Gal (2000) have elaborated further on the notion of the SLI of linguistic differentiation, and their theoretical framework proves useful in understanding how precisely the proponents of the new Bosnian, Croatian, Montenegrin, and Serbian languages went about implementing the new standards. Irvine and Gal’s notions of iconization, fractal recursivity, and erasure can be observed in both standardizations. These terms are defined as follows: • Iconization: „A linguistic feature portrays a group’s inherent nature or essence“; • Fractal recursivity: „involves the projection of an opposition... onto some other level“;

D0%B4%D0%B0%D0%B2%D0%B0%D1%88%D1%82%D0%B2%D0%BE/ story/2289/izdanja/2074024/srpski-na-srpskom.html accessed 8 January 2018

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 29 Robert D. Greenberg

• Erasure: „The process in which ideology... renders some persons or activities (or sociolinguistic phenomena) invisible“. Iconization and fractal recursivity are salient in the SLI for Bosni- an and Montenegrin in that both standardizations required clear differentiating features to make them maximally different from the -simi lar Croatian and Serbian standards. Erasure has been used to bolster Lodge’s belief that uniformity within the speech of Bosniaks, Croats, Montenegrins, and Serbs is a further means of ensuring the acceptance and vibrancy of the new standards among the population. Whereas older individuals may still subscribe to earlier standards learned under a joint Yugoslav state, the younger generations are able to learn the new standards in schools and would be the future generation to promulgate the new standards in society. I will now proceed to demonstrate how Lodge’s three beliefs and Irvine and Gal’s processes are applied, in the cases of three of the four successor languages to the joint Serbo-Croatian language: Serbian, Bo- snian, and Montenegrin.10

4.0. SLI and the Serbian Language

To great extent, Serb linguists have continued the SLI originally manifested in the work of Vuk Karadžić, the nineteenth century figure often considered to be the most influential in codifying a Serbian standard. Vuk’s principles of „Write as you speak, and speak as it is written“ laid the foundation of the phonetic writing system of Serbian that would be closely linked to the speech of common people. Vuk also favored ad- vancing variants of the language that would create broad unity among speakers of Central South Slavic, extending from Serbia proper through Bosnia and Herzegovina to Croatia and Montenegro. Later, this SLI became associated with the ideology of erasure, which was manifest in the interwar joint South Slavic state especially after King Alexander seized absolute power in 1929 and changed the name of the country to the Kingdom of Yugoslavia (see Greenberg 2004). After Under Communism, Serbs continued to seek linguistic unity and the sense that members of the Croatian, Montenegrin, Muslim, and

10 In the below analysis I have not expanded on the discussion of SLI and the Croa- tian language, as this is something I treated in Greenberg 2004, Chapter 5.

30 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standard Language Ideology and the South Slavic Languages of the Former Yugoslavia

Serbian nations speak a single language albeit with two distinctive variants. This policy was enshrined in the 1954 Novi Sad Agreement (Ibid.). After the breakup of Yugoslavia, Serb linguists continued to ad- vocate broad unity of the Serbian and Montenegrin peoples as speakers of the Serbian language. The former „Eastern“ and „Western“ variants that were official in Socialist Yugoslavia were transposed into the two official „dialects“ of Serbian: ekavian and ijekavian, with the former spoken by Serbs in Vojvodina, Central Southern, and Eastern Serbia, and the latter by Serbs in Western Serbia, Bosnia and Herzegovina, and Croatia, and by Serbs and Montenegrins in Montenegro. While the official SLI supported the notion of two official dialects, tensions among Serb linguists persisted, and two rival orthographic manuals were published in the 1990s to reflecting two distinct approaches to language standardization. I have referred to these approaches as a „status quo“ approach which largely continued the SLI of Socialist Yugoslavia and represented by the orthographic manual of Matica Srpska published in 1994 by Mitar Pešikan, Mato Pižurica, and Jovan Jerković. The Neo-Vukovite linguists sought to continue a stric- ter adherence to Vuk’s phonetic principles in the writing system and also advocated the full equality of the ijekavian variety of Serbian. This group produced its own orthographic manual in 1993. It authors were Božo Ćorić, Miloš Kovačević, Branislav Ostojić, Radoje Simić, and Živojin Stanojčić. In the first two decades of the twenty-first century, the further splintering of Yugoslavia impacted Serbia with the breakup of a joint Serbian/Montenegrin state in 2006 and the declaration of independnece of Kosovo in 2008 – a region that had been one of Serbia’s two auto- nomous provinces under Socialism. As the formerly internal boundaries became international boundaries, individuals identifying themselves as Serbs and speakers of the Serbian language found themselves in newly-independent states no longer under direct political influence of their mother country. Nevertheless, tension persists as Serbia has not yet recognized the independence of Kosovo nor have the Serb authorities officially acknowledged the existence of a separate Montenegrin language. This lack of recognition of Montenegrin within Serbia represents a continuation of the SLI of erasure among many Serb language planners.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 31 Robert D. Greenberg

5.0. SLI and the Bosnian Language.

Two main figures who have shaped the SLI for the Bosnian language in the post-Yugoslav period have been Senahid Halilović and Dževad Jahić. Their approach has been to elevate the written works of Islamicized Slavs from as early as the seventeenth century, although Jahić seeks to trace the origins of the Bosnian language to pre-Ottoman times. The importance of the first dictionary of the Bosnian language (Uskufi 1631) is also cited as legitimizing the separateness of the Bo- snian language. As in Lodge’s approach to SLI, the value of written source materials is central, and the Turkish/Arabic vocabulary or local Bosnian features found in these works form the basis for a new Bosnian standard reaffirmed since the 1990s. This form of SLI relies on the ethno-national authenticity of those 17th century works written in the local Slavic vernacular using the Arabic script. Two centuries later, a distinctive genre of Muslim Slavic literature emerged which further solidified the value of the written text re- inforcing the SLI for contemporary Bosniaks. Simultaneously, the political changes that occurred in Bosnia and Herzegovina when it was transferred from Ottoman to Austro-Hungarian rule after 1878 created further impetus for a standard Bosnian language through the work of Benjamin Kállay, the Hungarian administrator for the region, who advocated for a separate Bosnian language beginning in the 1880s. This effort was meant to establish a distinct Bosnian identity for Bosnia-Her- zegovina that would include its Muslim (Bosniak), Orthodox (Serb), and Catholic (Croat) populations. Consequently, this project involved erasure of linguistic differences within Bosnia and Herzegovina among its religiously- and ethnically-diverse populations in order to support the distinctiveness of Bosnia, especially as a means of countering agi- tation among Serbs of Bosnia for unity between Bosnia and the newly- independent Kingdom of Serbia. The ideas put forth by Kállay remained in abeyance for nearly 100 years during the period of the two world wars and the two unified Yugoslav states. When Bosnia and Herzegovina declared its independence in 1992, the Bosniak leaders initially sought to create a unitary Bosnian state (Hayden 1999). This ide was also suggested by Isaković (1995), who intended his dictionary for the new Bosnian standard to

32 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standard Language Ideology and the South Slavic Languages of the Former Yugoslavia serve all citizens of Bosnia-Herzegovina without regard to their ethni- city or religion. When it became clear that Serbs and Croats of Bosnia-Herzego- vina rejected a unitary state and unitary Bosnian language for the entire population, Jahić and Halilović strove to create a distinct new Bosnian standard differentiated from regional varieties/dialects or the similar neighboring languages of Croatian and Serbian. Halilović (1996:6 left the door ever so slightly open to Bosnian Serbs and Croats when he wrote that „‘Bosnian’ is the language spoken by Bosniaks (Muslims) and other nations in Bosnia-Herzegovina and the world who accept the Bosnian language as their own.“ However, by stipulating primarily Bosniaks and including iconic Bosniak ethno-linguistic features distinct from those used in the country’s Serb and Croat communities, Halilović could not have expected Serbs or Croats of Bosnia to embrace a language so overtly marked by features not their own. These included the increase in the use of the grapheme h [phonetic /x/], the inclusion of lexical items from Turkish and Arabic, and the greater use of Arabic words in religious terminology and religious institutions that had not been in common use since Ottoman times. Such iconization has helped reinforce an „us vs. them“ attitude within Bosnia-Herzegovina that seems no closer to resolution at the time of the writing of this piece as it was at the time of the signing of the Dayton Accords in 1995. The new Bosnian standard has been robustly implemented in the Bosniak-Croat Federation of Bosnia and Herzegovina, especially in the Bosniak-majority cantons. It has been called the „Bosniak language“ in the Serb entity of Bosnia-Herzegovina, which has led to widespre- ad protests and complaints from the Bosniaks residing there. Thus, in 2015 the Ministry of Education of Republika Srpska renamed the Bo- snian language „the language of the Bosniak people“ which led to many Bosniak families boycotting the schools in the entity and setting up alternative unofficial schools where instruction is held in Bosnian (see Panić 2015 and Džidić 2016). The SLI advocated by Serbs and Cro- ats has involved ghettoization of the Bosnian language to force it to be limited to Bosniaks and rejecting a de-ethnicised Bosnian identity. Even across the international boundary in the Republic of Serbia, the Bosnian language has had mixed acceptance. The Committee for the

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 33 Robert D. Greenberg

Standardization of the Serbian Language rejected the term „Bosnian“ in 1998 (see Greenberg 2004 [2008]: 142), yet the Serbian state has recognized the Bosnian language as a regional/minority language for Bosniaks who reside in the Sandžak region. In Croatia, the Bosnian language has no status as a regional/minority language; only in Mon- tenegro is the Bosnian language one of the country’s official languages according to the 2007 Constitution. This tolerance in Montenegro of the Bosnian language as promulgated by Bosniak linguists reflects how in both Bosnia and Herzegovina and Montenegro the largest threat to the individuality of their languages has been challenges by internal and external forces. The Croats and Serbs, both within Bosnia-Herzegovi- na and in their „mother countries“ of Croatia and Serbia have largely opposed a separate language using the name „Bosnian“, and the Serbs in Montenegro and Serbia have campaigned against the legitimacy of the Montenegrin language.

6.0. SLI and the Development of the Montenegrin Language

The SLI that has guided the codifiers of the new Montenegrin language seems largely inspired by the SLI guiding Bosniak language planners. Like other South Slavic languages, the Montenegrins have opted to focus their attention on the publication of official orthographic manuals, grammars, and dictionaries. The main propo- nent of a Montenegrin standard in the 15 years after Yugoslavia’s collapse was Vojislav Nikčević, who in 1993 published a short orthographic manual entitled Piši kao što zboriš („Write the way you speak“) which echoes the motto ascribed to Vuk Karadžić, „Piši kako što govoriš, i govori kao što je napisano“ (Write the way you speak, and speak the way it is written“). Nikčević’s use of the form „zboriš“ for „speak“ had the effect of elevating a Montenegrin vernacular form suggesting it belonged in a new Montenegrin standard language. The elevation of Montenegrin regionalisms hitherto marginalized in both the Serbo-Croatian and Serbian languages prior to Montenegro’s independence reflected Nikčević’s belief that the local/regional form should be preferred over neighboring norms. He further believed that the inspiration for the Montenegrin standard needs to be found in all phonetic, phonological, morphological, syn-

34 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standard Language Ideology and the South Slavic Languages of the Former Yugoslavia tactic, and lexical specificities found on the territory of Montenegro. Hence, Nikčević’s SLI is informed by the belief in the power of the written text and making colloquialisms/regionalisms part of the written koine. Nikčević used the processes of iconization and fractal recursivity to more clearly differentiate Montenegrin from Serbi- an. The iconization was meant to elevate key Montenegrin ethno- linguistic markers while fractal recursivity was necessary to create maximal oppositions between standard Montenegrin and standard Serbian forms. The SLI for Montenegrin language planner has been focused on this differentiation between Montenegrin and Serbian, primarily because the greatest opposition to the implementation of Montenegrin has come from citizens of Montenegro who consider themselves to be Serbs and their language Serbian and authorities in neighboring Serbia who have refused to recognized a separate Mon- tenegrin language. The challenges facing Montenegro’s SLI were underscored in the 2011 census data when 36.97% of the population declared their language to be Montenegrin while 42.88% declared their language to be Serbian.11 The census data reveal that the SLI in Montenegro has not yet led to the establishment of a standard language widely accepted by the population and the desired effect of greater uniformity. The census categories for citizens to designate what they consider to be their „mother tongue“ includes the following „languages“: Bosniak, Bo- snian, Croatian, Croato-Serbian, Montenegrin, Montenegro-Serbian, Serbo-Croatian, and Serbian as well as „Maternji“ („mother tongue“). This diversity of names for native languages all closely related to the former Serbo-Croatian language suggests that ambiguity still prevails among Montenegro’s citizens regarding the appropriate nomenclature for the country’s South Slavic language forms. Moreover, the designations „Bosniak“ and „Montenegro-Serbian“ are not officially sanctioned standards anywhere in the region, while Serbo-Croatian and Croato- Serbian were preferred designations only in the most orthodox times of Tito’s Yugoslavia. Another reason that uniformity has not been achieved as a result of Montenegro’s SLI may be that most language matters

11 The data are available from the Statistical Office of Montenegro: 2011 Census. Pod- gorica. Retrieved from https://www.monstat.org/eng/page.php?id=57&pageid=57 on 8 January 2018

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 35 Robert D. Greenberg since Montenegrin independence in 2006 have been the subject of political controversies that often resulted in unwieldy compromises. For instance, the Montenegrin Constitution of 2007 allowed for Montenegrin alongside Bosnian, Croatian and Serbian to be official languages of the country. This decision was made even though according to the 2011 census, only 5.33% of the population consider their mother tongue to be Bosnian and only 0.45% of the population considered their mother tongue to be Croatian.12 After Vojislav Nikčević’s death in 2007, Adnan Čirgić became a leader advocating for the standardization of the Montenegrin language. In October 2007, the Constitution of Montenegro had afforded the Montenegrin language official status within the newly-independent -co untry. After this status change for the Montenegrin language, the Mon- tenegrin government prioritized introducing the Montenegrin language into the school curriculum, which necessitated the production of new grammars, lexicons, and dictionaries. To achieve this end, a special council to standardise the Montenegrin language (Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika) was established in 2008, and Čirgić joined this Council at its founding until it was dissolved in 2010. The Council’s work led to the publication of the first officially-sanctioned grammar of the Montenegrin language in 2010. Čirgić was the co-author of this work with Ivo Pranjković and Josip Silić. Čirgić’s co-authors are both well-known Croat linguists. as discussed in Bošković, infra). Čirgić de- fended the decision to collaborate with Croat linguists, suggesting that these experts had experience with Slavic languages, and that this experience proved to be valuable for implementing the new Montenegrin standard (Bošković 2010). These grammars and dictionaries formalized two of the three new Montenegrin-specific orthographic innovations – the phonemes ś and ź.13 By 2011, Radio Television Montenegro offi-

12 Given the small percentages of the population that consider their languages to be Bosnian and Croatian, it is curious that the Montenegrin politicians still declared these two languages to be in official use alongside Montenegrin and Serbian. More citizens of Montenegro declared Bosniak to be their mother tongue (0.59%) than those who declared Croatian (0.45%), but no move was made also to elevate a „Bosniak language“ to official status. 13 This decision reduced the number of new graphemes for Montenegrin from the three proposed by Nikčević in his 1993 orthographic manual to two. The grapheme lost was that for the sound /dz/.

36 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standard Language Ideology and the South Slavic Languages of the Former Yugoslavia cially switched their broadcasts from Serbian to Montenegrin, and in 2017, the International Organisation for Standardisation granted Mon- tenegrin an international ISO code (CRN) after a nine-year effort.14 The iconic features of the Montenegrin language that have been used to provide markers differentiating standard Montenegrin from nonprestigious dialects or similar neighboring standards include the new phonemes found in Montenegrin resulting from a recent jotation of s and z followed by j found most often in forms where the j is manifested from historically short reflexes of Common Slavic jat’. Examples of these forms include (Montenegrin) śedi! ‘sit down’ (compare Croatian/Bosnian sjedi and Serbian sedi) which emerged from a Late Common Slavic form *sědi. Čirgić asserted that „The adoption of the first official spelling of the Montenegrin language is an historic event, ...No matter what some ‘experts’ and politicians claim, it is designed to strengthen the multi-ethnic harmony [in Montenegro] that already exists here“ (Bošković 2010).

7.0. Conclusion

As these case studies from the Western Balkans demonstrate, processes of standardization are still actively being pursued among language planners in the former Yugoslav republics. Over a quarter of a century after the breakup of Yugoslavia and the introduction of the new standards that succeeded the joint Serbo-Croatian language, the SLI that aims to carve out the four new written standards has proceeded with gu- sto. While for the new Croatian and Serbian languages, the main principles and beliefs informing the most recent standardizations had their origins in the nineteenth century, the codifiers of the Bosnian and Mon- tenegrin languages have had to move quickly beginning in the 1990s to decide on the SLI that would guide the development of these newest South Slavic standard languages. These codifiers focused much of their energy to ensure that the standardized languages would be supported by new dictionaries, orthographic manuals, and handbooks. Some of these handbooks were primarily designed for schools, as a key element of the SLI for Bosnian and Montenegrin was to ensure that the school curriculum would be the domain where the new standards could be enforced and inculcated into the minds of members of the younger generation. 14 See Tomović (2017) accessed 8 January 2018.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 37 Robert D. Greenberg

This pre-occupation with the standard written forms of the language has been emphasized at the expense of creating uniformity in the spoken varieties of the new standards. For such uniformity to be achieved, the language planners in Bosnia-Herzegovina and Montenegro would have had to attain acceptance of the new standards among ethnically-diverse populations. As the Montenegrin census data revealed, however, such acceptance is elusive as many members of the country’s various ethnic groups declare languages other than Montenegrin to be their mother tongue. In fact, only a little more than one-third of the entire population of Montenegro had accepted Montenegrin as their language in the 2011 census. In Bosnia and Herzegovina, ethnic Croats and Serbs may accept the right of Bosniaks to have their own language, but in so doing reject the new Bosnian standard by referring to it as the „Bosniak language“. The codifiers of the Bosnian language, therefore, may have to be content with achieving uniformity among the Bosniaks of the country only, and this uniformity would be most easily achieved among school-age children studying from the new official grammars and handbooks. Any attempts to achieve greater uniformity for Bosnian and Mon- tenegrin are made more difficult through the SLI that favors elevating ethnically-marked or dialectally-marked „iconic“ features giving these prominence in the new standards. The use of h in the new Bosnian is seen by all as iconic representation of the speech of the country’s Bosniak community, while the new Montenegrin letters are specific sounds found in some quintessentially „Montenegrin“ dialects as opposed to the speech patterns of the country’s Serb community. These SLI choices were adopted in order to maximally differentiate Bosnian from Croatian and Serbian, and to differentiate Montenegrin from Serbian. It is tempting to link the SLI in both Bosnia-Herzegovina and Montene- gro with the political ideology of ethnic nationalism which continues to dominate the political discourse in the successor states of the former Yugoslavia. All sides continue to support the notion of the separate ethnically-inspired languages and there no signs that these centripetal forces are abating in the region. Simultaneously, the language planners in Bosnia and Herzegovina and Montenegro face pressures from across the international boundaries in Serbia and among Serbs residing on their territories. As seen above, the dominating SLI among Serb language planners has been erasure, perhaps in an attempt to continue to wield

38 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standard Language Ideology and the South Slavic Languages of the Former Yugoslavia influence over ethnic kin across the international boundaries. As part of this ideology, denial of the name „Bosnian“ for the language of Bo- sniaks and non-recognition of a separate Montenegrin language remain aspects of this SLI.

References

– „Bosnian or Bosniac“ Aspects of a Contemporary Slavic Language Question“, Slavia orthodoxa and Slavia romana: Essays Presented to Riccardo Picchio by his Students on the Occasion of his Eightieth Birthday. eds. Harvey Goldblatt, Giuseppe Dell’Agata, Krasimir Stanchev, and Giorgio Ziffer, The MacMillan Center for International and Area Studies, New Haven, 2008, pp. 149–161. – „The Impact of Purism on the Development of the Croatian Standard Language in the Nineteenth Century“, Fluminensia 8/1–2, 1996, pp. 49–62. – Banac, Ivo: „Main Trends in the Croat Language Question“, Aspects of the Slavic Language Question (eds. Harvey Goldblatt and Riccar- do Picchio) 1, 1984, pp. 189–260. – Bošković, Mirko: „Montenegro Says Farewell to ‘Mother Tongue’“, BIRN 14 September 2010. – Čirgić, Adnan, Pranjković, Ivo and Silić, Josip: Gramatika crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010. – Ćorić, Božo; Kovačević, Miloš; Ostojić, Branislav; Simić, Radoje; and Stanojčić, Živojin: Pravopis srpskoga jezika sa rječnikom, Uni- reks, Beograd – Nikšić, 1993. – Crnogorski jezik: geneza, tipologija, razvoj, strukturne osobine, funkcija, Matica crnogorska, Cetinje, 1997. – Džidić, Denis: „Bosniak Parents Reject School Boycott Compromise“, 2015. – Edwards, John: Language, Society and Identity, Blackwell, Oxford, 1985. – Greenberg, Robert: „Language Politics in the Federal Republic of Yugoslavia: The Crisis over the Future of Serbian“, Slavic Review 59/3, 2000, pp. 625–640.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 39 Robert D. Greenberg

– Halilović, Senahid: Pravopis bosanskoga jezika, Preporod, Sarajevo, 1996. – Hayden, Robert M.: Blueprints for a House Divided: The Constitutional Logic of the Yugoslav Conflicts, University of Michigan Press, Ann Arbor, 1999. – Irvine, Judith and Gal, Susan: „Language ideology and linguistic Differentiation“, Regimes of language: Ideologies, polities, and identities (Ed. Paul Kroskrity), NM: School of American Research Press, Santa Fe, 2000, pp. 35–84. – Isaković, Alija: Rječnik bosanskoga jezika, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995. – Ivić, Pavle: Srpski narod I njegov jezik, Srpska književna zadruga, Beograd, 1971 [1986]. – Jahić, Dževad: „Lingvistički i kulturno-historijski izvori bosanskog jezika: glavna problemska pitanja“. Simpozij o bosanskom jeziku (zbornik radova), 1999, pp. 25–30. – Judge, Anne: „France: One Nation, One State, One Language“, Language and Nationalism in Europe (ed. Cathie Carmichael), Oxford University Press, Oxford, 2000. – Katičić, Radoslav: Hrvatski jezik, Školska knjiga, Zagreb, 2013. – Langston, Keith and Peti-Stantić, Anita: Language, Planning and National Identity in Croatia, Palgrave Macmillan, London, 2014. – Language and Identity in the Balkans (2nd edition), Oxford University Press, Oxford, 2004 [2008]. – Lodge, R. Anthony: A Sociolinguistic History of Parisian French, Cambridge University Press, Cambridge, 2004. – Lunde, Ingunn: „Culture as Politics“, Bergen Language and Linguistics Studies 7, 2017, available for download at https://bells. uib.no/index.php/bells/article/download/1061/1166; accessed 8 January 2018. – Magner, Thomas: „Language and Nationalism in Yugoslavia“, Canadian Slavic Studies 1/3, 1967, pp. 333–347. – Nikčević, Vojislav: Piši kao što zboriš, Podgorica, 1993. – Panić, Katarina: „Bosnian Serbs’ Renaming of Language Angers Bosniaks“, 2015. – Pešikan, Mitar; Jerković, Jovan; and Mato Pižurica: Pravopis srpskoga jezika, Matica srpska, Novi Sad, 1994.

40 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standard Language Ideology and the South Slavic Languages of the Former Yugoslavia

– Thomas, George: „Lexical Purism in Language Cultivation“, Language Planning in Yugoslavia (eds. Ranko Bugarski and Celia Hawkesworth), Slavica, Columbus, 1992, pp. 176–188. – Tomović, Dušica: „Montenegrin Language Granted International Recognition“, Balkan Insight 12 Dec 2017. Available at http:// www.balkaninsight.com/en/article/montenegrin-language-gained- international-recognition-12-12-2017 accessed 8 January 2018. – Uskufi, Muhamed Hevaji: Bosanski-Turski rječnik (Eds. Ahmet Kasumović and Svein Monnesland). Tuzla: Općina Tuzla; Tuzla, 1631 [2011].

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 41

UDK 811.163.4’342.8(497.16Boka Kotorska)

Adnan ČIRGIĆ (Cetinje) Fakultet za crnogorski jezik i književnost [email protected]

AKCENATSKA GRANICA MEĐU BOKELJSKIM GOVORIMA

Autor priloga daje kratak osvrt na akcenatsko stanje u bokeljskim govorima koje siječe granica između dvoakcenatskih i četvoroakcenat- skih govora. Ukazuje se na akcenatske činjenice koje ne idu u prilog tvrdnji da je Perast granica između ta dva akcenatska sistema. Takođe, iznosi se pretpostavka da su śeverozapadni bokeljski govori do kraja XVII vijeka činili kompaktnu (akcenatsku) cjelinu s jugoistočnima te da je uspostavljanje četvoroakcenatskoga sistema u śeverozapadnoj Boki uslovljeno raseljavanjem stanovništva nakon pada osmanske vlasti te naseljavanjem stanovništva iz četvoroakcenatskoga zaleđa. Ključne riječi: Boka, crnogorski govori, akcenat, dijalektologija

Govori Crnogorskoga primorja među prvima su crnogorskim govorima koji su privukli pažnju dijalektologa.1 Prve napomene o njima ostavio je Vuk Stef. Karadžić u predgovoru Poslovicama (Cetinje, 1836), a kasnije će se njima baviti brojni istraživači. No do danas samo su četiri primorska govora monografski opisana – govor Kamenara, govor Paštrovića, govor Spiča i govor Mrkovića. Posebno je pomena vrijedna studija o peraškome govoru Toma Brajkovića i studija o akce- natskome sistemu govora Lepetana Vasa Tomanovića te njegova vrlo kratka i sintetička studija o bokeljskim govorima kao cjelini. Nebroje- ne osobine nalaze se u monografijama o štokavskome dijalektu Milana Rešetara. Još valja istaknuti dva vrijedna leksikografska priloga Srđana

1 O govorima Crnogorskoga primorja opširnije viđeti u: Adnan Čirgić, „Govori Cr- nogorskoga primorja“, Matica, br. 70, Matica crnogorska, Podgorica, 2017, str. 173–190.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 43 Adnan Čirgić

Musića i Vesne Lipovac-Radulović o romanizmima u Boki. Osim tih obimnijih studija i knjiga o govorima Boke postoje manji radovi kojima se tretiraju glavnije ili značajnije osobine pojedinih naselja u Boki čiji su autori Ivan Broz, Luko Zore, Radomir Aleksić, Branko Miletić, Dra- goljub Petrović, Drago Ćupić, Dušan Dostinić i drugi. Monografskih opisa, osim pomenuta četiri, nema i, s obzirom na ogromne demograf- ske promjene koje je uslovila urbanizacija i nedavni rat u BiH, teško je da će ih više i biti. Nekadašnja sela i mala ribarska naselja ili su pusta (ako je riječ o onima iz gornjega i srednjeg pojasa) ili u potpunosti ur- banizovana i naseljena stanovništvom iz raznih krajeva ne samo Crne Gore no i regiona. Osobita je šteta što nauka raspolaže s vrlo malo podataka o govorima śeverozapadne Boke, što o govoru Herceg Novoga, Sutorine, Risna, Krivošija, Ledenica i drugih naselja u zaleđu gotovo da nemamo nikakvih dijalektoloških podataka. Još je manje, ili nimalo, podataka o govorima krajnjega juga Crnogorskoga primorja, onih što pripadaju Ulcinju, a koji bi za dijalektologiju mogli biti od posebna značaja budući da je riječ o bilingvalnome području. Govori Crnogorskoga primorja po svim značajnijim dijalekatskim obilježjima predstavljaju prirodan nastavak osobina iz zaleđa. Takvo stanje nije toliko uslovljeno suživotom koliko poznatom činjeni- com da je stanovništvo iz zaleđa u kontinuitetu naseljavalo primorske krajeve. Poznata je činjenica da granica koja dijeli crnogorske govore na one četvoroakcenatske i one bez uzlaznih akcenata seže do mora, do u Boku. Ipak, na osnovu onoga što se u manje-više uzgrednim na- pomenama o bokeljskim govorima može viđeti, ne bi se reklo da je ta granica tako oštra kako se najčešće ističe. U literaturi se uglavnom navodi Perast kao granica između novije i starije akcentuacije. Da Perast ne spada ni u govore s novijom akcentuacijom (tradicionalno nazivane hercegovačkim iako je ta akcentuacija zasvjedočena na prostoru znatno širem od Hercegovine) ni u one sa starijom akcentuacijom (tj. one sa silaznim akcentima, bez obzira na to jesu li preneseni ili ne), bilo je jasno još u XIX vijeku nakon objavljivanja poznate studije o peraškome govoru Toma Brajkovića. Brajković jasno ukazuje na to da je peraški akcenatski sistem tročlan te da ima dugosilazni („jaki dugi“), dugouzlazni („slabi dugi“) i kratkosilazni („jaki kratki“) akcenat. U svega nekoliko rečenica (str. 5) on je objasnio akcenatski sistem peraškoga govora: „Nigda se ne nalazi mlagji akcenat ˋ (slabi kratki), koji se pre-

44 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Akcenatska granica među bokeljskim govorima ma starijoj zajedničkoj akcentuaciji pomiče za jedan slog niže prema kraju riječi, i postaje jaki kratki ili jaki dugi, n. p.: Perȁst (na osnovu čega bi standardni izgovor trebalo da glasi Pèrast, a ne Pȅrāst, kako se to u našoj oficijelnoj komunikaciji upotrebljava vjerovatno analogi- jom prema imenicama tipa ȕzrāst ili pridjevima na -āst – prim. A. Č.), strahovȉt, skočȉt, jedvȁ, potpȅtak, klobȗk, gjetînstvo, Dubrôvnik i ost. Ako je gdje ostao akcenat na onome slogu, na kojemu u štokavštini stoji slabi kratki, to se je povisio njegov jek u jaki kratki ili u slabi dugi, n. p. vȍda (vòda), zȅmlja (zèmlja), mȁslina (màslina), jȅdrit (jèdrit), lȍmîm (lòmîm), dóšô (dòšô), nášô (nàšô), napérit (napèrit).“ Nasuprot Braj- koviću, Vaso Tomanović (takođe Bokelj, iz Lepetana, koje od Perasta odvaja zaliv) peraški govor svrstava u tzv. govore s hercegovačkom akcentuacijom. Takvim govorima smatra one na śeverozapadnoj strani zaliva Boke Kotorske sve do Ora(ho)vca (uključujući i njega), a dalje na jugoistočnoj strani govore svrstava u tzv. zetski dijalekat. Dakle, ne samo što peraški govor označava kao „hercegovački“ već i ora(ho)vač- ki govor izdvaja iz „zetskih“ govora i pripisuje ga „hercegovačkim“. Ispitivanjem na terenu koje smo obavili s Aleksandrom Radomanom (mart – april 2017) na osnovu maloga broja današnjih tipičnih govornih predstavnika Perasta i Orahovca utvrdili smo da Orahovac u potpunosti pripada četvoroakcenatskim govorima te da nema silaznih akcenata izvan prvoga sloga, a da se i u Perastu javljaju sva četiri akcenta premda, makar sporadično, ima silaznih akcenata izvan početnoga sloga. I u jednome tekstu Draga Ćupića našli smo uzgrednu potvrdu stanja koje navodi Tomanović. Riječ je o oblicima kòvō, čìtō, dr̀žō, izášō, bjéžō koje je u Perastu zabilježio Luka Vujović (za potrebe Srpskohrvatsko- ga dijalektološkog atlasa), a koje smo kao tačne provjerili na terenu. To je sigurna potvrda da granicu između dva akcenatska tipa treba pomjeriti s Perasta na Ora(ho)vac – uključujući i njega. To bi značilo da četvoroakcenatski govori u Crnogorskome primorju danas obuhvataju pojas od Konfina (rt Oštro) do Ljute, kojom počinje Dobrota. Time ne dovodimo u pitanje Brajkovićev nalaz o Perastu kao troakcenatskome govoru (dakle, prelaznom govoru između dva akcenatska tipa – starije- ga i novijeg), koji je u ono doba takav, ili uglavnom takav, mogao i biti, ali je do polovine XX vijeka u njemu očigledno kratkosilazni akcenat s posljednjega sloga pomjeren prema početku kao uzlazni. Uostalom, Rešetar navodi da je jasno čuo kratkouzlazne akcente u govoru Perasta.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 45 Adnan Čirgić

Što literatura ne nudi podatke o dubljoj starini kratkouzlaznih akcenata u peraškome govoru, to ne znači da ih u prošlosti makar i sporadično nije bilo, a posebno ne znači da treba odbacivati činjenicu da su ti akcenti u peraškome govoru posvjedočeni polovinom XX vijeka od strane dvojice školovanih dijalektologa. Uostalom, to je i vrijeme kad je sku- pljena većina danas dostupnih podataka o crnogorskim govorima. S druge strane, može se, u svjetlosti izmjena koje su obuhvatile peraški i orahovački govor, postaviti pitanje da nijesu u nešto daljoj prošlosti iste izmjene pretrpjeli ostali śeverozapadni bokeljski govori, koji su danas četvoroakcenatski. Mora se uzeti u razmatranje i moguć- nost da su ukupni bokeljski govori imali stariju akcentuaciju (dvočlanu ili tročlanu u dijelu čije je zaleđe četvoroakcenatsko), a da su kasnije, od dolaska Osmanlija, ti govori postali četvoroakcenatski i troakcenat- ski – poznatim naseljavanjem stanovništva iz zapadne Crne Gore i Her- cegovine. Takva bi mogućnost mogla imati utemeljenja kad se uzme u obzir da su upravo predjeli od Novoga do Orahovca (osim Perasta) duže ili kraće vrijeme bili pod osmanskom vlašću, što se poklapa s da- našnjim akcenatskim razlikama, a ne bi trebalo zanemarivati ni hajduč- ka naseljavanja koja nijesu bila ni rijetka ni malobrojna (oko groblja Crkve Sv. Ane iznad Perasta nalazi se hajdučko groblje). Pa i sporadični dugouzlazni akcenat u Lepetanima mogao se javiti pod uticajem blizi- ne četvoroakcenatskih govora, od kojih Lepetane razdvaja samo tijesni moreuz (do Kamenara). Ako su Kamenari i ostala mjesta preko puta Lepetana i u nešto daljoj prošlosti imali četvoroakcenatski sistem, bilo bi prirodno očekivati da se u Lepetanima dugouzlazni akcenat i sistemski javlja na mjestu nekadašnje dužine pred silaznim akcentom, što nije slučaj (u doba kad je V. Tomanović dao opis akcenatskoga sistema Le- petana). Kao potvrdu za tu mogućnost navedimo i kratkosilazni akcenat izvan prvoga sloga u govoru Strpa koji je onđe zabilježio Milan Rešetar lōrȉka, a zna se da danas Strp pripada četvoroakcenatskim govorima. Uspostavljanje četvoroakcenatskoga sistema u govorima śeverozapad- ne Boke umjesto pretpostavljenoga ranijeg dvoakcenatskog moglo je biti potpomognuto činjenicom da je nakon pada osmanske vlasti krajem XVII vijeka u Novome i Risnu te u drugim manjim mjestima kraj mora islamizirano stanovništvo i stanovništvo koje je bilo lojalno osmanskoj vlasti proćerano s tih prostora prema dubljoj unutrašnjosti koja je ostala u osmanskoj vlasti, a da su na njihova imanja naseljeni zaslužni Bokelji i

46 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Akcenatska granica među bokeljskim govorima još više Hercegovci koji su se istakli u borbama za osvajanje tih krajeva od Osmanlija.2 Četvoroakcenatski sistem dalje se mogao učvršćivati i useljavanjem pridošlica iz nešto bližega ili daljega četvoroakcenatskog zaleđa. Pridošlice (uglavnom iz novijega vremena) iz dvoakcenatske Katunske nahije, poput Cuca u Kamenarima, govorno su asimilovane. Govori jugoistočne Boke sačuvali su starije akcenatsko stanje – silazni akcenti, i kratki dugi, nalaze se i na posljednjem slogu u riječi bio on otvoren ili ne. Takvi govori kreću već od Dobrote i obuhvataju govore dva poluostrva – Vrmca i Luštice. U njima su tipični oblici tipa nārȍd, potȍk, sestrȁ, brāzdȁ. Kao prilično izolovani, udaljeni od zaleđa, koje morem koje planinom, ti su govori očuvali starije akcenatsko stanje – slično onome u kučko-pipersko-bratonožićkoj oblasti. Ipak u nečemu se ti primorski govori razlikuju i od njih. U njima je, u tim primorskim govorima, pečê – ispečê, nȍsī – ponesê, za razliku od navedenih brdskih govora. Takođe, dvosložna imena akcenatski su izjednačena s vokativom Mâre, Pêro, a taj akcenat imaju i prisvojni pridjevi od njih izvedeni. Osim navedenoga, u naše doba gotovo da je završen proces, zabilježen već u Tomanovićevo doba, uspostavljanja dugouzlaznoga akcenta na unutrašnjem slogu – na mjestu nekadašnje neakcentovane dužine pred kratkosilaznim akcentom. Navedeni akcenatski sistem jugoistočne Boke nastavlja se i prema jugu i obuhvata Grbalj. Građa koju nudi Drago Ćupić potvrđuje oblike tipe kliještȁ, plātȁ, a istraživanja Radomira Aleksića ukazuju na to da je kratkosilazni akcenat očuvan na potonjemu otvorenom slogu i u enklizi razmaklȁ se. Ipak, Vaso Tomanović ukazuje na to da se u govoru Grblja kratkosilazni akcenat s krajnjega otvorenog sloga pomjera prema početku ne mijenjajući silazni karakter. Biće u tome svakako uticaj paštrovskoga govora. Da rezimiramo. Kao prilično izolovani, jugoistočni bokeljski govori dugo su čuvali akcenatsku starinu kakva se najduže zadržala u kuč- ko-pipersko-bratonožićkoj oblasti (opet uslovljenu svojevrsnom izolo- vanošću). Nedostatak građe ne daje sigurne argumente za tvrdnju da je takvo stanje bilo i u śeverozapadnim bokeljskim govorima. No kad se uzmu u obzir šturi podaci o pojavi kratkosilaznih akcenata u nekim mjestima śeverozapadne Boke te činjenica da se većina stanovništva toga

2 Viđeti o tome detaljnije u studijama Srđana Musića i Dušana Dostinića datim u popisu literature.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 47 Adnan Čirgić dijela Boke nakon pada osmanske vlasti povukla prema unutrašnjosti (prema gradovima pod osmanskom upravom), a da je taj prostor nase- ljen stanovništvom iz četvoroakcenatskoga zaleđa i brojnim hajdučkim porodicama (takođe s četvoroakcenatske teritorije), utemeljenom se čini pretpostavka da je i prostor śeverozapadne Boke bio akcenatski kom- paktan s teritorijom jugoistočne Boke čije stanovništvo nije raseljeno krajem XVII vijeka. Koliki je uticaj toga novodoseljenoga stanovništva najbolje se vidi u promjenama koje je pretrpio govor Perasta. Dijalek- tološki podaci daju sigurne potvrde da granicu između dvoakcenatskih i četvorakcenatskih govora crnogorskih treba s Perasta pomjeriti na Ora(ho)vac, uključujući Ora(ho)vac u četvoroakcenatske govore.

Literatura

– Aleksić, Radomir: „Izveštaj d-ra Rad. Aleksića“, Godišnjak Zaduž- bine Sare i Vase Stojanovića, sv. 7, Beograd, 1940, str. 36–37. – Aleksić, Radomir: „Izveštaj g. Rad. Aleksića“, Godišnjak Zadužbine Sare i Vase Stojanovića, sv. 6, Beograd, 1938, str. 17–20. – Aleksić, Radomir: „Izveštaj g. Radomira Aleksića“, Godišnjak Za- dužbine Sare i Vase Stojanovića, sv. 8, Beograd, 1941, str. 15–22. – Aleksić, Radomir: „Izveštaj o ispitivanju govora krtolskog, muljan- skog i grbaljskog“, Glasnik Srpske akademije nauka, knj. V, sv. 2, SAN, Beograd, 1953, str. 333–337. – Brajković, Tomo: „Peraški dijalekat“, Programm des Gymnasiums von Cattaro 1892/93, Zagreb, 1893, str. 3–21. – Čirgić, Adnan, Dijalektologija crnogorskoga jezika, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2017. – Čirgić, Adnan: „Govori Crnogorskoga primorja“, Matica, br. 70, Matica crnogorska, Podgorica, 2017, str. 173–190. – Ćupić, Drago: „Govor Grblja“, In: Jovan Vujadinović, Grbalj u oslobodilačkom ratu 1941–1945, Mjesna organizacija SUBNOR, Grbalj, 2000, str. 29–33. – Ćupić, Drago: „Sudbina vokalske grupe a + o (al, ьl) u govorima Crne Gore“, Glasnik Odjeljenja umjetnosti CANU, knj. 6, CANU, Titograd, 1985, str. 207–216. – Dostinić, Dušan: „Neka zapažanja o hercegovačkom tipu bokeljskih govora“, Ogledi, 2, Titograd, 1963, str. 77–82.

48 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Akcenatska granica među bokeljskim govorima

– Erdeljanović, Jovan: „Etničko srodstvo Bokelja i Crnogoraca“, Glas Srpske kraljevske akademije, XCVI, Sarajevo, 1920, str. 1–78. – Fonološki opisi srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora obuhvaćenih Opšteslovenskim lingvističkim atla- som, ANUBiH, Posebna izdanja, Knj. LV, Odjeljenje društvenih nauka, Knj. 9, Sarajevo, 1981, str. 523–557. – Karadžić, Vuk: Srpske narodne poslovice, Cetinje, 1836. – Kašić, Zorka: „Govor Konavala“, Srpski dijalektološki zbornik, XLI, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1995. – Lipovac-Radulović, Vesna: Romanizmi u Crnoj Gori – Budva i Pa- štrovići, Novi Sad, 1997. – Lipovac-Radulović, Vesna: Romanizmi u Crnoj Gori – jugoistočni dio Boke Kotorske, Obod – Pobjeda, Cetinje – Titograd, 1981. – Musić, Srđan: Romanizmi u severo-zapadnoj Boki, Filološki fakultet, Beograd, 1972. – Peco, Asim: „Govor istočne Hercegovine“, Srpski dijalektološki zbornik, XIV, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1964. – Petrović, Dragoljub: „O nekim osobinama akcenatskog sistema u govorima Luštice i Krtola“, Zbornik za filologiju i lingvistiku, XVII/2, Matica srpska, Novi Sad, 1974, str. 119–123. – Rešetar, Milan: Der štokavische Dialekt, Wien, 1907. – Rešetar, Milan: Die serbokroatische Betonung südwestlicher Mun- darten, Wien, 1900. – Rešetar, Milan: Štokavski dijalekat, Matica crnogorska, Podgorica, 2010. – Rosi, Alberto: „O jeziku starih Kotorana“, Smotra Dalmatinska, br. 59, Zadar, 1918, str. 1–3. – Tomanović, Vaso: „Acc. pl. ličnih zamenica prvog i drugog lica: ni i vi (ny, vy)“, Годишен зборник на Филозофскиот факултет на Универзитетот во Скопје, Историско-филолошки оддел, кн. 3, Скопје, 1930, 1950, str. 1–16. – Tomanović, Vaso: „Akcenat u govoru sela Lepetane“, Južnosloven- ski filolog, XIV, 1935, str. 59–143. – Tomanović, Vaso: „O bokeljskim govorima“, Boka, br. 2, Herceg- Novi, 1970, str. 225–229. – Vujadinović, Nenad: Govor Kamenara, Naučno društvo za negova- nje i proučavanje srpskog jezika, Beograd, 2007.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 49 Adnan Čirgić

– Vušović, Danilo: „Dialekt Istočne Hercegovine“, Srpski dijalektolo- ški zbornik, knj. III, Srpska kraljevska akademija, Beograd – Zemun, 1927. – Zore, Luko: „ъ i ь u Crnojgori i Boki Kotorskoj“, Slovinac, knj. 2, br. 13, Dubrovnik, 1879, str. 199.

50 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 811.16’35’373.2 Ljudmila VASILJEVA (Lavov) Sveučilište Ivana Franka u Lavovu, Ukrajina [email protected]

STANDARDIZACIJA SLAVENSKIH JEZIKA I RAZVOJ ORTOGRAFSKIH NORMI U ONOMASTICI

Od davnih vremena onimi su pružali mogućnost temeljitog istra- živanja živih govornih idioma. Istovremeno jezični je status onima (to se posebice odnosi na osobna imena i prezimena) prilično proturječan: oni i jesu i nisu jezične činjenice. Onimi podliježu različitim kriterijima koji se primjenjuju u razradi ili modifikaciji pravopisnih pravila odre- đenog jezika ili njegove gramatičke standardizacije. Pitanje onima nalazi se među onim problemima koji zahtijevaju tumačenje, polazeći od određenih promjena jezične situacije na slavenskim područjima. Ono je uvjetovano izvanjezičnim čimbenicima, tj. u znatnoj mjeri je povezano s nestankom višenacionalnih država na zemljopisnoj karti i težnjom za stvaranjem mononacionalnih država. Ovo je dovelo do određenih promjena općih gledišta na standardizaciju slavenskih jezika, između ostalog i na standardizaciju onima. Ključne riječi: standardizacija, slavenski jezici, onim, pravopisna i gramatička pravila (norme), jezični sustav

Od davnih vremena onimi su omogućavali temeljito istraživanje živih govornih idioma. Iz naraštaja u naraštaj, iz jednog jezičnog razdoblja u drugo, iz jednog jezika u drugi, u gotovo nepromijenjenom obliku vlastita imena pružaju nam i danas važne podatke o promjenama koje je jezik pretrpio tijekom svog dugog razvoja. Imajući to u vidu, znanstvenici su uvijek smatrali da su onimi vrijedan materijal za prou- čavanje povijesti jezika. Isto tako je iznimno važan problem navođenja vlastitih imena u pravopisima i jezičnim savjetnicima bilo kojeg jezika, jer morfološka i grafijska struktura ovih naziva obično ima izrazitu kulturnu, povijesnu, jezičnu i društvenu vrijednost.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 51 Ljudmila Vasiljeva

Ipak prema mišljenju nekih jezikoslovaca, osobna imena ne pripadaju jeziku i nisu objekt njegovog funkcioniranja, nego su posebna izvanjezična činjenica. S obzirom na to, jezični je status onima (to se posebice odnosi na osobna imena i prezimena) prilično proturječan: oni istovremeno i jesu i nisu jezične činjenice. Ove tvrdnje možemo smatrati opravdanima samo djelomično, budući da se odnose na grafijski (u određenoj mjeri prozodijski) oblik osobnih imena (i nekih drugih onima) u nominativu. Međutim, čim taj naziv uđe u sintagmatske odnose, on postaje ista jezična činjenica, kao i bilo koja druga jezična jedinica te podliježe zakonitostima jezičnog sustava (doduše, u manjoj mjeri) i jezičnog standarda (u većoj mjeri). Osobna imena sklanjaju se prema određenim modelima (uzorcima) deklinacije, koji su primjenjivi u mor- fološkom sustavu jezika. Dakle, onimi u pravilu podliježu različitim kriterijima ili kombi- naciji kriterija1, koji se primjenjuju u razradi ili modifikaciji pravopisnih pravila određenoga jezika ili njegovog gramatičkog normiranja. Standardizirajući onime moramo uzeti u obzir unutarnje mogućnosti svakog jezika u njegovu povijesnom razvoju, kao i njegove sustavne i strukturalne posebnosti. Svojevremeno je V. V. Vinogradov govorio o umjetnom karakteru nekih domaćih ruskih i ukrajinskih onima prilikom promjene naziva niza naselja u SSSR-u, među kojima je i onim Ivano-Frankivsk. Po njegovu mišljenju, taj je naziv težak za izgovor. Znanstvenik je smatrao da bi bilo prikladnije grad nazvati Franko. V. K. Žitnik opravdano je obratio pozornost na upozorenje bugarskog prevoditelja S. Florina, za- što u ukrajinskom jeziku imamo nazive Нью-Йорк, ali Новий Орлеан ili Нову Зеландію2, kao i na to zašto Rusi pišu Гейне (u njemačkome je Heine), ali Хемингуэй (Hemingway)3. Autor članka u nastavku tvrdi da niti ruski, niti ukrajinski izgovor prezimena Гегель і Гюго, zemljo-

1 Istraživač J. Ševeljov je izdvojio kriterije koji su se odnosili na ukrajinski pravopis: Шевельов, Юрій, „Про критерії в питаннях українського офіційного пра- вопису“, In: Український правопис і наукова термінологія: історія, концепції та реалії сьогодення, Львів, 1996, c. 19–29. Smatramo da su kriteriji univerzalni i mogu se primjenjivati za analizu pravopisnog normiranja onima različitih slavenskih jezika. 2 Український правопис. Проект найнов. ред.; Київ, 1999, c. 33. 3 Житник, Володимир К., „Відтворення слов’янських назв українською мо- вою“, In: Києво-Могилянська академія. Наукові записки, Т. 18, 2000, c. 14.

52 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici pisnih naziva Гамбург ili Копенгаген ne odgovaraju onomu što imamo u izvornome jeziku i smatra da „suvremena ukrajinska ortografija [za razliku od suvremene ruske – Lj. V.] dopušta barem približavanje izvoru – Геґель, Гюґо, Копенгаґен“4. Bez obzira na određene promjene u suvremenom ukrajinskom pravopisu i danas je teško razumjeti zašto u suvremenom ukrajinskom pravopisu naziv glavnoga grada Republike Srbije ima oblik Белград, a ne oblik Беоґрад, kao što je u izvornome jeziku, ili Білград (polazeći od refleksa staroga jata u ukrajinskom ili prema uobičajenoj tradiciji uporabe, npr. u ukrajinskim narodnim du- mama (pjesmama) postoji naziv Цариград). U zemljopisnim atlasima i mapama, koji su se pojavili posljednjih godina u Republici Hrvatskoj, Republici Sloveniji i Republici Sje- vernoj Makedoniji [i u drugim slavenskim zemljama – Lj. V.] i dalje čitamo Kijev, Lvov (ponekad se koristi kroatizirani naziv Lavov), Kijev, Lvov, Harkov (slov.), kao i makedonizirani naziv Лавов, Харков itd. Od početka 90-ih godina postoje neovisne države Ukrajina, Hrvatska, Slovenija, Makedonija, pa bismo danas na hrvatskim, slovenskim, makedonskim zemljovidima željeli vidjeti: Kijiv, Ljviv, Ivano-Frankivsk, Harkіv, Kijiv, Lviv, Ivano-Frankivsk, Harkіv i Киив, Љвив, Харкив, u skladu s postojećim originalnim ukrajinskim onimima. Navedeno se ne odnosi samo na standardizaciju posuđenih onima. U nekim slavenskim zemljama do danas su neriješena pitanja u vezi s normiranjem domaćih onima. Dakle, u općim aspektima koji su vezani za standardizaciju ili normiranje slavenskih jezika treba uzeti u obzir i uređivanje (reguliranje) onima. Nastanak niza samostalnih država na područjima nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, među kojima su se osamostalile i dvije slavenske zemlje, Ukrajina i Bjelorusija, podjela Čehoslovačke na samostalne Češku i Slovačku, promijenio je, naravno, uvjete funkcioniranja ukrajinskog, bjeloruskog i slovačkog jezika. Krajem XX st. bitno se promijenila lingvistička prosudba jezične situacije u južnoslavenskim zemljama, u koje su tradicionalno svrstavani bugarski, srpskohrvatski, slovenski jezik, a poslije Drugog svjetskog rata i makedonski. Pre- stao je funkcionirati srpskohrvatski jezik koji su koristila četiri etnosa – Srbi, Hrvati, Bošnjaci muslimani i Crnogorci. SFRJ je danas podijeljena na samostalne države: Srbiju sa srpskim jezikom, Crnu Goru 4 Isto.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 53 Ljudmila Vasiljeva s crnogorskim jezikom, Hrvatsku s hrvatskim jezikom, Bosnu i Her- cegovinu sa službenim srpskim, hrvatskim i bosanskim jezikom, kao i na Makedoniju s makedonskim i Sloveniju sa slovenskim jezikom. Srpskohrvatski jezik prije je u određenoj mjeri utjecao na sve jezike nekadašnje Jugoslavije, budući da je u zemlji vršio ulogu posrednika kao „lingua communis“5. Neophodnost postojanja tog jezika povezivali su s neophodnošću posjedovanja zajedničkog jezika za međudržavnu i unutardržavnu komunikaciju. Ruski, srpski, češki i drugi jezici, koji su zauzimali manje-više vladajući položaj u tada postojećim državnim višejezičnim zajednicama, bili su jezici – davatelji drugim jezicima ovih zajednica. Oni su utjecali npr. na njihov leksik i na druge razine jezičnog sustava itd. Me- đutim, i ti „vladajući“ jezici doživljavali su retroaktivni utjecaj od strane jezika kojima su bili davatelji. Izrazit primjer toga je ulaženje niza kroatizama6 u srpski jezik ili utjecaj ukrajinskog jezika na ruski u leksiku i tvorbi riječi7 i dr. U vezi s tim danas pratimo određene promjene i u tim jezičnim standardima8.

5 Radovanović, Milorad, Sociolingvistika, Matica srpska, Novi Sad, 1986, str. 220; Karadža, Mevlida, „Ustavni aspekti jezične problematike u Jugoslaviji“, In: Funk- cionisanje jezika u višenacionalnim zemljama, Sarajevо, 1990, str. 171. 6 Danas se u srpskom jeziku aktivno upotrebljavaju neki kroatizmi koje I. Klajn dijeli u nekoliko skupina: Клајн, Иван, „Лексика“, In: Српски језик на крају века, Институт за српски језик САН, Београд, 1996, c. 39–41. 7 Ижакевич, Галина П., „Украинские лексические элементы в системе вырази- тельных средств русского литературного язика“, In: Л. А. Булаховский и со- временное языкознание, Наукова думка, Київ, 1987, c. 88; Космеда, Татьяна А., „В. В. Виноградов о проблемах украинского языкознания в контексте сла- вянской лингвистики“, In: Международная юбилейная сессия, посвященная 100-летию со дня рождения академика Виктора Владимировича Виноградо- ва: Тезисы докладов; Москва, 1995, с. 365–366; Космеда, Татьяна, Мацюк, Галина, „Тенденции развития русского и украинского языков конца ХХ сто- летия“, In: Язык. Культура. Взаимопонимание: материалы международной научной конференции /под ред Т. А. Космеды, Львов, 1997, c. 217–225. 8 U vezi s ulaženjem elemenata drugih jezika u vladajuće jezike možemo konstatirati da vladajući jezici prihvaćaju te elemente bez posebnog protivljenja. Što se tiče ulaženja elemenata vladajućeg jezika u podređene (zavisne) jezike, to ulaženje izaziva otpor (purizam). V. o tome naša proučavanja, vezana za povijest razvoja srpskog i hrvatskog jezika: Васильєва, Людмила, Штокавські літературні мови: проблеми становлення, розвитку, сучасний стан, Видавництво ЛНУім. Ів. Франка, Львів, 2002, с. 254–261.

54 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici

Svi slavenski jezici tijekom svoje povijesti imaju tvorevine koje omogućuju približavanje njihovih standarda nacionalnim korijenima. Nažalost, u prošlosti slični preporodni smjerovi u vezi sa standardizacijom određenih jezika nisu uvijek bili uspješno provedeni, nailazili su na otpor državnih i političkih struktura, a ponekad su autori tih projekata čak bili podvrgnuti represijama. Tipična je situacija nastala utvrđivanjem pravopisnih normi 20- ih i 30-ih godina u Ukrajini ili nešto kasnije 70-ih godina u Hrvatskoj. Na primjer, ukrajinski pravopis iz 1928. g.9, koji je pripremila grupa autora – jezikoslovaca iz gotovo svih dijelova Ukrajine, temeljio se na kriteriju nacionalnog jedinstva i na zahtjevima za očuvanje tradicije i nasljeđivanja10. Prema principima tog pravopisa sastavljalo se nekoliko sljedećih izdanja ukrajinskih pravopisnih rječnika (O. Izjumova, 1931. i I. Zilinskog, Krakov, 1941). Poslije zabrane pravopisa početkom 30- ih godina u Sovjetskoj Ukrajini (glavni autori izdanja bili su odmah represirani) taj se pravopis i dalje koristio u Zapadnoj Ukrajini (njegova pravila prihvatila je, na primjer, „Udruga Taras Ševčenko“ u Lavovu) i cijelo sljedeće razdoblje u dijaspori (Pretisak Pravopisa nastao je 1952. g. u New Yorku). Tek poslije priznanja Ukrajine kao neovisne države reformi pravopisa posvetio se V. V. Nimčuk koji je pokušao prilagoditi njegova pravila suvremenoj jezičnoj situaciji. Hrvatski pravopis S. Babića, B. Finke, M. Moguša iz 1971. g.11 bio je zabranjen u Hrvatskoj gotovo 20 godina (budući da je prva naklada bila uništena, u vezi s pretiskom tog Pravopisa u Londonu 1972. g. nazvan je „Londonac“, pa su ga sve te godine koristili u dijaspori). Njegove postavke su odstupale od postojeće unificirane srpskohrvatske norme s namjerom obilnijeg korištenja vlastitih hrvatskih jezičnih sredstava, što nije bilo u interesu rukovodećih tijela tadašnje Jugoslavije. Tek početkom 90-ih godina XX st. pravopis je bio „rehabilitiran“ te su ga počeli aktivno koristiti u obrazovnim institucijama Hrvatske.

9 Pravopis se u znatnoj mjeri temeljio na odredbama pravopisnog rječnika G. Golo- skeviča (1914). 10 Шевельов, Юрій, „Про критерії в питаннях українського офіційного право- пису“, In: Український правопис і наукова термінологія: історія, концепції та реалії сьогодення, Львів, 1996, c. 21. 11 Babić, Stjepan, Finka, Božidar, Moguš, Milan, Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 1971, 466 str.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 55 Ljudmila Vasiljeva

Danas možemo konstatirati da je u određenim slavenskim jezicima vidljivo porasla tendencija za korištenje vlastitih povijesno stvorenih jezičnih resursa koji se moraju uzimati u obzir u procesu usa- vršavanja ili tijekom stvaranja jezičnih standarda. U tom pravcu sada se mijenjaju ukrajinski, bjeloruski, slovački, makedonski i slovenski standardi, potvrđuju se i razvijaju novi standardni jezici – bosanski i crnogorski. U skladu s tim, porastao je interes govornika tih jezika za jezična pitanja, što se osobito očituje u izrazitoj pozornosti jezikoslovaca na usavršavanju tih standarda. Polazeći od toga da je u većem dijelu slavenskih zemalja knji- ževnost nastala na dijalektalnoj osnovi, jezik pisaca postupno se obogaćivao elementima koji su bili vezani za razvoj kulture i civilizacije određenih slavenskih naroda i za zajedničku sferu funkcioniranja tih jezika, kao i za kontakte s drugim jezicima (na primjer, susjednim ili vladajućim, a danas, vezano za globalizaciju, i sa svjetskim jezicima). U standardizaciji jezika ili usavršavanju standarda treba uzeti u obzir da, kada postoji jaka tradicija jezične uporabe, nije uputno odbacivati one njegove elemente koji su već ušli u njega. S druge strane, sukladno idejama Ferdinanda de Saussurea, praški lingvisti su zaklju- čili da postoji mogućnost svjesne intervencije u razvoj jezika, što posebice podrazumijeva povećanje uloge takvog miješanja u govor. Prema njihovim idejama, takva intervencija je „manifestacija reformatorskih pokušaja raznih oblika (naročito purizama) u lingvističkoj politici u još izraženijem obliku – utjecaju jezičnog ukusa epohe (estetika jezika u svojim uzastopnim promjenama.)“12 Dakle, tradicija sama po sebi, po mišljenju J. Ševeljova, ne može jamčiti prikladnost (svrsishodnost) osiguranja određene varijante standardnog jezika. Stoga treba obratiti pozornost „ne samo na prošlost, nego i na budućnost, uzeti u obzir tendencije jezičnog razvoja, da pronađemo ravnotežu između vjerno- sti tradiciji i poimanja linije razvoja“13. Ta se generalizirana sentenci- ja znanstvenika o pitanju standardizacije jezika odnosi i na problem normiranja onima (kao sastavnog dijela bilo kojeg standarda). Fono- fonetska, tvorbena, gramatička, grafijska struktura u svakome jeziku,

12 Тезисы Пражского лингвистического кружка, In: История языкознания ХІХ– ХХ веков в очерках и извлечениях. Ч. 2., Прогресс, Москва, 1960, c. 77–78. 13 Шевельов, Юрій, Портрети українських мовознавців, Київ, 2003, c. 13.

56 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici većim dijelom, ima jasnu kulturno-povijesnu i komunikacijsku vrijednost te se mora sačuvati u standardizaciji14. Gramatičkoj i pravopisnoj normalizaciji onima posvećuje se pozornost u svim slavenskim jezicima. U pravopisima se reguliraju dva glavna problema: 1) pisanje vlastitih imena velikim početnim slovima i 2) pisanje posuđenih vlastitih imena. U gramatikama se opisuje dekli- nacija onima, mogućnost izvođenja izvedenica, fonetska i morfološka prilagodba posuđenih vlastitih imena15. Ova građa iz pravopisa i gramatika omogućuje nam istraživanje kriterija koji su u naše vrijeme presud- ni za standardizaciju onima u slavenskim jezicima. Prije svega, napominjemo da je u normiranju vlastitih naziva potrebno održati tradiciju i kontinuiranost. Svaki od slavenskih jezika je tijekom svoje povijesti stvarao sustav onima iz vlastitih izvora i posuđivao nazive iz drugih jezika. Kao primjer ovdje može poslužiti suvremeni slovenski standard (kao i drugi slavenski standardi), koji u

14 Tradiciju ne treba miješati s navikama koje su se ustaljivale tijekom nekoliko de- setljeća i ne odgovaraju jezičnom sustavu. 15 Sljedeći pravopisi i gramatike slavenskih jezika imaju poglavlja posvećena onimima: Правілы беларускай арфаграфіі і пунктуацыі. Акадэмія навук БССР, Мінск, 1959, 154 c.; Правілы беларускай арфаграфіі і пунктуацыі (проект новай редакцыі). 3-і вариянт, Інс-т ім. Я. Коласа, Мінск, 2004, 153 c.; Бела- рускі клясычны правапіс. Збор правілаў. Сучасная нормалізація; Aудра, Віль- на-Мінск, 2005, 159 c.; Видоески, Божидар, Димитровски, Тодор, Конески, Кирил и др., Правопис на македонскиот литературен jазик. Х издание, Про- светно дело, Скопjе, 1989, 189 c.; Конески, Блаже, Граматика на македон- скиот литературен jазик, Детска радост, Скопjе, 2004, 652 c.; Slovenski pravopis, Založba ZRC, ZRC SAZU, Ljubljana, 2001, 1805 s.; Babić, Stjepan, Finka, Božidar, Moguš, Milan, Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 1991, 466 s.; Babić, Stjepan, Ham, Sanda, Moguš, Milan, Hrvatski školski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2005, 163 s.; Babić, Stjepan, Moguš, Milan, Hrvatski pravopis (usklađen sa zaključcima Vijeća za normu), Školska knjiga, Zagreb, 2011, 454 s.; Anić, Vladimir, Silić, Josip, Pravopis hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školska knjiga, Novi Liber, Zagreb, 2001, 970 s.; Nik- čević, Vojislav, Pravopis crnogorskog jezika, Matica crnogorska, Cetinje, 1996, 469 s.; Perović, Milenko, Silić, Josip, Vasiljeva, Ljudmila i dr., Pravopis crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgorica, 2010, 384 s.; Halilović, Senahid, Pravopis bosanskoga jezika, Preporod, Sarajevo, 1996, 626 s.; Український правопис; Наукова думка, Київ, 1993, 1996, 240 c.; Дешић, Милорад, Правопис српског језика: Приручн. за школе, Београд, 1995, 181 c.; Пешикан, Митар, Јерковић, Јован, Пижурица, Мато, Правопис српског јези- ка, Матица српска, Нови Сад, 1995, 328 c. i dr.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 57 Ljudmila Vasiljeva svom bogatom leksiku ima domaće nazive: Ljubljana, Bled, Maribor, Ptuj, Celje, niz posuđenih i slaveniziranih naziva: Švica, Нavaji, Rusija і vlastite posebne slovenske tvorenice koje u jeziku imaju neprekinutu tradiciju uporabe: Dunaj, Gradec, Nemčija, Ogrska, kalkirane nazive: Združene države Amerike, Nova Zelandija i posuđenice prilagođene fo- netskom sustavu slovenskog jezika Čikago, Tjorkin, Vinica16 U novonastalom bosanskom standardu možemo pratiti specifičnu pojavu koja se posebice odnosi na oblike prenošenja nekih često rablje- nih hebrejskih vlastitih imena, što nije svojstveno drugim slavenskim jezicima. Po mišljenju S. Halilovića, autora Pravopisa bosanskog jezika, ta imena treba standardizirati u onim oblicima u kojima se koriste u Kuranu:̕ Adam – Аdem, David – Davud), Golijat – Džalut, Gabrijel – Džibri, Job – Ejub, Abel – Habil, Aron – Harun, Eva – Hava, Abra- ham – Ibrahim, Isak – Ishak, Marija – Merjem, Mesija – Mesih, Mojsije – Musa, Noe – Nuh, Solomon – Sulejman itd.17, tj. u skladu s islamskom tradicijom obnovljenom u naše vrijeme među Bošnjacima muslimanima. Pravopis crnogorskog jezika V. Nikčevića predlaže, u vezi sa standardizacijom onima, krenuti od jednostavnog postulata: „pisati imena onako, kako se trebaju izgovarati“ [u skladu s fonološkim sustavom jezika. Lj. V.], deklinirati te nazive polazeći od onih obrazaca koji postoje u crnogorskom jeziku sukladno njihovom vanjskom obliku, a u slučaju da se ne podudaraju ni s jednim obrascem deklinacije, potrebno je osnovni oblik posuđenog onima prilagoditi osobinama crnogorskog morfološkog sustava: Leonardo da Vinči (Leonarda da Vinčija...), Pjer (Pjera...), Deli (Delija...)18. Autor pravopisa V. Nikčević naglašava potrebu normiranja naziva onako kako on danas zvuči u izvornome jeziku, a ne onako kako je prije funkcionirao u jeziku države pod čijom su vlašću bili (u sljedećim primjerima u jeziku posredniku – engleskom): Deli, a ne oblik Delhi, Kalikuta, Lanka19. Taj pristup znanstvenika stan- dardiziranju posuđenih onima smatramo pravilnim.

16 Slovenski pravopis, Založba ZRC, ZRC SAZU, Ljubljana, 2001, str. 25, 161, 179, 180. 17 Halilović, Senahid, Pravopis bosanskoga jezika, Preporod, Sarajevo, 1996, str. 139. 18 Nikčević, Vojislav, Pravopis crnogorskog jezika, Matica crnogorska, Cetinje, 1996, str. 66. 19 Isto, str. 69.

58 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici

Onime treba posuđivati onako kako se koriste u izvornome jeziku, a ne odražavati posuđeni onim u svome standardu onako kako se koristi u drugom standardu. Na tu zakonitost o posuđivanju riječi (a to vrijedi i za onime) obratio je pozornost J. Shevelov i formulirao ju je ovako: „kolonizirani narodi u pravilu ne posuđuju riječi iz primarnih izvora, nego iz jezika kolonizatora.“20 Transliteracijsko-transkripcijska pravila za Pravopis crnogorskog jezika iz 2009.21 g. napisali su stručnjaci za pojedine jezike. Ta pravila u velikoj mjeri odgovaraju opisanim postulatima V. Nikčevića. Na raspo- laganju stručnjaka bila su 32 grafema crnogorske abecede (uključujući suglasnike Ś, Ź). Nećemo sada detaljno ulaziti u pravila prenošenja onima u tom pravopisu, no ipak trebamo naglasiti da su u njemu od slavenskih jezika zastupljena samo dva – poljski i ruski. Što se tiče ruskog, mislimo da bi se još moglo diskutirati o pitanju prenošenja ruskoga Щ crnogorskim grafemom Ś: Щедрин, Щукин kao Śedrin, Śukin. Ruski glas Щ doista je mek suglasnik, ali istovremeno je i skup glasova ш’ч’, a to bi se ipak trebalo nekako odraziti u njegovu prenošenju u crnogorski jezik. Zanimljivo je usporediti našu ideju, vezanu za preuzimanje glasa Щ iz ukrajinskog jezika, u kojem je Щ tvrdi suglasnik, u crnogorski: Щодра kao Ščodra i Щоголiв kao Ščogoliv. Vladajući jezici uistinu imaju određen utjecaj na prilagodbu stranih naziva u jeziku primatelju i oni ponekad uzrokuju odstupanje od tradicije koja u njemu postoji. Dakle, nedavno se u hrvatsku jezičnu praksu vratio formant eu- koji se prije koristio u riječima: Europa, europski i drugim izvedenicama (prije toga u srpskohrvatskoj normi bilo je obvezno koristiti ev-: Evropa, evropski).22 Za vrijeme SFRJ formant eu- bio je „kompromitiran“ zbog toga što su ga u aktivnu uporabu u vrijeme NDH vratili P. Guberina i K. Krstić. Obratili smo pozornost na česta odstupanja od tradicije u tvorbi riječi izvedenih od domaćih onima u ukrajinskoj normi. Primjeri izve-

20 Lingvist smatra da određene riječi (npr., імідж) za Ukrajince nisu anglizmi, nego rusizmi: Шевельов, Юрій, „Про критерії в питаннях українського офіційного правопису“, In: Український правопис і наукова термінологія: історія, кон- цепції та реалії сьогодення, Львів, 1996, c. 22. 21 Perović, Milenko, Silić, Josip, Vasiljeva, Ljudmila i dr., Pravopis crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgorica, 2010, 384 str. 22 Brozović, Dalibor, „Aktuelna kolebanja hrvatske jezične norme“, In: Jezik, Br. 5, 1998, str. 165.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 59 Ljudmila Vasiljeva denica su sljedeći: npr. normirano je рівненський, Рівненщина, umjesto рівенський, Рівенщина, ali normirano je Ромни – роменський, a ne ромненський), u deklinaciji prezimena Чорновіл – Чорновіла (usp. tradicionalni postupak alternacije: віл – вола)23 ili prijedlog promjene u deklinaciji Київ – Києва u Київ – Київа24 itd. Sličan pristup narušava jezični sustav (realizacija -о i -е u novozatvorenim i otvorenim slogo- vima). Među ukrajinskim jezikoslovcima raspravlja se o usavršavanju standardnojezične norme u vezi s posuđenim onimima.25 Mislimo da je, standardizirajući ovaj ili onaj naziv, važno uzeti u obzir suvremeni oblik i izgovor onima, a ne odražavati stari povijesni izgovor (prije se npr. naziv njemačke rijeke Рейн (Rein) izgovarao na njemačkom s diftongom -еі, a sada je izgovor s -аі – Райн, što odgovara normama suvremenog njemačkog jezika, pa je i za ukrajinsku normu pravilno – Райн)26. Potrebno je obratiti pozornost na to da čak i u srodnim jezicima mogu postojati različite tradicije vezane za posuđivanje vlastitih imena. Na primjer, za europeizme klasičnog podrijetla u Hrvata karakterističan je klasičnogrčki izgovor, što se odražava u pismu, a za Srbe – bizant- sko-grčki izgovor: hrv. Atеna, srp. Атина (orijentacija na starogrčki izgovor u hrvatskoj normi i na bizantski (novogrčki) u srpskoj). Ima slučajeva kada se u vezi s tim onimi u oba standarda bitno razlikuju jedan od drugoga: hrv. Betlehem (starogrčki izgovor) i srp. Витлејем (bizantski izgovor). A ova oba jezika temelje svoje standarde na građi jednog jezičnog sustava – štokavskoga. Dosta često djelovanje određenoga kriterija može bitno utjecati na formiranje standarda. U standardizaciji određenih jezika u više-

23 Коць-Григорчук, Лідія, „Задля єдиного правопису“, In: Про український пра- вопис і проблеми мови, Нью-Йорк, Львів, 1997, c. 94. 24 Коць-Григорчук, Лідія, Хто і чому гальмує?, In: Скиньмо чужі правописні кайдани. – Львів, 2001, c. 40. 25 Vidi npr. članak lingvistice M. Gablevič koja uzima u obzir rezultate rasprave u Znanstvenoj udruzi Ševčenko o pitanjima pravilnog pisanja posuđenica iz latinskog, starogrčkog, francuskog, španjolskog, talijanskog, njemačkog, engleskog jezika: Габлевич, Марія, „Попередні рекомендації до правопису слів іншо- мовного походження“, In: Український правопис і наукова термінологія: іс- торія, концепції та реалії сьогодення, Львів, 1996, c. 76–82. 26 P. Naumjak predlaže upotrebljavati upravo naziv Рейн, polazeći od razdoblja kada je taj onim posuđen: Наум’як, Пилип, „Дещо про російщення українського правопису“, In: Український правопис і наукова термінологія: історія, кон- цепції та реалії сьогодення, Львів, 1996, c. 107.

60 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici nacionalnim državama dominirajući jezik postaje obrazac27 za kriterij djelovanja, što ponekad može imati negativne posljedice. Obično se taj kriterij temelji na tvrdnji o srodnosti28 jezika, na primjer ukrajinskog ili bjeloruskog i ruskog, češkog i slovačkog, srpskog i hrvatskog itd. Bjeloruska istraživačica T. R. Ramza među ekstralingvalnim čim- benicima koji su razlog gramatičke neuređenosti u uporabi i deklinaciji određenih vlastitih imena, naročito prezimena, primjećuje da Bjelorusi zanemaruju vlastiti jezik i orijentiraju se u svojoj deklinaciji na ruski jezik, a često i na posuđivanje ili kalkiranje ruskog oblika29. Kao primjer znanstvenica navodi da govornici Bjelorusi, pod utjecajem ruskoga jezika, ne sklanjaju mnoga bjeloruska ženska prezimena: Томка, Барэй- ка, Мешчанка (u ruskome jeziku slična prezimena imaju završetak -о: Томко, Барейко, Мещанко te se ne mijenjaju prema normama ruskoga jezika). Istraživačica obraća pozornost na nelogičnost bjeloruske norme u kojoj se podjela sklonidba/nesklonidba sličnih onima temelji na se- mantici: аб Мурашцы, але аб Сапешка30. Jasan primjer uobičajenog prenošenja iz srodnog jezika (srpskog) može biti standardizacija onima u zagrebačkoj varijanti nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika. Pritom se nije uzimala u obzir tradicija njihove uporabe od strane hrvatskih govornika, već se prije svega polazilo od zahtjeva, svojstvenih zajedničkoj normi31. Tako su specifična domaća hrvatska imena čakavskog ili kajkavskog podrijetla u srpskohrvatskoj normi obvezno mijenjala svoj oblik, prilagođavajući se toj normi koja u svoj sustav nije dopuštala ulaženje drugih dijalektalnih hrvatskih sustava.

27 Kod J. Ševeljova je to „uzimanje za uzorak drugi jezik i pravopis“: Шевельов, Юрій, „Про критерії в питаннях українського офіційного правопису“, In: Український правопис і наукова термінологія: історія, концепції та реалії сьогодення, Львів, 1996, c. 22. 28 Isto. 29 Рамза, Татьяна Р., „Імя ўласнае. Грамадскі густ і граматычная сістэма“, In: Мова – Літаратура – Культура: Мат. міжнар. навук. конф., Минск, 1999, c. 86–87. 30 Isto, str. 88. Правілы беларускай арфаграфіі і пунктуацыі. Акадэмія навук БССР, Мінск, 1959, c. 114–115. 31 U pravopisu srpskohrvatskoga jezika ipak su se očuvale određene posebnosti vezane za pravilno pisanje vlastitih imena u srpskoj i hrvatskoj varijanti. Na primjer, u varijantama su postojale posebnosti grafije vlastitih imena te njihove pripadnosti jednom ili drugom obrascu deklinacije: Правопис српскохрватскога књижев- ног језика. Са правописним речником, Матица српска, Нови Сад, 1960, 556 c.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 61 Ljudmila Vasiljeva

U modernizaciji suvremene hrvatske norme već se uzima u obzir tendencija za korištenje vlastitih, povijesno prikupljenih, sredstava hrvatskog jezika. S obzirom na suvremeni hrvatski standard vraćaju se onimi s kajkavskim sufiksom -ec:Čakovec, Vrbovec, prema prethodnoj normi – Čakovac, Vrbovac. Taj postupak je postao standardnojezična pojava tek nakon raspada srpskohrvatskog jezika. U bivšoj srpskohrvatskoj normi postojala je dosljedna zamjena kajkavskog sufiksa -ec što- kavskim sufiksom -ac. Sada kajkavskim toponimima hrvatska norma preporučuje očuvanje posebnosti kajkavskoga jezika u imenima naselja (ojkonimima), kao i derivatima od takvih imena (u ojkonimima nа -ес glas -е je uglavnom nepostojan32). U procesu stvaranja derivata od tih imena, prema normi koristi se kajkavski sufiks ečki- , prije se za hrvatski standardni jezik u tim slučajevima preporučivao sufiks ački- , svojstven štokavskom dijalektu: Čakovcu – Čakovca – čakovački, Vrbovac – Vr- bovca – vrbovački – prema zajedničkoj srpskohrvatskoj normi. Dakle, radi se o tome da suvremena hrvatska norma posuđuje kajkavske su- fikse, svojstvene tradicionalnoj uporabi u Hrvata: Čakovec – Čakovca – čakovečki, Vrbovec – Vrbovca – vrbovečki.33 S obzirom na navedeno, hrvatskom standardu danas je svojstven novi fonetski fenomen – nepostojano -e – u toponimima i antroponimima. Radi se o prije navedenom kajkavskom sufiksu -ec koji, s obzirom na uporabu u posuđenim kajkavskim imenima, izdvajaju kao njegovu karakterističnu osobinu34. Prema hrvatskoj normi predviđa se ispadanje nepostojanog -e u sklonidbi tih imena, tj. dolazi do alternacije e/Ø. Isto- vrstan glas -e imamo u dvosložnim posuđenicama kajkavskog (kao i slovačkog, češkog i slovenskog) podrijetla, uglavnom u antroponimima 32 Težak, Stjepko, Babić, Stjepan, Gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Za- greb, 1996, str. 55. 33 Pojave svojstvene određenim ukrajinskim dijalektima u naše vrijeme rijetko postaju normativne. Na primjer, ukrajinskim toponimima u nizu govora jugozapad- nog narječja svojstvena je zamjena -а, koje potječe od *а i *к: Загір’є, Залужжє, a to ipak nije postalo normativno. 34 Budući da je pojava nepostojanoga -е- navedena u Jezičnom savjetniku, svrstavamo ga u karakteristične osobine hrvatskoga standarda. U vezi s tim ipak imamo neke primjedbe: nepostojano -е- se koristi samo u toponimima i antroponimima. Samo na temelju onima ne mogu se izvoditi opći zaključci. Hrvatski standard se temelji na štokavštini koja ima nepostojano -а-, nepostojano -е- je kajkavska morfološka značajka. Barić, Eugenija, Hudeček, Lana, Kovačević, Milan i dr., Hrvatski jezični savjetnik, Pergamena, Zagreb, 1999, str. 115.

62 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici

Sremec – Sremca, Tkalec – Tkalca, Tomec – Tomca, Vramec – Vramca (u prezimenima i imenima s tim sufiksom takav -е, ali u njima, prema suvremenoj normi, glas -e ne ispada: Vebec – Vebeca, Ivek – Iveka. Međutim, ispadanje ili neispadanje glasa -e u sličnim prezimenima vezano je za izvanjezične čimbenike. Smatramo da je pravo svakog nosi- telja prezimena da sâm odluči je li u njegovu prezimenu glas -e nepostojan ili nije. Isto je u trosložnim i višesložnim riječima: Međimorec – Međimorca, Putanec – Putanca.35 Još je jedan primjer „uzimanja za uzorak drugi jezik i pravopis“ normiranje onima u ukrajinskom jeziku u kojem ostaje neriješen niz pitanja. Na primjer, zbog dugog razdoblja ruske administracije na ukrajinskom području, u Ukrajini do danas ostaju prema ruskom obrascu promijenjena prezimena: Федоров, Черновол, Донцов, Єфремов, По- пов, Биленков36. Na standardizaciju onima može utjecati pojednostavljivanje odre- đenih pravila za uklanjanje dvojnosti u vezi s njihovim pravopisnim i gramatičkim normiranjem. Izrazit slučaj takve pojave imamo u ukrajinskom jeziku, po našem mišljenju, također prema ruskom obrascu u kojem je u genitivu jednine naziva mjesta općeprihvaćen završetak -а, pa je pravilno Києва, Львова, Донецька і Рима37. Suvremeni jezični standard, po mišljenju J. Ševeljova (upravo je on obratio pozornost na taj primjer pojednostavnjivanja pravila), zahtijeva završetak -у. Znan- stvenik navodi niz primjera uporabe tog završetka tijekom povijesti, u lijepoj književnosti: T. Ševčenko, I. Kotljarevskij, Lesja Ukrajinka – svi ti autori upotrebljavaju oblik genitiva Риму38. Kako onda možemo govoriti o takvom pristupu pojednostavnjivanja pravila koja nisu u skladu s tradicijom razvoja jezika?

35 Ali u hrvatskom standardu u imenima i prezimenima na -ek, posuđenima iz kajkavskoga dijalekta, prema normi -е ne alterira s Ø: Ivek – Iveka, Maček – Mačeka, Slavek – Slaveka. 36 Svojevremeno su u izvodima iz matičnih knjiga i u popisima stanovništva u Istoč- noj Ukrajini ukrajinskim prezimenima sa sufiksom -енко na završeku dodavali, prema obrascu ruskih prezimena, glas -в. 37 Український правопис; Наукова думка, Київ, 1993, 1996, c. 68–69; Шевельов, Юрій, „Про критерії в питаннях українського офіційного правопису“, In: Український правопис і наукова термінологія: історія, концепції та реалії сьогодення, Львів, 1996, c. 25. 38 Isto.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 63 Ljudmila Vasiljeva

Izbor varijacija koje su dopuštene u sustavu jezika, tj. cjeloku- pnost onih jezičnih činjenica i procesa koji postoje u određenom jeziku „na razini funkcioniranja, uzusa i jezične svijesti“39 je ostvarenje koje ima obično čvrst i stabilan temelj.40 To nije umjetni naddijalekat ili standard u svom tradicionalnom poimanju, nije konkretna jezična manifestacija, već „realna činjenica“, imajući u vidu njegovu učestalost kod govornika.41 U suvremenom makedonskom jeziku, koji je davno izgubio sklo- nidbu, do danas pratimo očuvanje oblika vokativa, uključujući i uporabu onima.42 Paralelno se u funkciji za imenice muškoga roda rabi nominativ (Игоре та Игор) pod značajnim utjecajem na makedonski standard skopljanskog govora u kojem samo oko dvadeset pet posto govornika koristi oblik vokativa. Ujedno treba reći da se morfološka zamjena vo- kativ-nominativ u ovom standardu kompenzira drugim sredstvima, na primjer, fonološkim – dužina, intonacija itd. I dalje pratimo tendenciju za jezičnim promjenama pod utjecajem učestalosti uporabe. Još je jedno naše proučavanje vezano za uporabu vokativa kod vlastitih imena ženskoga roda u istome jeziku. Makedonski jezik ima poseban oblik vokativa i za te imenice. Postoji pravilo da imenice žen- skoga roda sa završetkom -а imaju u makedonskom jeziku oblik vokativa s nastavcima -о i -е43. Pritom autor gramatike makedonskoga jezika, B. Koneski, naglašava da u posljednje vrijeme imena ženskoga roda koja završavaju suglasnikom -а nemaju poseban oblik vokativa, već se u toj funkciji koristi nominativ. Znanstvenik smatra da je razlog tomu pojava mnogih posuđenih imena u jeziku: Емилиjа, Мимоза, Лиза – te govori o uporabi, npr. oblika Вера, umjesto Веро44. Dakle, kako je danas ispravno govorniku: Ана ili Ано? Naše ispitivanje provedeno među govornicima Makedoncima u vezi s uporabom/neuporabom određenog oblika ovoga imena pokazalo je da je za govornike makedonskoga jezi-

39 Багмут, Алла, „Дещиця як фактор мовної реальності“, In: Тези наукової кон- ференції з проблем сучасного українського правопису і термінології, Київ, 1997, c. 23. 40 Isto. 41 Isto, str. 24. 42 Конески, Блаже, Граматика на македонскиот литературен jазик, Детска ра- дост, Скопjе, 2004, c. 240–242. 43 Isto, str. 255. 44 Isto, str. 257.

64 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici ka, posebice za žene, bolja percepcija povezana s oblikom Ана. U vezi s oblikom Ано neki su govornici rekli: 1) zvuči nekako neuobičajeno, ime dobiva drugi oblik, zvuk о je dublji, u određenom smislu je muški glas, a samoglasnik а zvuči profinjenije, više ženski. Smatramo da na tu realnu pojavu treba obratiti pozornost prilikom usavršavanja makedonskog standarda i uzimajući u obzir pripadnost te jezične činjenice središtu ili periferiji jezičnog sustava, istovremeno poštujući tradicije razvoja jezika. Za bilo koji pravopis normiranje posuđenih onima vrlo je slože- no. Da zorno predočimo, navest ćemo cijeli niz mogućnosti za njihovu standardizaciju u hrvatskom jeziku, budući da nam se čini da hrvatski jezikoslovci, normirajući onime, pokušavaju uzeti u obzir tradicije, teritorijalnu posebnost, realizaciju posuđenih naziva, polazeći od uzusa jezika recipijenta. Prije smo već spomenuli vraćanje na standard koji se temelji na štokavizaciji kajkavskih naziva na -ес. Za njega su i oni zapravo posuđene riječi.45 Hrvatska norma predviđa dva načina grafijskog prenošenja po- suđenih onima. Prvi način je u prilagodbi naziva grafijskom sustavu hrvatskog jezika i piše se prema pravilima hrvatskoga pravopisa. Onim je adaptiran u hrvatskom jezičnom sustavu, pa i u domaćem hrvatskom onomastičkom fondu i u vezi s tim može birati određene morfološke mogućnosti. Primjer za to su obično vlastiti nazivi – vlastita imena, ze- mljopisni pojmovi koji funkcioniraju na području stalnih zemljopisnih i kulturnih kontakata Hrvata s drugim narodima, onomastičke jedinice koje su povezane s kršćanskom, islamskom, ponekad i sa židovskom civilizacijom i religijom. Na primjer, od imena Antun, posuđenog u pri- jašnjim razdobljima, u hrvatskom jeziku postoji niz izvedenica. To su muška imena – Ante, Anto, Toni, Tonči (regionalni oblik Tonći), Tonko, Tune, Tonček i dr.; ženska imena – Antica, Tonka, Tonkica, Tonča i dr.; prezimena – Antić, Antičević, Antunac, Antunović, Tončić, Tonković i dr. Od svakog od tih vlastitih naziva mogu se tvoriti derivati (izvedenice) – pridjevi. Usvojenice su u hrvatskom jezičnom sustavu nazivi zemalja, dijelova svijeta, područja s kojima su Hrvati imali kulturne i druge veze. U hrvatskom jeziku odavno je usvojena njihova tradicionalna grafija: Albanija, Andaluzija, Bavarska, Bretanja, Burgungija,

45 Silić, Josip, „Hrvatski jezik kao sustav i kao standard“, In: Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 1999, str. 235.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 65 Ljudmila Vasiljeva

Flandrija, Furlandija, Galicija, Korzika; Mađarska, Njemačka, Špa- njolska, Kalifornija, Teksas. U tu kategoriju možemo svrstati nazive nekih gradova vezanih za povijesni i kulturni razvoj Hrvata: Atena, Beč, Budimpešta, Bukurešt, Carigrad, Lavov, Kairo, Krakov, Pariz, Peking, Prag, Rim, Solun, Varšava, Venecija (Mleci), Solun, Teheran, Temišvar. Drugi način prenošenja posuđenica sastoji se u tome da se vlastiti nazivi iz jezika, koji se služe latiničkim pismom, preuzimaju u izvornome obliku (a iz nelatiničkih jezika postupkom transliteracije) Bruxelles, Dublin, Columbia, Freiburg, Leipzig, München, Nantes, New Orleans, Toulouse.46 Izvedenice od onih vlastitih naziva koji se odnose npr. na njihove stanovnike transkribiraju se i prilagođavaju grafijskom sustavu hrvatskog jezika: Dablinac, Dablinka; Tulužanin, Tulužanka. Odnosni pridjevi izvedeni od vlastitih imena – ktetici – tvore se pomoću sufiksa-ski te se transkribiraju i prilagođavaju grafijskom sustavu hrvatskoga jezika: lajpciški, frajburški, nantski. Drugi način, koji se smatra dubletnim, odnosi se na to da se imenice i pridjevi izvedeni od takvih imena tvore dodavanjem hrvatskih tvorbenih sufiksa na izvornu osnovu: avignonski (Avignon), münchenski (München), newyorški (New York)47. Takav način prenošenja koristi se u pravopisu za osobna imena i prezimena. Ti nazivi, kao i njihove izvedenice, prelaze u svojoj grafij- skoj interpretaciji u izvornome jeziku u hrvatski jezik dodavanjem sufiksa-ov ili -ev: Boccaccio – Boccacciov, Chomsky – Chomskyev, Hugo – Hugoov, Florschütz – Florschützev i dr. Odnosni pridjevi, koji se tvore uz pomoć sufiksa -ski od tih stranih imena i prezimena, transkribiraju se i prilagođavaju grafijskom sustavu hrvatskog jezika: bokačovski, čomskijevsi, šekspirovski.

46 Slično je i u češkome jeziku: Pravidla českého pravopisu, Academia, Praha, 2002, s. 33. 47 Anić, Vladimir, Silić, Josip, Pravopis hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školska knjiga, Novi Liber, Zagreb, 2001, str. 214. Pravopis S. Babića, B. Finke, M. Moguša preporučuje dvojnost za uporabu sličnih pridjeva – za adaptirane i za one koji su izvedenice od originalnog naziva sa sufiksom -ski: bochumski i bohumski od Bochum, leipzigski i lajpciški od Leipzig itd.: Babić, Stjepan, Finka, Božidar, Moguš, Milan, Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 1991, str. 61), a također Babić, Stjepan, Ham, Sanda, Moguš, Milan, Hrvatski školski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2005, 163 str., Babić, Stjepan, Moguš, Milan, Hrvatski pravopis (usklađen sa zaključcima Vijeća za normu), Školska knjiga, Zagreb, 2011, 454 str.

66 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici

Strana imena i prezimena sklanjaju se prema istim obrascima kao i domaća hrvatska: Charles de Gaulle – Charlesa de Gaullea, Dizzy Gillespie – Dizzyja Gillespiea. Prije smo već naveli uvjete za dodava- nje odgovarajućih pridjevnih sufiksa tim nazivima. Treba napomenuti da je u sklonidbi takvih imenica moguća varijantna uporaba u skladu s hrvatskim morfološko-fonološkim pravilima Chomsky – Chomskyja; Chomsky – Chomskoga. Govornici hrvatskoga jezika već dugo koriste takav način prenošenja vlastitih imena. Iako nije uvijek očit, on ipak ne izaziva protivljenja. Danas se taj način koristi i za prenošenje vlastitih imena koja je hrvatski jezični sustav već prije posudio zbog širenja me- đunarodnih kontakata, funkcioniranja interneta i povećanja broja govornika Hrvata koji vladaju stranim jezicima. U ovom velikom spektru mogućnosti normiranja domaćih i po- suđenih onima u hrvatskome jeziku, htjeli bismo obratiti posebnu pozornost i na pitanje standardizacije ukrajinskih onima u tom jeziku, s kratkim osvrtom o tom pitanju i na druge slavenske jezike. U pravopisu S. Babića, B. Finke, M. Moguša prenošenje specifičnih glasova iz ukrajinskog jezika spominje se vrlo površno. Navode se zajedno s ruskim glasovima. U Anić-Silićevom pravopisu uopće se ne navode pravila prenošenja ukrajinskih i bjeloruskih onima. Pratimo samo ona pravila koja su vezana za standardizaciju ruskih.48 U njemu nailazimo na niz transliteriranih i transfonemiziranih ruskih imena među koja je uvršteno i rusificirano ime ukrajinskoga grada Harkiva (od rus. Харькoв – Har- kov). Neriješenost tog pitanja odnosi se i na druge hrvatske pravopise, samo što neki hrvatski izvori bilježe kao ravnopravna i normativna po dva oblika nekih onima. To se odnosi samo na najčešće uporabljene ukrajinske nazive, među kojima je Kijiv i Čornobilj, a u posljednje vrijeme i Ljviv, Dnjipro, Dnjipropetrovsk, Harkiv. Hrvatski jezični savjetnik (1999) bilježi oblike Čornobilj i Černo- bilj (str. 442, 449)49, derivati su navedeni od oblika Čornobilj (čorno-

48 Anić, Vladimir, Silić, Josip, Pravopis hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školska knjiga, Novi Liber, Zagreb, 2001, s. 200–201. 49 Naziv Čornobilj poput onima Kijiv jedan je od najučestalijih onima u slavenskim pravopisima. Oko prenošenja ovog konkretnog onima u hrvatski jezik možemo se složiti s mišljenjem M. Nosića da je bio posuđen u vezi s nesrećom nuklearne elektrane 1986. god. Budući da je ruski jezik u to vrijeme u Sovjetskom Savezu bio „jezik međunacionalne komunikacije“, a Ukrajina je u svijetu bila shvaćana kao dio Sovjetskoga Saveza, svi jezici svijeta (slavenski jezici također) preuzeli

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 67 Ljudmila Vasiljeva biljski, Čornobiljanin i Čornobiljanka, str. 449) prema izvornom ukrajinskom Чорнoбиль i od Černobilj, prema ruskom obrascu černobiljski, Černobiljanin i Černobiljanka. Istovremeno u istom savjetniku nailazimo na onim Kijev (str. 701), oblik prema ruskomu obrascu Киев bez dvojnosti. Derivati su Kijevljanin, Kijevljanka (usp. rus. Киевлянин, Киевлянка). Nazive drugih velikih ukrajinskih gradova Hrvatski jezič- ni savjetnik ne bilježi. U Školskom rječniku hrvatskoga jezika naveden je samo jedan oblik za Černobil (str. 942) i jedan – za Kijev (str. 950) s izvedenicama Černobilac, Černobilka, černobilski, Kijevljanin, Kijev- ljanka, kijevski (str. 942, 950). U Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2013) čitamo da je moguće koristiti onime Kijev i Kijiv, Lvov i Ljviv, Dnjepar i Dnjipro, Černobil i Čornobilj, Dnjepropetrovsk i Dnjipro- petrovsk, Harkov i Harkiv (str. 71, 191). Tako da su u njemu navedeni nazivi prema ukrajinskom i prema ruskom obrascu, a u uporabi tih i drugih ukrajinskih onima dopušta se dvojnost. Evo kratkog navoda iz tog pravopisa koji zorno predočuje netom navedeni pristup: „S obzirom na to da su i osobna i ostala imena iz ukrajinskoga u hrvatski često ušla prema ruskom izgovoru, istovrijedno je i njihovo pisanje prema transfonemizacijskim pravilima koja vrijede za prenošenje ukrajinske ćirilice na hrvatsku latinicu: Čornobilj, Kijiv, Ljviv, Dnjipro, Dnjipro- petrovsk, Harkiv, Sergij Bubka, Andrij Ševčenko, a za nova imena mjesta i osobna imena preporučuje se transfonemizacija iz ukrajinskoga jezika. Za znanstvene potrebe (zemljovidi, filološka istraživanja i sl.) moguće je primjenjivati i transliteraciju“ (str. 71). I ovdje čitamo da se ukrajinska imena mogu prenositi u hrvatski jezik transfonemizacijski i transliteracijski te se može postaviti pitanje zašto se preporučuju dva istovrijedna načina prenošenja ukrajinskih imena? U vezi s takvim pristupom standardizaciji onima treba navesti mišljenje lingvista M. Nosića, da su u Hrvatskom pravopisu navedena „dvojna imena ukrajinskoga grada Čornobylja (njegovo istraživanje posvećeno je upravo ovom konkretnom onimu. – Lj. V.) za koja je rečeno da su istovrijedna,

su ruski oblik imena ukrajinskog grada (Srbi kao Чернобил (Černobil), Hrvati i Slovenci kao – Černobil, Česi kao – Černobyl, Slovaci kao – Černobyľ, Bugari kao – Чернобил itd.): Nosić, Milan, „Hrvatski jezik i ukrajinsko ime Čornobylj“, https://www.hkv.hr/kultura/jezik/23718-m-nosic-hrvatski-jezik-i-ukrajinsko-ime- cornobylj.html

68 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici

što znači da je svejedno koji ćemo oblik rabiti u grafijskom i fonijskom ostvarenju. Oblici Černobil i černobilski, po njemu, jesu srbizmi ruskoga podrijetla, a oblici Čornobilj i čornobiljski su isto to, samo što je na drugoj poziciji u tim riječima transliteriran ukrajinski vokal o umjesto srpskoga e.“50 Prije nego prijeđemo na tvorbu derivata od ukrajinskih naziva u hrvatskom jeziku, treba spomenuti kako se tvore riječi izvedene od ukrajinskih onima u ukrajinskom jeziku. Derivati se tvore uglavnom pomoću niza različitih sufiksa: etnici ( –: -анин/-анка (-янин/- янка) донеччанин, донеччанка (Донецьк), луганчанин, луганчанка (Луганськ), львів’янин, львів’янка (Львів)51; – ець / -ка, - єць / -ка, херсонець, херсонка (Херсон), чорнобилець, чорнобильна (Чорнобиль) криворожець, криворожка (Кривий Ріг), коломи-єць – коломий-к-а (Коломия), -инець/-инк-а: алушт-инець – алушт-инк-а (Алушта); -івець/-івк-а (Броди). Po izboru se sufiksi -анин, -янин, -чанин spajaju s nekim osnovama toponima koji u svom sustavu imaju pripadnost -ів/-їв, npr., Київ – ки-ян-ин (nije києвлянин) – ки-ян-к-а ili paralelni oblik prema харків-ц-і – харків '-ян-и – харків '-ян-к-а; ktetici – -ськ(ий) рівенський, -івськ(ий) хмелівський, -инськ(ий) шахтинський, -ицьк(ий) (галицький)52). Velik izbor sufiksa iz jezič- nog sustava za tvorbu etnika i ktetika koji se precizno u ukrajinskom jeziku ne normiraju, razlog je što znanstvenici tvrde da za tvorbu ove skupine riječi nije moguće točno odrediti stroga pravila tvorbe imenica i pridjeva, a to se potkrepljuje rječnicima. Dapače, nije čudno da ima problema i u tvorbi izvedenica od ovih ukrajinskih naziva prenesenih u druge jezike. Npr. u najnovijim 50 Isto. 51 U ukrajinskom tvorbenom sustavu taj tip derivata je prilično produktivan. Većina je riječi tvorbenoga načina sa sufiksom анин- (-янин) – nazivi prema nacionalnoj pripadnosti, boravištu ili mjestu rođenja (motivirajuće riječi su uglavnom toponimi koji označavaju zemlje, gradove, mjesta, rjeđe opće imenice koje znače kraj: росіянин, вінничанин, побережанин, горянин: Словотвір сучасної української літературної мови /АН УРСР, Ін-т мовознавства ім. О. О. Потебні, Наук. думка, Київ, 1979, c. 79–80. Toj skupini pripadaju riječi koje znače pripadnike starih slavenskih plemena: полянин, древлянин, волинянин тощо. U manjim skupinama su zastupljene tvorenice ovoga tipa sa značenjem „sljedbenik određene vjerske skupine“ (лютеранин, християнин), kao i „član određenog kolektiva, grupacije“ (каторжанин, мирянин, односільчанин). 52 А također:-овецьк(ий), -анецьк(ий), -инецьк(ий), (-ів), -анськ(ий), -ецьк(ий):

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 69 Ljudmila Vasiljeva hrvatskima pravopisima i pravopisnim rječnicima imamo oblike čor- nobiljski, Čornobiljanin i Čornobiljanka, str. 449 prema izvornom ukrajinskom Чорнoбиль i prema ruskomu obrascu Чернобыль – čer- nobiljski, Černobiljanin i Černobiljanka, str. 443, kijevski, Kijevljanin, Kijevljanka prema ruskomu obrascu Киев, str. 701 (Hrvatski jezični savjetnik); Černobilac, Černobilka, černobilski prema Černobil, Kijev- ljanin, Kijevljanka, kijevski prema Kijev (Školski rječnik, str. 942, 950); Černobilac; Černobilka, černobilski (Hrvatski pravopis, 2013). Oblici Čornobiljac i Čornobiljka u tom pravopisu nisu navedeni, ali se podrazumijeva da se mogu tvoriti na način naveden u pravilu na str. 71. Sva tri ova izdanja objavili su znanstvenici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, ali se u njima daje prednost različitim tvorbenim nastavcima što, naravno, izaziva određen normativni nered. Ipak primjećujemo da je prije navedeni navod u Hrvatskom pravopisu, po našem mišljenju, prvi korak prema ostvarivanju temeljnog principa za koji se zalažemo u ovom članku, posuđivati i standardizirati onime onako kako se koriste u izvornome jeziku bez posrednika. Na- vedeno je dokaz da i danas u tom problemu postoje tragovi nekadašnje srpskohrvatske norme, kada su ukrajinska imena u hrvatski jezik ulazila prema ruskom izgovoru, pa bi slijedom toga ruski jezik bio posrednik između ukrajinskoga i srpskohrvatskoga (u tom smislu i današnjeg hrvatskog) jezika53. Smatramo da hrvatski jezikoslovci trebaju iznaći rje- šenje i ovog pitanja, kao i pitanja standardizacije bjeloruskih onima54, jer se u Pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje bjeloruski onimi uopće ne spominju. Dakle, nije jasno vrijedi li taj prije navedeni pristup za ukrajinske i za bjeloruske onime, kako ih treba pisati, treba li i njih preuzimati posredstvom ruskoga jezika, transfonemizacijski ili

53 M. Nosić smatra da je ukrajinska imena potrebno izravno preuzimati iz ukrajinskoga jezika, a ne iz srpskoga (sva ta imena su, po njemu, srbizmi ruskoga podrijetla, uneseni u hrvatski standardni jezik), a ne posredništvom dvaju jezika, srpskoga i ruskoga. Prema njemu, ruski jezik je, kad se radi o ukrajinskim imenima, bio samo posrednik između ukrajinskog i srpskog jezika. Ipak smatramo da je to posljedica prethodne srpskohrvatske norme. Nosić, Milan, „Hrvatski jezik i ukrajinsko ime Čornobylj“, https://www.hkv.hr/kultura/jezik/23718-m-nosic-hrvatski-jezik- i-ukrajinsko-ime-cornobylj.html 54 Pravila grafijskog prenošenja specifičnih ukrajinskih i bjeloruskih glasova- do sljedno su razrađena u češkom pravopisu: Pravidla českého pravopisu, Academia, Praha, 2002, str. 79–81.

70 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici transliteracijski, ili koristiti oba principa...? Mislimo da bi transfonemizacija prilikom preuzimanja riječi iz stranoga jezika u hrvatski jezični sustav na način da se strani fonemi zamijene hrvatskim fonemima, fo- nološki istima ili sličnima, za početak mogla biti prikladan način za preuzimanje ukrajinskih i bjeloruskih onima, bez obzira na to što to pitanje još treba razmotriti. Međutim, u svim slavenskim jezicima postoji mnogo onima mo- tiviranih različitim općim nazivima koji nastaju onimizacijom apelativa (biljaka, životinja, boja, zanimanja, zanata itd.). Među njima je, npr. ukrajinski onim Lavov, kao i Čornobilj. Posljedni je onim nastao onimizacijom apelativa чорнoбиль što je jedan od ukrajinskih naziva za biljku „crni pelin“. Budući da postoji gotovo istoimeni hrvatski naziv ove biljke – crnobilj, kao naziv ukrajinskog grada sasvim bi bio u redu i onim Crnobilj. Npr. već se dugo u hrvatskoj jezičnoj praksi koristi kalkirani onim Lavov! Već samo pitanje ovog konkretnog onima koji je, kao što vidimo, postao poznat širom svijeta, karakterizira opći pristup jezikoslovaca prilikom prenošenja drugih ukrajinskih onima. Gotovo svi slavenski jezici i dalje koriste preuzete ruske oblike imena i tog ukrajinskog grada i drugih gradova Ukrajine, prilagodivši ih vlastitom grafijskom sustavu i u tom pristupu u posljednje vrijeme nema nikakvih promjena. Do sada je bila opća praksa da su svi slavenski jezici bjeloruska i ukrajinska imena preuzimali u ruskom obliku, a to i dalje ostaje norma uporabe. Treba napomenuti da se ta praksa odnosi i na nazive iz drugih jezika republika bivšeg Sovjetskoga Saveza: zemljopisna imena u hrvatskome i drugim slavenskim jezicima funkcioniraju onako kako su bila preuzeta posredstvom ruskoga jezika još za vrijeme Sovjetskog Saveza. Polazeći od toga, sada je posebice važno da norma suvremenoga hrvatskoga jezika uskladi barem uporabu ukrajinskih onima s vlastitim normativnim pravilima55. To pak ne vrijedi za druge pravopise. Npr. slovenski pravopis i dalje koristi onime preuzete posredstvom ruskog jezika: To pokazuje sljedeći navod iz Slovenskoga pravopisa (2001. g.): „Ruski oblici ukrajinskih imena čuvaju se, jer su kod nas uobičajeni

55 Iako je osnovno pravilo da se strana imena preuzimaju iz jezika s latiničnom abe- cedom u izvornom grafijskom obliku, a iz onih jezika koji nemaju latinične sus- tave grafije u transliteriranom obliku. To vrijedi za sva imena, osim za pojedina zemljopisne pojmove koji su davno kroatizirani.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 71 Ljudmila Vasiljeva nazivi, npr. Kíjev, Lvóv, Hárkov, Černobíl (ukrajinsko Чорнобиль), Zaporóžje“ (str. 180). Od nastanka neovisne Ukrajine do nastanka pravopisa prošlo je više od deset godina, što vjerojatno nije bilo dovoljno da se ukrajinski oblici utemelje među posuđenim onimima. Treba spomenuti i uporabu nekih ukrajinskih naziva u suvremenom poljskom jeziku. U njemu umjesto očekivanog grafijskog ostvarenja ukrajinskog onima Czornobyl prema Чорнобиль, službeni poljski pravopis propisuje oblik Czarnobyl koji koriste pripadnici poljske ma- njine u Bjelorusiji (usp. bjelor. Чаpнoбыль), dakle prema bjeloruskom obrascu, a umjesto Lwiw, Kijiw, Zaporiża rabe se povijesni poljski onimi Lwów, Kijów, Zaporoże, tako da imamo samo polonizirane oblike imena ukrajinskih gradova. U bugarskom, crnogorskom, makedonskom i srpskom jeziku И se transliterira kao И – Чeрнoбил. Npr. za Чорнобиль prikladniji oblik bi, naravno, bio Чорнобиљ (Čornobilj), ako bi se uzeo u obzir princip prenošenja naziva prema izvornom jeziku. U posljednim srpskim pravopisima je čak bila izvršena jedna promjena u odnosu na nekadašnje normativno rješenje na kraju onima Černobil te su tako, u skladu sa zakonitostima transfonemizacije, dvoslov ль u ćirilici ostvarili jednoslo- vom љ, a u latinici dvoslovom lj, ali i dalje prema ruskom obrascu (rus. Чернóбыль – srp. Чернобиљ, Černobilj)56, isto je navedeno u Pravo- pisnom rečniku srpskog jezika sa pravopisno-gramatičkim savetnikom M. Šipke, normativan oblik u njemu je isti – Černobilj (str. 1284). Kao što vidimo, većina slavenskih jezika i dalje zadržava oblike ukrajinskih onima prema ruskom obrascu, a ne preuzimaju ih izravno iz ukrajinskog jezika u obliku koji grafijski sustav tih jezika omogućava. Ostaju također neriješena pitanja u vezi s dvojnošću u uporabi i tvorbi hrvatskih izvedenica od ukrajinskih onima: Kijev-Kijiv, Černobil-Čor- nobylj, ali taj prvi korak hrvatskih lingvista za izvorno ostvarenje ukrajinskih imena jako je važan postupak koji će, nadamo se, utjecati na pristup njihove standardizacije u drugim slavenskim jezicima. Naravno, drugi Slaveni ne mogu primjenjivati sve pristupe koje koriste Hrvati, barem ne oni slavenski narodi koji se služe ćirilicom. Ali i mi Ukrajinci

56 To potvrđuju navodi iz Pešikan-Jerković-Pižuričina Pravopisa srpskog jezika sa pravopisnim rečnikom: „rusko ľ i ń ... na kraju reči ль, нь > љ, њ“ (str. 219) i „Černobilj, ne Černobil“. Пешикан, Митар, Јерковић, Јован, Пижурица, Мато, Правопис српског језика, Матица српска, Нови Сад, 1995, 328 c.

72 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici imamo posuđene zemjopisne nazive s kojima ukrajinski narod trajno vežu kulturne i druge činjenice, npr. Відень, Краків, Перемишль, kao i Рим, Париж – oni imaju tradicionalno udomaćene ukrajinske oblike. U tu skupinu svrstavamo nazive Воронеж, Бєлгород, Люблін (prema ukrajinskoj tradiciji bi trebalo biti Вороніж, Білгород, Люблин57), koje je ukrajinski jezik usvojio tijekom povijesti. Zašto onda i dalje kori- stimo Воронеж, Бєлгород, Люблін, а ne oblike Вороніж, Білгород, Люблин, to je u suprotnosti s jezičnim sustavom? A zašto je danas normirano ime Сенкевич, а ne Сінкевич ili Сєнкевич? Oblik Сенкевич ne možemo smatrati ni tradicionalnim nazivom, ni nazivom prenesenim prema obrascu iz izvornog jezika. Česi imaju mogućnost sredstvima svog jezika prenijeti ukrajinsku i rusku varijantu prezimena Житник – Žytnyk i Žitnik, piše ukrajinski istraživač V. K. Žitnik58 (oni imaju i domaće često rabljeno prezime Žit- ník – koje odgovara ukrajinskoj i ruskoj varijanti59). Češki jezikoslovci pokušavaju maksimalno prilagoditi svom jezičnom sustavu ove strane onime transliterirajući ih i za prenošenje posuđenih vlastitih prezimena ne koriste domaća prezimena te tako ne izazivaju nesporazume u vezi s nacionalnom pripadnošću govornika. Slično čine i Poljaci: Nalyvajko, Kołas, Mohylnycki60. Zaključak. U uvjetima postojanja jezika vladajućih nacija i u odre- đenom smislu jezika drugih nacija ovisnih o vladajućima, postoje ra- zličiti pristupi normiranju onima. U suvremenoj promijenjenoj jezičnoj situaciji u Slavena pojavljuje se neophodnost usavršavanja norme njihovih jezika, u istoj količini i u odnosu na onime koji su neodvojiv dio jezičnog sustava svakog jezika. Dakle, formirajući pravopisnu normu domaćih onima svaki slavenski jezik trebao bi se, prije svega, pobrinuti za očuvanje identičnosti i odgovarajuće sustavno-strukturalne posebnosti vlastitoga jezika. Sva sredstva kojima se koriste pravopisi, a odnose se na onime, moraju se temeljiti na sustavnim činjenicama tog jezika.

57 Шевельов, Юрій, „Про критерії в питаннях українського офіційного право- пису“, In: Український правопис і наукова термінологія: історія, концепції та реалії сьогодення, Львів, 1996, c. 27. 58 Pravidla českého pravopisu, Academia, Praha, 2002, str. 77–80. 59 Житник, Володимир К., „Відтворення слов’янських назв українською мо- вою“, In: Києво-Могилянська академія. Наукові записки, Т. 18, 2000, c. 17. 60 Słownik poprawnej polszczyzny, PWN, Warszawa, 2002, str. 1697.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 73 Ljudmila Vasiljeva

Prilikom normiranja posuđenih onima, racionalno je uzeti u obzir sljedeće glavne mogućnosti: 1) navoditi onime prema izvornome jeziku; 2) kalkirati onim u skladu s mogućnostima sustava jezika primatelja, zaobilazeći jezik posrednik. U prvom slučaju navođenja naziva prema izvornome jeziku postoji opasnost niveliranja određenog jezika s drugim jezikom (susjednim, vladajućim ili svjetskim). Zato u standardu mora biti jasno određena granica što u procesu posuđivanja treba navoditi bukvalno, a što zahtijeva korekciju u skladu sa sustavom jezika primatelja. Dakle, osnovno je pravilo normiranja onima, domaćih i posuđe- nih, maksimalno uzimanje u obzir sustavnih osobitosti vlastitoga jezika/jezika primatelja. Vrijedi uzimati u obzir i različite tradicije vezane za posuđivanje onima koji postoje čak i u srodnim jezicima, a uvjetova- ni su povijesnim razvojem.

Литература

– Багмут, Алла, „Дещиця як фактор мовної реальності“, In: Тези наукової конференції з проблем сучасного українського право- пису і термінології, Київ, 1997, c. 23–24. – Беларускі клясычны правапіс. Збор правілаў. Сучасная нормалі- зація; Aудра, Вільна-Мінск, 2005, 159 c. – Васильєва, Людмила, Штокавські літературні мови: проблеми становлення, розвитку, сучасний стан, Видавництво ЛНУім. Ів. Франка, Львів, 2002, 344 с. – Видоески, Божидар, Димитровски, Тодор, Конески, Кирил и др., Правопис на македонскиот литературен jазик. Х издание, Просветно дело, Скопjе, 1989, 189 c. – Виноградов, Виктор В., Проблемы литературных языков и закономерности их образования и развития, Наука, Москва, 1967, 134 с. – Габлевич, Марія, „Попередні рекомендації до правопису слів іншомовного походження“ In: Український правопис і науко- ва термінологія: історія, концепції та реалії сьогодення, Львів, 1996, c. 76–82. – Дешић, Милорад, Правопис српског језика: Приручн. за школе, Београд, 1995, 181 c.

74 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici

– Житник, Володимир К., „Відтворення слов’янських назв українською мовою“, In: Києво-Могилянська академія. Наукові записки, Т. 18, 2000, c. 14–18. – Ижакевич, Галина П., „Украинские лексические элементы в системе выразительных средств русского литературного язика“, In: Л.А.Булаховский и современное языкознание, Наукова думка, Київ, 1987, c. 86–90. – Клајн, Иван, „Лексика“, In: Српски језик на крају века, Институт за српски језик САН, Београд, 1996, c. 37–86. – Конески, Блаже, Граматика на македонскиот литературен jазик, Детска радост, Скопjе, 2004, 652 c. – Космеда, Татьяна А., „В. В. Виноградов о проблемах украин- ского языкознания в контексте славянской лингвистики“, In: Международная юбилейная сессия, посвященная 100-летию со дня рождения академика Виктора Владимировича Виноградова: Тезисы докладов; Москва, 1995, с. 365–366. – Космеда, Татьяна, Мацюк, Галина, „Тенденции развития русского и украинского языков конца ХХ столетия“, In: Язык. Культура. Взаимопонимание: материалы международной научной конференции /под ред Т. А. Космеды, Львов, 1997, s. 217–225. – Коць-Григорчук, Лідія, „Задля єдиного правопису“, In: Про український правопис і проблеми мови, Нью-Йорк, Львів, 1997, c. 87–96. – Коць-Григорчук, Лідія, Хто і чому гальмує?, In: Скиньмо чужі правописні кайдани, Львів, 2001, c. 37–46. – Наум’як, Пилип, „Дещо про російщення українського правопи- су“, In: Український правопис і наукова термінологія: історія, концепції та реалії сьогодення, Львів, 1996, c. 102–112. – Пешикан, Митар, Јерковић, Јован, Пижурица, Мато, Правопис српског језика, Матица српска, Нови Сад, 1995, 328 c. – Правілы беларускай арфаграфіі і пунктуацыі. Акадэмія навук БССР, Мінск, 1959, 154 c. – Правілы беларускай арфаграфіі і пунктуацыі (проект новай ре- дакцыі). 3-і вариянт, Інс-т ім. Я. Коласа, Мінск, 2004, 153 c. – Правопис српскохрватскога књижевног језика. Са правописним речником, Матица српска, Нови Сад, 1960, 556 c.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 75 Ljudmila Vasiljeva

– Рамза, Татьяна Р., „Імя ўласнае. Грамадскі густ і граматычная сістэма“, In: Мова – Літаратура – Культура: Мат. міжнар. навук. конф., Минск, 1999, c. 86–87. – Симић, Радоje, „Смисао и домети књижевно-језичких реформи код Срба на почетку ХІХ века“, In: Научни састанак слависта у Вукове дане, Књ. 25/2, 1996, c. 131–132. – Cловник української мови: В 11-ти т./за ред. І. К. Білодіда, т. 3, АН УРСР, Інститут мовознавства, Київ, 1972, с. 6. – Гнатюк, Галина. М., К. Городенська, Катерина Г., Грищенко Арнольд П. та ін., Словотвір сучасної української літературної мови /АН УРСР, Ін-т мовознавства ім. О. О. Потебні, Наук. думка, Київ, 1979, 405 c. – Тезисы Пражского лингвистического кружка, In: История языкознания ХІХ–ХХ веков в очерках и извлечениях. Ч. 2, Про- гресс, Москва, 1960, c. 77–78. – Український правопис. Проект найнов. ред., Київ, 1999, 252 c. – Український правопис, Наукова думка, Київ, 1993, 1996, 240 c. – Шевельов, Юрій, „Про критерії в питаннях українського офі- ційного правопису“, In: Український правопис і наукова термі- нологія: історія, концепції та реалії сьогодення, Львів, 1996, c. 19–29. – Шевельов, Юрій, Портрети українських мовознавців, Київ, 2003, 153 с. – Яворська, Галина М., Прескриптивна лінгвістика як дискурс: Мова, культура, влада, НАН України, Київ, 2000, 288 с. – Anić, Vladimir, Silić, Josip, Pravopis hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Pergamena – Školska knjiga – Novi Liber, Zagreb, 2001, 970 str. – Babić, Stjepan, Finka, Božidar, Moguš, Milan, Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 1991, 466 s. – Babić, Stjepan, Ham, Sanda, Moguš, Milan, Hrvatski školski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2005, 163 str. – Babić, Stjepan, Moguš, Milan, Hrvatski pravopis (usklađen sa za- ključcima Vijeća za normu), Školska knjiga, Zagreb, 2011, 454 str. – Barić, Eugenija, Hudeček, Lana, Kovačević, Milan i dr., Hrvatski jezični savjetnik, Pergamena, Zagreb, 1999, 1660 str.

76 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici

– Brozović, Dalibor, „Aktuelna kolebanja hrvatske jezične norme“, In: Jezik, Br. 5, 1998, str. 161–176. – Halilović, Senahid, Pravopis bosanskoga jezika, Preporod, Saraje- vo, 1996, 626 str. – Halilović, Senahid, Pravopis bosanskoga jezika. Priručnik za škole, Dom štampe, Sarajevo, 1999, 216 str. – Karadža, Mevlida, „Ustavni aspekti jezične problematike u Jugo- slaviji“, In: Funkcionisanje jezika u višenacionalnim zemljama, Sarajevо, 1990, str. 170–180. – Mostarsko savjetovanje o književnom jeziku, Sarajevo, 1974, 223 str. – Nikčević, Vojislav, Pravopis crnogorskog jezika, Matica crnogorska, Cetinje, 1996, 469 str. – Nosić, Milan, „Hrvatski jezik i ukrajinsko ime Čornobylj“, https:// www.hkv.hr/kultura/jezik/23718-m-nosic-hrvatski-jezik-i-ukrajinsko-ime-cornobylj.html – Perović, Milenko, Silić, Josip, Vasiljeva, Ljudmila i dr., Pravopis crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Pod- gorica, 2010, 384 str. – Pravidla českého pravopisu, Academia, Praha, 2002, 391 s. – Radovanović, Milorad, Sociolingvistika, Matica srpska, Novi Sad, 1986, 304 str. – Silić, Josip, „Hrvatski jezik kao sustav i kao standard“, In: Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, Matica hrvatska, Za- greb, 1999, str. 235–245. – Slovenski pravopis, Založba ZRC, ZRC SAZU, Ljubljana, 2001, 1805 str. – Težak, Stjepko, Babić, Stjepan, Gramatika hrvatskoga jezika, Škol- ska knjiga, Zagreb, 1996, 296 str. – Słownik poprawnej polszczyzny, PWN, Warszawa, 2002, 1786 str.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 77

UDK 811.163.4’373.7 Лилјана МАКАРИЈОСКА (Скопје) Универзитет „Св. Кирил и Методиј“ [email protected]

ФРАЗЕМИТЕ СО ТУРЦИЗМИ ВО ЈУЖНОСЛОВЕНСКИ КОНТЕКСТ

Predmet našeg interesovanja su frazemi koji kao komponentu imaju lekseme turskog porijekla i predstavljaju dio svakodnevne komunikacije u okviru južnoslovenskih jezika. Napravljen je osvrt na funkciju turcizama, na specifičnosti, na strukturne i na semantičke promjene do kojih dolazi kod upotrebe ovih frazema. Turcizmi u frazemima o kojima je riječ uglavnom su imenice, ali ima i pridjeva, priloga te, rjeđe, glagola i modalnih riječi. S leksičko-semantičkog aspekta, uz turciz- me iz oblasti materijalne kulture, zastupljena je i apstraktna leksika. U tekstu se prate sličnosti i promjene u značenju frazema, varijantnosti i modifikacije, kao i produktivnost turcizama u obrazovanju novih frazema. Kad nastupe modifikacije, najčešće se mijenja i struktura, rjeđe i semantika frazema; jedna se komponenta zamjenjuje drugom, kompo- nente se izostavljaju, frazemi se proširuju dodatnim elementima i sl. Ključne riječi: frazemi, turcizmi, južnoslovenski jezici, leksika, semantika

Фразеoлошките изрази, односно фраземите се уникатен лингвистички феномен чие разбирање бара длабоки познавања на културата, менталитетот, народната традиција, имајќи предвид дека тие покрај универзалноста ги истакнуваат и културно-наци- оналните специфичности на конкретниот јазик, a токму ваквите нивни карактеристики ги прават актуелни и интересни за истражу- вање, но истовремено и мошне сложени за преведување. Фраземи- те поедноставно од многу лексеми ги преминуваат границите на нацијата, религијата, територијата, односно полесно се интерна-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 79 Лилјана МАКАРИЈОСКА

ционализираат дури и кога се изразито национално, географски и религиски маркирани (Kasumović & Nikolić 2018: 177). Предмет на нашиот интерес е застапеноста на фраземите што како компонента имаат лексемa од турско потекло во маке- донскиот јазик во споредба со јужнословенските јазици, а покрај толковните и фразеолошките речници, на пр.: Димитровски, Ши- рилов (2003), Ширилов (2008, 2009), Велковска (2008); Оташевић (2007, 2012), Matešić (1982), Мenac, Fink-Arsovski, Venturin (2003), Tanović (2000), Kasumović, Nikolić (2018), Ничева, Спасова-Ми- хайлова, Чолакова (1974/1975), Анкова-Ничева (1997), ги користи- ме и сознанијата на лингвистите што поконкретно го истражува- ле овој тип фраземи, на пр. за македонскиот јазик Јашар-Настева (2001: 139–150), Макаријоска, Павлеска-Георгиевска (2016: 77–90, 2020: 17–53); за бугарскиот Барболова (2014); за српскиот Ђинђић (2013); за хрватскиот јазик Vranić, Zubčić (2012: 685–693, 2013: 103–145), Bečić (2018); за босанскиот Šiljak-Jesenković (2003), Šehović, Haverić (2017). При семантичките позајмувања во балканските јазици се преземени бројни изрази, калки од турскиот јазик, како на пр. во мак.: Крушата под круша паѓа тур. Armut altîna düšer; На две сто- лици не се седи тур. Iki sandaliyede oturulma; Кроткото јагне од две мајки цица тур. Uslu kuzi ikî anadan süt emer; И ѕидовите имаат уши тур. Duvarînda kulagi var; Рибата смрди од главата тур. Balîg baštan kokar; Рибите в море, тавата в оган тур. Balîg denisdeikên pazarlîk olmaz; Кој се изгорел од млеко/ чорба, дува и на матеница тур. Čorbadan yanan, yogurda üfürür; Кој меша/ брцнува во медот, си ги лиже/ оближува прстите тур. Bali karîštîrma, parmagîni yalar; Покрај сувото кори и суровото тур. Kuri yanînda yašta, yanar; И ѕидовите имаат уши тур. Duvarînda kulagi var; Една ластовичка не прави пролет што одговара на тур. Bir čičeke yas olmaz ‘Едно цвеќе не прави лето’; На подарен/ аризан коњ забите не му се гле- даат тур. Hediye atîn dišlerîne bakîlmas; Во секоја работа / кавга / манџа пипер/ мирудија тур. Er šeye karabiber; Нема игла каде да фрлиш тур. Igne atacak yer yok; Устa имa jaзик нeмa тур. Agzi var, dili yok. Исто така, на пр., според тур. Her gün Bayram olmas ‘Секој ден не е Бајрам’ се среќава и Секој ден не е Велигден, со тур. Ver bir al on ‘дaj eдeн, зeми десет’, се поврзуваат мак. Фрли зад себе,

80 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Фраземите со турцизми во јужнословенски контекст

да најдеш пред себе, Фрли рипче, фати крапче и сл., според тур. Ne ekersîn oni bičersîn, покрај преведениот израз Што ќе посееш, тоа ќе жнееш се поврзува и Што си дробел тоа ќе сркаш, во мак. и Што ќе посадиш, тoa ќe ти никне, или срп. Кaкву семку садиш, таква ти и ница. Сп. и други пр. Две лубеници под иста мишка не се носат тур. Bir kaltukta ikî karpus tašînmas; Најубавите круши свињите ги јадат според тур. Armudan eysîni domuz yer; Бели пари за црни денови тур. Ak akče kara gün ičindîr ‘штеди додека е повол- но времето, за да има за тешки денови’ (сп. и Поленаковиќ 2007: 60–70, Цветковски 2017: 14). Наспроти свесното ограничување на употребата на турциз- мите во јужнословенските јазици, денес следиме нивна реактуа- лизација, и тоа пред сѐ во секојдневната комуникација и во јазикот на медиумите, коишто според јазично-стилските карактеристики им припаѓаат главно на публицистичкиот и на разговорниот стил, а главна причина е тоа што со турцизмите се постигнува ефект на емоционално-експресивно обојување на изразот – да се привлече вниманието на соговорникот, на читателот. Адаптираните турцизми често се главна компонента на фра- земите, што укажува на нивниот статус во современите јужносло- венски јазици, а фраземи кои содржат застарени турцизми се сме- таат за фразеолошки архаизми. На пр., од фраземите кои содржат застарен турцизам, па и самите се сметаат за застарени и припаѓаат на т.н. фразеолошки архаизми во срп. Ђинђић (2013: 144) ги спо- менува знати сто зерзевата (тур. zerzevat) ‘умее сѐ’ покрај зна- ти сваког ђавола со истото значење; ударити коме чарламу (тур. çarlama) ‘подвали некому, изигра некого’ покрај продати рог за свећу; попуцали му сви колани (тур. kolan) ‘сѐ е кај него грдо, ста- нал беспомошен, без надеж’ покрај као да су му све лађе потонуле; живи на тедарућу (тур. tedarik) ‘живее добро, уредно, пријатно, сѐ му е приготвено’ покрај живети као паша; живети као бубрег у лоју со истото значење. Покрај непосредните заемки од турскиот јазик, како алаш ве- риш ‘пaзaр, рaбoтa, купопродажба’, тур. ališ-veriš; за зорт-заман ‘за случај на голема потреба’ покрај фраземата за црни денови; лаф му- абет ‘разговор, зборување’ тур. laf-muhabet; чат-пат ‘по малку, пo нешто, рeткo, сaмo нешто’ тур. cat-pat; ќор сокак ‘слепа улица’ тур.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 81 Лилјана МАКАРИЈОСКА kör sokak; ќор ќутук ‘мртов пијан’ тур. kör kütuk, и во буг. кьор сокак тур. kör sokak; кьор кютук тур. kör kütuk, но и бир парче ‘слично на; нешто како’ од тур. bir parça ‘еден дел’, чии калки речиси ги изме- стиле оригиналите од книжевната норма и такви како стоя диван ча- праз ‘заземам поза на почитување со скрстени раце до некој, чекајќи заповед и подготвен веднаш да ја исполнам’, кьор софра ‘нешто, од кое секој бесплатно зема колку што може’ (сп. и Барболова 2014). Мошне голем е бројот на фраземите со буквален или посло- боден превод: Се стркалало тенџерчето/грнчето, си го нашло по- клопчето тур. Tencere tekîrlenmiš kapagini bulmiš, Кога имаш маша зашто да ги гориш рацете тур. Maša variken eleni yakma и др. Во македонскиот јазик има голем број калкирани турски кон- струкции од именка и глагол, а при калкирањето обично се преве- дува или варира глаголот, чие место не е строго определено (Ја- шар-Настева 2001: 151). Нa пр. прави муабет ‘рaзгoвaрa, збoрувa’ тур. muhabbet etmek; бeрe гајле ‘се грижи, сe нервира’ тур. gaile çekmek; фаќа/ тера/ игра мajтaп ‘се шегува, се подбива’ тур. maytap oynamak; гледa ќеиф ‘нe се грижи’ тур. keyifi bakmak; прави ќеф ‘рaсположи, рaзвeсeли’ тур. keyifi etmek; пушти абер ‘извести, jaви, испрати вест’ тур. haber köyvermek; дојде абер ‘пристигне вест, извести’ тур. haber gelmek; има/ фрли мерак ‘се вљуби, засака’ тур. merak atmak, merakı olmak; бaрa чаре ‘бaрa пoмoш, се мaчи’ тур. çare aramak; стори мукает ‘oбрнува внимание, вoди сметка, се интересира’ тур. mukayyet olmak; стори ниет ‘сe решава, нa- мислува, имa нaмeрa’ тур. niet etmek; пишман се стори ‘се kae’ тур. pişman olmak; резил се стори ‘се посрамоти’ тур. rezil olmak; чини гајрет ‘се труди, се мaчи, издржувa’ тур. gayret etmek; прави/ чини сеир ‘гледа, пoсмaтрa, се забавува’ тур. seyretmek; прави арч ‘тро- ши, растура’ тур. harç etmek; прави џумбуш ‘сe зaбaвувa, се весели’ тур. cümbüş yapmak; фаќа инат ‘сe заинатувa, сe налутува’ тур. inadı tutmak; фаќа кусур ‘сe лути’ тур. kusur tutmak; продава ча- лам ‘се прави вaжeн, сe крeвa нa гoлeмo’ тур. çalım satmak; изедува пари ‘потроши/крадe, затаи’ тур. para yemek; удира боја ‘бojади- сувa’ тур. boya nurmak; крши атер ‘нaврeдувa, нe oди пo вoлјa’ тур. hatrını kırmak; има мерак ‘сaкa мнoгу, имa гoлeмa жeлбa’ тур. merakı olmak; сo дeнeскa сo утрe ‘малку по малку, пoпoлeкa’ тур. bügün yarin; фрли oкo тур. güz atmiš.

82 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Фраземите со турцизми во јужнословенски контекст

Во фраземите со турцизми увидуваме тенденција за разни модификации и трансформации, особено во јазикот на медиуми- те, за привлекување внимание на некои општествени состојби и настани, за изразување негативна оценка, за карактеризирање на одделни личности и сл. И во разговорниот стил има тенденција кон деформација, модификација и трансформација на традицио- налните фраземи, па и за спонтано пресоздавање на затврдените фраземи под влијание на контекстната ситуација. При трансфор- мацијата, односно модификацијата на фраземите најчесто се мену- ва нивната структура, поретко семантиката, па се врши замена на една компонента со друга, испуштање на една или две компоненти, проширување на фраземата со нови елементи и сл. На пр.: Уџум да фатам да не го гледам мајтапов; Тип мажи од кои нема зијан, ама нема ни фајде; Гледај си го раатот, не прави ујдурми и др., а има и свесно натрупување на турцизми во фраземите за посебен стилски ефект: Со тој себап, стори мукает и со усул што самата го смисли, најде чаре; Tоj го собра кајмакот, а тие што го гласаа голем зорт видоа, го обраа бостанот. Анализата потврдува дека некои турцизми се попродуктив- ни, на пр.: џеб, пари, ќеф, сеир, мерак, муабет, ќесе, ќор(ав) и др. Продуктивноста на џеб, пари и др., се должи на тоа што говорите- лите веќе не ги доживуваат како зборови од туѓо потекло, додека кај други е регионално условена. Според Враниќ и Зупчиќ (Vranić & Zubčić 2013: 140) примарното значење на дел од турцизмите не им е познато на хрватските говорители надвор од средината во која се забележани1 и нивната продуктивност во создавањето фраземи е скромна (просторно мошне ограничена). За некои, пак, може да се каже дека свесно се реактуелизираат, стануваат дел од нови фразе- ми токму заради специфичната функција на турцизмите како заси- лувачи на исказот. Мошне честа појава се лексичките варијации, па се бележи замена на турцизмот со друг турцизам, на пр.: има длабоко ќесе/ џеб; има змија во ќесето/ џебот, замена на турцизмот со домашна лексема: му гори под табаните/ нозете; може да му плукне под

1 Од 109 турцизми како компоненти на фраземите во штокавските говори, сaмo 17 се потврдени во сите три наречја, па произлегува дека се регионално, локално обележани.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 83 Лилјана МАКАРИЈОСКА

пенџере/ прозорец; како ќорава/ слепа кокошка, хрв. ka corava/ slipa kokoš/ koka na zrno; ponašat se ka corava/ slipa kokoš, или замена на турцизмот со заемка од друг туѓ јазик: двојни аршини/ стандарди. Исто така, кај калкираните турски затврдени зборовни соста- ви од именка, односно придавка и глагол има варијации со различ- ни глаголи, на пр. во мак: гледа/ фаќа/ тера/ удира сеир, игра/ тера мајтап, прави/ тера џумбуш, пушти/ донесе/ упати абер; дојде/ пристигне/ стаса абер, има/ удри/ фрли мерак и сл. Постојат и примери во кои варираат и другите компоненти од фраземите, како предлози, сврзници и сл. Варијантноста на лексемите во иста фразема е исклучена кога турцизмот oзначува поими од османската цивилизација, независно од тоа дали станува збор за функции во општествениот живот или нешто др. Нajчесто се заменува турцизмот со збор од примарниот лексички слој, дoдека замената на два турцизма или на турцизмот со друг збор од туѓо потекло се поретки. Се разликува потполна или делумна замена, според тоа дали турцизмот се заменува со истозначна или блискознач- на лексема од истото семантичко поле, при што меѓу фраземите може да има и стилистички разлики (Vranić & Zubčić 2013: 140). Според Барболова (2014) врз основа на својата функционал- ност во буг., фраземите со турцизми можат да се разделат на две основни групи: активни (или актуелни) и пасивни, додека актив- ните фраземи се делат на: фраземи со турцизми-заемки или со тур- цизми што немаат домашни дублети или синоними (т. н. културни заемки) и фраземи со турцизми-туѓарки2. Првите во принцип не- маат истозначни фраземи, на пр.: Поднасям на тепсия; равно като тепсия (тур. tepsi), обирам каймака (тур. kaymak); като капак на всичко (тур. kapak); като мехлем на рана (тур. mehlem) итн.

2 За засилување на експресивноста и колоритноста, која туѓарките им ја при- даваат на изразите, замената со домашен еквивалент во некои случаи не се допушта, на пр. во буг. во фраземите: Остана ми мерака ‘неостварена силна желба за нешто’ (тур. merak ‘желба’) или Оставям се от този мерак ‘се от- кажувам од намерата’; Всяка жаба да си знае гьола; Зная си гьола (тур. göl ‘езеро’). Со некои се формираат по неколку фраземи: Ортак на джоба (на кесията) ми е ‘трошам многу пари за некого или за нешто’, Ставам ортак на кесията (на парите) на някого ‘започнувам постојано да искористувам некого’; С дявола ортак ставам ‘поготвен сум на сѐ, за да си ги постигнам целите’ (тур. ortak).

84 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Фраземите со турцизми во јужнословенски контекст

Во некои случаи бугарската лексема и турцизмот изгледаат како дублети, но како такви се јавуваат само во едно од значењата, каде што исто така не се покриваат наполно. На пр. лексемите перде (тур. perde) ‘тeнка завеса за прозорец; катаракта’ и завеса ‘голeмо парче платнo за покривање на прозорец, сцена и сл.’ не се дублети, зашто втората се употребува место перде само во првото значење. Но, во фраземите тие никогаш не се заменуваат – перде учествува со второто значење ‘катаракта’: падна ми пердето ‘многу сум јадо- сан’, а завеса си го задржува основното значение: вдигам завесата ‘покажувам нешто тајно или скриено’. Во мак. перде (тур. pеrde), го проширува значењето ‘завеса; катаракта, очно перде’ со ‘образ, чест, срам, чесност’, нема перде ‘нема срам’ итн., што се бележи и во други балкански јазици, а има и варијанта нема ни срам ни пер- де. Кај фраземите, кои на семантичко ниво се еквивалентни, како: Гася огъня със зехтин / с масло / бензин или Налива зехтин / масло в огъня (тур. zeytin), турцизмoт и домашнaта лексема не се дублети – првата означува конкретен вид масло, а втората – обопштувачки поим, но во случајов двете лексеми имаат иста симболична функ- ција (сп. Барболова 2014). Лексемите среќа и касмет, буг. щастие и късмет (тур. kısmet) коишто исто така не се дублети, во некои од значењата се јавуваат како синоними и се заменуваат во фраземите, на пр. мак. нема среќа / касмет; џабе работа без среќа / касмет, му работи среќата/ касметот, Роди ме мајко со среќа/ касмет, па фрли ме на буниште, во буг.: щастието / късметът ми се усмихна (ми про- работи) или щастието / късметът ме изостави (напусна). Фраземите со турцизми-туѓарки кои имаат домашни еквива- ленти е затврдиле во толкав обем што се претпочитаат пред до- машните синоними3, а се користат со пејоративно значење, што се префрла и врз фраземите. Честопати туѓарката и домашниот екви- валент се заменуваат, формирајќи истозначни фраземи, на пр. буг.: Къде ти е акъла / ума? (тур. akıl) ‘што мислиш, зошто не внима- ваш’; Акъла / Ума ми е в краката ‘не можам да расудувам; по-

3 На пр. лексемите како смет, клопка ретко се користат како во разговорниот јазик, а и во дијалектите се скоро непознати, додека турцизмите: боклук (тур. bokluk), капан (тур. kapan), се претпочитаат на сите јазични нивоа и во фра- земите место смет се употребува боклук.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 85 Лилјана МАКАРИЈОСКА

стапувам глупаво, неразумно’. За засилување на експресивноста, замената со домашен еквивалент во некои случаи не се допушта. Впечатливо е што се јавуваат дублетни фраземи преку замена на еден турцизам со друг, на пр. мак.: Не фаќам кусур / не барам мана, во буг. Не връзвам кусур / махана, махна (тур. kusur ‘недостаток’, тур. mahana, mahna) ‘не обрнувам внимание на недостатоците’; мак. Си го гледам ќефот / раатот, буг. Гледам си кефа / рахата (тур. keyf, keyif ‘задоволство’, rahat ‘спокојство’), Гледам (гледай) си хавата (тур. hava ‘настроение’) / Гледам си живота. Тие тур- цизми се однесуваат на нискиот стил на разговорниот език (сп. и Барболова 2014). Некои фраземи со турцизми кои биле, но веќе не се дел од активниот фонд, се чуваат преку фраземите за изразување пови- сок степен на експресивност и пејоративна обоеност. Такви се мак. има двојни аршини (тур. arşın), мек како симид (тур. simit), му ско- рива дертови ‘му ги потсилува јадовите, маките’ (тур. dert), виде зорт ‘се најде на мака’ (тур. zor): буг.: меря с двоен аршин/ с два аршина/ с един и същ аршин / със своя аршин, като симит; Да не би да са ти потънали гемиите в (Черно) море (тур. gemi ‘кораб’) итн. Други се однесуваат кон најнискиот стил на разговорниот ја- зик, во буг.: Едно към гьотуре (гьотура ‘без мерка, направо’ тур. götürü); Гледам като котка на джигер (тур. ciğer ‘дроб’) и др. Има дублети, образувани со замена на турцизмот со дома- шен еквивалент, со кој е во конкурентна употреба, на пр. мак.: во батак / кал е (пропаднат) ‘во безизлезна ситуација’, го остави во батакот/ калта, со многу/ триста зортови/ маки; Зорле / со сила убавина не бива, буг. Не си оставям магарето в батака / в калта (тур. batak ‘кал’) ‘се борам до крај за својата кауза’; С триста зора / с триста мъки (тур. zor ‘мака’); Зорле / насила хубост не става (тур. zorla) и др. Дублетите во некои случаи пројавуваат тенденција кон це- лосно запоставување на турцизмите од нивната структура. На пр. мак. На бавчанџија / градинар праз му продава ‘го учи оној што знае подобро од него’, пее како биљбиљ / славеј ‘многу убаво пее’, пропее како биљбиљ / славеј на гранка ‘сè кажува’, како биљбиљ / птица во кафез ‘заробен’; буг. На бахчеванджия / бостанджия / краставичар краставици продавам; Пея като бюлбюл / като сла-

86 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Фраземите со турцизми во јужнословенски контекст

вей итн., зашто бахчеванджия (тур. bahçıvan ‘градинар’), бостан- джия (тур. bostancı ‘градинар’), бюлбюл (тур. bülbül ‘славеј’) ретко се употребуваат и тоа обично во дијалектите4. Пасивните фраземи со турцизми тесно ја одразуваат реално- ста во времето на Османската империја и со исчезнувањето на не- кои реалии со текот на времето се забораваат. Фраземите, пак, јасно говорат за некогашната употреба на лексемата, пр. ока (тур. oka) најпопуларната мерка за обем во минатото, на пр. во мак. За инает ока сол јаде, Изеде сто оки ќотек, буг.: Капка мед в ока оцет. От пол ока риба изкарали три литра хайвер и др.5 Истовремено, оду- мирањето на некои обичаи и социјални состојби, актуелни за прет- ходните епохи, ги обесмислуваат фраземите во кои тие се одразени, на пр. во буг. Давам ока череши за ока вълна е потврдено времето на плаќање во натура, Много лакардии на воденица (тур. lâkırdı) ‘разговор; договор; празнословие’ се однесува на времето, кога сел- ската воденица била местото, каде што луѓето си разговарале за „да им мине времето“, додека да им дојде редот. Во други случаи тур- цизмите означуваат поими, кои продолжуваат да постојат само во одделни дијалекти, па се налага нивната замена со општопознати дублети во фраземи како: През джам сирене ближа / Ближа за- хар през стъкло ‘голем скржавец сум’ (Барболова, 2014). Актив- ните турцизми се вклучуваат во лексичкиот систем со неутрална семантичка обоеност. Но, според Барболова (2014) некогаш, кога дюшекът ‘душек’ (тур. döşek) претставувал симбол на богатство, фраземата израснал на дюшек изразувала емоционално-експресив- на обоеност, но подоцна ја губи својата стилистична обоеност. За модификациите на фраземите се смета дека се ситуаци- ски обусловени, тесно поврзани со конкретен текст. Најчести се:

4 Овде се вбројуваат и споменатите турски изрази: за зор заман (тур. zor za- man); кьор сокак (тур. kör sokak); кьор кютук (тур. kör kütuk); бир парче (тур. bir parça). 5 Понекогаш турцизмот се заменува со истозначен бугарски фразеологизам: Направя (на) дармадан / Направих го (ще го направя; направили го) на дармадан (тур. darmadağan ‘големо безредие; растроен’ / направям на пух и прах ‘потпoлно уништувам нешто или растроjувам некого’. Во некои случаи турцизмот се заменува со лексема, што означува друг поим. Во фраземите като че (ли) (сякаш) съм глътнал аршин > като че ли (сякаш) съм глътнал бастун, аршин и бастун означуваат различни нешта (Барболова 2014).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 87 Лилјана МАКАРИЈОСКА

промена на распоредот на компонентите: наведената глава ја сече сабја (наведната глава сабја не ја сече); испуштање (најчесто на глаголот): како на тепсија (се гледа), додавање зборови: прави до- машен арч; домашниот есап не излегува на европскиот пазар или игра на зборови: Пара на рака, тендер за рака итн. Бележиме и промени во значењето на фраземите, иронична употреба, на пр. за сув како барут се бележи значењето ‘сосема сув’, а се користи и со значење ‘без пари е’; за фраземата има абер се бележи значењето ‘знае по нешто’ (сп. нема абер ‘не знае ништо’), но означува и неш- то спротивно ‘се разбира од нешто, има познавања’: има абер од IТ. Ќе споменеме уште неколку пр.: скокне во тавче (ќе се пржи на врел зејтин) / се пиша во ќелеш-тефтер ‘се ожени’, За секое шише има капаче, за секое тенџере – поклопче, ама некој се родил ѓезве / тенџере за ајвар. Меѓу турцизмите како компоненти во фраземите, најзастапе- ни се именките, а тие покажуваат и поголема продуктивност во семантичкото и морфолошкото варирање од другите категории. Една од најпродуктивните компоненти во фраземите е турцизмот џеб, застапен во низа изрази со различни значења – функционира и со основното, изворно значење: има длабок џеб (за кошулата, пал- тото) и со фразеолошкото (преносно, фигуративно) ‘е богат’, па на пр. има eптен длабок џеб; има полни џебови ‘има многу пари, богат е’; ги наполни џебовите ‘доби, прими многу пари’. Фразе- мите што означуваат ‘богатство’ се застапени и во другите јуж- нословенски јазици, на пр. срп. имати дубок џеп / дебео џеп/ пуне џепове; бити дебелог џепа, хрв. dubokog džepa; imati dubok džep; imati pune džepove, бос. biti dubokoga džepa; imati dubok džep/ pune džepove; буг. дълбок ми е джобът; пълня джоба; джобът ми е пъ- лен; напълвам си джоба; много ми влиза в джоба; топли ми са джобовете. Има и фраземи со спротивно значење, на пр.: со плиток/ те- нок/ скинат џеб, има дупка на џебот или, пак, има дупнати џебови ‘нема пари, сиромашен е; претерано троши’. И во срп., хрв., бос, буг. јазик се користат овие фраземи со истите значења срп.: бити празних џепова, бити плитког џепа, имати плитак џеп / празне џе- пове; напунити џепове; хрв.: biti plitkog džepa; biti praznih džepova; imati plitak džep; imati tanak džep; бос.: plitak džep; biti plitkog džepa;

88 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Фраземите со турцизми во јужнословенски контекст isprazniti džep(ove); biti praznih džepova; буг. празен ми е джобът; с празни джобове; продран джоб. Во некои фраземи се опишува односот на човекот кон парите, на пр.: испразни џеб / му го празни џебот ‘му ги потроши парите’, има гуштерица/ змија во џебот ‘многу е скржав’; плаќа од свој џеб ‘плаќа со свои пари’. Во срп., хрв., бос., буг. се користат многу фразе- ми со џеб, со ова значење: срп.: дубоко посегнути / завући руку у џеп; дирати у нечији џеп; испразнити / олакшати/ изврнути некоме џепо- ве; хрв.: duboko posegnuti u džep; isprazniti džepove; napuniti džepove; plaćati iz svoga džepa и др., бос.: napuniti nekome džepove; platiti iz svoga džepa; zavuci ruku u tuđ džep; и др., буг. от джоба си плащам, турям в джоба си, удрям по джоба; страда ми джоба; слагам в джоба си; слагам в малкото си джобче; имам змия в джоба, бърка ми в джоба; влизам в джоба (на някого); ортак на джоба ми е. За означување психичка карактеристика, поконкретно ‘его- изам’, во мак. се користи гледа само за својот џеб; си го гледа само џебот ‘се грижи само за свој интерес’. Истите се користат и во срп.: гледати само свој џеп; кроз свој џеп посматрати; хрв.: gledati samo svoj džep; бос. gledati kroz svoj džep. Некои од фраземите се користат за апстрактни поими, на пр. за ‘достапна цена’ се користи за сечиј џеб. Истите фраземи се ја- вуваат, на пр. во срп.: за сваки џеп, то није за мој џеп; према свом џепу; хрв.: za svačiji džep, бос.: za svačiji džep; za plitak/plići džep. Или, пак, спротивната варијатна, мак.: тоа не е за сечиј џеб ‘не е достапно за секого, скапо е’. За ‘недостапна / висока цена’ оваа фразема се користи и во хрв. to nije za moj džep; бос. za dubok/dublji džep; буг. за всеки джоб. Ги бележиме и фраземите во мак. може да го стави в џеб ‘го држи под свое’ во рамки на групата човеков однос кон другите луѓе, ‘моќ, надмоќ’, а го има и во бос. imati koga u malom džepu; moći koga staviti u svoj džep; мак. го има в џеб ‘може да го уценува, го држи под контрола’; за означување ‘наметнување на сопстве- ната волја на другите, уценување’ срп. имати / држати (некога) у џепу, бос.: držati/imati nekoga u džepu, а во хрв. е наведено значење- то ‘потчинетост’: imati koga u džepu; moći koga staviti u svoj džep. Со човековиот психички живот се поврзува и фраземата го познава некого како својот џеб ‘го познава добро’. И во срп., хрв. и

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 89 Лилјана МАКАРИЈОСКА

бос. се користат овие фраземи, со тоа што во хрв. има и варијанта со кошула срп.: знати / познавати као свој џеп, хрв.: poznavati što, koga kao svoj džep; poznavati koga kao svoju košulju; бос.: poznavati nekoga/nešto kao svoj/vlastiti džep. Од фраземите што се поврзуваат со човечкиот неморал, во мак. се издвојува и лева рака, десен џеб ‘зема мито, пари, краде’. Оваа фразема се вбројува во оние што означуваат ‘кражба’ и е забележан и во срп. лева рука, десни џеп; дирати / завићи руку у нечији џеп, испразнити нечији џеп, дубоко сегнути у нечији џеп; захватити из нечијег џепа; хрв. lijeva ruka, desni džep; бос.: lijeva ruka, desni džep; dirati u nečije/tuđe džepove; zavući ruku u tuđi džep; isprazniti nekome džepove; prevrnuti kome džepove, буг. лява ръка, десен джоб. Со негативна човечка особина се поврзува и со рацете в џеб ‘ништо не работи, безделничи’, хрв. stavit ruke / držat ruke u džepu, бос. staviti ruke u džepove; буг. стоя с ръце в джобовете. Фраземата во мак. доби / го удри по џебот се користи за ‘има големи трошоци, издатоци’. Во хрв. и бос. се толкува како ‘парич- на казна’, срп. ударити / лупати / треснути (некога) по џепу, хрв.: udariti koga po džepu, бос.: udariti/lupiti nekoga po džepu, буг. удрям в джоба. Во мак. ги бележиме и фраземите: секој си го знае џебот ‘си ги знае можностите (финансиски)’; брз е на џеб ‘многу троши, се расфрла, не е скржав’; бавен е на џеб ‘скржав е’. Имајќи го предвид значењето на парите во човековиот живот, преку фраземите со компонента пара (тур. para пари, монета вред- на 1/40 од турскиот грош) се проследува материјалната состојба, човечкото однесување, како и меѓучовечките односи. На значење- то, промените во значењето и варијантноста во структурата на фраземите во чиј состав влегуваат називите поврзани со парите се осврнуваат повеќе истражувачи (Opašić & Čunović & Fumić 2014; Langenthal 2014)6.

6 На пр. Лангентал (Langenthal 2014) врз основа на корпусот со 92 хрватски, 76 унгарски, 15 словенечки, 33 српски, 56 македонски и 52 бугарски фраземи што содржат компонента пари, изделува фраземи со значење: ‘има многу пари’, ‘има малку или воопшто нема пари’, ‘доаѓа до пари’, ‘троши пари’, но и ‘штеди’, ‘мала вредност или безвредност’, ‘голема сума пари, непроценлива вредност’, и фраземи кои означуваат негативни или позитивни

90 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Фраземите со турцизми во јужнословенски контекст

Во јужнословенските јазици се најчести фраземите со ком- понента пари што се поврзуваат со имотната состојба, па има фра- земи со значење ‘има многу пари, богат е’, пр. во мак. има полн џеб пари и полн е со пари, спие / лежи на пари, плива во пари ‘има многу пари, богат е’, срп.: лежати на парама, бити пун пара; хрв. pun para, pun para ko šipak zrna, (imat) para ko blata/ govana/ škalje/ šušnja, ležat (srat) na paran; бос. biti pri parama, biti pun parа, imati parа kao blata/ krša/ pljeve), ležati/ sjediti/ spavati) na parama, plivati/ valjati se u parama; буг. Играе си с пари, или со значење ‘има малку пари или воопшто нема’, во мак. нема ни скршена пара; срп. не- мати (ни) кршене/ пребијене/ пребите/ шупље паре; хрв. bez pare i dinara; pun je para ko govno vitamina; imat (bit pun) para ko žaba dlaka; nemat pare ni dinara; бос. nemati ni prebijene pare/ biti bez prebijene pare. Во врска со дијалектната дистрибуција на фраземите со тур- цизам во одделни јазици, ќе ги посочиме резултатите од анализа- та на Враниќ, Зубчиќ (2013: 138–140) за хрватските говори. Тие заклучуваат дека најмногу фраземи во чиј состав има турцизам се потврдени во штокавското говорно подрачје (во континентал- ниот дел на Далмација и во Славонија како подрачја со најмногу босански доселеници), а со оглед на фраземите во чакавските и кајкавските говори, може да се заклучи дека штокавските говори имале улога на јазичен посредник во процесот на заемање. Споредбата на турцизмите забележани во фраземите во двете или трите на- речја со оние забележани само во едно, најчесто штокавското, по- тврдува дека првата група ја сочинуваат главно турцизми што се општоприфатени во хрватскиот јазик (на пр. bubreg, džep, tambura, top и др.), не се доживуваат како зборови од туѓо потекло и имаат статус на заемки. Лексемите како на пр. budala, kesa, para, tur, не се потполни заемки зашто во фраземите се заменуваат со истозначни лексеми. Турцизмите што имаат статус на егзотизми (duvar, đendar, isan, ordija и др.) се нajзaстапени во штокавските говори и тоа во фраземи непознати во останатите хрватски наречја. Се изделуваат и помалку фреквентните турцизми кои образуваат фраземи што во таква фор- ма не се потврдуваат во други говори, дури ни во рамки на истото наречје. човечки особини, а заклучува дека најголемиот број фраземи се однесува на значењето поседување, стекнување и трошење пари.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 91 Лилјана МАКАРИЈОСКА

Во анализата се изделува на пр. лексемата ćuskija, чие при- марно значење ‘лост за подигнување товар, за правење дупки во земјата и други рачни работи’ е познато во дијалектниот, ама речи- си непознато во стандардниот хрватски јазик, но позната е фразе- мата pijan kao ćuskija, односно лексемата што е дел од пасивниот или дијалектниот опстојува како компонента на фраземи. Освртот на фраземите во чија структура се содржани тур- цизми, односно заемки прифатени во јужнословенските јазици со турско посредство, ја потврдува потребата од покомплексно истра- жување на овие фраземи во јужнословенските јазици од различни аспекти и особено од лингвокултуролошки аспект.

Користена литература

– Анкова-Ничева, К., Нов фразеологичен речник на българския език, Универ. издaн. „Св. Климент Охридски“, София, 1997. – Барболова, З., Функцията на турцизмите в българската фразе- ологична система, Дзяло, е-списание в областта на хуманитари- стиката, X–XX в. г. II, бр. 4 (2014) <достапно на http://www.abcdar. com/magazine/IV/Barbolova_1314-9067_VI.pdf> [15. 10. 2018]. – Велковска, С., Македонска фразеологија со мал фразеолошки речник, авторско издание, Скопје, 2008. – Димитровски, Т. & Ширилов Т., Фразеолошки речник на маке- донскиот јазик, т. 1 (А–Ј), Огледало, Скопје, 2003. – Јашар-Настева, О., Турските лексички елементи во македонски- от јазик, Посебни изданија кн. 31, Институт за македонски ја- зик „Крсте Мисирков“, Скопје, 2001. – Кръстева, В. (2000): Речник на турските думи в съвременния български печат, София. – Maкаријоска, Л. & Павлеска-Георгиевска, Б., „За фразеолош- ките изрази со турцизми во македонскиот јазик“, Литературен збор, год. LXI, кн. 1–3, 2016, стр. 77–90. – Макаријоска, Л. & Павлеска-Георгиевска, Б., Прилози за маке- донската фразеологија, авторско издание, Скопје, 2020. – Марков, Б. & Ермакова, Л., Краток фразеолошки руско-маке- донски речник, Универзитет „Св. Кирил и Методиј“, Скопје, 1981.

