Zbornik Historijskog Muzeja Bih 13

Home , 77 Million Paintings, Jean Arp, Kopice (Maglaj), Kosova (Maglaj), Muzej revolucije, Strupina (Maglaj)

ISSN 2566-3747

HISTORIJSKI MUZEJ BOSNE I HERCEGOVINE SARAJEVO FAKTI I ARTEFAKTI

ZBORNIK RADOVA HISTORIJSKOG MUZEJA BIH

SARAJEVO, 2019.

ISSN 2566-3747

HISTORIJSKI MUZEJ BOSNE I HERCEGOVINE SARAJEVO FAKTI I ARTEFAKTI

ZBORNIK RADOVA HISTORIJSKOG MUZEJA BIH

SARAJEVO, 2019. Izdavač Historijski muzej Bosne i Hercegovine Zmaja od Bosne 5, Sarajevo +387 33 226 098 [email protected] www.muzej.ba

Za izdavača Elma Hašimbegović Impressum

Redakcija Amra Čusto Elma Hašimbegović Elma Hodžić Vjeran Pavlaković Edin Radušić

Glavna urednica Elma Hašimbegović

Odgovorna urednica Elma Hodžić

Dizajn i DTP Belma Arnautović

Fotografije Esad Hadžihasanović, muzejski fotograf Zoran Kanlić Paul Lowe Nemanja Mićević Kanita Polimac

Lektura i korektura Svjetlana Hadžirović

Štampa Fojnica d.d. Tiraž: 150 komada

Naslovna fotografija: Vojo Dimitrijević, Smrt fašizmu, sloboda narodu, 1966.

Vitraž je za vrijeme rata 1992.-1995. oštećen. Ljeta 2018. godine se, zbog temperaturnih oscilacija, središnji dio vitraža odvojio od ostatka kompozicije. Vitraž čeka restauraciju.

Zbornik radova Historijskog muzeja BiH je finansijski podržala Fondacija za izdavaštvo Sarajevo. Posvećeno Marian Wenzel, historičarki umjetnosti koja je dala značajan doprinos proučavanju/očuvanju kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine i koja je trajno obogatila fundus Historijskog muzeja BiH... 01

02 O Zborniku – riječ redakcije

03 Članci: muzeologija, muzeografija i historiografija

12 Amra Čusto, Urbanizacija na kraju grada – „Obećao si da ćemo živjeti u neboderu“

36 Smirna Kulenović, Eksperimentalni misaoni performans kao aktivna percepcija djela „77 Million Paintings“ Brian Eno-a

54 Paul Coldwell, Izmjeren život – sedam džempera za Nermina Divovića

57 Iva Leković, Opkoljeno Sarajevo u Beogradu: interpretacija disonantnog nasleđa na primeru transporta izložbene postavke Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine u UK ,,Parobrod“ u Beogradu

76 Amer Sulejmanagić, Simboli građanske religije – kako se određuju i koriste – primjer Bosne i Hercegovine

106 Enes Škrgo, Spomenici narodnooslobodilačke borbe u travničkom kraju: prakse destrukcije i zaborava

04 Razgovor 120 Miško Šuvaković i Danis Fejzić, Was ist Kunst BiH? / Šta je umjetnost, Bosno i Hercegovino? 05 Fakti i artefakti: građa 135 Xavier Bougarel i Dunja Jelenković, Za din, i za plijen? Muslimanske milicije u Drugom svjetskom ratu - Iz riznice Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine

189 -Dorđe Mihovilović, Koncentracijski logor Jasenovac u Zbirci fotografija Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine

204 Amar Karapuš, Ordenje i medalje Drugog svjetskog rata iz Zbirke predmeta Historijskog muzeja BiH

06 Prikazi i osvrti

232 Jasmin Hasanović, NSK država Sarajevo - Kontroverzno mjesto posthistorijskog buđenja historije

07 Stare zbirke, nove muzejske prakse

252 Dina Memić, Dokumentacioni centar Historijskog muzeja BiH – depo bosanskohercegovačkog djelovanja muzeja novije historije

278 Azra -Delmo, Muzeji NOB-a u vremenu tranzicije: Primjer muzeja „Bitka za ranjenike na Neretvi“ Jablanica

08 Biografije autora O 13. izdanju O zborniku - riječ redakcije

rethodni broj Zbornika radova Historijskog muzeja BiH, objavljen poslije Pgotovo tri decenije pauze u izdavačkoj djelatnosti, napravio je presjek transformacije socijalističkog naslijeđa u postratnom bosanskohercegovačkom društvu. Pisali smo o metamorfozama muzeja i spomenika, o osavremenjavanju starih zbirki kroz nove muzejske prakse, o novim muzejskim tendencijama. U novom, 13. broju Zbornika radova Historijskog muzeja BiH ulazimo u unutrašnjost muzejskog prostora: otkrivamo nove priče iz muzejskih kolekcija i govorimo o izazovima muzealizacije novije historije. Zbornik radova Historijskog muzeja BiH broj 13 je rezime muzejskih aktivnosti u 2018. godini. Pored obilježavanja važnih datuma, rada na suočavanju s prošlošću, edukativnih programa, svakodnevnog prikupljanja novih eksponata i analize postojeće građe, Historijski muzej BiH je u 2018. bio nezaobilazna tačka regionalne kulturne scene. Ugostili smo jednog od najvećih svjetskih umjetnika i tim povodom unaprijedili rad institucije, obogatili muzejske kolekcije, nudili publici nove sadržaje, pronalazili nove puteve artikulisanja prošlosti, ispitivali mogućnosti muzejskog diskursa. Trudili smo se da oživimo saradnju sa srodnim memorijalnim institucijama i da muzejskim sadržajima premostimo geografske i političke granice. Politika otvorenosti Historijskog muzeja BiH prema društvenoj zajednici u kojoj djeluje se reflektirala na radove iz ovog broja Zbornika – pozvali smo stručnjake iz različitih oblasti i njihove interpretacije muzejskih priča nudimo kao platformu za razvijanje dijaloga. Dijaloška koncepcija časopisa, čiji su obrisi zadati u prethodnom broju, ovaj put je obogaćena višeglasjem u kojem učest- vuju domaći, regionalni i internacionalni stručnjaci i istraživači. Jedan od njih, 8 O 13. izdanju 13. O

Xavier Bougarel, istraživač koji koristi građu Historijskog muzeja BiH u svom naučnom radu, i kojeg smo zamolili da bude saradnik na pripremi 13. broja Zbornika, kumovao je blagoj, ali značajnoj izmjeni koncepcije Zbornika: odlučili smo se da intervenišemo u naziv časopisa. Za historijskim faktima smo tragali kroz muzejske artefakte – pronalazili smo metode da ukažemo na kompleksnost rekonstrukcije historijskih činjenica (fakti) i višeznačnost muzejskih predmeta (artefakti). Svjesni važnosti i jednog i drugog u sveukupnom doživljaju prošlosti, dodajemo ih u naslov muzejskog časopisa – u nadi da će Fakti i artefakti/Zbornik radova HMBIH poslužiti kao platforma za unaprjeđivanje i produbljivanje muzeološke i historiografske prakse u Bosni i Hercegovini.

REDAKCIJA

9 Članci

Muzeologija, muzeografija i historiografija

10 11 Rad pod nazivom Urbanizacija na kraju grada - „Obećao si da ćemo živjeti u neboderu“ nastao je kao rezultat istraživačkog rada za potrebe realizacije izložbe pod nazivom „Novi Grad – moje naselje“, a koju je organizovao Historijski muzej BiH u čast jubileja 40 godina postojanja najmlađe sarajevske općine - Općine Novi Grad.

Prilikom istraživanja imala sam priliku da pregledam i koristim građu Zavoda za Urbanizacija planiranje i razvoj Kantona Sarajevo, Historijskog arhiva Sarajevo, Historijskog muzeja na kraju BiH i Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, grada – zbog čega im ovom prilikom iskazujem zahvalnost. Posebno hvala fotografu Logo “Obećao si Fahrudinu zbog mogućnosti da koristim njegove fotografije nastale tokom dugogodišnjeg da ćemo rada u Zavodu za planiranje i razvoj Kantona Sarajevo. živjeti u neboderu“ Amra Čusto

Sažetak: U radu se na osnovu izvora i literature analizira način urbanizacije u Sarajevu nakon okončanja Drugog svjetskog rata i to na prostorima Sarajev- skog polja, nekadašnje periferije grada. Industrijalizacija i talas migracije u grad potakao je izgradnju velikih stambenih naselja, koja će uz bespravnu individualnu stambenu izgradnju oblikovati nove vizure grada. Društvena stambena izgradnja davala je osnovno obilježje prostornom razvoju grada u vrijeme socijalizma. Sedamdesete i osamdesete godine XX stoljeća su vrijeme sveukupne modernizacije. Zbog novog talasa širenja grada, izgradnje poznatih sarajevskih naselja (Alipašino polje, Otoka) uz izgradnju javnih reprezentativnih objekata – simbola grada, u vremenu predolimpijskih priprema i uređenja grada 1977. godine se formira najmlađa gradska općina Novi Grad. Od tada u dalje planski osmišljenim prostorima formiraju se moderna naselja Mojmilo i Dobrinja, sa svim potrebnim različitim sadržajima za život, kao što su prodavnice, ambulante, biblioteke, škole, vrtići. Vrijeme je to kada grad unatoč sve češćim krizama socijalističkog društva doživljava svoj vrhunac, čiju krunu predstavlja održavanje XIV zimskih olimpijskih igara 1984. godine.

Ključne riječi: urbanizacija, stanogradnja, bespravna izgradnja, industrijalizacija, Novi Grad, nova naselja, Olimpijske igre

IZGRADNJA NOVOG GRADA I IZAZOVI NOVE URBANIZACIJE

Procesi urbanizacije odvijaju se u različitim okolnostima koje ovise o ekonomskim, društvenim ili političkim prilikama jednog društva u kojima se taj proces odvija. U Jugoslaviji kao socijalističkoj državi nastaloj nakon Drugog svjetskog rata taj proces odvijao se veoma dirigirano i planirano u skladu sa novim proklamiranim vrijednostima društva. Tako je i Sarajevo, glavni grad Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Prvi generalni regulacioni plan dobilo brzo nakon okončanja rata 1946. godine i on je trebao odgovoriti na važna pitanja i izazove budućeg razvoja i urbanizacije, koja se dešavala u uslovima velike migracije u grad i industrijalizacije. Ovaj dokument predvidio je širenje i razvoj grada prema zapadu, tačnije na Sarajevskom polju (kojim 13 je do tada prolazila željeznička pruga1 i na kojem su se u daljoj prošlosti nalazila sela, poznata i po ishodnim kućama bogatijih Sarajlija), a koji ovim dokumentom postaje prostor predviđen za razmještaj industrije, pri čemu se to posebno odnosilo na predjele Alipašinog mosta i Stupa. Također, Plan je podrazumijevao rekonstrukciju željezničke mreže, izgradnju novih objekata i saobraćajno povezivanje tih novih zona sa gradom. Plan je trebao Sarajevo razviti kao “glavni grad Narodne Republike Bosne i Hercegovine, trebao je asanirati stari dio grada, te dodati ovome, kao logičan nastavak Novi grad koji će zadovoljiti sve potrebe čovjeka.” 2 No, da bi se ostvarili ovako zamišljeni planovi izgradnje ključno je bilo definirati novu politiku, koja se odnosila na građevinsko zem- ljište neophodno u procesu urbanog razvoja i planiranja.3 Ta nova politika bila je u skladu sa društveno-političkim sistemom uspostavljenim nakon 1945. godine i značila je da i građevinsko zemljište potpada pod državnu kontrolu. Od šezdesetih godina to zemljište postaje društvena svojina, čime je omoguće- no dalje razvijanje tzv. društveno usmjerene izgradnje.4 Društveno usmjerena izgradnja posebno se odnosila na izgradnju novih naselja sa zgradama kolektivnog stanovanja u kojim se mogao smjestiti veliki broj stanovništva, a što je bilo prijeko potrebno u procesu velikog talasa doseljavanja u gradove. Ta činjenica je jako uticala na izgled i organizaciju novijih dijelova gradova u socijalizmu. Društveno zemljište nije omogućilo samo dovoljan prostor za izgradnju novih stambenih naselja koja su nicala na nekadašnjim periferijama jugoslovenskih gradova, pa tako i Sarajeva. Ono je u isto vrijeme omogućilo i neophodan prostor za izgradnju industrijskih pogona na kojima se bazirao privredni razvoj zemlje. Procesi industrijalizacije i urbanizacije na “krajevima grada” išli su „ruku pod ruku“. Bio je to neodvojiv proces.

Na Sarajevskom polju, kako je to predvidio i Prvi generalni urbanistički plan ubrzano su se gradili industrijski pogoni. Sarajevo je građeno sa namjerom da ne bude samo administrativni, društveni, privredni centar Republike - građeno je da bude i industrijski centar. I zbilja, u društvenom proizvodu grada industrija u periodu socijalizma je zauzimala visoko mjesto, a u periodu između sedamdesetih i osamdesetih godina učešće u privredi je iznosilo preko trideset posto.5 Pogoni različite industrije - metaloprerađivačke (Tvornica 1 Prvi javni objekat na prostoru Alipašinog mosta bila je zgrada Željezničke stanice, izgrađena nakon otvaranja pruge Sarajevo-Zenica 1888. godine. Zgrada je srušena poslije Drugog svjetskog rata i na tom mjestu je bio smješten pogon Energoinvesta. 2 Iz Prvog regulacionog plana, 1946. 3 Zeković i Vujošević, Uticaj kontekstualnih faktora na politiku građevinskog zemljišta i urbanog razvoja http://www.spuds.edu.rs/downloads/2.pdf, pristup 30.12.2018. 4 Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera, Službeni list SFRJ, 5/68. 5 Analiza dosadašnjeg društveno-ekonomskog i prostornog razvoja za period 1971.-1983., skraćena verzija; Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva. U društvenom proizvodu privrede industrija grada učestvova- 14 Žice), građevinske (Vranica), prehrambene (Hladnjača i klaonica, Tvornica čokolade Zora) i tekstilne industrije (Tvornica čarapa Ključ), te energetike (Energoinvest) - smještaju se na zapadni rub grada, a nova radna snaga regrutira se iz seoskog stanovništva. Neke od ovih tvornica biće veoma uspješne ne samo bosanskohercegovačke, nego i jugoslovenske firme, pokretači razvoja. Nekadašnji “ponosi Republike”, kakav je bio Energoinvest,6 sinonimi su pojedinih proizvoda u socijalizmu, npr. Ključ – čarape (jedine fabrike takve vrste u BiH), Zora - čokolade itd. U ovim industrijskim pogonima zapošljava se radna snaga, doseljeničko stanovništvo koje se u značajnoj mjeri iz sela pokreće prema gradu. Nekadašnje agrarno stanovništvo postaje radništvo, a nekadašnje predgrađe Sarajeva ubrzo postaje novi grad. Talas migracije bio je potaknut industrijalizacijom, ali i stvaranjem uvjerenja da je život u gradu u odnosu na život u selu mnogo lagodniji.7 Zbog toga je u periodu od šezdesetih do osamdesetih godina u Sarajevu bilježen stalan porast stanovništva, koji je osim prirodnog priraštaja bio rezultat konstantnog priliva novih stanovnika u grad. O razmjerama migracije prema Sarajevu govori podatak da je u gradu 1971. godine od ukupnog stanovništva više od pola bilo doseljeničko.8 Razvoj gradske privrede, forsirana industrijalizacija sa regrutovanjem novog stanovništa iz seoskih sredina dovela je do niza poteškoća u organizaciji života grada, a najprije se odrazila na nedostatak stambenog prostora.

Za novo stanovništvo, zaposleno velikim dijelom u industriji, grade se nova naselja u novijim dijelovima grada, što potvrđuje podatak da je njih preko pedeset posto stanovalo na prostorima općina Novo Sarajevo, Ilidža i Novi Grad, koja nastaju ili se razvijaju tek nakon Drugog svjetskog rata.9 Brzom industrijalizacijom bosanskohercegovačko društvo mijenjalo se, a njen glavni grad Sarajevo dobijao je novi izgled i obrise. Osim što je bila pokretač privrednog razvoja, industrija je uticala na procese urbanizacije i modernizacije društva. Međutim, vremenom će industrija u gradu predstavljati značajan problem, postaće jedan od najvećih zagađivača, koji će umnogome uticati na kvalitet života, te biti razlogom za preduzimanje niza aktivnosti kojima se nastojao ovaj problem riješiti.10 Zbog toga će projekti koji su se ticali zaštite la je sa 36,1% 1970. , a 32,9% 1982. godine. 6 Krajem sedamdesetih Energoinvest je bilo drugo preduzeće prema ukupnom prihodu u Jugoslaviji, naj- veći izvoznik i ulagač u naučno-istraživačke projekte. Ž. Primorac, Sjećanje na Energoinvest, Bluma i njihovo vrijeme, Oslobođenje 1.9.2018., str. 24. 7 Nijaz Musabegović, Sumrak grada, Erasmvs, časopis za kulturu demokracije, Zagreb, 1998., str. 73. 8 S Vujović, Ljudi i gradovi, Budva, 1990. 9 Njih 52,1% stanuje u novim dijelovima grada. Vidjeti: Studija, Karakteristike i razmještaj industrije grada Sarajeva, Zavod za planiranje Kantona Sarajevo, 1983. 10 Vidjeti: A. Ličina Ramić, Od ekološke katastrofe do Olimpijskih igara grad Sarajevo 1971.-84., Poplava, zemljotres, smog: Prilozi ekohistoriji BiH u 20. stoljeću, Sarajevo, 2017., str. 115-147. 15

Foto 1: Izgradnja Sarajeva 1960-ih godina.

čovjekove okoline biti važni aspekti u kasnijim različitim planskim, razvojnim dokumentima Sarajeva. Tim prije, jer je metalna industrija bila ta koja je učestvovala najviše u cjelokupnoj strukturi industrije grada.11

Do sredine šezdesetih godina Sarajevo postaje pravo gradilište i već tada niču nova naselja: Grbavica, Naselje Pavle Goranin (Švrakino selo), Čengić vila I, Čengić vila II, Aneks, Hrasno. Sarajevo poput drugih republičkih centara i najvećih jugoslovenskih gradova (Beograda i Zagreba) dobija nove dijelove gradova, koji postaju Novo Sarajevo i u kojima se uspostavlja model kolektivnog stanovanja u stambenim zgradama, ali i novi stil života. Nova naselja građena su pod budnim okom društvene i političke elite i trebala su biti izraz izgradnje novog društva i proklamovane jednakosti. Izgradnja javnih objekata, infrastrukturni radovi kao i podizanje prvih radničkih naselja u gradu, u prvim godinama nakon oslobođenja, u atmosferi entuzijazma bilo je izvođeno i uz organizaciju masovnijih radnih akcija u kojima su učestvovali sami građani. Tako je prvo sarajevsko naselje nakon Drugog svjetskog rata izgrađeno na Švrakinom selu, koje u skladu sa novom ustanovljenom memorijalnom kulturom naziv dobiva po narodnom heroju Pavle Goraninu, bilo građeno radnom akcijom, a useljenje radničkih porodica bilo je predstavljeno kao uspjeh nove vlasti, proslavljeno uz narodnu igru i pjesme.12

U novim naseljima stanovi su bili ekonomični, građeni po principu „ključ u ruke“. Nerijetko su se nalazili u blizini industrijskih pogona. Osim stambenih naselja u kojima stanove dobijaju porodice, uglavnom mlade, grade se i javni objekti, škole, domovi zdravlja, vrtići, zgrade pošte i sve drugo što je potrebno za život u naselju. Bez obzira što su vlasti stalni problem nestašice stanova rješavale jednoobraznim, tipskim zgradama, brzom i jeftinom izgradnjom, stanovi u

11 Analiza ostvarivanja društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976.-80. godine sa ocjenom mogućnosti razvoja u periodu od 1981.-85, Zavod za planiranje razvoja grada Sarajevo i Skupština grada Sarajeva izvršni odbor, Sarajevo 1979., str. 63. 12 Folklorna grupa kulturno umjetničkog društva “Vaso Miskin Crni” organizovala je priredbu za brigadire na izgradnji naselja Pavle Goranin, Monografija Energoinvest - RO Vaso Miskin Crni, Sarajevo, 1890.-1980., Sarajevo, 1980. 16 njima bili su svijetli, sa grijanjem, kupatilom, često telefonskim priključkom, što je predstavljalo komfor i poboljšan standard življenja.

Strategija nove izgradnje počivala je na razvoju i angažiranju domaćih snaga, inžinjera i arhitekata, građevinskih i projektantskih preduzeća koji su mogli odgovoriti zadatku brze izgradnje i „novog ritma“ razvoja grada. Zato je procese urbanizacije i nove izgradnje pratio i razvoj specijaliziranih preduzeća, tehnički osposobljenih da primjenom domaće tehnologije grade nove dijelove grada. U formiranju i razvoju takvih preduzeća također treba prepoznavati i dosegnute razvojne procese socijalističkog društva. Projektantska i građevinska preduzeća povezivala su se kako bi zajednički realizirali zadate ciljeve izgradnje. U Sarajevu takav dobar primjer saradnje u rješavanju stambene problematike 17 su ostvarili projektantsko preduzeće Dom i građevinsko preduzeće Vranica.13 Vranica je najprije imala zadatak da za ubrzani proces industrijalizacije gradi industrijske hale. Međutim, od kraja pedesetih godina bila je u značajnoj mjeri angažovana na izgradnji stambenih naselja u Sarajevu. Taj jednako važan zadatak zahtijevao je efikasnost, pa je Vranica razvojem svoje djelatnosti na Stupu organizirala Tvornicu montažnih zgrada, pogon koji je gradio montažne elemente za izgradnju zgrada i stanova.14 Sistem gotovih montažnih elemenata omogućavao je brzu izgradnju, jer su se već gotovi montažni elementi (poprečni zidovi, tavanice, montažni elementi fasade) dovozili na gradilište i sklapali. Na taj način u Sarajevu su izgrađena cijela naselja, kao što je to bilo naselje Hrasno,15 ali i drugi stambeni objekti na današnjim prostorima općina Novo Sarajevo i Novi Grad, zahvaljujući kojima se smjestio veliki broj stanovnika. Bez obzira na stalno povećanje izgradnje novih stambenih naselja i broja stanova, čiji se rast mogao pratiti na godišnjem nivou, ipak je bilo nemoguće za sve nove stanovnike obezbijediti stanove.16 Nemogućnost da se u potpunosti obezbijedi potreban broj stambenog prostora za sve veće doseljavanje u grad, imalo je za posljedicu pojavu bespravne izgradnje stambenih objekata, kako u prigradskim, tako i u gradskim sredinama. Gradske vlasti prećutno su taj proces omogućavale i na taj način obezbjeđivale socijalni mir. Povoljni krediti, prodaja zemlje na selu svakom budućem potencijalnom stanovniku grada omogućavala je da novac uloži u kupovinu prostora za izgradnju kuće u gradu. Uz povoljan građevinski materijal, novi stanovnici grada kuće su gradili uz pomoć prijatelja, komšija, često i mobom.17 Dolaskom u grad pojedinac je pokretao i druge iz svog kraja ili sela, te su doseljenici u grad rasporedom kuća, ali i stilom života djelomično nastojali rekonstruirati svoj dojučerašnji tradicionalni način života. Na taj način nastala su brojna sarajevska naselja Buća Potok, Boljakov Potok, Briješće, Hrasno brdo, najvećim dijelom smještena u dijelovima grada koja pripadaju općinama Novi Grad i Ilidža.18