92 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Фраземите со турцизми во јужнословенски контекст

– Ничева, К. & Спасова-Михајлова, С. & Чолакова, К., Фра- зеологичен речник на българския език. Т. 1/ Т. 2, БАН, София, 1974/1975. – Оташевић, Ђ., Мали српски фразеолошки речник, Алма, Нови Сад, 2007. – Оташевић, Ђ., Фразеолошки речник српског језика, Прометеј, Нови Сад, 2012. – Поленаковиќ, Х., Турските елементи во ароманскиот јазик, МАНУ, Скопје, 2007. – Цветковски, В., Етнолингвистички особености на турските лексички заемки во колоквијалниот македонски јазик во Битола, МАНУ, Скопје, 2017. – Ђинђић, С. М., Турцизми у савременом српском књижевном је- зику (Семантичко-деривациона анализа), (докторска дисерта- ција), Универзитет у Београду, Филолошки факултет, 2013. – Ширилов, Т., Фразеолошки речник на македонскиот јазик. Том II, (К–П), Огледало, Скопје, 2008. – Ширилов, Т., Фразеолошки речник на македонскиот јазик. Том III (Р–Ш), Огледало, Скопје, 2009. – Bečić, L., Sоmatski frazemi u turskom jeziku i njihovi hrvatski prijevodni ekvivalenti, (Diplomski rad), Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagreb, 2018. – Kasumović, A. & Nikolić, M., Rječnik frazema bosanskoga jezika, Institut za humanu rehabilitaciju, Tuzla, 2018. – Langenthal, P., Novac u južnoslavenskoj i mađarskoj frazeologiji, (diplomski rad), Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet, Zagreb, 2014. – Matešić, J., Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 1982. – Menac, A. & Fink-Arsovski Ž. & Venturin, R., Hrvatski frazeološki rječnik, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003. – Tanović, I., Frazeologija bosanskog jezika, Dom štampe, Zenica, 2000. – Vranić, S. & Zubčić, S., Strukturalna analiza turcizama u frazemima hrvatskih štokavskih govora, Halilović, Senahid (ur.), Bosanskohercegovački slavistički kongres, I, Zbornik radova, knj. 1, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012, str. 685–694.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 93 Лилјана МАКАРИЈОСКА

– Vranić, S. & Zubčić, S., „Turcizmi u frazemima hrvatskih govora“, Filologija 60, 2013, str. 103–145. – Šehović, A. & Haverić, Đ., Leksika orijentalnog porijekla u frazemama bosanskog jezika, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2017. – Šiljak-Jesenković, A., Nad turskim i bosanskim frazikonom: semantički, sintaktički, lingvostilistički i sociolingvistički aspekt, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2003. – Škaljić, A., Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989.

94 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 811.163.4’26(497.16) Robert BONJKOVSKI (Katovice) Šleski univerzitet u Katovicama [email protected]

ETAPE STANDARDIZACIJE CRNOGORSKOG JEZIKA (S POLJSKE TAČKE GLEDIŠTA)

Rad se odnosi na proces standardizacije crnogorskog jezika. S poljske tačke gledišta analizira se problem crnogorskog jezika nakon raspada Jugoslavije 1992, kao i etape standardizacije od referenduma o nezavisnosti Crnoj Gori 2006. do danas. Analizira se dosadašnje znanje o kodifikaciji tog jezika, ukazuje se na glavne faze standardizacije – na glavna dostignuća i na mjesto u kojem se ova standardizacija nalazi. Ključne riječi: slavistika, crnogorski jezik, standardizacija jezika, etape standardizacije, viđeno sa strane

Uvod

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije izazvao je osamostaljenje naroda koji su je ostvarivali i, zahvaljujući odgova- rajućim zapisima u svojim ustavima, novonastale države opravdano dovele su do emancipacije njihovih jezika. Ukoliko hrvatski i srpski jezici bili su već odavno normirani, to ustavno proklamiranje bosanskog (1995) i crnogorskog (2007) jezika kao službenih u novonastalim državama Bosna i Hercegovina (1992) i Republika Crna Gora (2006) omogućilo je put na standardizaciji tih dvaju jezika. Poljski naučnik Roman Šul (Szul) u svojoj knjizi Jezik – nacija – država. Jezik kao politička pojava (Język – naród – państwo. Język jako zjawisko polityczne1) opisujući veze između jezika, nacije i države

1 R. Szul, Język. Naród. Państwo. Język jako zjawisko polityczne, Warszawa, 2009. Autor u svojoj monografiji analizira faktore koji formiraju naciju posvecujuci posebnu pažnju jeziku. S jedne strane, on ukazuje na to kako jezik utiče na formiranje

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 95 Robert Bonjkovski diljem svijeta u odnosu na Crnu Goru zapazio je da Crna Gora jeste jedna od ovih država koje su izgubile i ponovo dobile nezavisnost. Ipak za razliku od drugih balkanskih država paradoksalno je što se Crne Gore tiče, međutim, ono što razdoblje njenog „nacionalnog ropstva“ nije povezano sa vremenima turske vladavine, nego sa vremenom Jugoslavi- je. Po Šulu procjena članstva Crne Gore u Jugoslaviji kao „nacionalno ropstvo“ vrlo je kontroverzna i izaziva emocije među samim Crnogor- cima2. Ova procjena takođe uzrokuje danas niz drugih činjenica, kao što je npr. u vezi sa standardizacijom jezika3 nepostojanje kakvog tijela za standardizaciju tog jezika.4 S povratkom Crne Gore k nezavisnosti 2006. godine i donoše- njem Ustava 2007. godine s crnogorskim jezikom kao službenim u Cr- noj Gori vidljivi su dosljedni koraci u normiranju crnogorskog jezika.

Problem crnogorskog jezika nakon raspada Jugoslavije 1992.

U januaru 1992. godine na snagu su stupile odredbe Badinterove komisije, prema kojoj je Socijalistička Savezna Republika Jugoslavi- ja prestala postajati. Njegove bivše republike – federacijske jedinice – postale su legitimni nasljednici SFRJ i imali su pravo da ih među- narodna zajednica prizna. U ustavima novoformiranih političkih tijela nacionalni su jezici uključeni u funkciju službenog jezika umjesto dosadašnjeg srpskohrvatskog. No, u Ustavu Republike Crne Gore od

nacionalne svijesti i nastanak država, dok sa druge strane predstavlja ulogu država u procesu evolucije nacija i formiranje nacionalnih jezika. Knjiga između ostalog sadrži dio koji uvodi čitaoca u svijet odnosa jezika – nacije i države kao i u njihovu regularnost, analizira težnje naroda da izgrade državu i stvore nacionalni jezik. U knjizi nalazimo takođe zadnjih 200 godina istorije odabranih država u svijetu, uključujuci sve savremene evropske zemlje. Zahvaljujuci temama postavljenim na granici političkih nauka, političke geografije, istorije i sociolingvistike, knjiga je upucena širokoj publici, kako stručnjacima određenih oblasti, tako i onima koji su zainteresovani za istoriju formiranja nacija, država, nacionalnih jezika, jezičkih politika i savremene političko-jezičke karte svijeta (iz opisa knjige – preveo R. B.). 2 Usp.: Isto, str. 291. 3 Detaljnije o tome niže. 4 Vidi detaljnije: N. Vujović, „Hitno potreban odbor za standardizaciju crnogorskoga jezika“, https://portalanalitika.me/clanak/319247/vujovic-hitno-potreban-odbor-za-standardizaciju-crnogorskoga-jezika (pristup: 15. 3. 2020).

96 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Etape standardizacije crnogorskog jezika (s poljske tačke gledišta)

27. travnja 1992. u svom stavku 9: Jezik i pismo, međutim, pojavio se sljedeći upis: „U Crnoj Gori Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora [...]“5. Međutim, u samoj Crnoj Gori nacionalna svijest je počela rasti, što je rezultiralo službenim formiranjem državne zajednice Srbije i Crne Gore, što je službeno potvrđeno 4. veljače 2003. godine, zasnovano na ravnopravnosti dviju država: Republike Srbije i Republike Crne Gore. Treba naglasiti da se jednakost nije odnosila na jezičnu sferu – Ustav iz 1992. još je bio na snazi. Lingvistička pitanja koja su, međutim, pokrenuli crnogorski intelektualci6, bila su podcije- njena i potcijenjena. Međutim, devedesetih godina prošlog vijeka veliki naučnik, ute- meljivač savremene montenegristike Vojislav P. Nikčević u jako nepovoljnim političko-društvenim vremenima objavio je niz radova u kojima je proučavao historiju crnogorskog jezika i učinio prvi pokušaj kodifi- kacije. Godine 1993. objavljen je njegov prvi tom opširnije monografije Crnogorski jezik. Geneza tipologija, razvoj strukturne odlike, funkcije7, s podnaslovom Od artikulacije govora do 1360. godine). Drugi tom s podnaslovom Od 1360. do 1995. godine je bio objavljen četiri godine kasnije – 1997. Iste godine predstavio je u Pravopisu crnogorskog jezi- ka8 nova crnogorska pravopisna pravila u kojima je predložio tri nova slova za crnogorske foneme ś, ź i з. Taj zadnji znak, što se pokazalo kasnije, nije ušao u pravopis crnogorskog jezika. Paralelno s tim publikacijama, radio je na obradi Crnogorcima gramatike njihovog jezika. Re- zultat toga je objavljena 2001. godine Gramatika crnogorskog jezika.9 2004. je Nikčević objavio takođe monografiju Jezikoslovne studije10, u kojoj iz sociolingvističke perspektive analizira suvremenu situaciju crnogorskog jezika.

5 U Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora. Ustav Re- publike Crne Gore, čl. 9, [u:] Službeni list Republike Crne Gore, 1992, br. 48/92. 6 O crnogorskom jeziku su tada najčešće govorili svjesni krugovi crnogorske inteligencije okupljeni oko Crnogorske pravoslavne crkve, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, Crnogorskog PEN centra, crnogorskih književnika i Matice crnogorske. 7 V. Nikčević, Crnogorski jezik. Geneza tipologija, razvoj strukturne odlike, funkcije, t. I (od artikulacije govora do 1360. godine), Cetinje 1993, t. II (od 1360. do 1995. godine), Cetinje, 1997. 8 V. Nikčević, Pravopis crnogorskog jezika, Cetinje, 1997. 9 V. P. Nikčević, Gramatika crnogorskog jezika, Podgorica, 2001. 10 V. P. Nikčević, Jezikoslovne studije, Cetinje, 2004.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 97 Robert Bonjkovski

Istovremeno, u cilju skretanja opće pažnje na problem jezika u Republici Crnoj Gori, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje organizovao je u Podgorici 28–30. novembra 2004. međunarodni naučni skup pod nazivom Norma i kodifikacija crnogorskog jezika. Izlagači su bili izvanredni lingvisti, slavisti iz Njemačke, Norveške, Ukrajine, Poljske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije kao i Crne Gore. Autori izlaganja koncentrirali su svoju pažnju na činjenicu da je crnogorski jezik dovoljno kodificiran i normiran da može uspješno biti realiziran od strane svojih korisnika i svavako da mu je ime crnogorski jezik. Uglavnom suštinski sudionici konferencije potpuno su razumijeli tadašnji problem Crnogoraca i njihove težnje za vlastitim jezikom – jedino dvojica izla- gača iz poznate zemlje negiralo je normativne radove o crnogorskom jeziku. Izlaganja su bila objavljena u knjizi Norma i kodifikacija crnogorskog jezika11. Ovaj znanstveni simpozij isto kao i raniji – Štokavski književni jezici u porodici slovenskih jezika12, iz septembra 2000. godine – omogućili su mnogim slavistima iz drugih država obratiti direktnu pažnju na problem crnogorskog jezika, a ne indirektnu, kroz prizmu srpskog jezika, što se najčešće do tada događalo (!). Specifičnost službenog jezika u Crnoj Gori primijećena je tek 2003, nakon što je jugoslavenska federacija transformirana u konfede- raciju, koja je u svijetu bila poznata pod nazivom Srbija i Crna Gora. Umjesto naziva srpski jezik, crnogorska vlada je u školski program unijela naziv maternji jezik, u značenju crnogorski, srpski, bošnjački, hrvatski jezik. Naziv maternji jezik u školskoj upotrebi opstao je do septembra 2011. godine, tj. do uvođenja crnogorskog jezika u obrazovani sistem Crne Gore.

Etape standardizacije crnogorskog jezika (od 2007. do danas)

Nakon što je crnogorska država stekla nezavisnost 2006. nesumnjivo najvažnije pitanje za Crnogorce je bilo usvajanje Ustava Republike Crne Gore. Činilo se tada da jedan od najviše problematičnih članaka u Ustavu biće taj o jeziku. Iako je službeni jezik Republike Crne Gore, po tada, još uvijek važećem Ustavu iz 1992, bio srpski jezik sa ijekavskim

11 Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, ur. V. P. Nikčević, Cetinje, 2005. 12 Međunarodni naučni skup: Štokavski književni jezici u porodici slovenskih jezika, Podgorica, 8. i 9. septembar 2000.

98 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Etape standardizacije crnogorskog jezika (s poljske tačke gledišta) izgovorom, to u obrazovanju, umjesto srpski jezik i književnost, poče- lo se koristiti naziv maternji jezik i književnost. Ova činjenica otvorila je neke dileme, koje je u nastaloj društveno-političkoj situaciji nakon proglašenja neovisnosti, probala objasniti objavljena od strane crnogorske vlade u oktobru 2006. i upućena vladinoj administraciji brošura – Osnove ustavnog i upravnog uređenja Crne Gore, u kojoj je predstavljena dilema povezana s tadašnjim službenim nazivom jezika i stajalište crnogorskog parlamenta na pitanje: Odbor za prosvjetu, kulturu, zdravstvo, rad i socijalno staranje i Odbor za ljudska prava i slobode Skupštine RCG, povodom ove dileme, stao je na stanovištu da bi svako imenovanje predmetnog programa odrednicom koja ne bi uvažavala činjenice, da su u Cr- noj Gori, od južnoslovenskih jezika, u upotrebi, srpski, crnogorski, bošnjački i hrvatski, kao maternji jezici, što je pokazao i posljedni popis stanovništva, ili koja bi ignorisala sve popisom stanovništva konstatovane jezike, bilo najdirektnije kršenje osnovnih principa i odredbi, kako Ustava RCG i Povelje o ljudskim i manjinskim pravima, tako i svih međunarodnih akata iz ove oblasti. Uvođenje maternjeg jezika i književnosti kao nastavnog predmeta ne dovodi u pitanje činjenicu da je jezik kojim se govori u Srbiji, BiH, Hr- vatskoj i Crnoj Gori, u osnovi, jedinstven jezički sistem koji svaki narod ima pravo nazvati vlastitim imenom13. Nepriznavanje do 2007. crnogorskog jezika uzrokovao je u toj dr- žavi kompliciranu jezičku situaciju i očekivalo se da kao prirodni korak biće njegova službena potvrda. Nakon referndumu o nezavisnosti iz 21. maja 2006. društveno- -politička situacija kao i želja Crnogoraca za integracijom s EU po- jačali su opravdane aspiracije, želje k službenom priznanju crnogorskog jezika kao službenog jezika u crnogorskoj državi. Važnu ulogu tu je takođe imala Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima, koja promoviše regionalne i manjinske jezike. Međutim, što se tiče službenog naziva jezika u Crnoj Gori došlo je do sporova. Pred- stavnici različitih političkih opcija nudili su raznolike zahtjeve na tom području – od naziva „crnogorski jezik“, preko „crnogorsko-srpski“ (sic!), do „crnogorski, srpski, bošnjački, hrvatski“ ili čak i „crnogor-

13 Osnove ustavnog i upravnog uređenja Crne Gore, Vlada Republike Crne Gore, Uprava za kadrove, Podgorica, oktobar 2006, str. 20.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 99 Robert Bonjkovski ski, koji se može zvati srpski, hrvatski, bošnjački“, u zavisnosti ko ga koristi, ko njime govori14. Usvojen 19. oktobra 2007. novi Ustav Republike Crne Gore ko- načno je završio taj politički spor i potvrdio status crnogorskog jezika kao službenog jezika u Crnoj Gori. Normativni radovi crnogorskog jezika do 2008. odvijali su se mirno i u određenoj mjeri spontano15, dodajući im prirodnu vrijednost. Zahvaljujući zakonskoj zaštiti crnogorskog jezika, pojačan je rad na njegovoj normi. U februaru 2008. Vlada Crne Gore imenovala je Sav- jet za standardizaciju crnogorskog jezika, kojem je cilj bila priprema pravopisnih pravila (Pravopisa), gramatike i rječnika crnogorskog jezi- ka16. Njegovi članovi u broju od 13 normativista za svoj prvi cilj uzeli su usvajanje/donošenje Pravopisnih načela, koji svoj uzorak djelomič- no bi trebalo da imaju u raspravama V. Nikčevića. Odobrene osnove za normu svodile su se na sljedeće dogovore: Model za crnogorsku standardnojezičku normu je zajednički, op- šti (koine) jezički sloj koji pripada svim autohtonim crnogorskim građanima. Ovim pravopisom će se u Crnoj Gori poštovati pravilo: „Piši kao što zboriš, a čitaj kako je napisano“. Ijekavica je u skladu s crnogorskom tradicijom i savremenom upotrebom. Opštecrnogorski fonemi „ć“, „đ“, „ś“ i „ź“, nastali jekavskim jotovanjem, dio su crnogorske standardnojezičke norme. Glasovi „ś“ i „ź“ imaće svoje grafeme (u azbuci i abecedi). Kodifikovaće se standardni crnogorski četvoroakcenatski sistem sa dužinama. „Pravopisom crnogorskog jezika“ neće se sprovoditi jezička ar- haizacija, niti se njime mogu normirati lokalizmi i provincijalizmi koji su izvan opšte savremene upotrebe u Crnoj Gori.

14 Usp.: Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski koji se može zvati srpski, hrvatski, bošnjački, u zavisnosti ko ga koristi, ko njime govori. M. Vuković, „Crnogorski koji se može zvati i srpski“, Vijesti, 8. 8. 2007. 15 Usp.: P. Brom, Crnogorski pravopis – prace kodyfikacyjne nad zasadami pisowni czarnogórskiego języka standardowego, [w:] Świat Słowian 1, red. E. Tokarz, Bielsko-Biała, 2006, str. 77. 16 Službeni list Crne Gore, br. 10/2008, Podgorica, 15. 2. 2008.

100 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Etape standardizacije crnogorskog jezika (s poljske tačke gledišta)

U svemu ostalome, osim ako drukčije ne nalaže savremena crnogorska jezička praksa, neće se odstupati od „Pravopisa srpskohrvatskoga književnoga jezika“ [...], koji je do sada bio u upotrebi u Crnoj Gori17. Međutim, nisu svi članovi Savjeta dali svoj potpis na dokumentu (potpisalo se deset od trinaest članova), što je istaknulo porast sukoba u radu na normi. U međuvremenu je taj spor eskalirao – neposredno prije nego su pravopisna pravila bila upućena crnogorskoj vladi da ih donese, dio članova koji su ranije potpisali dokument, odrekli su se svojih potpisa. Spor se odnosio na standardni model crnogorskog jezika, te fonema ś i ź. Iako je u početku bio koncenzus da kao model postane zajednička opštecrnogorska osnova18, to je ipak kasnije pet članova Savjeta podnijelo zahtjev/prijedlog da: – jezična osnova je srpskohrvatska jezična norma; – se isključi grafem ź iz crnogorskog areala grafema. Sukob koji se pojavio u Savjetu izgledao je kao nerješiv i činilo se da odgađa na neodređeno vrijeme donošenje pravopisa crnogorskog jezika, a samo pitanje oblika norme bi moralo da postane otvoreno19. Ipak je 10. jula 2009. crnogorski ministar obrazovanja i nauke Sretan Škuletić, neočekivano za crnogorsko javno mnjenje, odobrio Pravopis crnogorskog jezika sa rječnikom20. Taj genijalan, po mom mišljenju, potez prekrižio je stanje nemoći u tom pogledu i Crnogorci, nakon 3 godine od ponovnog osnivanja svoje države, dobili su potvrdu pisanja na svojem jeziku. Novu normu crnogorskog jezika pripremila je komisija eksperata, velikih stručnjaka u tom pogledu, Milenko Perović, Ljudmila Vasiljeva i Josip Silić. Komisija se složila s prvim odredbama Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika, koje su kasnije bile odbačene, a koje su se svodile na povećanje službenog areala fonema crnogorskog jezika za dva nova fonema – ś te ź, kao i s ostalim odredba-

17 A. Čirgić, „Aktuelna jezička politika u Crnoj Gori“, [u:] Matica. Časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, godina X, br. 37/38, proljeće/ljeto 2009, Cetinje, str. 28–29. 18 U vezi s time fonemi ś i ź imaju takođe svoje duplikate u latinici i ćirilici. 19 Usp.: A. Čirgić, „Aktuelna jezička politika u Crnoj Gori“, [u:] Matica. Časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, godina X, br. 37/38, proljeće/ljeto 2009, Cetin- je, str. 30. 20 M. A. Perović, J. Silić, Lj. Vasiljeva, Pravopis crnogorskog jezika i rječnik crnogorskog jezika (pravopisni rječnik), Podgorica, 2009.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 101 Robert Bonjkovski ma21. Već ranije se odustalo od željenog, od straneVojislava Nikčevića, fonema з. Novi Pravopis crnogorskog jezika, što su naglašavali sami autori u uvodu, naslanjao se na dostignuća koja se nalaze u Pravopisu srpskohrvatskog književnog jezika22 iz 1960. U obzir uzeta su također najbolja, po mišljenju autora Pravopisa, rješenja koja se nalaze u drugim pravopisima, kao, što su Pravopis bosanskoga jezika23 Senada Ha- lilovića iz 1996, Pravopis crnogorskoga jezika24 Vojislava P. Nikčevića iz 1997, Pravopis hrvatskoga jezika25 Lade Badurine, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića iz 2007. godine te Pravopis srpskoga jezika sa rečnikom26 Radoja Simića, Živojina Stanojčića, Branislava Ostojića, Boža Ćorića i Miloša Kovačevića iz 1993. godine, posebno u dijelu koji se odnosi na opštu (štokavsku) normu27. Pravopis crnogorskog jezika zasnovan je na sljedećim pravopisnim načelima:

1. Model za crnogorsku standardnojezičku normu je zajednički, op- šti (koine) jezički sloj koji pripada svim autohtonim crnogorskim građanima. 2. Ovim pravopisom će se u Crnoj Gori poštovati pravilo: Piši kao što zboriš, a čitaj kako je napisano. (O tome će se načelu govoriti kada bude trebalo opisati ortoepiju crngoroskog standardnog jezika. U to se uključuje i tačka 5.) 3. Ijekavica je normativna, u skladu s crnogorskom tradicijom i savremenom upotrebom. 4. Opštecrnogorski fonemi ć, đ, ś i ź, nastali jekavskim jotovanjem, dio su crnogorske standardnojezičke norme. Glasovi ś i ź imaće svoje grafeme (u azbuci i abecedi).

21 M. A. Perović, J. Silić, Lj. Vasiljeva, Pravopis crnogorskog jezika i rječnik…, str. 6. 22 Правопис српскохрваскога књижевног језика. Са правописним речником, Нови Сад, 1960. 23 S. Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo, 1996. 24 V. Nikčević, Pravopis crnogorskog jezika, Cetinje, 1997. 25 L. Badurina, I. Marković, K. Mićanović, Pravopis hrvatskoga jezika, Zagreb, 2007. 26 Р. Симић, Ж. Станојчић, Б. Остојић, Б. Ћорић, М. Ковачевић, Правопис српскога језика са речником, Београд – Никшић, 1993. 27 Por.: M. A. Perović, J. Silić, Lj. Vasiljeva, Pravopis crnogorskog jezika i rječnik…, str. 5, 6.

102 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Etape standardizacije crnogorskog jezika (s poljske tačke gledišta)

5. Kodifikovaće se standardni crnogorski četvoroakcenatski sistem sa dužinama. Ti će se problemi riješiti u opisu ortoepije standardnog crnogorskog jezika. 6. Pravopisom crnogorskoga jezika neće se sprovoditi jezička arha- izacija niti će se njime normirati lokalizmi, dijalektizmi i provincijalizmi, koji su izvan opšte savremene upotrebe u Crnoj Gori. 7. U svemu ostalome, osim ako drukčije ne nalaže savremena crnogorska jezička praksa, neće se odstupati od Pravopisa srpskohrvatskoga književnoga jezika (MS-MH; 1960), koji je do sada bio u upotrebi u Crnoj Gori. 8. U primjerima tipa biзa, зera i slično (u skladu s tačkom 7 u Pra- vopisnim pravilima, odjeljak Pisma) з je leksičke prirode. Zato se stavlja u popis samostalnih glasova (fonema) crnogorskoga fonološkog sistema. 9. Kada je riječ o odnosu fonema i grafema, treba razlikovati foneme ǯ, ӡ, ĺ i ń i grafeme dž, đ, lj i nj u latinici.

Treba ovdje naglasiti da se paralelno dopušta jotovanje zubnih suglasnika npr.: đevojka, đeca, suśed, śekira pored djevojka, djeca, susjed, sjekira28, a refleks praslavenskoga *ĕ kao (i)je (slično kao i u hrvatskoj i bosanskoj normi), npr.: vrijeme, mlijeko. Umjetni/vještački za crnogorski jezik ekavizmi tipa sledeći, ozleda, koji su ušli u jezik Cr- nogoraca kao ispravni krajem XX vijeka, novi Pravopis ne dopušta, a na njihovo mjesto predlaže kao jedine jekavske oblike, znači u tom slučaju sljedeći, ozljeda. S druge strane autori Pravopisa ne priznaju jotaciju suglasnika s ispred j, kada se među njima nađe l. Zato ne dopuštaju pisanja tipa šljedeći (ili śledeći), pošljedni (ili pośledni) i u mišljenju su da kao ispravno u tom slučaju se piše isključivo sljedeći, posljedni29. Samo pravilo pisanja bazira se na principu Piši kao što zboriš, a čitaj kako je napisano!30. Službena pisma jesu abeceda i azbuka. Odobrenje crnogorskog pravopisa otvorilo je put k obradi rječ- nika crnogorskog jezika, njegove gramatike i drugih publikacija, kao i priručnika. S druge strane ipak, ovo odobrenje otvorilo je u Crnoj Gori

28 Takva dvojna upotrebu se danas vidi npr. u službenim dokumentima crnogorskih institucija on-line. 29 M. A. Perović, J. Silić, Lj. Vasiljeva, Pravopis crnogorskog jezika i rječnik…, str. 7. 30 M. A. Perović, J. Silić, Lj. Vasiljeva, Pravopis crnogorskog jezika i rječnik…, str. 6.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 103 Robert Bonjkovski pitanje rizika novih podjela društva u državi. Čak i u strukturama u crnogorskoj vladi, koje su izričito podržavale crnogorski jezik, nije postajao koncenzus oko pravopisa, a da ne spominjemo one koji su se protivili postajanju crnogorskog jezika31. Tadašnje nerijetko oštre polemike, koje smo mogli pratiti npr. na televiziji, bile su potvrda tih briga. Barem u početku postajao je također tehnički problem pune uporabe nove abecede, to jest neprilagođavanje tastatura kompjutera i drugih pisaćih stro- jeva za uporabu dva nova slova. I zato u prelaznom periodu fonemi ś i ź nisu bili prisutni u pismu, ipak su bili prisutni u artikulaciji, što su nakon uvođenja pravopisa neke od crnogorskih radio i televizijskih stanica odmah učinile. Ovdje je takođe postajao drugi problem s korišćenjem crnogorskog jezika u savremenoj tehnologiji. Zbog toga što crnogorski jezik još uvijek nije imao međunarodni kod, bile su prepreke dodati ga u operativni sistem Windows, samim tim i u program Word. Iz istog razloga na Wikipediji nisu postojale odrednice na crnogorskome jeziku. Sljedeći važan korak u kodifikaciji crnogorskog jezika bio je normativni rad – gramatika crnogorskog jezika32, odobren crnogorskim Ministarstvom prosvjete i nauke. I slično, kao raniji Pravopis njihovi autori su bili međunarodni lingvisti, veliki stručnjaci u svojoj oblasti – Adnan Čirgić, Ivo Pranjković i Josip Silić. Već koautorstvo dva hrvatska stručnjaka izazvalo je, posebno među srpskojezičnim građanima Crne Gore, glasove nezadovoljstva. Tvrdili su da je publikacija previše odstupila od jezikoslovne tradicije u Crnoj Gori u korist hrvatske prakse. Ova gramatika u odnosu na stanje prije objavljivanja donosi neke promjene. Tako npr. 1/ U prvom dijelu, koja se tiče fonetike i fonologije, u opisu crnogorskih glasova uvodi opis dva nova fonema – ś i ź. Autori gramatike opravdano naglašavaju da za razliku od drugih jezika nastalih na štokav- skom narječju, u crnogorskom standardnom! jeziku realizirana su još dva nova fonema, koja su rezultat jekavskog jotovanja (sje > śe, zje > źe).

31 Usp.: S. Janković, Ozvaničen pravopis crnogorskog jezika, Radio Slobodna Evro- pa, 10. 7. 2009, http://www.danas.org/content/crna_gora_pravopis/1774275.html (pristup: 14. 8. 2009). 32 A. Čirgić, I. Pranjković, J. Silić, Gramatika crnogorskog jezika, Podgorica, 2010.

104 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Etape standardizacije crnogorskog jezika (s poljske tačke gledišta)

2/ Nekoliko novosti može se naći i u odjeljku za morfologiju. Na primjer, imenice tipa kost, čast, ranije klasificirane kao imenice s zavr- šetkom na suglasnik/konsonant, ovdje se tretiraju kao imenice s nultim morfemom (-ø). Autori gramatike u predgovoru pišu da: njihova osnova (a ne one) završava na konsonant (npr. kost-ø, kost-i itd.). U vezi s time treba istaći da je napravljena razlika između roda imenica i pola osobe koja se njima označava33. 3/ Još jedna novost u odnosu na raniji jezikoslovni opis jest podjela glagola na vrste i klase: I podjela glagola na vrste i klase predstavlja novinu u odnosu na dosadašnje gramatike u Crnoj Gori. Ukazana je razlika između glagolskoga korijena i glagolske osnove (korijen je jednomor- femski, a osnova dvomorfemska – čini je korijenski i sufiksalni morfem). Pokazano je da svaki glagolski oblik ima svoju osnovu (infinitiv infinitivnu, prezent prezentsku, imperfekat imperfekatsku itd.) i svoje uvijek iste nastavke (osnova je nepromjenljivi dio, a nastavak dio koji se mijenja)34. 4/ Novost u odnosu na dio koji se tiče tvorbe riječi umjesto ranijeg termina izvođenje predstavlja termin derivacija. 5/ Sintaktični opis također unosi nekoliko novosti. Npr. do sada korišćen termin sintagma, po uzoru na ostale strukture kao što su fonem, morfonem, morfem i slično, na apstraktnom planu zamijenjen je sintagmenom35. Kao bitan doprinos k standardizaciji crnogorskog jezika i gleda- nja na taj jezik s unutrašnje (crnogorske) strane ubraja se monografija Adnana Čirgića Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti36. Kako u uvodu knjige upravo piše autor: na crnogorski jezik nerijetko se kod nas gleda kao na jezik nastao poslije povraćaja državne samostalnosti iako se tim jezikom ko- municiralo na ovome prostoru vjekovima unazad. Poistovjećuju se standardnojezička norma sa samim jezikom, ne razlikuje se odnos između jezika kao standarda i jezika kao sistema, preuve- ličava se značaj jezičke reforme Vuka Karadžića, a zanemaruje

33 A. Čirgić, I. Pranjković, J. Silić, Gramatika crnogorskog jezika…, str. 15. 34 Isto. 35 Isto, str. 16. 36 A. Čirgić, Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Podgorica, 2011.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 105 Robert Bonjkovski

činjenica da je upravo jezik u Crnoj Gori bio potvrda Karadžiće- vih shvatanja o funkcionalnosti narodnoga jezika u književnosti i slično37. Stoga Čirgić ukazuje na neke bitnije podatke o razvoju crnogorskoga jezika, o crnogorskim govorima i jezičkoj politici u Crnoj Gori. A sve ovo sa stanovišta aktualne, savremene i neopterećene nekim za- starjelim idejama, montenegristike. Kako opravdano objašnjava Čirgić: Crnogorski su govori, na primjer, tretirani u okviru dijalektologije srpskoga jezika, tendenciozno je zanemiravana njihova me- đusobna prožetost a isticana i vještački forsirana njihova razdvo- jenost. Razvoj jezika u Crnoj Gori uklapan je u razvojne tokove srpskoga književnog jezika i pored toga što u pojedinim periodima ti razvoji nemaju dodirnih tačaka38. Stoga u knjizi su prikazani: 1/ istorijski razvoj crnogorskoga književnoga jezika, 2/ podjela crnogorskih govora, 3/ specifičnosti crnogorske ijekavice i zastupljenosti pojave jekavske jotacije u Crnoj Gori, a prije svega glasova ś i ź, koji su se reali- zovali na cijelom crnogorskom prostoru, a ne samo u nekim djelovima (kao u susjednim državama), 4/ jezička politika u Crnoj Gori od Bečkog dogovora 1850. do danas39. Sva ova 4 prikaza dala su Čirgiću odgovor na probleme utemeljenja crnogorskoga jezika i montenegristike, to jeste: – crnogorski književni jezik ima samosvojnu istoriju, – moguće je govoriti o dijalektičkome jedinstvu i razlici crnogorskih govora i o ključnim obilježjima jedinstva i razlici u biću crnogorskoga jezika, – crnogorska ijekavica je obilježje idiomske specifičnosti prema kome se utvrđuje identitet crnogorskoga jezika i izvodi mogućnost standardizacije crnogorskoga jezika, – zašto oblici s fonemima ś i ź u potpunosti su preživjeli 160 godina nametanja srpskohrvatskoga jezičkog standarda Crnogorcima, kojima je crnogorski jezik maternji?

37 Isto, str. 21. 38 Isto, str. 22. 39 Isto.

106 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Etape standardizacije crnogorskog jezika (s poljske tačke gledišta)

– po čemu se crnogorski jezik razlikuje od ostalih jezika s kojima dijeli isti strukturni element, to znači štokavski sistem? Ova ozbiljna monografija, kao prva crnogorska knjiga ovog tipa nakon postizanja nezavisnosti Crne Gore, može poslužiti stranim (i ne samo) istoričama jezika, istorijskim gramatičarima, dijalektolozima, fonetičarima i fonolozima, kao i sociolingvistima, koji tim objavljiva- njem dobili su u ruku savremeni pogled na montenegristiku. I konačno još jedna monografija istog autora, koja, tako mislim, imaće (a i već ima) jak utjecaj na standardizaciju crnogorskog jezika, jeste fenomenalna i originalna u svom pogledu Dijalektologija crnogorskoga jezika40 iz 2017. Zahvaljujući tom radu današnja crnogorska dijalektologija počiva na podjeli govora crnogorskoga jezika koju je sačinio i veoma dobro argumentovao Adnan Čirgić. I treba naglasiti da suprotno kompromitovanom serbokroatističkome pogledu na crnogorske govore, Čirgić umjesto istočnohercegovačkih govora (kako su nekad imenovani govori toga dijela Crne Gore) govori o sjevero- zapadnim crnogorskim govorima te umjesto termina zetsko-lovćenski, zetsko-južnosandžački i sl. Čirgić navodi da ih je pravilno imenovati − jugoistočni crnogorski govori41. Znači kako upravo piše Novica Vujo- vić: (...) Čirgićeva Dijalektologija ima sve elemente ozbiljno osmišljene dijalektologije. Još i više: opisani su i klasifikovani crnogorski govori s aspekta jedinstvenoga metodološkoga modela koji nataložine tradicio- nalističke lingvističke misli odlučno odbacuje. (...) Nakon Dijalektolo- gije crnogorskoga jezika jasno je da je neodrživo oslanjanje na sudbinu jata i akcenatski sistem kao kriterijum za podjelu govora crnogorskoga jezika . (...) Adnan Čirgić je podjelu crnogorskih govora sagledao i s aspekta sudbine staroga poluglasnika, kao i vokalske grupe ao.42 Pored navedenih gore, teorijskih temeljnih objavljivanja, koja su donijela potrebni temelj za daljnji rad na standardizaciji, veoma su važ- ni još drugi (rekao bih praktički) elementi u dosadašnjim radovima na standardizaciji. To su:

40 A. Čirgić, Dijalektologija crnogorskoga jezika, Cetinje, 2017. 41 Vidi detaljnije: A. Čirgić, Dijalektologija crnogorskoga jezika, Cetinje, 2017. 42 N. Vujović, „Prva dijalektologija crnogorskoga jezika (Adnan Čirgić, Dijalekto- logija crnogorskoga jezika, FCJK, 2017)“, [u:] Slavia Centralis, Letn. 11, št. 1 (2018), str. 114, 117 i 118.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 107 Robert Bonjkovski

1/ uvođenje crnogorskog jezika u škole u 2011. godini (i priprema udžbenika za crnogorski jezik i slično); 2/ odobrenje Ujedinjenog savjetodavnog komiteta za kodifikaciju jezika Kongresne biblioteke iz Vašingtona zahtjeva Nacionalne biblioteke Crne Gore za dobijanje međunarodnog koda (priznanje među- narodnog koda) za crnogorski jezik u okviru ISO međunarodnog standarda. Oznaka za crnogorski jezik jeste CNR, a nazivi na engleskom i francuskom su Montenegrin43. Tim se potezom konačno utvrdilo u svijetu da crnogorski jezik ima svoju lingvističku prepoznatljivost i zaseban istorijski razvoj. 3/ osnivanje Instituta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju (2010) koji se četiri godinje kasnije (2014) transformisao u Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Službeni crnogorski jezik postoji već 13 godina. Normativni radovi na standardizaciji ovog jezika, unatoč mnogim društveno-politič- kim osijetljivim problemima, provodi se dosljedno. I ovdje se može vidjeti velika odlučnost crnogorske vlade i naučnika kojima je crnogorski jezik i Crna Gora u srcu. Dosta je već učinjeno na tom putu, o čemu svjedoče gore navedene i opisane aktivnosti. O tom problemu takođe govori crnogorski poslanik i predsjednik Odbora za ustavna pitanja Miodrag Vuković. On naglašava da Crnogorci imaju: (...) sve uslove da (…) [standariziraju crnogorski jezik – R. B.], prije svega pravne, a potom i druge. Crnogorski je stari jezik, sada je standardizovan na savremen način, ima svoju jezičku normu, svoju gramatiku i pravopis, izučava se na svim nivoima obrazovanja, imamo i Fakultet za izučavanje crnogorskog jezika… S druge strane, međunarodno je priznat, ima svoj internacionalni kod, ravnopravan je sa svim službenim jezicima svijeta… Dakle, potrebna je njegova dalja afirmacija, zaštita i intenzivan razvoj kao državnog jezika, kao i stvaranje uslova da kao takav bude poštovan, prihvaćen, obavezan za sve koji su stanovnici Crne Gore, koji komuniciraju u Crnoj Gori i sa Crnom Gorom44. Time

43 Intervju sa Sanjom Orlandić s Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetin- ju, Objavljeno: 14. 12. 2017 – 13:34, https://portalanalitika.me/clanak/288877/ negiranje-crnogorskoga-jezika-nece-nestati-preko-noci (pristup: 15. 3. 2020). 44 https://www.antenam.net/politika/99499-vukovic-hitno-potreban-zakon-o-crnogorskom-jeziku (pristup: 20. 3. 2020).

108 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Etape standardizacije crnogorskog jezika (s poljske tačke gledišta)

se, kako kaže, učvršćuje i jača državni identitet i ne ostavlja prostor za improvizacije. Državni jezik je, podsjeća Vuković, jedan od tri najvažnija stuba identiteta te zemlje45.

Završetak

Da crnogorski jezik bude dosljedno i uspješno standardiziran, čini se da u tom radu pred crnogorskim standardolozima vidim još dva vrlo važna zadatka. 1. Prvi od njih je ono, što zbog različitih društveno-političkih problema i nepotpunoj saglasnosti što se tiče smjera standardizacije, govoreći o njezinom pravcu danas bi trebalo formirati neko zvanično tijelo za standardizaciju crnogorskoga jezika. Po riječima Novice Vujovića, s kojim se u potpunosti slažem, Crnogorcima (…) je hitno potreban savjet/odbor/komisija za standardizaciju crnogorskoga jezika. O potrebi formiranja takvog tijela godinama argumentovano piše profesor Milenko Perović. Usljed nepostojanja ovakvog tijela javnost ostaje zbunjena velikim brojem poruka s različitih adresa, uskraćena za popularne jezičkopravopisne priručnike, pravovremeno obavještavanje i konkretno djelovanje, a uskraćeni smo i za podsticanje promovisanja kulture govora… (…) Jezička politika mora biti sprovedena u skladu s naučnim principima i podrazumijevati okupljanje prirodnih nosilaca tih aktivnosti – Ministarstvo prosvjete, Ministarstvo kulture, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, akademije nauka i dr. Spomenu- te institucije povezivala bi jasna i jedinstvena jezička politika na poslovima afirmacije i očuvanja identiteta crnogorskoga jezika, prilagođavanje i usavršavanje zakonskih rješenja, izdavaštva itd. što će, pored ostaloga, biti mnogo olakšano i unaprijeđeno usvajanjem zakona o crnogorskome jeziku46. 2. Drugi zadatak vidim u hitnoj obradi korpusa i obljavljivanje rječnika crnogorskog jezika, koji bi služio tako samim Crnogorcima, kao i stranim studentima/profesorima koji uče/istražuju crnogorski jezik.

45 Isto. 46 N. Vujović, „Hitno potreban odbor za standardizaciju crnogorskoga jezika“ (Ana- litika, 29. 11. 2018 – 10:49) https://portalanalitika.me/clanak/319247/vujovic-hitno-potreban-odbor-za-standardizaciju-crnogorskoga-jezika (pristup: 15. 3. 2020).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 109 Robert Bonjkovski

Ipak, gledajući na procese standardizacije crnogorskog jezika izvana, na uvjerenost u svoj opravdani posao i na odlučnost crnogorskih standardologa, uvjeren sam da uspješan završetak standardizacije crnogorskog jezika možemo očekivati u bliskoj budućnosti.

Literatura i izvori

– Badurina L., Marković I., Mićanović K., Pravopis hrvatskoga jezika, Zagreb, 2007. – Brom P., „Crnogorski pravopis – prace kodyfikacyjne nad zasadami pisowni czarnogórskiego języka standardowego“, [w:] Świat Sło- wian 1, red. E. Tokarz, Bielsko-Biała, 2006. – Čirgić A., „Aktuelna jezička politika u Crnoj Gori“, [u:] Matica. Časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, godina X, br. 37/38, proljeće/ljeto 2009, Cetinje, str. 17–90. – Čirgić A., Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Podgorica, 2011. – Čirgić A., Dijalektologija crnogorskoga jezika, Cetinje, 2017. – Čirgić A., Pranjković I., Silić J., Gramatika crnogorskog jezika, Podgorica, 2010. – Halilović S., Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo, 1996. – Nikčević V., Crnogorski jezik. Geneza tipologija, razvoj strukturne odlike, funkcije, t. I (od artikulacije govora do 1360. godine), Cetin- je, 1993, t. II (od 1360. do 1995. godine), Cetinje, 1997. – Nikčević V., Pravopis crnogorskog jezika, Cetinje, 1997. – Nikčević V. P., Gramatika crnogorskog jezika, Podgorica, 2001. – Nikčević V. P., Jezikoslovne studije, Cetinje, 2004. – Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, ur. V. P. Nikčević, Cetinje, 2005. – Osnove ustavnog i upravnog uređenja Crne Gore, Vlada Republike Crne Gore, Uprava za kadrove, Podgorica, oktobar 2006. – Perović M. A., Silić J., Vasiljeva Lj., Pravopis crnogorskog jezika i rječnik crnogorskog jezika (pravopisni rječnik), Podgorica, 2009. – Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski koji se može zvati srpski, hrvatski, bošnjački, u zavisnosti ko ga koristi, ko njime govori. M. Vuković, „Crnogorski koji se može zvati i srpski“, Vijesti, 8. 8. 2007. – Službeni list Crne Gore, br. 10/2008, Podgorica, 15. 2. 2008. – Szul R., Język. Naród. Państwo. Język jako zjawisko polityczne, Warszawa, 2009.

110 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Etape standardizacije crnogorskog jezika (s poljske tačke gledišta)

– Ustav Republike Crne Gore, čl. 9, [u:] Službeni list Republike Crne Gore, br. 48/92, 1992. – Vujović N., „Prva dijalektologija crnogorskoga jezika (Adnan Čir- gić, Dijalektologija crnogorskoga jezika, FCJK, 2017)“, [u:] Slavia Centralis, Letn. 11, št. 1 (2018), str. 113–118. – Правопис српскохрваскога књижевног језика. Са правописним речником, Нови Сад, 1960. – Симић Р., Станојчић Ж., Остојић Б., Ћорић Б., Ковачевић Б., Правопис српскога језика са речником, Београд – Никшић, 1993.

Internetski izvori

– https://www.antenam.net/politika/99499-vukovic-hitno-potreban- zakon-o-crnogorskom-jeziku. – Intervju sa Sanjom Orlandić s Fakulteta za crnogorski jezik i knji- ževnost na Cetinju, Objavljeno: 14. 12. 2017 – 13:34, https://portalanalitika.me/clanak/288877/negiranje-crnogorskoga-jezika-nece- nestati-preko-noci. – Janković S., Ozvaničen pravopis crnogorskog jezika, Radio Slobod- na Evropa, 10. 7. 2009, http://www.danas.org/content/crna_gora_ pravopis/1774275.html. – Vujović N., „Hitno potreban odbor za standardizaciju crnogorskoga jezika“ (Analitika, 29. 11. 2018 – 10:49) https://portalanalitika.me/ clanak/319247/vujovic-hitno-potreban-odbor-za-standardizaciju-crnogorskoga-jezika.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 111

UDK 811.163.4’28(497.16) Mječislav ĐEKONJSKI (Erfurt) [email protected]

TRETMAN CRNOGORSKIH GOVORA U ŠTOKAVSKIM DIJALEKTOLOGIJAMA

Autor referata bavi se tretmanom crnogorskih govora u štokav- skim dijalektologijama, osobito problemom imenovanja tih govora. Za analizu su uzete četiri dijalektološke sinteze – Pavla Ivića, Asima Peca, Josipa Lisca i Adnana Čirgića. Te su sinteze uzete kao reprezentativne budući da je riječ o ostvarenim dijalektolozima koji su poticali, odnosno potiču iz različitih razdoblja i s različitih prostora štokavštine. Ključne riječi: crnogorski jezik, crnogorski govori, dijalektologija

Premda je prije pune tri i po decenije poznati hrvatski jezikoslovac Dalibor Brozović konstatovao da „postoji neka neulovljiva impresioni- stička linija koja nam pomaže da čim otvori usta, odmah prepoznamo Crnogorca i razlikujemo ga od svih drugih, pa i Crnogorca novošto- kavca od drugih novoštokavaca“1, gotovo su do juče i crnogorski jezik i crnogorski govori tretirani isključivo kao dio širega korpusa – bez pokušaja da se sagledaju kao cjelina. Budući da je, po našem mišljenju, pitanje postojanja crnogorskoga jezika elaborirano i da je njegov ravnopravan status u štokavskoj jezičkoj porodici zagarantovan i dokazan, tim se pitanjem ovđe nećemo baviti. Skrenuli bismo pažnju na tretman i status crnogorskih govora u dijalektologijama štokavskih jezika. To pitanje držimo osobito važnim kad se zna da crnogorski govori pripadaju najbolje proučenim govorima u slovenskome svijetu.2

1 Dalibor Brozović, „Prilozi u diskusiji“, zbornik Crnogorski govori, CANU, Tito- grad, 1984, str. 60. 2 Viđeti o tome više u: Adnan Čirgić, „Klasifikacija crnogorskih govora“ u knjizi Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Institut za crnogorski jezik i književnost & Matica crnogorska, Podgorica, 2011, str. 51–91.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 113 Mječislav ĐEKONJSKI

Za ovu priliku konsultovali smo četri dijalektološke sinteze kao reprezentativne. Riječ je o dijalektologijama Pavla Ivića3, Asima Peca4, Josipa Lisca5 i Adnana Čirgića6. Poznato je da crnogorsku teritoriju siječe granica dva akcenatska sistema – jednoga starijeg (dvočlanog i u dvijema zonama tročlanog) i novijega četvoročlanog akcenatskog sistema. Na jugoistočnoj strani te granice nalazi se skupina govora omeđena državnim granicama. Na tu strogu omeđenost uticali su geografski i istorijski uslovi – s jedne strane je Jadransko more, s druge albanska granica, s treće srpski ekavski govori. Četvrta je strana crnogorska četvoroakcenatska. Na śeverozapadu od te granice, kako rekosmo, četvorakcenatski su govori koji se nastavljaju izvan crnogorskih granica, i to prije svega u pogledu akcenata, ali ne i u drugim pojedinostima. Svjedoči o tome i na početku citirana Brozovićeva misao da je lako prepoznati i Crnogorca novoštokavca od drugih novoštokavaca. Pa bez obzira na navedene činjenice, tradiciona- listička je lingvistika crnogorske govore tretirala isključivo u okviru ši- rih cjelina. Nema sumnje da je takav postupak bio ideološki motivisan. Ako se za četvoroakcenatske crnogorske govore moglo naći opravdanje za uklapanje u širu skupinu tzv. istočnohercegovačkoga dijalekta, teško se moglo naći naučno opravdanje za izbjegavanje crnogorskoga imena druge polovine crnogorskih govora čije su osobine isključivo crnogorski specifikum. Iako je u jednoj od prvih monografija o crnogorskim -go vorima upotrijebljen naziv istočnocrnogorski dijalekat7, taj naziv nikad nije zaživio jer se nije uklapao u teze serbista o crnogorskim govorima kao govorima srpskoga jezika čije se osobine navodno ne ograničavaju na Crnu Goru.8 Umjesto naziva koji bi odražavali stvarnu nacionalnu 3 Pavle Ivić, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod i štokavsko narečje, Novi Sad, 2001. 4 Asim Peco, Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Naučna knjiga, Beograd, 1978. 5 Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog nar- ječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb, 2003. 6 Adnan Čirgić, Dijalektologija crnogorskoga jezika, Cetinje, 2017. 7 Mihailo Stevanović, „Istočnocrnogorski dijalekat“, Južnoslovenski filolog, knj. III, Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1933–1934. 8 Zanimljivo je da je takve stavove iznosio i Drago Ćupić, sastavljač impozantne bibliografije o crnogorskim govorima. Viđeti: Drago Ćupić, „Bibliografija govora Crne Gore“, Crnogorski govori. Rezultati dosadašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom proučavanju, Zbornik radova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984, str. 97–128.

114 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Tretman crnogorskih govora u štokavskim dijalektologijama prepoznatljivost tih govora u drugoj polovini XX vijeka prevladali su ovi nazivi: zetsko-lovćenski dijalekat, zetsko-sjenički dijalekat, zetsko- južnosandžački dijalekat, zetsko-gornjopolimski dijalekat.9 Kako se vidi, ni u jednome od njih nema pomena Crne Gore. Kako ne bismo ulazili u širu elaboraciju neutemeljenosti takvih naziva, pozovimo se na riječi znamenitoga zagrebačkoga i bečkoga profesora Josipa Hamma izrečene tim povodom prije skoro četiri decenije: „U Pregledu srpskohrvatskih dijalekata odobrenom kao stalni sveučilišni udžbenik za slušača Beogradskoga sveučilišta nema crnogorskih govora kao posebne dijalekatske grupe. Postoje šumadijski, šumadijsko-vojvođanski, vojvođanski i slavonski, no nema crnogorskih. Zašto? – Skriveni su pod nazivom ‘zetsko-južnosandžački’. Mislim da je to diskriminacija koja bi prije pristajala predratnoj malograđanštini nego progresivnom druš- tvu kojemu je jedan od važnih zadataka da realno gleda na činjenice i da stvari postavlja na prava mjesta. Zašto onda krparenje koje ničemu ne vodi? Tko još danas (...) misli na historijsku Zetu (kako se od XI vijeka počela zvati Dioklea-Duklja)? I ako se u nju uključuju južnosandžač- ki govori, šta je onda sa srednjosandžačkima i sjevernosandžačkima? Kuda su oni uključeni i zašto to i u nazivima nigdje ne dolazi do izra- žaja? Mislim da bi najpoštenije i najpravilnije bilo da se i crnogorski govori zovu crnogorskima, a to što oni jednim dijelom prelaze u južni Sandžak – to ne znači ništa. Opća je značajka dijalekatskih pojava da se one kod nas ne drže, i da se ni u prošlosti nisu držale administrativnih granica, mada se uvijek negdje – na nekim područjima i unutar nekih granica – nalazila njihova jezgra oko koje su se kretala žarišta lokalnih govora. U slučaju oficioznih ‘zetsko-južnosandžačkih’ govora takvo je središte, nema sumnje, bila Crna Gora, pa i u tom pogledu mislim da nema razloga da se njezini govori ne nazovu crnogorskima (tim više što u njima ima osobina kojih nema – ili barem strukturno i sistemski uzeto nema – u drugim susjednim ili udaljenijim govorima).“10 Navede- ni je citat Josipa Hamma bio usmjeren na tretman jugoistočnih crnogorskih govora u dijalektologiji koju je sačinio Asim Peco. Stoga se tome

9 Viđeti: Adnan Čirgić, Dijalektologija crnogorskoga jezika, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2017, str. 41. 10 Josip Hamm, „Crnogorsko T, D + JAT > ĆE, ĐE“, Crnogorski govori. Rezultati dosadašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom proučavanju, Zbornik radova, Cr- nogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984, str. 80–81.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 115 Mječislav ĐEKONJSKI dijelu Pecove dijalektološke sinteze nećemo u ovome radu više vraćati. Možemo dodati samo da se isto što Hamm donosi u vezi s Pecovom klasifikacijom moglo reći i za dijalektološku sintezu Pavla Ivića. I u njoj su jugoistočni crnogorski govori prikazani na sličan način. Dugo je Ivić te govore nazivao zetsko-sjeničkima, da bi kasnije odustao od toga naziva jer „se pokazalo da Sjenica ne leži na području tog dijalekta“.11 Odustajanjem od toga ipak nije prihvatio naziv jugoistočni crnogorski govori. Da su, kako je već rečeno, razlozi bili ideološki a ne lingvistič- ki, vidi se i po potrebi da se uopšte radi srpskohrvatska dijalektologija ili dijalektologija srpskohrvatskoga jezika a ne bosanska, crnogorska, srpska ili hrvatska dijalektologija. Ono što se na standardnojezičkoj ravni nastojalo unifikovati putem zajedničkoga standardnog srpskohrvatskog jezika nastojalo se zatim i dijalektološki predstaviti kao jedna cjelina iako je moglo biti riječi samo o štokavskim (ne i srpskohrvat- skim) dijalektima, odnosno o nacionalnim dijalektologijama. Ako je Ivić kao jedan od ideologa u jezikoslovlju onoga vremena jugoistočne crnogorske govore nazivao onako kako ih je nazivao, ako je Peco u imenovanju tih govora opet platio dug vremenu, neobično je što je takvo imenovanje prihvatio savremeni hrvatski jezikoslovac Josip Li- sac. On naime prihvata termin zetsko-južnosandžački dijalekt kad u svojoj pomenutoj Hrvatskoj dijalektologiji govori o govorima bokeljskih Hrvata. Stiče se utisak da se i u toj dijalektološkoj sintezi želi zaobići činjenica da je riječ o jugoistočnim crnogorskim govorima. A da je riječ upravo o tim govorima potvrđuje opisom govora i sam autor. Činjenica da su govori jugoistočne Boke dio šire cjeline jugoistočnih crnogorskih govora ne umanjuje se pred drukčijim imenovanjem tih govora niti s upoređivanjem osobina govora bokeljskih Hrvata s nekim osobinama govora dubrovačkoga područja i kosovsko-resavskoga dijalekta jer bi se istih sličnosti moglo naći na širem prostoru, tj. i među drugim ju- goistočnim crnogorskim govorima. Takođe, činjenica da ti govori pripadaju skupini jugoistočnih crnogorskih govora ne utiče na nacionalnu samoidentifikaciju govornika, ma kakva ona bila. Kad Josip Lisac kaže: „Obično se drži da su stari slavenski naseljenici na područje Crne Gore

11 Pavle Ivić, „Osvrt na lingvističke metode dosadašnjih proučavanja crnogorskih narodnih govora“, Crnogorski govori. Rezultati dosadašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom proučavanju, Zbornik radova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984, str. 32.

116 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Tretman crnogorskih govora u štokavskim dijalektologijama pripadali istočnoštokavskom narječju, tj. da su u tom narječju predstav- ljali dio njegova jugozapadnoga krila. (...) Neki detalji sugeriraju da je Boka staro granično područje između zapadne i istočne štokavštine, s time da su možda Hrvati imali govor zapadnoštokavskoga tipa, a pravo- slavni govor istočnoštokavske fizionomije. Npr. u Boki imamo četvero, četverica, dakle sa sufiksom -er-, ne sa sufiksom -or-. Tako je i u sjeve- rozapadnoj Boki i Konavlima.“ – čini se da se dijelakatske činjenice žele tumačiti izvandijalektološki. Naime, već činjenica da je u pomenutoj kategoriji prisutan sufiks -er- u śeverozapadnim bokeljskim govorima kazuje da to ne može biti ilustracija za pretpostavljenu staru granicu između zapadne i istočne štokavštine jer stanovništvo śeverozapadne Boke danas ni u konfesionalnom ni u nacionalnom pogledu nije isto. Preciznije, čini se da se duboka starina pojedinih pojava koje danas traju u crnogorskim govorima ne može objašnjavati aktuelnim nacionalnim identifikacijama onih čijem govoru te osobine pripadaju. Koliko smo uspjeli saznati, konfesionalna i nacionalna razuđenost stanovništva ne samo u Boki no u Crnoj Gori uopšte znatno je mlađa od formiranja govora. Stoga se čini da se i pri imenovanju toga dijela crnogorskih govora Josip Lisac poveo za tradicijom u štokavskoj dijalektologiji. Kad su u pitanju śeverozapadni crnogorski govori, oni se opet uklapaju u značajno širu cjelinu tzv. istočnohercegovačkoga dijalekta (Pavle Ivić, Asim Peco) odnosno tzv. istočnohercegovačko-krajiški dijalekt (Jo- sip Lisac). Ipak, Asim Peco kao dobar poznavalac te skupine govora (na kojim je doktorirao) iznio je jednu preciznost. Iako je śeverozapadne crnogorske govore opisao u okviru istočnohercegovačkoga dijalekta, Peco ih je izdvojio u poseban śeverozapadnocrnogorski govorni tip te istakao „da govori zapadne Crne Gore imaju veći broj osobina za koje ne znaju govori današnje istočne Hercegovine, ni Hercegovine uopšte, što tim govorima daje posebno mesto u sklopu ijekavskih govora. Upravo, severo- zapadni ijekavski govori (oni sa četvoroakcenatskim sistemom i novijim oblicima deklinacije pored niza osobina koje ih vežu za ijekavske govore današnje Hercegovine znaju i za veći broj izoglosa koje su tipične za ijekavske govore zetsko-južnosandžačkog tipa.“12 Time je i Peco potvrdio Brozovićevu misao koju smo citirali na početku ovoga referata.

12 Asim Peco, Isto, str. 79. Viđeti o tome i: Hasnija Muratagić-Tuna, „Bosanskoherce- govački lingvisti o crnogorskom jeziku i crnogorskim govorima“, zbornik Cetinjski filološki dani I, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018, str. 73–93.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 117 Mječislav ĐEKONJSKI

Za razliku od pomenutih autora savremena montenegristika ponudila je drukčiji tretman crnogorskih govora. Prvo je utemeljitelj savremene montenegristike Vojislav P. Nikčević iznio pogled na crnogorske govore kao na govore u kojima se mogu izdvojiti tri sloja: opšteštokav- ski, tj. sloj koji je zajednički svim štokavcima, opštecrnogorski (koine) sloj koji je zajednički svim Crnogorcima, odnosno stanovnicima Crne Gore i treći sloj čine osobine crnogorskih mjesnih govora.13 Nikčević je smatrao da na crnogorske govore treba gledati kao na cjelinu, a ne kao na dva strogo odijeljena dijalekta. Osobine iz prva dva sloja smatrao je relevantnim u procesu jezičke standardizacije, a treći sloj definisao je kao sloj kojim se bavi dijalektologija. Tek je u najnovije doba objavljena Dijalektologija crnogorskoga jezika Adnana Čirgića, koja počiva na osnovnim postulatima koje je o crnogorskim govorima u citiranoj studiji iznio Nikčević. Kakav je stav Čirgića prema crnogorskim govorima, najbolje ilustruje činjenica da je kao moto svoje dijalektološke sinteze odredio i ovđe citirani Brozovićev stav. Pozivajući se na ranija dijalektološka istraživanja i na osobine koje kao tipične za navodna dva dijalekta u Crnoj Gori navode i ovđe citirani autori, Čirgić komparativ- nim metodom dolazi da zaključka da je u najvećem broju riječ o istim osobinama koje se na različitim mjestima tumače čas kao tipične za tzv. zetsko-lovćenski, zetsko-južnosandžački, zetsko-gornjopolimski dijalekt, čas za istočnohercegovački dijalekt – u dijelu koji se odnosi na govore u Crnoj Gori, a da je najveća razlika među crnogorskim govorima ona koja se tiče akcenatskoga sistema.14 Bitno je naglasiti da se u svojoj klasifikaciji crnogorskih govora Čirgić vodi isključivo jezičkim činjenicama vezanim za određeni teren, a ne za današnju nacionalnu identifikaciju govornika budući da ta identifikacija nije imala uticaja na jezičke osobine govornika. U njegovoj klasifikaciji izdvajaju se dvije skupine, za koje smatra da nijesu dosegle nivo dijalekta: jugoistočna i śeverozapadna skupina crnogorskih govora, od kojih jugoistočnu kao znatno razuđeniju razvrstava na osam podgrupa. Crnogorski govori u

13 Vojislav P. Nikčević, „Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine) standardni jezik“, u knjizi: Jezičke i književne teme, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006, str. 187–188. 14 Viđeti o tome u: Adnan Čirgić, „O dosadašnjim klasifikacijama crnogorskih govora“, Dijalektologija crnogorskoga jezika, Fakultet za crnogorski jezik i književ- nost, Cetinje, 2017, str. 41–67.

118 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Tretman crnogorskih govora u štokavskim dijalektologijama toj Dijalektologiji definisani su kao govori stanovištva Crne Gore, a materijal koji je donijet u knjizi pokazuje da se u najbitnijem ti govori uglavnom poklapaju s državnim granicama. Prirodno, istorijski i geografski uslovi jugoistočnu granicu čine znatno oštrijom, a na śeveroza- padu osobine se prenose u suśedne govore preko državne granice kao što se i osobine prekograničnih govora prenose u Crnoj Gori, kako je to inače slučaj u dijalektima. Na kraju, rekli bismo da je činjenica da crnogorski govori pripadaju najbolje izučenim slovenskim govorima15, što je više puta istaknu- to, i u Crnoj Gori urodila plodom pa je nauka dobila i crnogorski pogled na crnogorske govore. Mislim da nema razloga da se mi, inostrani slavisti, ne držimo te crnogorske klasifikacije.

15 D. Brozović u citiranome radu, str. 59, ističe da su od njih detaljnije obrađeni jedino kašupski i lužičkosrpski teren: „To su mali tereni, a mnogo je radnika, pa se moglo“. Pa i Ćupić u pominjanoj studiji kaže da „ni na jednom drugom području u slovenskom svijetu nije boravilo toliko lingvista istraživača koliko u Crnoj Gori.“

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 119 Mječislav ĐEKONJSKI

Bibliografija

– Brozović, Dalibor: „Prilozi u diskusiji“, zbornik Crnogorski govori, CANU, Titograd, 1984. – Čirgić, Adnan: Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Institut za crnogorski jezik i književnost & Matica crnogorska, Podgorica, 2011. – Čirgić, Adnan: Dijalektologija crnogorskoga jezika, Cetinje, 2017. – Ćupić, Drago: „Bibliografija govora Crne Gore“, Crnogorski govori. Rezultati dosadašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom prouča- vanju, Zbornik radova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984. – Hamm, Josip: „Crnogorsko T, D + JAT > ĆE, ĐE“, Crnogorski govori. Rezultati dosadašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom pro- učavanju, Zbornik radova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984. – Ivić, Pavle: „Osvrt na lingvističke metode dosadašnjih proučavan- ja crnogorskih narodnih govora“, Crnogorski govori. Rezultati do- sadašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom proučavanju, Zbornik radova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1984. – Ivić, Pavle: Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod i štokavsko narečje, Novi Sad, 2001. – Lisac, Josip: Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori što- kavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb, 2003. – Muratagić-Tuna, Hasnija: „Bosanskohercegovački lingvisti o crnogorskom jeziku i crnogorskim govorima“, zbornik Cetinjski filološki dani I, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018. – Nikčević, Vojislav P.: „Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine) standardni jezik“, u knjizi: Jezičke i književne teme, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006. – Peco, Asim: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Naučna knjiga, Be- ograd, 1978. – Stevanović, Mihailo: „Istočnocrnogorski dijalekat“, Južnoslovenski filolog, knj. III, Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1933–1934.

120 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 811.163.4’373.23(497.16Cetinje)

Draško DOŠLJAK (Nikšić) Filološki fakultet Univerziteta Crne Gore [email protected]

TURSKI DEFTERI KAO IZVORI ZA PROUČAVANJE CRNOGORSKE ANTROPONIMIJE

The subject of this project is the anthroponymy of District Cetinje in the Register of Dukadinsk Sandzak from 1570. According to this Register, the District Cetinje consisted of the following villages: Mahine, Ugnji, Brajići, Lopate, Pobor, Cetinje, Bjelo- ši, Njeguši, Tomići, Teklici, (K)Čevo, Bjelice, Cuce,Očinići and Zagarač. About a hundred personal names, mostly male, were elaborated, and just a few of female anthroponymies werw noted down. The most common male names are: Nikola, Radonja, Raslav and Radič, which are noted down in this District in 1570. Key words: Cetinje, Register, anthroponymy, making

Crna Gora je od pada pod tursku vlast često mijenjala svoj administrativni položaj u Osmanskom Carstvu. Neki djelovi su ranije ušli u sastav Osmanskog Carstva i pripajani onim sandžacima iz kojih su osva- jana njena područja, Bosanskog, Skadarskog ili Hercegovačkog. Stara Crna Gora duže je ostala slobodna sve do 1496. godine kada je ušla u sastav Osmanskog Carstva. Od tada, često, mijenja svoj administrativni položaj. U periodu od 1496. do 1499, bila je zaseban sandžak, nakon čega je 1499. do 1514. pripojena Skadarskom sandžaku, da bi se ponovo 1514. godine izdvojila u zaseban sandžak. U periodu 1529–1536. godine, Crna Gora je ponovo u sastavu Skadarskog sandžaka. Nešto prije, 1568. godine, pripojena je Dukađinskom sandžaku, pa, opet, 1582. godine pripada Skadarskom sandžaku. Nakon toga, krajem 16. vijeka, Crna Gora je ponovo postala samostalan sandžak. Razloge zbog kojih je Crna Gora bila pripajana Skadarskom i Dukađinskom sandžaku, treba tražiti

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 121 Draško Došljak u geografskim i strateškim ciljevima, pragmatičnom odnosu osmanske administracije i njenom prilagođavanju radi lakšeg i efikasnijeg upravljanja (v. Đurđev 1954: 56–57; Husić 2017: 9–11). Pored ovih najbitnijih razloga koji su odlučivali da Crna Gora često mijenja svoj administrativni položaj ni njene ekonomske i demo- grafske karakteristike nijesu bile bez bitnog uticaja. Defteri su vrlo često najvažniji izvori, nekada i jedini za 15. i 16. vijek. Ova vrsta turskih (osmanskih) izvora je od posebnog značaja za društvenu istoriju. Kao takvi, oni pružaju obilje značajnih podataka bitnih za socijalnu, demografsku i lingvističku analizu. U turskim ar- hivima u Istanbulu i Ankari nalaze se, pored ostalih, vrlo važni defteri koji su vezani za teritoriju današnje Crne Gore. To su: Defter za Herce- govački sandžak iz 1477. godine; Detaljni i sumarni popis Skadarskog sandžaka 1485. godine; Defter za Pipere, Kuče i Klimente iz 1497. godine; Popis glavarine prikupljene od Crne Gore iz 1521. godine; Po- pis za Crnogorski sandžak iz 1523. godine; Popis timara Rumelije od 1529. do 1536. godine; Detaljni defter za Dukađinski sandžak iz 1570. godine; Defter za Skadarski sandžak iz 1570. godine; Detaljni popis za Dukađinski sandžak iz 1591. godine; Popis Grblja iz 1683. godine; Po- pis carskih Hasova Nikšića (danas okolina Kolašina), koji su navedeni u sumarnom dijelu katastarskog popisa Krajište Isa Bega Isakovića iz 1455. godine (v. Rastoder 2018: 9). Predmet našeg antroponimijskog istraživanja je Defter Dukađin- skog sandžaka iz 1570. godine, odnosno nahija Cetinje, koja je bila u njegovom sastavu. Defter Dukađinskog sandžaka iz 1570. godine obuhvata osam nahija Crne Gore: Grbavci, Župa, Malonšići, Pješivci, Cetinje, Rijeka i Crmnica. Crna Gora se ovim popisom naziva Vilayet Karaca Dag. Ovaj Defter je pisan sijakat pismom. Problem priređivačima ovoga deftera pedstavljao je nedostatak dijakritičkih znakova, što je poteškoća kod čitanja određenih ličnih imena. Za ovu priliku smo odabrali popis koji se odnosi na nahiju Ce- tinje. Građa je ekscerpirana iz knjige Aladina Husića (2017: 118–148) „Crna Gora u Defteru Dukađinskog sandžaka iz 1570. godine“. Kao zasebna administrativna cjelina, nahija Cetinje se spominje od 1523. godine. U svakom pogledu predstavljala je najveću nahiju i po teritorijalnom opsegu i po demografskom potencijalu. Prostirala se na

122 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Turski defteri kao izvori za proučavanje crnogorske antroponimije sjeverozapadu Crne Gore, obuhvatajući najveći dio Vilajeta Crna Gora. Osim užeg područja Cetinja, nahija se protezala južno do Budve, odnosno njenog zaleđa. Na sjeveru je obuhvatala današnju teritoriju Cetinja, do vrha Pusti lisac, sa današnjim selima Rokoči, Kovačev Do i Sedlo. Nahija je brojala 16 osnovnih naselja, sa velikom disperzijom i čak 57 djelova naselja sa zasebnim imenom. Najveća koncentracija stanovniš- tva nalazila se u Njegušima, koji su činili 19,7% stanovništva nahije, ili 199 domaćinstava u devet zaselaka. Nahija Cetinje imala je ukupno 1010 domova, 107 nemuslimanskog i 3 muslimanskog stanovništva (v. Husić 2017: 27–45). Nahiji Cetinje, po ovom defteru, pripadaju sela: Mahine, Ugnji, Brajići, Lopate, Pobor, Cetinje, Bjeloši, Njeguši, Kosijer, Tomići, Tekli- ći, (K)Čevo, Bjelice, Cuce, Očinići i Zagarač (pusto i zapušteno).

Rječnik ličnih imena po selima

Selo Mahine (mahale: Strenovići, Ručevići, Pričevići, Medovići, Miladinovići, Vukšići, Dragošići, Hlapčić, Boreti, Vukote, Vitomir, Do- nji Brajići, Mažići, Kašljun, Desno): Aleksa, Andrić (3), Andrija (3), Andriš, Bariša, Bogač (3), Bog- dan (2), Bogiša , Bojko (2), Borko, Boško (4), Božidar (3), Brajičko, Branko, Dabrilo, Danko (8), Desko, Dimitri, Dimitrij, Dimitrije, Don- ko, Đuraš (2), Đurić (3), Đurin, Đuro (7), Grujo, Hasan (iz Novog), Ilija (5), Ivan (7), Ivanac, Ivanić (4), Ivaniš (2), Jakić, Jovan (3), Joveta, Lazar (7), Luka (5), Lješić, Lješko, Marko, Maroš, Mihač , Mikal, Mi- loje, Nikac, Nikica (2), Nikić (2), Niko (2), Nikola (11), Nikolica (2), Novak, Oliver (2), Ostoja, Pavle (3), Pero (2), Petri, Petrić, Petrija (2), Raco (2), Radal (3), Radašin, Rade, Radič (8), Radičko (3), Radić (3), Radivoje, Radonja (2), Radovan (2), Rajić (2), Raslav (5), Ratko, Srđa, Staniša (4), Stepa, Stepić, Stjepan (8), Šureta, Tološko, Toma, Tripko, Ugreta, Vučeta (5), Vučić (4), Vuk (5), Vukaš (5), Vukman, Vuko, Vuk- san (6), Vulić, Živko. U selu Mahine najproduktivnija lična imena su: Nikola (11), Dan- ko (8), Radič (8), Lazar (7), Vuksan (6). Selo Ugnji:

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 123 Draško Došljak

Bojko, Đureta, Jovan, Lako, Lalo, Miha, Miraja (žena), Nikić, Niko, Nikola (3), Nikolić, Radič (2), Radičko, Radonja, Stjepan, Šure- vija, Tomaš, Vojko, Vučeta, Vučić (2), Vukaš, Vuksan (4), Vulić (2). U selu Ugnji među najproduktivnijim imenima nalaze se: Vuksan (4), Nikola (3). Selo Brajići: Andrić, Andrija, Božidar, Dabril, Danko (4), Dastin, Dimitar (2), Dimitri, Dobrilo, Đuraš (3), Đureta, Đuro, Frano, Ivan (2), Marko (2), Niko, Nikola (4), Radič (5), Radičko, Radko (2), Radonja (4), Raslav (3), Raslavica, Staniša, Stjepan (7), Vojko (2), Vučić (3), Vuleta, Vulin. U selu Brajići produktivna imena su: Stjepan (7), Radič (5), Danko (4), Radonja (4). Selo Lopate: Andria, Andrija, Bojko, Brajan, Bratić, Đuro, Jovanić, Mileta (2), Nikola (2), Nikola, Radič, Radko, Rasalić, Raslav (3), Stjepan, Vučeta (2), Vučić (2), Vukaš, Vuksan. U selu Lopate najproduktivnije ime je Raslav (3). Selo Pobor (mahale: Petrovići, Ostojići, Božikovići, Stanjevići, Miračić, Gojsilovići, Viškovići, Stankovići): Aleksa (2), Andrija (2), Besto, Bogdan (6), Bojko, Borovac, Boš- ko, Božidar, Branič, Dabo, Dabrilo, Danko (3), Dano, Dapčo (2), Dimi- trij, Đuraš (3), Đuriša Đuro (8), Ivan (4), Jagovac, Janko, Jovan, Juraj, Lazar, Ljerko, Marko, Miha, Mihal (2), Milko, Nikola (7), Novak (3), Ostoja, Pavle, Pejan (2), Periša, Pero, Petar, Petrija, Pribil (2), Radan (3), Radič (11), Radin, Radoje, Radonja (2), Rajić (3), Rasko, Raslav (8), Ratko, Sredan (2), Stane (žena), Staniša, Stjepan (8), Šuran, Todor, Vesko, Vučeta (2), Vučić (6), Vuk, Vukaš (2), Vukašin, Vukman (4), Vuko, Vukoje, Vukoslav, Vuksan (2), Vuleta, Živko. U selu Pobor u produktivna lična imena spadaju: Radič (11), Đuro (8), Stjepan (8), Nikola (7), Bogdan (6), Vučić (6). Selo Cetinje (mahale: Borovina, Stojšići, Ivanovići, Humci): Aleksa, Bogdan, Bojko, Borilo (2), Borko, Boško (2), Božidar, Brajan, Bratić (2), Dano, Dimitrij, Dobrilo, Đuraš, Đurđe, Đurić, Đurin, Đuro, Godić, Herak, Ivan (3), Ivanić, Ivaniš (2), Jovan (2), Lale, Laleta, Mi- loš, Nikić, Nikila, Niko (4), Nikola (9), Nikolica (2), Nikolić, Radal, Radič (5), Radičko (4), Radin (3), Radman (2), Rado, Radoje (2), Rado- nja (9), Radonjić, Radoš, Radule, Ranko, Rasko, Raslav (12), Raslavica

124 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Turski defteri kao izvori za proučavanje crnogorske antroponimije

(2), Ratko, Stanić, Stjepan (6), Šurić, Vlako, Vlatko, Vojko (2), Vojo (2), Vrdule, Vučeta (2), Vučić (2), Vučihnja, Vučin, Vuk, Vukaš, Vu- kman, Vukmanić, Vukoslav (2), Vuksan (8), Vuleta, Vulić (2). U selu Cetinje najproduktivna imena su: Raslav (12), Nikola (9), Radonja (9), Vuksan (8), Stjepan (6), Radič (5). Selo Bjeloši: Batrić, Bolica, Boško, Brajan, Branko, Bratić (2), Dabić (2), Da- bril, Duljko, Đurić, Đuro, Jovan (4), Lalić, Milorad, Nikić (3), Niko (2), Nikola (2), Nikolica, Nikić, Novak (2), Penaro, pop Nikola, Radič, Radičko (2), Radić (2), Radin, Radman, Radoje, Radonja (5), Rado- njić, Radovan (2), Rasko (3), Raslav (6), Raslavica, Sredan, Stjepan (2), Uglješa, Vučić (2),Vučihnja, Vučina,Vukas, Vukaš, Vukman (2), Vukoslav. U selu Bjeloši produktivna imena su: Raslav (6), Radonja (5), Jovan (4). Selo Njeguši (mahala Radičevići, Miočinić, Lihomilići, Polje, Vrba, Veliki Zalaz, Mali Zalaz, Žanjev Dol, Mirac): Aleksa (5), Andrija (3), Badrić, Bogdan (4), Bojčević, Bojko, Bojo, Boreta, Boro Božidar (2), Božo (3), Brajan, Brajić (3), Branko (3), Bratić (2), Dabić, Dabril (2), Dabrilo, Dačo, Dano (6), Divjak, Do- braslav, Dobrilo, Dragiša, Đuran (2), Đuraš, Đurašin (2), Đurđe, Đureta (2), Đurić (3), Đuriš, Đuriša (3), Đuro (17), Golo, Ilija (4), Ivan (17), Ivanić (3), Ivaniš (2), Ivko, Jovan (3), Lajko (2), Lale, Lalo, Lazar (2), Luka, Ljubin, Marko, Mihač, Mihajlo, Mihal, Milat, Mileta (2), Miletić, Milo (3), Miloš (2), Milović (2), Nikić (3), Niko (6), Nikola (23), Ni- kolica, Novak (5), Petri (7), Petrić, Petrija (2), pop Đuro, pop Radonja, pop Stjepan, Rade (3), Radić (34), Radin (2), Radinić, Radisav, Radko (3), Radman (2), Radomil (2), Radonja (20), Radosav (9), Radošin, Ra- dovan (6), Radović (2), Radule, Raho, Rajica, Rajić, Rajko (2), Rasko (4), Raslav (19), Raslavica, Raško, Sladno, Staniša (5), Stanko, Stje- pan (21), Stojko, Tonko, Vinko, Vlade, Vladko, Vojko (3), Vojo, Vučeta (12), Vučić (11), Vučko (5), Vuk (6), Vukaš (10), Vukdrag (4), Vukić, Vukman (2), Vukmir, Vukosav (2), Vukoslav, Vuksan (7), Vuksav (2), Vuksavić, Vukšić, Vuleta (2), Vulić (3), Zoran (2). U selu Njeguši produktivna imena su: Nikola (23), Stjepan (21), Radonja (20), Raslav (19), Ivan (17), Vučeta (12), Vučić (11), Vukaš (10), Radosav (9), Vuksan (7), Vuk (6), Radovan (6), Vučko (5).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 125 Draško Došljak

Selo Kosijer (mahala Radilovići, Nikolići): Besto, Bolica, Boško (4), Bota, Brajan, Branko, Dabić (2), Dabril, Dan- ko (2), Dimitrij, Duban, Đurđe, Đureta pop, Đurić (2), Đurko, Đuro (4), Grgur, Ivan (2), Jovan (3), Jovanić, Lako, Lale, Laleško, Marin, Marko (2), Mihal, Milan, Milobrad, Nikić, Niko, Nikola (7), Nikolić (2), Novak, Pavko, pop Stjepan, Rade Radić (11), Radman, Radoje, Radojin, Radonja (8), Radonjić, Radota, Radule (2), Rajić, Raslav (8), Raslavica, Stako, Stjepan (3), Vidak, Vojo (2), Vučeta (3), Vučić (4), Vuk, Vukašin, Vukoje, Vuksan (3), Vulić (2). U selu Kosijer produktivna imena su: Radič (11), Raslav (8), Ni- kola (7), Boško (4), Đuro (4). Selo Tomići: Boško, Dobril, Dobrilo, Đurić (2), Đuro (3), Ivan, Janko, Jovan (2), Mihal, Nikić (3), Nikita, Niko, Nikolić, Pero, Rade, Radić (2), Ra- slav, Ratko, Staniša, Stjepan (2), Stopro, Vučić, Vučko (2), Vukmir (2). U selu Tomići produktivna imena su: Đuro (3), Nikić (3). Selo Teklići (mahala Jezer, Dragomil, Obre, Vučedol, Crni Vrh, Kućišta, Vojkovići, Jabukov Dol, Kranji Dol, Ivkovići, Milović, Petrov Dol, Đurovići): Abdullah, Bogdan, Bojko (2), Boško (3), Božidar, Božo, Brajan, Cvetko, Dabril, Dimitrije, Dobrilo, Dobrojin, Dobrolić, Dobrul, Đuras, Đurin (2), Đuro (6), Gvozden (2), Ilija (3), Iskender, Ivan (5), Ivaniš (4), Jovan (3), Kotaš, Lukač, Marko (2), Martin, Mihač (2), Milad, Mi- lovan (2), Momčilo (4), Nikac, Nikić, Niko, Nikola (9), Oliver, Osto- ja (2), Pavle (5), Pejak, Petri, Petrija (3), pop Jovan, pop Raslav, pop Raslav, pop Vukosav, pop Vukosav, Radalić, Rade (3), Radičko, Radić (9), Radisav (2), Radobor, Radoje (2), Radonja (9), Radonjić (2), Ra- dosav (2), Rađen (2), Rasav, Rasko (7), Raslav (4), Ratko, Ruđo, Srđa, Sredan, Stanin, Stanoje, Stepko, Stepo, Stjepan (6), Stojan, Vidak (3), Vojko, Vojo, Vučeta,Vučko, Vujas, Vuk (2), Vukaš (3), Vukman (2), Vukosav (3), Vuksan (2), Vulin. U selu Teklići u produktivna imena spadaju: Nikola (9), Radič (9), Radonja (9), Rasko (7), Stjepan (6), Đuro (6), Ivan (5). Selo (K)Čevo, drugo ime Ozrinić: Balićević, Bodul, Božidar, Čaršović, Dobrilović, Dragić (3), Đuro, Grgur, Ivan (2), Janko (2), Kršo, Ladimir, Nika, Nikola, Nikoli- ca, Nikolić (3), Ninčić, Pavko, pop Dragiša, Radič (2), Radisalić, Ra-

126 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Turski defteri kao izvori za proučavanje crnogorske antroponimije disav (4), Rado, Radoje, Radonja (3), Radovan (3), Radun, Rajić (4), Selak, Staniša, Stanko, Todor (2), Vučeta, Vuk (2), Vukašin, Vukosav (2), Vuksan (2). U selu (K)Čevo frekventna imena su: Rajić (4), Radisav (4), Ra- donja (3), Radovan (3). Selo Bjelice (mahala Lješev Stup, Prediš, Resna): Andrija, Bilić, Bilićević, Bojko, Bojo, Borić, Branko, Dobrovče- vin, Duka, Đuraš (2), Đurđević, Đurić, Đuriša, Đuro, Gojimir, Grubo, Hotaš, Ivan (2), Janko, Lakaš, Milak, Miletić, Milin, Milko, Miloj, Mi- loš, Nikić (2), Niko, Nikola (3), Nikolica (2), Nikolić (2), Nikolin, Nin- čić, Pera, Petri, Prale, Priboj, Radan, Rade, Radičko, Radić (2), Radisav (4), Radko, Radman (2), Radonja (5), Radonjić (2), Radosav, Radovan (3), Radula (2), Radulić, Radun, Rađević, Rajić (8), Rasko (4), Raslav (5), Raško, Smoljan, Stjepan, Sviljan, Tihorad, Uglješa, Vidak, Vučeta, Vučić, Vuja, Vujan, Vukac, Vukaš, Vukdrag (2), Vukić (2), Vukman, Vukmir, Vukoslav (2), Vuksan (3), Vukša, Vuleta. U selu Bjelice frekventna su imena: Rajić (8), Raslav (5), Rado- nja (5), Raslav (5). Selo Cuce (mahala: Kalođurđevići, Vojinići, Aladin): Andrić, Batrić, Bilin, Bogdan, Bojko (3), Boljko, Božidar (2), Brajonović, Branisal, Branisav (2), Brano (2), Bratić, Cvetko, Dapćo, Dobro, Dragoje (4), Dučić, Đuraš (2), Đurđe, Đuriša, Đuro (2), Gojiša, Grgur, Hotaš, Ivan (4), Ivanić, Ivaniš (4), Ivo, Jakin, Jovan, Lahović, Lajkin, Lajko, Laketa (2), Lako, Lale, Marko (2), Milak (2), Milan, Milin (2), Milko (3), Miloje, Miloš (4), Milović (2), Mugoša, Nikić, Niko (3), Nikola (6), Oliver, Pavko, Petenić, Petri, pop Raslav, Radić (7), Radin, Radisav(4), Radivoje (2), Radko, Radman (3), Radoje (6), Radonja (10), Radonjić (4), Radovan (3), Radule (3), Radulić, Radun (2), Radunović, Rađen (2), Rađenović, Rajić (4), Ranko (2), Rasav, Ra- sko (6), Raslav (3), Ratko, Sanković, Simranić (2), Sladoje (3), Sredan, Stanko, Stijepo, Stjepan (5), Stjepko, Strahinja, Šoro, Tomaš, Tonko, Ugraš, Vlado, Vojin, Vojo (2), Vučeta (5), Vučić, Vučko (3), Vučković, Vuja, Vujan, Vukac, Vukas, Vukaš (6), Vukdrag (4), Vukmir, Vukosav, Vuleta (2), Vuletan, Vulić, Vuljko, Živko. U selu Cuce u frekventna imena spadaju: Radonja (10), Radič (7), Nikola (6), Vukaš (6), Rasko (6), Stjepan (5),Vučeta (5).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 127 Draško Došljak

Selo Očinići: Boško, Dano, Đuro (2), Ivan (2), Jovan (2), Lazar, Niko (2), Ni- kola (2), Rade, Radić (2), Radoje, Radonja (2), Raslav, Staniša (2), Sta- nišić, Stjepan (3), Vujić, Vuković, Vuksan (5). U selu Očinići među produktivna imena ubrajamo: Vuksan (5), Stjepan (3). „Danas bi bilo veoma teško utvrditi kad se lično ime javlja. Ni približno se ne može odrediti vreme nastajanja. Ima dosta verovatno- će da se lično ime pojavljivalo u različitim vremenima i na različitim stranama u zavisnosti od uslova koji su bili nužni za lično imenovanje. S potpunom sigurnošću možemo reći da je lično ime nastalo pre pojave bilo koje pismenosti u bilo kojoj ljudskoj civilizaciji“ (Jović 1993: 9–10). Crnogorski jezik je iz opšteslovenske zajednice naslijedio antroponimijski sistem. Ovaj sistem se najprije sastojao iz muških i ženskih ličnih imena (kraća i puna), a onda iz imena po ocu i imena po mužu za žene. Savremeno doba karakteriše usvajanje imena i iz drugih jezika. Lično ime (nomen proprijum) predstavlja trajnu oznaku po kojoj se jedna osoba, najčešće do kraja života, razlikuje od druge. Ono se kod svih naroda smatra ne samo prostom oznakom, već ekvivalentom same ličnosti. Sticanjem ličnog imena dijete dobija status ljudske jedinke i postaje član društva. Dakle, davanje imena je čin inicijacije – uvođenja jedinke u novi društveni status. Davanje ličnog imena je društveno i kulturno uslovljeno (Došljak 2000: 15). Zvanična lična imena možemo podijeliti na narodna i imena stranoga porijekla. Sva narodna imena svrstali smo u četiri grupe. Crnogorski imeno- slov je ova četiri tipa imena naslijedio iz praslovenske jezičke zajednice: 1. složena (tipa: Dragomir); 2. transponovana (tipa: Golub); 3. izvedena (tipa: Vujan) i 4. skraćena (tipa: Niko). Složena imena su u indoevropskoj zajednici bila najčvršći sloj i sva su u narodu i semantički i tvorbeno objašnjiva. Sastavljena su, kao dvočlana, iz dvije jednosložne osnove. Transponovana imena (imaju i naziv samotvorna) svoje leksičko značenje čuvaju na način što se vezuju za apelativ od koga su i nastala. Ova imena nijesu produktivna.

128 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Turski defteri kao izvori za proučavanje crnogorske antroponimije

Od osnova narodnih imena produktivne su: Blag-, Bog-, Boj-, Bor-, Bran-, Bud-, Dar-, Des-, Drag-, Duš-, Goj-, Gor-, Ljub-, Mar-, Mil-, Mir-, Mom-, Nad-, Nov-, Rad-, Slad-, Slav-, Srd-, Stan-, Stoj-, Svet-, Vel-, Vid-, Vlad-, Zor-, Žar-. Sufiksi zastupljeni u imenoslovu nahije Cetinje su: -adin, -ajlo, -ak, -an, -ana, -anka, -ena, -enko, -eta, -en, -eva, -ica, -ić, -ija, -ilo, -in, -ina, -iša, -ka, -ko, -man, -oje, -ojka, -oš, -ota, -un, -una, -uša, -utin. Hrišćanska ili kalendarska lična imena razvrstali smo u nekoliko kategorija: 1. starozavjetna (Ilija, Ivan, Jovan); 2. imena Hristovih učenika, apostola, evanđelista (Petar, Tomo, Marko); 3. imena nebeskih sila (Mihailo) i 4. imena mučenika ranog hrišćanstva (Đorđije, Danilo, Dimitrije, Vasilije, Nikola, Stefan). U najfrekventnija lična imena u nahiji Cetinje, prema ovom defteru, ubrajamo: Nikola (74), Radonja (65), Raslav (58), Radič (56), Stjepan (56), Vuksan (30), Ivan (22), Đuro (18), Vučeta (17), Vučić (17), Vukaš (16), Rasko (13), Rajić (12), Danko (12), Radosav (9), Ra- dovan (9), Lazar (7), Vuk (6), Bogdan (6), Vučko (5), Boško (4), Radi- sav (4), Jovan (4). Iz rječnika ličnih imena zaključujemo da je u nahiji Cetinje 1570. godine najfrekventnije muško lično ime bilo hrišćansko ime Nikola, a onda slijede tri narodna imena: Radonja, Raslav i Radič. Zbog prirode popisa rijetka su ženska lična imena. To su usam- njeni primjeri i, uglavnom, su to udovice koje su bile nosioci poreskih obaveza. Izdvajamo primjer ženskih ličnih imena: Miraja i Stane. Ovaj rječnik ličnih imena pokazuje, sa današnje tačke gledišta, antroponimijski kontinuitet kod većine imena. Treba istaći da je odre- đeni broj ličnih imena iščezao, odnosno, da ih nemamo potvrđenih u dostupnim rječnicima ličnih imena koji se odnose na naše doba. U ta lična imena ubrajamo i sljedeća: Bogiša, Đuraš, Milat, Milobrad, Šure- ta, Šuran, Laleško, Ugreta, Stopro, Sredan, Smoljan, Vlako, Ugraš, To- loško, Golo, Vuletan. Osmanski defteri predstavljaju, skoro, usamljene izvore za prou- čavanje crnogorske antroponimije za period od 15. do 16. vijeka. Nji- hovo detaljno proučavanje omogućiće kompletiranje crnogorske antro-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 129 Draško Došljak ponimijske slike te pružiti uvid u antroponimijski sistem perioda na koji se defteri odnose.

Literatura

– Došljak, Draško, Lična imena Zaostra, Filozofski fakultet, Priština, 2000. – Došljak, Draško, Onomastika Budimlje, Filozofski fakultet, Nikšić, 2015. – Došljak, Draško, Stara lična imena, Danilovgrad, 2010. – Đurđev, Branislav, Sitni prilozi iz istorije Crne Gore u XVI i XVII veku, GDI BiH, VI/1954. – Grković, Milica, Imena u Dečanskim hrisovuljama, Institut za juž- noslovenske jezike Filozofskog fakulteta, Novi Sad, 1983. – Husić, Aladin, Crna Gora u Defteru Dukađinskog sandžaka iz 1570. godine, Državni arhiv Crne Gore – Cetinje, Univerzitet u Sarajevu – Orijentalni institut – Sarajevo, 2017. – Jović, Dušan, Lično ime kao jezički znak, Baština, Priština, 1993, str. 9–16. – Jovićević, Radojica, Lična imena u staroslovenskom jeziku, Filološ- ki fakultet, Beograd, 1985. – Pulaha, Selami, Defteri i regjistrimit të Sanxhakut të Shkodrës i vitit 1485, Tiranë, 1974. – Šimunović, Mate, „Motivacija prostih osobnih imena u nas“, Ono- mastica Jugoslavica, 7, Zagreb, 1978, str. 165–175. – Šimunović, Mate, Rječnik osobnih imena, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1988. – Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, knj. I–IV, 1971–1974. – Turski (osmanski) izvori za istoriju Crne Gore (1455–1570), knjiga I, tom 1, priredio Šerbo Rastoder, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Odjeljenje humanističkih nauka, knjiga 10, Podgorica, 2018.

130 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II УДК 811.163.3:003.034 Лидија ТАНТУРОВСКА (Скопје) ЈНУ Институт за македонски јазик „Крсте Мисирков“ – Скопје при Универзитетот „Св. Кирил и Методиј“ – Скопје [email protected]

ТРАНСЛИТЕРАЦИЈАТА ВО СЛОВЕНСКИТЕ ЈАЗИЦИ (ПОТРЕБА И УПОТРЕБА)

U okviru Pravopisa makedonskog jezika (Правопис на маке донскиот јазик, Институт за македонски јазик, Скопје, 2016/2017) osmo poglavlje posvećeno je prenošenju ćiriličnog makedonskog pisma latiničnim grafemama i tiče se konkretne upotrebe latiničnog pisma u ovom smislu, prvenstveno kad je riječ o poslovima koji se odnose na rad službi za izdavanje ličnih dokumenata/putnih isprava (lična karta, pasoš, vozačka dozvola i sl.). Ovo je uslovljeno međunarodnim pravnim propisima kojima se utvrđuje da se lični podaci zapisuju na osnovu internacionalnih oznaka (kodova) u skladu s međunarodnim standardima utvrđenim propisom ICAO Doc 9303. Kao što je poznato, INTERNACIONAL CIVIL AVIATION ORGANIZATION je organizacija koja posjeduje dokument 9303, kojim su utvrđeni međunarodni standardi za mašinsko čitanje putnih isprava uz koje se prelaze granice i koji se obavezno mora poštovati. Pored slovenskih jezika koji imaju ćirilično pismo, i drugi jezici s različitim pismima imaju obavezu da koriste latinicu radi mašinskog čitanja putnih isprava. Za makedonsku azbuku (uz rusku, bjelorusku, ukrajinsku, bugarsku, srpsku, crnogorsku) u ovim slučajevima postoji obavezna transliteracija koja se, prema međunarodnoj zakonskoj regulativi, u praksi koristi od 2008. godine i uvođenja biometrijskih ličnih dokumenata. Treba obratiti pažnju na problem koji se javlja pri upotrebi latinice za prenošenje, prije svega, vlastitih imena u ličnim dokumentima i pri tom napraviti poređenje sa stanjem u drugim jezicima. U ovome radu razmatra se potreba i upotreba transliteracije u makedonskom jeziku u poređenju sa sličnom situa- cijom u nekim od srodnih slovenskih jezika. Ključne riječi: transliteracija, pravopis, makedonski jezik, crnogorski jezik, slovenski jezici, ICAO Doc 9303

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 131 Лидија ТАНТУРОВСКА

Како еден од авторите на подновениот Правопис на маке- донскиот јазик (2016/2017), особено за делот VIII (Предавање на македонското писмо со латиница), по „добивањето“ на задачата, се зафатив да ја истражам оваа тема од различни аспетки, што, на крајот, како што е потребно за еден правопис, ја доби формата од страница и пол. Делови од материјалот од педесетина страници, во кои се состои анализата од различни аспекти, се презентирани по различни научни поводи. Она што беше поттик за размислување е прашањето што се однесува на пишување на македонските имиња на латиница до- полнително иницирано од потребата да се почитува меѓународната законска регулатива, со која се утврдува дека личните податоци се запишуваат според меѓународните ознаки (кодови) во согласност со меѓународните стандарди утврдени во ICAO Doc 9303. На самиот почеток, во однос на ова прашање, ќе дадеме пре- глед на историјатот на/во македонскиот јазик, како од лингиви- стички, така и од екстралингвистички аспект. Како што веќе споменавме, во осмата главана Правописот на македонскиот јазик (Правопис, Институт за македонски јазик, Скопје, 2016/2017) стои: „Понекогаш има потреба да се служиме со латиница во официјални пишувани форми (имиња, патокази, фирми, регистарски таблички, етикети и др.)“ и при тоа се дадени два системи за транслитерација на македонското писмо со лати- ница: првиот, со дијакритички знаци, како продолжување на тра- дицијата, и вториот1, со диграфи, кој е наменет, пред сè, за личните имиња во официјални документи (лични карти, патни документи: пасоши, визи и сл.), а го користат службите за издавање лични до- кументи/патни документи и кој се употребува од 2008 година, со воведувањето на биометриските лични документи на граѓаните на Република Македонија. Треба да се нагласи дека првиот систем е признат од Обединетите нации со Резолуција од 1977 година (со што практично македонскиот јазик и македонското писмо се при- знати од сите држави членки на Обединетоте нации, вклучително и од Грција), а другиот систем е прифатена предлог-транслитера- ција од еден поранешен состав на Советот за македонски јазик,

1 Овде, прв и втор треба да се сфатат само како последователност во појаву- вањето.

132 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Транслитерацијата во словенските јазици (потреба и употреба)

направен за потребите на Министерството за внатрешни работи, за изработката на личните документи (пасоши, лични карти, возачки дозволи). Впрочем, со двата системи на предавање на македонско- то писмо со латиница се претставува фактичката состојба од по- требата и од употребата на предавањето на македонското писмо со латиница. Како што е познато, во официјална употреба, пишуваната фор- ма на македонскиот јазик се пројавува со македонската азбука во сите сфери на општење. Во Република Македонија, да се потсетиме, повеќе од седум децении се употребува македонската азбука2. Погледнато историски наназад, може да се каже дека кири- лицата на ова поднебје е позната и пред тоа, а доказ за тоа се ки- рилските текстови (Охридски апостол, Битолски триод, Болоњски псалтир) од XII/XIII век. Ако се проследи историскиот развој на графиските системи од тој период до кодификацијата на нашиот јазик (1944/1945), како што го направил тоа Крум Тошев (Тошев 1968: 21−44), ќе се забележи дека и покрај големите влијанија отстрана, во Македонија, пишаниот збор, обично е изразуван со кирилица3.

2 Де јуре, денес, во членот 7, алинеа 1, во Уставот на Република Македонија пишува: „Во Република Македонија службен јазик е македонскиот и него- вото кирилско писмо“. Ова е поткрепено со историскиот факт од 3 мај 1945 година кога Комисијата за јазик и правопис донесе своја резолуција по пра- шањето на македонската азбука и правописот, усвоена од Владата на тогашна Федерална Македонија. На 5 мај истата година македонската азбука беше објавена во весникот „Нова Македонија“. 3 Кр. Тошев (Тошев 1968: 21–44) пишува и за историскиот развиток на графе- мите: ќ, ѓ, џ (што се среќаваат уште во XVII век) карактеристични за македон- скиот јазик и за неговото кирилско писмо. Употребата на овие графеми заедно со графемите ѕ, љ, њ, Тошев ги разгледува низ пишаните текстови на Кирил Пејчиновиќ, на учебникарите и на писателите од втората половина од XIX век (Партенија Зографски, Кузман Шапкарев, Ѓорѓи Пулевски) и низ страниците на книгата „За македонцките работи“ и списанието „Вардар“ на Крсте Пет- ков Мисирков во почетокот на XX век. Акцентот на неговата работа е ставен врз периодот меѓу двете светски војни, во периодот кога во Македонија се употребуваат српската или бугарската ортографија. Прво, во училиштата, ма- кедонските деца добиваат писменост на српски јазик и ја усвојуваат српска- та ортографија, а потоа со засилувањето на бугарското влијание се отвораат бугарски училишта и многу генерации добиваат писменост на бугарски ја- зик, кои ја усвојуваат бугарската ортографија. Така, не само интелигенција-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 133 Лидија ТАНТУРОВСКА

Со кодификацијата на македонскиот јазик и официјално се востанови македонската азбука, која си ја најде својата потврда во пишуваната форма воопшто4. Во споменатиов период од седум децении, во повеќе наврати се чувствувало влијанието од латинско писмо/од латински писма во ограничена употреба (м. заб.). За ова наоѓаме сведоштво во напи- сите на Благоја Корубин5. Пишувајќи за потребите од латинското писмо, Корубин истакнува дека тоа би се користело во специјални случаи (м. заб.) во Македонија, со посебно одобрение, а таму каде што ќе се јави нашиот збор на латиница да стои паралелно напи- шан и на кирилица. При тоа ги дава и своите размислувања за ла- тиницата: „Ако имаме, значи, и ние потреба од латинско писмо, ако треба, ..., и нашиот збор да го облечеме понекогаш во латинска об- лека, тогаш таа латинска облека треба да биде по негова мера6“(Ко-

та (Кочо Рацин, Антон Панов; Војдан Чернодрински, Никола Киров Мајски, Коле Неделковски и др.), туку и необразованите луѓе, во зависност од перио- дот, ја користат едната или другата кирилица во секојдневната употреба. 4 Свеста дека треба да се пишува на еден унифициран јазик доаѓа до полн израз со писмената активност во Македонија во периодот на НОВ, особено во 1943 и во 1944 година, кога се доразвиваат графиските ситеми што се упо- требувале пред тоа. Со овој факт определен број прашања сврзани со нашите карактеристични фонеми и нивното обележување е практично решено. 5 Корубин, во својата прва книга „Јазикот наш денешен“, отсликувајќи ја јазичната состојба, наведува дека „разни фирми на претпријатија, фабрики итн., други јавни натписи, патокази, разни формулари и документи, етикети и имиња на разни производи, па дури и цели упатства за нивната употреба итн. стојат пред нашиот човек или доаѓаат до неговите раце напишани или печатени со латинско писмо или уште поточно со српскохрватската латиница“ (Корубин 1969: 101). Благоја Корубин смета дека ова прашање е сосема јасно и дека по него можат да се заземат јасни и определени ставови, кои како такви, со својата конкретност, можат да најдат и официјална форма и потврда, мислејќи при тоа на нивната застапеност во правописот што се подготвува, во тоа време, во Институтот за македонски јазик. 6 Корубин ги дава следниве предлози: „...наспрема нашите букви ќ и ѓ треба да имаме латински направени на ист начин (врз основа на латинските k и g − со цртичка одозгора); гласот што во кирилицата го обележуваме со ѕ, во латиницата би се обележувал со dz, а џ со d`. Останува прашањето уште за њ и љ (ако го решиме њ со nj, не би можеле на сличен начин да го решиме и љ, бидејќи тој е посебен наш глас, различен од српскохрватскиот означен со љ и бидејќи ние ја имаме како посебна групата лј: Билјана, лилјак, илјада, павилјон итн.), но и тоа не е нерешиво“.

134 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Транслитерацијата во словенските јазици (потреба и употреба)

рубин 1969: 103). На прашањето за латиницата, Корубин пишува и подоцна, во „Јазикот наш денешен“ (Корубин 1976: 142−144). Причината е „засилената појава на натписи, фирми, документи и сл. напишани на латиница“. Истовремено укажува и на определени моменти и специфични потреби што налагаат употреба на латнско- то писмо7. Во Правописот на македонскиот јазик8 од 1998 година (Правопис ... 1998: 99), во осмата глава е дадено предавањето на македонското писмо со латиница. Овде ќе ги дадеме сегментите со кои се гледа предавањето на специфичните македонски букви од македонското писмо со латиница:

VIII ПРЕДАВАЊЕ НА МАКЕДОНСКОТО ПИСМО СО ЛАТИНИЦА

294. б) Нашите гласови се предаваат со овие латинички букви: ...ѓ(ǵ), ... ж (ž), ... ѕ (dz), ... љ (lj, ĺ), ... њ (nj, ń), ... ќ (ḱ), ... ч (č), џ (dž), ш (š)... в) ... lj има вредност на лј. ... dz има вредност на дз. … dž има вредност на дж. Бидејќи во англиското и др. писма латиничките букви немаат дијакритични знаци, допуштено е нашите букви ѓ, ѕ, љ, њ, ќ, ч, џ, ш (и ж – Л. Т.) да се предаваат со латиница со ј, додадено на основната буква. Така: Ѓорѓи – Gjorgji, Љубен – Ljuben, Бањани – Banjani, Ќовкаровски – Kjovkarovski, Пејчин – Pejcjin, Живко – Zjivko, Шиндиловски – Sjindilovski. Нашето ѕ се предава со dz, а нашето џ со dzj: Ѕинго – Dzingo, Џаро – Dzjaro.

По прогласувњето на независноста на Република Македонија (8. 9. 1991), во чии рамки за службен јазик е прогласен македон- скиот јазик и неговото кирилско писмо, се појавува присуство на латински писма (англиски, француски, италијански, германски,

7 Со оглед на тоа што во меѓувреме Комисијата за изработка на Правописот на македонскиот литературен јазик ги востанови латиничните букви со кои ќе се предаваат нашите гласови, Корубин предлага секоја служба со задачи од соодветен карактер да го има пред себе Правописот, за да не се користи српскохрватската латиница. Понатаму ги дава решенијата на карактеристичните гласови во македонскиот јазик, кои веќе еднаш ги даде како предлог во претходната книга од „Јазикот наш денешен“. 8 Во Правописите од 1946 и од 1950 година не е застапен дел за пренесување на македонското писмо со латиница, што подоцна е вклучен таков дел во сите следни изданија (1969; 1977 и 1994).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 135 Лидија ТАНТУРОВСКА

турски итн.), пред сè, во рамките на економијата (називи на: фир- ми, реклами, етикети на производи итн.), за што сме пишувале и ние9 во неколку наврати10. За потребите на службите за издавање лични документи, а по барање на Владата на тогашна РМ (до Советот за македонски јазик11), Советот (во 2001 година) го подготвил следново решение за транслитерација на македонското писмо на латиница:

9 Видете во библиографијата на Л. Тантуровска: http://imj.ukim.edu.mk/index.php?option=com_content&view=article&id=80%3A2009-08-18-10-40- 32&catid=37%3A2009-08-18-08-31-53&Itemid=78, пристапено на 30. II 2017 год. 10 Во едно истражување беа разгледани рекламите на телевизијата (на пр: нова SEAT CORDOBA; NOVUS, GORICA TRADE, VIPRO, JACK POT, или целата продажна програма на TOP SHOP, каде што се нуди REACH − четка за заби, INSTANT WHITE − спреј за белење заби, SILVER STAR − плоча за чистење, POWER FLEX − справа за зацврстување на стомачните мускули и сл.), разните фирми и натписи низ градот (BENETTON, FAN DI KARO, RODEO, STELA и сл.), етикетите на производите (ÇIZI, ÇEREZA, JOHNSON'S BABY CREAM, DELINÉ − fluid make-up, INVITE и сл.), нивните декларации и многу друго, каде што се заблележува употребата на латиницата, односно употребата на: англиското, француското, италијанското, турското, албанското, грчкото писмо. По друг повод имавме истражувње на натписите на фирмите и на кафеаните во Градскиот трговски центар во Скопје, каде што заклучивме дека од седумдесетина натписи, половината беа напишани, главно, на некое писмо од западноевропските јазици со соодветните писма (LEVI'S, EURO ASIA − shopping centre, CONTESSA, CAMELLIA TOURS, PALAIR MACEDONIAN, CAFE JOURNAL, GRUPPO BIZZARO, FASHION CAFE, WEST END, MAK JEANS COLLECTION − DUGA, FOX, MURA − boutique, EXIMA, ASTIBO, PEKO, VUČKO итн.), еден дел беа напишани комбинирано (со латинско и со кирилско писмо, без разлика дали станува збор за транслитерација или за транскрипција: BRUNOTTI − E.M.C. траде, БРУНОТИ, кафе грил − CASA- BLANCA, CAPITOL − КАПИТОЛ ангро трејд, ЕА-БИ-ЕЛ БОЈ − REVOLU- TION, free your mind!, CHICCO − ант-пако, ЈУГОТОН − fonolingva − fonoars и сл.), а една третина беа напишани на кирилица и беа на македонски јазик (ЧИК, ГОДЕЛ, ТРГОТЕКСТИЛ ДЕСПИНА, ГАЗЕЛА, КОСТА-КО, БАРБА, МАГНОЛИЈА, ТИНА, БУТИК ИСТ-ВЕСТ, БАМБИНА, САНДА, САГА, СЛАТКАРНИЦА ЕГИПЕТ и сл.). Треба да се нагласи дека од третава група еден дел од натписите беа на затворени фирми иако имаше и новоотворени фирми, бутици, продавници, слаткарници со натпис на македонски јазик и со македонско писмо. 11 Владата упатува барање до Советот на македонски јазик „да подготви акт во кој ќе ги утврди правилата за транслитерација од македонска кирилица на англиска латиница“ (м. заб.).

136 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Транслитерацијата во словенските јазици (потреба и употреба)

а – а, б – b, в – v, г – g, д – d, ѓ – gj, е – e, ж – zh, з – z, ѕ – dz, и – i, ј – j, к – k, л – l, љ – lj, м – m, н – n, њ – nj, о – o, п – p, р – r, с – s, т – t, ќ – kj, у – u, ф – f, х – h, ц – c, ч – ch, џ – dzh, ш – sh.

Денес, ова понудено решение од Советот (со измена само кај буквата џ, која се предава со dj) се користи од страна на Министер- ството за внатрешни работи при издавање на биометриските лични документи. Се забележува дека специфичните букви од македон- ската азбука се предаваат со диграфи12. Пред да се повикаме на законите, како на оние донесени во тогашна Репубика Македонија, така и на меѓународните, во со- гласност со меѓународните стандарди утвдени од страна на ICAO, ќе споменеме дека кога станува збор за историјата на транслите- рацијата, корените се бараат во 1885 година (http://intranet.library. arizona.edu/users/brewerm/sil/lib/transhist.html) Потребата од транслитерација, од екстралингвистички аспект, е тесно поврзана со испишувањето на имињата на патните исправи, за кои се донесуваат закони во соодветната држава, усо- гласени со меѓународните закони. Така, и во тогашната Репулика Македонија се донесуваат закони од типот на Законот за патни ис- прави, кои се во согласност со меѓународни закони, што се гледа и во членовите од самиот закон, каде што пишува дека податоците се запишуваат според меѓународните ознаки (кодови) во согласност со меѓународните стандарди утврдени во документот ICAO Doc 930313 од страна на Меѓународната организација за цивилно возду- хопловство14.

12 Ова оди во прилог на неможноста (од техничка природа) да се употребуваат графемите со дијакритичките знаци. 13 Документот 9303 ги содржи актуелните спецификации на ICAO за машински читливи пасоши, визи и лични карти − документи за патување, кои се користат при преминување граници. (Document 9303 contains current ICAO specifications for machine-readable passports, visas and ID cards − „travel documents“ − used in crossing the borders. Document 9303, seventh edition, is now available in English for free download. Languages will follow shortly in all six UN official languages. The full document consists of twelve Parts: http://www. icao.int/Security/mrtd/pages/Document9303.aspx, пристапено на 1. 4. 2017). 14 International Civil Aviation Organization: http://www.icao.int/Security/mrtd/Pa- ges/AboutUs.aspx, пристапено на 1. 4. 2017 г.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 137 Лидија ТАНТУРОВСКА

Според ова, за македонската азбука (покрај за: руската, бе- лоруската, украинската, бугарската и српската) постоела и постои транслитерација, која законски се употребува во практиката од 2008 година, со воведувањето на биометриските лични документи (м. заб.). На интернет-страницата на Википедија се документира транслитерацијата на шесте споменати јазици, објавена во први- от дел од првиот том во документот: Doc 9303 „Machine Readable Travel Documents“:

(From Wikipedia, the free encyclopedia): ICAO romanization refers to system for transliteration from Cyrillic script to Latin script published by the ICAO in Doc 9303 »Machine Readable Travel Documents«, Part 1, Volume 1 (pages IV-50−IV-52).[1]

А Б В Г Д Е Ё Ж З И Й К Л М Н О П Р С Т У Ф Х Ц Ч Ш Щ Ъ Ы Ь Э Ю Я Russian A B V G D E E ZH Z I I K L M N O P R S T U F KH TS CH SH SHCH IE Y E IU IA А Б В Г Д Е Ё Ж З І Й К Л М Н О П Р С Т У Ў Ф Х Ц Ч Ш Ы Ь Э Ю Я Belorussian A B V H D E IO ZH Z I I K L M N O P R S T U U F KH TS CH SH Y E IU IA А Б В Г Ґ Д Е Є Ж З И І Ї Й К Л М Н О П Р С Т У Ф Х Ц Ч Ш Щ Ь Ю Я Ukrainian A B V G G D E E ZH Z Y I I I K L M N O P R S T U F KH TS CH SH SHCH IU IA А Б В Г Д Е Ж З И Й К Л М Н О П Р С Т У Ф Х Ц Ч Ш Щ Ы Ь Ю Я Bulgarian A B V G D E ZH Z I I K L M N O P R S T U F KH TS CH SH SHT Y IU IA А Б В Г Д Ђ Е Ж З И Ј К Л Љ М Н Њ О П Р С Т Ћ У Ф Х Ц Ч Џ Ш Serbian A B V H D D E Z Z I J K L LJ M N NJ O P R S T C U F H C C DZ S А Б В Г Д Ѓ Е Ж З Ѕ И Ј К Л Љ М Н Њ О П Р С Т Ќ У Ф Х Ц Ч Џ Ш Macedonian A B V G D GJ E ZH Z DZ I J K L LJ M N NJ O P R S T KJ U F H C CH DJ SH

Подолу се наведува дека во белорускиот има 2, во бугарскиот – 1, во македонскиот – 5, во српскиот – 6 и во украинскиот – 1 спец- ифичен јазичен исклучок, што значи – специфична јазична графема (за соодветен глас)15. Ако се погледне наназад, може да се види дека транслитерацијата на македонскиот јазик е правена во неколку наврати (во 1977, во 1995, во 1997 година) – https://transliteration.eki.ee/pdf/Macedonian_2.2.pdf. Тоа може да се види и во двете табели од 1995 година: ISO 9: 1995 (https://en.wikipedia.org/wiki/Romanization_of_Macedonian).

15 Jump up ^Machine Readable Travel Documents, Doc 9303, Part 1, Volume 1 (Sixth ed.). ICAO. 2006. Retrieved 2013-11-29. (20 јанураи 2014), пристапено на 1. 11. 2017 година.

138 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Транслитерацијата во словенските јазици (потреба и употреба) The ISO 9: 1995 is a standard that completely avoids digraphs and permits to romanize any Cyrillic text without knowing in what language it is. However, it is rarely used because of having unusual diacriticized letters. Во 1995 година е објавено следново: Letter names and pronunciation 1. ISO – 9 (The ISOinternational standardISO 9 establishes a system for the transliteration into Latin characters of Cyrillic characters constituting the alphabets of many Slavic and non-Slavic languages.[1] 2. ISO – 9: 1995 System A (one Cyrillic character to one Latin character, some with diacritics – identical to ISO 9:1995) 3. ISO – 9: 1995 System B(one Cyrillic character to one or many Latin characters without diacritics. 4. ISO – 9: 1995 System B’ ' apostrophe 5. ISO Recommendation No. 9, published 1954 and revised 1968, is an older version of the standard, with different transliteration for different Slavic languages, reflecting their phonemic differences. It is closer to the original international system of slavist scientific transliteration. The languages covered are Bulgarian, Russian, Belarusian, Ukrainian, Serbian and Macedonian. ISO 9:1995 is shown for comparison. ISO/R: 1954, ISO/R 9: 1968 and ISO 9: 1995.

Од материјалот може да се заклучи дека во точката 3 (ISO – 9: 1995 System B (one Cyrillic character to one or many Latin characters without diacritics)) е вклучен и македонскиот јазик. Понатаму има објаснувања, според кои (а и според општествено-политичките околности во тоа време), може да се претпостави дека во 1995 го- дина, транслитерации, за македонскиот и за српскиот јазик, биле предложени истовремено (иако некои графеми можат да се стават под знак на прашање, затоа што изговорот на гласот не ист во двата јазици – [на пример за L̂ l̂]:

1995 Note A a B b V v G g h for Belarusian and Ukrainian, g else (see table below) G̀ g̀ in Ukrainian D d Ǵ ǵ in Macedonian Đ đ in Serbian E e

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 139 Лидија ТАНТУРОВСКА

Ë ë in Russian and Belarusian Ê ê in Ukrainian Ž ž see table below Z z Ẑ ẑ in Macedonian I i not in Belarusian, y for Ukrainian, i else (see table below) not in Bulgarian, Serbian and Macedonian, archaic in Russian (see Ì ì table below) Ï ï in Ukrainian J j not in Serbian and Macedonian (see table below) J̌ ǰ in Serbian and Macedonian K k L l L̂ l̂ in Serbian and Macedonian M m N n N̂ n̂ in Serbian and Macedonian O o P p R r S s T t Ḱ ḱ in Macedonian Ć ć in Serbian U u Ŭ ŭ in Belarusian F f H h h for Serbian and Macedonian, ch else (see table below) C c see table below Č č see table below D̂ d̂ in Serbian and Macedonian Š š see table below not in Belarusian, Serbian and Macedonian, št for Bulgarian, šč else Ŝ ŝ (see table below) not in Serbian and Macedonian, archaic in Belarusian and Ukrainian, ʺ ă for Bulgarian, ʺ else (see table below) Y y Russian and Belarusian ʹ not in Serbian and Macedonian Ě ě not in Serbian and Macedonian, archaic else È è in Russian and Belarusian Û û not in Serbian and Macedonian (see table below) Â â not in Serbian and Macedonian (see table below)

140 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Транслитерацијата во словенските јазици (потреба и употреба)

’ in Belarusian and Ukrainian, archaic in Russian, ’ in Macedonian Ǎ ǎ archaic in Bulgarian (see table below) F̀ f̀ archaic in Russian archaic in Russian Ỳ ỳ

По сето ова можеме да заклучиме дека транслитерацијата, како јазична појава, е важна во лингвиситката, меѓу другото, и за- тоа што, преку неа, можат да се забележат разликите во видовите правописи. Имено, како пример, ќе ги земеме и транслитарициите на македонскиот и бугарскиот јазик. Ако се направи споредба меѓу нив, се забележува основната разлика меѓу видовите правопис: фонетскиот – што се употребува во македонскиот јазик и морофо- лошкиот – што се употребува во бугарскиот јазик. Во продолже- ние, даваме дел од втората глава од документот со кој се озаконува транслитарацијата на бугарските географски имиња на латиница (Наредба № 3 за транслитерация на българските географски име- на на латиница, НАРЕДБА № 3 ОТ 26 ОКТОМВРИ 2006 Г. ЗА ТРАНСЛИТЕРАЦИЯ НА БЪЛГАРСКИТЕ ГЕОГРАФСКИ ИМЕНА НА ЛАТИНИЦА, В сила от 21.11.2006 г. Издадена от Министер- ство на регионалното развитие и благоустройството, Обн. в ДВ, бр. 94 от 21 ноември 2006 г.), со што може да се види очигледната разлика меѓу двата правописи (македонскиот и бугарскиот), како на пример со гласот ц:

Глава втора. СИСТЕМА И ОСНОВНИ ПРАВИЛА ЗА ТРАНСЛИТЕРАЦИЯ НА БЪЛ- ГАРСКИТЕ ГЕОГРАФСКИ ИМЕНА НА ЛАТИНИЦА Чл. 4. Системата за транслитерацията на българските букви с латински букви е, както следва:

Българска азбука Латинизирана версия А, а A, a Б, б B, b В, в V, v Г, г G, g Д, д D, d Е, е E, e

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 141 Лидија ТАНТУРОВСКА Ж, ж ZH, zh З, з Z, z И, и I, i Й, й Y, y К, к K, k Л, л L, l М, м M, m Н, н N, n О, о O, o П, п P, p Р, р R, r С, с S, s Т, т T, t У, у U, u Ф, ф F, f Х, х H, KH; h, kh Ц, ц TZ, tz Ч, ч CH, ch Ш, ш SH, sh Щ, щ SHT, sht Ъ, ъ A, a Ь, ь Y, y Ю, ю Yu, yu Я, я Ya, ya ДЖ, дж DZH, dzh ЙО, йо YO, yo ЬО, ьо YO, yo

Во поново време16 се приклучува и црногорскиот јазик, кој, како и српскиот17, има две рамноправни писма, латиница и кирили- ца:

Abeceda

16 На 3 јуни 2006 година, црногорскиот парламент ја прогласил независноста на Црна Гора, со што и црногорскиот јазик стана официјален јазик, https:// mk.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%80%D0%BD%D0%B0_%D0%93%D0 %BE%D1%80%D0%B0, пристапено 1. 11. 2017 година 17 https://en.wikipedia.org/wiki/Romanization_of_Serbian, пристапено 1. 11. 2017 година; http://www.politika.rs/scc/clanak/394345/Sreto-Tanasic-novi-predsed- nik-Odbora-za-standardizaciju-srpskog-jezika, пристапено 1. 11. 2017 година.

142 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Транслитерацијата во словенските јазици (потреба и употреба) Latinica Aa Bb Cc Čč Ćć Dd Dž dž Đđ Ee Ff Gg Hh Ii Jj Kk Ll Lj lj Mm Nn Nj nj Oo Pp Rr Ss Šš Śś Tt Uu Vv Zz Žž Źź Ćirilica Аа Бб Вв Гг Дд Ђђ Ее Жж Зз З́з́ Ии Јј Кк Лл Љљ Мм Нн Њњ Оо Пп Рр Сс С́с́ Тт Ћћ Уу Фф Хх Цц Чч Џџ Шш Од Правописот на црногорскиот јазик (Pravopis crnogorskoga jezika, Podgorica, 2009: 8–9) може да се види дека кирилицата се со- стои од 32 монографи, а латиницата – од 29 монографи и 3 диграфи (за: џ, љ, њ). За да не се наруши гласовниот систем на црногорскиот јазик се воведуваат во стандардниот жј и шј. Според Правописот на македонскиот јазик, овие гласови се предаваат со диграфи на сметка на сите други специфични графеми од црногорскиот јазик, кои се предаваат со една графема.

Меѓутоа, кога станува збор за потребата од латинско писмо, на пример, за издавање патни исправи, се користи латинското писмо на црногорскиот јазик (Zakon o putnim ispravama, Član 15, Upotreba jezika i pisma: https://www.paragraf.me/propisi-crnegore/ zakon-o-putnim-ispravama.html) Како дигресија ќе споменеме дека и јазиците што имаат ла- тинични писма, во своите системи (одделно за секој јазик), имаат специфични графеми (за соодветните гласови), со кои се разлику- ваат од останатите латинични системи. За пример, ќе го земеме чешкиот јазик (https://en.wikipedia.org/wiki/Czech_orthography), во кој се употребуваат дијакритички знаци:

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 143 Лидија ТАНТУРОВСКА Alphabet[edit] The Czech alphabet consists of 42 letters. Czech alphabet Upper case A Á B C Č D Ď E É Ě F G H Ch I Í J K L M N Ň O Ó P Q R Ř S Š T Ť U Ú Ů V W X Y Ý Z Ž Lower case a á b c č d ď e é ě f g h ch i í j k l m n ň o ó p q r ř s š t ť u ú ů v w x y ý z ž

Letter Name A a á dlouhé á Á á á s čárkou B b bé C c cé Č č čé D d dé Ď ď ďé E e é dlouhé é É é é s čárkou Ě ě[a] ije, é s háčkem F f[b] ef G g[b] gé H h há CH ch chá I i í, měkké i dlouhé í, dlouhé měkké í Í í í s čárkou měkké í s čárkou J j jé K k ká L l el M m em N n en Ň ň eň O o ó dlouhé ó Ó ó[b] ó s čárkou P p pé Q q kvé R r er Ř ř eř S s es

144 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Транслитерацијата во словенските јазици (потреба и употреба)

Š š eš T t té Ť ť ťé U u ú Ú ú dlouhé ú, ú s čárkou Ů ů[a] ů s kroužkem V v vé W w dvojité vé X x iks Y y ypsilon, krátké tvrdé ý dlouhé ypsilon, dlouhé tvrdé ý Ý ý ypsilon s čárkou tvrdé ý s čárkou Z z zet Ž ž žet ^ Jump up to:a b The letters Ě and Ů never occur in the beginning of any word. Their capitalized forms are only used in all caps or small caps inscriptions, such as newspaper headlines. ^ Jump up to:a b c The letters F, G, and Ó, represent sounds, /f/, /ɡ/, and /oː/ which, when not allophones of /v/ and /k/ in the case of the first two, are used almost exclusively in words and names of foreign origin. They are now common enough in the Czech language, however, that few Czechs have problems pronouncing them. The letters Q, W and X are used exclusively in foreign words, and the former two are replaced with Kv and V once the word becomes „naturalized“; the digraphs dz and dž are also used mostly for foreign words and do not have a separate place in the alphabet. Да се вратиме на македонскиот јазик и на предавањето на македонското писмо со латиница за потребите на издавањето на биометриските документи. По досега кажаното ќе заклучиме дека Македонија постапува соодветно според законската регулатива, како во својот правен систем, така и на меѓународно ниво, а во согласност со барањата на меѓународните стандарди, воспоставе- ни од ICAO. Од друга страна, пак, Меѓународната организација за цивилно воздухопловство, која, во претходните документи го именуваше македонскиот јазик со соодветното име – македон- ски (Macedonian), во најновиот документ – https://www.icao.int/ publications/Documents/9303_p3_cons_en.pdf, од 2015 година го именува како: in the language spoken in the former Yugoslav Republic of Macedonia.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 145 Лидија ТАНТУРОВСКА

Во подновениот Правопис на македонскиот јазик што излезе во 2016 година (и второ издание во 2017), покрај претходното ре- шение/претходните решенија е додадено и понуденото решение од Советот (со измена само кај буквата џ, која се предава со dj):

I А, а − A, a Б, б − B, b В, в − V, v Г, г − G, g Д, д − D, d Ѓ, ѓ − Ġ, ǵ Е, е − E, e Ж, ж − Ž, ž З, з − Z, z Ѕ, ѕ − Dz, dz И, и − I, i Ј, ј − J, j К, к − K, k Л, л − L, l Љ, љ − Lj, lj и Ĺ, ĺ М, м − M, m Н, н − N, n Њ, њ − Nj, nj и Ń, ń О, о − O, o П, п − P, p Р, р − R, r С, с − S, s Т, т − T, t Ќ, ќ − Ќ,ḱ У, у − U, u Ф, ф − F, f Х, х − H, h Ц, ц − C, c Ч, ч − Č, č Џ, џ − Dž, dž Ш, ш − Š, š

II А, а − A, a Б, б − B, b В, в − V, v Г, г − G, g Д, д − D, d

146 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Транслитерацијата во словенските јазици (потреба и употреба) Ѓ, ѓ − Gj, gj Е, е − E, e Ж, ж − Zh, zh З, з − Z, z Ѕ, ѕ − Dz, dz И, и − I, i Ј, ј − J, j К, к − K, k Л, л − L, l Љ, љ − Lj, lj М, м − M, m Н, н − N, n Њ, њ − Nj, nj О, о − O, o П, п − P, p Р, р − R, r С, с − S, s Т, т − T, t Ќ, ќ − Kj, kj У, у − U, u Ф, ф − F, f Х, х − H, h Ц, ц − C, c Ч, ч − Ch, ch Џ, џ − Dj, dj Ш, ш − Sh, sh

Впрочем, во подновениот Правопис на македонскиот јазик (2016/2017) се додаде системот од латинични букви што веќе поч- на(л) да се употребува во 2008 година поради/заради работата на службите за издавање лични документи/патни исправи (лична кар- та, пасош, возачка дозвола и сл.). Со тоа само јазично се нормира „вториот“ начин на транслитерација, потребен за македонските граѓани.

Литература

– Корубин, Бл., Јазикот наш денешен, I, II, III, IV, 1969, 1976. – Правопис на македонскиот јазик, Скопје, 1946. – Правопис на македонскиот јазик, Скопје, 1950. – Правопис на македонскиот јазик, Скопје, 1969. – Правопис на македонскиот јазик, Скопје, 1977.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 147 Лидија ТАНТУРОВСКА

– Правопис на македонскиот јазик, Скопје, 1994. – Правописот на македонскиот јазик, Скопје, 1998. – Правописот на македонскиот јазик, Скопје, 2016/2017. – Устав на Република Македонија. – Wellisch, Hans Hanan, The Conversion of Scripts, its Nature, Hi- story and Utilization, Wiley, NewYork, 1977.

Интернет-страници:

– Закон за патни исправи: – https://ener.gov.mk/files/propisi_files/plan/18_%D0%97%D0% B0%D0%BA%D0%BE%D0%BD%20%D0%B7%D0%B0%20 %D0%BF%D0%B0%D1%82%D0%BD%D0%B8%D1%82% D0%B5%20%D0%B8%D1%81%D0%BF%D1%80%D0%B0 %D0%B2%D0%B8%20%D0%BD%D0%B0%20%D0%B4%D 1%80%D0%B6%D0%B0%D0%B2%D1%98%D0%B0%D0% BD%D0%B8%D1%82%D0%B5%20%D0%BD%D0%B0%20 %D0%A0%D0%9C-%D0%BD%D0%B5%D0%BE%D1%84.pdf – Jump up ^Machine Readable Travel Documents, Doc 9303, Part 1, Volume 1 (Sixth ed.). ICAO. 2006. Retrieved 2013-11-29. (20 јанураи 2014), пристапено на 1. 11. 2017 година. – https://en.wikipedia.org/wiki/Romanization_of_Serbian, пристапено 1. 11. 2017 година. – https://en.wikipedia.org/wiki/Czech_orthography, пристапено на 1. 11. 2017 година. – International Sivil Aviation Organization: http://www.icao.int/Secu- rity/mrtd/Pages/AboutUs.aspx, пристапено на 1. 4. 2017 г. – http://intranet.library.arizona.edu/users/brewerm/sil/lib/transhist. html – http://imj.ukim.edu.mk/index.php?option=com_conten- t&view=article&id=80%3A2009-08-18-10-40-32&catid=37%3A- 2009-08-18-08-31-53&Itemid=78, пристапено на 30.II 2017 год. – ISO 9: 1995 (https://en.wikipedia.org/wiki/Romanization_of_Mace- donian), пристапено на 1. 11. 2017 година. – http://www.politika.rs/scc/clanak/394345/Sreto-Tanasic-novi-pred- sednik-Odbora-za-standardizaciju-srpskog-jezika, пристапено 1. 11. 2017 година.

148 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Транслитерацијата во словенските јазици (потреба и употреба)

– https://transliteration.eki.ee/pdf/Macedonian_2.2.pdf, пристапено на 1. 11. 2017 година. – https://www.icao.int/publications/Documents/9303_p3_cons_ en.pdf, пристапено во 2015 година.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 149

UDK 811.163.4'26(497.16) Ornela BILBIJA (Beč) Univerzitet u Beču [email protected]

RIJEČ SA STRANE POVODOM 10-GODIŠNJICE STANDARDIZACIJE CRNOGORSKOGA JEZIKA

Autorica priloga daje kratak osvrt na jezičku situaciju u Crnoj Gori neposredno pred imenovanje crnogorskoga jezika kao službenog u Crnoj Gori te govori o rezultatima u montenegristici povodom deset godina od standardizacije. Ključne riječi: montenegristika, standardizacija, crnogorski jezik, savremeno stanje

Simpozijum Cetinjski filološki dani dobar je povod da se o de- setogodišnjici standardizacije crnogorskoga jezika kažu riječ-dvije o sociolingvističkoj opravdanosti njegova uvažavanja kao člana porodice slovenskih jezika. Prije no što kažemo nešto o tome, rekli bismo kako smo se za crnogorske teme zainteresovali prije svega zahvaljujući entuzijazmu poljskoga montenegriste Mječislava Đekonjskog te radu nekoliko poljskih montenegrista.1 Srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik bio je jezik službe- ne komunikacije na teritoriji nekadašnje Jugoslavije, a o tome čije je potrebe trebalo da zadovolji najbolje govori njegovo dogovorno ime koje nije obuhvatilo ni Crnogorce ni Bošnjake odnosno Muslimane. Nema sumnje da je takvo ime jezika s dvjema varijantama – istočnom i zapadnom, tj. ekavskom i ijekavskom – trebalo da jezički homoge- nizuje Srbe i Hrvate, a ostali su se u tome procesu podrazumijevali. Da je tako svjedoči napomena iz Pravopisa srpskohrvatskoga jezika2 da

1 Emil Tokaž, „Poljske veze Vojislava P. Nikčevića“, zbornik Cetinjski filološki dani I, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018, str. 67–72. 2 Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska – Matica hrvatska,

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 151 Ornela Bilbija se zajednički književni jezik razvijao oko dva kulturna centra – Beo- grada i Zagreba te da će Pravopis izraditi komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Iza takve jezičke norme stajala je ondašnja moćna jugoslovenska država koja je (i) preko jezika pokušavala unifikovati ili - ho mogenizovati heterogeni jugoslovenski prostor. Takav jezik nije mogao zadovoljiti ne samo potrebe onih čije ime nije bilo prisutno ni u nazivu jezika no čak ni samih Srba i Hrvata. Neće proći ni desetak godina od donošenja toga Pravopisa, a već će postati jasno da tako zacrtanu jezič- ku normu u životu može održavati ne dragovoljna upotreba od strane korisnika nego samo snaga ondašnjega državnog aparata. Raspadom toga aparata krajem 80-ih godina raspala se i potreba postojanja za- jedničkoga srpskohrvatskog jezika. Nastao na osnovu jezika književne tradicije, prije svega Srba i Hrvata, taj je jezik gotovo po automatizmu „proizveo“ dva: srpski i hrvatski.3 Srbi su nastojali, a dobrim dijelom nastoje i danas, kompletnu serbokroatistiku poistovjetiti sa serbistikom. Našavši se tada u dvočlanoj državnoj zajednici sa Srbijom, Crna Gora se podrazumijevala kao zemlja srpskoga jezika ijekavskoga izgovora, što je definisano i Ustavom iz 1992. godine. Taj je proces Crna Gora dočekala bez odgovarajućih ustanova koje bi pitanje jezika rješavale po mjeri svojih potreba, u skladu sa svojim uzusom i u skladu sa svojom književnojezičkom tradicijom. Tome je naruku išla i činjenica da je dobar dio crnogorskih jezikoslovaca djelovao u Beogradu i Novom Sadu. Zahvaljući prodornoj literaturi iz srpskih lingvističkih centara slavistič- ki je svijet uglavnom jezik Crne Gore sagledavao kao srpski. No ideja o crnogorskome jeziku već je od kraja 60-ih godina, predvođena grupom intelektualaca, bila počela uzimati maha.4 Ipak, iako Novi Sad – Zagreb, 1960, str. 7. 3 Ne mislimo naravno da je raspad srpskohrvatskoga jezika doveo do postojanja četiri nova štokavska jezika. Naprotiv. Srpskohrvatski jezik bio je samo sociolin- gvistička činjenica koja je nestala onoga trena kad su nestali društveno-istorijski uslovi za njegovo postojanje. Srpskohrvatski zapravo i jeste bio produkt pokušaja da se bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski na standardnojezičkoj ravni objedine. Njegovim nestankom opet su uspostavljeni jezici koji su se u taj standard bili slili. Međutim, opet su sociolingvistički razlozi uslovili brzinu njihova ponovnog uspostavljanja koje je prije svega zavisilo od jačine države i institucija koje su se tim jezicima bavile. 4 Viđeti: Adnan Čirgić, „Jezička politika u Crnoj Gori od Njegoša do naših dana“, Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Institut za crnogorski jezik i književnost – Matica crnogorska, Podgorica, 2011, str. 171–200.

152 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Riječ sa strane povodom 10-godišnjice standardizacije crnogorskoga jezika je počela uzimata maha ta ideja još uvijek nije mogla bitnije uticati na kreiranje jezičke politike u Crnoj Gori. Kako u studiji o jezičkoj politici u Crnoj Gori ističe Adnan Čirgić, „nije bilo društvenopolitičkih uslova u kojima bi se Crna Gora mogla izboriti za sopstvena jezička prava niti je bilo dovoljno filologa koji su imali kritički stav prema znanjima koja su stekli uglavnom u Beogradu. O tome naročito svjedoči spor koji je izbio početkom 80-ih godina XX vijeka, kad je trebalo sastaviti odrednicu o jeziku Crnogoraca za Enciklopediju Jugoslavije. Crnogorska redakci- ja Enciklopedije tada nije htjela usvojiti jedinicu koju je bio ponudio Mitar Pešikan, u kojoj je jezik u Crnoj Gori neadekvatno tretiran – sa stanovišta srpske unifikatorske jezičke škole kojoj je Pešikan pripadao, ali isto tako nije smjela usvojiti ni jedinicu koju je ponudio Vojislav P. Nikčević.5 Kao kompromis, poslije mnogo neuspjelih pokušaja, prihva- ćena je jedinica Dalibora Brozovića. To je možda i prvi put da se kakva oficijelna crnogorska ekipa naučnih i kulturnih radnika uspjela odupri- jeti organizovanome pokušaju srpske lingvistike da jezik u Crnoj Gori i nasljeđe nastalo na njemu pripiše srpskome nacionalnom korpusu.“6 Zahvaljujući generaciji crnogorskih intelektualaca koja je nastu- pila krajem 60-ih godina XX vijeka, u prvome redu Vojislavu P. Nikče- viću, o crnogorskome jeziku počelo se govoriti i u naučnim krugovima i na naučnim simpozijumima, i dalje ipak izvan zvaničnih ustanova i pod okriljem udruženja građana i nevladinih organizacija. Crnogorski je jezik kao neupitna realnost predstavljen na simpozijumima: Jezici kao kulturni identiteti (Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1998), Crno- gorski jezik u javnoj upotrebi (Crnogorski PEN centar, Cetinje, 2003), Štokavski književni jezici u porodici slovenskih standardnih jezika (Cr- nogorski PEN centar & DANU, Podgorica, 2004), Crnogorski jezik u novom Ustavu Crne Gore (Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje & Građanska partija Crne Gore, Cetinje – Podgorica, 2004), Vuk Karadžić i Crnogorci (Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005), Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika(Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005). Riječ je dakle o simpozijumima što su nastali prije održavanja referenduma na kojemu je obnovljena crnogorska

5 Viđeti o tome u: Vojislav P. Nikčević, „Naučni pogledi Dalibora Brozovića na crnogorski jezik“, Lingua Montenegrina, br. 2, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Cetinje, 2008, str. 3–23. 6 Adnan Čirgić, Isto, str. 182–183.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 153 Ornela Bilbija državna samostalnost.7 Poseban značaj ima činjenica da je još u vrijeme crnogorskoga državnog zajedništva sa Srbijom Vojislav P. Nikčević izradio dva glavna djela za promociju crnogorskoga jezika kao standardnog. Riječ je o Pravopisu8 i Gramatici9 crnogorskoga jezika. A neposredno po obnovi državnosti crnogorski je jezik prvi put u istoriji dobio ono što mu je bilo neophodno – polazište da bude prihvaćen kao zaseban jezik u porodici štokavskih jezika – ustavno je imenovan kao službeni jezik u Crnoj Gori. Već 2009. usvojen je i službeni Pravopis crnogorskoga jezika, dopunjen naredne godine10, kad je objavljena i Gramatika crnogorskoga jezika11. Viđeli smo, već prije obnove državnosti pripremljen je teren za standardizaciju, a odmah po obnovi stvorene su i ustanove koje će tu standardizaciju obaviti. Činjenica da ovaj simpozijum organizuje Fakultet za crnogorski jezik i književnost te Crnogorsko filološko društvo govori o tome da je pitanje crnogorskoga jezika institucionalizovano u Crnoj Gori te da montenegristiku kao nauku danas uvažava respektabilan broj crnogorskih i inostranih jezikoslovaca. Koliko se to može uočiti sa strane, podršku montenegristici u regionu pružaju ponajviše hrvatski12 i bosanski13 jezikoslovci, a od strane srpskih kolega podrška ne samo da izostaje već negacija održava kontinuitet.

7 Viđeti i Ljudmila Vasiljeva, „Utjecaj društveno-političkih činjenica na jezične promjene na južnoslavenskim prostorima (kraj XX – početak XXI st.)“, zbornik Cetinjski filološki dani ,I Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018, str. 37–65. i Robert Bonjkovski, „Crnogorski jezik pri kraju XX i na početku XXI vijeka“, Lingua Montenegrina, br. 20, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2017, str. 37–44. 8 Vojislav P. Nikčević, Pravopis crnogorskog jezika, Crnogorski PEN centar, Ceti- nje, 1997. 9 Vojislav P. Nikčević, Gramatika crnogorskog jezika, DANU, Podgorica, 2001. 10 Pravopis crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgo- rica, 2010. 11 Adnan Čirgić & Josip Silić & Ivo Pranjković, Gramatika crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgorica, 2010. 12 Adnan Čirgić, „Doprinos hrvatskih jezikoslovaca proučavanju crnogorskoga jezika“, zbornik Nove smjernice u odgoju i obrazovanju / Znanstveni prinosi Dra- gutina Rosandića, Sveučilište u Zadru, Odjel za nastavničke studije u Gospiću, Gospić, 2017, str. 155–166. 13 Hasnija Muratagić-Tuna, „Bosanskohercegovački lingvisti o crnogorskom jeziku i crnogorskim govorima“, zbornik Cetinjski filološki dani I, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018, str. 73–93.

154 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Riječ sa strane povodom 10-godišnjice standardizacije crnogorskoga jezika

Kao jedna od glavnih teza protiv crnogorskoga jezika kao zasebna u odnosu na srpski navodi se nepostojanje komunikacijskih prepre- ka. No komunikacijske prepreke ne postoje ni među ostalim štokav- skim jezicima. Kao druga glavna teza navode se kulturološki razlozi, tj. priznanje crnogorskoga jezika predstavlja se kao raskid Crne Gore sa srpskom tradicijom. Takav kolonijalni pogled na crnogorsku kulturu nije sposoban uočiti da se ona nije razvijala oko kakvih centara izvan današnjih državnih granica Crne Gore niti je imala za cilj da zadovolji potrebe izvan tih granica. Koliko literatura iz Crne Gore dopire do nas u inostrantvu, čini se da je dosadašnji rad u montenegristici pokazao da ne postoje nikakvi sociolingvistički razlozi koji bi išli u prilog jednome od štokavskih jezika a na štetu drugih. U okviru štokavskoga jezika kao sistema postoji onoliko standardnih jezika koliko postoji držav- nih zajednica kojima su ti standardni jezici potrebni. Odluka o njihovu imenovanju i njihovoj standardizaciji isključivo je na državama koje se njima koriste. Čini se da je knjiga Crnogorski jezik. Naučno-metodološ- ke osnove standardizacije crnogorskoga jezika Josipa Silića14 obavila ključnu ulogu u zaokruživanju potrebe priznanja crnogorskoga jezika kao standardnog. Uz to treba reći da je respektabilan broj izdanja iz oblasti montenegristike koja su štampana u posljednjih deset godina. Ipak, čini se da na promociji montenegristike u zemljama izvan regiona nije urađeno dovoljno. Naime, prevođenje određenih publikacija na engleski i na njemački jezik te organizovanje ljetnjih škola crnogorskoga jezika za mlade slaviste umnogome bi uticalo na širenje crnogorskih stavova o crnogorskome jeziku te obezbijedilo veću podršku među inostranim slavistima. Neka kraj moga izlaganja bude podsticaj za što sko- rije uspješno širenje misije u inostranstvu.

CITIRANA LITERATURA

– Bonjkovski, Robert, „Crnogorski jezik pri kraju XX i na početku XXI vijeka“, Lingua Montenegrina, br. 20, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2017. – Čirgić, Adnan & Silić, Josip & Pranjković, Ivo, Gramatika crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgorica, 2010.

14 Josip Silić, Crnogorski jezik. Naučno-metodološke osnove standardizacije crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, 2010.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 155 Ornela Bilbija

– Čirgić, Adnan, „Doprinos hrvatskih jezikoslovaca proučavanju crnogorskoga jezika“, zbornik Nove smjernice u odgoju i obrazovanju / Znanstveni prinosi Dragutina Rosandića, Sveučilište u Zadru, Odjel za nastavničke studije u Gospiću, Gospić, 2017. – Čirgić, Adnan, Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Institut za crnogorski jezik i književnost – Matica crnogorska, Podgorica, 2011. – Muratagić-Tuna, Hasnija, „Bosanskohercegovački lingvisti o crnogorskom jeziku i crnogorskim govorima“, zbornik Cetinjski filološki dani I, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018. – Nikčević, Vojislav P., „Naučni pogledi Dalibora Brozovića na crnogorski jezik“, Lingua Montenegrina, br. 2, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Cetinje, 2008. – Nikčević, Vojislav P., Gramatika crnogorskog jezika, DANU, Pod- gorica, 2001. – Nikčević, Vojislav P., Pravopis crnogorskog jezika, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1997. – Pravopis crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgorica, 2010. – Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska – Mati- ca hrvatska, Novi Sad – Zagreb, 1960. – Silić, Josip, Crnogorski jezik. Naučno-metodološke osnove standardizacije crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, 2010. – Tokaž, Emil, „Poljske veze Vojislava P. Nikčevića“, zbornik Cetinj- ski filološki dani ,I Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Ceti- nje, 2018. – Vasiljeva, Ljudmila, „Utjecaj društveno-političkih činjenica na je- zične promjene na južnoslavenskim prostorima (kraj XX – početak XXI st.)“, zbornik Cetinjski filološki dani I, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018.

156 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 811.163.4’373.2 UDK 811.163.4’25 Agata KAWECKA (Lodz) University of Lodz Faculty of Philology Department of Slavic Studies [email protected]

Rafał ZARĘBSKI (Lodz) University of Lodz Faculty of Philology Institute of Polish Philology and Speech Therapy

EDEN AND SHEOL IN THE SOUTH SLAVIC TRANSLATIONS OF THE BIBLE – A STUDY OF TRANSLATION ONOMASTICS

The subject of the article is the South Slavic equivalents of two biblical names – Eden and Sheol. The research material was extracted from chronologically and confessionally different translations into South Slavic languages, and then compared with their equivalents in selected translations into West and East Slavic languages. The philological-comparative method used in the study allowed, first of all, to determine several most important directions and tendencies that guided the authors of South Slavic translations, and secondly, to indicate a map of the most important different and common places in terms of the choice of the translation equivalent of names, which already in the original text and in the oldest translations into Greek and Latin functioned as polysemic and ambiguous in terms of onymic status (both as nomina propria and nomina appellativa). Despite obvious differences, the common places are part of the Slavic biblical-translational continuum. Keywords: onomastics, equivalent, translation, Bible, Slavic languages

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 157 Agata Kawecka & Rafał Zarębski

INTRODUCTION

Due to its theandric character, the Bible is an interesting research subject for various scholarly disciplines. This is one of the reasons why since time immemorial it has been the focus of attention of philologi- sts, who initially examined primarily the languages in which this holy book of Christians was written. Before long, researchers became intere- sted in the onymic aspect of the Bible, although initially, due to various problems related to the origin and structure of many names, the focus was primarily on etymological and morphological issues (see Klawek 1961: 403–416). As new translations into national languages began to emerge, linguists concentrated on various internal and external aspects, including problems related to adaptation and linguistic equivalence, translation strategies, dependence of translations on the source, impact of confessional factors on the linguistic and stylistic form of translations, as well as the attitude towards traditions and solutions adopted in earlier translations (see Bieńkowska 2002). With regard to proper names in the Bible, what the main issues raised concerned was how to convey genetically foreign names in translation. In the case of translations into European languages, including Slavic, the phenomenon is further complicated not only because of the genetic distance from Se- mito-Chamic languages or the diversity of the alphabets, but also because of the semantics and symbolism of the vast majority of biblical names (see Kamińska 1993; Komárek 2000; Zarębski 2006; Krašovec 2007; Dittmann 2009). Furthermore, many Biblical onyms have a much more complex function than simply identification: they characterize the signifi- ed object in spiritual and physical terms, herald the future and have a metaphorical and symbolic significance. Biblical names, therefore, not only mean, but also signify, have a lexical, expressive, symbolic or associative meaning. The semantics of lexemes motivating various biblical onyms influences the character of the named object, e.g.Abraham (Hebrew) ‘father of many nations’, Boanerges (Hebrew) ‘sons of thun- der’, Emmanuel (Hebrew) ‘God is with us’, Eve (Hebrew) ‘to live, the mother of the living; life-giving’, Tabita (Aramaic) ‘gazelle, roe deer’, or Thomas (Aramaic) ‘twin’. Moreover, the semantic charge inherent in many biblical names was the reason for the phenomenon of changing

158 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Eden and Sheol in the South Slavic translations of the Bible... the name, frequently observed in the Bible, e.g. Jacob> Israel, Noemi> Mara, Simon> Cephas [Peter]. This process was usually ideological (see Odelain & Seguineau 1978). For these reasons, a large proportion of biblical onyms appear to be quite a difficult challenge for translators. The form of a proper noun in a specific biblical translation results from internal and external factors that determine a given translation (Bieńkowska 2002: 86–94). In general, there are three ways of approaching nomina propria in translation. First, it may be done through translocation, when the name is transferred from the source text without any markers of assimilation. Full translocation can only be achieved when both the original and the translation language use an alphabet based on a similar source – in the case of biblical translations, full translocation is therefore possible, for example, between the Latin Vulgate (VG) and translations into We- stern European languages (e.g. French, Italian, Spanish, English, Ger- man) or some Slavic languages (e.g. Polish, Czech, Slovak, Slovenian). Translocation was a common method of conveying names in the oldest Slavic translations of the Bible, due to the linguistic difficulties that some names posed for translators. This process most frequently involved transferring a given foreign form of a dependent case from the basic text to the translated text without any formal changes, e.g. do Derben [to Derbe] (< Greek Δέρβην, Latin in Derben)1 (Act 14:20) (BL). Secondly, language adaptation was the most common solution for the use of proper names in translated texts. It can be done on the graphic and phonetic, morphological or syntactic level. In translations into Slavic languages, the assimilation of biblical names is usually done on many levels at the same time. The adaptation of the phonetics and spelling of names to the language systems is usually accompanied by inflective adaptation, since most of these languages are inflected. Finally, thirdly, the most com- plete stage of assimilation of a proper name in the target language is its translation. The symbolic and metaphorical charge of many biblical names and the essence of the semantics of appellatives that underlie them make them particularly predisposed to the process of translation (see Cieślikowa 1996; Ballard 2001; Zarębski 2020). At times, however, the name is translated unnecessarily or the used semantic equivalent does

1 After: NA. For abbreviations, see Sources and Bibliography and Abbreviations. Biblical abbreviations after the Latin text.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 159 Agata Kawecka & Rafał Zarębski not fully reflect the connotation of the original name. Let us refer to the examples. The Polish biblical translation area of the 20th century saw the emergence of translations of the names functioning in both the translational circulation and the extra-biblical sphere in the form once adapted or translocated, e.g. Piotr // Skałosz (cf. Greek Πέτρος, Latin Petrus), Dekapolis // Dziesięciogród (Greek Δεκάπολις, Latin Decapolis). The Greek etymology of the name Piotr refers to the steadfastness of the apostle; cf. Greek Πέτρος (Greek πέτρα ‘rock’, equivalent to Aramaic kêpâ, Greekonized as kefas), however, both older and newer translations opted not to translate the name, but only include an additional intra-text comment not imposed by the original text, cf. „Ty jesteś Piotr [czyli Skała], i na tej Skale zbuduję Kościół mój, a bramy piekielne go nie przemogą“ [„You are Peter (the Rock), and on this Rock I will build my Church, and the gates of hell will not prevail against it“] (Matthew 16:18). In the Polish onymic space, the name Piotr – borrowed during the influx of medieval Christian terminology in the 10th century – has always been a popular male name and there was no need to replace it with a naming neologism. Although the formation Skałosz is based on Old Polish abbreviated personal names, such as Miłosz, well-rooted in the anthroponymic tradition, to a certain extent, it undermines the Polish translational tradition. Similarly, it does not seem that the semantic loan of the Greek toponym Δεκάπολις, Latin Decapolis, is fully justified; this geographic name ‘dziesięć miast’, ‘dziesięciogrodzie’, refers to a region of ten Hellenistic cities located in Transjordan and inhabited by Helleni- zed non-Jewish people and the Jewish minority. Traditionally, this name was translated as Dekapol or Dekapolis (although in some Renaissan- ce translations this name was rendered as an appellative: w, z dziesiąci miast, w dziesiąci miastach [out of ten cities, in ten cities]). It does not seem that the translation was particularly relevant here, neither from the point of view of the target audience nor in the context of the interpreta- tion of the New Testament text. When pointing to the names that have not been translated most accurately, let us refer to the extra-biblical space. In the Serbian and Croatian translation of the novel by Henryk Sienkiewicz entitled Og- niem i Mieczem (With Fire and Sword), the toponyms Psiekiszki and Mysikiszki were replaced with the following names: Pasjidrobe and Mišidrobe. The literal translation of the names deprived the Serbo-Cro-

160 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Eden and Sheol in the South Slavic translations of the Bible... atian variants of the geographical characteristics and sociological functions hidden in the Lithuanian suffixiszki - (Cieślikowa 1996: 317–318). It turns out that translating onyms on the verge of related languages can be as difficult as handling onymic material originating in genetically and structurally distant languages, belonging to heterogeneous cultures (Odelain & Seguineau 1978).

OBJECTIVE AND METHOD

The aim of this paper is to analyze the philological equivalents of two Hebrew names – Eden and Sheol – in selected South Slavic translations of the Bible. These items have been made the object of the study not only because they are united in a sense by an antonymic relationship in the biblical and cultural space, but also because, as polysemic and carrying a significant symbolic and metaphorical burden and an incom- plete etymology, they already functioned in proprial and appellative uses in the original text. The ambiguity of their onomastic status was also impacted by the oldest Greek and Latin translations. The echoes of this rather complicated problem can be heard in old and modern translations of the Bible into national languages (see Kawecka & Zarębski 2016; Кавецка & Зарембски 2018). By equivalence we mean a phenomenon when two elements (source and translation) have the same value or are identical in terms of function and effects of cooperation. The relation of identity may occur between morphological, lexical, syntactic or semantic elements. As a result, the original text is transformed into a target text, and there is a link between these two that can be called an equivalence relationship2 (Osadnik 2010: 86). The analysis involved contrasting method based on the analysis of data from various Bible translations. The research procedure consisted first of all in searching, by means of concordance and search engi- nes, for the locations where the mentioned names occurred in BH, and then in comparing their equivalents in selected South Slavic translations: Bulgarian (BC, BS), Macedonian (MK), Serbian (BD) and Cro- atian (IŠ), and Slovenian (CHR, DAL, SSP3). The next stage was the

2 In the paper, we use these terms interchangeably: (semantic) equivalent, (translation) variant.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 161 Agata Kawecka & Rafał Zarębski extraction of equivalent names which were the subject of research in selected old (up to the 19th century) and more recent (created in modern times, mainly in the 20th century) translations of West (CT, BZ, BL, BRZ, BB, BW, GD, BT, OL, KR, VA, HG, EK, JR) and East Slavic (FS, BO, SR) translations. The oldest translations of the Bible into Greek (LXX) and Latin (VG) were also used for auxiliary purposes. Such an approach makes it possible to build not only a broader background for the source material, i.e. South Slavic equivalents, but will also help to determine certain directions and tendencies determining the choice of certain equivalents, and not others. It also makes it possible to examine to what extent South Slavic translations in the area of the subject matter in question are closer to those in North Slavic translations, what factors contributed to certain differences between translations, whether and to what extent South Slavic translations are somehow different in this regard and what dictates this difference, and, finally, is it possible to draw a map of common and different places within the scope of South Slavic translations – representing different, albeit closely related languages and religions – on the basis of a small fragment from the scope of biblical onomastic translations. The body of texts from which the Hebrew equivalents of Eden and Sheol names were derived consisted of translations differentiated based on the following criteria: 1) geographical-linguistic criterion: South Slavic translations and East and West Slavic translations; 2) chronolo- gical criterion: old translations (especially medieval and renaissance) and newer translations (created in the 20th century or later), 3) criterion of the base (source) of translation: translations based on original texts and/or Greek or Latin texts, 4) religious criterion: Orthodox, Catholic, Protestant translations, 5) criterion concerning the choice of translation method: literal, free, philological, ecumenical, dynamic translations, etc., 5) criteria concerning the choice of translation method: literal, free, philological, ecumenical, dynamic translations, etc. It should be noted at this point that the choice of texts from which equivalents have been extracted is arbitrary, but the rather extensive corpus of South-Slavic and other Slavic translations makes it possible to assume that the final conclusions will be as representative as possible. The choice of sources and presentation of the material has been restricted primarily by the allocated volume of this paper. Moreover, it

162 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Eden and Sheol in the South Slavic translations of the Bible... has been decided not to include a systematic discussion of all the collec- ted equivalents described, as it has already been presented elsewhere (see Kawecka & Zarębski 2016; Kавецка & Зарембски 2018).3 In the present study the focus has been shifted to the analysis and interpretati- on of South Slavic texts (including those not included in the two articles mentioned above: CHR, DAL, MK, SSP3, IŠ) and its distinctiveness or similarity to other Slavic translations.