Vlasnici bespravnih objekata ponekad su gabaritima kuća željeli prikazati „reprezentativnost“ i na taj način manifestirati svoju „uspješnost“ i snalaženje 13 Građevinarstvo SR Bosne i Hercegovine 1943.-1968., Savez građevinskih inžinjera i tehničara BiH, Sara- jevo, 1968., str. 153. 14 Vranica, građevinsko preduzeće 1948.-1968. 15 Na ovaj način u naselju Hrasno bilo je izgrađeno 2.400 stanova, Građevinarstvo SR Bosne i Hercegovine 1943.-1968., Savez građevinskih inžinjera i tehničara BiH, Sarajevo, 1968. 16 U periodu od 1956. do 1966. na hiljade stanova bilo je izgrađeno u naseljima Čengić vila I, Čengić vila II, Pavle Goranin, Grbavica, Koševo. Vidjeti: M. Aganović, Graditeljstvo i stanje druge djelatnosti u Sarajevu u XX i prethodnim stoljećima, Sarajevo 2009., str. 199. 17 Nijaz Musabegović, Sumrak grada, Erasmvs, časopis za kulturu demokracije, Zagreb, 1998, str. 71-79. 18 Podaci o broju bespravno izgrađenih objekata prema popisu iz juna 1977. godine po opštinama, Dele- gatski Bilten, Izdanje Skupštine grada i udruženih opština Sarajevo, Sarajevo, 1981., str. 14-15. 18 u gradu, a zapravo se radilo o tome da su potpuno neprimjerenom izgradnjom dodatno ugrožavali strukture gradskih naselja. Masovnija pojava bespravne izgradnje individualnih stambenih objekata u gradu intenzivnije je uslijedila od šezdesetih i nakon usvajanja Generalnog urbanističkog plana iz 1965. godine. Ovaj plan detaljno je razradio pravce daljeg razvoja i izgradnje grada, odredio namjene gradskog prostora - zone stanovanja, zone industrije, zone rada, saobraćaja, prostore specijalne namjene, kao i prostore odmora i rekreacije.19 Međutim, on nije uspio zaustaviti dominatnu bespravnu izgradnju individualnih stambenih objekata. Zbog toga je Sarajevo bio jedan od jugoslovenskih gradova u kojem je pojava bespravne izgradnje dostigla ogromne razmjere i bila predmetom analize i rasprave različitih stručnjaka - ne samo planera, arhitekata, nego i sociologa.20 Problem divlje izgradnje eskalirao je u sedamdesetim i osamdesetim godinama, kada u nemogućnosti da riješe svoje stambeno pitanje, osim radnika, uglavnom nekvalificiranih, kuće na periferijama počinju graditi i gastarbajteri - radnici na privremenom radu u inostranstvu, kako ih se još zvalo, a koji su nakon zarađenog novca, uglavnom u Njemačkoj, ulagali i u izgradnju kuća. Pokušaja da se nešto učini sa masovnom pojavom bespravne izgradnje bilo je u osamdesetim godinama, kada su gradske vlasti u saradnji sa Urbanističkim zavodom izradile urbanističke projekte za individualnu izgradnju na lokacijama koja su bila poznata po divljoj izgradnji. Međutim u konačnici i oni nisu dali željeni rezultat.21 Bespravna izgradnja ugrožavala je razvoj grada, jer su prostori planirani za druge sadržaje, važne za normalno funkcioniranje grada, bili napadnuti divljom izgradnjom. Vlast nije mogla riješiti ovaj kompleksan problem još od kada je taj problem uočen, šezdesetih, osim što se konstatiralo “da se uzurpira društveno vlasništvo, da se gradi na zaštićenim područjima, te da se gradi tamo gdje se nikad nije gradilo.”22 Zvanični predstavnici društvene i političke elite svoju pažnju konstantno su usmjeravali prema kolektivnoj izgradnji i ustanovljenom principu dodjele stanova, sa brojnim manjkavostima, koje su značile da stanove uglavnom dobija više obrazovano stanovništvo, službenici različite vrste i kvalificiranija radna snaga, pa je svo vrijeme trajanja socijalizma dobijanje društvenog stana, uz posjedovanje vikendice, na planini ili na moru značilo svojevrsnu privilegiju.23 Stvar prestiža u društvu bilo je

19 Sarajevo - Generalni urbanistički plan, karta namjene površine, 1965. Dokumentacija Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa 20 A. Ličina Ramić, Socijalistički grad - historiografska literatura o gradovima SFRJ na primjeru Beograda, Sarajeva i Zagreba, 21.5.2018. http://www.historiografija.hr/?p=9945, pristup 24.12.2018. 21 Idejni projekti individualnih stambenih objekata uz urbanistički projekat za lokalitet za individualnu izgradnju u naselju Boljakov Potok, decembar 1985. i Urbanistički projekat lokaliteta za individualnu izgradnju naselja Briješće, decembar 1985., Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva 22 Delegatski Bilten, Izdanje Skupštine grada i udruženih opština Sarajevo, Sarajevo, 1981. str. 13. 23 A. Čusto, Urbane transformacije Sarajeva u socijalizmu, Prilozi historiji BiH u socijalističkoj Jugoslaviji, 19 stanovati u zgradama, stambenim naseljima, posebno neboderima, jer su se stanovi u njima smatrali odrazom višeg standarda, poželjnog, modernog načina života. Sa komforom stanova i svim dodatnim sadržajima koji su se unutar naselja nudili stanovnicima, kao što su vrtići, škole, ambulante, prodavnice, parkovi i zelene površine, život u neboderima i zgradama je bio modernizacijski iskorak prema naprijed. Već pri izgradnji prvih nebodera u Sarajevu novine su pisale o tome kako se “kod nas svi dive visokim „nebotičnicima“.24 O tome zašto je život u neboderu bio veoma poželjan slikovito govore i stihovi pjesme nastale u osamdesetim “Obećao si da ćemo živjeti u neboderu”,25 u kojoj je stan u neboderu čežnja mlade žene, pri čemu ona opisuje život u sarajevskom prigradskom naselju u kojem novi doseljenici, nekada vezani za selo i poljoprivredu, u svojim novima domovima na perife-rijama grada održavaju stari način života. Nasuprot društvenih stanova u novim naseljima stajala je periferija sa divljom, individualnom izgradnjom, koja se nije mogla kontrolisati. Problem su dodatno usložnjavali i slučajevi u kojima su pojedini građani nezakonito trgovali društvenim zemljištem, te ostvarivali dobit prodajom zemljišta, koje nije bilo njihovo i na kojima su vrlo brzo nicali bespravni objekti. U tim “snalaženjima” građana bili su bilježeni slučajevi u kojima su pojedinci od ove nezakonite prodaje ostvarivali zarade, koje su u ono vrijeme predstavljale sume od nekoliko desetina hiljada maraka.26 Takva praksa posebno je bila izražena u naseljima Novog Grada - Sokolje, Boljakov Potok itd. Posljedica takvog stanja bila je da se na prostorima koji su po planskim dokumentima bili namijenjeni drugačijim sadržajima nalazilo, prema analizama s početka osamdesetih godina, preko 40 000 nelegalnih stambenih objekata sa više od 120 000 stanovnika, što je bilo više od ¼ ukupnog stanovništva Sarajeva.27

Urbanisti za te prostore grada nisu imali pravu priliku da ih osmišljavaju i oblikuju na pravi način.

Značajne poteškoće u razvoju grada, ali i cjelokupnoj organizaciji života i rada izazvalo je širenje grada longitudinalnom osom, duž Sarajevskog polja. Komunikacije, odnos rada i stanovanja bili su neusklađeni, na šta su ukazivali urbanisti i planeri, ali još više stanovnici novijih dijelova grada, koji su na Zbornik radova, Sarajevo, 2017., str. 211.-230. i A. Čusto, Perspektive socijalizma - obnova, izgradnja naselja i novi stil života, Prilozi historiji urbanog razvoja BiH u XX stoljeću, Zbornik radova, Sarajevo, 2016., str. 155-171. 24 Sarajevska hronika, Lijepo, lijepo, ali..., Oslobođenje 8.10.1969. 25 Autor pjesme je Elvis J. Kurtović. 26 Velika zarada, mala kazna, Oslobođenje, 30.12.1983. 27 Elementi dugoročne strategije društveno-ekonomskog razvoja grada Sarajeva za period od 1986. do 2000.-2015., godine, analiza uslova, mogućnosti i pravaca razvoja, Grad Sarajevo, Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, 1985., str. 29. 20 dnevnoj bazi osjećali taj problem.28 Već u šezdesetim godinama, kao posljedica snažnog razvoja, izgradnje i industrije, kao poseban problem pojavilo se naglo povećanje saobraćaja prema Novom Sarajevu i Ilidži. Autobusi, koji su prevozili građane u njihovom svakodnevnom putovanju od stanova prema radnim mjestima i obrnuto, bili su nedovoljni, pa je potreba za povećanim kapacitetetom gradskog prevoza riješena uvođenjem tramvajskog saobraćaja na relaciji Sarajevo – Ilidža. Naime, nakon što je u grad stigla informacija da grad Vašington ukida tramvajsku gradsku mrežu, odlučilo se za nabavku tih polovnih tramvaja. Sređeni i renovirani tramvaji, među građanima nazvani Vašingtonci, pušteni su u promet 1961. godine.29 Pored saobraćajnog povezivanja i drugi problemi mučili su grad: pitanje vodosnabdijevanja, zelenih površina, aerozagađenja itd. Bez obzira na česte konstatacije i opisivanja da je život u novim naseljima više ličio na život u velikim spavaonicama, Sarajevo je konstantno privlačilo nove stanovnike, čije je osnovno nastojanje bilo dobiti društveni stan i tako sebi obezbijediti jedan od uslova egzistencije u gradu. Uz sve mane koja su nova naselja imala, nekvalitetnu i jeftinu izgradnju, ona su se planski osmišljavala i bila su značajan pomak, napredak u organizaciji jednog od najsloženijih urbanih funkcija grada – stanovanja. Osim toga, opremljenost stanova, te prosječna površina stanova stalno je rasla (u 1971. godini bila je 45,65 m2, a u 1981. godini bila je 52,66 m2) čime se doprinosilo podizanju opće kvalitete života.30 Također je od sedamdesetih godina prostorni standard rastao, pa je u strukturi stambenog fonda rastao broj većih, dvosobnih, trosobnih i četverosobnih stanova. Povećanje prostornih standarda bilo je posljedica ukupnog razvoja društva, novih promišljanja o uslovima stanovanja, bolje tehničke opremljenosti, te posebno urbanizacije, koja je bila odraz promjena socijalističkog društva. To je onda bilo potvrđeno i novim pravilnicima o stambenoj izgradnji, koji su dozvoljavali veći broj kvadrata stambenog prostora po osobi u jednom stanu.31 Ipak, broj dvosobnih stanova je uvijek bio dominantan, zbog čega se može reći da je u vrijeme socijalizma preovladavala kultura življenja dvosobnog stana.32 Mijenjanje uvriježenog mišljenja o 28 Elementi dugoročne strategije društveno-ekonomskog razvoja grada Sarajeva za period od 1986. do 2000.-2015. godine, analiza uslova, mogućnosti i pravaca razvoja, Grad Sarajevo, Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, 1985., str. 29. 29 Dane Miljković, Tramvaj do Ilidže, Sarajevo u socijalističkoj revoluciji, Sarajevo, 1990., str. 438-442. 30 Elementi dugoročne strategije društveno-ekonomskog razvoja grada Sarajeva za period od 1986. do 2000.-2015. godine, analiza uslova, mogućnosti i pravaca razvoja, Grad Sarajevo, Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, 1985., str. 30. 31 Opšti tehnički uslovi za projektovanje i izgradnju stambenih zgrada i stanova, Službeni list SRBiH, Sarajevo, 1976. (knjiga – priručnik) i Opšti tehnički uslovi za projektovanje i izgradnju stambenih zgrada i stanova, Službene novine Grada Sarajeva br. 21/87, 30. septembar 1987. 32 Struktura stambenog fonda iz 1971. pokazuje da su ukupno od 90.458 stanova na području grada 36.567 stanova bili dvosobni. Samo u periodu između 1971. i 1981. godine dvosobni stanovi su povećani za 21

Foto 2: Generalni urbanistički plan iz 1965. godine.

spavaonicama na kraju grada, okruženim betonima, vlasti su nastojale djelimično razbiti poboljšanjem kvaliteta urbanog života kroz izgradnju i otvaranje domova kulture. U njima su se nudili različiti sadržaji kulture, organizirale predstave i filmske projekcije, davali posebni sadržaji za mlade, djelovala kulturno-umjetnička društva sa svojim sekcijama kao što su folklor, hor, dramska itd. Uz domove kulture čije djelovanje je bilo usko povezano sa lokalnom zajednicom (općinama), različite društvene sadržaje za rekreaciju i druženje, nudili su i društveni domovi organizovani u naseljima. U njima se mogla nalaziti čitaonica, prostor za igranje šaha, otvorene kuglane i slično. Bili su to prostori koji su oblikovali novu svakodnevnicu i korištenje slobodnog vremena stanovnika grada.

VRIJEME UZLETA

I dok su šezdesete godine u Sarajevu predstavljale vrijeme izrastanja novijih dijelova grada u doba zrelog socijalizma (sedamdesete i osamdesete godine), decentralizacija države i ekonomski rast su se odrazili na novu izgradnju, a veće otvaranje Jugoslavije prema Zapadu uticalo je na nova strujanja i pulsiranja života u gradu. Planovi razvoja grada podrazumijevali su udruživanje društvenih sredstava sa ličnim izdvajanjima i učešćem samih građana.33 To je imalo posljedice i u stanogradnji i uspostavi prakse samodoprinosa (odvajanje od ličnog dohotka svakog zaposlenog građanina), čime su finansirani neki od značajnijih projekata grada. Stambena usmjerena izgradnja realizovana je u velikim stambenim naseljima od Alipašinog polja do Dobrinje, potvrđujući da je za društvene elite stanovanje i stambena izgradnja i dalje bila izuzetno važno pitanje, pokazatelj ukupnog ekonomskog i socijalnog razvoja. Zbog toga su gradske vlasti činile stalne napore za što većom izgradnjom. Rađene su različite analize i utvrđivali ciljevi i zadaci koji su predviđali načine kako i koliko će se u

49,7%. Analiza dosadašnjeg razvoja 1971.-83., Zavod za planiranje razvoja grada i Grad Sarajevo, 1983. str . 86. 33 Ocjena mogućnosti razvoja izgradnje stanova u društvenoj svojini u periodu 1986.-90. Zavod za planiranje i razvoj grada Sarajeva. 23 budućnosti graditi stanova u društvenoj svojini.34

Širenje grada i izgradnja novih naselja kao što su Alipašino polje, Otoka,35 Nedžarići, uticalo je na odluku gradskih vlasti o teritorijalnoj podjeli Općine Novo Sarajevo i formiranje 1977. godine Općine Novi Grad, koja postaje najmlađa, a vrlo brzo i najmnogoljudnija sarajevska općina. Da je arhitektura izraz društvenih prilika potvrdile su sedamdesete godine, što u socijalističkim gradovima jesu godine otvaranja i liberalizacije društva, koje su se uz poboljšanu ekonomsku situaciju i međunarodne kredite odrazile na tokove i izraze gradnje, te se osim i dalje dominantne stanogradnje u ovo vrijeme intenzivnije počinju graditi i otvarati različiti objekti javne namjene: domovi zdravlja, tržnice i pijace, brojne samoposluge, robne kuće, objekti posebne namjene (aerodrom, RTV itd), specijalizirane prodavnice za opremanje stanova (namještaja i kućanskih aparata)... Zahvaljujući ovim objektima su građani lakše ostvarivali svoje različite svakodnevne potrebe, ali se kroz njih prepoznavala sveukupna modernizacija socijalističkog društva. I dok su prve samoposluge kao naznake modernog sistema trgovine i potrošačkog društva u Sarajevu otvorene krajem pedesetih godina, robne kuće otvarane u sedamdesetim i osamdesetim bile su izraz vesternizacije i razvoja konzumerizma. Opći napredak i podizanje kvaliteta urbanog života za veći broj stanovnika ogledao se i u drugoj, planskoj izgradnji na novogradskim dijelovima grada - izgradnja Doma zdravlja Kumrovec, istoimenog kina u kojem su se davale projekcije stranih i domaćih filmova sve u naselju Otoka, a na Čengić Vili II veća pijaca Hercegovačkog poljoprivrednog kombinata (HEPOK)...U ovo vrijeme Sarajevo se razvija i kao republički univerzitetski centar, a širenje mreže fakulteta i povećanje broja studenata se odrazilo na potrebu povećanja kapaciteta studentskih domova u gradu. Zbog toga se gradi novi Studentski dom pod simboličkim nazivom „Bratstvo i jedinstvo“ u naselju Nedžarići, koji je omogućio smještaj velikog broja studenata pristiglih na školovanje u grad, i zahvaljujući kojem je i Novi Grad postao naselje studenata.36

Ekspanzija stanogradnje posebno je svoj izraz imala u izgradnji naselja Alipašino polje, koje će postati jedno od najpoznatijih sarajevskih naselja. 34 Analiza ostvarivanja Društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976. do 1980. godine sa ocjenom mogućnosti razvoja u periodu 1981.-85. godine, Skupština grada Sarajeva, Izvršni odbor i Zavod za planiranje i razvoj grada Sarajeva, Sarajevo, 1979. 35 Naselje Otoka I nastalo 1972. godine sa 1.500 stanova primilo je 5.500 stanovnika. 36 Kapacitet Studentskog doma izgradnjom još jednog objekta 1979. godine povećao se pa je dom mogao primiti oko 2.800 studenata. Analiza ostvarivanja društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976. do 1980. godine sa ocjenom mogućnosti razvoja u periodu od 1981.-85. godine, Skupština grada Sarajeva, Izvrš- ni odbor i Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, Sarajevo 1979. godine, str. 55. Prvi objekat studentskog doma bio je izgrađen 1971., a drugi 1979. godine. Arhitekta Studentskog doma je Enver Jahić. 24 Nakon izgradnje, njegove visoke zgrade, veliki i prepoznatljivi neboderi postali su domovi brojnih stanovnika.37 Na Alipašinom polju prvi put u sarajevskoj praksi novogradnje paralelno sa izgradnjom stanova bili su izgrađeni i dovršeni svi neophodni prateći sadržaji – škola, obdanište, biblioteka, ambulanta, trgovački i ugostiteljski objekti. Upravo zbog toga mnoge su Sarajlije željele dobiti stan baš u tom tada modernom naselju. Alipašino polje dijelom je građeno i sredstvima samodoprinosa, pa je bilo poznato i pod nazivom „naselje solidarnosti“. U novom velikom naselju, smještenom na 65 hektara, 8.200 stanova, u zgradama čija spratnost je dostizala broj osamnaest, stanove su dobili različiti socijalni slojevi građana – radnici, učitelji, ljekari, službenici, inžinjeri, umjetnici (koji su na vrhovima zgrada imali svoje ateljee) i drugi.

Kako su osamdesete godine predstavljale zlatno doba arhitektonske misli u Bosni i Hercegovini, to se onda posebno odrazilo i na izgradnju objekata javne namjene.38 Domaći stručnjaci i arhitekti pratili su savremene trendove u izgradnji i promišljanja o odnosu čovjeka i prostora, što potvrđuje i slučaj izgradnje prve eksperimentalne škole u Bosni i Hercegovini, na Alipašinom polju građene po primjerima i idejama takvih škola u Njemačkoj, osmišljenih tako da učenici nove spoznaje usvajaju u modernim, multifunkcionalnim prostorima.39 Općine kao lokalne zajednice samouprave bile su involvirane u projekte koji su se ticali različitih aspekata organizacije života na lokalnom području, u naseljima, a djelovanjem i u saradnji sa nadležnim institucijama rješavali su brojne goruće probleme (kao što je bilo pitanje razvoja komunalnih usluga, grijanja, vodosnabdijevanja, uvođenja telefona, problem saobraćaja, uspostavljanje različitih uslužnih djelatnosti u naselju, pitanje izgradnje javnih objekata, posebno školskih ustanova). Tako danas kada čitamo vijest iz dnevnih novina iz osamdesetih godina o rješavanju pitanja, kao što je bilo smještaj djece u predškolske ustanove, vrtiće, stiče se dojam da su neka od tih rješenja bila veoma inovativna i moderna. To potvrđuje i slučaj organizovanja „Vrtića na točkovima“ za boravak pedeset mališana sa područja Općine Novi Grad, koja zbog nedovoljnog kapaciteta predškolskih objekata nisu imala mogućnost za smještaj u vrtiće.40

Gradske i lokalne vlasti primjenjivanjem prakse poznate kao udruživanje društvenih sredstava u Sarajevu su gradili cijeli niz infrastrukturnih i javnih 37 Autori Zdravko Likić, Srbislav Stojanović i Šaćir Omerović. 38 I. Štraus, Arhitektura Bosne i Hercegovine1945.-1995., Sarajevo, 1998., str. 100. 39 Katalog projektantske kuće Dom, Sarajevo, 1985. Danas je to Osnovna škola Meša Selimović. 40 “Od ukupno 9000 djece predškolskog uzrasta samo je 15% bilo smješteno u obdaniše i jaslice. Da bi ublažio ovaj problem juče je u Novom gradu krenuo vrtić na točkovima. Opremljen je autobus za boravak 50 mališana”, Vrtić na točkovima, Oslobođenje 9.5.1982. 25 Foto 3: Izgradnja naselja Alipašino polje.

26 objekata. Niz novih objekata u gradu bilo je podignuto na taj način, udruživanjem sredstava i to različitih organizacija, pravnih i privrednih subjekata, tada poznatih pod nazivom organizacija udruženog rada (OUR-a): od industrije, uslužnih djelatnosti, kulture, obrazovanja, zdravstva, itd. Organizacije udruženog rada zapravo su bile osnovni temelji na kojima se bazirao sistem socijalističkog samoupravljanja i čijim novcem uz razvijenu praksu samodoprinosa se grad razvijao. Model društvene izgradnje povezivao je sve sudionike u procesu izgradnje koji je trebao da rezultira brzom i što ekonomičnijom izgradnjom. U sedmoj i osmoj deceniji Sarajevo dobija neke od objekata namjenski sagrađenih za važne institucije Bosne i Hercegovine. Takvi objekti bili su zgrada Radio- televizije i zgrada novinsko izdavačkog preduzeća „Oslobođenja“, dvije najvažnije medijske republičke kuće. Dva medija, jedan elektronski, a drugi novinski, osim što su u sadržajnom smislu bili jako važni za bosanskohercegovačko društvo, dobijanjem namjenskih objekata postali su i u prostornom smislu prepoznatljive identitetske tačke grada. U kolektivnoj kulturi sjećanja grada, posebno na period Olimpijade i opsade Sarajeva, ovi objekti zauzimaju važno mjesto.41 Objekti izrasli na

41 Zgradu RTV doma projektovao je Milan Kušan, a zgradu Oslobođenja Ahmed Kapidžić, Kenan Šeho- vić i Mladen Gvozden. 27 novogradskim dijelovima u vremenu predolimpijskog uzleta grada postali su svojevrsni simboli napretka bosanskohercegovačkog društva i daljeg emancipiranja Sarajeva kao najznačaj-nijeg republičkog gradskog centra. Zgrada Radio-televizije nastajala je u neko-liko faza, od kojih je prva završena 1975. godine. Zbog sive boje betona od kojeg je izgrađena brzo je prozvana „Sivi dom.“ Međutim, u vrijeme kada je iz nje započelo emitiranje programa bila je savremeno mjesto, dobro tehnički opremljeno za radio-televizijsku produkciju ondašnje Radio Televizije Sarajevo. Novi tehnički kapaciteti, opremanje RTV zgrade, uz obuku novih kadrova i razvijanje različitih profila televizijskih i radijskih stručnjaka odrazilo se na porast i kvalitet programa, što potvrđuje podatak da je nakon useljenja u novu zgradu bio pokrenut najprije Drugi program TVSA (1975. godine), a potom treći (1989. godine). Najveći zabilježeni projekat Radio-televizije Sarajeva, u saradnji sa ostalim radio- televizijskim centrima Jugoslavije, bilo je praćenje i prijenos XIV Zimskih olimpijskih igara.42 U periodu između osamdesetih i devedesetih godina ova medijska kuća producirala je raznovrstan i kvalitetan program od kojih je omladinska, radijska emisija „Primus“ iz koje se razvila poznata „Top lista nadrealista“, televizijska humoristička serija sa skeč formama i kritičkim pogledom, koja je progovarala o političkoj i društvenoj stvarnosti socijalističkog društva i bila veoma popularna i gledana širom jugoslovenskih prostora.

U BiH kao i u cijeloj zemlji u osamdesetim godinama su sve više do izražaja dolazili ekonomski i politički problemi, neefikasan sistem kapital-nih investicija. Vlasti su i dalje investirale u stambenu izgradnju koja nije doprinosila ekonomskoj produktivnosti, nego je značila ulaganje i odliv kapita-la.43 Privredna aktivnost odvijala se u uslovima ekonomske krize, poremećenih odnosa ponude i potražnje, što je rezultiralo problemima snabdijevanja u gradu, odnosno povremenim nestašicama određenih proizvoda. To je svakako uticalo na život građana, a i bilo je razlogom za brigu - posebno u vrijeme pred održavanje Olimpijskih igara kada se očekivao veliki broj gostiju u gradu, stranaca i kada bi nestašica pojedinih proizvoda uticao na negativan imidž zemlje i socijalističkog društva. Zato je svako nabavljanje deficitarnih proizvoda, uz otvaranje novih prodavnica „u kojima se mogla naći roba različi- tih (jugoslovenskih op.a) proizvođača Gavrilovića, Kraša, Podravke, Servo Mihalja, Agrokomerca i drugih“ u Sarajevu prezentirano kao vijest u dnevnim novinama.44 42 Radio Sarajevo 10.04.1945. – 10.05.1992. ur: Ines Bamburić Alibašić, Media centar Sarajevo, Sarajevo, 2015. 43 Robert J Donia, Sarajevo: biografija grada, Sarajevo, 2006., str. 269. 44 Otvorena samoposluga, Oslobođenje, 11.2.1983. 28 Da proklamirane mjere ekonomske stabilizacije nisu davale rezultate pokazuju i potvrđuju različiti izvještaji, analize koje su se dostavljale Gradskoj skupštini, a od kojih su veoma ilustrativni bili oni koji su između ostalog, govorili da se u gradu stalno povećava broj korisnika socijalne pomoći, te da je za njih potrebno skoro duplo povećati izdavanje finansijskih sredstava.45 Ipak, u takvim uslovima, a samo deceniju pred raspad socijalističke Jugoslavije, Sarajevo doživljava svoj najveći uzlet zahvaljujući dobijanju organizacije XIV Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Kao rezultat priprema za održavanje Igara u Sarajevu se gradi niz sportskih, hotelskih, zdravstvenih i drugih objekata. Niz objekata dobija svoje prostore ili se dograđuju i osavremenjavaju – primjeri su rekonstrukcija zgrade PTT i uređenje aerodromske piste sa novoizgrađenom aerodromskom zgradom. Ti objekti, posmatrani i kao arhitektonska djela doprinijeli su sveukupnoj graditeljskoj produkciji tog vremena, ali su još više doprinijeli u sadržajnom smislu povećanoj kvaliteti života u gradu. Otvaranje takvih objekata medijski je bilo veoma praćeno, navedeno kao uspješne realizacije projekata koji su značili niz pogodnosti građanima, pri čemu se nije štedjelo u optimističnim predviđanjima za budućnost. Primjeri su vijesti o nabavljanju opreme za razbijanje magle na sarajevskom aerodromu, rekonstrukciji piste i zgrade zbog čega se nagovještavalo da će sarajevski aerodrom omogućiti, odnosno “izaći u susret onim bosanskohercegovačkim putnicima koji žele letjeti na duge staze jer će biti uspostavljena linija Sarajevo - Njujork.”46 Osim turizma, posebno zimskog, za koji se predviđalo da će postati jedan od važnih razvojnih faktora grada, predviđalo se da će i građani sve češće, a po ovoj vijesti i sve dalje putovati i više biti u ulozi turista.

Zbog održavanja Olimpijskih igara u Sarajevu je bio pokrenut niz ambicioznih građevinskih poduhvata, a sve što je bilo izgrađeno za potrebe brojnih sportista, novinara i gostiju grada nakon okončanja Igara bilo je predato građanima. I to se nije odnosilo samo na stanove, nego i na druge objekte. Tako je izgrađena zgrada za press centar za novinare i TV komentatore postala osnovna škola, koja je nakon okončanja Igara vrlo brzo primila prve đake.47 U ovom periodu gradi se olimpijsko selo Mojmilo, te niče moderno, veliko naselje Dobrinja. Mojmilo je bilo planski osmišljeno naselje.48 Nakon izgradnje trebalo je primiti veliki broj stanovnika, ali 1982. godine Organizacioni komitet XIV Zimskih olimpijskih

45 Vidjeti Delegatski Bilten, Izdanje Skupštine grada i udruženih opština Sarajevo, Sarajevo, 20. juni 1981. str. 10. 46 Flešing lampe - razbijanju maglu, Oslobođenje 22.12.1983. 47 Radi se o Osnovnoj školi „Skender Kulenović“, nekada „Simon Bolivar“, na Dobrinji. 48 Autori naselja: Milan Nedić, Beriz Povlakić, Zdravko Likić, Ahmed Hadžiomerović, Stjepan Dedović i Ognjenka Rašić. 29 Foto 4: Zgrada Radio-televizije

igara uz saglasnost gradskih i drugih nadležnih institucija, odlučuje da se na Mojmilu gradi naselje u kojem će biti smješteni sportisti, učesnici Olimpijade i njihovi pratioci.49 Tako je prvu fazu izgradnje Mojmila činilo 639 stanova u kojima je bilo smješteno oko 2.400 sportista. Nakon završetka Igara, građani Sarajeva, koji su čekali da usele u te stanove, su imali priliku da pod povoljnim uslovima kupe namještaj i opremu korištenu od strane sportista i to nakon što ispravnost objekta utvrdi komisija za tehničku ispravnost stanova.50

I dok su urbanisti u svojim ocjenama procesa izgradnje u Sarajevu nakon 1945. godine uglavnom iskazivali kritiku spram problema nepovezanosti grada kao cjeline i ukazivali na neravnomjerno raspoređivanje kulturnih aktivnosti i drugih sadržaja na prostoru grada, tokom Olimpijade su i novo-gradski dijelovi grada bili veoma živi. Zahvaljujući Olimpijskom selu u Mojmilu i Dobrinji tokom Igara ova naselja grada postala su mjesta mladosti, sporta, zabave, gdje se kao i u drugim dijelovima grada osjetio olimpijski duh i ponos Sarajlija na svoj grad.

Posljednje veliko stambeno naselje, građeno u vrijeme socijalizma, također uoči održavanja Olimpijskih igara bila je Dobrinja. Građena je sukcesivno od 1983., pa sve do 1991. godine i predstavljala je moderno i jedno od najvećih naselja u Bosni i Hercegovini. Dobrinju, koja svoje ime duguje istoimenoj rječici, činili su kvartovi Dobrinja I, II, III, IV i V, na kojima je zajedno sa Aerodromskim naseljem i Kvadrantom C u 1991. godini živjelo 32.000 stanovnika. Kao zasebno naselje unutar Općine Novi Grad, Dobrinja je planski osmišljena i odlikovala se prvenstveno sadržajem stanovanja. Unutar samog naselja bili su realizovani i drugi sadržaji: stambeno-trgovački, ali i objekti kao što su škole, obdanište. U toku urbanističkih priprema koje su tekle paralelno za izgradnju Dobrinje i Mojmila, uviđala se važnost blizine već izgrađenog naselja na Alipašinom polju. Za razliku od Alipašinog ili Otoke na kome su preovladavali neboderi i visoke zgrade, maksimalna spratnost zgrada na Dobrinji bila je osam spratova, pri čemu su bile primijenjene sve strukture stanova od garsonjera do četverosobnih, savremeno koncipiranih i opremljenih. Još u toku izgradnje najavljivalo se da će Dobrinja biti svojevrsni mali grad, jer osim stanova 49 Katalog projektantske kuće Dom, Sarajevo, 1985. 50 Opremanje stanova u naseljima, Oslobođenje 2.2.1983. 30 planirana je opremljenost naselja sa svim posebnim potrebnim sadržajima. Kako se koji dio Dobrinje završavao, primao je nove stanovnike, najčešće one koji su nakon dugogodišnjeg čekanja na stan ili podstanarskog života dobijali svoje prve stanove, i koji zbog toga nisu skrivali svoje uzbuđenje i radost.51 Dobijanje društvenog stana u socijalizmu bio je događaj koji se pamtio cijeli život.

Bez obzira na to što su gradske vlasti nova naselja saobraćajno povezivali sa ostalim dijelovima grada, ipak ona su u sadržajnom i urbanom tkivu bila izolovanija od središta grada u kojem se odvijao kulturni i društveni život u svim svojim različitim formama. Taj problem bio je uočen od svih onih koji su bili uključeni u procese razvoja grada, pri čemu je neadekvatno povezivanje u jedinstven gradski organizam novijih dijelova grada, stambenih zona na zapadu, sa centralnim dijelovima grada na istoku, nametao utisak da se “ne radi o jedinstveno integrisanom gradu, koji se nalazi u kontinuiranom i kontrolisanom razvoju, nego o dva nepovezana dijela: jedan, koji se razvijao do 1940. godine i drugi, koji se razvijao u poslijeratnom periodu.“52 51 Porodica po porodica - život naselja, Oslobođenje, 23.2.1983. 52 Elementi dugoročne strategije društveno-ekonomskog razvoja grada Sarajeva za period od 1986. do 2000.-2015. godine, analiza uslova, mogućnosti i pravaca razvoja, Grad Sarajevo i Zavod za planiranje razvoja 31 Izgradnja i urbanizam u Sarajevu nakon 1945. godine pa sve do devedesetih godina XX stoljeća bio je izraz socijalističkog društva, pri čemu je izgradnja društvenih stanova jedna od dominantnih odrednica koje su bitno uticale na oblikovanje grada. Društveni stanovi uvijek su bili u fokusu interesa političkih aktera, bili su jedan od dugoročnih društveno-ekonomskih i prostornih ciljeva razvoja grada. Zbog toga ulaganja sredstava u izgradnju, posebno stanogradnju, nikada nisu prestajala. Realizacija tih ciljeva posebno se pratila i uglavnom je bila veoma uspješna.53 Osamdesetih godina sve više u gradu dolazi do izražaja prekomjeran demografski rast grada, kao posljedica velikog priliva novog stanovništva. Javlja se promišljanje da se čak određenim mjerama ograniči dolazak u grad. Međutim, u stvarnosti se takve ideje nisu mogle realizirati. Planovi izgradnje stanova u društvenoj svojini nastavljeni su sve do devedesetih godina, pa je planom za period 1986.-1990. godine bilo predviđeno da se u Sarajevu izgradi 6.597. novih stanova, najvećim dijelom na području Općine Novi Grad, posebno u naseljima Dobrinja i Vojničko polje.54

U uslovima demografskog intenzivnog rasta, otvorenog pitanja stanogradnje, infrastrukture, nezaposlenosti, ekonomskog napretka, tražio se način kako prevazići postojeće probleme i proturječnosti u razvoju grada.

grada Sarajeva, 1985., str. 29. 53 U 1983. godini 95,9% predviđene izgradnje u gradu je realizirano, a samo na području Općine Novi Grad na kojoj se najviše gradilo plan je ispunjen 99,5%. Od 14.167 predviđenih stanova bilo je izgrađeno 14.095. Analiza ostvarivanja društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976. do 1980. godine sa ocjenom mogućnosti razvoja u periodu od 1981.-85. godine, Skupština grada Sarajeva, izvršni odbor i Zavod za planiranje i razvoj grada Sarajeva, Sarajevo, 1979., str . 83. 54 Plan izgradnje stanova u društvenoj svojini za period 1986.-1990., SiZ stanovanja grada Sarajeva, Sara- jevo 1986. 32 IZVORI I LITERATURA:

Građevinarstvo SR Bosne i Hercegovine 1943.-1968., Savez građevinskih inžinjera i tehničara BiH, Sarajevo, 1968. Ivan Štraus, Arhitektura Bosne i Hercegovine 1945.-1995., Sarajevo, 1998. Midhat Aganović, Graditeljstvo i stanje druge djelatnosti u Sarajevu u XX i prethodnim stoljećima, Sarajevo 2009. Monografija Energoinvest - RO Vaso Miskin Crni, Sarajevo, 1890.-1980., Sarajevo, 1980. Opšti tehnički uslovi za projektovanje i izgradnju stambenih zgrada i stanova, Službeni list SRBiH, Sarajevo, 1976. Radio Sarajevo 10.04.1945. – 10.05.1992. ur Ines Bamburić Alibašić, Media centar Sarajevo, Sarajevo, 2015. Robert J Donia, Sarajevo: biografija grada, Sarajevo, 2006. Sreten Vujović, Ljudi i gradovi, Budva, 1990. Vranica, građevinsko preduzeće 1948.-1968. ČLANCI:

Aida Ličina Ramić, Od ekološke katastrofe do Olimpijskih igara grad Sarajevo 1971.- 84. Poplava, zemljotres, smog: Prilozi ekohistoriji BiH u 20 stoljeću, Sarajevo, 2017., Aida Ličina Ramić, Socijalistički grad - historiografska literatura o gradovima SFRJ na primjeru Beograda, Sarajeva i Zagreba, 21.5.2018. http://www.historiografija. hr/?p=9945, pristup 24.12.2018. Amra Čusto, Perspektive socijalizma - obnova, izgradnja naselja i novi stil života, Prilozi historiji urbanog razvoja BiH u XX stoljeću, Zbornik radova, Sarajevo, 2016., str.155- 171. Amra Čusto, Urbane transformacije Sarajeva u socijalizmu, Prilozi historiji BiH u socijalističkoj Jugoslaviji, Zbornik radova, Sarajevo, 2017., str. 211-230. Dane Miljković, Tramvaj do Ilidže, Sarajevo u socijalističkoj revoluciji, Sarajevo, 1990. Nijaz Musabegović, Sumrak grada, Erasmvs, časopis za kulturu demokracije, Zagreb, 1998. Slavka Zeković i Miodrag Vujošević, Uticaj kontekstualnih faktora na politiku građevinskog zemljišta i urbanog razvoja u Srbiji http://www.spuds.edu.rs/downloads/2. pdf, pristup 30.12.2018.

DOKUMENTACIJA I GRADA ZAVODA ZA PLANIRANJE KANTONA SARAJEVO:

Analiza dosadašnjeg društveno-ekonomskog i prostornog razvoja za period 1971.-1983. skraćena verzija; Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva i Grad Sarajevo, 1983. Analiza ostvarivanja društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976. do 1980. godine sa ocjenom mogućnosti razvoja u periodu od 1981.-85.,Skupština grada Sarajeva - Izvršni odbor i Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, 1979. Analiza ostvarivanja društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976.-80. godine sa ocjenom mogućnosti razvoja u periodu od 1981.-85., Zavod za planiranje razvoja grada Sarajevo i Skupština grada Sarajeva izvršni odbor, 1979. Elementi dugoročne strategije društveno-ekonomskog razvoja grada Sarajeva za period od 1986. do 2000.-2015. godine, analiza uslova, mogućnosti i pravaca razvoja, Grad Sarajevo, Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, 1985. 33 - Generalni urbanistički plan, karta namjene površine, 1965. Idejni projekti individualnih stambenih objekata uz urbanistički projekat za lokalitet za individualnu izgradnju u naselju Boljakov Potok, decembar 1985. i Urbanistički projekat lokaliteta za individualnu izgradnju naselja Briješće, decembar 1985. Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva Karakteristike i razmještaj industrije grada Sarajeva, Zavod za planiranje Kantona Sarajevo, 1983. Plan izgradnje stanova u društvenoj svojini za period 1986.-1990., SIZ stanovanja grada Sarajeva, Sarajevo 1986. Štampa, brošure i katalozi: Oslobođenje, 01.09.2018. Oslobođenje, 11.02.1983. Oslobođenje, 22.12.1983. Oslobođenje, 02.02.1983. Opšti tehnički uslovi za projektovanje i izgradnju stambenih zgrada i stanova, Službene novine Grada Sarajeva br. 21/87, 30. septembar 1987. Delegatski Bilten, Izdanje Skupštine grada i udruženih opština Sarajevo, Sarajevo, 1981. Katalog projektantske kuće Dom, Sarajevo, 1985.

34 Urbanization at the End of the City - “You promised we would live in a skyscraper”

Abstract: Based on the used sources and literature, the paper analyses the urbanisation method in Sarajevo after the end of World War II, primarily in the territory of Sarajevsko polje, former outskirts of the city. Industrialisation and wave immigration to the city bolstered construction of large residential settlements, which, in addition to unlicensed individual residential construction would shape the city anew. Social residential construction was the primary feature of the spatial development of the city in socialism. The 1970s and 1980s were decades of overall modernisation in the 20th century. Due to a new expansion wave in the city, well-known settlements in Sarajevo (Alipašino polje, Otoka) were built, including representative public buildings – symbols of the city, and during the preparations for the Olympic Games and city planning, the youngest city municipality of Novi Grad was built in 1977. Since then, in further planned areas, modern settlements of Mojmilo and Dobrinja were built, with all the different necessary infrastructure, including shops, health care centres, libraries, schools, and kindergartens. During this time, despite more frequent crises of socialist society, the city was at its peak of development, represented by the 14th Winter Olympic Games held in 1984.

Key words: urbanisation, housing, unlicensed construction, industrialisation, Novi Grad, new settlements, Olympic Games 36 77 miliona slika u 77 muzejskih dana: Brian Eno u Historijskom muzeju BiH

Poslije Londona, Venecije, Tokija i Sidneja, instalacija 77 Million Paintings Brian Eno-a je predstavljena sarajevskoj publici, a njen opuštajući, ugodni i meditativni ambijent je smješten u glavnoj izložbenoj dvorani Historijskog muzeja BiH. Brian Eno, svestrani i poznati muzičar i producent, prvi put se predstavio u Bosni i Hercegovini svojom vizuelnom muzikom, baziranoj na stalnim istraživanjima svjetla kao umjetničkog medija i estetskih mogućnosti novih tehnologija. Otvorenju i predavanju Brian Eno-a je prisustvovao veliki broj zvanica iz Bosne i Hercegovine i regije – Sarajevo je ovom izložbom postalo regionalna destinacija kulturnog turizma tokom ljeta 2018. godine.

Veza između Brian Eno-a i Bosne i Hercegovine postoji još od perioda rata 1992.- 1995. On je producent jedne od najslavnijih pjesama o ratnom Sarajevu - Miss Sarajevo. Dolazak Brian Eno-a u Sarajevo bio je povod da tim Historijskog muzeja BiH istraži jednu od najprovokativnijih priča iz moderne bosanskohercegovačke historije - priču o Miss Sarajevo 1993. Muzej je prikupio značajan broj eksponata koji tematiziraju Miss opkoljenog Sarajeva, a najznačajniji eksponat koji je došao u muzej je baner sa porukom Don’t let them kill us. Ta poruka je 1993. godine, iz čuvenog Templa, a pod režiserskom palicom Janesa Tadića otišla u svijet i postala inspiracija za pjesmu – nastalu s ciljem podizanja svijesti o situaciji u Bosni i Hercegovini. Priču o nastajanju pjesme Miss Sarajevo je pred više od 300 ljudi u Historijskom muzeju BiH ispričao Brian Eno. Poslije druženja sa Eno-om je uslijedila serija predavanja o kulturi i umjetnosti, koju su vodili predavači iz Bosne i Hercegovine.

Funkcioniranje instalacije 77 Million Paintings u Historijskom muzeju BiH je neodvojivo od semiotike prostora. Ova postavka je smještena u centralni muzejski prostor - kubus. Stupajući preko stepenica, posjetitelj se podiže do internog i intimnog prostora trenutno podijeljenog na dva dijela: stalnu postavku Opkoljeno Sarajevo i 37 instalaciju 77 Million Paintings Briana Enoa. Postavka Opkoljeno Sarajevo, koja posmatrača dovodi u stanje tjeskobe i bola, a s druge strane, instalacija 77 Million Paintings, služi kao prostor refleksije i autorefleksije. Ovu postavku ne čine ekrani i uređaji – čine je procesi koji se dešavaju u posmatraču izazvani bojama, zvukovima i katarzičnom atmosferom. Instalacija Briana Enoa se, pretvarajući jedan dio muzeja u kontemplacijski prostor, utapa u prirodne muzejske procese koji se dešavaju i mimo posmatračevog kruga. Postajući organskom cjelinom sa jezgrom muzeja, ova postavka funkcionira kao prostor katarze. Umjetnica i historičarka umjetnosti Smirna Kulenović je realizirala performans „77“ i provela 77 sati u prostoru instalacije. Ona je propitivala, između ostalog, kako se umjetnost u muzeju historijskog tipa može koristiti u suočavanju sa prošlošću. Njeno istraživanje je poslužilo timu Historijskog muzeja BiH u istraživanju o potencijalu muzejskog prostora. Multimedijalna instalacija 77 Million Paintings je bila otvorena za posjetioce 77 dana tokom ljeta 2018. Ovaj jedinstveni kulturni događaj omogućio je British Council u saradnji sa Historijskim muzejom BiH.

38 Smirna Kulenović Eksperimentalni misaoni performans kao aktivna percepcija djela Brian Eno-a „77 Million Paintings“

Sažetak: Tekst je rezultat kombiniranja vlastitog iskustva iz eksperimentalnog misaonog performansa u trajanju od 77 sati unutar instalacije „77 Million Paintings“, sa analizom njenih osnovnih gradivnih elemenata u kontekstu konceptualnih uticaja iz historije umjetnosti i filozofije 20. vijeka. Uzimajući u obzir ne samo primarnu literaturu, već i intervjue i predavanja Brian Eno-a o temama i izazovima generativne umjetnosti – tekst pokušava spojiti internu, umjetničku viziju sa umjetničkom teorijom. S tim u vezi, jedan od glavnih izvora postaje i vlastiti neobjavljeni „Dnevnik performansa 77“, spram kojeg se postavljaju osnovni idejni pravci analize ovog djela. Eksperimentalni pristup ovom performansu i tekstu zahtijevao je pomirenje prakse i teorije; ispitivanje teorije do ivica njenih mogućnosti u praksi, kako bi se obrisale nepotrebne granice između ova dva polja. Na isti način se i u tekstu brišu granice između akademskog pristupa pisanju i sveprožimajućeg umjetničkog iskustva koje svoj izvor nema u literaturi, već vlastitoj percepciji za vrijeme trajanja performansa. Dolazi do pojave fluidnosti u jeziku koji se neprestano kreće između akademskog i ličnog, dovodeći oba u jedinstvo i koegzistenciju. Osnovni misaoni pravci analize bave se ekstenzijom prostora i vremena u kontekstu postavke “77 Million Paintings” u Historijskom muzeju BiH, estetikama procesualnosti, slučajnosti i aktivne percepcije, te pitanjima kreativnosti generativne umjetnosti i njenog odnosa sa prirodom.