MATERIAL ANALYSIS

The toponym Eden (Hebrew: gan be `ēden) first appears in the Bible in Gn 2:8. In LXX and VG gan is translated as paradisus (Latin) (cf. Persian pairi-deza: ‘closed place’), and `ēden as voluptas: (Latin) ‘delight’. As a result, an appellative term paradisus voluptatis (Latin) ‘paradise of pleasure’ was created.4 The word `ēdene, however, means ‘pleasure’ when it appears in the Bible in plural (Ps 35:9; Jer 51:34). The usage without an article and with the preposition be (Gn 2:8; 2:10; 2:15; 3:23; 4:16; Ez 28:13; 31:9; 31:16; 31:18; 3:35; Joel 2,3), as well as the context indicate that the unit ʼēdene should be treated as a proper noun; it appears as such in BH (see Genesis 202; SWB; LB). The biblical Sheol (Hebrew for She’ol) means: 1) the abyss, where the dead stay after death, the underground world under the great sea in which the earth floats, the cosmological opposite of heaven, 2) the place understood as a person (anthropomorphization), 3) the name of a deity or demon (see TDOT; Kosior 2010). In LXX and NT it is called Hades (Greek aides ‘invisible’), the land of the dead and the place of punishment - gehenna. The Latin equivalent of sheol in VG is the appellative infernus ‘hell’. The semantic equivalent of the Hebrew Sheol is also Abaddon (Hebrew) ‘perdition’, ‘annihilation’, ‘abyss’ (EKat; SWB; PSB). The term Sheol occurs 66 times in BH, but never with an article, so it can be concluded that it is always a proper noun. Its etymology is unclear because it most often derives from the Hebrew verb šā’al ‘ask’, ‘demand’, but it also points to other possibilities related to the

3 Cf. also for an extensive bibliography of the translations used for research and a detailed presentation of the material and its exact locations. 4 In VG, the name Eden appears only in Gn 4:16: ad orientalem plagam Eden (Latin).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 163 Agata Kawecka & Rafał Zarębski stems meaning: fossilize, become deserted, wilt, be low, lower, be qui- et, mute. The lexeme is also ambiguous grammatically, because in BH it has a masculine, feminine or undetermined genus. Importantly, the ambiguity of the name Sheol is present also in the Greek LXX, which translates it as ᾅδης (Greek) ‘Hades’ (in the sense of ‘master of the underground world’, ‘land of the dead’), and three times with the name θάνατος (Greek) (2 Sm 22:6; Prv 23:14; Is 28:15) (see Kosior 2010: 37, 45; TDOT). Both the lexical units described were appellativized as a result of their translation into common nouns already in LXX and VG. Observation of the material in South Slavic translations against the background of other Slavic translations allows us to point out several most important directions and regularities:

Significant degree of conformity with the original text

South Slavic translations using Hebrew and/or Greek texts, reach for nomen proprium following the source: Едем (Gn 2,10; 4,16) (BG, BC, BD, MK), Едем (Ez 28,13) (BG, BC, BD), Едем (Ez 31,18; 36,35) (BC), Eden (Gen 2,10; 4,16) (CHR, DAL, SSP3) or a structure com- posed of appellativum and a prepositional phrase with a proper noun: e.g. рай в Едем (Gn 2,8) (BG, BC), врт у Едему (Gn 2,8) (BD), од градината Едем (Gn 3,23) (MK), v'ta Vèrt Eden (Gn 2,15) (DAL), z vrta Edena (Gn 3,23) (CHR). Sometimes, departing slightly from the original, instead of a noun, they use an adjective derived from it, which becomes a part of a nominal group, e.g.: градината Едемска (Gn 2,15) (MK), Едемската градина (Gn 2,15; 3,23; 3,24) (BG), рай Едемски (BC), у врту едемском, из врта едемског, вртом едемским (BD), едемски (Ez 31,9; 31,16; Ioel 2,3) (BG, BC, BD), (Ez 31,18; 31,18; 36,35) (BG, BD), edenski vrt (Gn 2,15) (SSP3), vrt Edenski// edenski (Gn 2,15) (CHR, IŠ). As for the selection of sources, authors of some of the analyzed translations – which were created within the Slavia Orthodoxa area – generally abandoned references to the Latin VG, so only some South Slavic texts sporadically feature the noun paradise (IŠ), рај (MK). On the other hand, appellative equivalents are frequent in Polish and Czech translations from the Catholic background, e.g. ray roʃkoʃzy// myaʃto roʃkoʃzy (BZ, BW), raj rozkoši// miesto rozkoši (OL), raj rozko-

164 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Eden and Sheol in the South Slavic translations of the Bible...

še (VA), w roʃkoszach raiu (BL, BW), drzewa roʃkoszy (BL, BW), drzewa roʃkoszne (BL, BW), ogrod roʃkoszy (BL), ogrod roʃkoszny (BW), ray (BW), rozkoš (VA), as well as in the Church Slavic translation, e.g. в пищи раѧ, пища раѧ (BO), древеса пища (BO), градъ пищⸯныи (BO), раи пища (BO).

Avoiding experiments and bold solutions

As mentioned above, the name Eden was already polysemic in the BH text. Apart from the paradise garden, in several places (4 Rg 19:12; Is 37:12; Ez 27:23) it referred to a national-ethnic group (see Genesis 202). In this case too, South Slavic translations are based on the choice dictated by the source of the translation. Their authors prefer variants in the form of: 1) proper noun, e.g. Eden (Ez 27,23) (SSP3, DAL, IŠ), Еден (Ez 27,23) (MK, BG, BC, BD), 2) nominal group with a proper noun, e.g. sinove Edena (4 Rg 19:12; Is 37:12) (SSP3, CHR), синовете на Еден (4 Rg 19:12; Is 37:12) (MK, BG) or 3) a solution possibly the furthest from the source text, i.e. a with a genitive adjective derived from the local name, e.g. Еденовите синове (4 Rg 19:12; Is 37:12) (BC), синове Еденове (4 Rg 19:12; Is 37:12) (BD), inu Edenovi otroci (4 Rg 19:12; Is 37:12) (DAL). Each of these solutions appears in Slavic translations, e.g. Eden (KR, GD, HG, EK, JR), Edon (BT), Hiden (BB), syny Eden (BRZ, KR, GD, EK, HG), syny Edenowe (BB). However, South Slavic translations in terms of selection of equivalents are more conservative in comparison with other Slavic translations. This is also confirmed in principle by the lack of such original solutions applied in Czech and Polish translations as the use of ethnonyms in the noun form, e.g. Edenczycy (BRZ), Edanici (BT), Edenité (JR), or naming Semitisms, e.g. Bit Adin (HG). Actually, by way of exception, the form Edence appeared twice in the IŠ translation (4 Rg 19:12; Is 37:12). The Latin text uses similar solutions as BH. Here too, translations based on VG (4 Rg 19:12; Is 37:12: filios Eden; Ez 27:23: Eden) follow it faithfully, и сыновⸯ Едемли (FS), synowie, syny Eden (BL, BW, VA), Eden (BZ), Edenský (VA).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 165 Agata Kawecka & Rafał Zarębski

Departure from the form imposed by the original text and compli- ance with LXX and VG and other Slavic translations Although the lexeme Sheol functions in BH as nomen proprium, in LXX and VG it comes closer to the nomen appellativum. This dependency is in principle continued without exception by the South Slavic translations, where the common use of lexeme is usually evi- denced. There are nouns in this set, e.g. ад (BC, BS, MK), гроб (BC, BD, MK), grob (CHR, IŠ), преизподнята (BS), пакao (BD), пеко- лот (MK), pekel (CHR), pakàl (DAL), podzemlje (SSP3, IŠ), po jamach (CHR), v jamo (SSP3, CHR), u jamu (IŠ), pogublenje (DAL), бездната (MK), трухљењe (BD), nominal groups, e.g. власта на пеколот (MK), пеколни болести (MK), длабините на пеколот (MK), местото на разпаѓањето (MK), смртни болки (MK), пе- колни маки (MK), Адови болезни (BC), Болови гробни (BD), вериги адови (BS), болести паклене (BD), земята на забравянето (BC), најдоњи крај земље (BD), мястото на тлението (BS), местото на мълчанието (BC), адски мъки (BS), адoви утеснания (BC), јади паклени (BD), okovi pakla (IŠ), okovi smrti (IŠ), vrvi smrti (SSP3), smrtne vezi (CHR), vrvi podzemlja (SSP3), zanke smrti (SSP3), peklenske vezi (CHR), smrtne zanke (CHR), smrti vezi (CHR), ſmèrtni ſhtriki (DAL), paklenſke Savese (DAL), ſmèrtne vèrvy (DAL), spodnji svet (SSP3), podzemni svijet (IŠ), v spodnje kraje zemlje (CHR), kraljestvo mrtvih (SSP3), carstwo mrtvih (IŠ), svjet mrtvih (IŠ), smrtna država (CHR), peklenska globočina (CHR), v podzemeljskih jamach (SSP3), h'Paklenſkim vratam (DAL), oblast podzemlja (SSP3), oblast pekla (CHR), smrtni kraj (CHR), kraj mrtvih (CHR), v smrtne hrame (SSP3, CHR), ob žrelu podzemlja (SSP3), do žrela groba (CHR), v'kamro te ſmèrti (DAL), v globinah podzemlja (SSP3), v globočinah smrtnega kraja (CHR), v'Globokim Pakli (DAL), v'Plakal doli (DAL), iz glo- bine podzemlja (SSP3), v najglobočji pekel (CHR), is globokiga Pa- kla (DAL), v kraju pogube (CHR), iz oblasti podzemlja (SSP3), zoper oblast groba (CHR), peklenske stiske (CHR), smèrtni ſhtriki (DAL), paklenſke britkoſti (DAL) , as well as phrases, e.g.: онамо гдје се мучи (BD). A wide range of appellative equivalents in various forms (single nouns, nominal groups, phrases) can be found in both East Slavic translations e.g. i адъ (BO), преисподняя (SR), могилa (SR), погибель

166 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Eden and Sheol in the South Slavic translations of the Bible...

(BO), въ земли (BO), болѣзни адовы (BO), Болѣзни адовы (BO), цепи ада (SR), местo тления (SR), бѣды адовы (BO), муки адские (SR), въ глꙋбинꙋ земнꙋю (BO), дшꙋ҃ его избавиши ѿ злы смр҃ти (BO), and West Slavic translations, e.g. hrob (KR), peklo (KR), jáma (KR), propast (KR), grob (BL, BRZ, BB, GD), doł (BRZ, BB, BG), przepaść (BRZ, BG), otchłań (BB, BW), iama (BB), piekło (BZ, BL, BRZ, BG), przepaść ziemie (BRZ), głębia grobu (GD), najgłębsza otchłań (BW), boleści piekielne (BL), doł głęboki (BRZ, GD), piekło głębokie (BL), grob dolny (BB), brony piekielne (BL), bramy otchłani (BW), bolesti smrtelné (KR), bolesti hrobu (KR), ústa hrobové (KR), cesty pekelné (KR), doly na zem (KR), místo mlčení (KR). Another manifestation of avoiding the form imposed by the original text is the absence or only sporadic presence of the Hebrew name Sheol in the excerpted South Slavic translations. The analyzed translations use various equivalents dictated by LXX and VG, one-element, e.g. адови болезни, болови гробни, болести паклене, адски мъки, адoви утесна- ния, јади паклени, vrvi podzemlja (SSP3), smrti vezi (CHR), ſmèrtne vèrvy (DAL), spodnji svet (SSP3), kraljestvo mrtvih (SSP3), smrtni kraj (CHR), kraj mrtvih (CHR), but they never use the Semitic form. The šeol variant appeared only in a few locations in the CHR translation, almost exclusively in the comment on the form used in the main text, e.g. v grob (1 Rg 2:6; 2:9; Ez 31:15; Hab 2:5) (Hebrew šeol) (CHR), and quite sporadically in the main text (Job 2:7; 11:8; Is 38:18). The same is true of the other Slavic translations. The Hebrew Sheol appears only in some contemporary Czech and Polish translations (JR, BT).

Attempts to break the authority of the source text

As a polysemy, the name Eden in BH also indicates the ancient state Bet-Eden (Am 1:5) (LXX: Χαρραν, VG: domus Voluptatis), today identified withBit-Aidini , a village on the bank of the central Euphrates, which is known from Assyrian records (see KPM 190). In this case, South Slavic translations quite consistently employ a compromise solution, i.e. a combination of Hebrew and Latin forms (in the form of semantic calque of the Latin noun domus): дом Еденов (BG, BC, BD, MK). Two of the excerpted South Slavic translations use the Semitism Bet Eden (SSP3, IŠ). What is important, a similar approach was used

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 167 Agata Kawecka & Rafał Zarębski by authors of some old Polish and Czech translations based on original sources: dom Hedenowy (BB), dům Eden (KR), dom Heden (BG). Other Slavic translations based on original sources feature a form imposed by the original Bet-Eden (HG, JR, BT), Beteden (BRZ) or a solution taken from the Latin tradition, Dům rozkoše (EK, VA). Translations based on the Latin text of VG continue its solutions, abandoning the proprial character of the name: house roʃkoszy (BL, BW)

Choosing the equivalent as an expression of a translation community

As regards the selection of equivalents of the described names, South Slavic Bibles are to a large extent in line with the other Slavic translations, thus forming a Slavic translation community. This tendency is manifested by the presence of the noun гроб as an appellative counterpart of the Hebrew Sheol. The lexeme гроб dominates in the Serbian BD translation, competing there with the noun пакao. The nominal group најдоњи крај земље (Ez 31:18; Am 9:2) was used only twice in BD. The noun гроб// grob competes with others, such as ад (BC, BS, MK), преизподнята (BS), pekel (CHR), pakal (DAL), which are more frequent, but its very presence as a Slavic lexeme can be in- terpreted as an attempt to become part of the Slavic translation tradition and the process of its development. This is a sign of another tendency characteristic for South Slavic translations. The lexeme grób// hrob// гроб appears in various translations regardless of the source.

CONCLUSIONS

Approaches used when translating names in the oldest translations of the Bible (Greek and Latin) have always significantly affected names in individual national translations. The source of translation is one of the most important extra-linguistic factors determining the form of a given translation. If we add that this form is impacted by other non-linguistic factors, which were mentioned in the first sections of this paper, we will find that the onomastic problem within individual translations is indeed complex. This complexity is evident in reference to the extensive set of analyzed equivalents of Hebrew names. Excerp- ted equivalents have varied onymic status, the sources of which are to

168 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Eden and Sheol in the South Slavic translations of the Bible... be found both in the original text and in the oldest Greek-Latin translations; in this group there are typical proper nouns, typical common word and a number of terms of a transitional character. The conclusion that in the context of biblical onymy proprialization was gradual is fully justified (see Wolnicz-Pawłowska 2014: 203). Judging by the variety of proprial and appellative equivalents of a given name, which is the result of a number linguistic and extra-linguistic factors clashing and interacting, onomastics of biblical translations appears to be an interesting albeit challenging research problem. Against a broader background, based on the observation of the translation equivalents of the Hebrew names Eden and Sheol in the South Slavic translations of the Bible, some interesting conclusions can be drawn. The most important include: the desire of authors of texts in languages from the southern group to comply with the source text, certain conservatism (despite attempts to break the authority of the source text) as regards the choice of equivalents, lack of onymic experiments that would individualize a given translation (as is the case, for example, with Szymon Budny’s Renaissance Polish translation), as well as deep entrenchment in the translation, religious and linguistic tradition. Although these translations belong to two confessional circles and, consequently, are based on different source texts, in spite of their obvious differences, they also share many common attributes within the scope of described phenomena. The most important tendencies that the analysis of the material has revealed also lead to the conclusion that there are many similarities not only in the South Slavic translations, but also in the Slavic translations in general. It would not be an exaggera- tion to state that there is a Slavic biblical-translational continuum. At this point, we wish to emphasize that our observations were made only on a small fragment of the biblical translation onymy. The theses put forward by us – although supported by appropriate illustration and material – most likely require further verification based on a fuller range of Slavic translation equivalents relating to numerous other prototypical and less prototypical proper names that balance on the border of the nomina propria and nomina appellativa spheres. This research has vast prospects ahead.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 169 Agata Kawecka & Rafał Zarębski

Sources and Abbreviations

– BB: Biblia to jest Księgi starego i Nowego Przymierza. Księgi Nowe- go Przymierza Kto pospolicie Nowym Testamentem zową z wielką pracą y pilnym poprawieniem z Greckiego na Polski ięzyk przetłu- maczone [on-line]. [30. 7. 2019]. – BC 1871: Библия, сиреч Священото писание на вехтий и новий завет. Вярно и точно преведено от първообразното. Цариград [on-line]. [30. 7. 2019]. – BD: Biblija ili Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta [on-line]. [30. 7. 2019]. – BH: Biblia hebrajska [on-line]. [30. 7. 2019]. – BL 1561: Biblia to jest księgi Starego i Nowego zakonu na polski język z pilnością według łacińskiej Biblii, od Kościoła krześci- jańskiego powszechnie przyjętej, nowo wyłożona... Kraków (tzw. Biblia Leopolity) [on-line]. [30. 7. 2019]. – BO 1581: Библия сиречь книги Ветхого и Нового Завета на языке словенском. Острог [on-line]. [30. 7. 2019]. – BRZ: Biblia Swięta tho iest Księgi Starego y Nowego Zakonu, wlaśnie z żydowskiego, greckiego y łacińskiego, nowo na Polski ięzyk z pilnością y wiernie wyłożone. ... drukowano w Brześciu Litewskim z roskazania a nakładem...Mikolaia Radziwila ...Roku Pańskiego [1563] miesiąca Wrzesnia dnia czwartego (tzw. Biblia brzeska) [on- line]. [30. 7. 2019]. – BS: Библия, сиреч книгите на Свещеното писание на Вехтия и Новия Завет [on-line]. [30. 7. 2019]. – BT 1965, 1983: Pismo Święte Starego i Nowego Testamentu w pr- zekładzie z języków oryginalnych. Ed. 1. Poznań: Pallottinum, Ed. 4. Poznań: Pallottinum (tzw. Biblia Tysiąclecia) [on-line]. [30. 7. 2019].

170 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Eden and Sheol in the South Slavic translations of the Bible...

– BW: Biblia To Iest Księgi Starego Y Nowego Testamentu, Według Łacińskiego przekładu starego, w kościele powszechnym przyięte- go, na Polski ięzyk z pilnością przełozone [...] Przez [...] Iakuba Wuyka [...] [on-line]. [30. 7. 2019]. – BZ 1965–1971: Biblia Królowej Zofii (szaroszpatacka): wraz ze sta- roczeskim przekładem Biblii. Urbańczyk, S. & Kyas, V. (ed.). Wro- cław: Ossolineum i Polska Akademian Nauk. – CHR: Sveto pismo na internetu. Chráskov prevod, pravopisno preno- vljena izdaja [on-line]. [30. 7. 2019]. – CT 1965–1971: Biblia Krolowej Zofii (szaroszpatacka): wraz ze sta- roczeskim przekładem Biblii. Urbańczyk, S. & Kyas, V. (ed.). Wro- cław: Ossolineum i Polska Akademian Nauk. – DAL 1584: Sveto pismo na internetu. Dalmatinova Biblija [on-line]. [30. 7. 2019]. – EK 1987: Český ekumenický překlad: Písmo svaté Starého i Nového Zákona podle ekumenického vydání z r. 1985. Praha….. [on-line]. [30. 7. 2019]. – FS 1517–1519: Библия руска выложена доктором Франциском Скориною из славного града Полоцка, Богу ко чти и людем по- сполитым к доброму научению. Прага. – GD 1632: Biblia święta, to jest księgi Starego i Nowego Przymierza z żydowskiego i greckiego języka na polski pilnie i wiernie przetłu- maczone. Gdańsk (tzw. Biblia gdańska) [on-line]. [30. 7. 2019]. – HG 1955–1958: Písmo svaté Starého zákona. Kotalík, F. & Merell, J. (ed.). Praha: Česká katolická Charita v Ústředním církevním nak- ladatelství (Hegerův překlad). – IŠ 1942: Biblija online. Hrvatski prijevod [on-line]. [30. 7. 2019]. – JR 2005: Jeruzalemska Bible Pismo Svate Vydane Jeruzalemskou Biblickou Skolou. Praha [on-line]. [30. 7. 2019]. – KR: Bible svatá aneb všecka svatá písma Starého i Nového Záko- na podle posledního vydání kralického z roku 1613 (Bible kralická) [on-line]. [30. 7. 2019].

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 171 Agata Kawecka & Rafał Zarębski

– LXX 1971: Septuaginta. Rahlfs, A. (ed.). Stuttgart: Wurttembergis- che Bibelstalt [30. 7. 2019]. – MK: Библија на mакедонски јазик [on-line]. [30. 7. 2019]. – OL 1988: Staroceska Bible draždanska a olomoucka: kriticke vydani nejstaršho ceskeho prekladu bible ze 14. stoleti. 3, Genesis - Esdrá. Kyas, V. (ed.). Praha: Academia. – SR: Русский синодальный перевод [on-line]. [30. 7. 2019]. – SSP3: Slovenski standardni prevod [on-line]. [30. 7. 2019]. – VA: BJBLJ Cžeská | to gest | Swaté Pjsmo | Podlé Starožitného | a Obecného Latinského | od Wsseobecné Cýrkwe Swaté Ržjmské po- twrzeného a vžjwaného Přeľoženj [...]| W Starém Městě Pražském | w Kollegi Sw. Kljmenta Towaryšstwa P. Gežjsse | skrze Joachyma Jana Kamenického | Faktora | Léta M. DCC. XV. [= 2. díl] Proro- kowé A Knihy Machabeyský. Nákladem Dědictwj Swatého Wáclawa | [...]|| Léta 1712. [= 3. díl] Druhý djl Biblj totižto Nowý Zákon Podlé 110starého obecného Latinského textu, od samospasytedlné Ržjmské Katoljcké Cýrkwe schwáleného, a až posawad wtéž Cýrkwi vžjwaného [...]|| Léta Páně 1677 [...] [= 3. díl, NZ]. Zkoumané exempláře: VKOL III 32.052. Knihopis 1111.1, 1111.2, 1111.3 (Bi- ble svatováclavská). – VG: Biblia Sacra Vulgata [on-line]. [30. 7. 2019].

References and Abbreviations

– Ballard, M., Le nom propre en traduction, Ophrys, Paris, 2001. – Bieńkowska, D., Polski styl biblijny, Archidiecezjalne Wydawnict- wo Łódzkie, Łódź, 2002. – Cieślikowa, A., Jak „ocalić w tłumaczeniu“ nazwy własne?, in: Twardzikowa, J. – Filipowicz-Rudek (ed.) Między oryginałem a przekładem II. Przekład, jego tworzenie się i wpływ, Universitas, Kraków, 1996, p. 311–320.

172 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Eden and Sheol in the South Slavic translations of the Bible...

– Dittmann R., Místní jména v českých překladech Starého zákona, Refugium Velehrad-Roma, Olomouc, 2009. – EKat: Encyklopedia katolicka. Walkusz, J. (ed. vol. VI), Wilk, S. (ed. vol. XIV), Giglewicz, E. (ed. vol. XIX), vol. VI, XIV, XIX, Towarzystwo Naukowe Katolickiego Uniwersytetu Lubelskiego, Lublin, 1993, 2010, 2013. – Kamińska M., Onomastyka biblijna tekstów przekładowych jako problem badawczy, in: Biolik, M. (ed.) Onomastyka literacka, Wydawnictwo Wyższej Szkoły Pedagogicznej w Olsztynie, Olsztyn, 1993, p. 321–328. – Kawecka, A. & Zarębski, R., Linguistic Equivalence of the Hebrew term Eden in Slavic translations of the Bible. Studia Ceranea. Jour- nal of the Waldemar Ceran Research Centre for the History and Cul- ture of the Mediterranean and South-East Europe, vol. VI, 2016, p. 43–60. – Klawek, A., Onomastyka biblijna. Onomastica, vol. VII, 1961, p. 403–416. – Komárek, K., Osobní jména v českých biblích, Votobia, Olomouc, 2000. – Kosior, W., Topomorficzna i antropomorficzna metaforyka- Szeo lu w Biblii hebrajskiej, in: Pilarczyk, K. (ed.) Żydzi i judaizm we współczesnych badaniach polskich. vol. V, Antykwa, Kraków, 2010, p. 27–45. – Krašovec, J., Svetopisemska lastna imena. Fonetika, etimologija, prevajanje in transliteriranje. Biblical proper names. Phonetics, etymology, translation and transliteration, Znanstvenoraziskovalni center SAZU, Založba ZRC, Ljubljana, 2007. – KRodz: Księga Rodzaju. Wstęp – Przekład z oryginału. Komentarz, vol. I, p. 1, Łach, S. (ed.), Pallottinum, Poznań, 1962. – LB: Rienecker, F., Maier, G. Leksykon biblijny, Oficyna Wydawnicza Vocatio, Warszawa, 2001. – NT: New Testament – Odelain, O. & Séguineau, R., Dictionnaire des noms propres de la Bible, Éditions du Cerf, Paris, 1978. – Osadnik, W., Teoria wielosystemowa i rodzaje ekwiwalencji w pr- zekładzie, Śląsk, Katowice, 2010.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 173 Agata Kawecka & Rafał Zarębski

– PSB: Praktyczny słownik biblijny, Grabner-Haider, A. (ed.), Mi- eszkowski, T. & Pachciarek, P. (trans. and ed.), Instytut Wyfawniczy Pax, Warszawa, 1994. – ST: Old Testament – SWB: Słownik wiedzy biblijnej, Metzger, B. M. & Coogan, M. D. (ed.), Oficyna Wydawnicza Vocatio, Warszawa, 1997. – TDOT: Theological Dictionary of the Old Testament, Botterweck, G. J. & Ringgen, H. & Fabry, H.-J. (ed.), Stott, D.W. (trans.), vol. XIV, Wm. B. Eerdmans Publishing Co, Michigan/Cambridge, 1992–1993. – Wolnicz-Pawłowska, E., Nazwy własne w przekładzie. Zarys pro- blematyki. Poznańskie Spotkania Językoznawcze, vol. XXVII, 2014, p. 201–214. – Zarębski, R., Nazwy osobowe w polskich przekładach Nowego Te- stamentu, Archidiecezjalne Wydawnictwo Łódzkie, Łódź, 2006. – Zarębski, R., Nazwy geograficzne w polskich przekładach Nowego Testamentu z XVI i XVII wieku – analiza i słownik, Wydawnictwo Uniwersytetu Łódzkiego, Łódź, 2020. – КАВЕЦКА, A. & ЗАРЕМБСКИ, P., Езикови еквиваленти на староеврейската дума шеол в избрани славянски преводи на Библията. Palaeobulgarica/ Старобългаристика, vol. XLII, 2018, p. 1, p. 117–135.

174 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 811.222.1:811.163.4(497.6)

Đenita HAVERIĆ (Sarajevo) Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu [email protected]

Amela ŠEHOVIĆ (Sarajevo) Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu [email protected]

PERZIJSKI JEZIK U MREŽI VERBALNIH ASOCIJACIJA MEĐU GOVORNICIMA BOSANSKOG I CRNOGORSKOG JEZIKA

U radu se istražuju verbalne asocijacije na stimulus perzijski jezik među govornicima bosanskog i crnogorskog jezika iz studentske populacije. Cilj rada je utvrditi postoje li razlike u broju i vrsti asocijacija među govornicima navedenih jezika imajući u vidu različite društveno- političke okolnosti država u kojima se koriste u posljednje tri decenije nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Meto- da koja je korištena u istraživanju je već uobičajena metoda verbalnih asocijacija, a analiza anketnih listića rezultirala je zaključkom o različi- tom stepenu i vrsti asocijacija među studentima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a u Bosni i Hercegovini među studentima orijentalnih i drugih filoloških grupa. To je uvjetovano različitim mjestom perzijskog jezika, književnosti i kulture u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, ali i prirodom onoga što ispitanici studiraju. Ključne riječi: perzijski jezik, bosanski jezik, crnogorski jezik, verbalne asocijacije, stimulus, asocijat, omisija, idiosinkratičnost, lek- sička disperzija, semantička disperzija

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 175 Đenita Haverić & Amela Šehović

Uvod

Perzijska kultura i civilizacija na Balkanu, odnosno u Bosni i Hercegovini, i njeni utjecaji i odjeci uočljivi su vijekovima prije dolaska Osmanlija i islama, još od vremena naseljavanja Slavena na prostor Balkana. Prodor perzijske kulture i civilizacije na ovo područje nastav- ljen je širenjem manihejstva, da bi se utjecaji ove civilizacije sačuva- li u novomanihejskim učenjima bogumila, a kasnije, nakon dolaska Osmanlija i prihvatanja islama u ovim krajevima, bili obnovljeni i sa- čuvani kroz razne sufijske i derviške pokrete. „Pored duhovnih uticaja i tragova iranske tradicije, u Bosni se osjeća i susreće i uticaj materijalne iranske kulture. U mnogim građevinama osjećaju se iranski uticaji. U Bosni se nalaze brojni ostaci mitraističkih bogomolja, a posebno su poznati nadgrobni spomenici, stećci, neomanihejske sekte bogumila koji se nalaze po čitavoj Bosni i okolnim pokrajinama oko Bosne i Herce- govine.“ (Džaka 1991: 398–399). Što se tiče perzijskog jezika, on, kao i bosanski i crnogorski, pripada porodici indoevropskih jezika – perzijski pripada iranskoj, a bosanski i crnogorski slavenskoj grani jezika. Pored toga, oni su slični tipološki: pripadaju flektivnim jezicima, s tim što je perzijski flektivni analitički, a bosanski i crnogorski flektivni sintetički. Sličnost među ovim jezicima u odnosu na zajednički prajezik Indoevropljana prote- že se u najvećoj mjeri na leksički plan, i to primarno na izraze koji se odnose na porodicu, prirodu, floru, faunu, dijelove tijelova itd. (npr., brat/perz. barādar/ie. bhrater; mati/perz. mādar/ie. mater; drvo/perz. deraxt/ie. dereu(o) i dr.) (Haverić & Šehović 2017: 13). Leksika perzijskog porijekla1 u bosanskom jeziku, a tako je i u crnogorskom, zastupljena je u najmanjem obimu u poređenju sa osta- lom leksikom orijentalnog porijekla – iz arapskog i turskog jezika – što je sasvim opravdano i logično budući da između govornika perzijskog i bosanskog, odnosno crnogorskog jezika nije bilo direktnih kontakata

1 U Škaljićevu rječniku Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku zabilježena je ukupno 1.031 riječ perzijskog porijekla, od čega je 653 osnovnih riječi i 378 izvedenica (Akopdžanjan 2010: 180), dok je u Rječniku koji je nastao kao rezultat našeg istraživanja leksike perzijskog porijekla, a koji se nalazi u Prilogu knjige Riječi perzijskog porijekla u bosanskom jeziku (Haverić & Šehović 2017) utvrđen broj od 1.808 osnovnih riječi i izvedenica, od kojih 842 osnovne riječi.

176 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Perzijski jezik u mreži verbalnih asocijacija među... kao što je, npr., bilo između govornika turskog i ovih dvaju jezika. Ri- ječi perzijskog porijekla ušle su u bosanski i crnogorski jezik uglavnom posredstvom osmanskog turskog jezika, tokom vladavine Osmanskog Carstva u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, dakle, u vrijeme direktnih kontakata s turskim jezikom i kulturom. No, tradicija tumačenja čuve- nih perzijskih djela sufijske orijentacije i bogata književna baština autora na perzijskom jeziku tipična je gotovo isključivo za područje Bosne i Hercegovine.2 Naše istraživanje u ovom radu zasnovale smo na metodi verbalnih asocijacija. Verbalne asocijacije su „veze među rečima koje se ispoljavaju kao upotreba jedne reči koja ima za posledicu aktiviranje znanja o nekoj drugoj reči ili izrazu“ (Piper 2009: 85), a njihovi prvi istraživači su G. N. Kent i A. J. Rosanoff, koji su 1910. godine proveli anketiranje hiljadu ispitanika u Sjedinjenim Američkim Državama, i to testom slobodnih asocijacija. Pored njih, proučavanjem verbalnih asocijacija bavili su se i: D. Palermo, J. Jenkins, P. E. Johnson, J. Deese, W. J. Entwisle, Ph. Cramer, L. Szalay, J. N. Karaulov, N. V. Ufimceva, J. A. Sorokina, E. F. Tarasov i G. A. Čerkasov (prema: Dragićević 2007: 109). Na prostoru bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog jezika ovih istraživanja nije bilo puno, ali se posljednjih godina primjećuje porast interesa za ovu tematiku. Tako su čak sačinjeni i asocijativni rječnici srpskog jezika: Asocijativni rečnik srpskog jezika (2005) M. Stefanović, P. Pipera i R. Dragićević i Obratni asocijativni rečnik srpskog jezika (2011) R. Dragićević, P. Pipera i M. Stefanović.

2 Najpoznatiji pisci i pjesnici koji su pod utjecajem slavnih perzijskih klasika pisali na perzijskom jeziku su uglavnom s područja Bosne i Hercegovine. Najveći broj je rodom iz Mostara, poput Fevzija Mostarca, koji je napisao Bulbulistan, jedino prozno djelo na perzijskom jeziku, te pjesnika kao što su: Hasan Zijaji Mostarac, Derviš-paša Bajezidagić, Ahmed-paša Dervišpašić Sabuhi i Ahmed Mostari Rušdi Sahaf. Izvjestan broj pjesnika je porijeklom iz Sarajeva: Muhamed Karamusić Ni- hadi, Zekerija Abdulah Sukkeri, Tevekkuli Dede Sarajlija, Muhamed Sarajlija Ner- kesi i Mehmed Rešid Bošnjak. Osim pjesnika koji su porijeklom iz Mostara i Sa- rajeva, glavnih kulturnih i obrazovnih centara Bosne i Hercegovine, izvjestan broj pjesnika je porijeklom iz drugih gradova Bosne i Hercegovine kao npr.: Ahmed Talib Bošnjak, Hadži Mustafa Bošnjak Muhlisi, Ahmed Hatem Bjelopoljak, Ahmed Jusri, Ali Zeki Kimjager i drugi. Međutim, pored navedenih pisaca i pjesnika iz Bosne i Hercegovine, ovdje je važno spomenuti i prvog Južnog Slavena koji je pisao na perzijskom jeziku, a to je Mahmud-paša Anđelović Adni, koji je rođen oko 1420. godine u Kruševcu ili Novom Brdu u Srbiji (vidjeti: Haverić 2019: 4–11).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 177 Đenita Haverić & Amela Šehović

Općenito, ispitivanje verbalnih asocijacija, uz prateću analizu uočenih asocijativnih polja, može rasvijetliti određene vrijednosne stavove i sudove prema nekom jeziku i njegovim govornicima, u ovom slučaju, perzijskom. U skladu s tim, metodom verbalnih asocijacija, provele smo anketu na stimulus perzijski jezik među studentima Filo- zofskog fakulteta3 u Sarajevu koji su govornici bosanskog jezika i među studentima na Cetinju i u Nikšiću4 koji su govornici crnogorskog jezika kako bismo dobile rezultate koji se mogu primijeniti na bosanski i crnogorski jezik.

Verbalne asocijacije na stimulus perzijski jezik među govornicima bosanskog jezika iz studentske populacije

Govornici bosanskog jezika obuhvaćeni istraživanjem u ovoj anketi podijeljeni su, prema predmetu studiranja, u dvije grupe: neorijen- talna filološka i orijentalna filološka. Na taj način htjele smo utvrditi razliku između ispitanika koji studiraju maternji i strani jezik koji ne pripada orijentalnim (iz germanske i romanske jezičke porodice) i neki orijentalni jezik (arapski, perzijski, turski). Hipoteza je bila da će studenti iz druge grupe imati veći broj asocijacija na stimulus perzijski jezik u odnosu na studente iz prve grupe. Također, istraživanjem smo htjele utvrditi i u kojim će se segmentima eventualno razlikovati temat- ska struktura asocijacija. Hipoteza je bila da će asocijacije iz oblasti književnosti, jezika i umjetnosti biti brojnije i raznovrsnije. Provedena analiza među ispitanicima iz prve grupe dala je sljedeće rezultate: Leksička disperzija asocijativnog polja sintagme perzijski jezik obuhvata 58 različitih reakcija (od 110 mogućih) poredanih prema opa-

3 Anketu smo provele među studentima Odsjeka za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnosti naroda BiH, Odsjeka za germanistiku i Odsjeka za romanistiku (anketirano 110 studenata). S obzirom na to da se perzijski jezik i književnost izučava na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, provele smo anketu i među studentima Od- sjeka za orijentalnu filologiju (Katedra za arapski jezik i književnost, Katedra za perzijski jezik i književnost i Katedra za turski jezik i književnost) (anketirano 110 studenata) kako bismo posebno istražile verbalne asocijacije na stimulus perzijski jezik među ovim studentima. 4 Anketa je provedena među studentima na Fakultetu za crnogorski jezik i knji- ževnost na Cetinju, te na Filološkom fakultetu i Fakultetu političkih nauka UCG (anketirano 60 studenata).

178 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Perzijski jezik u mreži verbalnih asocijacija među... dajućoj učestalosti javljanja asocijativnih veza5: perzijski ćilim (24), Perzija (16), perzijski tepih (15), orijentalni jezik (12), Orijent (10), Istok (8), pustinja (8), orijentalizam (7), Iran (6), Omer Hajjam (6), Rumi (5), orijentalistika (4), Aladin (3), Bliski Istok (3), Perzijski zaljev (3), arapski jezik (2), čudan jezik (2), egzotičan (2), izumire (2), lijep jezik (2), nepoznat jezik (2), pijesak (2), stari jezik (2), strani jezik (2), sunce (2), Šeherzada (2), Zaratustra (2), crvena boja, Daleki Istok, deva, egzotični krajevi, indoevropski jezik, jedan od najstarijih jezika, jezik mudrosti, jezik poezije, jezik topline, jezik učenosti, komplikovanost, melodičnost jezika, milozvučje jezika, neobičan zvuk, nesa- vladivost, posuđenice, poznat u svijetu, progresivni govor, srednja Azi- ja, suha klima, sunčano vrijeme, Širazi, topla klima, tople boje, velika udaljenost, visoke temperature, zahtjevan jezik, zamršenost, zanimljiv, zlatna boja, žuta boja. Na temelju navedenog zaključujemo da leksička disperzija asocijata, imajući u vidu broj ispitanika, nije velika, a to opet upućuje na relativno visoku neinformiranost ispitanika o ovoj kulturi, koja se ponekad miješa sa arapskom. Jezgro polja verbalnih asocijacija u koje ulazi izraz perzijski jezik čini 27 asocijata, od kojih se 12 javlja samo dva puta. Ostali asocijati, zastupljeni samo jednim javljanjem, čine periferiju polja (31). Dakle, idiosinkratičnost odgovora, „pod kojom se podrazumeva broj odgovora sa frekvencijom 1, tj. broj pojedinačnih odgovora unutar jednog asocijativnog polja“ (Dragićević 2010: 46), je visoka. Frekvencijski vrh asocijativnog polja stimulusa sintagme perzijski jezik čini najfrekventniji asocijat, a to je u ovom slučaju sintagma perzijski ćilim (24), odnosno perzijski tepih (15), sa ukupno 39 potvrda, koje tretiramo kao cjelinu budući da su, lingvistički gledano, ćilim i tepih relativni sinonimi, a u svijesti ispitanika oni označavaju isti predmet, bez posebnih razlikovnih nijansi u značenju. Među verbalnim asocijacijama, najzastupljenije su one sa geografskim sadržajem: Perzija (16), Orijent (10), Istok (8), pustinja (8), Iran (6), Bliski Istok (3), Perzijski zaljev (3), pijesak (2), sunce (2), Daleki Istok, deva, egzotični krajevi, srednja Azija, sunčano vrijeme, topla, suha klima, velika udaljenost, visoke temperature, te asocijacije sa lingvističkim sadržajem, među kojima asocijacije na genetsko pori-

5 Tamo gdje je jednak broj pojavljivanja više asocijata, oni su poredani abecednim redoslijedom.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 179 Đenita Haverić & Amela Šehović jeklo: indoevropski jezik; na orijentalno porijeklo: orijentalni jezik (12) i leksiku takvog porijekla: orijentalizam (7); na njegovu vezu sa arapskim: arapski jezik (2), ali i na izučavanje perzijskog jezika kao stranog na Odsjeku za orijentalnu filologiju: orijentalistika (4), strani jezik (2), te na perzijski kao jezik iz kojeg smo primili određeni broj leksema: posuđenice. Izvjestan broj asocijacija na stimulus perzijski jezik ukazuje na vrijednosne stavove i sudove o ovom jeziku, među kojima se ističu reakcije usmjerene na privlačnost i ljepotu ovog jezika: lijep jezik (2), jezik poezije, jezik topline, melodičnost jezika, milozvučje jezika; na njegovu nesvakidašnjost: čudan jezik (2), egzotičan (2), neobičan zvuk ali i za- nimljivost: zanimljiv; te starinu: izumire (2), stari jezik (2), jedan od najstarijih jezika. Pozitivan odnos ispitanika jasan je i iz asocijacija koje ukazuju na pripisivanje visokog intelektualnog potencijala ovom jeziku: jezik mudrosti, jezik učenosti, te njegovu naprednost: progresivni govor. Sa druge strane, tri ispitanika ističu njegovu komplikovanost, nesavladi- vost i zamršenost, a jedan navodi da je to zahtjevan jezik; dva ispitanika navode da je iz njihove perspektive perzijski nepoznat jezik (2), ali se uočava činjenica da tako nije u globalnim okvirima: poznat u svijetu. Asocijacije sa onomastičkom leksikom uglavnom obuhvataju nazive zemalja: Perzija (16), Iran (6), imena pjesnika: Omer Hajjam (6), Rumi (5), Širazi, kao i imena književnih likova i filozofa: Aladin (3), Šeherzada (2), Zaratustra (2). Imajući u vidu ukupan broj asocijata (58), relativno je visoka za- stupljenost naziva za boje na stimulus perzijski jezik: crvena, tople boje, zlatna, žuta, što se može objasniti povezanošću u svijesti ispitanika od- lika tople klime s toplim bojama. Paradigmatske asocijacije koje čine sintagme sa jednim zajednič- kim dijelom dosta su česte: orijentalni jezik (12), čudan jezik (2), lijep jezik (2), nepoznat jezik (2), star jezik (2), strani jezik (2), indoevropski jezik, zahtjevan jezik, dok su sintagmatske asocijacije, kao, npr., egzoti- čan, zanimljiv, manje prisutne, vjerovatno iz razloga što je mjesto atri- buta u izrazu perzijski jezik već bilo popunjeno (up. Piper 2003: 148). Prisutne su i asocijacije koje obuhvataju asocijate iz istog tvorbe- nog gnijezda: Orijent, orijentalni (jezik), orijentalistika, orijentalizam; Perzija, perzijski (tepih/ćilim)/Perzijski (zaljev) itd. Samim tim, seman- tička disperzija asocijata je uža nego kada se u obzir uzmu svi asocijati.

180 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Perzijski jezik u mreži verbalnih asocijacija među...

Na kraju, od ukupno 110 ispitanika, 10 ispitanika nije uspostavi- lo nikakvu verbalnu asocijaciju sa izrazom perzijski jezik, a navedenu omisiju, odnosno prazna mjesta (v. Dragićević 2010: 46–47), na izraz stimulus potencijalno možemo tumačiti znatno većim utjecajem zapadne, i to uglavnom anglosaksonske, kulture na današnje mlade generacije, naročito među njihovim pripadnicima koji studiraju zapadnoevropske jezike. Kao što smo već navele, provedena je zasebna anketa na stimulus perzijski jezik i među studentima orijentalnih filoloških grupa (Odsjeka za orijentalnu filologiju), koji su prirodom svog studija nužno više informirani ne samo o perzijskom jeziku i književnosti nego i o iranskoj kulturi i civilizaciji općenito. Leksička disperzija asocijativnog polja sintagme perzijski jezik obuhvata 235 različitih reakcija (od 110 mogućih) poredanih prema opa- dajućoj učestalosti javljanja asocijativnih veza: Iran (60), Dželaluddin Rumi (35), poezija (25), Perzija (18), perzijski ćilim (18), Omer Hajjam (17), indoevropski jezik (13), perzijska genitivna veza (11), ćilim (10), islam (10), Mesnevija (10), Afganistan (9), Hafiz Širazi (9), perzijska mačka (9), književnost (8), Perzijsko carstvo (8), divanska poezija (7), kultura (7), Orijent (6), Sadi Širazi (6), umjetnost (6), Isfahan (5), kaligrafija (5), orijentalni jezik (5), osmanski jezik (5), sufizam (5), šiizam (5), arapsko pismo (4), divan (4), historija (4), Homeini (4), migranti (4), Rubaije Omera Hajjama (4), šiije (4), Širaz (4), Teheran (4), tepih (4), Feriduddin Attar (3), gazel (3), Irak (3), Istok (3), knjige (3), ljubav (3), Nevruz (3), običaji (3), perzijska književnost (3), Sadijev Đulistan (3), Šahnama (3), tradicija (3), dio orijentalne skupine jezika (2), 1001 noć (2), horosanski književni stil (2), Iranska revolucija (2), Kerbela (2), Khaled/Halid Hosseini (2), krasna država (2), lampa (2), lijepa književnost (2), mistika (2), mozaik (2), muslimani (2), narod (2), nikada nisam imala dodir sa perzijskim jezikom (2), orijentalna filologija (2), Perzijanci (2), perzijski tepih (2), poljoprivreda (2), princeza (2), rat (2), riječi koje su prešle iz perzijskog u turski jezik (2), rubaija (2), Salman al-Farisi (2), Srednji Istok (2), stara civilizacija (2), šarenilo (2), Šemsi Tebrizi (2), Tadžikistan (2), utjecaj na turski jezik (2), Uz- bekistan (2), vjera (2), abdest, Abu Hanif, Ahemenidi, Aladin, Aladi- nova lampa, arapska kultura, arebica, arhaično, astronomija, atomska bomba, Avesta, Azija, azijske zemlje, Bahrein, Beharistan, bespotrebno,

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 181 Đenita Haverić & Amela Šehović blagi ljudi, bogat utjecaj na našu kulturu, bogata civilizacija, bogata historija, bogata historija i jezik, bogato literarno stvaralaštvo, boje, burka, carstvo, civilizacija, crna boja, čaj, čini se komplikovan, Di- van, divna poezija, dosada, drevno, drugo pismo, duhovnost, durbin, Džami, džamija, estetika, farsi, Firdusi, Govor ptica, Hamnei, Husrev i Širin, ima sličnosti sa arapskim jezikom (pismo), ima više slova nego arapski, indoiranski jezici, Institut Ibn Sina, iranska kultura, iranska kultura i tradicija, iranski jezici, Iranski kulturni centar, islamska kultura i tradicija, islamska poezija, Islamska revolucija, islamsko zlatno doba, ispiti, izvanredna književnost, jako dobri filmovi, jedan od jezika uz koji se širila iranska tradicija na prostoru BiH, jedan od tri službena jezika na području Balkana u periodu Osmanskog carstva, jedan od tri velika orijentalna jezika koji se proučavaju na našem fakultetu, jedu prstima, jedu za sofrom, jezik Irana, jezik poezije kroz historiju, jezik s pismom sličnim arapskom, kebab, Kelila i Dimna, Khalil Džubran, komšija koji je radio na Perzijskom koledžu, koristi se u jednoj državi kao službeni jezik, Lejla i Medžnun, leteći tepih, lijepa riječ, lijepo, ro- mantično izražavanje, Lovac na zmajeve, ljubavne pjesme, mačka, mali broj studenata, manji broj ljudi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studira perzijski jezik nego arapski i turski jezik, mesnevija, Munir Dr- kić, muzika, nafta, naj, najkvalitetniji tepih, najljepša djela književno- sti, najutjecajnija književnost, nargila, ne jedu sa (sic!) kašikama, nepoznato, nenadmašna kultura, nešto bezveze, nezainteresovan, nikab, Nizami Gendževi, nuklearna bomba, orijentalna civilizacija, orijentalistika, orijentalna ljepota, orijentalni duh, orijentalni jezik književnosti i filozofije, orijentalni stil, pahlevi jezik, Pendnama, perzijska hrana, perzijska kaligrafija, perzijska kultura, perzijska nošnja, perzijski konj, perzijski odsjek, Perzijsko-bosanski koledž, pismo koje je različito od latiničnog i arapskog, pismo slično arapskom ali ima nekoliko izuzetaka, pjesništvo, Plava džamija, prelijepa i najbogatija kultura, prelijepe umjetnine, preteča starog osmanskog jezika, priča, puno šarenih boja, pustinja, različitost hrane, raznovrsna jela, Rešid Hafizović, rječnik, Rouhani, serija Jusuf a. s., Sindbad Moreplovac, slatkorječivost, slič- nost sa arapskim, specifično pismo, srednja Azija, stara kultura, stara i vrijedna književnost naroda stare Perzije, stari narod, stari vijek, strani jezik, sufije, šah, šol-e zerd, Tebriz, toplota, trbušni ples, treći jezik na Odsjeku orijentalne filologije, turcizmi, unikatno pismo koje odiše lje-

182 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Perzijski jezik u mreži verbalnih asocijacija među... potom, vatra, većinska muslimanska zemlja u kojoj se govori perzijski jezik, veličanstvena perzijska kultura, veliki pjesnici, zanimljiva i neo- bična arhitektura, zanimljiva kultura, zelena boja, zvučnost. Jezgro polja verbalnih asocijacija u koje ulazi izraz perzijski jezik čini 80 asocijata, od kojih se 31 javlja samo dva puta. Ostali asocijati, zastupljeni samo jednim javljanjem, čine periferiju polja (155), što podrazumijeva da je idiosinkratičnost odgovora izrazito visoka. Frekvencijski vrh asocijativnog polja stimulusa sintagme perzijski jezik čini najfrekventniji asocijat, a to je u ovom slučaju imenica Iran (60). Posmatrano po tematskim grupama, među verbalnim asocijacijama na stimulus perzijski jezik najzastupljenije su asocijacije sa geografskim i historijskim sadržajem: Iran (60), Perzija (18), Afganistan (9), Perzijsko carstvo (8), Orijent (6), Isfahan (5), Širaz (4), Teheran (4), Irak (3), Istok (3), Kerbela (2), Srednji Istok (2), Tadžikistan (2), Uzbekistan (2), Azija, azijske zemlje, Bahrein, pustinja, srednja Azija, Tebriz. Dosta visoko mjesto u sistemu verbalnih asocijacija na stimulus perzijski jezik imaju asocijacije sa onomastičkom leksikom. Ovdje se u prvom redu navode imena čuvenih pjesnika perzijske klasične knji- ževnosti: Dželaluddin Rumi (35), Omer Hajam (17), Hafiz Širazi (9), Sadi Širazi (6), Feriduddin Attar (3), Šemsi Tebrizi (2), Džami, Firdusi, Nizami Gendževi; savremeni književnici afganistanskog i arapskog porijekla, kao što su Khaled/Halid Hosseini (2) i Khalil Džubran, te imena književnih likova: Aladin, Sindbad Moreplovac. Također, u ovoj grupi se uočavaju i imena iranskih vjerskih vođa Homeinija (4) i Hamneija, iranskog predsjednika Rouhanija, te historijske ličnosti Abu Hanifa i dinastija Ahemenida. Osim gore navedenih imena perzijskih pjesnika, navode se i njihova poznata djela: Rumijeva Mesnevija (10), Rubai- je Omera Hajjama (4), Firdusijeva Šahnama (3), Sadijev Đulistan (3), Džamijev Beharistan, Govor ptica Feriduddina Attara, Divan Hafiza Širazija, zatim Nizamijeva djela Lejla i Medžnun i Husrev i Širin, te druga djela: Pendnama, Kelila i Dimna, 1001 noć (2) i sveta knjiga zoroastrovaca Avesta, kao i poznato djelo Lovac na zmajeve pisca Kha- leda Hosseina. Što se tiče ovih književnih asocijata, njihova raznovrsnost je očekivana s obzirom na to da su anketirani studenti Odsjeka za orijentalnu filologiju, koji, pored arapskog, perzijskog i turskog jezika,

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 183 Đenita Haverić & Amela Šehović izučavaju i njihove književnosti. No, upravo iz tog razloga pomalo čudi visoka idiosinkratičnost ovih odgovora – očekivalo bi se da za svaki od ovih asocijata bude veći broj pojavljivanja. Asocijacije sa lingvističkim sadržajem na stimulus perzijski jezik veoma su raznovrsne, a najzastupljenija je sintagma perzijska genitivna veza (11), koju su uglavnom navodili studenti koji studiraju turski jezik i književnost – naime, u turskom jeziku itekako je prisutan utjecaj perzijskog jezika, prvenstveno na leksičkom planu, a on se ogleda i u nekim gramatičkim konstrukcijama, među kojima se ističe perzijska genitivna veza. U ovom tematskom polju veoma su brojne asocijacije na genetsko porijeklo: indoevropski jezik (13), iranski jezici, indoiranski jezici; asocijacije na orijentalno porijeklo jezika: orijentalni jezik (5), dio orijentalne skupine jezika (2), orijentalni jezik književnosti i filozofije; asocijacije da je to jezik kojim se govori u Iranu: jezik Irana, farsi, pahlevi jezik, koristi se u jednoj državi kao službeni jezik, većin- ska muslimanska zemlja u kojoj se govori perzijski jezik; asocijacije na pismo: kaligrafija (5), drugo pismo, perzijska kaligrafija, specifič- no pismo, unikatno pismo koje odiše ljepotom, te na sličnost arapskom pismu: arapsko pismo (4), arebica, ima sličnosti sa arapskim jezikom (pismo), ima više slova nego arapski, jezik s pismom sličnim arapskom, pismo koje je različito od latiničnog i arapskog, pismo slično arapskom ali ima nekoliko izuzetaka, sličnost sa arapskim; asocijacije na osmanski/turski jezik i na utjecaj tog jezika na perzijski i obratno: osmanski jezik (5), riječi koje su prešle iz perzijskog u turski jezik (2), utjecaj na turski jezik (2), preteča starog osmanskog jezika, turcizmi; asocijacije na izučavanje perzijskog jezika na Odsjeku za orijentalnu filologiju: orijentalna filologija (2), jedan od tri velika orijentalna jezika koji se proučavaju na našem fakultetu, mali broj studenata, manji broj ljudi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studira perzijski jezik nego arapski i turski jezik, treći jezik na Odsjeku orijentalne filologije; asocijacije na ulogu i značaj ovog jezika na Balkanu i na prostoru BiH: jedan od jezika uz koji se širila iranska tradicija na prostoru BiH, jedan od tri službena jezika na području Balkana u periodu Osmanskog carstva, jezik poezije kroz historiju, ali i na činjenicu da je to strani jezik, što je posebna asocijacija. Izvjestan broj asocijacija na stimulus perzijski jezik ukazuje na vrijednosne stavove i sudove o ovom jeziku pa se tako uočavaju reakci-

184 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Perzijski jezik u mreži verbalnih asocijacija među... je usmjerene na privlačnost i ljepotu ovog jezika: estetika, lijepa riječ, lijepo, romantično izražavanje, slatkorječivost, zvučnost, te na njegovu starinu: arhaično, drevno. Samo jedan ispitanik perzijski jezik doživlja- va teškim: čini se komplikovan, dva ispitanika nepoznatim: nepoznato, nikada nisam imala dodir sa perzijskim jezikom, dok je jedan ispitanik nezainteresovan, a jedan čak ističe da je to nešto bespotrebno, bezveze i opisuje ga imenicom dosada.6 U svim ovim primjerima koji se, u najširem smislu, odnose na asocijativno polje jezik, vidljiva je visoka idiosinkratičnost odgovora. Asocijacije na književnost, poeziju i razne poetske forme: najzastupljenije su asocijacije na samu književnost: književnost (8), perzijska književnost (3), horosanski književni stil (2); zatim se uočava izvjestan broj asocijacija koje govore o ljepoti, bogatstvu i starini ove književno- sti, dakle, njima se iznose vrijednosni stavovi i sudovi, a to su: lijepa književnost (2), bogato literarno stvaralaštvo, izvanredna književnost, najljepša djela književnosti, najutjecajnija književnost, stara i vrijedna književnost naroda stare Perzije; zatim asocijacije na poeziju: poezija (25), divanska poezija (7), divna poezija, islamska poezija, ljubavne pjesme, pjesništvo, veliki pjesnici, te asocijacije na poetske forme: divan (4), gazel (3), rubaija (2), mesnevija, priča. Ostale verbalne asocijacije razvrstane su po sljedećim tematskim skupinama: Asocijacije na kulturu, civilizaciju, historiju, umjetnost: kultura (7), arapska kultura, bogat utjecaj na našu kulturu, iranska kultura, iranska kultura i civilizacija, islamska kultura i tradicija, najbogatija kultura, perzijska kultura, prelijepa i nenadmašna kultura, stara kultura, veličanstvena perzijska kultura, zanimljiva kultura; stara civilizacija (2), bogata civilizacija, civilizacija, orijentalna civilizacija; historija (4), bogata historija, bogata historija i jezik; umjetnost (6), jako dobri filmovi, muzika, prelijepe umjetnine, serija Jusuf a. s., zanimljiva i neo- bična arhitektura.

6 Ovdje je interesantno spomenuti da u anketi provedenoj na Odsjeku za orijen- talistiku Filološkog fakulteta u Beogradu, kada je u pitanju reakcija na stimulus perzijski jezik, drugo mjesto po frekventnosti pripada leksemama nepoznat (18) i nepoznato (12). Ove reakcije pripadaju najvećoj tematskoj grupi datog stimulusa, što svjedoči o tome koliko je na tim prostorima slabo poznavanje perzijskog jezika (Gligorijević 2018: 33).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 185 Đenita Haverić & Amela Šehović

Asocijacije koje ukazuju na predmete, životinje i pojmove koji su porijeklom iz Perzije, među kojima su najfrekventnije: perzijski ćilim (18), ćilim (10), odnosno tepih (4), perzijski tepih (2), najkvalitetniji tepih, ukupno 34 potvrde; perzijska mačka (9), durbin, nafta, naj, nargila, šah. Asocijacije na tradiciju i običaje: Ovdje su zastupljene raznovrsne verbalne asocijacije koje govore o tradiciji i običajima iranskih naroda, a uočljiv je izvjestan broj asocijacija koje se odnose na hranu, jela i piće: čaj, kebab, perzijska hrana, različitost hrane, raznovrsna jela, šol-e zerd, zatim asocijacije na način kako Iranci jedu: jedu prstima, jedu za sofrom, ne jedu sa (sic!) kašikama; te druge asocijacije koje se odnose na razne običaje i tradiciju: Nevruz (3), običaji (3), tradicija (3), perzijska nošnja, trbušni ples. Asocijacije na vjeru i religiju: islam (10), sufizam (5), šiizam (5), šiije (4), muslimani (2), Salman al-Farisi (2), vjera (2), abdest, burka, duhovnost, nikab, sufije; na periode u razvoju čovječanstva i islamske civilizacije: islamsko zlatno doba, stari vijek; na domete ljudskog duha i njegovih djelovanja: knjige (3), krasna država (2), poljoprivreda (2), astronomija, orijentalni duh, rječnik; a zastupljene su i asocijacije na apstraktne kategorije, kakve su: ljubav (3), narod (2), rat (2), blagi ljudi, orijentalna ljepota, toplota. Asocijacije na izvjesne objekte i institucije kao što su: Iranski kulturni centar, Institut Ibn Sina, Perzijsko-bosanski koledž, Plava dža- mija7, te čak asocijacije na osobu zaposlenu u takvoj instituciji: komšija koji je radio na Perzijskom koledžu, Munir Drkić8, Rešid Hafizović9. Asocijacije na boje: šarenilo (2), boje, crna boja, puno šarenih boja, zelena boja. Ovdje treba istaći i jednu veoma zanimljivu sociolingvističku pojavu – pod utjecajem političkih dešavanja, prvi put se u anketi pojavljuju asocijati migranti (4), atomska bomba, nuklearna bomba. S obzirom na učestalost izvještaja o migrantima i tenzijama između Irana i SAD-a, pomalo čudi da se ovi asocijati nisu pojavili u anketnim listićima i ostalih dviju grupa (jedne govornika bosanskog jezika i druge govornika crnogorskog jezika).

7 Džamija je u Istanbulu, nije jasna asocijativna veza sa stimulusom perzijski jezik. 8 Profesor perzijskog jezika na Katedri za perzijski jezik i književnost Odsjeka za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. 9 Akademik, profesor na Islamskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

186 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Perzijski jezik u mreži verbalnih asocijacija među...

Paradigmatske asocijacije koje čine sintagme sa jednim zajednič- kim dijelom dosta su česte: indoevropski jezik (13), orijentalni jezik (5), osmanski jezik (5), indoiranski jezici, iranski jezici; perzijska književ- nost (3), lijepa književnost (2), izvanredna književnost, najutjecajnija književnost; divanska poezija (7), divna poezija, islamska poezija; arapsko pismo (4), drugo pismo, specifično pismo; arapska kultura, iranska kultura, najbogatija kultura, perzijska kultura, prelijepa i nenadmašna kultura, stara kultura, veličanstvena perzijska kultura, zanimljiva kultura; stara civilizacija (2), bogata civilizacija, orijentalna civilizacija. Sintagmatskih asocijacija uopće nema, vjerovatno iz već navedenog razloga (v. taj dio ovoga rada). Prisutne su i asocijacije koje obuhvataju asocijate iz istog tvorbe- nog gnijezda: divan, divanski; kultura, kulturni (centar); islam, islamska (kultura, poezija, tradicija); Orijent, orijentalistika, orijentalni/a (duh, jezik, stil, civilizacija, filologija, ljepota); Perzija, Perzijanci, perzijski/a (tepih, ćilim, hrana, kaligrafija, kultura, mačka, nošnja)/ Perzijsko (carstvo) itd. Samim tim, semantička disperzija asocijata je uža nego kada se u obzir uzmu svi asocijati. Ako povučemo paralelu između ovih dviju anketa provedenih među studentima Filozofskog fakulteta, uočavamo da su verbalne asocijacije na stimulus perzijski jezik znatno brojnije i tematski raznovrsnije među studentima Odsjeka za orijentalnu filologiju nego među studentima neorijentalnih filoloških grupa. Na osnovu nekih reakcija ispitanika vidi se njihova dobra upućenost u realije perzijskog jezika. Također, uočavamo pozitivne stavove i sudove o perzijskom jeziku i književnosti, koji se manifestiraju kao uočavanje privlačnosti i ljepote ovog jezika10: estetika, lijepa riječ, lijepo, romantično izražavanje, slatkorječivost, zvučnost. Dakle, perzijski se doživljava kao melodičan i privlačan jezik, što su nelingvističke percepcije, ali se kroz njih „prenose i učvršćuju široko rasprostranjeni stereotipi o korisnicima tih jezika“ (Gligorijević 2018: 37). Sa druge strane, studenti neorijentalnih filoloških grupa imaju relativno brojne asocijacije koje se odnose na lingvističke i književne pojmove, što ne čudi imajući u vidu odabir jezika i književnosti za glavni predmet studija. Ostale asocijacije uglavnom su iz domena opće kulture i odnose se na geografske pojmove i pojmove tipične za ovu kulturu, ali njihova struktura nije pretjerano 10 To je nesumnjivo bio razlog za odabir upravo ovog jezika kao predmeta studija.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 187 Đenita Haverić & Amela Šehović razuđena. Načelno, studenti orijentalnih filoloških grupa nesumnjivo su bolje upućeni u sve što je vezano za perzijski jezik, dok studenti drugih filoloških grupa nisu pretjerano informirani u pogledu brojnih sadržaja iz ovog područja. Možemo zaključiti da se na prostoru Bosne i Her- cegovine perzijski jezik i književnost uvažava kao činjenica, sa ipak evidentnim razlikama u stepenu njihova poznavanja među studentima orijentalnih i drugih filoloških grupa.

Verbalne asocijacije na stimulus perzijski jezik među govornicima crnogorskog jezika iz studentske populacije

Nakon što smo provele anketu među studentima govornicima bosanskog jezika u Sarajevu, odlučile smo da je provedemo i među studentima govornicima crnogorskog jezika na Cetinju i u Nikšiću kako bismo utvrdile mjesto i značaj koji se pridaju perzijskom jeziku u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Za razliku od Bosne i Hercegovine, u Crnoj Gori ne postoji studij perzijskog jezika, a, pored toga, nije postojala ni bogata baština autora na perzijskom jeziku te tradicija tumačenja ču- venih perzijskih djela sufijske orijentacije. Međutim, bliska državno- politička prošlost dviju zemalja i njihovih naroda kroz dug historijski period doprinosila je uspostavljanju isto tako bliske duhovne i kulturne klime, ne samo na području crnogorskog Sandžaka nego i u ostalim dijelovima Crne Gore. U skladu s tim, bilo je teško postaviti naučno opravdanu hipotezu u pogledu mogućih verbalnih asocijacija i njihove brojnosti. Međutim, imajući u vidu gore navedene razlikovne faktore, moglo se očekivati da će broj i raznovrsnost verbalnih asocijacija biti manji nego među ispitanicima u Sarajevu. Leksička disperzija asocijativnog polja sintagme perzijski jezik obuhvata 121 različitu reakciju (od 74 moguće) poredane prema opa- dajućoj učestalosti javljanja asocijativnih veza: Iran (20), Afganistan/ Avganistan (13), Perzija (9), mačka (7), indoevropski jezik (6), farsi (6), Perzijsko carstvo (5), porodica indoevropskih jezika (5), službe- ni jezik Irana (5), jezik kojim se govori/lo u Perziji (4), persofon (4), perzijski tepih (4), Tadžikistan (4), tepih (4), Haled Hoseini (3), jedan od najznačajnijih iranskih jezika (3), Orijent (3), perzijska mačka (3), perzijsko pismo (3), perzijski jezik ima 32 slova (3), Rumi (3), stari jezik – izumrli (3), arapsko pismo (2), Bahrein (2), car Darije (2), drev-

188 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Perzijski jezik u mreži verbalnih asocijacija među... na civilizacija (2), Hiljadu sjajnih sunaca (2), iranski jezik (2), istočne despotije (2), Istok (2), kaftani (2), koristi se kao službeni jezik u Iranu i Afganistanu (2), Lovac na zmajeve (2), perzijsko društvo (2), pijesak (2), pisanje zdesna nalijevo (2), Sadek Hedajat (2), simboli (2), stara kultura (2), težak jezik (2), Zaliv (2), Zaratuštra (2), A planine odje- knuše, Aladinova lampa, Arabljani, Arapske (sic!) zemlje, arhaičnost, azijski, Bliski Istok, bogat leksikografski rad, na šta ukazuje bogata lin- gvistička tradicija, Daleki Istok, Darije I Veliki, dio bosanske kulturne baštine, drevni jezik, države čije je stanovništvo pretežno muslimanske vjeroispovijesti, egzotični prostori, egzotičnost, egzotika, film Princ od Perzije, Firdusi, govori ga preko milion ljudi, grčko-perzijski rat, Hafiz, 1001 noć, Ibn Sina, ima tri glavna perioda u razvoju, Irak, iskonska kultura, islam, islamski narodi, istorija Irana11, jedan od najstarijih jezika na svijetu, jedan od najznačajnijih jezika, jermensko pismo, jezik drevne civilizacije, jezik Istoka, jezik koji je uticao na razvoj brojnih jezika (turskog preko kojeg ima uticaj i na naš jezik), jezik kojim se služe narodi u Iranu, Uzbekistanu i Tadžikistanu, jezik stare perzijske civilizacije, koristi se kao službeni jezik u Iranu i Bahreinu, Kserks, kultura, latinica, ljudski jezik, nerazumljivost, neshvaćen narod, nije baš zanimljiv jezik, orijentalizmi, orijentalna kultura, osjeća se sva ljepota orijentalističkih izraza, pahlevi, perzijski ćilim, perzijska umjetnost, piktografija, pisani spomenici koji datiraju iz vremena prije nove ere, piše se perzijskim pismom koje je modifikovana varijanta arapskog pisma, potpuno nepoznat, prebrzo izgovaraju riječi, princ, pripada grupi iranskih jezika, prisutan na području Balkana u Bosni, prisutan na prostorima nekadašnje Jugoslavije, pogotovo u BiH, prorok Zaratuštra, pustinja, riječi: bostan, burek, čaršija, dugme, duvan, serija Vikinzi, sličan turskom jeziku, mada ne znam da li je to tačno, specifično pismo, Srednji Istok, stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti, stara civilizacija, 100 miliona ljudi govori perzijskim jezikom, Šahnama, teško (pismo) za savladavanje, 32 znaka, turcizmi, u p. j.12 gramatika slična mnogim jezicima, Uzbekistan, veliki broj arapskih riječi, vladar Kir, zapadno-iranski (sic!) jezik, znatan utjecaj na susjedne jezike.

11 Ovo su asocijati govornika crnogorskog jezika i navode se u skladu s njegovom normom. 12 Skraćenica za perzijski jezik.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 189 Đenita Haverić & Amela Šehović

Leksička disperzija asocijata, imajući u vidu broj ispitanika, veća je nego što smo očekivali za govornike crnogorskog jezika, a naročito ako se njihovi rezultati uporede sa rezultatima među studentima neorijentalnih filoloških grupa u Bosni i Hercegovini. Jezgro polja verbalnih asocijacija u koje ulazi izraz perzijski jezik čine 42 asocijata, od kojih se 20 asocijata javljaju samo dva puta. Ostali asocijati, zastupljeni samo jednim javljanjem, čine periferiju polja (79), što podrazumijeva da je idiosinkratičnost odgovora visoka. Frekvencijski vrh asocijativnog polja stimulusa sintagme perzijski jezik čini najfrekventniji asocijat, a to je u ovom slučaju imenica Iran (20), što se poklapa sa rezultatima ankete među studentima orijentalnih filoloških grupa u Bosni i Hercegovini. Posmatrano po tematskim grupama, među verbalnim asocijacijama najzastupljenije su asocijacije sa geografskim i historijskim sa- držajem: Iran (20), Afganistan/Avganistan (13), Perzija (9), Perzijsko carstvo (5), Tadžikistan (4), Orijent (3), Bahrein (2), istočne despotije (2), Istok (2), pijesak (2), Zaliv (2), Arabljani, Arapske (sic!) zemlje, azijski, Bliski Istok, Daleki Istok, države čije je stanovništvo pretežno muslimanske vjeroispovijesti, egzotični prostori, Irak, princ, pustinja, Srednji Istok, stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti, Uzbekistan. Dosta visoko mjesto u sistemu verbalnih komunikacija na stimulus perzijski jezik imaju asocijacije sa onomastičkom leksikom. Ovdje se u prvom redu navode čuveni pjesnici klasične perzijske književnosti, naučnici i filozofi:Rumi (3), Firdusi, Hafiz, Ibn Sina; te savremeni knji- ževnici afganistanskog i perzijskog porijekla, kao što su Haled Hoseini (3) i Sadek Hedajat (2). Osim imena književnika, navode se i imena iranskih vladara iz prošlosti: car Darije (2), Darije I Veliki, Kserks, vladar Kir, te ime osnivača zoroastrizma Zaratuštra (2), prorok Zaratu- štra. Ovdje se navode i djela pisaca i pjesnika, u prvom redu savremena djela: Hiljadu sjajnih sunaca (2), Lovac na zmajeve (2) i A planine odjeknuše Haleda Hoseinija, te djela 1001 noć i Šahnama. Primjećujemo da je ovdje prisutna samo jedna asocijacija na perzijska klasična djela, a to je Šahnama, za razliku od studenata Odsjeka za orijentalnu filologiju, gdje je očekivano prisutan veliki broj asocijacija na perzijska klasična djela. Sa druge strane, ovdje su više zastupljene asocijacije na djela popularnog savremenog pisca Haleda Hoseina, koji je afganistanskog porijekla. No, studenti neorijentalnih filoloških

190 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Perzijski jezik u mreži verbalnih asocijacija među... grupa iz Sarajeva nisu naveli nijedno književno djelo – ni klasično ni savremeno – što začuđuje imajući u vidu veliku popularnost, npr., djela Haleda Hoseinija među čitaocima svih generacija u Bosni i Hercegovi- ni i posebno činjenicu da je riječ o studentima filoloških smjerova. Asocijacije sa lingvističkim sadržajem su veoma raznovrsne, a najzastupljenija je asocijacija farsi (6), zatim su veoma brojne asocijacije na genetsko porijeko: indoevropski jezik (6), porodica indoevropskih jezika (5), jedan od najznačajnijih iranskih jezika (3), iranski jezik (2), pripada grupi iranskih jezika, zapadno-iranski jezik (sic!), asocijacije da je to jezik kojim se govori u Iranu i drugim zemljama: službeni jezik Irana (5), persofon (4), jezik kojim se govori/lo u Perziji (4), koristi se kao službeni jezik u Iranu i Afganistanu (2), jezik Istoka, jezik kojim se služe narodi u Iranu, Uzbekistanu i Tadžikistanu, koristi se kao službeni jezik u Iranu i Bahreinu, pahlevi, te asocijacije na broj ljudi koji govore ovim jezikom: govori ga preko milion ljudi, 100 miliona ljudi govori perzijskim jezikom; asocijacije na pismo: perzijski jezik ima 32 slova (3), perzijsko pismo (3), pisanje zdesna nalijevo (2), jermensko pismo, latinica, specifično pismo, teško za savladavanje, 32 znaka, te asocijacije na arapsko pismo i jezik: arapsko pismo (2), piše se perzijskim pismom koje je modifikovana varijanta arapskog pisma, veliki broj arapskih riječi; asocijacije na osmanski/turski jezik i na utjecaj tog jezika na perzijski i obratno: jezik koji je uticao na razvoj brojnih jezika (turskog preko kojeg ima uticaj i na naš jezik), orijentalizmi, riječi: bostan, burek, čaršija, dugme, duvan, sličan turskom jeziku, mada ne znam da li je to tačno, turcizmi; asocijacije na ulogu i značaj ovog jezika na Balkanu i na prostoru BiH: dio bosanske kulturne baštine, prisutan na području Balkana u Bosni, prisutan na prostorima nekadašnje Jugoslavije, pogotovo u BiH, znatan utjecaj na susjedne jezike. Uočavaju se još neke lingvističke asocijacije: simboli (2), ima tri glavna perioda u razvoju, ljudski jezik, piktografija, u p. j. gramatika slična mnogim jezicima, a također veliki broj asocijacija upućuje na njegovu starinu: stari jezik – izumrli (3), arhaičnost, drevni jezik, jedan od najstarijih jezika na svijetu, jezik drevne civilizacije, jezik stare perzijske civilizacije. Izvje- stan broj asocijacija na stimulus perzijski jezik ukazuje na vrijednosne stavove i sudove o ovom jeziku pa se tako uočavaju reakcije usmjerene na ljepotu i egzotičnost ovog jezika: egzotičnost, egzotika, osjeća se sva ljepota orijentalističkih izraza, te na njegovu važnost: bogat lek-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 191 Đenita Haverić & Amela Šehović sikografski rad, na šta ukazuje bogata lingvistička tradicija, jedan od najznačajnijih jezika, ali i njegovu težinu i nerazumljivost: težak jezik (2), nerazumljivost, nije baš zanimljiv jezik, potpuno nepoznat, prebrzo izgovaraju riječi. Kao i među studentima u Bosni i Hercegovini, i ovdje je u primjerima koji se, u najširem smislu, odnose na asocijativno polje jezik, vidljiva visoka idiosinkratičnost odgovora. Asocijacije na kulturu, civilizaciju, historiju i umjetnost: stara kultura (2), kultura, iskonska kultura, orijentalna kultura; drevna civilizacija (2), pisani spomenici koji datiraju iz vremena prije nove ere, stara civilizacija; grčko-perzijski rat, istorija Irana; perzijska umjetnost. Asocijacije na perzijsko društvo i narod: perzijsko društvo (2), islamski narodi, neshvaćen narod te na dominantnu religiju: islam. Asocijacije koje ukazuju na predmete, životinje i pojmove koji su porijeklom iz Perzije, među kojima su najfrekventnije asocijacije: mačka (7), odnosno perzijska mačka (3), ukupno 10 potvrda; tepih (4), odnosno perzijski tepih (4) ili perzijski ćilim, ukupno 9 potvrda; kaftani (2), Aladinova lampa. Asocijacije na književnost su veoma rijetke: islamska književnost, perzijska književnost, poezija, kao i na filmove i serije: film Princ od Perzije, serija Vikinzi, a neupućenost ispitanika u činjenicu da se Vikinzi ne mogu dovesti u logičnu vezu sa stimulusom perzijski jezik pomalo iznenađuje ako se uzme u obzir da je riječ o studentu filološkog smjera. Paradigmatske asocijacije koje čine sintagme sa jednim zajednič- kim dijelom dosta su česte: drevna civilizacija (2), stara civilizacija; Bliski Istok, Daleki Istok, Srednji Istok; indoevropski jezik (6), stari jezik – izumrli (3), iranski jezik (2), težak jezik (2), drevni jezik, ljudski jezik, zapadno-iranski (sic!) jezik; stara kultura (2), iskonska kultura, orijentalna kultura; perzijsko pismo (3), arapsko pismo (2), jermensko pismo, specifično pismo. Sintagmatskih asocijacija nema puno: azijski, izumrli, vjerovatno iz već navedenog razloga (v. taj dio ovoga rada). Prisutne su i asocijacije koje obuhvataju asocijate iz istog tvorbe- nog gnijezda: egzotični (prostori), egzotičnost, egzotika; Orijent, orijentalizmi, orijentalna kultura; Perzija, perzijski/a/o (tepih, ćilim, rat, mačka, umjetnost, pismo, društvo)/Perzijsko (carstvo) itd., te je seman- tička disperzija asocijata uža nego kada se u obzir uzmu svi asocijati.

192 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Perzijski jezik u mreži verbalnih asocijacija među...

Ako povučemo paralelu između ove ankete i one koja je provedena među studentima orijentalnih filoloških grupa, uočljiva je percepcija perzijskog jezika u kojoj odsustvuje afektivni pristup, a dominira raci- onalni – perzijski jezik se najčešće postavlja u neki zvanični kontekst: njegova upotreba kao službenog jezika (države u kojima se govori), funkcionalnost kao sredstva komunikacije (broj govornika) i uloga i značaj ovog jezika na Balkanu i na prostoru BiH. Iako se i ovdje mogu uočiti pozitivni stavovi i sudovi o perzijskom jeziku: egzotičnost, egzotika, osjeća se sva ljepota orijentalističkih izraza, jedan od najznačaj- nijih jezika, oni nisu toliko brojni ni raznovrsni. Pored njih, prisutne su i reakcije na njegovu težinu i nerazumljivost: nerazumljivost, nije baš zanimljiv jezik, potpuno nepoznat, prebrzo izgovaraju riječi, težak jezik. Na kraju, možemo zaključiti da je broj verbalnih asocijacija na stimulus perzijski jezik među govornicima crnogorskog jezika koji ne studiraju nijedan orijentalni jezik, nego neki drugi studij lingvističkog smjera, općenito manji nego kod ukupnog broja govornika bosanskog jezika iz studentske populacije, ali nešto veći nego kod studenata neorijentalnih filoloških grupa koji govore bosanski jezik, što je, u odnosu na postav- ljenu hipotezu, pomalo neočekivan rezultat.

Zaključak

Rezultati provedene ankete upućuju na zaključak da perzijski jezik izaziva različit stepen i vrstu asocijacija među studentima u Bosni i Herce- govini i Crnoj Gori, a u Bosni i Hercegovini među studentima orijentalnih i drugih filoloških grupa. To je uvjetovano različitim mjestom perzijskog jezika, književnosti i kulture u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, ali i prirodom onoga što ispitanici studiraju. Generalno, ne možemo govoriti o ne- informiranosti, ali možemo zaključiti da bi se mogao očekivati viši stepen poznavanja makar općih činjenica o ovom jeziku, književnosti i kulturi, naročito među studentima filoloških grupa u Bosni i Hercegovini. Ovaj zaključak ne odnosi se na studente orijentalnih jezika, koji su prirodom studija upoznati sa orijentalnim jezicima, pa tako i perzijskim jezikom. Broj verbalnih asocijacija na stimulus perzijski jezik među govornicima crnogorskog jezika koji ne studiraju nijedan orijentalni jezik, nego neki drugi studij lingvističkog smjera, općenito je manji nego kod ukupnog broja govornika bosanskog jezika iz studentske populacije,

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 193 Đenita Haverić & Amela Šehović ali nešto veći nego kod studenata neorijentalnih filoloških grupa koji govore bosanski jezik, što je pomalo neočekivan rezultat. Kada se u anketnim listićima navode asocijacije sa lingvističkim sadržajem, one se primarno odnose na starinu i porijeklo jezika, njegovu ljepotu, ali i nepoznatost. Među studentima svih grupa relativno naj- brojnije su asocijacije sa geografskim sadržajem, te asocijacije koje se odnose na predmete, životinje i pojave i pojmove porijeklom iz Perzije. Na kraju, smatramo da bi bilo korisno provesti više anketa čiji su predmet istraživanja verbalne asocijacije na strane jezike13 koji se proučavaju na filološkim fakultetima kako bi se na taj način uporedili vrijednosni stavovi i sudovi o tim jezicima, ali i neke druge sociolingvi- stičke implikacije. Nadamo se da će ovaj rad biti motivacija za daljnja istraživanja ove oblasti.

Literatura

– Akopdžanjan, Žana: Reči persijskog porekla u govoru naroda bivše Jugoslavije, Društvo srpsko-iranskog prijateljstva, Beograd, 2010. – Dragićević, Rajna: Leksikologija srpskog jezika, Zavod za udžbeni- ke, Beograd, 2007. – Dragićević, Rajna: Verbalne asocijacije kroz srpski jezik i kulturu, Druš- tvo za srpski jezik i književnost Srbije – Čigoja štampa, Beograd, 2010. – Džaka, Bećir: „Šta je pomoglo prihvaćanju perzijske književnosti u Bosni i Hercegovini“, Prilozi za orijentalnu filologiju, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1991, str. 398–399. – Gligorijević, R. Ivana: „Heterostereotipi o orijentalnim jezicima u mreži verbalnih asocijacija“. U: Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Prištini 48, 2018, str. 23–42. – Haverić, Đenita: „Persian Cultural Heritage in Bosnia and Herzego- vina: Local Poets Who Wrote in Persian and Most Valuable Persian Manuscripts in Libraries“. U: Rivista di Studi Indo-Mediterranei, IX. Plurilingual e-journal of literary, religious, historical studies. Rivista collegata al Centro di Ricerca in „Filologia e Medievistica Indo-Mediterranea“ (FIMIM), 2019, str. 4–11. http://kharabat.alter- vista.org/index.html

13 Jedna takva anketa koja se odnosila na engleski jezik provedena je 2009. godine (v. Šehović 2009), a onda i 2019, iako njeni rezultati nisu objavljeni.

194 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Perzijski jezik u mreži verbalnih asocijacija među...

– Haverić, Đenita; Šehović, Amela: Riječi perzijskog porijekla u bosanskom jeziku, Institut za jezik, Sarajevo, 2017. – Piper, Predrag: Srpski između velikih i malih jezika, Beogradska knjiga, Beograd, 2003. – Piper, Predrag: „Reč Kosovo i njene verbalne asocijacije u srpskom jeziku“. U: Danica, 2009, str. 85–94. – Šehović, Amela: „Mjesto i funkcija anglicizama u savremenom bosanskom jeziku“. U: Pismo. VII/I, 2009, str. 122–138. – Škaljić, Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sa- rajevo, 1979.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 195

JUŽNOSLOVENSKI KNJIŽEVNI KANON I BALKANSKI KULTURNI SUPSTRATI

UDK 821.161.1-32.09Puškin A. S. UDK 821.163.4-2.09Petrović Njegoš P. II

Andrew BARUCH WACHTEL (Bishkek) American Academy of Arts and Sciences [email protected]

THE RHETORIC OF PRETENDERSHIP IN PUSHKIN AND NJEGOŠ

U ovome eseju upoređuju se novela Aleksandra Puškina Kapeta- nova kći i drama Petra Petrovića-Njegoša Lažni car Šćepan Mali. Oba djela bave se istorijskim ličnostima koje su tvrdile da su detronizova- ni i ubijeni ruski car Petar III. Glavni fokus autora je na pitanju zbog čega njihovi sljedbenici odlučuju da vjeruju takvim tvrdnjama, uprkos mnoštvu dokaza da se radi o prevarantima. U tom smislu, utvrđuje se da i Puškin i Njegoš prepoznaju da se politička moć zasniva na prilično proizvoljnom vjerovanju u tvrdnje, koje ne moraju imati čvrsto uporište u stvarnosti. Ključne riječi: Puškin, Njegoš, Kapetanova kći, Lažni car Šćepan Mali, pretvaranje, politička retorika

When in 1762 Grigori Orlov, lover of Catherine (not yet The Gre- at) overthrew and murdered her unfortunate husband, Tsar Peter III, he could hardly have guessed all of the consequences of his act. Happily rid of her limited and limiting royal spouse, Catherine took the oppor- tunity to grow and develop, eventually becoming arguably Russia’s most successful modern ruler. Her erstwhile husband was doomed to become a minor historical footnote, relegated to the distant margins of her glorious reign. Nevertheless, for readers of Russian literature, Peter III plays a rather more significant role, not for any of his accomplis- hments, but rather for his posthumous resurrection between 1773 and 1777 as the nom de guerre of a pretender to the Russian throne, the Yaik

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 199 Andrew Baruch Wachtel

Cossack Emelyan Pugachev, whose lengthy and bloody rebellion shook the Russian empire to its foundations. Alexander Pushkin treated these events in two different formats, the non-fictional History of Pugachev and the charming historical novel The Captain’s Daughter. Far less well known to amateurs of Russian literature and history, however, is that Peter III was not only resurrected in Russia. He also appeared in far-off Montenegro, where he ruled with some degree of success before being assassinated in 1773, just as Pugachev’s rebellion was getting underway. Even more so than Pugachev, Tsar Peter III’s Montenegrin avatar might have been relegated to the most dusty of historical footnotes, had it not been for his literary resurrection by Montenegro’s national poet, the Prince-Bishop Petar Petrović Njegoš, whose final literary work, Lažni Tsar Šćepan Mali (The False Tsar Stephen the Small), is devoted to a treatment of these events.1 This five- act drama is, unfortunately, very little known even to professional literary historians outside of Serbia and Montenegro. Written in sometimes ponderous verse, it has languished in the shadows of Njegoš's far more celebrated epic, Gorski vijenac (The Mountain Wreath). In this essay, I propose to examine The Captain’s Daughter and The False Tsar Stephen the Small in comparative context, focusing on issues that have, in the age of Donald Trump, taken on new relevance. In particular, I want to ask, how does the magic of the pretender’s pre- tense work? Who believes him and why? And, most important, how is it that obvious lying does not lead to the pretender’s downfall but sometimes seems to increase his power in the eyes of his followers? What I will try to show is that both Pushkin and Njegoš were aware that the magic of political speech does not depend exclusively (and sometimes not even at all) on its truth value but rather on the confidence with which it is pronounced and its utility to those who consume it. For Pus- hkin, the magic of words and their power to create their own truth was of obvious professional interest, and he had already treated the topic in its historical context in his celebrated play Boris Godunov.2 As a person

1 On the subject of Njegoš’s role in Serbian, Montenegrin and Yugoslav history, see Wachtel, 2003. 2 On the subject of pretendership in Russia, see Emerson, 1986, esp. pp 16–20. As far as I am aware, there is no treatment of this topic in Serbian or Montenegrin culture.

200 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II The Rhetoric of Pretendership in Pushkin and Njegoš who combined actual political power with literary prowess, even more so than Pushkin, Njegoš had a profound professional interest in understanding how the rhetoric of political pretendership could be used to achieve both cultural and political ends. The topic is of further interest to literary historians because Njegoš was well aware of Pushkin’s literary achievements, although he seems not to have read The Captain’s Daughter. The Captain’s Daughter, like much of Pushkin’s prose, is a de- ceptively simple tale that is easy to read as a kind of shortened and im- proved Russian version of Walter Scott.3 It has of course been treated in many different ways, including by the author of this article, who looked at it in the context of its generic dialogue with Pushkin’s non-fictional History of Pugachev.4 In the present context, however, I would like to take a close examination of the rhetoric of pretendership. Specifically, who believes that the pretender is who he says he is, and what is the basis for this belief? In principle, of course, the pretender motivates his followers based on their belief that he is who he says he is. In fact, however, in The Captain’s Daughter doubts as to the pretender’s actual identity are present from the very beginning, but these doubts play a surprisingly minor role in the political calculus of the pretender and his followers as well as of his opponents. As readers of the novella will recall, we first meet Pugachev early on, when the callow narrator Grinev finds himself lost in a snowstorm on the steppe. At that point Pugachev does not appear to have thought up the purported connection to Peter III, though he is clearly up to no good (Grinev describes the face of the future pretender as „rather pleasant, but somewhat felonious“5 [270]). Pugachev’s ability to shape shift and take on new identities is already on display, however, when he appears in a Grinev’s proto-Freudian dream as a violent substitute for his father.6 Given the peasant Russian analogy of father as tsar (Tsar Batiushka) it will later become apparent that this dream was not mere-

3 On the relationship between Pushkin and Sir Walter Scott, see Lukács. 4 See chapter 2 of Wachtel, 1998. 5 Pushkin, Vol. VI, p. 270. Further quotations from this work will be by page number from this edition in the main text. All translations mine. 6 For an extended treatment of Grinev’s dream and its possible interpretations, see Emerson, 1981.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 201 Andrew Baruch Wachtel ly vatic, insofar as Pugachev would later become a kind of substitute father for Grinev, albeit a dangerous and bloody one, but also a substitute Tsar Batiushka for Russia (or at least a portion of Russia) itself. At this point in the novella, however, these connections are not at all obvious. We next see Pugachev, this time already in the splendor of his pretendership, after the sacking of the Belgorod Fortress where Gri- nev has been stationed. At first, Grinev does not recognize the connection between the ragged Cossack who helped him find his way in a snowstorm and the pretender: „Pugachev was sitting in an armchair on the balcony of the captain’s house. He was wearing a red Cossack shirt with gold braid. A tall sable hat with gold fringes was pushed back above his flashing eyes. His face seemed somehow familiar to me. (307)“ Pugachev’s first verbal exchange is with the captain of the fortress, who has been taken prisoner. „Pugachev looked sternly at the old man and said: ‘How dare you oppose me, your ruler?’ The captain, weakened by his wounds, gathered his final strength and said in a firm voice, ‘You’re no ruler, you’re a thief and a pretender, hmmph.’“ (308) The statement produces no verbal reaction from Pugachev, who merely waves his handkerchief in a sign that the captain should be executed. This scene is crucial to appreciate the disconnect between the truth and the reality of Pugachev’s position. In front of all of Pugachev’s men, the captain asserts that Pugachev is a fraud. Quite probably many of them know or could guess that what he says is true, but the claim nevertheless has no effect. A few moments later, when Grinev is asked to swear allegiance, he is significantly more circumspect than his superior, and by accident and with the help of his manservant Saveliev, manages to avoid acce- ding to Pugachev’s claim to be the Tsar while simultaneously not anta- gonizing him. Far more weighty to Pugachev’s followers than the claims of the Captain regarding Pugachev’s legitimacy are various other nonverbal signs, as reported to Grinev by one of the Cossacks: „It is easy to see he is a noble person: at lunch he took the liberty of eating two roast suc- king pigs, and he had the bathhouse heated up so hot that Taras Kuro- chkin couldn’t take it... And in the bathhouse, they say he showed royal signs on his chest: on one side a double-headed eagle and on the other his portrait.“ (313) Words are, it seems, significantly less impressive

202 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II The Rhetoric of Pretendership in Pushkin and Njegoš than actions and symbols to the illiterate Cossacks, though of course the reader is meant to laugh at their credulity. Perhaps the most important scene in The Captain’s Daughter for a consideration of who, if anyone, cares whether a belief in the pretender’s public rhetoric is relevant to his political power occurs in a dialogue between Pugachev and Grinev. Pugachev asks, „Did it occur to you, noble sir, that the person who led you to the settlement was actually the Tsar?“ (315) The skeptical Grinev laughs off the question and tries to figure out a way to avoid having to respond. But Pugachev is not to be denied: „So who am I, as far as you understand?“ Unable to evade any longer Grinev parries, „God only knows, but whoever you are, you’re playing a dangerous game.“ To which Pugachev replies quite brilliantly, „So you don’t believe that I’m Tsar Petr Fedorovich. Well, OK. But doesn’t the prize go to the bold? Didn’t Grishka Otrepev rule? Think of me as you wish but stay by my side.“ Even for Pugachev, it is not particularly important whether the people surrounding him believe he is actually the Tsar. He is aware that people follow him for all sorts of reasons, and he can live with this. What is important is that they behave as if he is the Tsar, which is to say that it is they who are pretending rather than he. The reference to Grishka Otrepev, the false Tsar Dmitry of the early 17th century is perhaps one that would not have occurred to the ill-educated Pugachev, but it was obviously relevant for the author Pushkin, who had penned his tragedy Boris Godunov on those events a decade earlier. In any case, the comparison is apt, and serves to let the reader know that Pugachev recognizes the arbitrariness of his position. As long as things are going his way, he is the tsar if he acts the part. The ambivalent rhetorical reality of Pugachev’s position is under- lined when Grinev comes to see him a second time, hoping to rescue his fiancée from the clutches of the evil Shvabrin. He is led to the small and wretched town where Pugachev has made his temporary headquar- ters and tells the reader, „I entered the hut, or the palace as the muzhiks called it.“ (331) Grinev, knowing well that the leader of the uprising is the Cossack Emilyan Pugachev, recognizes that he is walking into a typical peasant hut. At the same time, he sees that for the Cossacks who have chosen to accept the narrative by which Pugachev is actually Tsar Petr III the hut has miraculously been transformed into a palace. Two words, which in principle denote quite different things, can turn out to

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 203 Andrew Baruch Wachtel be perfect synonyms depending on who is observing and describing the given object and in what context. The arbitrariness of who gets to call him or herself the ruler is further underscored at the end of the novella, when Maria, the Captain’s daughter and Grinev’s fiancée, decides to go to St. Petersburg to plead his case to the Empress herself. Of course, it should in principle be impossi- ble for a normal commoner to have an audience with Catherine. But the meeting nevertheless takes place. Mirroring the initial encounter between the pretender and Grinev, Maria meets the Empress in mufti, while she is taking a walk alone in the park with her dog. Just as Grinev had no idea that he was talking to the „Tsar“, Maria does not realize that she is telling the sad story of Grinev’s unfair arrest and trial to the Empress herself. A few hours later, however, Catherine reveals herself in her true glory (just as Pugachev does to Grinev the second time they meet), and with a few magic words fulfills Maria’s request, as Pugachev did for Grinev.7 In both cases the ruler, one real and one fake, behaves identically and his/her words have the same effect. Does it matter that one is a pretender while the other is the actual Empress? And given that Catherine became Empress only through the murder of her husband, is she any less of a pretender than Pugachev? Wisely, Pushkin leaves these questions unanswered and even unasked, but it is hard for an attentive reader to ignore them. Pugachev’s rebellion began in September 1773, which more or less coincided with the murder of Tsar Petr III’s somewhat more pre- cocious avatar, who had been ruling in distant Montenegro since some time in 1768. By the time that Petar II Petrović Njegoš, Prince Bishop of Montenegro (1813–51) decided to devote a five-act drama to the period, Šćepan mali (Stephen the Small) as this historical figure was somewhat better known, had been all but forgotten even in Montenegro and completely forgotten everywhere else. The work that Njegoš published in 1850 is neither well known, nor particularly good. Until quite recently, it had never even been translated into any major European language.8 But although the drama is unquestionably not a spectacular

7 Emerson (1981), following a number of Soviet scholars, notes the parallel between these scenes, though she interprets it somewhat differently. 8 It appears that the first translation of this work appeared only in 2015, a bilingual French-Serbian edition entitled Le faux tsar Šćepan le petit. Trans. Vladimir André Cejović and Anne Renoue. Paris: L’âge d’homme.

204 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II The Rhetoric of Pretendership in Pushkin and Njegoš work of literature, it does repay a careful reading in light of the issues we have mentioned above in connection with The Captain’s Daughter. Although Stephen the Small has not drawn much attention, at least one scholar has attempted to show its links with Pushkin’s Boris Godunov. In her article, „Художественная рецепция самозванства в творчестве А. С. Пушкина и П. П. Негоша“, L. S. Tsimanovich notes that Njegoš made trips to Russia in 1833 and 1834 and that he was well acquainted with the Russian poet’s work. There is, however, no indication that the two authors met, nor do we know for sure whether Njegoš was acquainted with either Boris Godunov or The Captain’s Da- ughter. Tsimanovich tries to show some connections between Stephen the Small and Boris Godunov, but other than the observation that both works are in dramatic form and some vague generalizations of the type „both poets tried to understand the phenomenon of pretendership“, she fails to illuminate any deep connections between them. As for The Captain’s Daughter, she does not mention it at all, despite the curious fact that Pugachev and Stephen the Small were channeling the same assassinated tsar. If we examine Njegoš’s work closely, however, we can find plenty of echoes with The Captain’s Daughter, particularly if we focus on the questions of who believes the false tsar is who he says he is and why.9 The first thing we should note is the fact that it is pretty amazing that anyone in Montenegro could really have believed that the pretender, who by all accounts spoke no Russian and spoke excellent Serbian, could possibly have been the Russian Tsar Petr III. In any case, in his drama Njegoš makes it clear from the beginning where he stands on the subject, starting his author’s preface to the play as follows: „Stephen the Small was a liar and a vagabond, but he created a spectacular era in Montenegro and the vicinity calling himself the Russian tsar.“10 (167)

9 We can even find at least one direct allusion to Pushkin’s work in Stephen the Small, although it is derived from Poltava rather than from either Boris Godunov or The Captain’s Daughter: in an Act 3 „chorus“ we find the following line – Tur„ - čin pljuskom na nas udri, seče, / vješa, robi, pali.“ (244), an obvious homage to the famous line „Швед, русский – колет, рубит, режет“ with an extra verb thrown in for good measure. 10 Njegoš, 167. Further references to this work will be made in the main text by page number in this edition. All translations mine.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 205 Andrew Baruch Wachtel

Since almost no one has actually read Stephen the Small a quick summary of the work is in order. After the short prologue described above, we begin the action with the first act, which takes place in the old Montenegrin capital Cetinje. Most of the text is written using a 10-syllable poetic line traditional for South Slavic oral poetry (the so- called deseterica – Njegoš had employed it in his epic Gorski vijenac a few years earlier). The action begins, in medias res with a discussion between two Montenegrin leaders: Serdar Vukale and Teodosija Mr- kojević. The former announces that the Russian tsar has appeared in Montenegro, while the latter is totally skeptical. In this first act he is the only skeptic. Stephen himself first appears in Act 1, scene 4, flattering the Montenegrins’ heroism and sagacity, and thanking them for rescu- ing him from the clutches of the Venetians, Ottomans and Russians, all of whom are trying to deny him his rightful throne. In scene 5 a letter is received from the Russians, announcing that Stephen is a fake. But no one seems to believe this, except the annoying Teodosija. In scene 9, an aside by Stephen reveals that he knows he is a fake and is worried that his act is going to cause real harm to the Montenegrins. The act ends with a round dance (kolo) which employs an 8-syllable line and in which the voices of the folk dare the Ottomans to attack and predict a great victory for the Montenegrins. Act 2 takes place in the Ottoman camp. Three monks chosen as emissaries are visiting. The entire act consists of the two sides insulting each other and asserting their superiority. The main bone of contenti- on here is hardly mentioned at all. Still, the Turkish commander notes that he can’t leave without seeing and presumably arresting the „Tsar“, while the Montenegrins play a game, pretending they don’t know where he is, but noting that if they did, they would not turn him over. Stephen himself does not appear in this act at all. In Act 3 we discover that the Montenegrins have defeated the massively superior forces of the Turks, no thanks to Stephen, however, who was hiding in fright. The bulk of the act is devoted to Montenegrins crowing about their military prowess and their ability to defeat the far stronger Ottoman forces. Act IV is a kind of comedy buffo. Russian representative Prince Dolgorukov shows up in Montenegro and demands that the Montene- grins take part in an aggressive war against the Ottomans. The mission does not go very well. First the Montenegrins tell him, in effect, you

206 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II The Rhetoric of Pretendership in Pushkin and Njegoš have to be kidding. You claim that the Turks have gotten weak, but we are not so strong ourselves and, by the way, the last time we listened to you and went to war with the Ottomans you made a separate peace and left us hanging out to dry. Simultaneously, Dolgorukov is very bothered by Stephen. He insists that the Montenegrins arrest him, then he himself interrogates the pretender, eventually forcing him to admit that he is in fact a Dalmatian not Tsar Petr III. He convinces the Montenegrins to lock the pretender up, so it would seem that this part of his mission is a success. However, a bit later, a crowd of Montenegrins arrives and insists that Stephen be released because he has done important things for Montenegro even if he is a liar and a cheat. Despite Dolgorukov’s opposition, the people release Stephen to general acclaim. The fifth and final act is truly strange. It consists entirely of con- versations between various Ottoman leaders, who grouse about how difficult it is/was to overcome the Montenegrins. None of the Montene- grin characters who featured in the first four acts appears. Because the Ottoman leaders all agree that Montenegro cannot be taken by force, they come up with a plan to neutralize Stephen by treachery. At the very end of the act, in the offstage notes, we discover that a Greek brigade has killed Stephen and the play ends. From this abbreviated description it is not difficult to see why Stephen the Small never caught on. It features little in the way of dramatic action and neglects its main character for long stretches (including two full acts out of five). It does contain plenty of stirring speeches recalling the Montenegrins’ love of freedom and their heroic exploits against the Ottomans in the past and present, but, like certain kinds of wine, these sentiments don’t travel very well. From our perspec- tive, however, there are still quite a few interesting moments in the play. Even more so than The Captain’s Daughter, Stephen the Small directly confronts issues of political legitimacy in relation to pretendership. The question of who the pretender actually is comes up in the very first scene. Act I begins with Serdar Vukale invoking the ghosts of Serbia’s greatest medieval rulers, who are called on to see the miracle of Serbia’s rebirth. He is immediately checked by Teodisija Mrkojević, who cautions against getting overly excited. „Po čem’ tako ti poznade čisto/tsara glavom u toga čovjeka?“ (What makes you think this man is the Tsar?) (171) The proof, it seems, is as follows: „All of our people

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 207 Andrew Baruch Wachtel from the Black Sea to the Adriatic call him the Tsar“. To which Mrko- jević replies: „You’re telling me a great miracle! / And that’s why you take him for the Tsar?! / These are just the ravings of the stupid masses“ (172). Further „proof“, however, is provided by a group of Montenegrin notables who had been in St. Petersburg many years earlier and claim to have seen Petr III: „[he was] walking up and down in front of his palace / all in silver and pure gold / carrying a pistol in his hands... And if this one here is not Petr... you can rake our heads over the coals.“ (175) Immediately after this somewhat dubious introduction, Stephen himself comes before the people and tells them a miraculous and completely unbelievable story of how and why he escaped Russia, clai- ming that the main reason he had to flee was that he was supposed to be married off to a Catholic woman. Explaining his choice to flee, he avers: „I preferred to lose my earthly realm / so as not to lose the hea- venly kingdom.“ (177) It is hard to believe that any reader could have expected that Montenegrins could have believed that these lines, which are lifted from the well-known oral ballad of „The Fall of the Serbian Kingdom“ and spoken by Tsar Lazar before the battle of Kosovo, could have possibly been known to the putative Russian tsar. Be that as it may, the people go into ecstasy after hearing the story of his adventures and miraculous salvation: „How lucky we are, our shining sun, / that fate has brought you to us!“ (179) As was the case in The Captain’s Daughter, the desire of the common folk to believe in the miraculous ruler is far stronger than any proofs that he is a liar. Both the aristocratic Pushkin and the ruler Njegoš express in this way a strong suspicion for the „crowd“, which is easily swayed by emotions. Proofs that the pretender is a pretender pile up quickly after a letter arrives from Russia in which the Russian government attempts to put the kibosh on Stephen’s claims, noting that Petr III died in 1762, „at the age of thirty-six full years / and one hundred and thirty five days.“ (181) Stephen, however, turns directly to the people and convinces them that the letter is „fake news“, cooked up by the Russians who are afraid that he will be able to keep his new subjects free. The Montenegrins choose to believe him, and he remains their ruler. Things get dicier when Stephen hears that the Ottomans have massed their forces on the borders of Montenegro, with orders to overrun the area and capture him. In an aside, Stephen lets the reader know exactly what he

208 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II The Rhetoric of Pretendership in Pushkin and Njegoš is concerned about: „Where did I get the idea / to tell them I was the Russian Tsar? / Did the devil himself ever / put anyone in this position? / But why am I blaming the devil? / I am guilty before god and the people.“ (193) Like Pugachev, however, he decides that the prize goes to the bold and that he is better off continuing what he started. Thus, he turns to the assembled throng and gives a stirring speech, encouraging them to stand firm against the Ottoman invaders. Unlike Pugachev, Stephen does not offer much in the way of military prowess. When asked whether he will lead the Montenegrins into battle he answers rather pathetically: „I’d be happy to lead the troops / but I don’t know how to do it in the mountains / where there’s no ar- tillery or cavalry / and I don’t know the strategy.“ (195) With that he runs away and hides in a monastery until the end of the hostilities. After the Montenegrins, against all odds, manage to beat off the invading Turkish forces he reappears and gives a most unusual speech: „I am guilty, oh my loyal people, / that I failed to join your ranks... / From my childhood I was submissive at court; / A tender and cowardly soul / and I always avoided bloody war / Why hide it? When I saw the Turks / and their enormous strength / then I thought to myself / that nothing could save you / and so I hid myself in the monastery of Grachanitsa.“ (235) But ever able to turn a negative into a positive, he continues, „I am guilty, but at the same time I am proud / to have been the cause of this victory / the cause of today’s celebration.“ (235) Teodosije, who has always been skeptical of the pretender, attacks him savagely for his cowardice. Amazingly enough, however, despite belonging to a warrior culture which prizes personal heroism over all other traits, the majority of the Montenegrins choose defend their putative tsar.11 As Father Andrij says: „It’s not his fault / if he has a timid heart / it’s not his fault / if god made him this way. (237) He continues, using similar logic to that of the peasants who found Pugachev to be a convincing Tsar Petr III: „Listen, my people, to what I say, / up until now I had my doubts / but now I see with both eyes/that he is the Tsar, as he says. / Would the Ottomans / have sent such a huge force / against a liar and a vagabond? (237) The people agree by acclamation. In contrast to Pugachev, who at least in Pushkin’s telling, liked to live high on the hog and lord it over his „subjects“, Stephen takes a 11 On the topic of masculinity in Montenegrin culture, see Banović.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 209 Andrew Baruch Wachtel different tack, more reminiscent of the approach of Ivan the Terrible, who at various points resigned his throne and took on the persona of a humble citizen. Thus, in his attempt to get the implacable Teodosije to make his peace with the supposed tsar, one of the other Serbian leaders describes him as follows: „he is a man of generous heart / great spirited and of noble lineage. / He hates conflict like the plague / he is self-de- precating, humble as an ant, / and allows no one to call him the tsar. / He himself has lowered his name / and calls himself Stephen the Small.“ (239) In the end, the conclusion that Njegoš appears to reach is that a leader’s actual identity is far less relevant than his aura, which is created not by reality but by the desire of others to believe the words he uses. Thus, even though Prince Dolgorukov proves definitively that Stephen is not Tsar Petr III and forces Stephen to admit the fraud, the Montenegrins prefer the powerful illusion of the tsar to reality. Thus, Dolgorukov is amazed when one of the Montenegrins tells him that the Ottomans (their mutual enemy) will be extremely happy to hear that he has locked up the Tsar. He responds: „What Tsar? Are you crazy!“ But his Montenegrin interlocutor counters: „Whoever he may be, he’s been good to us; / He has glorified this land / and given the Turks endless trouble.“ Ultimately, the Montenegrins decide that they need a Tsar more than they need some abstract truth. They ask Prince Dolgorukov, in effect, what is the problem? He answers: „He’s a liar, a thief and an all-around bad guy / he’s stolen the name of the tsar / and of all thievery that is the worst“ (289). But the Montenegrins are unmoved, choosing to focus on a rather more prosaic understanding of theft. „I never heard / that you can steal a name: / And anyway what kind of thievery is that / to steal a name and not a thing? / And so what if he stole a name, / if he didn’t steal a kingdom / it isn’t his fault. / Thousands of people in the world / are called wolves and lions / but they are not wolves and lions. / By your logic / they should all be hanged“ (289–290). Words have efficacy, it seems, not because of their truth value or because of who pronounces them but based on the desire of audiences to believe them. As long as Pugachev’s followers want/need him to be Tsar Petr III, he is, and his words have magical power. But he is well aware that as soon as they don’t, the same words will have no power.12 12 As Pugachev says to Grinev: „My crew are getting too smart for their own good.

210 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II The Rhetoric of Pretendership in Pushkin and Njegoš

As a result, the truth spoken by the captain has no effect on Pugachev’s followers, though at some level they are probably aware that what he says is true. We see something quite similar with the False Tsar Stephen. His story of how he escaped Russia and came to Montenegro is patently ridiculous and his fakery is challenged immediately by Teodosije and then backed up by numerous authoritative written and oral reports which indicate that he cannot possibly be who he says he is. But the Monte- negrin people need him to be the Tsar more than they need to listen to the truth, so his words are accepted and the clear proofs against him are dismissed. In a sense, it is not so much the pretender who is pretending as it is his audience, who pretend to believe the obviously false. In today’s world of fake news and blatant political lying, the basic truth that both Pushkin and Njegoš understood can be seen in a new light. Just as the Captain is outraged at Pugachev’s fraud and Mrkoje- vić rails against the credulity of those who could possibly believe that Šćepan is Tsar Petr III, so commentators are amazed that the followers of certain political leaders do not seem to care that they lie multiple times a day. For many people, it turns out, the need to believe that the leader is who he says he is and has done what he says he has done is far more powerful than some abstract concept of the truth. Political power, as Pushkin and Njegoš realized, is based on a rather arbitrary belief in words, which do not have to be anchored very closely to reality.

Bibliography:

– Banović, Branko. The Montenegrin Warrior Tradition, Palgrave Macmillan, New York, 2015. – Emerson, Caryl. „Grinev’s Dream, The Captain’s Daughter and a Father’s Blessing“. Slavic Review. 40:1 (Spring, 1981), 60–76. – Emerson, Caryl. Boris Godunov. Transpositions of a Russian The- me, U. of Indiana Press, Bloomington, 1986. – Lukács, Georg. The Historical Novel. Trans. Hannah Mitchell and Stanley Mitchell, Beacon Press, Boston, 1963. – Njegoš, Petar II Petrović. Gorski vijenac, Luča mikrokozma, Šćepan Mali, Novosti, Beograd, 2006.

They are thieves. I have to keep my ears open; at the first sign of failure they’ll be only too happy to buy their freedom with my head.“ (337)

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 211 Andrew Baruch Wachtel

– Pushkin, Aleksandr Sergeevich: Kapitanskaia dochka. Polnoe sobra- nie sochinenii v 10i tomakh. Vol. VI. Leningrad, 1978, pp. 258–370. – Tsimanovich, L. S.: „Khudozhestvennaia retseptsiia iavleniia sa- mozvanstva v tvorchestve A. S. Pushkina i P. P. Njegoša.“ Vestnik BDU. 4th series. Philology. Journalism. Pedagogy. 2016. #1, 2016, pp. 22–26. – Wachtel, Andrew: An Obsession with History. Russian Writers Con- front the Past, Stanford UP, Stanford, 1994. – Wachtel, Andrew: „How to Use a Classic: Petar Petrović Njegoš in the 20th Century“, Ideologies and National Identities: The Case of Twentieth Century Southeastern Europe. eds. John Lampe and Mark Mazower. CEU Press, 2003, pp. 131–153.

212 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 821.163.4:32 UDK 821.163.4:929Kiš D.

Tomislav LONGINOVIĆ (Medison, SAD) Univerzitet Viskonsin – Medison [email protected]

DANILO KIŠ IZMEĐU SREDNJE EVROPE I BALKANA

Ovaj rad ispituje stavove Danila Kiša o položaju pisca iz male kulturne sredine kroz sliku dvostrukog tereta svog naroda. Tematizujući ovaj teret kroz geopolitičku prizmu odnosa između Balkana i Srednje Evrope, Kiš izražava sopstveni skeptični stav prema ideologiji nacionalizma kako u književnosti, tako i u političkom diskursu moći i identiteta. Ključne reči: Balkan, Srednja Evropa, nacionalizam, teret, nasle- đe, kanon, ironija, patos

Kiš je situaciju pisca Srednje Evrope prikazao jednom podrugljivom slikom koja u iskrivljenom ogledalu odražava sudbinu malih naroda, uk- ljučujući i one sa Balkana: ON (a na Balkanu to gotovo nikada nije ONA) na svojim plećima večito nosi jedan raštimovani klavir i jednog mrtvog konja. Svaka melodija iz kanonskog repertoara nacije koja je odsvirana na tom klaviru mora nekako biti deo tog tereta pod kojim se njegovo nejako telo stalno povija. Kao dobar trbuhozborac, pisac dopušta da te melodi- je spontano nalaze svoj glas i nose ga ka nacionalnom kanonu večnosti, dok ih on beskrajno varira u registru, tonu i intenzitetu. Sa druge strane, svi oni veliki protagonisti istorije koji su ponosito jahali tog već mrtvog konja u pobedi i još češće u porazu su takođe deo tereta na plećima našeg nesretnog pisca. Čitav repertoar značenja i aluzija nepoznatih van te male zemlje, svi sukobi, svi narodni junaci, sva epika za koju niko nikada neće čuti van granica te balkanske prćije dodatno ga opterećuju, dok mrtvi konj lagano truli i raspada se. Taj dvostruki teret možda najbolje označava na- sleđe pisca sa evropske periferije, kome su osobenosti književnog izričaja ograničene tim stalnim pritiskom masovne psihologije.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 213 Tomislav Longinović

Sa jedne strane, on bi da sebe vidi kao glas prošlosti i budućnosti svoje malo poznate književne tradicije, dok, sa druge, on mora da is- poštuje sve nosioce lokalne političke mitologije i istorijske moći. Kiš je odlaskom sa Cetinja, pa potom i iz Beograda, stalno pokušavao da se reši tog tereta i uključi u tokove koji bi ga učinili vidljivijim u svetu van granica Balkana. Tako su njegovi književni koraci uvek bili obele- ženi poetikom bekstva od mrtvog konja i klavira, kako bi svoje pisanje uključio u tadašnje trendove svetske književnosti. Bez obzira na to da li taj teret stvarnosti pripada izmaštanim predelima Srednje Evrope ili Balkana, pisac iz male zemlje se suočava sa pogledom iz svetskih metropola koji nije u stanju da sasvim upozna kontekst u kome se on rađa i stvara. Na Balkanu je takav pisac uvek postavljen kao narodni barjak koji se vijori da bi ukazao na neobičnu važnost svoje male nacije, za koju, izvesno zna vrlo malo ljudi u kontekstu svetske književnosti i globalne kulture. Sa druge strane, pojam Srednje Evrope se tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka pojavio kao horizont individuali- zacije osobenih književnih glasova i postupaka svojstvenih piscima iz zemalja koje su u to vreme živele pod ovom ili onom formom ideološ- ke kontrole. Predvođena grupom intelektualaca među kojima je bio i sam Danilo Kiš, Srednja Evropa se zamišljala kao protivteža bilo kom vidu izravnog nadzora nad piscima i pisanjem. Osobenost pisanja trebalo je da ukaže na manjkavost bilo kakve kolektivističke vizije, što je jasno podrivalo postojeću doktrinu socijalnog angažmana svojstvenog društvima u kojima su vladale komunističke partije. Srednja Evropa je prema Kišu uvek bila utopijski projekat zasnovan na raznolikosti tradicija i kultura koje su se mešale na istorijskim teritorijama neka- dašnjeg Habsburškog carstva. Podvesti sve te raznorodne tradicije pod programski šinjel nije samo nemoguće, nego i nepoželjno, upravo zbog kulta osobenosti stila i izričaja, koji oblikuje poseban odnos prema knji- ževnoj formi. Pored kulturno-istorijskih paradigmi koje prilično proizvoljno po- vlače granice između ova dva domena evropske periferije, Kiš je po- kušao da odredi i neke strogo književne karakteristike koje bi se mogle smatrati srednjoevropskim. Vraćajući se na staromodno tumačenje knji- ževnosti kroz dihotomiju sadržaja i forme, on je tvrdio da je osvešće- na forma jedna od zajedničkih osobina koje određuju poetiku pisaca iz

214 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Danilo Kiš između Srednje Evrope i Balkana

Srednje Evrope. Raznorodnost stilova i stalno ispitivanje formalnih mo- gućnosti pisanja, prema Kišu, ima svoje korene u želji da se iznađe smisao života razbijenog velikim masovnim pokretima dvadesetog veka, u cilju razbijanja građanskog mita o jedinstvenosti svake ličnosti i njenog pogleda na svet. Zbog unutrašnje kontradiktornosti samog pojma Sred- nje Evrope, Kiš poseže za paradoksalnom definicijom stila karakteristič- nog za ovaj zamišljeni prostor, ističući kao njegovu glavnu karakteristi- ku: „finu ravnotežu između ironičnog patosa i lirskog uzleta.“1 Naročito je zanimljiv pojam „ironičnog patosa“, koji u sebi sjedinjuje dva potpuno oprečna senzibiliteta i na prvi pogled deluje isključivo kao verbalna egzibicija. Međutim, Kiš ovaj pojam pozajmljuje od svog mađarskog kolege Đerđa Konrada, koji je tvrdio da pisac koji živi pod prismotrom mora koristiti ironiju, ali ne u uobičajenom smislu tvrdnje koja znači suprotno od onoga što kaže. Ironija ovde predstavlja stvarnost totalitarnog subjekta, koji živi u situaciji koja je do te mere apsurdna, da se ironijska distanca rađa u kontrastu između ideološkog zahteva za ispravnošću i doslovnim poštovanjem pravila, s jedne, i stvarne egzistencije pojedinca koji je osuđen da misli o svom položaju u takvom društvenom sistemu, s druge strane. Ova je ironija predočena u svom humoristično pretera- nom obliku kroz poznati vic o tome kako je svaki građanin Bugarske za vreme komunizma morao uvek da koristi dvostruku količinu toalet papira: jedan je koristio za nuždu, a drugi primerak je morao čuvati za dosije KGB-a. Drugim rečima, patos se rađa iz osećanja da se situacija ne može promeniti kroz bilo kakav vid političke akcije, ali da se uprkos toj nemoći istina mora govoriti u oči onima koji pisca nadziru. Postoji niz književnih strategija koji povezuju ovaj kulturni domen koji se rađa iz ruševina Habsburškog carstva, koje Kiš nalazi u zajedničkom senzibilitetu koji varira od apsurda do zanosa. Srednja Evropa tako postaje prostor zamišljen kao magnetsko polje u kome se pripovedač vodi afinitetima prema drugim autorima iz istoga domena, bez obzira na nacionalnu ili kulturnu pripadnost, kroz mrežu unutarnjih referenci, kako bi se na suptilan način progovorilo o položaju pisanja pod uslovima direktne kontrole i cenzure. Iako ovakav način pisanja često rađa nekoherenciju u okviru narativne strukture dela, Kiš smatra da je upravo to simptom potrage za

1 Danilo Kiš, „Variations on Central European Themes“. Homo Poeticus. 111. Pre- vod moj.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 215 Tomislav Longinović

Arhimedovom tačkom u haosu izazvanom nasiljem nad pojedincem, gde se forma javlja kao imaginarna zaštita od varvarstva masovnih ideologija i iracionalnosti instinkta. Može se reći da su njegova najino- vativnija dela iz zrelog perioda, kao što su Bašta, pepeo i Peščanik, odličan primer za taj vid književnog istraživanja. Tu je, pre svega, evidentan uticaj francuskog novog romana (Nouveau Roman) i pisaca kao što su Natali Sarot (Nathalie Sarrautte), Klod Simon (Claude Simon) i Mišel Bitor (Michel Butor), od kojih je programski pozajmio tehniku depersonalizacije pisanja u korist stilske egzibicije. Likovi su podređe- ni predmetima, dok se naracija odvija nepredvidivim tokovima samog jezika, simptomatičnim za svet koji je izgubio čoveka kao nosioca razuma i smisla kroz ratove i holokauste dvadesetog veka. Potom, mogu se uočiti uticaji iz zajedničkog jevrejskog nasle- đa društvenih izopštenika Srednje Evrope, poput Poljaka Bruna Šulca (Schulz), čiji se opus jasno odražava u Kišovom porodičnom ciklusu. To je svet deportovanih, čiji se potomci sa mukom prisećaju topline sada već razorenih domova i ognjišta. Uz melanholični ton i bez patetike, pripovedač se kreće kroz svakodnevni život malih ljudi pomerenih ludilom i željom da se iz njega kako-tako iskobeljaju. Pred čitaocem izranja svet viđen očima prerano odraslog deteta, sviklog na užase kao nešto što se ne može izbeći u stvarnosti koji će jedan od Kišovih inte- lektualnih uzora, Artur Kestler (Arthur Koestler), nazvati svetom komesara. Kiš je bio svestan da za prosečnog čitaoca i obrazovanog čoveka iz evro-atlantskih metropola razlike između Balkana, Srednje i Istočne Evrope nisu nimalo pojmljive, već da se čitav taj region „drugačijih“ Evropejaca opaža kao amorfna teritorija podložna istim kulturnim me- hanizmima kao i zemlje takozvanog nerazvijenog trećeg sveta. U svom eseju o homo poeticusu, on tvrdi da su ovi „drugačiji“ stanovnici istog evropskog prostora uvek viđeni kroz prizmu egzotike, ili pak političkih skandala i naizgled bezrazložnog nasilja koje implicitno nasrće na samu suštinu navodnih civilizacijskih dostignuća Starog kontinenta. Ponekad su tu i sećanja na Veliki rat i savezništvo, ali uglavnom kod generacija koje već izumiru, dok je danas pogled na ove predele uglavnom uslovljen turizmom i razgledanjem prirodnih lepota, uz naravno jednu ili više čašica šljivovice. Kiš se vajka: „Ali, za ime boga, ko će tamo da prona- đe književnost? Od koga se može očekivati da odgonetne njihove naci-

216 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Danilo Kiš između Srednje Evrope i Balkana onalističke besmislice i sve te jezike i dijalekte, koji su tako slični a tako različiti (barem kako oni tvrde), sve te njihove religije i regije?“2 Ovaj cinični komentar nanovo podriva dihotomiju Balkana i Srednje Evro- pe, jer je po sredi zamišljena oblast koju je još Sigmund Frojd (Freud) analizirao tokom Prvog svetskog rata kao uporište identiteta baziranih na „narcizmu malih razlika“, koji će postati i psihoanalitička definicija nacionalizma. Zanimljivo je da se ovo potiranje lokalnih razlika događa upravo sa stanovišta neupućenog Evropejca, koji jednostavno ne može da prevaziđe sopstvenu neobrazovanost kako bi sebi približio evropsku periferiju, već je umesto toga prepušta isključivo stranim ekspertima i domaćim saradnicima za lingvistiku, filologiju, literaturu, istoriju, me- đunarodne i strateške studije itd. Završio bih jednom već poznatom Kišovom opaskom koji, u stilu Ničeovog (Nietzsche) poslednjeg vapaja u Ecce Homo, ispituje uticaje koji su na njega imali otac i majka. Smatrao je da je od oca Eduarda Kiša nasledio prokletstvo jevrejskog naroda, ludilo pojedinca u borbi protiv talasa masovnih istrebljenja, ali i sklonost ka stvaranju velikih sistema, poput očevog univerzalnog železničkog reda vožnje. Taj deo nasleđa se lako može pripisati srednjoevropskom senzibilitetu, gde se domen hipertrofiranog intelekta susreće sa svojim granicama u jeziku i moći. S druge stane, kada je odgovarao na pitanje zašto ga je toliko okupirala poetika dokumentarnog tokom pisanja Grobnice za Borisa Davidoviča, Kiš je progovorio o svojim godinama na Cetinju i majci sa čijom je porodicom tamo odrastao. Naime, Milica Dragićević mu je jednom rekla da su je kao devojku romani oduševljavali, sve do časa u kome joj neko nije otkrio da svi ti junaci i predeli o kojima čita nisu niti stvarni, niti istiniti, već plod nečijeg pukog izmišljanja. Milica je tada odlučila da se više nikada ne laća takvih knjiga koje čoveka očito lažu, jer kakve se koristi može imati od toga što neko sneva na javi. Ovaj stav, za koji Kiš tvrdi da ga je kasnije nadahnuo da prigrli Borheso- vu poetiku krivotvorene dokumentarnosti, može se povezati sa filozo- fijom svakodnevnog života balkanskog narodnog čoveka, prinuđenog da zbog svoga težačkog rada ne dangubi u jurnjavi za vetrenjačama i lažnim prorocima. Iako je i ova dihotomija između Srednje Evrope i Balkana u krajnjem slučaju nategnuta, Kišovo književno izvorište pre

2 Danilo Kiš, „Homo Poeticus. Regardless“. In: Ibid, Homo Poetics. Essays and Interviews, Farrar, Straus and Giroux, New York, 1995, str. 75. Prevod moj.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 217 Tomislav Longinović nego što je počeo da se bavi pisanjem može se locirati upravo u stalnom variranju ova dva poetska stava, od krajnjeg predavanja fantastici svakodnevnog života, do razbijanja uverenja u bilo koju verziju stvarnosti.

218 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 94(497.6)“1875“ Božidar JEZERNIK (Ljubljana) Odjeljenje za etnologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani [email protected]

POSMRTNI ŽIVOT CRNOG MIRA, DOBROVOLJCA I JUNAKA USTANAKA U HERCEGOVINI I BOSNI

U ovome radu autor daje osvrt na početak oružanog ustanka her- cegovačke raje 9. jula 1875. godine. Potpomognut sa svih strana i isprepleten mnogim oprečnim interesima, ustanak je otvorio mnogo veće pitanje nego što je bio sam po sebi – orijentalno pitanje. Činjenica da su Hercegovina i Bosna sa sve četiri strane okružene srodnim stanov- ništvom, s jedne strane, kao i rivalitet između velikih sila za prestiž, sa druge, davali su ustanku dimenziju mnogo širu od granica obje pokrajine. Ustanak je u balkanskom „buretu baruta“ zapalio iskru i otvorio takozvano Istočno pitanje. Ključne riječi: Jamnička skupština, Knjaz Nikola, metodološki pijemontizam, Miroslav Hubmajer (Friedrich Hubmayer), Nevesinjska puška, Istočno pitanje

Nevesinjska puška je označila početak oružanog ustanka herce- govačke raje 9. jula 1875. godine. Iako nije imao neko centralno vo- đstvo, seljački ustanak je prerastao u dugotrajnu krvavu borbu „za krst časni i slobodu zlatnu“. Prema procjenama, tokom ustanka izgubljeno je 150.000 života, a već do kraja 1875. godine više od 200.000 nebora- ca potražilo je utočište na teritoriji Dvojne monarhije, dok ih je u Crnu Goru i Srbiju prebjeglo 70.000 ljudi (Pavlović 2004: 80; Ekmečić 2007: 280). Vladine čete su spaljivale i uništavale hrišćanska sela, ubijale i pljačkale raju, a ustaši su se po svojim najboljim moćima „svetili“ nad „Turcima“ (Stillman 1877: 16). Pored masovnih pogubljenja, posljedica ustanka, bilo je i pljačkanja svega što se moglo na konju i leđima

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 219 Božidar Jezernik ponijeti. O tome na svoj način govori jedna šala iz potonjih decenija. Kako kaže šala, jedan momčina je nakon takvog pljačkanja rekao da od škole ima samo jedna vrata, jer ništa ga bolje nije zapalo (Ekmečić 2007: 271). Prvim vijestima o ustanku ni evropske vlade ni javno mnjenje nijesu pridavali nekog naročitog značaja. Kako je 20. avgusta 1875. godine izvijestio Le Figaro, na primjer, Parižane je tada u vezi s ustankom najviše interesovalo pitanje, šta zapravo znači ime L’Herzégovine: Da li je to ime baletske plesačice u Operi ili ime novog modela klavira koji je izradio Herz? (Nepotpisano 1875c: 1). Međutim, potpomognut sa svih strana i isprepleten mnogim oprečnim interesima, ustanak je otvorio mnogo veće pitanje nego što je bio sam po sebi. Činjenica da su Hercegovina i Bosna sa sve četiri strane okružene srodnim stanovništvom, s jedne strane, kao i rivalitet između velikih sila za prestiž, sa druge, davali su ustanku dimenziju mnogo širu od granica obje pokrajine. Ustanak je u balkanskom „buretu baruta“ zapalio iskru koja je učinkom uzroka i posljedica iz temelja promijenila sliku svijeta u „dubokom miru“ o kojoj je pisao još dan poslije izbijanja samog ustanka austrougarski poslanik na berlinskom dvoru, von Seiller (vidi Wertheimer 1913: II, 248). Iako je Bismarck jugoslovenske ustaše odbacivao kao „kradljivce ovaca“, na kraju krajeva oni su svoju politiku nametnuli njemu i njegovim nasljednicima (Taylor 1954: 23). U sljedećoj, 1876. godini, sve je bilo drugačije, ništa nije bilo isto (Argyll 1879: I, VII). Glasovita Ne- vesinjska puška odjeknula je, naime, daleko preko hercegovačkih brda i brutalno otvorila takozvano Istočno pitanje. Vladajući krugovi Dvojne monarhije i carske Rusije viđeli su ustanak kao priliku da diobom evropskog dijela teritorija Osmanskog Carstva ostvare na njegov račun vlastite imperijalističke pretenzije, a suśedne „srpske“ kneževine Srbija i Crna Gora, u njem razabirale povoljnu priliku da, pozivom na etničko srodstvo s pobunjenom rajom, ostvare svoje aspiracije prema tim područjima. Obje kneževine oružale su hrišćansku raju i, od samog početka, slale svoje dobrovoljce u Hercegovinu i Bosnu pod izgovorom da „oslobode svoju braću“, mada su u stvari željele prije svega da prošire svoj teri- torij i učvrste svoju još nesigurnu samostalnost (Mandić 1910: 10). Time je ustanak u Hercegovini i Bosni 1875–1878. godine prerastao u političku krizu prvog reda i postao tema dana ne samo naj-

220 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni viših državnih predstavnika, već i stalnog izvještavanja cijele mreže konzulata na Balkanskom poluostrvu. Austrougarska, ruska, britanska i francuska štampa svakodnevno donosila je vijesti o toku ustanka, naj- veće izdavačke kuće slale su na lice mjesta svoje specijalne dopisnike. Pomoću njihovih izvještaja o ustanku i situaciji u obje pokrajine čitaoci tako evropskih listova, čak i u najudaljenijim djelovima Škotske, kao i vodećih američkih, bili su iz dana u dan detaljno obaviješteni o toku ustanka. Tako su dvije pokrajine na zapadnim granicama Osmanskog Carstva, postale – kako je pisao gorički list Glas – „središte cijelog svijeta“ (Nepotpisano 1875e: 2–3).

Dinastije ribare u mutnoj vodi

Najveći interes za zbivanje u Hercegovini i Bosni pokazivali su stanovništvo i vlasti Crne Gore i Srbije. Međutim, kako je Austro-Ugar- ska vršila pritisak na knjaza Nikolu da se drži podalje od ustanka i čuva neutralnost Crne Gore, njena pomoć nije bila adekvatna očekivanjima kako ustaša1 tako ni crnogorskog naroda. Uprkos tome što je velika većina Crnogoraca, skladno starim tradicijama neprijateljstva prema „Turcima“, tražila rat sa „Turcima“ zbog interesa velikih sila, prije svega Rusije i Austro-Ugarske, knjaz Nikola nije smio da im udovo- lji, svoju umiješanost u događanje u Hercegovini sakrivao je od očiju evropske javnosti; Potajno je organizovao prebacivanje gerilaca zvanih jajoši u Hercegovinu koji su pomagali ustaše, a preko kojih je želio koordinisati ustanak (Vukčević 1950: 109). Ni srpski knez Milan nije bio naklon ulasku u rat, mada je uzbuđena masa njegovih podanika glasno tražila objavu rata. Obje kneževine oružale su hrišćansku raju i slale brojne dobrovoljce u Hercegovinu i Bosnu. Ali pomoć sa strane, njihove vladajuće dinastije uslovljavale su zahtjevom da ustaši za svog vladara proglase njihovog kandidata i da ustaške čete za vrijeme juriša uzvikuju ime tog, a ne onog kneza. Oslobađanje i ujedinjenje „srpske braće“ je tako služilo kao izlika za ostvarenje pretenzija suśednih dina-

1 Danas se u istorijografiji umjesto izvornog termina „ustaša“ po pravilu koristi termin „ustanik“, jer se termin ustaša vezuje za Pavelićeve snage u Drugome svjetskom ratu. Kako je između dva pokreta bilo više od pola vijeka razlike, a osim samog naziva nijesu imali ništa zajedičko, odlučio sam se protiv ispravljanja proš- losti unazad i dao prednost izvornom terminu.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 221 Božidar Jezernik stija za proširenjem svojih teritorija i učvršćenje svoje još nesigurne samostalnosti (Mandić 1910: 10; Harris 1936: 125). Držanje srpske vlade do ustanka bilo je razlog velikog nezadovoljstva i među vođama ustanka. Neki su – oko Miroslava Hubmajera – ljuti na kneza Milana, a oduševljeni Crnom Gorom, to javno ispolja- vali, pričali su da Srbija ne smije dobiti nijedan dio Bosne, a u slučaju da Crna Gora ne bi mogla dobiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, treba da joj pripadnu barem djelovi Hercegovine, a ostalo Hrvatskoj (Radonić 1938: 221; Ekmečić 1973: 144). U vezi sa time, u Jamnici jednom za- vijorila je hrvatska zastava, govorljiv znak nezadovoljstva što se Srbija ustezala da najavi rat Osmanskom Carstvu (Ekmečić 1973: 144). Suparništvo između Obrenovića i Petrovića sprečavale su Srbiju i Crnu Goru da rade zajedničkim snagama, a nije trebalo dugo da je ono dovelo do trvenja između dvije „srpske“ kneževine. Jabuka razdora između Beograda i Cetinja postala je Hercegovina, koju je knez Milan želio zajedno sa Bosnom prisajediniti kneževini Srbiji, dok je svoju računicu u vezi Hercegovine imao i knjaz Nikola (Jaroslav 1875: 1; Luković 1977: 58). Knezu Milanu nije bilo po volji priključenje ove pokrajine Crnoj Gori, jer se bojao da bi ono podstaklo crnogorski se- paratizam i pokrenulo njeno suparništvo sa Srbijom, a knjaza Nikolu, naročito popularnog u očima Omladine, u povoljniji položaj u takmi- čenju za jugoslovenski prijesto2 (Harris 1936: 123; Vuković 1925: 84, 170; Radonić 1938: 221; Milutinović 1953: 38, 48; Luković 1977: 58; Aleksić 2016: 236). S druge strane, knjaz Nikola nastojao je da suzbi- je bilo kakav uticaj Srbije u Hercegovini, jer je računao na ostvarenje velike crnogorske države koja bi se protezala između rijeke Lima i Ne- retve, čime bi učvrstio svoje pozicije u odnosu na dinastiju Obrenovića (Jaroslav 1875: 1–2; Wertheimer 1913: II, 252; Vuković 1925: 84, 170; Aleksić 2016: 245). Sama pomisao na to da Srbija može pretendovati na Hercegovinu, u Crnoj Gori je izgledala ne samo „apsurdna nego i uvredljiva“. Takve javne pretenzije Srbije veoma su vrijeđale ponos

2 Taj stav izložen je oštro kritici u Slovenskom narodu koji je 11. avgusta 1875. godine donio izvještaj, najvjerovatnije Miroslava Hubmajera, koji zamjera srpskim liderima da oni Hercegovcima „ne priušte oslobođenja od Turaka, ako bi možda došli pod Hrvate i ne pod Srbiju“. Dopisnik smatra ovakav stav kao „ružan ego- izam, ružno bratomrziteljstvo, kojeg Srpstvo mora da se otarasi i oslobodi, inače neće biti drugog, nego narodna smrt na jugu za sve“ (Nepotpisano 1875b: 2).

222 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

Crnogoraca, tim više što su oni u Hercegovini već bili „ogrezli u krvi“3 (Vuković 1925: 67). Suparništvo između Beograda i Cetinja prenijelo se i na scenu Hercegovačkog ustanka: pristalice Srpske stranke ljutili su se, jer su ratnici iz Cetinja odlazili u pomoć samo onim ustaškim vođama koji su bili izričite pristalice knjaza Nikole, dok su se simpatizeri Crne Gore žalili na srpske komitete za pomoć ustašima što su podržavali samo one ustaške vođe koji su se borili za interese Kneževine Srbije (Nepotpisa- no 1875q: 2009). Crnoj Gori najviše je smetao vojvoda Mićo Ljubibratić, koji je po nekim opisima bio „pansrbski agitator, u nekom smislu srpski Mazzini“ (Rüstow 1877: 103). Ljubibratić je bio povjerenik srpske vlade, preko koga je Ilija Garašanin djelovao na pokrete u Osmanskom Carstvu radio u korist Obrenovića (Gjurgjević 1910: 96; Prelog 1913: 121; Ekme- čić 1959: 206–7; 1973: 147; up. Grabovac 1991: 140). Svojim znanjem stranih jezika Ljubibratić je privukao u Hercegovinu mnogobrojne dobrovoljce iz čitave Evrope, ali je svojom odbojnošću do „varvarskih običaja“, kao što je bilo rezanje glave ili noseva mrtvim i ranjenim ne- prijateljima kao dokaz svog junaštva4 (vidi npr. Holeček 1878: 99–100; Vuković 1925: 211; Mrkonjić 1983: 52, 58; Tepić 1988: 398), i poku- šajima da ih zamijeni običajima „civiliziranog ratovanja“, ujedno i uda- ljio sebe od gorštaka, koji nijesu umjeli da cijene ove novosti (Stillman 1877: 48; Holeček 1878: 99–100; Mrkonjić 1983: 52, 58). Za vrijeme ustanka vojvoda Ljubibratić, svojim neprijateljskim stavom prema Cr- noj Gori, nije ispoljio ni političku, a ni vojnu vještinu. Dopisnik london-

3 U Crnoj Gori glavar ili vojnik ustanički ili dobrovoljac, koji ne bi govorio, radio i mislio tako da se Hercegovina mora prisajediniti Crnoj Gori, smatran je izdaj- nikom i kao takav je mogao biti predan prekom sudu na suđenje (Vuković 1925: 147; Jovanović 1977: 207). 4 Miroslav Hubmajer ispričao je dopisniku Slovenskog naroda Hubmajer kako svaki Hercegovac, ako ubije „Turčina“, po „turskom običaju“ ovome odsiječe glavu, „jer mu inače niko ne bi vjerovao, da ga je stvarno ubio“; sam je na jednom mjestu vidio 55 odśečenih „turskih“ glava (Nepotpisano 1875m: 2). Običaj je ukinuo tek knjaz Nikola potpisavši Ženevsku konvenciju o postupanju sa ranjenicima. Tada je strogo naredio ustaškim vođama da se okanu od toga „starog vandalizma“. Junačnim ustašima nova naredba bila je „veoma protivna“, iako je s praktičnog gledišta bila veoma važna: „Lični junaci, grabeći se oko sječe mrtvih i ranjenih, gomilali su se oko jedne glave po pet i po deset, pa su umjesto da neprijatelja gone i ubijaju, nemilice ginuli“ (Vuković 1925: 211).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 223 Božidar Jezernik skog The Times opisao je Ljubibratića kao „sanjara i entuzijastu sa malo praktičkog znanja o ljudima i nimalo o vojnim stvarima“. Tako nije shvatio da je jedini deo Hercegovine pogodan da se odupre „Turčinu“ baš onaj koji je bio pod isključivim uticajem Crne Gore (Stillman 1877: 49; vidi i Sumner 1937: 141). Ljubibratićev plan da se ustanak organizuje u jednom središtu i da se napusti malo granično puškaranje i povede napor za osvajanjem djelova bosanskog teritorija, u Crnoj Gori protumačen je kao pokušaj preuzimanja ustanka pod srpski uticaj (Ekmečić 1973: 147). Knjaz Ni- kola nije skrštenih ruku posmatrao šta radi ovaj „hercegovački Šćepan Mali“ (Kos 2006: 67). Nije mu dozvolio da stvori neko legalno vođstvo ustanka, da se sazove srpska Narodna skupština i javno obznane ciljevi ujedinjenja srpskog naroda (Ekmečić 2007: 281), već je u Hercegovinu poslao vojvodu Peka Pavlovića da ga smiri. Stari borac protiv „Turaka“ učinio je to, modo suo. Zarobio je vojvodu Ljubibratića i prognao ga iz Hercegovine, vezanih ruku na leđima, oduzevši mu oružje, novac i lič- ne stvari (Stillman 1877: 11; 1901 II: 111–12; 1932: 16; Ekmečić 1973: 147; 2007: 281; Aleksić 2016: 238–39). Međutim, ionako komplikovanu situaciju dodatno je zamrsio još jedan pretendent na bosanski prijesto. Petar Karađorđević, sin raskneza Aleksandra Karađorđevića, procijenio je ustanak u Bosni kao povoljan trenutak za njega i njegove ambicije. Dotad nešto plejboja, on je u pratnji veće grupe dobrovoljaca pod imenom vojvoda Petar Mrkonić5 pošao put Bosne kako bi pobojšao svoj politički rejting6 (Pavlowitch 1999: 109). Ni jedna četvrtina bosanske teritorije još nije bila oslobođena, a Bosna je već imala dva srpska vladara: kneza Milana Obrenovića i pre- tendenta Petra Karađorđevića (Rüstow 1877: 138; Petrović 1924: 13: Jovanović 1926: 284; Milutinović 1953: 59; up. Mrkonjić 1983: 30–1). Na Cetinju dolasku Petra Mrkonjića u Bosnu nijesu davali nika- kvog značaja, ali je srpska vlada poslala bataljon stojeće vojske na gra-

5 Ovo je ime imalo u prvom redu da odgovara izražaju njegova zagasita lica, dakle otprilike onako, kako je postalo ime Karađorđe (Crni Đorđe), a onda i nepomir- ljiva borca protiv „Turaka“, kakav je bio u narodnim pjesmama sedamnaestog i devetnaestog vijeka opjevani primorski junak Petar (Pero) Mrkonjić, „bez kojega nema četovanja“. Po mišljenju Ferda Šišića Petar Karađorđević je ovo ime odabrao čitajući Srpske narodne pjesme Vuka Stefanovića Karadžića (Šišić 1937: 215). 6 To mu je i pošlo za rukom, ali tek 1903. godine, kada je proglašen srpskim kraljem (Pavlowitch 1999: 109).

224 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni nicu da sprečava uskakanje dobrovoljaca iz Srbije koji bi željeli da se pridruže njegovoj četi, a kapetanu Đoku Vlajkoviću naredila je da sa svojim četama napusti Bosnu (Vuković 1925: 79–80, 175). U vezi sa dolaskom Petra Mrkonjića u Bosnu kolale su raznorazne, istinite i izmi- šljene priče. Po nekima, Mrkonjića su oružjem podupirali Mađari kako bi radio protiv kneza Milana, odnosno da je primio pare od Derviš-paše, bosanskog valije, i da ga je Osmansko Carstvo moralno podupiralo u njegovim pretenzijama na srpski prijesto7 (Suavi 1875: 15; Nepotpisano 1875i: 4; 1876w: 1; Gjurgjević 1910: 84; Čubrilović 1930: I, 136; Ristić 1940: 28–9; Gutić 1980: 122; Ekmečić 2007: 281). General Despotović je u prilog Obrenovića pomagao ustaše i novcem i dobrovoljcima iz Srbije, a Karađorđević je gledao, da „bez troška i bez svoje krvi gotovo dočeka“. Svi su mu to spočitavali i govorili: „Za što Petar Karagjorgje- vić nije doveo desetak hiljada Švicarâ. Onih dobrih strijelacâ, i donio nekoliko milijunâ novca, pa bi imao velikog uspjeha, jer bi se uz Švicare okupilo tri puta toliko Bošnjakâ?“ (Gjurgjević 1910: 84). Mutnu vodu su htjeli iskoristiti za ribarenje i neki članovi Glav- nog odbora za pomoć ustanku u Zagrebu, koji su vodili politiku prevlasti nad ustankom u Bosni, na koju su gledali kao na „hrvatsku zemlju“ (Slipičević 1952: 127). Za razliku od srpskih radikala, koji su preko ustanka u Bosni težili obnovi Dušanovog carstva, starčevićevski Hrvati su očekivali vaskrsenje Velike Hrvatske (Biankini 1925: 12–3). U če- žnjama za obnovom slavne prošlosti, međutim, Srbi i Hrvati su postali rivali u sadašnjosti. Kada su bosanski ustaši proglasili srpsku vladaju- ću dinastiju, a hercegovački crnogorsku, za svoje vladare, Hrvati „po- stadoše otvoreni protivnici“ srpske stvari i „hladni prema bosanskom ustanku“. A u zagrebačkoj štampi pojavila se izjava hrvatskih akadem- skih mladenaca koja u Bosni nije viđela ni Srba ni srpskog ustanka, već je govorila o hrvatskoj Bosni, „dragocjenim kamenom iz krune hrvatskog kralja Zvonimira“ (Rüffner 1877: 292; Pelagić 1880: 85). S druge strane, knjaz Nikola je želio da Srbija pomaže hercego- vačke ustaše, ali da ta pomoć ne ide direktno njima (kako ne bi dovela do jačanja uticaja Srbije na njih), već da ide preko crnogorskih vlasti. Crnogorski knjaz je bilo nepovjerljiv prema svima koji su održavali

7 „Da su turski vodeći krugovi još od početka istočne krize iskorišćavali njegovo ime da zastraše kneza Milana, preteći prevratom i povratkom Karađorđevića“, po navodima istoričara Čubrilovića, „tačno je“ (Čubrilović 1930: I, 136).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 225 Božidar Jezernik veze s Beogradom, dok je sam pokušavao da vrbuje što više hercer- govačkih prvaka i školovanih ljudi iz Hercegovine da rade za interese Crne Gore (Aleksić 2016: 236).

„Svojevoljci“ svi i svuda

Po izbijanju ustanka u Hercegovini i Bosni, u svim suśednim teritorijama osnovani su odbori za pomoć ustašima i njihovim porodicama. Oni su osnovani u Beogradu, na Cetinju, u Zagrebu, Kostajnici, Sisku, u Staroj i Novoj Gradiški, Kninu, Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku, Herceg Novom, Metkoviću, Ljubljani, Trstu, kao i u Moskvi, Rimu, Beču, Pragu, Parizu i Londonu i brojnim drugim gradovima. Odbori su se starali o dopremi oružja, brinuli se za opremu i hranu ustaša, čak organizovali i radionice za popravljanje oružja i izradu municije. Prema procjeni istoričara Vase Čubrilovića, odbori za pomoć najviše su pripo- mogli širenju i jačanju ustanka: „Da njih nije bilo, ako bi i bilo kakvih pokreta, većina ustaša posle prvog neuspeha prešla bi u Austriju i tamo se smirila, ostali, koji se nisu digli, ostali bi mirni i ustanak 1875–1878. ne bi se ništa razlikovao od buna 1834. i 1859; buna mesnih, bez veći razmera i jače organizacije, dignutih od seljaka, a brzo ugašenih od Tu- raka“ (Čubrilović 1930: 393). Dvojna monarhija je bila zvanično neutralna prema ustanku koji se razbuktao u Hercegovini i Bosni. U toj činjenici ona je nalazila upori- šte za zabranu slanja humanitarne pomoći, zabranjivala je takođe izvoz oružja. Međutim, proklamovana neutralnost bila je više deklarativnog karaktera, sračunata u prvom redu na to da se spriječi intervencija Crne Gore i Srbije na strani ustaša, odnosno da se zadrži po strani Rusija. Naime, uz dugu granicu đe su živjeli mnogobrojni „lojalni podanici njegovog carskog, kraljevskog i apostolskog veličanstva“, koji su no- sili, kako je primijetio engleski dopisnik Manchester Guardiana, kape sa zlatom izvezenim inicijalima knjaza Nikole (Evans 1878: 69), bilo je nemoguće narediti ili sprovesti mjere koje bi spriječile unošenje oružja i municije u Hercegovinu. Stari i novi, stvarni i navodni, „turski“ zulu- mi revoltirali su jugoslovensku narodnu svijest i budili solidarnost. Po śećanjima Juraja Biankinija, tadašnjeg urednika zadarskog Narodnog lista, i bogati i siromasi rado su otvarali i svoju kesu (Biankini 1925: 11). U Boki Kotorskoj, na primjer, bilo je ljudi koji su za pomoć usta-

226 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

šima davali čak šesti dio svih svojih prihoda (Stillman 1877: 28–9). Da su ti odbori skupili znatnu pomoć, śećao se i knjaz Nikola, navodeći da je samo odbor u Trstu kupio za 104.967 forinti žita, dok je u Crnoj Gori kupljeno za 28.877 forinti istog (Petrović-Njegoš 1988: 306). Borbi ustaničke raje pridružili su se mnogi dobrovoljci ne samo oni iz pograničnih područja obiju ustaničkih pokrajina. Ustašima u Hercego- vini i od samog početka pomagali su aktivno crnogorski jajoši, pridružili su im se i svojevoljci iz „svih evropskih naroda“ (–n– 1875b: 2); među njima se našla i jedna žena, Holanđanka, Jeanne Merkus (Rüstow 1877: 132; Aléšovec 1878: 27–8). Njihov ukupan broj nije poznat, kao ni du- žina njihovog boravka. Ali sudeći po dopisu koji je donijela Zastava 22. decembra 1875. godine, taj broj nije bio mali. Samo u Dubrovniku je bilo 3. decembra te godine upisano 284 Francuza, 390 Italijana, 53 Engleza, 2 Amerikanca, 1 Šveđanin, 83 Grka i 22 Njemca, koji su čekali da se pri- druže ustašima u Hercegovini (Nepotpisano 1875ah: 2). Dva mjeseca kasnije novosadska Zastava je donijela izvještaj svog specijalnog dopisnika iz Sutorine, u kome se navodi da su italijanski dobrovoljci svakodnevno pridolazili tamo (Nepotpisano 1876r: 3). Savremeni švajcarski ljekar, koji je pośetio Dubrovnik za vrijeme ustanka, primijetio je u njemu toliko stranih dobrovoljaca da je stekao utisak kako se nalazi u gradu koji se nalazio „u otvorenom ratu“ (Koetschet 1905: 24). Ratni dopisnik William James Stillman primijetio je da su u Herceg Novi dobrovoljci, oružje, municija i druga ratna oprema dolazili ad libitum. Po njegovim zapažanjima dobrovoljci su prelazili granicu „apsolutno slobodno“, bez svakog prikrivanja (Stillman 1877: 15, 32; 1901: II, 129). Na osnovu tih i sličnih zapažanja Antonio Gallenga došao je čak do zaključka da se u Hercegovini nije radilo toliko o ustanku nemoćne raje, koliko o „izravnoj invaziji slovenskih grupa iz austrijskih područja“ (Gallenga 1877: I, 325). U vezi sa pomoću koja je hercegovačkim ustašima dolazila sa strane, Visoka Porta se žalila Ministarstvu vanjskih poslova u Beču, navodeći da se u Herceg Novom nalazi čitav arsenal oružja namijenjen hercegovačkim ustašima, odnosno da ustaši slobodno, naoružani, šeću dubrovačkim ulicama pa dolaze i odlaze krstareći cijelom Dalmacijom (Grabovac 1991: 68). Uprkos velikoj aktivnosti odborā za pomoć i velikom broju „dobrovoljaca, naročito slovenskih, Vaso Pelagić8 se žalio, da slovenski 8 Kako navodi istoričar Kosta Milutinović, Pelagić je bio jedan od agenata Ilije Ga-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 227 Božidar Jezernik narodi (Poljaci, Česi, Slovaci, Kranjci i Hrvati), prije Srpsko- i Rusko- turskog rata nijesu dovoljno pomagali ustanak u Hercegovini i Bosni. U Bosnu, po njegovom navodu, „svi skupa“ nijesu poslali „ni stotinu dobrovoljaca u pomoć“, a njihova pomoć u novcu, navodno, nije izno- sila ni 20.000 dukata. Iz te svoje, netačne, ocjene, čiji je pravi smisao nemoguće shvatiti, Pelagić je mogao da izvede samo jednako pogrešan zaključak. Po njemu su, naime, te brojke bile, s jedne strane, „jasna svje- dočba, kako labavo stoji simpatija i ‘uzajamnost’ između slovenstva“, a, sa druge, i pouzdan pokazatelj da je bila volja za sveslovenskim uje- dinjenjem i sveslovenskim carstvom „još manja“ (Pelagić 1953: 167).

Kao Prometej na hercegovačkom kamenu

Iako austrougarske vlasti nijesu dozvoljavale slobodan prelazak dobrovoljaca u redove ustaša i uprkos lošim saobraćajnim vezama sa Hercegovinom, stranim „svojevoljcima“ pridružio se i određen broj Slovenaca iz Dvojne monarhije. Kao prvi, pozivu „majke Slave“ odazvao se Miroslav Hubmajer (Friedrich Hubmayer). Za vrijeme vojne službe u Mađarskoj dobio je čin artiljerijskog podoficira, a iskazao je i veliki talenat za mašinstvo te je patentirao više novosti. Dok je 1874. godine radio kao tipograf u švajcarskom gradu Chur, upoznao se sa socijalističkom ideologijom i savremenim radničkim pokretom. U Ljubljanu se vratio u prvoj polovini 1875. godine i zaposlio se u Bambergovoj štamparskoj radnji. Osvojio je povjerenje (slovenač- kih) štampara i izdavača, koji su ga 14. jula 1875. godine izabrali za predśednika svog društva (F. H. 1875: 3). Iako porijeklom iz njemačke porodice, za njemačke članove društva nije bio prihvatljiv, jer je često govorio: „Zuerst bin ich Slovene, dann erst Buchbruder!“ („Prvo sam Slovenac, tek onda knjigoljubac“) (Nepotpisano 1875a: 3). Nenaklonost njemačkih članova društva do novoizbranog predśed- nika očito dolazi do izražaja u dopisu organu austrijskih štamparskih radnika Vorwärts! iz Ljubljane 10. septembra 1875. godine. Dopi- snik u njemu izvještava da je tamošnje društvo ostalo bez glave, pošto se njegov novoizabrani predśednik otisnuo na avanturistički put među hercegovačke ustaše, kako bi tamo kao komandant nji-

rašanina za širenje srpske propagande u Bosni i Hercegovini (Milutinović 1953: 7–8).

228 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni hovog topništva „skupljao lovorike kojih sa naše strane nije dobio“ (Nepotpisano 1875g: 3). Hubmajer se pridružio četi vojvode Ljubibratića kod pravoslavnog Manastira Duži u blizini Trebinja (Nepotpisano 1876t: 4; 1910: 2; Rüffner 1877: 25; Zimmermann 1878: 63; Uzelac 1910: 1; Toman 1926: 10). Svoje „švapsko“ ime Friedrich, odnosno Fritz, nakon dolaska u Hercegovinu poslovenio je u Miroslav, a zbog svoje crne brade pročuo se kao Crni Miro. Svojim junaštvom stekao je velik ugled i po- štovanje te ubrzo postao jedno od najslavnijih lica borbe protiv „turske“ represije. Vijesti o njemu donijele su novine na brojnim evropskim jezicima, njegov lik je ovjekovječen u više knjiga (vidi npr. Holeček 1878; Zimmermann 1878) i novina. Bečki list Humoristische Blätter i praški Světozor doneli su 10. oktobra, odnosno 5. novembra 1875. godine, njegov portret na naslovnoj strani, a vrlo popularan ilustrovani list The Illustrated London News, u božićnom broju 1875. godine, rad slikara i specijalnog ratnog dopisnika Meltona Priora. Svojim junaštvom se Hubmajer najviše istakao tokom opsade granične karaule Drijen, od 25. do 29. avgusta 1875. godine. Uz njega je bilo nekih pedeset dobrovoljaca, a imao je i mali top kojim je gađao kulu. Svojim oružjem ni poslije četiri dana opsade nije mogao oštetiti kule, odlučio se da izazove komandira karaule Ahmeta Begovića, neka izađe iz trvđave da se vidi, kako mu se od straha tresu ruke: neka puca na njega (Hubmajera), dok će on mirno stajati na mjestu. Begović je izašao iz kule, pucao na nepomičnog Hubmajera i promašio (Aléšovec 1878: 17–8; Holeček 1878: 59–60). Hubmajer ga je onda pozvao ka predaji, što je Begović odbio, isto tako nije htio da prihvati otvorenu borbu. Stoga je Hubmajer, četvrtog dana opsade, pod plaštom noći, ponio patronu dinamita da tvrđavu uništi. Prišao je kuli, potražio puškar- nicu i stavio u nju dinamit. Ali, čim je šibicom zapalio fitilj, jedan od branioca bacio je dinamit napolje, u neposrednu blizinu Hubmajera. On je počeo da bježi, dok su „Turci“, uz povike „Alah il Alah“, „kao ludi“ pucali na njega (Hubmajer 1875a: 2; 1875b: 4; Aléšovec 1878: 18; Zimmermann 1878: 87; vidi i Grujić 1956: 69). Mjesto borbe za kulu na putu Manastir Duže – Dubrovnik obišao je specijalni dopisnik bečkog dnevnika Neues Wiener Tagblatt i slao nekoliko telegrafskih izvještaja o četvorodnevnoj opsadi (–n– 1875a: 2; 1875b: 3; vidi i Nepotpisano 1875f: 3). Vijest je Hubmajerovu slavu

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 229 Božidar Jezernik ponijela širom svijeta. Štampa je na mnogobrojnim jezicima o njemu izvještavala kao o „narodnom junaku“, neustrašivom vođi hercegovač- kih ustaša, koji je „Turcima“ nanio ogromne gubitke (vidi npr. Nepotpi- sano 1875d: 1; 1875l: 2; 1875w: 2; Holeček 1878: 59). Za osam neđelja provedenih kod hercegovačkih ustaša proslavio je svoje ime ne samo „po čitavoj Hercegovini, već po čitavoj Evropi“ (Nepotpisano 1875o: 531). Kod ustaša je stekao slavu neustrašivog i nepobjedivog četovođe (vidi npr. Holeček 1878: 59; Zimmermann 1878: 71; Toman 1926: 10), a hercegovačka raja pripisivala mu je natprirodnu moć, kojom je „čude- sno zaštićen protiv neprijateljskih metaka“. O njemu su se širile glasine, „koje su zvučale kao bajke“ (Toman 1926: 10). Jedna od njih navodila je, na primjer, da je sam naćerao u bjekstvo 2000 turskih askera (Nepot- pisano 1938: 6).

Draga uspomena na pośetu Cetinju

Krajem ljeta 1875. godine, Hubmajer zajedno sa advokatom, dr Kostom Grujićem, otišao je na Cetinje, kako su izvještavali neki listi, „da skloni kneza na što skoriji rat“ (Nepotpisano 1875l: 2; 1875o: 531), ili, barem, ustaše izdašno podupre oružjem i crnogorskim odlikova- njima (Grujić 1956: 102). U crnogorskoj prijestonici primio ih je, 9. septembra 1875. godine, vojvoda Mašo Vrbica, ministar za unutrašnje poslove. On ih je pozdravio „baš ljubazno“ i predstavio svojim gostima. Bili su tu dopisnik Stillman, jedan engleski konjički kapetan, jedan ruski dopisnik i Stanko Radović. Oni su ustaške poslanike obasuli brojnim pitanjima, naročito Hubmajera. Jedna od tema razgovora bilo je i osvajanje Skadra. Pri kraju večere Vrbici je doneseno pismo iz Ska- dra sa informacijom da dolazi tamo velika osmanska vojska i džebana. Pošto je Vrbicu Hubmajer potanko raspitao o Skadru, predložio mu je da on i Grujić još iste noći pođu u Skadar sa nekoliko Crnogoraca, da u zoru udare na grad; tu bi ili izginuli ili je śutra Skadar crnogorski. Po Hubmajerovoj procjeni, „Turci“ bi se preplašili ne nadajući se napadu, a ustaši bi mogli to učiniti bez da zato odgovornost padne na Crnu Goru. Vrbica je sa osmjehom prihvatio ponudu, ali je njenu realizaciju odgodio na „pravo vreme“ (Hubmajer 1875a: 2; Nepotpisano 1875o: 531; Grujić 1956: 102).

230 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

Što se tiče oružja, vojvoda Vrbica obećao im je hiljadu revolvera i stotinu ostraguša, kao i crnogorska odlikovanja, koja su tražili kako bi hercegovačke ustaše spriječili da pucaju na strane dobrovoljce. Rekao im je da je već izdao naređenje za pomoć u ljudima, ali za pomoć u oružju treba mu prethodno odobrenje od strane gospodara. Stoga je zatražio od njih da sačekaju na Cetinju do sljedećeg dana. No, sljedećeg dana rekao je da im pušaka i revolvera ne može dati, jer je pre nekoliko dana sve oružje podijeljeno vojsci (Grujić 1956: 101–2). Hubmajer i Grujić razočareni su napustili Cetinje. Kad su već uzjahali, vojvoda Vrbica pozvao ih je natrag, u ime knjaza, i Hubmajeru podario u znak priznanja za njegovo junaštvo, kako je Hubmajer ponosno, u pismu roditeljima od 12. septembra, javio, „jako lijep revolver sa pasom i pridodao još 60 metaka“ (Nepotpisano 1875j: 2; 1910: 1; vidi i Grujić 1956: 102–4; Luković 1977: 201; Hartman 2000: 16). Prema navodu iz Grujićevog dnevnika, vojvoda Vrbica je dao taj dar Hubmajeru, kako bi mu „zamazao oči“ (Grujić 1956: 104). Ali urednik književnog izdanja Grujićevog dnevnika, Petko Luković, nije dijelio Grujićevo mnjenje. Po njemu, knjaz Nikola podario je revolver Hubmajeru „ne samo za njegova junaštva u borbi sa Turcima, već i zato, jer je službeno Cetinje imalo poverenja u njega“ (Luković 1977: 201). Kad se krajem sljedeće godine Hubmajer vratio u Ljubljanu, donio je sa sobom i brojne uspomene, među njima i „prekrasan revolver“, dar crnogorskog knjaza Nikole (Nepotpisano 1910: 1–2). U gore navedenom pismu roditeljima, Hubmajer je napisao kako će mu sati provedeni na Cetinju zauvijek ostati u prijatnoj uspomeni, za razliku od vremena provedenog u Herceg Novom, đe se ośećao kao „Prome- teus vezan na kamen“ (Hubmajer 1875a: 2).

Banketi o kojima se pričalo po svijetu

Početkom novembra 1875. godine Miroslav Hubmajer, glavni vojvoda bosanskih ustaša, na kratko se vratio u Ljubljanu. Kako je saopštila Neue Freie Presse, Ljubljančani su mu spremili prijem pri- mjeran „pobjedničkom generalu“ (Nepotpisano 1875t: 1). U srijedu, 10. novembra, uveče u staklenom salonu ljubljanske Narodne čitaone sakupio se 61 ugledni pripadnik slovenačke nacionalne inteligencije i politike, među njima državni poslanici Valentin Zarnik i Ivan Mur-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 231 Božidar Jezernik nik, i zemaljski poslanik Janez Horak (Nepotpisano 1875p: 3; 1875r: 3; 1875u: 3; 1875v: 1). Veliki broj uglednih gostiju privukao je pažnju mnogih listova, o banketu u čast „vođi ustaša“ (Insurgent Chief) izvijestili su i londonski listovi The Times i The Standard. Kako je izvijestio dopisnik The Times, glavna zdravica namijenjena je „austrijskoj Dina- stiji, koja će, vjerna svojim tradicijama, zaštititi slovenske ustaše“, dok je Hubmajer napio jedinstvu svih jugoslovenskih naroda (Nepotpisano 1875s: 5). A po navodu iz lista The Standard, Hubmajer je prilikom svoje pośete Ljubljani primio „znatnu sumu za potrebe ratnih operacija protiv Turaka“. Novac su sakupili slovenski bankari i trgovci u južnoj Austriji (Nepotpisano 1875ad: 7). Kako navodi pisac dopisa, poslatog Zastavi iz Zagreba 15. novembra 1875. godine, iz Ljubljane su poslali za njim i „neke stvari“ (Nepotpisano 1875aa: 1). Koje su to stvari bile, dopisnik, očito, nije smio da priča svima. Ali iz drugih izvora saznajemo da su dan poslije Jamničke skupštine preko austrougarske granice u ustanički logor prokrijumčareni top, uliven po Hubmajerovim uputstvima, laveta i municija. Ustaši su računali da će pomoću tog oružja moći da napadnu i gradove kao štu su Novi, Kostajnica, Prijedor, jer „Turci“ u čitavoj śevernoj Bosni nijesu imali nijedan „za otvoreno ratno polje sposoban top“. Šančevi oko njihovih kula bili su prazni ili su na njima stajali „stari kašljaoci još iz vremena generala Laudona“ (Nepotpisano 1875ag: 1; vidi i Vošnjak 1912: 59). Veliki entuzijazam kojim su Ljubljančani pozdravili Hubmaje- ra, međutim, nije impresionirao dopisnika bečkog dnevnog lista Neue Freie Presse. Naprotiv, on podśeća da je Hubmajer bio austrijski vojni rezervista, a otišao je u pokrajinu koja je bila deo Osmanskog Carstva da ratuje protiv njegove vlade; štaviše, svoj odlazak nije ni službeno najavio (Nepotpisano 1875t: 1). Tri dana poslije ljubljanskog banketa Hubmajera je počastila sve- čanom večerom i zagrebačka univerzitetska omladina. Hubmajer je bio u Zagrebu, kako je izvijestila Zastava, „vrlo dobro primljen, svijet ide te ga gledi kao čudo“ (Nepotpisano 1875aa: 2). Na večeri se sakupilo oko 180 studenata i drugih gostiju, koji su zanosno pozdravili junaka, spremnog da položi svoj život za oslobođenje slovenske braće „iz kandži krvožednog Turčina“. U zdravicama se naglašavalo da se Jugosloveni bore za svoju slobodu, baš kao što su to nedavno uradili

232 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

Italijani i Nemci, a čula se i želja da se Bosna i Hercegovina priključe „Zvonimirovoj kruni“. Hubmajer je iznio svoje mišljenje da se Herce- govci bore za slobodu svih naroda (Nepotpisano 1875y: 1; 1875x: 3; 1875ab: 388; 1875ac: 2), a prema navodu češkog dopisnika Narodnog lista, opominjao je da nije vrijeme za proslavu, dok bosanska epizoda nije okončana: tek kraj djelo krasi; stoga, po njegovim riječima, nije bio pravi trenutak za „triumfalne slavnosti“ (Hč. 1875: 1; Nepotpisano 1875x: 3).

Ustaški red i disciplina

Poslije osam neđelja provedenih kod ustaša u Hercegovini, Hub- majer je bio duboko razočaran nad ustaškom vojskom, „u kojoj nema nikakova reda ni discipline i u kojoj se niko ne sluša koji zapoveda“ (Grujić 1956: 118; up. Yriarte 1876: 301–2; Vuković 1925: 75; Petro- vić-Njegoš 1988: 298). Novembra 1875. godine, napustio je Hercego- vinu i otišao u Bosnu da preuzme vrhovnu komandu nad tamošnjim ustašima i da tamo održi ustanak do proljeća (Nepotpisano 1875n: 2; 1875aa: 1). Namjera mu je bila da uz austrougarsku granicu povede pokret za oslobođenje djelova bosanske teritorije, napuštajući malo gra- nično puškaranje, te da odlučnim akcijama jakih vojničkih snaga prodre u donji tok Neretve i tamo udruži svoju jedinicu sa snagama vojvode Ljubibratića (Grujić 1956: 196, 205, 211; Ekmečić 1973: 150; Luković 1977: 191). Nedostatak jedinstvene organizacije i discipline kod ustaša održa- valo je „haotično stanje“ među vojskom i starješinama ustaškim. Glav- nog starješinstva nije smjelo biti u Hercegovini uglavnom iz suparniš- tva pojedinih vojvoda, koji su radili svak na svoju ruku, te jedinstva u operacijama nije bilo. Čak uspjesi u akcijama ustaša mogli su imati štetne posljedice po ustanak. Naime, koliko je prestiž jednog vojvode rastao pred svijetom i u ustaškoj vojsci, toliko se penjala zavist i mržnja sa strane drugih vojvoda (Vuković 1925: 124, 140). Međutim, nije bio problem samo u suparništvu među ustaškim vođama. Za neke među njima ustanak je bio ugodna prilika za lično bogaćenje. Tako Gavro Vuković, na primjer, prenosi riječi nekog Bjelo- pavlića, koji je izašao pred knjaza i govorio „nevjerovatnih stvari protivu popa Žarka i njegove družine, da su pljenove i pljačku od vojnika

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 233 Božidar Jezernik otimali, u novac pretvarali, pa svojim kućama šiljali, kao i to, da su isto tako nastupali sa prilozima, primljenim od raznih komiteta iz Srbije“ (Vuković 1925: 75–6). Naravno, to se odražavalo i na moral ustaša i njihovu spremnost za borbena dejstva. A pored navedenog, jedan od uzroka Hubmajerovog razočara- nja moglo bi biti i njegovo očekivanje da su nepismeni seljaci podigli oružje kao pobornici panslavizma ili svjetske revolucije (vidi Evans 1877: 336). Hubmajer je, naime, bio oduševljeni privrženik emancipacije slovenskog naroda, odnosno „velikana nastupajućeg vijeka“, kako je napisao u telegramu, poslatom iz Beograda, učesnicima velike slovenačke pjevačke slavnosti u Mariboru, 10. avgusta 1890. godine, – koji je u drugoj polovini devetnaestog vijeka počeo da izražava svoje želje, da traži svoje pravo, „da ga svi narodi u Evropi priznaju kao potpuno ravnopravnog – jer tužno vrijeme u kojima su Slaveni robovali svakom strancu – nestaje“ (Hubmajer 1890: 3). Ta ideja bila mu je vodilja i kad se, krajem 1878. godine, uputio u Bugarsku da se „smatra jednim od najsrećnijih ljudi jer može da pomogne svojoj slovenskoj braći u njihovoj borbi za nasvetije, za slobodu“ (Hubma- jer 1878: 3). Kako dokazuju riječi iz njegovog telegrama, upućenog učesnicima svesokolske slavnosti u Ljubljani 10. jula 1893. godine, ovoj ideji je ostao vjeran. U telegramu bivši podstarosta Sokola u Ljubljani izražava „živu želju“ da raste i razvija Sokol „nada i sklo- nište ‘Slovenije’ i misli slavjanske, i da pobjedonosno nadkrili sve neprijatelje slovenskog naroda“. Telegram završava usklikom: „Ži- vjela braća ‘Sokoli’! Živjela Slovenija! Uvijek u slavu mile majke Slavije!“ (Nepotpisano 1893: 2). Visoka načela slovenske uzajamnosti, koja su Hubmajera dovela u logor hercegovačkih ustaša, pak nijesu bila saglasna sa očekivanji- ma seljaka koji su ustali da izbore nešto slobode i povoljnije uslove za svoju agrarnu proizvodnju. Neskladnost idealnih očekivanja i ustaničke stvarnosti nije uzrokovalo samo razočaranje kod Hubmajera, već ga i odvojilo od lokalnih ustaša. Još više, Miroslav Hubmajer je bio neza- dovoljan radom jednog dijela odbora za pomoć ustanku, naročito kri- tičan je bio do rada odbora u Kostajnici. Članovi kostajničkog odbora, naročito Vasa Pelagić, na njegovu kritiku reagirali su velikom mjerom netrpeljivosti i trudili se, kako bi ga brže-bolje zbacili sa vodećeg mjesta i prognali iz ustaških redova (L. 1875: 2; Krasić 1884: 87; Ivić 1918:

234 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

50; Karanović 1921: 35–6; Luković 1977: 193–94). Pelagić, na primjer, umio je da zaigra i na strunu ksenofobije, govoreći kako strani dobrovoljci koji su dolazili u Bosnu „pod izgovorom“ da rade za oslobođenje i blagostanje naroda, u stvari govore „laž“ i rade na tome „da zadobiju ‘ponosnu Bosnu’, i njene stanovnike bilo za podanike, bilo za odanike“ (Pelagić 1953: 149–50; vidi i Aléšovec 1878: 20–1).

Jednoglasno zalaganje za srpsku slogu

Neugodnih posljedica nedostatka jedinstvene organizacije i ko- ordinacije ustaških četa bili su svjesni i sami ustaši. Kako bi prevazišli pocijepanost, a ustaši ujedinili se za „bratski sporazum“, 16. i 17. decembra sazvana je skupština u selu Jamnica. Po izvještaju austrijskog dopisnika lista The Times, najzaslužniji za saziv zasijedanja ovog ustaš- kog parlamenta bio je, uz pomoć Omladine, Miroslav Hubmajer (Ne- potpisano 1876a: 4). U radu skupštine učestvovalo je oko osamdeset zastupnika većih sela iz čitave Bosne, od Bihaća do Drine, te zastupnici svih ustaških četa i članovi ustaških odbora. Prva tačka dnevnog reda bile su reforme, koje je nudila Porta kao izlaz iz ćorsokaka; skupština se izjasnila protiv prijedloga reforme kao nepotpunog i neostvarljivog.9 Dalje su raspravljali pitanje da li da nastave ustankom i preko zime, i donijeli zaključak da se nastavi sa oružanim ustankom dok osmanska vlast ne bude otklonjena. Zastupnici su se slagali o potrebi prevazilaže- nja nesloge i uspostavljanju jedinstva i donijeli odluku o napadu na Tur- sku Kostajnicu. Skupština je izabrala odbor, koji će upravljati sa ustankom i imati svu vlast u rukama, a za glavnog komandanta nad svim bosanskim ustašama, kako se i očekivalo, izabran je Hubmajer, „jer baš njegova drzovita smjelost jamči za uspeh“ (Nepotpisano 1875z: 1; 1875ae: 2; 1875af: 2; 1876a: 4). Svi učesnici Jamničke skupštine vatreno su se zalagali za slogu i jedinstvo, na riječima su se i svi složili da su to nužne pretpostavke 9 Negativan stav do Portinih reformi imali su i bosanski begovi. Po Zastavinom izvještaju, u Travniku se sastala, 8. februara 1876. godine skupština bosanskih begova i odlučila odbaciti predložene reforme, po potrebi i oružjem. Na toj skupštini je donesena odluka da se „prihvati“ i „ostavi u životu“ samo ona raja, koja svomu begu daje polovinu prihoda, jer su hrišćani prošle godine napustili svoje kuće i ostavili uśev nepokupljen na poljima, zbog čega oštećeni zemljovlasnici nijesu dobili ni svoje trećine niti desetine (Besarović 1951: 102).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 235 Božidar Jezernik da ustanak bude uspješan. Ali su svoja uzvišena načela zaboravili već kod sljedeće tačke dnevnog reda – izbor glavnog vojvode. Pristalice kneza Milana su već na putu u Jamnicu razdraživale izaslanike protiv Petra Mrkonjića, dokazujući da on teži za bosanskom krunom (Ivić 1918: 48). Na samoj skupštini, Mrkonjićeve pristalice iznijeli su da je on, „Srbin i Karađorđev unuk, koji se odlikovao i u ratu francusko-pruskom i u borbama tadašnjega ustanka“ (Vukiće- vić 1922: 12; Zeljković i Banjac 1929: 11). Po Petrovom uputku rekli su još da će pristati na sve zaključke skupštine, da nemaju nikakvih separatističkih namjera i da im je jedino stalo do složnog i jedinstvenog rada na oslobođenju Bosne (Ivić 1918: 48). Mrkonjićeve pretenzije, uprkos dosta jakoj četi dobrovoljaca koja ga je pratila u Bosni, nijesu naišle na povoljan prijem. Zastava, recimo, nazvala je Petra Mrkonjića „probisvetom“, a njegove pristalice „smutljivcima“, koji „riju protiv srpske sloge“ (Nepotpisano 1875h: 3). Međutim, rasprava o tom pitanju podijelila je učesnike skupštine na tri grupe: ljudi iz Omladine, pristalice kneza Milana i Srbije (ta je grupa bila ponajveća); pristalice Petra Mrkonjića (ta je bila manja od prve); i, najmanja, pristalice Austro-Ugarske. Da knez Milan neće pristati da svojim sredstvima podiže sebi u Bosni suparnika, bilo je jasno i polupismenim trgovcima iz odbora, pa se nijesu mnogo ni kolebali; po riječima Vase Vidovića, za njih je bio „glavni onaj, koji je sedeo u Beogradu“ (cit. Čubrilović 1930: I, 136). Na kraju su stranka kneza Milana i pristalice Austro-Ugarske za glavnog vojvodu izabrali Miroslava Hubmajera10 (Ivić 1918: 49; Vukićević 1922: 14; Ćo- rović 1933: 527). Štaviše, od Petra Mrkonjića zatražili su da se udalji sa svojim pristalicama od bosanskih granica, što je za ustanak njegovo prisustvovanje „od štete“ (Nepotpisano 1875af: 2; 1875ah: 2; 1876a: 4; 1876c: 1). Za Hubmajera govorili su njegovi uspjesi, stečeni na bojnom polju, i što je bio u izvjesnoj mjeri obrazovan (Toman 1926: 10). Savreme- na štampa je visoko cijenila ne samo njegove uspjehe na bojnom polju, nego i njegovu organizacionu vještinu. Zagrebački Obzor, na primjer, je o njemu zapisao: „Hubmajer jest vrlo inteligentan čovjek i vrlo darovit,

10 U vezi toga je interesantno navesti izvještaj dopisnika lista The Standard, koji navodi da je Hubmajer na skupštini u Jamnici zastupao crnogorske interese (Ne- potpisano 1876e: 3).

236 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni a ako nikom, to bi njemu mogla poći za rukom zadaća, da stvori nešto iz ničega“ (cit. Čubrilović 1930: 141). Druge njegove prednosti su te što nije bio uvučen u posebne ustaničke grupacije i pred austrougarskim vlastima nije bio kompromitovan kao srpski nacionalista, pa se moglo računati da će mu one gledati kroz prste (Krasić 1884: 87; Čubrilović 1930: I, 141). Međutim, Hubmajerovim izborom za glavnog vojvodu nijesu bili zadovoljni svi učesnici skupštine, što je dovelo do burnih scena. Već sama činjenica da je „Švaba“ izabran za glavnog vojvodu pokreta, koje je sebe smatralo za isključivo srpsko, je kod nekih budilo neprijateljske ośećaje protiv Hubmajera (Toman 1926: 10). Pristalice Petrove stranke bili su mišljenja da je njegovim izborom za glavnog vojvodu, „kod tolikih dobrih junaka, rođenih Bošnjaka“, skupština uči- nila „veliku pogrešku“. Kako se śećao Vladimir Krasić, na samoj skup- štini dvojica prisutnih, uhvativši se za handžare, glasno su protestovali: „Za što nam dajete vojvodu Švabu?“ (Krasić 1884: 86). Na kraju je dogovoreno da Hubmajer upravlja glavnim odredom, dok bi ostali bili podijeljeni u tri manje čete (Ivić 1918: 49; Čubrilović 1930: I, 141). Međutim, pojedini vođe ustaša (Golub Babić, Trivo Ame- lica i Janko Bajalica) ni poslije Jamničke skupštine nijesu htjeli da se potčine Hubmajeru, već su se borili dalje svak na svoju ruku, neovisno od njega (Ivić 1918: 50). Nedostatak jedinstvene organizacije i koordi- nacije ustaških četa naročito se ispoljilo sredinom mjeseca decembra 1875. godine, kada su se u Bosni ustaši povukli u svoje zimovnike, a svojevoljci su raspušteni (Nepotpisano 1876v: 71). Međutim, umjesto da u ustaškim redovima preovlada sloga, ne- suglasice i sporovi nijesu nestali. Petar Karađorđević nije napustio ustanak. Iako je u Jamnici izjavio da se on u svemu pokorava odlukama skupštine, ovoj nije priznavao prava da mu zabrani boriti se „za slobodu svog naroda“. „Niko nije uzeo Srpstvo ni rodoljublje pod zakup; na Srpstvo“, rekao je, „imade svaki član srpskog naroda po- djednaka prava.“ Zbog toga najavio je da će se on, bilo u Hercegovini bilo u Bosni, i dalje boriti kao „jednostavni dobrovoljac“ (Nepotpisa- no 1876g: 2; vidi i Ivić 1918: 49; Biankini 1925: 17; Čubrilović 1930: I, 141; Ekmečić 1973: 146). Mrkonjić ne samo što je nastavio samostalno da četuje, već je i intrigirao preko određenih grupa. Prema navodu dopisnika Zastave od 22. decembra 1875. godine, pop Ostojić izjavio je nekom prilikom „da se mora Hubmajer ukloniti ma kakvim

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 237 Božidar Jezernik načinom“, kako bi neko drugi preuzeo zapovjedništvo nad bosanskim ustašima. Tome je, navodno, dodao još „da će ga (Hubmajera) ubiti ili u Kostajnici ili u Jamnici đe je logor Pere Karađorđevića nazvanog Mrkonića“ (L. 1875: 2). Hubmajer sam je u pismu od 11. januara 1876. godine, poslatom iz Glavnog tabora na adresu Slovenskog naroda (koje nije objavljeno), pisao da je bio pred skupštinom u Jamnici u jako teškom položaju zbog nepovjerenja kod „stranke Karagjorgjeviča“,11 koja se starala da umno- ži ove zablude i razmirice zbog kojih je bio „kao u magli“ i nije znao, kome da vjeruje i šta mu je činiti. U pismu je poimenice spomenuo Vasu Pelagića i Simu Bilbiju (Hubmayer 1876: 1). Posljednji sukobi Mrkonjićeve čete sa „Turcima“ odvili su se na katolički božić 1875. godine, kada je njegova četa osvojila Dobro Selo, tamo poubijala više „turskih“ stanovnika i uzela znatan plijen u marvi. Poslije ove „pobjede“ ostao je sa svojom četom u Bosni još neđelju dana, bijući se sa „Turcima“ (Ivić 1918: 50; Čubrilović 1930: I, 142). Vlada kneza Milana pomagala je ustanak novcem i municijom, ali kad je austrougarski ministar spoljnih poslova grof Andrássy dao do znanja da Srbija ne može računati na Bosnu i preporučio da svoj pogled upravi prema jugu, došlo je čak do toga, da je, navodno, u nekom momentu na organizaciju, prehranu i naoružanje ustaša Mrkonjić trošio veće svote nego srpska vlada (Ivić 1918: 47–8). Prema navodu izvješća, koji je donio The Standard, na početku 1876. godine Mrkonjić je imao „dosta novca“, a Herr Hubmayer „vrlo malo“, pa je bila na taj račun i četa prvog „mnogo veća od one glavnog vojvode“ (Nepotpisano 1876b: 4). Ali Mrkonjićev položaj se za kratko vrijeme bitno promijenio. Dopi- snik iz bosanskog bojišta javio je Zastavi 24. januara 1876. godine da je on tada ležao u groznici, navodno zato „što je njegova četa od 100 ljudi na 7 ljudi spala“. Po istom izvoru, uzrok razlazu njegove čete bilo je što on nije više imao para (B. S. 1876: 1). Nedugo zatim Petar Mrkonjić napustio je Bosnu i otišao u Beč, dok su njegovi veliki planovi iščezli

11 Petar Mrkonjić je došao u vezu sa bosanskim ustašima preko srpskih socijalista i s njima ostao i dalje „na dobroj nozi“ tokom svoga četovanja. Hrvatska Kostajnica, đe je često puta dolazio, bila je središte socijaldemokratskih krugova u ustanku (Vasa Pelagić, Simo Bilbija, Manojlo Horvaćanin, Vlado Milojević), i inostranih revolucionara, socijalista, garibaldinca i drugih koji su dolazili u ustanak (Čubri- lović 1930: I, 138–39).

238 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni kao dim pred vjetrom. „On kako je bio došao“, veli Gavro Vuković, „tako je i pošao, bez da je ostavio traga u Bosni o njegovom dolasku“ (Vuković 1925: 175).

Potomci Miloša Obilića

Hubmajerova vojna koncepcija bila je stvaranje jedne velike vojne formacije koja bi, kad bi jednom ušla u Bosnu i progutala male se- ljačke četice, otela Tursku Kostajnicu i tu se utvrdila. Pored glavnog napada koji je trebao voditi Hubmajer, bila su predviđena i tri manja, kao potpora glavnini ustaških snaga (Ivić 1918: 49; Čubrilović 1930: I, 82, 141; Ekmečić 1973: 146). Plan jeste bio ambiciozan, ali izgledao je potpuno ostvariv. Za njegovo ostvarenje potrebna su bila dovoljna finansijska sredstva, homogena i brojčano dovoljno jaka jedinica, dobro naoružana, izvježbana i disciplinovana. S jedne strane, takav plan bi trebalo da izdašno moralno i materijalno podupru odbori za pomoć bosanskom ustanku, a sa druge, trebalo je da ga istaknutiji vođe ustanka svesrdno podrže i mobilišu narod za njegovu realizaciju. Međutim, ništa od toga nije bilo u dovoljnoj mjeri, naročito ne podrške ugledni- jih ličnosti iz redova ustaša. U situaciji đe svi bitni uslovi nijesu bili ispunjeni, dugi zimski marš na Tursku Kostajnicu nije mogao uroditi plodom (Luković 1977: 191–92). Do polovine mjeseca januara u Hubmajerovoj četi okupilo se oko 500 ljudi, koji većinom nijesu poticali iz Bosne. Polovina od toga bili su graničari sa hrvatske strane i bosanski bjegunci, a druga polovina bila je sastavljena od dobrovoljaca sa strane, najviše srpskih. Zbog ovako raznorodnog sastava ove čete, kao i njenog spoljnog šarenila, podru- gljivo su je nazivali „legijom stranaca“, iako je, izgleda, to bio služ- beni naziv te vojne jedinice; u Hercegovini se ona nazivala „stranačka legija“ (Nepotpisano 1875k: 326; Aléšovec 1878: 20; Ekmečić 1973: 150). Hubmajer je, kao i Petar Mrkonjić prije toga, mnogo polagao na dobrovoljce (vidi npr. Toman 1925: 143). Jedan razlog je bio njegovo iskustvo iz Hercegovačkog ustanka, a drugi činjenica da su se prilikom stvaranja ove nove čete bosanski bjegunci uglavnom držali „apatično“. Izgleda kao da su oni čekali da se nešto učini na bosanskoj teritoriji, pa da se onda i oni prebace preko granice (Ekmečić 1973: 150). Iz tih razloga, Hubmajer je htio u Bosni da formira „legiju stranaca“, kako je

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 239 Božidar Jezernik zabilježio u svom dnevniku Petar Karađorđević, iz „samih Kranjaca i katolika“ (Mrkonjić 1983: 64; vidi i Petrović-Njegoš 1988: 312). Mada je to razmišljanje bilo rezultat iskustva da neorganizovane seljačke gomile nijesu u stanju da oslobađaju bosansko-hercegovački prostor, u njemu – po mišljenju Milorada Ekmečića – dolazilo je do izražaja i „nepovjerenje vođstva u pokret vlastitog naroda“ (Ekmečić 1973: 150). Krajem 1875. i početkom januara 1876. godine na bosansku granicu počeli su u grupama da dolaze dobrovoljci sa strane, naročito brojni iz Srbije. Bili su dobro obučeni i opremljeni, a Hubmajer je mogao ostragušama naoružati do 300 ljudi (Ekmečić 1973: 150). Na prvi dan 1876. godine, u ustaškom glavnom taboru, bio je prvi zbor čete. Hub- majer je stao ispred ljudstva, sve vođe oko njega, dok je pop Đorđe Karanović čitao molitvu. Na kraju, pop je zapitao ustaše da li hoće „u vatru i vodu za narodnu slobodu?“ – „Oćemo!“, zaorilo je sa svih strana. Na šta je pop odgovorio željom, „da bog poživi našeg vojvodu!“ Sa svih strana se čulo dugotrajno „Živio!“ (Nepotpisano 1876d: 1). Na Bogojavljenje, 6. januara, slijedilo je osvećenje ustaškog barjaka i za- kletva cijele bosanske vojske. Molitve su čitali trojica sveštenika, koji su zakleli vojsku riječima: Zaklinjemo se svevišnjem bogu tvorcu neba i zemlje, našem dič- nom narodu bosanskom i od njega nam postavljenom vojvodi Mi- roslavu vjerni biti, interese narodne u svakom smislu zaštićavati, i sve moguće sile upotrijebiti oslobođenju naroda. Našu zastavu i naše starješine u najvećoj pogibelji ne ostaviti, i na kopnu i na vodi pošteno i junački braniti, i prije izginuti nego našu zastavu iznevjeriti; tako nam bog pomogao, časni krst, sveto jevanđelje. Otac i sin i sveti duh amin. (Nepotpisano. 1876j: 1).

Poslije zakletve držao je govor Vasa Pelagić, rekavši, između ostalog, „da onaj ko izdrži borbu da je potomak Miloša Obilića, onaj koji izda da će mu prokleto biti ime i koljeno“. Govorio je dalje kako se Srbija oslobodila, i da je došlo vrijeme da i bosanski narod strese jaram sa sebe. Poslije Pelagićevog govora barjak je predat u ruke glavnom vojvodi Hubmajeru. On je najavio novi sastanak čete za nekoliko dana na istom mjestu, kada će svoj barjak ponijeti u Bosnu, „u našu pravu domovinu, da sebi slobodu zadobijemo“ (Nepotpisano 1876j: 1).

240 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

Dvije neđelje poslije polaganja zakletve, Hubmajer je krenuo če- tom u jačini od oko 450 ljudi iz Jamnice drumom prema Dvoru da udari na Tursku Kostajnicu. Pored glavnog napada na Tursku Kostajnicu, koji je trebao voditi Hubmajer, predviđena su još tri manja, sa ciljem da pomažu ovaj glavni dio ustaničkih snaga (Ivić 1918: 49; Čubrilović 1930: I, 82, 141; Ekmečić 1973: 146). Ustaši su računali da će „lako“ osvojiti grad, jer se osmanska vojska povukla bila prema Bužimu, mi- sleći da će ustaši tamo udariti (Nepotpisano 1876k: 2). Na čelu Hubmajerove čete nošen je barjak, a naizmjenice su svi- rali i jedan trubač i jedan tamburaš. Na marš su otišli kad se spustila noć s namjerom da ih kod Kuljana iz Hrvatske Kostajnice, unaprijed plaćenim čamcima prevezu preko rijeke Une (Ivić 1918: 52; Čubrilović 1930: I, 82; Ekmečić 1973: 151; Luković 1977: 192–94). Ali, kad je Hubmajerova četa stigla do brijega Une, na ugovorenom mjestu ča- maca nije bilo. O dugom zimskom noćnom maršu Zastava je donijela izvještaj, poslat dan poslije marša. Zima beše užasno, punih sedam sahata išli smo i kad smo bili na mestu gde smo trebali preći Unu ne beše do dva čamca mala. Vasa Pelagić imao je nalog da nabavi lađe da se možemo prevesti, i on je uveravao da je sve u redu, a u stvari nije bilo ništa, i tako nam se osujeti naš plan. Mi moradosmo ostati jednom selu preko noć. Ljudi se bili pobunili, jer ne beše leba ništa. Mi smo se nadali to sve u Kostajnici naći, a da bi je osvojili to možete biti uvereni, jer osim što smo bili svi oružani sa ostragušama, imasmo jedan top, i raketla. Usljed toga odputovao je Miroslav Hubmajer u Zagreb, da mu dadu celu upravu u njegove ruke, a da mu ne trpaju Pelagi- ća idr. koji nisu kadri ni najmanje malenkosti posvršavati. U pro- tivnom slučaju zafaliće, i onda možete biti uvereni, da je i u Bosni ustanak uginuo što nebi moralo biti. (Nepotpisano 1876k: 2)

Prisustvo Petra Mrkonjića na bojnom polju viđeno je kao veliki izvor nesuglasica i nesloge među ustašima, njegov odlazak značio je spas za srpsku slogu. Iskušenje da se što probitačnije iskoristi prilika bilo je suviše primamljivo. Čim se Mrkonjić povukao iz Bosne, dobrovoljci iz Srbije nanovo su regrutirani i slani u Bosnu. Ova nova ekspedi- cija donijela je bila u Bosni i neke osobite zastave sa natpisom: „Jedan narod, jedna Srbija“, a na drugoj strani sa četiri ognjila iz grba Srbije.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 241 Božidar Jezernik

Od tih zastava donesen je određen broj i u Hercegovinu, ali su ih ustaši „gazili i spaljivali“ (Vuković 1925: 175).

Skelari plaćeni, skelari potplaćeni

Međutim, klice nesloge u ustaške redove nijesu unošene samo spolja, već su ih unosile i različite grupe pridružene ustanku, svaka svojim ličnim interesima. Brojni izvještaji spominju da je u ustaškom taboru postojala borba za vođstvo, a ona je rađala mnogobrojne lične nesporazume i svađe. U tome su se naročito isticali socijalisti, tako da su se „svi do jednoga“ tužili na njih (Krasić 1884: 88), i jedna grupa od pet popova sa bivšim arhimandritom banjalučkim Vasom Pelagićem, koji je bio poznat kao „intrigant bez premca“ i slavoljubiva osoba. Pe- lagić nije bio zadovoljan odlukama Jamničke skupštine, spominjalo se čak da je prije polaska Hubmajerove čete preko granice sam „potplatio najmljene skeledžije da ne prevezu četu“ (Ekmečić 1973: 152). Organizacija prevoza preko Une bila je u rukama Vase Pelagića. On je jemčio da je sve u redu, iako u stvarnosti „nije bilo ništa“; tako im je i osujetio njihov plan. Kako ustaši nijesu mogli preći Unu, bili su prinuđeni da ostanu preko noći u jednom selu i to bez hrane (Nepot- pisano 1876k: 2; vidi i 1876e: 3). Dugo planirani marš je na taj način neslavno propao zbog intriga bosankoga odbora, o čemu su izvijestili brojni evropski listovi (vidi npr. Nepotpisano 1876f: 2; 1876m: 204; 1876p: 5; 1876q: 3). Prema riječima Hubmajera iz intervjua za tršćansku Edinost radilo se o namjernom činu „izdajice Pelagića“, koji je bio u sporazumu sa Petrom Karađorđevićem, da će raditi za njega i ponovo ga dovesti na srpski prijestol (Nepotpisano 1876t: 4). Hubmajerov navod potvrđuje i izveštaj iz bečkog lista Das Vaterland iz 28. januara 1876. godine u kome se kaže da je zbog neuspješnog marša na Tursku Kostajnicu „pre- đašnjem arhimandritu banjalučkom, a sadašnjem vođi Pelagiću, pošlo za rukom, da potisne Hubmajera sa svoga mjesta i da mu tako spremi sudbinu Ljubibratića“ (Nepotpisano 1876h: 4; 1876i: 2; vidi i 1876l: 1). Po nekim izvješćima iz ustaškog logora, usljed toga došlo je i do žestokih prizora. Neki strani dobrovoljci (većinom Slovenci) čak su napali oružjem četovođu Dukića. Posljedica je bila da su svi stranci iz logora išćerani, ustaški štab odmah premješten u Bosnu, a umjesto Hub-

242 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni majera, za vođe su izabrani pop Karan i Dukić (Nepotpisano 1876o: 1). Razočarani Hubmajer napustio je ustaše i Bosnu, i preko Trsta i Mletaka otputovao u Švajcarsku u grad Chur, đe su mu švajcarske kolege prire- dile pozdravno veče (Nepotpisano 1876u: 4; Kermavner 1966: 628). Pokušaj objedinjenja bosanskih ustaša pod jednim zajedničkim vođstvom i osvajanje barem jednog dijela bosanskog teritorija, odakle bi se ustanak dalje širio, nije uspio. Bosanski ustanak je ostao na nivou pojačane trogodišnje hajdučije „bez većih bitaka, važnijih događaja i ličnosti, bez unutarnje homogenosti u vojničkom, političkom i teritorijalnom pogledu“ (Pavličević 1973: 130). Istoričar Milorad Ekmečić glavni razlog tome vidi u činjenici da Jamnička skupština nije uspjela da u stvarnosti postigne svoj glavni cilj: objedinjenje posebnih struja u ustanku. Podijeljenost i suparništvo vođa ustanka je ostalo toliko jako da bi u slučaju uspješnog prebacivanja Une pitanje raskola bilo „kada“, a ne „ako“ (Ekmečić 1973: 152). O razlogu što su se bosanski vođi ustanka odvojili od Hubma- jera, Zastava je prvo objašnjavala sa dva razloga: „jedmo zato što ne zna srpski, drugo zato što njega okružuju neki nepoželjni stranci“ (Ne- potpisano 1876n: 1). A tri neđelje kasnije, Zastava je donijela izvještaj da je Hubmajer iz Bosne zajedno „sa svojim rojem tuđih pustolovaca od Bošnjaka oteran“. Komandu nad ustankom su onda preuzeli Karan i Dukić, jer nijesu htjeli da se ustanak takozvanim „žirovačkim stanom“ sramoti, i jer odbori nijesu bili više u stanju da novca nabave za ove ljude, „za koje je trebalo više troška nego za hiljadu Bošnjaka“. Navodno, za tri neđelje izdano je za tjelesnu stražu Hubmajera, koja se sastojala od šesnaest ljudi, „skoro 3000 fr.“ (Nepotpisano 1876s: 1).

Balkanski rat i mir

Riječ „narodnost“, koju je izbacila na površinu Francuska revolucija, uzburkala je srca i umove ljudi širom kontinenta, uključujući brdovito poluostrvo. Od samog početka ustanka u Hercegovini i Bo- sni javno mnjenje u Crnoj Gori i Srbiji gajilo je najsrdačnije simpatije za uspjeh ustaša, tražeći od svojih vlada da objave rat Osmanskom Carstvu i krenu u oslobađanje svoje „braće“ ispod „turskog jarma“. Na- cionalni romantici u obje „srpske“ kneževine bili su sigurni da su ustanci najavili očekivani čas oslobođenja i ujedinjenja „vasceloga Srbstva“

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 243 Božidar Jezernik

(Milutinović 1953: 58). U Srbiji, oduševljenje za rat toliko je poraslo da bi dalje insistiranje kneza Milana na miru sa Osmanskim Carstvom predstavljalo opasnost ne samo za njegovu krunu i život, već i za „potpuno uništenje njegove države“ (Gallenga 1877: II, 170). Pod pritiskom javnoga mnjenja vlade obiju kneževina nijesu mogle mirno da stoje po strani – 18. juna 1876. godine one su objavile rat Osmanskom Carstvu. Rat je pokazao da nije dovoljno ako se seljaku dâ kratka vojna obuka i stavi puška u ruke, očitovalo se i loše znanje komandnog ka- dra. Preambicioznim ofanzivnim ciljevima i loše isplaniranim vojnim akcijama srpska vojska omogućila je osmanskim snagama da odbiju ofanzivu i same pređu u snažnu protivofanzivu. Srpska vojska je bila potučena, a osmanska vojska je zauzela Aleksinac i krenula protiv Be- ograda. Na molbu kneza Milana Rusija je posredovala za primirje, koje je sklopljeno 28. februara 1877. godine, čime je spriječeno uništenje Kneževine Srbije (Mandić 1910: 14–5). U redovima srpske vojske ratovale su hiljade dobrovoljaca iz Ru- sije, Austro-Ugarske, Italije i drugih zemalja, naročito značajnu ulogu igrali su ruski oficiri i ratni veterani koji su svojim iskustvom u rukova- nju mačem požrtvovano podržali aspiracije slovenskog nacionalizma; general Mihail Černjajev je čak preuzeo vrhovnu komandu nad srpskom vojskom (vidi npr. Nepotpisano 1876x: 1; 1876y: 3; vidi i Gall- enga 1877: II, 187–92). Jedan od dobrovoljaca u srpskoj vojsci bio je i Miroslav Hubmajer. Od 20. juna 1876. godine do kraja rata, dejstvovao je kao artiljerac na Javoru i u Deligradu. Slovenački dobrovoljac Janko Stibil je u svom dopisu za Slovenski narod izvijestio da se Hubmajer već na samom početku zamjerio srpskom vojnom ministarstvu, „jer im je istinu u oči rekao“ (Ne- potpisano 1876y: 3). Strani dobrovoljci koji su se borili na strani Srbije bili su ozlovoljeni zbog lošeg snabdijevanja hranom, odjećom i obućom, kao i lošeg snabdijevanja oružjem i vojnom opremom, a prije svega zbog šovinističkog stava određenih srpskih vođa do nekih stranih dobrovoljaca, naročito nesrpskih iz Austro-Ugarske (Luković 1977: 224). Srpsko vojno ministarstvo se – po Stibilovom navodu – čak pismenim putem obratilo generalu Černjajevu da Hubmajera nipošto ne predloži za unap- ređenje; ali Černjajev ga je radi njegovih sposobnosti i junaštva, uprkos toga, na svoj risico ipak proizveo u oficira (Nepotpisano 1876y: 3; 1877a: 95; 1910: 2; Aléšovec 1878: 35; Krasić 1884: 89; Teinović 2006: 25).

244 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

Srpska vojska poražena je u ratu, a Kneževina Srbija našla se pred bankrotom; iz sastava vojske otpušten je veći dio oficira, posebno svi stranci, među njima i Hubmajer (Nepotpisano 1910: 1; Luković 1977: 224). Iz Srbije Hubmajer se vratio u Ljubljanu. Zaposlen kao tipograf u Narodnoj tiskarni, bio je aktivan i u društvenom životu grada; izabran je i za podstarostu Sokola. Kada je u Rusko-turskom ratu ruska vojska osvojila grad Plevna, u slovenskim gradovima širom Dvojne monarhije nacionalisti su upriličili velika slavlja. U Narodnoj čitaoni u Ljubljani u četvrtak, 13. decembra 1877. godine, uveče sakupilo se toliko naroda, „da su bili ogromni prostori premaleni“. Prilikom slavlja, nazdravljalo i pozdravljalo se, prije svega, slovenskoj uzajamnosti i slavnoj buduć- nosti Slovena. Političar Valentin Zarnik nazdravljao je „junačkoj ruskoj vojsci“, urednik Slovenskog naroda Josip Jurčič Slovenima, Teodor Drenik ruskom caru, a Miroslav Hubmajer na „junačke Crnogorce koji su jedini svesni prave slobode“ itd. (Nepotpisano 1877b: 4). U početku mjeseca decembra 1878. godine, Hubmajer odlazi u Vidin, đe je „presrdačno očekivan“ preuzeo komandu u Makedonskom ustanku protiv „Turaka“ (Nepotpisano 1878a: 3; 1878b: 413; 1879d: 4; Katardžiev 1978: 45). Tamošnji ustanak je planuo kao plod specifičnog položaja u Makedoniji i na Balkanu po kraju Rusko-turskog rata 1877. godine, odlukā Berlinskog kongresa iz sljedeće godine te uplitanja velikih sila i velikobugarskih aspiracija. Bugarski egzarh definisao je cilj ustanka kao borbu protiv odluka Berlinskog kongresa i ponovno uspostavljanje „jedinstva bugarskog naroda“ (Katardžiev 178: 40). Ratni uspjesi makedonskih ustajnika, prema izveštajima savremene štampe, bili su značajni (vidi npr. (Nepotpisano 1879a: 2; 1879b: 3; 1879c: 7). Međutim, i pored toga, komandant Hubmajer dobio je strogu naredbu Rusije da raspusti ustajničke čete; naredbu je izvršio 20. marta 1879. godine (Hubmajer 1879: 3; Nepotpisano 1879c: 7; Kermavner 1966: 628). Poslije ugušenja Kresenskog ustanka, Hubmajer se vratio u Lju- bljanu aprila 1879. godine. Početkom 1880. godine putuje prvo u So- fiju, onda u Beograd, odakle već sljedeće 1881. godine odlazi u Bu- kurešt. Tu je, 1884. godine, zajedno s Vasom Pelagićem, formulisao principe ujedinjenja Slovena i Rumuna i stvaranje balkansko-karpatske federacije (Kermavner 1966: 629; Luković 1977: 202–3). 1885. godine zatražio je od ljubljanskog magistrata pasoš za putovanje u Carigrad, Atinu i Italiju. Njegova litografska radnja nije išla, stoga se 1890. seli

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 245 Božidar Jezernik iz Bukurešta u Beograd, među onaj „narod za koji je više puta rizikovao svoj život protiv ‘naslednog neprijatelja hrišćanstva’“ (S. R. 1893: 1). U Beogradu se i ženi, ali žena mu umire do 1895. godine, ostavivši mu šestoro dece. Ženi se i drugi put ćerkom sarajevskog apotekara Her- ciga (S. R. 1893: 1; Nepotpisano 1896: 4; 1910: 2; Kermavner 1966: 629–30; Luković 1977: 203). Sljedeće godine seli se u Sarajevo na poziv redakcije sarajevskog ilustrovanog lista Nada (Nepotpisano 1896: 4; Uzelac 1910: 2). Kad se u Beogradu čulo da odlazi u Sarajevo, tada pod austrougraskom upravom, zamjerali su mu da je izdajica, iako ništa nije izdao12 (Uzelac 1910: 2). Kasnije dobija mjesto arhivara u Zemaljskom muzeju i postaje jedan od najboljih znalaca slovenskog juga, jedan od političkih savjet- nika austrijske vlade, „politički povjerenik“ ministra Kállaya (Holeček 1901: 36; 1911: 382; Nepotpisano 1910: 2; Kermavner 1966: 629–30 Luković1977: 203). Kako je, 1897. godine, sam objasnio svom starom poznaniku iz vremena Hercegovačkog ustanka, češkom publicisti Jose- fu Holečku, njegovi politički ideali išli su za tim da bi jednom „barem celo Srpstvo, sve do Soluna, ako ne čitav Balkan, došlo pod Austriju“. Po Holečkovim rečima, taj plan nije bio nov, nego su na njemu radili „brojni agenti već 1875. i 1876, među njima i neki vođe ustanka“ (Ho- leček 1901: 36). Ne iznenađuje što u srpskim nacionalističkim krugovima to nije dobro primljeno.

Metodološki pijemontizam

Hercegovački i bosanski ustanak pobudili su izuzetno interesovanje savremene štampe, a svojim prelomnim istorijskim značajem budili su pažnju mnogih pisaca i istoričara. Rezultat jeste jedna opsežna biblioteka knjiga i članaka na svim evropskim jezicima. Međutim, i pored izuzetno velikog mnoštva sakupljenih činjenica i ponuđenih interpretacija, izvedenih pomoću najraznovrsnijih metoda i tehnika, kao da oni više bacaju maglu na stvarne uzroke i posljedice događanja te mjesto i

12 Kad je po kraju rata „inovjerna vlada bosanska“ vojvodu u bosanskom ustanku Trivuna Bundalu i njegovog druga Trivuna Amelicu ponudila penzijom, oni su tu ponudu odbili, veleći da oni „više vole živjeti o svojoj muci, nego o tuđoj milosti“; time su ostavili „lijep spomen u narodu“ kao Srbini, – vrstni junaci i pošteni ljudi (J. G. P-ć 1902: 169).

246 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni značaj pojedinih istorijskih ličnosti u njima, nego što ih razjašnjavaju. Pada u oči tendencija prisvajanja uspjeha i pripisivanja zasluga za njih suparničkim dinastijama Obrenovića, Petrovića i Karađorđevića. Nji- hove pristalice iz redova publicista i istoričara, sve do 1918. godine, oba ustanka prikazivali su svaki iz svog ugla, pripisujući doprinos odre- đenih aktera ustanka daleko većim, nego što je on u stvari bio, a ujedno umanjivali ulogu i značaj drugih. Čitanje njihovih opisa i interpretacija stavlja nas pred vrlo težak zadatak, kako da se pravilno orijentišemo u ogromnom broju izvora, koji mogu, u mnogim prilikama, da protivrječe jedni drugima, i iz njih odvojimo vjerodostojne informacije od manje ili više proizvoljnih hipoteza, odnosno manje ili više vješto prikrivenih falsifikata i mistifikacija. Postojeći istoriografski radovi, većinom nastali na osnovu ideološkog stava da se u srpskom narodu nije moglo ni početi, ni dogoditi, ništa što nije poteklo iz Pijemonta (Gutić 1980: 10), taj posao nam više otežavaju nego olakšavaju. Majski prevrat 1903. godine vratio je na srpski prijesto Karađor- đeviće, a kruna na glavi kralja Petra I, nekadašnjeg ustaškog vojvode, bacila je novo svijetlo na prošlost, uključujući i Mrkonjićevo četova- nje u Bosni. Iz dinastičke surevnjivosti i metodološkog pijemontizma srpska publicistika i istoriografija pripisivale su Petru Mrkonjiću vode- ću ulogu u čitavom bosanskom ustanku. Priča o njegovom četovanju uključena je kao značajan sastavni dio u priču o srpskom prvenstvu u nastojanjima za oslobođenje i ujedinjenje. Naravno, u tom okviru ona više nije mogla biti priča o „pustolovcu“ i „smutljivcu“, koji iz svojih sebičnih motiva smeta narodnom oslobođenju, već se pretvorila u priču o najpodesnijoj osobi, koja bi mogla preuzeti vrhovnu komandu nad čitavim ustankom. U skladu sa tim, istoričar Aleksa Ivić, u knjizi izda- toj 1918. godine, nadahnuto zapiše: „Hercegovački ustanak je izazvao velike bitke i izneo na površinu markantne vođe, ali je zato bosanski ustanak imao u ustaškim redovima svojim Petra Karađorđevića, današ- njeg srpskog kralja i najvećeg vladara srpskog naroda, daleko silnijeg i od Dušana Silnog“ (Ivić 1918: 20). „Dnevna kritika upravlja ažijom narodnog priznanja, kao berza valutama“, kaže jedan aforizam, koji je donijela Bosanska vila „na svojim srpskim krilima“ u godini krunisanja Petra Karađorđevića (Nepot- pisano 1903: 112). Kako kaže aforizam, tako se, godinama poslije, do- gađalo sa bosanskim ustankom i njegovim učesnicima. Od proglašenja

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 247 Božidar Jezernik

Petra Karađorđevića za srpskog kralja, 1903. godine, o njemu se govo- rilo kao o seljačkom i narodnom kralju. Naglašavala se privrženost kralja Petra Velikog ideji slobode, što se dokazivalo njegovim prevodom spisa Stuarta Milla O slobodi. Pored kralja, uznosilo se slobodarske tradicije srpskog naroda i demokratske ustanove u Srbiji koje su ogra- ničavale njegovu vlast i bile, navodno, napredne kao švajcarske. „Pače ima i naprednijih“, moglo se pročitati na naslovoj strani Juga. „Švajcar- ska je tek ovih dana uvela proporcionalno pravo glasa, dok ga u Srbiji imademo već odavno. Građanska sloboda je u Srbiji kao u Švajcarskoj, a ekonomska sloboda još veća“ (cit. Gligorijević 1983: 417). Sva je prilika da poznate činjenice nijesu bile ni dovoljno inspira- tivne ni dovoljno ubjedljive, pa su publicisti i istoričari predano otkri- vali „nove“, vrijedno prinoseći istorijsku objektivnost i naučnu analizu događaja i njihovih aktera na žrtvu pijemontskoj ideji. Uprkos tome što je u stvarnosti uloga Petra Mrkonjića u bosanskom ustanku, iz kog se povukao već januara 1876. godine, bila srazmjerno mala, on je unatrag predstavljan kao „jedina osoba od ugleda i značaja u celom ustanku bosanskom“ (Ivić 1918: 47; Zeljković i Banjac 1929: 11; Čubrilović 1930: I, 135). Iz godine u godinu priča o ključnoj ulozi Petra Velikog bila je sve i sve bogatija, dok njegovo četovanje nije postiglo „divan uspjeh“, koji je „silno“ odjeknuo među stanovnicima u Krajini (Vu- kićević 1922: 14). U kontekstu pijemontskog prikazivanja ustanaka hrišćanske raje u Osmanskom Carstvu, Bosanski ustanak iz 1875–1878 godine u srpskoj publicistici i istoriografiji dobio je ime, po kome je poznat i dan-danas, „ustanak Petra Mrkonjića“ (Gutić 1980: 10). Najočigledniji materijalni dokaz nove istine pružao je spomenik kralju Petru Velikom Oslobodiocu u Varcar Vakufu, otkriven prilikom proslave 50-godišnjice ustanka (Nepotpisano 1925a: 21). Odredbom kralja Aleksandra, 27. marta 1925. godine, ime grada Varcar Vakuf pro- mijenjeno je u Mrkonjić Grad (Nepotpisano 1925b: 3), a cijela zapadna Bosna nazvana je „Krajina Petra Mrkonjića“ (Teinović 2006: 5). Za stalnu postavku u Muzeju Vrbaske banovine u Banjoj Luci, tadašnji direktor muzeja i slikar Špiro Bocarić naslikao je više figuralnih kompozicija i portreta, među kojima se naročito ističe dostojanstveni lik ustaškog vođe Petra Mrkonjića. Ton dramatičnosti novoj priči o četovanju Petra Mrkonjića davali su navodni antiheroji u formi agenata vlade kneza Milana, koji su, na-

248 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni vodno, rovarili protiv njega i nastojali da mu omete svaki uspjeh, koji bi mu podigao ugled u narodu ili da bi ga, čak, „maknuli sa sveta“ (Ivić 1918: 35, 47–8, 51; Vukićević 1922: 14; Petrović 1924: 14–5; Toman 1926: 10; Mrkonjić 1983: 51–2, 58–9). Prema navodu istoričara Ivića, Hubmajer je pričao da su ga nagovarali Ilija Guteša i Vasa Pelagić „da ubije mučki Petra na što on nije hteo pristati (Ivić 1918: 51).

Sve se mijenja ali Crni Miro ostaje crni

Nekadašnji slovenački dobrovoljac u četi Petra Mrkonjića, Alek- sander Toman, je prilikom slavnosnog obilježavanja 50-godišnjice narodne borbe u listu Jutru zapisao: „ime Hubmajera blistaće među prvima“ kada će istorija zapisati „u svoju zlatnu knjigu sve one, koji su živeli, radili i patili za narod i opstanak naše države“ (Toman 1926: 10). To se, međutim, nikada nije desilo. Istina, ne samo među ustašima, nego daleko preko granica Hercegovine i Bosne, bilo je poznato i pri- znato da je Crni Miroslav junak i vojskovođa. Ali, ako ga je njegovo ju- naštvo sačuvalo od neprijateljskih metaka, ono ga nije moglo pošteđeti od političkih kombinacija. Već sama konstrukcija priče o legendarnom četovanju Petra Mr- konjića nije dopuštala da se Hubmajera, njegovog uspešnijeg suparnika, prikazuje kao velikog junaka, neustrašivog vođa ustaša, koji je nanio „Turcima“ ogromne gubitke (Toman 1926: 10). Takva slika mogla bi nekoga povesti da pomisli kako je Jamnička skupština između dva kandidata odabrala – boljeg. Stoga su pisci o liku i djelu Crnog Mira njegovu ulogu i doprinos umanjivali, slijedeći princip što crnji Crni Miro, to svetliji Petar Mrkonjić. Tokom vremena tim metodom mnogo „činjenica“ pretvoreno je u opšteprihvaćene činjenice. Na primjer, beogradska Politika je u skladu sa tim principom prilikom dvade- setogodišnjice oslobođenja i ujedinjenja riješila tako da je, poslije više od pola vijeka, objavila kako je 1875. godine u Bosni „na čelo ustanka stupio vojvoda Petar Mrkonjić“, dok je, prema istom izvoru, Miroslav Hubmajer, koji se u Bosni i Hercegovini odlikovao „izvandrednim ju- naštvom“, tada „u krugu svoje braće Srba i Bosanaca zauzeo i položaj vojvode jedne čete“ (Milanović 1938: 12). Neki prokarađorđevićevski pisci, sa više ljubavi za maštovitu fik- ciju nego za istoriju, živopisnim jezikom slikali su crn lik Crnog Mira.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 249 Božidar Jezernik

Tako se godinama poslije Hubmajerovog odlaska iz bosanskog ustanka ustanovljavalo kako je on kao dobrovoljac u Bosni i Hercegovini u stvari radio u interesu Austro-Ugarske, a protiv srpske stvari (vidi npr. Krasić 1884: 86; Ivić 1918: 49–50; Karanović 1921: 41). Etnolog Milan Karanović objavio je, 1921. godine, knjigu posvećenu četovanju Petra po Bosanskoj Krajini. Prema vlastitom priznanju, svoj rad je napisao na brzu ruku, u povodu smrti kralja Petra, s namjerom da dade „nekoliko crtica iz slavnog četničkog života i rada Kraljeva“. Knjiga donosi uglavnom pričanje Petrova posilnog, dopunjeno śećanjima drugih sudi- onika i literaturom, ali samo „ukoliko su bili u suglasnosti sa pričanjem četnika-posilnog“ (Karanović 1921: 5; vidi i Pavličević 1973: 126). U toj knjizi, čitalac može da sazna, između ostalog, da je za vrijeme Bo- sanskog ustanka rečeno popu Samuilu Ostojiću za Hubmajera: „Goni toga gada iz kuće, on na nešto drugo ide“ (Karanović 1921: 69). Slovenački istoričar Emilijan Lilek, koji je neko vrijeme proveo kao učitelj u sarajevskim školama, navodi čak da se Hubmajer u Bosan- skom ustanku borio „u četi Petra Mrkonjića“, vjerovatno kao „špijun“, a poslije okupacije Bosne i Hercegovine zemaljska vlada, navodno, an- gažirala je Hubmajera kao „tajnog političkog agenta“ (Lilek 1927: 41). Tim metodom nijesu se služili samo publicisti, već i neki istori- ografi. Tako možemo od Vladimira Krasića saznati kako je Hubmajer cijelo spremanje za prevoz preko Une vršio „sa takvom vikom i halabu- kom, da nije čudo što su za sve saznale austriske i turske vlasti i poslale protiv njega vojsku“ (Krasić 1884: 89). Odgovornost za neuspjeli marš na Tursku Kostajnicu pripisao je na račun Crnog Mira i nekadašnji pripadnik Mlade Bosne i profesor istorije, Vasa Čubrilović. Po njemu, taj neuspjeh dokazuje „kako ide, kad ozbiljne stvari vode neozbiljni ljudi“ (Čubrilović 1930: 141). Zaboravljajući da postoji granica između istoriografije i polemike odnosno propagande, Čubrilović se ne ustručava ni od degradacije Crnog Mira – dvije decenije poslije njegove smrti. Naime, kada se Hubmajer nekoliko mjeseci kasnije kao dobrovaljac uključio u srpsku vojsku u ratu protiv Osmanskog Carstva, ovaj autor monografije o Bosanskom ustanku navodi da mu je u srpskoj vojsci dat „čin koji mu je u svemu i odgovarao – narednički“ (Čubrilović 1930: 141; up. Nepotpisano 1876y: 3; 1877a: 95; 1910: 1; Aléšovec 1878: 35; Krasić 1884: 89).

250 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

U svom monumentalnom radu Istorija Jugoslavije njen autor, Vladimir Ćorović, pažnju posvećuje i Bosanskom ustanku kao jednom od prelomnih momenata u jugoslovenskoj istoriji. U svojoj knjizi nalazi mjesto i za Miroslava Hubmajera, kao jednog od antiheroja u jugoslovenskoj prošlosti, mada su on, kao i svi slovenački dobrovoljci, otišli u borbu protiv „Turaka“ zbog privrženosti ideji slovenske uzajamnosti i čuvstva jednokrvnosti (Uzelac 1910: 2; Toman 1926: 10). Po Ćoroviću, koji prihvata jednu običnu predizbornu smicalicu iz davne 1875. godine kao živu istinu, Jamnička skupština za glavnog četovođu izabrala je Hubmajera, a ne Mrkonjića, zbog svoje „pocepanosti i zbunjenosti“. U takvom stanju je – umjesto prave ličnosti – izabrala čovjeka „bez ikak- vih većih sposobnosti“. Hubmajer je bio, zaključuje Ćorović, ne samo „nepodesan za mesto koje mu se poverilo“, već je završio život „kao austriska poverljiva ličnost u Sarajevu“ (Ćorović 1933: 527). Pero Uzelac je svoje śećanje na Hubmajera, koga je lično poznavao iz vremena Bosanskog ustanka, završio željom: „Bio je svakome mio, nikome zao, bog mu duši pokoj dao!“ (Uzelac 1910: 2). Međutim, Uzelčeva želja nije bila ispunjena. Lik Miroslava Hubmajera, kakav je stvorila srpska publicistika i istoriografija, ostao je trajno uzidan u temelje na kojima je, sa jedne strane, konstruisana dinastička mitolo- gija, i, sa druge, nacionalizovana Bosna i Hercegovina. Izgleda da su konstruktori dinastičke slave i nacionalizacije prošlosti, po ogledu na neimare skadarskog grada, računali da će takva žrtva ojačati stabilnost i trajnost njihove konstrukcije (Jezernik 2018: 50). No, u slučaju Cr- nog Mira žrtva nije bila samo simbolna. Iz pisma njegove ćerke Olge, upućenog na adresu Orjune, saznajemo, da su vlasti Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca odmah iza oslobođenja i ujedinjenja 1918. godine Hubmajerovoj udovici ukinula penziju, koju je dobila pod austrougarskom vladom. Bez sredstava za život, njegova porodica nije mogla ni njegov grob da označi (Hubmajer 1926: 1).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 251 Božidar Jezernik

Citirane reference

– Aleksić, Budimir: „Knjaz Nikola Petrović i Hercegovački ustanak (1875–1878)“; Draga Mastilović, ur. Ćorovićevi susreti 2015. godine. Hercegovački ustanak 1875–1878, SPKD „Prosvjeta“, Gacko, 2016, str. 233–248. – Aléšovec, Jakob: Vojska na Turškem od leta 1875 do konca leta 1878, Založil Janez Giontini, V Ljubljani, 1878. – Argyll, The Duke: The Eastern Question. From the Treaty of Paris 1856 to the Treaty of Berlin 1878, and to the Second Afghan War, Strahan & Company, London, 1879. – B. S.: „Srpski ustanak u Turskoj“, Zastava, 23. januara (4. februara), 1876, str. 1. – Besarović, Risto: Vaso Pelagić, Svjetlost, Sarajevo, 1951. – Biankini, Juraj: „Narodni List“ i hercegovačko-bosanski ustanak, Narodna tiskarna, Split, 1925. – Čubrilović, Vaso: Bosanski ustanak 1875–1878, Izdanje Zadužbine Natalije Lj. Karavelove i Aksentija J. Aksentijevića, Beograd, 1930. – Ćorović, Vladimir: Istorija Jugoslavije, Narodno delo, Beograd, 1933. – Ekmečić, Milorad: „Nacionalna politika Srbije prema Bosni i Herce- govini i agrarno pitanje (1844–1875)“, Godišnjak Istoriskog društva Bosne i Hercegovine, vol. X, 1959, str. 197–219. – Ekmečić, Milorad: Ustanak u Bosni 1875–1878, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1973. – Ekmečić, Milorad: Dugo kretanje između klanja i oranja. Istorija Srba u Novom Veku 1492–1992, Zavod za udžbenike, Beograd, 2007. – Evans, Arthur John: Through Bosnia and Herzegovina during the In- surrection in 1875 by Foot, Longmans, Green, and Co., London, 1877. – Evans, Arthur John: Illyrian Letters, Longman, Green, and Co., Lon- don, 1878. – F. H.: Laibach; Vorwärts!, 23. jula, 1875, str. 3. – Gallenga, Antonio: Two Years of the Eastern Question, Samuel Tinsley, London, 1877. – Gjurgjević, Martin: Memoari sa Balkana (1858–1878.), Naklada samoga pisca, Sarajevo, 1910.

252 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

– Gligorijević, Branislav: „Monarhija kao nacionalna komponenta pri stvaranju jugoslovenske države 1918“; Nikola B. Popović, ur. Stva- ranje jugoslovenske države 1918. Zbornik radova podnetih na nauč- nom skupu u Iloku od 16. do 19. maja 1979, Institut za savremenu istoriju i „Narodna knjiga“, Beograd, 1983, str. 409–418. – Grabovac, Julije: Dalmacija u oslobodilačkom pokretu hercegovač- ko-bosanske raje (1875–1878), Književni krug, Split, 1991. – Grujić, Kosta: Dnevnik iz Hercegovačkog ustanka (od 6. avgusta do 16. oktobra 1875. godine), Vojni muzej Jugoslovenske narodne ar- mije; Beograd, 1956. – Gutić, Vasilije M.: Opšta i diplomatska istorija ustanka u Hercego- vini i Bosni iz 1875–1878. godine, Izdanje piščevo, Čikago, Sjedi- njene Američke Države, 1980. – Harris, David: A Diplomatic History of the Balkan Crisis of 1875– 1878. The First Year, Stanford University Press – Humprey Milford and Oxford University Press, Stanford – London, 1936. – Hartman, Janez: „Črnogorski revolver Miroslava Hubmayerja“, Voj- nozgodovinski zbornik, št. 5, 2000, str. 13–17. – Hč.: „Ze Záhřeba“, Narodní Listy, 19. novembra, 1875, str. 1. – Holeček, Josef: Za svobodu: Kresby z bojů černohorských a herce- govských proti Turkům. I, Nákladem vlastním, Praga, 1878. – Holeček, Josef: Bosna a Hercegovina za okupace, Nákladem vlas- tním, Praha, 1901. – Holeček, Josef: Za svobodu. Černohorské tažení do Hercegovini proti Turkům, Nákladatel F. Topič, Praha, 1911. – Hubmajer, Miroslav: Piše 12. septembra iz Hercegovine; Slovenski Narod, 23. septembra, 1875a, str. 2–3. – Hubmajer, Miroslav: Kar se je svetu javljalo; Slovenski Tednik, 20. septembra, 1875b, str. 4–5. – Hubmayer, Miroslav: Pismo Slovenskom Narodu. Glavni tabor. Ori- ginal pisma hrani Narodna in univerzitetna knjižnica Ljubljana, ro- kopisni oddelek, Jurčičeva zapuščina, fascikel 27, 1876. – Hubmajer, Miroslav. Iz Vidina v Bolgariji; Slovenski Narod, 18. decembra, 1878, str. 2–3. – Hubmajer, Miroslav: Miroslav Hubmajer in konec macedonskega vstanka; Slovenski Narod, 9. aprila, 1879, str. 3.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 253 Božidar Jezernik

– Hubmajer, Miroslav: Telegram; Slovenski Narod, 16. avgusta, 1890, str. 3. – Hubmajer, Olga: Žalostno pismo; Orjuna, 8. maja, 1926, str. 1. – Ivić, Aleksa: Fragmenti iz istorije bosanskog ustanka 1875. i 1876. g., Štampa Dioničke tiskare, Zagreb, 1918. – J. G. P–ć.: Vojvoda Trivun Bundalo; Golub, 1. juna, 1902, str. 168–169. – Jaroslav (Štrukelj), France: Zgodovina Črne Gore; Slovenec, 13. novembra, 1875, str. 1–2. – Jezernik, Božidar: Jugoslavija, zemlja snova, Biblioteka XX vek, Beograd, 2018. – Jovanović, Radoman: Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1860– 1878, Obod, Cetinje, 1977. – Jovanović, Slobodan: Vlada Milana Obrenovića (1868–1878), Izda- vačka knjižara Gece Kona, Beograd, 1926. – Karanović, Milan: Četovanje Vojvode Petra Mrkonjića – Kralja Pe- tra – po Bosanskoj Krajini 1875–76. Po pričanju njegovog četnika- posilnog, Štamparija Petra N. Gakovića, Sarajevo, 1921. – Katardžiev, Ivan: Kresnenskoto vostanie 1878, Knigoizdatelstvo „Naša kniga“, Skopje, 1978. – Kermavner, Dušan: Slovenska politika v letih 1879 do 1895. Politič- nozgodovinske opombe k peti knjigi Ivana Prijatelja Slovenske kul- turnopolitične in slovstvene zgodovine 1848–1895, Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1966. – Koetschet, Josef: Aus Bosniens Letzter Türkenzeit, A. Hartleben’s Verlag, Wien i Leipzig, 1905. – Kos, Angelika: „Mihajlo Ljubibratić – vođa hercegovačkog ustanka“; Dušan Berić, ur. Nevesinjska puška: Zbornik radova sa nauč- nog skupa o ustanku u Hercegovini 1875–1878, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2006, str. 55–78. – Krasić, Vladimir: Ustanak u Bosni od 1875. do 1878. god. Građa za noviju srpsku istoriju rata za oslobođenje, Štamparija A., Novi Sad, 1884. – L.: Iz Bosne na Uni; Zastava, 10. (22.) decembra, 1875, str. 2. – Lilek, Em.: Konstantierungen über die Schuld am Ausbruche des Weltkrieges 1914, Selbstverlag, Celje, 1927.

254 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

– Luković, Petko, Stališče Slovencev do vstaje v Hercegovini in Bosni in do bosansko-hercegovskega vprašanja v letih 1875–1878, Slo- venska akademija zanosti in umetnosti, Ljubljana, 1977. – Mandić, Mihovil: Povijest okupacije Bosne i Hercegovine (1878), Izdanje „Matice hrvatske“, Zagreb, 1910. – Milanović, M.: „Sedamdesetogodišnji jubilej „Slovenskoga naroda“, najstarijeg dnevnika Slovenskog Juga“, Politika, 21. aprila, 1938, str. 12. – Milutinović, Kosta: Vaso Pelagić i bosansko-hercegovački ustanak, Seljačka knjiga, Sarajevo, 1953. – Mrkonjić, Petar (Petar A. Karađorđević): Dnevni zapisci jednog ustaša o bosansko-hercegovačkom ustanku 1875–1876. godine, No- vinsko izdavačka radna organizacija „Tribina“, Beograd, 1983. – –n–: Die Kula von Drieno; Neues Wiener Tagblatt, 22. avgusta, 1875a, str. 3. – –n–: Der Aufstand in der Herzegowina; Neues Wiener Abendblatt, 30. avgusta, 1875b, str. 2. – Nepotpisano: Laibach; Vorwärts!, 6. avgusta,1875a, str. 3. – Nepotpisano: Vstanek v Hercegovini; Slovenski narod, 11. avgusta, 1875b, str. 2. – Nepotpisano: Le Deux Ajax; Le Figaro, 20. avgusta, 1875c, str. 1. – Nepotpisano: Miroslav Hubmajer; Národní Listy, 3. septembra, 1875d, str. 1. – Nepotpisano: Zunanje države; Glas, 3. septembra, 1875e, str. 2–3. – Nepotpisano: Smeli čin Miroslava Hubmajerja; Slovenski narod, 5. septembra, 1875f, str. 3. – Nepotpisano: Laibach; Vorwärts!, 10. septembra,1875g, str. 3. – Nepotpisano: Dopisi; Zastava, 3. (15) septembra, 1875h, str. 2–3. – Nepotpisano: Novi Sad; Zastava, 3. (15.) septembra, 1875i, str. 4. – Nepotpisano: Z jugoslovanskega bojišča; Slovenski narod, 23. septembra, 1875j, str. 2. – Nepotpisano: Iz turškega bojišča; Novice gospodarske, obrtniške in narodne, 29. septembra, 1875k, str. 326. – Nepotpisano: Iztočni ustanak; Primorac, 29. septembra, 1875l, str. 2. – Nepotpisano: Z jugoslovanskega bojišča; Slovenski narod, 30. septembra, 1875m, str. 1–2.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 255 Božidar Jezernik

– Nepotpisano: Ze Splitu; Národní Listy, 2. oktobra, 1875n, str. 2. – Nepotpisano: Miroslav Hubmayer; Světozor, 5. novembra, 1875o, str. 531. – Nepotpisano: Banket Hubmajer; Slovenski narod, 12. novembra, 1875p, str. 3. – Nepotpisano: Zu den Vorgängen in der Herzegovina; Laibacher Zei- tung, 12. novembra, 1875q, str. 2009. – Nepotpisano: Laibach; Mährischer Correspondent, 13. novembra, 1875r, str. 3. – Nepotpisano: Austria and Herzegovina; The Times, 13. novembra, 1875s, str. 5. – Nepotpisano: Eine bisher unentdeckte; Neue Freie Presse, 14. novembra, 1875t, str. 1. – Nepotpisano: Informations; l’Univers, 16. novembra, 1875u, str. 3. – Nepotpisano: Srpski ustanak u Turskoj; Zastava, 4. (16) novembra, 1875v, str. 1. – Nepotpisano: Was in der Welt vorgeht; Illustrierte Wiener Extra- blatt, 18. novembra, 1875w, str. 2. – Nepotpisano: Srbija i Crna Gora; Zastava, 9. (21) novembra, 1875y, str. 1. – Nepotpisano: Novi Sad; Zastava, 9. (21) novembra, 1875x, str. 3. – Nepotpisano: Srpski ustanak u Turskoj; Zastava, 11. (23) novembar, 1875z, str. 1. – Nepotpisano: Dopisi; Zastava 11. (23) novembra, 1875aa, str. 1–2. – Nepotpisano: Iz Zagreba; Novice gospodarske, obrtniške in narodne, 24. novembra, 1875ab, str. 388. – Nepotpisano: Nouvelles étrangères; Journal des débats politiques et littéraires, 27. novembra, 1875ac, str. 2. – Nepotpisano: One of the Leaders; The Standard, 10. decembra, 1875ad, str. 7. – Nepotpisano: Herzégovine; Le Presse, 19. decembra, 1875ae, str. 2. – Nepotpisano: Jugoslovansko bojišče; Slovenski narod, 21. decembra, 1875af, str. 2. – Nepotpisano: Jugoslovansko bojišče; Slovenski narod, 22. decembra, 1875ag, str. 1. – Nepotpisano: Srpski ustanak u Turskoj; Zastava, 10. (22) decembra, 1875ah, str. 2.

256 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

– Nepotpisano: Serbia and Bosnia; The Times, 6. januara, 1876a, str. 4. – Nepotpisano: The Insurrection in the Herzegovina; The Standard, 6. januara, 1876b, str. 4. – Nepotpisano: Srpski ustanak u Turskoj; Zastava, 11. (23) januara, 1876c, str. 1. – Nepotpisano: Iz ustaškog glavnog tabora; Zastava, 11. (23) januara, 1876d, str. 1–2. – Nepotpisano: The Insurrection in Herzegovina; The Standard, 27. januara, 1876e, str. 3. – Nepotpisano: Politische Uebersicht; Neue Tiroler Stimmen, 27. januara, 1876f, str. 2. – Nepotpisano: Iz bosanske krajine; Zastava, 15. (27) januara, 1876g, str. 2. – Nepotpisano: Aus Bosnien; Die Presse, 28. januara, 1876h, str. 4. – Nepotpisano: Von der südslavischen Insurrection; Das Vaterland, 28. januara, 1876i, str. 2. – Nepotpisano: Srpski ustanak u Turskoj; Zastava, 16. (28) januara, 1876j, str. 1. – Nepotpisano: Kostajnica; Zastava, 18. (30) januara, 1876k, str. 2. – Nepotpisano: Dok diplomacija plete konce; Zastava, 20. januara (1. februara), 1876l, str. 1. – Nepotpisano: Aus Bosnien; Laibacher Zeitung, 4. februara, 1876m, str. 204. – Nepotpisano: Srpski ustanak u Turskoj; Zastava, 1. (13) februara, 1876n, str. 1. – Nepotpisano: Srpski ustanak u Turskoj; Zastava, 3. (15) februara, 1876o, str. 1. – Nepotpisano: Bosnia and Herzegovina; The Times, 24. februara, 1876p, str. 5. – Nepotpisano: Herzegovina; The Standard, 24. februara, 1876q, str. 3. – Nepotpisano: Srpski ustanak u Turskoj; Zastava, 12. (24) februara, 1876r, str. 3. – Nepotpisano: Srpski ustanak u Turskoj; Zastava, 22. februara (5. marta), 1876s, str. 1. – Nepotpisano: Junak Hubmajer; Edinost, 11. marta, 1876t, str. 4. – Nepotpisano: Hubmajer; Slovenec, 23. marta, 1876u, str. 4.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 257 Božidar Jezernik

– Nepotpisano: Pop-žarkova četa zaplenila turski tajin; Srpska Zora, br. 3, 1876u, str. 71. – Nepotpisano: Jugoslovansko bojišče; Soča, 18. maja, 1876w, str. 1–2. – Nepotpisano: Jugoslovansko bojišče; Slovenski narod, 17. oktobra, 1876x, str. 1. – Nepotpisano: Iz Srbskega; Slovenski narod, 24. oktobra, 1876y, str. 3. – Nepotpisano: Čenče iz Ljubljane; Novice gospodarske, obrtniške in narodne, 21. marta, 1877a, str. 95. – Nepotpisano: Osvojitev Plevne; Slovenski narod, 15. decembra, 1877b, str. 4. – Nepotpisano: Miroslav Hubmajer; Slovenski narod, 8. decembra, 1878a, str. 3. – Nepotpisano: Naši dopisi; Novice gospodarske, obrtniške in narodne, 25. decembra, 1878b, str. 412–413. – Nepotpisano: Iz Macedonije; Slovenec, 1. februara, 1879a, str. 2. – Nepotpisano: Hubmajer; Slovenski narod, 23. marta, 1879b, str. 3. – Nepotpisano: The Bulgarian Movement; The Times, 12. aprila, 1879c, str. 7. – Nepotpisano: Miroslav Hubmayer; Edinost, 21. jula, 1879d, str. 4. – Nepotpisano: Vsesokolska slavnost; Slovenski narod, 13. jula, 1893, str. 2. – Nepotpisano: Edinost, 31. januara, 1896, str. 3–5. – Nepotpisano: Aforizmi; Bosanska Vila, 30. marta, 1903, str. 111–112. – Nepotpisano: Miroslav Hubmayer †; Slovenski narod, 4. marta, 1910, str. 1–2. – Nepotpisano: Svečano otkriće spomenika Kralju Petru Velikom Oslobodiocu; Ilustrovani list, 18. januara, 1925a, str. 21. – Nepotpisano: Izprememba imena pošte; Slovenec, 27. marta, 1925b, str. 3. – Nepotpisano: Slovenci in vstaja v Bosni. Častna zgodovinska pre- izkušnja bratstva v borbi zoper nasilje; Slovenski narod, 16. aprila, 1938, str. 6. – Pavličević, Dragutin: „Odjek bosanskog ustanka (1875–1878) u sjevernoj Hrvatskoj“, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, br. 4, 1973, str. 121–196.

258 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni

– Pavlović, Stevan K.: Srbija: istorija iza imena, Clio, Beograd, 2004. – Pavlowitch, Stevan K.: A History of the Balkans 1804–1945, Longman, London i New York, 1999. – Pelagić, Vasa: Istorija bosansko-hercegovačke bune u svezi sa srpsko- i rusko-turskim ratom: (Študija za narod i državnike), Štampa- rija Viktora Hornjanskoga, Budimpešta, 1880. – Pelagić, Vaso: Istorija bosansko-hercegovačke bune, Svjetlost, Sa- rajevo, 1953. – Petrović, P. M.: Kralj Petar od rođenja do smrti, Narodno delo, Be- ograd, 1924. – Petrović-Njegoš, Nikola I: Autobiografija. Memoari. Putopisi, Obod – Pobjeda, Cetinje – Titograd, 1988. – Prelog, Milan B.: Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade. II. dio (1739–1878.), Naklada J. Studničke i Druga, Sarajevo, 1913. – Radonić, Jovan: Slike iz istorije i književnosti, Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 1938. – Ristić, Jovan: Istorijski spisi, Srpska književna zadruga, Beograd, 1940. – Rüffner, Eduard: Válka slovansko-turecká: S hlediště strategického a historického, Nákladem Aloise Hynka, Praga, 1877. – Rüstow, Wilhelm: Der Krieg in der Türkei: Zustände und Ereignisse auf der Balkanhalbinsel in den Jahren 1875 und 1876, Druck und Verlag von F. Schultheß, Zürich, 1877. – S. R.: Beligrad; Slovenski narod, 19. septembra, 1893, str. 1. – Slipičević, Fuad i dr.: Bune i ustanci u Bosni i Hercegovini u XIX veku, Vojnoistoriski institut JNA, Beograd, 1952. – Stillman, William James: Herzegovina and the late uprising: the causes of the latter and the remedies, Longmans, Green, and Co., London, 1877. – Stillman, William James: The Autobiography of a Journalist, Grant Richards, London, 1901. – Suavi, Ali: A propos de l’Herzegovine, Paris, 1875. – Sumner, B. H.: Russia and the Balkans 1870–1880, At the Claredon Press, Oxford, 1937. – Šišić, Ferdo: Jugoslovenska misao. Istorija ideje jugoslovenskog narodnog ujedinjenja i oslobođenja od 1790–1918, Izdanje Balkan- skog instituta, Beograd, 1937.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 259 Božidar Jezernik

– Taylor, A. J. P.: The Struggle for Mastery in Europe, 1848–1918, At the Claredon Press, Oxford, 1954. – Teinović, Bratislav: Srpski ustanak u Bosni 1875–1878, Muzej Re- publike Srpske, Banja Luka, 2006. – Tepić, Ibrahim: Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima (1856– 1878), „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1988. – Toman, Aleksander: „Uspomene staroga četnika“, Sokolić, br. 8–9, 1925, str. 143–144. – Toman, Aleksander: „Miroslav Hubmajer“; Jutro, 7. februara, 1926, str. 10. – Uzelac, Pero: „Črtica o Miroslavu Hubmayerju“, Slovenski narod, 22. marta, 1910, str. 1–2. – Vošnjak, Josip: „Vstaja balkanskih Slovanov 1875–1878 in Sloven- ci“, Veda, št. 1, 1912, str. 56–59. – Vukčević, Milo: Crna Gora i Hercegovina uoči rata 1874–1876, Narodna knjiga, Cetinje, 1950. – Vukićević, Milenko R.: Kralj Petar od rodjenja do smrti, Narodno delo, Beograd, 1922. – Vuković, Gavro: Hercegovački i Vasojevićki Ustanak 1875. i 1876. g., Štamparija „Bosanske Pošte“, Sarajevo, 1925. – Wertheimer, Eduard von.: Graf Julius Andrássy. Sein Leben und sei- ne Zeit. Nach ungedruckten Quellen, Deutsche Verlagsanstalt, Stutt- gart, 1910–1913. – Yriarte, Charles: Bosnie et Herzégovine. Souvenirs de voyage pen- dant l’insurrection, E. Plon et Cie, Paris, 1876. – Zeljković, Boško, i Đuro Banjac, ur.: Kralj Petar u Bosanskoj Kraji- ni, Izdanje Odbora za podizanje spomenika Kralja Petra I – Oslobo- dioca u Bos. Krupi, Beograd, 1929. – Zimmermann, Moritz B.: Illustrierte Geschichte des Orientalis- chen Krieges von 1876–1878, A. Harleben’s Verlag, Wien – Pest – Leipzig, 1878.

260 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 821.16(091) Dejan AJDAČIĆ (Gdanjsk) Filološki fakultet Univerziteta u Granjsku [email protected]

SLAVISTIČKA PROUČAVANJA ALTERNATIVNIH ISTORIJA

Autor određuje svojstva alternativnih istorija prema drugim pri- povednim tekstovima o prošlosti kao autorsku viziju drukčije prošlosti. Ističu se postavke u filozofiji istorije, koje dozvoljavaju razmatranje drukčijeg sagledavanja prošlosti i tumače kulturološki razlozi popularnosti ovoga žanra. Ukazuje se na terminološke neodređenosti u slavistici u ranim fazama kritičke i akademske recepcije alternativnih istorija. Navode se imena proučavalaca alternativnih istorija u slavistici. Uz pri- mere tumačenja književnih dela predlaže se tipološki pregled mešanja i preplitanja alternativne istorije sa drugim, uglavnom fantastičkim žan- rovima. Ključne reči: književna teorija, žanrovi, alternativna istorija, istorija, slavistika

Osobenosti alternativne istorije valja odrediti prema drugim tipovima pripovedanja o prošlosti. Prikaz niza prošlih događaja koji se nije desio, a počinje od neke nesporne istorijske situacije vodi hipotetičnim, alternativnim tokovima do drukčije sadašnjosti. Podtip dela u kojima drukčiji istorijski nizovi vode do istih potonjih stanja nazivaju kripto istorijama. Odstupanja od stvarnog sleda događaja u domišljanjima „šta bi bilo kada bi bilo“ može da uoči znalac istorije. Čitalac neupućen u japansku istoriju ne razlikuje istorijski roman od istorijske mistifikacije ili alternativne istorije, što lako čini osoba koja poseduje znanja o toj istoriji. Kako niko ne zna sve o prošlosti svih zajednica i epoha, alternativne istorije određujemo kao fikcionalna dela u kojima niz događaja odstupa od opšteusaglašenog znanja o prikazanom događaju. Ističe se

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 261 Dejan Ajdačić opšta saglasnost, jer pored opštepriznatih istorijskih činjenica, postoje različiti stavovi velikih zajednica – naroda, vernika, ideoloških istomi- šljenika, različiti stavovi manjih grupa o istim događajima, pa i subjek- tivna i lična viđenja minulih zbivanja. Pri utvrđivanju svojstava alternativnih istorija bitno je i uočava- nje stvarne ili nestvarne prirode bića i realija koji dejstvuju u prošlosti, jer je pripovedanje samo o ljudima bitno različito od kazivanja o ljudima na čiju sudbinu utiču bogovi, heroji ili demoni. Stoga je u razdva- janje tipova narativa o prošlosti nužno dodati i opoziciju postojanja ili nepostojanja nestvarnih realija i bića. Ukrštanjem graduirane opozicije koja na vertikalnoj osi sadrži opštepriznato vs lično sa opozicijom na horizontalnoj osi nestvarno (levo) vs stvarno (desno) dobijamo kvadrat sa četiri tipa narativa o prošlosti:

NESTVARNO STVARNO OPŠTEPRIZNATO

Mit Istorija Alternativna istorija Pristrasna istorija

LIČNO

1) Mitovi i legende su opšteusvojene priče o prošlosti u kojima dejstvuju čudesni akteri – bogovi, polubogovi-heroji, u njima su mogu- ća čudesa i nadljudske moći. 2) Istorija takođe pretenduje na opšte va- ženje priče, ali ona se temelji na zapamćenim i zapisanim činjenicama o delanju ljudi u prošlosti bez uplitanja natprirodnih sila i neljudskih stvorenja. Istorija takođe povezuje protekle događaje i sadašnjost, gra- deći sliku prošlosti od značaja za zajednicu i njen identitet, s tom razlikom da u istoriji nema mitskih realija i aktera, ni nadstvarnih događaja. U donjim uglovima kvadrata sa ukrštenim opozicijama nalaze se autorske priče o prošlosti koje ne pretenduju na važenje za celu zajednicu. Takve su 3) alternativne istorije koje ne pripadaju stvarnom svetu, jer prikazuju događaje koji se u njemu nisu dogodili i 4) izmenjene priče o prošlosti u stvarnom svetu, bez nadstvarnih likova i neodigra- nih događaja, ali sa autorskim izmenama koje te priče ulepšavaju, čine pristrasnim, nakićenim, mistifikovanim, smešnim ili iskombinovanim.

262 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Slavistička proučavanja alternativnih istorija

Istorijski romani i pripovetke kao fikcionalna dela se nalaze u prostoru između istorije i pristrasne istorije. Determinizam. Postojanje stroge veze između uzroka i posledica u istorijskim događajima oslanja se na istorijski determinizam i po- smatranje istorijskog niza događaja kao jedinstvenog i neponovljivog. U doba mitsko determinističkog pogleda na svet nije bilo mesta za alternativne istorije, jer je prošlost bila jedna i neponovljiva, određe- na odlukama nadljudskih sila i njihovim sklonostima ili nesklonostima prema konkretnim ljudima. U racionalno determinističkom viđenju istorije uzročno-posledična povezanost događaja ne dozvoljava ili jako ograničava postojanje drukčijih nizova događaja u odnosu na usvojene predstave. To ne znači da u razumevanju istorijskih zbivanja ne postoji slučaj koji pokreće niz događaja ili onemogućava drugačiji niz, ali se slučaj uklapa u determinističko viđenje istorije. „Nužni anahronizam“ Hegela ili „raznovremenost jednovremenog“ Zigfrida Krakauera, ta- kođe, nisu u protivrečnosti sa determinizmom, oni samo upućuju na preplitanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u nekim pojavama jednog vremenskog preseka. Valja imati u vidu mogućnost preplitanja racionalnog i mitskog viđenja prošlosti, ukoliko se prošlost podvrgava mitologizaciji naroda, države (Ajdačić 2014) ili neke druge forme objedinjavanja ljudi ili njihovih tvorevina. Mitologizacija može da bude izvedena projektovanjem propisane budućnosti ili večnog stanja nečijeg prava ili nekog poretka. Ideja o alternativnoj istoriji postaje moguća kada karike istorijskog determinizma popuste, tj. kada se u uzročno-posledično vezanim događajima u narativima o prošlosti dopusti zamena neke okolnosti, nekog uzroka ili posledice, postupka izvesne ličnosti i dr. Alternativne istorije ne ruše u potpunosti determinizam, one u jednoj ili više tačaka menjaju okolnosti koje, potom, dopuštaju drukčiji niz događaja. Alter- nativna istorija uvodi, nazovimo ga, preusmereni istorijski determinizam ili alternativnoistorijski determinizam koji dozvoljava da se u nekoj tački istorijskog niza izvede zamena niza nekim izmišljenim, drukčijim nizom. Poljska biblioteka alternativne istorije vrlo je slikovi- to nazvana „Skretnice vremena“, što metaforički sjajno odgovara ideji ovog tipa narativa. Alternativne istorije posle „skretanja“ istorijskog toka ne odustaju od determinizma i uzročno-posledičnog niza.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 263 Dejan Ajdačić

U Sovjetskom Savezu posle Oktobarske revolucije i u zemljama Istočnog bloka i komunističke vlasti posle 1945. godine, istorijski determinizam je bio poistovećen sa ideologijom – bilo je zabranjeno govoriti o bilo kakvoj alternativi svetlom ostvarenju komunizma. I piscima i cenzorima je bilo jasno da je bilo kakvo prikazivanje alternativne, drukčije prošlosti direktno potkopavalo i ideju nesumnjive i neminov- ne realizacije komunizma u budućnosti. Ideja o mogućem postojanju drukčije prošlosti pojavila se u većem zamahu tek posle sloma realnog socijalizma. U vreme dominacije determinističkog viđenja niza istorijskih događaja kao bezalternativnog niza, svaki govor o drukčijoj istoriji smatran je besmislicom i ideološkom sabotažom. Kada pored poznatog sleda događaja mogu postojati i nerealizo- vani scenariji, onda pravo na postojanje stiču i različite vrste sagledavanja, razmatranja, pa i sazdavanja nerealizovane istorije. Takve promene u doživljaju prošlosti odigravaju se sa promenama u tokovima istorije ideja. A kada ideja o nerealizovanim scenarijima u prošlosti stekne pravo na postojanje, ona se ispoljava u raznim vidovima – u filozofiji istorije, u istorijskim studijama, a naročito u književnosti koja u fik- cionalno-fantazijskom autorskom osmišljavanju sveta ima najmanje kočnica, kako u odnosu prema opštim istinama, tako i prema samoj stvarnosti. Promene u načinu promišljanja istorije se tako dešavaju u književnosti, kritičkoj recepciji takve književnosti, u filozofiji, ali i u narativnim vidovima popularne kulture u filmovima, stripovima, kompjuterskim i stonim igrama. Uzročno-posledično sagledavanje prošlosti kao vremenskog toka koji teče samo u jednom smeru vodi do nemogućnosti naknadne promene prošlosti koja se već desila, tj. do načela neizmenljivosti i nepo- novljivosti istorije. U takvom viđenju istorija može samo da se oživi u subjektivnim sećanjima različitih aktera, fikcionalnih tvorevina i rekon- strukcijama istoričara. Deterministička načela istorije podrivaju ideje dekonstrukcije u naukama o kulturi i društvu, kao i teorije koje relativizuju prethodne poglede na činioce grupnih identiteta, pre svega nacionalnih identiteta (npr. Benedikt Anderson). Nekada su istoričari potpuno odbacivali ideju o drugoj istoriji, a danas, sa dekonstrukcijom duhovnih tvorevina i činilaca identiteta, delimično je odbačen strogi determinizam, a u razmatranja o istoriji uključene su igra i kombinatorika. Posle 1989.

264 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Slavistička proučavanja alternativnih istorija godine sa propašću komunističkog ideološkog kanona postaje mogu- će razmišljanje istoričara. Istorija se neočekivano pokazala kao polje na kome je moguće govoriti o retroprognoziranju (Latov 2000; Latov 2019; Koškareva & Ruženceva 2016), tj. o prognoziranju istorijskih događaja na osnovama koje nisu dozvoljavale samo jedan istorijski niz događaja. Marek Vožnjak je uredio zbornik Niezrealizowane drogi historii (Wożniak (Red.) 2012), Januš Osica i Andžej Sova su objavili više knjiga razgovora sa najzanačnijim poljskim istoričarima o alternativnoj istoriji, a Predrag J. Marković i Čedomir Antić štampali su knjigu Alternativna istorija Srbije (2016). U književnoj fantastici Slovena neka dela prve polovine 20. veka imaju elemente alternativne istorije. Značajniji alternativnoistorijski naslovi pojavili su se pod uticajem angloameričkih dela tog žanra u knjigama ruskih disidenata Vasilija Aksjonova, Anatolija Gladilina, Vladi- mira Vojnoviča do kojih nije dosezala partijska tvrda ruka sovjetskih cenzora. Procvatu alternativne istorije doprinela je popularna kultura koja je različitim kompjuterskim igrama – civilizacijskim strategijama, epskim bitkama u srednjem veku, pucačkim igrama u vreme svetskih ratova i dr. – omogućila igračima da se užive u minula vremena i igraju se tvoraca ili učesnika istorije. Tokom devedesetih godina u slovenskim zemljama su objavljivani prvi prevodi angloameričke fantastike sa alternativnoistorijskim temama. A sučeljavanje sa komunističkom prošlošću otvorilo je mnoga prigušivana pitanja identiteta i istorije. Od devedesetih godina u slovenskim zemljama se pojavio niz autora koji su pisali priče i romane sa fantazijski promenjenim tokovima istorije: Rusi – Vjačeslav Ribakov, Van Zajčik, Vjačeslav Pjecuh, Andrej La- zarčuk, Viktor Pelevin, Vladimir Sorokin, Poljaci – Marćin Volski, Ja- cek Inglot, Ščepan Tvardoh, Tomaš Terlikovski, Vojćeh Orlinjski, Jacek Dukaj, Konrad Levandovski, Lukaš Orbitovski, Srbi – Boban Živković, Goran Skrobonja, Aleksandar Novaković, Vladimir Lazović, Ukrajin- ci – Oleksander Irvanec, Vasilj Koželjanko, Hrvati – Boris Dežulović, Boris Perić i dr. Količina romana u žanru alternativnih istorija sigurno već čini više stotina naslova, što čini korpus ozbiljnog fikcionalnog pro- mišljanja drukčije istorije. O alternativnim istorijama u slavističkim proučavanjima knji- ževnosti pisali su anglisti u slovenskim zemljama, kao npr. Aleksandar Nedeljković koji je odbranio doktorsku disertaciju o ovom tipu književ-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 265 Dejan Ajdačić nosti u angloameričkoj tradiciji (Nedeljković 2013). Talas književnih dela alternativne istorije je privukao tumače slovenskih književnosti, pre svega znalce književne fantastike koji se obraćaju različitih piscima i delima ovoga žanra: Elena Petuhova i Igor Černi (2003), Dejan Ajda- čić (2003; 2012; 2019a; 2019b), Sergej Berežnoj (2008), Tijana Tropin, Miranda Levanat-Peričić i Mihailo Nazarenko u zborniku Slovjanska fantastyka (2012), Agnješka Laskovska (2012), Magdalena Gurecka (2012; 2013; 2014), Adam Mazurkjevič (2014), Natalija Makšejeva (2013), Bogdan Troha (2016), Magdalena Vonsovič (2016a; 2016b; 2017), Eva Tirling-Šleđ (2017) i dr. Poljski rusista Andžej Poljak je objavio knjigu Grając przeszłością i przysyłością. Rosyjska fantastyka alternatywna i socjologiczna (2015). Pojava velikog broja alternativnih istorija u slovenskim književ- nostima tokom 90-ih godina je zatekla kritičare i proučavaoce književ- nosti sa pojavom novog žanra koji još nema svoje, posebno ime. U ranom periodu recepcije dela alternativne istorije bilo je mnogo šaro- likosti u nazivima, dok se termin alternativna istorija nije ustalio. Naj- češće su ova dela nazivana starim opštijim nazivima fantastika, a po socijalnoj oceni stvarnosti – utopija i antiutopija. Kako su neka dela sadržala vanzemaljce kao neljudska bića sa drugih svetova, na njih je lako primenjivan i naziv naučna fantastika. Dela, koja danas određu- jemo kao alternativne istorije, dobijala su dopunske odredbe koje na opisni način ukazuju na zamisao ovih dela.

Mešanje alternativnih istorija sa drugim žanrovima. U savremenoj književnosti je veoma prisutna pojava žanrovske hibridizacije koja obuhvata i dela alternativne istorije. Mitsko-magijski pogled na svet se prepliće sa alternativnom istorijom u prikazu drevnih vremena u drukčijim predstavama borbe paganstva i hrišćanstva, u upli- tanju starih praznoverja o demonskim likovima u alternativnoistorijsku prozu sa elementima horora, ili sukoba dobra i zla u kombinovanju alternativne istorije i epske fantastike, kao i u prikazu istrage zločina sa elementima fantastičkih detektivskih romana u alternativnoistorijskim prilikama. Elementi paganske kulture drevnih Slovena predstavljaju polje ukrštanja istorije i rekonstrukcije paganske mitologije, poput romana Konrada Levandovskog Izaslanica boginje u kojoj se Kažimjež obnovitelj odriče hrišćanstva i vraća paganstvu.

266 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Slavistička proučavanja alternativnih istorija

Futurističke projekcije se povezuju sa alternativnim istorijama, kada se promenjen niz istorijskih događaja produžava u budućnost. Elemente naučne fantastike čine motivi u kojima se u istoriji opisuju otkrića koja tada još nisu učinjena, kao npr. otkrića antigravitacionih letelica i psihotropnog oružja u romanu Gravilet „Cesarevič“ ruskog pisca Vjačeslava Ribakova. Postoje dela alternativne istorije u kojima dejstvuju vanzemaljska bića. Podtip alternativne istorije sa elementima futurističke naučne fantastike predstavljaju dela o putovanju kroz vreme, sa zapletima u kojima se preispituju mogućnosti menjanja istorije. Utopije, antituopije i distopije mogu se preplitati sa delima alternativnih istorija kada se promenjena, drukčija istorija dovodi do radikalno boljih ili lošijih posledica po društvo. U korenu žanrovskih određenja utopija i antiutopija nalazi se reč topos (mesto), što ističe prostorni aspekt društvenog uređenja, dok je vremenski aspekt vezan upravo za alternativnu istoriju i povezivanje poznate stvarnosti sa svetom koji će tek da nastane. Prikazivanje poznatog grada ili države u alternativnoj istoriji, a potom u utopiji ili antituopiji, piscu omoguća- va projekcije prognostičkog pristupa, pri čemu se u drukčijoj prošlosti postavljaju prilike koje će dovesti do potonjeg razvoja tog prostora u pravcu utopije ili antiutopije. „Stim pank“ ili „paropank“ predstavlja osobeni tip naučne fantastike zasnovan na naprednim tehničkim pronalascima ranijih epoha koji su dizajnirani u stilu retrofuturizma. Motivi, realije i sižei stim panka se lako i uverljivo spajaju sa delima alternativne istorije. U njima je posebno značajna uloga velikih pronalazača i izumitelja, čija otkrića na bitan način menjaju odnose u geopolitičkoj istoriji. Poljak Jacek Dukaj i sprski pisac Goran Skrobonja značajnu ulogu dali su Nikoli Tesli iz- menivši ne samo njegov život, već su učinili da on ima uticaja na pro- menu događaja u istoriji. Takvim istraživanjima slavisti su posvećivali tek uzgrednu pažnju povodom Dukajevog romana Led i Skrobonjine dilogije o Tesli. Kiberpank. Kibernetički uznapredovala civilizacija se najčešće pojavljuje u futurističkim projekcijama, ali postoje dela u kojima se život u virtuelnim prostorima povezuje sa drukčijim tokovima istorije. U poljskoj književnosti u romanu Gambit Velikopoljskog Adama Pšeh- te, kiber junaci iz 22. veka se upliću u januarski ustanak Poljaka protiv Rusa sredinom 19. veka (Górecka 2013). U romanu Rafala Zjemkeviča

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 267 Dejan Ajdačić

Valcer veka (1998) kompjuterska igra i kiber svet u kome učestvuje jedan Poljak povezana je sa pomorskom bitkom Japanaca i Rusa u zalivu Cusima 1905. U romanu Ščepana Tvardoha Večni Grunvald upleteno je mnogo vidova fantastike, uključujući i kiber fantastiku u opisu večnih odnosa Nemaca i Poljaka.

Istorijske ličnosti i likovi alternativnih istorija. U romanima koji pripovedaju šta bi bilo da je istorija tekla nekim drugim tokovima moguće je učešće i likova nepoznatih istoriji, izmišljenih junaka. Ali pisci alternativnih istorija uverljivost u vremenskim okvirima obezbe- đuju pre svega uključivanjem u radnju realnih istorijskih ličnosti, posebno onih koje su presudno uticale na političke prevrate, revolucije i ratove. U slovenskim književnostima logično je da su to opštepoznate vođe Lenjin, Staljin, ustanik Romuald Traugut, maršal Juzef Pilsudski, kralj Petar I Karađorđević i drugi. Alternativne istorije rado uključuju igrače iz senke, poput Raspućina ili Apisa, dajući im veliki značaj u skretanjima istorijskih tokova Prekretni događaji i ideologije. Istorija 20. veka obeležena je velikim ljudskim žrtvama totalitarnih ideologija komunizma i fašiz- ma. U nekima od njih drukčije se prikazuje ishod međusobne borbe, kao u romanu Parada u Moskvi Ukrajinca Vasilja Koželjanka, u kome fašističke trupe pobeđuju Staljina koji beži iza Urala, ali mu ni to ne pomaže. Drukčije životne staze boljševičkih vođa utiču i na drukčije književne prikaze boljševičke revolucije ili prikazivanje istorije u kojoj se ona nije ni dogodila. Ideološka slika 20. veka u romanima alternativnih istorija ukazuje i na radikalna preispitivanja istorije kakva je mogla da bude. O Rusiji bez Oktobarske revolucije pisali su u romanu Reka Hronos Kir Buličov, i Poljak Jacek Dukaj u opsežnom romanu Led u kome boljševici ne predstavljaju bitne figure u carskoj državi u kojoj posluju američke i druge zapadne kompanije (Ajdačić 2019a). Dukaj je domislio i kakve bi posledice odsustvo Oktobarske revolucije imalo na mentalnost Rusa i međuetničke odnose u državi. Menjanjem jednih događaja, pisci fantazmatski projektuju šta bi se promenilo u odnosima velikih zajednica u potpuno drugim okolnostima. Drukčija istorija 20. veka u Evropi prikazana je u mnogim romanima slovenskih pisaca. U nekima od njih boljševički režim je bio jači i prostirao je svoju moć geografski dalje ili vremenski duže od moći koju

268 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Slavistička proučavanja alternativnih istorija je imao u istoriji. Takve su priče Ilije Bakića Govorit Moskva, Istok, roman Poljaka Marćina Volskog Jedna izgubljena bitka, Ksavras Vižrin Jaceka Dukaja, te romani Rusa Anatolija Gladilina FSRS i Vladimira Vojnoviča Moskva 2042. Sudbina naroda i država. Neke od alternativnih istorija preispituju nacionalne teme i ulogu vođa i junaka. Pri tome najznačajniju ulogu ima umanjena ili uvećena moć država čija se drukčija istorija prikazuje. Pojačana moć svoje zajednice na označava i slabiju moć protivnika i obrnuto. Alternativne istorije tako imaju kompenzatorne funkcije tešenja i bodrenja ili upozorenja u katastrofičkim sagledavanjima prošlosti. Kada pisac ukršta sliku prošlosti i sadašnjosti, kao istoričar Aleksandar Novaković u romanu Novo Smederevo, on slikom srednjo- vekovne despotovine satirički govori o rasulu današeg doba. U romanu Zorana Ćirića Lanac slobode, bombardovanje Srbije 1999. godine dovodi do kapitulacije i deljenja države, a u novoj prestonici Nišvilu vlada Unionistička vlada. Preispitivanje svih duhovnih tvorevina i mehanizama društvene kontrole dovela je i do ispitivanja mehanizama, koje moćne kolonijalne sile, pored prisile, potkupljivanja, manipulacija, dvostrukih standarda, koriste u potčinjavanju kolonijalizovanih zajednica, namećući im kulturne konstrukcije samopotcenjivanja. Osnove postkolonijalne teorije na Zapadu razvili su Palestinac Edvard Said, Indus Gajatri Spivak osve- tlivši psihosocijalne mehanizme usvajanja samopotčinjavajućih poruka pokorenih naroda koje su u interesu kolonizatora. U nekada mentalno kolonijalizovanim zemljama postkolonijalna teorija je donela izvesno oslobođenje i doprinela slobodnijem tretiranju mehanizama širenja uticaja, te puteva realizacije kulturnih strategija. Ako su istoričari dopu- stili da probleme istorije razmatraju uz korišćenje fantazije, pisci su, već i sami okrenuti fantaziji, lako primili i primenili nov odnos prema istoriji. Raspršivanje teorijskih modela u kojima paralelno postoje kolonijalne i postkolonijalne paradigme predstavlja i poziv za traganje u raznim smerovima istorije u fikcionalnim delima u žanru alternativne istorije. Postkolonijalna teorija je ukazala na brojne mehanizme maskira- nja kolonijalnog mišljenja u kolonijalizovanim kulturama. Radikalna promena niza istorijskih događaja posmatrana sa stanovišta identiteta podrazumeva uvećanu pažnju prema doživljaju i idejama pojedinca i

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 269 Dejan Ajdačić uplitanje kolektivnog i subjektivnog. Različite su po dometima i foku- sima promene istorije koje su izazvane tehnikom, ratovima, ideološkim prevratima. Stoga je i proučavanje fantazamatskih predstava o istoriji vezano za identetitet i konflikte. Alternativna istorija kao plod književ- no-fantazmatskog oblikovanja, može da uključuje manje ili veće promene identiteta. To se tiče i monolitnosti ili podeljenosti zajednice, pa i interakcije vođa i zajednica. Teorija poskolonijalizma takođe se može dovesti u kontekst porasta popularnosti alternativnih istorija, jer postkolonijalna teorija preispituje odnos kolonizatora i kolonizovanog, ot- krivajući mehanizme koje su kolonizatori ranije prikrivali. U slovenskim književnostima u poslednjih tridesetak godina je napisano mnogo romana i pripovedaka u žanru alternativne istorije. Književni kritičari i teoretičari nisu uspeli da akademski u dovoljnoj meri osvetle različite aspekte ove kulturološki i istorijski zanimljive pojave. Broj ovih dela i njihova tipološka raznovrsnost svedoče da teme preispitivanja sopstvenog identiteta i prošlosti kako svoje, tako i proš- losti ideologija suseda i moćnih država, interesuju i pisce i čitaoce. Kao dela popularne kulture, ona ukazuju i na bolna mesta u istorijskim lo- movima. Ovde predložena tipologija odnosa alternativnih istorija prema drugim tipovima pripovedanja o prošlosti mogla bi da bude i razvi- jenija u budućim radovima.

Literatura

– Ajdačić 2003: Дејан Ајдачић. Премештање идеолошких граница. 4. 3. 2003. < http://www.rastko.rs/rastko-ukr/umetnost/knjizevnost/ studije/dajdacic-irvanec.html> (28. 2. 2020). – Ajdačić 2012: Дејан Ајдачић. Уплетена времена у алтернативној историји Јацека Дукаја, у: Аспекти времена у књижевности. Зборник радова. Уред. Лидија Делић, Београд, с. 417–426. – Ajdačić 2014: Dejan Ajdačić. Rodzaje mitologizacji państwa w literaturze fantastycznej (z przykładami z literatur słowiańskich), Mito- logizacje państwa w kulturze i literaturze iberyjskiej i polskiej / Red. Wojciech Charchalis i Bogdan Trocha, Zielona Góra, Uniwersytet Zielenogórski, s. 387–401. – Ajdačić 2019a: Dejan Ajdačić. Led u Rusiji, politika i fantastika u romanu Jaceka Dukaja, Književna fantastika, Beograd, 6, s. 103–114.

270 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Slavistička proučavanja alternativnih istorija

– Ajdačić 2019b: Дејан Ајдачић. Своје и туђе (украјинско и руско) у алтернативним историјама западноукрајинског писца Васиља Кожељанка, International Journal of Slavic Studies Transgressive, Pragmatic and Speculative Horizons of Popular Literature, 1, 2019, s. 12–21. – Berežnoj 2008: Сергей Бережной. Прошлое как учебный полигон. Очерк истории „альтернативной истории“. http://barros.rusf.ru/ article274.html (22. 2. 2020). – Górecka 2014: Magdalena Górecka. Przeszłość ideolo- gicznie zaprojektowana. Historie alternatywne w służbie pra- wicowej utopii, Estetyka i Krytyka, nr 4 (35), s. 11‒28. http:// yadda.icm.edu.pl/yadda/element/bwmeta1.element.deskli- ght-5bb7b14b-0004-4027-9205-80d478bd9313?q=bwmeta1.element.cejsh-babf596a-5917-4f62-b29d-f1a3fb1dedb9;1&qt=CHIL- DREN-STATELESS (28. 2. 2020). – Górecka 2013: Magdalena Górecka. Historie alternatywne w kon- wencji steampunk i cyberpunk – wariacje na temat powstania stycz- niowego w powieściach Konrada T. Lewandowskiego i Adama Przechrzty, Acta Humana, nr 4, s. 37−48. – Górecka 2012: Magdalena Górecka. Oh, quelle histoire! – mistyfika- tor jako postmodernistyczny paradygmat twórcy, Acta Humana, nr 3. – Koškareva & Ruženceva 2016: Наталья Kошкарева, Наталья Руженцева. Ретропрогнозирование как инструмент проектировани прошлого? Политическа лингвистика 4 (58) 2016 https://cyberle- ninka.ru/article/v/retroprognozirovanie-kak-instrument-proektirova- niya-proshlogo (22. 2. 2020). – Laskowska 2012: Agnieszka Laskowska. Polska po udanym zama- chu na Hitlera, u: Niezrealizowane drogi historii / Red. Marek Woż- niak, Lublin, s. 111–121. – Latov 2019: Юрий Латов. Ретропрогнозирование как элемент национальной исторической ментальности Общественные науки и современность. 2019. № 1. С. 99–114. http://ecsocman. hse.ru/text/50861775/ (22. 2. 2020). – Latov 2000: Юрий Латов. Ретропрогнозирование: фантастика или наука? Вестник Юридического института МВД России, Вып. 4, Москва, Пермь.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 271 Dejan Ajdačić

– Levanat‐Peričić 2012: Miranda Levanat‐Peričić. Alternativna povijest i „povampirena prošlost“ u suvremenom hrvatskom vampirskom romanu: Boris Dežulović, Christkind (2003) i Boris Perić, Vampir (2006), у: Слов’янська фантастика. Збірник наукових праць / Ред. Деян Айдачич, Київ, с. 412–431. – Makšeeva 2013: Наталія Макшеєва. Розвиток альтернативної історії в сучасному літературному процесі України, Компаративні дослідження слов'янських мов і літератур, Київ, Вип. 21, с. 235–246. – Marković & Antić 2016: Predrag J. Marković, Čedomir Antić. Alter- nativna istorija Srbije, Beograd. – Mazurkiewicz 2014: Adam Mazurkiewicz. „Jak być mogło?...“ O historii alternatywnej w polskiej literaturze fantastycznonaukowej (rekonesans), Literatura i kultura popularna. Badania i metody, Wrocław, Pracownia Literatury i Kultury Popularnej oraz Nowych Mediów, s. 101–118. – Mazurkiewicz 2018: Adam Mazurkiewicz. „Fantomy przeszłości“ : artystyczne strategie uobecniania pamięci w kulturze popularnej (na wybranych przykładach), Popkulturowe formy pamięci / pod redakcją Sławomira Buryły, Lidii Gąsowskiej, Danuty Ossowskiej, Warszawa, s. – Nazarenko 2012: Михаил Назаренко. Альтернативная история как возможный мир, Слов’янська фантастика. Збірник наукових праць / Ред. Деян Айдачич, Київ, с. Айдачич, Київ, 2012, с. 429–439. – Nedeljković 2013: Александар Б. Недељковић. Алтернативне историје 1950–1980, Крагујевац. – Osica & Sowa 1998: Janusz Osica, Andrzej Sowa. Co by było gdyby? : Historie alternatywne, Warszawa. – Osica & Sowa 2013: Janusz Osica, Andrzej Sowa. Alternatywna historia II wojny światowej, Warszawa. – Orliński 2010: Wojciech Orliński, Burza, Parowski. Maciej, online, Gazeta Wyborcza, http://wyborcza.pl/1,75475,7590794,Burza__Pa- rows-ki__Maciej.html#ixzz3l99q6zgx (22. 2. 2020). – Petuhova & Černi 2003: Елена Петухова, Игорь Чёрный. Современный русский историко-фантастический роман, Москва.

272 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Slavistička proučavanja alternativnih istorija

– Polak 2015: Andrzej Polak. Grając przeszłością i przysyłością. Ro- syjska fantastyka alternatywna i socjologiczna, Katowice, 2015. – Sobolev 2006: Сергей Соболев, Альтернативная История Пособие для хронохичхайкеров, Липецк. http://samlib.ru/r/ recensor/6litobr.shtml (22. 7. 2019). – Tierling-Śledź 2017: Ewa Tierling-Śledź, Historie alternatywne Konrada T. Lewandowskiego, Czytanie Literatury Łódzkie Studia Literaturoznawcze, 6, 2017, s. 145–159. http://repozytorium.uni. lodz.pl:8080/xmlui/handle/11089/25432 (22. 7. 2019). – Trocha 2016: Bogdan Trocha. Historia alternatywna we współczesnej polskiej powieści popularnej wobec historii i polityki, Слов’янська фантастика. Збірник наукових праць / Ред. Деян Айдачич, Том 3, Київ, s. 216–226. – Tropin 2012: Тијана Тропин. Фантазије о моћи: алтернативна историја у делу Горана Скробоње: „Човек који је убио Теслу“, у: Слов’янська фантастика. Збірник наукових праць / Ред. Деян Айдачич, Київ, с. 451–461. – Wąsowicz 2016a: Magdalena Wąsowicz. Historia i fantazja. O „Jed- nej przegranej bitwie“ Marcina Wolskiego, Maska, 30, s. 99–109. – Wąsowicz 2016b: Magdalena Wąsowicz. Historie alternatywne w literaturze polskiej: typologia, tematyka, funkcje, Zagadnienia Rod- zajów Literackich, 59/118, z. 2, s. 91–105. – Wąsowicz 2017: Magdalena Wąsowicz. Polska niezwyciężona. Al- ternatywne historie II wojny światowej w polskich historiach alter- natywnych, u: Narracje fantastyczne / Red. K. Olkusz, K.M. Maj, Kraków, s. 535–552. – Wożniak (Red.) 2012: Niezrealizowane drogi historii / Red. Marek Wożniak, Lublin.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 273

UDK 821.163.4-13.09:398 Aleksandar ČOGURIĆ (Podgorica) Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje [email protected]

KULTUROLOŠKE PERSPEKTIVE POLOŽAJA ŽENE U ORIJENTALNO-ISLAMSKOJ KULTURI PREMA SPJEVU ŽENIDBA SMAILAGIĆ MEHA

Rad se bavi kulturološkim perspektivama ženskih likova u spjevu Ženidba Smailagić Meha. Interesovalo nas je na koji je način pred- stavljeno žensko pitanje u zajednici koja je određena dominirajućim muškim modelom. Cilj nam je bio da istražimo status žene u dvama prostorima – javnome i privatnome i ustanovili smo da je njezin primarni prostor privatni – kuća, a rjeđi javni koji nije sasvim zanemaren. Izlazak na javnu scenu ženi je dostupan u sredini – Budim, koja nije sasvim tradicionalistička i jednokulturalna, dok je ženska javna scena u bosanskoj sredini bezmalo nepostojeća, izuzetak je hrišćanska žena. Zanimao nas je i tzv. ženski identitet i njegov odnos naspram muškoga, te smo radi detaljnije predstave toga odnosa opisali sve ženske likove spjeva. Pojedinačno prikazivanje ženskih likova pokazalo je razuđenost kulturnoga polja koje pjesnika-pjevača snabdijeva materijalom, koji on primarno upotrebljava u pjesničke svrhe, dok o onome što je predmet istraživanja i ne razmišlja. Ključne riječi: Ženidba Smailagić Meha, Fatima, Zajim-begovica, Ismihan-kaduna, Vukašinova žena, Vujadinova žena, Taleva žena, Aziza

Uvod

Opravdanost istraživanja kulturoloških sadržaja u književnome djelu nalazimo u Diltajevu mišljenju koje glasi „poezija je prikazivanje i izraz života“.1 Polazeći od činjenice da je kultura sve što čovjek stvori, 1 Vilhelm Diltaj, Doživljaj i pesništvo, Orheus, Novi Sad, 2004, str. 141.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 275 Aleksandar Čogurić da je „nešto što je zajedničko grupi“,2 da je jedna smislena i održiva cjelina koja se „integriše u opšti i jedini kontekst života“,3 uzeli smo pje- sničko djelo, kao sabirnicu određenih kulturnih proizvoda, i postavili ga u središte istraživanja, stoga što „svako čovekovo osećanje može da bude materijal za umetnička stvaranja, kao i svaka ideja, svi pojmovi“.4 Jedna od kulturnih vrijednosti koja nas je interesovala bila je odnos prema ženi u orijentalno-islamskoj kulturi crnogorskoga geografskoga prostora, a o čemu nam građu donosi Međedovićev spjev. No, kako su kulturne vrijednosti ujedno i životne vrijednosti, zanimalo nas je kako ličnosti, stvari i događaje obilježava muško – ženski odnos, na kakvo- me životnome iskustvu počiva, kakav misaoni sadržaj proizvodi.

Opšti osvrt na odnos prema ženi u orijentalno-islamskoj kulturi

Prilikom opisivanja sadržaja koje zatvara kružnica duhovnoga svijeta muslimanske žene u prostoru pod uticajem orijentalno-islamske kulture najprije ćemo se poslužiti Burdijeovim opisom statusa muškarca u zajednicama koje su slične onoj koju obilježava prethodno pomenuta kultura. Burdije kaže da muško prvjenstvo „svakom muškarcu nameće obavezu da u svakoj prilici potvrdi svoju muškost“,5 a pogotovo ako je pod vidnim poljem kolektiva ili kuće, u čijem je simboličkome ozračju čast kao ideal. Burdije smatra da „pravi muškarac, jeste onaj koji osjeća da ga drže na visini mogućnosti koja mu je ponuđena da uveća svoju čast tražeći slavu i isticanje u javnoj sferi“.6 Kad se tako uredi jedno društvo onda je sasvim očekivano da sveukupni ženski svijet bude u sjenci muš- koga uticaja i fizički dominantno smješten ili, bolje rečeno, deponovan u prostoru kuće. Burdijeov dalji zalaz u problematiku ide pravcem tra- ženja uzroka koji onemoćavaju ženu da izmijeni svoj status i zapaža da se „same promene ženskog položaja pokoravaju uvek logici tradicionalnog modela podele između muškog i ženskog“,7 jer „muškarci nastavljaju da vladaju javnim prostorom i poljem moći, dok žene ostaju posvećene

2 Dejvid K. Tomas, Ker Ikson, Kulturna inteligencija, CLIO, Beograd, 2014, str. 39. 3 Mihail Bahtin, Ka filozofiji postupka, Službeni glasnik, Beograd, 2010, str. 46. 4 Boris Ejhenbum, Književnost, Nolit, Beograd, 1972, str. 51. 5 Pjer Burdije, Vladavina muškaraca, CID, Podgorica, 2001, str. 72. 6 Pjer Burdije, Isto, str. 72. 7 Pjer Burdije, Isto, str. 129.

276 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Kulturološke perspektive položaja žene u orijentalno-islamskoj kulturi... privatnom prostoru“.8 To znači da tradicijski okovi ne dopuštaju pucanje opne ženskoga depoa, na kojega motre granične utvrde, da se dva zami- šljena svijeta ne bi pomiješala. Granica odjeljuje muški javni od ženskoga privatnoga prostora. Proizvod toga je misao muslimanske žene koja je usmjerena na dobrobit muških likova jer oni ispunjavaju i porodična i kolektivna očekivanja. Rijetke su ozonske rupe u intimnome svijetu muslimanske žene, kroz koje izađe u javni prostor neka njezina misao ili ośeća- nje. Nje nema tamo đe se razgovara o ozbiljnim stvarima, bilo porodičnim ili društvenim, nema je, ni u mnogo relaksiranijim situacijama, kakve su doček gosta ili služenje u kafani. Jednom se desilo da je Ismihan-kaduna, Mehova majka, dočekala gosta na avliji. Bio je to Tale od Orašca. No, ta je situacija sasvim nekonvencionalna. Pitamo se zašto. Tale od Orašca nije došao da gostuje u kući Samilagića već je došao da saopšti svoj bijes i ljutnju vezano za nerazumnu i pirnu odluku staroga Smailagić koji je sakupio u svatove sve bosanske prvake i izložio Bosnu opasnosti. Takva nekonvencionalnost odgovara vrsti gosta koji se pojavljuje i ophodi sa- vim nekonvencionalno – odbija da uđe u kuću kod domaćina. Ovu smo situaciju nazvali nekonvencionalnom zato što joj prethode nizovi dočeka gostiju koji su u potpunome obrascu – od dolaska gosta, boravka i ispra- ćaja – zna se način kako se svaki segment te procesije sprovodi. Na drugoj strani, u Budimu, malo je drugačija situacija jer budimska žena ima proaktivniju ulogu. Nekolika su razloga tome. Na primjer, prvo je to posljedica nametnutih porodičnih okolnosti, a drugo je kulturnoga porijekla – Budim je nedugo u sastavu Osmanskoga Carstva, te njegovom atmosferom nadjačava ozon drugačijih kulturnih navika. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je budimska žena školovana, samosvje- sna i spremna da izađe na društvenu pozornicu. Tu spremnost pokazuju i Fatima i njezina majka, iako bi bilo drugačije da je u njihovoj kući uobičajena situacija – one žive same. Da bi se zadovoljila pravila javne scene treba imati i karakter sposoban da iznese namijenjenu ulogu – Fa- tima je obrazovana mlada žena, izgrađenoga stava prema ličnim, poro- dičnim i društvenim događanjima. Ilustrativan primjer tome je njezino otvoreno odbijanje odluke budimskoga vezira da je dâ Petru Dženeralu. Neustrašivost i veliki porodični ponos ne dopuštaju joj da porodičnu čast i ugled pretpostavi ličnoj sigurnosti i dobrovoljno se predaje neiz- vjesnosti vrletne ćudi razljućenoga i samovoljnoga budimskoga vezira. 8 Pjer Burdije, Isto, str. 129.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 277 Aleksandar Čogurić

Fatima, Zajim-begova šćer. Možemo reći da je Fatima centralni ženski lik, značajno ostvarene individualnosti, ali samo do granica koje su proizvele neočekivane porodične okolnosti. Ni ona, ni njezina majka nijesu napuštile rodne, porodične i društvene norme. Prihvatale su druš- tvo u kojemu vlada pravilo: „ženama je zajedničko da su odvojene od muškaraca“,9 a prihvatile su nametnuti autoritet, iz nužde i potrebe za otporom. Zapazili smo da o ženskoj sudbini drugi odlučuju, bez obzira u kom pravcu ide. Fatima ne kreira ambijent svojih zbivanja – čine to drugi umjesto nje. Na primjer, oteo ju je vezir i dao Petru Dženeralu. Onda se pojavio Smailagić Meho, izbavio je i ponudio joj brak, što ona prihvata pravdajući, jednom ranijom okolnosti – majka joj je pričala o njemu i njegovu porijeklu. Njezin ženski iskorak, koji je evidentan, dosegao je samo do nivoa koji joj omogućava da razumije i spoznaje procese koji se zbivaju oko nje, ali ne i da ih sama usmjerava. Fatimino poznavanje prilika u Budimu, društvenih i političkih, izlazi iz uobičajenoga prostora u kojemu odrasta i stasava žensko biće u tradicionalnoj zajednici. Fatimi bi veliko bogatstvo, nasljedstvo od majke, moglo biti dovoljno za samostalno odlučivanje o životu, ali se to ne dešava. Patri- jarhalni obrazac ne dopušta potpuno razbijanje opne utvrđenih pravila življenja, čemu svjedoče stihovi koji opisuju Fatimu dok prati Meha, na polasku u Kanidžu, radi pripreme svatova. Ti stihovi glase: Kad ulježe Zajimova Fata, Povi skute, a povi i rukave. Pa prileće gospodaru svome, Poljubi ga u skut i u ruku, Pa gazijsku čizmu na Mehmedu, Pa srdžadu pred muža svojega, A on Fatu u oba obraza (5305–5311). Predstavljeni stihovi jesu odraz patrijarhalnoga odnosa isprošene đevojke naspram svoga budućega muža. Ona se time potpuno vraća u pokornost i privrženost mužu, kojemu zahvalnost iskazuje manifestnim ophođenjem u kome je sadržan sav patrijarhalni obrazac po kome žena živi i radi. Prva Fatimina pojava u spjevu dešava se u polju daleko od Budi- ma, u kočijama, koje su trebale da je odvezu Petru Dženeralu, kojemu je dao novi budimski, murtat vezir. Meho i Osman nailaze na kočije, 9 Pjer Burdije, Isto, str. 128.

278 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Kulturološke perspektive položaja žene u orijentalno-islamskoj kulturi... svađaju se s vezirovim izaslanicima, ubijaju ih i u kočijama nalaze Fa- timu. Dozvala ih je svojom piskom i plačem, isticanje ženske slabosti i nemoći. Meho prilazi kočiji, otkriva platno i vidi mladu đevojku, Fatimu koja kroz tužbalicu predstavlja svoju tragičnu sudbinu. To je pjesma lične, porodične i društvene drame koja se odvijala u Budimu, kao posljedica uprave novoga vezira. Tužna pjesma identifikuje Fatimu kao žrtvu političkih prilika, koje se prelivaju na lični i porodični plan. Posljedice toga su dalekosežne: ponižena je, uvrijeđena i obespravlje- na. Njezin glas – glas je žrtve, koji doziva neimenovanoga izbavitelja, nedvosmisleno muškarca. Sljedeći pjesnički snop svjetlosti na Fatimi dat je kroz prikaz njezina fizičkoga izgleda – crne oči, rusa kosa, bijelo lice –belogorka vila (3183) – tipični prikaz ženske ljepote, tradicijski i pretpostavljen. No, spram fizičke ljepote stoji i njezina duhovna, te otuda stih: Dobra li si i lijepa li si (3594). Takva ljepota opčinjava mladića u trenutku. I tu vidimo da susret đevojke i mladića potpuno slijedi tradicijsko shvatanje – đevojka je lijepa, smjerna, pokorna, a mladić je heroj, vitez, zaštitnik. Fatimina prva reakcija je očekivana – nepoznatome muškarcu ne treba dozvoliti da se previše približi i zato ona prkosno odbija bilo kakvu komunikaciju. I ženski prkos je tradicijskoga porijekla. Žena koja je izgubila povjerenje u muškarca u svakome, na prvi momenat, vidi ugnjetača. Nakon Mehova kazivanja ko je i odakle je, čiji je sin, distanca između njega i Fatime nestaje i počinje njezino kazivanje o sebi, ocu, majci, budimskim političkim i društvenim prilikama. Takva obaviještenost govori o njezinome slobodnome pristupu, o upućenosti u tokove društvenih i političkih zbivanja, o čemu svjedoči dvjesta trideset pet stihova (3355–3590). Meho, junak i zaštitnik, muškarac izbavitelj, ne uzima u obzir Fatimino upozorenje da ga može ubiti vezir, već uzima proaktivnu ulogu i pita je hoće li ga uzeti za muža. Nakon toga vraća je majci u Budim. Sud Svetlane Slapšak da se „ženska i muška kultura potpuno razlikuju u svojim tokovima“,10 vrlo ilustrativno promoviše pomenuti spjev. Možemo reći i ovo: Fatimi i njezinoj majci desio se „upad žene u muško područje“,11 ali ne i ostanak u njemu, na određeno vrijeme, do isteka ugovora. To nije bio njihov izbor, nego nametnuta situacija koju

10 Svetlana Slapšak, Isto, str. 137. 11 Svetlana Slapšak, Isto, str. 136.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 279 Aleksandar Čogurić su one prihvatile i sprovodile. Mogle su se predati, pokoriti ustaljenome obrascu nemiješanja žene ni u jedan javni segment organizacije života. No, odlučile su drugačije. Možemo tome naći više razloga. Neka jedan, možda i osnovni, bude emancipacijska uzraslost pod dejstvom sredine i potpomognuta obrazovanjem koje je „važna komponenta modela kulture“.12 Znamo da je Fatima učila mejtef ili školu, što ju je donekle udaljilo od „patrijarhalnog centra“,13 ali ne predaleko jer je ostala da služi polju nazvanom „patrijarhalni interesi“,14 uprkos inteligenciji, obrazovanju i samouvjerenosti. ISMIHAN-KADUNA, Mehova majka, Smajil-aginica. Pođi- mo redom: ovaj ženski lik je izgradio trokraki identitet. Prvi je identitet po sinu – prvi put se u spjevu pojavljuje u situaciji kad treba za iznese sinu svečano odijelo i opremi ga za put, iako ne zna kojim povodom. Misli da sin ide da prosi đevojku, a ne da primi čin alajbega. Na Mehov pomen svečanoga odijela njezina misao je snaha, odnosno prosidba kao čin koji prethodi vjenčanju. Stihovima je to ovako kazano: A to majka dočekat’ ne more, / E da snahu vidi pokraj sina (1584/1585). Tipična i stereotipna tradicijska predstava o ulozi i značenju žene – ona je supruga i majka i to je ideal njezina životnoga uspjeha. Primjer Mehove majke pokazuje ženu koja je skrajnuta iz porodičnih dešavanja, ženu koja srijeće i prati, ne postavlja pitanja, ne traži odgovore. To je žena koja je svoje dužnosti ispunila – odgajila sina za ponos i uspjeh porodice, ponajprije, pa tek onda za sebe. Nagrada joj je muževljeva zahvalnost koja se ne manifestuje javno, već ostaje u privatnome prostoru. To je drugi krak njezina identiteta i tu je Smajil-aginica – identitet po mužu. Javni će je prostor nagraditi onoliko koliko njezin sin bude uspješan kao lič- nost javnoga diskursa. Neće doživjeti javnu glasno izrečenu pohvalu, ali hoće prećutno biti u pomisli svakoga pojedinca, čemu treba da teži svaka žena. Svako zna da je: Majka cijel’ vijek ostavila, / Dok je takvog sina iznivila (1552/1553). Prvjenstvena uloga žene jeste da bude požrtvovana i brižna majka koja će podići dobro dijete. Stoga pjesnik, u nekolika navrata, ponavlja stihove o majčinskoj žrtvi – pošla za staroga čovjeka kojemu je podre- dila mladost, a onda sve dala na sinovljev odgoj. O majčinskoj prisnosti

12 Ratko Božović, Leksikon kulturologije, Agencija Matić, Beograd, 2006, str. 29. 13 Svetlana Slapšak, Antička miturgija: žene, Čigoja štampa, Beograd, 2013, str. 201. 14 Svetlana Slapšak, Isto, str. 245.

280 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Kulturološke perspektive položaja žene u orijentalno-islamskoj kulturi... sa sinom govori scena kad ga ljubi među oči, a koliko je to emocionalno silovit susret govori stih: Skočila od zemlje na noge (1556). Sretna je i kaže da joj je glavna želja da stane na put izdajniku, odnosno: Sal da sto- pim carskog murtatina, / Da ne daje zemlje dušmanima (6160–6161). Ismihan-kaduna spremna je da isprati sina u boj. Zahvalna je Bogu što joj je dao sina-junaka spremnoga i sposobnoga da pogine čineći junač- ka djela. Takvo prosuđivanje nagrađuje muž riječima: Aferim, Ismihan kaduna (6163) i nastavlja da nije iznenađen jer je uvijek bio siguran u njezinu gospoštinu i požrtvovanost. Posebno joj je zahvalan što nikad nije isticala svoju mladost, odnosno stih glasi: Što ne višiš mlados’ od staroga (6169). Ismihan-kaduna pokazana je i u situaciji kad pred dvorom doče- kuje silnoga junaka Tala od Orašca. U toj situaciji obilježena je svojim imenom – identitet po sebi. Ljubljenje ruke izraz je posebnoga pošto- vanja i uvažavanja, kao i ponuda da uđe u kuću kod Smajilage, što on odbija jer smatra njegovu odluku da povede tolike junake u svatove greškom i velikim rizikom po opšte interese i odbranu Krajine. U toj situaciji sadržan je jedan vrlo važan detalj. Naime, Tale kaže Ismihan- kaduni da nije dobro da potroši sve bogatstvo koje ima, zato što je vrlo moguće da će je snaha grdno prekoriti. Kakav može biti taj prijekor govore Taleve pretpostavljene riječi iz snahinih usta: Što mi pričaš, go- loguza hanko (9294)! Tu situaciju ona završava na način što uz osmijeh ponovo, u znak zahvalnosti i poštovanja ljubi Talu ruku, uz riječi da ne žali trošak: Za svijet’o obraz muslimanski (9302). Vladajući model njezina življenja jeste požrtvovanje u smislu potpune podređenosti mužu i porodici. To je proizvelo njezino dobrovoljno odricanje od svakoga ličnoga identiteta. Ona je „nepisme- na, neobrazovana, bez prava glasa, pripuštena samo u privatni prostor, korišćena kao resurs“,15 ili kako kaže autorka Slapšak, razmišljajući o ženama iz perioda kolonizacija i ratova, da ona pripada ženama koje su „bile obespravljene i opredmećene“,16 jer i Mehova majka živi u dominantno muškome svijetu kojega velikim dijelom obilježava svijet rata. Osnovna uloga u kojoj se ostvarila jeste uloga majke, mada ništa manje

15 Ervina Dabižinović, Domaćica ili Medeja – Ana K., u SIZE zero/mala MJERA II: Ženski lik u književnom tekstu. Priredila Aleksandra Nikčević-Batrićević, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2011, str. 139. 16 Svetlana Slapšak, Antička miturgija: žene, Čigoja štampa, Beograd, 2013, str. 28.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 281 Aleksandar Čogurić nije ni uloga supruge. Ova prva uloga ili pozicija u kući Smailagića ne pripada isključivo njoj, već je najviše u službi onoga što nazivamo „isticanje muške strane“.17 Muškarac-otac je figura koja organizuje politiku kuće, žena je samo prati, a zahvalnost joj se daje onoliko koliko doprinosi realizaciji te politike. Aleksandra Nikčević-Batrićević, pišu- ći o fenomenu ženskoga lika u književnome tekstu, navela je zapaža- nje Helene Sablić-Tomić „kako se ženina jedina funkcija iscrpljivala u kućnim i majčinskim poslovima, dok su sve njene želje, razmišljanja i postupci ostajali na nivou pasivnog pristajanja na društvenu normu...“18 Takvu je poziciju imala i slijedila je Mehova majka ili Smajil-aginica ili Ismihan-kaduna. ZAJIM-BEGOVICA, Fatimina majka. Prva scena u kojoj se pojavljuje Zajim-begovica (Ali-begovica) jeste na njezinu razorenome dvoru, u potpunoj osami uz tužbalicu kojom prezentuje razmjere propasti svoga doma. Obim tužbalice je četrdeset dva stiha (3914–3956). Svoje saopštenje počinje iz sadašnjega trenutka: Tužni dvori Zajim-bega moga (3914) i nastavlja retrospekcijom o ličnoj i porodičnoj dra- mi – izgubljeni snovi i očekivanja. Ona je usamljena žena, nesigurna, prepuštena sama sebi, nezaštićena. Neizostavnim smatra da pomene i uzrok svoje propasti – vladavinu novoga vezira. To nam govori da je muškarac tvorac ženina poraza i životnoga sunovrata, muškarac koji se prema ženskoj sudbini odnosi bezobzirno i surovo. Kroz tužbalicu iznosi još jedan detalj muškoga društva – begu nije ostao sin nasljednik. Ona se ne buni protiv takvoga obrasca, no žali što obrazac nije potpun, ispunjen pretpostavljenim i ustaljenim sadržajem – sinom nasljednikom i zaštitnikom kuće. Konstatuje nemoć žene da pruži otpor i zaštiti sebe i svoju kuću. Žena kuću gleda ili održava iznutra a muškarac spolja. Mladoga Smailagića će prihvatiti iz više razloga, da ne nabraja- mo, ali jedan ponajvažniji jeste onaj oreol muškarca zaštitnika žene i kuće. Meho ima taj, potrebni kapacitet i zato je prihvatljiv i poželjan kao sadržaj koji će popuniti nedostatak u modelu. Još je jedna situacija važna pomena a to je da ona hoće sebi da oduzme život i tako nađe izlaz

17 Svetlana Slapšak, Isto, str. 257. 18 Aleksandra Nikčević-Batrićević, Mala mjera lika/ženskog lika u književnom tekstu, u SIZE zero/mala MJERA II: Ženski lik u književnom tekstu. Priredila Alek- sandra Nikčević-Batrićević, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2011, str. 20.

282 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Kulturološke perspektive položaja žene u orijentalno-islamskoj kulturi... iz nezavidnoga položaja i određenosti okolnostima. Takav stav ne pro- moviše samosvojnu i individualizovanu ličnost žene, nego pokornost i odsustvo vjere u moć otpora. Materijalna potpora nije bila garant obe- zbjeđenja, tako da opravdano možemo sumnjati u moć materijalnoga da pomogne ženi. Druga scena u kojoj se pojavljuje Ali-begovica jeste ona u avliji. Iz beznađa ona ulazi, u njoj u tome trenutku nestvarni stvarnosni svijet, vidi Fatimu pred dvorom. Začuđena i istrgnuta iz svoga svijeta ona prvo grli, ljubi i razgovara s Mehovim konjem, jer joj je donio Fatu. Povrat- kom u stvarni svijet savjetuje Meha da bježi u Kanidžu, da ne pogine u Budimu. Muškarac-junak odbija takvu mogućnost iz razloga što bi ga to osramotilo. Bez dileme daje mu šćer Fatimu. Treća situacija u kojoj posmatramo Zajim-begovicu jeste ona u kojoj ona sprovodi ceremoniju oko proševine, darivanje mladoženje i detaljno ugovaranje svadbe. U tim aktivnostima ona suvereno upravlja događajima. Tu se ne uočava izostanak muške strane kuće u punome kapacitetu moći i obaveza. S aspekta muškoga društva mogla bi biti okvalifikovana kaomuška strana. Tako bi se mogla posmatrati i njezina ponuda Mehu da živi, makar, mjesec dana s Fatimom u Budimu, jer je sigurna da će poginuti u sukobu s Petrom Dženeralom, što Meho odbija iz dva razloga: prvi, moralni, da Fatima mlada ne ostane udovica i drugi, siguran je u svoju nadmoć nad budimskim vezirom i Petrom Dženeralom. VUKAŠINOVA ŽENA. Poslije pojave Ismihan-kadune, kao sljedeći ženski lik u spjevu, pojavljuje se žena kneza Vukašina. Ona ima proaktivnu ulogu, učestvuje u razgovoru i dočekuje goste. Njezine riječi stihovima su predstavljene ovako: Vukašine, gospodaru mili, Šta je ovo čudo neviđeno? Ja ga dosad videla nijesam, Onak’ije zmaja na atove, Ni pod njima ata u rahtove. Hele ono što je momče mlado, Blago majci koja ga je rodila, Sestri blago što se kune š njime, A najbolje vijernici ljubi Što se š njime u dušeku ljubi.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 283 Aleksandar Čogurić

Ona sila što je na zekanu, Silan, silan i previše strašan! O moj muže, kneže Vukašine, Ja te molim kao muža svoga, Što li ono nosi u zubima. Baš k’o crno galče neodrto? Niz prsi mu noge obisnule! (2186/2202) Izgovorene riječi vrlo ilustrativno govore o duhovnome, socijal- nome i političkome kontekstu u kojemu ona živi. Njezina opservacija je podstaknuta i određena pojavom dvojice junaka. Bez obzira na pjesnič- ke potrebe takvoga kvalifikativa, tu postoji još jedan bitan aspekt. Ona je slobodna da saopšti svoje utiske povodom pojave nepoznatih muš- karaca. Mada, ograda od toga je osigurana prvim stihom u kojem muža oslovljava s gospodaru. Time je ona kao žene omeđena i osigurana od bilo kakve ženske asocijacije na mušku pojavu. Ona zavidi svakoj sestri i majci na takvome mladiću. No, s druge strane njezine riječi kojima zavidi ljubi nijesu nimalo diskretne. Naprotiv, u njima je istaknut la- tentni erotski momenat, koji može biti posljedica jednoga slobodnijega modela svakodnevnoga životnoga praktikuma. Međutim, blagoslovom upućenim Mehu brzo se vraća u tradicijski prostor. Na osnovu njezinih riječi da nikad ljepši i silniji junak nije dolazio u kuću njezina muža, vidimo jasno hijerarhijsko ustrojstvo između muža i žene. Naglašavanjem da je to njegova kuća ili kako sama kaže: Kod tebe sam u tvoje dvorove (2225), određuje njezinu poziciju drugoga mjesta na ljestvici. Saopšteno možemo potkrijepiti i njezinom upotrebom zamjenice njega (on), a ne očekivano nas (mi), kad govori o kući. Imo- vina pripada mužu, žena je ne smatra svojom, zato i ističe da su dvorovi njegovi, da ona živi kod njega, bez obzira na tolike godine. Iako je udata za njega, ne raspolaže ravnopravno imetkom. Mogli smo uočiti jednu sasvim drugačiju situaciju u Budimu. Tamo je Fatimina majka, Zajim- begovica, veliko bogatstvo od majke naslijedila. To svako zna i ističe, pa ne opominje slučajno Tale Ismihan-kadunu da ne ostane bez imetka jer bi je snaha mogla prekoriti i vrlo grubo joj se narugati. Naspram toga imamo, u pogledu imetka, pokornu Vukašinovu ženu, radi, stvara, ali ne raspolaže njime. Zna se da sve pripada mužu, gospodaru. Ona ima aktivnu ulogu u dočeku i ispraćaju gosta – istrčava pred goste, preuzima i unosi oružje u kuću, priprema sto, poslužuje vino i

284 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Kulturološke perspektive položaja žene u orijentalno-islamskoj kulturi... rakiju, priprema i iznosi jelo. Zajedno s mužem, ostaje budna čitavu noć, da bi se našli gostima na usluzi, ako zatreba. Međutim, nema je u muškim razgovorima. Glavni gost joj daje novac, što ona odbija jer ne dopušta da se gostoprimstvo novcem mjeri. Tek kad Meho naglasi da to nije plaćanje nego pažnja ona uzima novac. Njezina komunikacija s gostima sastoji se iz pozdrava (dubok naklon, ljubljenje ruku) i izgovaranja blagoslova za srećan put. Poštovanje glavnome gostu čini i ljubljenjem očiju njegova konja. Priznanje njezinu liku i postupanju sadržano je u pjesnikovoj toploj i blagonaklonoj riječi gospo. VUJADINOVICA, Vujadinova žena. Druga žena hrišćansko- ga religijsko-kulturološkoga kruga jeste žena kneza Vujadina. Njezina pojava u spjevu je svedena na jedno pojavljivanje – učešće u dočeku gosta, ali samo u dijelu kad Mehu i Osmanu preuzima oružje. Nema je dalje u dočeku, ulogu su preuzeli Vujadin i sinovi. To možemo pripisati pjesničkome postupku da drugačije riješi situaciju. No, na drugoj strani, takav momenat može biti kulturološki objašnjavan kao ulazak drugoga, orijentalno-islamskoga obrasca u hrišćanski, đe su žene izmještene iz takvih situacija, te ga možemo pripisati međukulturalnome prožimanju. TALEVA ŽENA. Taj je ženski lik osvijetljen iz perspektive drugoga junaka u čijem je fokusu posmatranja, u ovome slučaju muža Tala od Orašca. Tako kako je predstavljena ona je sredstvo za obilježavanje junakova društvenoga statusa, bez značajnijega drugoga identiteta. Bez obzira na tu činjenicu, takvo modelovanje žene dio je obrasca. Kako drugačije zamisliti velikoga i ostvarenoga junaka s mnogih bojnih polja, da izgovara ove riječi: Nit’ joj smijem na oči izisti No me psuje i nevolja joj je: ’Ajd’, otole, turska nagrštinjo! Što ti šćede ljuba i đečica, Kad im kadar nisi dobaviti, Barem, barem koru ljeba suha? (7269–7274) Iz navedenoga vidimo da muško-ženski odnos ima određenu slojevitost. Takvo profilisanje žene nastavak je onoga što imamo na počet- ku spjeva (stihovi 13–24). Tale razumije takvo žensko postupanje, jer smatra da u muškome društvu, kad muškarac ne ostvaruje svoju ulogu domaćina, žena ima pravo da se tako ophodi. Iz toga slijedi da žena muža smatra dužnim da materijalno brine o porodici, njoj i đeci, jer

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 285 Aleksandar Čogurić on je tvorac i čuvar egzistencije. Ona sebe ne smatra dužnom po tome pitanju. Isto razmišlja i muškarac. Tu možemo naći opravdanje zašto muškarac ne reaguje, odnosno dopušta, takav ženin odnos. Još je jedan razlog tome, sljedstveno situaciji, ona je njegovo sredstvo drugoga cilja i namjene – pokazivanje aktuelnoga društvenoga statusa velikih junaka. Riječ je o junacima koji su u vremenima sile Carstva išli na vojske, donosili veliki plijen i dobro živjeli. Zato Taleva žena i pita đe su neka- dašnje age što su vojske pokretale i predvodile u velikim ratovima, đe je vrijeme kad se dobro i u izobilju živjelo. AZIZA, sestra Taleva. U spjevu se u devet stihova, u netipičnoj epskoj predstavi, pominje Taleva sestra Aziza. Dva su epiteta u funkciji oslikavanja njezina karaktera: mahnita i premahnita. Ostalo je samo posljedica takve karakterizacije. Jednu podaj mahnitoj Azizi Da ne skače gola sokacima. (7304/7305) Jagluk sakri od vijerne ljube, Te ga sestri podaj premahnitoj, Pa joj rekni: ‘Mahnita Aziza, Skupi dara, ne bi l’ se udala!’ Govno pasje, niko mi je neće! Mahnite se cure ne udaju. Gora mi je od mlogije jada!’ (7309/7315) Ovakvo predstavljanje lika iskače iz, najčešće, klišeiziranoga ep- skoga obrasca, te dodatno osvjetljava ženu u kulturnome modelu, ženu neukrotive i nepredvidive ćudi, ali ne u afirmativnome smislu. Ona je pre- stupnica svojom naravi, odmetnica od modela i autoriteta, ali neostvarena i neindividualizovana u kapacitetu ženske samosvojnosti i samodovoljnosti.

Zaključak

Analizom ženskih situacija u spjevu uočili smo da su izmjene u kulturnome obrascu nemoguće, spore i dugotrajne. Tradicijske stege su silovite, krut model koji se ne mijenja proklamacijom, promovisanjem prava na drugačiji način življenja. Podjela muško – ženska žilava je i otporna na izmjene i pokušaje. Žena je saglasna da ne odlučuje o ozbiljnim stvarima, da je otvoreni prostor ne zanima, da ekonomski aspekti nju ne interesuju, da nju promovišu na sceni javnoj njezina đeca, da se

286 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Kulturološke perspektive položaja žene u orijentalno-islamskoj kulturi... ona ogleda kroz njih, ne mora stajati pored njih, ona će ih gledati iz svoga prostora, kuće kojoj pripada kao stvar, kao opredmećeno biće. Ona slijedi pravac kolektivnih očekivanja, njezina fizionomija je iskonstru- isana kolektivnim očekivanjima, njezin se smisao prostire do granica očekivanoga. To su njezini zamišljeni ženski prostori i dosezi. Ona ostaje, pristaje u unutrašnjosti kuće, u sigurnome prostoru svoje intime, svojih tajni, očekivanja, želja, zamišljenih svjetova. Nje- zin fizički i duhovni prostor je kuća „njeni uglovi, hodnici, podrum, sobe“,19 prostori koje ona oživljava svojom emocionalnošću i raciona- lizmom. Kad je u pitanju ženski autoritet i njegova upotreba možemo reći, na primjeru Fatime i njezine majke, da „žene zapravo imaju dostup do autoriteta, ali im se sprečava svaka upotreba autoriteta“.20 Pomenute junakinje su donekle dokučile svoj autoritet kojim su ograničeno vladale, jer su ih muškarci dosta brzo vratili u pređešnji prostor. Fatimi se to desilo udajom za Meha, a njezinoj majci povratkom muža iz ropstva. Uočljivo je da se ne protive gubljenju privremeno stečenoga autoriteta, koristile su ga samo u periodu kad su morale, kad je iz njihova djelat- noga polja bila odsutna muška strana. Mogli bismo reći prinudna ili nametnuta upotreba autoriteta, odnosno ta kratkotrajna upotreba moći bila je isključivo proizvod sredine u kojoj se i mogla realizovati – Budim, kao i okolnosti koje su je nametnule.

LITERATURA

– Bahtin, Mihail, „Ka filozofiji postupka“, Službeni glasnik, Beograd, 2010. – Berk, Piter, Osnovi kulturne istorije, CLIO, Beograd, 2010. – Božović, Ratko, Leksikon kulturologije, Agencija Matić, Beograd, 2006. – Burdije, Pjer, Vladavina muškaraca, CID, Podgorica, 2001. – Čolaković, Zlatan, Epika Avda Međedovića (The epics of Avdo Me- đedović)1 i 2, Almanah, Podgorica, 2007. – Dabižinović, Ervina, „Domaćica ili Medeja – Ana K.“, u: SIZE zero/ mala MJERA II: Ženski lik u književnom tekstu, str. 135–146. Prire- dila Aleksandra Nikčević-Batrićević, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2011.

19 Edvard Said, Orijentalizam, Čigoja, Beograd, 2008, str. 10. 20 Svetlana Slapšak, Antička miturgija: žene, Čigoja štampa, Beograd, 2013, str. 136.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 287 Aleksandar Čogurić

– Diltaj, Vilhelm, Doživljaj i pesništvo, Orheus, Novi Sad, 2004. – Ejhenbaum, Boris, Književnost, Nolit, Beograd, 1972. – Elijade, Mirča, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, Beograd, 1996. – Fabijeti, Ugo i Maligeti, Roberto i Matera, Vinčenco, Uvod u antropologiju – od lokalnog do globalnog, CLIO, Beograd, 2002. – Folić, Zvezdan, Istorija Muslimana Crne Gore 1455–1918 knjiga I, Matica muslimanska Crne Gore, Podgorica, 2013. – Kuba, Li i Koking, Džon, Metodologija izrade naučnog teksta, CID, Podgorica, 2003. – Kujović, Dragana, „Tragovima orijentalno-islamskog nasljeđa u Cr- noj Gori“, Almanah, Podgorica, 2009. – Kur'an. Prijevod Besim Korkut, Međunarodna zajednica za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine, Zagreb. – Lečner, Dž. Frenk i Boli, Džon, Kultura sveta, CLIO, Beograd, 2006. – Nikčević-Batrićević, Aleksandra, „Mala mjera lika/ženskog lika u književnom tekstu“, u: SIZE zero/mala MJERA II: Ženski lik u knji- ževnom tekstu, str. 11–26. Priredila Aleksandra Nikčević-Batrićević, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2011. – Said, Edvard, Orijentalizam, Čigoja, Beograd, 2008. – Slapšak, Svetlana, Antička miturgija: žene, Čigoja štampa, Beograd, 2013. – Šušnjić, Đuro, Metodologija, Čigoja štampa, Beograd, 2009. – Tomas, Dejvid K. i Ikson, Ker, Kulturna inteligencija, CLIO, Beo- grad, 2014.