Ključne riječi: generativna umjetnost, Brian Eno, 77 Million Paintings, audiovizuelna instalacija, performans, procesualnost, aktivna percepcija 39 UVOD je inspirisati samu publiku na duži boravak unutar instalacije – čime Važnije od činjenice da je jedna od se zaista otvara mogućnost njenog najreprezentativnijih audiovizuelnih terapeutskog djelovanja. instalacija iz oblasti generativne umjetnosti konačno predstavljena i publici u Sarajevu, jeste upravo njena postavka u „ prostoru Historijskog muzeja BiH. Ovakvim kustoskim i Ne plaši me vrijeme koje tek umjetničkim odabirom dodaje treba da prođe, kojeg je se potpuno novi sloj značenja; nemoguće biti svjestan na samom kako samom organizmu početku ove samonametnute Muzeja, tako i djelu „77 Million hipnoze, meditacije, Paintings“ – koje možda prvi zatvoreništva. Plaši me samo put u vlastitoj historiji poprima i jednu specifičnu društveno trenutna nemogućnost adekvatnog angažiranu ulogu. Pored pratećeg fokusa na djelo; odjednom mi se sve i otvorenog edukativnog programa ono prolazno i spoljašnje nameće kao kojim se publici želi približiti nužno i obavezno mislima. pojam generativne umjetnosti i Zaboravljene obaveze, neodgovorene lokalnih umjetničko-aktivističkih poruke, potisnuti stres, potisnuta tuga praksi – najznačajnija je terapeutska zbog prizora i zvukova koje bih željela mogućnost ovog djela, shvaćena u izbjeći, ali ne mogu... kontekstu savremenog, postratnog bosanskohercegovačkog društva. (Iz dnevnika performansa „77“ Smirne Upravo taj kontekst jedan je Kulenović 2018, sat 1) od osnovnih motiva za kreaciju performansa „77“, kojim se publika pokušava podsjetiti na mogućnost Instalacija „77 Million introspekcije i kontemplacije u Paintings“ otvara univerzalnu intimnom prostoru Muzeja, otvorenog mogućnost korištenja jednog publici svih 77 dana trajanja sigurnog i „lebdećeg“ prostora, instalacije. Budući da je razumijevanje ispunjenog kontinuitetom nastanka i značaja procesualnosti osnovni nestanka neponavljajućih apstraktnih element za mogućnost potpunog audiovizuelnih formi, u dimenziji 1 „uranjanja“ u ovo djelo, potrebno vremena. Angažiranost ovog djela 1 Intervju, Interview with Brian Eno about His Exhibition, Constellations (77 Million Paintings), BBC, 2007. 40 može se promatrati i kroz globalnu Ovako bismo se„ uvijek trebali os- prizmu savremenog načina života, izgrađenog upravo na sistemskom jećati u Muzeju... oduzimanju vremena i prostora za samoću i introspekciju. No, postaviti jedno ovakvo djelo na tlo Bosne i Kao kod kuće. Hercegovine znači i publici ponuditi značajnu duhovnu mogućnost privremenog izlaska iz „krize“ (Iz dnevnika performansa „77 “ Smirne svakodnevnog života, opterećenog Kulenović 2018, sat 24) teškom ratnom prošlošću i pokušajima da se ona prihvati i razumije. Sama instalacija postavljena Muzeju, je u izložbenu prostoriju pokraj stalne pojavljuje se postavke „Opkoljeno Sarajevo“, primarno odstupanje od idealnog koja govori o životu i preživljavanju stanja čiste kontemplacije kojoj težim; građana i građanki Sarajeva u toku zbog misli o vanjskom prostoru opsade od 1992. do 1995. godine; bez svakodnevnice koja pretrpava čak i vode, hrane, struje, grijanja. Upravo potpuno izolovani, unutarnji prostor ovakav prostorni odabir za lokaciju instalacije. Tek odstupanjem od djela Brian Eno-a čini ovu postavku inicijalne ideje dolazim do istinske angažovanom – nudeći mogućnost srži – najznačajniji aspekt ovog građanima i građankama Sarajeva da djela postaje upravo evolucija misli i se teških i egzistencijalnih trenutaka osjećaja koje ono u meni prouzrokuje, sjećaju unutar same instalacije. Na ovaj odlikovano suočavanjem sa vlastitom način ona postaje prelazna dimenzija i zajedničkom prošlošću i sadašnjošću, između različitih vremena; između nemogućnosti bježanja od iste. preživljavanja u prošlom i sadašnjem „Beskrajan niz unutrašnjih prostora Sarajevu – ali i vizije budućnosti, otvara se unutar mojih generativnih za koju moramo vjerovati da će misli, u obliku performansa koji imati upravo evolutivni, generativni neprestano misaono nastaje i nestaje, karakter. kojem ne postoji krajnji rezultat“ (Iz dnevnika performansa „77“ Smirne PERFORMANS KAO MISAONI Kulenović 2018, sat 5) – postoji samo PROCES – EKSTENZIJA ono što nastaje na osnovu jednog PROSTORA minimalnog pravila; ostati unutar ovog djela u toku svih 77 sati. Sami Već u prvim satima performansa proces ostanka unutar prostora, i trodnevnog boravka (77 sati) u prepuštajući se toku misli, nalaže i 41 mojoj svijesti jedan evolutivni karakter života; nudi otpor vremenom za – poput logike kojom je građeno i kontemplaciju unutar sigurnog samo djelo „77 Million Paintings“. prostora – umjetničkog skloništa od svakodnevnice i površnosti. Ekstenzija prostora dešava se Odnos sa vremenom u potpunosti se dvojako; procesom misli i procesom mijenja nakon 36 sati provedenih u komunikacije tih misli putem jednoj prostoriji, dovodeći do pojave Instagram Story-a. Cjelokupni barem djelomično aktivne percepcije performans dešava se na unutrašnjem, koja je u stanju opaziti delikatne misaonom nivou, o kojem publiku promjene sporog tempa – kojim se u izvještavam fotografijom i kratkim potpunosti transformišu oblici slika tekstom; iz sata u sat, 77 puta. Ovaj i zvukova. Tek tada zaista postaje element uvodi i novu publiku u moguće shvatiti esencijalnu ulogu prostor muzeja; ljude iz Amerike, procesualnosti u audiovizuelnoj Indije, Velike Britanije i drugih kompoziciji Brian Eno-a, koji kao zemalja koji počinju pratiti jednu od svojih primarnih umjetničkih moj Instagram Story. Lokalna i inspiracija navodi minimalističko djelo internacionalna „digitalna publika“ „It’s gonna Rain“ Steve Reich-a, javlja mi se sa pitanjima, podrškom, vlastitim mislima kojima dopunjuju moj tok svijesti, upućujući me na „ nove ideje i razumijevanje. Sa druge Vrijeme dozvoljava svakoj stvari da se strane, lokalna publika već od pokaže onakvom kakva jeste, u svojoj prvog dana počinje dolaziti kako bi punoći. Ono može i najobičniji bora prostor zajedno sa mnom koristila vak u jednoj prostoriji učiniti ekstrem za kontemplaciju, boraveći unutra - nim, dovesti do granica izdržljivosti i barem sat, dva ili tri. Instalacija - postaje i prostor interakcije, spoznaje. upoznavanja i dijeljenja spoznaja o Protok vremena sebi i djelu u kojem učestvujemo, naglašava svaku, pa i najmanju kojem se predajemo, u koje poteškoću i čini je radikalnom; čini je uranjamo. životnom. PROCESUALNOST I VRIJEME – OSNOVA GENERATIVNE UMJETNOSTI (Iz dnevnika performansa „77“ Smirne Kulenović 2018, sat 36) Generativna umjetnost, kao i samo djelo Briana Eno-a ipak nudi alternativu današnjem načinu 42 iz 1965.2 Izvorni materijal ovog od svake namjere, njegova jedina djela je audio snimak propovjednika namjera jeste u tome da evoluira, koji govori o kraju svijeta, 1964. mijenja se, raste i razgrađuje kao godine na Union Square-u u San autonomni akustični razlog. (Reich Francisku. Djelo nastaje zbog greške 1968, manifest) pri sinhronizaciji dvije mašine koje su istovremeno trebale reproducirati Od 1965. kada je ova snimak, ali se u toku tog procesa ideja zaživjela, razvoj sofisticiranih mimoilaze. Reich odlučuje iskoristiti kompjuterskih softvera, algoritama, pomjeranje faze, u kojem se istražuju vještačkih neuronskih mreža i ostalih sve moguće rekurzivne harmonije prije ranih oblika upotrebe artificijelnih nego se dva snimka konačno vrate sistema u kreaciji muzike učinili su u sinhronizaciju. Ovih 17 minuta mogućim i „77 Million Paintings“ i 50 sekundi procesa ponavljanja kao neponavljajuće, procesualno i eksperimentisanja ključni su za audiovizuelno djelo. Hiljade zvukova razvoj ideje procesualnosti zvuka u i slika integrisane su u memoriju njegovih osnovnih algoritamskih dimenziji vremena, te predstavljaju 4 i osnovni korak ka razvoju Eno-ove postavki, koje su potom programirane ambijentalne i generativne muzike.3 tako da generativno stvaraju 77 miliona različitih kombinacija zvu- Procesualnost nije samo ideja koja ka i slike. Dakle, dolazi do ponavljanja se istražuje u „procesu kompozicije“, pojedinačnih elemenata, ali nikada već ideja da su muzička djela sama ponavljanja identične audiovizuelne po sebi procesi, opažajni procesi. kompozicije – koja svojim intenzi- Da bi bilo moguće detaljno slušanje tetom, trajanjem, bojom, redom, ovih procesa, oni se prema riječima slojevima konstantno oblikuje novu Steve Reich-a trebaju odvijati izuzeto formu u dimenziji vremena. postepeno, uzimajući dovoljno vremena da se pretapaju delikatno, KREATIVNOST U GENERATIVNOJ bez naglih promjena i skoro potpuno UMJETNOSTI – PRIRODA I neprimjetno. Slušanje ekstremno TEHNOLOGIJA postepenog muzičkog procesa otvara mogućnost aktivne percepcije, uvijek „Prihvatanje svih formi. se šireći dalje od onog što se trenutno Estetika nedovršenosti. Uči može opaziti. Sami zvuk se udaljava 4 Brian Eno navodi kako u vizuelni sistem ubacuje 2 Eno, Brian. “ Andrew Carnegie Lecture Series.” nove i dodatne fotografije koje kreira na svakoj loka- Predavanje, Edinburgh College of Art, Edinburgh, ciji u kojoj se djelo predstavlja, od 2006. do danas. 2016. Zbog toga je, u toku trajanja instalacije u Sarajevu, 3 Steve Reich. “It’s Gonna Rain.” Youtube. 2014. na nekim od kompozicija bilo moguće pronaći i https://www.youtube.com/watch?v=vugqRAX7xQE. fragmente sarajevskog street art-a. 43 me jednakoj važnosti svih oblika, pa i onih koji me zastrašuju, uznemiravaju – dok pokušavam ostati budna već 53. sat u Muzeju... Bogatstvo kreacije. Umjetnik nije taj koji bira, već prepušta odluku autonomnom kompjuterskom sistemu; dozvoljava mu da nam pokaže nezamisliv broj kombinacija čovjekove kreativnosti.“

(Iz dnevnika performansa „77“ Smirne Kulenović 2018, sat 53)

Generativna umjetnost je ideja koja se već godinama ostvaruje kao „genetski kod vještačkih umjetničkih događaja“, kao konstrukcija dinamičkih kompleksnih sistema sposobnih da generiraju beskrajne varijacije. Svaki generativni projekat je koncept- softver koji proizvodi jedinstvene i neponovljive događaje, moguće i raznovrsne izraze generirajuće ideje koja je prepoznatljiva kao vizija koja pripada umjetniku/ci. Ovaj ljudsko- kreativni-čin stvaranja generativne ideje čini srž ove nepredvidive, nevjerovatne i beskrajne ekspanzije ljudske kreativnosti. Kompjuter

Foto: Brian Eno, 77 million paintings 44 ili autonomni sistem u ovom slučaju postaje samo alat za njeno pohranjivanje u memoriji i pri njenom izvršavanju. Ovaj pristup otvara novu eru u umjetnosti, dizajnu i komunikaciji: izazov nove prirodnosti umjetnog događaja, kao ogledala prirode. Ponovo, čovjek oponaša prirodu, koristeći se njenim kodovima kao uzorom.5

Prema samim riječima Brian Eno-a, jedna od najnevjerovatnijih ideja teorije evolucije i kibernetike jeste upravo mogućnost da se složeni i zamršeni procesi zapravo proizvode počevši od jednostavnih, determinističkih sistema. Upravo iz te jednostavnosti, javlja se složenost i život umjetničkog djela koje je za Eno-a najbolje objasnio John Cage: „Funkcija umjetnosti je da imitira prirodu – u njenom načinu rada.“6

No, da bi se shvatila inicijalna veza između prirode, tehnologije, koncepta slučajnosti i generativne umjetnosti – važno je pomenuti značajne primjere iz historije umjetnosti, koji prethode radu Brian Eno-a, a na njega direktno utiču – 1951. John Cage izvodi „Imaginary Landscape No. 4“ sa 24 izvođača koji nasumično manipuliraju podešavanjem 12 radio- 5 Celestino Soddu, prof. dr., “Generative Desi- gn Futuring Past,” proceedings of GA2015 – XVIII Generative Art Conference (Politecnico Di Milano University), 2015. 6 RHA Gallery, “Brian Eno - 77 Million Paintings,” najava izložbe, 2019, RHA Gallery, http://www. rhagallery.ie/exhibitions/77-million-paintings/. 45 instrumenata; u junu 1963. Nam nepredvidiva, generativna. Dakle, June Paik postavlja „13 Distorted sva ova djela generativna su u svojoj TV Sets“ u kojima isti program koji osnovi, sa razlikom u tome što jedni emituje 13 televizora postaje ležerno i biraju pravac čistog aktiviranja nepredvidivo deformisan magnetima tehnologije u imitaciji načina na koji postavljenim na svaki instrument; priroda radi, dok drugi pokušavaju Alvin Lucier 1967. komponuje kreirati materijalni balans između komad „Wistlers“, podešavajući tehnologije i prirode. radio-prijemnike niske frekvencije na buku koja dolazi iz jonosfere; Upravo taj materijalni balans između projekat „Jardin bio-acustic“ Nissima tehnologije i prirode dočaran je Merkada 1978. otkriva mikro-talase skulpturalnim elementima koji lišća, koji se pretvaraju u laboratoriju upotpunjavaju instalaciju „77 Million za zvuk prateći transformacije biljne Paintings“ – stablima breze, čija supstance; od kraja 70-ih brojna tekstura urezanih organskih linija i umjetnička djela Érika Samaka koriste sama govori o vezi između prirodne i i elektronski manipuliraju nekim generativne forme. Ta stabla postaju zvukovima životinja ili podataka koji jedna od osnovnih preokupacija dolaze iz fizičkog okruženja; potom moje percepcije već u toku 7. sata Shawn Brixey, sa Photon Voice 1987. boravka unutar instalacije – kada ili Domenico Vicinanza, koji dobija analiziram njihovu simboličku ulogu zvukove kroz Etnine seizmografske u dijalogu sa tehnologijom – do 70. signale i djelovanje fotona na grafit i sata od kojeg aktivno patim zbog vibracije vulkana. nedostatka dnevnog svjetla i manjka izloženosti prirodi. U tom trenutku U svim ovdje navedenim slučajevima, podcrtavam kako ova simbolička i kao i u mnogim drugim slučajevima materijalna reprezentacija prirode u koji su preskočeni, dati su svi potrebni vidu artificijelne postavke drveća ipak i dovoljni uslovi da se može govoriti nikako ne može zamijeniti stvarnu o savremenijim oblicima generativne energiju života, uprkos algoritamskoj umjetnosti: djela su proizvedena simulaciji njegovih kompleksnih kao cageovska „imitacija prirode“ pravila i načina rada. U toku 74. sata – bilo da je to u njenom načinu dešava se i prva radikalna interakcija rada ili upravo u prevođenju njene između realnog i virtuelnog svijeta; supstance na umjetnički jezik. U tu jedna pratiteljka mojih Instagram svrhu umjetnici su se koristili svim Storya dolazi u realni prostor insta- oblicima elektronskih tehnologija, lacije kako bi mi donijela cvijet i senzora, kompjutera, algoritama; pomogla da „prebrodim“ nedostatak njihova suština je potpuno neizvjesna, prirodnih elemenata u mom 46 okruženju. GUBLJENJE UMJETNIČKE instrukcija, zahvaljujući kojima KONTROLE – ESTETIKA su svi u stanju crtati oblike, boje SLUČAJNOSTI i linije u dvodimenzionalnom i trodimenzionalnom prostoru, Jedna od osnovnih misaonih stvarajući geometrijske elemente preokupacija, već od 7. sata koji se ponavljaju i moduliraju u boravka unutar instalacije – postaje skladu sa standardnim prostornim pitanje slučajnosti; mogućnosti proporcijama. Ovim konceptom Le da se „programira“ neponavljajući Witt je podsjećao kako “svi ljudi mogu slučajan odabir kod artificijelnog da učestvuju u kreativnom procesu”. kompjuterskog sistema. Međutim, cilj ove ideje nije bio samo razmišljati o Poznato je da je umjetnik težio ka složenim algoritamskim procesima odvajanju procesa planiranja od programiranja jednog ovako realizacije posla; on se posvetio kompleksnog sistema, već značenja planiranju, dok su se njegovi ove situacije za ljudsku svijest, asistenti posvetili ovom drugom: posebno za pitanje umjetničke jer ako umjetnički proces leži u kontrole. konceptualnom planiranju rada, (osnovno, elementarno i geometrijsko) Redukcionizam umjetničkog odabira, izvršenje mogu napraviti svi, tj. kontrole – može se dešavati i bez zahvaljujući seriji detaljnih instrukcija tehnologije, poput pristupa američkog koje je predložila misaona jedinica konceptualnog i minimalističkog sa proceduralnim pristupom. On umjetnika Sol Le Witt-a. U svom je također tvrdio: “Postoji nekoliko radu Le Witt kreira niz načina da se kreira umjetničko djelo. Jedna je donošenje odluka na svakom koraku, a druga kreacija sistema za Prepuštanje „vlastite volje donošenje odluka.“ (Lewitt 1969, artificijelnom autonomnom manifest) Kreirati sistem za donošenje odluka sistemu... Da li je ovo konačni cilj; znači pristati na nepredvidljivost krajnjih rezultata, shvatiti slučajnost izgubiti kontrolu? kao pozitivni aspekt evolucije umjetničke misli, koja postaje u (Iz dnevnika performansa „77 “ Smirne stanju prihvatiti razliku između osnovnog koncepta i načina na koji Kulenović 2018, sat 65) se taj koncept može tumačiti; bilo da

ga tumače drugi ljudi ili artificijelni 47 kompjuterski sistemi. S druge strane, djelima poput „77 Million Paintings“, ova ideja nije nikakva inovacija; njen gdje i sama publika predaje svoju korijen se nalazi još u Dadaizmu. svijest oblicima slike i zvuka na koje Primjerice, umjetnik Jean Arp ne može uticati, a koji direktno utiču uključuje principe slučajnosti u svoja na razvoj misli i emocija unutar djela primjenom slučajnog mehanizma dimenzije vremena. Dakle, dimenzija shvaćenog na esencijalni način, bez vremena postaje jedini odabir na uključivanja subjekta koji vrši odabir koji publika može svjesno uticati umjesto njega. U konkretnom radu (birajući broj minuta ili sati koje želi „Objekti uređeni prema zakonima provesti sa artificijelnim sistemom). slučajnosti“ on proizvodi potreban Odabirom da provedem 77 sati broj obrazaca koje nasumično, bez unutar ove instalacije svjesno dolazim razmišljanja, baca na površinu na kojoj do potpunog prepuštanja volje, ih potom fiksira. (Glimcher 2005, pokušavajući pratiti dijalog vlastite 56). Dakle, Arp je još na početku svijesti sa kompjuterskim sistemom, 20. stoljeća koristio slučajnost u koji je vodi kroz svoje odabire svom čistom obliku, za razliku od svjetlosnih i zvučnih formi. savremenih digitalnih umjetnika ESTETIKA „URANJANJA“ U DJELO kod kojih se slučajnost odnosi na – AKTIVNA PERCEPCIJA mehaničku slučajnost artificijelnog sistema, potpuno drugačije od Generativna umjetnost Brian Enoa istinske, životne slučajnosti zahtijeva posebno stanje aktivne Dadaizma. Procesualni razvoj ove percepcije u kojem publika ne posmatra ideje nakon vremena Dadaizma, djelo kao muzejski eksponat, u kod umjetnika poput Sol Le Witta odvojenosti od svoje srži. „77 Million donosi i uključenje subjekta koji Paintings“ prije svega zahtijeva kreira umjesto umjetnika, tumačeći potpuno gubljenje granica; ne samo njegova uputstva – dok kod savremene između publike i djela, već umjetnika generativne umjetnosti preovladava i publike – budući da sami umjetnik metahumanistički pristup prepuštanja postaje aktivni učesnik u djelu koje tumačenja konceptualnih uputa je programirano da autonomno jednom digitalnom, artificijelnom stvara nove forme, sa 77 miliona sistemu, koji autonomno kreira (ali kombinacija. I sami Brian Eno izjavio čiju „svijest“ programira čovjek). je kako i čak i njega ovo djelo ponekad S druge strane, prepuštanje vlastite iznenadi svojom novom kreativnošću, volje autonomnom kreativnom te sam svom djelu postaje „publika“. sistemu, tj. gubljenje kontrole dešava Upravo ta ideja postaje jedna od se i u svijesti publike – posebno u vodilja za performans „77“, kroz koji dolazimo do stanja „idealnog“ 48 aktivnog promatrača, publike- svojom sviješću i svojim doživljajem. umjetnika.7 (Gadamer 1986, RB, 24)

Hermeneutička estetika Hans Georga Taj doživljaj je u ovom slučaju Gadamera upravo objašnjava ovo oblikovan tehnologijom, tj. stanje kao fenomenološko „uplitanje“ artificijelnom audiovizuelnom u predmete instalacijom koja umjetnosti, ne komunicira naspram nezain- „ svoje „značenje“, teresovanog Tiha proslava ništavila, aktivna već dozvoljava odvajanja. Ona percepcija kao umjetnički ele- i omogućava ne želi objasniti ment, gubljenje granica između atmosferu za umjetnost publike, umjetnika/ce i umjetničk- transformaciju kao takvu, već njene uloge og djela. Savremeni duhovni ritual ponuditi skup prema potrebi praktičnih bez religije; tehnologija umjesto samih učesnika; kontemplativnih ideologije. kao prostor bilješki za jačanje kontemplacije, našeg susreta sa odmora, sjećanja, umjetnošću. Cilj (Iz dnevnika performansa „77 “ Smirne sna,... nije u dolasku Kulenović 2018, sat 71) do koncepta Upravo do umjetnosti, već takvog stanja u produbljenju našeg umjetničkog skoro potpune iskustva. (Gadamer 1993, GW 8, 374) i čiste, „apsolutne otvorenosti percepcije“ dolazim u posljednjih 7 Kontemplacija umjetničkog djela sati boravka unutar instalacije; od 70. kroz ideju igre mogla bi najbolje do 77. sata. Zapisi u dnevniku iz tog objasniti stanje aktivne percepcije perioda minimalni su, fokusirajući potrebne za „uranjanje“ u djelo Brian se samo na nemogućnost kretanja Eno-a; umjetnost kao prilika kojoj tijela, osjećaj potpune preplavljenosti se svijest prepušta i u kojoj sudjeluje. stanjem svijesti očišćene od svih Igra i umjetnički rad jednake su misli, potpuno receptivne za sve prilike „samopokretanja svijesti“ koje oblike zvuka i svjetlosti koje do od publike zahtijevaju promjenu nje dopiru, bez lutanja fokusa na uloge; gledalac ne samo da učestvuje obimnu količinu emocija, fizičkog u događaju koji je umjetničko djelo, bola ili psihičke preopterećenosti, već ga potencijalno transformira koja bi bila očekivana nakon 3 7 Eno, Brian. “Artist’s Talk.” Predavanje, 77 Million dana neprestanog boravka unutar Paintings, Historijski Muzej BiH, Sarajevo, 2018. 49 instalacije. Međutim, ovo konačno ispred koje se možda, u odsustvu stanje sveprimajuće percepcije otvara preopterećenosti informacijama ovu prethodno filozofski propitanu karakterističnim za savremeno doba, mogućnost potpuno aktivnog na mnogo jednostavniji način dolazilo promatrača-stvaraoca i materijalno do stanja aktivne percepcije. Čak i bez je dokazuje mogućom, u ekstremnim performansa od 77 sati. uslovima poput ovog odabranog eksperimentalnim performansom „77“.

Nemoguće je analizirati ovo djelo generativne umjetnosti bez potpunog uranjanja u njega samog, nemoguće je pisati o njegovom umjetničkom značaju bez učestvovanja u igri – ostvarenoj potpuno tek internim procesom koji se javlja od 70. sata aktivne percepcije; kad prestaje biti važna svaka formalna, historijska ili socijalna odrednica djela „77 Million Paintings“ a ostaje samo ona najdublja kategorija – ontološka. Eksperimentalni pristup ovom performansu zahtijevao je pomirenje prakse i teorije; ispitivanje teorije do ivica njenih mogućnosti u praksi, kako bi se obrisale nepotrebne granice između ova dva polja. Na isti način želim brisati granice između akademskog pristupa pisanju analize ovog djela i sveprožimajućeg umjetničkog iskustva koje nema izvor u literaturi, već vlastitoj percepciji.

Konačno, pojam „uranjanja“ u djelo možda samo na sofisticiran način izražava jednu od primarnih ljudskih aktivnosti; ritualnog okupljanja oko vatre u mraku pećine, kako bi se posmatrala svjetlost. Svjetlost 50 LITERATURA:

A Year With Swollen Appendices: The Diary of Brian Eno. Brian Eno, 1996. Gadamer, Hans-Georg. The Relevance of the Beautiful. London: Cambridge University Press, 1986. Gadamer, Hans-Georg. Kunst Als Aussage (Gesammelte Werke Band 8). Tübingen: J.C.B. Mohr, 1993. Glimcher, Marc. Logical Conclusions: 40 Years of Rule-Based Art. Pace Wildenstein, 2005. Harrison, Charles, and Paul Wood. Art in Theory 1900 - 2000: An Anthology of Changing Ideas. 2nd ed. Blackwell Publishing, 2002. Kulenović, Smirna. Dnevnik Performansa 77. Neobjavljeni originalni dokument, 2018. Lewitt, Sol. Sentences on Conceptual Art. 1969. New York. Reich, Steve. “Music as Gradual Process.” 2004. Writings on Music 1965– 2000: 1965-2000. Soddu, Celestino, Prof. Dr. “Generative Design Futuring Past.” Proceedings of GA2015 – XVIII Generative Art Conference. Politecnico Di Milano University. 2015. An experimental thought-performance as an active perception of the “77 Million Paintings” installation by Brian Eno

Abstract: The text is a result of combining one’s own experience from an experimental thought performance in the duration of 77 hours within the 77 Million Paintings installation, with an analysis of its basic material elements in the context of conceptual influences from the history of art and philosophy of the 20th century. Taking into account not only the primary literature, but also Brian Eno’s interviews and lectures on topics and challenges of generative art - the text attempts to combine an internal, artistic vision with artistic theory. In this regard, one of the main sources becomes my own unpublished “Performance Diary: 77”, in which the basic conceptual direction of the analysis of this work is set. An experimental approach to this performance and text required the reconciliation of practice and theory; testing theory to the edges of its possibilities in practice, in order to erase the unnecessary boundaries between these two fields. In the same way, the text also erases the boundaries between the academic approach to writing and the all-embracing artistic experience that does not have its source in literature, but within its own perception during the performance.