288 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 82.03(497.16)“18/19“ Vesna KILIBARDA (Podgorica) Filološki fakultet Univerziteta Crne Gore [email protected]

Jelena KNEŽEVIĆ (Podgorica) Filološki fakultet Univerziteta Crne Gore [email protected]

STRANE KNJIŽEVNOSTI U CRNOJ GORI DO 1918. GODINE – GRAĐA I MOGUĆI PRISTUPI

Istraživanje prisustva stranih književnosti u Crnoj Gori tokom 19. vijeka važno je polazište za šire proučavanje odnosa između crnogorske i drugih evropskih književnosti i kultura, odnosno za pozicioniranje Crne Gore u evropski kulturni kontekst u periodu njenog intenzivnog kulturnog stasavanja – od obnove štamparije na Cetinju 1835. do 1918. godine, kada je Crna Gora prisajedinjena novonastaloj državi južno- slovenskih naroda i time postala dio šireg kulturnog kruga. Imajući u vidu činjenicu da istraživanje stranih književnosti treba da omogući sveobuhvatan uvid u njihovu recepciju u Crnoj Gori, u ovom radu biće predstavljen korpus obimnog istraživanja, odnosno građa sakupljena pregledom de visu monografskih publikacija, udžbenika i periodike (listova, časopisa, almanaha), štampanih u Crnoj Gori do 1918, obrađena posredstvom instrumenta anotirane bibliografije koja obuhvata prevode iz stranih književnosti i raznovrsne napise o stranim književnim djelima i autorima. U radu ćemo razmotriti koji savremeni komparatistički, odnosno kulturološki pristupi odgovaraju ovoj građi i argumentovano prezentovati metodologiju za njenu interpretaciju koja treba da dovede do sveobuhvatnog zaključka o književnim i kulturnim vezama Crne Gore s Evropom i svijetom tokom 19. i prve dvije decenije 20. vijeka. Ključne riječi: strane književnosti, kulturni uticaji, prevodi, bibliografija, Crna Gora do 1918.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 289 Vesna Kilibarda & Jelena Knežević

Istraživanje raznovrsnih vidova prisustva stranih književnosti u Crnoj Gori tokom 19. i u prve dvije decenije 20. vijeka predstavlja važ- no i tek parcijalno istraženo polazište za temeljnije proučavanje odnosa crnogorske i drugih evropskih književnosti i kultura u prošlosti. Tema podrazumijeva i svojevrsno situiranje Crne Gore u evropski kulturni kontekst u periodu njenog intenzivnog kulturnog stasavanja ili, preciznije, od obnove štamparije na Cetinju 1835. godine do 1918, kada je Crna Gora, nakon prisajedinjenja novoformiranoj državi južnosloven- skih naroda, postala dio šireg, srodnog kulturnog prostora u kome su se, u razdoblju između dva svjetska rata, njene jezičke, književne i kulturne specifičnosti više gasile nego razvijale. Upoznavanje s obimom i modalitetima prisustva stranih književnosti na stranicama monografskih i periodičnih publikacija objavljenih u datom razdoblju na prostorima današnje Crne Gore nužno podrazumijeva neposredan i detaljan pregled cjelokupne crnogorske izdavačke produkcije, to jest knjiga i periodike (listova, časopisa, almanaha), kao jedini način za pouzdano otkrivanje i precizan popis cjelokupne građe koja se na ovu tematiku odnosi. Za sistematizovanje i klasifikovanje građe koristili smo tradicionalni instrument anotirane bibliografije koja je istovremeno i rezultat prve faze ovog projekta. Bibliografija će do kraja 2020. naučnoj javnosti biti dostupna u posebnoj publikaciji pod naslovom Bibliografija stranih književnosti u Crnoj Gori do 1918. godine autorki V. Kilibarde i J. Knežević. Rezultat uporedne i unakrsne analize ovog korpusa uslijediće u sveobuhvatnoj monografskoj studiji istih autorki, za sada pod radnim naslovom Susreti kultura: recepcija stranih književnosti u Crnoj Gori 1835–1918. U prvoj fazi cilj istraživanja je bio da se sačini cjelovit popis knji- ževnih tekstova (poezije, proze, drame) prevedenih iz stranih, u prvom redu velikih evropskih književnosti (ruske, italijanske, francuske, nje- mačke i engleske), ali i svih ostalih zastupljenih književnosti, odnosno da se priredi anotirana bibliografija prevoda (A) i napisa (B) o stranim piscima, djelima, pojavama i događajima u stranom književnom svijetu, od najsitnijih pomena do kraćih i dužih književnokritičkih i knji- ževnoistorijskih priloga. Građa je, u oba segmenta bibliografije (A i B), razvrstana po hronološkom principu koji treba da prikaže dinamiku recepcije stranih književnosti u Crnoj Gori. Svaka bibliografska jedinica sadrži odgovarajuće podatke o autoru, djelu i prevodiocu – za prevode, odnosno o autoru napisa – za napise, kao i komentar u formi anotaci-

290 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Strane književnosti u Crnoj Gori do 1918. godine – građa i mogući pristupi je koji dodatno, žanrovski ili sadržinski, opisuje jedinicu. Bibliografiju prate registri autora i prevodilaca po abecednom redosljedu njihovih prezimena, registar djela po jezicima na kojima su napisana, odnosno po književnostima i kulturama porijekla, s obzirom da postoji i odre- đeni broj tzv. „prevoda prevoda“. U uvodu bibliografije, pored obrazlo- ženja bibliografskog metoda, dat je opšti osvrt na bibliografske izvore, panoramski osvrt na prevedena djela, prevodioce i autore napisa, kao i numerički podaci o zastupljenim jezicima i književnostima, o odnosu prevoda i napisa na različitim jezicima. Ovako organizovana bibliogafska građa je osnov da se, u drugoj fazi rada na ovom projektu, sveobuhvatno razmotre i sistematski analiziraju raznovrsni aspekti književnih i kulturnih veza Crne Gore sa Evropom i svijetom u vremenskom razdoblju 1835–1918. Istraživanje treba da ispita moguće jedinstvo korpusa tekstova iz različitih nacionalnih književnosti i da istakne eventualne paralelizme sličnih uticaja, koji odražavaju preovlađujuće tendencije tadašnjih stilskih formacija svjetske književnosti. Pored toga, naše istraživanje ima za cilj da u ovoj studiji sagleda kulturni i književni život Crne Gore tokom 19. i u prve dvije decenije 20. vijeka sa stanovišta poznavanja stranih jezika, knji- ževnosti i kultura, kao i njihovih mogućih uticaja na domaću književnu scenu i kulturni život zemlje uopšte, što podrazumijeva i analitički uvid u tada aktuelne crnogorske obrazovne i kulturne institucije, časopisnu produkciju i njenu programsku orijentaciju, kao i urednički i prevodi- lački sastav okupljen oko pojedinih glasila, zahvaljujući čijem anga- žovanju je čitateljska publika tadašnje Crne Gore pretežno dolazila u dodir sa stranim književnostima i kulturama. Naša studija o prisustvu stranih književnosti obuhvata vrijeme od oko osam decenija vladavine crnogorskih vladara Petra II, Danila I i Nikole I Petrovića-Njegoša, pa će nužno uključiti i osvrt na učenje i poznavanje stranih jezika u tadaš- njoj Crnoj Gori, školovanje Crnogoraca u inostranstvu, kao i programski profil periodičnih glasila, ideološki i obrazovni profil prevodilaca i autora napisa za koje se vezuje prisustvo stranih književnosti u ukupnoj crnogorskoj izdavačkoj produkciji naznačenog razdoblja. Studija podrazumijeva i razmatranje dinamike toka recepcije i utvrđivanje bitnih momenata iz šireg kulturološkog konkteksta koji su mogli uticati da se određeni izbor prevoda, komentara i informacija iz stranih književnosti napravi i predstavi čitalačkoj publici.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 291 Vesna Kilibarda & Jelena Knežević

Polazeći od uvjerenja da „književne tradicije mogu da stoje umjesto kultura u cjelini, jer obično predstavljaju njihov najvitalniji dio, i zahvaljujući svom mediju – jeziku – omogućavaju da se se baš u tom dijelu kulture vrijednosti najpreciznije oblikuju i najduže prenose“ (Mi- lutinović: 11), studija treba da omogući paralelno sagledavanje odnosa crnogorske kulture prema evropskom kulturnom krugu posredstvom interpretacije odnosa prema pojedinačnim nacionalnim književnosti- ma na svjetskim jezicima. U centru naše pažnje je lijepa književnost na ruskom, italijanskom, njemačkom, francuskom, engleskom i ostalim zastupljenim jezicima, a kritička analiza, tumačenje i vrednovanje estetskim mjerilima odnose se samo na ono što nazivamo književnom građom u najužem smislu, odnosno na: 1) izvorna književna djela – u originalu i prevodu; 2) zapise o djelima lijepe književnosti – književna kritika i osvrti na književna djela, čak i u tekstovima koji nijesu strogo književnokritičkog profila; 3) prikaze knjiga i književne studije manjeg obima – ukratko, „književnost o stranoj književnosti“; 4) sve bilješke sa centralnom književno-teorijskom ili književno-istorijskom temom koje mogu da upotpune sliku o dostupnosti i značaju pisane riječi na stranim jezicima za crnogorsku kulturu u datom vremenskom razdoblju. Prisustvo stranih književnosti u Crnoj Gori do sada je djelimično, u različitim hronološkim obuhvatima i na različite načine, proučava- lo nekoliko autorki: Bojka Đukanović (engleska književnost), Vesna Kilibarda (italijanska književnost, ruska književnost), Jelena Knežević (njemačka književnost).1 U publikacijama objavljenim izvan Crne Gore podaci vezani za našu temu sporadično su, nepotpuno ili pogrešno kori- šćeni ili u potpunosti zaobilaženi u studijama koje su se bavile recepci- jom pojedinih stranih književnosti ili stranih autora na širem, uglavnom nekadašnjem jugoslovenskom prostoru. Međutim, samo cjelovitim sa- gledavanjem ove građe i jedinstvenim pristupom moguće je doći do nedvosmislenih zaključaka o odnosu evropske i crnogorske kulture u vremenu intenzivnog razvoja manje od njih. Noviji komparatistički pristupi odlučno odbacuju jednostrano proučavanje uticaja jedne, po pravilu veće na neku manju nacionalnu književnost, već podrazumijevaju prezentovanje cjelokupnog konteksta – komparativnog, književnoteorijskog i književnoistorijskog, kao i najšireg kulturološkog. A kontekst se ispituje posredstvom integralnog 1 Up. Đukanović 1989; Kilibarda 1992; Ibidem 1985; Knežević 2012.

292 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Strane književnosti u Crnoj Gori do 1918. godine – građa i mogući pristupi i sveobuhvatnog metoda koji se ne ograničava isključivo na analitičko raščlanjivanje književnih djela ili fenomenološku analizu izvan istorijske i društvene kontekstualizacije, nego se oslanja na najnovija referen- tna proučavanja kao putokaze. Imajući u vidu opširan spisak književ- no-kulturoloških polazišta koja rezimiraju studije Zorana Milutinovića, Susret na trećem mjestu (Beograd, 2006) i Andrijane Marčetić O novoj komparatistici (Beograd, 2015), predstavićemo nekoliko različitih književno-kulturoloških pristupa koji pretenduju na integralno sagledavanje građe u istorijskom i društvenom kontekstu, s ciljem ispitivanja njihove primjenljivosti u konkretnom proučavanju. Iako već mogostruko kritikovan, poststrukturalizam kao polazište za pristup bibliografskoj građi koja odražava prisustvo stranih književ- nosti u Crnoj Gori do 1918. godine opravdanje nalazi u svojoj pret- postavci da značenje književnog djela, poput ideja i istina, zavisi od njegove promjenljivosti u odnosu na društvene i istorijske okolnosti. U vezi sa kulturnim identitetima, posmatrano na književnom materijalu, to bi značilo da u poststrukturalističkom smislu anotirana bibliografija strane književnosti u Crnoj Gori predstavlja registar palimpsestnih kodova – oznaka mjesta mogućeg interkulturalnog dijaloga crnogorske književnosti u nastajanju i korpusa tekstova s kojim su njeni tvorci bili suočeni u datom istorijskom periodu. Takva bibliografija se onda može posmatrati kao svojevrsni hipertekst, podsticaj za kritičko promišlja- nje moderne crnogorske književnosti kao interteksta. Uvodeći u tekst „aspekat socijalnog“ Bart određuje intertekst kao „polje anonimnih formula“ (Barthes: 39).2 Poststrukturalistički pristup podrazumijevao bi „otvaranje“ tekstova crnogorske književnosti u razdoblju do 1918. ka spoljnjem svijetu tzv. „generalnog teksta“, čega je bibliografija stranih književnosti samo dio. Najpreciznije bi onda bilo reći da bibliografija oličava intratekstualne strukture i socijalni diskurs u odnosu na koje se formirala crnogorska književnost, odnosno kultura na prelazu iz 19. u 20. vijek. Bibliografija tako postaje polazište za opsežnije književno- kulturološko samjeravanje, ali ne djela strane i djela crnogorske knji- ževnosti između sebe, nego crnogorske književnosti kao mjesta susreta, prostora dijaloga, kao fluidnog entiteta u koji je ugrađen veliki broj

2 Po Bartovom mišljenju, promišljanja o intertekstu, sa našeg horizonta eliminišu ne samo traganje za uticajima, nego i humanistički individualizam i relevantnost pitanja autorstva, odnosno građansko shvatanje autora kao genija.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 293 Vesna Kilibarda & Jelena Knežević odrednica, odnosno sadržaja opisanih u bibliografiji – koji opet upućuju na druge naslove – po Kristevoj: nikad dovršeni „mozaik citata“ (Kri- steva: 37). Izazove ovakvom pristupu postavlja potencijal beskrajnosti građe – što veća bibliografija, više je mogućih dijaloga i citata. Budući da se za poststrukturaliste proces formiranja stalno novog smisla odvija u procesu recepcije, bibliografiju djela s kojima su crnogorski pisci i kulturni stvaraoci bili upoznati možemo shvatiti kao beskraj značenja koja su oni ugrađivali u tekstove kojima su oblikovali crnogorsku kulturu, ali koja su se, i sama promjenljiva i nestalna, transformisala dalje ili čak nestajala u kasnijim procesima recepcije sve do danas. Biblio- grafija kao istraživački instrument tako postavlja izazov poststruktura- lističkom pojmu intertekstualnosti. Jer tumač nikad ne može da postigne strukturalistički ideal zaokruženog značenja djela u kojem bi jasno bili vidljivi otisci drugih, ranijih djela, nego može samo beskrajno da pokušava, šireći semantičko polje teksta u beskraj, što obesmišljava mukotrpni rad na sakupljanju građe, a jednako beskrajno nas udaljava od bilo kakvih čvrstih zaključaka o oblikovanju kulturnih obrazaca u Crnoj Gori, o njihovoj prirodi i dometima. Ovim odgovorima više nas približavaju izrazitije kulturološki orijentisani pristupi. U skladu sa postkolonijalnom teorijom, onako kako ju je postavio Edvard Said, naše bi istraživanje bilo oblik analize kulturne proizvodnje (Milutinović: 26), posebno usmjeren na problem konstruisanja crnogorskog kulturnog identiteta u vremenskom periodu prestanka dominacije orijentalne kulture i težnje ka usvajanju tzv. zapadnih vrijednosti. Postkolonijalna teorija razumije identitete kao ne- homogene i promjenljive, a odlučujuća razlika u odnosu na saidovski koncept jeste to što u slučaju proučavanja razvoja crnogorske kulture zapadna tradicija tokom 19. vijeka postaje poželjan, a ne uticaj koji se teži poništiti. Prevođenje sa stranih jezika i stavljanje crnogorskoj publici na raspolaganje širokog korpusa znanja vjekovima sakupljanog na tim jezicima, urednici crnogorskih časopisa i izdanja tokom 19. vijeka razumiju kao put prosvjećivanja, odnosno „proces univerzaliza- cije onoga što još ne pripada svima“ (Milutinović: 29), a koji svakako zahtijeva i svojevrsno odricanje od sopstvenog kulturnog identiteta, u najmanju ruku njegovo preoblikovanje, uz istovremeno dovođenje u pitanje orijentalnog uticaja koji se na našim prostorima u datim istorijskom okolnostima razumije kao osvajački, kolonizatorski. Centralna

294 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Strane književnosti u Crnoj Gori do 1918. godine – građa i mogući pristupi nedoumica istraživača jeste da li književni tekstovi u cjelini i u djelovima – a konkretno oni opisani u bibliografiji stranih književnosti u Crnoj Gori – imaju, odnosno mogu načelno imati takvu moć da u kontinuitetu preoblikuju kulturni identitet ili predstavljaju tek jedan od vidova otpora kulturnom imperijalizmu (u našem slučaju imperijalizmu Orijenta). Budući da je s istorijske tačke gledišta odgovor na to pitanje jasan, u interpretaciji posebno treba obratiti pažnju na ulogu kulturnih posrednika. Materijal potvrđuje pretpostavku postkolonijalne teorije da su po- srednici novog kulturnog uticaja velikim dijelom bili tzv. „dvostruki drugi“, po rođenju Crnogorci, ili pak pripadnici drugih južnoslovenskih naroda, iz Vojvodine, Hercegovine i Dalmacije, tzv. „izvanjci“, školo- vani u Beču, Trstu ili u Rusiji, koji potom u svojoj zemlji, ili u zemlji u kojoj pronalaze sigurno utočište i kulturni krug srodan matičnom, to jest u Crnoj Gori, sprovode kulturne prakse koje su usvojili na strani i biraju za crnogorsku publiku književna djela koja posreduju vrijednosti zapadnog kulturnog kruga.3 Said bi ovdje bez sumnje otvorio pitanje o novom kolonijalizmu. Primijenjena na naš materijal saidovska metoda sekularne kritike značila bi razjašnjavanje pitanja koje političke, društvene i ljudske vrijednosti je podrazumijevala transmisija popisanih i opisanih tekstova,4 a centralna otežavajuća okolnost bi pritom bila obilje materijala koje ne dozvoljava minuciozni pristup pojedinačnim tekstovima nego zahtijeva njihovo grupisanje po unaprijed definisanim kriterijumima, npr. nacionalne kulture kojoj originalno pripadaju, jezika kojim su posredovani, epohe u kojoj su nastali, forme u kojoj su napisani itd. i nužno „kanonizovanje“ na važnije i manje važne.5 Bilo grupisane, bilo pojedi- 3 Veliki broj prevoda i napisa s ruskog odnosi se na zapadnoevropske pisce i knji- ževnosti. A tu nikako ne treba zanemariti ni devetnaestovjekovnu težnju Rusije ka „evropeizaciji“, u kojoj je od tridesetih godina, od Puškina, Bjelinskog i naturalne škole, prisutan snažan zahvat da se veliki broj zapadnih uticaja obuhvati, iako unutar onoga što je još ostalo autentično rusko. U Rusiji u to vrijeme svi čitaju sve, čak i ono što je u evropskoj književnosti drugorazredno. 4 Said odbacuje formalističko uvjerenje da su književni tekstovi odraz istorijskog, političkog i društvenog i tretira ih kao svjetske, odnosno kao događaje u svijetu, upletene u istorijske, političke i društvene okolnosti u kojima nastaju (up. Gour- gouris: 80–83). 5 Problem nesagledivog broja tekstova jedan je od svagdašnjih problema kompara- tistike, od Auerbaha preko njegovih sljedbenika i protivnika, sve do Paskal Kaza- nove i Franka Moretija (up. Marčetić: 24–25, 141 i dalje).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 295 Vesna Kilibarda & Jelena Knežević načne književne tekstove treba onda interpretirati, ali ne kao izdvojene estetske tvorevine, nego kao kulturne tvorevine u istorijskom i politič- kom kontekstu, kako bi se ukazalo na njihov udio u odnosima između kulture i imperija. U njima treba tragati za onim što se u datoj stranoj kulturi percipira kao civilizovana, odnosno civilizujuća vrijednost, a što je, najvjerovatnije, morao biti razlog da se dati tekst izabere za pu- blikovanje, bilo da je riječ o prevodu ili prikazu djela. Interpretacija u tom smislu treba da dovede do izdvojenih jezičkih i književnih formi, elemenata dominantnog diskursa, svjesno preuzimanih u vlastitu korist, s ciljem konstruisanja drugačije kulturne realnosti od postojeće kojoj se pruža otpor. Još primjenljivija u analizi bibliografskog materijala bila bi metoda konstruisana iz teorije kulturnog transfera shvaćenog kao globalna mobilnost riječi, tekstova, ideja, ljudi i dobara (Rossini, Toggweiler: 5), odnosno proces u kojem se različite kulture susrijeću, prožimaju i time mijenjaju.6 U smislu ove teorije akcenat ne bi trebalo staviti na prouča- vanje nacionalne književnosti s „esencijalističkom odrednicom nacionalnog identiteta“ (Car: 214), nego na „višesmjerni interkulturni proces hibridizacije i istovremenog nastanka kulturnih prostora“ (isto), budući da kulture više ne možemo posmatrati kao zatvorene entitete u kojima se odvija komunikacija između ishodišnog i primateljskog konteksta. Za naše istraživanje upravo to je esencijalno, jer je ono mnogo više fokusirano na promatranje načina posredovanja i recepcije, odnosno na kretanje kulturnih tj. književnih oblika i sadržaja nego na analizu formi i sadržaja crnogorske književnosti tokom 19. i na prelazu u 20. vijek. Proučavanje kulturnog transfera polazi od preispitivanja selekcije tran- sferisanih tekstova, posrednika i tipova posredovanja među kulturama što u našem slučaju s jedne strane dijelom oslikava već bibliografija: tipovi posredovanja stranih književnosti su novinski tekstovi, malo- brojne monografske publikacije ili tekstovi unutar njih (kada je riječ

6 Pojam kulturni transfer razvija se u vezi sa Grinblatovim određenjem kulturne mo- bilnosti (up. Greenblatt 2009), uz upotrebu poststrukturalističke terminologije (intertekstualnost, diferencijacija) i paralelno s postkolonijalnom debatom o potrebi dehijerarhizacije u razumijevanju kulturnog posredovanja. Pojam i metodologija kulturnog transfera, usmjereni na transkulturalne aspekte društva, pojavljuju se osamdesetih godina, najprije u Francuskoj i Njemačkoj, a potom i u Rusiji (Espa- gne, Werner, Dmitrieva). Najšire shvaćeno i kulturu u cjelosti moguće je razumijeti kao transfer, kao tekući proces diferencijacije i pregovaranja (Musner: 175).

296 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Strane književnosti u Crnoj Gori do 1918. godine – građa i mogući pristupi o udžbenicima). S druge strane, studija će ponuditi detaljan opis glasila, podatke o izdavačima, urednicima i autorima priloga, nastavnim planovima i udžbenicima koji sadrže tekstove iz stranih književnosti, s ciljem što boljeg razumijevanja faze selekcije u ukupnom procesu recepcije. U centru pažnje interpretacije bili bi, ipak, najrazličitiji napisi o stranim kulturama, koji pored toga što pružaju informacije o djelima svjetske književnosti i daju neke vrijednosne sudove o njima, sadrže, direktno ili indirektno iskazano, mišljenje autora / urednika o važnosti datog pisca ili njegovog djela za crnogorsku publiku. Taj sloj omogu- ćava sagledavanje intencionalnosti ovih tekstova, motiva selekcije, kao i profilacije odnosa kulturnih posrednika prema sopstvenom i evropskom kulturnom kontekstu. Radi analize tzv. „kreativnog usvajanja“ i „transformacije kulturnih artefakata“ (Car: 214) važno bi bilo obratiti pažnju i na naslove koji nijesu ni direktni prevodi iz stranih književno- sti, niti sasvim originalna književna djela, pa koji otud nijesu uvršteni u bibliografiju a to su tekstovi kojima u podnaslovu piše da su „spjevana po“ uzoru na neko od djela stranih književnosti. Ova djela su sasvim konkretni primjeri faza integracije u procesu kulturnog transfera koji je, opet u smislu postkolonijalnih teorija, izraz potrebe za davanjem legi- timiteta sopstvenoj kulturi, ali istovremeno i zа usvajanjem vrijednosti, formi, medija, diskursa koje se smatraju univerzalnim, ali i naprednim, budući već prisutne u razvijenijim društvima. Usmjeravanje pažnje na posredničke instance i okolnosti selekcije, te kompleksnost integracije i, konačno, akulturacije može da dovede do niza zaključaka o fragilno- sti, nehomogenosti i hibridnosti crnogorske kulture na pragu 20. vijeka, o razvijenoj svijesti posrednika da je razvoj crnogorske kulture bez stalnog dodira sa „drugim“ nemoguć, o potrebi za poništavanjem kulturnih granica potvrđivanjem pripadnosti evropskom kulturnom prostoru, odnosno ulaskom u njega, i to sa sviješću o kulturološkim osobenostima koje treba sačuvati. Neophodno je još pomenuti i moguću primjenljivost savremenog koncepta transkulturalnosti, u skladu s kojom je poređenjem sa drugim kulturama i isticanjem inter- odnosno trans-kulturalnih različitosti moguće identifikovati osobenost razvojne linije crnogorske kulture.7

7 Transkulturalan – onaj koji se odnosi istovremeno na više kultura ili u sebi objedinjuje više kultura. Kao transkulturalne teorije koje se oslanjaju na kulturne kontakte i strukturalne analogije, Asman označava već evolucionističke društvene

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 297 Vesna Kilibarda & Jelena Knežević

U smislu interkulturalnosti interpretacija napisa i prevoda opisanih u bibliografiji stranih književnosti u Crnoj Gori težila bi da omogući razumijevanje u procesima književne recepcije: prisustvo „sopstvenog“ u „stranom“ približava nam „strano“, čini ga manje „tuđim“. Kao i kod kulturnog transfera, a uostalom i u poststrukturalizmu, ovdje nije riječ o estetskoj interpretaciji i otkrivanju semantičkog potencijala teksta, nego o interpretaciji dijalektički shvaćenih odnosa i procesa, posredstvom izdvajanja formi i sadržaja koji svjedoče, objašnjavaju, potvrđuju ili dovode u pitanje proces suočavanja crnogorske sa zapadnoevropskom kulturom. Ovdje bi posebnu pažnju trebalo obratiti na tekstove koji su posredovani jezicima na kojima nijesu napisani, nego nekim drugim stranim jezikom, najčešće ruskim, što njihov transkulturalni karakter čini još vidljivijim, budući da tekstovi zadržavaju kulturne elemente prvog prevoda koji se onda transferuju dalje kroz prevod na treći jezik. A treba uzeti u obzir i već pomenute kulturne posrednike iz istina srodnih, susjednih, ali ipak drugih kulturnih okruženja. Otud prevode moramo razumjeti kao kulturne hibride koji kao takvi doprinose hibridizaciji crnogorske književnosti i kulture, istovremenom svjesnom i nesvjes- nom ugrađivanju elemenata, vrijednosti i praksi više drugih kultura. U smislu transkulturalnosti i prevodi iz stranih književnosti i napisi o njima jesu sredstva refleksije koja su tadašnjoj crnogorskoj publici trebalo da omoguće upoznavanje s vrijednostima i normama drugih kultura, kritičko sagledavanje kulturnih specifičnosti sopstvene kulture u suo- čavanju s tuđim, ukidanje stereotipnih predstava o nepomirljivoj razlici među njima, te usvajanje normi i vrijednosti i sopstvene i strane kulture – što dovodi do razvoja empatije i tolerancije, a u kreativnoj praksi i do razvoja novih književnih oblika i preusmjeravanja kulturne tradicije. Nesumnjivo je to svjesno posezanje za zapadnoevropskim kulturnim praksama i vrijednostima, iz racionalističkog, prosvjetiteljskog uvjerenja s jedne i kao vid otpora kolonizatorskoj kulturi s druge strane, ali i osvješćivanje sopstvenih osobenosti u susretu sa drugim kulturama i težnja da se njihovi pozitivni aspekti sačuvaju. U tom pravcu će ići zaključak studije.

i kulturne teorije koje proizilaze iz osamnaestovjekovne prosvijećenosti – Viko, Kondorse, Herder, kasnije Hegel, Marks, a novije Habermas, Niklas Luman, Mer- lin Donald (Asman: 262), dok se savremeni transkulturalni koncepti razvijaju uglavnom unutar postkolonijalne teorije književnosti.

298 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Strane književnosti u Crnoj Gori do 1918. godine – građa i mogući pristupi

Prezentacijom različitih mogućnosti pristupa sabranoj bibliografskoj građi prikazali smo različite pravce i težišta u analizi odnosa stranih književnosti i crnogorskog kulturnog konteksta u 19. i na početku 20. vijeka, koji u skladu s uvidima savremenih kulturoloških teorija teže da razumiju dati odnos šire od pukog pasivnog primanja uticaja. Na njihovim osnovama, pojmovima i pojedinačnim metodima, uz dosljedno korišćenje jedinstvene terminologije, moguće je i potrebno heuristički konstruisati metod koji će uz pomoć uopštenih pravila, intuicije i zdravog razuma, te ispitujući sve pomenute pojedinačne aspekte, dovesti do jasnih zaključaka o kompleksnom i dinamičnom procesu formiranja crnogorske kulture u vezi sa stranim književnostima u datom istorijskom razdoblju. Istovremeno, željeli smo da ukažemo na značaj i mnogostruku upotrebnu vrijednost bibliografije kao instrumenta koji, pored popisivanja i opisivanja građe, u vrijeme kulturoloških istraživanja omogućava uporedno, unakrsno i hronološko sagledavanje obimnog korpusa tekstova i njeno grupisanje kroz sistem registara, što čini vidljivijim kulturne srodnosti, kontraste i preplitanja, određujuće za formiranje novih kulturnih obrazaca.

Literatura:

– Assmann, J.: Transkulturelle Theorien am Beispiel von Jaspers’ Achsenzeit-Konzept, u: Grizelj, M. & Jahraus, O. (ur). Theoriethe- orie. Wider die Theoriemüdigkeit in den Geisteswissenschaften, Wilhelm Fink, München, 2011, p. 261–271. – Car, M.: „Zbornik o transferu u kulturi“, Umjetnost riječi, LVI/ 3–4, 2012, str. 213–217. – Đukanović, B.: Engleska književnost u crnogorskoj periodici (od po- četaka do 1980. godine), Univerzitetska riječ, Nikšić, 1989. – Gourgouris, S.: The Poiein of Secular Criticism, u: Behdad, A. & Thomas, D. (ur): A Companion to Comparative Literature, Wiley- Blackwell, West Sussex, 2011, pp. 75–87. – Greenblatt, S.: Cultural Mobility: A Manifesto, CUP, Cambridge, 2009. – Kilibarda, V.: Italijanska književnost u Crnoj Gori do 1918. godine, UNIREX, Nikšić, 1992.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 299 Vesna Kilibarda & Jelena Knežević

– Kilibarda, V.: „Prevođenja i tumačenja – crnogorska periodika do Prvog svjetskog rata i ruska književnost“, Stvaranje, XXXIX/5, 1985, str. 680–682. – Knežević, J.: Njemačka književnost u Crnoj Gori do 1941. godine, ICJK, Podgorica, 2012. – Kristeva, J.: „Word, Dialog and Novel“, u: Moi, T. (ur), The Kristeva Reader, CUP, New York, 1986, pp. 34–61. – Marčetić, A.: „O novoj komparatistici“, Službeni glasnik, Beograd, 2015. – Milutinović, Z.: Susret na trećem mestu, Geopoetika, Beograd, 2006. – Musner, L.: „Kultur als Transfer. Ein regulationstheoretischer Zugang am Beispiel der Architektur“, u: Mitterbauer, H. (ur.) Ent- grenzte Räume. Kulturelle Transfers um 1900 und in der Gegenwart, Wien: Passagen, Wien, 2005, p. 173–194. [21. 8. 2020]. – Rossini, M. & Toggweiler, M.: „Cultural Transfer: An Introduction“, Word and Text, A Journal of Literary Studies and Linguistics, Vol. IV, Issue 2, 2014, pp. 5–9.

300 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 821.163.41-31.09 Milan MARKOVIĆ (Danilovgrad) Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje [email protected]

PRIPOVJEDNA STRATEGIJA U ROMANU „KUĆE“ DRAGANA NIKOLIĆA

Kad sam stao, činilo mi se da se nijesam ja zaustavio, nego vrijeme, počelo je sve više da se zgušnjava što sam nepomičniji i što duže na ovome mjestu stojim.1

U radu se istražuje pripovjedna strategija zastupljena u romanu Kuće Dragana Nikolića, kao i intertekstualni signali koji omogućava- ju da se autorovom cjelokupnom romanesknom opusu može pristupiti kao književnom kvalitetu višega reda. Kroz imanentnu analizu romana Kuće ukazuje se na modernistički književno-umjetnički postupak koji je osnova autorove poetike. On se ogleda na svim nivoima izgradnje teksta, a ostvaren je u osobenoj pripovjednoj perspektivi koja disper- zivni narativni materijal objedinjuje u homogenu književnu cjelinu. Ključne riječi: Dragan Nikolić, Kuće, modernizam, pripovjedna strategija, identitet

Roman Kuće Dragana Nikolića produžena je i literarno razvijena varijanta autorova prvijenca Spasenja, a u isto vrijeme i jedan od tri romana koji pripadaju autorovu širem narativnom korpusu pod naslovom Crnogorska trilogija. Ono što čini kohezivnu poveznicu navedenih romana uključenih u trilogiju ne nalazi se samo na površinskim slojevima tekstova i u simboličkoj bliskosti njihovih naslova, već prije svega u samoj idejno-tematskoj podlozi i osobenom narativnom maniru koji od Nikolićevih djela čini formiranu i autentičnu izražajno-poetičku cjeli- 1 Nikolić, D., Kuće, Matica crnogorska, Podgorica, 2009, str. 97.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 301 Milan Marković nu. Kako sam naslov trilogije sugeriše, Nikolić se trudio da literarno uobliči cjelokupno tradicijko iskustvo kolektiva, i njegov osobit etno- psihološki kompleks, uvijek do kraja ostajući skoncentrisan na crnogorski etnološki raritet i kulturnu egzotiku. „Jer, kuća je ovdje zacijelo režiser sudbina, ona je ta koja im daje ovakav ili onakav pravac“ (Dru- govac 1982: 25). U tom smislu, svi autorovi romani variraće iste etičke i egzistencijalne teme koje su tipične za okvire obrađivanog kulturnog prostora, bez obzira na to što će se likovi i okolnosti njihova djelovanja mijenjati od romana do romana. Predmet našega istraživanja će se prije svega ogledati u dvije ravni: na jednoj strani ćemo se truditi da kroz imanentnu analizu romana Kuće opišemo modernistički književno-umjetnički postupak autora, dok ćemo na drugoj strani tražiti paradigmatska obilježja njegovih tekstova koja nam dopuštaju da roman Kuće posmatramo kao element širih pripovjednih cjelina. Roman Kuće modernistički je roman i po formalno-tehničkim oblikotvornim postupcima i po samome sadržaju obrade2. U njemu autor koristi isti fabularni i pripovjedni kostur koji je razvio u romanu Spase- nja. U tom smislu, Nikolić ponovo bira retrospektivno prvo gramatičko lice, pomoću kojega prati tok svijesti i nesmetani opažajno-asocijativni hod po dubini pamćenja neimenovanog junaka koji se poslije deveto- mjesečnih životnih migracija vraća postojbini i rodnoj tradiciji. Njegova priča se prije svega formira kao svojevrsna ispovijest ličnog i tradicij- skog iskustva života u crnogorskoj unutrašnjosti s čestim paralelama i aluzijama na drugačije mogućnosti života i postojanja koje je upoznao u tuđini. Čitavo pripovjedačevo iskustvo kojim gradi svijet romana sažeto je u nekoliko momenata reminiscencija u kojima junak čeka polazak voza i konačan rezignirani odlazak u nepoznato. „Još pet minuta i više nikad, nikad natrag“ (Nikolić 2009: 7). Dakle, istaknuti iskaz pripovje- dača kojim počinje, ali i završava roman omogućuje okvir u kojem se vrši pripovijedanje, pa će čitava priča biti omeđena pripovjednim mo- mentom u kojem pripovjedač čeka odlazak voza sa željezničke stanice posve siguran u svoju odluku o napuštanju rodne grude.

2 „Roman je forma avanture, prave vrijednosti, unutarnjosti; njegov sadržaj je povijest duše koja polazi u svijet da bi sebe upoznala, koja traži avanture da bi se u njima iskušala i da bi, obistinjujući se u njima, pronašla svoju vlastitu bit“, u: Lukač, Đ., Teorija romana, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 71.

302 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedna strategija u romanu „Kuće“ Dragana Nikolića

Vještim ukrštanjem pripovjednih planova, autor kombinuje sen- zacije i reminiscencije glavnoga junaka motivisane paralelizmom njegovih iskustava iz prvog odlaska od kuće i neuspješnog povratka koji zatim kružno završava novom odlukom o odlasku. „Prije deset dana, za ljetnji raspust, otuda sam se u naše polje vratio, taman, neispavan i nesređen, od duga puta loman. Kad sam s Trubjele ugledao naše polje, suvo, krivo, od sunca izgorjelo i prepečeno, kao da me, iznenada, ozebla, sunce ogrijalo, kao da je izgubljen život počeo da uvire u moje iskomadano srce, da vida njega i moju istrzanu pamet. Udisao sam poznate mirise zanovi- jeti, kamenjara, suvog lišća i trave, kao da su to mirisi ljekovita bilja, iz njih bije struja koja će da uđe u mene i da me spasi. Ivan- ka će biti moja, mislio sam dolazeći, to me umirivalo. Nikad, nikad, nikad. Srce će da mi pukne od bola. Samo još pet minuta pa će voz da me povuče s one strane Trubjele, đe počinje rastava od pameti, otkidanje i gubljenje duše, pad u šuplje ništa koje muči a neće odmah da ubije, da bi bilo crnje i gore“ (Nikolić 2009: 8).

Na taj način, sam odisejski motiv vraćanja kući već na početku romana postaje destruisan ponovnim napuštanjem doma, pa će čitava pripovjedačeva ispovijest koja čini okosnicu pripovijedanja biti vezana za pređašnja iskustva iz lične i porodične istorije, što u mnogome distorzira linearnost uzročno-posljedičnih odnosa opisanih u romanu. Time se načelo simultanizma postavlja kao ključno za razumijevanje pripovjedne i kompozicione strategije djela ali i cjelokupnog psihološ- kog kompleksa glavnog junaka kod kojega se stanja unutrašnjih razdora i protivurječnosti odražavaju i na sam tok i redosljed pripovijedanja. „Ali, dok se čita i i pogotovu kad se dočita ovaj roman, preteže utisak da je pisac s razlogom nastojao da tih rukavaca bude što je moguće više i da se nije previše patio oko toga, takođe s razlogom, da njihovu para- digmu raslojenosti, ekstenzivne razgrađenosti, planirane destruktuira- nosti, podvrgne drukčijim zakonitostima romansijerskog fabuliranja...“ (Drugovac 1982: 10). Namjernim odstupanjem od konvencija tradicionalno-realističkog postupka izgradnje fabule, i razgradnjom cilja pri- povjedačevih migracija objavom o neuspjehu povratka kući, Nikolić jasno kreira sopstvene zakonitosti uređenja pripovjedne zbilje koji u

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 303 Milan Marković potpunosti odgovaraju modernističkim modelima prezentacije narativnog materijala3. U istom smislu, odabrane tehnike utiču i na prostorno- vremenski plan teksta, pri čemu je pripovjedno vrijeme romana sažeto u samo nekoliko momenata u kojima pripovjedač čeka konačan odlazak od kuće, dok je pripovijedano vrijeme, tj. vrijeme o kojem se pripovijeda rastegnuto na širi temporalni opseg koji obuhvata gotovo ukupnu porodičnu istoriju bratstva kojem pripovjedač pripada i viševjekovnu istoriju zemlje u kojoj je rođen4. „Śećam se da sam često, ponavljao, kao da se dokazujem: ja sam od Radosava, Radosav je od Nikole, Nikola je od Nauma, Naum je od Miluna, Milun je od Špira, Špiro je od Raka, Rako je od Stanoja, Stanoje od Rama, Ramo od Staka... i sve tako do Lazara, koji je imao dva sina, Kostu junaka, i Vasilija, muško čeljade, kome junaštvo nije pristajalo niti se njime zanosio. O tome da li nas je bilo i prije Lazara tada nijesam razmišljao, o tome sam raz- mišljao docnije. Mora da je naša loza postojala i ranije, do iskona, ne bi ne bilo da nije postojala, rekao sam. Svačija loza je postojala, i kad se o njoj ništa ne zna i do nje ne drži. Kako je s lozama, mora da je tako nekako i s narodima, pa i s Crnom Gorom: sve što treba nacionalnom biću moralo je nastati mnogo prije svijesti o njemu, ti znaci vlastitog bića dolaze pameti naroda u pogodnom času istorije. Vladavine, ni one najduže, nijesu mogle da unište ništa od toga. Vladavine i vladari ne zbližavaju ljude i narode, ljude i narode zbližava zajednička borba protivu vladavina, u čemu su naše kuće vazda bile prve, stoga su paljene, razarane, ali su se nemijenjanjem oduprle i sebi i vladavinama, i đavolima i ljudima. Moja kuća je bila i ostala središte moje ravnoteže, ali i moga

3 „Destrukcija pogađa prije svega kontinuirano izlaganje fabule, naraciju kao temeljni tehnički postupak njezina izlaganja i svojevrsnu koncepciju karaktera kao određenog tipa čovjeka, bez obzira bio taj tip čovjeka shvaćen kao tipičan ili izu- zetan proizvod određenih okolnosti društvenog života“, u: Solar, M., Ideja i priča – aspekti teorije proze, Liber, Zagreb, 1974, str. 232. 4 „Vrijeme pak biva u istom smislu kao i fabula destruirano s obzirom na vanjski, kronometarski mjeren tok događaja: ono postaje predodžba o vremenu i njegova disperzija omogućuje postupke koje tradicionalni roman nije mogao nikako prihvatiti: dimenzije objektivne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti potpuno su izokre- nute, a granice između vremenskih razdoblja brisitne do te mjere da se prošlost i budućnost pojavljuju u sadašnjosti...“, u: Isto, str. 233.

304 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedna strategija u romanu „Kuće“ Dragana Nikolića

raskola. Čovjek ne može da se poistovjeti s kućom, ako oće da je živ, ali mora takav da bude, ako oće da ga ima. Poslije sam sve više želio da doznam kako se zvao onaj prije Lazara, na koga je ličio, kakav je bio, ali ništa nijesam mogao da doznam, kao da je naša loza počela najednom, od Lazara. Prije njega nema ničega osim tvrde crnogorske tame, stvrdnute među golim planinama, kroz nju samo svjetluca zvuk epa i sluti se neka neispitana i neo- svijetljena dubina. Oni što su od boljega, Koste, nikad nijesu bili junaci, oni što su od gorega Vasilija, vazda su junaci bili. Možda su time nadoknađivali ono što su u pretku Vasiliju izgubili?“ (Ni- kolić 2009: 288–289).

Navedeni princip izgradnje fabule i njenih elemenata se svakako odražava i na pripovjednu instancu, neimenovanog mladića koji iz is- povjedno obojene naracije izostavlja saopštavanje ličnoga imena i prezimena kao i preciznoga određenja rodnog i porodičnog toposa u kojem se radnja odvija. Odsustvo navedenih identifikatora u karakterizaciji glavnoga junaka i definisanju hronotopa romana svakako ima izraženu motivacionu funkciju. Primarno, ono se odnosi na samu idejnu osnovu modernističkoga pogleda na svijet koji propituje održivost stabilnih identiteta tipičnih za realističku tradiciju pisanja i u prvi plan stavlja raslojenost ličnosti i pojedinačna identitetska traganja kao težišta literarnih preokupacija5. U samome romanu ona se realizuje već u prvoj rečenici kojom stric Aleksa dočekuje neimenovanoga Ja pripovjedača. „Aleksa me dočekao na željezničkoj stanici. Viđelo se da se obradovao kad me opazio. Poljubili smo se. Blago mene, čoek si postanuo, rekao je. Nijesam mu ništa odgovorio, bio sam smeten“ (Nikolić 2009: 9). U tom smislu, primjetno odsustvo formalnih indikatora za izgradnju glavnoga karaktera jasno sugeriše da je nedovršenost njegova identiteta sama po sebi problemsko težište Nikolićevih literarnih istraživanja; upućuje na činjenicu da je za pripovjedača očuvanje anonimnosti jasan ispovjed- 5 „Zbog toga junak modernog romana gubi određenu konzistenciju ličnosti koja se ogleda u sukobu sa svijetom i postaje pasivna svijest koja registrira ili pak strogo logički povezuje vlastite osjetilne utiske, zamisli ili misaone stavove, a njegova ispovijest ili „vanjski“ tok njegova života ne može se više shvatiti kao oblikovanje sudbine, kao priča o životu, nego se mora shvatiti kao svojevrsna slika svijesti ili pak kao prikaz razmišljanja o svijetu i o samom sebi“, u: Solar, M., Ideja i priča – aspekti teorije proze, Liber, Zagreb, 1974, str. 232.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 305 Milan Marković ni imperativ, ali i cjelokupnoj pripovijesti daje univerzalnu dimenziju otvaranjem mogućnosti identifikacije neimenovanoga Ja pripovjedača s autorom i čitaocima. Na drugoj strani, neodređenost prostora u kojem se radnja događa i sama sugeriše na svojevrsnu univerzalnost tragike ljudskih sudbina vezanih za crnogorski krš, pri čemu autor u opozicione odnose postavlja domaći teren crnogorskoga sela sa svijetom koji ga okružuje. Time se već u uvodnom poglavlju romana Kuće stvara oš- tra opoziciona relacija izgrađena na modelu socijalnih parametara koje dijele bogat svijet od gladnoga doma. Prirodna granica između distinktivnih prostora je tipično nikolićevski simbol ždrijela, koji se u romanu Kuće realizuje u Trubjeli6 kao granici koja odvaja svijet pripo- vjedačeva zavičaja od svijeta tuđine. „Sa one strane Trubjele, zapadnog izlaza iz našeg polja, svijet je bogat, neizmjeran i nepoznat, u njemu ima svega što srce želi da ima. Ali, ođe, u ovom pjeskovitom polju, u kome ima više gladi nego ljeba, nalazi se moja kuća, jedina što je imam. U njoj sam željan svega, i ljeba, i mrsa, i nove odjeće i obuće, ali od sebe nijesam rastavljen, pri čitavoj sam pameti, iznutra nijesam potko- pan, šupalj i ništa“ (Nikolić 2009: 7).

Dakle, osim toga što je jedan od najstarijih obrazaca razumijevanja svijeta, postupak organizacije svijeta i njegovih predmetnosti na osnovu binarnih opozicija postaje centralni oblikotvorni princip ure- đenja dijegetičkoga svijeta romana Kuće. On se ne primjećuje samo u literarnoj postavci reljefa na kojem se radnja odvija, već je i centralni postupak karakterizacije likova i rekonstrukcije njihova autentičnog etosa. Kako pripovjedač izostavlja svoje ime i prezime, njegova ispovijest ipak nudi pozadinske informacije o ličnom duhovnom, kulturnom i intelektualnom odgoju i razvoju. One opravdavaju stepen njegove samosvijesti, vještine metakognitivnoga mišljenja i mogućnosti da svoj životni položaj analitički sagleda i vrednuje, ali isto tako kroz njih se može detektovati i nešto širi kulturni okvir koji je usmjeravao pripo- vjedačev razvoj i definisao njegove društvene funkcije. Pripovjedač se tako prije svega definiše rodbinskim i porodičnim ulogama unutar zajednice tipičnim za crnogorsku patrijarhalnu filijaciju (on je: Rado-

6 „Možda svakoga ko predaleko ode kroz ždrijelo Trubjele nesreća progoni, presvi- snuće od žive istine i samoće“ (Nikolić 2009a: 114–115).

306 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedna strategija u romanu „Kuće“ Dragana Nikolića savov sin, Nikolin unuk, Aleksin bratanić, itd.), a ne ličnim odrednica- ma i osobinama, čime postaje jasno da će centralni postupci njegove karakterizacije upravo biti građeni na nivoima preuzetih porodičnih i rodbinskih funkcija te devijacija i odstupanja od onoga što tradicijska kultura njegove zajednice postavlja kao svoje društvene uzore i norme. Upravo na tom planu počiva jedinstvenost i kvalitet Nikolićeva literarnog izraza koji ujedno korelira sa naslovom trilogije kojoj roman Kuće pripada. U dijahronijskoj ravni, svi likovi zastupljeni u romanu se ka- rakterišu genskim vezama i paralelizmima životnih iskustava sa svojim precima, dok se u sinhroniji u opozicione odnose stavljaju porodične i bratstveničke zajednice kod kojih se usljed različitosti u temeljnim aksiološkim postavkama razvijaju i produbljuju međuljudski konflikti. Na taj način, priča dobija još jednu značenjsku dimenziju, pa osim toga što u prvi plan ispituje identitetska traganja i preispitivanja neimenovanog protagoniste, na širem planu propituje posljedice uticaja društvenih zajednica koje nesumnjivo usmjeravaju pojedinačne identitete njihovih članova i determinišu specifičnu kulturnu atmosferu u kojoj vladaju hijerarhija i strogi principi seniorata. „Ukućani su se oca Nikole bojali, kao da su pred njim zbog neče- ga stalno bili krivi. Oni su se i sebe bojali, kao da je otac Nikola bio u njima, ili zato što sebi nijesu vjerovali pa mogu i oni i drugi da vide da nijesu u svome srcu onakvi kakvi bi morali da su i kakvi moraju da budu ako oće ništavila da se spasu. Mora da su se zbog toga mučili“ (Nikolić 2009: 11).

Likovi tako uz karakterne osobine svojih predaka, nasljeđuju i breme njihovih grehova, prestupa i izgrađenih društvenih odnosa i veza, pa se granice između pojedinačnih identiteta unutar zajednica naruša- vaju i gube dok unutrašnja hijerarhija patrilokalnog društvenog sistema ostaje nedirnuta. Sve to nova pokoljenja markira kao tragične nosioce ukupnog životnog i kulturnog nasljeđa porodice i bratstva i ograniča- va njihov individualni razvoj. Najbolji primjer tako uslovljenih života se može pronaći u motivu krvne osvete zbog koje članovi zavađenih zajednica ne mogu ostvariti svoje pune životne potencijale. Zbog toga neimenovani protagonista romana po dolasku kući ne dobija odobrenje od svoje bratstveničke zajednice da oženi Ivanku, što je u inicijalnoj ravni teksta jasno postavljeno kao glavni cilj i povod njegova povratka

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 307 Milan Marković kući7. Autor kroz paralelizme porodičnih sudbina protagoniste i njegovih predaka te Ivanke i članova njene porodične loze postupno kreira mozaičku sliku sukoba i konflikta između zavađenih porodica i njihovih članova. Sve to govori da i pripovjedačeva ljubav prema Ivanki i usmjerenost na održanje sopstvenoga, u đetinjstvu izgovorenog obeća- nja da će je oženiti, nijesu više njegova privatna i intimna, već porodič- na, dakle, kolektivna preokupacija i odluka. Kako priča koju pripovjedač rekonstruiše nije isključivo vezana za lično doživljena iskustva, već obuhvata istoriju porodice i bratstva iz vremena prije njegova rođenja, nedovoljno upućenom čitaocu može se učiniti da Nikolić narušava konvencije pripovijedanja u prvom licu čestim odstupanjem od opažajno-doživljajne ograničenosti perspektive pripovjednog subjekta. Međutim, neimenovani pripovjedač se svakako ne smije posmatrati kao individualno ograničena svijest, već prije svega kao proizvod porodične kulture i kondenzator kolektivnog pamćenja bratstva kojem pripada. To znači da je kulturna rodovska svijest u toj mjeri značajna za oblikovanje pojedinačnih identiteta njenih članova, da napuštajući njene okvire pojedinci gube karakternu i psihološku završenost i stabilnost. Svakako najbolje primjere za to pronalazimo u situacijama izmještenosti likova iz njihove kulturne sredine. Rekon- struišući prva iskustva boravka na studijama, pripovjedač je svjestan izvjesnih promjena i u ličnom, ali i u ponašanju drugih likova koji su otišli od kuće. „Poslije se u našu sobu uselilo, što legalno a što ilegalno, nekoliko Crnogoraca; oslobođeni svojih kuća, očeva i stričeva, najednom su postali u svemu neumjereni, najednom su, kao da odlaze od sebe, postali spremni na svakojake prećeranosti“ (Nikolić 2009: 195). Dakle, sve kategorije individualnosti u romanu Kuće se rekon- struišu na osnovu složenih odnosa i funkcija unutar zajednice, pa pri- povjedač činom potvrđivanja svojega identiteta, potvrđuje kulturni identitet svojega bratstva, dok potvrđivanjem kulturnoga identiteta svojega bratstva potvrđuje nacionalni identitet zajednice. U tom smislu pripovjedačeva ispovijest se gradi na principu koncentričnoga prenosa značenja, „tako da se one pomalo pojednostavljene predstave zgušnja- vaju u koloplet veoma složenih pojava i predstava (interferiraju se i zamjenjuju značenja, odnosno simbolika kuće proširuje se na državu

7 „Oženiću se i ođe ću da ostanem... Nikad više neću da odem. Niđe mi nije kao u svojoj kući...“ (Nikolić 2009: 9).

308 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedna strategija u romanu „Kuće“ Dragana Nikolića i na nacionalnu pripadnost, tako da se čitaočeva predstava obogaćuje tim cikličnim proširivanjem, kao i dijalektičnošću mišljenja junaka...“ (Ivanović: 810). Kako je bratstvo osnovna jedinica u cjelokupnoj gen- tilnoj organizaciji Crne Gore iz koje se razvilo rodovsko-plemensko utvrđenje8, Nikolić ostaje fokusiran na rekonstrukciju njegovih društve- no-kulturnih obrazaca i normi. U takvom uređenju, seniorat zasnovan na starješinama bratstva, očevima i stričevima koji definišu društvene norme i propise ponašanja svih članova zajednice, pojedincima ne dozvoljava da se samostalno razvijaju, misle i djeluju. Zbog toga će se unutrašnji raskol glavnog junaka djela ogledati u nemogućnosti da se opredijeli i samostalno donosi odluke, svjestan da tradicijska kultura kojoj pripada ne dopušta da se ostane na sredini. U isto vrijeme privr- žen odgoju i uticajima svojih stričeva i ljubavi prema ocu, glavni junak će lični tragizam prepoznati u filijaciji steknutoj rođenjem koju mu je kulturna sredina nametnula kao društvenu normu. „Moji stričevi su mislili da je moje rođenje pobjeda naše kuće, koja je porazila ništavilo moga oca Radosava i prije nego je umrla šenlučili su. Moj je otac bio crn u licu. Šutljiv i mračan, vjerovao je da ga ničim nijesu mogli tako poraziti kao mojim rođenjem. Kako tada, tako i sada, za stričeve sam pobjeda, a za oca poraz! Bolje da nijesam ni rođen ili da odmah umrem kad u sebi ne mogu da nađem svoje mjesto između moga oca i mojih dobrotvora. Ne mogu stričeve da mrzim, kad su mi i otac i majka, ne mogu da mrzim ni oca, iako me ne voli zbog toga što stričeve mrzi i ne podnosi. Moj život počinje u klupku razdora i mržnje, nepodno- šenja i isključivosti, moj život sa radošću ne počinje“ (Nikolić 2009: 168).

Potreba da se rodovski, kulturno i nacionalno potvrdi, dakle, postaje potreba da potvrdi svoje postojanje i identitetsko Ja, i ona funk- cioniše u oba smjera. U tome se ogleda i simbolika kuće, koja u tako definisanoj kulturi postaje značenjski derivat širih društvenih formacija poput bratstva i nacije, ali i osobene rodovske kulturne svijesti, što se ogleda i u čestoj upotrebi prvoga gramatičkoga lica množine u prezen-

8 O tome više u: Kulišić, Š., „Arhaično bratstvo u Crnoj Gori i Hercegovini“, u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Štamparski zavod „Veselin Mesleša“, Sa- rajevo, 1957, str. 155–175.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 309 Milan Marković taciji pripovjednog materijala. Time konstrukcija pojedinačnih identiteta postaje rekonstrukcija kolektivnog Ja što je glavni predmet literarnog interesovanja Dragana Nikolića u cjelokupnom kontekstu objavljenih romana. U romanu Kuće optika je usmjerena na motiv povratka kući i specifičnosti transgeneracijskih odnosa po vertikali porodične hijerarhije, dok će se u romanu Ulište kroz motiv odlaska od kuće propitivati odnosi po generacijskoj horizontalni porodičnih odnosa. Kako je radnja romana smještena u specifični istorijski momenat nakon svjetskih ratova, Nikolić rekonstruiše arhaično crnogorsko bratstvo kojemu novi modeli života i mišljenja odrubljuju tradicionalni pasatizam u očuvanju naslijeđene društvene hijerarhije. Nikolićeva poetika tako i u svojoj ukupnosti tretira iste fenomene krećući se od pojedinačnog ka opštem. U romanu Kuće ona se realizuje u motivu povratka glavnoga junaka kući i direktnom suočavanju sa postavljenim društvenim normama koje u činu povratka svojih članova vide njihov životni neuspjeh te im uzimaju porodična prava kojih su se kao članovi porodičnih struktura odrekli prvim odlaskom od kuće. Osim centralnog primjera životnoga iskustva neimenovanog protagoniste, u romanu se otkrivaju i razvijaju slični životni tragizmi članova njegova bratstva i plemena koji su kroz porodičnu istoriju najčešće bili primorani da zbog gladi i nemaštine migriraju na sve strane svijeta. Njihovi životni neu- spjesi dodatno dobijaju na tragičnosti kad se uzme u obzir činjenica da se njihovom neslavnom povratku niko ne raduje, već da su ih i najbliži članovi izbrisali iz porodičnih struktura. U tako definisanim kontekstima, migracije i pojedinačna napuštanja doma se definišu i socijalnim i kulturnim nivoima motivacije i to kao proizvodi narušenih međuljud- skih i porodičnih odnosa i veza9, pa će prava istorija zemlje biti istorija njenih porodica i bratstava kao osnovnih jedinica rodovske organizacije, a ne zvanična istorija vladavina i država. „Zato kažem, istorije vladavina su jedno, istorije naših kuća drugo. Vladavine su se lomile, a kuće i karakteri, izronili iz tame vjekova, ostajali nepromijenjeni, sve tvrđi i sve zaguljeniji, i pored toga što su sve vladavine polagale pravo na njih. Nekad na osnovu zakona sile, nekad na osnovu kitnjaste titule, darovnice, ktitorstva, povelje“ (Nikolić 2009: 41). Skrivena istorija

9 „Putovanje je promjena, spravnost na doživljaje, otvorenost ali i izrođenost i nesi- gurnost. Putovanje znači nedostajanje sveza“, u: Solar, M., Ideja i priča – aspekti teorije proze, Liber, Zagreb, 1974, str. 34.

310 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedna strategija u romanu „Kuće“ Dragana Nikolića zemlje će tako obuhvatiti tragične sudbine svih onih što nijesu uspjeli da opstanu, bilo zbog prirodnih, društvenih ili kulturnih uslovljenosti i razloga, pri čemu će napuštanja porodičnoga ognjišta za pojedince nositi ambivalencije spasa i poraza, ali i ukazati na posljedice po budući razvoj društva u cjelosti. „Koliko je đece gonjeno nemaštinom i glađu iz Crne Gore otišlo na sve četiri strane, preko svijeta i preko mora, toliko ih je, ako ne i više, tako pregladnjelih, ispivenih, sklopilo oči, prije nego što se uspavaju, sve pliće i rjeđe dišući. Čini se da je najtamniji dio sudbine crnogorske zemlje to stalno gubljenje njene đece, što od bolesti, što od gladi, što od odlazaka, čini se da joj je srce u tome kao kamen otvrdlo, pa se raduje kad ne umiru nego odlaze, odlaze, odlaze, iako ona to neće nikad moći da prebole niti ikad da joj to zaborave i oproste“ (Nikolić 2009: 83–84).

Time procesi dezintegracije društva postaju osnovno tematsko težište Nikolićeva romana. Oni se razvijaju na više nivoa i obuhvataju širok motivacioni spektar koji se po zastupljenoj transgeneracijskoj komponenti kreće od najstarijih generacija kao nosilaca tradicije, pa sve do najmlađih članova koji reprezentuju budućnost. Autor istu temu suptilno nagovještava i opisom inicijalnoga razgovora neimenovanog Ja pripovjedača sa stricem Aleksom koji ga dočekuje na željezničkoj stanici. „Dok je otirao rukavom znoj s čela pričao mi je ko je umro, a ko je u svijet otišao, o psu Šarovu, koji je proljetos krepao, o slaboj ljetini i još slabijoj paši. Sve je zla zvijezda saždila, opet će biti gladovanja i umiranja“ (Nikolić 2009: 9). Nikolićeva proza je svojom strukturom i tematikom izrazito kompleksan umjetnički konstrukt koji je uspio da akumulira sve tipič- nosti crnogorskoga pogleda na svijet i izazova života u zajednici, pa će kroz pojedinačne opise sudbina onih koji odlaze i onih koji ostaju autor obrađivati ključne motive crnogorske umjetničke tradicije. Ro- man Kuće će objediniti epsku širinu u vremenskom i tematskom opsegu i lirsko u izrazu i asocijativno-refleksivnom maniru pripovjedne konstrukcije svijeta. Osim motiva odlaska i povratka, te njima srodnih motiva progona, gladi i kompleksnosti porodičnih odnosa i funkcija, Nikolić će obradom motiva mržnje, zla i podjela pokazati kako je došlo do razgradnje porodičnoga, društvenog i ideološkog jedinstva naroda i

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 311 Milan Marković time obezbijediti posebno mjesto među najznačajnijim autorima crnogorskoga poslijeratnog modernističkog izraza.

Literatura

– Drugovac, Miodrag, „Fatum i svetinja kuće“, u: Nikolić, Dragan, Kuće, NIO Pobjeda, Titograd, 1982, str. 9–28. – Ivanović, Radomir, „Svijet bola i istine“, u: Stvaranje, Narodna knjiga, broj 5, Cetinje, 1977, str. 807–813. – Kulišić, Špiro, „Arhaično bratstvo u Crnoj Gori i Hercegovini“, u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Štamparski zavod „Veselin Mesleša“, Sarajevo, 1957, str. 155–175. – Lukač, Đerđ, Teorija romana, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1990. – Nikolić, Dragan, Kuće, Matica crnogorska, Podgorica, 2009. – Nikolić, Dragan, Spasenja, Grafički zavod, Titograd, 1968. – Nikolić, Dragan, Ulište, Matica crnogorska, Podgorica, 2009. – Solar, Milivoj, Ideja i priča – aspekti teorije proze, Liber, Zagreb, 1974, str. 232.

312 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II УДК 821.14’04.09“6/14“ Илија ВЕЛЕВ (Скопје) Универзитет „Св. Кирил и Методиј“ – Скопје [email protected]

КНИЖЕВНИОТ КАНОН И СРЕДНОВЕКОВНАТА ПОЕТИКА ВО ВИЗАНТИСКИТЕ И ВО ЈУЖНОСЛОВЕНСКИТЕ КНИЖЕВНОИСТОРИСКИ ПРОЦЕСИ

Srednjovjekovna poetika predstavlja istorijsku stvaralačko-izra- žajnu realizaciju satkanu od formi i metoda, koji se manifestuju u književnosti srednjovjekovne epohe (od druge polovine VII do prve polovine XV vijeka). Njen stilski izraz bio je u funkciji odražavanja civilizacijskih i kulturnih iskustava vizantijskog stvaralačkog klišea, iz čijih se izvora napajao veći dio onoga što podrazumijevamo pod južno- slovenskom književno-istorijskom tradicijom. Diskurs tipologizovanih poetoloških pojava u početku je imao književno-stvaralačku funkciju premošćivanja etabliranih pjesničkih iskustava iz vremena antike kroz njihovo usaglašavanje s hrišćanstvom kao modelom religiozne mani- festacije i kao oblikom filozofskog promišljanja, te kulture življenja. U periodu između IX i sredine XV vijeka, dok se kod Slovena odvi- jao proces oblikovanja kolektivnog duhovnog i kulturnog identiteta, globalni ideološki i kreativni koncept i dalje se održavao kao ustaljeni standard u vizantijskoj književnosti; a ostvaren je i kreativno se mani- festovao u većem broju južnoslovenskih književno-istorijskih sredina uz divergenciju slovenske jezičke autentičnosti. U to vrijeme nastupio je proces masovnog prevođenja djela vizantijskih autora na književni i bogoslužbeni staroslovenski jezik, ali su, istovremeno, počeli da se pojavljuju i izvorni slovenski tekstovi. Književnost iz tog razvojnog perioda ne može se smatrati isključivo crkovnom i nedovoljno inven- tivnom, jer religioznost u osnovi izražava i lirska iskustva, preko kojih se teološko-ritualno povezuje s estetskim. U takvim književnim tekstovima dolazi do kreativne tipologizacije konkretnih normi ili standarda poetike, izgrađene i oblikovane na temelju filozofskih pretpostavki o

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 313 Илија Велев soteriološkom pogledu na čovjeka, ali i o ulozi u otkrivanju autentičnih formi i metoda stvaralačkog izraza. Ključne riječi: književni kanon, srednjovjekovna poetika, vizantij- ska književnost, južnoslovenske književnosti, himnografija

Средновековната поетика е творечко-изразна реализација од форми и методи, манифестирани и типологизирани во книжевнои- сториските процеси од определена епоха, чиешто стилско и естет- ско произнесување проектирало своевиден книжевен канон. Низ развојните процеси тој се операционализирал како одраз на циви- лизациските и на културните искуства од византиското творечко клише, од чиишто извори се напојувале и јужнословенските кни- жевноисториски традиции. Проникнувањето на средновековната поетика се поврзува со ранохристијанските и со рановизантиските процеси. Односно таа се најавила уште во почетокот на IV век, кога се официјализирало христијанството како рамноправна и сло- бодна по избор религија, цивилизација и култура, а последовател- но и при појавата на историската сцена на Источното Римско Цар- ство (Византија) – кога се анимирала и нова форма на филозофско расудување и восприемање во културата на живеењето. Првовремено дискурсот на поетолошките проникнувања имал книжевно-творечка функција на премостување на традицио- налните антички поетички искуства преку нивно сообразување со христијанството како модел на верска манифестација и како фор- ма на филозовско и естетско расудување. Книжевното создавање подлегнало на мобилни проангажирани типолошки критериуми за естетско пренесување и доживување, како неотуѓив дел од веќе глобалната профилирана културна функција за градење на опште- ствената свест – тесно поистоветена со основите на христијанската богословија и теолошкото предание. Едноставно не смеело да се отстапи од основниот идеолошки модел и од типолошкото твореч- ко единство што го поттикнувало начелото: единствено толкување на единствената вистина. Оттука скоро во сите творечки реализа- ции интегралните мисловни опсервации последователно му биле подредени на ангажираното книжевно произнесување, што мора- ло еднакво да се операционализира во сите христијански центри и да се доживува со еднаква импресија. Следствено во поголемиот

314 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Книжевниот канон и средновековната поетика...

дел од византискиот глобален свет, а посредно и на завојуваните простори на кои подоцна од средината на IX век заживеала тре- тата христијанска цивилизација и култура – словенската, твореч- ки се стационирала типологизирана поетика со систематизирано идеолошко, филозофско и естетско искуство од христијанското предание. Дури и различните насоки на догматските перспективи поттикнувани од византискиот Константинопол, или од римола- тинската духовна и културна опсервација, не успеале до крај да ја подместат универзалната типологија на воспоставената поети- ка која како творечки феномен успешно ги приспособувала своите форми и методи во книжевнотворечките реализации. Следствено и по мисионерската сесловенска просветителска и христијанско рамноапостолска дејност на светите Кирил и Методиј (863–885), кога во определени средини словенството се довело во надвладеју- вачка позиција како колективен идентитет, општиот идеолошки и творечки концепт бил и натаму поддржуван како воспоставен стандард во византиската книжевност, но истиот се реализирал и креативно се манифестирал преку дивергенцијата на словенска- та јазична автентичност. Настапил процес на масовни преводи на стандардизиран книжевен и богослужбен старословенски јазик на делата од византиските автори. Но со чинот на преведувањето по- етиката не се ставала во функција да го активира механизмот за преточување на една уметничка или мисловна претстава во друга, туку таа вршела пресликување на претставата за однапред изгра- ден и осмислен свет во сознанието и во импресијата на восприе- мачот. Дури и самите т.н. оригинални словенски творби што биле пишувани од јужнословенските книжевни дејци задолжително го поддржувале византискиот творечки образец, придонесувајќи да се сочува единството на духовното и на културното живеење во глобалниот христијански свет. Во која и да било мерка одразено творечкото искуство од источното византиско или од западното римолатинско посредство во словенските духовни и културни сре- дини, едноставно се задржувале основните творечки принципи на поетиката кои не се нарушувале поради примената на определени дивергентни структурни и текстолошки форми на произнесување. Во тој контекст треба да се нагласи дека чинот на рецепцијата на основите од творечки типологизираната и од стилско-изразна-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 315 Илија Велев

та стандардизирана поетика бил конкретно воспоставен во сите јужнословенски книжевноисториски процеси, без разлика на тоа дали едни од нив ја трасирале творечката трансмисија преку римо- латинските схоластично-рационалистички искуства (во словенеч- ката и во хрватската традиција), преку мистицизмот на источно- православниот византиноцентризам (во бугарската и во српската традиција), или најизменично – првовремено од едниот, а подоцна и од другиот центар на духовно и културно влијание (примерите со книжевните традиции на просторите во Босна, во Црна Гора и во Македонија). Своевидна типична илустрација дава книжев- ната традиција на просторот на Македонија, кога при Охридска духовна и книжевна школа функционирала екуменската идеја за оддржување на духовен и културен баланс меѓу папата во Рим и византискиот Константинопол, за веќе по пропаста на словенското владетелство на царот Самуил во 1018 година – Византија да го наметне целосниот политички, духовен и културен протекторат. Во современите аспекти на проследувањето на средновеков- ната книжевност и пошироко на уметностите се наложува толку- вањето на т.н. практична поетика, што ќе претставува мобилизи- ран аспект на методолошки пристап од дистанца на современата теорија на книжевноста. Ваквата творечка и естетска меморија културолошки се реконструира врз основа на сочуваните книжев- ни дела, но повеќето како супстрати на протографите преку подоц- нежни преписи и приспособени поетолошки рекомпонирања. Овој методолошки пристап ќе овозможи во средновековната поетика да се проследува не само она што творците од различните епохи го знаеле за својата книжевност, туку и она што ние од современа дистанца можеме попрецизно да го толкуваме како книжевнои- сториско искуство и традиција. Всушност во средновековниот пе- риод границите на книжевното творештво и на самата поетика не се распространувале на истите творечки пространства со нашиот актуелен современ уметнички свет. Имено, византиската поетика не можела творечки да се надградува само врз проникнувањата на формалните антички поетски основи, туку до израз дошла потре- бата од градење на изворна ритмичност што и естетски ќе биде функционална на богослужбениот, книжевниот и на народниот јазичен израз. На тој начин се постигнал принцип на препознат-

316 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Книжевниот канон и средновековната поетика...

лив ритмички стандард, а со цел да се сообрази христијанската духовна инвенција во тесна врска меѓу религијата и естетиката. Религиозната песна извира од колективните чувства и затоа била пишувана над потребите на личното доживување на авторите (кои често останувале и анонимни). Во тој контекст поетското твореш- тво важело за голем и свет подвиг како дар од Бога што му било подредено на идеалот: поетот да се идентификува со возвишената творечка реализација, а верникот со однапред определената висти- на во верата. Поетски се издигнувало она што било израз на боже- ствениот идеал за убавото, она што се стремило да се достигне до божјите избраници. Во конкретното христијанско предание поетот истовремено ја барал содржината и формата. Секој творечки обид за иноваторство и истакнување на индивидуални авторски вред- ности, само го отстранувал творецот од универзалните вредности што биле еднаш за секогаш предодредени како еклисиолошки. Се- пак во извесните творечки перспективи при т.н. оригинално поет- ско достигнување во јужнословенската книжевна традиција можат да се евидентираат и примеси на нови поетски фигури или јазични подновувања, но тоа се правело само во границите на веќе стандар- дизираните жанровски рамки приспособени во своевиден книже- вен канон. Трасмисијата на жанровскиот систем во средновековна- та книжевност се реализирала преку творечките форми: поезија, реторика и проза. Ваквата творечко-изразна и структурно-тексто- лошка операција му ослободиле простор само на признакот рит- мичност, што ги диференцирал жанровските видови еден од друг како главен критериум за книжевна жанровска класификација. Се- риозното и попрецизно проследување на средновековната поетика ја потврдува констатацијата дека, сепак, книжевноста од тој разво- ен период не била над сѐ црковна и недоволно инвентивна – зашто религиозноста во нејзината содржинска основа изразува и лирски доживувања, преку кои теолошко-обредното се спојува со естет- ското. Со ваквите книжевни состави творечки се типологизираат конкретни норми или стандарди на поетика, градена и оформена врз основа на филозофските претпоставки за сотериолошкиот по- глед на човекот и за неговото место во општествениот систем на опстојувањето.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 317 Илија Велев

Средновековната поезија изразува автентична природа на творечко соопштување, според кое поетските форми се разграни- чуваат на декламаторски (што служат само за читање) и на култ- ни или црковни (што поетски книжевно и мелодиски воспевно се манифестираат на богослужбениот ритуал). Декламаторските по- етски форми целосно не се посветени на ангажираните поставени норми на христијанската идеологија и на чинот на верскиот идеал, што ги прават поблиски до современото поетско творештво. Со- држините во основата имаат признак на религиозноста, но тие се пишувале само за читање во функција на поучно-проповедни цели. Поетскиот текст има самостојно авторски избрана структура, но и ваквите творечки подвизи подлежат на конкретни стиховни пра- вила. Во книжевната традиција декламаторскиот поетски израз творечки бил понепродуктивен во однос на култната поезија (хим- нографијата), а имал за цел да ја регрутира импресијата кај пома- совните слоеви - поради што често овие стихови биле изместувани од народните песни, па и самите се онародувале. Затоа и нејзиното присуство во јужнословенските книжевноисториски процеси во поголем степен било изразено во т.н. оригинално словенско по- етско творештво, а не преку преводите од византиското творечко клише. Од друга страна пак, култната или црковна поезија има нагла- сено синкретички изразен систем и врши систематско поврзување на литургиската богослужбена практика, на текстот и на мелодија- та. Оттука таа се определува и како литургиска поезија, практи- кувана во најважниот дел од христијанската црковна богослужба – литургијата. Творечко-изразната и естетска декларација ги мани- фестира поетските состави од овој тип како химнографски творби (химна, пофална песна). Тие се групирани во посебни химнограф- ски зборници и се составен структурен дел на т.н. литургиски кни- ги. Под книжевниот термин химнографија се подразбира комплекс од разнообразни поджанровски форми што ги интегрираат поет- ско-изразните и мелодиско-исполнителните творечки реализации. Поетските текстови се исполнуваат преку формите на православ- но-христијанското осмогласие, воспоставено уште во Византија во VIII век и реформирано во музичко-мелодиски и писмено-нотен однос во XIV век од страна на Јоан Кукузел и на неговите следбе-

318 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Книжевниот канон и средновековната поетика...

ници. Нивните содржини се посветуваат на црковни празници и на канонизирани светители, при што секој химнографски зборник е книга за читање, но и книга за пеење. Многу химнографски пес- ни се разликуваат меѓу себе не само по формата и по содржината, туку и по критериумот во која црковна служба и во кој дел од иста- та биле пеени. Исто така, придружен критериум за класификација претставува начинот на којшто се пеени (антифоните), прописот на однесување при нивното пеење (седалните, катавасиите) и сл. Овие ритуални поетски дела претставуваат творечки ангажман на определен автор или на група автори, но истите не содржат ин- дивидуален карактер. Конвенционалната творечка постапка про- излегува од канонскиот однос на христијанската црква и од литур- гискиот однос кон неа. Во преден план доаѓа до израз длабоката црковност во самото творештво на овој тип поетика. Всушност се има предвид „надличното единство“ во христијанството како рели- гија, но и како цивилизација. Сѐ до појавата на словенската писменост и поетика создава- на преку старословенскиот јазично-изразен творечки систем во IX век не била строго регламентирана примената на култните поетски творби во богослужбата и во книжевноста. Тоа значи дека немало канонско ограничување да се пишуваат нови химнографски соста- ви за исти светители или за исти христијански празници од кој и да е химнограф. Во богослужбата и при составувањата на литурги- ските зборници преовладувал принципот на избор. Сепак поетска- та творечка продукција од најистакнатите византиски химнографи станала образец за поддржувања, позајмувања или за компилирања при творечкото збогатување на новата литургиско-култна поетика. Следствено и во основата на преводните или на т.н. оригинални јужнословенски состави лежи веќе стандардизираната византиска култна поетика, каде што верно се следи структурното и тексто- лошкото творечко клише. Во збогатувањето на преводните литур- гиски зборници со словенски оригинални песнопеења или канони учествувале химнографските творештва на св. Кирил и Методиј, св. Климент и Наум Охридски, Константин Презвитер и на други подоцнежни анонимни автори. Притоа во Охридската духовна и книжевна школа (а посредно и во другите јужнословенски средини и во Русија) се афирмирале и култно-литургиските дела со цела-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 319 Илија Велев

та нивна сложеност. При наредните тековни духовни и културни процеси немало позначајно византиско химнографско дело, а да не било преведено на црковнословенски јазик и да не се препишувало во ракописните литургиски зборници. Веќе по возобновувањето на второто Византиско Царство од 1261 година натаму до неговото отстапување од историската сце- на во 1453 година, во византиската поетика се појавила нужноста од барање нови развојни модификации за приспособено следење на современите развојни тенденции со реформски зафати на бого- службен, правописно-јазичен, стилски, текстолошко-структурен и над сѐ на идеен план. Новата литургиска реформа од крајот на XIII и почетокот на XIV век со промената на Студискиот со Ерусалим- скиот типик предвидела временски потрајна и ритуално посвечена богослужба, што ја потсилувале верската и култната импресија. Во новата структура на службата апстрактниот психологизам твореч- ки се реализирал како обусловен систем – задржувајќи го религи- озниот карактер и длабоката филозофска промисленост на текстот, но сѐ понагласено се изложувале емотивните лирски обраќања и откровенијата кон светителскиот протагонист (кој бил предмет на величење на споменот за неговата слава и почит). Се насликувал поширок поетски свет, во кој непосредно со црковно-религиозната лиричност и со величењето на Бога и на светителите почнале да се манифестираат нови изблици на хуманизам. Во структурните фор- ми на култно-литургиските песнопеења и во самите полистрофни канони и служби почнало да се применува поизразено богатство од уметничко-стилски фигури: епитети, метафори, компарации, симболи, хиперболи и сл. Посебно се типологизирале поетиките на симболичките претстави на светлината и на ѕвездата, како мета- форички поистоветувања на светоста на опеаните личности. Стил- скиот потфат за произнесување на поемоционална изразеност и за поимпресивно восприемање на книжевната поетика ја потсилил и понагласената експресивност. Во поетолошките и во текстолош- ките истражувања овој стилско-изразен книжевен систем се иден- тификува со терминолошката синтагма плетение словес, односно – китење или плетење на зборовите. Не станува збор за нова мо- билна творечка појава во книжевниот развој на XIV век, туку сти- лот плетение словес стапил со нова творечка сила како словенска

320 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Книжевниот канон и средновековната поетика...

акомодација на стилските принципи проникнати уште во античка- та реторичка проза и од старозаветната хебрејска книжевност. Вак- виот стилско-изразен творечки принцип бил надграден посредно преку византиската црковна поезија и проза, а најмногу доминирал во хомилиите, панегириците, хагиографиите и во химнографијата. Основните жанровски форми за творечко произнесување на химнографските кратки структурни модели се: тропар, седа- лен, стихира, кондак, икос, светилен, ирмос и други песнопеења, а сите заедно често се организирале во посложените мозаични воспевни структури на канонот, службата или на акатистот. Меѓутоа, поединечно некои од нив се среќаваат во сочуваното ракописно наследство во содржините на псалтирот со последо- вание, месецословот, богослужбените зборници, требникот, ча- сословот, прологот, молитвеникот, и др. Но генерално кратките или посложените песнопеења заедно се подредуваат во структур- ната архитектура на литургиските зборници: триодот, минејот, октоихот, богородичникот, каноникот, ирмологијот, часословот, служебникот, и сл. Сите нив богослужбено, воспевно и тексто- лошки ги нормативизира црковниот устав, односно типикот (т.н. „црковно око“). Химнографските жанрови се обединуваат во го- дишни, месечни, седмични и во секојдневни богослужбено вос- певни циклуси. Своевидна разновидност одразуваат химнограф- ските зборници ракописно препишувани со византиска нотација (невми), од кои најчесто доаѓа до израз псалтикијниот ирмологиј и псалтикијниот стихирар. Во контекстот на претставата за сред- новековната поетика треба да се има предвид дека, целокупниот поетски жанровски ансамбл бил идентичен во византиската и во т.н. оригинално словенско творештво. Тоа го објаснуваме врз основа на поддршката на единството на општата христијанска вера, богослужба, црковно пеење и книжнина.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 321 Илија Велев

Литература:

– (Група автори), История на българската средновековна лите- ратура. Съставител Анисава Милтенова, София, 2008. – Jelčić, Dubravko, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1997. – Mulić, Malik, Srpski izvori pletenija sloves, Sarajevo, 1975. – Nikčević, Vojislav P., Istorija crnogorske književnosti. Od početka pismenosti do XIII. Vijeka, Cetinje, 2009. – Rotković, Radoslav, Crnogorska književnost od početaka pismenosti do 1852, Podgorica, 2012. – Аверинцев, Сергеј Сергејевич, Поетика рановизантијске књи- жевности, Београд, 1982. – Асунто, Розарио, Теорија о лепом у средњем веку, Београд, 1975. – Бек, Ханс Георг, Путеви византијске књижевности, Београд, 1967. – Богдановић, Димитрије, Историја старе српске књижевности, Београд, 1980. – Велев, Илија, Византиско-македонски книжевни врски, Скопје, 2005. – Велев, Илија, Историја на македонската книжевност. Том 1. Средновековна книжевност, Скопје, 2014. – Велев, Илија, Македонскиот книжевен XIV век, Скопје, 1996. – История литератур Западных и Южных Славян. Том первый, Москва, 1997. – Јакимовска-Тошиќ, Маја, Македонската книжевност во XV век, Скопје, 2001. – Митевски, Витомир, Преглед на византиската книжевност, Скопје, 2018. – Петканова, Донка, Старобългарска литература IX–XVIII век. Трето допълнено издание, София, 1997. – Поп-Атанасов, Ѓорги, Речник на старата македонска литера- тура, Скопје, 1989. – Поп-Атанасов, Ѓорги, Средновековна македонска химногра- фија, Скопје, 2007. – Свети Климент Охридски, Црковна поезија. Вовед, редакција и коментари д-р Ѓорги Поп-Атанасов, Скопје, 2008.

322 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Книжевниот канон и средновековната поетика...

– Сергејевич Лихачов, Дмитриј, Поетика старе руске книжевно- сти, Београд, 1972. – Станчев, Красимир, Стилистика и жанрове на старобългар- ската литература, София, 1996. – Стојчевска-Антиќ, Вера, Историја на македонската книжев- ност. Средновековна книжевност, Скопје, 1997.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 323

UDK 821.163.4-32.09Hodžić Z. Sofija KALEZIĆ (Podgorica) Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje [email protected]

PRIPOVJEDAČKO DJELO ZUVDIJE HODŽIĆA

Zuvdiju Hodžića (Gusinje, 1944) su čitaoci prvo upoznali kao pjesnika, a potom kao romansijera – njegova početna poetska zbirka Na prvom konaku (1970), knjiga pripovjedaka Gluva zvona (1974) i roman Gusinjska godina (1976), publikovani u nekadašnjem Titogradu, su najavili novo ime na dotadašnjoj sceni crnogorske literature. Nakon spomenutih ostvarenja, Hodžić je objavio knjigu reportaža i putopisa Jedan dan života (1995) u kojoj je na živopisan način opisao ljepotu i istorijat rodnog kraja nadahnutošću istinskog umjetnika, koji dio po dio strpljivo i maštovito oblikuje svoju tvorevinu. U knjige zapisa i crteža Podgoricom starom (1999) i Otkrivanje zavičaja (2003) unio je mnoštvo rafinisanih detalja, predstavljajući date gradove sa početka prošlog vijeka, ističući njihovu kulturnu baštinu i originalan folklorni duh. Pripovjednim izborom Neko zove (2003) on još jednom potvrđuje epitet jednog od najpotvrđenijih imena savremene domaće literarne scene. Njegovo, po sudu književne kritike, literarno najuspjelije ostvarenje – roman Davidova zvijezda je doživjelo više izdanja od 1991. godine, kada se prvi put pojavilo u štampi sa veoma laskavim ocjenama. Za roman Svi moji Hodžić je 2016. godine dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje. U radu Pripovjedačko djelo Zuvdije Hodžića autorka Sofija Kale- zić analizira romane Gusinjska godina, Davidova zvijezda i Svi moji, te knjige pripovijedaka Gluva zvona (1973) i Neko zove (izbor, 2003), uo- čavajući narativne elemente koji ih međusobno spajaju, konstatujući da je najveći dio tema i motiva koji su ovog književnika osvajali on preuzeo iz ambijenta vlastitog zavičaja i tegobnog života njegovih stanovnika u teškom poslijeratnom vremenu na pograničnoj teritoriji plavske opštine. Ključne riječi: roman, orijent, djetinjstvo, tjeskoba, autobiogra- fičnost, modernost, postmodernizam

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 325 Sofija Kalezić

Zuvdija Hodžić je rođen 1943. godine u Gusinju. Od 1962. godine živi u Podgorici, gdje je radio kao novinar Titogradske tribine, a zatim u Domu omladine „Budo Tomović“. Završio je Filološki fakultet u Prištini. Bio je sekretar Saveza omladine Titograda, urednik Titovog pionira, zamjenik direktora i glavnog urednika Indok-centra i Titogradske tribine, zamjenik glavnog urednika Stvaranja, predsjednik Skupštine Republičke zajednice kulture Crne Gore, poslanik u Skupšti- ni Crne Gore, starješina Škole Saveza izviđača Crne Gore, predsjednik Upravnog odbora Centra za iseljenike Crne Gore. U OEBS-ovoj Školi za Rome predavao je kulturu i tradiciju Roma. Potpredsjednik je SUB- NOR-a i antifašista Crne Gore i glavni urednik časopisa Kod. Član je CANU od 2011. godine. Objavio je zbirku poezije Na prvom konaku (1970), knjige pripovijedaka Gluva zvona (1973) i Neko zove (izbor, 2003), romane Gusinjska godina (1976), Davidova zvijezda (1993) i Svi moji (2016), knjigu putopisa i reportaža Jedan dan života (1995) i knjigu esejistič- kih tekstova To je to (2013). Većina Hodžićevih knjiga je publikovana u nekadašnjem Titogradu. Knjige pripovijedaka su mu objavljene na albanskom, kao i roman Gusinjska godina (Priština, 1978), a Davidova zvijezda je izdata na poljskom, slovenačkom, italijanskom i hebrejskom jeziku. Objavio je monografije crteža i zapisaPodgoricom starom (1999) i Otkrivanje zavičaja (2003) kroz koje je predstavio date gradove sa početka prošlog vijeka, ističući njihovu kulturnu baštinu i originalni folklorni duh. Ovaj književnik je uspješni ilustrator na više samostalnih izložbi, urednik listova Doclea i Koha, te jedan od osnivača časopisa Almanah. Hodžić je dobitnik Trinaestojulske nagrade (2005), Nagrade oslo- bođenja Titograda, nagrada „Pero Ćamila Sijarića“ i „Stefan Mitrov Ljubiša“. Zastupljen je u u lektiri za osnovnu i srednje škole i studije književnosti u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Imao je više samostalnih izložbi crteža i grafika. Za svoj posljednji roman Svi moji 2016. godine je dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje. Hodžićeva prva zbirka pripovjedaka Gluva zvona (biblioteka „Savremenici“, Grafički zavod, Titograd, 1973) je najavila mladog i talentovanog autora, čija je proza puna unikatnih motiva povezanih i ispričanih uspjelim umjetničkim stilom. Kroz poglavlja zbirke nazva-

326 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedačko djelo Zuvdije Hodžića na Medalja (Ploča, Paša, Trag, Medalja, Neimar, Pobuna, Hamajlija), Visina (Nur-Doka, Zvona, Dužnik, Žene, Doksat, Čovjek, Darovi, Dje- ver), Zamka (Povratnik, Odbrana, Zima, Zamka, Voda, Igra) i Nijemi nazvanoj po istoimenoj pripovijeci, autor plete čudnovat koloplet motiva specifičnih kako za svijet Orijenta, tako i za umjetnički prikaz zlo- patnog življenja na ljutom kršu crnogorskog sjevera. Od prve priče koja predstavlja neku vrstu uvoda u ovu zbirku – Gusinjske vode, ispripovi- jedanu u personifikaciji iz narativne perspektive rijeka koje teku kroz Gusinje, do posljednje Nijemi, čitalac se srijeće sa veoma raznovrsnom motivikom ovih narativnih struktura koja je često bazirana na modelu narodnog pripovijedanja ili na anegdotskoj osnovi. Maja Grgurović pruža jednu od mogućih interpretacija Hodžićeve priče Povratak, koja je predviđena za interpretaciju u osmom razredu osnovne škole, ističući način na koji se istorijski lik glavnog junaka – Džafer-paše podudara sa njegovom umjetničkom predstavom: „Džafer- paša (1830–1877), rođen u Gusinju, učesnik je mnogih bitaka na prostorima Sirije, Iraka, Saudijske Arabije, Jemena i Sudana, iz mnogih bitaka je izlazio kao pobjednik. Iznad rijeke Vruje nalazilo se vojno utvrđenje Osmanlija – Kršla pored koje je živjelo pleme Koljenović, a među njima je rastao hrabar i bistar dječak. Turski oficiri su zatražili od porodice da odvedu dječaka na školovanje jer su u njemu prepoznali budućeg dobrog vojskovođu i pašu. Prema podacima rodno Gusinje je Džafer napustio kada je imao dvanaest godina, bio je uspješan vojsko- vođa i hrabar junak. Umro je u Istanbulu nakon duge bolesti“.1 I pored toga što je jedno od najuspjelijih Hodžićevih djela, čiji je značaj utoliko veći jer je riječ o njegovom prvom proznom ostvarenju, u kojem se može sagledati povremeni literarni uticaj Meše Seli- movića, Ćamila Sijarića i Huseina Bašića, zbirka priča i pripovjedaka Gluva zvona nije kritički propraćena na odgovarajući način. U ovom djelu orijentalna leksika predstavlja ujedno i stilogeno sredstvo, služeći plastičnijem portretisanju svijeta muslimanskog življa, kako onog koji je nastanjen u Stambolu i Bagdadu, tako i junaka iz domaćeg plavsko- gusinjskog ambijenta.

1 Maja Grgurović: „Mogućnost tumačenja Hodžićeve pripovijetke ‘Povratak’“, u: Vaspitanje i obrazovanje (časopis za pedagošku teoriju i praksu), br. 1, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica, 2019, str. 183–184.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 327 Sofija Kalezić

Auditivna i olfaktorna dimenzija teksta dočaravaju bogatstvo boja ovog podneblja, zvuke i mirise koje možemo da naslutimo, a Hodžiće- va priča predstavlja fenomen kojem je sve podređeno i suprotstavljeno prolaznosti. Kroz njegovo kazivanje ulazimo kao kroz kapiju, iza koje otkrivamo jedan iako tragičan, živopisan i originalan svijet, kroz koji nas stvaralac vodi neobičnim putevima moderne umjetnosti. Hodžićev roman Gusinjska godina je moguće analizirati i vred- novati sa više aspekata, od književnog, istorijskog, psihološkog, do estetskog, sociološkog i lingvo-stilističkog. Ovo ostvarenje je počelo da izlazi u nastavcima u časopisu Stvaranje (broj 1–4, godište 1976), a kao posebna knjiga štampana je 1976. godine u biblioteci „Savremena proza“, novinsko-izdavačkog preduzeća „Pobjeda“. „Šta je to Gusinjska godina?“ – pitanje je koje se čitaocu nameće vrlo brzo, nakon nekoliko pročitanih stranica“, Jovan Nikolaidis piše o multižanrovskom određenju ovog teksta. „Je li to hronika? Istorijsko-fak- tografsko djelo? Roman? Pitanje izlišno koliko i odgovor na njega. Gu- sinjska godina nije ni roman ni hronika, a ipak je i jedno i drugo. I nešto više od toga. To djelo je jedno od onih koji su na zadivljujući način spojili nasljeđe jedne tradicijom i folklorom bogate i šarolike sredine sa modernom slojevitošću i slobodom strukture poetskog tkiva... Što je piščeva rečenica naizgled klasična, što mu je jezik dijalekatski i arhaičan, što voli legendu i izražava se gnomski, što se bavi lokalnim i osvještalim etičkim načelima, samo ide u prilog njegovoj savremenosti i angažovanosti“.2 Roman Gusinjska godina, kao i drugi Hodžićevi romani, počinje na poetičan način, a pisac već na prološkoj granici određuje vrijeme i mjesto odigravanja radnje: „Dvanaestog dana ševala, devetog mjeseca godine 1292. po Hidžri, koja pade na Muhamedov rođendan, na nebu se javi zvijezda repača. Proljeće s jednog kraja na drugi, ostavi ognjeni trag za sobom. Dolje, po zemlji, od nje su žiške skakale. Sve obli svjetlost, modrikasta, tankozelena, žuta i svakakva. Zabljeska i zasvitka kao Stambol u kojemu bjeh davno, noći jedne, na Carev dan. U ponoć da se igla nađe. Veliki strah uhvati sve živo da se ne upale voćke i dućani, kuće i košare, da oganj ne zahvati čaršiju, izgori je i opepelji“.3

2 Jovan Nikolaidis: „Gusinje usred kosmosa“, u: Mediteranac s Prokletija (Djelo Zuvdije Hodžića u književnoj kritici), urednik Pavle Pejović, zbornici radova – knjiga 14, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2018, str. 61. 3 Zuvdija Hodžić: Gusinjska godina, NIP Pobjeda, Titograd, 1976, str. 9.

328 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedačko djelo Zuvdije Hodžića

Pred čitaocem počinje da se odmotava klupko raznovrsnih do- gađaja i junaka, od skromnog Šemsa Kolendara, pospanog Masuljike, Arapa koji zna sve o konjima, nesrećnog Šamuna, Muhtar-age, Tonka i Rufine – svi oni predstavljaju znakovite kockice u slikovitom mozaiku fabulativnomotivskog tkiva ovog romana. U prvom Hodžićevom romanu sublimirana je cjelovita slika života u jednom vremenu i prostoru, pa njena unutrašnja kompozicija samo naizgled emanira dekompono- vanost i narativnu disperzivnost. Ukupno posmatrano, ovo djelo je naj- bliže tipu romana-hronike jer pisac umjetničke romaneskne slike daje kako u sinhroniji, tako i u dijahroniji prikazivanih događaja. „Gusinjska godina čini dosta široku fresku zbijenih događaja i galerija velikog broja likova“, konstatuje Branko Jokić. „Hodžić ne mari mnogo za njihov rast, za njihov klasični romansijerski razvojni put. Upravo time, on sve pojedinačne sudbine uliva u jedinstveni tok vremena, u opštu sliku na čijim se scenama skončavaju mnogi životi. Tim individualnim tragizmom Hodžić vješto i nenametljivo daje pano- ramu bremena u ljudima i ličnosti u vremenu. U jednom datom vremenskom trenutku, koje je ljude izvelo na životna raskršća, on objašnjava njihove odnose i odnos prema univerzalnom, opštem“.4 Ovaj roman sadrži priču o sudbini muslimanskog stanovništva u vrijeme kada je crnogorska država pripojila plavsko-gusinjsku oblast. Odnos crnogorskih vlasti prema muslimanima, te njihovo nasilno pokr- štavanje tek nakon objavljivanja ovog romana postaju tema istoriograf- ske obrade. Drama junaka je individualna, ali njene opšte karakteristike su kolektivne. Potreba za određivanjem identiteta junaka 1878. godine se pretvara u zajedničku sudbinu Gusinjana kada o njoj odlučuju velike sile, dok u godini 1914. ona prerasta u dramu naroda za opstanak. Po tipologiji Volfganga Kajzera roman Gusinjska godina podjednako pripada tipu romana prostora i romana zbivanja jer prikazuje prostor Gusinja kroz koji se kreću likovi. Raznovrsna plejada često kon- trastno osmišljenih junaka autoru služi da prikaže presjek vremena u kojem oni žive i njihove psihomentalne drame koje često nastaju kao posljedica burnih istorijskih događaja.

4 Branko Jokić: „Čovjek u vremenu, vrijeme u čovjeku“, u: Mediteranac s Prokle- tija (Djelo Zuvdije Hodžića u književnoj kritici), urednik Pavle Pejović, zbornici radova – knjiga 14, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2018, str. 47.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 329 Sofija Kalezić

„U Gusinjskoj godini“, Ethem Mandić piše o fabuli i formi ovog djela, „osim Dervuškine hronike koju je Tonku dao sakupljač hronika Muhtar-aga i koja funkcionira kao okvirna priča, pojavljuje se u romanu i hronika izvjesnoga efendi Musaje Čerkeza, koju je takođe pronašao Muhtar-aga. Pripovjedačka svijest je prenosi u „njenom autentičnome obliku“, kao stranice koje je obilježio sam Muhtar-aga i pokazuje ih Rufini, Tonkovoj kćerki. Muhtar-aga Rufini na uvid daje i svoje zapise, hronike o vremenu i ljudima iz kasabe, kao autentične zapise o doga- đajima i ljudima, a jednu od njih implicitni autor daje kao zasebnu, zaokruženu priču pod naslovom Biljeg“.5 Još od svog prvog romana, Hodžić čitaoce upoznaje sa komplek- snim strukturnim manirom, od razglobljenosti, fragmentarnosti, umno- žavanja narativne perspektive do mješavine fakata u vremenu i prostoru. Istorija se pojavljuje u diskontinuitetu, kao destruisani fenomen, a autorska naracija iz hronološkog prelazi u linearni i kružni model kazivanja. Od savremenih pisaca u bošnjačkoj književnosti, mistične zavičajne veze kao osnovni motiv njihovih kraćih i dužih proznih ostvarenja njeguju Dževad Karahasan, Faiz Softić i Safet Sijarić. Živopisni planinski lanac Prokletije i rodno mjesto Gusinje, nastalo na tromeđi Crne Gore, Albanije i Kosova, označava mjesto odigravanja radnje i narednih Hožićevih ostvarenja. U intervjuu pod nazivom Blago mjestu na granici u miru, Hod- žić je nakon publikovanja romana Davidova zvijezda izložio osnovne postulate svoje stvaralačke poetike: „Rečenica koju sam u djetinjstvu često čuo, upućena i meni i drugima bila je „Nemoj da zasramiš grobove“. Njena etička poruka i zahtjevi su jasni: u svemu i na svakom mjestu budi čovjek, pogotovu ako imaš na koga da se ugledaš. Nimalo laka obaveza, ali na kraju, kad se svedu svi računi, kad nas čeka jedina unaprijed izgubljena bitka, susret sa smrću – čovjek se ne osjeća ni da je na gubitku, ni da je poražen. Čak, svjestan svoje, a i prolaznosti ovog svijeta, uvjeren je da je na dobitku“.6

5 Ethem Mandić: Pripovjedna proza Zuvdije Hodžića i Huseina Bašića (poglavlje: Tendencije evropskoga romana (forma i stil) u djelima Huseina Bašića i Zuvdije Hožića), Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje – Podgorica, 2015, str. 32–33. 6 Intervju – Zuvdija Hodžić: Blago mjestu na granici u miru, 24. 11. 2007, u knjizi Vlatka Simunovića: Razgovori, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2010, str. 50.

330 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedačko djelo Zuvdije Hodžića

Roman Davidova zvijezda doživio je više izdanja od 1991. godine, kada se prvi put pojavio u štampi. Tok istorije u ovom ostvarenju moza- ičkog karaktera je izokrenut postmodernističkim narativnim postupkom, koji specifičnim čini oslanjanje na tradicionalnu folklornu građu. Ovo djelo je modelovano iz autorovog nataloženog životnog iskustva i uspomena ponesenih iz djetinjstva, koje je on postupkom preplitanja stvarnosti i mašte pretočio u galeriju uspjelo vajanih junaka i situacija. Ostvarenje Davidova zvijezda se nastavno obrađuje u četvrtom razredu srednje škole kao kanonsko djelo programa predviđenog za domaću i školsku lektiru. Ako se za modernistu može reći da čitaocu nudi lični pogled na svijet, postmodernista apriori odustaje od takve ambicije, s obzirom da je odnos između autora i teksta u postmodernoj književnosti posredniji. Tako, u Davidovoj zvijezdi nailazimo na više tokova kazivanja, saopšte- nih iz različitih opservativnih i doživljajnih prizmi, pa ovo ostvarenje donekle može podsjećati i na zbirku pripovjedaka. Romaneskna forma dopušta čvršće kauzalne odnose između epizoda, kao i funkcionalnije povezivanje pojedinih proloških pasaža sa pripovijednim epilogom. U knjizi Ontološki pejzaž postmodernog romana Miroljub Joko- vić piše o pojedinim odlikama ovakve vrste proze: „Autor nije mnogo zabrinut oko statusa svog teksta: gde i kada počinje, kako se nastavlja, kako se i gde završava, da li ga sačinjavaju lingvistički ili i drugi znaci. Mnogi od postmodernističkih tekstova jesu skupovi relativno nezavisnih tekstova koji dovode u pitanje žanrovski kod. Ulančanost takođe može postati problem među paragrafima ili rečenicama; mnogi paragrafi ili -re čenice ostaju nezavršeni... U postmodernističkim tekstovima insistiranje na kodu je daleko jasnije nego u modernističkim. U nekim tekstovima je pitanje konstruisanja priče mnogo važnije nego sama priča“.7 Može djelovati da postmoderni autor prihvata svijet onako kako ga primjećuje, bez želje da ga strukturira u nekom logičnom poretku. Ovakvo viđenje proizilazi iz toga što ova vrsta stvaralaca po pravilu intenzivnije pokazuje sklonost ka imaginaciji nego iskustvu, međutim – to nije slučaj i sa stvaralaštvom Zuvdije Hodžića. Fragmentarnost Davidove zvijezde počiva na umnožavanju tačaka gledišta sa kojih se predočava naratorovo viđenje, tretirajući fenomene različitih vrsta, od socijalnih i etničkih do porodičnih i psiholoških.

7 Miroljub Joković: Ontološki pejzaž postmodernog romana, Prosveta, Beograd, 2002, str. 13.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 331 Sofija Kalezić

Kroz ovo djelo prolazi čitava galerija najraznovrsnijih junaka koji usud vremena i društva u kojem egzistiraju nose dostojanstveno, od malog Davida iz čije se opservativne perspektive saopštava važan dio kazivanja u romanu, do žene graničara Mađara – Jolande ili sporednog junaka Gojka Perovića koji je ubijen zato što je pojeo kačamak koji mu je domaćin dao, a narod je bio gladan. Kao moto ovog romana iskorišćen je stih iz sanskritskog epa In- dije Mahapharata, koji predstavlja jedno od najvećih umjetničkih do- stignuća narodne književnosti, sa velikim vjerskim i filozofskim zna- čajem: Svo je nebo bilo osvijetljeno kada je ona letjela po njemu. U skladu sa ekspresivnošću ovog citata, prološka granica romana počiva na jednoj od najljepših slika orijentalnog svijeta u granicama naše proze: „Ima tu svega: porcelana i svile iz Kine, brokata, noževa i sabalja iz Arabije, posuđa iz Sirije, beza iz Egipta, zelja iz Irana, voska i krzna iz Rusije, lazurnog kamena iz Turske, krdže i purzićana iz Grčke, mirođi- ja iz Indije. Sve se tu može kupiti: pravi i lažni biseri, zlato i dragulji, broševi, manine i minđuše, đerdani od sedefa i ćilibara, ljekoviti uvarci od voća i trava, melemi od ječmenog slada i suhih krušaka, slatko od li- šaja, pekmez od ruža, mirisi od rajskog drveta, jasmina i ambre, narcisa i palminog cvijeta, mažurana i bizama (mošusa)“.8 Obrazac ovakvog modela pripovijedanja nalazimo u čuvenom arapskim pričama iz Hiljadu i jedne noći, čije narativne tehnike aktivno učestvuju u modelovanju ovog romana. Istovremeno, ovakav uvod omogućava naglašavanje hronotopske paralele između međusobno udaljenih, a psihološki sličnih svjetova Bagdada i Balkana. Sjećanje junaka Davida i njegova ispovijest o sudbini ujaka Kalmija, koja čini značajan dio predmetne okosnice djela, data je u svom individualnom i kolektivnom, odnosno arhetipskom vidu. U daljem prikazivanju orijentalnog ambijenta Istanbula, autor nas lišava idealizovanih predstava o blagotvornosti njegovog uticaja na pojedinca, dajući prednost ljepoti arapskih oblika: „Naš slavni Carigrad, sa Svetom Sofijom, Sveštenim dvorcem i Hipodromom, s moćnim Valensovim vodopadom, s palatama od mer- mera iz Karare, bijelog kao ilirski sir i mramora iz Efesa, zelenog kao dolina Likosa, od tamnog porfira iz Palmire, crvenog granita iz Egip- ta, ružičastog s Parosa, plavog iz Iberije, žutog iz Duklje i ljubičastog 8 Zuvdija Hodžić: Davidova zvijezda, Školska knjiga, Zagreb, 2009, str. 7.

332 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedačko djelo Zuvdije Hodžića iz Rugove, s kupolama svijetlim i čistim kao ogranci nad Olimpom, s trgovima Avgusteona, Konstantina, Bika i Arkadija, opkoljenog sta- tuama, sa ulicom Meza tako dugom da brzim dvokolkama treba pola dana da joj stignu do kraja – oborio bi glavu pred veličinom bagdadskih zdanja. Naše su crkve i palate ljepše i bogatije iznutra nego spolja (što je blisko duhu našeg čovjeka koji kao dijamant nosi svjetlost u sebi), njihove su lijepe i iznutra i spolja“.9 Na početku prološke granice romana stoji: glava prva, u kojoj se ne događa ništa značajnije. Ona je kao kapija kroz koju se ulazi u grad na Istoku ili priču, a na početku epiloške: glava posljednja, u kojoj se ne događa ništa značajnije. Ona je kao kapija iz koje se izlazi iz nekog grada na Istoku. Ovog puta to je Bagdad. Između te dvije narativne varke stoji složena predmetnost ovog romana čiji lajtmotiv predstavlja simbol Davidove zvijezde – žute šestokrake, simbola uniženih. Kroz svjetove junaka čiji se udes odigrava u plavsko-gusinjskom ambijen- tu, autor tretira sudbine muslimanskog, hrišćanskog i jevrejskog življa, čiju zajedničku komponentu predstavlja činjenica da egzistiraju na po- grešnom mjestu i u pogrešnom vremenu. Književni junaci su uslovljeni prostorom i vremenom, a realistički i dokumentaristički način pripovijedanja kombinuje se sa onostranim i fantazmagoričnim. O kompozicionim svojstvima ovog ostvarenja Bori- slav Jovanović zapaža: „Roman Davidova zvijezda Zuvdije Hodžića je jedno od ostvarenja moderne crnogorske literature čiji se početak nalazi na kraju, a kraj na početku. Do ovakvog palindromskog semantičkog sistema došlo se kompleksnom strukturom knjige koja antitradiciona- lističkim pripovijedačkim tokom stvarnost pretvara u privid, neobično u obično, ljudsku sudbinu u neprestano ponavljanje istog. U ovakvu kompozicijsku i svaku drugu enigmatičnost romana ušlo se kako bi se lična i biblijska iskustva mogla receptilnije dodirivati i spajati u onome što se može nazvati beskrajna, otvorena priča“.10 Ovakav kritički sud svjedoči da ostvarenje Davidova zvijezda do- življava različita viđenja kroz nova tumačenja kako u sinhroniji, tako u dijahroniji, te da njegova složena struktura ne može biti iscrpljena sa-

9 Isto, str. 7. 10 Borislav Jovanović: Postmodernistička svemoć naracije, u knjizi: Libroskopija (prikazi iz savremene crnogorske književnosti i istoriografije – izbor), Centralna narodna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Cetinje, 2002, str. 59.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 333 Sofija Kalezić gledavanjem samo iz jedne hermeneutičke prizme. Da bi čitalac shvatio njegovu bit, mora razgrnuti površinske slojeve teksta i otkriti njegova skrivena značenja i suštinski smisao. Primalac uspostavlja aktivan stva- ralački odnos sa književnim tekstom, usvajajući činjenice iz njega, ali pružajući mu i dio sopstvenog životnog iskustva. Živopisne slike orijentalnog svijeta predstavljaju samo spoljašnji okvir jedne, po primar- noj suštini tragične sudbine pojedinca, koja u uskovitlanom vremenu prerasta u kolektivni udes. Kroz predmetnu strukturu ovog djela prolaze slike različitih junaka, od kojih je najtragičniji Davidov ujak Kalmi, koji strada po Re- zoluciji u doba Informbiroa i na kraju sam sebi oduzima život. Takođe, niko ne može da shvati zašto su studentu Vešoviću „obili bubrege“ u zatvoru, kada je prije toga čak i sa ikona premazao Hristov lik i naslikao Staljinov, pa i brkove pustio da liči na čuvenog ruskog vođu. Ovo ostvarenje posjeduje zanimljivo koncipirane misli u dosluhu sa odmje- renošću čovjeka orijentalnog svijeta „u kojem je sve imalo uši“, kao na primjer: i u mjestu na kojem nema ljudi nastoj da budeš čovjek; veliki su najopasniji kada im je najteže; za smrt uvijek ima vremena; nije zlo pamtiti zlo, nego ne pamtiti ljudsko; ljudi koji su podigli glave prema vođi ostali su prekonoć bez njih – vođa je svoju sačuvao; ako ih nijesu povezivale, vjere ih nijesu ni dijelile i druge. Sa decentralizacijom naracije, odnosno modelom „ispreturane“ hronologije, autor ostvaruje semantičku sveobuhvatnost i otvara prostor za intertekstuiranje naizgled nepovezane građe. Prekoračene granice fikcijskog i stvarnosnog, miješanje žanrova, njegovanje parodijskog i alegorijskog, intertekstualnost – spadaju u obilježja ovog ostvarenja. Intertekstualnost ili kontekstualnost je posebno značajna u približava- nju značenjskih kodova ovog romana – ona obuhvata sve vrste odnosa teksta, prototeksta i metateksta, kao i relacije konteksta i podteksta koje su vrlo složene. Fluidna sprega činjeničkog i fiktivnog doprinosi eteričnosti ovog djela, a polivalentnost pripovjedačkih tokova dvojstvu pisma. U spe- cifičnoj vrsti narativnog mnogoznačja, koje čini da čitalac teško prati predmetni tok romana, prepliću se umjetničke slike i predstave svetih mjesta Orijenta, surove stvarnosti Balkana, kafkijanske atmosfere, svijeta posmatranog iz infantilne vizure, mističnih predstava Istoka i brojnih drugih elemenata ovog nesvakidašnjeg pripovjednog mozaika. Više

334 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedačko djelo Zuvdije Hodžića nego za samom pričom, ovdje se teži za smislom pričanja koje oslobađa od traumatičnih iskustava i koje predstavlja spas i nadu u trajanje. Jedan od izražajnih modela Hodžićeve literature je priča o pri- či, koja je nepresušna i koja neprestano mijenja oblik, od faktografije i hronike do formi moderne interferencije. „Epohalna suština postmodr- nizma“, zapaža Jasmina Ahmetagić, „određena je prazninom subjekta i njegovom prenaglašenom percepcijom. Pošto je postao ispražnjen, subjekat se bavi svetom oko sebe; ne njegovim promišljanjem, već beleže- njem utisaka o viđenom. Borhes u Alefu (1949), između ostalog, kazuje o toj prevlasti perceptivnosti, pomami u posmatranju drugih. Kugla, ve- ličine svega 2–3 cm (Alef), omogućava opažanje svake tačke zemaljske kugle i to iz svih uglova, te dakle iz svake druge tačke u isti mah, a tako i gubitak linearnog vremena i uspostavljanje mitske svevremenosti“.11 Simbolika u romanu Davidova zvijezda veoma je naglašena, po- čev od njenog naslova; pojam zvijezde se može tumačiti na više načina, od zvijezde vodilje do one koja predstavlja simbol duha ili svijetlo u tami označenih. Simbol granice u ovom djelu posebno je potenciran – ona može označavati kako susret, tako i preplitanje različitih kultura, ali istovremeno i tačku presjeka onih oblika ponašanja koje društvo dozvoljava i drugih koje anatemiše. Takođe, simbolika kapije odnosi se na prostor organizovan po određenom kulturološkom modelu, a priča u koju se ulazi jeste tvorevina sopstvenog mikrokosmosa, suprotstavljena alogičnosti i neredu spoljašnje stvarnosti. Imena u romanu posjeduju otvorenu simboliku, a u mjestu nad obroncima planine Prokletije odigrava se veći dio disperzivne fabule ovog ostvarenja. Ipak, u epiloškom segmentu djela, autor naglašava osjećanje harmonije univerzuma, koje nije u skladu sa motivima prolaznosti i smrti, na kojima je do tada aktivno temeljio predmetnost svog ostvarenja. U djelu funkcionišu dva tipa prostora: statični, koji predstavlja svijet Istoka i uskomešani, koji čini područje Balkana. O funkciji prostora Mike Bal smatra: „Prostor može funkcionisati stabilno i dina- mično. Stabilni prostor je fiksirani okvir, tematizovan ili ne, u kojem se događaji odigravaju. Prostor koji funkcioniše dinamično jeste faktor koji omogućava kreiranje likova“.12

11 Jasmina Ahmetagić: Unutrašnja strana postmodernizma – pogled na teoriju, Bi- blioteka Trag, Beograd, 2008, str. 43. 12 Mike Bal: Naratologija, Narodna knjiga / Alfa, Beograd, 2000, str. 113.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 335 Sofija Kalezić

Roman takođe djeluje svojim znakovnim minus prisustvom jer iza umjetničkih slika ljudske bijede, besmisla, poniznosti i prostote provejava stvaraočeva nada da svijet neće zauvijek tonuti u sramotu i nehumanost. Zahvaljujući činjenici da je Davidova zvijezda djelo otvoreno i u modernom dobu brojnih psiholoških i socijalnih presija nad individuom od strane krutog društvenog sistema u okviru kojeg je čovjeka lako poništiti i uništiti pod opravdanjem „partijskog zadatka“, ona sebi obezbjeđuje aktuelnost u svakom vremenu. Napor da se približi jedan umjetnički fenomen nije uputno ogra- ničiti samo na otkrivanje strukture ili ideje literarnog ostvarenja, a da ne bude orijentisan i na načine saopštenja spomenutih elemenata teksta. Put do suverenijeg poznavanja književnog djela vodi i preko analize stila, koji najvećim dijelom počiva na jezičkom materijalu. Hodžić je svjestan da jezik nije statična, za stvaraoca unaprijed data materija, već da je u pitanju fleksibilna kategorija koja sebe vječno produkuje po unaprijed utvrđenim zakonitostima. Na kraju knjige nalazimo bogat pojmovnik nepoznatih riječi najrazličitijeg spektra, od orijentalizama i turcizama do arhaizama i provincijalizama, koji djeluju kao da se nad- meću u sopstvenoj zvučnosti i muzikalnosti. S obzirom da je čitaocu teško da im odredi smisao, saznajemo da je bajam – badem, bizam – mošus, vasileus – imperator, grič – vrlet, dova – molitva, đuls – ružino ulje, žanilija – baršun, ječerma – jelek, kasija – ljekovita biljka, odrina – loza, omica – mlada kobila, pelud – cvjetni prah, prašiljka – vrsta vrbe, purzićan – vrsta duvana i još mnogo drugih živopisnih termina kojima se označavaju pojmovi najrazličitijih kategorija. Tu se nalazi cijela mala enciklopedija raznovrsnih pojmova, od onih koji označavaju nazive biljaka i životinja do drugih, koji nam približavaju djelove nošnje ili stvari za pokućstvo čovjeka Orijenta. Narativni izbor Zuvdije Hodžića simboličnog naziva Neko zove sadrži dvanaest priča i pripovjedaka: Ploča, Povratak, Pobuna, Obraz, Hadži-Rama, Otac i sinovi, Potjera, Igra, Neko zove, Žene i Šamar. U predgovoru naslovljenom Imaginarna hronika (ne)stvarnog mjesta Vlatko Simunović navodi da „ova prozna ostvarenja karakteriše duboka problematika ideja i umjetničkog poretka. Istorijski kolorit u koji smješta svoje naracije savršeno je kompatibilan njihovom parabolič- nom potencijalu. Odrastanje u Gusinju, na tvrdoj crnogorsko-albanskoj granici sa snažnim uspomenama na veličinu i slavu Osmanskog car-

336 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedačko djelo Zuvdije Hodžića stva, u familiji koja je njegovala tradiciju derviša bektašija i sa njom raskinula prihvatajući pred Drugi svjetski rat ideje socijalne jednakosti i pravde, pogodovalo je da se kod pisca razvije osjećaj za skrivenu stranu istorije“.13 Simunović navodi da je autorov djed bio derviš i veliki ljubitelj poezije, smatrajući da je on imao uvid u misterije vezane za bektaši- je, prosvijećene i skromne pripadnike tarikata koji su umjeli da osjete kulturna i duhovna blaga drugih i da u njima uživaju. U jednoj od Hod- žićevih literarno najuspjelijih priča, po kojoj je ovaj izbor i dobio ime – Neko zove, on obrađuje tematiku okultnih i transcendentnih iskustava sa onostranim. U svim pričama iz ovog izbora on estetiku pripovijedanja starih majstora iznosi u naše moralnim krizama uzburkano vrijeme na prijemčiv i univerzalan način. Obojene dramskom intonacijom i nadograđene jezgrovitim, sočnim umjetničkim jezikom, ostvarenja iz izbora Neko zove i danas djeluju moderno i aktuelno. Svojim posljednjim ostvarenjem Hodžić još jednom potvrđuje epitet jednog od najuspješnijih autora savremene domaće literarne scene. Roman Svi moji publikovan je u izdanju Otvorenog kulturnog foru- ma sa Cetinja 2016. godine u okviru biblioteke „Savremena proza“.14 Riječ je o Hodžićevoj porodičnoj biografiji, koja se pripovjedački na- slanja na njegov nagrađivani roman Davidova zvijezda, koji je ušao u lektire i u nastavni program za srednje škole. O svom posljednjem romanu Hodžić je rekao: „Roman Svi moji govori o mojim precima, dervišima – bektašijama, i on objašnjava moje duhovno nasljeđe. Ovaj roman nijesam dugo pisao, ali sam ga dugo nosio u sebi, možda samim mojim rođenjem, i možda više od bilo koje druge knjige ili priče koju sam napisao. Jer, dio sam tog bektašijskog stabla, tog đeda koji je posljednji derviš, i oca koji je bio prvi komunista u našoj porodici, i prvi partizan. Dakle, neka sam spona između predaka i potomaka, a mislim da sam ovim romanom napravio korak dalje u odnosu na Davidovu zvijezdu, mada je teško bilo odmaknuti se od te knjige. Ona mi je donijela Nagradu „Stefan Mitrov Ljubiša“, a Ljubiša

13 Vlatko Simunović: Imaginatna hronika (ne)stvarnog mjesta, predgovor pripovjednom izboru Zuvdije Hodžića: Neko zove, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica, 2003, str. 7. 14 Urednik romana Svi moji je Milorad Popović, dok je za izdavača potpisan Goran Martinović. Knjigu je likovno opremila Ana Matić.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 337 Sofija Kalezić je takođe dio mog duhovnog nasljeđa, i mnogo je uticao na mene da napišem Davidovu zvijezdu, ali i novi roman. Ta duhovna srodnost sa Ljubišom nagradu Grada teatra koju sam dobio čini posebno važnom u mom životu, a čini mi i veliku čast, s obzirom na pisce koji su je dobili prije mene“.15 U romanu Svi moji Hodžić je književno obradio širok prostor i razdoblje od nekoliko civilizacijskih epoha koje je obuhvatio nizom narativnih fragmenata. Tok istorije u ovom ostvarenju mozaičkog karaktera je izokrenut postmodernističkim narativnim postupkom, koji specifičnim čini oslanjanje na tradicionalnu folklornu građu. Ovo ostvarenje modelovano je iz autorovog nataloženog životnog i kreativnog iskustva, kao i uspomena ponesenih iz djetinjstva, koje je on postupkom preplitanja stvarnosti i mašte pretočio u galeriju uspjelo vajanih junaka i situacija. Fragmentarnost romana Svi moji počiva na umnoža- vanju tačaka gledišta sa kojih se predočava naratorovo viđenje, praćeno tretiranjem različitih fenomena, od socijalnih i etničkih do porodičnih i psiholoških: „Đed mi je Cuf-Beriša, bektašija, sin derviša Alije, unuk šejha Rame, sina Rizaha Kodralije, šejha Male tekije, oca derviša čije ime nosim – Zuhdina. Zovu je Stara ili Mala jer je i jedno i drugo, starija od dvadeset tri bektašijske, dvije rifajiske, dvije sadija i jedne tekije hamzevija što su je kao derviši u semu okružile na brdovitom i ravničar- skom Dukađinu. I što je od svih čuvenija“.16 Važne tematskomotivske cjeline koje se prepliću kroz sve Hodžićeve romane su ljubav i među- ljudska tolerancija. Sudbine junaka se konstantno prepliću, kroz razli- čite hronotope mjesta i zbivanja radnje, od tekija do crkava i katedrala. U smutnim i tamnim vremenima, oni traže izlaz i spasonosnu svjetlost, pa roman Svi moji u još jednoj verziji predstavlja univerzalnu priču o običajnim i moralnom kodeksima jednog vremena, ali i o onome što čini univerzalni imperativ čojstva i ljudskosti. „Mnogo toga saznaćete u druženju sa ovim tekstom“, Rajko Cerović otkriva motivsku podlogu romana, „priča o starim dervišima i njihovoj mističkoj duhovnosti dala je piscu priliku da ispriča čitavu

15 „Akademik Zuvdija Hodžić, dobitnik nagrade ‘Miroslavljevo jevanđelje’“, razgovor vodio Vlatko Simunović, Pobjeda, rubrika Kultura, nedjelja, 5. februar 2017, str. 12. 16 Zuvdija Hodžić: Svi moji, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2016, str. 5.

338 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedačko djelo Zuvdije Hodžića storiju o bektešijskom islamu, njegovoj ulozi na dobrom dijelu Bal- kana i u buđenju albanske nacionalne svijesti, da sjajno rekonstruiše zanimljivu epohu dvadesetih godina na prostoru između Skadra, Tuzi i Plava, ali da umjesto klišea i streotipa dobijete živopisnu sliku sa bel epok odjecima. Italijani, fotografi, masoni, međuvjerska komunikacija i razumijevanje koji danas izgledaju gotovo nemogući... Posebna vrijednost novog Hodžićevog romana su ženski likovi: daleko od epskih kalupa pratimo buđenje ideja ženske emancipacije, i to logično, upravo u imućnijim i obrazovanijim porodicama“.17 Istovremeno, Svi moji predstavlja svjedočanstvo o ličnostima koje više nijesu među živima, ali koje su na njenim stranicama pronašle ovje- kovječenje. Hodžić je pisac visokih estetskih i etičkih dometa – njegova rečenica zavodi čitaoca, ali nijedna priča nije ispričana isključivo radi estetike, već sadrži duboke etičke poruke. Dok čitamo njegove romane i upoznajemo njihove junake, prisustvujemo čitavoj alhemiji već zabo- ravljenog načina izražavanja, mistično opisanih prizora u lirskoj nadah- nutosti i sakrivene raskoši u sebe zatvorenog orijentalnog svijeta. Na kraju romana priložen je zanimljiv rječnik manje poznatih riječi, u kome ima najviše turcizama, a koji posjeduju svi Hodžićevi romani i zbirke priča. Tako saznajemo da je ahiret – zagrobni život, Aliđun – Ilindan, barič – vrsta vodene biljke, bašlak – nadgrobni kamen, binjedžija – jahač, čardak – ljetnjikovac, ćesar – car, datko – đed, dunjaluk – ovaj svijet, džuma – zajednička molitva petkom, ezan – mu- jezinov poziv na molitvu, fatiha – prvo poglavlje Kurana, haber – glas, hamal – nosač, hurija – rajska ljepotica, igbal – sreća, inok – monah, insan – čovjek, jantar – žuti ćilibar, kačak – odmetnik, kijamet – smak svijeta, liska – divlja patka, lopoč – lokvanj, melek – anđeo, muftija – vjerski poglavar, musafir – gost, sufija – derviš, šuhva – sumnja itd. Riječi zvučne, bremenite značenjem i slikovitošću čine izražajni temelj cjelokupnog Hodžićevog djela, a pisac njima raspolaže pažljivo i vje- što, svojim prozama dajući posebnu boju i draž. Postmoderni postupak, kakav možemo prepoznati još od Gusinj- ske godine, prisutan je i u ovome djelu, što se na uspio način može pre-

17 Rajko Cerović: „Porodična arheologija i kaledioskop sjećanja“, u: Mediteranac s Prokletija (Djelo Zuvdije Hodžića u književnoj kritici), urednik Pavle Pejović, zbornici radova – knjiga 14, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2018, str. 256.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 339 Sofija Kalezić poznati preko narativnih tehnika montaže i kolaža, uvođenja dvojnika, mistifikacije vremena i prostora, metatekstualnosti i intertekstualnosti, memoarske građe, početaka poglavlja potkrijepljenim efektnim citatima. Stalnom smjenom dokumentarnog i imaginarnog, Hodžić svojim posljednjim romanom u čijem sižeu počiva kult predaka, pravi strukturni zaokret u odnosu na dotadašnja ostvarenja, a ukupnim stvaralaš- tvom – zajedno sa piscima kakve predstavljaju Ćamil Sijarić i Husein Bašić – on čini da islamski svijet centralne i sjeverne Crne Gore postane upadljiviji u okvirima naše kulture i tradicije.

Literatura:

– Hodžić, Zuvdija: Gluva zvona, biblioteka „Savremenici“, Grafički zavod, Titograd, 1973. – Hožić, Zuvdija: Gusinjska godina, NIP Pobjeda, Titograd, 1976. – Hodžić, Zuvdija: Neko zove, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica, 2003. – Hodžić, Zuvdija: Davidova zvijezda, Školska knjiga, Zagreb, 2009. – Hodžić, Zuvdija: Svi moji, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2016.

Izvori:

– „Akademik Zuvdija Hodžić, dobitnik nagrade ‘Miroslavljevo jevan- đelje’“, razgovor vodio Vlatko Simunović, Pobjeda, rubrika Kultu- ra, nedjelja, 5. februar 2017. – Ahmetagić, Jasmina: Unutrašnja strana postmodernizma – pogled na teoriju, Biblioteka Trag, Beograd, 2008. – Bal, Mike: Naratologija, Narodna knjiga / Alfa, Beograd, 2000. – Cerović, Rajko: „Porodična arheologija i kaledioskop sjećanja“, u: Mediteranac s Prokletija (Djelo Zuvdije Hodžića u književnoj kritici), urednik Pavle Pejović, zbornici radova – knjiga 14, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2018. – Grgurović, Maja: „Mogućnost tumačenja Hodžićeve pripovijetke ‘Povratak’“, u: Vaspitanje i obrazovanje (časopis za pedagošku teoriju i praksu), Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica, 2019.

340 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Pripovjedačko djelo Zuvdije Hodžića

– Intervju – Zuvdija Hodžić: Blago mjestu na granici u miru, 24. 11. 2007, u knjizi Vlatka Simunovića: Razgovori, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2010. – Jokić, Branko: „Čovjek i vremenu, vrijeme u čovjeku“, u: Meditera- nac s Prokletija (Djelo Zuvdije Hodžića u književnoj kritici), urednik Pavle Pejović, zbornici radova – knjiga 14, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2018. – Joković, Miroljub: Ontološki pejzaž postmodernog romana, Prosve- ta, Beograd, 2002. – Jovanović, Borislav: Misterija (ne)ispričanog („Neko zove“ Zuvdije Hodžića), u knjizi istoimenog autora: Crnogorski književni urbanitet (Nacionalna literatura na prelazu milenija – eseji, prikazi, članci), Centralna narodna biblioteka „Đurđe Crnojević“, Cetinje, 2005. – Jovanović, Borislav: Postmodernistička svemoć naracije, u knjizi: Libroskopija (prikazi iz savremene crnogorske književnosti i istoriografije – izbor), Centralna narodna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Cetinje, 2002. – Mandić, Ethem: Pripovjedna proza Huseina Bašića i Zuvdije Hod- žića, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje – Podgorica, 2015. – Mandić, Ethem: Svi moji, Ars, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2017. – Nikolaidis, Jovan: „Gusinje usred kosmosa“, u: Mediteranac s Pro- kletija (Djelo Zuvdije Hodžića u književnoj kritici), urednik Pavle Pejović, zbornici radova – knjiga 14, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2018. – Racković, Nikola: Leksikon crnogorske kulture, Društvo za očuva- nje crnogorske kulturne baštine, Podgorica, 2009. – Simunović, Vlatko: Imaginantna hronika (ne)stvarnog mjesta, predgovor pripovjednom izboru Zuvdije Hodžiča: Neko zove, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica, 2003.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 341

323.12(=411.16)(497.16)”1939/1945”

Boban BATRIĆEVIĆ (Cetinje) Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje [email protected]

JEVREJI I GUSLE: ANTISEMITIZAM U PROPAGANDNIM PJESMAMA, NAPISIMA I POŠALICAMA CRNOGORSKIH KOLABORANATA U DRUGOME SVJETSKOM RATU

U radu se predstavljaju i analiziraju antisemitski sadržaji koje su saradnici fašističkog i nacističkog okupatora objavljivali u svojim glasilima. Ključne riječi: antisemitizam, Crna Gora, Drugi svjetski rat, ko- laboranti, četnici

Borba okupatora, a prije svega njegovih saradnika protiv partizan- skih jedinica pod vođstvom Komunističke partije Jugoslavije u Crnoj Gori u Drugome svjetskome ratu imala je sve odlike strateški planirane i široko primjenljive ratne propagande, koja je bila prilagođena terenu i mentalitetu na kojemu se promovisala i djelovala. Pojanja i pjevanja, rimovane doskočice, prepričavanja šaljivih anegdota i ostali ritmički i pripovjedno oblikovani usmeni obrasci, duboko su ukorijenjeni u crnogorsku tradicijsku kulturu. Iz vremena Drugoga svjetskog rata ostao je zapisan ogroman broj lirskih usmenogovorničkih oblika, kazivanja i diskurzivnih mikrostruktura svjetovnoga sadržaja koja svjedoče o svim učesnicima rata. Te pjesme i priče nerijetko su imale veći uticaj u Crnoj Gori negoli pisana riječ, budući da se njihova primitivna forma i upečat- ljiva poruka lako prenosila kroz kolektiv, te da za njeno prenošenje nije bilo neophodno biti pismen. Svjesne toga, sve domaće strane u ratu su u cilju prenosa svojih ideoloških poruka koristile jednostavne književne žanrove i forme koje su u društveno-kulturnome životu Crnogoraca imale dugotrajnu tradiciju.1 U tom smislu, a pod autoritetom prividno du- 1 O primjeni crnogorskih usmenih tužbalica kod partizana viđeti: Batrićević Boban

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 343 Boban Batrićević hovite i nadahnute oratorske vještine, pjesme su prenosile jednostrani i isključivi pogled na svijet i jasni poziv na ratnu akciju, a u njima je mjesta ponegđe našao i antisemitizam koji su saradnici okupatora koristili kao sredstvo u borbi protiv komunista. Logično je da se u tim napjevima i usmenim formama ove vrste ne može pronaći nikakva estetska vrijednost ili humanistička dimenzija njihovoga sadržaja, prije svega zato što su motivane isključivošću i mržnjom, a stvarane u propagandne svrhe, služeći društveno-ideološkom trenutku produbljivanja ratnog konflikta. Jedna od prvih lirskih pjesama svjetovnoga karaktera koja je objavljena u crnogorskim glasilima sa jasnom antisemitskom značenj- skom komponentnom jeste „Proljećna komsomoljka“, potpisana pod pseudonimom2. Pjesmu je objavio Glas Crnogoroca i to u istorijskom kontekstu žestoke kontrapartizanske propagandne akcije koju je spro- vodio talijanski okupator sa svojim saradnicima. U njoj se na ironičan način govori o partizanima koji će „lijepo udesiti“ zemlju kad u pomoć dođu Sovjeti, time što će pobiti popove i umnožiti grobove. Antisemi- tizam je prisutan u dijelu pjesme koji govori o Mošu Pijadi i tobožnjem nemoralu partizanki koje podaju svoje tijelo Jevrejima:

„Posijaće zgarišta, a opasti pasišta Drugarice naše mile, s Čivutima zatrudnile. Djeca naša gladuju, a drugovi gledaju Srećni čas je kod nas doša’ kad zavlada Čivut Moša“3.

Moša Pijade, kao jedan od prvaka KPJ, antagonistički je ciljan i u guslarskim pjesmama. Sekretar odsjeka za propagandu Narodne uprave pojao je decembra 1943. godine u sklopu emisije „Nacionalni čas“ na Radio Cetinju guslarsku pjesmu o partizanima, koju je Crnogorski vjesnik najavio kao „potresnu i patriotsku“4. U pjesmi su partizani predstavljeni kao izrodi i otpadnici koji hoće da unište vjeru, porodicu i srpstvo. U njoj se kaže:

& Čirgić Adnan, Crnogorske partizanske tužbalice, FCJK, Cetinje, 2019. 2 Kostreš, „Proljećna komsomoljka“, Glas Crnogorca, 22. februar/7. mart 1942, br. 4, str. 2. 3 Isto. 4 „Najnovija guslarska pjesma“, Crnogorski vjesnik, 18. decembar 1943, br. 15, str. 2.

344 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Jevreji i gusle: antisemitizam u propagandnim pjesmama...

„Crnoj Gori – cijelog Srpstva zori Da je nema – teška anatema Na izroda – odnijela ga voda! To je program Tita i bandita To je program Moša i ološa.“

Kao nosilac partizanske ideje, Moša Pijade je u pjesmi optužen za širenje najnazadnijih ideja koje skrnave domaće kolektivno jedinstvo. Njegov lik građen je na principu tuđinca koji u tradicionalnu crnogorsku kulturnu sredinu iz htonskih prostora donosi zlo:

„Čivut Mošo iz tuđine došo Paklen Juda provuko se svuda Komunizam sije, pokrov šije Crnoj Gori oči da izbije.“

Dakle, u guslarskoj pjesmi o ideološkom konfliktu, u prikazu partizana koriste se klišetirani biblijski obrasci koji imaju jasno negativne vrijednosne implikacije. Pored pogrdnog i uvredljivog „Čivut“, za Je- vreje (i partizane) se upotrebljavala i odrednica „Juda“ kao direktna i ogoljena aluzija na biblijsku figuru izdajnika. Guslar ih zato moralistič- ki opominje i veli da su „Jude i izrodi“ i da je svako ko se „Bogu rug’o“ rđavo prošao. U okvirno isto vrijeme, glavno kolaborantsko glasilo tokom nje- mačke okupacije (1943–1944) Crnogorski vjesnik prenosi i pjesmu antisemite Batrića Rakočevića, ozloglašenoga autora jednog od prvih antisemitskih proglasa u Crnoj Gori o čijem je antisemitizmu u svojemu romanu Dokle gora zazeleni pisao i najveći crnogorski pisac XX vijeka, Mihailo Lalić. U ovome svom poetskom uzletu Rakočević poziva omladinu koja je prišla partizanima da se vrati kući. On im poručuje da

„Nema tamo puta, nema srpskih staza nema budućnosti, vaskrsenja nema Gdje Jevrejsko kolo – Moša i nakaza Najteže muke srpskom rodu sprema“5.

5 Rakočević Batrić, „Natrag, djeco luda!“, Crnogorski vjesnik, 18. decembar 1943, br. 15, str. 2.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 345 Boban Batrićević

Rakočevićeva pjesma odiše angažovanim forsiranjem nacionali- stičke patetike preko koje se autor poziva na slavnu prošlost Crne Gore koju nije uspio slomiti ni osmanski sultan, a sada je „čivutin gadni na- ružiti smije.“ Crna Gora se prikazuje kao ucviljena majka koja tuguje za svojom odmetnutom đecom jer joj nanose bol i rane. Zato Rakočević omladinu savjetuje:

„Vratite se natrag u zagrljaj zori ublažite boli vaše tužne majke Uklonite Tita i Mošu što zbori O krvavom raju iz jevrejske bajke!“

Svojim antisemitističkim literarnim djelovanjem posebno se istakao još jedan autor koji je svoj identitet skrivao pod pseudonimom Vihor Rodoljubović. Njegove pjesme „Jauci iz dubine“ i „Zalutalom seljaku“ izgrađene su na jednostranim opisima patosa ratnih stradanja. U prvoj se opisuju potonji trenuci smrtno ranjenog i u otvorenu ma- sovnu grobnicu bačenog „Srbina“ dok moli za gutljaj vode slučajnog prolaznika. I lik prolaznika je građen jednodimenzionalno, budući da se postavlja kao putnik iz Foče koji se obreo da po Crnoj Gori traži tijelo stradaloga brata, strijeljanog od strane komunista. Umirući subjekat prolazniku opisuje kako su partizani sadistički bačali ljude u jamu, i to ljude što su „vjerni bili našoj Otadžbini / i časnome krstu što Srbina diči“ i koji ne htjedoše prići „Judi Pomrčini“. Za svoje stradanje i pat- ničko skončavanje u jami, umirući subjekat optužuje Jevreje:

„U otvor bezdana, provalija, jama Planina, potoka, litice, bunara Bezbroj Srba pade od jevrejskih kama Od crvene guje, crnih komesara“.6

U drugoj svojoj pjesmi autor se obraća crnogorskome seljaku i savjetuje ga da se vrati kući i njivi. Dodaje da za njega nije šuma, već idiličan seoski život. Čitava pjesma izgrađena je na antisemitističkoj osnovi, u čemu se posebeno izdvajaju sljedeći stihovi:

6 Rodoljubović Vihor, „Jauci iz dubine“, Crnogorski vjesnik, 15. januar 1944, br. 4, str. 3.

346 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Jevreji i gusle: antisemitizam u propagandnim pjesmama...

Gle! pa ti si sluga Jevrejina Moša! Došlo je proleće – ko da sjeme sije!? ... Raskini lance i đavolju mrežu Vrati se Bogu, kući, djeci, njivi! Jevrejski sindžiri, vidiš kako stežu! Bez Srbina Srbin ne može da živi!

Zar Jevrejin da ti Otadžbinu stvori? U Judinom liku gledaš „boga sreće“? Bježi, kukavče, amo – na njivu, pa ori! Jer za tebe niko sijat i žnjet neće!7

Antisemitistički orijentisana uređivačka politika glasila se čita i u činjenici da je na istoj strani na kojoj je štampana ova pjesma objavljen i pomen za jednog palog mladog četničkog borca iz Podgorice. Opisu- jući njegov život, autor teksta navodi detalj s podgoričkih ulica tokom Drugoga svjetskoga rata. Dok su se vraćali na odsustvo kući za vrijeme Uskrsa 1944, nacionalistički borci su navodno kolektivno pjevali: „Ko- munizam, Masonstvo i rat / i uz to glad / Donese nam taj jevrejski gad.“8 O obnovi stigmatizovane biblijske predstave o Jevrejima u pjeva- njima uvredljivih pjesama među četnicima, svjedoči i pisanje istaknu- tog crnogorskog publiciste Milike Pavlovića koji se u okvirima svojega naučno-istraživačkoga rada bavio prikupljanjem usmenih pjesama iz ratnog perioda. Pavlović je zabilježio slučaj odvođenja durmitorskih partizana u četničko ropstvo u Kolašin. Tom prilikom četnici su pjevali: „O, Žabljače, grade mali / Što te čivut Moša spali.“9. Veliku zastu- pljenost Moša Pijade u propagandnim usmenim napjevima u toku rata primijetio je i crnogorski istoričar Đuro Vujović. On je usmjerenost na

7 Rodoljubović Vihor, „Zalutalom seljaku“, Crnogorski vjesnik, 15. april 1944, br. 36, str. 6. 8 Saša, „Sjećanje na pok. Dobroslava F. Drakića, studenta tehnike“, Crnogorski vjesnik, 15. april 1944, br. 36, str. 6. 9 Pavlović Milika, „Pjesme snova i otpora – prometejsko i antejsko u revolucionarnim narodnim pjesmama durmitorskog kraja“, In: Durmitorska partizanska republika (zbornik s naučnog skupa), Istorijski institut Crne Gore & Skupštine opština Žabljak, Šavnik i Plužine, Titograd, 1979, str. 673.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 347 Boban Batrićević stvaranje negativne slike o Mošu Pijadi okarakterisao kao „uskiptjelu i revanšističku propagadnu nacionalista koja je od njega napravila neku vrstu fantoma“. U potvrdi svoje teze, Vujović iznosi djelove guslarske pjesme koju je za potrebe četnika spjevao guslar Radovan Bećirović:

„Pretvori se đavo u čovjeka Te pred svakom kućom zaleleka Ispred pete a pozadi prsti te ne daju da se nikom krsti“.10

Pored navedenih primjera antisemitizma u propagandnoj tradiciji ratnoga pjesništva, crnogorski ratni aktivisti koristili su se i objav- ljivanjem kratkih priča koje su imale podjednako izražen antisemitski karakter. Omiljeni biblijski lik kojemu su posvećivali priče bio je apostol Juda Iskariotski. Kratke priče pisane su šablonizovano, pri čemu se veoma lako zaključuje da svaka od njih, iako su im radnje izmje- štene u vrijeme stradanja Isusa Hrista, alegorijski reflektuje aktuelnu zbilju Drugoga svjetskog rata. Juda simboliše partizanski pokret koji se otrgao od „Carstva nebeskog“ i izdao hrišćansku dušu naroda. Zato je novembra 1943. godine objavljen u dramskoj formi dijalog između apostola Matije i apostola Jude pod nazivom „Hakeldama“.11 Radnja se dešava uoči Judine izdaje Isusa Hrista. Na taj se korak odlučio zato što je smatrao da Isus izdaje izvorno obećanje o stvaranju Carstva Izrailja. Juda pravi distinkciju između Jevreja i nejevreja i na ove druge gleda kao na narod nedostojan božijeg zakona. Govoreći o apostolima Andriji i Simonu, Juda kazuje da im ne vjeruje „zato što nijesu Jevreji. Ispovi- jedaju Zakon, ali njihovi pradjedovi još su bili gori. Oni još uvijek ne misle čisto jevrejski.“12 Matija se protivi ovakvim Judinim gledištima i objašnjava mu značaj Hristova učenja o Carstvu nebeskom i njegovoj uzvišenosti u odnosu na ovozemaljsko. Juda to ne prihvata i izdaje Hri-

10 Vujović Đuro, Crna Gora u Narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 1997, str. 181. 11 Vasutinjski V, „Hakeldama (dijalog)“, s poljskog preveo D. J, Crnogorski vjesnik, 6. novembar 1943, str. 3 i 4. Hakeldama, odnosno Akeldama je naziv za dolinu u kojoj je prema vjerovanju umro Juda Iskariotski. Na aramejskome jeziku ima značenje „polje krvi“. 12 Vasutinjski V, „Hakeldama (dijalog)“, s poljskog preveo D. J, Crnogorski vjesnik, 6. novembar 1943, str. 3.

348 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Jevreji i gusle: antisemitizam u propagandnim pjesmama... sta. Simbolički smisao ovog dijaloga je vrlo lako čitljiv. Juda je zbog „jevrejskog“ srebroljublja, a potom i zbog materijalističkog pogleda na svijet izdao svoga učitelja koji je zagovarano svijet duhovnog i nebeskog jedinstva. Alegorijski preneseno na rat u Crnoj Gori, to bi značilo da Juda predstavlja partizane, a Matija četnike, odnosno antikomuniste. Ovo gledište potvrdiće još nekoliko primjera. Izvjesni dr Stevan Ivanić u nastavcima je objavio svoja razmišljanja pod nazivom „Psalmi Novog Davida Psalmopjevca“. Naivnim podražavanjem biblijskoga stila, on stvara narativ o retrospekciji borbe u Crnoj Gori protiv partizana. Bor- ce protiv njih predstavio je kao sluge božije koji se bore protiv sotone. Partizani su za njega sljedbenici demona, oni su „Satana, zlomišljeni i opaki, sa sinovima svojim i unucima, svojim crvenim, crnijem i okiće- nim jevrejskim slovima i crvenom zvijezdom“13. Oni su se odvratili od boga jer su „vođeni duhom judinim“ i prijete opstanku vjernoga naroda. Zato Ivanić poziva na oprez: „Opasna nizbrdica, narode moj, na koju te navede sjeme judejsko i narod njegov“14. Crnogorski vjesnik objavio je i priču „Juda izdajnik“ koju pot- pisuje Teodor Radošević Ašanin. Radnja priče slična je radnji iz „Ha- keldame“, samo što se ovđe akcenat stavlja na Judin zaključak o tome zašto je dobro izdati Hrista koji odbija stvoriti carstvo Izrailja.15 Pišući o Jevrejima, Radošević Ašanin veli da su narod „podlih namjera“ i da su zapravo oni krivci za Hristovu smrt. Dok su ga privodili, njegove ih oči „gledahu (...) diveći se sljepilu zablude koja je Izrailju najsvojstvenija.“ Antisemitizam je zabilježen i u nekoliko kratkih humorističkih formi koje su objavljivale tadašnje novine. Primjetno je da u njima nema crteža i karikatura posve tipičnih za antisemitsku štampu Evrope, ali su objavljena dva vica. U jednome neki Crnogorac pita drugoga zašto ide u partizane „s Ciganima i Čivutima“, na što mu ovaj odgovara da se prevario jer je mislio da će dobiti kakvo glavarstvo kao Peko i Veko koji su sad đenerali.16 Drugi vic vezan je za nekadašnjeg srpskog premijera Nikolu Pašića koji nije bio zadovoljan karakteristikama nekog srpskog 13 Ivanić Stevan, „Psalmi Novog Davida Psalmopjevca“ (I), Crnogorski vjesnik, 23. mart 1944, br. 27, str. 2. 14 Ivanić Stevan, „Psalmi Novog Davida Psalmopjevca“ (III), Crnogorski vjesnik, 1. april 1944, br. 31, str. 3. 15 Radošević-Ašanin Teodor, „Juda izdajnik“, Crnogorski vjesnik, 2. septembar 1944, br. 74, str. 3. 16 Crnogorski vjesnik, 9. mart 1944, br. 21, str. 1.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 349 Boban Batrićević političara koji je bio jevrejskog i grčkog porijeka. Pošto je prema vicu taj političar napravio neku veliku grešku, Pašić je to prokomentarisao sljedećim riječima: „nije nikakvo čudo, jer on ti je oduvijek pola Atina, pola Palestina“.17 Navedeni primjeri pokazuju kako su literatura i poblicistika u Cr- noj Gori korišćene kao moćno propagandno sredstvo stereotipizacije, šabloniranja i klišetiranja okupacione slike o Jevrejima u toku rata. U njima se pokazuje kako su Jevreji u novim istorijskim okolnostima naj- češće prikazivani kao antagonističko Drugo koje je predstavljalo ionako ideološki svedenu simboliku biblijske izdaje i društveno-istorijske stigme. Grijeh se automatski postavljao u njihovome etničkom porijeklu, koji se nerijetko značenjski izjednačavao s partizanskim ratnim aktivizmom. Pjesme, priče i ostali jednostavni literarni obrasci su autoritetom svoje prividno umjetničke forme imale jasnu agitacionu svrhu prenosa dogmatskoga sistema vrijednosti i pogleda na svijet u kojem žrtve i agresori mijenjaju svoje istorijske pozicije.

Citirana bibliografija:

– Anonim, „Najnovija guslarska pjesma“, Crnogorski vjesnik, 18. decembar 1943, br. 15, str. 2. – Batrićević, Boban & Čirgić, Adnan, Crnogorske partizanske tužba- lice, FCJK, Cetinje, 2019. – Ivanić, Stevan, „Psalmi Novog Davida Psalmopjevca“ (I), Crnogor- ski vjesnik, 23. mart 1944, br. 27, str. 2. – Ivanić, Stevan, „Psalmi Novog Davida Psalmopjevca“ (III), Crno- gorski vjesnik, 1. april 1944, br. 31, str. 3. – Kostreš, „Proljećna komsomoljka“, Glas Crnogorca, 22. februar/7. mart 1942, br. 4, str. 2. – Pavlović, Milika, „Pjesme snova i otpora – prometejsko i antejsko u revolucionarnim narodnim pjesmama durmitorskog kraja“, In: Dur- mitorska partizanska republika (zbornik s naučnog skupa), Istorijski institut Crne Gore & Skupštine opština Žabljak, Šavnik i Plužine, Titograd, 1979, str. 673. – Radošević Ašanin, Teodor, „Juda izdajnik“, Crnogorski vjesnik, 2. septembar 1944, br. 74, str. 3. 17 Bokeški vjesnik, 11. oktobar 1944, br. 15, str. 2.

350 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Jevreji i gusle: antisemitizam u propagandnim pjesmama...

– Rakočević, Batrić, „Natrag, djeco luda!“, Crnogorski vjesnik, 18. decembar 1943, br. 15, str. 2. – Rodoljubović, Vihor, „Jauci iz dubine“, Crnogorski vjesnik, 15. januar 1944, br. 4, str. 3. – Rodoljubović, Vihor, „Zalutalom seljaku“, Crnogorski vjesnik, 15. april 1944, br. 36, str. 6. – Saša, „Sjećanje na pok. Dobroslava F. Drakića, studenta tehnike“, Crnogorski vjesnik, 15. april 1944, br. 36, str. 6. – Vasutinjski, V., „Hakeldama (dijalog)“, s poljskog preveo D. J, Cr- nogorski vjesnik, 6. novembar 1943, str. 3 i 4. Hakeldama, odnosno Akeldama je naziv za dolinu u kojoj je prema vjerovanju umro Juda Iskariotski. Na aramejskome jeziku ima značenje „polje krvi“. – Vasutinjski, V., „Hakeldama (dijalog)“, s poljskog preveo D. J, Cr- nogorski vjesnik, 6. novembar 1943, str. 3. – Vujović, Đuro, Crna Gora u Narodnooslobodilačkom ratu 1941– 1945, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 1997, str. 181.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 351

UDK 821.111-31.09 Jakov SABLJIĆ (Osijek) Filozofski fakukultet Sveučilišta J. J. Štrosmajer – Osijek [email protected]

IMPERIJALIZAM MAŠTE BRAMA STOKERA

Dama od plašta roman je Brama Stokera raznolike žanrovske strukture. Analiza žanrovskih sastavnica romana obuhvaća određivanje njihove uloge u tematiziranju pojmova identiteta, granice, nacije i britanske kolonijalne politike u odnosu na prostor Balkana. U Stokerovoj fikciji radnja je smještena u izmišljenu Zemlju Plavih planina, literarnu dubletu Crne Gore na koju se projiciraju potisnuti strahovi i naglaše- na fascinacija Balkanom i Crnom Gorom koja u romanu ima funkciju sinegdohe cijeloga balkanskoga prostora. Diskurs o Balkanu konstru- ira se između romantičarskoga zanosa i sablažnjive strave stvaranjem djelomično gotskoga i djelomično ruritanskoga narativa za projektivne potrebe diskurzivnoga pripitomljavanja Balkana u okviru britanskoga imperijalizma mašte u romanu usmjerenoga na prijedlog rješenja balkanskoga pitanja u obliku sustavne kolonizacije Zemlje Plavih planina i stvaranja Balkanske federacije. K tome se razmatra figura vampira i njezine raznovrsne konotacije, figura gorštaka – sličnosti stanovnika Plavih planina i Škota, figura balkanske žene kao čvorišta sublimacije erosa i tanatosa i kao slike ženskoga principa markiranoga nagomilava- njem „drugosti“. U analizu se uključuju rezultati tumačenja romana iz perspektive njegove prostornosti odnosno teorijskoga koncepta heterotopije Michela Foucaulta. Ključne riječi: gotska i ruritanska fikcija, nacija i identitet, figura vampira, figura gorštaka, figura balkanske žene, heterotopija

Bram Stoker (1847–1912) irsko-engleski je prozaist najpoznatiji po svojem romanu Drakula (Dracula, 1897) koji je u književnoj povijesti upamćen kao glavno književno djelo o vampirima i njihovoj moći (Leksikon stranih pisaca 2001: 1016–1017). Ono je poslužilo kao uzor

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 353 Jakov Sabljić mnogim književnim i filmskim djelima strave i užasa. Riječ je o najpo- znatijem romanu iz žanra horora koji je ujedno i najekraniziraniji. Stoker je napisao još proznih djela, no većina je zaboravljena ostavši u Drakuli- noj sjeni. Jedan od njih jest roman Dama od plašta (Lady of the Shroud) prvi put objavljen 1909. godine, a u nas preveden tek 2011. godine. Dama od plašta žanrovski je hibridno djelo te sjedinjuje elemente gotske i ruritanske fikcije, političkoga, pustolovnoga, utopijskoga i epistolarnoga romana. Prije svega, roman valja razmatrati u okviru tekstne kolonizacije balkanskoga prostora u djelima pisaca s engleskoga govor- noga područja. Iako Britanci nisu nikada fizički kolonizirali Balkan, od početka 19. stoljeća Balkan postaje tražena „sirovina“ za eksploataciju u kontekstu romantičarskoga zanimanja za egzotično i strano, ali i ra- stuće izdavačke industrije. „Transilvanija Brama Stokera i Ruritanija Antonija Houpa nesumnjivo su najbolji proizvodi nastali u ovom ma- štovitom preuzimanju Balkana (...)“ (Goldsworthy 2000: XIV). Sto- kerova utjecajna književno stvorena predodžba o zemlji „s onu stranu šume“ modificirano je prisutna i u romanuDama od plašta koji do sada nije bio predmetom sustavnije znanstvene analize, već je interpretiran s određenoga, parcijalnoga aspekta, primjerice imagološki vrlo kratko u kontekstu popularne proze s početka 20. stoljeća (Goldsworthy 2000), u okviru istraživanja pisanih izvora koji su utjecali na Stokerovo stvaranje literarnih predodžbi o Crnoj Gori (usp. Hopkins 2014) ili s naglaskom na (p)opisivanju usporednica između stvarne Crne Gore i njezina imaginarnoga pandana u Stokerovu romanu nazvanoga Zemlja Plavih planina (usp. Krivokapić i Diamond 2017). Također u djelu se može podrobnije razmotriti preoblika vampirskoga motiva po kojem je Stoker najpoznatiji te definirati njegove eksplicitne političke pretenzije i čak direktan kolonizacijski diskurs koji je u Drakuli aluzivan, dok je u Dami od plašta neposredan te na zamišljenoj karti Europe otkriva specifičnosti odnosa „britanstva“ i „balkanstva“. Roman je podijeljen na devet poglavlja: „Oporuka Rogera Mel- tona“, „Visarion“, „Dolazak Dame“, „Ispod jarbola“, „Ritual u ponoć“, „Potraga u šumi“, „Zračni imperij“, Bljesak handžara“ i „Balka“. Već naslovi poglavlja upućuju na pripadnost takozvanoj ruritanskoj fikciji čiji je začetnik Anthony Hope, najpoznatiji po romanu Zatočenik Zende iz 1894. godine, u kojem Englez Rudolf Rassendyll, daljnji rođak kralja Rudolfa V od Ruritanije biva uvučen u dvorske spletke jer treba imper-

354 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera sonirati zatočenoga kralja pri čemu se zaljubljuje u njegovu zaručnicu. Riječ je o vrsti tada popularne eskapističke proze koja je čitatelje za- bavljala intrigama, naglim obratima, pustolovinama, akcijom i egzotič- nim lokacijama, ponajviše na području srednje i istočne Europe. Potrebno je naglasiti da Bram Stoker nikada nije bio na Balka- nu i u Crnoj Gori. Ipak, glavnu radnju romana smjestio je na područ- je južnoga Jadrana u zamišljenu zemlju u susjedstvu Crne Gore. Lisa Hopkins (2014: 3–4) izdvojila je osnovnu literaturu koja je Stokeru bila dostupna za informiranje o Crnoj Gori i Balkanu: Montenegro: its Pe- ople and their History (1877) Williama Dentona, Through the Land of the Serbs (1908) Mary Edith Durham, The Whirlpool of Europe (1907, u suautorstvu sa suprugom) Archibalda Rossa Colquhouna, Servia of the Servians (1908) Čedomilja Mijatovića, Le Monde Slave (1902), No- uvelles Etudes Slaves (1880) i Russes et Slaves (1890) Louisa Légera. U Dami od plašta Stokerova „izmišljena“ Ruritanija jest Zemlja Plavih planina koja predstavlja fikciji prilagođenu kraljevinu Crnu Goru. Stoker u romanu upotrebljava potpuno izmišljene toponime od kojih neki zvuče slavenski (na primjer Plazac, Gadaar, rijeka Silva, rt Ivanova strijela, luka Plava usta), potom više ili manje izmijenjene nazive stvarnih toponima (na primjer Ilsin za Ulcinj, Bajana za Bojana, Is- pazar za Virpazar, Volok za Volujicu, Gravaja za Grahovo, Domitan za Durmitor, manastir Astrag za Ostrog)1 i postojeće geografske lokacije i prostore (primjerice Boka kotorska, Dalmacija, Hrvatska, Srbija, ali i Crna Gora čime se sugerira njezina različitost u odnosu na Zemlju Pla- vih planina). Vlastita imena (Petar Visarion, Miloš Plamenac, Nikola s Volujka) i titule (vojvoda, vladika, arhibiskup, arhimandrit, gospodar) slavenska su, odnosno crnogorska ili povezana s pravoslavljem. Kratki povijesni osvrti o Zemlji Plavih planina nesumnjivo pod- sjećaju na historiografske činjenice i političke odnose koji obilježavaju Crnu Goru na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće kada se ponovno postavlja balkansko pitanje u borbi interesnih sfera većih nacija za dominaciju na tom području nakon slabljenja Otomanskog Carstva. Kao i u većini ruritanske popularne proze spasenje dolazi iz Velike Britanije u liku engleskoga, odnosno škotskoga istraživača Ruperta Sent Legera koji

1 Aluzivnost izmijenjenih toponima tolika je da je prevoditelj „prevodio“ Stokerove modificirane toponime u skladu s njihovim (mogućim) stvarnim pandanima što je uočljivo na osnovi navedenih primjera.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 355 Jakov Sabljić od svojega daljnjega rođaka Rogera Meltona naslijedi dvorac Visarion. Naime njega je plavogorski vojvoda Petar Visarion založio kako bi od Meltona dobio sredstva za obranu Plavih planina tijekom još jedne balkanske krize. Bram Stoker u romanu Dama od plašta kao i u prethodećem Drakuli upotrebljava mnoštvo pripovjedača koji u prvom licu jednine u formi privatnih pisama, dnevničkih zapisa, oporuke ili novinskoga izvještaja opisuju svoje viđenje događaja uglavnom povezanih sa Ze- mljom Plavih planina. U nju odlazi Rupert kako bi ispunio oporučnu volju svojega rođaka te mu se u blizini dvorca Visarion ukazuje dama u mrtvačkom pokrovu za koju sumnja da je vampirica, no postupno se ispostavlja da je posrijedi politička igra. Riječ je o Teuti, kćeri vojvode Visaoriona, s kojom se Rupert potajno oženi, no zatim ju otmu Turci te ju Rupert spasi. Isto se dogodi vojvodi Visaorionu kojeg spase Rupert i Teuta iskakanjem i uskakanjem u avion. Vesna Goldsworthy (2000: 104) tvrdi da je riječ o jednoj od prvih scena upotrebe avijacije u britanskoj književnosti. Na osnovi svojih zasluga Rupert postaje vladar Plavogoraca te u njihovoj zemlji razvija industriju vađenja radija, po- većava izvoz i organizira obranu iz zraka i s mora. Osim toga rješava balkansko pitanje osnivanjem Balke – federacije balkanskih država čije je proglašenje proslavljeno svečanim aeromitingom na kraju romana. Dama od plašta zaista je žanrovski polimorfan te s ni jedna žan- rovska forma ne uspijeva dominantno nametnuti u strukturi djela i biti ostvarena u punini svojih očekivanih konvencija: „Stokerov roman, čije je utopijske vizije Balkana pod očitim britanskim patronatom jednako mogao da napiše Antoni Houp, ne zadovoljava kriterijume ni kao eskapistički romantično-pustolovni roman, kakav je Zatočenik Zende, ni kao gotska priča. Naučna fantastika se bori da iziđe iz gotske čaure, roman je previše zamršen i previše obuzet tehnologijom i napretkom da bi mogao da zaživi kao romantično-pustolovni roman, koji zahteva jednostavnu priču sa suštinski feudalnom i srazmerno pročišće- nom bajkovitom verzijom balkanske stvarnosti. (...) U isto vreme, gotska napetost na koncu splasne kako zbog racionalnog objašnjenja vampirskih pojava tako i, što je još važnije, zbog prisutnog diskursa benevolentne britanske nadmoći na Balkanu, koja je pogodna za romantično-pustolovni roman ali ne omogućava Stokeru da ponovo izgradi gotsku pretnju koja je Drakuli donela uspeh“ (Goldsworthy 2000: 104).

356 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera

Iako Dama od plašta nije prava ruritanska fikcija u kojoj balkanski monarsi zamjenjuju uloge bajkovitih kraljevića i kraljevni, likovi u romanu ponašaju se istodobno kao vladari, ali i kao obične osobe koje mogu preuzeti više uloga – primjerice Teuta spava u kripti, spašava iz Tihe kule zarobljenoga oca skačući iz aviona, nekoliko puta naglašava se kao uzor pokorne žene koja u skladu s običajem klekne u znak pozdrava i odavanja počasti uglednim muškarcima. Kao i u ostalim primjerima popularne ruritanske fikcije, Zemlja Plavih planina odnosno Crna Gora kao dio Balkana pripada Europi kojoj je dana uloga bajkovite zemlje „iza sedam gora i sedam mora“ i uloga neiskvarenoga, predindustrijskoga romantičarskoga pejzaža (isto: 78): „Na zapadnoj obali kanala nalazi se dvorac koji se sastoji od gomile zgrada svih vrsta arhitekture iz razdoblja dvanaestog stoljeća, gdje je vrijeme izgleda stalo u ovoj maloj, dragoj, staroj zemlji – u razdoblju iz vremena kraljice Elizabete. Tako da sve to izgleda jako slikovito“ (Stoker 2011: 70). K tome Plave planine pogodne su za izmišljanje Ruritanije na osnovi Crne Gore unutar Ruritanije odnosno Balkana, odnosno za nastavljanje romantičarske predodžbe o izdvojenom europskom kutku naseljenom plemenitim bratstvima vjernih gorštaka. Goldsworthy (2000: 73) napominje da je romantičarska čežnja za izvornim i netaknutim krajolikom učvrstila zamisao o planini kao „čistom“ i „svetom“ mjestu te utjecala na drugu predodžbu o plemenitim gorštacima. Naravno, Crnogorci su povijesni prototip hrabrih balkanskih gorštaka. Stoker se na više mjesta u romanu služi uopćenom karakterizacijom odnosno stereotipovima po kojem su gorštaci „nevjerojatno lojalni, ali također i ljubomorni preko svake mjere“ (Stoker 2011: 48); oni su „žesto- ki, odlučni“ i „nepokorivi“ (isto: 48); „vjekovima su se borili, sa žarom i snagom koje nitko nije mogao zadržati ili ugasiti, protiv svih napada na njihovu nezavisnost“ (48); Plavogorci su „najprimitivniji ljudi“ (81) koje je Rupert ikad upoznao; „najčvršće se drže svojih uvjerenja koja datiraju stoljećima u prošlost“ (82); gorštaci su po mentalitetu uspoređeni s vojni- cima iz doba Rikarda Lavljeg srca (82); dobro vladaju upotrebom najpre- ciznijih oružja te bi „radije išli bez odjeće, nego bez oružja ukoliko bi mogli birati“ (82); svi nose pušku i handžar koji je nacionalno oružje (valja napomenuti da je kralj Nikola zahtijevao od muškaraca da se odijevaju u narodnu nošnju i da uvijek nose oružje, Goldsworthy 2000: 200); „siro- mašni su i ponosni“ (Stoker 2011: 55), „rezervirani“, „nadmeni“, „apso-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 357 Jakov Sabljić lutno neustrašivi“, „časni“ i „gostoljubivi“, ponosni ljudi „kojima ponos više znači nego hrana“ (82), riječ je o narodu „vječitih boraca“ (157) u kojem je Crkva militantna organizacija (157) – „svećenici su vojnici, a biskupi komandanti“ (157), jaki su i brzi kao leopardi (202) . Prema tome gorštaci iz Zemlje Plavih planina pripadaju kategoriji „plemenitih divlja- ka“ neiskvarenih civilizacijom koja, kako je izneseno u djelu, pokazuje znakove degradacije2 (Krivokapić i Diamond 2017: 149). Zanimanje za Balkan i njegovo tematiziranje proizlazi iz njegove „kompliciranosti“, točnije događajne turbulentnosti zbog učestalih kriza, ustanaka i lokalnih sukoba. Uostalom Stoker (2011: 247) u romanu daje konkretnu definiciju „međunarodnih komplikacija univerzalno poznatih pod nazivom Balkanska kriza“. K tome na Balkanu se formiraju nove nacije/države kojima se izražava dobrodošlica u Europu, ali se istodobno naglašava balkanska „drugost“. Pritom je uočljiv višestruko ambivalentan odnos prema Balkanu koji se ogleda u poimanju Balkana kao „divljine“, a istodobno kao izvorne i neiskvarene Europe markirane vremenskom regresijom. Naime Plavogorci su opisani kao „feudalni“, „srednjovjekovni“, gotovo „antički“ što se samo po sebi može protuma- čiti kao strategija distanciranja (Mills 1991: 89). Egzotizaciji u prilog ide opis još jedne svečanosti – krunidbe Ruperta i Teute za kralja i kraljicu Zemlje Plavih planina. Njih dvoje nalaze se u prstenu nacije jer su okruženi gorštacima s upaljenim bakljama te plešu uz pratnju bubnjeva „sve dok ples nije prerastao u agoniju strastvenih pokreta kao što je to i običaj na Balkanu“ (Stoker 2011: 305). Stoker opisuje ritualni ples i ekstazu koji u svojoj kolek- tivnoj izvedbi naglašava nacionalnu jedinstvenost, no ujedno ilustrira iskonski primitivizam pod povećalom kolonijalnoga pogleda na prostor u predmodernom stanju bivanja: „Svjetla su se tresla, blještala, gasnula i ponovno palila kako je stotinu tisuća ljudi, svaki od njih noseći baklju, poskakivalo u ritmu plesa. Što je brža bila glazba, to je brže bilo kreta-

2 Kako Stoker ipak nije jednostran u prikazivanju (ne)civiliziranih subjekata, primjer je Rupertov daljnji rođak Ernest Melton koji je zavidan, gramziv i nezadovo- ljan oporukom u kojoj je većina bogatstva ostavljena Rupertu. Zbog nepoznavanja domaćih običaja i bahatosti njegov život kao stranca doveden je u opasnost jer nije stekao povjerenje i poštovanje Plavogoraca, Rupert mu tijekom njegova posjeta Visarionu napominje da su gorštaci možda grubi, primitivni, jednostavni i barbari, no imaju bolje manire od Ernesta koji kao da dolazi iz još starije epohe od epohe ledenjaka na koju podsjećaju ovdašnje planine (Stoker 2011: 271).

358 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera nje i lupanje njihovih nogu, sve dok nije izgledalo kako je trans obuzeo cijelu naciju“ (isto: 305). Nadalje nije neutralna Rupertova usporedba Plavogoraca sa Ško- tima koja se višeputno motivski nazire u romanu: „(...) ne mogu odo- ljeti, a da ih ne prisličim našim gorštacima – samo su mnogo suroviji“ (82). Riječ je o Škotima (Scottish Highlanders) koji u sklopu Velike Britanije imaju ulogu britanskih „gorštaka“. Paraleliziranje Škota i Cr- nogoraca nije rijetkost u Britanaca (usp. Hopkins 2014) jer je primjerice Edith Durham u svojim putopisnim zapisima crnogorska plemena usporedila s klanovima iz škotskih visova (Goldsworthy 2000: 200). „Koloniju svojih zemljaka“ kao vojnike i sluge Rupert dovodi u dvorac Visarion. Tako Stoker ocrtava mogućnost kolonizacije o kojoj mu piše prijatelj Sir Colin MacKelpie: „Ovdje [u Škotskoj, op. a.] su gore ogo- ljene, život je vrlo težak i svake godine raste potražnja za hranom te će, prije ili kasnije, ljudi morati početi iseljavati. Nadam se da će jednom taj mali dio klana MacKelpie, koji se nalazi van granica Imperije, biti u službi naciji i kralju“ (89). Za Stokera upravo to urođeno škotstvo čini Crnu Goru prikladnim britanskim saveznikom i pogodnim mjestom za mapiranje prostora na osnovi uočenih paralela. Iako se načelno uočavaju velike sličnosti imperijalnih i balkanskih gorštaka, diskretno se u romanu provlači zastupana politika britanske superiornosti u svakom pogledu. Vojvoda Petar Visarion u svojim zapisima ističe da nije nikad vidio čovjeka tako dobre tjelesne građe kao Ruperta: „(...) taj je čovjek čudesan. Čak se ni naši gorštaci ne bi mogli s njime mjeriti u izdržljivosti“ (Stoker 2011: 234). Rupert pak za sebe tvrdi: „Naravno, moguće je da me poštuju jer sam, iako su svi oni snažni, uspravni i visoki ljudi , za glavu viši od najvišega od njih“ (isto: 83); „Jer, ja sam također gorštak koji posjeduje veća i mnogo raznovrsnija iskustva, nego ijedan od njih“ (136). Osim toga Rupert je u novinskom članku posvećenom njegovim pothvatima opisan u terminima idealiziranoga junaka pustolovnih romana: nekontrolirano je hrabar, borio se s divljim životinjama i domorocima, afričkom magijom i indijskim misticizmom, smatra se najvažnijim istraživačem u području parapsihologije, „on je savršeni primjerak životnosti, gotovo divovske građe i snage, istreniran da koristi oružja svih zemalja, naviknut na sve vrste poteškoća, pametan i snalažljiv, s detaljnim znanjem o ljudskoj prirodi od primitivnih bića do suvremenog društva. (...) Usudio bi se

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 359 Jakov Sabljić učiniti sve što je moguće na ovome svijetu, čak i više, na zemlji, u vodi ili u zraku, ne strašeći se ničega materijalnog ili nevidljivog, ni čovjeka ni duha, ni Boga ni đavola“ (54). K tome kako bi se opravdalo njegovo stupanje na prijestolje, a njegove sposobnosti dobile genetsko pokriće, ističe se Rupertovo vikinško porijeklo. Dovođenje Škota kao britanskih podanika i njihova kolonizacija plavogorske zemlje označuje njezino uključivanje u britansku sferu utjecaja kako bi se pomoglo ljudima novoga kraljevstva. Osim toga osnovna usporedba između Zemlje Plavih planina i Škotske pomaže u postizanju jednoga od glavnih ciljeva romana, a to je usredotočenje na izgradnju nacije i oblikovanje osjećaja zajednice koje se može stvoriti angažiranjem društvene i kolektivne imaginacije (Hopkins 2014: 11). U cijelom je romanu naglašeno nastojanje za udruživanjem u skupine te se ističe neprekidna težnja za kolektivnim načinom razmišljanja iako je cilj „grupiranja“ u prividnoj suprotnosti s individualiziranom prirodom narativne forme epistolarnoga romana i mnoštva glasova koji se javljaju u pismima. Osim toga Rupert se uz odobrenje engleskoga kralja i Parlamenta odriče britanskoga državljanstva te roman završava ceremonijom osnivanja balkanske unije – Balke. U romanu se neprestano ističe proces rađanja nacije s naznakama identiteta koji još uvijek ima obilježja promjenjivosti i fluktuacije te ga je potrebno definirati, učvrstiti i oblikovati kako potencijalna opasnost s granice, inkarnirana u figuri vampira, ne bi uništila opreku civilizira- nosti i barbarstva. Zbog toga se u romanu upotrebljavaju izrazi „nacija u razvoju“ (Stoker 2011: 297), „izgraditi novu naciju – saveznicu Brita- nije“ (isto: 273), „za obranu i konsolidaciju nacije“ (109). Hopkins zaključuje „da je u pozadini svih ovih aspekata knjige briga oko onoga što bi se najbolje moglo nazvati društveno razmišlja- nje, a to je onaj zajednički mentalitet koji je, u skladu s definicijom nacije Benedikta Andersona kao zamišljene političke zajednice – i to zamišljene kao istodobno inherentno ograničene i suverene čime bi se omogućilo formiranje nove nacionalne države Zemlje Plavih planina, i to tako uspješno da, iako bi ju Britanija učinila dobrom saveznicom, ujedno nije nezamislivo da bi joj ona mogla postati vjerodostojna su- parnica“ (Hopkins 2014: 12). Paradoks koji pritom nastaje jest prikaz procesa dobrovoljne prilagodbe identiteta prizivanjem kolonizacije. Vojvoda Visarion odbija postati kraljem u Rupertovu korist jer ga sma-

360 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera tra sinegdohom britanskoga carstva i poveznicom s njom preko koje će Zemlja Plavih planina postati ogledalo britanskoga duha i uređenosti odnosno dobrovoljna engleska kolonija. Zbog toga roman postaje svojevrsna politička utopija, ali i politički pamflet u kojem nerazvijene zemlje ili Balkan žude biti kolonizirani pod savršenstvom britanske uprave: „On [Rupert, op. a.] potječe iz velike nacije, gdje je načelo slobode životno načelo od kojega kreću sve druge stvari. Ta nam je nacija više nego jednom pokazala svoje prijateljstvo; i nesumnjivo je da bi nam činjenica da će Englez postati naš kralj i u našu vladu donijeti duh i običaje koji su njegovu zemlju već učinili velikom, pomogla da ponovo uspostavimo staro prijateljstvo, čak i da stvorimo novo koje bi tijekom mogućih kriza dovelo britansku flotu u naše vode, i britanske bajunete da pomognu našim handžarima“ (Stoker 2011: 290). Put od jadranske obale do Crne Gore u očima engleskih putnika 19. stoljeća dobio je mističnu aureolu kao mjesto na kojem se napušta poznati Zapad i prelazi u mistični prostor balkanske „stvarnosti“ u kojoj se ispre- pleću sastavnice srednjovjekovne Europe i Orijenta uz stvaranje određene vrste ruritanske čarolije (Goldsworthy 2000: 199). Prema tome u Dami od plašta nema takozvane obrnute kolonizacije kao u romanu Drakula kada istoimeni lik dolazi u Englesku prijeteći društvenom poretku svojom stranošću kojom provocira izlaženje na vidjelo moralno i socijalno neugodnih sadržaja. Naime Rupert Sent Leger sumnja da je vojvotkinja Teuta vampirica te se do polovice romana napetost postiže osciliranjem između racionalnoga i natprirodnoga objašnjenja njezine pojave. Tek iz pisma arhibiskupa Stevana Paleologa, poglavara Istočne crkve Plavih planina (Stoker 2011: 194–202) saznaje se kako je Teuta preminula za vrijeme izbivanja njezina oca, no u stvari je pala u komu iz koje se naknadno probudila nakon što je sahranjena. No Teuta inzistira da je narod i dalje drži mrtvom kako ne bi došlo do podjela, buna i turskih osvajanja dok se otac ne vrati u zemlju. Pri tom je pod utjecajem opijata odlučila spavati u kripti Crkve svetog Save u kojoj je nalazi Rupert te se u istoj crkvi odr- ži njihovo vjenčanje prema pravoslavnom obredu. Zbog takvoga statusa vampirskoga motiva može se govoriti o balkanskom gotskom romanu u kojem je prikazana pobjeda viktorijanskoga racionalizma nad romantiz- mom (Goldsworthy 2000: 105). Ipak, valjalo bi razmotriti vampirstvo u kontekstu Stokerova zanimanja za balkanska praznovjerja te odrediti koje se konotacije mogu povezati uz „neostvarenu“ vampiricu.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 361 Jakov Sabljić

Pojava dame od plašta praćena je jezom koja se pojačava zlokob- nim vizijama Rupertove ujne Janet koja s njim živi u dvorcu i ima dar predviđanja te Rupertovim neprestanim dvoumljenjem je li Teuta živo ljudsko biće ili je biće iz svijeta natprirodnoga. Osim toga gotska atmosfera strave pojačava se razgovorima s izrazito praznovjernom ujnom i čitanjem popularne literature o fantastičnim bićima, misterijima i okul- tnoj tematici. Rupert kao istraživač koji je ranije posjetio mnoge egzo- tične i opasne lokacije svemu pristupa izrazito racionalno iako njegov odnos postaje i emocionalan jer se zaljubi u damu od plašta bez obzira na to je li živa ili mrtva. Rupert u svojoj dvojbi oko Teutina lika opisuje vjerovanja u vezi s pojavom vampira te nabraja elemente praznovjerja o vampirima po kojima bi se dami mogla pripisati „etiketa vampira“: is- ključivo dolaženje noću, pogrebni plašt, ulazak vampira u dom na poziv vlasnika, nevjerojatna hladnoća tijela, odlazak na pijetlovo kukurikanje (Stoker 2011: 107). U vizualnom pogledu Rupert ju opisuje kao „ne- što obučeno u bijelo“ (94), ona je „misteriozna opskurna figura“ (95), umotana je u bijelu haljinu, mlada je, izrazito lijepa i mrtvački blijeda (96), „fantomska figura“ (102). Teutinu vampirstvu doprinose njezine dvosmislene izjave, primjerice kada se žali Rupertu: „Moje postojanje je tužno, hladno i mračno, prepuno zastrašujućih užasa“ (115); i dalje: „Znaš li što ljudi govore? Neki od njih tvrde da sam mrtva i sahranjena; drugi, da ja ne samo da sam mrtva i sahranjena, nego da sam jedna od onih nesretnih bića koja ne mogu umrijeti običnom ljudskom smrću. Da sam jedna od onih koja svima može naškoditi. Da sam kao ti nesretni ne-mrtvi koje ljudi zovu vampirima, koji žive od krvi živih i koji otrovom svojih zastrašujućih poljubaca donose vječno prokletstvo i smrt svojim žrtvama!“ (Stoker 2011: 152) Bram Stoker istraživao je njemu dostupne izvore3 o europskim, ali i balkanskim praznovjerjima što je tema mnogih vampiroloških istraži-

3 Prema Crişan (2016: 63) poslužilo mu je pet knjiga: William Wilkinson, An Account of the Principalities of Wallachia and Moldavia (1820), Charles Bo- ner, Transylvania: Its Products and Its People (1865), Andrew F. Crosse, Round About the Carpathians (1878), A Fellow of the Carpathian Society [Nina Eliza- beth Mazuchelli], ‘Magyarland’: Being the Narrative of Our Travels Through the Highlands and Lowlands of Hungary (1881), Major E.C. Johnson, On the Track of the Crescent: Erratic Notes from the Piraeus to Pesth (1885); i članak „Transyl- vanian Superstitions“ Emily Gerard publiciran u The Nineteenth Century (1885) te uključen u svezak The Land Beyond the Forest (1888).

362 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera vanja. Ovdje se ne može sa sigurnošću tvrditi koliko je bio upoznat s crnogorskim tradicijskim vjerovanjima, no u novijim istraživanjima vjerovanje u vampire u Crnoj Gori bilo je živo do u osvit 20. stoljeća. U Crnoj Gori vampir se imenovao riječima „tenac“ i „potenčiti se“, a vampirom se uglavnom smatrala osoba muškoga spola, dok „tenčenje umrlih žena nije bilo obilježje tih vjerovanja“ (Čirgić 2018: 70). Pojava dame od plašta može se povezati s bijelim sjenima koje se javljaju uku- ćanima ili se ukazuju oko svojih nekadašnjih prebivališta. Osim toga znakovito je da su Slaveni smrt zamišljali kao ženu obučenu u bijelo (Schneeweis 2005: 134). Što se tiče mrtvačkoga pokrova ili plašta koji je motivski nadahnuo naslov romana, Stoker je nesumnjivo bio upoznat s plaštom kao detaljem koji učestalo prati priče o vampirima. Teuta u romanu tijekom jednog od rastanaka daje Rupertu komad svojega plašta. S obzirom na to da stari način sahranjivanja uključuje plašt, on u vjerovanjima ima magijsku funkciju: „Izgleda da je pokrov za vampira isto što i krila / okrilje / oglavlje za vilu, koja ne treba doživljavati nikako drugačije nego kao pokrov ili ogrtač. U njemu se nalazi njegova snaga i moć ili uopšte ono što mu omogućava boravak u svijetu živih. Stoga je kida- nje pokrovca vjerovatno prvobitno značilo oslabljivanje njegove snage oštećenjem pokrovca kao zaštite i izvora moći“ (Čirgić 2018: 81). Pre- ma tome u trenutku dok još nije siguran Teutin ontološki status, ustupa- nje komadića plašta znak je predavanja moći, podčinjavanja (funkcija koju Teuta ispunjava tijekom cijeloga romana), no on je i ljubavni zalog dvoje ljubavnika. K tome na kraju romana plašt dobiva još jednu ulogu. Naime na svečanost proglašenja Balkanske federacije dolazi Narodna delegacija s predstavnicima iz svake regije Plavih gora što im je Rupert omogućio Objavom slobode. U ime svih muškaraca i poglavito žena izaslanstvo izražava želju da Teuta nosi svoj znameniti plašt kao nacionalnu nošnju. Napominje se kako su žene samostalno zaključile da bi to bilo dobro za „ženstvenost“ jer bi to bila nošnja „ponosa i časti za žene koje su zadužile svoju zemlju“ (Stoker 2011: 324). Osim toga na svečanosti će sve žene nositi plašt u znak spremnosti da obave svoju dužnost za koju su spremne i umrijeti. Povrh svega ustanovljen je Red plašta kao naj- viši orden posvećen ženama. Pored toga što se u romanu predstavnice ženskoga spola uključuju u čuvanje granica kad su muškarci spriječeni

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 363 Jakov Sabljić u tom poslu, istodobno se pokušava dočarati demokratična ravnoprav- nost muškaraca i žena čije je domoljublje zastupljeno u jednakoj mjeri. Naravno, vampirsko kršenje tabua u romanu postupno je potpuno eli- minirano jer Teutin plašt u drugom dijelu romana više uopće nije znak vampirstva nego njezine restitucije u poredak, doslovce, kao žene, majke i kraljice. Tome valja dodati da je uz sve navedeno plašt u funkciji općeg mjesta ruritanske fikcije u kojoj nerijetko izmišljeni balkanski monarsi nose egzotičnu nošnju kao amblem vlastitog balkanstva te su svedeni na nju (Goldsworthy 2000: 70). Ženska figura Plavogorki neobičan je spoj pokornih ratnica, Amazonki i čuvarica kućnoga praga što je još jedan element egzotič- nosti i posljedica izloženosti neprestanoj opasnosti života na granici koji obrće uobičajene spolne/rodne uloge te ponovno od Balkana stvara prostor u kojem je sve moguće. U Stokera odnos prema fikcionalizaciji balkanskoga femininoga subjekta markiran je krajnostima. Osim Teute ne izdvaja se ni jedan ženski lik, kolektivno se karakteriziraju uvijek u odnosu na muškarce te grade svoju vrijednost ili kao čuvarice muške časti ili preuzimanjem muškarčeve ratničke uloge: „(...) morate imati na umu i to da su naše žene u Plavim planinama podjednako dobro uvježbane s oružjem kao i muškarci – ah, i mogle bi se samo dobro držati protiv bilo kojeg suparnika koji bi nas napao. Naša povijest pokazuje što žene mogu učiniti za obranu zemlje. Kažem vam, Turska bi danas bila mnogoljudnija da na našim granicama nije bilo žena koje su se od davnina borile za svoje domove! – Onda nije ni čudo što je vaša nacija tisuću godina zadržala slobodu! – odgovorio sam.“ (Stoker 2011: 301)

Ipak, ne treba zavarati patetika završetka u kojem su svi (prividno) jednaki. Naime vojvoda Petar Visarion odbija biti kraljem Zemlje Plavih planina kao konstitucionalne monarhije u duhu Velike Britanije, a to isto odbija i Teuta nakon što ju predlože za kraljicu. U svom govoru ona ističe svoje/Stokerovo viđenje uloge žene u novouspostavljenoj naciji. Teuta drži da je nužno poštivati nasljedno pravo koje je u Pla- vim planinama uvijek išlo muškom linijom nasljeđivanja. Vojvotkinja smatra da „u vremenima kada žene koje traže sebe zaboravljaju svoju ženstvenost u nadmetanju za jednakost s muškarcima“ (isto: 293); žene su čuvarice muškarčeve časti; potom naglašava: „Za nas je sreća biti

364 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera njihovim družbenicama; biti njihovim ženama je ispunjenje naših živo- ta (294); biti majkama njihove djece je naš udio u njihovoj slavi (isto: 294)“; napokon Teuta u „domaćinskoj sreći“ želi biti jednaka svim ostalim ženama Plavih planina (294). Dakle balkanska žena žrtva je višestruke stigmatizacije – kao figura s Balkana, kao žena i kao objekt/ subjekt dodatne samostigmatizacije (Daković i Mitrović 2019: 243). Prijetnja patrijarhalnom poretku sadržana je u figuri žena i njihovoj unheimlich/uncanny ljepoti čiji je glavni primjer Teuta s ulogom plavogorske Trnoružice ili Snjeguljice koju, u alegorijskom klju- ču čitanja njezine prividne umrlosti, iz košmarnog sna tisućugodišnje povijesti stradanja budi britanski princ vikinškoga porijekla. Ženski identitet uključen je u složene odnose unutarnjeg i vanjskog poimanja balkanskog identiteta kao „drugog“ u odnosu na Zapad, ali i kao pluralizam „drugosti“ unutar samoga Balkana s dvostrukom pripadno- šću ljudskim i animalnim sferama, području prirodnog i natprirodnog, običnog i uneheimlich (isto: 240). Teuta je jedna od mnogih orijentalnih ljepotica Balkana – u skladu je sa „ženskim principom kao drugosti muškog principa, dodatno proširenog činjenicom da je muški princip/ Balkan već pozicioniran kao Drugi. Ženski princip se tako ispostavlja kao mesto nagomilavanja drugosti, podređenosti i nemoći subalterna, ali i umnoženo mesto otpora i subverzije koliko i zaštitne projekcije dominantnog identiteta“ (isto: 242). Iz svega rečenoga uočljivo je da se neutraliziranjem ekscesne vampirske tematike i preobražavanjem motiva mrtvačkoga plašta u domoljubni motiv čuva i utvrđuje viktorijanski/edvardijanski poredak rodne razlike i tradicionalne/patrijarhalne uloge: „To je stvar kojom se svi ponosimo; narod ga je već prihvatio kao nacionalni simbol – naš simbol hrabrosti, odanosti i patriotizma koji će uvijek, nadam se, biti od neprocjenjive vrijednosti za muškarce i žene naše dinastije, naše nacije, to jest – nacije koja će to tek postati“ (323). Lik vampira nerijetko zrcali seksualne tabue te istodobno utjelov- ljuje elemente erosa i tanatosa. Na tom je tragu Rupertova čudesna op- činjenost damom od plašta, no Stoker je vrlo oprezan jer za razliku od zauzete pozicije prema eskcesnosti vampira u Drakuli u Dami od plašta ne prelazi granicu „dobroga ukusa“ služeći se vampirom kao figurom za kanaliziranje cenzuriranih tema. Dok u Drakuli lik Mine Harker u ključnoj sceni romana pije krv iz Drakulinih prsa čime se uvodi konku-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 365 Jakov Sabljić rentski vampirski simbolički sustav (Perić i Pletenac 2015: 60), u Dami od plašta ishod pojavljivanja onostranoga nije narušavanje ili užas zbog reorganizacije postojećega simboličkoga sustava, nego potvrđiva- nje dosadašnje društvene/kulturne prakse uz odbacivanje onostranoga (isto: 17). Tako se uvođenjem iracionalnih elemenata fantastike i straha koji se nadvladavaju racionalnim razmatranjem dubioznih pojavnosti omogućuje konstrukcija normalnosti i ispravnosti s kojom se čitatelji mogu lako identificirati, dok se reaktualiziranjem teme predmodernoga bića (vampira) kao metafore iscrtavaju društvene granice i prikazuje vrijednosni sustav tadašnjega britanskoga društva (isto: 16). Što se tiče Turaka kao tipičnih predstavnika „drugosti“ u romanu su ponajviše prikazani u poglavlju u kojem se opisuje potjera za ote- tom Teutom. Turčin je „nevjernik“ i „pas“, a katkad je snažan i hrabar osim kad prijeđe granice Plavih planina (Stoker 2011: 204) te se u borbi može poslužiti prevarama i podmuklošću (isto: 111) što je i pokazano u neprijateljskom upadu ratnoga broda u teritorijalne vode Plavih planina ili Teutinom otmicom. Ističe se višestoljetna borba Plavogoraca s Turcima, a na Tihom tornju u prošlosti su na kolčeve nabijane glave masakriranih Turaka – riječ je o motivu koji je zapadnjake osobito fas- cinirao te se ponavlja u literaturi o Crnoj Gori. Potrebno je ustvrditi da u javnoj percepciji Turci u Britaniji uglavnom nisu prikazivani kao necivilizirani, dok su balkanski narodi „suspektni podanici kojima ni četiri stotine godina civilne vlasti nije pomoglo da razviju civilizacijski supstrat koji bi ih na kraju eventualno mogao dovesti do stanja u kojem će opravdano tražiti političko samoodređenje (Pletenac 2019: 25). Iako je Stokerov pogled na Crnu Goru kolonijalan jer primjerice Vladika u svom govoru ohrabrenja tvrdi da je moćna Britanija uvijek pružala ruku gorštacima u borbi za slobodu (Stoker 2011: 111), sve su simpatije u borbi na strani gorštaka. U skladu s takvim predodžbama može se ustvrditi da slika o sebi dolazi kroz „drugost“ odnosno uz pomoć pogleda s druge strane. Bram Stoker svoj je narativ usmjerio na Crnu Goru zbog britanskih interesa u vezi s istočnim pitanje: Naime u vrijeme pisanja romana istočno se pitanje nametalo kao ključan element globalne politike, posebno u Britaniji. Ukratko, osnovni problem bili su načini regulacije prijelaznog stanja u kojem su dije- lovi Balkana prestali biti pod okupacijom i dominacijom Osmanskog

366 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera

Carstva. Na njegovim zapadnim rubovima nastajale su nove države Sr- bija, Crna Gora, Bugarska i Grčka, koje su s jedne strane plijenile simpatije liberalnih političkih krugova, a s druge predstavljale potencijalnu opasnost globalnom političkom poretku u kojem stabilnost istočne Eu- rope osiguravaju tri imperijalna kompleksa – Austro-Ugarska, Rusija i Turska (Perić i Pletenac 2015: 19). Ono što je i više no očito u eksplicitno političkom sloju romana mentalno je mapiranje po kojem europski sjeveroistok ima najvišu simboličku vrijednost, a europski jugoistok najnižu. Prema tome „bri- tanstvo“ i „balkanstvo“ stoje na suprotnim krajevima hijerarhijske di- jagonale (Goldsworthy 2000: 11) što je i vidljivo u Dami od plašta po dobrovoljnom utjecanju britanskoj financijskoj moći (uzimanje zajma vojvode Visariona od Rogera Meltona za pomoć u obrani Plavih planina), zatim po isticanju uzoritosti britanskoga monarhističkoga uređe- nja, po priklanjanju politici britanskoga Imperija i stvaranju političkih asocijacija pod patronatom britanskoga kralja. Globalno gledano može se reći da iza svega zapravo stoji borba interesa između Rusije i Veli- ke Britanije za prevlast na Sredozemlju nakon povlačenja Osmanskoga Carstva. U romanu Dama od plašta Stoker demonstrira proces tekstne kolonizacije u duhu imperijalizma mašte kojim se infantilizacijom ili egzotizacijom balkanskoga „drugog“ projicira predodžba o superiornosti svega britanskog (isto: 196). U romanu je to primjerice vidljivo u poučavanju Plavogoraca komunikaciji signalima jer Rupert zemlju zatječe bez željeznice, telegrafa, industrije, putova i naoružanja. Tek pod blagotvornim Rupertovim (britanskim) utjecajem zemlja se moder- nizira, rađa se moderna nacija, stvara se organizirana vojska na kopnu i moru, razvija se industrija uz pojačan izvoz sirovina te Zemlja Plavih gora postaje znatno jači politički subjekt i britanski saveznik. Ambivalentan odnos prema Balkanu i ovdje je zamjetan u para- doksu europske liberalne politike u vezi s istočnim pitanjem. Naime poredak je morao biti očuvan uz istodobno dopuštanje koncepta nacionalne države koji je prijetnja Imperiji u obliku istočnoga pitanja čiji fikcionalni odgovor nudi Stoker u svojem romanu. Prema tome ono što je vidljivo u kolonijalnom diskursu romana jest to da se prosvjetiteljska misija više ne iscrpljuje u osvajanju teritorija, nego u civiliziranju udaljenih dijelova zemaljske kugle (Perić i Pletenac 2015: 20). Posljedica je takvoga eksperimenta takozvana kolonizacijska mimikrija (Bhaba

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 367 Jakov Sabljić

2002) – stalna proizvodnja nedostataka koloniziranog prostora/subjekta. Balkan kao mjesto kolonizacije ne može biti u potpunosti uključen u Europu jer se razlike nikada ne dokidaju: „kolonizirani je gotovo – ali ne sasvim – jednak kolonizatoru“ (Perić i Pletenac 2015: 22). Istoč- na Europa prostor je krize identiteta te se pokazuje kao previše bliska „drugost“ koja istodobno ima svoje specifičnosti ili (na)stranosti – dru- gačiji mentalitet ljudi, oružje, običaje, neposredan utjecaj Orijenta, ne- pouzdanost, složenost povijesnih i uvijek tinjajućih sukoba, društvenu neuređenost, neciviliziranost i sirovost. Sve navedene razlikovnice uoč- ljive su u romanu Dama od plašta. Osim toga preuzimanjem britanskoga uređenja i savjetodavne uloge Britanaca u pitanjima državnoga i društvenoga uređenja Zemlje Plavih planina sugerira se da je Zapad original, najveći civilizacijski doseg, a sve je ostalo, uglavnom loša, kopija (isto: 24). Primjerice prijedlog novoga Ustava Zemlje Plavih gora treba se usvojiti po uzoru na Ustav i procedure koje vladaju u Velikoj Britaniji (Stoker 2011: 286). Usto istočna Europa određena je kao mjesto krize identiteta na kojem je sve moguće i iz kojeg se rađaju i šire štetna praznovjerja. Vesna Goldsworthy (2000: 93) tvrdi da je usredotočenje na pro- učavanje običaja i folklora na Balkanu u 19. stoljeću stvorilo osjećanje posebnosti balkanskoga identiteta stvaranjem njegove različitosti od Europe: „Zanimanje za narodno balkansko praznovjerje, koje se ogleda u činjenici da reč vampir predstavlja izuzetno redak slučaj pozajmljeni- ce u engleskom iz nekog balkanskog jezika, podstaklo je mnoge stručne studije. Ova rana dela evropske antropologije i etnografije pomogla su da se definiše balkanski Drugi, nudeći transfuziju sveže krvi sve iscr- pljenijem gotskom žanru, tačno jedan vek nakon što je dostigao zenit u romantizmu (...)“ (isto: 93). U romanu Dama od plašta uočljiva je suprotnost praznovjerja ujne Janet koja konzumira knjige okultne tematike, sklona je iracionalnosti i misticizmu te posjeduje dar vidovitih snoviđenja nagovješćujući buduće događaje u negativnom kontekstu, na primjer dolazak zagonetne žene kao opasna blizina smrti i Ruperto- vo zlokobno vjenčanje za nepoželjnu osobu. Rupert Sent Leger predstavlja utjelovljenje racionalnosti koji je pustolovnim istraživanjima na terenu stekao imunitet na praznovjerja i usvojio tolerantan stav o još neobjašnjenim stvarima. Zanimljivo je da misterij istodobno privlačne i odbojne dame od plašta Britanac uspoređuje s misterijima u Tibetu,

368 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera

Kini, Indiji i Zlatnom Herzonu (Stoker 2011: 130). Osim toga on je poput Krista spreman na žrtvu za otkup duše svoje uklete drage sudje- lujući u obredu vjenčanja te se u agoniji i strahu prije samoga rituala ženidbe s potencijalnom vampiricom prisjeća fanatičnih svećenika u kanjonima Himalaja, razuzdanih plesova sljedbenika đavola na Ma- dagaskaru, čudesnih rituala prokletstva i misterija u samostanima na vrhovima tibetanskih planina, užasnih magijskih žrtvovanja u šuma- ma Indokine, upravljanja zmijama stjenjačkih vračeva plemena Zuni i Mochi Indijanaca, tajnih okupljanja u golemim meksičkim hramovima (isto: 173–174). Prema tome očito je da je Zemlja Plavih planina rubni prostor koji predstavlja izvor opasnosti bilo koje vrste (zaraze, kršenja tabua, povijesnih stradanja, sukoba i ratova, destabiliziranoga moralno- ga i društvenoga poretka), no kojem valja pristupiti racionalno poput znanstvenika ili barem parapsihologa. Približavajući se kripti u Crkvi svetog Save u kojoj leži Teuta Rupert je svjestan toga da je u posebnom prostoru prekoračenja granica normalnosti gdje je sve moguće: „U toj neprobojnoj tami nalazio se svijet imaginarnog kojeg se itekako imalo zašto plašiti“ (172). Rupert u prvoj polovici romana obitava u kontekstu koji je već nazvan balkanskom gotikom obilježenom tipičnim gotskim motivima staroga dvorca, psihološki teške atmosfere straha i jeze, osamljenih mjesta, napuštene crkve, grobnica, vidovnjaštva, mističnih rituala i simbola, nadnaravnih bića (duhova, vampira, vukodlaka). Prema tom on je kao i Abraham Van Helsing u Drakuli u međuprostoru između predmoderno-mitološ- koga i moderno-znanstvenoga poimanja svijeta (Perić i Pletenac 2015: 125). Pri tom zabranjene knjige i tajna znanja uzmiču pred prosvjeti- teljskom racionalnošću čije je Rupert utjelovljenje. Time je aktualiziran još jedan lutajući motiv gotske fikcije – odnos znanstvenoga mišljenja i praznovjerja: Posljednja dvadeset četiri sata dok sam bio budan, proveo sam pregledavajući knjige ujne Janet, od kojih sam nekoliko odnio u svoju sobu. Gospode! Nije čudo što je draga starica praznovjerna kad joj je glava ispunjena ovakvim temama! Možda u svim tim pričama ima istine; možda oni koji su ih napisali zaista vjeruju u te fenomene ili u makar neke od njih. Međutim, što se tiče logike i koherentnosti ili bilo koje razumske ili obrazovne dedukcije, najobičnije kokoši su ih mogle napisati jednako dobro. Ovi okultni knjigopisci izgleda da samo pri-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 369 Jakov Sabljić kupe gomilu prostih, ogoljenih činjenica koje zapišu na najatraktivniji način. Za njih je važna samo kvantiteta. Ukoliko bi jedna od ovih pri- ča bila dobro analizirana i objašnjena na logičan način, bila bi mnogo uvjerljivija čitatelju, nego sve njihove priče zajedno (Stoker 2011: 132). Osim toga u romanu se pojava vampira tumači zbog političkih razloga – namjernim širenjem glasina o duhovima i legendi o vampirima iz usta samih svećenika kako gorštaci ne bi otkrili tragove života u kripti i Teutinim strateški važnim skrivanjem dok joj se otac ne vrati u zemlju. U Drakuli praznovjerje i misticizam ustupaju mjesto onom što bi se moglo nazvati „novim medijima“ jer se roman strukturno tvori nizanjem i kombiniranjem dnevničkih bilješki i novinskih članaka, pisama, stručnih opservacija i drugih vrsta grafičkih pa i fonografskih zapisa (Perić i Pletenac 2015: 125). U Dami od plašta prelazak iz pred- moderne zajednice u moderno stanje označen je u drugom dijelu romana u obliku vizije balkanske utopije stvorene pod utjecajem britanske prosvjetiteljske vjere u tehnologiju, industrijski napredak, naoružanje i konfederativno uređenje. Prijetnja tom uređenju utjelovljena je u mo- gućem liku vampirice koja je istodobno privlačna i uzrokuje jezu. Sto- ker nije zaobišao priliku prikazati motiv (ne)mrtve drage u staklenom lijesu4 koji poprima bajkovite konotacije te se Rupert može smatrati princem koji želi spasiti dušu i tijelo svoje ljubavi: Gotovo sam umislio da svojim smrtničkim očima mogu vidjeti kroz taj kameni pod i da vidim gdje u unutrašnjosti te usamljene krip- te, u kovčegu isklesanom u ogromnom kamenu i pod tim zbunjujućim staklenim poklopcem, leži žena koju volim. Mogao sam vidjeti njezino prelijepo lice, duge crne trepavice, slatka usta – koja sam obljubio – kako počiva u snu smrti. Mogao sam vidjeti ogromni plašt – čiji sam komadić čuvao ka dragocjenu uspomenu, koja je i sada bila blizu moga srca – snježnobijeli vuneni pokrivač sa zlatno izvezenom šumom boro- va i to nježno udubljenje na jastuku na kojem je dugo počivala njezina glava. (Stoker 2011: 172)

4 Hopkins (2014: 21) povezuje taj motiv s blaženom Ozanom Kotorskom čija je beatifikacija započela 1905. godine te je podatak mogao biti poznat Stokeru. Nje- zino se tijelo čuva u staklenom sarkofagu u Crkvi Sv. Marije u Kotoru. Valja napomenuti da neraspadnutost tijela u katoličanstvu upućuje na blaženost odnosno svetost, pogotovo preminulih iz redova svećenika i redovnika/redovnica, dok je u pravoslavlju očuvanost tijela znak ukletosti ili prokletstva.

370 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera

Premda je (ne)mrtva djeva diskretno seksualizirana u skladu s propisanim granicama onodobnih moralnih ljestvica, Stokeru lik vampirice nije poslužio za sustavnije istraživanje identiteta i seksualnih uloga. Status romantičarske neovisnosti i pobune protiv nametnutih društvenih standarda koji proklamira vampirstvo zamjetno je u govoru dame od plašta: Što meni običaji znače! Da samo znaš odakle dolazim – ta eg- zistencija, ako se tako može zvati, ta usamljenost – užas! I na kraju krajeva, ja sam ta koja treba STVARATI običaje, a ne da njima poko- ravam vlastitu slobodu mišljenja i djelovanja. Iako sam ovakva kakva jesam – čak i ovdje u ovoj odori – ja sam iznad konvencija. One niti me brinu, niti sputavaju. Makar sam to zaslužila jer prolazim kroz sve ovo i nikada mi ništa nije palo sa neba. (Stoker 2011: 100) Dvosmislenost njezina iskaza zasniva se na istodobnoj dvostru- kosti perspektiva uz upitanost govori li uime ženskoga emancipatorstva ili subverzivnoga vampirstva. Obje politike identiteta prijetnja su druš- tvenoj stabilnosti jer stanje nereguliranosti prijeti slomu društvenoga poretka ili izbijanjem nasilja. Osim toga Teuta predstavlja mogući izvor ugroze koja u priči mora biti posve uklonjena, a odnosi se na nju kao simboličku figuru za balkanske narode koji su kontaminirani dugotraj- nim turskim utjecajem. Riječ je o posljedici općega europskoga zazora prema narodima s Balkana koji nisu u stanju samostalno provesti unu- tarnju filtraciju bez kakve vanjske instancije koja će regulirati načine na koje će se valorizirati pojedine tradicije (Perić i Pletenac 2015: 39). U tom kontekstu vampir „reprezentira nepomirljiv aspekt povijesti koji se ne može uklopiti ni u europski narativ progresa ni prilagoditi bez znatnih promjena samog identiteta Zapada. Britanska politika preferira europeizaciju Osmanskog Carstva nauštrb pobune predosmanskih, kr- šćanskih naroda koji bi se povezali s Rusijom nakon oslobođenja“ (Co- undourotis 2000: 144). Čudovište s granice u Stokerovim romanima prijeti poništiti razlikovnu granicu civilizacije i barbarstva te usposta- viti novi oblik identiteta (Perić i Pletenac 2015: 40), a to je upravo ono što Sigmund Freud (2010: 16) naziva unheimlich: ono „što nije blisko i ugodno“, to jest ono „što nije skriveno i zatajeno“ odnosno „sve ono što je trebalo ostati tajna, zatajeno skriveno, a izišlo je na vidjelo“. Stoga je roman Dama od plašta tekstni dokaz imperijalizma mašte po kojem je stvaranje nove Europe moguće tek uništenjem svega što je bolesno

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 371 Jakov Sabljić u europskom čovjeku (Perić i Pletenac 2015: 40) pa je nužno uništenje Drakule kao potpune Drugosti odnosno neophodna je (muška) purifi- kacija Teute od vampirske stigme kao utjelovljenja povijesno zazornih onečišćenja. Teuti je nadjeveno ime stare ilirske kraljice čime se aludira na an- tiknost balkanskoga prostora, a ujedno je posljednji izdanak Visariona, vladarske kuće koja je predvodila Plavogorce tijekom deset stoljeća. Da- kle Teuta kao potencijalna vampirica može se poistovjetiti s tradicijom – osobitom silom gotovo mistične prirode – koja bez obzira na vanjske promjene kao što su rat, novi jezik, društveno uređenje ili ekonomske relacije osigurava preživljavanje praznih formi koje se spontano prenose bez svjesnog djelovanja pojedinca ili skupine. Prema tome „vampirski ugriz lako je prepoznati kao ugriz tradicije. Ona nastavlja živjeti i kada je netko mrtav. Bolje rečeno, tradicija je vidljiva samo u trenutku kada je mrtva. Povampiriti se značilo bi prema tome odustati od svakodnevice i promjena i potpuno se predati tradiciji“ (isto: 63). Vampir je prijetnja društvenom poretku, njegovim vrijednostima i prosudbama te odatle opterećenost poviješću u vampirskim narativima jer bi čudovište moglo rekreirati određeni poredak bez obzira na sadašnje stanje (isto: 73). Tako Rupert u susretu s Plavogorcima osjeća prijetnju lociranu u dubine prošlosti i tradiciju: „Imam neki osjećaj i mislim da postoji nešto u njihovim glavama što me brine – nešto što nije bolno, nego uznemirujuće; nešto čiji su korijeni u dalekoj prošlosti (...) (Stoker 2011: 83). Prošlost koja se vraća apsotrofirana je u legendi o povratku prvoga Visariona jer je „pretkazano da će on – u prošlosti poznat kao Mač slobode, velikan među ljudima – jednoga dana kad bude potreban naciji izaći iz svog groba u izgubljenom jezeru Reo i još jednom povesti svoj narod u konačnu pobjedu“ (isto: 195).5 Stokerov imperijalizam mašte ide do krajnjih granica kada Rupertovu predanost borbi tumači „strašću koju je naslijedio od svojih vikinških predaka, odakle potječe i Mač slobode“ (isto: 200). Prema tome prvi Visarion vikinškoga je porijekla.

5 Mač slobode bio je nadimak vojvode Mirka Petrovića. Izgubljeno jezero Reo može se povezati s gubitkom Skadarskoga jezera (Krivokapić i Diamond 2017: 149) U prije- vodu je izgubljena riječ voda (water-tomb) što bi značilo da je riječ o grobu na vodi. Moguće ga je povezati s Jelenom Balšić, suprugom Đurđa II Stratimirovića Balšića, koja je dala sagraditi crkvu na otočiću Beški u kojoj je sahranjena 1443. godine.

372 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera

Da bi uklonio mogućnost vječnoga vraćanja nereguliranoga stanja prošlosti ili kaosa, Stoker opisuje Teutino i Rupertovo vjenčanje kao ritual kojim se zapravo prelazi iz jednoga simboličnoga prostora (po- viješću kontaminirana balkanska tradicija) u drugi simbolični prostor (organizirana država-nacija u okviru Balkanske federacije pod utjecajem britanske političke sfere). Osim toga kraj romana bombastično je obilježen političkim „brakom“ i blještavom ceremonijom u kojoj se izdvaja posljednja scena napadno slična ceremoniji vjenčanja u kojoj se prividno poništava ranije spomenuta hijerarhijska dijagonala. Naime monarsi Velike Britanije i Plavih planina pojavljuju se s rukom u ruci u narodnim nošnjama pri čemu se upotrebljavaju vrijednosni kvalifikativi kojima se ocrtavaju odnosi moći te se iznova potvrđuje takozvana kolonizacijska mimikrija. Nova nacija u sklopu Balkanske federacije ima se shvatiti novim britanskim dominionom, a valja uočiti i fizičke opise vladara suprotstavljenim atributima sjevernjačkoga bljedila i južnjačke tamnoputosti uz naglašavanje simbolike Teutina plašta. Potrebno je napomenuti da u folkloru figura vampira ima određena ograničenja jer je u folkloru mrtvački pokrov najčešći oblik uspostavljanja njegova identiteta te bez njega nestaje (Perić i Pletenac 2015: 74). Plašt se u kontekstu kolonijalnoga narativa resemantizira uspostavom nove tradicije te se iz simbola zavodljivih i destruktivnih vampirskih moći preobražava u amblem ženske požrtvovnosti i hrabrosti u Teutinoj (simboličkoj) borbi ostvarenoj njezinim dobrovoljnim samoumrtvljenjem u kripti: (...) kralj i kraljica najveće [britanske, op. a.] nacije na zemlji kao gosti najnovijeg kralja i kraljice – kralja i kraljice [Ruperta i Teute, op. a.] koji su za sebe osvojili svoj imperij, tako da je bivši podanik [Rupert, op. a.] sada primljen kao brat-monarh tijekom ove povijesne ceremonije, kojom je počela postojati nova svjetska sila pod tutorstvom velikog imperija. Blijedi sjevernjački kralj držao je ruku tamnopute južnjačke kraljice sa zvjezdanim očima. Jednostavna veličanstvenost sjevernjačke nošnje po- stavljena pored gotovo seljački jednostavne odore divovskog južnjačkog kralja . Sve ih je nadmašila – čak i tisućugodišnju kraljevsku lozu zapad- njačkoga kralja, Rupertovu prirodnu veličinu i kraljevski dostojanstveno i slatko držanje druge kraljice – elementarna jednostavnost Teutinog plašta. Svatko iz ogromne gomile znao je za tu predivnu priču; i svatko je bio radostan i ponosan da je tako dobra žena osvojila kraljevstvo svojom hra- brošću, prkoseći čak i raljama hladnoga groba. (Stoker 2011: 331)

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 373 Jakov Sabljić

Rupertov utopijski projekt rezultat je imperijalizma mašte kojim se nastoji donijeti trajno rješenje sukoba političkih interesa na Balkanu koji je prostor na granici gdje je pripadnost upitna, na kojem je lakše istaknuti razlike i progovoriti o britanskim kolonijalnim nelagodama (Perić i Pletenac 2015: 63) kanaliziranim ponajviše figurom vampira. „Vampirska prijetnja s granica Europe ne ugrožava samo Britaniju ili Zapad, to je prijetnja koja se fokusira na samo uređenje kakvo je bilo poznato do tada“ (isto: 64). Prema tome nove države traže svoje mjesto na granicama Europe u graničnome vremenu kada je staro na izmaku, a novo tek dolazi – na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Rupert odnosno Sto- ker predlaže balkansko rješenje ciljanim mapiranjem i reorganizacijom Balkana: Moj san o novoj raspodjeli teritorija leži na zamisli o formiranju Balke – Balkanske federacije – tako da se granica rasprostire od Zmij- skog otoka u Crnom moru pa sve do Akvileje. Naravno, bit će teško takav plan provesti u djelo. To bi značilo da Austrija treba predati kontrolu nad Dalmacijom, Istrom i Slavonijom kao i dijelovima Hrvatske i mađarskim Banatom. U suprotnom, mogla bi vjekovima prijetiti miru na jugu. Ali ovakvo bi rješenje ponudilo tako snažnu osnovu za mir u ovom dijelu Europe da bi svaka od država koja bi se pokušala umiješati morala uložiti znatan napor i podnijeti velike žrtve da bi nametnula svoj interes. Ovakva federacija bi, sama po sebi, ponudila trajno rješenje sukoba interesa koji su trenutačno suprotstavljeni i dio su planova za novi svjetski poredak. (Stoker 2011: 314) Iako se može ustvrditi da su Stokerove vizije utopijske, u skladu s teorijom prostornog obrata moguće je govoriti o heterotopičnosti opisanih prostora u romanu. U tekstu „O drugim prostorima“ Michel Foucault govori o nekoliko načela heterotopije od kojih bi se većina mogla primijeniti u tumačenju romana Dama od plašta. Heterotopije su „u odnosu sa svim drugim smještanjima, ali tako da suspendiraju, neu- traliziraju ili preokreću skup odnosa koji se u njima očituju, označeni, odraženi i odražavajući. Ti su prostori, na neki način povezani sa svima ostalima, a ipak protuslovni s ostalim smještanjima (...) (Foucault 2013: www). Balkan odnosno Zemlja Plavih planina pripadala bi heterotopijama otklona (déviation), a to su prostori koje nastanjuju pojedinci čije ponašanje odstupa od uobičajenoga prosjeka ili norme (isto: www). Rupertov odvjetnik na početku romana upozorava ga da ide u „čudnu“

374 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera i „opasnu“ zemlju (Stoker 2011: 64) o kojoj je istraživao čitanjem čime Stoker prikazuje svoj put diskurzivnog oblikovanja predodžbi o Crnoj Gori na osnovi dostupne literature. Balkan se u Stokera, ali i u preo- stalom korpusu popularne proze Stokerova vremena poima kao poro- zna kulturno-politička granica Orijenta i prostor miješanja orijentalnog i europskog. Balkanizam je škola mišljenja proizašla iz orijentalizma Edwarda Saida s ciljem detektiranja predodžaba o balkanskom ili kojem orijentalnom prostoru i ljudima koji obitavaju na Orijentu/Balka- nu kao nositeljima kvalifikativa zaostalosti, ćudljivosti, podložnosti utjecajima, osvajanjima i kolonizaciji (Said 2000: 275–276). K tome Maria Todorova (2009: 14–15) Balkanu pripisuje atribute grubosti, ras- pojasanosti, odbojnosti i nepristupačnosti. Također Balkan je u odnosu na centre europskoga prosvjetiteljstva rubno područje s izvorištima vampirske legende potvrđene u Istri, Dalmaciji, sjevernoj Italiji, Srbiji, Transilvaniji i Bugarskoj (Perić i Pletenac 2015: 10–11). Nadalje Foucault govori o trajnim heterotopijama kojima se uloga tijekom vremena može i promijeniti. Groblje je takav oblik heterotopije: „Groblje, smješteno u sveti prostor crkve, poprima posve drukčije obilježje u modernoj civilizaciji i zanimljivo je da je u epohi ili civilizaciji koja se vrlo grubo određuje kao „ateistička“ u zapadnjačkoj kulturi nastao takozvani kult mrtvih.“ Kripta u kojoj spava polumrtva ili polu- živa Teuta nalazi se ispod Crkve svetog Save na mjestu pećine koja je pretvorena u grobnicu – to je „vječno konačište povijesno važnih ljudi“ (Stoker 2011: 123) i „mjesto gdje su oduvijek sahranjivane mnoge generacije plemstva Plavih planina, a među njima i Visarioni“ (isto: 121). Tamo Ruperta obuzima jeza, prestrašenost, osjećaj usamljenosti i nesre- će, a ritual koji u crkvi mora proći kako bi iskupio Teutu upućuje na to da se nalazi na mjestu dodira različitih svjetova te da iz realnosti prelazi u imaginarno: „Znao sam da su svuda oko mene spomenici mrtvima, da u kripti ispod mojih nogu leže mrtvaci. Neki od njih su možda – jednu od njih sam znao – prošli kroz dveri vremena i Nepoznatog, i uz pomoć neke tajanstvene moći ili sile, vratili se na zemlju. Tu nije moglo biti predaha kada sam znao da su svuda oko mene bili ukleti koji su došli iz svijeta duhova“ (173). Pritom je potrebno napomenuti da u romanu stra- vično iščekivanje (terror) ne prelazi u odvratnu realizaciju sablasnoga/ sablažnjivoga (horror) kako navedenim terminima značenje pridaje Ann Radcliffe (1826) u svojem eseju „ O natprirodnom u poeziji“.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 375 Jakov Sabljić

Heterotopija ima moć da na jednom realnom mjestu su-postavi više prostora, više smještanja koja su međusobno nespojiva. Foucault navodi primjer vrta kao sretne i univerzalne heterotopije s posebnim osvrtom na slojevitost značenja orijentalnog vrta. U Dami od plašta vrt dvorca Visarion stilski je heterogen i podijeljen na sekcije: grčku, tali- jansku, njemačku, nizozemsku, britansku, španjolsku, afričku i primor- sku (Stoker 2011: 77). Vrt obiluje rijetkim raslinjem koje na mjesečini izgleda blijedo poput duhova što je Rupertu čudan prizor koji povezuje sa strahovima i neobičnim pričama koje bi ujna Janet mogla prikupiti „u našem novom svijetu“ (isto: 79) za parapsihološki magazin. U tom kontekstu obilježenosti prostora egzotikom i otvorenosti nadnaravnom najavljuje se susret s damom od plašta koji se odvija uokviren dekorom drevne heterotopije vrta. Plave planine heterotopija su još po jednom svojstvu spajanja nespojivoga – izrazite tradicionalnosti i nevjerojatnoga tehnološkoga napretka (osim sustava žičara, avionskoga i brodskoga prijevoza Stoker govori o borbenoj sili i naoružanju; na primjer pripovijeda o tajnovitom oružju u rukama Plavogoraca kojim je ubijena cijela posada turskih pi- rata pri čemu je brod ostao neoštećen). U romanu je prikazan proces „dresiranja“ gorštaka kao domorodaca koje su izdali svi osim Britana- ca te razvijanje resursa zemlje do savršenstva. Zemlja Plavih planina postaje oksimoronski spoj relikata iz prošlosti i tehnološki napredne budućnosti: „Plave planine su zemlja nevjerojatno ukorijenjenih običa- ja. Što je bilo prije tisuću godina, bit će i danas, ukoliko je to, naravno, moguće pod promijenjenim stanjem stvari“ (297). Postoje heterotopije koje su uglavnom u vezi s fragmentima – riječ je o heterokronijama (Foucault 2013: www) koje nastaju kad se ljudi nađu u nekoj vrsti posvemašnjeg prekida sa svojim tradicionalnim vremenom. Najočitiji su primjeri muzeji i knjižnice. Foucault ponovno ističe groblje kao izrazito heterotopijsko mjesto jer heterokronija poči- nje s gubitkom pojedinčeva života te podrazumijeva vječnost u kojoj se on ipak ne prestaje rastakati i nestajati. Takva heterokronija svakako je kraljevska kripta o kojoj je već bilo riječi. Važno je istaknuti da Sir Colin MacKelpie svojoj rođakinji i Rupertovoj ujni Janet šalje u Plave planine njezinu kolekciju knjiga okultne tematike: „(...) šaljem ti nekoliko kutija s knjigama koje su se nalazile u tvojoj sobi. Gotovo sve se bave čudnim temama koje MI razumijemo – vidovitost, duhovi, snovi

376 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera

(...), praznovjerje, vampiri, vukodlaci i sva ta misteriozna stvorenja i stvari. Pregledao sam neke od ovih knjiga i pronašao tvoje oznake, ko- mentare i bilješke, stoga sam zaključio da ti sigurno nedostaju u novome domu“ (Stoker 2011: 89). Familijariziranje s takvom literaturom u obliku (pokretne) biblioteke koja se proučava i primjenjuje u tumačenju bića, stvari i pojava tvori još jedan vid „ugriza“ balkanske/folklorne tradicije koja je, paradoksno, kolonizirala zapadnjačku maštu i čini arhiv stalnih predodžbi o Balkanu. Osim heterotopija vezanih za akumulaciju vremena postoje i heterotopije koje su povezane s vremenom u njegovu najprolaznijem i najnestalnijem vidu i to u obliku svetkovine (Foucault 2013: www). U tom pogledu izdvojive su dvije ceremonije krunidbe plavogorskoga kralja i kraljice (jednu čini poglavar nacionalne pravoslavne crkve, a druga je tradicionalni narodni obred) i osnivanje Balkanske federacije prikazano kao slavlje s predstavnicima svih nacija uz smotru brodova i letjelica čime se demonstrira moć novoga plavogorskoga imperija. Heterotopije postoje i u obliku sustava otvaranja i zatvaranja koji ih istodobno izolira i čini probojnima (isto: www) ili od njih stvara iluzi- ju. U Dami od plašta Rupertova spavaonica u isturenom je dijelu dvorca koji se prividno čini lakim plijenom zbog svoje otvorenosti jer je pro- storija opremljena alarmnim sustavom koji se aktivira zatvaranjem za- štitnih čeličnih vrata. Osim toga dama od plašta ulazi u spavaću sobu na Rupertov poziv, a on tu gestu kasnije razmatra u kontekstu vjerovanja da vampir prelazi kućni prag tek ako ga se pozove pa se tada takav prostor može nazvati heterotopijom krize koja se odnosi na povlašteno mjesto na kojem se prebiva u određenom pomaknutom stanju (isto: www). Napokon postoje heterotopije s ulogom funkcije kojima je zadatak pružiti ono čega smo lišeni (javne kuće) ili „stvoriti drugi prostor, realan, isto tako savršen, skrupulozan i dobro uređen koliko je ovaj naš u neredu, loše uređen i mutan. To nije heterotopija pričina, nego kompenzacije (...) prisutan i u funkcioniranju stanovitih kolonija“ (isto: www). S jedne strane u kontekstu izvanknjiževnoga svijeta može se govoriti o Zemlji Plavih planina kao utopijskom projektu koji bi imao ulogu ostvarenja britanskoga kolonijalnoga sna. S druge strane u okviru fikcionalnoga svijeta Stokerova romana riječ je o heterotopiji realizira- noj u smislu besprijekorno razvijene kolonije u svim aspektima njezina postojanja.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 377 Jakov Sabljić

Literatura i izvori

– Bhaba, Homi, The Location of Culture, Routldge, London, 2001. – Coundourotis, E., „Dracula and the Idea of Europe“, Connotations, 9: 2. Waxmann Munster, 2000, pp. 143–159. – Crişan, Marius-Mircea, „Bram Stoker and Gothic Transylvania“. U: Bram Stoker and the Gothic. Uredila Catherine Wynne, The Palgra- ve Gothic Series, Palgrave Macmillan, London, 2016. – Čirgić, Adnan, Natprirodna bića u tradicijskoj kulturi Crnogoraca, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018. – Daković, Nevenka, Mitrović, Biljana, „Zazornost balkanske lepo- te“. U: Liber monstrorum Balcanorum. Čudovišni svijet europske margine. Uredili Miranda Levanat-Peričić i Tomislav Oroz, Jesen- ski i Turk, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2019, str. 239–258. – Foucault, Michel, „O drugim prostorima“. Preveo s francuskog Ma- rio Kopić, 2013. Preuzeto s: https://pescanik.net/o-drugim-prostorima/. 20. 6. 2020. – Freud, Sigmund, Pojam jeze u književnosti i psihologiji, Scarabeus- naklada, Zagreb, 2010. – Goldsworthy [Goldsvorti], Vesna, Izmišljanje Ruritanije. Imperijali- zam mašte, Geopetika, Beograd, 2000. – Hopkins, Lisa, „Bram Stoker’s The lady of the shroud. Supernatural fantasy, politics, Montenegro and its double“. English Literature in Transition, 1880–1920. 57 (4), 2014, 519–534. Preuzeto s: http:// shura.shu.ac.uk/8378/ – Krivokapić, Marija, Neil Diamond, Images of Montenegro in Anglo- American Creative Writing and Film, Cambridge Scholars Publishi- ng, Newcastle upon Tyne, 2017. – Leksikon stranih pisaca. Glavna urednica Dunja Detoni-Dujmić, Školska knjiga, Zagreb, 2001. – Mills, Sara, Discourses of Difference. An Analysis of Women’s Travel Writing and Colonialism, Routledge, London, New York, 1991. – Perić, Boris, Pletenac, Tomislav, Zemlja iza šume. Vampirski mit u književnosti i na filmu, TIM press, Zagreb, 2015.

378 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Imperijalizam mašte Brama Stokera

– Pletenac, Tomislav, „Kad Balkan zagrize. Vampirska metafora polu- otoka“, u: Liber monstrorum Balcanorum. Čudovišni svijet europske margine. Uredili Miranda Levanat-Peričić i Tomislav Oroz, Jesenski i Turk, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2019, str. 19–36. – Radcliffe Ann, „On the Supernatural in Poetry“. New Monthly Ma- gazine, Vol. 16, No. 1, 1826, pp. 145–152. – Said, Edward, Orijentalizam, Biblioteka XX vek, Beograd, 2000. – Schneeweis, Edmund, Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata, Golden marketing, Tehnička knjiga, Zagreb, 2005. – Stoker, Bram, The Lady of the Shroud. The Project Gutenberg eBo- ok, 2007. Preuzeto s: https://www.gutenberg.org/files/3095/3095- h/3095-h.htm. 22. 6. 2020. – Stoker, Bram, Dama od plašta, ZORO – Plima, Zagreb – Ulcinj, 2011. – Todorova, Maria, Imagining the Balkans, Oxford University Press, Oxford, New York, 2009.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 379

UDK 741.5(497.16) Luka RAKOJEVIĆ (Nikšić) Univerzitet Donja Gorica – Podgorica [email protected]

KORTO I MONTENEGRO

Rad Korto i Montenegro tretira veze između Huga Prata, odnosno njegovog ključnog lika Korta Maltezea i strip crtačā koji imaju veze s Crnom Gorom, te relacije s crnogorskom istorijom i inkorporiranje jednog njenog adaptiranog segmenta u nekoliko kvadrata epizode Pod zastavom novca. Prvo je djelo Huga Prata postavljeno u kontekst evropske i svjetske scene, istorijske i geografske podjele ovog medija i upo- ređeno s drugim produktima stripovskog svijeta. Zatim, napravljene su paralele između odnosa italijanskog autora i crnogorskih strip crtača prema strujama Drugog svjetskog rata. Upoređene su poetike Prata i Maurovića, te prenesena jedna malo znana priča o vezi između fenomena Korta Maltezea i Dušana Vukotića. Ekovskim principima tuma- čenja obrađene su vinjete u kojima se pominje crnogorski prostor, njen društveno-politički kontekst i odlazak kralja Nikole s Balkana. Dakle, ispričana je storija o tome kako Crna Gora postaje jedan od motiva priče najpoznatijeg mornara stripovskog svijeta koga je Prat postavio u vrijeme prve trećine XX vijeka. Konsultovana je značajna literatura koja se tiče istorije i teorije stripa u italijanskim i našim okvirima. Ključne riječi: strip, crtač, antifašizam, pseudohistoricizam, Kor- to Malteze, Hugo Prat, Crna Gora

Strip, kao medij, ima izuzetno burnu i interesantnu istoriju. Od preteča, preko oblikovanja u autonomnu formu, do embarga, doslovnog spaljivanja i opšte marginalizacije – stvarana je hronologija verbo-vizu- elnog izraza koji je postao jedan od simbola modernog života u posljednjih vijek i četvrt. Istoričari i teoretičari često pribjegavaju jednoj opštoj podjeli kojom su na globusu žigosana tri žarišta stripa: SAD, Francuska

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 381 Luka Rakojević i Belgija, i Japan. Američki strip predstavlja svijet superheroja – univer- zumi DC i Marvel produkcija, francusko-belgijskom krugu pripadaju serijali poput Taličnog Toma, Asteriksa, Tintina ili Spirua, dok Japan odlikuju mange često zasnovane na drevnoj ili popularnoj kulturi. Vje- rovatno najveća mana te podjele je što se u njoj nigdje ne pominje Ita- lija. Mada italijanski strip teško može da se podvede pod termin škola, jer su njegovi simboli različitih manira i poetika. Taj spektar čine Teks, Zagor, Dilan Dog, Alan Ford, Korto Malteze i brojni drugi stripovi potpuno različitih profilacija. Svi oni igraju izuzetno značajnu ulogu za savremenu kulturu Italije, ali i Jugoslavije. Upravo o posljednjem navedenom djelu biće najviše riječi u ovom tekstu. Hugo Prat rođen je 15. juna 1927. godine u Riminiju, koji će postati mnogo više slavan po Federiku Feliniju, jer je stripadžiju život vodio na druge kontinente gdje je upoznavao različite kulture čijim će duhom prožeti svoj opus. „Prat bi prepuštao svojoj živopisnoj mašti da zajedno utka svete duše, ubice, balsamere, varalice i njima slične prevarante, u bogate književne tapiserije intriga – koje su danas naša zaostavština.“1 Upravo tako je stvarao serijal Korto Malteze. Priča prati mornara i svjetsku lutalicu kroz pustolovine smještene u prvu trećinu XX vijeka. U jednoj od njih pominje se Crna Gora, njen vladar, druš- tveno-politička situacija i jedan toponim. To je najočiglednija, ali ne i jedina veza. Prva tačka koja veže Huga Prata i crtače koji imaju veze s Crnom Gorom je Drugi svjetski rat i opredjeljenje. Naime, Miloš Vušković je u predratnim godinama stvarao karikature koje su upozoravale na bu- jajući fašizam kritikujući ga. Andrija Maurović, najveći jugoslovenski strip crtač svih vremena, dva puta je bio u ustaškom zatvoru zbog pro- pagiranja komunističkih ideja. Živko Đurović je učestvovao u oslobo- đenju Cetinja. Dušan Vukotić je kao sedamnaestogodišnjak bio član partizanske čete za čije zidne novine je crtao ilustracije. Hugo Prat je, s druge strane, nasilno mobilisan u desničarske brigade da bi prebjegao i priključio se lijevo orijentisanim trupama.2 Dakle, prvu i najširu analo- giju čini isti ideološki svjetonazor.

1 Hugo Prat et. al., Tajna Venecija Korta Maltezea: Magične i skrivene rute, Ukro- nija, Beograd, 2015, str. 9. 2 Hugo Prat, „Želja da se bude beskoristan“, Službeni glasnik, Beograd, 2011, str. 72.

382 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Korto i Montenegro

Andrija Maurović stilski i kontekstualno je blizak Hugu Pratu. „Smeštajući priče na kraj XIX i početak XX veka, u vreme plovidbe poslednjih jedrenjaka, Maurović i Aljinović su sebi omogućili stvaranje romantičnog miljea. Upravo onako kako će, deceniju kasnije, činiti Hugo Prat vodeći sagu o Kortu Maltežaninu, u vremenu oko početka Prvog svetskog rata. Čini se da je to bilo poslednje doba u kojem je po- jedinac individualnom aktivnošću (na moru) mogao da postigne nešto više. Došli su zatim motorni brodovi, mašine i nova tehnologija – svet pustolovina se beznadežno izmenio.“3 Ovaj citat otkriva zajedničke tač- ke u stvaralaštvima dva velika autora izuzetno važna za istoriju evropskog stripa. Obojica su se bavila slavnim piscem kog je u stripu Zaveja- nim stazama obradio i Điro Taniguči, Džekom Londonom – Maurović je napravio stripovsku translaciju njegove pripovijesti Meksikanac, a Prat je lik slavnog pustolova inkorporirao u epizodu Korto Maltezea pod naslovom Mladost. Veza između njihovih biografija i opusa detaljnije je prikazana u tekstu Plovidba svijetom stripa4. Dušan Vukotić, naš jedini Oskarom ovjenčan autor i prvi koji je to priznanje za animirani film odnio izvan američkog tla, 1984. godine je imao već izuzetno respektabilnu stvaralačku biografiju. Vjerovatno je ta činjenica posebno uticala na najavu jednog ogromnog projekta koji je trebalo da vodi. Naime, plakat iz Variety svjedoči o želji i ideji da se realizuje animirana serija Korto Malteze koju će režirati Dušan Vukotić Vud. U pompeznom tekstu piše da se 1984/5. sprema serija od 52 po- lučasovne animirane epizode u koprodukciji kuća Rai 1, Zagreb film, Mulbu i T&T Wordpool.5 Tako je ostao trag o planu da reditelj Surogata rukovodi snimanjem serije bazirane na Pratovom životnom djelu – stripu Korto Malteze. Posljednja veza između Huga Prata, odnosno njegovog kapetana bez broda, i Crne Gore je najdirektnija i najočiglednija. Tiče se stripa Morgan i jedne epizode serijala Korto Malteze u kojima je direktno referisano na prilike vezane za ovaj prostor.

3 Васа Павковић, Наш слатки стрип, Народна књига – Алфа, Београд, 2003. стр. 24–25. 4 Luka Rakojević, „Plovidba svijetom stripa“, Ars – časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja, broj 1–2, godina 2017, str. 169–173. 5 Veljko Krulčić, S ljubavlju i poštovanjem/With love and respect, Asocijacija za vizuelne umjetnosti Fenix Art – Vedis, Banja Luka – Zagreb, oktobar 2012, str. 12.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 383 Luka Rakojević

U dvije vinjete Morgana se pominje Ulcinj kao toponim na jugoslovenskoj obali. Jedan kvadrat otkriva i mapu južne Jugoslavije. Na njoj su obilježeni Nikšić, Kolašin, Spuž i Podgorica. Nesumnjiva je Pratova namjera da se, makar ovlaš, pozabavi kontekstima vezanim za Crnu Goru.6 Priča Pod zastavom novca7 vezana je za zlato kralja Nikole. Prvi impuls te storije vidi se u kvadratima gdje grupa vojnika otkriva blago, a zatim jedan od njih drži dvije poluge i saopštava da je to zlato koje je kralj Crne Gore sakrio nakon bijega sa Balkana. Kroz nekoliko tabli taj momenat direktnog pominjanja ovog prostora ponovo postaje aktuelan i podubljuje priču o društveno-političkoj situaciji u Crnoj Gori u tom trenutku. Kroz niz uzastopnih vinjeta Korto Malteze objašnjava kontekst vezan za sudbinu zemlje i zlata. Na posljednjoj stranici ove priče, u posljednjem kvadratu koji sadrži tekst, nakon kojeg slijede dva nijema, Korto Malteze govori kako će se iskrcati u Ulcinju u Crnoj Gori. Kroz kombinovanje fakata i mistifikacija kojem je Prat nesumnjivo sklon, ovaj prostor ušao je u mrežu referenci, aluzija i konotacija o mornaru bez broda, pustolovu i avanturisti sa Malte. Vremenski okvir između 1914. i 1918. godine vezan za radnju Pratovog serijala sadrži i taj prikaz ovdašnjih prilika. Na taj način priča o Crnoj Gori ulazi u jedan od najvećih evropskih strip serijala kao podloga za Pratovo šarman- tno imaginativno dopunjavanje kreiranja radnje. Italijanski strip autor je bio sklon ukrašavanju sopstvene biografije različitim više ili manje istinitim anegdotama8, a isto tako i „potapanju“ storija u određene naizgled istorijske kontekste u kojima uvijek nešto odudara od realnosti. Radnja cijele epizode Pod zastavom novca se vrti oko crnogorskog zlata, no kako je obim direktnog referisanja na prilike u Crnoj Gori sadržan u svega šest vinjeta one će biti analizirane principom koji je Umberto Eko primijenio u eseju Tumačenje Stiva Kanjona9. Vinjeta sa letećim balonom u fokusu pravi uvertiru za kvadrat u kom se vide tri vojnika kako posmatraju otkrivene zlatne poluge. Prema 6 Hugo Pratt, Morgan, Bookglobe, Zagreb, 2012, str. 7. i 54. 7 Хуго Прат, Корто Малтезе: Келти, Дарквуд, Београд, 2018, стр. 41–62. 8 Andrea Plazzi et. al, Nouvole a stampa: Breve storia dell’ editorial a fumetti in Italia/Oblačići u štampi: Kratka istorija italijanskog stripa, Istituto Italiano di Cultura, Beograd, 2009, str. 70. 9 Умберто Еко, Стив Кенјон или од слике до слике, Градац, 2015, стр. 198–199, 233–249.

384 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Korto i Montenegro gestualnoj ekspresiji percipijent naslućuje začuđenost. Tekst u oblačići- ma glasi: „– ...Nikitino zlato!!! – Gusar je bio u pravu... Sad treba da sačekamo Francuze i prene- semo ga do zaliva Kaorlea.“ Naredna vinjeta odagnava svaku sumnju da je riječ o Crnoj Gori i njenom kralju Nikoli. Sadrži prizor dva vojnika od kojih jedan drži zlatne poluge koje imaju naglašen sjaj i izgovara: „Zlato kralja Crne Gore... Sakrio ga je u ovoj crkvi pošto je pobegao s Balkana... Milioni funti, momci... Milioni funti u zlatnim polugama...“ Dijalog u kom se pominje ovaj prostor i prilike u njemu izveden je kroz jednu mračnu vinjetu gdje su dvije ljudske figure (od kojih je jedna Korto Malteze) u srednje-krupnom planu oslikane s puno tamnih tonova, a razmjena rečenica glasi: „– Kako si saznao da je zlato Crne Gore sakriveno ispod crkve u Sete Kazoniju? – Rekao mi je jedan crnogorski agent. Hteo je da izvuče to zlato za Republikansku partiju svoje zemlje...“ Prat kroz krupni plan Korta kako govori, uz veliki balon teksta koji gotovo u potpunosti potiskuje pozadinu, zapisuje: „Kralj Crne Gore, saveznik Srba i Italijana, morao je da se povuče pred bugarskom i austrougarskom vojskom. Sa znanim nam zlatom sklo- nio se u Veneciju, a potom ga je sakrio u Sete Kazoniju u nadi da će stupiti u vezu sa svojim pristalicama iza austrijskih borbenih linija... ali...“ Mornar sa Malte priču nastavlja u jednoj likovno dinamičnijom i kompleksnijoj vinjeti, gdje je pozadina crtanog prizora opet umnogome pokrivena oblačićem teksta. Korto Malteze, koji se ovdje vidi do pojasa, u mornarskoj odori, s nezapaljenom cigaretom u ruci iznosi Pratovo slobodno tumačenje događaja koji su ga inspirisali, kroz riječi: „...Austrijanci su u nastupanju prešli Sete Kazoni i zaustavili se kod Venecije... U Crnoj Gori je održana Republikanska skupština koja je zbacila staru monarhiju i naumila da se domogne bar dela tog zlata... Tako mi je jedan njihov agent ponudio polovinu ako mu ga donesem...“ Kao outro pripovijesti Pod zastavom novca, u kojoj šest vinjeta nose priču o Crnoj Gori, nastupa kvadrat u kom Korto najavljuje odlazak na jug naše zemlje:

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 385 Luka Rakojević

„Ja ću se iskrcati u Ulcinju u Crnoj Gori, s drugom polovinom za Republikansku partiju te zemlje. Eto, to je sve... A sad krenimo, pre nego što neko dođe da nam upropasti slavlje...“10 Prat na ovakav način koristi kontekst i prilike u Crnoj Gori, te ih adaptira i prilagođava dramatičnosti radnje povinujući ih svom sce- narističkom stilu. Izuzetno je zanimljiva činjenica da se ne pojavljuje nikakav vizuelni momenat vezan za crnogorski prostor ili kulturu, već njeno ime i prizvuk dešavanja ostaje kao pripovijest prenesena isključi- vo verbalnim sredstvima. Bez uplitanja u traženje apsolutne istorijske utemeljenosti i vjerodostojnosti bilo kojeg od Pratovih stripova (jer bi to istovremeno značilo i bukvalno nezgrapno raslojavanje i skrnavlje- nje duha njegovih djela) može se zaključiti da je Pod zastavom novca nemjerljivo važan komad za sklapanje mozaika koji otkriva priču o Cr- noj Gori i stripu. Rad Korto i Montenegro predstavlja jedan od fragmenata mape pomoću koje se možda može otkriti stripovsko blago vezano za ovu zemlju – odnosno autore koji potiču iz nje i stripove koji sugerišu neki od specifičnih trenutaka njene istorije i epike. Pored Pratovog djela iz ove druge grupe izdvaja se i strip Ženidba Maksima Crnojevića – koa- utorski rad scenariste Branka Vidića i crtača Nikole Navojeva. Od rečenice „Ja sam Tihi okean i najveći sam...“ kojom je 1967. godine počela Balada o slanom moru u magazinu Narednik Kirk11, pa sve do danas raste mit o Kortu Maltezeu. Ostaje jedan od ikoničkih re- prezenata stripovskog medija uopšte, čiji lik je često korišćen, reprinto- van i ilustrovan na različite načine, a i jedan od rijetkih likova iz svijeta mašte koji je dobio spomenik u javnom prostoru. Umberto Eko ovom serijalu daje epitet „nesavršena geografija“.12 U tom atlasu Crna Gora bi našla mjesto makar u fusnoti što bi trebalo da predstavlja značajnu činjenicu za njenu kulturnu istoriju. Generalno istorijski pregled stripa vezanog za Crnu Goru, autor- stvom ili tematikom, u velikoj većini slučajeva podrazumijevao bi djela

10 Svi citati koji se tiču radnje preuzeti su iz stripa – Хуго Прат, Под заставом новца, Келти. 11 Тјери Тома, Краљ вода у Хуго Прат у Корто Малтезе: Увек Мало даље, Дарквуд, Београд, 2018, стр. 5. 12 Умберто Еко, Корто Малтезе или несавршена географија, у: Хуго Прат, Корто Малтезе: Балада о сланом мору, Дарквуд, Београд, 2016, стр. 6.

386 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Korto i Montenegro nastala i objavljena van njenih granica. Međutim, nikako se ne bi smjela apstrahovati važnost tih stripova. Zbog ovoga je odnos strip – Crna Gora jedna od najinteresantnijih nedovoljno istraženih kulturnih relacija na ovim prostorima.

BIBLIOGRAFIJA

Latinični izvori:

– Krulčić, Veljko, S ljubavlju i poštovanjem/With love and respect, Asocijacija za vizuelne umjetnosti Fenix Art – Vedis, Banja Luka – Zagreb, oktobar 2012. – Plazzi, Andrea, et. al, Nouvole a stampa: Breve storia dell’ editorial a fumetti in Italia/Oblačići u štampi: Kratka istorija italijanskog stripa, Istituto Italiano di Cultura, Beograd, 2009. – Prat, Hugo et. al., Tajna Venecija Korta Maltezea: Magične i skrivene rute, Ukronija, Beograd, 2015. – Pratt, Hugo, Morgan, Bookglobe, Zagreb, 2012. – Prat, Hugo, „Želja da se bude beskoristan“, Službeni glasnik, Beo- grad, 2011. – Rakojević, Luka, „Plovidba svijetom stripa“, Ars – časopis za književ- nost, kulturu i društvena pitanja, broj 1–2, godina 2017, str. 169–173.

Ћирилични извори:

– Еко, Умберто, Корто Малтезе или несавршена географија, у: Хуго Прат, Корто Малтезе: Балада о сланом мору, Дарквуд, Београд, 2016, стр. 6–9. – Еко, Умберто, Стив Кенјон или од слике до слике, Градац, 2015, стр. 198–199, 233–249. – Павковић, Васа, Наш слатки стрип, Народна књига – Алфа, Београд, 2003. – Прат, Хуго, Корто Малтезе: Келти, Дарквуд, Београд, 2018. – Тома, Тјери, Краљ вода у Хуго Прат у Корто Малтезе: Увек Мало даље, Дарквуд, Београд, 2018, стр. 5–10.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 387

UDK 821.131.1-992(497.16) UDK 94(497.16)“1876“ Olivera POPOVIĆ (Podgorica) Filološki fakultet Univerziteta Crne Gore [email protected]

RATNI DOPISI IZ CRNE GORE EVGENIJA POPOVIĆA

U radu su analizirani dopisi iz Crne Gore Evgenija Popovića, italijanskog novinara koji je sa lica mjesta izvještavao o crnogorsko-turskim borbama tokom ratne 1876. godine. Osim dokumentarnog, ovi dopisi imaju i širi kulturološki značaj jer predstavljaju prve putopisne priloge o Crnoj Gori izvorno nastale na italijanskom jeziku nakon pa- uze od nekoliko decenija, tokom kojih je italijanska čitalačka publika informacije o Crnoj Gori dobijala iz druge ruke, uglavnom iz prevoda putopisnih djela napisanih na njemačkom i francuskom jeziku. Posebna pažnja posvećena je imagološkom aspektu ovih dopisa i Popovićevom doprinosu u stvaranju junačkog diskursa o Crnoj Gori u Italiji. Ključne riječi: Evgenije Popović, italijanski putopis, Crna Gora, Velika istočna kriza

Uvod

Ulaskom nacionalnih pokreta u svoju završnicu i ponovnim otvaranjem „istočnog pitanja“ ustancima u Hercegovini (1875), Bugarskoj (1876) i Crnoj Gori (1876), interesovanje velikih sila za Balkan u drugoj polovini XIX vijeka postajalo je sve snažnije.1 Iako su se zvanič- no zalagale za očuvanje integriteta Otomanskog Carstva i sprovođenje građanskih i administrativnih reformi koje bi poboljšale status hrišćana na teritorijama unutar njegovih granica, evropske vlade su u ovim do- gađajima vidjele i priliku za svoju teritorijalnu, političku i ekonomsku

1 Više na ovu temu v. Vasilj Popović, Istočno pitanje: istorijski pregled borbe oko opstanka osmanlijske carevine u Levantu i na Balkanu, Geca Kon, Beograd, 1928.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 389 Olivera Popović ekspanziju na Balkanu.2 Kada je riječ o Italiji, ovi ustanci podsjetili su Italijane na tradiciju italijanskog preporoda (risorgimento), odnosno borbu za nacionalno oslobođenje i političko ujedinjenje, dajući podstrek idejama o mogućoj saradnji Italijana i južnoslovenskih naroda.3 Takvo zbližavanje imalo je ishod i u prisustvu italijanskih dobrovoljaca u redovima ustanika u Hercegovini.4 Potreba prikupljanja podataka sa lica mjesta i temeljnijeg poznavanja prilika na Balkanu dovela je do porasta broja putopisnih djela o balkanskim zemljama koja su u tom razdoblju objavljena.5 Nakon pau- ze od gotovo četiri decenije, tokom koje se italijanska čitalačka publika o Crnoj Gori obavještavala uglavnom iz putopisa originalno nastalih na francuskom i njemačkom jeziku,6 Velika istočna kriza dovodi do povratka italijanskih posjetilaca i objavljivanja njihovih utisaka o boravku u ovoj zemlji. Prve napise putopisnog karaktera o Crnoj Gori na italijanskom jeziku, i to upravo povodom Crnogorsko-turskog rata 1876–1878. godine, objavio je tršćanski advokat, novinar i publicista Evgenije Popović (1842–1931). On je od kraja januara 1876. do marta 1877. godine pod pseudonimom Emilio Terđesti (Emilio Tergesti) slao dopise brojnim italijanskim listovima iz crnogorskih i hercegovačkih vojnih logora,

2 Francesco Cognasso, „Questione d’Oriente“, Enciclopedia italiana, Istituto di Enciclopedia Italiana, Roma, vol. 28, 1935. Dostupno na: http://www.treccani.it/ enciclopedia/questione-d-oriente_(Enciclopedia_Italiana) / Datum pristupa sajtu: 16. 10. 2018. 3 Up. Ljiljana Aleksić-Pejković, Slavko Burzanović, Crna Gora u spoljnoj politici Italije, knj. 1: Od osnivanja italijanskog konzulata u Skadru do razgraničenja Crne Gore na osnovu Berlinskog ugovora 1861–1875, prvi dio: 1861–1875, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 2011, str. 11. 4 Nikša Stipčević, „O italijanskim dobrovoljcima u hercegovačkom ustanku“, Zbor- nik Matice srpske za istoriju, Novi Sad, 2005, str. 71–72, 173–179. 5 Up. Fridhilde Krauze, „Crna Gora: literatura na njemačkom jeziku“, Bibliografski vjesnik, XVII/1988, br. 2, str. 2–103; Marija Todorova, Imaginarni Balkan, Bibli- oteka XX vek – Krug, Beograd, 2006; Danilo Lekić, Francuzi o Crnoj Gori u XIX vijeku, Kulturno prosvjetna zajednica, Bar, 1985; Vesna Kilibarda, Bibliografija o Crnoj Gori na italijanskom jeziku (1532–1941), Crnogorska bibliografija, tom IV, knj. 4, Centralna narodna biblioteka Republike Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Ce- tinje, 1993; Bojka N. Đukanović, Bibliografija o Crnoj Gori na engleskom jeziku 1593–1993, Crnogorska bibliografija, t. IV, knj. 5, Cetinje, 1993. 6 Olivera Popović „Putopisno upoznavanje Italijana sa Crnom Gorom“, Lingua Montenegrina, 11/2018, sv.1, br. 21, str. 160–162.

390 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Ratni dopisi iz Crne Gore Evgenija Popovića upoznajući čitaoce sa istorijom, politikom i načinom života u tadašnjoj Crnoj Gori.7 Izvještavajući sa ratišta, Popović je dva puta bio i ranjen, a u saradnji sa Garibaldijem organizovao je i pomoć Crnogorcima u ovom ratu.8 Popovićevi ratni dopisi objavljeni su u firentinskom dnevnom listu Nazione, jednom od tada najtiražnijih italijanskih listova koji izlazi i danas, pod naslovom „Pisma iz Hercegovine“9 i „Pisma iz Crne Gore“.10 One dopise koji se odnose isključivo na Popovićevu posjetu Crnoj Gori objavio je u dva priloga i list Guerra d’Oriente, osnovan isključivo s ciljem praćenja ratnih operacija na Balkanu, pod naslovom „Posjeta knjazu Crne Gore“11 i „Pisma iz Crne Gore“12. Analiza slike o Crnoj

7 Popović je sarađivao u više lokalnih i italijanskih publikacija među kojima su Diritto, Nazione i Adriatico di Venezia. 8 Up: Šerbo Rastoder i dr., „POPOVIĆ Evgenije“, Istorijski leksikon Crne Gore, t. V (Per–Ž), Daily Press – VIJESTI, Podgorica, 2006, str. 1046. 9 Emilio Tergesti, „Lettere dall’Erzegovina“, La Nazione, XVIII/1876, br. 31 (31. I); br. 39 (8. II); br. 66 (6. III); br. 72 (12. III); br. 90 (30. III); br. 98, (7. IV); br. 101 (10. IV); br. 108-109 (17-18. IV); br. 114 (23. IV); br. 129 (8. V); br. 140 (19. V); br. 160 (8 .VI); br. 180 (28. VI); br. 182 (30. VI); br. 209 (27. VII); br. 211 (29. VII); br. 216 (3. VIII); br. 217 (4. VIII); br. 222 (9. IX); br. 223 (10. VIII); br. 224 (11. VIII); br. 238 (25. VIII); br. 239 (26. VIII); br. 240 (27. VIII). 10 Emilio Tergesti, „Lettere dal Montenegro“, br. 191 (9. VII); br. 267 (23. IX); br. 268 (24. IX); br. 274 (30. IX); br. 276 (2. X); br. 277 (3. X); br. 278 (4. X); br. 281 (7. X); br. 283 (9. X); br. 284 (10. X); br. 287 (13. X); br. 289 (15. X); br. 299 (25. X); br. 303, (29. X); br. 311 (6. XI); br. 312 (7. XI); br. 316 (11. XI); br. 319 (14. XI); br. 324 (19. XI); br. 330 (25. XI); br. 336, (1. X); br. 345 (10. XII); br. 350 (15. XII); br. 361-362 (26–27. XII); XIX/1877, br. 1 (1. I); br. 7 (7. I); br. 14 (14. I); br. 24 (24. I); br. 33 (2. II); br. 36 (5. II). 11 Emilio Tergesti, „Una visita al principe del Montenegro“, Guerra d’Oriente, 1876, br. 2, str. 15; br. 3, str. 23–24, br. 4, str. 26–27. Isti tekst objavljen je u okviru niza dopisa pod naslovom Lettere dall’Montenegro u dnevnom listu Nazione (br. 180, 28. VI). Prilog je u Crnoj Gori objavljen u prevodu Vesne Kilibarde: Emilio Ter- đesti, „Kod knjaza na Cetinju“, pripremio M. M., Pobjeda, 1989 (4. VI), str. 17. 12 Emilio Tergesti, „Lettere dal Montenegro“, Guerra d’Oriente, 1876, br. 5, str. 39; br. 6, str 44–46; br. 24, str. 185–187; br. 27, str. 209–211. Iste dopise, uz par različi- tih pasusa, nalazimo i u listu Nazione: Emilio Tergesti, „Lettere dal Montenegro“, XVIII/1876, br. 267 (23. IX); br. 281 (7. X). Prilog čine dopisi iz vojnih logora u blizini Podgorice i na granici Crne Gore sa Hercegovinom koje je Popović slao tokom druge polovine 1876. godine. I ovi dopisi objavljeni su u Crnoj Gori u prevodu Vesne Kilibarde: Emilio Terđesti, „Raport sa bojišta“, Pobjeda, 1989 (11. VI), str. 16; „Ranjenici ‘dezertiraju’ iz bolnice“, 1989 (18. VI), str. 14.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 391 Olivera Popović

Gori koju je ovaj autor izgradio pokazuje značajne promjene u diskursu o ovoj zemlji i načinu na koji je ranije predstavljana italijanskim čitaocima. U prethodnim putopisnim djelima o Crnoj Gori, bilo da je riječ o prevodima ili djelima originalno nastalim na italijanskom jeziku, ova zemlja uglavnom je predstavljana kao egzotična, nerazvijena i veoma primitivna sredina u kojoj živi neprosvijećen, fanatičan i ratoboran narod neobičnih običaja.

Popovićevi dopisi o Crnoj Gori i Crnogorcima

Popović je Crnu Goru posjetio maja 1876. godine, svega mjesec dana prije početka Crnogorsko-turskog rata. Opis njegovog putovanja počinje informacijama o polasku iz Kotora prema Cetinju, u pratnji nekolicine Crnogoraca. Dok je o samom putovanju zabilježio više detalja, od trenutka dolaska u crnogorsku prijestonicu Popović putničku događajnost stavlja u drugi plan, budući da je cilj njegovog dolaska bio da izvijesti o stanju u Crnoj Gori u jednom delikatnom političkom trenutku. Stoga on najviše pažnje poklanja detaljima pripreme zemlje za rat, bilježeći svoje utiske o knjazu Nikoli Petroviću i Crnogorcima, i iznoseći stavove o međunarodnim odnosima Crne Gore, Italije i Rusije. Popovićevi opisi fizičkog svijeta vrlo su šturi. Kako sam kaže, svjesno je zanemario opise pejzaža i naselja, smatrajući da treba da posveti pažnju važnijim temama. Međutim, njegov dopis ipak sadrži opis crnogorske prijestonice i cetinjske klime, kao i razmišljanje o njenom uticaju na zdravlje ljudi. Autor tako kaže da je Cetinje neka vrsta glavnog grada u američkom smislu, budući da su u njoj objedinjene sve kancelarije Vlade, Uprava pošte i telegrafa, škole, oružarnica, knjažev dvor i bolnica.13 Napominjući da su ulice grada kada pada kiša potpuno poplavljene, on ipak smatra da je klima u prijestonici pogodna za život stanovnika i ističe da su vrlo rijetki slučajevi reumatskih oboljenja.14

13 Emilio Tergesti, „Una visita dal principe del Montenegro“, Guerra d’Oriente, 1876, br. 4, str. 26–27. 14 U dopisima objavljenim u listu Nazione Popović je dao nešto detaljnije opise bokeljskih gradova Kotora i Risna, tada pod upravom Austrije. Veliku pažnju posvetio je istoriji oba grada, od rimskih vremena do savremenog doba. Up. Emilio Tergesti, „Lettere dall’Erzegovina“, La Nazione, XVIII/1876, br. 101 (10. IV; br. 140 (19. V); br. 160 (8. VI).

392 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Ratni dopisi iz Crne Gore Evgenija Popovića

Popovića je na Cetinju dočekao knjaz Nikola I Petrović, koga je autor poznavao još iz vremena kada su zajedno pohađali osnovnu školu u Trstu. Crnogorski vladar opisan je kao mlad, lijep i snažan čovjek guste kose, „pravilnih, ali markantnih crta, vrlo živih očiju koje odaju plahovite strasti“.15 Popović kaže i da onome ko ga ne poznaje izgleda strog, ali da se ubrzo pokaže kakav je, „ljubazan i blag, uvijek spreman da odgovori na pitanje, da ispuni želju.“16 U knjaževom odnosu prema podanicima autor posebno ističe otvorenost i prisnost lišenu dvorskih formalnosti. U prilogu je data i biografija crnogorskog vladara, sa op- sežnim informacijama o njegovom školovanju i dolasku na vlast. Crnogorski knjaz je i u Popovićevim dopisima iz crnogorskih logora predstavljen kao sposobni, vrli i obrazovani vladar i civiliza- tor, koji poštuje međunarodne konvencije i humano se odnosi prema turskim zarobljenicima. Osim činjenice da ih tretira isto kao i svoje vojnike, autor ističe i da se knjaz strogo protivi varvarskom običaju od- sijecanja glava, po čemu su Crnogorci bili poznati u prošlosti. Opis ove prakse opšte je mjesto putopisnog diskursa o Crnoj Gori raznih autora.17 Prenoseći u više navrata detalje razgovora sa crnogorskim knjazom, Po- pović stvara idealizovanu sliku Nikole I koja se zasniva na informacijama o njegovom stamenom izgledu, ljubaznom i srdačnom ophođenju, empatiji, neustrašivosti, velikoj humanosti, darežljivosti, rodoljublju, političkoj umješnosti, te ugledu koji je stekao u vlastitoj zemlji, ali i u inostranstvu. U tim opisima, dopisnik često poredi crnogorskog knjaza i srpskog vladara Milana Obrenovića, ističući vrline knjaza Nikole nasuprot manama kneza Milana. Tako, na primjer, ovaj autor smatra da se knez Milan vodi samo ličnim dinastičkim interesima, da je više interesovanja pokazao za vlastito vjenčanje nego za stradanje naroda, da je neiskren, neodlučan i nesposoban da se stavi na čelo sveopšteg pokreta protiv Turaka, dok je knjaz Nikola prikazan kao vladar kome se oči pune suzama kada mu saopštavaju vijesti o stradalim borcima i kome je borba za oslobođenje životni cilj.18 15 Emilio Tergesti, „Una visita dal principe del Montenegro“, Guerra d’Oriente, 1876, br. 4, str. 26. 16 Isto. 17 Up. Božidar Jezernik, „Strast prema lovu na glave“, Divlja Evropa: Balkan u oči- ma putnika sa Zapada, prevela s engleskog Slobodanka Glišić, Beograd, 2007, str. 135–166. 18 Up. „Lettere dall’Erzegovina“, La Nazione, XVIII/1876, br. 39 (8. II); br. 182 (30.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 393 Olivera Popović

Popović opisuje i crnogorske zvaničnike iz neposrednog knja- ževog okruženja, ističući njihove državničke i ratničke sposobnosti, a naročito učenost i poznavanje stranih jezika. Najviše pažnje posvetio je opisu Sima Popovića (1844–1921), tada direktora crnogorskog po- luzvaničnog lista Glas Crnogorca, dajući u prilogu i njegovu biografiju.19 Težnju da Crnu Goru prikaže kao kulturnu i politički osviještenu sredinu autor pokazuje i u ocjeni kvaliteta ovog cetinjskog lista, za koji kaže da je „jedna od najbolje uređivanih političkih publikacija“.20 U jednom dopisu iz Kotora Popović je pisao i o nekadašnjem knjaževom sekretaru Jovanu Sundečiću (1825–1900), predstavljajući ga kao „prijatelja Italije“, „obožavaoca Dantea“ i izuzetnog pjesnika.21 Usmjerava- jući pažnju čitalaca na učene ljude koji su obavljali značajne funkcije u Crnoj Gori, te na korake koji su preduzeti u cilju obrazovanja stanov- ništva, poput otvaranja laičkih škola,22 Popović postaje jedan od prvih italijanskih autora koji ističe napredak koji je ova zemlja ostvarila na kulturnom planu pod dinastijom Petrovića. Crnogorci su u ovim dopisima opisani kao gostoljubivi, srdačni i neposredni. Autor kaže i da su neobični, neuglađeni, ali muževni i čestiti ljudi neiskvarenih običaja, i da po svojoj fizičkoj snazi i sklad- nom stasu predstavljaju „izabrani uzorak slovenskog plemena“.23 Po- pović ističe poštovanje principa jednakosti u njihovim međuljudskim odnosima, bez obzira na stalež ili funkciju koju imaju. Njegovi dopisi prožeti su nastojanjem da se sruši predrasuda o Crnogorcima kao o varvarskom narodu, pa on stoga veliča njihovu humanost, koja se ogleda

VI); br. 191 (9. VII); br. 238 (25. VIII); br. 274 (30. IX); XIX/1877 br. 1 (1. I); br. 7 (7. I). 19 Pjesnik, prevodilac, političar i pisac memoarske proze Simo Popović rođen je u Vojvodini, a od 1870. godine nekoliko decenija živio je u Crnoj Gori. Bio je urednik prvih crnogorskih periodičnih publikacija i dugogodišnji saradnik knjaza, a potom kralja Nikole. Up. Šerbo Rastoder i dr., „POPOVIĆ, Simo“, Istorijski leksikon Crne Gore, t. V (Per–Ž), str. 1051. 20 Emilio Tergesti, „Una visita dal principe del Montenegro“, Guerra d’Oriente, 1876, br. 3, str. 23. U dopisima objavljenim u listu Nazione Popović više puta hvali kvalitet ove periodične publikacije, citirajući u njoj objavljene stavove i informacije. 21 Up. Emilio Tergesti, „Lettere dall’Erzegovina“, La Nazione, XVIII/1876, br. 140 (19. V). 22 Emilio Tergesti, „Lettere dall’Erzegovina“, La Nazione, XVIII/1876, br. 66 (6. III). 23 Emilio Tergesti, „Lettere dal Montenegro“, Guerra d’Oriente, 1876, br. 5, str. 39.

394 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Ratni dopisi iz Crne Gore Evgenija Popovića u pomaganju hercegovačkim izbjeglicama uprkos tome što su i sami izuzetno siromašni.24 Autor Crnu Goru i Crnogorce prikazuje i kao herojsko društvo, bilježeći kako čitav narod žarko želi ulazak u sukob sa Turskom i kako je rat jedina tema svih razgovora. Odnos Crnogoraca prema domovini on naziva „poezijom patriotizma“, prepoznajući u njemu i snažno religiozno osjećanje.25 Kao dominantno obilježje Crnogoraca Popović izdvaja upravo njihov ratnički duh. Epopeju o crnogorskoj borbi autor je izložio dajući detalje o sukobima na Vučjem Dolu i Fundini, te nazivajući Crnogorce savremenim Spartancima zbog neizmjerne hrabrosti, junaštva, fizičke izdržljivosti, predanosti cilju, disciplinovanosti u poštovanju naređenja i, iznad svega, svijesti da im se možda ni grob neće znati, uprkos čemu se bore sa nevjerovatnim žarom i požrtvovanošću.26 Autor naglašava da ni Crnogorke ne pokazuju nikakve znake patnje ili zabrinutosti za svoje voljene, iako je neprijatelj višestruko brojniji. Ističući da su ženama sigurnost i poštovanje uvijek zagarantovani, Popović želi da ukaže na plemenitost Crnogoraca.27 Jedino što im zamjera jeste nedovoljna briga o osvojenim ratnim trofejima.28 Evgenije Popović iznosi i neke neobične pojedinosti o muškoj populaciji Crne Gore, poput podatka kako bez posljedica konzumiraju dvadeset do trideset čašica rakije dnevno, ili kako pokazuju otpor prema medicinskom osoblju i nekim vrstama medicinskih zahvata. Osim što su odbijali da skinu svoju odjeću pred ljekarima u prisustvu bolničarki, on bilježi da Crnogorci nijesu prihvatali ni medicinske intervencije koje bi podrazumijevale amputiranje udova, jer bi ih to učinilo beskorisnim i neupotrebljivim za dalju borbu. Međutim, Popović se ne zaustavlja

24 Isto, br. 98 (7. IV). 25 Emilio Tergesti, „Una visita dal principe del Montenegro“, Guerra d’Oriente, 1876, br. 2, str. 15. 26 Up. Emilio Tergesti, „Lettere dall’Erzegovina“, La Nazione, XVIII/1876, br. 66 (6. III); „Lettere dal Montenegro“, br. 268 (24. IX); br. 276 (2. X); br. 330 (25. XI). 27 Među malobrojnim opisima Crnogorki prisutnim u Popovićevim Pismima izdvaja se opis knjaginje Milene, koju je autor imao priliku da upozna. Osim što je predstavlja kao ženu „neuobičajene ljepote“, Popović naročito uzdiže njeno rodoljublje koje se ogledalo u činjenici da je obećala senatorima da će se na prvi glas o objavi rata vratiti sa liječenja u Kotoru i preuzeti svoje dužnosti. Up. Emilio Tergesti, „Lettere dall’Erzegovina“, La Nazione, XVIII/1876, br. 182 (30. VI). 28 Emilio Tergesti, „Lettere dal Montenegro“, Guerra d’Oriente, 1876, br. 24, str. 186.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 395 Olivera Popović na pukom nabrajanju činjenica koji su Crnogorce u očima italijanske publike činili egzotičnim, već govori i o pozitivnim ishodima takvog ponašanja, ističući da je spremnost Crnogoraca da radije umru nego da prihvate amputiranje, dovela do unapređenja medicine uopšte i uvođe- nja novih tretmana koji su mogli da zamijene agresivne hirurške intervencije.29 Da u Crnoj Gori medicina nije na primitivnom nivou, autor ukazuje i kroz navođenje činjenice da je knjaz Nikola naredio ponovnu vakcinaciju djece na Cetinju i svih pripadnika dvora zbog pojave velikih boginja.30 U duhu ideja revolucionara i književnika Đuzepea Macinija koji je Italijane i Južne Slovene vidio kao saveznike u borbi za nezavisnost protiv dva anahrona carstva: habzburškog i otomanskog31, Popović ukazuje i na zajedničke političke ciljeve Crnogoraca i Italijana, a to je borba za nacionalno ujedinjenje.32 U jednom od svojih dopisa iz Kotora on čak smatra da bi trebalo saslušati umne Crnogorce sa Cetinja koji bi italijanskim zvaničnicima mogli dati puno savjeta u vezi sa italijanskom spoljnom politikom.33 Veze između Italije i Crne Gore autor nalazi i na emocional- nom planu, naglašavajući privrženost crnogorskog knjaza i Crnogoraca Italiji.34 Ističe i da crnogorski vladar emotivno govori o kralju Viktoru Emanuelu II (1820–1878) i da gaji simpatije prema Garibaldiju, te da u odnosu na druge evropske zemlje upravo Italiju najviše voli.35

29 Isto, br. 27, str. 210–211. 30 Isto. 31 Macini je 1857. godine u listu Italia e Popolo objavio svoja „Slovenska pisma“ (Lettere slave), doprinoseći tada aktuelnoj političko-kulturnoj debati o pansla- vizmu. Preporod slovenskih naroda smatrao je jednim od velikih događaja XIX vijeka, a pokret Južnih Slovena, koji će na nacionalnoj osnovi ponovo otvoriti „istočno pitanje“, bio je, po njegovom mišljenju, poslije italijanskog, najvažniji za evropsku budućnost. Up. Giuseppe Mazzini, Lettere slave, Gius. Laterza & figli, Bari, 1939, str. 75. Vidi i prevod. Đuzepe Macini,Slovenska pisma, prevela i priredila Snežana Milinković, Platoneum, Novi Sad, 2005. 32 Popović je još tokom studija stupio u kontakt sa antiaustrijskim krugovima i bio borac za nacionalno ujedinjenje Italije. Up. Šerbo Rastoder i dr., „POPOVIĆ Ev- genije“, str. 1046; Dvije domovine Evgenija Popovića, Radio televizija Crne Gore, https://www.youtube.com/watch?v=BgPJcxtUyyQ. 33 Emilio Tergesti, „Lettere dall’Erzegovina“, La Nazione, XVIII/1876, br. 129 (8. V). 34 Emilio Tergesti, „Una visita dal principe del Montenegro“, Guerra d’Oriente, br. 2, str. 15. 35 Isto.

396 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Ratni dopisi iz Crne Gore Evgenija Popovića

Popović se osvrnuo i na aktuelni položaj Crne Gore na među- narodnom planu, ističući da je njen glavni cilj u bliskoj budućnosti da djeluje zajedno sa Srbijom u cilju oslobađanja južnoslovenskih zemalja od Turaka.36 On razmatra i odnose Crne Gore i Rusije, kao i ruski interes od mogućeg ujedinjenja balkanskih zemalja.37 Autor nastoji da podstakne blagonaklon odnos Italijana prema Rusiji, ističući da i ova zemlja, poput njegove domovine, insistira na zaštiti nacionalnog principa u određivanju državnih granica.38 Popović je jedan od rijetkih posjetilaca toga doba koji Crnu Goru nije gledao s visine, očima obrazovanog zapadnjaka iz ekonomski mnogo razvijenije zemlje, već sa spremnošću da u drugoj kulturi pronađe i one vrijednosti koje bi valjalo prenijeti u matičnu sredinu. Tako, osim što poziva Italiju da pošalje nekog svog ljekara i prati način liječenja kod Crnogoraca, smatra da je neophodno poslati i nekog oficira kako bi izučio crnogorski način ratovanja.39 Takođe, on ukazuje na prednosti jednostavne i neposredne komunikacije knjaza i naroda nasuprot brojnim formalnostima i loše primijenjenim zakonima u Italiji koji sputavaju slobodu građana i tjeraju ih da se povinuju nečijem kapricu.40 U ostalim dopisima objavljenim u listu Nazione, u kojima donosi vijesti sa hercegovačkog ratišta, Popović je pisao o vojnoj organizaci-

36 Popović se u ostalim dopisima objavljenim u listu Nazione više puta vraća ovoj temi uvjeren da bi do ujedinjena trebalo da dođe pod dinastijom Petrović, čime bi počela obnova nekadašnjeg srpskog carstva. S tim u vezi, ističe i da je knjaz Niko- la nosio mač sa urezanim imenom srpskog vladara Dušana Silnog, koji je dobio na poklon od ruskog cara nakon što je mač pronađen u jednom manastiru. Ulogu Crne Gore u ovom ratu Popović upoređuje sa ulogom Pijemonta u italijanskim ratovima za oslobođenje i ujedinjenje, nazivajući Cetinje kolijevkom najčistijeg slovenskog patriotizma. V. Emilio Tergesti, „Lettere dall’Erzegovina“, La Nazi- one, XVIII/1876, br. 39 (8. II); br. 66 (6. III); br. 108–109 (17–18. IV); br. 209 (27. VII); br. 224 (11. VIII); „Lettere dal Montenegro“, br. 274 (30. IX); XIX/1877, br. 7 (7. I). 37 Uloga Rusije u ovom ratu i odnos između nje i Crne Gore takođe je česta tema više Popovićevih dopisa objavljenih u listu Nazione. Up. Emilio Tergesti, „Lettere dall’Erzegovina“, La Nazione, XVIII/1876, br. 98 /7. IV); br. 191 (9. VII); br. 239 (26. VIII); „Lettere dal Montenegro“, br. 274 (30. IX); br. 283 (9. X); br. 345 (10. XII); br. 350 (15. XII); XIX/1877, br. 7 (7. I); br. 33 (2. II); 38 Emilio Tergesti, „Una visita dal principe del Montenegro“, Guerra d’Oriente, 1876, br. 4, str. 26. 39 Isto. 40 Emilio Tergesti, „Lettere dal Montenegro“, La Nazione, XVIII/1876, br. 276 (2. X).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 397 Olivera Popović ji, vojnim reformama sprovedenim u Crnoj Gori prethodnih decenija, kvalitetu naoružanja, vojnim taktikama, vremenskim nepogodama koje su znatno otežavale uslove u crnogorskom logoru, varvarskom i krvo- ločnom ponašanju Turaka prema ženama i djeci nasuprot viteškom odnosu Crnogoraca prema turskim zarobljenicima,41 potom o znamenitim crnogorskim junacima, učešću u ratu italijanskih dobrovoljaca, organizaciji Crvenog krsta i humanitarnim potrebama, kao i o radu komisije za razgraničenje. Za svoje dopise o Crnogorsko-turskom ratu Evgenije Popović je odlikovan ordenom Danila I.42 O Crnoj Gori i Boki Kotor- skoj ovaj autor će pisati i narednih godina.43

Zaključak

Prilozi Evgenija Popovića pokazuju da je ovaj italijanski dopisnik došao sa namjerom da pozitivno piše o Crnoj Gori, njenom narodu i posebno knjazu Nikoli I, za koga su ga vezivala i lična prijateljska osjećanja. Stoga je knjažev portret dat sa najvećom blagonaklonošću autora, uz posebno isticanje civilizatorske uloge crnogorskog vladara, njegove humanosti i brige za svoj narod. Popovićeve dopise iz Crne Gore karakteriše junački diskurs koji polovinom XIX vijeka postaje jedno od glavnih obilježja putopisnih prikaza Crnogoraca.44 U okvi- 41 Posebno su zanimljivi dopisi u kojima Popović opisuje odnos crnogorskog knjaza prema zarobljenom turskom zapovjedniku Osman-paši, kome je na riječ dozvolio da pođe u Dubrovnik na liječenje, dao mu za te potrebe i nešto novca, a potom mu je čak poklonio slobodu. V. Emilio Tergesti, „Lettere dall’Erzegovina“, La Nazione, XVIII/1876, br. 224 (11. VIII); „Lettere dal Montenegro“, La Nazione, XVIII/1876, br. 283 (9. X); br. 284 (10. X); br. 33, XIX/1877 (2. II). 42 Emilio Tergesti, „Lettere dal Montenegro“, La Nazione, XIX/1877, br. 1 (1. I). 43 Ta interesovanja i veze sa ovim krajevima dovešće do njegovog imenovanja za crnogorskog konzula u Rimu, od 1897. do 1917. godine. U tom razdoblju učestvovao je u sklapanju dogovora o privrednoj saradnji Italije i Crne Gore. Bio je i predsjednik crnogorske vlade i ministar inostranih poslova (1917–1919). Zatim je postavljen za člana Državnog savjeta u emigrantskoj administraciji, a nagrađen je i dodjelom najvećih crnogorskih odlikovanja i lente Ordena Velike Britanije. Up. Šerbo Rastoder i dr., „POPOVIĆ Evgenije“, str. 1045–1046; Jelena Todorović, „La vita come spettacolo. Eugenio Popovich, vita e opere“, traduzione dall’inglese B. Mitrović, u: Maria Mitrović (ur.), Cultura Serba a Trieste, Argo, Trieste, 2009, str. 195–208; Dvije domovine Evgenija Popovića, Radio televizija Crne Gore, https://www.youtube.com/watch?v=BgPJcxtUyyQ. 44 Up. Božidar Jezernik, Divlja Evropa, str. 113–117. Wendy Bracewell, „Travels

398 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Ratni dopisi iz Crne Gore Evgenija Popovića ru ovog diskursa Crnogorci su predstavljeni kao dio evropske porodice naroda jer svojom borbom ostvaruju evropsku ideju slobode i u skladu s tzv. mitologijom „predziđa“ brane Evropu i ostale Evropljane od ekspanzije Otomanskog Carstva.45 Tako Popović Crnogorce naziva „pravim junacima civilizacije i napretka“,46 a Turke „divljim i užasnim hordama svega sramnog i podlog u ljudskom rodu“.47 Slikajući zemlju i stanovnike kao herojsko, ali ipak politički već osviješteno društvo, do srži prožeto slobodarskim idejama, čiji je jedini cilj postizanje nacionalnog jedinstva, nasuprot nasilništvu i divljaštvu tlačitelja Turaka, Popović otkriva svoje težnje da im kroz ove napise pribavi i podršku Italije. Otuda i njegovo insistiranje na vezama između Italije i Crne Gore, posebno onim emotivnog i političkog tipa. Osim autorovih ličnih političkih uvjerenja o potrebi uvažavanja nacionalnog principa u formiranju državnih granica, potvrđenih i vlastitim učešćem u italijanskim ratovima za ujedinjenje, moguće je da je u ovom veličanju Crne Gore i Crnogoraca značajnu ulogu imalo i Popovićevo crnogorsko porijeklo.48 Imajući u vidu činjenicu da su Popovićevi ratni dopisi izlazili godinu dana u kontinuitetu, kako u dnevnom listu Nazione, tako i u časopisu osnovanom upravo iz interesovanja za ishod Velike istočne krize – Gu- erra d’Oriente, možemo zaključiti da je upravo ovaj autor najzaslužniji što se junački diskurs u prikazivanju Crnogoraca ustalio u Italiji.49 Na uticaj Popovića u formiranju određene slike o Crnoj Gori ukazuje i či-

Through the Slav World“, Under Eastern Eyes: A Comparative Introduction to East European Travel Writing on Europe, edited by Wendy Bracewell and Alex Drace-Francis, Central European University Press, Budapest – New York, str. 166–167. 45 Up. František Šistek, Naša braća na Jugu: češke predstave o Crnoj Gori i Crno- gorcima 1830–2006, Matica crnogorska, Cetinje – Pogorica, 2009, str. 265–266. 46 Emilio Tergesti, „Lettere dal Montenegro“, La Nazione, XVIII/1876, br. 330 (25. XI). 47 Isto, br. 239 (26. VIII). 48 Popovićeva porodica se u Trst preselila iz Boke Kotorske, ali je porijeklom iz Kuča. Up. Šerbo Rastoder i dr., „POPOVIĆ Evgenije“, str. 1045. 49 Junački diskurs obilježava i putopis Obale Dalmacije i Crna Gora italijanskog poslanika Alfreda Seristorija (Alfredo Serristori, La costa dalmata e il Monte- negro, Barbera, Firenze, 1877. Up. i Alfredo Seristori, Crna Gora i dalmatinska obala tokom ratnih zbivanja 1877. godine, CID, Podgorica, 2010), a zadržaće se i u italijanskim putopisima o Crnoj Gori objavljenim krajem XIX vijeka. V. Olivera Popović, „Jedan italijanski putopis o Crnoj Gori iz 1877. godine“, Lingua Monte- negrina, 12, sv. 1, br. 23, str. 133–144.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 399 Olivera Popović njenica da se na informacije iz njegovih dopisa poziva i Viko Mantegaca, novinar koji je Crnu Goru posjetio dvije decenije kasnije, proslavivši je u svojoj knjizi pod naslovom U Crnoj Gori: zemlji bez parlamenta, koja je doživjela četiri izdanja u razdoblju od 1896. do 1910. godine.50 Popovićev značaj u ovom smislu prepoznao je i italijanski oficir Euđenio Barbarić koji u „Uvodu“ svoje zbirke prevoda rodoljubive poezije knjaza Nikole daje osvrt na ovaj Crnogorsko-turski rat, iznoseći ocjenu da je Popović jedan od prvih autora koji je učinio da se Italijani dive Crnogorcima.51

Literatura:

– Aleksić-Pejković, Ljiljana, Burzanović, Slavko, Crna Gora u spoljnoj politici Italije, knj. 1: Od osnivanja italijanskog konzulata u Skadru do razgraničenja Crne Gore na osnovu Berlinskog ugovora 1861–1875, prvi dio: 1861–1875, Istorijski institut Crne Gore, Pod- gorica, 2011. – Barbarich, Eugenio, Nuovi Canti (Nova Kola) di Nicola I Principe del Montenegro, Traduzione italiana di Eugenio Barbarich, tenente di fanteria, Enrico Voghera, Roma, 1898. – Cognasso, Francesco, „Questione d’Oriente“, Enciclopedia italiana, Istituto di Enciclopedia Italiana, Roma, vol. 28, 1935. Dostupno na: http://www.treccani.it/enciclopedia/questione-d-oriente_(Enciclo- pedia_Italiana) / Datum pristupa sajtu: 16. 10. 2018. – Dvije domovine Evgenija Popovića, Radio televizija Crne Gore, https://www.youtube.com/watch?v=BgPJcxtUyyQ. – Đukanović, Bojka N., Bibliografija o Crnoj Gori na engleskom jeziku 1593–1993, Crnogorska bibliografija, t. IV, knj. 5, Cetinje, 1993. – Jezernik, Božidar, Divlja Evropa: Balkan u očima putnika sa Zapa- da, prevela s engleskog Slobodanka Glišić, Beograd, 2007. – Kilibarda, Vesna, Bibliografija o Crnoj Gori na italijanskom jeziku (1532–1941), Crnogorska bibliografija, tom IV, knj. 4, Centralna narodna biblioteka Republike Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Cetinje, 1993.

50 Vico Mantegazza, Al Montenegro: un paese senza parlamento: note ed impressioni (agosto-settembre 1896), Successori Le Monnier, Firenze, 1896, str. 127–135. 51 Eugenio Barbarich, Nuovi Canti (Nova Kola) di Nicola I Principe del Montene- gro. Traduzione italiana di Eugenio Barbarich, tenente di fanteria, Roma: Enrico Voghera, 1898, str. 18.

400 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Ratni dopisi iz Crne Gore Evgenija Popovića

– Krauze, Fridhilde, „Crna Gora: literatura na njemačkom jeziku“, Bi- bliografski vjesnik, XVII/1988, br. 2, str. 2–103. – Lekić, Danilo, Francuzi o Crnoj Gori u XIX vijeku, Kulturno prosvjetna zajednica, Bar, 1985. – Mantegazza, Vico, Al Montenegro: un paese senza parlamento: note ed impressioni (agosto-settembre 1896), Successori Le Monnier, Fi- renze, 1896. – Mazzini, Giuseppe, Lettere slave, Gius. Laterza & figli, Bari, 1939. – Popović, Olivera, „Jedan italijanski putopis o Crnoj Gori iz 1877. godine“, Lingua Montenegrina, 12, sv. 1, br. 23, str. 133–144. – Popović, Olivera, „Putopisno upoznavanje Italijana sa Crnom Go- rom“, Lingua Montenegrina, 11/2018, sv. 1, br. 21, str. 157–177. – Popović, Vasilj, Istočno pitanje: istorijski pregled borbe oko opstanka osmanlijske carevine u Levantu i na Balkanu, Geca Kon, Beo- grad, 1928. – Rastoder, Šerbo i dr., „POPOVIĆ Evgenije“, Istorijski leksikon Crne Gore, t. V (Per–Ž), Daily Press – VIJESTI, Podgorica, 2006. – Stipčević, Nikša, „O italijanskim dobrovoljcima u hercegovačkom ustanku“, Zbornik Matice srpske za istoriju, Novi Sad, 2005, str. 71–72, 173–179. – Šistek, František, Naša braća na Jugu: češke predstave o Crnoj Gori i Crnogorcima 1830–2006, Matica crnogorska, Cetinje – Pogorica, 2009. – Todorova, Marija, Imaginarni Balkan, Biblioteka XX vek – Krug, Beograd, 2006. – Todorović, Jelena. „La vita come spettacolo. Eugenio Popovich, vita e opere“, traduzione dall’inglese B. Mitrović, u: Maria Mitrović (ur), Cultura Serba a Trieste, Argo, Trieste, 2009, str. 195–208. – Wendy Bracewell, „Travels Through the Slav World“, Under Ea- stern Eyes: A Comparative Introduction to East European Travel Writing on Europe, edited by Wendy Bracewell and Alex Drace- Francis, Central European University Press, Budapest – New York.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 401

UDK 821.163.4-2.09Kovač M.

Sanja VOJINOVIĆ (Podgorica) JU Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“ – Podgorica

OSOBENOSTI DJELA MIRKA KOVAČA (OSVRT NA DRAME „DANILO“ I „LAŽNI CAR“)

Dramski tekstovi Mirka Kovača osvajaju čitaoca lakoćom i umi- jećem pisanja, odabirom teme i motivskih konstrukcija, istoriografskim prikazom događaja, karakterizacijom likova, kompozicijom, estetič- nošću. Na osnovu istorijskih činjenica, Kovač je koristeći se postmo- dernističkim postupcima, najčešće metatekstualnošću, ali i citatnošću, demitologizacijim, ukidanjem granice između stvarnosti i fikcije, sudbinskim određivanjem/oblikovanjem likova, njihovom dubokom zami- šljenošću nad ideologijom, stvorio djelo koje nakon čitanja budi u nama ośećanje ponosa i ośećanje pripadnosti. Cilj rada je ukazati na oblike narodne književnosti u djelu Mirka Kovača. Ključne riječi: Mirko Kovač, savremeni crnogorski, hrvatski i srpski književnik, pisac postmodernističkih tekstova, autor brojnih film- skih scenarija, televizijskih i pozorišnih drama, novela, romana, pripovjedaka, eseja...

Pisac za čijom poetikom tragamo godinama, pisac koga tek otkrivamo..., pisac koji je ostavio duboki trag u svim kulturama na prostorima Jugoistočne Evrope. Pisati ili govoriti o djelu Mirka Kovača ne može se bez osvrta na sljedeće elemente – tradiciju ili tradicijsku kulturu i narodnu književnost. Obje su bitno uticale na pisce postmoderniste, pa samim tim i na poetiku, odnosno stvaralaštvo Mirka Kovača. Tradicija je bazični segment svake kulture, jer se upravo na njenim osnovama grade nova djela, crpe se teme i motivi, iz njenih osnova izrastaju nova umjetnička djela (muzička, književna, pozorišna, likovna).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 403 Sanja Vojinović

Prije svega, potrebno je pojasniti sam pojam tradicije, odnosno tradicijske kulture. Antropolog Bronislav Malinovski, godine 1931, smatrao je da kultura obuhvata „nasleđene artefakte, dobra, tehničke procese, ideje, navike i vrednosti“.1 Edvard Tejlor pod kulturom podrazumijeva „onu kompleksnu celinu koja obuhvata znanje, stavove, umetnost, pouke, pravo, običaje i sve druge sposobnosti ili navike koje je čovek stekao kao član društva“.2 Nasljeđe prošlosti, zapravo tradiciju, jedan pisac može da prihvati ili odbaci. To znači da se pod tradicijom podrazumijeva kontinuitet, ali i identitet, stoga se može govoriti o nacionalnim književnostima, odnosno tradicijama nacionalnih književnosti, bilo da su te književnosti geografski malih ili velikih država, kontinenata ili cijelog svijeta. „Pitanje tradicije otuda nužno uvodi problem vrednosti. I pored toga što nedvosmisleno svako novo književno delo (u odnosu na jezik i stil kojim je napisano, žanrom u koji se uklapa ili koji razara, književnim sredstvima koje koristi...) biva na neki način nastavak onog što je napisano pre njega, novi pesnik može se prema tradiciji različito određivati – od prihvatanja uzora, do bezuslovne negacije.“3 Bilo da počiva na tradicionalnim osnovama književnog nasljeđa ili je riječ o stvaralačkoj individualnosti autora, povezanost književnosti i identiteta u sebi sadrži srž autentič- nosti. Jer identitet jeste široko postavljeno pitanje, podložno brojnim diskursima, a književnost upravo, osa je oko koje se vrte brojni identiteti, i to ne samo individualni, već i kulturološki, socijalni, kolektivni... „Sociološkim jezikom rečeno, čovek kao socijalno biće ukorijenjen je u tradiciji. Ona pomaže očuvanju identiteta jednog naroda i istovremeno doprinosi formiranju jasne slike življenja tog naroda u budućnosti. Tradicija jeste sadašnjost prošlog (...) Pravo znanje o značaju tradicije i njenoj društvenoj relevanciji može se formirati u odgovoru na pitanje da li ona (ne) ugrožava svest o potrebi društvenih promena, odnosno da li su kulturne vrednosti dotične tradicije podsticajne za savremeno stvaralaštvo.“4

1 Berk, Piter: Osnovi kulturne istorije, Clio, Beograd, 2011, str. 7. 2 Isti, str. 40. 3 Pregledni rečnik komparatističke terminologije u književnosti i kulturi, str. 385. 4 Božilović, Nikola: „Tradicija i modernizacija (Evropske perspektive kultura na Balkanu)“, Sociologija, Vol. LII N°2, Beograd, 2010, str. 15.

404 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Osobenosti djela Mirka Kovača

Nekada se smatralo da se određene zajednice prepoznaju po sta- bilnim identitetima, koji su određeni tradicijom, osobenostima koje su lako prepoznatljive i uočljive. Međutim, danas se može govoriti o stapanju ili prelascima jednih identiteta u druge, kombinovanjem više identiteta, stvaranjem jednog fluidnog procesa – nastajanjem djela zapravo. Upravo o ovakvom obrascu pisanja ili stvaranja, moguće je govoriti sa stanovišta uvida u opus Mirka Kovača. Ovđe se može govoriti i o kolektivnom identitetu, vješto ukomponovanom, od strane našeg autora (Mirka Kovača) u kontekst stvaralačkog, duhovnog i okrenutog prema ostalim ili drugim kulturama. „Sve što ti dopadne ruku prepjevaj i uredi, jer je književnost svečan čin i potpun događaj.“5 Mirko Kovač, u svojim djelima naglašava, ili bolje kazati, stvara jedan konstruktivni pristup različitostima, opet s akcentom ili naglaskom na nacionalno koje je opet zasnovano na značajkama kulture kolektivnog identiteta. Jer, „podsjetimo se samo da pisac Mirko Kovač ovaj fenomen identitetske šizofrenije (govori se o stanju u kulturi po- četkom XXI vijeka u Crnoj Gori, primjedba S. V.) duhovito opisuje kao crnogorsku samomržnju...“6 … Važno je ukazati i na percepciju folklora (običaja, igara, muzike) u djelima postmodernističkih pisaca, kojima i sam Kovač pripada. Sagledavanje i prepoznavanje ovih elemenata omogućava dublje traganje za nataloženim slojevima tradicije, ali i uočavanje njihovog tran- sformisanja brojnim knjževno-teorijskim postupcima. U postmodernoj književnosti, uglavnom je riječ o intertekstualnosti, kojom se elementi foklora, tradicije ili pak tradicijske kulture integrišu u književni tekst, zadržavajući pritom, određene osobenosti koje mogu biti prepoznate od strane čitaoca ili teoretičara književnosti. Dakle, opus Mirka Kovača podložan je traganju za elementima folklora koji se primjenuju na različite načine. Posmatrajući tradiciju kao „kolektivno pamćenje“, Kovač je uzimao obrasce koji su u suprotnosti sa savremenim shvatanjima, koji na određen način prkose modernom činjenicom da su oživljeni ovim djelima. „Pisac je prožet kultu-

5 Kovač, Mirko: Evropska trulež, str. 31. 6 Vojvodić, Radmila: „Crnogorski kulturni identitet: izlazak iz unutrašnjeg egzila“, u: Crnogorske studije kulture i identiteta, urednici: Radmila Vojvodić, Janko Lju- mović, FDU, Cetinje, 2016, str. 7.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 405 Sanja Vojinović rom iz koje potječe, vremenom, događajima, jezikom, historijom, ali on mora svaku tu posebnost približiti univerzalnom inače će ostati re- gionalist. Pisac gradi ljudske sudbine i saopćava priču iz svog kraja, jer je želi učiniti poznatom i vječnom. On svijetu mora uspješno predočiti vlastiti svijet. (...) tradicija ograničava, ali i daje. Obaveza je modernog pisca da je pametno i trezveno uzima, da se kritički odnosi prema njoj, te da je vazda spreman održati lekciju onima koji je pogrešno uzimaju ili zlorabe.“7 … Dakle, ono što se može zaključiti o tradiciji a naslućeno je još od Horacijeve Poslanice Pizonima, preko eseja Tomasa Sterna Eliota Tra- dicija i individualni talenat, sve do današnjih dana jeste da se tradicija ne može odbaciti, niti se nje može bilo koji pisac odreći. Izuzetak su bili „pisci avangardnih pokreta između dva svetska rata, kada je pobuna protiv tradicije bila više pobuna protiv akademizma (normativne, pre- skriptivne estetike), a da je izlazak iz tradicije nemoguć, vidljivo je i iz kratkotrajnih i samo u istorijskoj perspektivi važnih pokreta kao što su dadaizam i nadrealizam.“8 Ovđe je važno ukazati na različita tumačenja, odnosno podjele kada se govori o pojmu tradicije. Najprije da se osvrnemo na termin kultura. Kultura izrasta iz cjelokupnog načina života. Kultura je dina- mična, heterogena i promjenljiva oblast. „Kulturu je društvena pojava koja stalno nastaje, oblikuje se, razvija i menja. Nešto što je u izvesnom periodu bilo priznavano kao element kulture, gubi vrednost u drugači- jim uslovima. Kulturne vrednosti nisu apsolutne i nisu jednom zauvek definisane: jedne se pojavljuju, druge se gube u zaboravu. Postojeći elementi koji se i dalje priznaju, u novim uslovima dobijaju nove oblike i obogaćuju se novim vrednostima. To je stalni proces.“9 Sama riječ kultura, kao što je i poznato, potiče od latinskih riječi colere i cultio, što znači nastanjivati, poštovati, štititi, njegovati, uzga- jati. Kultura je skup ili sublimat svih materijalnih i nematerijalnih elemenata stvorenih od strane čovjeka. Ona je ukupno društveno nasljeđe jedne zajednice ili jednog društva, naroda, „u širem smislu sve što je stvorilo ljudsko društvo i što postoji na osnovu telesnog i umnog rada

7 Kovač, Mirko: Evropska trulež, Fraktura, Zagreb, 2009, str. 86–87. 8 Pregledni rečnik komparatističke terminologije u književnosti i kulturi, str. 386. 9 Keler, Juzef: Kultura i religija, Radnička štampa, Beograd, 1981, str. 8.

406 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Osobenosti djela Mirka Kovača ljudi...“10 Dâ se zaključiti da se kultura razvijala uporedo i sa istorijskim procesima. Ključno pitanje je odnos tradicije i kulture ili pak najprije tradicije i civilizacije. Kako kulturu povezuju dva segmenta: materijalni, dakle sredstva za proizvodnju, materijali i naravno duhovni, koji obuhvata običaje, zatim sve one novine i mišljenja koja su vjekovima nastajala, mijenjala se i prilagođavala u umjetnostima, filozofiji, estetici i nauci, jasno je da je vremenom ono što je nastajalo postajalo dio tradicije. „Kultura je dakle civilizacijom ‘normativirana’, a etikom ‘uljuđena’ pa nije čudno što se danas ‘partikularne’ kulture nalaze u opoziciji prema normativno-poopćenim pravilima civilizacije, jer sukob između civilizacije i kulture nije samo sukob između tradicije i modernosti, nego i sukob između ‘lokalnog’ i ‘općeg’, ‘pojedinačnog’ i ‘univerzalnog’.“11 Jasno je da se pod lokalnim, pojedinačnim podrazumijeva kultura i da je ona segment opšteg, univerzalnog, odnosno civilizacijskog. Takođe, kultura je dio tradicije, neraskidivo je povezana sa njom, što dovodi do zaključka da se pod tradicijskom kulturom podrazumijeva sve što je vjekovima stvarano i izgrađivano u umjetnostima. Upravo je tradicija stva- ralački pokret svake kulture. U njoj su sačuvani običaji, jezik, religija, narodna predanja jednog naroda. Sadašnjost se upoređuje sa prošlim, sa tradicijom. Kovač ovakva tumačenja tradicije prihvata i zaključuje da na „pisca rijetko kad utječe samo jedan pisac, utječe mnogo toga, više različitih pisaca, cijela kulturna situacija jednog vremena, tradicija itd. Utjecaji su dobra stvar, moramo se držati one da se književnost hrani književnošću, da su pisci uvijek nečiji sljedbenici i nasljednici.“12 Utvrditi i ukazati na elemente tradicije u djelu jednog pisca nije moguće bez uvida u vrijednosti njegove, odnosno nacionalne kulture. Kako smo već i navodili da tradiciju čine jezik, običaji, religija, narodna predanja jednog naroda, bitno je ukazati kojim narodima, tj. nacionalnim književnostima je Kovač pripadao i pripada. Ovo pitanje otvara novo pitanje, a to je identitet samog pisca, koji je opet usko povezan sa tradicijom. Po ovom pitanju, Kovač je uvijek ostajao dosljedan i jasan.

10 Pregledni rečnik komparatističke terminologije u književnosti i kulturu, str. 191. 11 Milanja, Cvjetko: Konstrukcije kulture, Modeli kulturne modernizacije u Hrvat- skoj 19. stoljeća, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2012, str. 14. 12 Kovač, Mirko: Elita je gora od rulje, razgovor vodio Srećko Horvat, izvor: http:// www.tacno.net/slideshow/mirko-kovac-elita-je-gora-od-rulje/, preuzeto 20. 8. 2013.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 407 Sanja Vojinović

Pripadao je i pripada svim književnostima u kojima je stvarao, a u intervjuu za B92, 24. 11. 2010. godine i sam kaže odgovarajući na pitanje novinarke Vesne Knežević: „Ja nemam problema sa identitetom, možda je to nešto više komplicirano za one koji se bave ovim ili onim razvrsta- vanjima. Ne mogu osporiti nacionalne književnosti, premda bih to rado učinio, jer mi stalno jesmo u kontekstu svjetske književnosti. Nije jednostavno nekog pisca satjerati u nacionalni tor, dok on u svom prtljagu vuče svjetske pisce bez kojih ga ne bi bilo. Pa i kad velike književnosti ništa ne znaju o nama, ali mi znamo o njima, onda je to već neki odnos. Pisci se stalno kreću u društvu živih i mrtvih pjesnika. Ovo sve govorim da bih izbjegao pitanje od kojega strijepim, čiji je ko pisac, čiji sam ja pisac.“ Ne može se poreći činjenica, a to ćemo u daljem radu i pokazati, da je Kovač u svojim djelima sublimirao tradicije onih književno- sti u kojima je stvarao i djelovao. Stoga je on i mijenjao jezik svoje književnosti i stil zadržavajući osnovnu nit skoro svih njegovih djela, prepoznatljivu, ukorijenjenu u književnoj tradiciji: zlo kao neizbježna kategorija života, sudbinska predodređenost likova, simbolička znače- nja data kroz razne opise vremenskih prilika ili vremenskih nepogoda, životinja, imena likova itd. Sve ove elemente kulture i tradicije, Kovač je rekonstruisao, smještao u narativni okvir. Ako su jezičko-stilske osobenosti njegovog opusa različite zavisno od izdanja do izdanja, tematsko-motivska struktura je ista i počiva na tradiciji. Koristeći se maniri- ma postmodernističkih pisaca, Kovač je stvarao svoja djela. Sagledavajući opus Mirka Kovača dâ se uočiti da su u njima kroz motivski, poetski i strukturalni sloj inkorporirani zapisi usmenih priča i predanja kao dokaz bogatstva usmene književnosti, usmene tradicije. Motivi poput motiva zmije, motiva vještice, motiva krvavog noža, motiva sunca, smrti u osnovi su Kovačevih brojnih djela a dio se širokog spektra tradicijskih kultura. One su preuzete iz kultura raznih civilizacija. Elementi tradicijskih kultura, da ih tako nazovemo, u djelu Mir- ka Kovača ogledaju se i u upotrebi jezika, njegovoj ekspresivnosti i dijalektu, u rečenici i na koncu, u predanjima. „Da se ubiju i na glavu posade, hrvatski u srpskome, niti srpski u hrvatskome rascijepiti, raz- dijeliti, raščetvoriti neće svi naši jezikoslovci, lingvisti i ina blebetala, ali ih dva jezika u jednom, savršeno i s lakoćom velikog pisca dijeli i podijeli Mirko Kovač. Na žalost, u tome ga je teško, ili nemoguće

408 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Osobenosti djela Mirka Kovača slijediti, jer da bismo ga slijedili, morali bismo imati njegov jezični i pripovjedački dar.“13 Sa takvom lakoćom književnog nadograđivanja, uzimanjem internacionalnih motiva (sukob dobra i zla, rodoskrvna ljubav, majka nesrećnica...), interliterarnošću, Kovač stvara svoja djela. On konstruiše, oslanja se na elemente usmene književnosti, na epitete usmene knjievnosti, na djela velikih pisaca uzimajući ono što pogoduje njegovom sentimentu i njegovoj poetici. „Kovač bez mnogo obzira po- suđuje ono što ga kod drugih pisaca opsenjuje: od Gogolja – kupovinu mrtvih duša (kod Kovača, kupovina leševa), od Poa – sliku pada kuće Ašer (kod Kovača, kuća Biriša), od Foknera – čitavog jednog junaka, idiota iz ‘Buke i besa’, kome će Kovač i u ‘Mojoj sestri Elidi’ i u ‘Ruganju s dušom’ dati, praktično, središne mesto, i to, verovatno, pod uticajem slike božjeg čoveka iz ruske književnosti, ili, pre, nejasno for- mulisane hrišćanske tajne.“14 Motivska struktura Kovačevih djela zasnovana je na elementima narodne, usmene književnosti, dakle predanja, legendi, običaja, anegdota, mitova, što dovodi do još jednog polja koje je potrebno objasniti a tiče se podjele tradicijske kulture ili tradicije na narodnu, nastalu u narodu i pisanu, nastalu iz krugova samih pisaca, prethodnika. U cilju tumačenja djela jednoga pisca, neophodno je imati na umu upravo ovo razlikovno svojstvo tradicijske kulture, što je u njegovome djelu „preuzeto“ iz narodne, a što iz pisane književnosti. Na distinkciju pojmova, ukazuje i prof. dr Marko Dragić, navodeći da „pučku i usmenu književnost treba razlikovati. U uporabi je bio i naziv tradicionalna književnost. (...) U Hrvatskoj se naziv narodna književnost u službenoj uporabi zadržao do devedesetih godina dvadesetog stoljeća.“15 Da su ove podjele zaista važne i da ih treba uzimati u obzir pri tumačenju djela bilo kojeg pisca, ukazuju brojni teoretičari, praveći i imenujući ove dvije suprotnosti tradicijske kulture različitim nazivima. Veliki je broj studija od šezdesetih godina prošloga vijeka, do današnjih dana posvećen upravo ukazivanju na razlike između usmene i pisane

13 Jergović, Miljenko: „Mirko Kovač – privatni pisac“ (Časopis Ars, Cetinje, godina XVI, broj 5–6/2014, str. 112). 14 Kordić, Radoman: Tumačenje književnog dela, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1988, str. 181. 15 Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2008, str. 12.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 409 Sanja Vojinović riječi. „Svojevremeno je Antun Radić, jedan od pionira etnologije u Hr- vatskoj, pisao kako ‘gospoda’ imaju svoju kulturu a ‘narod’ svoju. Tako su ‘gospodska’ i ‘narodna’ kultura bile premise na kojima se temeljila kulturno-historijska etnologija.“16 Zašto je važno poznavati pojmovnu raznolikost tradicijske kulture? Jasno i za nas u ovom radu važno – zbog prepoznavanja elemenata usmene, dakle narodne kulture. Već smo ukazali na činjenicu da u Kovačevim djelima pronalazimo elemente i tradicijske culture, ali i oblike usmene književnosti. Ovakav pristup zahtijeva posebne metode jer „svako nastojanje da se detaljnije sagleda i analizira odnos usmene i pisane riječi nosi veliki procenat rizika od gubljenja unutrašnjih vezivnih svojstava jednog teksta, u trenutku podvrgavanja umjetničkih oblika dekonstruktivističkim tretmanima. Čineći takvu vrstu reza po umjetničkoj strukturi, kako bismo pronašli ostatke procesa interpolacije, mi zapravo ulazimo u zonu dekontekstualizacije pojedinih segmenata strukture, te u svojevrsnu sudnicu autorima i poetikama...“17 Svakako da nije namjera suditi poetikama niti piscima, već ukazati na jedan kulturni obrazac, proces ponavljanja. Proces „reciklira- nja“, stvaranja novog na temeljima starog. „Bezbroj puta otvaram Bi- bliju kao da ću tamo pronaći rješenje, lijepo sročenu misao u Novom zavjetu, a u Starom zavjetu čitava progonstva, život i sudbine naroda“, zapisuje Kovač.18 Ovđe možemo ukazati na elemente tradicijske pisane kulture, Biblije, Starog i Novog zavjeta, ali i narodne u motivima progona, sudbina naroda. „Ono što pišem plod je onog što čitam i, dakako, iskustva i potrebe, a još ako tome dodam ono što Šklovski kaže: ‘Pisac piše savlađujući svoju prošlost, polazeći od svoje prošlosti’, onda sam naveo barem stoti dio razloga zašto pišem!“19 Kovaču je prošlost uvijek na umu, a tradicija u blizini kako bi vje- što koristeći svoje pripovjedačko iskustvo i talenat protkao djelo i ute- meljio tradiciju, bilo pisanu, bilo usmenu. „...kad pisac uspije oživjeti mrtve i približiti udaljene riječi i kad taj posao obavi estetski vrijedno,

16 Čolić, Snježana: „Neke teorije o dvjema kulturama: k dijalektičkoj perspektivi“, u: Sociologija sela, 40 (2002) 1/2 (155/156): 105–116. 17 Vojinović, Vladimir: Usmena književnost i savremena crnogorska pripovijetka, FCJK, Cetinje, 2014, str. 231. 18 Kovač, Mirko: Evropska trulež, str. 29–30. 19 Isto, str. 30.

410 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Osobenosti djela Mirka Kovača onda se takav majstor može pohvaliti da mu ‘tradicijski pasusi’ i sretan povratak davninama donose užitak. (...) Kad je tradicija u pitanju pisci moraju biti oprezni i suptilni. Ne zaboravite je, a držati se na odstojanju. Ne trošite je previše, jer ‘zalihe nisu vječne’.“20 Prepoznatljivi elementi tradicijske kulture upućuju nas na zaklju- čak da se u djelu Mirka Kovača mogu razlikovati ne samo elementi usmene i pisane tradicije, već i elementi istorije, odnosno istorijske tradicije, koji podrazumijevaju istorijska zbivanja ili hronotop u djelima. Zatim, može se govoriti i o religijskoj tradiciji koja je ispisana na skoro svim stranicama Kovačevog opusa, bilo da je u pitanju katolička ili pravoslavna tradicija. … Kako u ovom razdoblju razvoja civilizacije nije bilo moguće zapisati ono što je nastajalo, taj se materijal „reprodukovao“ improvi- zacijom. Tako je usmeni pjevač u navođenju pojedinih pjesama imao više varijanti, nižući stihove asocijativno. „Usmena publika nije samo pasivno slušala i pamtila već je aktivno sudjelovala u korištenju jezika. (...) Stihovi su sve do srednjeg vijeka bili toliko prirodno namijenjeni slušanju da njihovi zapisivači nisu marili za njihovu grafičku prezenta- ciju te su ih prepisivali prozom.“21 Poznato je da se pod terminom narodna književnost podrazumijevala i narodna poezija, narodna pjesma..., sam termin narodna (duša ili karakter) u teoriju književnosti uvodi Herder i to terminom volkslied. Herder je, objavljujući zbirku narodnih pjesama raznih vremena i naroda, godine 1778/79, svijetu predstavio i narodnu književnost južno- slovenskih prostora. U zbirci su objavljene: Hasanaginica, Razgovori ugodni naroda slovinskog o Milošu Obiliću i Vuku Brankoviću, Lepoj- ka tumač i Radoslav. Terminološke nedoumice oko nativa narodna ili usmena književnost, folklorno stvaralaštvo postalo je predmet brojnih tumačenja 70-ih godina XX vijeka. U suodnosu folklora i narodne književnosti, te usmene književ- nosti, preovladavalo je mišljenje tumača, među kojima je i prof. dr No- vak Kilibarda, da je ipak precizniji naziv usmena književnost. Pod terminom narodna književnost podrazumijevao se kolektiv, tj. narod koji stvara i prenosi stvaralaštvo.

20 Isto, str. 86. 21 Isto, str. 551.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 411 Sanja Vojinović

Narodna, odnosno usmena književnost koja je, kako i samo ime kaže nastala u narodu i prenosila se iz generacije u generaciju izvo- đenjem u obliku pjesme, igre, anegdote, zagonetke, poslovice, kletve, svoj oblik je mijenjala prilagođavajući se mjestu i vremenu u kojem je nastajala. Stoga možemo govoriti i o etnocentrizmu (grčki etno – narod, centrum – centar), terminu koji svoje mjesto pronalazi i u sociologiji, i u antropologiji, ali i u kulturnim studijima. Pod ovim terminom podrazumijeva se prisvajanje i zauzimanje vodećeg položaja jedne etničke zajednice među različitim etničkim zajednicama. U književnosti, o etnocentrizmu moguće je govoriti upravo sa stanovišta usmene književ- nosti. Ako se zna da je u određenim istorijskim trenucima, prelomnim trenucima, upravo pjesma koja je nastala u narodu bila pokretač mnogih buna i ratova, ali i da je ista ta pjesma nastojala da kroz vjekove očuva duh slobodarstva, imajući na umu cikluse narodnih pjesama u svim regionalnim književnostima, pa i šire, dâ se zaključiti da je upravo na tim pjesmama građen etnocentrizam jednog ili više naroda. Sa saznanjem o ovakvim oblicima stvaralaštva, Kovač je u svojim djelima dekonstruisao etnocentrizme naroda. I tu smo prepoznali kategoriju istorijske tradicije. Ali, da se vratimo odnosu usmene i pisane književnosti... Jasno je da je upravo ovaj odnos, ako ne u svim, ono u određenim književno- stima, bio od izuzetne važnosti za razvoj te ili tih književnosti u istorijskim razdobljima. Ovđe se radi o odnosu između književnosti koja se sluša, izgovara i one književnosti koja se čita i piše. Stoga je usmena književnost prethodnica pisane književnosti, „ali se usmena književnost zadržava i razvija i u pojedinim sredinama, odnosno zajednicama gdje je pismenost rjeđa nego u drugim sredinama (npr. u seoskim sredinama nasuprot gradskim). Ona, zatim, također postoji i u sredinama odnosno zajednicama gdje je pismenost razvijena, ali tada kao neki drugi vid književnosti, takav vid književnosti koji, za razliku od pisane književ- nosti, zadovoljava ponešto drugačije potrebe.“22 Usmena književnost je nastala na osnovama jednog naroda, njegovim životnim potrebama i navikama. Razvijala se po drugačijim okolnostima i na drugačiji način od pisane književnosti. Za ovakav stav

22 Solar, Milivoj: Teorija književnosti, Rječnik književnog nazivlja, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018, str. 134.

412 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Osobenosti djela Mirka Kovača postoje tri razloga: „1) jer se odsutnost pisma kojim se zapisuje jednom stvoreno književno djelo prirodno odražava čak i na sam pojam onog što će vrijediti kao književno djelo, 2) jer književnost namijenjena is- ključivo slušanju mora uvažiti posljedice za razumijevanje koje proizilaze iz pretežno jednokratnog slušanja i 3) jer je uloga, zadatak i zna- čenje onog što se isključivo pripovijeda, pjeva ili recitira, u određenoj društvenoj sredini drugačije od uloge, zadatka i značenja knjige.“23 Razlog navedenih tvrdnji je sljedeći. Naime, mi danas poznajemo više varijanti epova, ili velikih epskih pjesama, pripovijetki... što ukazuje da je to književno djelo usmenim prenošenjem mijenjalo određe- ne djelove, ne umanjujući njegovu umjetničku vrijednost. „To je opet moguće zato što se usmena književna djela oblikuju velikim dijelom na temelju određenih formula, formualičnih izraza i okvirnih uzoraka za koje nisu bitna manja premeštanja, gomilanja, promjene u rasporedu i slično, nego je bitno što određenim temama odgovaraju određeni načini izražavanja...“24 Dalje, kada se jedno djelo usmeno govori, a vremenom pokuša da se zapiše, sasvim je prirodno da tokom čina zapisivanja nastanu izvjesne promjene. Jer, „čim se jedno usmeno književno djelo ponudi čitaocu kao štampani tekst, kategorije ‘usmenosti’ i ‘narodnosti’, koje su do tada bile imanentne i djelu i žanru kome to djelo pripada, gube dotadašnje značenje. Odnos čitaoca prema usmenoj i narodnoj prošlosti djela koje mu se nudi u pisanoj, odnosno štampanoj formi ne zavisi od vremena u kojemu živi čitalac, nego od stepena njegove priličnosti da bude čitalac.“25 Usmeni pjevač ili pripovjedač, uvijek na umu ima da se djelo mora lako pamtiti i nadalje prenositi. Stoga su mu potrebne lake i već poznate forme i izrazi, a kompozicija mora biti pregledna i u skladu sa tradicijom. Zatim, ono što je možda za dalje tumačenje i nastavak rada nama veoma važno, jeste veza usmene književnosti s obredima. Etimološki, riječ obred potiče od latinske riječi ritus, što u prevodu znači ritual – svečana priredba, vjerska ili liturgijska svečanost. Usko je povezana s usmenom književnošću i to u obliku obrednih pjesama. Pod obrednim pjesmama podrazumijeva se najstariji sloj narodnih lirskih pjesama. U ovu kategoriju ubrajaju se: tužbalice, svadbene

23 Isto, str. 134–135. 24 Isto, str. 135. 25 Kilibarda, Novak, Usmena književnost pred čitaocem, Obod, Cetinje, 1998, str. 5.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 413 Sanja Vojinović pjesme, dodolske pjesme, koledarske pjesme, božićne pjesme, đurđev- ske, bogojavljenske, ivanjske i druge... Kao što je i poznato, obredne pjesme su podijeljene na dva „kruga“ pjesama: kalendarsko-obredne i porodično-obredne pjesme. „No, prema očuvanim elementima iz mitske prošlosti, arhaičnim predstavama (pre svega animističkim, ostvarenim u nizovima paralelnih slika iz sveta prirode i čovekovog života, u ‘psihološkim paralelizmima’ – prema Veselovskom), i magijskim ve- rovanjima oblikovanim u prvobitnoj svesti, o.p. sežu i u preistorijsko vreme. Po svom poreklu obred je neodvojiv od – mita...“26 Usmena, narodna poezija, nastala iz „obrednog sinkretizma“, ri- ječi, muzike, igre, bila je kritikovana od strane Crkve. Ono što je bilo sastavni dio svakodnevnog porodičnog života, one obredne forme koje su se čuvale u porodici i jednoj zajednici, dio su lirske narodne tradicije. Naznačene kategorije narodnih pjesama, pretapale su se jedna u drugu, stvarajući novi oblik usmene pjesme. I narodnu epiku su najprije sači- njavale mitološke pjesme koje su kasnije postale junačke i pripovjedne pjesme. Nadalje su se forme širile ili su već preuzimane iz narodnih pripovjedaka, predanja, legendi, bajki. Stvaralaštvo nastalo u narodu, prenošeno s koljena na koljeno, usmenom predajom, kasnije zapisivanjem, značajan je dio kulture. Po- smatrana kao dio djela pisaca, južnoslovenskih, evropskih, svjetskih, reprodukcija je ili reinterpretacija kako obreda, odnosno rituala koji su dio tradicije jednog naroda, tako i mitova koji čine bit civilizacije. A u ovom segmentu, tragaćemo za kategorijom religijske tradicije u djelu Mirka Kovača. Stoga je rad na ovoj tezi suštinski vezan upravo za prepoznavanje, pronalaženje oblika usmene književnosti i tradicijske kulture u djelu savremenog pisca Mirka Kovača. Nakon utvrđivanja nekih osnovnih načela usmene, narodne knji- ževnosti, namjera nam je ukazati na njenu povezanost sa folklorom. Ukoliko folklor tumačimo kao nauku o narodnom predanju, onda folklor obuhvata i poznavanje jednog naroda i tradicionalna vjerovanja i narodna predanja, običaje..., „označava umetnost reči i predstavlja način usmenog, tradicionalnog umetničkog izražavanja, obuhvatajući pripovetke, mitove, predanja, anegdote, zagonetke, poslovice, pesme. (...) Označava narodnu usmenu umetnost reči obuhvatajući i elemente 26 Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1986, str. 498–499.