Keywords: generative art, Brian Eno, 77 Million Paintings, audio-visual installation, performance, processivity, active perception 51 Reconciliations: Može li nam umjetnost pomoći u suočavanju sa prošlošću?

Stalna postavka Opkoljeno Sarajevo Historijskog muzeja BiH je u stalnom procesu transformacije i nastajanja. Živa izložba ili živi muzej – stoji u uvodniku ove postavke. U njenom stvaranju su, pored kustosa muzeja, učestvovali građanke i građani Sarajeva – poklanjajući muzeju predmete i uspomene. Proces prikupljanja predmeta traje i danas, gotovo dvije decenije od kako je izložba prvi put predstavljena javnosti.

Umjetnost i kultura su neodvojiv sloj identiteta Sarajeva, kroz sve periode njegove historije. Kultura i umjetnost su tokom opsade korišteni kao sredstvo preživljavanja, kao otpor, kao iluzija normalnosti, kao sredstvo komunikacije. U poslijeratnom periodu umjetnost postaje važan pokretač društvenih promjena, ali i sredstvo pomoću kojeg se kanališu brojne društvene i lične traume. Proučavajući povezanost kulture i društva kroz različite faze bosanskohercegovačke historije i razmišljajući o efektima upotrebe umjetnosti u muzejskom prostoru, odlučili smo otvoriti mogućnost da savremenom umjetnošću propitujemo aspekte opsade i rata, prezentaciju svakodnevnog života za vrijeme rata, komentarišemo inovativnost i kreativnost kao sredstvo preživljavanja. Početkom 2018. godine Historijski muzej BiH je u saradnji sa University of the Arts London, King’s College London i London School of Economics and Political Science objavio poziv umjetnicima za projekat Art & Reconciliation: Conflict, Culture and Community, koji se realizuje u Sarajevu, Londonu i Prištini. Poziv umjetnicima je imao za cilj upotrebu umjetnosti kao medija komunikacije ratnih i postratnih trauma. Više od 50 radova iz svih krajeva svijeta je prijavljeno na konkurs, a internacionalni žiri je rad Bedtime Stories Adele Jušić i Lane Čmajčanin proglasio pobjedničkim. Pored ovog rada, kroz izložbu Reconciliations su u Historijskom muzeju BiH u junu 2018. godine predstavljeni radovi Cathode Infusion Daria Kristića i Sabine 52 Tanović; Memoria Bosniaca Vladimira Miladinovića; MWRL 100mm (Multiple Water Rocket Launcher) Mladena Miljanovića, Safe Water for Sarajevo Milene Michalski, te nekoliko radova Paula Coldwella. Naročitu pažnju publike je probudio Coldwellov rad A Life Measured; Seven sweaters for Nermin Divović – umjetnička intervencija nastala kao reakcija na muzejski predmet, džemper dječaka Nermina Divovića ubijenog za vrijeme opsade.

Odziv umjetnika i širok spektar umjetničkih interpretacija prošlosti su otvorili mogućnost nastavka projekta. Tako je u novembru predstavljen još jedan ciklus radova internacionalnih i domaćih umjetnika. Eksperimentalna postavku Reconciliations unutar stalne postavke - izložba u izložbi - artikuliše različite teme iz ratne svakodnevnice: govori o smrti i stradanju, o zločinima, o fragmentaciji i dematerijalizaciji stvarnosti, o percepciji vremena i prostora u ratu. Umjetnički radovi realizirani u različitim umjetničkim medijima i izrazima zapravo unose višeglasje i multiperspektivnost, pomažu nam da sagledamo kompleksnost života malog/običnog čovjeka u ratu. Preko neimarskog, klasičnog likovnog jezika do konceptualnih rješenja uz upotrebu muzejskih predmeta, ove izložbe nam pomažu da primijetimo priče koje bi nam mogle promaći neopaženo. Uvlačeći promišljanja o opsadi Sarajeva umjetnika iz regije i svijeta, izložbe iz projekta Art & Reconciliation: Conflict, Culture and Community podsjećaju koliko se tragedija jednog čovjeka reflektira na univerzum – i koliko je priča o opsadi Sarajeva važna u proučavanju moderne historije svijeta. Ovaj projekat je muzejskom timu otvorio nove mogućnosti analize muzejskih predmeta, upozoravajući nas da su muzejski predmeti ne samo lična svjedočanstva, već i dokazi, dokumenti i zapisi o jednom vremenu.

53 Paul Coldwell

Izmjeren život - sedam džempera za Nermina Divovića

Kao umjetnik, ja djelujem između Martina Bella na BBC radiju, u polariteta onoga što je prisutno i svojstvu njihovog ratnog dopisnika, u onoga što nedostaje, a često koristim kojoj je iznio razmišljanja o tragediji jednostavne svakodnevne predmete rata u BiH. Iz sigurnosti svog studija kao mjerila za neke spekulativnije u Londonu pokušao sam zamisliti misli. Zanimaju me ti jednostavni opsadu Sarajeva dok sam stvarao predmeti, oni koji su sastavni dio ta djela. To se može činiti veoma naših života i koje ne cijenimo dok arogantnom gestom, ali duboko me je ih ne izgubimo, pokvarimo, ili u potreslo sve što sam vidio na TV-u i slučaju odjevnih predmeta, dok ih u novinama i osjećao sam potrebu da ne prerastemo. Proteklih nekoliko na neki način izrazim svoja osjećanja. godina i ja smještam svoj rad unutar Zaista vjerujem da je jedna od uloga muzejskih kolekcija, ubacujem se u umjetnika da pokuša zamisliti svijet te prostore i pronalazim inspiraciju iz različitih perspektiva. Bio sam iz predmeta kako bih ispričao nove oduševljen kada se konačno ukazala priče i uveo savremene reference koje prilika da pokažem ta djela u Sarajevu podupiru historijski materijal. u okviru izložbe Reconciliations u junu 2018. godine. Prije dvadeset godina, izradio sam knjigu umjetnika With the Melting Prvi put sam posjetio Sarajevo u of the Snows (S topljenjem snjegova) januaru 2018. godine. Bilo je to i napravio instalaciju bronzanih nevjerovatno iskustvo i, uprkos skeletnih predmeta Abandoned iznenađujućoj transformaciji grada, Landscape (Napušteni krajolik) kao ožiljci i podsjetnici sukoba još uvijek odgovor na posljednju emisiju su očiti. Sam Historijski muzej 54 BiH nosi trag sukoba na fasadi i u umjetnik, pokušao sam intenzivirati okolini, a u njemu je bila postavljena doživljaj stvaranjem u nadi da ideje izložba posvećena opsadi koja je pomoću umjetnosti mogu pronaći sadržala brojne lične predmete koji vizuelni ekvivalent i postati dio su živopisno opisivali svakodnevni kolektivnog sjećanja. život tokom rata. Tokom posjete radio sam tri dana s divnom grupom Nerminova priča je bolna zbog tinejdžera na projektu crtanja u činjenice da je njegov život tako kojem smo istražili naš odnos s iznenada prekinut sa samo sedam predmetima i kako pomoću crtanja godina, kada se, nakon što je preživio predmeta mogu predstaviti čitav prirodne rizike rođenja i ranih godina spektar ideja. Na kraju smo radili na života, moglo očekivati da ima dug velikim zajedničkim crtežima, koji su život, da ide u školu, igra fudbal, nađe počeli prikazivati kako grupa ljudi iz posao, zaljubi se, osnuje svoju porodicu različitih sredina i različitih uvjerenja i postane djed. Na ulici, u blizini ulaza može osnovati zajednicu koja slavi i u muzej, nalazi se kamena spomen- razlike i zajedništvo. Ti crteži sada su ploča na taj tragičan događaj. Ja sam, dio kolekcije muzeja. međutim, htio zabilježiti taj gubitak drugačije - ne kao zvanični spomenik, Tokom te posjete proveo sam dosta nego kao pokušaj materijaliziranja vremena i u muzeju i istraživao gubitka mladog života na način koji kolekciju, a počeo sam upoznavati i bi mogao komunicirati na veoma sam grad Sarajevo. Jedan predmet u direktnom emocionalnom nivou. kolekciji posebno me je dojmio, jer se činilo da predstavlja konkretnu T.S.Elliot, u svojoj slavnoj poemi tragediju civila zarobljenih u ratnoj The Love Song of J. Alfred Prufrock zoni. Taj predmet bio je džemper koji (Ljubavna pjesma J. Alfreda je nosio Nermin Divović, a muzeju Prufrocka), piše o mjerenju života ga je poklonila njegova porodica. kašičicama kafe, kao da se može Džemper je predstavljen pored vidjeti kako male životne stvari bilježe fotografija na kojoj je on s majkom i prolazak naših života. Vuneni džemper sestrom, u tom džemperu, nekoliko u kolekciji muzeja bilježi trenutak u mjeseci prije nego što je poginuo od Nerminovom životu, kada je ubijen snajperskog metka stotinjak metara od sa samo sedam godina. Želio sam ulaza u muzej. pokušati predstaviti njegov život prije toga i ukazati na ljubav i pažnju koju Jedan od važnih aspekata kolekcija je je dobivao od svoje porodice prije način na koji su predmeti predstavljeni takvog završetka života. kao portali u priče i događaje. Oni su fizička veza, nositelji mašte. Nerminov Počeo sam formulirati ideju kojom džemper je takav predmet. Kao sam htio očuvati sjećanje na Nermina 55 mjerenjem njegovog života vunenim sebi nose ono intenzivno uloženo džemperima. Sjećam se kako smo vrijeme, brigu, vještinu i ponos u mjerili visinu svoje djece uza zid, ime tvorca. Ali htio sam i da mekoća linijom za visinu i dob, kako bismo vune bude kontrast tvrdoći većeg prikazali njihov rast. Sjetio sam se i dijela ove kolekcije, u kojoj je metal kako su, dok su rasli, prerastali svoju oružja, čahura, alata, itd., a boja odjeću, što je bio dodatan dokaz da kontrast vojno-sivim, zelenim i crnim se normalno razvijaju, da odrastaju. tonovima. Tu je nešto žive boje, Napravio sam nekoliko fotografija mekano i toplo. Ratove uvijek vode tog džempera i, pomoću nekih muškarci, ali žene i djeca su prečesto nacrta i uzetih mjera, pokušao sam nedužne žrtve. Htio sam dati prostor naći nekoga ko bi ispleo iste takve tim ženskim svojstvima odgajanja i džempere. Stupio sam u kontakt sa otpornosti u muzeju čija arhitektura i Carol McDavid, ženom iz ruralnog kolekcija redovno svjedoče o muškoj dijela Walesa koja se bavi pletenjem, ideji snage i moći. koju sam zamolio da mi isplete sedam džempera, od onog koji bi odgovarao Zadovoljstvo mi je što je A Life sedmogodišnjaku do malenog Measured - Seven Sweaters for Nermin džempera za bebu dobi 0 - 1 godina. Divović (Izmjeren život - Sedam džempera za Nermina Divovića) sada Napravila je neke testove i pokušali dio stalne kolekcije ovog muzeja. smo pronaći što sličniju boju Nadam se da zajedno s drugim originalnog džempera. Carol je uspjela predmetima može navesti na način iskoristiti fotografije umjesto šema za razmišljanja o događajima iz prošlosti pletenje i prilagoditi pletivo različitim u nadi da se oni nikada ne ponove. veličinama. Carol je radila sedmicama i isplela džempere, a ja sam odštampao U smislu pomirenja, vjerujem da i našio na svaki džemper etiketu koja umjetnost treba imati snažnu ulogu u pokazuje njegovu veličinu prema predstavljanju prikaza kojima se mogu godinama, odnosno za 0 - 1 godine, pripojiti ideje i osjećaji. Umjetnost ima 1 - 2 godine, itd. ogroman značaj za poticanje empatije, sposobnosti sagledavanja gledišta Džemperi su izloženi u jednoj liniji i drugoga, a bez empatije pomirenje je prikazuju rast, a na kraju je ostavljen vjerovatno nemoguće. Pomirenje je prazan prostor kao da nešto nedostaje, proces, a ja se nadam da će na neki kao nedovršena rečenica. Nadao sam skroman način moj rad pomoći u se da će to prikazati bol zbog prerano razmišljanju o neposrednoj prošlosti prekinutog života. i bar malo doprinijeti načinu na koji bismo mogli zamišljati budućnost. Kao i originalni džemper, moji džemperi su ručno ispleteni i u 56 talna postavka Opkoljeno Sarajevo Historijskog muzeja BiH je 25. septembra 2018.S godine predstavljena u UK “Parobrod” u Beogradu pred velikim brojem posjetitelja. Ova postavka, koja govori o životu građana u periodu opsade, poslužila je kao platforma za dijalog i suočavanje sa prošlošću, jer je o okviru gostovanja organizirano i nekoliko pratećih događaja. Među aktivnostima su i javni čas o opsadi Sarajeva Nemanje Stjepanovića i projekcija filma Opsada Remy Ourdana uz razgovor sa autorom filma i Sarajlijama. Posebno mjesto u ovom projektu zauzima program razmjene mladih iz Sarajeva i nekoliko gradova u Srbiji. U razmjeni je učestvovalo 20 studenata, mladih pravnika, politologa, aktivista civilnog društva i novinara. Oni su imali priliku da posjete jedni druge i zajedno uče o događajima koji su u periodu od 1992. do 1995. godine snažno potresli njihova društva, ali i da razmjenjuju ideje o tome kako graditi zajedničku budućnost. Projekat je organiziran u saradnji Fonda za humanitarno pravo i Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine.

57 Iva Leković Opkoljeno Sarajevo u Beogradu: intepretacija disonantnog nasleđa na primeru transporta izložbene postavke Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine u UK ”Parobrod“ u Beogradu

Sažetak: Rad se bavi interpretacijom upisivanje različitih značenja. disonantnog nasleđa na primeru transporta stalne postavke iz zbirke Ključne reči: disonantno nasleđe, Historijskog muzeja BiH iz Sarajeva u izložba Opkoljeno Sarajevo, Beograd, Beograd. Interpretacija disonantnog ili trauma, prostori sećanja spornog nasleđa sastoji se u nekoliko slojeva čitanja beogradske postavke izložbe Opkoljeno Sarajevo. Prvi sloj bazira se na čitanju osnovnog narativa I izložbene postavke u Ustanovi kulture I kada odemo iz Sarajeva, Sarajevo dođe ,,Parobrod’’, dok drugi podrazumeva 1 čitanje izložbe u kontekstu transporta k nama... izložbe iz Sarajeva u Beograd, čime Opsada Sarajeva, koja je trajala od se otvara pitanje odnosa dva grada. 1992.-1995. opšte je poznata kao Translociranje nasleđa jednog grada najduža opsada jednog grada u u drugi pruža prostor za posmatranje savremenoj istoriji. Događaj koji je Opkoljenog Sarajeva kao zajedničkog obeležio prvu fazu raspada Jugoslavije nasleđa dva grada, nastalog usled artikulisan je u izložbeni narativ, koji traumatičnih događaja koji prate se sastoji od fotografija, dokumenata raspad Jugoslavije. Izložba Opkoljeno 1 Reči jednog od posetioca postavke izložbe Sarajevo funkcioniše kao palimpsest Opkoljeno Sarajevo u UK ,,Parobrod’’ upisane u i otvoreni prostor sećanja pogodan za Knjigu utisaka. 58 i predmeta – koji “što ostavljamo predstavljaju zapise historijskoj nauci i sećanja iz života vremenu, već smo običnih ljudi u I kada odemo iz Sarajeva, se prvenstveno datim istorijskim “ odlučili da okolnostima. Sarajevo dođe k nama... autentičnim Historijski eksponatima muzej BiH u budemo samo Sarajevu 2003. vjerni svedoci godine otvara vremena i zbivanja stalnu postavku iza zatvorenih naslovljenu vrata Sarajeva, Opkoljeno Sarajevo. U potrazi za što je nadamo se dokument koji će eksponatima kustosi muzeja su tražili budućnost cijeniti.”3 materijal u bolnicama, humanitarnim Izložba, kao i događaj kojim se organizacijama, pozorištima, bavi, našli su trajno mesto u istoriji festivalima... Građani su takođe dali Sarajeva i Sarajlija. Izmeštanjem svoj doprinos donoseći predmete koje fokusa na perspektivu beogradskog su koristili preživljavajući u gradu posmatrača – postavlja se pitanje bez struje, vode i okruženi zvukom odnosa ove izložbene postavke sa snajpera. Broj sakupljenih predmeta nasleđem Beograda, odnosno o ulozi je bio dovoljno velik da Historijski koju igra u istoriji Beograda; takođe muzej BiH formira posebnu zbrku postavlja se i pitanje kako bi obrnuto posvećenu ovoj temi.2 čitanje postavke – ono koje priča Izložba Opkoljeno Sarajevo služi beogradsku stranu priče – moglo biti se predmetima individualnih interpretirano? istorija i sećanja inkorporiranih u Postoje višestruki razlozi koji podstiču tekst sastavljen od dokumenata, postavljanje navedenih pitanja. Jedan novinskih isečaka, naslovnih je ponuđeni metanarativ izložbe u strana, dokumentarnih fotografija kontekstu njenog trasporta – gde i upotrebnih predmeta. Izložba je zapis istorije jednog grada fizički biva opisana kao živi muzej, koji govori o translociran u drugi, omogućujući time upornosti, snalažljivosti i kreativnosti čitanje postavke izložbe u kontekstu Sarajlija koji su 1335 dana živjeli bez njene (dis)lokacije. Konkretni odnosi vode struje, grijanja. Kustosi zaduženi Beograd-Sarajevo u periodu 1992.- za ovu zbirku tvrde da su se trudili 1995. godine, okončani potpisivanjem da izbegnu davanje konačnih sudova, Dejtonskog sporazuma, podvlače ideoloških opcija i kvalifikacija - potencijalni metanarativ. Podsticaj 2 http://muzej.ba/sarajevo-under-siege 3 Izjava je preuzeta sa izložbenog panoa. 59 razmišljanja o navedenoj temi bio je Knjiga utisaka nam daje uvid u i članak na portalu Slobodna Bosna svedočanstva i stavove ljudi koji su naslovljen Jeste, Beograde, kriv si i posetili izložbu i iz nje čitamo neke od izvini se: izložba Opkoljeno Sarajevo sledećih zapisa: 4 putuje u ,,prestonicu.’’ Znaci navoda Imala sam 22 godine kada je rat u u podnaslovu indikativni su pri Sarajevu tog 6. aprila počeo. Svega atribuiranju dvostrukih vrednosnih se sećam i pamtim. Koliko sam sudova, pri čemu bismo istakli dve mogla za vreme opsade Sarajeva dominantne predstave (o drugosti): saznavala sam, mnogo više posle jedna ukazuje na Beograd kao na rata, kroz susrete sa dragim glavni grad zajedničke države, u Sarajlijama, prijateljima! okviru koje je Bosna činila jednu No words! Nikad više nadam se... od federativnih republika, dok druga pretpostavlja Beograd kao Beograd voli Sarajevo! kolonizatorski centar. Uvođenjem navedene kategorizacije pod znacima Veoma potresna i strašno važna navoda Beogradu se pripisuje izložba. Neka se nikada ne zaboravi! višestruka konotativna vrednost, a Beograd postaje istovremeno Potresno. Imam osećanje stida i parametar (regionalnih) vrednosti i besa što smo to dozvolili glavni neprijatelj. Najvažniji faktor promišljanja o temi Zašto? Ne povratilo se... predstavlja prijem izložbene postavke Strašno, teško i potresno do boli. kod publike. Povodom otvaranja Baš boli... izložbe Radio Slobodna Evropa pravi reportažu Da li Beograđani znaju za Iako rođena u Opkoljenom opsadu Sarajeva, u kojoj je anketiranim Sarajevu i upoznata sa svim prolaznicima postavljeno pitanje da dešavanjima nikada ne bih li bi otišli da vide izložbu. Jedan od mjenjala ono što je Sarajevo starijih ispitanika je rekao da bi, jer postalo – multireligijski i ta izložba predstavlja važan istorijski multinacionalni centar u kom se istovremeno gaje različite kulture i zapis, nešto što ostaje trajno za celu običaji svih njih! Srbiju i sav srpski narod. Važna činjenica pomenuta u njegovom iskazu Sarajevo voli Beograd! jeste tišina kojom je događaj obavijen5. mogu puno ni da sedim ni da stojim, tako da ne 4 https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/93127/ mogu doći, ali bih vrlo rado jer to je dokument jeste_beograde_kriv_si_i_izvini_se_izlozba_opko- koji ostaje trajno za celu Srbiju i srpski narod, ljeno_sarajevo_historijskog_muzeja_bih_otvore- kako se sve dogodilo i šta se dogodilo i zašto na_u_prestonici.html. se ćuti toliko’’... (https://www.youtube.com/ 5 ,,Pamtim super, ali pošto sam invalid ne watch?v=LCfjVaJ01-A). 60 I kada odemo iz Sarajeva, Sarajevo svedoči i predstavljanje zbirke kao dođe nama... Na ružne stvari se ,,živog muzeja’’ što ukazuje da je trebamo uvijek podsjećati da ne bi dozvolili da se ponove. izložba podložna novim iskustvima i informacijama, da se menja s protokom vremena i da komunicira Impresije posetilaca izmešane, sa posmatračem. Adaptirani narativ ili direktno uslovljene njihovim izložbe oponaša formu žurnala – stavovima, iskustvima i osećanjima – kolaž sastavljen od novinskih članaka reflektuju odnos Beograd-Sarajevo i i fragmenata stvarnog života, koji Sarajevo-Beograd. Osećanja izražena pripoveda priču koja pretenduje na od strane beogradske publike govore hronološki sled događaja. o osećanju krivice, sramote, tuge, ,,Ovom izložbom će posjetioci koji zbunjenosti. Emocionalna artikulacija su doživjeli rat imati priliku da se ukazuje na pojam trauma, za koji se suoče sa prošlošću, dok će se oni van ispostavlja da predstavlja jedan od tog jezivog obruča, i oni u svijetu, centralnih fenomena memorije u vezi upoznati sa crnim rupama civilizacije’’ sa ratnim užasima. Fenomen traume, – međutim ostaje otvoreno pitanje podrobno obrađen u knjizi Aleide na koji način izložba komunicira Asman ,,Duga senka prošlosti’’, tiče se sa beogradskom publikom, čija kulture sećanja žrtava Holokausta. nominalna urbana pozicija smešta Asman ukazuje u jednom momentu posmatrača između pozicije žrtve u knjizi i na Frojdov pojam traume i počinioca. Komentari posetilaca počinioca, koji je takođe od važnosti u svedoče o tome da izložba Opkoljeno kontekstu naše priče i Jugoslovenskog Sarajevo ima svoje mesto u sećanju građanskog rata. grada Beograda, da predstavlja deo i Spominjanje Asmanove u vezi je sa beogradskog nasleđa. izložbom o kojoj je reč, budući da Navedni zapisi iz Knjige utisaka, kao i je u pitanju izložba koja se pre nego natpisi u medijima ukazuju na pojam istorizacijom događaja bavi njihovom 6 krivice izražen i sa bosanske (Da, memorijalizacijom . Tome u prilog Beograde, kriv si...) i sa srpske strane 6 ,,Memorijalizacija je proces kreiranja javnih (Imam osećanje stida...) – što potvrđuje memorijala, pod kojima podrazumevamo različite projekte i aktivnosti koji se dešavaju u javnoj sferi, tezu o Beogradu koji se nalazi između u želji da zaštite sećanje na događaje, periode i ličnosti od značaja za život određene individue, stvarne i nametnute krivice. Opkoljeno porodice, društvene grupe ili zajednicu u celini. Sarajevo tako postaje eklatantan Sama njihova forma varira - od spomenika, spomen ploča, spomen soba, muzeja i memorijalnih parkova, no, kreiranja platforme za javno slušanje iskustava preko organizovanja dana sećanja, marševa, parada, žrtava i drugih aktera sukoba, projekata usmene demonstracija, izrade umetničkih radova (kao što su istorije, zadužbinarstva, veb prezentacija.’’ Božić murali, grafiti, pozorišne predstave, filmovi, izložbe, Marojević, M. (2015). (Ne)željeno nasleđe u prostorima komponovanje pesama), pa sve do inicijativa za pamćenja: slobodne zone bolnih uspomena. Beograd : menjanje naziva ulica, trgova, institucija, ili, konač- Menemnosina, 22. 61 primer spornog nasleđa nastalog Narativni tok izložbe aludira na kao rezultat prošlih konflikata, obrnuto postavljen životni ciklus, koji koji nosi pluralizam međusobno počinje smrću, potom nam predstavlja suprotstavljenih teza. ,,Pojam teškog kontekst, dok se glavni narativni ili neželjenog nasleđa na izložbama tok odvija kroz priču o strategijama kod posetilaca izaziva nekoliko opstanka, pri čemu se kultura i iskustava. Da li će izložba i kome biti umetnost ispostavljaju kao ključni (ne)prijatna, zavisi od mesta, vremena, instrumenti preživljavanja. Istaknuti pola, uzrasta, političke orjentacije, elementi priče koja uprkos temi unosi etničkog porekla. Teška može biti dozu optimizma su život dece, potreba ona postavka nakon koje posetilac za solidarnošću, a pojedini aspekti prođe kroz značajne revizije shvatanja kulturnog života Sarajeva tokom i interpretacije viđenog. Teška je i godina opsade, svedoče i o upotrebi ona koja kao lavinu izazove mnoštvo univerzalnih anti-ratnih simbola, negativnih emocija, bes, očaj, tugu, kojima se Bosna i Hercegovina služila sram... Radi se o odnosu posetilaca i kako bi poslala poruku globalnom izloženog materijala, odnosu koji je auditorijumu. Međunarodna zajednica uvek specifično kontekstualizovan. predstavlja vidljiv faktor u okviru priče Ovakve izložbe moraju da budu više o ovom ratu i gotovo neizostavnog od pukog, jednokratnog podsetnika, elementa retorike svih strana koje moraju da nas kontinuirano podsećaju su učestvovale u sukobu, posledično na našu obavezu da se ne ponove’’7. takođe značajan vizuelni deo izložbe. Džakovi UNHCR-a i konzerve sa hranom iz Evropske unije čine sastavni deo postavke svakodnevnog II života Sarajlija tokom opsade. Međunarodna zajednica vidljiva je i na fotografijama i prikazanim isečcima iz

8 novina. Oči svetskih zvaničnika su bile Ovdje niko i ništa nije normalan! uprte u Sarajevo, a mnogi inostrani državnici su dolazili da sagledaju U Ustanovi kulture ,,Parobrod“ situaciju na terenu. Vesti o ratnim postavka Opkoljeno Sarajevo izložena dešavanjima i razvoju događaja su je na dva sprata. Prateći narativ itekako bili dostupni, i uprkos tome postavke ulazimo u manju sobu koja što su džakovi UNPROFOR-a bili nam na početku priče predstavlja često jedina hrana na koju su Sarajlije smrt u Sarajevu, na Markale tržnici. mogle da računaju, evidentno odsutno 7 Božić Marjanović, M. (2015), 62. prisustvo međunarodne zajednice 8 Citat preuzet sa stranice Dnevnika Zlate Filipović. stvaralo je frustraciju i ostavilo otvore- 62 Kako preživjeti od humanitarne pomoći – svedoče o kontekstu opsade i epohi koja se otima od svoje komunističke Ovdje niko“ i ništa prošlosti. Kad iz domaćinstva izađemo na gradske ulice, izložba nam pokazuje nije normalan! svakodnevnu jurnjavu za osnovnim resursima, poput vode i hrane, u gradu pod konstantnim napadima snajpera i među ruiniranim arhitektonskim nim pitanje – kako je javnost dozvolila objektima. Važna tema masovnog da se dešava ono što se dešavalo? pokolja kulturnog identiteta i materi- jalnog nasleđa grada nije našla svoje Običan život predstavljen mesto u okviru ove postavke, međutim je svakodnevnom oskudicom i tema je dotaknuta člankom iz novina siromaštvom. Teški uslovi života, sa naslovom ,,Tugovanje za božanskim uslovili su iznalaženje kreativnih mozaikom’’. Članak govori o izložbi načina za njihovo prevazilaženje, Wararchitecture – Sarajevo a wounded poput pravljenja eksperimentalnih city koju je organizovalo Udruženje peći kojima se nabavljalo grejanje i arhitekata Bosne i Hercegovine. koje su mogle poslužiti za pripremanje Izložba koja prikazuje opsadu Sarajeva hrane. Deo postavke daje prikaz iz arhitektonske perspektive obišla domaćinstva u čijem središtu se nalazi je nekoliko velikih svetskih muzeja televizor sa ispresecanim prijemom, uključujući galeriju Starefront u kuhinjski sto tipičnog socijalističkog Sohou, kao i centar Pompidu u dizajna prekriven džezvama, Parizu. Ovakve izložbe su bile primeri fildžanima i otvorenim pasijansom. načina na koji je kulturna javnost Postavljena scenografija može pokušavala da privuče pažnju globalne simbolizovati tačku identifikacije za scene, svedočeći o svom nasleđu, ali mnoge Jugoslovene onog vremena, ističući važnost njegovog očuvanja za jer iako je opsada bila specifičnost budućnost. Sarajeva, oskudica je pokrivala mnogo Naslovnice novina ukazuju na širu teritoriju nekadašnje države. istorijski kontekst rata u Bosni – Među pokućstvom vidimo konzerve, proglašenje suverenosti, pregovori, alate za rad i kuvanje, ali i literaturu Dejtonski sporazum. Među novinskim među drvima za ogrev - Kampanja arhivskim materijalom postavkom protiv saveza komunista: zbornik dominira Oslobođenje – dnevni list materijala iz štampe o nekim proglašen medijem 1992. godine. komunističkim i radničkim partijama Prisutna je i inostrana štampa: El Pais, (Beograd: 1958), Mali ratni kuhar i De Telegraaf, Neue Zürcher Zeitung, 63 International. Različite naslovne U potpunom kontrastu sa životnim strane Oslobođenja, štampanog nekada okolnostima obeleženim smrću i i u ćiriličnoj i u latiničnoj varijanti, oskudicom, kulturni život Sarajeva bio reflektuju poslednje ostatke jedne je vrlo živ i bogat. ,,O tome svjedoči prošlosti i države koja je poštovala činjenica da je u četiri godine u pismenu raznolikost, koja ne samo gradu održan veliki broj pozorišnih da nestaje sa raspadom države, već predstava, izložbi, koncerata, postaje dodatno bojno polje post- performansa i drugih dešavanja. jugoslovenskog konflikta. Sarajevska pozorišta nastavila su svoje 64 aktivnosti u teškim uslovima, a u ovom periodu osnovan je i sarajevski ratni teatar SARTR. Već u ljeto 1992. pripremljen je i odigran mjuzikl Miloša Formana ,, Kosa’’, čijim je porukama o pacifizmu prenijet stav glumaca o ratu. Sarajevski glumci su sa Suzan Zontag u nemogućim uslovima 1993. radili i simboličnu predstavu ,,Čekajući Godoa“. I mnogi drugi strani eminentni intelektualni i kulturni djelatnici su u toku rata posjetili Sarajevo i na taj način doprinijeli kulturnom životu u gradu.“9 Eksponati u vidu postera festivala Sarajevska zima, različitih izložbi i predstava, Filmskog festivala u Sarajevu - predstavljaju poruke koje je Sarajevo htelo da pošalje u svijet. Njihov dizajn reflektuje estetiku kraja veka (fin-du-siècle) koju karakterišu određeni elementi dekadencije i morbidnosti. Najeksplicitnija paralela aktuelnih dešavanja sa skorašnjom istorijom uspostavljena je na posteru koji najavljuje X Festival Sarajevska zima iz 1994. godine. Poster koristi dizajn plakata The Wall Pink Floyd-a, na kom je ispisana reč Berlin prekrižena crtom, dok se ispod nje pojavljuje reč Sarajevo. Iako asocijacija ima uporište i u lokalnoj pop-kulturi i skečevima Top liste nadrealista, u Foto 1: Fotografija Miss Sarajevo Paul kontekstu odnosa prema Zapadu, Lowa je po izboru specijalnog izdanja Le Monde u 2018. godini uvrštena u 50 dizajn postera može biti interpretiran fotografija koje su obilježile svjetsku i kao direktna provokacija sećanju historiju. na najvećeg skorašnjeg ideološkog 9 Sa izložbenog panela. 65 rivala. Poster nastaje pet godina nakon U pismu kojim im se grupa građana pada Berlinskog zida, koji je dugo obraća opisan je grad, uz podsećanje služio kao metafora Hladnog rata i na njegovu kosmopolitsku prirodu i Sovjetskog neprijatelja. opominjanje da je Sarajevo bilo hram Poster sa odlučno optimističnom muzike, sporta i humanosti. U pismu porukom jeste onaj, nastao iste se navodi: ,,Hajde da pokažemo da godine, koji parafrazira Hamletovsko Sarajevo još uvek diše, i da jedine pitanje: to be or not to be. Na plakatu stvari koje nas mogu spasiti su ljubav, reči or not su prekrižene, a okviru mir i muzika“. Naredne godine postera dopisano je: no question. bend U2, Brajan Eno i Pavaroti Umesto čuvenog završetka fraze koja prave pesmu Mis Sarajevo uz koju je reflektuje jednu egzistencijalističku napravljen i muzički spot koji koristi dilemu, organizatori festivala šalju arhivske snimke destrukcije Sarajeva. jasnu poruku da Sarajevo želi da živi Sećanje na dečje žrtve i sećanja po svaku cenu. Slično nam govori dece zauzimaju važno mesto u i Sarajevski filmski festival 1993. okviru postavke. Sa najosetljivijim godine, održan pod sloganom Poslije delom ratne priče susrećemo se već kraja svijeta – aludirajući na atmosferu na početku, gledajući u prvoj sobi ratnih užasa, istovremeno ukazuje na izložen džemper dečaka Nermina to da života ipak ima (i posle). Divovića. Iz objašnjenja koje stoji Zvezda 1993. godine postaje Inela uz složen džemper sa belo-plavim Nogić - devojka koja je ponela titulu horizontalnim prugama i isprskan Mis (opkoljenog) Sarajeva. Jula 1993. krvlju saznajemo da je 1994., u ulici izbor za Mis opkoljenog Sarajeva Zmaja od Bosne, Nermina pogodio organizovan je pod sloganom Don’t snajperski metak, koji je prolazeći let them kill us (Ne dozvolite im da nas kroz telo dečakove majke, završio u ubiju). Predstava mlade, lepe devojke njegovom. Dečakov džemper, izložen zajedno sa grafičkim prikazom glagola u vitrini, odmah na početku priče to kill – uobličava intenzivnu igru služi se empatijom posmatrača. Sam Erosa i Tanatosa, čime se želi naglasiti čin slaganja džempera ukazuje na poruka jasno ispisane sadržine majčinsku brigu o detetu, čime se upućena svetu. Zajedno sa porukom naročito upućuje na empatiju koja se koja beskompromisno upućuje na želi izazvati kod roditelja. Fotografije život, poslato je i pismo dragim srećnim nasmejane, uplašene ili osakaćene prijateljima: Geldofu, Mekartiju, dece i mladih ljudi nas prate kroz Džegeru, Džeksonu, Kolinsu, čitavu postavku. Važan dokument Stjuartu, Bouviju, Stingu. Njima je predstavljaju dnevnički zapisi upućena molba da naprave koncert dece, koji su možda bili deo nekog ,,Stop crying – Sarajevo is singing’’. domaćeg zadatka, ali u kojima deca 66 autentično zapisuju svoje svakodnevno služe postavljanju priče u kontekst, iskustvo borbe sa glađu i životnih međutim vizuelna naglašenost nedaća. Dnevnički zapisi dece u poprilično kontroverzne uloge ratu neizostavno prave analogiju sa Ujedinjenih nacija u okviru postavke Dnevnikom Ane Frank. Ana Frank u ostavlja otvorenim pitanje – kako su ovoj priču su Zlata Filipović i Nađa se Sarajlije osećale i koliko su bili Halilbašić koje šalju poruke mira i zabrinute za svoje živote pokušavajući nade, uprkos okolnostima. Njihovi da prizovu pomoć zapadnih sila? zapisi su oslobođeni bilo kakve mržnje Kakav je osećaj kad imaš svoje i ideologije, ali njihovi životi očito su dojučerašnje sunarodnike kao današnje ispunjeni dosadom, glađu i očajem: neprijatelje? I ko si u trenutku kada se ,,Dosadno! Puca se! Padaju granate! tvoj identitet desintegriše? Gine se! Očaj! Glad! Bijeda! Strah! To Sarajevo kao urbana kategorija i je moj život. Život ni krive ni dužne poprište ratnih dešavanja nosi sa jedanaestogodišnje učenice’’. Crteži na sobom i definiciju traumatskih mesta, kojima su dani u sedmici predstavljeni koje Asman definiše kao višeznačna, aktuelnim u meniju nose izvesnu dozu višeslojna mesta, ispunjena različitim humora u sebi. Sreda je predstavljena sećanjima i tumačenjima. ,,Zbog toga ta crtežom paklice cigareta ispod koje mesta izazivaju zbunjenost, konflikte stoji zapisano - gledaj i plači. Dani i iritacije’’10. Takva mesta funkcionišu u nedelji pretvoreni su u imaginarni kao palimpsest u kom lična sećanja i jelovnik koji kombinuje prikaz predmeti postaju kolektivna ili javna stvarnosti i dečijih maštanja, a dečija sećanja, prazan prostor prošlosti, u zapažanja autentično opisuju događaje koju posmatrač upisuje značenje i u svom obimu njihovog apsurda. tumačenje u skladu sa doživljajnim Simboli sadržani na dokumentima afektom. ,,Za istoričare takva mesta su univerzalni (poput hipi simbola ostaju arheološka pozornica na mira na koji nailazimo u dnevničkim kojoj se traže i obezbeđuju tragovi. zapisima). Tako predstavljene slike To mesto je, dakle, sve ono što u i svedočanstva postaju arhetipski njemu tražimo, što o njemu znamo, predmeti identifikacije za široku što sa njim povezujemo. Koliko je publiku. Upotrebom ličnih predmeta, predmetno korektno, toliko se različito individualnih istorija i sećanja, predstavlja iz različitih perspektiva.’’11 izložbena postavka Opkoljeno Sarajevo, Iz dnevnika Zlate Filipović čitamo: ostavlja političke događaje u senci ,,Ali život teče dalje. Prošlost je okrutna i iskustva običnog čoveka, koristeći baš zato što je takva treba je zaboraviti’’. empatiju kao instrument kritičkog Razmišljanja jedanaestogodišnje promišljanja. Isečci iz novina i 10 Asman, A., 287. fotografije fotoreportera UN-a 11 Asman, A. (2011), 292-293. 67 devojčice podudaraju se sa Rikerovim Aleida Asman se u svojoj studiji shvatanjem da oproštaj ide ruku pod bavi kulturom sećanja zasnovanoj na ruku sa zaboravom. Međutim, te crne slučaju nemačkog revizionizma ’68. rupe zaborava predstavljaju takođe godine, kada je ispunjen vremenski organske bolesti jednog društva okvir od trideset godina tokom – otvorene rane podložne daljim kojeg nova generacija zamenjuje onu konfliktima. prethodnu, tražeći ,,Namerno pitanja i odgovore. lišavanje osoba Ako se zapitamo određenih narativa nad vremenski zapravo predstavlja “ okvirom tokom svojevrsnu pljačku Svi putevi vode u kog se odvija njihovih identiteta. smena generacija Zaboravljanje Beograd. u kontekstu post- može biti važno jugoslovenske kao i pamćenje, situacije sugeriše međutim često da se naša ’68. je reč samo o upravo dešava. To negovorenju, što je za mnoge još gore podrazumeva da su ispunjeni uslovi od pričanja. Fino žongliranje između (koje propisuje istoriografija) za pamćenja, zaboravljanja, praštanja postavljanje pitanja o ratu u Jugoslaviji i ostavljanja stvari za sobom je ono – zašto se desio, kako se desio, šta se što muzeje čini mestima gde tajno dešavalo, koji stav zauzeti spram tih iskustvo može biti bezbedno skriveno, događaja, ali i koja sećanja sačuvati. U odnosno, slobodnim zonama za bolne korpus ,,post-jugoslovenskih’’ pitanja uspomene, mestima gde stvari mogu da se spada i pitanje ,,srpske krivice’’. ostave i ne zaborave’’. Pitanje je direktno postavljeno od strane bosanskog medija prilikom najave otvaranja izložbe Opkoljeno Sarajevo u Beogradu. Ono što se III ispostavilo kao paradoks u čitavoj priči jeste to da veliki broj Beograđana ne zna da su ,,krivi’’. Povodom postavke