414 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Osobenosti djela Mirka Kovača narodnih običaja i verovanja (V. I. Čičerov). (...) Kod nas pojam f. obuhvata narodnu umetnost reči, oblikovanja, pokreta i muzike.“27 Za nas je ovđe, na određeni način, presudno tumačenje Vladimira Propa koji je podijelio narodnu kulturu na materijalnu i duhovnu. Na- dalje, folklor je svrstao u duhovnu narodnu kulturu, odnosno folklor je označio kao književno, poetsko stvaralaštvo sa svojom istorijom i poetikom. Ovakvo tumačenje, folkloru je dodijelilo status samostalne književno-istorijske discipline. I kao samostalna disciplina, folklor je predmet brojnih rasprava i tumačenja. Jedno od njih je svakako i povezanost folklora i usmene književnosti. Ako su oboje prepoznati i u obredima, i u muzici i u igri, u duhovnom, kako ga onda razdvojiti? Foklor čine sva djela nastala u narodnoj sredini. Usmenu književnost čine sva djela koja usmeni pjevač/ autor prenosi/stvara. Prenošenjem, njihov sadržaj se mijenja, ne nužno. Usmena, narodna književnost, proučavana je i analizirana na osnovu njenih zapisa. Tekstovi zapisane usmene književnosti pripadaju samom vrhu književnosti i kulture. Prije svega, imamo na umu Stari zavjet, Ho- merove epove, Vede... Ovakvi tekstovi podstakli su proučavanje usmene književnosti. Ali, usmenu književnost je veoma teško dijahronijski prikazati, jer ne postoje datumi njihovog nastanka, već samo datumi zapisivanja. „Proučavanje usmene književnosti zbog toga je s jedne strane upućeno na tradiciju, pa istraživanja nastoje opisati, klasificirati i odrediti usmene žanrove, ponekad određene i kao ‘jednostavni oblici’ (mit, legenda, saga, bajka, zagonetka, poslovica) ili pak kao uobičaje- ne stihovne oblike (ep, epska pjesma, balada, romanca), s time što se najčešće uvodi i razlika između epoha u kojima je usmena književnost imala presudnu ulogu, određenu autonomiju i veliku važnost (tzv. pret- povijest, ali i srednji vijek npr.) i onih kao što je suvremena, kada se ona pojavljuje u manje cijenjenim oblicima...“28 Kao izazov za mnoga tumačenja postavljeno je pitanje identiteta, pojma koji je usko povezan i sa tradicijom i sa usmenom književnošću ali i sa folklorom. I to u svim oblastima umjetničkog stvaralaštva. U književnostima, mogu se pronaći brojni identiteti. „Nije dovoljno pod- sjećanje na tradiciju kroz folklorne igre koje su dopuštene kao najviši

27 Isto, str. 208–209. 28 Solar, Milivoj: Teorija književnosti/Rječnik književnog nazivlja, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018, str. 591.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 415 Sanja Vojinović izraz nacionalne slobode. Oduzeti naciji pravo da slobodno raspolaže svojom historijom i svojom prošlošću, nije ništa drugo do uskraćivanje prava na mišljenje. A tko vam to pravo oduzme, taj je spreman oduzeti vam i život.“29 Književnost je plodno tlo za mnogobrojne oblike i transformacije. Savremena književnost sazdana je na elementima folklora, tradicije, usmene književnosti... Ipak, ona sadrži prepoznatljive obrasce određenog (id)entiteta. Istovremeno, ta ista književnost uspostavlja in- terkulturalne veze. „Nitko ne piše po pravilima“, piše Kovač u eseju U znaku romana. „Roman u sebi sažima tradiciju, povijest, junački ep itd., i u čitatelju se ‘produžava kao glazba’. (...) Mene kao pisca jedna povijesna činjenica sama po sebi ne zadovoljava. Jer samo zato što postoji sirova građa, što postoji historičnost nije još dovoljno za romanopisca. Dokumentacija mora prelaziti u građu, a potom složenim postupcima sublimirati do smisla romana, znači do forme. Da navedem onu već glasovitu Goetheovu misao, korisno je da je i ovdje navedem: Građa je za svakog vidljiva, sadržaj otkrivaju samo oni koji mu mogu nešto doprinijeti, a forma za većinu ostaje tajna.“30 S aspekta tumača savremene književnosti, sagledavajući sve uticaje koji su svoj odraz pronašli u djelu Mirka Kovača, zaključujemo da je upravo takva književnost, koja je nastala na temeljima svih umjetnič- kih vrijednosti, dijelom utkana i u crnogorski kulturni identitet. Ovđe, prije svega mislimo na drame „Danilo“ i „Lažni car“. Na osnovu istorijskih činjenica, Kovač je, koristeći se postmodernističkim postupcima, najčešće metatekstualnošću, ali i citatnošću, demitologizacijom, ukidanjem granice između stvarnosti i fikcije, sudbinskim određivanjem/ oblikovanjem likova, njihovom dubokom zamišljenošću nad ideologijom, stvorio djelo koje nakon čitanja budi u nama ośećanje ponosa i ośećanje pripadnosti. U dramama, Kovač je zadržao pravo miješanja stilova, oslobodio didaskalije, vodio simultane dijaloge, prelazio sa pozicije realnog na poziciju nerealnog, pomjerao granice života i smrti, tragičnog i komič- nog, bezumnosti i racionalnog... Sudbine i ljudi su isprepletene, sve je naizgled naivno i nevino, dramatika je prisutna u svim detaljima, a tragedija pojedinca zapravo je tragedija kolektiva.

29 Kovač, Mirko: Evropska trulež, str. 90. 30 Isto, str. 53–58.

416 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Osobenosti djela Mirka Kovača

Pod ovim bi se mogle svesti kako Kovačeve osobine dramskog pisca, tako i zajedničke osobine njegovih drama: Danilo, Isus na koži, Tko je Baltazar, Ubojstvo u noćnom vlaku i dr... Istorijski kontekst drama vjerno je prikazan i to ne samo preno- šenjem, već i odličnim poznavanjem mentaliteta i prilika ondašnjeg crnogorskog društva. Vladavine knjaza Danila, ali i lažnog cara Šćepana Malog jesu bile traumatične i to donosi svaka napisana rečenica Kova- čevih drama. Obje drame napisane su crnogorskim jezikom, što svjedo- či, kako i sam Lotman navodi, da se „jezik u književnosti manifestuje kao prirodni jezik, i da kao takav određuje prirodom datu polaznu tačku autora“, što potvrđuje postojanje stilističkih slojeva u djelu. U jeziku kojim je napisana drama Danilo više je ljepote nego na svim pejzažima Crne Gore. Monolozi i dijalozi likova drame identitetski ih određuju, što uz istorijski kontekst potvrđuje da je Kovač postmodernističkim postupcima, uzimajući istorijske činjenice, citatnošću i metatekstualnošću pristupio pisanju ovih drama. Njegove drame oblikuju dramatičnost života, a njihova prikladnost za izvođenje na pozornici rezultat je činjenice da pozorišne predstave raspolažu sredstvima koja dodatno oživljavaju i tako potenciraju utisak oblikovanja dramatičnosti pojedinih životnih situacija. U dramama Mirka Kovača sadržani su svi elementi njegovog pripovijedanja bitni za određivanje njegove poetike. „Lažni car. Povijesna drama. (...) Želio sam povijesnu dramu u kojoj je sudbina crnogorskoga vladara iz XVIII. stoljeća tek fenomen koji može zaokupiti svakog pisca. Kao što je, primjerice, Albert Camus napisao dramu o Kaliguli.“31 Oblikujući svoja djela prema datim obrascima, Kovač drame oblikuje kao posebnu skupinu književnih djela modelovanih za izvođe- nje na pozornici. Njegove drame pokreću misli i ośećanja. Odlikuje ih poetska funkcija, usmjerenost znakova na sebe same, polifunkcional- nost tekstualizacije i fikcionalnost. Dakle, polifonijski izraz u pogledu stila obje drame uočljiv je. Razmatranje slojeva drama „Danilo“ i „Lažni car“, zapravo, polazi od njihovih unutrašnjih značenja. Jedan od tih slojeva koji je zajednički za obje drame je upravo tradicija, ali i narodna, usmena književnost sa

31 Malina, Božidar: Bio-bibliografska bilješka, u : Kovač Mirko, Isus na koži, Frak- tura, Zagreb, 2003, str. 350.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 417 Sanja Vojinović kojom u ovim dramama sam Kovač, kroz likove drame, nosioce radnji, vodi razgovor. Na fonu ovakve interpretacije, jedan oblik slobodoumlja i nazovimo ga i rodoljublja, figurativno se prenosi iz XIX, odnosno XVII vijeka u savremeno, naše doba. Drugi sloj značenja javlja se u portretisanju likova, simboličnoj projekciji portreta, naravi i temperamenata nosioca dramskih radnji. Kovač i vizuelno i psihološki daje vrednosne sudove o istorijskim lič- nostima. U građenju likova knjaza Danila, Darinke, Šćepana Malog, Vla- dike Save, Kovač je pažljivo ukazivao upravo na one crte ličnosti, ge- stove i afektivne forme ljudskog ponašanja koje doprinose ili narušavaju ravnotežu. Svakako, likovi njegovih drama nose pečat nečeg izuzetnog a ujedno i naglašenog i neobičnog. Na taj način, Kovač je postigao efekat karakterizacije likova, kompleksnog života likova dobro poznatog i ispri- čanog jezikom naroda, zabilježenog istorijskim činjenicama i zapisima... Kovač je uspio da svijet dramskih tekstova udalji od njegovog svijeta, da ga sagleda i ocijeni kroz vladajuće običaje i istorijske okolnosti, ali isto tako da dramsku radnju postavi kao neizbježnu stvarnost. Naslovi obje drame su zapravo imena nosilaca dramske radnje. Samim tim dodijeljena im je oznaka beskonačnosti, beskonačnog živo- ta i besmrtnosti. U dramama je naglašena i težnja ka „istini“, gorčini koju istina nosi, ali i emotivnost sa kojom se igraju, bez milosti, životne sile... Stoga je lako zaključiti da su ove drame imale značajnu ulogu u građenju crnogorskog kulturnog identiteta, upravo zato što se crnogorski kulturni identitet dovodi u vezu sa intertekstualnim i citatnim elementima folklora ali i tradicije, koji svoj oblik dobijaju kroz novo- nastala djela i postaju dio savremenog izraza. Poznavaocu istorijskih, društvenh i kulturnih prilika, neće promaći niti jedna intertekstualna veza koja se očituje u ovim dramama. Traganje za elementima folklora u djelima savremenih pisaca jednako je traganju za slojevima tradicije koje su stvaraoci transformi- sali u svoja djela. I kada ti elementi budu prepoznati od strane tumača ili čitaoca, daljim čitanjem oni podstiču stvaranje asocijativnih nizova. Sa sadašnjeg stanovišta, uz veliki broj informacija dostupnih na svim oblicima medija, uz mobilnost umjetnika, stvaraoca, i književnost se mijenja. Uticaji su brojni, i nekada ih je zaista i teško uočiti.

418 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Osobenosti djela Mirka Kovača

Literatura:

– Berk, Piter: Osnovi kulturne istorije, Clio, Beograd, 2011. – Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 2000. – Božilović, Nikola: „Tradicija i modernizacija (Evropske perspektive kultura na Balkanu)“, Sociologija, Vol. LII N°2, Beograd, 2010. – Čolić, Snježana: „Neke teorije o dvjema kulturama: k dijalektičkoj perspektivi“, u: Sociologija sela, 40 (2002) 1/2 (155/156): 105–116. – Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Fi- lozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2008. – Jergović, Miljenko: „Mirko Kovač – privatni pisac“, u: časopis Ars, Cetinje, godina XVI, broj 5–6/2014. – Keler, Juzef: Kultura i religija, Radnička štampa, Beograd, 1981. – Kilibarda, Novak, Usmena književnost pred čitaocem, Obod, Ceti- nje, 1998. – Kordić, Radoman: Tumačenje književnog dela, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1988. – Kovač, Mirko: „Danilo“, CNP, Podgorica, 2007. – Kovač, Mirko: Elita je gora od rulje, razgovor vodio Srećko Horvat, izvor: http://www.tacno.net/slideshow/mirko-kovac-elita-je-gora- od-rulje/, preuzeto 20. 8. 2013. – Kovač, Mirko: Evropska trulež, Fraktura, Zagreb, 2009. – Kovač, Mirko: Isus na koži, Fraktura, Zagreb, 2003. – Milanja, Cvjetko: Konstrukcije kulture, Modeli kulturne modernizacije u Hrvatskoj 19. stoljeća, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2012. – Pregledni rečnik komparatističke terminologije u književnosti i kulturu, Akademska knjiga, Novi Sad, 2011. – Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1986. – Solar, Milivoj: Teorija književnosti, Rječnik književnog nazivlja, Fa- kultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018. – Vojinović, Vladimir: Usmena književnost i savremena crnogorska pripovijetka, FCJK, Cetinje, 2014. – Vojvodić, Radmila: „Crnogorski kulturni identitet: izlazak iz unu- trašnjeg egzila“, u: Crnogorske studije kulture i identiteta, urednici: Radmila Vojvodić, Janko Ljumović, FDU, Cetinje, 2016.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 419

UDK 821.163.42-32.09:398 Marko DRAGIĆ (Split) Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu [email protected]

FAKCIJA I FIKCIJA U TRADICIJSKIM PRIČAMA MILJEVACA I OKOLICE

U radu se navode i u povijesnom kontekstu interpretiraju tradicijske priče iz Miljevaca i okolice. Radnja tih priča odvijala se u 11. sto- ljeću a lajtmotiv je fatalna ljubav princeze Miljeve i njenoga odabranika Bogdana, sina kneza Bogoja. Miljevu je volio plemenitaš Martinušić koji je jašući na svome konju maštao o svadbi s Miljevom, ali mu se konj poplašio i zajedno s njim nestao u jezeru Brljan. Bogdan je ispro- sio Miljevu i kad su svatovi u sumrak ulazili u Bogetiće, plemenitaš Martinušić se u jezeru Brljan pretvorio u krilatoga zmaja, zgrabio je Miljevu i odvukao je u jezero. Bogdan je na konju skočio za svojom odabranicom i tragično skončao u istom jezeru. Potresna je sudbina bana Bogoja nakon sinovljeve tragedije. U Miljevcima i okolici pripovijeda se i o bribirskim knezovima Šubićima, knezovima Nelipićima te o posljednjem hrvatskom kralju narodne krvi Petru Svačiću koji je prema tradiciji rođen u gradu Ka- mičku na padinama Miljevaca. Bribirski knezovi Šubići predci su znamenitih zrinskih velikaških obitelji. Uspomenu na aktere u navedenim tradicijskim pričama čuvaju toponimi. Ključne riječi: bribirski knezovi Šubići, princeza Miljeva, plemić Mar- tinušić, plemić Bogdan, knez Bogoje, knezovi Nelipići, kralj Petar Svačić

„Za svake tihe noći, kad blagi mjesec po hrvatskim poljanama razlije svoje bajno svjetlo, od cvijeta do cvijeta ići će tajanstveni šapat o veljim osnovama i pokopanim nadama i o jadu, komu primjera nema...

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 421 Marko Dragić

I naći će se, poslije vjekova možda, tko će govor cvijeća razumjeti te priču tu ispričati narodu (...)“

Higin Dragošić, Posljednji Zrinski (1893)

1. Uvod

Miljevci su zaravan 13 kilometara udaljena od Drniša koju sa zapadne strane omeđuje kanjon rijeke Krke te s istočne kanjon rijeke Čikole, a na sjeveru je od župe Promina razdvaja ih dva do tri kilome- tra širok pojas krša. Na njima se razvilo sedam naselja seoskoga tipa u kojima žive 1432 stanovnika: Bogatić, Brištane, Drinovci, Kaočine, Karalić, Ključ i Širitovci. Miljevačkom području pripada i selo Nos Ka- lik te Visovac, otočić s franjevačkim samostanom nizvodno od Roškog slapa, koji su u 13. stoljeću nastanili svećenici augustinskoga reda, a 1445. zamijenili su ih franjevci. U radu se u povijesnom kontekstu interpretiraju predaje koje su izvorno zapisane od 2013. do 2018. godine. Radnja tih predaja odvijala se u 11. stoljeću. Akteri predaja su: ban Domagoj, njegova supruga Čika i njihove kćerke Vekenega i Miljeva, vlastelin Martinušić, ban Bogoje, njegov sin Bogdan, bribirski knezovi Šubići, djevojka Nečven, knezovi Nelipići. Potresne su priče o fatalnim ljubavima kneza Marti- nušića prema princezi Miljevi te o ljubavi princeze Miljeve i plemića Bogdana. Prema predajama Miljevci baštine svoje ime prema prelije- poj Miljevi. Bogetići su nazvani prema Bogdanovu ocu, knezu Bogoju. Rijeka Čikola, Punička draga i Babin grad nazvani su po banici Čiki, majci princeze Miljeve. Među predajama su i one koje govore o posljednjem hrvatskom kralju narodne krvi Petru Svačiću (Snačiću) koji je, po predajama rođen u Kamičku na padinama Miljevaca. Petar Svačić (Snačić) koji se borio protiv Arpadovića i na planini Gvozd poginuo 1097. godine. Planina Gvozd po kralju Petru nazvana je Petrova gora a Petrovo polje kroz koje protječe rijeka Čikola također je nazvano po kralju Petru.

422 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i Okolice

2. Princeza Miljeva po kojoj su nazvani Miljevci

Usmenom predajom sačuvala se etiološka predaja o nastanku imena Miljevci. U toj predaji koja se pripovijeda kao fabulat glavni akteri su ban Domagoj, njegova supruga Čika te njihova kćerka Vekenega (Većenega) i Miljeva. Ban Domagoj poginuo je u ratu: „Teške nevolje zavladaše lipotom kršne Zagore, u utvrdi Ključ na desnoj strani padine rike Čikole. Njena vladarica, otmina banica Čika, užurbano je koračala širokim hodnicima utvrde, pomalo sjetna, jer u toj lipoti nije prisutan njen suprug ban Domagoj. Dok je princeza Miljeva bila divojčica, njezin otac, ban Domagoj u naletu tuđinskih vojski, obeća svoju jedinicu za sina susidnog imanja vlastelina Martinušića. Dogovor je učvrstia dvi familije u nakani da se zajedničkim snagama odupru tu- đinskoj vojsci, da ujedine svoja bogatstva, svoje utvrde, a vojske spoje u snagu koja će stoljećima vladati tim sunčanim kršem. Nisu ni slutili da će njiov savez kratko trajat i uzrokovat sve nevolje, koje su pratile te dvi obitelji. Ban Domagoj pogine u borbi, u nasrtaju neprijateljskih hordi.“1 Prema drugoj predaji ban se zvao Andrija koji je sa suprugom Čikom imao kćerke Vekenegu (Većenegu) i Miljevu. Mnogi su plemići prosili Miljevu ali je roditelji nisu dali ni za jednoga prosca koji se nije htio priženiti u Ključ: „Miljevci su prije bili prikriveni šumom od Čikole do live obale Krke. Negdi južno od današnjega sela Ključa, iznad Orlovače bija je grad Ključ. Na sjevernoj strani Miljevaca na strmoj klisuri, kod da- našnjeg sela Bogatića, nalazija se Bogov-grad. Grad Ključ je pripada jednoj hrvatskoj plemićkoj porodici, a član te porodice Andrija je bija oženjen Čikom, sestrom hrvatskog kralja Krešimira. Oni su imali dvi ćeri: Većenegu i Miljevu. Većenega je išla u časne, a Miljeva je bila lipa ki vila. Pošto je bila gospodskoga roda, a ni po lipoti joj niko nije moga zapet, puno plemića je tilo baš nju za ženu. Roditelji nisu tili dat Milje- vu ni za jednoga prosca koji nije bija voljan priženiti se u grad Ključ.“2

1 Studentica kroatistike Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, Antonia Mari- janović zapisala je 2018. godine u Drnišu. Svima, u radu navedenim studentima, autor je bio mentorom pri pisanju seminarskih, završnih i diplomskih radova. 2 Studentica kroatistike Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, Josipa Begonja zapisala je 2013. godine. Kazala joj je Ana Perišić, djev. Bačić, rođ. 1947. godine, članica „KUU Miljevci“.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 423 Marko Dragić

Domagoj je još dok je bila djevojčica svoju kćerku Miljevu obe- ćao vlastelinu Martinušiću. Prema prvoj predaji Martinušić je silno volio princezu Miljevu. Jašući na konju Plamencu uz rijeku Krku, Marti- nušić je maštao o svojoj ženidbi princezom Miljevom. Njegov konj se poskliznuo i zajedno s princem pao u jezero Brljan: „Mladi vlastelin Martinušić, odrasta u raskoši i ljepoti, još ka dje- čarac zaljubljen u otminu princezu Miljevu, jaha je uz riku Krku i sanja dan kad će zaidno sa svojom princezom gledat odraze svoji tila u bi- strini ledene rike. U tom sanjarenju njegov se konj Plamenac poklizne i zaidno sa princem nestanu u jezeru Brljan. Tuga se obavila oko familije Martinušić. Savez dvi obitelji nestade ka oblačak na vedrom nebu, a princeza svoje srce obeća knezu Bogdanu. Mistično jezero Brljan promini svoj oblik, od mirnoće se pretvori u pinu iz koje se noću čuju rzaji Plamenca i bolni siktaji zmaja u kojeg se pretvoria mladi vlastelin Martinušić.“3 Miljeva nije patila za Martinušićem. Ona je voljela sina kneza Bogoja, plemića Bogdana. Došao je dan njihove svadbe: „Princeza Miljeva nije patila za vlastelinom Martinušićem. Bog- dan je bia njezin izbor i njezina sudbina. Utvrda Ključ je isijavala puni sjaj. Silina svita se okupila da isprati prelipu princezu. Dan je bio to- pal. Posvuda se osjeća miris bilja i zujanje kukaca. Sjajni svatovi u sedam boja, crna, crvena, žuta, zelena, ljubičasta, bila i plava. Princezina kosa spletena zlatnim špangama i cvitnim vijencem, sezala je gotovo do poda. Isijavala je svu punoću sunca, čije su zrake nježno milovale neponovljivu lipotu. Mladoženja, knez Bogdan, kao znak svoje bezgranične ljubavi, na bogato urešenom konju, sa još bogatijom pratnjom koja se vijugala poput rike, na ruci je nosia sivog sokola, kojeg je naminia svojoj dragoj. Nebo se zamračilo, stabla su se povijala do drhteće zemlje, grimizni sjaj je potamnia, a ispod klisura kanjona rike Krke, doleti krilati zmaj. Vla- stelin Martinušić, ugrabi zlaćanu princezu, te je odnese u jezero Brljan. Bogdan izbezumljen od straha, pomračena uma u jecaju duše, u boli ne savladive gorčine, pojuri za svojon princezom i potone u jezero zajedno sa svojin Sokolom.“4

3 Zapisala je 2018. spomenuta Antonia Marijanović. 4 Isto.

424 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i Okolice

U navedenoj predaji prepleću se mitski, demonološki i eshato- loški motivi. Vlastelin Martinušić koji je silno volio Miljevu pretvorio se u zmaja i ugrabio princezu. Zmaj simbolizira đavola. Bogdan je na ruci nosio sokola kojega je namijenio Miljevi. Sokol simbolizira sveta čovjeka. Sokol se često prikazuje u renesansnoj umjetnosti u prizorima svečanosti i dvorskih zabava.5 Po drugoj predaji kad su svatovi trebali ući u Bogov grad bila je mrkla noć. Mladenkin konj se poplašio od orla i s mladenkom se strmoglavio u provaliju. Mladoženja Bogdan bacio se u provaliju želeći spasiti Miljevu: „Kad su svatovi s lipom Miljevom stigli prid Bogov-grad, bila je već mrkla noć. Malo prije nego šta su tribali uć u Bogov-grad mladenkin se konj priplašija orla i s mladom pa niz klisuru u duboku provaliju Krke. Kad je to vidje mladoženja, natira je i svog konja da krene za lipom Miljevom i baci se u provaliju. Zbog tog taj kraj između Bogov- grada i Ključa nazivamo Miljevcima u spomen lipe Miljeve.“6

2.1. Skamenjeni svatovi

Mnoge su predaje koje govore o skamenjenim svatovima. Kod Hr- vata u Zagorju te predaje govore kako bi majka mladoženju proklela, jer se, i unatoč njezinu upozorenju i zabrani, ženio onom koju ona nije željela imati u svojemu domu. Kada bi svatovi ipak bili, zadesilo bi ih teško nevrijeme te bi svi izginuli, a na tome mjestu ostali bi nadgrobni spomenici, koji podsjećaju na kamene svatove. Mnoge predaje govore o tome kako bi Turci napali svatove da otmu nevjestu, te bi se zametnuo kr- vavi boj u kojemu bi svatovi izginuli pa bi na tome mjestu ostali grobovi s uklesanim nadgrobnim spomenicima, sličnim kamenim svatovima.7 Miljevini i Bogojevi svatovi pretvorili su se u sive litice koje strše nad Čikolom i Krkom. Pripovijeda se da se iz jezera Brljan noću čuju vriskovi nesretnih ljubavnika: „Otac Bogdanov, plemeniti knez Bogoje, uronjen u tamu, mišlja- še da je oslipia, u srcu iskopa duboki grob u koji pokopa sina jedinca i njegovu princezu. Svatovi se pretvoriše u sivo kamenje, u litice što strše

5 Usp. Badurina 1990: 540. 6 Josipa Begonja zapisala je 2013. godine. Kazala joj je spomenuta Ana Perišić. 7 Vidi: Dragić 1999: 214–218; Dragić 2005a: 147–148; 150.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 425 Marko Dragić nad Čikolom i Krkom, a jezero Brljan se i danas čudnim sjajem ljeska i pini, ispuštajući noćne vriskove nesretnih ljubavnika.“8 Eshatološki motivi ogledaju se i u noćnim hrzanjima konja Pla- menca, siktanjima zmaja te vriskovima nesretnih ljubavnika iz jezera Brljana.

2.2. Sudbina kneza Bogoja

Plemeniti knez Bogoje u prestravljenom gradu pao je u očaj, ne vidjevši ni tračak nade, pozvao je svoje podanike i zapovjedio im da njegovo bogatstvo razdijele hrvatskim banovima i okolnoj sirotinji da ga spominju po dobrom i mole za spas njegova sina jedinca. Ostatkom novca dao je sagraditi samostan Aranđelovac da redovnici mole za nesretne ljubavnike. Obzidao je gradove Čučevo i Nečven a u njihove visoke kule uzidao je dvije sestre da danju i noću nariču za njegovim Bogdanom.9 Također je napravio mostove na Roškom slapu i Brljanu 8 Zapisala je 2018. spomenuta Antonia Marijanović. 9 Motiv uziđivanja najmlađe nevjeste nalazi se u pjesmi Zidanje Skadra na Bojani. U toj su pjesmi tri brata Mrnjavčevića: Vukašin, Uglješa i Gojko tri godine s tristo majstora gradili Skadar na Bojani, ali nisu mogli ni temelja podignuti, jer što bi majstori obdan sagradili, vila bi obnoć sve porušila. Kad je nastala četvrta godina, vila je sa planine vikala kralju Vukašinu da se uzaludno trudi i da neće grad sagraditi dok ne nađe brata i sestricu Stoju i Stojana i zazida ih u temelje kule. Vukašin je pozvao svoga vjernog slugu Desimira i rekao mu da uzme šest tovara blaga i ide po svijetu tražiti brata i sestricu, da ih uzidaju u temelje kule. Uzaludno je Desimir tražio brata i sestricu. Kralj je uzaludno pokušavao graditi grad Skadar. Ponovno mu je vila viknula da u temelje uzida nevjestu koja sutradan donese ručak majsto- rima. Vukašin je to kazao braći, zaklevši ih da to ne smiju kazati svojim ljubama. Vukašin i Uglješa pogazili su zakletvu. Ručak je donijela najmlađa nevjesta Goj- kovica. Uzidali su je u grad. Tanana nevjesta molila je Radu neimara da joj ostave prozor na dojkama, da može podojiti nejakoga Jova. Rade joj je ispunio želju. Ponovno je nevjesta molila da joj ostave prozor na očima da gleda prema bijelomu dvoru kada će joj donositi Jova i ponovo dvoru odnositi. Nedjelju je dana dojila Jova, a onda je izgubila glas. Međutim, hrana je Jovu išla do godinu dana. Kako tade, tako i ostade, / da i danas onđe ide hrana: / zarad čuda i zarad lijeka, / koja žena ne ima mlijeka. Motiv zaziđivanja žive osobe u zidove građevina poznat je u tradicijskoj kulturi Hrvata. Taj motiv nalazi se u predaji o sestri ilirskih kraljevića Čeha, Leha i Meha koji su stolovali u Krapini. Bili su odlučili, kad im otac umre, povesti rat protiv Ri- mljana. Međutim, njihova sestra Vilina bila je zaljubljena u rimskoga namjesnika i otkrila mu je namjeru svoje braće. Kada su braća saznala da ih je sestra prokazala,

426 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i Okolice uz obavezu putnika da plaćaju po dvije suze carine za prijelaz, za njegova Bogdana. Dao je spaliti grad Bogočin i zauvijek nestao u nepoznatom pravcu: „Knez Bogoje u svojem očaju, u zbrci svojih misli, u pristrav- ljenom pogledu, u prevelikom očaju. Ne videći tračka nade, u bol uronjen, pozva svoje vjerne podanike i naloži im da se sva bogatstva njegova razdile rvatskim banovima i okolnoj sirotinji, da ga se spominje po dobroti, te da u tom zanosu mole za spas duše njegova jedinca. Ostatkom novaca dade sagraditi samostan Aranđelo- vac, koji i danas sija mističnim sjajem nasuprot gradu Bogočinu, a molitva redovnika za kneza Bogdana, princezu Miljevu i nesretnog vlastelina Martinušića, odikuje među stinama, ka krik noćni tica, pristravljeni dušama mistični valova, što zapljuskuju tvrde stine u razvalinama tuge i očaja. Obzida Čučevo i Nečven, dva grada što se gledaju priko grimizne rike Krke. U kule što do neba sežu, uzida dvi sestre, koje danju i noću nariču za Bogdanom jedincem. Sagradi mostove na Roškom slapu i Brljanu, di putnici suzom plaćaju carinu za njegova Bogdana. Knez ostari preko noći, izgubi mir kao istrunuli panj viri iz svoje velikaške odore. U dubokoj boli, u oblaku podivljalog vitra, vrime je stalo. Rukama starca je kopa po svojim mislima, ka po gnojnom čiru

živu su je zazidali u toranj koji se prozvao Vilin toranj. Žene koje nemaju mlijeka pri porodu idu tome tornju, stružu prah s tornja, piju ga i kažu da im pomaže. Bra- ća su pobjegla na sjever. Čeh je osnovao Češku, Leh je osnovao Lešku (Poljsku), a Meh je osnovao Mešku (Rusiju). Ta je predaja kod Hrvata, Čeha, Poljaka i Rusa bila raširena u romantizmu. Vila brodarica u romanu „Na Drini ćuprija“ noću je rušila ono što su majstori danju sagradili na ćupriji. Tada je „nešto“ progovorilo iz vode i savjetovalo Rada Neimara da, ako želi sagraditi most, mora pronaći dvoje djece, blizance, brata i sestru i uzidati ih u srednje stupove mosta. Odmah je počelo traženje takve djece i obećana je nagrada onome tko ih nađe i dovede. U jednom udaljenom selu pro- našli su dvoje blizanaca, Stoju i Ostoju, i oteli ih od majke. Majka se nije htjela odvojiti od njih, već je posrćući i plačući krenula za njima. Unatoč majčinu plaču i molbi da joj ne odvode djecu Rade Neimar uzidao je djecu u stupove mosta. Međutim, Neimar se sažalio i ostavio otvore na stupovima kroz koje je nesretna majka mogla dojiti svoju žrtvovanu djecu. Kao spomen na to stotinama godinama iz zidina je teklo majčino mlijeko koje je ostavljalo neizbrisiv trag na kamenu koji su ljudi strugali sa zidova i prodavali kao ljekovit prah ženama koje poslije poro- đaja nisu imale mlijeka. (v. Dragić 2016: 25–61).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 427 Marko Dragić osjetia nedvojben miris smrti i dade spaliti raskošni grad Bogočin, a sam se otisne u nepoznatom pravcu, bez traga, bez glasa.10 Šta je s njim bilo niko ne zna.“11

2.2.1. Bogočin – Vilin grad

Bogočin je srednjovjekovna utvrda koja se nalazi blizu promin- skoga sela Bogetića, na stijeni na lijevoj strani Krke. Imao je iznimno važan strateški položaj te je u 9. st. bio sijelo hrvatskih župana. Mar- tinušići su mu najprije bili gospodari, a potom Bogetići. Godine 1486. spominje se kao Bogochin (Zaninović; Gaurina 2008: 152). Po tradiciji, Bogočin je sagradio knez Bogetića za svoga jedinca Bogdana i njegovu nesuđenu nevjestu Miljevu iz Ključa. Kad je nakon tragedije Bogoje spalio nekoć raskošni grad Bogočin taj grad je prozvan Vilin gradom: „Od prelipog grada Bogočina samo su ostale spaljene kule, koje strše prema nebu, kao baklja, kao bljesak djevičanske biline. U gluo doba noći čuju se vilinski koraci i šuštanje crnog brašuna12, pa narod grad prozva i Vilin gradom.“13 Turci su grad osvojili 1522. godine. (Zaninović; Gaurina 2008: 152).

2.3. Sudbina banice Čike

U prvoj predaji spominje se da je banica Čika bila sestra hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV.14 Vjekoslav Klaić piše da je kralj Petar Krešimir IV bio u prijateljskim odnosima s najutjecajnijim zadarskim obiteljima posebice s patricijem Madijem koji je jedno vrijeme bio zadarski načelnik a njegov brat Dujam bio je ugledan građanin15 (Klaić 1974: 130). 10 Antonia Marijanović zapisala je 2018. godine u Drnišu. 11 Studentica kroatistike Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, Maja Prpa zapisala je 2017. u Drnišu. 12 Brašun = báršūn – vrst tkanine, kadifa, samt, velur, pliš (Klaić 1980: 149). 13 Zapisala je 2018. spomenuta Antonia Marijanović. 14 Prema povijesnim izvorima Krešimira III naslijedio je njegov sin Stipan, koji nije dugo ostao na vlasti. Naslijedio ga je sin Vukmir, a potom njegov mlađi brat Petar Krešimir IV, koji je osnovao Šibenik 1066. godine. Petar Krešimir IV vladao je od 1058. do 1074. god. Bio je iznimno sposoban kralj i smatra se obnavljačem hrvatske države te je nazivan Velikim. 15 Dujam je sa svojom suprugom Vekenegom rodio više djece od kojih je Petar Kre-

428 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i Okolice

U znanstvenoj literaturi navodi se da je Čika16 u Zadru 1066. godine osnovala ženski benediktinski samostan sv. Marije. Također se spominje Čikina kćerka Vekenega (Većenega) koja se nakon smrti svoga muža oko 1072. godine zaredila u samostanu koji je njezina majka osnovala te je naslijedila majku na mjestu poglavarice toga samostana. Između 1060. i 1090. godine u skriptoriju Samostana sv. Krševana nastala su dva zadarska latinska kodeksa Liber horarum. To su Časoslov opatice Čike i Časoslov opatice Većenege (Petrović 2008: 465). Vekenega je sredstvima kralja Kolomana dovršila gradnju zvoni- ka i kapitula sv. Marije u Zadru. U njezinoj ispravi iz 1105. godine piše da je Koloman trijumfalno ušao u Zadar i ostale dalmatinske gradove a svoje uspjehe nadovezao je na uspjehe hrvatskih kraljeva Dmitra Zvo- nimira i Petra Krešimira IV (Raukar 2007: 61–62). Sačuvan je epitaf opatice Vekenege koja je umrla 1111. godine.17 Prema predaji Čika je sagradila kulu prema gradu Ključu: Banica Čika sagradi kulu prema gradu Ključu u kojoj noću bljeska čudni sjaj svića za spokoj duša Miljeve i Bogdana.18 Prema tradiciji rijeka Čikola te toponimi Punička19 draga20 i Ba- bin grad nazvani su po banici Čiki: „Neka Čika, al ja ne znam koja, jel to ona po kojoj su rekli da se zove Čikola al mislim da je. E, nema veze, ta Čika je izgradila kulu prema Ključu, da u njoj stalno gore sviće za spokoj duše Miljeve i Bog- dana. Tako da su Bogočin nazvali Vilingradom, a potok pod Ključem Čikolom. E, i onu brinu21 kod Ključa nazvali Miljevcima.“22 U svim predajama kao majka mladoženje Bogdana spominje se Čika. Također se spominje da je imala dvije kćerke. Po predaji (prilog 1) navode se imena kćerki Vekenega i Miljeva a po predaji (prilog 2)

šimir IV volio Čiku kao rođenu sestru (Klaić 1974: 130). Koliko je poznato jedino Vjekoslav Klaić navodi da je Vekenega rodila Čiku. Drugi povjesničari, kao i predaje navedene u radu navode da je Čika rodila Vekenegu. 16 Raukar navodi ime Cika (Raukar 2007: 294). 17 Vidi: Raukar 2007: 62, 508. 18 Antonia Marijanović zapisala je 2018. godine. 19 pȕnica = tašta, ženina mati. 20 drȁga = apelativ drȁga ima značenje doline i uvale (Skok 1971: 429). 21 brina – brijeg. 22 Maja Prpa zapisala je 2017. godine u Drnišu. Kazala joj je spomenuta Maja Erce- govac.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 429 Marko Dragić uz Miljevu umjesto Vekenege spominje se Većenega. I u predajama i u povijesnim vrelima Vekenega (Većenega) je bila časna sestra. Vrijeme u kojem se odvijala radnja u navedenim predajama odgovara vremenu koje se spominje u povijesnim vrelima. Ostaje nepoznato radi li se o istim osobama Čiki i Vekenegi (Većenegi) koje se spominju u predajama i povijesnim vrelima. Još je Aristotel ustvrdio da je književnost istinitija i povjesnija od povijesti i da je treba ozbiljnije shvatiti od povijesti. Zadaća povijesti je pisati o onome što se dogodilo, a književnost piše o onom što se dogodilo i što bi se tipski moglo dogoditi. Stoga je za proučavanje knji- ževnosti najvažniji odnos književnosti i jezika (medija kojim se stvara književno djelo) i odnos književnosti i zbilje.23 Tradicija o nesretnim mladencima nadahnula je narodnoga pje- snika24 da spjeva pjesmu o fatalnoj sudbini Bogdana i Miljeve po kojoj Miljevci baštine svoje ime:

„Po legendi u davna vremena, živjela je djevojka Miljeva. I ona je svoga dragog srela i za njega udati se htjela. Miljeva je grada Ključa djeva, nedaleko današnjega sela. Mladoženja iz Bogočin grada, mjesta blizu Bogatića sada. Bogomir, taj se mladić zvaše, i gospodar Bogočina bijaše. I oni se mladi zavolješe i vjenčanje svoje zakazaše. Tako oni svadbu odrediše, po Miljevu konjima pođoše. Na konjima svatovi hodili

23 O tome više: Dragić 2005b. 24 Višestruke su interferencije usmene i pisane književnosti. Jedni su zapisivali usmeno-književne primjere i inkorporirali ih u svoja djela, drugi su se nadahnjiva- li usmenom književnošću i tako stvarali djela trajne umjetničke vrijednosti, treći su pisali po uzoru na usmenu književnost, četvrti su izvorno zapisivali usmeno- književne primjere (v. Dragić 2017: 45–47).

430 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i Okolice

i Miljevu dragome vodili. Nije bilo ceste kao sada, već se išlo duž kanjona tada. Povrh strane, Krke kanjona, Miljevin konj ugleda orla. Od orla se konj poplašio, i s Miljevom niz klisuru strmoglavio. Miljeva je niz klisuru pala i na mjestu mrtva je ostala. Kad je to mladoženja vidio, na konju se za mladom u provaliju bacio. Legenda kaže da Miljevce naše, po Miljevi djevojci nazvaše.“25

U vrijeme turskih prodora Miljevce je zadesila sudbina mnogih hrvatskih mjesta. Sela su bila uništena, a narod je pribjegao na područje tadašnje Mletačke Republike oko Rogoznice i Primoštena, pa do Tisnog i Pirovca. Narodna predaja o tim je događajima davno zamrla, jedino je fra Petar Bačić (1847−1931) u visovačkoj samostanskoj kronici zapisao da su Miljevci u vrijeme turske dominacije bili feudalni posjed turskih begova imenom Miljević ili Miljevac. Te se begove također spominje u okolici Knina i Vrlike.

3. Posljednji hrvatski kralj narodne krvi, Petar Svačić (Snačić)

Petar Svačić bio je hrvatski kralj od 1093. do 1097. godine. Pri- padao je poznatom hrvatskom plemstvu. Posljednji je hrvatski kralj narodne krvi. U Pripisu supetarskom kartularu iz 14. stoljeća spominje se Petar Snačić kao hrvatski ban.26 Prema miljevačkoj predaji Petar Svačić rodom je iz grada Ka- mička koji se nalazio na padinama Miljevačkoga platoa uz rijeku Krku.

25 Studentica kroatistike Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, Maja Vlaić zapisala je 2011. godine. Kazala joj je Marija Vlaić (djev. Barišić) rođena 1925. godine. Živjela je u Kričkama, a udala se u Miljevcima. 26 Usp. Barada 1935: 137, 141.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 431 Marko Dragić

Stolovao je u Kninu i vladao samo brdskim dijelovima Hrvatske što je njegovu moć činilo malom i nejakom da se suprotstavi Arpadovićima (Raukar 2007: 58). Koloman, najstariji nećak ugarskoga kralja Ladislava, nakon kra- ljeve smrti 1095. godine, krenuo je pokoriti Hrvatsku. Koncem travnja ili početkom svibnja 1097. na planini Gvozd poginuo je Petar Snačić. Planina Gvozd po njemu se prozvala Petrova gora a najviši vrh te planine prozvan je Petrovac. Premda nikada nije okrunjen kraljevskom krunom u narodu je upamćen kao posljednji hrvatski kralj narodne krvi.27 U Kamičku je 15. svibnja 2006. godine podignut grandiozan spomenik Petru Svačiću.28 O kralju Petru spjevana je pjesma:

„Oj Svačiću, ti posljednji kralju, ti si ponos miljevačkom kraju. Rodno misto Kamičak je tvoje, rijeka Krka i Visovac s njome. Vidikovac s miljevačke strane, spomenik ti lipi tu postave. Rijeko Krko biseru u raju, Svačićevu rodni zavičaju. Za lipotu i sve tvoje čari Miljevčani tebi su zahvalni. Ponosni smo na našeg kralja, što potiče iz našeg kraja.“29

Tvrđava Kamičak nalazi se blizu Visovca na lijevoj obali Krke. Ispod Kamička nalaze se oranice Svačice. Narod vjeruje da su nazvane po Svačiću (Zaninović; Gaurina 2008: 148). Po predajama i Petrovo polje30 je nazvano po posljednjem hrvatskom kralju Petru Svačiću.

27 Usp. Švab 1998: 223–232; Dragić 2011: 61–88. 28 Kod doma Muljava u Vojniću 15. srpnja 2009. godine podignut je spomenik Petru Svačiću. 29 Antonia Marijanović zapisala je 2018. godine. Kazala joj je Jadranka Marijanović djev. Bašić; rođ. 1969. godine. 30 Petrovo polje je okruženo planinama Mosećom, Svilajom i Prominom. Kroz Pe- trovo polje protječe rijeka Čikola.

432 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i Okolice

Ispod utvrde Kamičak nalazi se Crkvina31 a ondje su nađeni mnogi stari grobovi i ostatci stare crkve koja je, po predajama, bila posveće- na sv. Iliji.

4. Knezovi Nelipići podrijetlom od roda Svačića

Nelipići su podrijetlom od plemena Svačića, a rodočelnik im je Nelipac I. Klaić piše da su rodom iz Kamička kao i Petar Svačić. Prvi od Nelipića, knez i vojvoda Nelipić spominje se 11. veljače 1304. godine kada je u Skradinu boravio uz bana Pavla I Šubića. Otac vojvode Nelipića, Juraj umro je prije 1304. a djed Isan spominje se 1253. godine. Nelipići su bili hrvatski knezovi i banovi i gospodari kninsko-drniš- koga i cetinskoga kraja. Vrhunac moći bio im je nakon slabljenja moći bribirskih knezova Šubića 1322. godine kada je pao Mladen II Šubić. Nelipićev sin Ivan 1345. godine pokorio se Ljudevitu I.32 Nelipići (Nelipčići) od početka su bili u podređenom položaju u odnosu na bribirske knezove. Vrhunac sukoba bio je 1323/24. kada su Šubići pokušali zauzeti Knin.

4.1. Ključica

Na prostoru Nacionalnog parka „Krka“ nalazi se najveća i najoču- vanija srednjovjekovna utvrda Ključica. Sagradili su je plemići Nelipići u 13. stoljeću na desnoj strani kanjona Čikole, na prostoru sela Ključ. Zbog svog položaja činila se gotovo neosvojivom. Ta srednjovjekovna utvrda sastoji se od središnjega objekta, koji ima oblik nepravilnog četverokuta u koji je uklopljena peterokatna okrugla kula na zapadnoj strani. Unutar bedema nalaze se još dijelom sačuvani zidovi trokatne palače, kuće za stražu i pomoćne prostorije prislonjene uz sjeverni zid. Ispod njih su cisterna i tamnica.33 Turci su Ključicu osvojili 1546. godine a od Turaka je oslobođena 1648. godine.

31 Mnogobrojni su mikrotoponimi Crkvine, Crkve, Crkvišta, Crkovište, Crkva, Crkvi- ca, za koje predaje kažu kako se tu nekoć nalazila crkva. Vidi: Dragić 1999: 13–17. 32 O tome više: Klaić 1898: 1–18. 33 Studentica kroatistike Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, Dalia Bojčić zapisala je 2015. godine u Ključu.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 433 Marko Dragić

5. Knezovi Bribirci (Šubići)

Bribir se najprije zvao Varvaria.34 Tvrđava Bribir nalazi se iznad plodnoga polja na uzvisini kod Skradina. Bribirsku županiju spominje Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu „De administrando imperio“ 949. godine. Prvi bribirski župan Budec spominje se kao posteljnik35 kralja Petra Krešimira IV od 1066. do 1070. godine. Bribirci su bili smješteni u utvrdama Bribiru i Ostrovici.36 Oko 1221. godine u vlasniš- tvu bribirskih knezova bili su posjedi od Krke do mora i Zadra. Bribir- ski knezovi od kralja Bele IV dobili su nasljedno pravo te ih se najprije nazivalo županima, početkom 13. stoljeća nazivalo ih se knezovima te na posljetku banovima. Od trećeg desetljeća 13. stoljeća u njihovom su vlasništvu bili gradovi Bribir, Ostrovica, Skradin a kasnije su vladali Šibenikom, Splitom i Omišom.37 Tada su posebnu integrativnu ulogu imali Bribirci od Grgura do Mladena II stotinu godina kasnije. Knezovi bribirski od 14. stoljeća zovu se Šubići.38 Njihova moć počela je opadati 1313. godine gubitkom Zadra i drugih područja. Uslijedile su i pobune u nekoliko gradova a nekoć moćni bribirski knezovi podijelili su se u dvije suprotstavljene strane. U drugoj polovici 14. stoljeća u njihovom vlasništvu ostao je samo Skradin.39

5.1. Nečven

Nečven se nalazi na zapadnoj strani Promine, na rubu litica nad Krkom. Nečven potječe iz 9. st. a prema predaji, dobio je ime po lijepoj djevojci Nečven koja je odbijala sve nasilne prošnje bribirskih40 velika- ša i na kraju se otrovala ne uspjevši odbiti ih. Nečven je sa svih strana bio opasan visokim zidovima. Sjeve- roistočni dvorišni zid bio je odijeljen dubokim opkopom, a možda i pokretnim mostom od ostatka tvrđave.

34 Najvjerojatnije je to ime nastalo prema ranokršćanskoj mučenici sv. Barbari (Var- vari) (Vidi: Dragić 2015: 141–163). 35 Pòstēljnīk = dvorski službenik na srednjovjekovnom dvoru, kamemarij. 36 Ostrovica se nalazi na prijelazu između Ravnih kotara i Bukovice. 37 Usp. Ivić 2016: 230. 38 Vidi: Karbić 2005: 1–26. 39 Usp. Ivić 2016: 230. 40 Pòstēljnīk = dvorski službenik na srednjovjekovnom dvoru, kamemarij.

434 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i Okolice

Prvi vladari Nečvena bili su Nelipići koji su vladali cijelim pro- minsko-miljevačkim krajem. U povijesnim vrelima Nečven se prvi put spominje 1376. godine (Pilić 2015: 239). Međutim, postojao je drveni most s druge strane Krke gdje su vladali Šubići. Taj most spajao je Nelipiće i Šubiće, iako su bili u suparništvu. Most je srušen za vrijeme oslobađanja od Turaka. Od 1421. godine Nečven je pripao plemićkoj obitelji Martinušić.41 Turci su 1522. godine osvojili Knin, Drniš i Skradin. Od te godine Nečven je bio sjedište istoimene turske nahije koja je najprije pripadala Bosanskom sandžaku a od pada Klisa 1537. godine pripadala je Kliš- kom sandžaku.42 Nečven je od Turaka oslobođen 1686. godine.43 Ostatci grada Nečvena i danas se vide. Arheološkim istraživanji- ma početkom 20. stoljeća otkriveni su temelji crkve za koju se vjeruje da je bila posvećena Svetome Duhu. U Nečvenu je 2017. godine živjelo svega devet stanovnika jer u tom mjestu nije dopuštena gradnja budući da pripada NP Krka.

5.2 Banica Lacka

Uz Nečven se vezuje i predaja o jogunastoj banici Lacki koja se borila s Mađarima i s Bosancima: „Živjela neka jogunasta banica Lacka u Kninu, koja se borila s Mađarima i s Bošnjacima. Na Ljubotiću prominskom likovao jedan vlastelić, nepokoran banici gospodarici Knina i Nečvena, a on je vodio tajne dogovore s banom bosanskim proti banici. Odjednom je vojska bosanska udarila na baničinu župu od Ključa do Nečvena, harajući i plijeneći. Banica izleti s crnom četom konjanika i na starom nečven- skom megdanu zametne se boj i pokolj. Poginu banica Lacka, a Bošnja- ci slavodobitno odvukoše mrtvu banicu, baciše je u jamu Babadolsku, a poginule Bošnjake zakopaše na Križevu putu pod Ljubotićem. Na Nečvenskom groblju posađen je jedan starinski križ, kao i na Ljuboti- ću“ (Zaninović; Gaurina 2008: 150−151).

41 Vidi: Zaninović; Gaurina 2008: 150–151. 42 O tome više Pilić 2015: 235–295. 43 Vidi: Zaninović; Gaurina 2008: 150–151.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 435 Marko Dragić

5.2. Uzdah kula

Čučevo ili Trošenj bio je Šubića utvrda koja se nalazi nasuprot Nečvenu. Pod upravom Turaka grad je bio od 1522. do 1684. godine. Iz toga vremena potječe predaja, koja kaže: „Podrumi ove utvrde bili su u ta vremena puni nesretne kršćanske raje, pogotovo za vrijeme ozloglašenog Mehmeda Ljubunčića koji je bio krčki kapetan i sandžak beg. Glavno imanje prostiralo mu se na desnoj strani Krke u Rupama sa sjedištem u tzv. Uzdah kuli, ali ga to nije sprječavalo da čini zla i na miljevačkoj strani. Njegova supruga je bila kršćanka Marija (Mejrima) iz obližnjeg sela Bogetića, koju je on oteo kada je imala 12 godina i poturčio je. Taj čovjek je bio žestok i krvo- ločan. Primao je mito i darove, a njegovi ljudi su nemilosrdno plijenili raju i zatvarali kad god im se to svidjelo. Njegova žena je pomagala jadnoj kršćanskoj raji, a kasnije pogotovo njen sin Alija koji se čak bio pokumio s Visovačkim gvardijanom fra Mihom. Nakon Mehmedove smrti naslijedio ga je dobri sin Alija. Dolaskom Venecije i oslobađa- njem ovog područja od Turaka Trošenj gubi svaki značaj i prepušten je propadanju“ (Zaninović; Gaurina, 2008: 151).

5.4. Velikaši Zrinski, potomci bribirskih knezova Šubića

Skrbnik bribirskoga kneza Jurja III, Grgur u srpnju 1347. godine prepustio je Ostrovicu Ludoviku i za zamjenu dobio Zrin u Slavoniji (Raukar 2007: 80). Mladen III, koji je vladao Klisom, umro je od kuge 1. svibnja 1348. godine i time je moć Bribiraca zauvijek slomljena na istočnojadranskoj obali.44 U Zrinu je uspostavljena plemićka loza Zrinskih koja je dala iznimno zaslužne državnike i vojskovođe. Nikola IV Šubić Zrinski (Zrin, oko 1508 – † Siget, 7. rujna 1566) bio je hrvatski državnik i vojskovođa i među najslavnijim je hrvatskim i mađarskim povijesnim ličnostima. Branio je Siget i junački poginuo 1566. godine. Njegov sin Juraj IV (13. travnja 1549 – † Mađarska, 4. svibnja 1603) hrvatski je velikaš koji je ti- skao prvu knjigu na kajkavskom narječju. Nikola VII Zrinski (1. svibnja 1620 – † Gornji Kušanec kod Čakovca, 18. studenog 1664) bio je ban, vojskovođa i pjesnik. Njegova smrt je tajanstvena, u lovu ga je usmrtio 44 Usp. Raukar 2007: 80.

436 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i Okolice vepar. Sumnja se da se radilo o političkom ubojstvu.45 Praunuk Nikole IV Šubića Zrinskoga i unuk Jurja IV, grof Petar Šubić Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja 1621 – Bečko Novo Mjesto † 30. travnja 1671) bio je hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik. Petar Šubić Zrinski sa suprugom Katarinom Frankopan Zrinskom imao je sina Ivana (pravim imenom Ivan IV Antun Baltazar Zrinski) (Ozalj ? 1651 – † Graz, 11. studenoga 1703).46

6. Visovac (Bila stina)

Visovac je otočić usred toka rijeke a prvi put spominje se 16. travnja 1345. godine u Povelji kralja Ljudevita I Velikog Anžuvinca. Tom Poveljom potvrđuje se da je grad Rog i otok Visovac u posjedu Bu- dislava Ugrinića, kneza od roda Šubića (Ivić 2015: 105). U 14. stoljeću na otoku su bili augustinci koji su sagradili mali samostan i crkvu po- svećenu sv. Pavlu. Otok su oko 1440. godine napustili zbog opasnosti od Turaka. Franjevci su na Visovac došli 1445. godine. Turci su ih više puta opljačkali (Ivić 2015: 106). Visovac je poznat pod nazivom Bila stina jer se prije nalazio opu- stošen, baš kao bila stina usred jezera. Visovac je imao burnu prošlost, ali su se franjevci na Visovcu stvorili oazu mira. Visovac je tradicionalno mjesto hodočasnika na blagdane Gospe od Anđela koja se slavi 2. kolovoza i Velike Gospe, 15. kolovoza.47

7. Zaključak

U tradicijske priče ulaze samo sudbonosni povijesni događa- ji i osobe. Tradicijske priče o povijesnima događajima iz 11. stoljeća na području Miljevaca obavijene su velom mašte te se do naših dana pripovijeda o fatalnoj ljubavi princeze Miljeve i njenoga odabranika Bogdana, sina kneza Bogoja. Ban Domagoj i njegova supruga Čika sa svojim kćerima Vekenegom i Miljevom živjeli su u Ključu. Plemić sa

45 Usp. Jelčić 2004: 107. 46 Higin Dragošić 1893. godine napisao je tragediju „Posljednji Zrinski“ u kojoj se govori o sinu Petra Zrinskoga, Ivanu Zrinskom koji je tragično skončao život 1703. godine u Grazu. Među zadnjim Ivanovim riječima bile su: „Oh domovino, ljubit te ne umije tko te izgubio nije, a ja sam te jadan izgubio za sve vijeke.“ 47 Dalija Bojčić zapisala je 2015. godine u Ključu.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 437 Marko Dragić susjednog imanja, Martinušić volio je Miljevu. U zanosu je Martinušić jašio na konju Plamencu maštajući o svadbi s Miljevom. Njegov konj se preplašio i pao u jezero Brljan. Miljeva je voljela Bogdana, sina kneza Bogoja iz Bogetića. Na dan svadbe Bogdana i Miljeve pri ulazu u grad Bogetić iz jezera Brljan pojavio se Martinušić koji se pretvorio u krilatoga zmaja te je oteo princezu Miljevu i odnio je u jezero. Bogdan je skočio u jezero kako bi spasio Miljevu ali je i on tragično skončao u jezeru. Pripovijeda se da se iz jezera Brljana čuju hrzaji konja Plamenca i uzdasi nesretnih ljubavnika Miljeve i Bogdana. Razočarani knez Bo- goje svoje imanje razdijelio je crkvi i sirotinji, sagradio manastir Aran- đelovac kako bi se u tom manastiru molilo za pokoj duše njegova sina i nesuđene nevjeste Miljeve. Grad Bogetić je spalio i netragom nestao. Po narodnoj tradiciji današnji Miljevci baštine ime prema preli- jepoj Miljevi. Bogetići su nazvani prema knezu Bogoju. Prema banici Čiki nazvani su Čikola, Punička draga i Babin grad. U tim tradicijskim pričama prepleću se povijesni, mitski, etiološ- ki i demonološki motivi. Posljednji hrvatski kralj narodne krvi, Petar Svačić, prema tradiciji, rođen je u Kamičku na padinama Miljevaca. Kralj je poginuo 1097. godine na planini Gvozd koja je po njemu prozvana Petrova gora. Pe- trovo polje kroz koje protječe Čikola također je nazvano po kralju Petru. Velikaške obitelji Šubići Zrinski podrijetlom su od bribirskih knezova Šubića. Fakcija se u radu ogleda u imenima aktera u tradicijskim pričama i toponimima koji ime baštine prema osobama o kojima narod devet stoljeća pripovijeda. Događaji o kojima se pripovijeda obavijeni su velom mašte u čemu se ogleda fikcija. Zadaća je povijesti pisati o onome što se dogodilo, a književnost piše o onome što se dogodilo i što bi se tipski moglo dogoditi. Književno djelo je na neki način svojevrstan dokument vremena. Još u 4. stoljeću prije Krista Aristotel je ustvrdio da je književnost istinitija i povjesnija od povijesti i da je treba ozbiljnije shvatiti od povijesti.

438 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i Okolice

Prilozi

1. Fatalna ljubav princeze Miljeve i kneza Bogdana

„Teške nevolje zavladaše lipotom kršne Zagore, u utvrdi Ključ na desnoj strani padine rike Čikole. Njena vladarica otmina banica Čika, užurbano je koračala širokim hodnicima utvrde, pomalo sjetna, jer u toj lipoti nije prisutan njen suprug ban Domagoj. Dok je princeza Miljeva bila divojčica, njezin otac, ban Domagoj u naletu tuđinskih vojski, obeća svoju jedinicu za sina susidnog imanja vlastelina Martinušića. Dogovor je učvrstia dvi familije u nakani da se zajedničkim snagama odupru tuđinskoj vojsci, da ujedine svoja bogatstva, svoje utvrde, a vojske spoje u snagu koja će stoljećima vladati tim sunčanim kršem. Nisu ni slutili da će njiov savez kratko trajat i uzrokovat sve nevolje, koje su pratile te dvi obitelji. Ban Domagoj pogine u borbi, u nasrtaju neprijateljskih hordi. Mladi vlastelin Martinušić, odrasta u raskoši i ljepoti, još ka dje- čarac zaljubljen u otminu princezu Miljevu, jaha je uz riku Krku i sanja dan kad će zaidno sa svojom princezom gledat odraze svoji tila u bi- strini ledene rike. U tom sanjarenju njegov se konj Plamenac poklizne i zaidno sa princem nestanu u jezeru Brljan. Tuga se obavila oko familije Martinušić. Savez dvi obitelji nestade ka oblačak na vedrom nebu, a princeza svoje srce obeća knezu Bogdanu. Mistično jezero Brljan promini svoj oblik, od mirnoće se pretvori u pinu iz koje se noću čuju rzaji Plamenca i bolni siktaji zmaja u kojeg se pretvoria mladi vlastelin Martinušić. Princeza Miljeva nije patila za vlastelinom Martinušićem. Bog- dan je bia njezin izbor i njezina sudbina. Utvrda Ključ je isijavala puni sjaj. Silina svita se okupila da isprati prelipu princezu. Dan je bio to- pal. Posvuda se osjeća miris bilja i zujanje kukaca. Sjajni svatovi u sedam boja, crna, crvena, žuta, zelena, ljubičasta, bila i plava. Princezina kosa spletena zlatnim špangama i cvitnim vijencem, sezala je gotovo do poda. Isijavala je svu punoću sunca, čije su zrake nježno milovale neponovljivu lipotu. Mladoženja, knez Bogdan, kao znak svoje bezgra- nične ljubavi, na bogato urešenom konju, sa još bogatijom pratnjom koja se vijugala poput rike, na ruci je nosia sivog sokola, kojeg je naminia svojoj dragoj.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 439 Marko Dragić

Nebo se zamračilo, stabla su se povijala do drhteće zemlje, grimizni sjaj je potamnia, a ispod klisura kanjona rike Krke, doleti krilati zmaj. Vlastelin Martinušić, ugrabi zlaćanu princezu, te je odnese u jezero Brljan. Bogdan izbezumljen od straha, pomračena uma u jecaju duše, u boli ne savladive gorčine, pojuri za svojon princezom i potone u jezero zajedno sa svojin sokolom. Otac Bogdanov, plemeniti knez Bogoje, uronjen u tamu, mišljaše da je oslipia, u srcu iskopa duboki grob u koji pokopa sina jedinca i njegovu princezu. Svatovi se pretvoriše u sivo kamenje, u litice što strše nad Čikolom i Krkom, a jezero Brljan se i danas čudnim sjajem ljeska i pini, ispuštajući noćne vriskove nesretnih ljubavnika. Knez Bogoje u svojem očaju, u zbrci svojih misli, u pristravlje- nom pogledu, u prevelikom očaju. Ne videći tračka nade, u bol uronjen, pozva svoje vjerne podanike i naloži im da se sva bogatstva njegova razdile rvatskim banovima i okolnoj sirotinji, da ga se spominje po dobroti, te da u tom zanosu mole za spas duše njegova jedinca. Ostatkom novaca dade sagraditi samostan Aranđelovac, koji i danas sija mistič- nim sjajem nasuprot gradu Bogočinu, a molitva redovnika za kneza Bogdana, princezu Miljevu i nesretnog vlastelina Martinušića, odikuje među stinama, ka krik noćni tica, pristravljeni dušama mistični valova, što zapljuskuju tvrde stine u razvalinama tuge i očaja. Obzida Čučevo i Nečven, dva grada što se gledaju priko grimizne rike Krke. U kule što do neba sežu, uzida dvi sestre, koje danju i noću nariču za Bogdanom jedincem. Sagradi mostove na Roškom slapu i Brljanu, di putnici suzom plaćaju carinu za njegova Bogdana. Knez ostari preko noći, izgubi mir kao istrunuli panj viri iz svoje velikaške odore. U dubokoj boli, u oblaku podivljalog vitra, vrime je stalo. Rukama starca je kopa po svojim mislima, ka po gnojnom čiru osjetia nedvojben miris smrti i dade spaliti raskošni grad Bogočin, a sam se otisne u nepoznatom pravcu, bez traga, bez glasa. Banica Čika sagradi kulu prema gradu Ključu u kojoj noću bljeska čudni sjaj svića za spokoj duša Miljeve i Bogdana. Od prelipog grada Bogočina samo su ostale spaljene kule, koje strše prema nebu, kao baklja, kao bljesak djevičanske biline. U gluo doba noći čuju se vilinski koraci i šuštanje crnog baršuna, pa narod grad prozva i Vilin gradom.“48 48 Antonia Marijanović zapisala je 2018. godine.

440 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i Okolice

2. Tradicija o nastanku imena Miljevci

„Miljevci su prije bili prikriveni šumom od Čikole do live obale Krke. Negdi južno od današnjega sela Ključa, iznad Orlovače bija je grad Ključ. Na sjevernoj strani Miljevaca na strmoj klisuri, kod današ- njeg sela Bogatića, nalazija se Bogov-grad. Grad Ključ je pripada jednoj hrvatskoj plemićkoj porodici, a član te porodice Andrija je bija oženjen Čikom, sestrom hrvatskog kralja Krešimira. Oni su imali dvi ćeri: Većenegu i Miljevu. Većenega je išla u časne, a Miljeva je bila lipa ki vila. Pošto je bila gospodskoga roda, a ni po lipoti joj niko nije moga zapet, puno plemića je tilo baš nju za ženu. Roditelji nisu tili dat Miljevu ni za jednoga prosca koji nije bija voljan priženiti se u grad Ključ. Vrime je prolazilo, a nijedan se prosac nije tija priženit te su Mi- ljevini roditelji morali pristat na pogodbu s gospodarom Bogov-grada Bogomirom. Pogodba je išla vako: „Ako u braku Bogomira i Miljeve bude sinova, jedan će od nji naslidit grad Ključ.“ Kada su se složili o ženidbi i nasljedstvu tribalo je prokrčiti šumu između Ključa i Bogov- grada da bi svatovi mogli doć na konjim po Miljevu. Kada je šuma bila pročišćena, roditelji mladenaca dogovorili su se i za dan vinčanja. Odma nakon toga Bogomir je skupija ugledne svatove, a roditelji divoj- ke rođake i prijatelje. Među Bogomirovim svatovima bilo je i oni koji su prosili Miljevu, ali se nisu tili priženiti. Kad su čuli za Bogomirovu ženidbenu pogodbu, uzdisali su jer njima nije nešto tako palo na pamet. Skupljeni svatovi su na dogovoreni dan krenuli iz Bogov-grada u grad Ključ po lipu Miljevu. Prid Ključom su ih dočekali Miljevini roditelji, rođaci, prijatelji i uzvanici, a Miljeva je bila u odajama sa sestrom i drugim divojkama plemićkoga roda. Po ondašnjem običaju mlada se morala otkupit zlatom, a to je bila dužnost starog svata, koji je bija iz roda mladoženjina. Kad je stari svat otkupija mladu i izveja je prid svatove, tek onda su svatovi mogli uć u dvore. Posli pisme i doskočica vinčanje je obavljeno u kapelici grada Ključa. Nakon vinčanja čekala ih je gozba, a posli gozbe pisma i šala kao u svakim svatovima. Kad je došlo vrime da svatovi s mladom krenu k dvorima mladoženjinim, Miljevine roditelje uvatila je tuga. Da bi svatovi stigli u sumrak Bogov-gradu, izveli su mladu, pozdravili njezine roditelje, rođake i prijatelje te pojahali konje i uputili se Bogov-gradu

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 441 Marko Dragić udarajući u bubnjeve, frule i svirale, poigravajući dobre konje i pociku- jući. Takvog veselja nisu Miljevci doživili ni prije ni poslin. Kad su svatovi s lipom Miljevom stigli prid Bogov-grad, bila je već mrkla noć. Malo prije nego šta su tribali uć u Bogov-grad mladenkin se konj priplašija orla i s mladom pa niz klisuru u duboku provaliju Krke. Kad je to vidja mladoženja, natira je i svog konja da krene za lipom Miljevom i baci se u provaliju. Zbog tog taj kraj između Bogov-grada i Ključa nazivamo Miljev- cima u spomen lipe Miljeve.“49

Literatura

– Badurina, Anđelko (ur.): Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, Kr- šćanska sadašnjost, Zagreb, 1990. – Barada, Miho: „Historicitet imena Svačić“, Vjesnik Vjesnik Arheo- loškog muzeja u Zagrebu 16 (1), Zagreb, 1935, str. 137–141. – Dragić, Marko: „Kult sv. Barbare u kršćanskoj tradiciji Hrvata“, Nova prisutnost: časopis za duhovna i intelektualna pitanja XIII (2), Kršćanski akademski krug (KRAK), Zagreb, 2015, str. 141–163. – Dragić, Marko: „Povijesne i etiološke predaje o ljubuškom kraju“, Motrišta 92, Matica hrvatska, Mostar, 2016, str. 25–61. – Dragić, Marko: „Zbilja o hrvatskom kralju Dmitru Zvonimiru u poeziji Vladimira Nazora“, Časopis za hrvatske studije, Croatian Stu- dies Review, 7. Sydney; Split; Macquarie Universyty Sydney, Au- stralia, Faculty of Philosphy Universyty of Split, Croatia, Waterloo Universyty, Canada, 2011, str. 61–88. – Dragić, Marko: Deset kamenih mačeva (Hrvatske predaje i legende iz Bosne i Hercegovine), Mala nakladna kuća Sv. Jure, Baška Voda, 1999. – Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine, proza, drama i mikrostrukture, MH u Sarajevu, HKD Napredak Sa- rajevo, Sarajevo, 2005a. – Dragić, Marko: Književna i povijesna zbilja, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Split, 2005b. – Dragić, Marko: Tradicijske priče iz Zagore. Književni krug Split; 49 Josipa Begonja zapisala je 2013. godine. Kazala joj je spomenuta Ana Perišić.

442 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i Okolice

Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2017. – Dragošić, Higin: Posljednji Zrinski: drama u pet čina, Tisak i naklada Antona Scholza, Zagreb, 1893. – Ivić, Anja: „Gotičko raspelo s otoka Visovca“, Godišnjak Titius: go- dišnjak za interdisciplinarna istraživanja porječja Krke 8, Filozof- ski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, str. 103–135. – Ivić, Anja: „Odnosi obitelji Šubić i Nelipić u 14. stoljeću“, Godišnjak Titius: godišnjak za interdisciplinarna istraživanja porječja Krke 8, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2016, str. 229–237. – Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti, drugo znatno proši- reno izdanje, Naklada P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2004. – Karbić, Damir: „Šubići bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322.)“, Zbornik Odsjeka povijesnih znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 22, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2005, str. 1–26. – Klaić , Vjekoslav: „Rodoslovlje knezova Nelipića od knezova Sva- čić“, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 3 (1), Zagreb, 1898, str. 1–18. – Klaić , Vjekoslav: Povijest Hrvata (knjiga prva), MH, Zagreb, 1974. – Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi A–Ž, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1980. – Petrović, Ivanka: „Latinska i glagoljska tradicija sv. Krizogona (Kr- ševana) i sv. Anastazije u hrvatskoj hagiografiji srednjega vijeka. Ponovnootkriveni zadarski latinski rukopis iz 12./13. st. (Cod. Lat. Iadersis Filippi)“, Slovo, časopis Staroslavenskog instituta, 56–57, (2006–2007), Staroslavenski institut, Zagreb, 2008, str. 451–475. – Pilić, Šime: (2015) „Turski katastri Miljevaca i Promine u 16. stoljeću“, Godišnjak Titius: godišnjak za interdisciplinarna istraživanja porječja Krke 8, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2015, str. 235–295. – Raukar, Tomislav: Hrvatsko srednjovjekovlje, Školska knjiga, Za- greb, 2007. – Skok, Petar: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, uredili akademici Mirko Deanović i Ljudevit Jonke, knjiga prva A–J, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1971. – Šišić , Ferdo: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1990.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 443 Marko Dragić

– Švab, Mladen: „Kritički pregled historiografije o kralju Petru na kraju XI. Stoljeća“, Povijesni prilozi 17, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998, str. 223–232. – Zaninović, Joško; Gaurina, Davor: „Nelipićeve utvrde na rijekama“. U: Menđušić, Marko; Marguš, Drago ur. Miljevci u prošlosti s pogledom u budućnost, Miljevački sabor, Visovac – Drinovci, 2008, str. 145–162.

444 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II UDK 821.163.4.09-95(497.16) Vukota VUKOTIĆ (Podgorica) Državni arhiv Crne Gore [email protected]

O NAJSTARIJOJ PISMENOSTI NA TLU CRNE GORE – Od apostolskog doba do stvaranja srednjovjekovne Duklje –

Dosadašnja istorija i teorija književnosti u potpunosti su zanema- rivale ovaj period crnogorske istorije. Cilj ovog rada je da ukaže na postojanje tradicije pisane riječi u Prevalitani u prvih devet vjekova nove ere. Zato ukazujemo na brojne primjere spisa i književnih oblika koji su nastali u Prevalitani ili se odnose na nju u periodu kasne antike. Ova tradicija nije se izgubila ni nakon doseljavanja Slovena u ove krajeve. Širenjem slovenske pismenosti od strane učenika ss. Ćirila i Metodija dobijen je novi zamah u kulturi ovog prostora. Rad se bavi prožima- njem svih ovih uticaja na tlu Crne Gore koji će uticati na stvaranje samosvojne crnogorske kulture. Ključne riječi: Prevalitana, Duklja, književnost, hrišćanstvo, ka- sna antika, istorija, teorija književnosti

Vita sine litteras mors est. (Život bez slova je smrt)

Korijeni pismenosti na tlu Crne Gore u dosadašnjoj literaturi

Vremenske granice i dubina koju u prošlosti doseže pisana riječ na tlu Crne Gore i dalje predstavljaju nepoznanicu u našoj književnoj nauci. Primarni problem u izučavanju ove, nesporno značajne, naučne teme je metodološki pristup koji je protežiran od strane istraživača. Još od samih početaka bavljenja ovim pitanjem nauka o književnosti je stajala na stanovištu da u izučavanju početaka književnosti na tlu današnje Crne Gore uzima se kao granični događaj dolazak Slovena na Balkan- sko poluostrvo. Time je naša istorija pisane riječi etnofiletistički ogra-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 445 Vukota Vukotić ničena i svedena na period ranog srednjeg vijeka. Ovakvom postavkom naučnog problema, dobijen je rezultat da prve oblike crnogorske knji- ževnosti treba tražiti u mutnim vodama narodne usmene tradicije koju su sa sobom donijeli Sloveni – Dukljani naselivši ove prostore. Što se tiče tradicije pisane riječi, kako naseljavanje Slovena pada od kraja VI do početka VIII vijeka, u najmračniji period ukupne evropske istorije, to prve tragove pismenosti moramo tražiti tek od početka IX vijeka.1 Ta književnost nastajala je na tri jezika, grčkom, latinskom i slovenskom, no njen crnogorski predznak ostaje neosporivi naučni fakticitet.2 Slijedeći ovaj metod, utvrđeno je da su najstariji pisani spomenici na tlu Crne Gore Andreacijeva povelja nastala u Kotoru 809. godine i Bar- ski rodoslov anonimnog dukljanskog perzvitera iz XII vijeka. Time je crnogorska književna tradicija uklopljena u ćirilo-metodijevski korpus kako bi odgovarala interesima drugih naroda i odsječena je od svojih antičkih korijena. Time je istorija pisane riječi u Crnoj Gori skraćena za cijeli milenijum. Jednom udareni međaši o starosti crnogorske literature od strane književne teorije, odvraćali su istraživače da postave pitanje dubine korijena pisane riječi i njihovog sezanja u antičko doba. Konstatacija u Istoriji Crne Gore, da se radi o čisto latinskoj tradiciji pisane riječi, više je izraz opšteg stava, nego rezultat konkretnih istraži- vanja.3 Zanemareni su mnogi arheološki i epigrafski nalazi, ali i realna književna djela različitih žanrova i tematike, u cilju dokazivanja da je književna tradicija na ovom prostoru mlađa u odnosu na druge regije. Iščitavanjem ovih pisanih spomenika, istraživači su primijetili da se oni naslanjaju na jednu stariju književnu tradiciju koja nastaje u Duklji i teritorijama nekadašnje provincije Prevalitane.4 Nažalost, ovi glasovi su ostali sporadični i nijesu imali velikog odjeka na ukupno i preovala- đujuće mišljenje o ovom pitanju. Postulati istoriografije i istorije knji- ževnosti na ovom polju ostali su netaknuti, pa nijesu sprovođena istra- živanja koja bi produbljivala znanja o tome, s namjerom da se pokaže ispravnost teze po kojoj je crnogorska književna tradicija dio ili ogra-

1 Aleksandar Radoman, Studije o starijoj crnogorskoj književnosti, Podgorica, 2015, str. 35. 2 Istorija Crne Gore, tom I, Titograd, 1967, str. 267. 3 Istorija Crne Gore, op. cit. 4 Jovan Kovačević, Na tragu rane književnosti Južnog Primorja i Duklje, Spomenik SAN, CV, 1956. god.

446 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore nak književnosti susjednih naroda. Smještajući prapočetke crnogorske književnosti u XII vijek, nauka joj odriče čak i utemeljenje u najstarijoj slovenskoj tradiciji pisane riječi. Istorigrafija se trudila da porekne postojanje južnog kraka širenja glagoljice duž istočnojadranske obale čime bi svakako bio obuhvaćen i prostor Crne Gore. Međutim, novija arheološka iskopavanja i nalazi opovrgli su tu tezu i nedvosmisleno su utvrdili postojanje tog pravca kulturnog širenja među slovenskim plemenima.

Traganje za korijenima antičke književnosti u Crnoj Gori

Rimsko osvajanje istočne obale Jadranskog mora i stvaranje provincije Ilirik najveća su prekretnica u antičkoj istoriji Crne Gore. Do- morodačka ilirska plemena, ukoliko su preživjela nastupanje rimskih legija, povukla su se u brda ili bila rasprodata kao roblje širom Medi- terana. Rimljani, kao novi gospodari, pod svoju kontrolu su stavili prevashodno morsku obalu, a u unutrašnjosti glavne saobraćajne pravce. Kasnije, Rim će početi da naseljava svoje veterane i duboko u kontinent Ilirika, kada ova provincija bude potpuno pacifikovana. U domenu kulture u prvim vjekovima Carstva (14-235 AD), odvija se proces romanizacije. Biće to pokušaj da se rimska kultura razdvoji od helenističkih korijena i usvoji neke svoje originalne pravce kretanja. Zbog toga, u provincijama Rimskog Carstva dolazi do spajanja klasične grčko-rimske kulture sa lokalnim običajima. Ovaj proces će naročito biti izražen u zapadnim provincijama i na Balkanu jer će na Istoku ostati domi- nantna helenistička kultura. U ovim oblastima naseljavanjem kolonista veterana i stvaranjem rimske birokratije uvode se novi, rimsko-helenski običaji. Ipak, nakon nekog vremena dolazi do spajanja sa tradicijom i običajima lokalnih naroda što stvara jedinstven spoj i posebnu kulturu koja uliva novu snagu Carstvu i omogućava mu da preživi u narednim vjekovima.5 Ova nova kultura iznjedriće svoje predstavnike i djela koji će se razlikovati, ali neće biti i inferiorna u odnosu na klasičnu grč- ku i rimsku umjetnost. Tim procesom romanizacije i spajanja kultura biće obuhvaćen i prostor današnje Crne Gore. Radi boljeg upravljanja novom provincijom, nakon pokoravanja ilirskih plemena, rimska

5 James W. Ermantinger, The Decline and Fall of the Roman Empire, Greenwood press, Conecticat – London, 2004, str. 34.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 447 Vukota Vukotić uprava je zadržala postojeću teritorijalno-plemensku podjelu, o čemu svjedoči Plinije u svom djelu.6 Ubrzo sa učvršćivanjem rimske vlasti u Iliriku je otpočela urbanizacija provincije, a od kraja I vijeka vodi se kao „provicia inermis“ tj. bez legija.7 Upravo kao produkt te rimske urbanizacije nastaje, početkom I vijeka, između 10. i 20. godine n. e., Duklja kao municipijum i jedno od središta carske uprave. O prostoru današnje Crne Gore pisali su, u antici, grčki i rimski istoričari i naučni- ci, uglavnom usputno i prema potrebama svog djela. Najstarije ilirsko stanovništvo nije imalo svoj sistem pisma, a njihova usmena tradicija nije sačuvana, tako da smo o njima obaviješteni samo preko izvora nastalih u drugih naroda. Zato se za početak književne tradicije na ovim prostorima mora uzeti početak nove ere i osnivanje Duklje kao grada. Antička Duklja ubrzo se razvila u kosmopolitski grad i centar ovog dijela provincije Dalmacije. Oko grada šire se latifundije čije ostatke nalazimo i danas u Bjelopavlićko-zetskoj ravnici.8 Sve to je doprinijelo kulturnom šarenilu ovih prostora u kojem su spojeni lokalni ilirski obi- čaji i kultovi sa zvaničnom rimskom religijom i kultovima doseljenika. Primjeri za novonastalu situaciju su hram Dijane, čiji su ostaci nađeni u Duklji, za koji se pretpostavlja da je lokalno božanstvo samo adaptirano za nove uslove, i s Istoka uvezeni kult Mitre čiji se ostaci, uglavnom na grobovima, nalaze u blizini Municipijuma S, današnjih Pljevalja.9 Od čisto rimskih bogova najzastupljeniji je bio kult Merkura čije je sveti- lište nađeno u Duklji. Brojni legionari koji su dolazili i naseljavali se u ovim krajevima donosili su sa sobom mnoge kultove, ali oni su se naj- češće i gasili zajedno s njima. Ipak, na osnovu nekih arheoloških nalaza, vidimo da je u Duklji centralni položaj imao kult careva. To nas navodi na zaključak da je stanovništvo Duklje i cijele provincije Praevalis bilo izuzetno lojalno rimskoj državi. Period mira koji je trajao skoro dva i po vijeka u prva tri stoljeća naše ere, i nesmetani razvoj cijele provincije, odredio je specifičnu privrženost Carstvu. Stanovništvo koje su činili veterani i doseljenici, ili posve romanizovani domorodački elementi, imalo je jake razloge da bude odano državi i njeguje kult careva. Shod- no tome, lako je objasniti latinitet lokalnog stanovništva i njihov otpor

6 Istorija Crne Gore, str. 145. 7 Isto, str. 152. 8 Slobodan Čukić, Podgorički brevijar, Podgorica, 2018, str. 36. 9 Istorija Crne Gore, op. cit., str. 185.

448 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore prema novim religijama koje su dolazile sa Istoka. O tragovima pisane riječi u to doba na prostoru Crne Gore svjedoče brojni epigrafski spomenici koji su sačuvani do danas. Samo na području Duklje pronađeno je 26 ovakvih natpisa.10 Sve to predstavlja očigledan i neoboriv dokaz o živosti i kulturnom napretku ovog kraja po dolasku Rimljana. Isto tako, njen uspon poklapa se sa pojavom hrišćanstva, pa će biti nezaobilazna stanica na putu Apostola. Uzimajući u obzir sve ovo, teško je prihvatiti teoremu da u čitavih 600 godina rimske vlasti nad prostorom sadašnje Crne Gore nema tragova o književnosti ili njenim stvaraocima koji su radili u to doba. Potraga za korijenima pismenosti u Crnoj Gori najviše je uslov- ljena pronalaskom izvora. Dosadašnja nauka a priori je odbacivala njihovo postojanje. Čak i najprilježniji proučavatelji crnogorske kulture i pismenosti svoja istraživanja počinju djelom Kraljevstvo Slovena, mada sam Pop Dukljanin se deklariše kao prevodilac na latinski jezik jednog starijeg djela Libelum Gothorum koje je pisano na slovenskom jeziku.11 Međutim, uvidom u istorijska vrela koja se samo sporedno odnose na Crnu Goru u antici, lako se dolazi do zaključka da je ipak postojala književna produkcija na ovom prostoru tokom tih šest vjekova. Uzimajući za početnu tačku istraživanja osnivanje Duklje u I vijeku, prvi izbor u traganju za izvorima pisane riječi pada na proto hrišćanske zajednice koje se formiraju po cijelom Carstvu. Osnov za ovu tezu leže u samoj Bibliji, jer u svojoj Poslanici Rimljanima apostol Pavle govori o tome da je hrišćanski nauk širio „od Jerusalima i okolnih mjesta pa sve do Ilirika...“12 Danas nije sigurno utvrđeno da li je zaista Pavle propovijedao u Iliriku, ali svakako da je prošao duž cijele jadranske obale na svom putu ka Rimu. Apostol iz Tarsa ponovo piše o Iliriku i Dalmaciji u svojim djelima, govoreći da je tamo poslao jednog od svojih najvjernijih učenika Tita da tamo organizuje apostolsku crkvu.13 Vrijedno je napomenuti da je upravo za Pavlovu poslanicu Rimljanima dokazano da je najstariji tekst Novog zavjeta, stariji čak i od Jevanđelja, nastao oko 50. godine n. e. U jesen 57. godine n. e. on je iz Efesa otišao

10 Izvor: http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis.php 11 Danilo Radojević, Crnogorska literatura i tradicija, Podgorica, 2012, str. 31. 12 Sveti apostol Pavle, Poslanica Rimljanima, 15:19. (Navedeno po prevodu dr Luja Bakotića). 13 Poslanica Timoteju, 4:9.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 449 Vukota Vukotić u Grčku i Makedoniju zabrinut za stanje crkve u Korintu. Iz Korinta piše svoju Poslanicu zajednici u Rimu, mada ih nije lično poznavao, i najavljuje svoj dolazak u prijestonicu. Pri povratku iz Rima, 58. ili 59. godine n. e. apostol Pavle je odabrao da ide kopnom što jasno upućuje da je prošao starim rimskim putevima duž cijele istočnojadranske obale.14 Dosljedno tome, zar bi se mogla dovesti u sumnju teza da je svoj put apostol iz Tarsa iskoristio da propovijeda Hristovu nauku dalma- tinskim gradovima u kojima je boravio? Tako je cijeli ovaj prostor vrlo rano ušao u sferu hrišćanstva i onih kojima je objavljena Riječ spasenja. Prema tome, teško da stoji teza da je hrišćanstvo od I do sredine III vijeka bilo samo sporadična pojava na jadranskoj obali.15 Osim apostola Pavla istočnojadransku obalu pohodili su i apostoli Marko i Andrija. Prvi je osnovao crkvu u Akvileji, kasnije patrijaršijsko sjedište, ali se o njihovim misijama na Iliriku danas jako malo zna. Spomen na misiju apostola Andrije održan je samo u Bugarskoj, koju je prvi Hristov uče- nik pohodio na svom putu za Krim. Apostolsku misiju širenja Riječi nastavili su njihovi učenici. U to doba jedinstvenoj provinciji Dalmaciji prvu hrišćansku zajednicu po zadatku apostol iz Tarsa, njegov učenik Tit u Saloni kao glavnom gradu provincije. No, vrlo brzo napustiće katedru u Saloni i za nasljednika ostaviti Hermesa, koji na tom položaju ostaje do 68. godine. Ovaj ra- nohrišćanski mučenik je jedan od 72 apostola i Sveti Pavle ga pominje u svojim Poslanicama.16 Jako malo informacija o njemu je do danas sačuvano. Sem što je preuzeo episkopsku stolicu kada je Tit otišao za Krit, znamo da je mučenički postradao za vjeru u drugoj polovini I vijeka.17 Jedini izvor koji detaljnije govori o njemu je Kanisius18 koji ga spominje kao „Hermaeusa presbytera“. O njemu iznosi podatke da je mnoge preveo u vjeru Hristovu i odvratio ih od idola, a stradao je za vjeru zajedno sa Nikanderom iz Mire u Maloj Aziji. Mučenički oreol je zaslužio tako što je mučen, odran i obješen.19 Zbog svoje djelatnosti na širenju Hristove vjere ponijeće titulu apostola Dalmacije.

14 Karl Baus, From Apostolic Community to Constantine, New York, 1982, p. 104. 15 Istorija Crne Gore, op. cit., str. 256. 16 Apostol Pavle, Poslanica Rimljanima, 16:14. 17 Migne, Patrologia Graeca, CXVII, 143. 18 Blaženi Peter Canisius (1521–1597), holandski katolički teolog. 19 CANISIUS, Lectiones Antiquæ (Amsterdam, 1725), III, pt. I, 484.

450 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore

Primjeri paganske književnosti na tlu Crne Gore

Termin hrišćanska književnost podrazumijeva da je na tlu današ- nje Crne Gore postojala i paganska tradicija pismenosti. Pored već po- minjanih epigrafskih nalaza nju čine i djela lijepe književnosti i poezije koja su nastala na ovom prostoru ili su njeni autori odavde, a stvarali su širom Carstva. Nažalost, ona nikad nije sistematski proučavana, jer se a priori odbacivalo njeno postojanje, a tome bi se mogla posvetiti barem jedna ozbiljna studija. Ovdje možemo da navedemo kao primjer te književne produkcije pjesmu ili himnu posvećenu bogu Medauru, inače zaštitniku antičkog grada Risna. Pjesma je pronađena u antičkom gradu Lambesisu u Sjevernoj Africi i djelo je Medaurija Lucijusa Torkvatusa Basianusa, rimskog legata i konzula, upravo porijeklom iz Risna.20 Ovaj natpis postavljen u hramu Asklepija datiran je u 168. godinu n. e.21 Hi- mna posvećena lokalnom božanstvu, čiji je kult rasprostranjen samo u Dalmaciji i Trakiji, pokazuje autorovu veliku privrženost rodnom kraju. Kako je Medaur prikazivan kao konjanik, bio je pokrovitelj konjičkih jedinica iz Dalmacije koje su služile u rimskoj vojsci. Ali kako je hi- mna sa statuom boga Madaura pronađena u Asklepijevom hramu, neki autori smatraju da je mogao imati veze i sa zdravljem i iscjeljiteljskim vještinama. Sama pjesma je sastavljena u jednom duboko religioznom tonu i odiše intimnom konekcijom sa božanstvom. Postoji mogućnost da je kult Medaura na prostoru Boke Kotorske zamijenjen slavljenjem Svetog Đorđa, isto konjanika, pa jedan od prvih benediktinskih manastira upravo prema Risnu biće Manastir Svetog Đorđa.22

Hrišćanska književnost na tlu Praevalitane

Ilegalno djelovanje Crkve i povremeni progoni od strane rimskih vlasti učinili su da nemamo sačuvanih tragova o protohrišćanskim zajednicama sve do početka IV vijeka. Najveći progoni hrišćana koje je

20 Miraš Martinović, Putevi Prevalise, CID, Podgorica, 1999, str. 19–20. Objavljen je tekst pjesme. 21 Zsuzsanna Varhelyi, The Religion of Senators, preuzeto sa www.z-library.org 22 Katarina Mitrović, „Uloga benediktinaca u evangelizaciji Duklje“, Zbornik radova sa skupa „Sveti Jovan Vladimir kroz vjekove – istorija i predanje (1016–2016)“, Bar, 2016, str. 34.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 451 Vukota Vukotić

286. godine pokrenuo car Dioklecijan bili su pokretač talasa mučeniš- tva i književnosti nastaloj o tome. No, čini se da je Prevalitana bila pošteđena, jer ne nalazimo na tlu današnje Crne Gore nijedan trag o prohibiciji ili tome da je neko ponio oreol mučeništva. To je navelo neke istraživače da utvrde da je hrišćanstvo na ovim prostorima samo sporadična pojava. Međutim, tome se suprotstavljaju nalazi crkava iz tog perioda koji svjedoče o intenzitetu vjerskog života. Iz tog razloga, čini se jednostavnije rješenje da Hristov nauk jeste bio van zakona, ali sprovodeći politiku na lokalnom nivou vlasti provincije nijesu htjele, ili mogle, da progonom izazivaju postignuti društveni sklad. To je omo- gućilo prvim hrišćanskim zajednicama da nastave svoj rad i prežive od careva pokrenute progone. U prilog tome ide i sama organizacija vlasti u Rimskom Carstvu. Naime, rimska administracija, usljed nedostatka razvijene birokratske mreže, je funkcionisala na principu složenih pre- govora između carskih predstavnika i lokalnih autoriteta u gradovima i provincijama. Zbog toga, mnogi zakoni i uredbe su sprovođene samo u pojedinim djelovima Carstva, pa su tako i progoni hrišćana sprovođeni mjestimično.23 Upravo u tome se može tražiti razlog zašto u Prevalitani nije bilo zabilježenih slučajeva mučeništva, iako je svakako bilo ofor- mljenih zajednica hrišćana po gradskim sredinama. Tome u prilog ide i činjenica da odmah nakon Milanskog edikta dolazi do uspostavljanja crkvene organizacije. Lično sveti car Konstantin je postavio na čelo episkopije u Duklji Basosa 338. godine.24 On će na toj poziciji ostati više decenija, sve do svoje smrti 391. ili 392. godine. Pored Salone, kao centra provincije, hrišćanstvo se širi i u drugim djelovima Dalmacije, pa se čini neizbježnim da se prve zajednice nađu i u Duklji. Arheološki nalazi ranohrišćanskih crkava su dokaz o njihovom postojanju. U istom periodu kada u Saloni postaje episkop Tit, u Draču, tadašnjem Dyrrachium-u, bilježimo hrišćansku zajednicu kojoj je na čelu episkop Cezar, oko 58. godine n. e. I on će u istom talasu progona ponijeti vijenac mučeništva i zaslužiti svetački oreol.25 Međutim, hrišćanske zajednice širom Carstva uspjele su da opstanu, a progoni su se smanjili nakon Neronove smrti 68. godine. Tako je bilo i sa Crkvom

23 Mark Humphries, Christianity and Paganism in the Roman Empire, 250-450 C.E., preuzeto sa www.academia.edu 24 Monumenta montenegrina, tom I, op. cit. 25 Danijele Farlati, Illyricum sacrum, tom VI, str. 341.

452 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore na istočnoj obali Jadrana. Već oko 100. godine u Draču znamo za episkopa Asklepija.26 Danijele Farlati u svom znamenitom djelu Illyricum sacrum navodi postojanje Žitija Svetog Cezara, episkopa Drača. Ovo djelo predstavlja početak hrišćanske književnosti na istočnojadranskoj obali. U istoriji književnosti ono se izdvaja ne samo po starosti, već i po stilu pisanja. Možda i prvo hagiografsko djelo uspostaviće jedinstveni tip žitija koji će biti karakterističan za cijeli Ilirik, od Norika do Trakije. Vrijedi napomenuti da je doba njegovog nastanka, II ili III vijek, Drač u crkvenoj hijerarhiji podređen Duklji, tako da se opravdano može smatrati da je nastalo u dukljanskim skriptorijama. Ono što izdvaja ovo ži- tije je da odstupa od obrasca koji je uspostavljen, kada je ova vrsta knji- ževnosti u pitanju, od strane hrišćanskih zajednica na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Time se stvara određeni posebni korpus hagiografskih djela koja gaje unikatan stil pripovijedanja. Pisana su skoro uvijek na latinskom, rijetko na grčkom, dosta šturim jezikom bez dodatnih ukra- šavanja, vjerovatno zbog potreba publike kojoj su bila namijenjena. Po svojoj koncepciji, ova djela su zamišljena da budu relevantna i precizna istorijska svjedočenja kako o stradanju pojedinog sveca tako i o širenju vjere. Zbog toga, u njima nema mnogo teologije, opisa čuda, ili filozofskih rasprava, već se prostim jezikom objašnjavaju događaji sa težnjom da se što realističnije prenesu publici.27 Zajedno sa slobodom vjere i gradnjom bogomolja, došlo je do porasta produkcije spisa sa religijskom tematikom. Radi zadovoljenja potreba episkopije umnožavana su i prepisivana postojeća teološka djela, žitija mučenika, a povećava se i korespondencija sa drugim crkvama. Djela koja su nastala u ovom periodu svojim stilom su se razlikovala od dotadašnje hrišćanske književnosti. Pisci i teolozi kasne antike uvidjeli su potrebu da, u skladu sa vremenom i nastalim promjenama, prilagode svoja djela. To je iznjedrilo novu vrstu istoriografije u kojoj se autori trude da ponude objašnjenje za ono što se događa kroz rekonstrukciju prošlosti.28 Kako je Ilirik, u drugoj polovini IV vijeka, postao epicen- tar hrišćanskog svijeta zbog sukoba sa arijanskom jeresi, to je dovelo i dukljansku episkopiju u žižu interesovanja. Kako smo već vidjeli,

26 Isto, str. 343. 27 Monumenta montenegrina, op. cit. 28 Mark Humphries, Gog is the Goth: Biblical barbarians in Ambrose of Milan De fide, preuzeto sa www.academia.edu

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 453 Vukota Vukotić episkop Basos je u tim mutnim vremenima ostao privržen pravovjerju, što je njegovu dijacezu sačuvalo unutrašnjih trzavica. Dok je na Iliriku bijesnio sukob sa Arijevim pristalicama, koje su svoje sjedište našle u gradovima na obali Dunava, mnoga velika svetiteljska imena bila su uključena u njega. Najveći zaštitnici ortodokije i Nikejskih pravila,29 najbolji hrišćanski teolozi tog vremena, poput Svetog Atanasija Alek- sandrijskog, Svetog Ambrozija iz Milana, Svetog Martina Turskog, Svetog Avgustina Hiponskog, bili su aktivno uključeni u ovaj sukob i svojim poslanicama i pismima upućenim episkopima Dalmacije, Prae- valitane, Ilirika, Makedonije izlagali su pravoslavlje i učili ih da ostanu čvrsti pred izazovima jeretičkih učenja. Zbog toga danas imamo tragove književnosti, koji su nastajali kroz prepisku crkvenih otaca, koji iako nijesu direktno nastali na prostoru današnje Crne Gore svojom tematikom se odnose na prilike u njoj i svjedočanstvo su prema kojem možemo rekonstruisati tadašnje događaje. Kao primjer te dosta velike korespondencije, u kojoj nažalost nijesu sačuvana pisma episkopa sa ovih prostora, ali jesu odgovori crkvenih otaca, kao nauk cijelom hri- šćanskom svijetu, možemo navesti pisma Svetog Avgustina upućena episkopu Salone Hesijusu. U njima slavni sjevernoafrički teolog odgovara na pitanje o smaku svijeta pa je i samo pismo tako naslovlje- no. Najezda varvarskih plemena, prije svega Gota, izazvaće haos širom Ilirika, što će brojne preplašene vjernike navesti na pomisao o skorom drugom Hristovom dolasku. Stihovi iz Apokalipse po Jovanu o velikim vojskama sa sjevera u Bici Sudnjeg dana, činili su se ispunjenim, što je užasom ispunjavalo svakog hrišćanina u Carstvu. Sveti Avgustin svojim odgovorom pokušava da umiri episkopa Salone i njegovu pa- stvu riječima da će Gospod pripremiti vjernike za svoj drugi dolazak. Teološki episkop Hipona daje odgovor Hesijusu na njegovo tumačenje biblijskog stiha: „Nije vaše znati vremena i ljeta koje otac zadrža u svojoj vlasti.“30 Episkop Salone ovo tumači kao da je Gospod poručio svojim učenicima da nijesu određeni da vide smak svijeta, već samo da svjedoče njegovom uskrsnuću. Ali sveti Avgustin izražava sumnju u takvo tumačenje i naglašava da Gospod govori o tome šta nije njihovo da znaju, a ne šta nije njihovo da propovijedaju. Drugim riječima, jedno je nivo znanja koje primaju apostoli, a drugo njihovo propovije-

29 Prvi vaseljenski sabor održan u maloazijskom gradu Nikeji 325. godine. 30 Sveto pismo, Djela apostolska, 1:7, prevod Vuka St. Karadžića.

454 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore danje o skoroj propasti svijeta. I u drugim pismima njemu upućenim, Sv. Avgustin savjetuje episkopa Hesijusa da više brine o prošlim nego budućim događajima i da ne pokušava da izračuna vrijeme drugog Hri- stovog dolaska.31 Ipak, episkop Hipona moli svog dalmatinskog kolegu da podijeli sa njim znanja do kojih je došao ili do kojih će tek doći, jer ovaj u svom odgovoru piše da kako Sveto Pismo govori: blaženi su oni koji čekaju drugi dolazak Gospoda, iz čega izvlači zaključak da ipak je moguće, tumačenjem svetih tekstova otkriti tačan datum Hristovog dolaska.32 Iz ove prepiske vidimo da je duž cijele istočnojadranske obale crkva bila razvijena na najvećem mogućem nivou i da su njeni poglavari bili učeni ljudi i teolozi. Strahovi episkopa Hesijusa bili su proizvod varvarskih najezdi sa sjevera koje su prijetile da uruše Rimsko Carstvo, a kojima je Balkan najviše bio pogođen. Pored tih problema, crkva u Iliriku se susrela sa još jednim ozbiljnim izazovom, a to je arijanska jeres. Veliki centri ovog učenja, osnovani kada je sam osnivač, jeresijarh Arije, bio prognan u Sirmijum nakoh Prvog vaseljenskog sabora 325. godine u Nikeji, bili su Sirmijum i Singidunum, ali i još manjih mjesta. U više od pet decenija dugom sukobu pravovjerja sa ovom jeresi nastala je sa obje strane velika književnost teološkog i polemičkog karaktera. Proučavanjem ovih djela dobija se izoštrenija slika o vjerskim i drugim prilikama na Balkanu. Veliki dio ovih arijanskih djela, koja su de facto nastala na Iliriku, sačuvan je daleko od ovog prostora. Najveća zbirka se našla u posjedu Manastira Bobio u Irskoj. U okviru književnih djela arijanske provenijencije jako značajno mjesto zauzimaju spisi koji su nastali na gotskom jeziku. Pored prevoda Svetog pisma Ulfile, koje je najznačajnije djelo na gotskom, postojala su druga manja teološka djela čiji je nastanak vezan za Balkan. Sa druge, pravovjerne strane kao odgovor nastaju brojna djela velikih crkvenih otaca koje smo gore spomenuli. Pored toga sa kraja IV vijeka vrijedi istaći književno djelo svetog Nikite iz Remizijane. Mada najpoznatiji kao autor prve i najrasprostranjenije hrišćanske himne, Tebe Boga hvalimo (Te Deum), ovaj malo poznati episkop iz da- našnje Bele palanke, napisao je više tomova teoloških radova. Jedno od njegovih najznačajnijih djela je Instructio ad competentes u šest knjiga nastalih oko 380. godine. U njemu se daju instrukcije o tome ko može

31 Sveti Avgustnin, Epistole II, pismo 197. https://books.google.me/ 32 Sveti Avgustnin, Epistole II, pismo 198. https://books.google.me/

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 455 Vukota Vukotić biti kršten, što govori da je autor pisao o sebi u savremenom trenutku i pitanjima koja su mučila njegovu crkvu. Djelo je pisano kao priručnik jasnim i jednostavim jezikom. U prvoj knjizi opisuje episkop Remi- zijane pravilnu pripremu kandidata za krštenje. U drugoj, objašnjava grešnost u ljudskim vezama, a u trećoj iznosi razloge o potrebi vjere u jednog Boga. U četvrtoj knjizi Sveti Niketa daje razloge za odbacivanje gatanja i horoskopa, u petoj razlaže pravilo vjere i u šestoj se fokusira na važnost žrtve Jagnjeta. Od ovih knjiga jedino je peta sačuvana u cjelosti, ostale su u fragmentima. Još tri njegova djela poznata su samo prema ostacima ili izvodima iz drugih autora: O imenima koje Hrist zaslužuje De diversis appellationibus Jesu Christo convenientibus; O bdjenju De vigiliis; i O ljepoti pjevanja De psalmodiae bono.33 Prema njegovom dobrom poznavanju maniheizma vidimo da je njegovo djelo u potpunosti upodobljeno crkvenim prilikama na Balkanu.34 Naredna dva stoljeća na prostoru današnje Crne Gore obilježi- će nestabilne prilike i na svjetovnom i na crkvenom planu. Najezde varvara i sukobi sa raznim jeresima uticali su na razvoj ovih krajeva. Od podjele Carstva naši prostori naći će se u okviru Istočnog Rimskog Carstva, ali u crkvenoj jurisdikciji pripadaće Rimu i biće podređeni papskom vikaru u Solunu. Ovo svojevrsno dvovlašće doprinijeće de- stabilizaciji prilika, pa duhovne vlasti ne sprovode dosljedno politiku suzbijanja jeresi. Samim tim, na ovim prostorima ostaće, makar u narodnim običajima, dosta tradicije mnogih jeretičkih učenja, poput manihejstva. U ovom periodu, kao velika figura na polju književnosti, isti- če se Dionisije Mali (Dionysius Exiguus). Ovaj učeni slovenski teolog, po prvi put se javlja u jednoj poslanici koju je sam sastavio i u njoj se obraća papi Hormizdi, kojemu saopštava da je preveo, najvjerovatnije na latinski djelo Canonum Graecorum. Svojim djelom ističe se kao bra- nilac pravoslavne doktrine, ali i latiniteta na ovim prostorima. U pismu koje upućuje dvojici skitskih episkopa on naglašava nužnost prihvatanja hrišćanstva kakvo je određeno na vaseljenskim saborima. Takođe traži prihvatanje latinskog jezika u Božijoj službi, kako bi se postigla pravovjernost. Time Dionisije staje u odbranu politike cara Justina koji pokušava da uspostavi ponovno jedinstvo Carstva. Za vlasti episkopa

33 Jozef Lupinski, Nicetas of Remisiana and his time, preuzeto sa: http://www.studiateologiczne.pl/do_pobrania/st33_2015/21_ST2015_Lupinski.pdf 34 Žak Zeler, Počeci hrišćanstva na Balkanu, CID, Podgorica, 2005, str. 352.

456 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore

Salone Stefana, Dionisije prevodi na latinski 50 apostolskih kanona sa raznih do tada održanih sabora, zatim kolekciju dekreta rimskih ponti- feksa od pape Siricija do Anastazija II. Taj rad ga promoviše u jednog od prvih arhivara rimske kurije.35 Prevodeći poslanice o Pashi zaintere- sovao se za problem određivanja Uskrsa, pa je izradio jednu Pashalnu tablicu koja je trebala da važi sve do 626. godine. Ovo djelo, sačuvano samo u fragmentima, kasnije je postalo kanon za sve hrišćanske crkve, a značajno je i po tome što se po prvi put uvodi računanje vremena od rođenja Isusa Hrista. Preveo je sa grčkog „Žitije svetog Pahomija“36 zatim epistolu „O vjeri Jermenima“ koji su se već izdvojili u nacionalnu crkvu, dvije homilije Svetog Grigorija iz Nise koje je nazvao „O službi Božijoj“ na nagovor nekog prezvitera Eugipija. Takođe preveo je djelo „Historia inventionis capitis S. Joannis Baptistae“ grčkog igumana Marsela.37 Nažalost, djelo Dionisija Malog ostalo je dosta zaboravljeno, a crkva ga nikad nije kanonizovala. Ratovi cara Justinijana Velikog sa Gotima unijeće veliko rastroj- stvo na ove prostore koji će se naći na liniji dejstava. Pored velikih uspjeha vojskovođe Velizara u Italiji, krak napada na Ostrogote duž istočne obale Jadrana biće polovičan, pa tek Narzes uspijeva trajno da stavi pod vizantijsku kontrolu uski dio obale do Salone. Pored toga, car reorganizuje crkveno ustrojstvo na Balkanu tako što osniva novu mi- tropoliju Justinijana Prima kojoj su podređena sva ostala provincijalna episkopska sjedišta.38 Ipak, najveća promjena na tlu Prevalitane biće kada car, oko 550. godine, odluči da pokloni papi Vigilijusu posjede u Dalmaciji i Prevalitani. Mada ova saradnja nije dugo trajala, ovi posjedi će ostati u vlasništvu Svete Stolice duže vrijeme, jer ih pominje papa Grgur Veliki u nekoliko pisama od 591. do 594. godine, što su ujedno i posljednji pomeni Prevalitane kao provincije i njene episkopije.39

35 Patrologia latina, vol. LXVII, p. 9. 36 Prvi put objavljeno u Antverpenu 1615. godine od strane Heriberta Rosvejda. 37 Prvi i posljednji put objavljena u Parizu 1665. godine. 38 Žak Zeler, Počeci hrišćanstva na Balkanu, CID, Podgorica, 2005, str. 359. 39 Ante Škegro, Papal possessions in the eastern Adriatic, Arheološki vjesnik, 55, 2004, str. 429.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 457 Vukota Vukotić

Dolazak Slovena i počeci pismenosti na njihovom jeziku

Početak VII vijeka označio je propast antičkih rimskih provincija na Balkanu i kraj procesa nazvanog Velika seoba naroda. Pod udari- ma Avara i Slovena nestaju brojni gradovi nekadašnjeg Ilirika, a među njima je i antička Duklja. Novi ratovi i razaranja uticali su pogubno na kulturne prilike u regionu. Strah lokalnog romejskog stanovništva od upada varvara čini da se mnogi sele iz svojih domova, mada nominalno Vizantija vlada sve do Dunava. Sa sobom ovi iseljenici odnose i brojne relikvije, crkvene knjige, dragocjenosti i mošti lokalnih svetaca i ranohrišćanskih mučenika. Kako su bili prevashodno latinofoni, svoje pribježište traže na Zapadu u Italiji i Španiji, a ne dalje ka Vizantiji u kojoj dominira grčki jezik. Od sredine VI vijeka u Panoniji se uspostavlja avarski kaganat, kojima car Justinijan odobrava naseljavanje i šaljem im darove. Tako oni nastupaju kao saveznici Vizantije i pokoravajući druga plemena, najviše slovenska, sprečavaju njihove upade preko Dunava. Za nasljednika Justinijanovih ovaj savez je propao pa Avari stvaraju moćan plemenski savez, u koji ulaze i Sloveni, s namjerom da pljačkaju Carstvo. U jednom takvom pohodu 602. godine stradala je i Duklja, koju su var- vari spalili do temelja i nikada više nije obnovljena. Najveći pisani spomenik iz tog perioda koji govori o avarsko-slovenskim pustošenjima su Čuda Svetog Dimitrija Solunskog nastala oko 615. godine. Nemoć Vizantije da se suprotstavi ovim najezdama uzrokovao je naseljavanje Slovena na Balkanu, o čemu se govori i u Čudima, gdje se navodi da Sloveni „oplijeniše čitavu Tesaliju i Grčku... čitavu Ahaju, Epir i najve- ći dio Ilirika...“40 Konačno sređivanje prilika pod carem Iraklijem (610–641) nije zaustavilo naseljavanje Slovena u Carstvu, mada će kasnije car Kon- stantin Porfirogenit tvrditi da ih je Iraklije protjerao do iza Drine. Naža- lost, upravo ovaj izuzetno značajan period naše istorije najviše je oba- vijen velom tajne. To je period kada na cijelom evropskom kontinentu antička kultura doživljava definitivni krah, pa književnost, umjetnost i pisana riječ dosežu najniži nivo još od bronzanog doba. Zato će sed- mi vijek biti ta stvarna prekretnica, a ne beskrajne političke krize koje nazivamo „najezda varvara“ u V stoljeću, i činiti stvarni raskid starog 40 Grupa autora, Istorija naroda Jugoslavije, knj. I, Beograd, 1953, str. 84.

458 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore svijeta sa onim što će tek uslijediti.41 Jako je malo istorijskih vrela koja su sačuvana iz tog perioda, pa se istorijska nauka oslanjala na izvore nastale u kasnijim periodima. Takođe, i ono malo sačuvanih izvora nastajali su u velikim centrima što na Istoku, što na Zapadu, pa informacije koje nam pružaju poglavito se odnose na ona slovenska plemena koja su najbliža tom centru u kom je nastao spis. Zato imamo da se u ovom periodu jedine informacije odnose na slovenska plemena koja su se naselila u Makedoniju, jer o njima pišu vizantijski vojni i civilni službe- nici, kao i crkvena lica iz Soluna. O drugim oblastima, među kojima je u Duklja, nedostaju podaci, pa se može osnovano postaviti pitanje da li se i u njima desio isti proces kao u dolini Vardara. Odmah po doseljavanju Slovena na Balkan postavilo se pitanje njihovog pokrštavanja i odakle će biti vođen taj proces, iz Rima ili Cari- grada. Međutim, možemo uzeti za neosporno da je dio Slovena već bio primio hrišćanstvo i u svojoj pradomovini, što je dosadašnja istoriografija zanemarivala. Naime, još od III vijeka uspostavljaju se episkopije na Krimu i u delti Dunava koje aktivno propovijedaju Hristovu vjeru varvarskim plemenima. Njihovi poglavari se redovno pojavljuju kao učesnici vaseljenskih sabora i iz dokumenata sa tih sabora se vidi da često je sam episkop varvarskog porijekla. Koliko su ove episkopije značajne za proučavanje istorije Gota, toliko su značajne i za slovensku povijest, jer i nakon odlaska Gota oni su nastavili svoju misiju u narednim vjekovima. Takođe, značajno je što su ove episkopije ostale cijelim svojim radom pravovjerne i pored širenja arijanstva. O njihovoj aktivnosti govori i dokument iz 860. godine u kom se kaže da je Basilio, arhibiskup Soluna, te godine postao namjesnik „s(vetog) pri- jestolja krimskoga u svoj staroj i novoj Arbaniji, (na Kavkazu, prim. aut.) slovinskoj zemlji, Makedoniji, Tesalji, Akviji, Dačiji pri Dunaju i onoj pri moru (Dacia ripensis i Dacia mediteranea, prim. aut.) Meziji, Dardaniji i u Prevali.“42 Ovaj podatak iz IX vijeka koji donosi barski nadbiskup Andrija Zmajević u svom djelu je vjerovatno posljednji koji pominje Prevalitanu kao provinciju. Ipak, većina slovenskih plemena koja od druge polovine VI vijeka počinju da upadaju na Balkan bila je paganska, o čemu svjedoče brojni toponimi koji se odnose na staru slovensku vjeru. Sve ovo stavlja istraživače u dosta nezgodan položaj.

41 Piter Braun, Uspon hrišćanstva na zapadu, Clio, Beograd, 2010, str. 288. 42 Andrija Zmajević, Ljetopis crkveni, tom II, Obod, Cetinje, 1996, str. 132.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 459 Vukota Vukotić

Sa jedne strane, znamo da ima hrišćana, čak i organizovane crkve, na području desne obale Dunava, a sa druge, definitivno paganska -ple mena upadaju u Carstvo još i prije Avara. Sve to nas dovodi do toga da je nejasno kada i kako su Sloveni primili hrišćanstvo. Upravo car Justinijan poziva avarske horde da dođu u Panoniju kako bi kao saveznici suzbili upade Slovena preko Dunava. No, avarski kaganat ostaće paganski tokom cijelog svog postojanja. To je navelo neke istoričare da istupe sa tezom da Avari nastavljaju da budu paganski, jer hrišćanstvo je vjera njima podređenih plemena, pa se i po tome razlikuju od njih. Propadanje pokušaja pokrštavanja Avara, nakon sloma kaganata, pokazuje nepostojanje dovoljno snažne političke sile koja bi podržala takvu misiju i propagirala hrišćanstvo. Međutim, biskupi koji su učestvovali na saboru 796. na obalama Dunava znali su da unutar bivšeg kaganata postoje „neuki sveštenici“ koji pogrešno sprovode ritual krštenja ne izgovarajući pravilno krštenu formulu.43 Ovakvo stanje crkve nije samo slučaj sa avarskim kaganatom, već se i Sveti Bonifacije, apostol Njemaca, tokom svoje misije u Bavarskoj žali da među germanskim plemenima imaju sveštenici koji ne poznaju latinski, a krštavaju ljude „in nomen patria et filia!“44 U ovo najmračnije doba srednjeg vijeka, kada antička kultura doživljava definitavan krah, ogromno djelo brojnih, često anonimnih misionara, koji su širili Hristovu nauku mnogim narodima tokom pola milenijuma, ostaje neuspješno i nedovršeno. Crkveni centri, kao nosioci kulture i pismenosti, ostaju daleko ili i sami propadaju, pa misionari više ne mogu da dopru do brojnih plemena. U tako stvorenim prilikama slovenska plemena se spuštaju na Ilirik i sve više se naseljavaju na tim teritorijama. I u novonaseljenim područjima zadržavaju svoju pagansku vjeru kako bi zadržali razliku u odnosu na rimske starosjedioce. Zbog toga, sve do sredine IX vijeka pitanje pokrštavanja Slovena osta- će otvoreno, a dva centra Rim i Konstantinopolj će se utrkivati za primat u tom procesu. Moć avarskog kaganata ostaviće slovenska plemena na jugu paganskim jer Carigrad nije imao snagu da lansira uspješnu misiju. Stoga, prvi potez ka punom pokrštavanju Slovena učiniće Rim.

43 Florin Curta, „Before Cyril and Methodius: Christianity and Barbarians beyond Sixth –and Seventh Century Danube Frontier“, in: East Central and Eastern Eu- rope in the Early Middle Ages, p. 182. 44 Piter Braun, Uspon hrišćanstva na zapadu, Clio, Beograd, 2010, str. 538.

460 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore

Iz franačkog carstva Karolinga krenuće misije ka današnjoj sjevernoj i srednjoj Evropi i tamošnjim paganskim plemenima. Tako prvi pomen slovenskog imena zabilježiće u svojim radovima Martin iz Brage, oko 580. godine. Vodeću ulogu u tom pokušaju imaće irsko sveštenstvo, kao najobrazovanije tog doba na Zapadu. Upravo Jonas od Bobia u svom Žitiju Svetog Kolumbana spominje pokušaj ovog velikog irskog sveca da pokrsti plemena Veneta koja žive na području Srednje Evrope, međutim misija nije imala uspjeha.45 O stanju Crkve među varvarskim narodima piše papa Agaton u svom pismu upućenom caru Konstantinu IV (668–685) u kome se kaže da mnogi episkopi služe među „Lango- bardima, Francima, Slovenima, Vizigotima i Britancima.“46 Ovime se potvrđuje svijest crkvenih vlasti i na Zapadu i na Istoku o nezavidnom stanju crkvene organizacije među narodima koji prodiru u Carstvo. Tako se nameće i potreba da se ponovo uspostavi kontrola i jednom za svagda iskorijeni paganstvo sa Starog kontinenta. Nakon dva neuspjela pokušaja u VII vijeku da se Slovenima nametne hrišćanstvo, jednog iz Rima i drugog iz Carigrada, sve do IX vijeka proces hristijanizacije među njima biće sporadičan i nesistematski. Prije slovenske braće došli su ovamo benediktinci. Njihove su opatije: Sv. Petra na Šuranju (IX v.), Sv. Mihaila na Prevlaci (IX v.), Sv. Ma- rije na Rtu (840. g.), Sv. Đorđa pred Perastom, Sv. Mihajla u Kotoru, Sv. Petra u Bijeloj (sve prije 1166, jer se pominju u povelji episkopa Maja)... Njihov cilj bio je, razumije se, širenje svoga reda. Ali, da bi postigli taj cilj, oni su u pravila svoga reda unijeli obavezu učenja jezika domorodaca. Takođe je lako shvatiti da nove generacije benediktinaca nijesu uvijek dolazile sa Monte Kasina, već su se školovale in situ, od onih koji nijesu učili naš već latinski jezik, jer im je naš bio maternji. Dakle, da bi se približili puku i širili svoju vjeru, oni su morali da mu govore na njemu razumljivom jeziku, pa su, htjeli to ili ne, postali širioci slovenskog obrazovanja. Pošto su živjeli okruženi slovenskim življem, iako u romanskom ili romanizovanom centru, jer su se obraćali onima izvan zidova, a ne jedni drugima, više su oni naučili slovenski nego puk latinski. Domaći benediktinci, kao što je vjerovatno bio Pop Dukljanin, nijesu imali problema da svoje ideje i vizije saopšte ni na bilo kojem od dva jezika. Sasvim je izvjesno da se u prvim skriptorijima naš jezik

45 Jonas, monah iz Manastira Bobio, napisaće ovo žitije između 639. i 643. godine. 46 J. P. Migne, S. Agathonis papae epistolae, PL 87, col. 1226, Paris, 1863. godine.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 461 Vukota Vukotić ispisivao latinskim slovima, o čemu govori i Crnorizac Hrabar u svom djelu „Slovo o pismenah“. Naznake o postojanju benediktinskog Manastira Sv. Marka u Podgorici, kao i brojni hagionimi dalje na tlu Crne Gore ukazuju da je njihova misija imala rezultate. Pod njima rađa se na ovom prostoru nova tradicija pismenosti i kulture koju po njenim obilježjima možemo smatrati romaničkom. Ipak, iako je pretežno latinofona imaće i neke svoje specifičnosti, jer nastaje na teritoriji pod kontrolom Vizantije pa je treba porediti sa karakteristikama kulture Južne Italije. Benediktinci će na ovom prostoru ostati sve do XIV vijeka i podijeliće sudbinu naroda i države dukljanske šireći pismenost i učenost na području svog djelovanja. Upravo ta ponarođenost i ukorijenjenost u narodnu tradiciju zasmetaće Rimu, pa ih od sredine XIV vijeka zamjenjuje franjevački monaški red.47 Djelovanjem monaha benediktinskog reda došlo je do ponovnog sudara hrišćanskog i paganskog na prostoru današnje Crne Gore i širom Balkanskog poluostrva. O ovom procesu smo zbog nedostatka origi- nalnih svjedočanstava prinuđeni da se informišemo iz kasnijih izvora ili da pravimo paralele sa drugim regijama Evrope. Promjena politič- kih odnosa i snaga na Starom kontinentu nastala nakon uspostavljanja varvarskih država na Zapadu, uslovila je i promjenu na duhovnom planu. Prevlast Franačke nad ostalim germanskim državama donijela je postepeno uništenje arijanstva i ojačala poziciju Rima i papstva. Broj- no monaštvo koje niče u manastirima od Monte Kasina do Vermuta,48 daje novi podsticaj širenju Hristovog učenja u VII i VIII vijeku. Do tog trenutka, ogromna masa plemena od kojih će nastati moderni narodi Evrope, živi u jednoj specifičnoj simbiozi paganstva i hrišćanstva ti- pičnoj za plemensku svijest. U takvoj kulturnoj klimi žive i slovenska plemena od Panonije do Volge. Na tom velikom prostoru, jednako kao i u germanskom dijelu Evrope, hrišćanstvo je već imalo jednu dugu i zamršenu istoriju trajanja, koja se uklopila u plemenski milje u kom je djelovala. U tom varvarskom svijetu, plemenske anarhije, rigidnost vjere, tako svojstvena i izražena u Carstvu, biće potpuno nepoznata i uče-

47 Srđan Pejović, „Kako su utvrđena dva ktitorska natpisa na Crkvi Sv. Marije u Svaču...“, Arhivski zapisi, br. 1/2011, Cetinje, 2012, str. 31–45. 48 Benediktinski manastir na sjeveroistoku Engleske gdje je živio i radio veliki teolog i istoričar Beda Venerabilis (672–735).

462 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore nje Hristove nauke biće isprepletano paganskim običajima.49 O tome, na prostoru Srednje Evrope svjedoče misije ss. Kolumbana i Bonifacija i drugih misionara.50 Skoro identičan proces imamo i na prostoru da- našnje Crne Gore. Novopridošla slovenska plemena, koja će se pro- zvati Dukljanima, u početku će zadržati svoju staru pagansku vjeru i tek postepeno prelaziti na hrišćanstvo. O tome piše Pop Dukljanin u poglavlju o slovenskom kralju Ratomiru i njegovim nasljednicima koji su progonili romansko stanovništvo.51 Pošto barski prezviter pominje na tom mjestu vladavinu četiri „zla“ kralja, jasno se zaključuje da je takvo stanje potrajalo dugo vremena.

Riječ je pala...52

Ojačana i rekonsolidovana crkva nastupiće od IX vijeka sa novim žarom poduhvatu širenja Hristove riječi paganskim plemenima. Na zapadu Evrope, Franačka Karla Velikog silom pokorava Saksonce i na- meće im Hristovu vjeru, što je nagnalo ostale narode, kao npr. Dance, da samostalno prihvate novu vjeru kako bi izbjegli ratna pustošenja. U Panoniji, Franci uništavaju avarski kaganat i oni nestaju sa istorijske scene, oslobađajući velike mase Slovena. Uspostavljene episkopije Bavarske i gornjeg dijela Norika pokreću misiju obnavljanja crkvenog života tokom Dunava. Ali u tome će naići na otpor slovenskih plemena u vidu velikog ustanka Sama, koji će se proglasiti knezom. Zbog toga, obnova crkvenog života biće samo djelimično uspješna. Na Istoku, Vizantija će biti upletena u borbe oko ikonoklazma više od jednog vijeka. Tek sredinom IX vijeka, dolaskom na vlast cara Mihaila III pravoslavlje odnosi prevagu i ponovo se uspostavlja kult ikona na Saboru 843. godine.53 Time i Carigradska patrijaršija preva- zilazi unutrašnje razmirice i na svom čelu dobija ljude, prekaljene u prepirkama sa ikonoborcima, koji će joj udahnuti novi kvalitet i polet. Sređivanjem unutrašnjih prilika, Pravoslavna crkva okreće pogled van

49 Što je slučaj u Crnoj Gori sve do početka XVIII vijeka. 50 Piter Braun, Uspon hrišćanstva na zapadu, Clio, Beograd, 2010, str. 535–548. 51 Slavko Mijušković, Ljetopis Popa Dukljanina, Luča, Titograd, 1967, str. 185. 52 Ivo Andrić, Prokleta avlija, Nova knjiga, Podgorica, 2014. 53 Predrag Komatina, Crkvena politika Vizantije od kraja ikonoborstva do smrti cara Vasilija I, Vizantiološki institut SANU, Beograd, 2014, str. 80.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 463 Vukota Vukotić svojih granica ili kako će se izraziti patrijarh Fotije „izvan gostoljubi- ve pučine“.54 Na to su uticale i političke prilike tog doba, arabljanska osvajanja i upadi varvarskih plemena, od Bugara do Rusa, koji se za- vršavaju opsadama Carigrada. Kako bi odbranila svoje teritorije Vizan- tija je shvatila da mora razvijati strategiju koja će biti mnogo više od vojne. Tako će doći do stvaranja jedne opšte politike prema paganskim ili polupaganskim narodima sa sjevera, koja će dosta polagati na crkvi i širenju pravoslavlja. U cilju ostvarenja te strategije crkva Novog Rima slijediće politiku svojih prvih patrijarha. Naime, već krajem IV vijeka Sveti Jovan Zlatousti koji se našao na čelu Konstantinopoljske patrijaršije u novom Istočnom Rimskom Carstvu, konstruisaće jednu crkvenu politiku prema varvarskim narodima, koja će se bitno razlikovati od one koju je vodio rimski papa. Tada, suočen sa opasnošću od Gota, Hrizostom se trudi da napravi crkveno-politički sistem koji će obezbjeđivati trajan odnos sa varvarskim narodima tako što će ih preko pravoslavnog učenja držati vezane za dvor u Carigradu. Kako bi obezbijedio sebi uspjeh i suprostavio se zavodljivim tezama arijanizma, prvi vizantijski patrijarh će postaviti u centar svoje politike dozvolu za bogosluženje na sopstvenom jeziku. Za razliku od daleko rigidnijeg Rima, ova politika Svetog Jovana Zlatoustog bila je blaža ali i daleko- sežnija. Da se ta politika pokazala djelotvornom, vidimo po tome što je Istočni dio Carstva preživio najezde varvara. Zato sredinom IX vijeka u Carigradu oživljavaju ovu drevnu politiku Hrizostoma i ponoviće je u jednoj dosta sličnoj situaciji. Kako bi odbili nove najezde varvara od Vizantije, imperator i patrijarh pokušavaju da političkim djelovanjem crkve i širenjem vjere među tim narodima iste privuku i ostave u svojoj sferi uticaja. Ponovo, opoziciju ovoj politici predstavljaće Rim, koji će sa svoje strane, kako smo već pokazali, uz pomoć franačke sile sprovoditi evangelizaciju preko Rajne i Dunava. Tako će se, još jednom, Carigrad i Rim naći na suprotnim pozicijama u procesu evangelizacije. Mada, znatno kasnije, u XI vijeku papa Aleksandar II odgovara hrvatskoj delegaciji koju predvode monah Ulfo i Cededa: „Znajte, sinovi, da sam često čuo za ono što Goti nastoje tražiti, ali zbog Arijanaca, prona- lazača takvog pisma, ne usuđujem se ni ja, kao ni moji predšasnici, da im dam dopuštenje za službu božiju na njihovom jeziku.“55

54 Isto, str. 145. 55 Nada Klaić, „Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X i XI stoljeću“, Slovo,

464 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore

Naravno, u svemu tome, posebnu stranu činili su narodi koji su primali hrišćanstvo. Dok su germanska plemena, poput Saksonaca ili Danaca, bila primorana da uzmu hrišćanstvo preko franačkih misionara, dalje prema istoku Evrope prostirao se plemenski svijet u kom su bile pomiješane paganska i hrišćanska vjera. U istorijskom trenutku kada je primanje Hristove vjere značilo ostanak i obezbjeđivanje bu- dućnosti za svoj narod, pokreće se politički proces „kome se privoljeti carstvu“, to jest, odabrati iz kog centra primiti misionare. U tom smislu, Carigrad je sa svojom crkvenom politikom bio daleko prijemčiviji. Dosadašnja istoriografija uzimala je kao predmet svog izučavanja samo poziv moravskog kneza Rastislava vizantijskom caru sa željom da mu ovaj iz Carigrada pošalje učitelje kako bi učvrstio Hristovu vjeru u svojoj zemlji. Svakako ovo jeste najupečatljiviji primjer, ali je samo dio jednog većeg procesa koji će zahvatiti prostor od Jadrana do Baltika.56 Ono što je uslijedilo je misija ss. Ćirila i Metodija i sastavljanje prvog slovenskog pisma. Prvi prevodi bogoslužbenih knjiga na slovenski jezik i glagoljicom predstavljaju početak nove književnosti na tlu Evrope. Ona neće biti skoncetrisana samo na prevode knjiga za crkvene potrebe, već iznje- driti i originalna djela i ostaće u upotrebi sve do kraja XIX vijeka kada nestaju posljednji popovi glagoljaši na tlu Dalmacije. Skoro paralelno sa glagoljskim pismom pojaviće se i ćirilica koja je i danas zvanično pismo u mnogim slovenskim zemljama. Danas u nauci vladaju dosta velike polemike koje je od ova dva pisma starije, mada se generalno uzima da je ćirilica nastala od strane učenika Solunske braće po njihovom dolasku u Makedoniju. Nije nam namjera da se dalje upuštamo u ove razmirice, niti je to tema ovog rada. Jedino što bismo napomenuli ovom prilikom je jedno interesantno razmišljanje italijanskog lingviste Fermilja, koji tvrdi da je glagoljica nastala za potrebe crkvene službe i prijevoda crkvenih knjiga, a da je ćirilica nastala za svjetovne potrebe, prije svega bugarske dvorske kancelarije.57 Ovo je svakako moguće, jer

br. 15–16, Zagreb,1965, str. 36. 56 Ovdje se zahvaljujem Slobodanu Čukiću, novinaru i uredniku, koji nam je skrenuo pažnju na ovaj značajan problem. Dalja elaboracija ovog procesa bi nas previše udaljila od teme rada, pa je moramo ostaviti za neki drugi članak. 57 Giuseppe Fermeglia, „Razmišljanja o starim slovenskim azbukama“, Slovo, br. 36, Zagreb, 1986, str. 74.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 465 Vukota Vukotić oslikava drevni odnos paganskih naroda prema pismu. Ukoliko bi se prihvatila ova teza, lako bi se došlo do rješenja o pitanju starosti jednog i drugog pisma. Tako bi glagoljica svakako bila prva, jer su je donijeli Sveta braća u Moravsku, a njima iz vizantijskog kulturnog kruga svakako ne bi palo na pamet da razdvajaju pisma po upotrebi i sastavili su jedno kako bi preveli bogoslužbene knjige i uspostavili slovensku službu. Za razliku od njih, njihovi tek hristijanizovani učenici, bili su i dalje vrlo svjesni paganskih shvatanja, pa su, sklonivši se iz Panonije i nalazeći utočišta u Bugarskoj, lako mogli doći na ideju da za potrebe dvora i ostalih profanih potreba sastave još jedno pismo koje bi bilo za to podesno. Takođe, time se može opravdati i brzi uzlet ćirilice kao pisma koja je istisnula glagoljicu iz upotrebe, pa i u bogoslužbenim knjigama. Zašto se ta dvojakost među pismima nije održala lako se da objasniti uticajem hrišćanstva i potiskivanjem svega paganskog. Jedna- ko, u Hrvatskoj gdje se glagoljica najduže održala, vidimo da je uvijek služila kao pismo za potrebe Crkve, pa zato nije bilo potrebe da se uvodi još jedno, jer u tu svrhu je već služio latinski. Glagoljica je tu čuvana i nastavljana kao izraz prava na svoje slovensko bogosluženje kako bi se naglasila distinkcija doseljenog stanovništva u odnosu na zatečeno rimsko. Otuda je ponekad nazivana i „popovicom“ kako bi se naglasila njena isključivo liturgijska svrha.58 Takođe, ćirilica je svoj polet doži- vjela po uspostavljanju Samuilovog carstva i po svojim karakteristika je mnogo bliža grčkom pismu. To će neke istraživače navesti na zaključak da je u najranijem periodu postojao sukob između dva slovenska pisma. Tako dolazi do nastajanja dvije škole pismenosti, preslavske i ohridske. Prva je bila pri dvoru i za potrebe Bugarskog Carstva i favorizovala je ćirilicu. Ohridska škola bila je stvorena direktno od učenika Solunske braće i nastavljala je njihov rad i glagoljično pismo.59 Pad Samuilovog carstva i ponovna prevlast Vizantije nad Makedonijom definitivno su označili pobjedu ćirilice nad glagoljicom. Originalno Ćirilovo pismo će se, nakon politički izgubljene bitke, povlačiti prema zapadu i tražiti mjesta za opstanak i razvoj. Prva na tom putu će se naći Duklja. Kako je fokus našeg rada prostor današnje Crne Gore, djelovanje Svete braće i njihovih učenika samo je posredno vezano za temu koju

58 Nada Klaić, „Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X i XI stoljeću“, Slovo, br. 15, preuzeto sa www.hrčak.hr 59 Blaže Koneski, „Ohridska književna škola“, Slovo, br. 12, preuzeto sa www.hrčak.hr

466 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore obrađujemo. Ipak, njihovim zalaganjem književnost na crnogorskom tlu dobiće novu slovensku komponentu, tako da prekida da bude isklju- čivo latinofona. Ovaj prostor naći će se pod uticajem novoformirane duhovne i književne škole u Ohridu (886–893).60 Pored toga, usposta- viće se bogosluženje na slovenskom jeziku u zaleđu crnogorske obale, pa će nova crkvena infrastruktura biti nosilac pisane riječi u narednim vjekovima. U pogledu Crkve, na tlu Crne Gore doći će do sudara grč- kog pravoslavlja, katoličanstva i nove slovenske crkve koja je vezana za Ohrid, kao centar. Tako će ostati sve do osnivanja prve samostalne dukljanske države, kada će grčki element biti protjeran sa ovog prostora. Dosadašnja istorijska i nauka o književnosti osporavale su postojanje produkcije pisane riječi na tlu Duklje u periodu od dolaska učenika ss. Ćirila i Metodija u Makedoniju do stvaranja države Vojislavljevića. Taj, kako su ga nazvali, „južni krak“ širenja glagoljice, koji bi zahvatio i dukljansku oblast na putu ka Dalmaciji, vrlo često je odbacivan kao mogućnost.61 Međutim, nova otkrića glagoljičnih epigrafskih natpisa u okolini Dubrovnika ponovo su aktuelizovala problem direktnog uticaja Ohrida na rasprostiranje glagoljice u Hrvatskoj.62 Kako se ovi epigrafski natpisi nalaze na teritoriji koja je potpadala pod dukljansku državu u to doba lako se dâ pretpostaviti da je i u ostalim djelovima šireno gla- goljsko pismo. U prilog ovoj tezi mogu se iskoristiti i žitija ss. Klimenta i Nauma. Naime, iz njih čitamo da su 886. godine učenici koji su došli iz Moravske osnivali episkopije slovenske crkve od Ohrida pa dalje prema zapadu. Dok je Gorazd ostao kao nasljednik Metodijev na tronu obnovljene, od strane pape Hadrijana II, Sirmijumske arhiepiskopije, drugi učenici su se vratili u svoju postojbinu, Makedoniju. Isti papa imenovao je Svetog Klimenta, prilikom druge posjete Metodija i njegovih učenika Rimu 885. godine, za episkopa Ilirika što mu je davalo crkvenu vlast nad cijelim prostorom ispod Save i Dunava.63 Ostali učenici, budući nižeg crkvenog zvanja, zauzeli su druge manje crkvene centre. Tako u Beratu, današnja Albanija, stolovaće kao episkop Angelar, jedan 60 Ilija Velev, „Kliment Ohridski utemeljivač makedonske duhovne i kulturne tradicije“, Matica, br. 68, zima 2016, str. 379–393. 61 Nada Klaić, n. d., i u njemu navedena starija literatura o ovom pitanju. 62 Marica Čunčić, „Novo čitanje hrvatskoga glagoljskoga konavoskoga natpisa iz 11. stoljeća“, Slovo, br. 59, 2009. Preuzeto sa www.hrčak.hr 63 Ilija Velev, „Kliment Ohridski utemeljivač makedonske duhovne i kulturne tradicije“, Matica, br. 68, zima 2016, str. 379–393.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 467 Vukota Vukotić od učenika. Njegove mošti se i danas nalaze u tom gradu zajedno sa moštima Svetog Gorazda.64 Po tome vidimo da se crkvena organizacija širila od Lihnidosa prema zapadu, a samo je Sveti Kliment otišao ka Bugarskoj. Slijedeći ovaj pravac razvoja slovenskog bogoslužja, kom- binujući podatke iz dostupnih izvora, lako je uočiti da ne znamo juris- dikciju samo jednog Metodijevog učenika, Svetog Save. Ovo je jedan od Svetih Sedmočislenika o kome imamo najmanje podataka. Prema činjenicama kojima raspolažemo on je pratio Svetog Metodija na oba putovanja u Rim, gdje je rukopoložen u sveštenički čin. Pri drugom povratku iz Rima našao se u grupi zarobljenih Metodijevih učenika koje je, sa pijace robova u Veneciji, otkupio posebni izaslanik vizantiijskog cara Vasilija I. O njima dalje saznajemo da su ih, po carskom naređenju, sklonili negdje na prostoru teme Dalmacije.65 Jedini oskudni podaci o njemu nalaze se u Teofilaktovom Žitiju Svetog Klimenta i Borikovom sinodiku iz XIII vijeka. Crnorizac Hrabar ga spominje u svom djelu samo po imenu. Toliki manjak podataka o njemu doveo je do toga da se pojavila zbrka oko Savinog imena, pa se ponegdje navodi i kao La- vrentije, a nekad čak i kao Vavrinec, što bi trebalo da bude prijevod imena Laurentius. Na osnovu dostupnih, iako fragmentarnih, podataka, kao i toponomastičkih istraživanja, vrijedi uzeti u razmatranje hipotezu da se Sveti Sava obreo na teritoriji današnje Crne Gore i tu radio na širenju nauka svojih učitelja. Naime, pošto se pod Dalmacijom može podrazumijevati cijela istočnojadranska obala, on se lako mogao naći i na crnogorskoj obali. U prilog tome da se ne radi o današnjoj Hrvatskoj, ide i činjenica da je do Salone bila jurisdikcija patrijarhata u Akvileji. Hrvatska istoriografija utvrdila je da krajem IX vijeka Metodijevi uče- nici nijesu mogli stići na prostor Hrvatske, jer tamošnji vladari nijesu imali dovoljno moći, ali ni političkog interesa, da ih prihvate.66 Tačno je da su se okupljeni učenici mogli naći i u Saloni kao središtu Dalma- cije, ali logičnije je da su otišli na teritoriju koja je više pod kontrolom Vizantije, a to je prema Draču. Odatle, iz Drača, mogao je Sava razviti 64 O životu Svetog Gorazda i njegovom radu nakon smrti Metodijeve postoje velike kontraverze. Tradicionalno se smatra da je sahranjen u Beratu, ali dosta naučnika iz Češke i Slovačke to opovrgavaju tako da ima više teorija o tome kuda je išao i gdje je završio svoj život Sveti Gorazd. Pogledati: Andrej Škoviera, Svati slovanski sedmopočetnici, Bratislava, 2010, str. 105–108. 65 Žitije Metodijevo. 66 Nada Klaić, n. d.

468 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore svoju aktivnost ka susjednim slovenskim plemenima, u čemu bi bio po- državan od strane vizantijskih vlasti. Iz jednog tada formiranog centra, glagoljica kao pismo se mogla lako u narednom periodu širiti istočnom obalom Jadrana sve do Hrvatske. Kako je to dokazala Nada Klaić, ni kralj Tomislav, ni ninski biskup Grgur, nijesu bili zaštitnici glagoljice i slovenskog bogoslužja na saboru u Saloni 925. godine. Ipak, Metodi- jevo učenje je uhvatilo korijene u Hrvatskoj i pored zabrana od strane kurije i nastavilo da živi na tom prostoru sve do druge polovine XIX vijeka. Zato, logična je pretpostavka da se negdje nalazio centar širenja slovenske službe van Hrvatske. Da li se on mogao nalaziti na teritoriji Crne Gore, ostaje otvoreno pitanje, ali trag kulta Svetog Save možda se može naći u Budvi gdje postoji i danas romanička Crkva Svetog Save Osvećenog. Ova crkva je jedna od najstarijih hrišćanskih bogomolja u Budvi podignuta uz jugozapadni dio zidina Starog grada. Njen nastanak se veže za 1141. godinu zbog natpisa koji je nađen u njenom istočnom traveju, mada je moguće da je i starija.67 Pored toga, brojni toponimi koji se odnose na Svetog Savu u Crnoj Gori upućuju da se zadržalo sjećanje na ovog Metodijevog učenika. Takođe, zbog identičnosti u imenu njegov kult je zamijenjen kasnije uspostavljenim kultom Rastka Nemanjića. Ipak, spomen na Svetog Savu sačuvan je kroz širenje kulta Sedmopočetnika u Bugarskoj i Vizantiji. Čak u XVIII vijeku, 1742. godine, spjevane su himne u njihovu slavu od strane monaha Ohridske arhiepiskopije.68 Mada su postojeći podaci o Savinom životu i djelovanju više nego skromni, neki autori mu pripisuju dva djela. Prvo je osmo i deveto pjevanje kanona Svetog Ćirila, za koje se analizom tih akrosti- hova utvrdilo da njemu treba pripisati autorstvo.69 Takođe, pripisuje mu se autorstvo Rasprave o psaltiru (Skazanie o psaltiri).70 Istorijski izvori, nastali u periodu od kraja IX do prve polovine X vijeka, ne govore ništa o prostoru Crne Gore. Jedina ličnost koja je ostala zabilježena u ovom periodu je arhont Petar, prema natpisu na jednom olovnom pečatu. Na njemu Petar sebe oslovljava arhontom Dioklije.71

67 Dukljansko nasljeđe, Budvanska Crkva Svetog Sabbe... izvor: www.portalanalitika.me 68 Andrej Škoviera, Svati slovanski sedmopočetnici, Bratislava, 2010, str. 128. 69 Ovu tezu su zastupali D. Kostić i G. Popov, pogledati u: Andrej Škoviera, n. d., str. 129. 70 Isto. 71 Istorija naroda Jugoslavije, n. d., str. 238.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 469 Vukota Vukotić

Tek od sredine X vijeka nastaju znameniti spisi cara Konstantina Por- firogenita De( administrando imperii, De Thematibus i Vita Basilli) u kojima opisuje doseljavanje Slovena na Balkan i formiranje njihovih prvih država. Svi ostali izvori kojima se služi istorijska nauka kada govori o ovom periodu nastaju kasnije i ne mogu se uzeti u razmatranje našeg rada. Od domaćih izvora jedino se ovim periodom bavi Ljetopis Popa Dukljanina, mada i on nastaje u XII vijeku, ali njegovo svjedo- čenje se mora uzeti u obzir jer piše iz perspektive domaćeg hroničara. Drugi izvori poput djela Ohridske škole, žitija Svetih Sedmočislenika, zatim zapadnih izvora, pisma papa, od Nikole I do antipape Aleksan- dra, Anali Ajnharda i dr. samo se posredno odnose na temu koju obra- đujemo. Od njih valja spomenuti djelo anonimnog monaha Crnorisca Hrabra Skazanije o pismenima.72 Ovo značajno djelo je nastalo u odbranu rada ss. Ćirila i Metodija vjerovatno po dolasku njihovih učenika u Makedoniju. Danas postoji osam sačuvanih rukopisa ovog djela, a utvrđene su tri njegove redakcije.73 U njemu pisac brani glagoljicu kao slovensko pismo od pritužbi da je nesavršeno i da nije stvoreno od Boga kao hebrejski, grčki i latinski. Na ove primjedbe anonimni Crnorizac odgovara vješto i sa velikom količinom znanja, kako teološkog tako i profanog. O nesavršenosti glagoljice s obzirom da ima 38 slova Hrabar odgovara da je i grčko pismo krenulo sa 16, da bi se razvilo na 24 slova, a kasnije su dodati i novi znaci za brojeve i diftonzi. Na drugi, mnogo ozbiljniji, prigovor da slovensko pismo nije od Boga, što je stav uglavnom germanskog sveštenstva, koji je Sveti Ćirilo osudio kao trojezičnu jeres, Hrabar daje odgovor kako je Slovenima pismo sastavio sveti čo- vjek a Helenima pagani.74 Odmah po dolasku Metodijevih učenika u Makedoniju kreće šire- nje pisane riječi na glagoljici, a onda i na ćirilici. Najstarija djela nastala na oba ova pisma vežu se za XI vijek, pa se ponekad u nauci dovodi u pitanje koje je od ovih pisama starije. Književnost na slovenskom jeziku zajedno sa slovenskim bogoslužjem širi se od Jadrana do Urala kako su slovenska plemena primala hrišćanstvo. U ovom periodu, Duklja

72 Nauka je puno puta pokušavala da utvrdi identitet ovog pisca ali najbolji zaključak je da se radi nekom učeniku Solunske braće. Pogledati: Vladimir Mošin, Još o Hrabru, slovenskim azbukama i azbučnim molitvama, preuzeto sa www.hrčak.hr 73 Isto, sa pregledom starije literature. 74 Isto, str. 10.

470 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore je bila tranzitni prostor preko koga se širila pismenost. Ipak, tokom vremena na njenoj teritoriji stvoriće se specifične osobenosti jezika i stila koje će, zajedno sa stvaranjem nezavisne države Vojislavljevića, biti okosnica u izgradnji originalne crnogorske kulture. U početku je dukljanska škola pismenosti imala slične odlike grafije sa hrvatskogla- goljskom i bosanskom školom, čak i kad je u njoj preovladala ćirilica.75 Tu dolazimo do još jedne karakteristike dukljanske kulturne sredine. Sve do kraja X vijeka kada se formira samostalna dukljanska država, na njenom tlu se miješaju uticaji grčke, latinske i slovenske kulture. Božija služba na slovenskom jeziku i uz nju odgovarajuća pismenost ovdje je brzo uhvatila korijena, jer je bila podržavana od strane vizantijskih vlasti. Tako se stvara atmosfera u kojoj su tri jezika ravnopravna, za razliku od Makedonije ili Hrvatske gdje su upareni slovenski sa grčkim ili latinskim jezikom. Takvo stanje će ostati i tokom vladavine dinastije Vojislavljevića što potvrđuje pismo pape Klementa III iz 1089. godine, koje završava riječima da njegove odluke poštuju i Grci i Sloveni i Lati- ni. Ovo pokazuje da nijedna kultura nije mogla da prevagne na prostoru Duklje i da su zajedno gradile jednu specifičnu cjelinu. Ovome u prilog idu i zaključci Katarine Mitrović o benediktincima na tlu Crne Gore, koja iznosi da se ovaj monaški red, tokom vjekova svog djelovanja, stopio sa dukljanskim narodom i jednako u svojim skriptorijama upo- trebljavao latinski i slovenski jezik.

Zaključak

Tema ovoga rada svakako pripada istoriji književnosti kao nauč- noj disciplini. Međutim, u njenoj obradi mi smo, uslovljeni sopstvenom vokacijom, pokušali da izdvojimo onaj istorijski segment u cijeloj priči kako bismo utvrdili i posmatrali nastajanje i razvoj pismenosti na tlu Crne Gore. Namjera nam je bila da utvrdimo istorijske uslove pod kojima je nastajala pisana riječ na tlu Crne Gore, od I do IX vijeka. Ovakav vremenski okvir rada uslovljen je dosadašnjim naučnim saznanjima po ovom pitanju. Kako je utvrđeno da ilirska plemena nijesu poznavala pismo, a grčke kolonije, poput Butue i drugih, ostavile malo arheoloških tragova iza sebe, to je prirodno bilo da se početak književnosti na ovim

75 Vjekoslav Štefanić, Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagolska epigrafika, preuzeto sa www.hrčak.hr

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 471 Vukota Vukotić prostorima smjesti u prvi vijek i osnivanje grada Duklje. S druge strane, naš rad završavamo sa IX vijekom, jer tada nastaje Andreacijeva povelja, dokument koji je dosadašnja nauka smatrala za prvi pisani izvor na tlu Crne Gore. Time se potpuno odbacivala pomisao da je u osam vjekova dugom periodu, antike i ranog srednjeg vijeka, na prostoru današnje Crne Gore bilo izvora književnosti i pisane riječi. Kako nam se ta ideja činila nemogućom, pokušali smo da sprovedemo istraživanje sa svrhom da dokažemo postojanje tragova pismenosti u naznačenom periodu. Krenuvši sa vrlo skromnim očekivanjima, na kraju nas je iznenadila ko- ličina materijala koja se veže svojim nastankom za grad Duklju. Da bi se stekla kompletna slika o stanju pismenosti na tlu Prevalitane i kasnije na ovom prostoru, morali smo da svojim istraživanjem obuhvatimo ne samo čisto književna djela, već i druge oblike zapisa, poput epigrafskih natpisa, pisama, korespondencije među zvaničnicima, zakonskih akata. Isto tako bilo je potrebno da u radu predstavimo djela koja se posredno odnose na ovo područje ili u sebi nose informaciju o njemu. Takođe, kako bismo kompletirali istraživanje, bilo je potrebno da posmatramo ne jedino teritoriju Crne Gore, već da obuhvatimo prostor cijelog Bal- kana kako bismo dobili širu sliku i pozicionirali crnogorsku književnost u širi kontekst. Primjenjujući ovaj metod uspjeli smo doći do značajnih rezultata koji oslikavaju kulturne prilike na crnogorskom tlu u prvih devet vjekova naše ere. Upravo vodeći se prikupljenim izvorima, u stanju smo da damo jedan sud o umjetnosti pisane riječi u Praevalitani u prvih devet vjekova naše ere. Kao prvo, mislimo da je sasvim jasno iz onoga što smo izložili da je tradicija pisane riječi na ovim prostorima bila i jaka i plodonosna tokom cijelog ovog perioda. Sigurno da se ne može upoređivati sa velikim centrima, Rimom, Konstantinopoljem, Aleksan- drijom, gradovima Bliskog Istoka, koji su žarišta civilizacije, kulture i vjere, ali ipak dovoljno velika da ne može biti zanemarena. Kako rad obuhvata devet vjekova razvoja pisane riječi na tlu Crne Gore, bilo je potrebno da se izvrši periodizacija unutar samog perioda. Postupak periodizacije uslovljen je istorijskim prilikama u kojima su nastala djela i žanrom samog djela. Tako početni period obuhvata vrijeme od I do IV vijeka, od osnivanja Duklje do Milanskog edikta 313. godine. Sem dijelom političke istorije, vrlo malo se znalo o tadašnjim prilikama u južnom dijelu provincije Dalmacije, a i to znanje je ša- blonizovano i može se primijeniti na svaku drugu provinciju Rimskog

472 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore

Carstva. U djelima domaće provenijencije ovlaš i šablonski se prelazi- lo preko perioda antike i ranog hrišćanstva na Balkanu, a konkretno o Praevalitani skoro da nije bilo ni riječi. Radovi akademika Pavla Mijo- vića i Branislava Borozana bili su pionirski, ali su se odnosili najviše na materijalne ostatke kasne antike na ovom prostoru. Što se tiče strane literature, ne samo Praevalitana, nego cijeli Balkan je potpuno zaobi- lažen u studijama koje su se bavile periodom ranog hrišćanstva. Samo da pomenemo, kao primjer, studiju engleskog istoričara Pitera Brauna „Uspon hrišćanstva na Zapadu“ u kojoj autor govori o hrišćanskim zajednicama zapadne Kine, a Balkan spominje samo na jednom mjestu kao pridjev i to u negativnom kontekstu. U ovom periodu Duklja je bila grad na sponi između dva dijela Carstva, pa se to odražava i na kulturne prilike u njoj. Ona je slijedila uzore koji su dolazili iz velikih centara poput Aleksandrije, Rima, Antiohije, Efesa, ali i igrala ulogu spajanja među latinskim i grko-sirijskim civilizacijskim krugom. Mada je originalno latinofona, ona će u toj tranziciji između Istoka i Zapada imati svoje značajno mjesto. Osim epigrafskih natpisa koji nastaju u rimskim gradovima na tlu Crne Gore, prva književna djela o kojima imamo traga biće vezana za propovijedanje hrišćanstva. Već od sredine I vijeka bilježimo duž istočne obale Jadrana rad i propovijedanje apostola Pavla, Andrije, Luke i Marka, kao i prve hrišćanske zajednice koje su osnovali po gradovima Dalmacije. Znajući da je hrišćanstvo za- snivalo svoje širenje na pronošenju riječi i da je naučno utvrđeno da su sve ranohrišćanske zajednice pisale svoje svete tekstove, sa sigurnošću možemo reći da su prvi hrišćani Dalmacije imali svoju tradiciju pisane riječi. Nažalost, tragovi te književnosti do danas nijesu sačuvani. Ono što je došlo do nas su žitija ili pasije nekoliko mučenika širom Balkana koja su nastala na ovim prostorima. Kako su takva djela bila izuzetno bitna protohrišćanskim zajednicama i rado čitana od strane vjernika, njihovo prepisivanje bilo je zastupljeno i u Duklji, Baru, Budvi, Kotoru i Skadru za potrebe tamošnjih hrišćanskih zajednica. Isto tako nije se dugo čekalo na originalno književno djelo ovog žanra nastalo na ovom tlu. To je Pasija Sv. Cezara, episkopa Drača, nastala u posljednjim decenijama I vijeka. Kako je tada Drač bio pod crkvenom jurisdikcijom Duklje, možemo pretpostaviti da je zapis o njegovom mučeništvu nastao upravo ovdje. Kao što smo već istakli, ova djela su pisana na latinskom, jednostavnim stilom sa jasnom i prostom rečenicom, što ih

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 473 Vukota Vukotić odvaja od kitnjastih ekvivalenata sa Bliskog istoka. Njihovi pisci nijesu učeni teolozi Istoka i obraćaju se mnogo više laičkoj publici kako bi raspravljali o tekućim problemima religije u njima. Zato imaju cilj da svojim djelom opišu tačan događaj ili slijed događaja, precizno i jasno, kako bi snažno prenijeli poruku mučeništva za vjeru. I stoga, možemo zaključiti da prilagođavajući se publici pisci ovih hagiografija su više stvarali istoriju nego književnost. Sa druge strane, u tim prvim vjekovima naše ere, paralelno se razvija i paganska književnost na ovim prostorima. Zato bilježimo i te primjere koji su ostali sačuvani do danas, kako bismo naglasili postojanje i te tradicije, koja je zamrla sa pobjedom hrišćanstva, ali ipak uspjela da ostavi tragove o sebi. Sljedeći period u razvoju kasnoantičke književnosti na prostoru Crne Gore traje od IV do VII vijeka, od Milanskog edikta do nestanka Duklje, kao grada. Ovaj dio naše i evropske istorije obilježen je burnim događajima koji će kasnije biti nazvani Velika seoba naroda. Ti doga- đaji potpuno će preoblikovati prostor Balkana, koji će u to doba najviše podsjećati na Italiju u vrijeme renesanse. Ovaj izuzetno turbulentan period obilježiće najezde brojnih varvarskih naroda, od Gota do Slovena, razaranja, ali i konzistentne borbe sa jeresima. Zbog toga imamo porast produkcije književnih i drugih djela, iako bi se možda očekivalo suprotno. Najveća imena patristike bila su aktivni sudionici rasprava i borbi na suzbijanju jeresi, prije svega arijanstva, kojima je žarište bilo na Balkanu. Ti sukobi iznjedrili su veliku prepisku i brojna djela, kako sa jedne, tako i sa druge strane, koja su postavila temelje daljem razvoju teološke misli. Danas su samo fragmenti sačuvani od cijelog tog opusa, tako da imamo odgovore crkvenih otaca sveštenstvu Ilirika, ali ne i njihova originalna pisma. Ipak, sve to dokazuje da je hrišćanska crkva bila jaka na ovim prostorima i da je uživala priličan ugled u tadašnjem svijetu. Ovdašnji episkopi su redovni učesnici vaseljenskih sabora, mada je njihov angažman često promicao istraživačima. Postojanje velikih crkvenih središta neizostavno upućuje na postojanje prepisivačkih centara u kojima se reprodukuju značajna teološka i druga djela. I u ovom periodu latinski je dominantan kao jezik tih skriptorija, mada ima djela koja su nastala na novouspostavljenom gotskom jeziku. Izrazita pripadnost latinskoj kulturi domicilnog stanovništva odrediće i njegovu sudbinu tokom varvarskih najezdi. Njihovo raseljavanje ići će ka Italiji

474 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore i Španiji, a ka Grčkoj ili Maloj Aziji, iako su nominalno bili podanici cara u Konstantinopolju. Sa sobom odnijeće i veliki dio kulturnog blaga koji je nastajao na Iliriku vjekovima. Literatura i umjetnost koja nastaje u ovom periodu ima svoj originalni izraz koji će nastati spajanjem kla- sične grčke i rimske kulture sa lokalnim običajima u provincijama. Do sada istorija umjetnosti je govorila o ovom periodu u rimskoj umjetnosti kao o opadanju u odnosu na ranije periode izjednačavajući ga sa pro- pašću Carstva. Ipak, možemo utvrditi da je kultura nastala od sredine III do VI vijeka, u procesu romanizacije, iznjedrila svoje specifičnosti, spajajući u sebi različite elemente i tako produžila život rimskoj kulturi. Upravo dostignuća ove epohe preobraziće rimsku umjetnost u ideološ- kom smislu što će joj omogućiti da očuva i transponuje rimsku kulturu kroz srednji vijek. Treći period, u ovoj našoj zamišljenoj periodici, je od VII do IX vijeka i poklapa se sa dolaskom Slovena na Balkan sve do nastanka njihovog pisma – glagoljice i ćirilice. Ova tri vijeka čine najmračniji dio istorije Starog kontinenta, pa su izvori za ovaj period jako oskudni. Svjetlost antičke civilizacije definitivno zamire u ovo doba i na njeno mjesto se postepeno javlja jedna hibridna rimsko-varvarska kultura, koja će oblikovati Evropu u narednim vjekovima. Tako do tada isklju- čivo latinofona kultura bivšeg Prevalisa, dobija nove primjese. Teško je govoriti o nekim značajnim djelima iz ovog perioda koji makar i posredno imaju vezu sa tlom Crne Gore. Zamiranje kulturnih procesa je evidentno na svakom koraku, a civilizacija se povlači u gradske centre Grčke i Italije. Romansko stanovništvo je potisnuto od novih doseljenika ka jadranskoj obali ili ka skrivenim brdskim refugijumima. Kako nas obavještava Pop Dukljanin, četiri slovenska vladara proganjaju zatekle Romane i hrišćansku vjeru. U tom trenutku Crkva preuzima primat u širenju kulture koja će od tada biti neraskidivo vezana za vjeru. Knjiga i pisana riječ u tom procesu imaju istaknuto mjesto. Nove monaške zajednice formiraju se po manastirima i u svojim skriptorijama rade na prepisivanju ili stvaraju nova djela. Njihove hronike i anali koje su vodili za potrebe manastira danas su jedina istorijska vrela koja posje- dujemo o tome periodu. Dosta tih hronika su nastale kasnije u odnosu na događaje o kojima pripovijedaju, poput Sclavorum regnum ili Hro- nike Tome arhiđakona, što je otvorilo prostor istorijskoj kritici izvora da pažljivo analizira svaki od tih dokumenata. Mnoga od tih djela i da-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 475 Vukota Vukotić lje izazivaju rasprave među naučnicima oko pouzdanosti podataka koje nose, ali ostaju jedini izvori informacija o pojedinim periodima istorije, osim arheoloških i drugih nalaza. Oživljavanje kulture i pismenosti na tlu današnje Crne Gore po- čelo je dosta brzo po doseljavanju prvih slovenskih plemena. Mada je razorena kao grad, Duklja će nastaviti da živi u tradiciji ovog prostora jer će se doseljena slovenska plemena nazvati Dukljanima i pod tim nazivom će stvoriti svoju prvu nezavisnu državu. Kao što smo već istakli, specifičnost ovog tla je u tome što dolazi do simbioze tri kulture koje na njemu obitavaju, slovenske, grčke i latinske. To će posebno doći do izražaja u crkvenoj jurisdikciji, o čemu svjedoče pominjana papska pisma. Prve pokušaje obnove pismenosti među doseljene Slovene uči- niće benediktinski monasi iz Monte Kasina koji se od kraja VII vijeka naseljavaju na istočnojadranskoj obali. Oni će biti nastavljači latiniteta u našoj književnosti i radiće na tome da ovaj prostor ostave pod crkvenom jurisdikcijom pape. Cilj njihovog djelovanja biće privlačenje novih slovenskih masa ka Rimu, ali time su se i oni stopili s ovdašnjim narodom. Ovaj proces ponovnog pokrštavanja varvarskih naroda, koji je pokrenut od strane benediktinskog reda, na kraju nije dao željene rezultate. Rim, i pored pokroviteljstva Franačkog Carstva, pokazao se nedovoljno moćnim centrom da nametne svoje kulturne modele. Po- litička nestabilnost i rascjepkanost varvarskih država nastalih nakon pada Rimskog Carstva učinile su da nema jedinstvene i jasno izražene volje za nametanjem hrišćanstva kao vjere i latinske kulture kako bi se prevazišle paganske tradicije. Bez toga, Rimska crkva je morala da ide na pravljenje kompromisa s tim narodima, naročito germanskim. Latinski je zadržao svoju prevlast u crkvenim poslovima i književnosti, a zauzvrat, pravno su kodifikovani običaji novonaseljenih naroda. Time je stvoren supstrat na kojem će počivati Zapadna Evropa u narednom periodu. Čak ni kratki karolinški kulturni preporod nije uspio da jače učvrsti latinsku kulturu među germanskim narodima, pa nakon dezintegracije države Karla Velikog i papstvo upada u period opšte deklinacije. Jednako kao sa Germanima, papstvo nije uspjelo da se kulturno nametne ni Slovenima. Povremeno samostalne državice ili plemenski savezi imali su prirodan otpor prema širenju vjere iz Rima koje se spro- vodilo uz pomoć franačke sile. U stvari, kako je hrišćanstvo već odavno prodrlo među narode sjeverno od Dunava, pojavila se potreba ne za po-

476 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore krštavanjem, mada često u literaturi se tako naziva, već za usvajanjem kulturnog modela i vezivanja za neki centar, Rim ili Carigrad. Time bi se dobio jedan solidan supstrat pripadnosti slovenskih naroda jednom vjerskom i kulturnom centru koji bi uspostavio svoju dominaciju od Jadrana do Volge. Kako prvi pokušaj irskih monaha da Slovene privole papstvu nije uspio, u želji da sačuvaju svoju samosvojnost slovenske vođe se obraćaju Carigradu. Politički uslovi za tako nešto sazreli su sredinom IX vijeka kada Vizantija izlazi iz 150 godina dugog sukoba oko štovanja ikona. Moravski knez Rastislav šalje pismo caru Mihailu III i od njega traži učitelje koji će njegov narod učvrstiti u vjeri. Nje- gov zahtjev u Konstantinopolju su vidjeli kao način da se na kulturnom planu prodre u slovenski svijet kako bi ih vezali i iskoristili za ciljeve Vizantijskog Carstva. Kako bi što bolje ispunili taj cilj, Carigradska patrijaršija djeluje prema odavno utvrđenom političkom modelu. Još od doba invazije Gota, Sveti Jovan Zlatousti je stvorio u svojoj crkvenoj politici mehanizam po kojem bi varvarski narodi ulazili u sferu uticaja Vizantije i vjerski, a samim tim i kulturno bili vezani za Carigrad. To je podrazumijevalo da u crkvenom pogledu episkopije među tim narodima budu pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha, ali ti narodi dobiju pravo na vršenje božije službe na svom jeziku. Dobijanje mogućnosti da kodifikuješ svoj jezik i razviješ sopstveni sistem pisma bila je velika privilegija u očuvanju sopstvene kulture. U tom smislu interesi Vizan- tije i slovenskih vladara, ne samo Rastislava, su se poklopili, što je dovelo do Moravske misije ss. Ćirila i Metodija i brzog širenja njihovog učenja među slovenskim svijetom. Iako je misija Svete solunske braće u Moravskoj propala, zbog ogromnog pritiska istočnofranačkog sve- štenstva, njihovi učenici nastaviće započeto djelo među Slovenima na Balkanu. Dosadašnja istorija, kao i istorija književnosti nijesu uzimale u razmatranje područje Crne Gore kao areal djelovanja škole učenika Metodijevih, koji će biti slavljeni, zajedno sa svojim učiteljima, pod imenom Sedmočislenici ili Sedmopočetnici. Njihovo djelovanje ve- zivalo se isključivo za prostor Makedonije i dijela Albanije. Hrvatska istorigrafija se upinjala da dokaže da je pojava glagoljice u srednjovjekovnoj Hrvatskoj bila odraz direktnih veza sa slovenskim državama u Moravskoj i Panoniji, te da se samosvojno razvijala duž istočnoja- dranske obale bez kontakata sa Bugarskom ili Ohridom. No, arheološka otkrića u Konavlima govore suprotno. Od samog početka, krajem IX

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 477 Vukota Vukotić i početkom X vijeka, glagoljica je bila prisutna u Humu, Travuniji i Duklji među slovenskim stanovništvom i pod pokroviteljstvom Vizat- nije. Kako je glagoljica izgubila političku bitku za prestiž u Bugarskoj, jedini pravac rasprostiranja joj je bio prema zapadu. Pošto je teritorija dukljanskih Slovena bila prva na tom putu, razumno je pretpostaviti da je tu nastao jedan od centara njenog širenja. Na ovakav zaključak upućuju utvrđene sličnosti grafije pisma, sa onim nastalim u školama u Bosni i Hrvatskoj, ali i postojanje kulta učenika Ćirila i Metodija. Vlast Vizantije nad Dukljanima uslovio je da i na ovom prostoru preovlada ćirilica, dok će se glagoljica povući ka srednjevjekovnoj hrvatskoj dr- žavi. Ipak, pojedini naučnici su iznijeli pretpostavku da je slovenski predložak Sclavorum regnuma pisan glagoljicom sa kog ga je anonimni barski monah preveo na latinski u XII vijeku. Tek od XIII vijeka i raške okupacije na tlu Duklje preovladava ćirilica. Širenje slovenskih pisama, glagoljice i ćirilice, direktno je vezano za uvođenje Božije službe na njihovom jeziku. Dok je katolički Rim bio rigorozan u zabrani i potiskivanju slovenske pismenosti i liturgije, Cari- grad je bio mnogo otvoreniji prema tom pitanju. Zato na teritorijama pod kontrolom Vizantije, a naseljene slovenskim plemenima, nastaju škole za širenje pismenosti i crkve sa službom na slovenskom jeziku pod pokroviteljstvom države. Tako je bilo i na prostoru koji naseljavaju Dukljani. Međutim, kako su na ovaj dio istočnojadranske obale već pristigli benediktinci i razvili svoju misiju, dolazi do stvaranja specifičnog trojnog uticaja koji će kulturno oblikovati ovaj prostor. Tako će doći do izgradnje jedne kompleksne kulturne zajednice koja će svoje korijene vidjeti kako u antičkom nasljeđu Prevalitane, tako i u slovenskom narodnom supstratu i u carigradskom pravoslavlju. Ovakav splet okolnosti i borba za prevlast između ove tri koncepcije doprinijeće bržem sazrijevanju samobitnosti dukljanskih Slovena i u kulturnom smislu, a samim tim i njihovoj borbi za samostalnost. Dukljanska država dinastije Vojislavljevića očuvaće sva tri kulturna uticaja, iako će favorizovati slovensku službu i jezik. Po tome će biti jedinstvena jer druge slovenske države ranog srednjeg vijeka, neće uspijevati da se i kulturno osamostale, kao i politički. Tako će se stvoriti originalna kulturna cjelina koja će raditi na oblikovanju narodne samosvojnosti svjesna specifikuma koji predstavlja. Jednom postavljeni temelji, u X vijeku, kulturnog jedinstva naroda trajno će oblikovati ovaj prostor sve do pojave moderne crnogorske države.