12 izložbe Fond za humantarno pravo, Svi putevi vode u Beograd. koji je i organizator izložbene postavke u Beogradu, sproveo je 12 Notorna izjava Ivice Dačića izgovorena prilikom ispitivanje koje pokazuje da manje njegove skorašnje posete Banja Luci. http://rs.n1in- od 40% Beograđana (i manje od 30% fo.com/Vesti/a424707/Dacic-o-Republici-Srpskoj. html. državljana Srbije) nije upoznato sa 68 činjenicom da se opsada Sarajeva Jedan od njih, bez imalo stida i lišen ikad desila. Tadašnji v.d. direktor svakog ljudskog osjećaja, izrekao je Ustanove kulture ,,Parobrod’’, Milutin tvrdnju kako je očigledno ,,da muslimani Petrović, izjavio je da ima utisak da prinose nove žrtve Alahu’’. Dan ranije samo građani koji znaju za opsadu taj isti komentator je tvrdio da je dolaze da vide izložbu, jer je sudeći ,,insceniranje masakra’’ imalo za cilj da prema izrazima na njihovim licima Alija Izetbegović odustane od nastavka došao do zaključka da su posetioci mirovnih pregovora. A kada je iz uglavnom ljudi koji imaju neke Sarajeva otišla vijest da će naša državna veze sa Sarajevom – oni koji su se delegacija uprkos svemu otputovati u odselili odatle ili koji imaju porodicu Ženevu, on je trijumfalistički zaključio: i prijatelje tamo, jer su obično izlazili ,,To je dokaz da nije uspeo ovaj prljavi potrešeni ili u suzama. manevar da se Srbi optuže za zločin Tema izložbe obavijena je u Sarajevu’’. Odavno se u jednoj orkestriranom tišinom, koja otvara emisiji nije čulo toliko propagandnih horizont etnocentričnih konflikata, u bljuvotina. Komentator zadužen kojoj javnost nesvesno preuzima ulogu za teoriju zavjere – omiljenu srpsku saučesnika. Pravo pitanje koje treba temu – patetično je zavapio: ,,Kako je postaviti jeste – ko je autor tišine oko teško živeti narodu kome Zapad stalno devedesetih? preti bombardovanjem!’’ A kako je U okviru izložbene postavke u narodu, bosanskim muslimanima, koga ,,Parobrodu“ postoji samo jedan Srbi gotovo dvije godine neprekidno eksponat koji uspostavlja direktan bombarduju, ubijaju, protjeruju sa odnos prema Beogradu, odnosno njegovog ognjišta i odvode u logore? kojim se upire prstom u ,,srpsku Kako je, Beograde, Sarajevu u kome je od krivicu’’. U pitanju je kolumna Gojka srpskih granata i snajpera već poginulo Berića objavljena u Oslobođenju 1992. više od deset hiljada ljudi i djece, a na godine pod naslovom ,,Stidi se, Srbijo’’. desetine hiljada ostalo osakaćeno? Pri Tekst ukazuje na efikasno oružje čemu je Radovan Karadžić tek revnosni verbalnog terora u rukama medija: izvršilac naloga potpisanog od gazde u Beogradu. ,,Nevjerovatan je cinizam kojim Miloševićevi mediji opisuju maskre Ali vrijedi li uopšte postavljati takva civila u Dobrinji i na glavnoj sarajevskoj pitanja zemlji koja je triput zaredom pijaci. Njihovo podaništvo je postalo – izabrala Slobodana Miloševića za vođu morbidno. Radio-Beograd je unajmio i u čijem parlamentu sjede najveći ratni nekoliko komentatora koji su uvjeravali zločinci. Od takve sredine ne treba Srbiju i Srbe kako su ovi masakri očekivati ništa, ona zaslužuje jedino ,,monstruozna muslimanska inscenacija’’. prezir“. 69 Tekst je veoma indikativan i prilično dešavaju u okolnostima kada lokalna prilježno opisuje i aktuelnu situaciju. etnička većinska zajednica, u sprezi Doduše, tekst se obraća onom delu sa lokalnim vlastima, ponekad i sa srpske javnosti koja teško da je imala različitim udruženjima, sprječava priliku da ga pročita. ,,Teorije zavere“ obilježavanja mjesta stradanja, čime kojih se autor dotiče su postale se iskazuje potpuni nedostatak hroničan fenomen svakodnevnog volje za suočavanje sa traumatičnim života. Nivo medijske manipulacije zbivanjima iz rata, ali u isto vrijeme i broj neakademskih istorija prelazi pokazuje nedostatak empatije spram svaki apsurd i već dugo operiše kao žrtava onih “drugih” i namjera da se jedino sredstvo za kreiranje javnog sam događaj potisne u zaborav.“13 mnjenja. Kako Todorova navodi ,,na Balkanu Kompletan post-jugoslovenski prostor je uvek bilo dalekovidih i uglednih pati od nedovoljno argumen-tovanih intelektualaca i poslovnih ličnosti teorija koje nastaju kao posledica koji su se zalagali za uzajamno jugoslovenskog konflikta. razumevanje i saradnju, ali im nikad Novoizgrađeni identiteti izgrađeni nije bilo dozvoljeno da postignu su zahvaljujući procesu samoviktimi- kritičnu masu. Na nesreću regiona, zacije ili samoheroizacije. Oba procesa suprotna vrsta lidera najčešće se sadrže u sebi postupak poricanja odlučivala i manipulisala stanovištvom određenog dela stvarnosti uslovljenog koje nije bilo zaraženo ,,starim proživljenim ratom kao traumatskim mržnjama“ uprkos uobičajenim iskustvom. To iskustvo uzrokuje dijagnozama zapadnih medicinskih pojavu retoričkih i političkih apsurda. stručnjaka iz reda političara i ,,Emotivni narativi koji govore o novinara.’’14 ratu, nacionalnim herojima i žrtvama Nedavno osuđen od strane imaju homogenizirajuću snagu, stoga Međunarodnog tribunala za ratne se obilato koriste u konstruiranju zločine na doživotnu kaznu zatvora, sjećanja i o nedavnom ratu. U spomenuti Radovan Karadžić, okolnostima društva opterećenog i svojevremeno je tokom suđenja izjavio podijeljenog nacionalnim odnosima, da su bosanski muslimani bili ti koji stvara se etnocentrično sjećanje u su spalili Gradsku vijećnicu iz razloga kojem nema previše mjesta za “druge”, jer im je smetala Austro-Ugarska “tuđe” žrtve. Takve žrtve često se građevina15 u sred Osmanskog nasleđa zaboravljaju, a nerijetko se osporava 13 Čusto, A. (2017), Spomenici i prakse sjećanja u Bosni i Hercegovini. Zbornik radova Historijskog pravo obilježavanja mjesta stradanja, muzeja Bosne i Hercegovine No. 12. Sarajevo, 61. posebno u slučaju civila. Primjeri 14 Todorova, M., (2010). Dizanje prošlosti u neobilježavanja mjesta njihovog vazduh. Beograd: Biblioteka XX vek, 83-84. 15 Gradska Vijećnica predstavlja građevinu izgra- stradanja brojni su i najčešće se đenu krajem devetnaestog veka tokom perioda isto- 70 koje je okružuje.16 Konstruisanja javne od strane vojske sa nacionalnim retorike zasnovane na evidentnoj aspiracijama. Zanimljiv je paradoks spekulaciji koje dalje vodi konfliktnoj kojim IV korpus JNA (preimenovan polemici predstavlja instrument u Sarajevsko-Romanijski korpus manipulativne medijske politike. armije Srpske republike Bosne i U pitanju je proces koji se odvija Hercegovine) na određen način paralelno sa stanjem u regionu za sam povukao paralelu između koji se kaže da proizvodi više istorije nacističke armije i armije Bosanskih nego što je troši. ,,Istoriji – koja ima Srba, ukazujući na vid političkog i centralno mesto u legitimizovanju istorijskog revanšizma. i reprodukciji društvenih odnosa Nemanja Stjepanović, član Fonda na Balkanu – mora se prići na nov za humanitarno pravo i jedan od način.’’17 Taj novi pristup trebalo bi da organizatora ove izložbe, govorio je bude zasnovan na dijalogu koji stvara o tome da mnogi Srbi na pitanje o uslove za razumevanje i upoznavanje opsadi Sarajeva odgovaraju NATO drugog, za prevazilaženje alteriteta. bombardovanjem. Ova vrsta retorike Datumi takođe predstavljaju prostor služi se ,,Valdhajmovim argumentom’’ disonantnih sećanja. To je slučaj i – retoričkim sredstvom nekadašnjeg nedovoljno istaknutog paradoksa austrijskog predsednika, koji je 6. aprila – datumom višestruko inaugurisao ideju o Austrijancima kao upisanim u istoriju i sećanje prvoj Hitlerovoj žrtvi, odgovarajući na Jugoslavije. U Beogradu najčešće se pitanje o svom učešću u II svetskom spominje u kontekstu nacističkog ratu ponavljanjem da su ,,Austrijanci bombardovanja 1941., prilikom kog je takođe patili“. potpuno uništena Narodna biblioteka Rut Bekerman, koja je prošle godine na Kosančićevom vencu. Ovaj na Berlinalu dobila nagradu za događaj i dalje predstavlja prostor dokumentarni film Valdhajmov valcer, bolnih sećanja za mnoge Beograđane. prilikom preuzimanja nagrade izjavila Istog datuma se obeležava dan grada je da njen film govori o tome kako Sarajeva – nekada slavljen, jer je se izbori mogu dobiti zahvaljujući i tog 6. aprila 1945. grad oslobođen uprkos populizmu, antisemitizmu i nacističke okupacije. Istog datuma rasizmu. Takođe je istakla da nešto 1992. Sarajevo je ponovo opkoljeno što se dešavalo pre trideset godina ricizma i raznih revival-ova. Njena arhitektura koristi i dalje je aktuelno u današnjem elemente mavarskog stila, koji ponajpre povlači svetu. ,,Kada pomislimo na Orbana, asocijaciju i aluziju na prisustvo sefardske populacije u Sarajevu, s obzirom na to da njihovo poreklo Trampa, kao i na naše Kurca i Štrahea, pripada arhitekturi tog geografskog prostora. vidimo da je uvek ponovo moguće 16 http://www.heritage.sense-agency.com/bhs/. pobediti na izborima na takav način.’’18 17 Todorova, M. (2010). Dizanje prošlosti u vazduh. Beograd: Biblioteka XX vek, 84. 18 https://www.youtube.com/ 71 Bekermanova se pozvala na aktuelni ikakvog daljeg navođenja onog što je globalni kontekst, dok bismo se mi prisutni izjavio, autor teksta nastavlja osvrnuli na naš regionalni kontekst. opisujući prisutnog kao ,,neosetljivog Duga senka prošlosti izgleda da i bezobzirnog’’ čoveka koji govori zbunjuje sposobnost za racionalno ,,sramotne i nepodnošljive stvari’’. rasuđivanje, ali bez dobrog poznavanja Nedostatak medijske etike vidljiv u te iste prošlosti i uzimanja obzir svih etiketiranju navedene osobe govori u njenih činjenica – pomirenje ostaje prilog medijskom manipulisanju. samo ideja. Da je recimo portal Slobodna Bosna U okviru procesa u kom i žrtva i umesto podvlačenja krivice povukao počinitelj pate od traume, a neretko pitanje odgovornosti i postavio pitanje se dešava da se i žrtva i počinilac – šta je radio Beograd 1992.-1995. susreću u istoj osobi – željena – i da neko uistinu da odgovor na promena često izostaje, a trauma to pitanje (a deluje kao da je čovek nastavlja da se reprodukuje, ukoliko iz publike možda pokušavao) onda ne stvorimo potrebno ,,društveno bismo možda mogli da pređemo na i političko okruženje, preciznije onaj stupanja razgovora u kom se na ’okvir sećanja’ u kojem je mogućno pitanje o Sarajevu 1992.-1995. ne sa empatijom slušati ova disocirana odgovara Beogradom 1999. Iako obe i potisnuta sećanja i dati im mesto u teme pripadaju istoj (pri)povesti. socijalnom pamćenju’’19. Prevazilaženje Institucionalizovani dijalog zahteva etnocentričnih ograničenja možda je i drugačiji institucionalni pristup. moguće ukoliko suočimo određene Izložbe poput ove tretiraju osetljivu fenomene, i počnemo od pozicije temu, koja budi kakofoniju negativnih da događaji o kojima govorimo ne emocija u regionu, mogu lako da predstavljaju pojedinačne istorije prodube lanac negativnog etiketiranja, određenih urbanih ili nacionalnih prozrokovane nemogućnošću da celina, već deo šire priče o raspadu drugog pojmimo kao jastvo.21 jedne zemlje. U članku objavljenom u dnevnom listu 21 ,,Analiza udžbenika istorije pokazuje da isto- ričari imaju veoma važan zadatak. Moraju se uložiti Danas povodom javnog predavanja napori da se kompiliraju udžbenici koji će deci u okviru izložbenog programa u predstaviti principe demokratije i tolerancije prema drugom. To ne podrazumeva odricanje od sopstvene “Parobrodu”, šlagvort teksta počinje istorije niti zaboravljanje ličnosti i događaja koji su rečima – ,,Mogao sam da ubijem hiljade postali nacionalni simboli. Jasno je da tu postoji Muslimana, ali nisam...’’20 – navodeći nepremostiva epistemološka teškoća. Naša istorija i naši simboli postali su ono što jesu upravo zbog ih kao reči jednog od prisutnih. Bez pratećeg procesa konstruisanja drugog. Njih je mo- watch?v=WDZGbzfaJ78. gućno sačuvati samo u sistemu mišljenja u kojem je 19 Asman, A. (2011), 115. drugi asimilovan u ekspanzivno jastvo’’. Todorova, M. 20 https://www.danas.rs/drustvo/suocavanje/ (2010). Dizanje prošlosti u vazduh. Beograd: Bibliote- najdugotrajniji-pokolj-ljudi-grada-i-istorije-2/. ka XX vek, 84-85. 72 Postavka izložbe Opkoljeno Sarajevo u jer ukoliko se ono prepusti ideologiji Beogradu ima važan simbolički značaj ,,istorijska pozornica užasa postaje i predstavlja korak ka otvorenoj javnoj kulisa za javna ispovedanja, opomene, diskusiji na ovu temu. Toj diskusiji je izjave, obraćanja’’24. potrebna takođe adekvatna medijacija Disonantno često odjekuje jače. U sadržaja, koja će imati svoju obrazovnu tom kontekstu, tišina se manifestuje namenu. Transport dela kolekcije kao sredstvo potiskivanja i poricanja Historijskog muzeja BiH može biti koja odlaže bolne posledice. Pitanje interpretiran kao pokušaj ispitivanja da li očuvanjem disonantnog nasleđa mogućnosti za uspostavljanje kreiramo ’muzej rata’ ili ’muzej mira’ potrebnog dijaloga Sarajevo- preti da bude politizovano sve dok ne Beograd. Primer ove izložbe svedoči uzmemo u obzir činjenicu da samo da kustoska koncepcija predstavlja istina može biti istinski oslobađajuća inicijalnu tačku, ali zahteva ,,desant i da se ,,međugeneracijski neksus radikalnih naučnih radnika’’22. traume može prekinuti samo kada se ,,Kritički muzej-forum jedan je od disocirani i nesvesni delovi traume modela kojima muzej, umesto da je uspešno prevedu u svesnu formu utopija nacionalnog jedinstva, postaje sećanja’’25. heterotopija, palimpsest značenja koja se međusobno prepliću i nadopunjuju, postajući povod za razmišljanje i razgovor’’23. U okviru tog foruma kustosi postaju neophodni medijatori interpretacije disonantnog nasleđa,

22 Ideja je navedena u ,,Kritičkom muzeju’’ Pjotra Pjotrovskog: ,,Koncepcija je bila prilično radikalna, ali je i pored toga prihvaćena. Programska vizija Na- rodnog muzeja koju sam im izložio, znatno je odu- darala od onoga što se u toj instituciji do tada deša- valo. Temeljila se na kritici dotadašnjeg programa, profila i identiteta Muzeja. Već tada sam upotrebio pojam ,,kritički muzej’’; i tada sam isto tako, izložio projekat reorganizacije muzeja, koji je nesumnjivo, izazivao negodovanje kolektiva i sindikata. Budući da članove Savetodavnog odbora to nije plašilo, štavi- še – činilo se da to podržavaju, odlučio sam da se prihvatim tog posla, vođen uverenjem da je Grizelda Polok (Griselda Pollok) možda bila u pravu kada je govorila da je ’muzejima potreban desant radikalnih naučnih radnika’ ’’. Pjotrovski, P. Kritički muzej. Beograd. 2013, 15. 23 Kisić, V. I Cvetković, M. Potencijali koncepta kritičkog muzeja – od kritike institucije ka kritičkoj 24 Asman, A. (2011), 292. instituciji. U: Pjotrovski, 2013, 11. 25 Asman, A. (2011), 115. 73 LITERATURA:

Asman, A. (2011). Duga senka prošlosti. Beograd: Biblioteka XX vek Božić Marojević, M. (2015). (Ne)željeno nasleđe u prostorima pamćenja: slobodne zone bolnih uspomena. Beograd : Menemnosina. Pjotrovski, P. Kritički muzej. Beograd. 2013 Todorova, M. (2010). Dizanje prošlosti u vazduh. Beograd: Biblioteka XX vek Čusto, A. (2017), Spomenici i prakse sjećanja u Bosni i Hercegovini. Zbornik radova Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine No. 12. Sarajevo. http://muzej.ba/sarajevo-under-siege/. https://www.youtube.com/watch?v=WDZGbzfaJ78. https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/93127/jeste_beograde_kriv_si_i_izvini_se_ izlozba_opkoljeno_sarajevo_historijskog_muzeja_bih_otvorena_u_prestonici.html. https://www.danas.rs/drustvo/suocavanje/najdugotrajniji-pokolj-ljudi-grada-i- istorije-2/.

Besieged Sarajevo in Belgrade: Interpretation of dissonant heritage in the case of transport of exhibition of the History Museum of Bosnia and Herzegovina in UK ,,Parabrod“ in Belgrade

Abstract: The paper covers interpretation of dissonant heritage exemplified by the transport of permanent exhibition from the collection of the History Museum of BiH from Sarajevo to Belgrade. The interpretation of dissonant or controversial heritage includes several layers of reading the Belgrade exhibition of Opkoljeno Sarajevo (Besieged Sarajevo). The first layer is based on reading the primary narrative of the exhibition in Ustanova kulture “Parobrod”, followed by the exhibition reading in the context the exhibition transport from Sarajevo to Belgrade, posing the question of relationship between the two cities. Translocation of heritage of one city into another provides the opportunity to observe the Besieged Sarajevo as a joint heritage of the two cities, created during the traumatic events following the disintegration of Yugoslavia. The Besieged Sarajevo exhibition functions as a palimpsest and open space of memories suitable for attributing different meanings.

Key words: dissonant memory, Besieged Sarajevo exhibition, Belgrade, trauma, spaces of memory

74 Amer Sulejmanagić

Simboli građanske religije – kako se određuju i koriste - primjer Bosne i Hercegovine

Sažetak: Za Bosnu i Hercegovinu su u sto godina, od kraja XIX do kraja XX stoljeća, četiri puta određivani grb i zastava kao pitanje vrhovnog suvereniteta u novouspostavljenim društvenim odnosima. U radu se treći postupak određivanja analizira kroz prizmu simbola građanske religije s kojima se svi poistovjećuju, iako ne učestvuju u njihovom određivanju. Za razliku od simbola drugih zemalja, grb i zastava BiH dobijeni pri trećem određivanju nisu sakralizirani i totemizirani samo kroz nacionalne rituale komemoracija, sporta i reprezentacije, nego prvenstveno kroz krvavi rat, razaranje i genocid, pa je stoga diskusija o njima nezahvalna i osjetljiva što se ne bi trebalo odnositi na proučavanje načina dolaska do njih. Upotreba grba analizirana je kroz primjere notafilije i numizmatike, kao najčešće službene grafike, putem koje se domaćoj i stranoj javnosti simbolički posreduju političke i ideološke poruke. Te poruke su uglavnom svugdje jednostavne, nedvosmislene i usklađene sa zakonskim rješenjima, a analiza novčarskog materijala pokazuje kakve su bile u slučaju BiH.

Ključne riječi: građanska religija, etnokracija, grb, zastava, novac, ljiljan, Tvrtko

75 UVOD

Građanska religija (Religion civile) izražava se javnim ritualima i ceremonijama na društveno sakraliziranim mjestima, pri čemu se koriste simboli kao predmeti posvećeni kroz proces društvene sakralizacije i totemizacije. Prema R. Bellahu, građanska religija je “institucionalizovani obrazac simbola i prakse kojem ljudi postaju posvećeni i kojim se legitimizuje politički autoritet”. Ne samo za njega građanska religija je “stapanje i interakcija religijskih simbola, rituala, mitova i drugih sličnih vidova prakse, s jedne strane, i novih svetovnih, profanih oblika nacionalnog identiteta i idolizacije države, s druge strane”.1

Naše domovine dobile su sakralizirana mjesta. Neki od primjera su Oltar domovine na Medvedgradu u vidu kamene šahovnice i Dovište domovini u obliku oprostorenog petokrakog ljiljana–spomenika borcima Armije RBiH kod Gradačca. Bitni konstituenti triju bosanskohercegovačkih separatnih etničkih svjetovnih religija su mitovi o bogumilstvu i islamizaciji (bez stvarnih bogumila); o pripadnosti zapadnoj kulturi i o stoljeću sedmom zapadne obale Neretve (bez stvarnih pražupa, praplemena i vlaških starosjedilaca) i Kosovu.2

Građanska religija “obezbeđuje legitimnost nacije i uvjerava ljude da je sistem «dobar»” pri čemu je osim navedenih sastavnica tvore i “kvazireligijski simboli”.3 Primitivno poimanje tradicionalne religije, njeno ideologiziranje i nacionaliziranje, prihvatanje komunizma ne kao filozofije i ideologije nego kao religije,4 nacionaliziranje ideologije, sakraliziranje nacije i potreba ili obaveza da se i bukvalno gestom i znakom iskaže lojalnost uređenjima i sistemima u kojima se svi ovi faktori miješaju, prožimaju i smjenjuju međusobno preuzimajući značenja, stvorilo je na Zapadnom Balkanu čudne vizuelne amalgame. Neki od primjera su: nacionalna petokraka nadomješta nacionalni križ, koji je uklonio komunistički ateizam (grb SR Srbije i znak izdavačkog preduzeća Sloboda iz Beograda iz 1970-tih); Bismila u obliku ljiljana (čestitka SDA iz 1990-ih) i ljiljan iz 1990. na mjestu petokrake na obnovljenoj spomen-ploči Drugog zasjedanja ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu.5 [Slika 1]

1 Preuzeto iz: Vjekoslav Perica, Balkanski idoli – religija i nacionalizam u jugoslovenskim državama I (Beo- grad: Biblioteka XX vek–Knjižara Krug, 2006), 41. 2 Za Kosovski mit čitaocima preporučujem vrlo instruktivna remek-djela: Miodrag Popović,Vidovdan i časni krst IV izdanje (Beograd: Biblioteka XX vek – Knjižara Krug, 2007) i Ivan Čolović, Smrt na Kosovu Polju (Beograd: Biblioteka XX vek – Knjižara Krug, 2016). 3 Perica, Balkanski idoli – I, 225. 4 Latinka Perović,Dominantna i neželjena elita II izdanje (Beograd–Novi Sad: Dan Graf–JMU “RTV Vojvodi- ne”, 2016), 90. Dobrica Ćosić, o kojem na tom mjestu piše L. Perović, sigurno nije bio jedini Jugoslaven koji je komunizam prihvatio kao novu vjeru. 5 Za sliku spomen-ploče zahvalnost dugujem kolegici Amri Čusto. 76 Prema E. Durkheimu, R. Bellahu i P. Riceouru, proizvodnja grba i zastave strukturno je utkana u društvo s ciljem njegove integracije i legitimizacije, a posebno stvaranja poželjne (ili čak i lažne) slike o sebi. Prema E. Cassireru i N. Eliasu, čovjek je animal symbolicum i najviši stupanj njegova evolucionog razvoja predstavlja kreiranje simbola. Društvo se, kao grupa, kroz grb, zastavu, himnu i neke druge simbole samoidentificira, ali i predstavlja drugim grupama. Fenomen uzdizanja pojedinog simbola do društveno sakraliziranog statusa pomalo pojednostavljeno odgovara totemizaciji. Međutim, grb, zastava i himna kada postanu jedini identitetski simboli grupe s kojima se svi pripadnici poistovjećuju preuzimajući njihova unutrašnja značenja zadobivaju, prema F. Boasu, status totema jer su kao razlikovni simboli formalno isti, ali sadržajno različiti u odnosu na iste simbole drugih grupa, što je upravo zajednička karakteristika svih totemističkih sistema.6

Grb i zastava ne sakraliziraju se sami od sebe, niti ih sakralizira društvo kao takvo. Taj posao obavljaju izabrani predstavnici društvene elite i putem propagande nameću svim ostalim članovima društva koji, ne prepoznavajući proces, imaju osjećaj da njihovi simboli izviru iz njihove duše i da su, čak i skriveni, oduvijek bili dio njih samih. Grb i zastava stoga izgledaju onako kako odgovara društvenoj eliti u određenom historijskom i političkom trenutku, a analizu njihove sakralizacije i totemizacije treba obaviti kada steknu takav status i ustale se. NOVI VIZUELNI IDENTITETI

U doba SFRJ samo su republički grbovi Hrvatske i Srbije sadržavali ranije historijske grbove naroda čije su to republike bile (sa srpskog je grba doduše bio uklonjen križ kao simbol inkompatibilan s komunističkim ateizmom). Ostale republike imale su grbove bez historijske podloge. S disolucijom Jugoslavije, osamostaljivanjem njenih republika i napuštanjem koncepta tzv. komunističke heraldike dešavaju se zanimljivi procesi pri usvajanju novih grbova. Hrvatska i BiH se opredjeljuju za povijesne grbove; Srbija, Crna Gora i Makedonija zadržavaju duže vrijeme grbove iz socijalističkog razdoblja (ponekad osiromašene za crvenu zvijezdu petokraku), da bi se kasnije okrenule historijskim grbovima (a Makedonija ni do danas); jedino Slovenija poduzima široku društvenu diskusiju o novom grbu, koja je rezultirala brojnim savremenim rješenjima od kojih je usvojeno zadržalo obrise Triglava s prethodnog - socijalističkog grba i dodalo mu tri zvijezde Grofova Celjskih.7

6 Željko Heimer, Vexillology as a Social Science (Danvers, MA: Flag Heritage Foundation, 2017) 16–18, 57, 58. 7 Kritiku predloženih i usvojenog rješenja od strane desničarsko–tradicionalističkih krugova bliskih rješe- nju u skladu sa srednjovjekovnom heraldikom vidjeti u: Zmago Jelinčić, Slovenska grb in Zastava – Heraldika in veksilologija (Ljubljana: Učila International, 2008). Zanimljivo je da, valjda zbog vrijednosti knjige za otkri- 77 Sa zastavama je situacija ponešto drukčija; Slovenija, Hrvatska, Srbija i Crna Gora (te SR Jugoslavija) zadržavaju prethodne trobojke uklanjajući crvene zvijezde petokrake, pri čemu Slovenija i Hrvatska dodaju na njih novousvojene grbove (Srbija to čini kasnije, a Crna Gora kasnije vraća historijsku zastavu s historijskim grbom); BiH pokušava revitalizirati zamišljenu srednjovjekovnu zastavu; a Makedonija se odlučuje za antički simbol na novoj zastavi.

Vratimo li se grbovima novih nezavisnih zemalja bivše Jugoslavije vidjet ćemo da procesi njihova usvajanja zapravo oslikavaju javno proklamirane tendencije društvene elite. Srbija i Crna Gora zvanično zadržavaju socijalizam bojeći ga nacionalističkim nijansama; Hrvatska i BiH prave prividni radikalni raskid s komunizmom bez primisli o transformaciji prema liberalnoj demokraciji; Makedoniji je stalo jedino do nacionalne afirmacije; a samo Slovenija poduzima proces istinske tranzicije Nove (ali ne i nehistorijske) države u skladu s liberalno-demokratskim i evropskim vrijednostima (EVROPA ZDAJ).

Izabrani predstavnici društvenih elita u Srbiji i Crnoj Gori (te SR Jugoslaviji) su pri zakašnjelom vraćanju historijskih grbova, zbog nerazvijene heraldike u prošlosti, imali vrlo siromašan izbor, što je rezultiralo jako kitnjastim, ali u osnovi neinventivnim i jednostavnim rješenjima pukog povratka na staro. Gotovo isti krajnji rezultat postigle su i njihove kolege u Hrvatskoj koji su, kao i predstavnici iste društvene elite u BiH, imali znatno širu mogućnost izbora između historijskih grbova.

I u Bosni i Hercegovini se potreba za novim vrijednostima ukazala kada su transformacijom društva “stare” tradicije bile oslabljene i uništene. Za izgradnju novih tradicija bili su potrebni novi simboli pronađeni u daljoj srednjovjekovnoj historiji. Za novi identitet eliti se prikladnim učinio grb iz doba kralja Tvrtka I (i iz njega derivirani cvijet ljiljana) odsutan iz ranije kulture sjećanja. Masovno korištenje cvijeta ljiljana predviđalo je i njegovo postavljenje na nadgrobne spomenike poginulih boraca svih konfesija. Novi identitet, pa ni onaj sepulkralni, nije stvoren, a cvijet ljiljana je postao simbol identifikacije jedino Bošnjaka.8 Partikularne etničke elite bosanskih Srba i Hrvata u ostvarivanju separatističko-secesionističko-iredentističkih ciljeva vlastitih nacionalizama, legaliziranih zajedno s trećim kroz novouspostavljeni suverenitet narodâ, nisu ni u kom slučaju bile spremne svojim nacionalnim simbolima pretpostaviti vanje tajni i zavjera protiv istinskih simbola slovenskog identiteta, druginatis prvog izdanja ove knjige izašao 2009. na naslovnici nosi poruku: “Edina slovenska knjiga, ki je bila v zadnjih petdesetih letih uvrščena na police Vatikanskega tajnega arhiva in Vatikanske knjižnice” – Zmago Jelinčić, Slovenska grb in Zastava – He- raldika in veksilologija (Tržič: Učila International, 2009). 8 Amra Čusto, Uloga spomenika u Sarajevu u izgradnji kolektivnog sjećanja na period 1941–45. i 1992–95. – komparativna analiza (Sarajevo: Institut za istoriju, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, 2013), 88–89. 78 nadnacionalni državni simbol.9 Ipak, definitivna identifikacija cvijeta ljiljana s isključivo trećim od naroda plod je stremljena i bošnjačke etničke elite. Na heraldičkom planu je iskazana kreiranjem bošnjačkog grba, koji se zajedno s hrvatskim nacionalnim grbom našao unutar složenog grba Federacije Bosne i Hercegovine osnovane početkom 1994. kao Muslimansko–hrvatska federacija. Nakaradnim pristupom heraldici bošnjačka elita je tada za narod koji predstavlja izabrala zeleni štit i na njega kao figuru postavila jedan zlatni ljiljan, iako bosanska heraldika, prema vjerodostojnim historijskim izvorima, ne poznaje zelenu boju. Kada znamo da je kraj jedne priče ovakav potrebno je otkriti kakav je bio početak. GRB I ZASTAVA ZA BOSNU I HERCEGOVINU – PRVI I DRUGI PUT

Bosna i Hercegovina se početkom devedesetih godina XX stoljeća u pogledu izbora svojih simbola našla na istom mjestu gdje je bila sto godina ranije. Iako je elita i tada odabrala rješenje koje je najbolje oslikavalo njene tendencije, sam proces izbora znamenja koji se odvijao između 1879. i 1889. bio je transparentan i uključivao je znatan broj tadašnjih institucija, vlada i učenih ljudi iz BiH, Hrvatske, Austrije i Mađarske, te je rezultirao sveobuhvatnom analizom svih tada dostupnih heraldičkih, sfragističkih, numizmatičkih i historijskih izvora za grbove naše zemlje.10 Svojim obimnim istraživanjem na 43 stranice F. Rački, jedan od učesnika tog značajnog naučnog poduhvata, je eliminirao dva grba koja srednjovjekovni bosanski vladari nisu koristili: 1) grb s dva unakrsna ključa (brvna) s crnačkim glavama (tada poznat kao produkt tzv. Ilirske heraldike) i 2) grb s rukom sa sabljom (uveden između 1493. i 1495. od strane kralja Vladislava II Jagelovića ili cara Maksimilijana I Habsburškog); i preporučio dva koja su bosanski vladari kreirali: 1) grb s ljiljanima i kosom gredom (u upotrebi od doba kralja Tvrtka I) i 2) grb s ljiljanovom krunom (uveden od strane kralja Stjepana Ostoje 1409. godine). Njegova je preporuka bila “... obzirom na historički kontinuitet, ...” usvajanje grba s ljiljanovom krunom koji “... predstavlja dalnju mienu u razvoju vladalačkoga grba Kotromanićeve porodice.”.11 Rezultat rasprave o grbu s kraja XIX stoljeća je općepoznat; BiH je dobila grb u vidu štita s rukom sa sabljom kao izraz prava habsburškog cara na ovu zemlju na temelju srednjovjekovnog prava ugarskih kraljeva čiju je krunu nosio. Za zastavu (Landesfarben) BiH je određena crveno- zlatna dvobojka.