478 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore

Literatura:

– Andrić, Ivo, Prokleta avlija, Nova knjiga, Podgorica, 2014. – Baus, Karl, From Apostolic Community to Constantine, New York, 1982. – Braun, Piter, Uspon hrišćanstva na zapadu, Clio, Beograd, 2010. – Čukić, Slobodan, Podgorički brevijar, Podgorica, 2018. – Ermantinger, James W., The Decline and Fall of the Roman Empire, Greenwood press, Conecticat – London, 2004. – Grupa autora, Istorija Crne Gore, tom I, Titograd, 1967. – Grupa autora, Istorija naroda Jugoslavije, knj. I, Beograd, 1953. – Komatina, Predrag, Crkvena politika Vizantije od kraja ikonoborstva do smrti cara Vasilija I, Vizantiološki institut SANU, Beograd, 2014. – Kovačević, Jovan, Na tragu rane književnosti Južnog Primorja i Duklje, Spomenik SAN, CV, 1956. – Martinović, Miraš, Putevi Prevalise, CID, Podgorica, 1999. – Mijušković, Slavko, Ljetopis Popa Dukljanina, Luča, Titograd, 1967. – Mitrović, Katarina, „Uloga benediktinaca u evangelizaciji Duklje“, Zbornik radova sa skupa „Sveti Jovan Vladimir kroz vjekove – istorija i predanje (1016–2016)“, Bar, 2016. – Monumenta montenegrina, priredio: Vojislav D. Nikčević, tom I, Podgorica, 2004. – Pejović, Srđan, „Kako su utvrđena dva ktitorska natpisa na Crkvi Sv. Marije u Svaču...“, Arhivski zapisi, br. 1/2011, Cetinje, 2012. – Radojević, Danilo, Crnogorska literatura i tradicija, Podgorica, 2012. – Radoman, Aleksandar, Studije o starijoj crnogorskoj književnosti, Podgorica, 2015. – Sveto pismo, Djela apostolska, 1:7, prevod Vuka St. Karadžića. – Škegro, Ante, „Papal possessions in the eastern Adriatic“, Arheološ- ki vjesnik, 55, Zagreb, 2004. – Velev, Ilija, „Kliment Ohridski utemeljivač makedonske duhovne i kulturne tradicije“, Matica, br. 68, zima 2016. – Zeler, Žak, Počeci hrišćanstva na Balkanu, CID, Podgorica, 2005. – Zmajević, Andrija, Ljetopis crkveni, tom II, Obod, Cetinje, 1996.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 479 Vukota Vukotić

Internet izvori:

– Zsuzsanna Varhelyi, The Religion of Senators, preuzeto sa www.z- library.org – Mark Humphries, Christianity and Paganism in the Roman Empire, 250–450 C.E., preuzeto sa www.academia.edu – Danijele Farlati, Illyricum sacrum, tom VI, preuzeto sa: www.archive.org – Mark Humphries, Gog is the Goth: Biblical barbarians in Ambrose of Milan De fide, preuzeto sa www.academia.edu – Hieronimus, Epistolae, 60.16 u Jeroen W. P. Wijnendaele, „Dagli altari alla polvere“, Alaric, Constantine III, and the downfall of Sti- licho, Journal of Ancient History, 60(2), 2018, preuzeto sa: www. academia.edu – Sveti Avgustnin, Epistole II, preuzeto sa: https://books.google.me/ – Jozef Lupinski, Nicetas of Remisiana and his time, preuzeto sa: http:// www.studiateologiczne.pl/do_pobrania/st33_2015/21_ST2015_Lu- pinski.pdf – Florin Curta, Before Cyril and Methodius: Christianity and Barbari- ans beyond Sixth – and Seventh Century Danube Frontier, in: East Central and Eastern Europe in the Early Middle Ages, p. 182, preuzeto sa: www.academia.edu – J. P. Migne, Patrologia Latina 87, Paris, 1863, preuzeto sa: www. archive.org – J. P. Migne, Patrologia Graeca, Paris, 1864, preuzeto sa: www.archive.org – Nada Klaić „Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X i XI stoljeću“, Slovo, br. 15–16, Zagreb,1965, preuzeto sa: www.hrčak. srce.hr – Giuseppe Fermeglia, „Razmišljanja o starim slovenskim azbukama“, Slovo, br. 36, Zagreb, 1986, preuzeto sa: www.hrčak.srce.hr – Blaže Koneski, „Ohridska književna škola“, Slovo, br. 12, preuzeto sa: www.hrčak.srce.hr – Marica Čunčić, „Novo čitanje hrvatskoga glagoljskoga konavoskoga natpisa iz 11. stoljeća“, Slovo, br. 59, 2009, preuzeto sa www. hrčak.srce.hr

480 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore

– Dukljansko nasljeđe, Budvanska Crkva Svetog Sabbe... izvor: www. portalanalitika.me – Andrej Škoviera, Svati slovanski sedmopočetnici, Bratislava, 2010. – Vladimir Mošin, Još o Hrabru, slovenskim azbukama i azbučnim molitvama, preuzeto sa www.hrčak.srce.hr – Vjekoslav Štefanić, Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagolska epigrafika, preuzeto sa www.hrčak.srce.hr

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 481

UDK 821.163.4:003.03(497.6) Alen KALAJDŽIJA (Sarajevo) Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu [email protected]

TRI AUTORA ALHAMIJADO TEKSTOVA NA PODRUČJU CRNE GORE

U radu će se obratiti pažnja na jedan gotovo pa zaboravljeni knji- ževnojezički fenomen koji je nekoliko stoljeća prisutan na području Crne Gore: riječ je o bosanskoj arebičkoj pismenosti, odnosno alhamijado književnojezičkoj tradiciji, koja je u kulturi autohtonih muslimana Bošnjaka na širem području južnoslavenske jezičke zajednice bila veoma važan identitarni fenomen, što je, zbog prihvaćanja osmansko- balkanske islamske kulture življenja u najširem smislu značenja tog pojma, podrazumijevalo i pisanje tekstova na bosanskom jeziku djeli- mično prilagođenom arebičkom pismu. Nažalost, do danas je broj saču- vanih tekstova ove provenijencije s teritorije Crne Gore slabo istražen, a usljed nemara i nepostajanja sistemskih oblika istraživanja ovaj kulturni produkt doveden je vjerovatno na ivicu postojanja – kako zbog ne- korektnog odnosa prema tom stvaralaštvu generalno, tako i zbog nemara naučnih i kulturnih ustanova matične zajednice koja se trebala baviti ovom problematikom. U ovom radu konkretnije bavljenje alhamijado tekstovima bit će usmjereno na djelo Mehmeda Akove (Bjelopoljca), Saliha Gaševića i Ibrahima Pačariza Biočaka. Ključne riječi: alhamijado literatura, tekst, arebica, Crna Gora, bosanski jezik

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 483 Alen Kalajdžija

Uvodne napomene

Bosanska alhamijado literatura predstavlja specifičan južnoslaven- ski kulturno-jezički produkt koji nastaje dolaskom osmanske kulture, civilizacije i vlasti na Balkan. Nastajala iz potrebe običnoga naroda da na svome maternjem jeziku iskaže sve one najnužnije potrebe intelektualnog, poetskog, etičkog, naučnog, vjerskog duha, alhamijado književnoje- zička tradicija postajala je važan markirni element islamskoga bića Boš- njaka, s jedne strane, te važan faktor u etabliranju bosanskoga jezičkog identiteta s druge strane. Pored toga, ova jezička tradicija, u svom pri- marnom nastanku i razvoju, bila je praktično i suštinski izvodiva u spe- cifičnom osmanskom kulturnom prostoru, s obzirom na činjenicu da je arapsko pismo ujedno bilo i službeno i tradicijski grafijski sistem kojim se služilo na gotovo cijelom Srednjem istoku i jugoistočnoj Evropi, a prije toga u Andaluziji odnosno Iberijskom poluotoku. Širenjem osmanske vlasti na Balkanu došlo je i do širenja posebno razvijene administrativne pismenosti arapskim pismom, a kasnije i otvaranjem i širenjem mreže obrazovnog sistema u kojem se obavezno učilo ovo pismo, a napose kroz vjerske škole nižeg i višeg ranga. Generalno gledajući, uvjeti za razvoj pismenosti na bosanskom jeziku arapskim pismom bili su povoljni, s tim da se u pojedinim odsječcima balkanske prošlosti može govoriti o njezinu slabijem i snažnijem te sporadičnom i sistemskom širenju. Uzima- jući u obzir rasprotranjenost kulturnih centara osmanske Bosne (najprije Bosanskog ejaleta odnosno kasnije Bosanskog vilajeta), može se kazati da je bosanska alhamijado pismenost odigrala važnu ulogu ne samo u kulturnom i povezivanju tih centara, već je bila i svojevrsna spona unutar šireg muslimanskog odnosno bošnjačkog etniciteta na Balkanu. Takvo- me nečemu reprezentativno svjedoči tekst Abedin-ef. Zejnullaha (umro 1786) s Kosova (iz Gore) (up. Balje, Idrizi 2018: 9), koji koncept Du- vanjskog arzuhala Mehmed-age Pruščanina (koji je inače nastao u prvoj polovici 18. st.) prilagođava lokalnim prilikama u kojima djeluje, kako to pokazuje komparativni tekst početnih strofa navedene pjesme:

Evo pišem (?) da vi kažem i svoj hal: // Pišem vama arzuhal, / Da vam kažem svoj hal, Ni propana naša roba, sirotino gospodo, // Poharčismo vas mal, / Siro- masim, gospodo.

484 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Tri autora alhamijado tekstova na području Crne Gore

Bre pomogaj da Bog – nema nikoj nikoga. // Bre pomagaj, do Boga, / Nij’ li nigdi nikoga, Ne steraha vo Gora, ka koni vo gumno. // Stiraše nas u Duvno / Kano konje u guvno Neka zn’jet, zaginahme, gospodo, // Neka znate ufano, / Pogibosmo, gospodo. Teška ovaja krahina, krvava haljina, // Teška je ovo Krajina, / I krvava halina Mlogo sme malo, neka zn’je Sajbija. // Ali nas je malina, / Neka znate, gospodo.1

Navedeni slučaj pokazuje ne samo domete i društveni značaj alhamijado literature, nego istovremeno govori i o svojevrsnoj kulturnoj povezanosti tekstova s „kraja“ Bosne i Kosova. U tom geografskom rasponu, na teritoriji savremene Crne Gore također je bilo alhamijado stvaralaca i stvaralaštva. Iako ovaj književno-kulturni fenomen nije istražen u dovoljnoj mjeri, kad je pitanju alhamijado tradicija u Crnoj Gori, do danas se pouzdano zna da je bilo više autora koji su pripadali ovoj književnoj tradiciji. Među istraživačima postoji saglasnost da se na području crnogorskog dijela Sandžaka odnosno današnje Crne Gore pojavljuju tri autora: Mehmed Ćatib (Katib) Akova (Bjelopoljac), Salih Gašević i Ibrahim Biočak, s obzirom na aktuelne domete nauke u ovome domenu. Ono što je zanimljivo jeste činjenica da svu trojicu ovih autora nalazimo u Leksikonu bošnjačke uleme (Mehmedović 2018), iz čega proizlazi činjenica da su sva tri autora bili direktno vezani za status hodžansko-ulemanskog staleža, što je istovremeno potvrda jedne druge zanimljivosti: da su na području Crne Gore alhamijado autori direktno vezani za pojam islamskog učenjaštva, a što je po sadržaju tekstova, koji su pisani te po mentalnom profilu autora, predodređeno za „islamske“ odnosno tzv. „islamističke“ teme. To nam govori također o još jednoj pojavi kojoj ne znamo uzrok – zašto nema drugih pisanih žanrova kod alhamijado autora s područja Crne Gore, posebno ako se zna da su mnogi sudjelovali u pisanju različitih orijentalnih tekstova na osmanskoturskom, arapskom i nešto manje na perzijskom jeziku (up. Nametak 1997) u odnosu na ukupno stvaralaštvo alhamijado pismeno-

1 Primjer iz teksta Duvanjskog arzuhala preuzet je iz Zbornika alhamijado književ- nosti (Huković 1995).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 485 Alen Kalajdžija sti uopće (poezija, proza, leksikografija, nauka, periodika). Razlog za to, može se pretpostaviti, jeste u činjenici da u Crnoj Gori ne postoji sistemski naučni način prikupljanja i obrade ovakve vrste tekstova niti postoje adekvatne ustanove arhivske građe koje se bave sakupljenjem i obradom ove literature, za razliku od npr. Bosne i Hercegovine u kojoj nekoliko naučnih i kulturno-arhivskih ustanova radi na tome, kakva je npr. Gazi Husrev-begova biblioteka, Orijentalni institut i nekoliko re- gionalnih arhiva, ne uzimajući u obzir neke susjedne i druge evropske zemlje, u kojima se ova građa čuva.

Mehmed (Ćatib) Akova (Bjelopoljac)

„Bjelopoljak, Mehmed Katib – Mehmed Kātib Aqowalī je alhamijado pjesnik iz Bijelog Polja, a živio je krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Nakon školovanja se posvetio kadijskom pozivu. Učestvovao je u tursko-ruskim ratovima i izgubio ruku, pa se u pjesmama tuži na svoje životne tegobe i na opće stanje u zemlji u doba Sultana Mustafe IV (1807.-1808) i njegova nasljednika Mahmuda II (1808.-1839). Če- tiri njegove alhamijado pjesme bile su zapisane u jednom kodeksu koji se do 1992. godine čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Iz ovog kodeksa se sačuvao samo tekst pjesme s početkom Car Mustafa nestade, sultan Mahmud postade (36) stihova, koju je Abdurahman Name- tak objavio kao pjesmu nepoznatog autora. Ostale pjesme su počinjale sljedećim stihovima: Ispravit se ne može, sve zli zlome pomaže (70 stihova), Ja sam jadan kriv, kriv sam jadan dok sam živ (18 stihova), Od zla ću umrijet, srce moje razdrijet (18 stihova)...“ (Mehmedović 2018: 89–90). S obzirom na iznesene stavove i mišljenja nauke o ovom autoru, otvara se nekoliko pitanja koja se mogu problematizirati. Najprije treba reći da se ime Mehmeda Ćatiba Akove, Bjelopoljca, počinje koristiti u novije vrijeme, premda je Nametak (1981) za ovo djelo naveo da je njegov autor nepoznat. Zapravo, na osnovu stiha „Mehmed ćatib Akova / Dušman njega zakova...“ rekonstruirano je ime ovog autora, koji se imenuje kao Mehmed Ćatib Akova odnosno Bjelopoljac. Sljedeća činjenica u vezi je s podacima koji su navedeni a tiču se pitanja porijekla pjesama Ja sam jadan kriv i Od zla ću umrijet, za koje Mehmedović (2018: 90) navodi da je njihov autor Bjelopoljac.

486 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Tri autora alhamijado tekstova na području Crne Gore

Ovi podaci zaista su važni, s napomenom da je potrebno znati otkuda dolazi taj podatak. Kako bi se zaista to i utvrdilo, dobila bi se jasnija slika stanja alhamijado pjesništva u 19. st., a napose onog koji je nastajao na prostoru današnje Crne Gore. Ovo vrijedi istaći zbog toga što je Abdurahman Nametak (1981: 161–164) spomenute pjesme uvrstio u svoju Hrestomatiju nasloviviši ih prema rukopisnom izvorniku kao Di- ger bosnevi lisan ile bejtlerdir i prevodeći ih sintagmom Drugi stihovi na bosanskom jeziku, navodeći nepoznato ime autora, te obavijestivši da: „rukopis vrlo vjerovatno potječe iz prve polovine XIX vijeka. Na- lazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu, broj 4794“. Prema sadržaju pjesama Ja sam jadan kriv i Od zla ću umrijet početni stihovi ovih dviju pjesama i završni stihovi pjesme Car Mustafa nestade kompatibilni su i upućuju na specifično psihološko stanje autora, u kojima se navodi: „Ja sam jadan kriv, / Kriv sam jadan dok sam živ. / Mučan zeman, te sam kriv, / Nemam, šućur, kabahat“ (Nametak 1981: 161); „Od želje ću umrijet, / Srce moje razdrijet, Već ne mogu podnijet, / Moja željo golema. / Ja sam jedan nesrećnik, / A srećniku pomoćnik, / Sadikane ža- losnik, / Moja željo golema.“ (Nametak 1981: 163); te stihovi iz pjesme Car Mustafa nestade: „Ovo piše kadija, / On je svačji dadija, / Muka njemu dodija, / Svakad bolan siromah / (...) On se čudi žalostan, / Nije svako bolestan, / Nikad nije radostan, / Nije svako bolestan! / Mehmed ćatib Akova, / Dušman njega zakova, / Hasta – leži siromah / Ranje(ne) ruke zakova, / Ostah sakat siromah...“ (Nametak 1981: 198) – što se sve uklapa u podatak o pjesmi i autoru koji daje Nametak (1981: 199), objašnjavajući da je riječ o ispovijedi tužaljci jednog uhapšenika – ka- dije, gdje se može prepoznati veza među trima pjesmama, na osnovu čega se može pretpostaviti da je autor ovih pjesama upravo Mehmed Bjelopoljac, koji je očito bio dopao zatvora, jer se brani tvrdeći da „nema šućur kabahat“, tj. nema, hvala Bogu, krivice, iako je u očima drugih kriv, „kriv dok je živ“ jer je „jedan nesrećnik“, iako „ovo piše kadija“ kojem su ruke okovane i zbog čega je ostao sakat. Zbog navedenog, bilo bi potrebno napraviti kodikološku i tekstnu analizu navedenih pjesama uz obaveznu komparativnu analizu s verzijama pjesama Car Mustafa nestade na osnovu čega bi se makar malo bolje mogla objasniti navedena pretpostavka i otkloniti određeni nedostaci. Zasada, navedena pretpostavka ima osnova, ali ju je potrebno dodatno istražiti i dokazati.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 487 Alen Kalajdžija

Na drugoj strani, sačuvane verzije pjesme Car Mustafa nestade pokazuju ne samo autorstvo i njezinu relativnu rasprostranjenost u are- bičkoj pisanoj tradiciji, već i to da je riječ o većoj a ne o manjoj pjesmi od 36 stihova. Ustvari, prema Nametku (1981: 195–199), rukopisna verzija iz Zbornika u kojem ju je on pronašao zajedno s već spomenutim Duvanjskim arzuhalom sastoji se od 84 a ne 36 stihova, kako je navedeno kod Mehmedovića (2018: 90). Pjesma Car Mustafa nestade svojim historijskim sadržajem odnosi se na 1812. godinu u vezi s tadašnjim političkim i vojnim zbivanjima u Osmanskom carstvu. Kako se može zaključiti na osnovu pronađenih rukopisa, postoji više prijepisa ove pjesme. Prema tome, jedan prijepis datiran je u 1851/1852. godini (Nametak 1981: 195–199), dok postoji i druga verzija koja se nalazi u rukopisnoj građi Historijskog arhiva u Sarajevu (R-111) kao dio medžmue, čija da- tacije nije poznata i koja do danas nije publicirana a sadrži 92 stiha, te u određenoj mjeri pokazuje odstupanja u odnosu na verziju koju daje Nametak. Ova neobjavljena rukopisna verzija, u odnosu na onu koju daje Nametak (1981: 195–199), znatno se razlikuje u pojedinim segmentima – kako to potvrđuju pojedini primjeri iz strofa: „Car se bahtli nagodi“, a u Nametkovoj „Car se bahtli dogodi“; ili „Car se, mudar, obrani, a u Na- metka „Car se, mudar, obrati“; ili „Car se viđe na muku“ : „Car se meće na muku“; „U Senici dobavijo“ : „U Senice dobavijo“; „On se niđe ne vrati“ : „On se viđe ne vrati“; „I mehlemom rane maže“ : „I merhemom rane maže“; „Ranu ruku zakova“ : „Ranje(ne) ruke zakova“. Prema nekim jezičkim osobinama, čini se da je neobjavljena verzija iz Historijskog instituta mlađa, kao i po tome što je u morfologiji preci- znija, za što može biti razlog bolja očuvanost rukopisa odnosno očito teža čitkost objavljene verzije u odnosu na njezin manuskript. Međutim, da bi se navedena pretpostavka i potvrdila, potreban je uvid u komparativnu analizu rukopisnih verzija ove iste pjesme, a što je u ovom trenutku ne- izvodljivo zbog činjenice da je građa unutar koje se nalazi i pjesma Car Mustafa nestade, a koja je poslužila za prezentiranje u Nametkovoj Hre- stomatiji, nestala u vihoru rata te je njezina sudbina nepoznata.2 Kako je problematika filološke analize navedene pjesme složena, jer uključuje komparativno i pojedinačno integralno proučavanje ovih

2 Moguće je da je izgorjela u paljevini čuvene sarajevske Vijećnice 25–26. augusta 1992. godine koju su izazvale ispaljene granate Vojske Republike Srpske na ovu kulturnu ustanovu.

488 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Tri autora alhamijado tekstova na području Crne Gore dviju verzija pjesme ali i njihov odnos prema pjesmama Ja sam jadan kriv i Od želje ću umrijet, na ovome mjestu neće se ulaziti u detaljni- ju ekspertizu već će se pažnja usmjeriti na samo jedan tipičan jezički fenomen – refleks jata u verzijama pjesmeCar Mustafa nestade. Razvoj refleksa jata u objema verzijama dosljedno je ijekavski, pa se može pretpostaviti da je ova pjesma po dijalekatskom porijeklu s područja Bijelog Polja, kako stoji u jednom stihu: „Mehmed katib (ća- tib) Akova“.3 Zanimljivo je da je refleks jata istočnohercegovačkog tipa, pa i u primjeru imena Beograda, koji se u pjesmi naziva Bijograd4, dok se od ijekavskog principa razvoja jata odstupa u imenu grada Sjenica, u kojoj je refleks jata ekavski – Senica, vjerovatno zbog toga što ove govore karakterizira ijekavsko-ekavska zamjena jat (Jahić i dr. 2000: 39). Prema tome, i ijekavska zamjena jata u prilogu lijepo, koji se ponavlja ukupno osam puta, može se shvatiti kao odraz pjesnikova dijalekatskog naslijeđa. Vrlo je vjerovatno da u prekodrinskom i prekolimskom dijalekatskom prostoru nije bilo snažnije prepisivačke veze s bosanskom, posebno zapadnoštokavskom tradicijom, pa je izostalo njegovanje alhamijado ikavskog manira (Kalajdžija 2013), a što nije moglo biti po- držano ni dijalekatskim prostorom na kojem je pjesma nastala, koji nije imao bitnije veze s ikavskom jezičkom tradicijom. Međutim, njezina veza s istočnohercegovačkim prostorom jasno je vidljiva s obzirom na jekavsko jotovanje dentala d: viđe, niđe, đekome, što je jedna od tipič- nih osobina ovih govora (up. Peco 1980: 60). Ono što treba naglasiti u vezi s ovom pjesmom jeste i činjenica da se u objema verzijama pjesme Car Mustafa nestade navodi spomen bosanskog jezika kojim se Mehmed Bjelopoljac služi i doživljava ga svojim maternjim jezikom. To potvrđuju stihovi koji su se našli na samom kraju ove pjesme: „I merhemom rane maže / i bosanski jadanje kaže...“ (Nametak): „I mehlemom rane maže / i bosanski jade kaže...“ (R-111).

3 Upravo je na osnovu ovoga stiha rekonstruirano pjesničko ime Mehmeda Ćatiba Akove / Bjelopoljca / Bjelopoljaka (up. Kalajdžija 2013: 87; Mehmedović 2018: 89), budući da je davanje pjesničkih imena, odnosno pjesničkih pseudonima po pjesnikovu porijeklo u osmanskom kulturnom podneblju bilo veoma često. 4 Inače se ime ovoga grada u bosanskoj jezičkoj tradiciji uglavnom bilježi kao Bio- grad.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 489 Alen Kalajdžija

Salih Gašević (1851–1898)

Salih Gašević najčuveniji je alhamijado autor s prostora Crne Gore zbog toga što je prvi prepjevao glasoviti Mevlud Sulejmana Če- lebije s osmanskoturskog jezika na bosanski jezik. U literaturi se može naći dovoljno historiografskih podataka o ovom autoru, a svakako među najaktuelnijim jesu i oni koje sublimira Elvir Duranović (2018: 145–148), pozivajući se na niz različitih referentnih izvora, prema kojem se daju sljedeće informacije: Gašević je rođen polovinom XIX stoljeća u Nikšiću, tačnije 1268. po H, što odgovara 1851/1852. godini, premda neki drugi izvori navode 1850, ali i 1855. godinu (Mehmedović 2018: 181). U rodnom mjestu završio je mekteb i ruždiju. U dosada objavljenim bibliografijama Saliha Gaševića ne navode se imena njegovih učitelja, ali Duranović (2018), prezentirajući neke nove podatke, dolazi do informacije da mu je učitelj bio čuveni nikšićki hodža Hasan. Gašević se školovao u Ista- nbulu, nakon čega se vratio u Nikšić, radeći na mjestu gradskog finan- sijskog upravitelja. Očito je da je školovanje u osmanskoj prijestonici bilo presudno za Gaševića, koji će prepjevati Čelebijin Mevlud i po čemu će kasnije ostaviti neizbrisiv trag u bošnjačkoj kulturnoj i knji- ževnoj historiji. Gašević se 1876. odselio u Ljumu, srez u Prizrenskom sandžaku, gdje je postavljen za sreskog načelnika (kajmekama), gdje je ostao do 1887. godine kada je imenovan za načelnika u Šahovićima, mjestu koje je u to doba bilo središte sreza Donji Kolašin. Manje je poznata činjenica da je Gašević autor i jedne poučne kaside, koja je u novije vrijeme predstavljena naučnoj javnosti (Duranović 2018), čime se izvori za proučavanje djela Saliha Gaševića upotpunjuju, zanemarujući pri tome pretpostavku da je on autor i jednog islamskog vjeronaučnog katahetskog teksta – Ilmihala, koji međutim do danas nije pronađen. Za vrijeme obavljanja službe kajmekama, Gašević se razbolio te je pre- vezen u Bijelo Polje, gdje je umro 1316. po H, što odgovara 1898/99. Ukopan je u haremu Čaršijske džamije u centru Bijelog Polja, ali pošto su džamija i prostor oko nje srušeni tokom savezničkog bombardovanja Bijelog Polja u Drugom svjetskom ratu, Čaršijska džamija kasnije je potpuno uklonjena, a posmrtni ostaci Saliha Gaševića, zajedno s njegovim nadgrobnim nišanima, preneseni su u Gornje groblje u Lješnici, gdje se i danas nalaze.

490 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Tri autora alhamijado tekstova na području Crne Gore

Salih Gašević, kako je već kazano, nadaleko je poznati i prvi5 autor prepjeva Mevluda – spjeva o rođenju Božijeg poslanika Muhamme- da, a. s., koji je preveo po osmanskoturskom tekstu Sulejmana Čelebije, nastao još 1312. godine. Prvo izdanje Gaševićeva Mevluda objavljeno je 1296. po H. odnosno 1878. Uz prvo, autor je lično finansirao štam- panje i drugog izdanja koje je uslijedilo 1311. po H, odnosno1893/94, pri čemu su oba izdanja štampana u Vilajetskoj štampariji „Kosovo“ u Skoplju. Nakon toga Gaševićev Mevlud imao je više izdanja, među kojima i ono iz 1976, u kojem je navedeno da je Mevlud prepjevan 1873. (što je sasvim moguće, ali da je objavljen nekoliko godina kasnije), da bi ga 2015. godine Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore stavila pod svoju zaštitu, čime je ovo djelo na neki način i trajno sačuvano. Kad je posrijedi jezički izraz djela Saliha Gaševića, on do danas nije u cijelosti sublimiran, ali se na osnovu pojedinih istraživanja ili kraćih osvrta na njegovo djelo (up. Latić 2000; Džogović 2002; Kadrić – Kalajžija 2014; Duranović 2018 i dr.), mogu izvesti neki opći za- ključci, pri čemu treba imati na umu da su spomenici ovakvog tipa bili izloženi svojevrsnoj poetizaciji koja je imala veze s književnojezičkom upotrebom i tradicijom, odnosno postojećom literarnom tradicijom te s tradicijom konkretnog izvođenja i pjevanja, što je doprinosilo svojevrsnoj unutarnjoj razgradnji jezičkog obrasca po šavovima dijalekatskog preslojavanja ali i njezinoj prepoznatljivosti prilikom proizvođenja svojevrsnih mevludskih formula. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je Gaševićev Mevlud uzor u jezičko-formulaističnim formama za nastanak drugih tekstova mevludske provenijencije, što na indirektan način nešto kasnije potvrđuje i djelo još jednog sandžačkog autora – Ibrahima Biočaka, kako ga predstavlja Bejtić (1976: 166). Gašević svoj prijevod Mevluda oslovljava arapskom sintagmom Mevlud a’lani ala lisan-i Bosnevi, što bi značilo Jasni i uzvišeni Mevlud na bosanskom jeziku (Agović 2002: 10), što je ujedno bila jako prisutna tendencija u naslovljavanju djela u osmanskom kulturnom i 5 Manje je poznata činjenica u (naučnoj) javnosti da je 1868. Halil Hrle Stočanin preveo poemu Kaside-i-Burda, spjev o Božijem poslaniku Muhammedu iz XIII st., koju je ispjevao Šerefudin Ebu Abdullah ibn Seid Busiri (umro 1294). Taj spjev dugi niz stoljeća u islamskom svijetu bio je preteča onoga što će kasnije nastati kao svečarski poetskoizvedbeni tekst Mevluda jer je naime ustanovljeno da su fragmenti tog djela – Kaside-i Burde – direktno ili indirektno inkorporirani u različitim verzijama Mevluda u muslimanskoj književnojezičkoj tradiciji (up. Lavić 2008).

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 491 Alen Kalajdžija naučnom prostoru. Prema tome, u djelu Nikšićanina Saliha Gaševića eksplicitno je na više mjesta spomenut bosanski jezik, kojim ovaj autor piše i doživljava ga kao svoj maternji jezik, najprije u samome naslovu na arapskom jeziku u Mevludu, zatim u početnim stihovima Mevluda, gdje stoji: „Kad se nađoh u Kolašinu kajmekam, / znadem đe sam puno nakis na ćelam. / Moliše me kolašinski prviši / nami mevlud daj bosanski napiši...“ (Obradović 2000: 139)6, a zatim i u njegovoj Kasidi, koju je prepisao Omer Goro 1913. na arebici iz izvornika koji je njemu tada bio dostupan i koji nije usklađen s reformiranom Čauševićevom are- bicom (Duranović 2018: 149), što je indirektan dokaz da je izvornik s kojeg je prepisana ova pjesma stariji, gdje je zabilježeno: „Al bosanski jezik pusti, / Pa ne more razkazati...“ (Duranović 2018: 174).

Ibrahim Pačariz Biočak (1852–1922)

„Ibrahim Biočak, sin Salihov, iz porodice Pačariz, rođen je 1852. godine u Bioči, selu između Bijelog Polja i Berana. Osnovno obrazovanje stekao je u Bioči pred hodžom mula Nezirom Muratovićem, a onda se upisao u medresu u Đakovici...“ (Mehmedović 2018: 87), gdje je naučio i albanski jezik, pa je kasnije i jednu pjesmu napisao na ovom jeziku. Iako Mehmedović (2018: 88) navodi da je autor kaside od 270 stihova, čini se da je taj podatak netačan (Bejtić 1976) i da je riječ o znatno kraćoj pjesmi-poemi, podijeljenoj u 16 manjih cjelina. Kuriozitet ovog autora jeste u tome da je pisao u XX st., u vrijeme kada je ovaj dio Crne Gore bio u okvirima Osmanske carevine. Ibrahim Biočak skončao je život tragično na način da je optužen za komitsko djelovanje s Huseinom Boškovićem i Ju- sufom Mehonićem te da je zajedno s još četvericom Bošnjaka iz Brodare- va, gdje je obavljao funkciju lokalnog imama, pogubljen tačnije strijeljan 16. 12. 1922. godine na putu prema Bijelom Polju (Bejtić 1976: 164).7

6 „Gaševićev prepjev Čelebijina mevluda – koji je za historiju bosanskog književ- nog jezika od znatne važnosti – trpio je brojne redakcije, gotovo pri svakom novom objavljivanju. U nastojanju da ponudimo i stručnjacima, i široj čitalačkoj publici vjerodostojniji tekst Gaševićeva mevluda, donosimo verziju drugog are- bičkog izdanja iz 1311. godine po Hidžri (1897/98.), kako ga je – za potrebe ovog zbornika – pročitala dr. Emina Memija“ (Obradović 2000: 137).“ 7 Prema nekim indicijama, to je pogubljenje imalo veze s odmazdom Koste Pećan- ca, koji je godinu dana ranije doživio poraz od Mehonića na Komaranu u augustu 1921. godine (Gruda 2019).

492 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Tri autora alhamijado tekstova na području Crne Gore

Prve podatke o Biočaku i njegovu djelu dao je Alija Bejtić (1976), i koliko je poznato, do danas nemamo novih naučnih činjenica zasno- vanih na proučavanju rukopisa sačuvanih Biočakovih pjesama. Prema Bejtiću (1976: 157–162), Biočakovo djelo sačuvano je bilo u privatnoj kolekciji Bedrudina Mezildžića iz Sarajeva, inače porijeklom iz Prije- polja, te u kolekciji Ešrefa Pačariza iz Prijepolja, inače Biočakova sina. Alija Bejtić (1976: 157) razvrstao je ta dva manuskripta u sarajevski i prijepoljski. Sarajevski manuskript datiran je na 1322. godinu po H, što odgovara 1904. godini (8. mart), papirnih dimenzija 21 x 16 cm, od 10 listova, a sadrži Biočakovu Kasidu. Prijepoljski manuskript znatno je veći i sastoji se od 85 stranica, u kojem se pored Kaside nalazi niz raznovrsnih tekstova, datiran na 1326. godinu po H, odnosno 1908. godinu (21. oktobar). Među verzijama Kaside sarajevskog i prijepolj- skog manuskripta postoje svojevrsne razlike. Također, Bejtić (1976: 157) smatra da je verzije pjesama dotjerivao sam Biočak, što potvrđuje identičan rukopis u objema verzijama te da je prijepoljski manuskript dotjeraniji. Pored navedenog, Bejtić (1976: 167–168) u najkraćim crtama obavještava o metričkim, stilskim i jezičkim osobitostima Biočakove Kaside, tvrdeći da ovo djelo ima sve elemente orijentalne književne forme: predgovor ili uvod, glavni dio, poruku i završetak te kolofon; da je riječ o rimovanoj prozi u osmercu; te da djelo posebno karakterizira odanost dijalekatskoj bazi i prisustvo većeg broja tzv. turcizama8. Poredeći dva rukopisa pjesama bošnjačkih autora s područja Bi- jelog Polja – pjesmu Mehmeda Bjelopoljca i Kasidu Ibrahima Biočaka – vidljivo je da su refleksi jata otprilike iste zakonomjernosti, iako je pjesma Car Mustafa nestade Mehmeda Bjelopoljca starija gotovo za cijelo stoljeće. I u Biočakovoj Kasidi dominira ijekavizam, kao i u pjesmi Mehmeda Bjelopoljca. Ikavizam se pojavljuje u samo jednom primjeru: izite. Po nekim osobinama ekavske zamjene jata, Biočakov idiom približava se posebnom dijalekatskom tipu – sjeveroistočnom poddija- lektu, gdje kratko jat daje e, što se vidi u Biočakovim primjerima. Da je po srijedi izvjestan ekstralingvistički faktor, svjedoči činjenica da se

8 Posebno je zanimljiva činjenica da se Kasida Ibrahima Biočaka čitala javno, po kućama, kako je to Bejtiću (1976: 168) posvjedočio lično Biočakov sin Ešref, što upućuje na njezin svečarski karakter s jedne strane, a s druge, daje potvrdu o snaž- noj dijalekatskoj uronjenosti teksta upućenog lokalnoj slušalačkoj publici.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 493 Alen Kalajdžija u Kasidi javljaju i oni primjeri s jekavskom zamjenom jata u kratkom slogu. Ikavizam u primjeru smijati i ekavizam u obliku grehote u pozi- cijsku uvjetovanom položaju potvrđuju izvorni ijekavski prostor. I Biočak će, kao i dva prethodno navedena autora – Bjelopoljac i Gašević, svoj jezik nazivati bosanskim. To potvrđuje prijepoljski manuskript u kojem je na 52. stranici iza Kaside arapskim jezikom navedeno „Muallifu kitabi Belčeli Ibrahim Aški bi lisani al bosnevi nutuk = Pisac knjige je Biočak Ibrahim Aški, saopćeno na bosanskom jeziku“ (Bejtić 1976: 161).

Zaključna razmatranja

Prema postojećoj i sačuvanoj građi na tlu Crne Gore, alhamijado stvaralaštvo na bosanskom jeziku predstavlja specifičan kulturni raritet, kako za sami bosanski jezik – prema razumijevanju samog odnosa alhamijado autora prema ovom jeziku, tako i za ovu zemlju i njezinu kulturnu raznolikost. Zbog toga je potrebno poduzeti institucionalne mjere na prikupljanju arebičke građe, njezinu sistematizaciju i naučni opis, koja je važna za razumijevanje bošnjačkog kulturnog identiteta u Cr- noj Gori. Ovakvi tekstovi mogu biti u službi doprinosa u međusobnom razumijevanju među nosiocima kulturnih raznolikosti Crne Gore, ali i šireg balkanskog kulturnog prostora.

Bibliografija

– Agović, Bajro: „Prvi mevlud na bosanskom jeziku“, Preporod, br. 24/745, Sarajevo, 2002. – Bejtić, Alija: „Kasida Ibrahima Biočaka. Spomenik aljamiado literature sandžačkih Muslimana“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga IV, Sarajevo, 1976. – Duranović, Elvir: „Kasida hafiza Saliha Gaševića“, Anali Gazi Hu- srev-begove biblioteke, knj. XXXIX, Sarajevo, 2018. – Džogović, Alija: „Neke jezičke osobine Mevluda hafiza Saliha Ga- ševića“, Almanah, br. 21–22, Podgorica, 2002. – Gruda, Damir: „Jusuf Mehonić – bošnjački Jesse James“, Stav, 11. 11. 2019.

494 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Tri autora alhamijado tekstova na području Crne Gore

– Huković, Muhamed: Zbornik alhamijado književnosti, BZK Prepo- rod, Sarajevo, 1995. – Idrizi, Sadik; Balje, Mustafa: Antologija poezije Gore, Grafoprint, Priština, 2018. – Jahić, Dževad; Halilović, Senahid; Palić, Ismail: Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica, 2000. – Kadrić Adnan; Kalajdžija, Alen: „O jezičkim osobitostima prijevod- ne alhamijado literature u kontekstu preporodnog prosvjetiteljstva druge polovine 19. stoljeća“, Književni jezik, Institut za jezik, Sara- jevo, 2014. – Kalajdžija, Alen: Refleksi jata u bosansko alhamijado pjesništvu. Ikavski poetski manir, Edicija Radovi, knjiga 18, Institut za jezik, Sarajevo, 2013. – Latić, Džemaludin: „Jezik i stil Gaševićeva mevluda“, Mevlud u ži- votu i kulturi Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 2000. – Lavić, Osman – transliteracija: Kaside-i Burda, prijevod sa turskog: Halil ibn Ali Hrle, Stočanin, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sara- jevo, 2008. – Mehmedović, Ahmed: Leksikon bošnjačke uleme, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2018. – Nametak, Abdurahman: Hrestomatija alhamijado književnosti, Svje- tlost, Sarajevo, 1981. – Nametak, Fehim: Divanska književnost Bošnjaka, Posebna izdanja, knj. 21, Orijentalni institut, Sarajevo, 1997. – Obradović, Džafer (ur.): Mevlud u životu i kulturi Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 2000. – Peco, Asim: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Naučna knjiga, Be- ograd, 1980. – Rukopis pjesme „Car Mustafa nestade“, Historijski arhiv, Sarajevo, sign. R-111

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 495

UDK 75(091)(497.16) Aleksandar ČILIKOV (Cetinje) Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – Podgorica [email protected]

SLIKARSKE AKTIVNOSTI U DOBA VLADAVINE KNJAZA I KRALJA NIKOLE I

Tokom duge vladavine knjaza i kralja Nikole I Crnu Goru karak- teriše evidentan uspon u kontekstu modernizacije, državne afirmacije, usvajanja savremenih tekovina razvijenih evropskih sredina, unapre- đenja prosvjete, pravnog i političkog sistema, teritorijalnih proširenja i vojnih uspjeha. U tom kontekstu ličnost i državnička aktivnost crnogorskog suverena nezaobilazan je činilac u procesu razvoja umjetničke kulture – prvenstveno slikarske djelatnosti. Upravo u Nikolino vrijeme bilježimo izuzetno bogatu slikarsku aktivnost umjetnika stranog porijekla čiji će rad biti glavni podstrek za formiranje prve generacije crnogorskih modernih likovnih stvaralaca. Ključne riječi: Crna Gora, knjaz i kralj Nikola, sakralno slikarstvo, slikari izvanjci, slikari začetnici crnogorske moderne

Na samom prelazu iz srednjeg u novi vijek, Crna Gora pod upravom dinastije Crnojevića, posmatrana u kontekstu razvoja umjetničke kulture, pozicionira se kao svojevrstan kulturološki fenomen. Odstu- pajući pred moćnom otomanskom imperijom, gospodari Crnojevići, nakon formiranja duhovne i državne prijestonice Cetinja, unose u svoje novo središte najsavremenije civilizacijske tekovine kulture i umjetnosti razvijenih evropskih prostora. O tome svjedoče, prije svega, izgradnja manastirskog kompleksa posvećenog Rođenju Bogorodice čija arhitektura i arhitektonska plastika korenspondira sa savremenim tendencijama zapadnoevropske renesanse. Posebno važnim može se smatrati osnivanje čuvene crnojevićke štamparije sa državnim statu- som koja produkuje prve štampane ćirilske knjige kod Južnih Slovena

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 497 Aleksandar Čilikov sa vanrednim grafičkim ukrasom koncipiranim, dominantno, u duhu kasnogotičkih i renesansnih umjetničkih iskustava. Ovaj grandiozan umjetnički uzlet biće naglo prekinut nakon turskih osvajanja krajem XV vijeka kada će posljednji gospodar dinastije Crnojević – Đurđe biti primoran da napusti domovinu. Naredna dva vijeka predstavljaju veoma teške, možda i najteže, momente u milenijumskoj istoriji Duklje- Zete-Crne Gore, ispunjene permanentnom opasnošću od potpunog gubitka državnog, etničkog i duhovnog identiteta. Iako je istorija Crne Gore u novom vijeku posve u znaku neprestanih borbi za nacionalno oslobođenje, čini se neupućenom paradoksalnim da u navedenom periodu – XVI–XIX v. – cvjeta sakralna umjetnička kultura, naročito u sferi slikarstva, i to prvenstveno na okupiranim prostorima – primorski pojas, centralni i sjeverni predjeli. Slikarska ostvarenja u okviru zidnog i slikarstva ikonopisa koja su na sadašnjim crnogorskim prostorima re- alizovali pop Strahinja iz Budimlja, Kozma-Jovan, Andrija Raičević, Radul, Maksim Tujković, slikarske škole Dimitrijevića-Rafailovića i Lazovića, spadaju u sam vrh kvaliteta takozvane postvizantijske umjetnosti Balkana.1 Na Crnogorskom primorju, prije svega u urbanim sredinama Boke Kotorske, pored importa zapadnoevropskih umjetničkih djela mahom iz Italije, javlja se i jedna velika slikarska poetika oličena u djelu Peraštanina Tripa Kokolje –najboljeg baroknog slikara istočne obale Jadrana. U podlovćenskoj Crnoj Gori XVI i XVII vijeka, čuvaru državnog kontinuiteta i identiteta, kojom, pored Narodnog zbora, vladaju mitropoliti iz raznih plemena, gotovo da i ne postoje uslovi za razvoj slikarske djelatnosti. Identičnu situaciju sagledavamo i u doba klerikalno-teokratske vlasti mitropolita dinastije Petrović-Njegoš pa i tokom kratke vladavine knjaza Danila. Takvo stanje se iz korijena mijenja nakon 1860. g. i stupanja na vladarski tron Crne Gore Nikole I Petrovića-Njegoša, najdugovječnijeg i posljednjeg vladara iz zname- nite dinastičke familije. Školovan u Trstu i Parizu, preuzevši vladarski prijesto izuzetno mlad, ovaj vješt vojskovođa i diplomata, kome nijesu strane ni literalne ambicije, sa fanatičnim entuzijazmom uvodi svoju siromašnu i napaćenu zemlju u tokove savremenog zapadnoevropskog

1 O postvizantijskom slikarstvu razvijanom na tlu Crne Gore tokom novog vijeka napisano je više kvalitetnih studija i rasprava. Najobimnije podatke sa širokim izborom literature dao je S. Raičević, Slikarstvo Crne Gore u novom vijeku, Pod- gorica, 1996.

498 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Slikarske aktivnosti u doba vladavine knjaza i kralja Nikole I društva, obezbijedivši joj i međunarodno priznanje 1878. g. Ekspan- zivni razvoj Crne Gore Nikolinog doba manifestovan na brojnim poljima – političkom, duhovnom, privrednom, ekonomskom, pravnom, prosvetnom, urbanističkom... – uticaće i na procese razvoja slikarskih djelatnosti u okviru kojih će se formirati prva generacija savremenih crnogorskih likovnih stvaralaca. Analiza razvoja slikarske djelatnosti u doba Nikoline vladavine okončane 1918. g. ukazuje, u osnovi, na tri važna segmenta: obimna produkcija u sferi sakralnog slikarstva; djelatnost slikara iz inostranih sredina; početna faza razvoja domicilnog modernog slikarstva. Sakralno slikarstvo Crne Gore Nikolinog doba, kao posljednja faza u duhu postvizantijskog umjetničkog karaktera, razvijalo se na prostoru katunske površi i basena Skadarskog jezera. Njegovi glavni akteri su bili pripadnici slikarske porodice Đinovski, veoma omiljeni i poštovani u crkvenim i dvorskim krugovima. Ikonopisci Đinovski – braća Vasilije, Teofil i Aleksandar i Vasilijev sin Milivoje – u Crnu Goru se trajno naseljavaju došavši iz makedonskog sela Galičnika kod Debra.2 O kvantitetu njihovog slikarskog rada najbolje svjedoči sačuvano pismo Vasilija Đi- novskog upućeno 1910. g. mitropolitu Mitrofanu Banu, kojom prilikom ikonopisac navodi da je njegova radionica u periodu od 1872. do 1910. g. izradila devedest pet ikonostasa na teritoriji Crne Gore. Pored ikona Đinovski su bili i autori raskošnih, pozlaćenih duboreza na oltarskim pre- gradama crnogorskih pravoslavnih hramova. U okviru umjetničke aktivnosti Đinovskih mogu se, između ostalog, identifikovati i datirati ikone na ikonostasima crkava: Sv. Nikole u Vukovcima (1872–1873); Sv. Niko- le u Vranjini (1873); Sv. Nikole na Riječkom gradu (1876); Sv. Đorđa u Meterizima (1876–1877); Sv. Dimitrija u Ugnjima (1877); Vlaške crkve na Cetinju (1878); Sv. Đorđa u Podgorici (1881); Sv. Nikole u Češljarima (1882); Sv. Nikole u Prevlaci (1882); Sv. Djordja u Srpskoj (1882); Sv. Ilije u Kosijerima (1883); Sv. Nikole u Začiru (1883); Sv. Arhandjela Mihaila u Dupilu (1883); Uspenja Bogorodice u Dodošima (1884); Sv. Paraskeve u Gradcu (1884); Sv. Paraskeve u Progonovićima (1884); Sv. Đorđa u Gornjem Ceklinu (1885); Sv. Nikole u Zabesu (1885); Sv. Ni- kole u Njivama (1885); Sv. Nikole u Popratnici (1885); Sv. Nikole u Bu-

2 Stvaralaštvo braće Đinovski obrađeno je u tekstovima A. Kapičić, „Braća Đinov- ski – ikonopisci i živopisci“, Glasnik Odjeljenja umjetnosti CANU 14, Podgorica 1995; Braka Ginovski – zografi vo Crna Gora, Skopje, 1999.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 499 Aleksandar Čilikov ronjama (1885); Sv. Paraskeve u Vrbi (1886); Sv. Đorđa u Utrgu (1886); Sv. Bogorodice u Gluhom Dolu (1887); Sv. Arhanđela Mihaila u Orasi- ma (1887); Sv. Đorđa u Stijeni Piperskoj (1887); Sv. Nikole u Rvašima (1889); Sv. Nikole u Relezama (1889); Sv. Đorđa u Berima (1890); Sv. Ilije u Ćeklićima (1890); Sv. Save u Ćeklićima (1890); Sv. Dimitrija u Kolašinu (1891); Sv. Arhanđela Mihaila u Petrovićima (1892); Sv. Spiri- dona u Đenovićima (1892); Sv. Vasilija Ostroškog u Zupcima (1892); Sv. Jovana Krstitelja u Boljevićima (1892); Sv. Arhanđela Mihaila u Ždreba- oniku (1893); Blagovještenja u Piperima (1893); Sv. Dimitrija u Ljubo- tinju (1893); Uspenja Bogorodice u Tomićima (1893); Preobraženja na Žabljaku (1895); Sv. Đorđa u Bogetićima (1895); Sv. Spasa u Bokovu (1896); Sv. Nikole u Pelevom Brijegu (1896); Vaznesenja u Ublima Kuč- kim (1897); Sv. Jovana Krstitelja u Kosoru (1897); Sv. Nikole u Bjeloši- ma (1899); Sv. Nikole u Vignjevićima (1900); Sv. Nikole u Matagužima (1900); Sv. Nikole u Godinju (poč. XX vijeka); Sv. Vasilija Ostroškog u Nikšiću (1900); Sv. Nikole u Dubovi (1902); Sv. Đorđa u Raičevićima (1903); Sv. Stefana u Zagori (1903); Sv. Đorđa u Šabanima (1904); Sv. Paraskeve u Parcima (1905); Sv. Nikole u Drušićima (1906); Sv. Para- skeve u Mahali (1906); Sv. Nikole u Malinskom (1908); Sv. Save u Era- kovićima (1908); Sv. Nikole u Orahovu (1909) i drugo. U odgovoru na pitanje u čemu leži razlog obimnog rada Đinovskih u sferi ikonopisa čini se logičnim upućivanje na dio aktivnosti crnogorskog vladara u pogledu obnove starih i podizanja novih crkvenih zdanja. Naime, u doba Niko- line vladavine jedna od važnih inicijativa, koja podrazumijeva i lične ili državne donacije, odnosila se na podizanje novih i revitalizaciju, obnovu i adaptaciju brojnih pravoslavnih hramova. U skladu sa pravoslavnim kanonima neizostavan elemenat crkvenog enterijera predstavlja oltarska pregrada sa ikonama te je stoga razumljiva obimna aktivnost Đinovskih u sferi ikonopisnog rada. Sačuvani donatorski natpisi na brojnim ikonostasima koje izrađuju Đinovski, pored imena autora, često, uz nomi- naciju Nikole I i aktuelnog mitropolita, navode i zaslužne mještane kao ktitore. Neosporna je činjenica da troškove izrade ikonostasa, uz vladara, snose i stanovnici crnogorskih ruralnih sredina. Iako skromnih materijalnih mogućnosti nijesu štedjeli truda i sredstava kada se radilo o izgradnji i slikarskom ukrašavanju seoskih bogomolja. Slikarstvo Đinovskih, iako anahrono u odnosu na aktuelnu zapadnoevropsku umjetnost, tematski sasvim u skladu sa konvencionalnim ikonografskim kanonima, odlikuje

500 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Slikarske aktivnosti u doba vladavine knjaza i kralja Nikole I se solidnim crtežom, pravilnim anatomskim formama i uravnoteženim koloritom. Njihov umjetnički opus, sasvim zasnovan na realizmu ljudskih likova karakter pravoslavne ikone izmješta iz sfere strogo molitve- nog objekta dajući im status klasicističkog određenja. U ikonografskom pogledu vrijedno je napomenuti da se na ikonostasima Đinovskih često pojavljuju figure crnogorskih svetitelja Sv. Vasilija Ostroškog i Sv. Petra Cetinjskog. Nesumnjivo, najreprezentativniji portret Sv. Petra Cetinj- skog u raskošnoj arhijerejskoj odeždi, kao rad Đinovskih iz 1878, sa- čuvan je na ikonostasu cetinjske Vlaške crkve. I pored obimne slikarske produkcije Đinovskih, u Crnoj Gori druge polovine XIX vijeka potreba za ikonopisnim djelima je prevazilazila mogućnosti njihove radionice. Nedostatak se nadoknađivao importom – dominantno sa ruskih prostora. Tako u Crnu Goru, što je karakteristično i za doba vladavine Nikolinih prethodnika iz familije Petrović-Njegoš, dospijeva znatan broj ikona ruskog porijekla.3 Brojne crkve i manastiri u svojim riznicama i prostorima dobijaju niz ikona koje u Crnu Goru dospijevaju u vidu donacija ruske crkve i carskog dvora, putem otkupa i poklona domaćih duhovnika i laika koji po povratku iz Rusije sa sobom donose i ikonopisna djela. I samom crnogorskom suverenu ruski dvor poklanja više ikona od kojih pojedinih sa raskošnim srebrnim okovima. Naručuju se i kompletni ikonostasi kao što je to bio slučaj sa oltarskom pregradom Nikoline Dvorske crkve na Ćipuru gdje se nalaze ikone nastale u jednom od kvalitetnih petrograd- skih slikarskih ateljea. U okviru analize importa ikona vrijedno je pomenuti i aktivnosti grčkog ikonopisca Nikole Aspiotija koji radi ikone na oltarskoj pregradi Crkve Rođenja Bogorodice Cetinjskog manastira. U sklopu rada ovog slikara sa ostrva Krfa posebno se zanimljivom čini jedna ikona koja se čuva u manastirskoj riznici naručenoj direktno od strane Nikole I. Riječ je, u tematskom pogledu, o doista rijetkom ostvarenju jer je grčki majstor na ovom djelu predstavio crnogorskog prestonasljednika Danila u narodnoj nošnji između Proroka Danila i Sv. Spiridona dok je u vrhu kompozicije naslikan Hrist koji prinosi dječaku kraljevsku krunu.4

3 Određeni podaci o, nedovoljno proučenim, ruskim ikonama sačuvanim na prostoru Crne Gore nalaze se u studiji A. Čilikova, „Prilog problematici proučavanja i istraživanja ruskih ikona u Crnoj Gori“, Zbornik „Rusija i Balkan tokom posljednja tri stoljeća“, Podgorica – Moskva, 2012. 4 Sažeti podaci o ikonopisu Nikole Aspiotisa prezentovani su kod A. Čilikova, Iko- ne u Crnoj Gori, Podgorica, 2012.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 501 Aleksandar Čilikov

Naročito tokom XIX vijeka, sudbina i slobodarska borba crnogorskog naroda našla se u žiži interesovanja brojnih inostranih sredina što je rezultiralo radom i boravkom većeg broja likovnih umjetnika koji se zanimaju za crnogorske teme. Iako se pojedini vezuju za vremena prije Nikolinog stupanja na prijesto Crne Gore 1860, vanredno zna- čajne slike inostrani umjetnici izvode u doba njegove duge vladavine. Među velikim brojem likovnih stvaralaca, koje je crnogorski vladar pozivao ili rado ugošćavao, u okviru ovog sažetog teksta biće ukratko opservirani oni čije stvaralaštvo predstavlja bitan podsticaj za formiranje početne faze razvoja crnogorskog modernog slikarstva.5 Nesum- njivo značajnim za formiranje prve generacije savremenih crnogorskih slikara može se smatrati djelatnost češkog slikara Jaroslava Čermaka (1831–1878) u čijem opusu, prema mišljenju relevantnih stručnjaka, djela sa crnogorskom tematikom zauzimaju najuglednije mjesto.6 Autor romantičarskog usmjerenja, vrstan portretista i majstor figuralne kompozicije, učesnik u crnogorskim bojevima, slika niz antologijskih djela inspirisanih crnogorskim temama: Prenos slika iz Cetinjskog dvora, Žena uskoka, Crnogorska djevojka, Ranjeni Crnogorac, Crnogorski glavar sa konjem, Hercegovačko roblje, Crnogorka u haremu, Sasta- nak u planini... te portrete velikog vojvode Mirka Petrovića, knjaginja Milene i Darinke, vojvode Miljana Vukova, komandanta garde Jovana Vukotića i dr. ljudi; običaji i ambijenti Crne Gore bili su predmet interesovanja francuskog slikara i gravera Teodora Valerija (1819–1879). U okviru njegovog umjetničkog rada za Crnu Goru poseban značaj posjeduje serija bakroreza objavljena u Parizu 1861: Na bunaru, Na- ricanje pred Cetinjskim manastirom, Crnogorska porodica oplakuje svoje poginule, Crnogorski senator i dr. Valerijevi crteži, slike, akvareli i bakrorezi, među kojima i oni sa crnogorskim temama, čuvaju se u pa- riskoj Biblioteci lijepih vještina. Pored rada na crtežima, ilustracijama i slikama inspirisanih Crnom Gorom, hrvatski umjetnik Ferdo Kikerec (1845–1893) bio je i aktivan crnogorski vojnik tokom čuvene Bitke 5 O inostranim slikarima čije aktivnosti se vezuju za Crnu Goru postoji određen broj stručnih tekstova čiji kvantitet ne obezbjeđuje potpune informacije s obzirom da izostaju posebne monografske publikacije. O njima, između ostalog, pišu: V. Đurić, Slikari i vajari iz Crne Gore (1900–1960), Cetinje, 1964 i M. Lompar, Crnogorski slikari, Podgorica, 2010. Najviše podataka saopštava N. Martinović, Crna Gora u slikarstvu XIX i XX vijeka, Podgorica, 2007. 6 Više podataka o Čermaku, sa navodima, donosi N. Martinović, n. d., str. 20–26.

502 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Slikarske aktivnosti u doba vladavine knjaza i kralja Nikole I na Vučjem Dolu. Kikerec, veoma poštovan od strane Nikole I, bora- veći na Cetinju dobija prostor za formiranje ateljea u Biljardi. Pored portreta, među njima i vojvode Novice Cerovića, radio je prijestoničke pejzaže kao i ilustracije za Mažuranovićev ep Smrt Smail-age Čengi- ća. Još jedan znameniti, u svom vremenu najcjenjeniji, hrvatski slikar Vlaho Bukovac (1855–1922), koji je u više navrata boravio u Crnoj Gori, još na početku umjetničke karijere privlači pažnju publike i kritike na Pariskom salonu izlažući djelo Crnogorka na obrani.7 Realista i eklektičar tokom cjelokupne karijere povremeno tretira crnogorske teme stvarajući izvanredne portrete i višefiguralne kompozicije: Crno- gorka sa sviralom, Mitropolit Ilarion Roganović, serija portreta vladarske porodice, Crnogorke na izvoru, Guslar, Crnogorac, Crnogorac sa puškom... Crnogorske teme zauzimaju značajno mjesto i u slkarstvu majstora akademskog realizma, čuvenog srpskog slikara Paje Jovano- vića (1859–1957). Među djelima sa motivima žanr-scena posebno se izdvajaju: Mačevanje, Kićenje nevjeste, krvna osveta iz Kuča, Crno- gorska krčma, Boj petlova, Povratak Crnogoraca iz čete, Krčmarica Jana... Majstor paradnih portreta, Jovanović, tokom boravka na Cetinju početkom XX vijeka, izradio je i nekoliko izvanrednih dvorskih portreta: Princeza Juta, knjaz Nikola, knjaginja Milica, prestolonasljednik Danilo... Pored navedenih inostranih slikara u doba Nikoline vladavine čitava plejada umjetnika različitog porijekla kreira crnogorske teme preko portreta, žanr-scena, pejzaža i istorijskih kompozicija. Analiza njihovog umjetničkog rada svakako zahtijeva jednu posebnu i opširnu studiju monografskog karaktera.8

7 O Bukovčevom radu i boravku u Crnoj Gori piše A. Kapičić, Bukovac i Crna Gora, Zagreb – Cetinje, 2002. 8 U vrijeme Nikoline duge vladavine crnogorske teme su bile predmet interesovanja brojnih inostranih slikara koji su, većinom, kraće ili duže boravili u Crnoj Gori: Đura Jakšić (1832–1878), Mina Karadžić Vukomanović (1828–1894), Aksentije Marodić (1838–1909), František Zvježina Bohumir (1835–1908 ), Ivan Žmirić (1842–1929), Šarl Iriart (1833–1898), Oskar Matje (1845–1881), Ežen Gransir (1825–1884), Edvard Riu (1833–1900), Hugo Karlemont (1850–1939), Ćeni Kvinto (1845–1917), Đulio Gora (1832–1884), Teodor Majerhofer (1855–1941), Frančesko Vitalini (1865–1905), Ludvig Kuba (1863–1956), Celestin Medović (1857–1920), Miloš Tenković (1849–1890), Đorđe Krstić (1851–1907), Đuzepe Pastina (1863–1942), Jozef Ethofer (1849–1915), Katon Vudvil (1856–1927) i dr.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 503 Aleksandar Čilikov

Djelatnost inostranih slikara u Crnoj Gori druge polovine XIX vijeka predstavljalo je priliku domaćim žiteljima zainteresovanim za likovnu umjetnost koja ih je motivisala ka profesionalnom angažmanu u sferi slikarstva što je inicirao i podržavao i crnogorski suveren. Po- držan od dvorskog kruga profesionalnu slikarsku karijeru na Cetinju započinje Anastas Bocarić (Budva, 1864 – Perast, 1944).9 Umjetničko obrazovanje Bocarić je stekao na Akademiji u Atini, nakon čega boravi u crnogorskoj prijestonici prijavivši se na konkurs za gimnazijskog profesora crtanja i lijepog pisanja. Čini se da je u ta vremena stekao neku vrstu statusa dvorskog slikara što mu je obezbijedilo angažman u slika- nju serije portreta članova vladarske familije, koji do danas, nažalost, nijesu pronađeni i identifikovani. Prema nekim mišljenjima, nakon raz- mirica sa Nikolom I, umjetnik napušta Cetinje i odlazi u Zadar. Kraće boravi u Zagrebu i Sarajevu pa se naseljava u Perastu u koji se ponovo vraća 1932. nakon boravaka u Solunu, Makedoniji i Novom Sadu. I pored dugih izbivanja van Crne Gore, teme Bocarićevih slika uvijek će biti inspirisane matičnim prostorima. Po pitanju višefiguralnih kompozicija ovog rodonačelnika crnogorske moderne uglavnom interesuje tematika sa prizvukom nacionalnog patriotizma što izaziva i njegova česta seljenja zbog progona austrijskih vlasti. Sklon teatralnosti i glori- fikaciji, iako crtački korektan i koloristički uravnotežen sa elementima tamnije game, Bocarić u višefiguralnim kompozijima pokazuje određe- ne slabosti prilikom komponovanja scene koja posjeduje, često, naznake ilustrativnog karaktera. Među radovima sa istorijsko-nacionalnom tematikom ističu se: Guslar na zboru, Ubojni poklič, Osveta Kosova, Tragedija i slava Srbije... a za Crnu Goru posebno važnim se smatra serija alegorijskih scena iz 1913. g. posvećena Balkanskim ratovima gdje je na centralnom mjestu naslikan kralj Nikola I sa crnogorskim barja- kom. Analiza Bocarićevog slikarstva u pogledu kvaliteta nesumnjivo prednost daje portretskim ostvarenjima. U maniru akademskog realizma naslikao je niz portreta uglednih savremenika: trgovac Ivanišević, Nikola Ćorović, Jova Jovanović Zmaj, kapetan Ivo Visin, Jeromonah

9 O djelatnosti prve generacije crnogorskih savremenih slikara postojeća literatura donosi veoma šture podatke. Izostaju obimne studije i monografska izdanja. Svi raspoloživi podaci se, najvećim dijelom, svode na tekstove: N. Martinović, n. d.; V. Đurić, n. d., M. Lompar, n. d. – kratki sintetički pregledi – kao i na kataloške i tekstove u dnevnoj štampi nakon organizacije, ne baš čestih, izložbenih projekata.

504 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Slikarske aktivnosti u doba vladavine knjaza i kralja Nikole I

Makarije Radonjić, supruga Ana Teofilo i dr. Ovaj pionir crnogorske savremene umjetnosti, pored slikarstva, bio je zainteresovan i za druge forme likovnog izraza: skulptura knjaza Nikole u poprsju; nacrt za ne- realizovani spomenik Njegošu; ikone na ikonostasima u Prčanju, Spiču i Budvi; ikonostas u katedrali etiopske prijestonice Adis Abebe; model etiopskog carskog grba korišćen sve do smrti cara Haila Selasija 1974. godine. Iste godine kada i A. Bocarić rođen je Špiro Đuranović (Đurići – Boka Kotorska, 1864 – Đurići, 1910). Porijeklom iz ugledne i bogate bokeške familije slikarsko obrazovanje je stekao na Akademiji u Kije- vu. Poznat je njegov rad u oblasti portreta istaknutih bokeljskih žitelja, a naslikao je i ikone za dvadesetak ikonostasa u bokeškim hramovima od kojih kvalitetom posebnu pažnju privlače oni u Krtolama, Jošanici i Orahovcu. Njegove figuralne kompozicije i pejzaži su nepoznati a stilski pripada realističkom iskazu u okviru tamnije palete. Nešto mlađi od Bocarića i Đuranovića bio je Marko Gregović (Kastellastva – Petrovac, 1867 – Beograd, 1941). Školovan na beč- koj akademiji smatra se i pionirom izložbene djelatnosti u Crnoj Gori. Naime, poznat je podatak da je u salonu čuvene cetinjske „Lokande“ izložio dvije slike 1896. g. o čemu je izvjestila i lokalna štampa. U tematskom pogledu Gregovićev slikarski opus se može sagledati preko portreta, istorijskih kompozicija u razvijenom pejzažu i religioznog slikarstva. Neoromantičar i akademski realista najbolje umjetničke odlike prezentuje u seriji izvanrednih portreta: Mitropolit Visarion Ljubiša, Đorđije Petrović Njegoš, Filip Martinović Bajica, Ivan Perazić, Luka Magud i dr. Za razliku od portreta na kojima fascinira crtačka vještina i uravnotežen, majstorski komponovan, kolorit, manir ispoljen u okviru religioznog i istorijskog slikarstva kao da upućuje na odstupanje od strogih bečkih realističkih modaliteta – Kosovka djevojka, Crnogorac na straži, ikonostasi u Reževićima, Sv. Stefanu, Budvi, Sabornoj crkvi u Mostaru... Tokom boravka u Beogradu Gregović radi veći broj slika sa tematikom primorskog pejzaža za koje se smatra da su uništene tokom Drugog svjetskog rata. Mihailo Vrbica (Njeguši, 1871 – Beograd, 1937), kao državni sti- pendista, odlazi u Rusiju gdje diplomira na Visokoj Akademiji za ži- vopis, skulpturu i arhitekturu u Moskvi da bi 1910. stekao i diplomu moskovske slikarske akademije. Pored umjetničkog veoma je značajan

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 505 Aleksandar Čilikov i Vrbičin pedagoški rad. Od 1902. profesor je crtanja u Cetinjskoj gimnaziji i Djevojačkom institutu. Nakon 1905. odlazi u Srbiju gdje je angažovan kao profesor crtanja gimnazije u Zaječaru, a po povratku u zavičaj 1909. g. pa sve do okupacije Crne Gore 1918. g. radi u Podgo- ričkoj gimnaziji. U biografiji ovog slikara zanimljivim se čini podatak o učešću u ratovima sa Turcima nakon čega je više puta odlikovan, dok period Prvog svjetskog rata Vrbica provodi u austrijskom zarobljeniš- tvu. Nakon izlaska iz logora kao profesor se javlja u Podgorici, Berana- ma, Danilovgradu i Kolašinu. Uglavnom predan akademskom realizmu sa posebnim akcentom na preciznost crteža, Vrbica stvara niz kvalitetnih portreta i figuralnih kompozicija: portreti Njegoša, kralja Nikole, Mališe Tatara, vojvode Vukana, knjaza Danila, popa Zimonića...; kompozicije poput Ropstvo vladike, Predaja Nikšića i dr. Pojavom Ilije Šobajića (Danilovgrad, 1876 – Beograd, 1953) u Crnoj Gori započinje istorijat savremene grafike i crteža. Umjetničko obrazovanje Šobajić stiče na bečkoj akademiji (1896–1901) i Velikoj školi lijepih umjetnosti u Parizu (1901–1905). Iskazao se i kao likov- ni pedagog preko angažmana profesora crtanja i kaligrafije u Cetinju radeći u gimnaziji, Djevojačkom institutu i Bogoslovsko-učiteljskoj školi. Između dva svjetska rata Šobajić predaje crtanje i večernji akt u Beogradu – Prva muška gimnazija i umjetnička škola – gdje je doče- kao penziju. U tematskom smislu ovaj rodonačelnik savremenog crnogorskog crteža najveću pažnju posvećuje anatomskim studijama, aktu i portretu. Virtuozni crtač sa posebnim osjećajem za odnos tamno – svijetlo, dosljedan sferi akademskog realizma, stvorio je seriju izvanrednih portreta uglednika svoga doba među kojima i kralja Nikole i Jovana Cvijića. Posebnu pažnju, kako sa umjetničkog, tako i sa etnografskog stanovišta, privlače studije crnogorskih žitelja među kojima Crnogo- rac sa džeferdarom i čibukom predstavlja jedno od remek djela početne faze razvoja crnogorskog savremenog slikarstva. Sa posebnom dinami- kom, uz vješto potenciranje svjetlosnih akcenata, Šobajić crtački tretira pejzaže – ruševine starih gradova, drevna utvrđenja, gradske vedute, stare mostove i hramove... Prema mišljenju brojnih relevantnih stručnjaka, među pionirima crnogorskog savremenog slikarstva kao najreprezentativnije se izdvaja stvaralaštvo Pera Počeka (Cetinje, 1878 – Rim, 1963). Kao stipendi- sta crnogorskog dvora Poček pohađa prestižnu Napuljsku akademiju

506 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Slikarske aktivnosti u doba vladavine knjaza i kralja Nikole I na kojoj 1903. g. diplomira u klasi poznatog profesora Domenika Mo- relija. Nakon povratka iz Italije Poček u okviru karakteristične tamnije game radi niz slika heterogene tematike – portrete, pejzaže, mrtve prirode, figuralne kompozicije sa nacionalnim motivima... među kojima se posebno ističe monumentalna slika Gusle. U kontekstu tretiranja nacionalnih tema ovaj vrsni umjetnik posebnu pažnju posvećuje Nje- gošu i njegovom pjesničkom djelu. O tome svjedoči, rađen u dužem vremenskom periodu, ciklus od tridesetak slika posvećenih Gorskom vijencu. Stvarajući na relaciji Italija – Crna Gora, u Italiji zasniva porodicu i stalno se naseljava od 1907. g., Poček, između ostalog, slika niz portreta među kojima je najčuveniji ruskog pisca Maksima Gorkog naslikan na ostrvu Kapriju početkom 1907. g. Za razliku od portreta i višefiguralnih kompozicija, pejzažna ostvarenja upućuju na otklon od suvljeg akademskog realizma koji ustupa mjesto plenerističkim i im- presionističkim likovnim izrazima. I pored nesumnjivih kvaliteta, visoke produkcije i međunarodnog ugleda, stvaralaštvo Pera Počeka još nije adekvatno stručno valorizovano o čemu svjedoči izostanak bar jedne reprezentativne monografije. Početkom XX vijeka, nakon školovanja u Veneciji, na likovnu scenu stupa mlađi brat Anastasa Bocarića, Špiro Bocarić (Budva, 1878 – Banja Luka, 1941). Nakon kratkog boravka u Budvi, umjetnik odlazi u Bosnu i Hercegovinu gdje će sve do smrti boraviti u Mostaru, Saraje- vu i Banja Luci. Iako je slikarski opus mlađeg Bocarića većim dijelom neproučen, u saznanju smo da se često bavio slikanjem portreta na kojima uočavamo elemente impresionizma i poentilizma. Približno kada i Špiro Bocarić, na Cetinje stiže mladi Vladimir Novosel (Žabljak, 1883 – Beograd, 1961), školovan u Beogradu i Pragu, koji 1910. g. priređu- je samostalnu izložbu slika. Uglavnom posvećen istorijskim temama i zavičajnim pejzažima, sklon slobodnijoj paleti tamnijih gama, ovaj, nesumnjivo talentovan, slikar do danas još nije zaslužio veću pažnju relevantnih stručnjaka. Jedan od najmlađih u plejadi crnogorskih moder- nista koji djeluju u doba vladavine Nikole I bio je Đoko Popović (Bar, 1887 – Beograd, 1911), koji slikarstvo izučava na Napuljskoj akademiji. Smrt u dvadeset četvrtoj godini prekinula je karijeru ovog izuzetnog talenta koji na startu kreativnog puta eliminiše karakterističnu tamnu gamu prisutnu kod niza crnogorskih školovanih slikara, zamjenjujući je impresionističkim varijacijama u okviru pejzažnih i portretskih tema.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 507 Aleksandar Čilikov

Nasilna aneksija Crne Gore 1918. g. izvršena od strane Srbije i bru- talna detronizacija dinastije Petrović-Njegoš označavaju kraj prve faze razvoja modernog crnogorskog slikarstva – u nadolazećim teškim vremenima domicilna likovna umjetnost će tražiti neke nove puteve razvoja.

Literatura

– Čilikov, A., „Prilog problematici proučavanja i istraživanja ruskih ikona u Crnoj Gori“, Zbornik „Rusija i Balkan tokom posljednja tri stoljeća“, Podgorica – Moskva, 2012. – Čilikov, A., Ikone u Crnoj Gori, Podgorica, 2012. – Đurić, V., Slikari i vajari iz Crne Gore (1900–1960), Cetinje, 1964. – Kapičić, A., „Braća Đinovski – ikonopisci i živopisci“, Glasnik Odjeljenja umjetnosti CANU 14, Podgorica, 1995. – Kapičić, A., Bukovac i Crna Gora, Zagreb – Cetinje, 2002. – Lompar, M., Crnogorski slikari, Podgorica, 2010. – Martinović, N., Crna Gora u slikarstvu XIX i XX vijeka, Podgorica, 2007. – Raičević, S., Slikarstvo Crne Gore u novom vijeku, Podgorica, 1996.

508 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II PRILOZI

U sklopu Cetinjskih filoloških dana 2019. priređen je program „U spomen na montenegristu Danila Radojevića (1932–2019)“. O životu i djelu toga naučnika govorili su Aleksandar Radoman, Boban Batrićević i Sanja Orlandić.

UDK 821.163.4.09(497.16):929Radojević D.

Aleksandar RADOMAN (Podgorica)

U SPOMEN NA DANILA RADOJEVIĆA (1932–2019)

Smrću Danila Radojevića montenegristika je ostala bez još jednoga od svojih utemeljivača, a Crna Gora bez naučnika i stvaraoca koji je cijeli život posvetio osvjetljavanju zapretanih slojeva crnogorskoga istorijskog i književno-jezičkoga nasljeđa te demistifikovanju starih nametnutih zabluda o Crnoj Gori i Crnogorcima. Danilo Radojević pripada najužem krugu crnogorskih intelektualaca koji su 60-ih godina XX vijeka fundirali savremenu montenegristiku. Teško je zamisliti kakvu sintezu o crnogorskoj kulturologiji, istoriografiji, njegošologiji, medievistici i sl. – bez oslonca na studije i radove Danila Radojevića. Za razliku od današnjih suviše usko speci- jalizovanih, predstavnici starije generacije morali su kompenzovati sve ono što je institucionalno nedostajalo Crnoj Gori. Stoga su bili aktivni u svim segmentima humanističkih nauka – i kao istoričari, i kao književni kritičari, i kao jezikoslovci, i kao književni istoričari, a neki od njih – poput Danila Radojevića – bili su aktivni i kao književnici. Premda je po svojemu obrazovanju u prvome redu istoričar knji- ževnosti i filolog, Radojević se od početaka bavljenja naukom, kako je već rečeno, uspješno ogledao i u drugim naučnim disciplinama ‒ kulturnoj, političkoj, vojnoj i crkvenoj istoriji, arhivistici, heraldici, jezikoslovlju... Sagledan s ove distance, čini se da se naučni opus Danila Radojevića, zapravo, u kontinuitetu izgrađivao oko zanemarenih, tabu- iziranih pitanja crnogorske istorije i kulture. Tako već na samome po- četku njegove naučne karijere, krajem šezdesetih godina XX stoljeća, srijećemo niz kritičkih i polemičkih radova vezanih za crnogorsku istoriju, jezik i kulturno nasljeđe koje je publikovao u značajnim južnoslo- venskim časopisima toga vremena. Već 1967. godine objavljuje kritički osvrt na izdanja Leksikografskoga zavoda u Zagrebu đe uočava brojne primjere izostanka važnih jedinica vezanih za crnogorsku kulturnu i

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 513 političku istoriju. I ne samo to, da je riječ o tendencioznome postupanju Radojević potcrtava primjerom odsustva jedinice Crnogorci iz prvoga izdanja Enciklopedije Leksikografskoga zavoda, iako su data objašnje- nja za sve druge nacije. Radojević upozorava: „Kao logična posljedica ovakvog stava redaktora Enciklopedije, potpuno je izostao prijegled crnogorske istorije i svih crnogorskih duhovnih tekovina do sada! Zna- či, jedini Jugoslovenski leksikografski zavod nije obradio u posebnoj jedinici političku i kulturnu istoriju čitavog jednog naroda!“ Na sličan način osvrnuo se i na pojavu prve knjige ambiciozno zamišljenoga dr- žavnog projekta Istorija Crne Gore. Konstatujući da je riječ o značaj- noj sintezi, Radojević ipak najviše prostora u svojemu osvrtu posve- ćuje analizi manjkavosti te knjige, posebno dijela Istorije čiji je autor Jovan Kovačević. Navodeći brojne primjere nedosljednosti i oskudnih saznanja koje Kovačevićeva radnja nudi, Radojević posebnu pažnju po- svećuje problemu narodnosne pripadnosti slovenskih plemena koja su naselila prostor bivše rimske provincije Prevalis, ukazujući na zablude tradicionalističke istoriografije, čiji je izdanak i Kovačević, koja je po svaku cijenu dokazivala da je riječ o Srbima. Analitički i dokumentarno obesmišljavajući takve tendencije, Radojević zaključuje: „Znači, ako ne polazimo od romantičarskih pretpostavka o životu i odnosima ra- znorodnih slavenskih plemena koja su došla na Balkan i imala različita imena, od kojih su neka i danas poznata (...), onda nećemo živjeti u maglama terminoloških odrednica romantičarske istoriografije.“ U za- grebačkoj Kritici Radojević 1969. godine publikuje dva amblematična teksta. U prvome od njih, „Neistoriska paradoksiranja o Dukljaninu“, kroz osvrt na predgovor prvome crnogorskom izdanju Ljetopisa Popa Dukljanina, koje je za prestižnu Biblioteku „Luča“ Grafičkoga zavoda priredio dr Slavko Mijušković, lucidno razotkriva mehanizme margi- nalizovanja najstarijih perioda crnogorske prošlosti i najvažnijega do- maćega izvora za crnogorsku istoriju do sredine XII stoljeća. Minucio- znom analizom postojećih izvora i literature, u tome obimnom osvrtu, Radojević je manirom istinskoga erudite opovrgao brojne nelogičnosti i netačnosti Mijuškovićeva tendencioznog istoriografskog domišljanja čiji je jedini interes bio da „novom interpretacijom“ Ljetopis prilagodi poželjnoj istorijskoj vizuri kontinuiteta srpske idejne i državne tradicije na prostorima današnje Crne Gore. U drugome radu, objavljenom u Kritici 1969. godine, „Kontinuitet jedne antinacionalne (antidržavne)

514 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II politike“, polemišući sa stavovima Mitra Pešikana, Radojević piše o posebnostima crnogorskoga jezika i problemima s kojima se suočava pod pritiskom nametnute, unifikatorske jezičke norme. U vremenima kad je i sami pomen crnogorskoga jezika imao prizvuk neoprostive jeresi, Radojević je imao i građanske hrabrosti i naučnoga rafinmana i intuicije da formuliše, nažalost, i danas podjednako aktuelan sud: „Cr- nogorski lingvisti, pa i Pešikan (...) ‒ služili su istome, unitarističkome duhu belićevske epohe (osjećali su se kao nekada država i crkva, bili su podržavani od režima, pa su se ponašali u jeziku kao tvorci zakona o prekršajima: proturali su laž da dirati u jezik ‒ znači dirati u jedinstvo!). Tako su za posljednjijeh pedeset godina olako gazili sve osobenosti crnogorskog jezika, trudili se da sve poravnaju i podrežu (pod tijem pritiskom mnogi crnogorski intelektualci stvarali su kompleks da je crnogorski jezik arhaičan, primitivan).“ Ovim kratkim osvrtom na rani kritički angažman Danila Rado- jevića namjera nam je bila da ukažemo na neke paradigmatične topose njegova naučnoga postupka i stila. Tokom decenija predanoga istra- živačkoga rada Radojević je otvorio i problematizovao brojna pitanja vezana za crnogorsku političku, vojnu i kulturnu istoriju. Nekim od tih pitanja nerijetko se i vraćao, pa je njima posvećivao i djela mo- nografskoga karaktera. Primjera radi, višedecenijski trud i pionirski posao na osvjetljavanju zapretane povijesti Crnogorske pravoslavne crkve preporučio ga je da bude autor jedinice „Crnogorsko-primorska mitropolija“ za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije, a ta ga je iz poznatih kuhinja beskrupulozno napadana jedinica ponukala na dalji naučni angažman, što je rezultiralo pojavom kapitalne knjige Iz povijesti hrišćanskih crkava u Crnoj Gori: crkveno-povijesne rasprave. Teme crnogorskih potuđenika i uzroka nestanka crnogorske države 1918. godine, kojima se kontinuirano više decenija u brojnim studijama bavio, iscrpan leksikografski opis dobiće u knjizi CXIV godina i ličnosti (1827‒1941). Prilog leksikonu ličnosti koje su doprinijele nestanku crnogorske države. Višedecenijsko bavljenje proskribovanim autorima, Sekulom Drljevićem i Savićem Markovićem Štedimlijom, Danilo Ra- dojević će takođe zaokružiti posebnim izdanjima njihovih djela. No Danilo je Radojević, kako smo rekli, bio u prvome redu filolog, odnosno književni istoričar. U tome dijelu njegova opusa, pored značajnih monografija, studija i ogleda o raznovrsnim fenomenima cr-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 515 nogorskoga književnoga nasljeđa, posebno mjesto pripada i priređenim izdanjima. Pored dva izdanja Njegoševa Gorskoga vijenca, Antologije crnogorske revolucionarne poezije, dragocjenoga dokumentarnog svje- dočanstva Pisma Vuku Karadžiću Vuka Popovića, vrijedne knjige Mi- lana F. Rakočevića o Njegošu te dijela zaostavštine Radoja Radojevića i knjiga Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije, Radojević je crnogorsku književnu istoriografiju i folkloristiku zadužio finalizova- njem antologijskoga izbora crnogorskih narodnih basni Kad je sve zbo- rilo njegova rano preminuloga brata Radoja, za koji je Danilo napisao predgovor i pogovor, publikovanjem antologijskoga izbora crnogorskih narodnih priča Potopno vrijeme te osobito priređivanjem rukopisa Tuž- balica Vuka Vrčevića, za koji je napisao i instruktivan predgovor. Kad se zna da je taj etnološki, folkloristički, književno i jezički neprocjenjiv Vrčevićev rukopis na objavljivanje čekao cijelih 118 godina, značaj Ra- dojevićeva izdanja postaje i očitiji. Dvojici crnogorskih pisaca Radojević je posvetio posebnu pažnju ‒ Petru II Petroviću-Njegošu i Mirku Banjeviću. Dok je njegova magi- starska radnja tretirala probleme vezane za Njegoševo književno djelo, u doktorskoj disertaciji odbranjenoj na Filozofskome fakultetu u Zagre- bu 1978. godine, pozabavio se genezom stvaralaštva Mirka Banjevića. Radove o Njegošu Radojević je počeo objavljivati od 1967. godine, a kruna njegova njegošološkoga rada su dvije knjige ‒ Studije o Njegošu (Beograd, 1974) i Studije o Njegošu. Njegoševa raskršća (Podgorica, 2011). Ova druga knjiga nije tek novo izdanje, već po svemu nova cjelina. Ona zapravo predstavlja izbor tekstova, objavljenih u periodičnim publikacijama i zasebnim knjigama, koje je Radojević napisao i objavio tokom višedecenijskoga bavljenja njegošološkim temama. Knjiga sadrži dvanaest studija i ogleda u kojima se ispituju različiti aspekti Njegoševa stvaralaštva, recepcija Njegoševa djela u kritičkoj literaturi te donose savremeni primjeri zloupotrebe Njegoševa djela. Znatan dio svojih istraživačkih napora Radojević je posvetio najznačajnijemu crnogorskome srednjovjekovnom spisu – Kraljevstvu Slovena Popa Dukljanina. O tome je zagonetnom i dragocjenom tekstu Radojević u kontinuitetu pisao punih šest decenija. Kruna njegova višedecenijskoga bavljenja Kraljevstvom Slovana Popa Dukljanina svakako je priređeno izdanje te hronike, koje je u izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost objavljeno 2016. godine u povodu

516 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 1000-godišnjice smrti dukljanskoga kneza Vladimira. Radojević je izdanje opremio obimnom uvodnom studijom koja sublimira dosadašnja saznanja o tome vrijednu srednjovjekovnome izvoru, a donosi i neke nove podatke (poput informacija vezanih za sudbinu Beogradskoga rukopisa), transliteriranim Vatikanskim rukopisom, potom prijevodom na savremeni crnogorski jezik, s pratećim komentarima, selektivnom bibliografijom, ilustracijama, rezimeima na engleskom, ruskom i tali- janskom jeziku te indeksima vlastitih imena i etnonima i geografskih naziva. Uz Rotkovićevo izdanje Orbinijeve talijanske redakcije hronike, ovo je dosad najkompletnije izdanje Kraljevstva Slovena Popa Dukljanina objavljeno u Crnoj Gori. Najveći dio radova vezanih za izučavanje crnogorske književne baštine Radojević je sabrao u svojim knjigama Dukljanski horizonti, Crnogorci na limesu te osobito u zbirkama eseja Crnogorska literatura i tradicija, Od književnog do povijesnog, Opet crnogorske teme i posthumno objavljenoj knjizi Iz crnogorske povijesti i literature. Radojevićeva naučna interesovanja bila su široka i kretala su se od propitivanja teorijskih, estetskih, ontoloških i etičkih dimenzija knji- ževnoumjetničkoga djela do konkretnih analiza književnih fenomena u rasponu od srednjovjekovnih tekstova i usmenoknjiževne ostavštine do vrhova crnogorske međuratne socijalne literature i savremenih literarnih tokova. Kad se Radojevićev filološki opus sagleda kao cjelina, nameće se utisak da je riječ o jednome od najsuptilnijih tumača crnogorske književno-jezičke baštine, utemeljivaču moderne crnogorske književne istoriografije i vrijednome pregaocu na poslu očuvanja crnogorske nacionalne, kulturne, jezičke i književne samosvijesti.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 517

Programom Cetinjskih filoloških dana 2019. priređeno je śećanje na život i djelo jezikoslovca Josipa Silića (1934–2019). O Siliću su govorili Stjepan Damjanović, Milenko A. Perović i Adnan Čirgić. Medijator programa bila je Ivana Rondović.

UDK 811.163.42:929Silić J.

Stjepan DAMJANOVIĆ

SJEĆANJA NA JOSIPA SILIĆA

Profesor Josip Silić u vrijeme mojega studija bio je asistent na katedri koja se zvala Katedra za hrvatski ili srpski književni jezik, a vodio ju je naš vrlo ugledni profesor Ljudevit Jonke. Iz toga je vremena moj prvi susret s tada mladim asistentom Si- lićem. Naime, profesor Jonke uvijek je tražio da jednu istu temu semi- narskoga rada piše više studenata, ponekad i njih desetak, a onda se na seminaru čitao onaj seminarski rad koji je profesor Jonke ocijenio kao najbolji, a autori drugih seminarskih radova bili su najaktivniji i često nimalo nježni diskutanti. Studenti su znali da to koji je seminarski rad najbolji zapravo određuje asistent Josip Silić. Za temu „Novosadski dogovor i njegovo provođenje“ javilo nas se jako puno, a Silić je ocijenio da je najbolji moj seminarski rad. Dis- kusija je bila živa, mladenačka, u znatnom dijelu politikantska i ja sam se dobro oznojio braneći svoje teze, a asistent Silić me pozvao onda na razgovor i već u tom prvom našem razgovoru osjetio sam da mu je struka iznad svega jer kad god bih ja krenuo u politiku, on bi me vraćao na struku. Nešto kasnije on je pisao svoj magistarski rad. Jako je puno čitao, tekst je bio pun novih jezikoslovnih teorija i kad je rad pročitao profesor Jonke, rekao mu je: „Josipe, ja puno toga ne razumijem u Vašem radu, ali sam siguran da je sve odlično, slobodno predajte rad“. To se pročulo po hodnicima, a i sam Silić mi je to pripovijedao kao događaj koji je u njemu zacementirao poštovanje prema profesoru Jonkeu.

Dvadesetak sam godina s njim stanovao u istoj zgradi i nije bilo praktično dana da nismo, ponekad vrlo dugo, razgovarali. Bio sam potpuno uvjeren u nekim godinama da od Vardara pa do Triglava nema glave koja dublje razmišlja o jezičnom fenomenu od glave Josipa Sili- ća. Deseci magisterija i doktorata kojima on nije bio ni mentor ni član

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 521 povjerenstva bili bi puno slabiji da autori nisu s njim često razgovarali. Njegov kabinet na našem Filozofskom fakultetu bio je kao neka ispo- vjedaonica u koju su ljudi ulazili i odlazili s novim spoznajama i novim elanom da nastave svoj znanstveni rad. Pokazat ću na jednostavnom primjeru kako je to najčešće činio. Jednoga popodneva došao je k meni na uobičajenu čašicu konjaka i razgovora. I pita: „Stjepane, od vino instrumental je vinom, a od polje poljem. Imamo dakle -om iza tvrdih i -em iza mekih suglasnika. Za- što je onda instrumental Goraždem ili duždem kad imamo d na kraju osnove? Ja sam bio asistent za staroslavenski jezik pa sam mu rekao da tu vidim u oba slučaja žd a ne d pa se možda žd ponaša kao u starosla- venskom u kojemu je on palatal. Bio sam u tom trenutku blizu njegovu razmišljanju i on se tome radovao. Završio je priču ovako: „Da, mi nemamo fonem žd kao staroslavenski, ali u našem jeziku postoji alofon žd, a toga nismo svjesni i nema toga u našim opisima.“ Mnogi stručni i znanstveni radovi u kojima nije navedeno njegovo ime puni su njegovih ideja, kadšto ispravno, kadšto iznakaženo prezentiranih. Nikad se nije umorio razgovarajući o jeziku i nikad nije očekivao ni najmanji znak pažnje ili zahvalnosti za pomoć koju je ljudima pružao. Ne znam da se itko tako požrtvovano kolegijalno ponašao u ukupnoj povijesti hrvatskoga jezikoslovlja. S jedne strane, izvanredno je znao teoriju jezika, posebice stan- dardološku problematiku, a s druge odlično je poznavao hrvatski jezik i druge standardne jezike izrasle na štokavštini. Brojni koji su s njim provjeravali svoje stavove i jačali svoje jezikoslovne spoznaje jako su ga naravno voljeli i poštovali, ali s jednim malim brojem uglednih hrvatskih jezikoslovaca bio je u latentno nape- tim odnosima, posebice zbog tadašnjih žestokih rasprava o odnosima među jezicima izraslim na novoštokavštini. On nije pripadao tom bloku hrvatskih jezikoslovaca koje je hrvatska javnost doživljavala kao hrabre branitelje hrvatske jezične posebnosti jer je njegova argumentacija bila drukčija i teže razumljiva onima bez potrebnih jezikoslovnih znanja. A i neki vrlo ugledni hrvatski jezikoslovci mislili su da bi on trebao sve to drukčije tumačiti i drukčije se postavljati. S druge strane u sredinama u kojima je stav o jedinstvu srpskohrvatskoga jezika bio nedodirljiv izazivale su užas njegove rasprave o odnosu sustava i standarda i slične, a posebno neki njegovi konkretni poslovi, među kojima npr. i oni na

522 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II obradi crnogorskoga standarda. Dok su drugi stalno s nekim ratovali, iz svoje ili iz druge sredine, on je stalno pokazivao veliko zanimanje za različita mišljenje i bilo mu je važno samo to mogu li ta mišljenja izdržati stručnu kritiku. Za hrvatsku ukupnu kulturu od nemjerljive su vrijednosti njegovi udžbenici za osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Oni su jako podigli razinu nastave hrvatskoga jezika u školama i bitno utjecali da se barem malo podigne jezikoslovna pismenost u našoj sredini. Reći ću i to da je bio najbolji lektor i da smo mnogi kod njega nau- čili kako jezično popravljati tekstove. Veliki privredni sustavi, npr. „Pli- va“, posve su mu u nekim godinama prepustili svoje tiskane materijale, a on nas je okupljao, poticao da lektoriramo i tako nešto sitno i zaradimo, ali prije svega da sami nešto više saznamo i produbimo svoja znanja. Vrlo sam radostan kad vidim kako se hrvatski mladi jezikoslovni naraštaji odnose prema njegovu djelu: osjetili su da im je njegovo djelo od velike pomoći i da je on i mrtav stalni i neobično kompetentni sugo- vornik u znanstvenim i stručnim pitanjima. On sam nije se puno brinuo da svoje rasprave ukoriči, da ih okupi u knjigama. Njegovi su učenici (Ivan Marković) objavili njegovu knjigu „Dihotomije“ u zadnjim danima njegova života. Njezin naslov i njezin sadržaj dobro pokazuju Si- lićev temeljni interes, ali i potiču nas da i dalje proučavamo njegove znanstvene i stručne prinose jer to nam može biti samo od koristi. Jer – to znaju svi koji su ga poznavali – Silićev je život bio ispunjen radom i čestitošću.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 523

UDK 811.163.4:929Silić J.

Milenko A. PEROVIĆ

ŚEĆANJE NA JOSIPA SILIĆA

Moje poznanstvo, saradnja, a onda i prijateljstvo s profesorom Si- lićem započeli su u neobičnim okolnostima. Godina 2008. bila je kritič- na za standardizaciju crnogorskoga jezika. Vlada Crne Gore formirala je Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika. Ubrzo su se u njemu pojavile nepremostive razlike u razumijevanju onoga što jeste crnogorski jezik i što treba da mu bude norma. Iako sam bio član Savjeta i u tom svojstvu dao saglasnost na osnovne principe norme, zbog brojnih drugih obaveza nijesam aktivnije učestvovao u njegovom radu. Strah od toga da posao standardizacije može propasti naveo me je da uputim pismo predśedniku Savjeta s apelom da se traži kompromis između su- čeljenih strana. Odgovora nije bilo. Stoga sam se obratio ministru prosvjete Škuletiću s idejom da, ako kompromis nije moguć, suspenduje daljnji rad Savjeta i formira komisiju koja bi uspješno privela kraju rad na standardizaciji. On je prihvatio moj prijedlog uz uslov da niko od postojećih filologa iz Crne Gore ne bude član te komisije. Tako se došlo do ideje o angažovanju stranih stručnjaka za ovaj posao. Prihvatio sam prijedlog ministra da predvodim tu komisiju, a da njeni članovi budu eminentni filolozi Josip Silić iz Zagreba i Ljudmila Vasiljeva iz Lavova. S nelagodom sam krenuo u Zagreb da s profesorom Silićem raz- govaram kako da dovedemo do kraja proces standardizacije crnogorskoga jezika. Imao sam bogato iskustvo u organizaciji naučnog i nastavnog rada na univerzitetu, ali ne i u tako specifičnom poslu kakav je normiranje jezika. Posebnu nelagodu u pristupanju poslu standardizacije crnogorskoga jezika izazivala mi je činjenica da po obrazovanju i profesiji nijesam filolog, nego filozof. Nije mi nedostajala dobra orijentacija u filozofskom poimanju jezika, ali od nje do norme jezika trebalo je prevaliti veliki i složeni deduktivni put. S dobrim političkim razlogom sam strahovao od neuspjeha standardizacije. Nije teško bilo shvatiti da bi takav neuspjeh imao nesagle-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 525 Stjepan Damjanović divo loše posljedice po status crnogorskog jezika i njegovo statuiranje u duhovnom i državnom biću Crne Gore. Vladajuća politička nomen- klatura Crne Gore bila je jedva smogla snage da crnogorski jezik uvede u Ustav Crne Gore kao službeni jezik. Da odustane od crnogorskog jezika, potreban joj je bio samo dobar povod. Profesora Silića do tada sam znao samo po čuvenju te nijesam mogao ni pretpostaviti kakva će biti saradnja s njim. Dakako, njegovi raniji stavovi o crnogorskom jeziku, njegov pristanak da uzme učešće u radu na normi crnogorskog jezika, kao i visoka benevolencija prema suštinskim elementima crnogorske samobitnosti, ne samo one jezičke, nego i političke, duhovne, kulturne itd. nagovještavali su uspješnu saradnju. Prvi susret na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s profesorom Sili- ćem razbio je sve moje sumnje i strahove. Kao što obično biva s ljudima od velikog naučnog formata, profesor Silić se pokazao kao vrlo neposredan čovjek s ogromnim intelektualnim i istraživačkim iskustvom, sposoban da na krajnje jednostavan način izražava temeljne uvide u bitna pitanja jezika. Od prvih rečenica koje smo razmijenili, između nas je nestala ljudska i akademska distanca te smo mogli razgovarati kao stari poznanici. Otkrili smo i da su nam životne sudbine vrlo slične u važnim egzistencijalnim stvarima. U ljudskom smislu to nas je još više zbližilo i uslovilo da se naš daljnji odnos razvije u toplo prijateljstvo koje će se do kraja održati. Od prvih koraka standardizacije dva pitanja sam smatrao bitnim, s čvrstim uvjerenjem da od njihovog rješavanja zavisi ne samo norma, nego i sudbina crnogorskog jezika. Prvo pitanje proisticalo je iz problema odnosa izvornog crnogorskog i naslijeđenog srpskohrvatskog jezika. Drugo pitanje je proisticalo iz prvoga i ticalo se kapitalne odluke o glasovnom sistemu crnogorskog jezika i iz njega izvedenog problema jotacije. Očekivao sam od profesora Silića kao vrhunskog filologa mišljenje o ovim presudnim pitanjima. Međutim, on je najprije tražio moje mišljenje kao izvornog govornika crnogorskog jezika. Razumije se, moje mišljenje nije moglo imati lingvističku plauzibilnost. Više sam se morao oslanjati na „jezički instinkt“ te sociolingvističku i filozofsku stranu problema. Zbog toga sam izrazio mišljenje da treba načiniti vrlo fleksibilnu normu koja bi počivala na kompromisu između crnogorskog i srpskohrvatskog jezika. U pitanju odluke o glasovnom sistemu bio

526 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Śećanje na Josipa Silića sam sklon da se u normu primi samo glas ś, jer je glas ź imao malu frekvenciju u leksici crnogorskoga jezika. Profesor Silić saglasio se sa mnom u prvom, ali ne i u drugom pitanju, jer se u takvim kapitalnim odlukama treba rukovoditi razumijevanjem logike jezika kao sistema. Na taj način, našli smo se na terenu koji je na svoj način poznat i njemu i meni, naime, na terenu filozofskog i naučnog zasnivanja norme crnogorskog jezika. Sa zadivljujućom jednostavnošću profesor Silić je pokazao – što će ponoviti i u autorskoj knjižici koju ćemo kasnije obja- viti zajedno s Pravopisom i Gramatikom crnogorskog jezika – kako je moguće slijediti uvide strukturalističke filozofije o biti jezika, posebno uvide De Sosira i Košeriua, ali im ne robovati nekritički. Naime, pitanje jedinstva i razlike crnogorskog, hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika Silić je rješavao misaonim modelom koji je predstavljao unaprijeđenu neostrukturalističku koncepciju. Pokazao je da su heurističke moguć- nosti te koncepcije neuporedivo bolje od svih koncepcija kojima se rje- šavalo pitanje toga odnosa. U normiranju crnogorskog jezika profesor Silić je stekao moćan naučni dokaz validnosti svoje koncepcije. Cijeli potonji posao na konkretnim pitanjima norme crnogorskog jezika, a onda i njegove gramatike slijedio je iz ovih kapitalnih stavova. Sa svoje strane, profesoru Siliću dugujem neizmjernu zahvalnost ne samo za izvanrednu saradnju koja je rezultirala normom crnogorskog jezika, nego i u snažnom podsticaju za moj prijedlog filozofskog spekulativnog rješenja odnosa predočena četiri jezika.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 527

UDK 811.163.42:929Silić J. Adnan ČIRGIĆ

U SPOMEN NA JOSIPA SILIĆA (1934–2019)

Josip Silić bio je jedan od najvećih standardologa današnjice i jedan od najobrazovanijih lingvista bivšega jugoslovenskog prostora. Za drugi dio izrečene tvrdnje i nije potrebno nikakvo specijalno pojašnje- nje; taj je dio jasan svakome ko je sa Silićem ili njegovim tekstom imao kontakta. Zašto jedan od najvećih standardologa današnjice? Zato što se u standardologiji vodio isključivo standardološkim kriterijumima (i u tome je usamljen među lingvistima svoje generacije, pa i ne samo među njima), a da je tako, svjedoči ne toliko održivost, koliko kon- zistentnost kroz različite i često oprečne društvenoistorijske uslove u kojima se Silić standardologijom bavio. Ako bi se sudilo po bibliografskome obimu, moglo bi se reći da Silić ne spada u grupu najplodnijih lingvista na ovim prostorima. Bilo je i u kroatistici, i u montenegristici, pa i u južnoslovenskome jezikoslovlju uopšte, autorā obimnije bibliografije. No ako uzmemo u obzir raznovrsnost tema i oblasti kojima se bavio, pa dodamo tome činjenicu da među njegovim radovima nema onih koje je „pregazilo vrijeme“ ili onih što su aktuelnost izgubili usljed promijenjenih društvenoistorijskih okolnosti, možemo reći da je Josip Silić bio jedan od plodnijih naših lingvista. Namjerno velim naših (premda nema spora da je hrvatski) jer ono je što je pisao bilo doprinos ne samo hrvatskome jeziku i kroatistici, no i bosnistici, montenegristici i serbistici. Pokazujući što hrvatski jest, Silić je pokazivao i što je bosanski, crnogorski i srpski. Druga je stvar što naše lingvistike i naši lingvisti uglavnom nijesu dorasli Siliću. Premda je povodom sedamdesetogodišnjice Silićeva rođenja Krunoslav Pranjić za njega rekao da je autor unius libri1, misleći na njegovu disertaciju objavljenu pod naslovom Od rečenice do teksta (Zagreb, 1984), Silić je u međuvremenu demantovao tu duhovitu prija-

1 Kruno Pranjić, „Silićev pomak u jezikoslovnoj kroatistici“, In: Od fonetike do etike. Zbornik o sedamdesetogodišnjici prof. dr. Josipa Silića, Disput, Zagreb, 2005, str. 39.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 529 teljsku opasku. Ipak, u nečemu ga nije demantovao. Silić nije bio autor monografija. On je bio autor kraćih radova i studija s prevashodnim ciljem da imenuje problem, a onda i da mu ponudi i jedno od mogućih rješenja. Stoga njegove knjige i jesu zbirke uglavnom tematski vezanih autorskih studija. A kao knjige čini se da ih je više uobličila potreba čitalaca, koju su uočavali urednici i izdavači, no što je bila stvarna Si- lićeva autorska potreba ili želja. Nije Silić bio sklon „debelim“ knjigama. Njegova je glavna sklonost bila uočiti pojavu, opisati je i prikazati zakonitost po kojoj se javlja. Sudeći po prethodna dva pasusa, neobaviješteni bi čitalac mogao zaključiti da Silić i nije napisao mnogo. I ne bi bio u pravu. Da nije napisao ništa drugo do samo sociolingvistički razradio razliku između jezika kao sistema i jezika kao standarda, on bi opet bio velikan među južnoslovenskim lingvistima. Ta je koncepcija, čini nam se, najtvrđi ponuđeni branik pred stoljeće i po starom i počesto još uvijek aktu- elnom unitarističkom lingvistikom na prostoru štokavštine. Nije nam poznato je li u Hrvatskoj dovoljno vrednovana i prihvaćena njegova argumentacija o tri hrvatska jezika – štokavskome, čakavskome i kajkav- skome. Ako jest, usudimo se reći, tim bolje po hrvatsko jezikoslovlje. Pored navedenoga, ostaće Silić upamćen i kao autor brojnih priručnika i udžbenika te (su)autor jednoga Pravopisa hrvatskoga jezika i (su)autor jedne Gramatike hrvatskoga jezika. Njegov je pedagoški rad nerazdvo- jiv od njegova standardološkoga rada. U ocjeni Silićeve disertacije tročlana komisija – Krunoslav Pra- njić, Vladimir Anić i Vatroslav Kalinić – izrekla je i ovo: „Reći da je Silićevo mišljenje istančano dijalektično – nije tek etiketa visokoj razini teorijske apstrakcije i moći promatranja ispitivanih pojava u njihovoj razvojnosti, uzajamnosti i prožimanju, nego je zbiljski najadekvatnija ocjena njegovih spoznajnih dosega o materijalu i problematici koji ga nisu prevladali, nego je on u potpunosti ovladao njima.“2 Usudimo se iznijeti i naš sud da je takva ocjena pristajala i uza sve naredne Silićeve studije i radove. Da nije tako i da nije bio takav, ne bi se Silić – kao malo koji drugi predstavnik humanistike, posebice filologije – znao ograditi i od sopstvenih stavova. Tako recimo govoreći o jeziku književnoga djela veli: „Eto, to je razlog zašto mi jezik književnoumjetničkoga djela više ne smatramo jednom od funkcija standardnoga jezika, odnosno 2 Kruno Pranjić, isto, str. 40.

530 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II jednim od stilova standardnoga jezika. Kažemo ‘više’ jer smo i mi dosad, kao što smo pokazali i u napisu o beletrističkome stilu, jezik knji- ževnoumjetničkoga djela smatrali funkcionalnim stilom standardnoga jezika.“3 Naši filolozi rijetko odustaju od jednom izrečena stava. Koje su konkretne zasluge Silićeve za razvoj kroatistike već su istakli Ivo Pranjković4 i Ivan Marković.5 Pranjković veli da je u fono- loškim opisima hrvatskoga jezika Silić sinhroniju oslobodio dijahro- nije. Mi možemo dodati da je i fonološki opis crnogorskoga jezika Si- lić kao redaktor oslobodio bespotrebnoga istorizma. Dalje Pranjković veli da morfonologije kao discipline u kroatistici prije Silićevih radova nije ni bilo, tj. da joj je on postavio temelje. Mi opet možemo dodati da je kao redaktor toga dijela Gramatike crnogorskoga jezika (Podgo- rica, 2010) Silić silan doprinos dao i montenegristici. Ono što je dao kao doprinos hrvatskoj morfologiji (morfemska segmentacija, npr., te drukčiji pogled na glagolske osnove) Silić je poklonio i montenegristici kroz spomenutu Gramatiku, u kojoj je on obradio morfologiju i tvorbu riječi. Doprinos je Silićev hrvatskoj sintaksi takođe prikazao Pranjko- vić u citiranome tekstu. Sintaktičkim se pitanjima Silić bavio od svojih naučnih početaka pa do samoga kraja. Već je pomenuta pažnja koju je poklonio funkcionalnoj stilistici. A dugogodišnji standardološki rad re- zultirao je i nečim čime se drugi naši standardolozi ne mogu pohvaliti, a to je Hrvatski računalni pravopis (Zagreb, 1996). I tako dalje. Za nas je pak najbitnije ono što se o Siliću manje zna, a to je veliki njegov doprinos utemeljenju savremene montenegristike kao zasebne nauke. U tome sam ga poslu imao čast i upoznati. Silićevo je ime bilo svojevrstan zaštitni znak montenegristike. Bio je učesnik simpozijumā o crnogorskome jeziku6 na kojima je pokazivao da crnogorskome jeziku ne fali ni jedan jedini argument da bi se mogao smatrati jezikom podjednako kako se jezicima smatraju bosanski, hrvatski i srpski. Bio

3 Josip Silić, Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Disput, Zagreb, 2006, str. 180. 4 Ivo Pranjković, „Sustavi i standardi profesora Silića“, In: Od fonetike do etike. Zbornik o sedamdesetogodišnjici prof. dr. Josipa Silića, Disput, Zagreb, 2005, str. 19–26. 5 Ivan Marković, „Što je Silić hrvatskoj filologiji“, In: Josip Silić, Dihotomije, Dis- put, Zagreb, 2019, str. 9–18. 6 Za montenegristiku je posebno značajan bio njegov referat „Crnogorski standardni jezik“ u zborniku radova Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 61–68.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 531 je recenzent Pravopisa crnogorskog jezika (Cetinje, 1997) Vojislava P. Nikčevića te Gramatike crnogorskog jezika (Podgorica, 2001) istoga autora. Bilo je to vrijeme kad su svi crnogorski lingvisti (Nikčević je bio jedini izuzetak) zastupali stav da crnogorski ne može biti zaseban standardni jezik. Bez ikakva interesa Silić je tada podupirao suprotan stav i bio glavni pomagač Vojislavu P. Nikčeviću u ondašnjoj crnogorskoj borbi za pravo na sopstveni standardni jezik. A argumentacija kojom je to Silić obrazlagao (ona već spomenuta o razlici između jezika kao sistema i jezika kao standarda) bila je novina u tradiciona- lističkome crnogorskom jezikoslovlju. Afirmaciji montenegristike bio je posvećen i kasnije, po smrti Vojislava P. Nikčevića, a u drukčijim društvenoistorijskim okolnostima – povraćene crnogorske državnosti i prvoga ustavnog imenovanja crnogorskoga jezika kao službenog u Crnoj Gori (2007). Ključnu je stručnu ulogu Josip Silić imao u procesu oficijelne crnogorske jezičke standardizacije kad ga je Vlada Crne Gore imenovala za člana Ekspertske komisije za standardizaciju crnogorskoga jezika (uz Ljudmilu Vasiljevu kao drugoga člana i Milenka A. Perovića kao predśednika). Komisija je imala zadatak da razriješi problem koji crnogorski lingvisti nijesu umjeli riješiti: treba li crnogorskome jeziku posebna norma ili je to samo drugo ime za tzv. ijekavsku varijantu srpskoga jezika. Bila je to ujedno i prilika za ogromno stan- dardološko iskustvo Josipa Silića. Odbacivši jednu verziju pravopisa koju je sačinila grupa lingvističkih tradicionalista, Silić je – uz ostale članove Ekspertske komisije – radio na drugoj verziji koja je uvaža- vala crnogorske specifičnosti ili – recimo to u njegovu stilu – koja je uvažavala crnogorsku realizaciju štokavske potencije. Tako je i usvojen prvi zvanični Pravopis crnogorskoga jezika (2009, 2010), a nedugo nakon toga i Gramatika crnogorskoga jezika (2010) čiji je Silić jedan od autora. Njegova knjiga Crnogorski jezik. Naučno-metodološke osnove standardizacije crnogorskoga jezika (Podgorica, 2010), što je objavljena uz Pravopis i Gramatiku, stavila je tačku na opravdavanje potrebe standardizacije crnogorskoga jezika. Imali smo privilegiju kad smo kao mladi početnici kolega Alek- sandar Radoman i autor ovoga priloga dobili saglasnost Josipa Silića za članstvo u uredništvu tek pokrenutoga časopisa Lingua Montenegrina. U tome je časopisu Silić objavio i četiri svoja priloga. Bio je član ured- ništva dvanaest godina, do kraja života. Posebna nam je čast bila kad

532 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II je Silić Ministarstvu prosvjete i nauke Crne Gore poslao preporuku za usvajanje Elaborata o osnivanju Instituta za crnogorski jezik i književ- nost u Podgorici (2010) te kasnije preporuku za transformaciju toga instituta u Fakultet za crnogorski jezik i književnost (2014). Životne mu okolnosti nažalost nijesu dozvolile da na tome Fakultetu održi nijedno predavanje. No njegov je rad u temeljima montenegristike. Ako bismo rekli da je za Crnu Goru rad Josipa Silića u rangu druge trojice znamenitih Hrvata – Vatroslava Jagića, Milana Rešetara, Valtazara Bogišića – malo bismo rekli. Njegov je rad značajniji utoliko što je bio oslobo- đen zabluda i nacionalnih predrasuda pomenute trojice. Silićev je udio u fundiranju jednoga značajnoga segmenta crnogorskoga nacionalnog identiteta neuporediv s udjelom bilo kojega inostranog naučnika.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 533

Knjiga Izabrani filološki radovi akademika Stjepana Damjanovića predstavljena je drugoga dana Cetinjskih filoloških dana 2019. Na promociji knjige govorili su Mateo Žagar, Novica Vujović, Sanja Orlandić i autor.

UDK 811.163.42:929Damjanović S.

Mateo ŽAGAR (Zagreb)

PROFESORSKI I ZNANSTVENI VIJEK PROFESORA DAMJANOVIĆA

Profesor emeritus zagrebačkog Filozofskoga fakulteta Stjepan Damjanović gotovo je pet desetljeća (1971–2017) predavao staroslavenski jezik i teme iz hrvatskoga glagoljaštva budućim kroatisticima i (južno)slavistima i već time odredio poznavanje ove problematike među mnogim naraštajima. Njegove izgovorene i napisane riječi – iskustvom istraživanja impregnirane, u stoljećima naslojavanoj stručnoj literaturi utemeljene, diskursom studentima prilagođene, simboličkim slojevima nadahnute, o počecima zapisanih slavenskih slova, o povijesnim okolnostima u kojima se oblikovala slavenska pismenost, o misijama Svetih Ćirila i Metoda, o njihovim nasljednicima, hrvatskim glagoljašima, o ulozi njihova jezika u povijesti hrvatske i južnoslavenske pismenosti, i danas odjekuju znanstvenim i stručnim radovima mlađih kolega, učeni- ka mnogih generacija. Desetljećima ih je podučavao čitanju glagoljič- kih i ćiriličkih tekstova, odgrtanju povijesnih naslaga, rekonstruiranju zakonitosti ranog razvoja hrvatskoga jezika utemeljenog na praslaven- skome jeziku koji nam je jedino sačuvan u staroslavenštini. Slušačima, obično studentima prve godine, profesor je otvarao posve nove hori- zonte zaranjajući duboko u prošlost, upućujući na ishode pismenosti koje dijelimo s drugim Slavenima, bližim i daljim susjedima, s jezikom kojih i naš jezik čini veliku jezičnu porodicu, znatnim dijelom i sudbinu. Sve su to bile teme o kojima se malo moglo čuti u prethodnom, srednjoškolskom obrazovanju, konteksti dotad neuočeni, pa su i zbog toga izazivale veliku pozornost. Vizure o počecima nacionalne pismenosti, još donekle početnicima poznate, konačno su dobivale utemeljenje, jasno orisano izvorište, sa svim povijesnim, društvenim i jezičnim, pretpostavkama, u što će se uvijek u svom profesionalnom životu u bu- dućnosti moći posegnuti. Teme su to „prvih koraka“, „djetinjstva kulture“, o čemu doduše ni budući učitelji, Profesorovi učenici, neće ima-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 537 ti prilike izravno predavati, jer ih nastavni programi ne uključuju, ali bez poznavanja kojih nijedna riječ o nacionalnom jeziku i književnosti ne može steći autentičnost ni postići snagu formativnog djelovanja na mlađe naraštaje. U tome se prepoznaje bit filologije koju nikoji kultu- rološki koncept, po svojoj raznolikoj interdisciplinarnoj metodologiji nužno površan, unatoč nastojanjima, ne može zamijeniti. Upravo na ovom planu Profesorov lik stoji kao svjetionik. Na tragu svojih velikih prethodnika sa zagrebačke slavistike i kroatistike, ponajprije profesorā Leopolda Geitlera, Tome Maretića, Dragutina Boranića, Stjepana Ivši- ća, Josipa Hamma i Eduarda Hercigonje, koncept njegovih predavanja, baš kao i znanstvenih radova, uvijek je bio čvrsto filološki utemeljen. I sam po diplomskom obrazovanju slavist široka spektra (kroatist, juž- noslavist i rusist), brusio je osjetljivost na slavensko zajedništvo u jezicima i pismima, književnoj riječi i sličnim kulturološkim obrascima. Čvrst nacionalni koncept koji je njegovao u svom pristupu nije dakle is- ključivao posredovanje svijesti o brojnim slojevima povezanosti Hrva- ta sa svojim (južno)slavenskim ishodištima. I naposljetku, tumačenjem mijena u materinskom jeziku, najnijansiranijem aparatu ljudskog uma i duha, svih složenosti pismovnog ukalupljenja knjiškoga i živoga jezika i njegovim preuzimanjem društvenih funkcija, razvijao je naš aparat za svekoliko razumijevanje svijeta, taman onoliko koliko se svijeta u jeziku krije. Rođen 1946. godine u Strizivojni pokraj Đakova, u starosjedi- lačkoj šokačkoj obitelji, među govornicima mjesnoga staroštokavsko- ga narječja, temeljno oblikovan u poznatoj požeškoj gimnaziji, a na- dahnjivan kroz djetinjstvo i mladost riječima svoga župnika, crkvenog povjesničara i hagiografa Mitra Dragutinca, Srijemca koji je na njega, uz posredovanje radosti Evanđelja, prenosio i žar ranokršćanske i ći- rilometodske povijesti Slavonije i Panonije, profesor je Damjanović stjecao i interesne i obrazovne pretpostavke da usmjeri svoje akadem- sko obrazovanje na slavensku i nacionalnu jezičnu i književnu povijest. Prilikom svakog osvrta na početke svoga profesionalnog rasta isticao je ulogu svoga župnika u odabiru životnog puta, i sam naglašavajući da je – barem koliko je i sam birao – za njegov životni put ključno u višestru- kom smislu bilo da je i bio izabran, da je stekao velik privilegij da „ore svoju brazdu“ na filološkome polju, s nizom svojih starijih i mlađih kolega, oblikujući besumnje najraskošniji vrt suvremene kroatistike.

538 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Sudbinski određen Riječju, te materinskom slavonskom, hrvatskom i slavenskom riječi, prenosi ljubav u profesiju, očaranost misterijem svijeta i ulogom Dobrote u njegovu razumijevanju i pomirenju, na sve one koji su ga čuli. U kolotrazima ćirilometodskih putova, u snazi jezika u IX. stoljeću stečenog liturgijskog dostojanstva koji se vijekovima pro- nosio hrvatskom kulturom, pronalazio je, i pronalazi, odgovore i učio nas je, i uči, tragati za njima. Znanstvenu je javnost, pa i onu širu u glagoljaštvo zagledanu, obogatio svojim iznimno intenzivnim i bogatim istraživačkim radom. Njegov je ključan doprinos u opisu jezika hrvatskih glagoljaša, i to po- najviše u prepoznavanju koncepcije književnog jezika koju su glago- ljaši ostvarivali u zbornicima neliturgijskoga, književnog štiva, gdje su se prepletala hrvatska narječja, u čvrstu dodiru s crkvenoslavenskom baštinom, skrbeći o nadregionalnoj razumljivosti i jasnu odnosu prema posvećenosti staroslavenskog jezika, „jazika otačaskoga“, sve to kao pretpostavka koncipiranja hrvatskoga jezika u predstandardnom razdoblju. Iznimno su značajni njegovi radovi o Bašćanskoj ploči, i to u uočavanju čvrste crkvenoslavenske osnovice njezina jezika, o jeziku Prvotiska misala iz 1483, Regule Svetog Benedikta iz XIV. st., Zapi- sa popa Martinca s kraja XV. st., u posljednje vrijeme jezika glagolj- skih i ćirilskih izdanja hrvatske protestantske tiskare iz XVI. st. (...). Izrazito ga je zanimao odnos njegova Slavonca, biskupa Josipa Jurja Strossmayera prema ćirilometodskoj tradiciji, o tomu je često i mnogo pisao, proučavajući cjelokupan kontekst ovog segmenta hrvatske tradicije u XIX. stoljeću, osobito u Slavoniji. Osobito rado piše o nestorima hrvatske filologije, i onima poznatima (posebice Vatroslavu Jagiću i Stjepanu Ivšiću), ali i onima koji su zavrijedili veću pozornost nego što im je bila upućivana, i sam često naglašavajući kako je ključna svijest na čija se ramena u svom radu i novim spoznajama oslanjamo. Bez te svijesti, bez jasnog vrednovanja tradicije, nije moguće jasno strukturi- rati ni svoju sadašnjost, a budućnost zasigurno u tim uvjetima ne nudi ni dostojanstvo ni napredak. Osobito je rado podupirao crnogorske kolege filologe, a svoje je znanje i istraživački rad ogledao na korpusu crnogorskih inkunabula, uspoređujući ih s nekim fenomenima u ranom hrvatskom glagoljskom tisku. Posljednjih dvadesetak godina često objavljuje sintetske radove i monografije o hrvatskoj jezičnoj prošlosti, posebice srednjovjekovnoj dionici, a nisu rijetki ni radovi gdje zahvaća i novo-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 539 vjekovne, posebice slavonske filološke teme. Svoje je pojedinčane radove redovito objavljivao objedinjene u desetak svojih autorskih knjiga koje su danas svim današnjim glagoljašima u priručnoj biblioteci, a u još većem broju surađivao je kao suautor. Kao „integralni kroatist“ u vremenu posvemašnje ulomljenosti filoloških struka i znanstvenih polja, začahurenosti u metodološke specificiranosti, a s osobitim obzirom na slavističke okvire, trajno nastoji tumačiti uklopljenost i uklopivost fenomena hrvatskoga glagoljaštva u cjelokupnu nacionalnu tradiciju, uza sve posebnosti i zasebne okvire koji su posve jasno prepoznatljivi. Svi suradnici i učenici profesora Damjanovića dobro znaju koliko mu je organizatorski angažman u profesionalnoj i kulturnoj zajednici bio uvijek važan. Obavljao je niz dužnosti na svom matičnom Odsjeku za kroatistiku i uopće na Sveučilištu, organizirao je znanstvene konferencije, uređivao niz knjiških izdanja. Redoviti je član HAZU, niz je godina član uprave Matice hrvatske, a od 2014. godine i njezin predsjednik. Podug je i niz nagrada koje je stekao svojim nastavničkim, znanstvenim, stručnim i javnim radom. I, naposljetku, prema anketi portala Srednja.hr iz 2014. g. proglašen je najomiljenijim sveučilišnim profesorom. Na svom je dosadašnjem profesionalnom putu prepleo dimenzije različitih polja djelovanja koja su sva upućivala jedno na drugo, no svi znamo – kao što uostalom i sam ističe – osnovni je njegov poziv oduvijek bio profesorski. Dobro nam se svima, njegovim mlađim suradnicima na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, upečatio odgovor na pitanje osjeća li na kraju zamor nakon održanih predavanja, upućeno mu prilikom jednoga od njegovih posljednjih povrataka iz Sedmice: odgovorio je da je žar isti kao i pred 40 godina, da su radost predavanja i vjera u njihov smisao neizmijenjene. „Ovo je moj život!“, kazao je.

540 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 811.163.4(497.16):929Damjanović S.

Novica VUJOVIĆ (Podgorica) Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje [email protected]

IZBOR STUDIJA JEZIKOSLOVCA STJEPANA DAMJANOVIĆA

Polovinom je 2019. u biblioteci LINGUISTICA Fakulteta za crnogorski jezik i književnost objavljena knjiga Izabrani filološki radovi akademika Stjepana Damjanovića. Ugled, značaj i naučni domet djela jezikoslovca Stjepana Damjanovića, no prije svega njegov prijateljski odnos prema Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, za izdavača je počast najvišega ranga. Knjiga Izabrani filološki radovi, ukupno 440 stranica, podijeljena je na ove cjeline: I. Slavističke teme, II. Tusućljetno hrvatsko glago- ljaštvo, III. Iz povijesti hrvatskoga jezika, IV. Jezik i identitet. Izuzev posljednje cjeline u kojoj se nalaze dva rada, u prethodne je tri uključen veći broj radova o ćirilometodskoj tradiciji, hrvatskome glagoljaštvu, uopšte o hrvatskoj jezikoslovnoj i filološkoj tradiciji te niz dr. tema. Knjigu, kao neka vrsta pogovora, prati tekst Slavonski korijeni, slavi- stički obzori (Opus akademika Stjepana Damjanovića) autora prof. dr Matea Žagara. Životopis profesora Stjepana Damjanovića, redovnoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i donedavno predśed- nika Matice hrvatske, iz ugla njegova kolege Matea Žagara dat je s osobitom pažnjom za Damjanovićev dosadašnji opus u kroatistici, ali isto tako za njegovo djelo u kontekstu slavističke literature. Povodom ove knjige te prilike da Stjepana Damjanovića ugosti- mo na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, istaknuću nekolike pojedinosti kao njegove velike zasluge u uzdizanju montenegristike. Jezikoslovac koji ovako prosuđuje: „nije samo pitanje kako jezik sudjeluje u izgradnji identiteta, nego i kako odrediti identitet jezika. Ta se pitanja međusobno snažno prepleću pa je govor o identitetu jezika u velikoj mjeri i govor o jeziku kao značajki nacionalnog ili kojega

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 541 drugog identiteta“ – ubrzo je nakon otpočinjanja naučne karijere postao jedan od oslonaca rijetkih montenegrista što su djelovali posljednjih decenija XX vijeka. Pregnuću nekolicine crnogorskih intelektualaca da u ondašnjoj Jugoslaviji borbu za priznanje identiteta i statusa crnogorskoga jezika obrazuju kao sistem naučne discipline potporu su, pored ostaloga, činili lični angažman i rad Stjepana Damjanovića. Na primjer, sredinom 1990-ih recenzirao je (zajedno s Radoslavom Rotkovićem i Ivanom Jurčevićem) knjigu Vojislava P. Nikčevića Crnogorska književ- na raskršća. Za Nikčevićevo posthumno izdanje knjige Istorija crnogorske književnosti. Od početaka pismenosti do XIII. vijeka recenziju potpisu- je takođe Stjepan Damjanović. Tim povodom napisana recenzija daje i ovo: „Rukopis akademika Vojislava Nikčevića Istorija crnogorske knji- ževnosti. Od početaka pismenosti do XIII. vijeka sažet je i obavijestan prikaz crnogorskih književnih i kulturnih početaka. Tko god ozbiljno piše o najstarijim razdobljima književne kulture kojega naroda mora problemu pristupiti multidisciplinarno i mora govoriti o pojavama o kojima ne govore istraživači novijih razdoblja književne povijesti. Tako je postupio i naš autor: uključio je u svoj prikaz dostignuća mnogih znanstvenih disciplina, ali naravno filološka (povijesnojezična i književno- povijesna) na prvom mjestu. (...) Strašću pravoga knjigoljupca Vojislav je Nikčević konzumirao opsežnu i raznoliku, po sadržaju i dosezima, literaturu te nam u ovom prikazu nudi sažetak tih spoznaja. Razumije se da usrdno podupirem da se ovaj rukopis objavi. Dobro će doći struč- njacima i onima koji se u problematiku tek uvode.“ Nakon simpozijuma „Ivan Mažuranić (1814–1890) i Crna Gora“ (Cetinje, 2009) pripremljen je zbornik referata a recenzent izdanja je Stjepan Damjanović. Takođe, Stjepan Damjanović recenzent je i pot- pisnik zbornika radova sa zagrebačkoga simpozijuma Recepcija i novo čitanje Njegoševa djela. Ugaoni kamen crnogorske kulture svakako predstavljaju Crnojevića štamparija te inkunabule u njoj štampane. Na 500 godina od pojave inkunabula ondašnja Crna Gora nije imala sluha da u slavu tih dragulja naše kulture priredi dostojan simpozijum. Onaj što su ga akademici CANU i SANU organizovali priređen je s ciljem da se negira postojanje crnogorske kulture i inkunabule smjeste u korpus srpske baštine. Dostojno je, me- đutim, taj datum obilježen u Zagrebu! Te su se 1994. u Zagrebu na nauč-

542 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II nome skupu „Pola milenijuma Crnojevića štamparije“ okupili značajni predstavnici naučnoga života Crne Gore i Hrvatske, a taj su simpozijum i zbornik nakon njega objavljen posvjedočili naklonost Stjepana Da- mjanovića montenegrističkim temama. U zborniku je objavljen njegov rad „Crnogorske inkunabule u kontekstu ranog slavenskog tiska“, a povodom zagrebačkoga simpozijuma u listu Matice hrvatske (Vi- jenac) objavljeni su Damjanovićevi tekstovi „Inkunabulom protiv Vampira“ i „U Gutenbergovoj galaksiji“. U knjizi Izabrani filološki radovi prilog sa zagrebačkoga simpozijuma nalazi se na str. 63–67. O kriterijumu za utvrđivanje pripadnosti inkunabula Damjanović za- paža: „Najsigurnijim se kriterijem čini jezik: ako su knjige tiskane na slavenskom idiomu, tj. na narodnom jeziku ili na pojedinoj redakciji staroslavenskoga možemo ih ubrojiti u slavenske, tim više što su te inkunabule služile civilizacijskim potrebama pojedinih slavenskih sredina. Po tom se kriteriju četiri slavenska naroda mogu pohvaliti tim osobitim kulturnim dostignućem: Česi, Ukrajinci, Crnogorci i Hrvati.“ Hrvati i Crnogorci zaostajali su po mnogo čemu, pa i istorijske i kulturne prilike često im nijesu išle naruku, ali, kako je u spomenutome radu formulisano: „upravo pojava inkunabula pokazuje da je riječ o sredinama s materijalnim i intelektualnim mogućnostima većim no što se obično piše i misli.“ S aspekta analize jezika zasvjedočena je mješavina „staroslavenskoga i narodnog jezika“. Stjepan Damjano- vić konstatuje manji ili veći udio narodnoga jezika i, s obzirom na to, navodi da se može govoriti o „crnogorskostaroslavenskom“ jeziku. Damjanović piše o vrijednosti grafema e i ӗ., pri čemu se osvrnuo na ranije oprečno tumačenje: srpski lingvisti (J. Grković-Mejdžor, A. Mladenović) tvrde da pomenuti grafemi imaju vrijednost e, dok crnogorski filolog Vojislav Nikčević upućuje na čitanje na crnogorski način (ijekavska sredina). Stjepan Damjanović ne daje „odrješite sudove“, pa i pored toga postavljeni problem zaokružuje uputstvom da se obazrivije koriste zaključci iz dijalektoloških ispitivanja. „Na- ravno da dijalektološki podaci imaju svoju vrijednost, ali se ne smije zaboraviti da je jezik knjige uvijek (bio) nešto drugo.“ O Damjanovićevu se opusu, a povodom ove knjige – kako je to zorno prikazao profesor Žagar – može govoriti iz više uglova i s aspekta različitih njegovih postignuća u kroatistici i filologiji uopšte. Vrijednost je Damjanovićeva rada, razumije se, montenegristima značajna i onda

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 543 kad se autor ne bavi konkretno jezičkim spomenicima ili određenim istorijskim razdobljem crnogorskoga jezika i kulture. Njegovi radovi dolaze kao uzor u pogledu metodologije, poštenoga pristupa korpusu i zadivljujućega stila autora koji i kad polemiše – govori čvrstinom argu- menata, a ne oštrinom naučniku neprimjerena registra. Srećna je okolnost što su u nepovoljnim vremenima za montenegristiku i one koji su je utemeljivali, ugledni hrvatski jezikoslovci, i starije i mlađe generacije, institucionalno i lično razumijevali probleme s kojima se srijeću njihove crnogorske kolege. Grupi prijateljski naklo- njenih naučnika montenegristici pripada Stjepan Damjanović. Očitova- lo se to i prilikom koncipiranja i štampanja knjige Izabrani filološki radovi. Namjera izadavača knjige Izabrani filološki radovi jeste da radove Stjepana Damjanovića učinimo vidljivijim i dostupnijim crnogorskim istraživačima, studentima i crnogorskoj kulturi. Kao urednik ovoga izdanja, da to i istaknem, zahvaljujem mu na ljudskoj i profesionalnoj predusretljivosti s kojima je akademik Damjanović pristupao svakome razgovoru povodom knjige. Njegova je upućenost na montenegristiku formalizovana saradnjom s Fakultetom za crnogorski jezik i knji- ževnost, ustanovom u ime koje mu neizmjerno zahvaljujem za svaku njegovu sugestiju, podsticaj ili prijedlog upućen za unapređenje naših naučnih i izdavačkih aktivnosti.

544 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Stjepan DAMJANOVIĆ

Poštovani domaćini, poštovane kolegice i kolege, Želim izreći samo nekoliko rečenica zahvale. Prvo svima onima s cetinjskoga Fakulteta za crnogorski jezik koji su potaknuli i ostvarili ideju da se ovdje objavi izbor iz mojih tekstova. Tu njihovu odluku doživljavam kao veliku čast i zahvalan sam svima koji su na bilo koji način sudjelovali u ostvarivanju te zamisli. Posebno se zahvaljujem kolegi Novici Vujoviću koji mi je pred- ložio da se knjiga objavi i koji je sa mnom bio u neprekidnom kontaktu, pa je samo njemu znano koliko je vremena i snage utrošio i koliko ljudi angažirao oko toga posla. On zna da ja nisam ni na koji način poticao ostvarenje te ideje, nisam nikada ni pomišljao da bi se takvo što moglo dogoditi, ali se iskreno radujem i zahvalan sam što se to dogodilo. Ne samo, ni u prvom redu, zbog sebe, nego zbog toga što u postupku crnogorskih kolega vidim želju da ojačamo međusobne stručne dodire i veze na prostoru na kojem su te veze zbog poznatih tragičnih događaja bitno oslabjele. Zahvaljujem se i kolegi Mateu Žagaru, svom dugogodišnjem su- radniku na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo na za- grebačkom Filozofskom fakultetu, što je napisao pogovor ovoj knjizi, što ga je napisao s velikim poznavanjem mojih radova, ali i vrlo dobro- hotno jer ja sam jako svjestan da bi se o mojim znanstvenim i stručnim prinosima moglo i drukčije pisati. Hvala svima vama, poštovane kolegice i kolege, što ste došli na predstavljanje moje knjige. Na kraju bih samo rekao da pripadati maloj filologiji kao što je hrvatska, znači teže se izboriti za privilegij da se bavite samo određe- nom problematikom. Mislim da sam donekle uspio većinu svoje energi- je utrošiti na jezikoslovna istraživanja hrvatskih glagoljičnih tekstova. Njih se ne može, ni kulturološki ni jezikoslovno, valjano proučavati bez određenih širih slavističkih znanja, posebno bez određenih znanja o ćirilometodskoj problematici. Zato se i u ovoj knjizi slavističke i kro- atističke teme prepleću i zato su izleti u početke slavenske pismenosti

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 545 česti, jer drukčije ne bi bilo izgleda ni za kakav uspješan ishod mojih istraživanja. Ponekad sam se zaletio i u novija razdoblja hrvatske je- zične povijesti jer me povijest nastajanja jezičnoga standarda osobito privlačila. Nisam se nikada osjećao dostatno pripremljen za taj posao, ali ne samo moj interes, nego i potrebe moje sredine tražile su od mene i takve stručne izlete. Još jednom, hvala vam svima!

546 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II KULT NACIONALNIH PJESNIKA NA ISTOČNOME JADRANU

Na Cetinjskim filološkim danima 2019. održan je okrugli sto na temu: „Kult nacionalnih pjesnika na istočnome Jadranu“. Diskusija na tu temu ugovorena je kao rezultat saradnje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost i Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Ljubljani, a učestvovali su Bojan Baskar, Boban Batrićević, Alenka Bartulović i Melida Travančić.

POVELJE FAKULTETA ZA CRNOGORSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST ZA POSEBAN DOPRINOS MONTENEGRISTICI

Poštovani učesnici Cetinjskih filoloških dana, dragi gosti, pošto- vane gospođe i gospodo, I ovoga mi je puta povjerena velika čast i lijepa dužnost da sa- opštim imena dobitnika najvišega priznanja ustanove koja nas je danas ovđe sabrala. Ta čast i ta dužnost podrazumijevaju odgovornost pred či- njenicom da je rad u nauci mukotrpan i da nema brzih ni spektakularnih rezultata. Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje profilisan je tako da okuplja najvredniji kadar montenegristike, a u djelovanju te ustanove zaživjela je praksa i javnoga priznavanja ostvarenih rezultata. Vrednovanje se posvjedočuje dodjeljivanjem Povelje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost za poseban doprinos montenegristici. Povelja je prvi put dodijeljena na prvim Cetinjskim filološkim danina 2017. Ovogodišnji dobitnici Povelje FCJK su: akademik Emil Tokaž, akademik Vukić Pulević i akademik Sreten Perović. Akademik Emil Tokaž, poljski lingvista i ugledni slavista, svoju je posvećenost crnogorskoj jezičkoj problematici posvjedočio tokom posljednjih tridesetak godina. Recenzirao je više knjiga iz montenegristike, pisao je i objavljivao u časopisima i zbornicima s konferencija kod nas i u inostranstvu, član je međunarodne redakcije časopisa Lin- gua Montenegrina, nekoliko je mlađih naučnika, koji su kod njega bra- nili doktorsku tezu, usmjerio na montenegrističke teme nakon čega su kao rezultat dobijene monografije na poljskome jeziku itd. Akademik Vukić Pulević, biolog-botaničar, dao je dragocjen doprinos crnogorskoj onomastici, konkretno razumijevanju i pravilnome tumačenju fitotoponima. Njegovim je multidisciplinarnim pristupom odbačena golema masa pogrešnih i proizvoljnih određenja što su ih lingvisti uporno činili posežući za botaničkim registrima nekritički i bez konsultovanja biologa-botaničara.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 549 Rad akademika Sretena Perovića višestruko je značajan za ute- meljivanje i razvitak montenegristike. Kao istoričar književnosti i kri- tičar doprinio je osvjetljavanju naše osobito dramske i poetske književ- ne tradicije. Autor je prve enciklopedijske jedinice koja je nosila naziv Crnogorska književnost. Kao antologičar i urednik potpisao je brojna izdanja kojima se afirmiše crnogorsko književno nasljeđe, jezička i kulturna baština. Svaki je od kandidata profesionalnom i ljudskom biografijom gra- đenom decenijama zaslužio ovo priznanje. Dobitnicima zahvaljujem na djelima, naučnome i etičkom primjeru koji su ostavili nasljednicima. Iskreno im čestitam i želim dobro zdravlje.

Novica Vujović, predśednik Komisije za dodjelu Povelje FCJK

550 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Adnan ČIRGIĆ

ZAVRŠNA RIJEČ

Poštovani učesnici simpozijuma, dragi prijatelji, U završnici prethodnih Cetinjskih filoloških dana sa zadovoljstvom sam – čini mi se u ime svih – konstatovao da je misija simpozijuma uspješno započeta. Danas s jednakim zadovoljstvom, opet, vjeru- jem, zajedničkim zadovoljstvom, mogu reći da je ta misija uspješno i nastavljena. Nije riječ samo o razmjeni mišljenja i literature, nije samo riječ o novim poznanstvima i prilici da se mlađe kolege potvrde pred starijima i odavno potvrđenima. Riječ je i o tome, ili prije svega o tome, da je jedna prilično mlada nacionalna filologija dobila mogućnost da se predstavi pred naučnim svijetom u sopstvenoj kući. Montenegristika do danas nije imala mnogo takvih prilika. Broj i renome učesnika te ozbiljnost i utemeljenost referata impo- novali biše i većim zemljama i filologijama i simpozijumima s dužom tradicijom. Filolozi i kulturolozi bili su odavno zainteresovani za Crnu Goru. Bavili su se njome i Vuk Karadžić i Vatroslav Jagić i Ivan Broz i Valtazar Bogišić i Milan Rešetar, a kroz XX vijek istraživačima ni broja se ne zna. Međutim, većina njih tretirala je Crnu Goru i njenu kulturu kao regionalni fenomen, čemu je naruku išla činjenica da Crna Gora nije imala svojih institucija, a i kad ih je dobila – njima je zadugo vladala kolonijalna svijest. Bez zazora mogu reći da je Fakultet za crnogorski jezik i književnost danas jedna od rijetkih ustanova nauke i kulture u Cr- noj Gori koja zna što joj je posao i koja taj posao radi najbolje što umije tretirajući Crnu Goru i njezinu ukupnu kulturu u najširem značenju te riječi kao samostalan korpus. Da je tako, potvrdio je i ovaj simpozijum. Iako zamišljen kao naučno okupljanje svake treće godine, simpozijum Cetinjski filološki dani organizovan je dvije godine nakon prethodnoga, zahvaljujući Ministarstvu nauke koje je podržalo projekt Nove perspektive humanističkih nauka, čiji je ovaj simpozijum dio. Na toj smo podršci osobito zahvalni. Okupljanje ovolikoga broja filologa, slavista i kulturologa s če- tiri kontinenta ne može ostaviti ravnodušnim ni one najsumnjičavije

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 551 i najnevjernije koji su koliko do juče, a dobar dio ih to čini i danas, osporavali Crnoj Gori pravo na sopstveni jezik, sopstvenu književnost i sopstvenu kulturu. Učešće inostranih stručnjaka na ovakvim simpozijumima ima poseban značaj, jer je donedavno kompletna jezička montenegristika počivala na entuzijazmu nekolicine crnogorskih djelatnika i nešto više inostranih podržavalaca, osobito onih iz suśedne Hrvatske. Od nekolicine montenegrističkih gerilaca danas nas – narodski rečeno – ima cio bataljon. I taj se naučni bataljon ne bavi više samo Njegošem i ne svodi kompletnu montenegristiku na njegošologiju reciklirajući danas ono što su prethodnici odavno zaključili i rasvijetlili, prikrivajući im zasluge navodnim novim čitanjem. Fakultet za crnogorski jezik i književnost nije ustanova što crnogorsku baštinu dijeli na prednjego- ševsku, njegoševsku i postnjegoševsku. Svaki je segment te baštine u našim publikacijama ravnopravno tretiran bez imalo želje da se isticanjem velikih imena zaśeni prostota. Uspjeh Fakulteta za crnogorski jezik i književnost nije samo zasluga ljudi koji su na njemu zapošljeni. Zasluge za njegov uspjeh nose i oni što nijesu dočekali da bude osnovan a koji su cio svoj radni vijek utrošili na stvaranje uslova za osnivanje i rad takve institucije. Naša je dužnost da to vrednujemo i pamtimo. Osobitu zaslugu nose oni predstavnici starije generacije koji su do smrti sarađivali s nama. Ponosimo se saradnjom s Vojislavom P. Nikčevićem, Radoslavom Rotkovićem, Josipom Silićem, Danilom Radojevićem. Raduje nas što s nama i danas sarađuju ljudi čiji renome nadilazi regionalne granice poput Novaka Ki- libarde, Stjepana Damjanovića, Milivoja Solara, Marka Grinberga, Dej- vida Kristala. Srećni smo što se mlađa i srednja generacija već ostvarenih naučnika iz regiona odaziva pozivima Fakulteta, a osobito zahvalni očinskoj podršci profesora Milenka Perovića, što se bezbroj puta svojim iskustvom, ugledom i autoritetom izborio za potrebe Fakulteta. Pomenuo bih još mnoge, i mlađe i starije, ali bih uveliko prema- šio predviđeno vrijeme, pa bih na kraju istakao još samo jedno ime. Za uspjeh u organizaciji ovoga simpozijuma prije svih dugujemo zahvalnost našemu kolegi Novici Vujoviću, što su mu ciljevi Fakulteta i afirmacija montenegristike nadređeni svim ostalim ciljevima. U tome mu malo ko i od savremenika i od prethodnika može parirati. Zahvaljujem svima na učešću na ovome skupu i nadam se ponov- nome okupljanju za dvije godine.

552 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 555 556 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 557 558 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 559 560 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Cetinjski filološki dani na YouTube

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 561

SADRŽAJ

JUŽNOSLOVENSKI JEZICI U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

Mark L. GRINBERG Bivša Jugoslavija kao raskršće jezičkih zajednica i neke paralele na njenoj periferiji ...... 7

Robert D. GREENBERG Standard Language Ideology and the South Slavic Languages of the Former Yugoslavia...... 21

Adnan ČIRGIĆ Akcenatska granica među bokeljskim govorima ...... 43

Ljudmila VASILJEVA Standardizacija slavenskih jezika i razvoj ortografskih normi u onomastici...... 51

Лилјана МАКАРИЈОСКА Фраземите со турцизми во јужнословенски контекст...... 79

Robert BOŃKOWSKI Etape standardizacije crnogorskog jezika (s poljske tačke gledišta)...... 95

Mječislav ĐEKONJSKI Tretman crnogorskih govora u štokavskim dijalektologijama ...... 113

Draško DOŠLJAK Turski defteri kao izvori za proučavanje crnogorske antroponimije...... 121

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 563 Лидија ТАНТУРОВСКА Транслитерацијата во словенските јазици (потреба и употреба)...... 131

Ornela BILBIJA Riječ sa strane povodom 10-godišnjice standardizacije crnogorskoga jezika...... 151

Agata KAWECKA & Rafał ZARĘBSKI Eden and Sheol in the South Slavic translations of the Bible – a Study of Translation Onomastics ...... 157

Đenita HAVERIĆ & Amela ŠEHOVIĆ Perzijski jezik u mreži verbalnih asocijacija među govornicima bosanskog i crnogorskog jezika...... 175

JUŽNOSLOVENSKI KNJIŽEVNI KANON I BALKANSKI KULTURNI SUPSTRATI

Andrew BARUCH WACHTEL The Rhetoric of Pretendership in Pushkin and Njegoš...... 199

Tomislav LONGINOVIĆ Danilo Kiš između Srednje Evrope i Balkana ...... 213

Božidar JEZERNIK Posmrtni život Crnog Mira, dobrovoljca i junaka ustanaka u Hercegovini i Bosni...... 219

Dejan AJDAČIĆ Slavistička proučavanja alternativnih istorija...... 261

Aleksandar ČOGURIĆ Kulturološke perspektive položaja žene u orijentalno-islamskoj kulturi prema spjevu Ženidba Smailagić Meha ...... 275

564 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II Vesna KILIBARDA & Jelena KNEŽEVIĆ Strane književnosti u Crnoj Gori do 1918. godine – građa i mogući pristupi...... 289

Milan MARKOVIĆ Pripovjedna strategija u romanu „Kuće“ Dragana Nikolića. . . . .301

Илија ВЕЛЕВ Книжевниот канон и средновековната поетика во византиските и во јужнословенските книжевноисториски процеси...... 313

Sofija KALEZIĆ Pripovjedačko djelo Zuvdije Hodžića...... 325

Boban BATRIĆEVIĆ Jevreji i gusle: Antisemitizam u propagandnim pjesmama, napisima i pošalicama crnogorskih kolaboranata u Drugome svjetskom ratu ...... 343

Jakov SABLJIĆ Imperijalizam mašte Brama Stokera...... 353

Luka RAKOJEVIĆ Korto i Montenegro...... 381

Olivera POPOVIĆ Ratni dopisi iz Crne Gore Evgenija Popovića ...... 389

Sanja VOJINOVIĆ Osobenosti djela Mirka Kovača (Osvrt na drame „Danilo“ i „Lažni car“) ...... 403

Marko DRAGIĆ Fakcija i fikcija u tradicijskim pričama Miljevaca i okolice...... 421

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II 565 Vukota VUKOTIĆ O najstarijoj pismenosti na tlu Crne Gore Od apostolskog doba do stvaranja srednjovjekovne Duklje . . . . .445

Alen KALAJDŽIJA Tri autora alhamijado tekstova na području Crne Gore...... 483

Aleksandar ČILIKOV Slikarske aktivnosti u doba vladavine knjaza i kralja Nikole I...... 497

PRILOZI

Aleksandar RADOMAN U spomen na Danila Radojevića (1932–2019)...... 513

Stjepan DAMJANOVIĆ Sjećanja na Josipa Silića...... 521

Milenko A. PEROVIĆ Śećanje na Josipa Silića ...... 525

Adnan ČIRGIĆ U spomen na Josipa Silića (1934–2019)...... 529

Mateo ŽAGAR Profesorski i znanstveni vijek profesora Damjanovića...... 527

Novica VUJOVIĆ Izbor studija jezikoslovca Stjepana Damjanovića ...... 541

Stjepan DAMJANOVIĆ...... 545

Povelje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost za poseban doprinos montenegristici...... 549

Adnan ČIRGIĆ

Završna riječ...... 551

566 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI II

Izdavač Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje Univerzitet u Kanzasu

Za izdavača Adnan Čirgić Mark L. Grinberg

Glavni i odgovorni urednik Novica Vujović

Lektura i korektura Katarina Milonjić

Tehnički urednik Milutin Marković

Štampa Golbi – Podgorica

Tiraž 300 CIP - Kaталогизација у публикацији Национална библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBN 978-9940-40-060-6 (FCJK) COBISS.CG-ID 17770756