9 Grb s ljiljanima i kosom gredom definitvno je demoniziran kod bosanskih Hrvata i Srba kao simbol treće, s njima sukobljene, strane. Srpski mediji zastavu s takvim grbom i danas nazivaju ratnom zastavom Armije RBiH. 10 O tome vidjeti: Franjo Rački, “Stari grb bosanski.”, Rad JAZU CI.–XXX, (1890): 127–69. i tamo navedene izvore i literaturu. 11 Isto, 169. 79 Godine 1946. ponovo se vodila rasprava o grbu i zastavi Narodne Republike Bosne i Hercegovine. I tada su u određivanju rješenja učestvovali brojni umjetnici, historičari, pravnici, političari; konzultirani su grbovnici i enciklopedije; razmatrala se mogućnost korištenja elemenata grba kralja Tvrtka.12 Izgled svih mogućih rješenja bio je unaprijed jasno definiran pravilima tzv. komunističke heraldike i idejom jugoslovenskog socijalističkog federalizma kojih su se svi učesnici u raspravama (uz revolucionarno opredjeljenje baze) bezrezervno držali. Iz ne baš brojnih prijedloga iskristaliziran je grb s crvenom petokrakom, šumskim grančicama, crvenom vrpcom, tvorničkim dimnjacima, žitnim klasjem, siluetom Jajca kao kraljevskog i avnojevskog grada i crvena zastava s jugoslavenskom komunističkom trobojnicom u kantonu.13 Zemaljski - državni simboli BiH iz doba AU i SFRJ nisu sakralizirani jer nisu bili namijenjeni za široku upotrebu, posebno ne među stanovništvom. U skladu s Carevom izrekom Moje zemlje – Moji narodi prvi simboli su korišteni za ceremonijalne svrhe i službeno označavanje zemaljskih pripadnika; a drugi su egzistirali u sjeni simbola SFRJ, totemiziranih kroz sport, reprezentaciju i građansku religiju formiranu od NOB-a, revolucije i bratstva i jedinstva; prema čemu su i sami bili skrojeni.

Numizmatički materijal na kojem je prikazan grb Bosne i Hercegovine od kraja XIX do kraja XX stoljeća je prilično brojan. Većinom se radi o medaljama, spomenicama i plaketama koje, zbog njihove naravi, nećemo ovdje navoditi. Prve kovanice s grbom BiH bile su zlatnici od 20 kruna mađarske verzije kovane od 1914. do 1918. Od tada pa do Pobjoy izdanja iz 1993. nema kovanog novca s grbom BiH. Jedini izuzetak, u neku ruku, je žeton koji je povodom 50 godina prvog jugoslovenskog novca izdalo Hrvatsko numizmatičko društvo 1970. Na njemu grb SRBiH zajedno s grbovima ostalih socijalističkih republika, kao izraz jugoslovenskog federalizma, okružuje grb SFRJ. [Slika 2] Zbog prikaza specifičnih grbova iz povijesti BiH ovdje su izuzetno prikazane medalje kovane u spomen kraljice Katarine i Hrvojevog misala, kao i kopija velikog četverostrukog dukata.14 [Slika 3]

12 O tome vidjeti: Emir O. Filipović, “Grb i zastava Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću”,Bosna Franciscana 28, (2008): 107–15. i tamo navedenu literaturu. 13 Iako na samoj zastavi nema nikakvog bosanskohercegovačkog simbola heraldičko i veksilološko tu- mačenje kantona govori da je BiH podložena Jugoslaviji i da se nalazi pod njenom zaštitom, što uzimajući u obzir ondašnje unutarjugoslovenske odnose i nije bilo daleko od stvarnosti. 14 Autori su Vladimir Štoviček (1970.) i Teodor Krivak (1972. i 1970.) – Ivan Mirnik, Zbirka medalja Berisla- va Kopača (Zagreb: Arheološki muzej u Zagrebu, 2005), 119–20. i 157. 80 GRB I ZASTAVA ZA OBNOVLJENU DRŽAVU – TREĆI PUT

Izbor grba (i zastave) ponovljen je stotinu godina kasnije,15 ali sada ne kao naučna rasprava, nego kao dogovor narodâ,16 što je za etničke elite prirodan oblik vlasti.17 Dana 27. februara 1991. na zajedničkoj sjednici vijeća “Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donosi Odluku da se pristupi promjeni Ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donošenjem Ustavnog zakona o nazivu i državnim simbolima Republike Bosne i Hercegovine”.18 Postupak izbora bio je posao “Stručne grupe sastavljene od stručnjaka za heraldiku, veksilologiju, arheologiju, povijest i dizajnera kao predstavnika sva tri konstitutivna naroda – Hrvata, Muslimana i Srba”.19 Prema Z. Bebeku Stručnu (pod)grupu za grb i zastavu Republike BiH koju je sredinom 1991. obrazovala Skupština SRBiH činili su historičari Boris Nilević, Enver Imamović, Mirza Ćeman i Tihomir Glavaš; te Vedran Hadžović i Zvonimir Bebek.20 Ovdje ćemo istražiti kako je tekao proces u kojem su izabrani predstavnici društvene elite trebali: 1.) odrediti teorijski pristup problemu; 2.) birati između brojnih manje ili više podjednako povijesno utemeljenih grbova; 3.) koristiti tada poznate izvore i djela iz teorije heraldike, te kao “stručnjaci za heraldiku, veksilologiju itd.” biti upoznati s razvojem i dometima tih i srodnih nauka od kraja XIX vijeka do njih samih; 4.) voditi se uobičajenim kriterijima i odgovarajućom argumentacijom obrazložiti svoj postupak; 5.) usvojiti i stručno definirati rješenje, te ga predložiti vladajućoj eliti. Proces ćemo istražiti analizom svjedočenja koja su iz prve ruke ostavili M. H. Ćeman, E. Imamović 15 O tome vidjeti: Filipović, “Grb i zastava Bosne i Hercegovine ...”, 115–19. i tamo navedenu literaturu. 16 “Važno je pomoći komunistima da siđu s vlasti, a narodi će se poslije dogovoriti”, bila je jedna od pre- dizbornih krilatica Alije Izetbegovića.” – Tarik Haverić, Ethnos i demokratija - Slučaj Bosne i Hercegovine drugo izdanje (Sarajevo: Fondacija Centar za javno pravo, 2016), 139, nap. 13. 17 “SDA se zalaže za prirodan oblik vlasti u BiH, što podrazumijeva da sva tri naroda u BiH izaberu svoje predstavnike u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti; državom Bosnom i Hercegovinom treba dakle da vlada muslimansko–srpsko–hrvatska koalicija.” – Džemaludin Latić, “Prirodan oblik vlasti,” Muslimanski glas 1/1990, 15; dato prema: Sabina Veladžić, “Kretanje ka nultoj tačci – politički narativ SDA 1990–1992. kao temelj kulture sjećanja Bošnjaka,” u Kultura sjećanja: 1991. – povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, ur. Tihomir Cipek (Zagreb: Disput, 2011), 309, nap. 28. Kako je pojam Republika nespojiv s SDA–ovim prirodnim oblikom vlasti jasno je zašto Dž. Latić još 1990. koristi izrazDržava , što će za BiH i zvanično postati realnost šest godina kasnije s Daytonskim sporazumom. 18 Odluka S broj 27 od 27. februara 1991, Član I, Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 7/91, 4. marta 1991, 225. Ovom skupštinskom odlukom je iz naziva države izbrisan pojam Socijalistička iako je zvanična promjena naziva uslijedila tek 8. aprila 1992. Uredbom Predsjedništva SRBiH koja glasi: “Mijenja se naziv Socijalističke republike Bosne i Hercegovine i glasi “REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA”. – Broj 01- 011-302/92 od 8. aprila 1992, Član 1., Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 1/92, 9. aprila 1992, 1. 19 Mirza Hasan Ćeman, “Grb i zastava Republike Bosne i Hercegovine,” Muslimanski glas 25.8.1992; dato prema: Safet Halilović, Restitucija bosanske državnosti (izbor priloga i dokumenata) (Zenica: Centar za bosanske studije KDM “Preporod” Zenica, 1993), 133. 20 Isti sastav Stručne grupe, navodeći sebe kao organizatora, daje E. Imamović dok M. H. Ćeman ne navo- deći niti jedno ime govori o predstavnicima sva tri konstitutivna naroda. 81 i Z. Bebek.21 Potom ćemo vidjeti kako je njihovo rješenje u prvim godinama korišteno na notafilijskom i numizmatičkom materijalu na kojem, zahvaljujući drugim, na svu sreću nije bilo i jedino.

1) Teorijski pristup problemu Z. Bebek: “Poslije uvida u povijest BiH, što je trajalo malo duže, ... došli smo do zaključka da je teorijski moguće odabrati jedan od četiri pravca rada. Prvi pravac bi bio kompilacija simbola konstitutivnih naroda. Drugi put bi bio kreacija nekog novog modernog obilježja, ... Treći put bi bio redizajnirati postojeća SRBiH obilježja, kao što su to učinile Slovenija i Hrvatska. Četvrti, prema našem mišljenju, najispravniji, a ujedno i najteži, put bio je da dođemo do rješenja, pozivajući se na historijske činjenice s ciljem da predstavimo kontinuitet zajedničkog življenja na ovim prostorima.”22

M. H. Ćeman: “Početkom godine 1991. Parlament Republike Bosne i Hercegovine je izglasao odluku o promjeni simbola Republike – grba i zastave. Tom prilikom odlučeno je da grb i zastava budu povijesni grb i zastava srednjovjekovne bosanske države, odnosno kraljevstva, stilizirani i vizualno uobličeni prema principima suvremene heraldičke i veksilologijske prakse.”23

Prvi i drugi pravac rada je Stručna grupa s razlogom odbacila, a usvojila četvrti. Osim pogreške pri definiranju hrvatskog postupka (Hrvatska nije redizajnirala grb SRH nego se vratila na povijesni grb), argumentacija za odbacivanje trećeg pravca, jer bi se njegovom primjenom “stvorila neadekvatna slika o nama”, je diskutabilna, jer poređenja radi nije jasno kako silueta Triglava na tada već usvojenom grbu Slovenije (koju je u doba oslobodilačkog rata i revolucije koristila Osvobodilna fronta) može svojom simbolikom dati adekvatnu sliku o Sloveniji, a silueta (naravno redizajnirana) herceškog, kraljevskog i avnojevskog grada Jajca svojom “nesimbolikom” daje “neadekvatnu sliku” o BiH.

Svjedočenje M. H. Ćemana isključuje raspravu članova Stručne grupe o teorij- skom pristupu problemu i određivanje pravca prema bosanskom srednjovje- kovlju, odnosno već određenom grbu i zastavi iz takvog repertoara, pripisuje ranije navedenoj skupštinskoj Odluci s početka 1991. godine, iako ta odluka ne govori kakvi trebaju biti grb i zastava, a još manje određuje njihovu stilizaciju i vizuelno uobličenje. 21 Ćeman, “Grb i zastava,” dato prema: Halilović, Restitucija, 132–135.; Enver Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva (Sarajevo: Međunarodni centar za mir, 1995), 361–371.; https://www.azra.ba/intervju/722/zvonimir-bebek-grb-i-zastavu-s-ljiljanima-radio-sam-s-puno-ljubavi/ (pristupljeno 4. 11. 2018.) 22 https://www.azra.ba/intervju/722/zvonimir-bebek-grb-i-zastavu-s-ljiljanima-radio-sam-s-puno-ljubavi/ (pristupljeno 4. 11. 2018.) 23 Ćeman, “Grb i zastava,” dato prema: Halilović, Restitucija, 132–133. 82 1) Izborni repertoar Srednjovjekovni (i novovjekovni) bosanski heraldički repertoar je izuzetno širok. Ograničimo li se samo na grbove (znači obavezno štit) koji su pripisivani bosanskim vladarima (bez grbova Nikole Iločkog i onih tzv. Ilirske provenijencije), uz razumnu mogućnost da zaboravimo navesti poneki, rezultat je (uz navođenje samo glavne figure ili časnog dijela na štitu) sljedeći: a) domaći izvori sfragističke i numizmatičke naravi: 1. orlovo krilo; 2. desna kosa greda (bande); 3. nepotpuni escarboucle; 4. ljiljani i kosa greda (bande); 5. kruna; 6. kruna s monogramom; b) strani grbovnici, te sfragistika i numizmatika: 1. zlato, chef crveno zvijezda srebro; 2. ukrštena brvna s okrunjenim crnačkim glavama (grb pripadnika flamanskog roda Moerianen porijeklom iz Moriane koja je obuhvatala prostor BiH – kasnije grb bosanskog hercega); 3. ukrštena brvna; 4. kralj i lijeva kosa greda (barre); 5. kruna; 6. kruna i konjanik; 7. ruka sa sabljom.

U svjedočenjima članova Stručne grupe se govori samo o jednom od ovdje reducirano pobrojanih 13 grbova. O razmatranju bilo kojeg od ostalih grbova nema ni naznake, pa ni onoga s krunom koji je jedini zajednički i domaćim i stranim izvorima, a kojeg je sto godina ranije predložio F. Rački.

2) Odnos prema izvorima i literaturi E. Imamović: “..., rješenju ovog problema prišlo se sa znatnim teškoćama, jer raspoloživa izvorna građa ne daje u potpunosti sve elemente za apsolutnu tačnu definiciju njihovih (grba i zastave–prim. A.S.) sadržaja i izgleda. Dodatnu poteškoću predstavlja i pojava niza grbovnika nastali(h) krajem 15. stoljeća, te u 16. i 17. stoljeću, dakle nakon propasti srednjovjekovne bosanske države, u kojima se javlja i bosanski grb, čija je tradicija u to doba bila već dosta izblijedila. Za znanstvenu kritiku oni nemaju nikakav značaj, jer se uglavnom radi i o falsifikatima. Stručni tim se u svome radu isključivo oslanjao na izvornu građu, kao što su arhivski i literarni spomenici, državni (banski i kraljevski) pečati, arheološki nalazi i primjerci starobosanskog novca. Zahvaljujući činjenici da je ta građa veoma bogata, postignuti su zadovoljavajući uspjesi koji su pružili skoro sve potrebne podatke.”.24

M. H. Ćeman: “U radu na restituciji i stilizaciji povijesnog grba Stručna grupa je proučila sve raspoložive arheološke, diplomatičke, heraldičke, sigilografijske (sfragističke) i kartografske izvore, te relativno brojne grbovnike (zbirke grbova). Pri tome je ustvrdila slijedeće: 1. Grb vlastelinske obitelji Kotromanića iz vremena vladavine bana Stjepana II Kotromanića (1322. – 1353.) je štit

24 Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, 363. 83 srcolikog (trokutastog) oblika sa desnom kosom gredom, te uobičajenom dekoracijom. 2. Tvrtko Kotromanić (1353. – 1391.) u vrijeme kada vlada kao ban preuzima isti grb i neznatno ga u detaljima mijenja. 3. Proglašenjem Bosne za kraljevinu krunisanjem Tvrtka za kralja 1377. (od tada kao Tvrtko I) u Mileševu ili Milima kod Visokoga (danas Arnautovići) za kralja “... Srbima i Bosni ...” itd., na spomenutom grbu se pojavljuju 6 cvjetova ljiljana (krinova) raspoređenih u dvije grupe od po tri ljiljana u dvjema polovinama korpusa štita. ... 6. I pored ove reforme grba i dalje se koristio spomenuti grb sa ljiljanima i desnom kosom gredom i to kao grb obitelji (dinastije) Kotromanića.”25

Ćemanovi «relativno brojni grbovnici”, koje je Stručna grupa proučila za Imamovićevu “znanstvenu kritiku nemaju nikakav značaj, jer se uglavnom radi i o falsifikatima”. Je li Stručna grupa pročavala grbovnike ili rasprave o njima? Kako je tradicija bosanskog grba koji se koristio sve do propasti države mogla u naredne dvije-tri decenije do kraja XV stoljeća “već dosta izblijediti“? Sve su prilike da “niz grbovnika” o kojem govori E. Imamović predstavlja tzv. Ilirske grbovnike koji jesu “falsifikati”, ali svi podaci koje oni sadrže ipak nisu netačni.26 Izgleda da se članovi Stručne grupe nisu bavili stranim grbovnicima od kojih im je barem pet trebalo biti poznato.27 Kada je u pitanju numizmatički materijal na njemu je daleko najzastupljeniji grb u vidu štita s krunom (i monogramom ispod krune). Grb - štit s ljiljanima i kosom gredom se na novcima javlja samo tri puta.28 Iz prve Ćemanove citirane rečenice jasno se vidi da je Stručna grupa “proučavajući sve raspoložive arheološke, diplomatičke, itd. izvore, te relativno brojne grbovnike” tražila potvrdu ranije zauzetog stava o samo jednom grbu kao jedinom “povijesnom” i da se usmjerila ka opisu načina njegovog nastanka - razvoja, što je “teorijski” trebalo potvrditi ispravnost njihovog

25 Ćeman, “Grb i zastava,” dato prema: Halilović, Restitucija, 133. §1., 2., 3. i 6. 26 Najstariji od tih grbovnika je Korjenić–Neorić iz 1595., a podatak o nastanku nekog od njih “krajem 15. stoljeća” je netačan i predstavlja dataciju Fojničkog grbovnika koju je 1879. iznio Vjekoslav Klaić. Fojnički grbovnik je stvarno nastao u zadnjoj četvrtini XVII stoljeća. 27 Von Richentalov, von Grünenbergov, Solisov, Siebmacherov grbovnik i Münsterova Kozmografija. U starom Solovjevom djelu (A. Solovjev, “Prinosi za bosansku i ilirsku heraldiku,” GZM Arheologija n.s.IX (1954): 87–135.) članovi Stručne grupe našli bi osnovne upute; a broj stranih grbovnika dostupnih za proučavanje narastao bi na preko deset da su konzultirali: Léon Jéquier,L’armorial Bellenville – Les cahiers d’héraldique tome V (Paris: Le Léopard d’or, 1983) i Dan Cernovodeanu, “Les armoiries des souverains du sud–est Europeen e e dans les rôles d’armes français, anglais et allemands du XIII. au XV. siecles,” u Genealogica & Heraldica Lisboa 1986 / Actas do 17.o Congresso Internacional das Ciências Genealógica e Heráldica, (Lisboa: Instituto Portu- guês de Heráldica, 1989), 187–225. 28 Radi se o dva tipa poludenara i velikom četverostrukom dukatu. Sve te tri kovanice pripadaju kralju Stjepanu Tomašu. O tome vidjeti u: Amer Sulejmanagić, “Srednjovjekovna bosanska država pod turskim pritiskom (1414.–1463.)–monetarni aspekt,”Numizmatičke vijesti 60, (2007): 134–150. i Amer Sulejmanagić, “Dokaz u prilog tvrdnji da je veliki bosanski četverostruki dukat iskovao kralj Stjepan Tomaš,” Numizmatičke vijesti 65, (2012): 86–95. Podatak da se radi o Tomaševim novcima članovima Stručne grupe nije morao biti poznat, jer nisu poduzimali numizmatičke analize, ali im je moralo biti poznato da je u vrijeme njihovog rada preovlađujući stav nauke bio da dukat ne pripada Tvrtku I, nego Stjepanu Tomaševiću. 84 pristupa i rada. Prema Imamoviću, Stručna grupa se susrela sa “znatnim teškoćama” zbog raspoložive izvorne građe koja “ne daje u potpunosti sve elemente”, a onda ista grupa “postiže zadovoljavajuće uspjehe”, jer ta ista građa, sada “veoma bogata”, pruža “skoro sve potrebne podatke” za te uspjehe. Izgleda da je sva ta građa samo sumarno pobrojana, ali da je korištena parcijalno i to jako malo, što i ne bi bila velika šteta da su članovi Stručne grupe barem konzultirali F. Račkog, koji je svu tu građu obradio sto godina ranije. Pri svome radu F. Rački je koristio, uz sve domaće, i njemu tada dostupne strane izvore, pa je naveo grbove bosanskih vladara koje je tamo našao.29 Zbog načina na koji je strane grbovnike opisao danas ne možemo odrediti o kojima se tačno radi. Na osnovu njegovih opisa napravio sam rekonstrukcije grbova pridružujući im i grbove iz djela E. Laszowskog.30 [Slika 4] Podsjećanje na rad F. Račkog vrijedno je i potrebno zbog njegovog zaključka preporuke i truda na utvrđivanju simbola kojim su bosanski vladari u davno doba predstavljali sebe i putem kojih su ih prepoznavali u inostranstvu.31

3) Kriteriji i argumenti a) Državni grb

E. Imamović: “Nema dileme ni oko toga da li je u pitanju državni grb. To dokazuju državni pečati na kojima je ugraviran ovaj grb, kojim su ovjeravani međunarodni dokumeti koje su izdavali bosanski vladari, zatim spomenuti ostaci zlatnih grbova sa kraljevskog plašta iz spomenute grobnice itd.”32

M. H. Ćeman: «Znanstvenici koji se bave ovim materijalom su jasno ustvrdili da u ovom slučaju grb sa ljiljanima simbolizira (predstavlja) bosanske zemlje nove kraljevine, a grb sa dvoglavim orlom simbolizira one srpske krajeve koji su se našli u okvirima novog bosanskog kraljevstva.”33 I prema Ćemanu radi se o državnom - zemaljskom grbu.

Ukoliko i prihvatimo Imamovićevu tezu da su, uz one poslane Mlečanima i

29 Rački, “Stari grb bosanski.”, 132. i 133. 30 Emilij Laszowski, “Stari grbovi zemalja Nezavisne države Hrvatske,” Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu vol. 22–23 – 1 (siječanj 1942): 217.; 1. i 2. Zbirka iz knjižnice Bodleian u Oxfordu (početak XV. stoljeća; F. Rački daje dva tumačenja); 3. Grüneberžki–Grünberžki (1485.; kod E. Laszowskog Grünebergov grbovnik iz 1483.); 4. i 5. Kijevska zbirka (1500.; grbovi Bosne i Rame – oba nesigurnih metala odnosno boja); 6. Grbov- nik kućnoga, dvorskoga i državnoga arhiva (Haus–, Hof– und Staatsarchiv, Beč, 1585.); 7. Bečki rukopis dvorske knjižnice (Hof–Bibliothek, br. 7683; prema E. Laszowskom latinski prijevod Fojničkoga rukopisa). 31 Provjera eventualnog uticaja rada F. Račkog na članove Stručne grupe je vrlo značajna jer im je njegovo djelo moralo biti poznato. Kako ni ono nije sveto slovo zaslužilo je, ako ništa drugo, barem kritičko odbacivanje, a ne potpuno zanemarivanje. 32 Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, 367. 33 Ćeman, “Grb i zastava,” dato prema: Halilović, Restitucija, 133. §4. 85 Janku Hunjadiju, međunarodni i oni dokumenti poslani u Dubrovnik, vrijedi provjeriti kakvi su grbovi na pečatima kojima su bili ovjereni. Rezultat je da većina tih grbova nije sa štitom u vidu ljiljana i kose grede, nego su to drugi grbovi (štit s kosom gredom, krunom, krunom i monogramom), a također i pečati bez grba,34 pa ni Imamovićeva argumentacija da se zbog toga radi o državnom grbu ne može stajati.35 Kao dokaz Imamovićevog i Ćemanovog pogrešnog razmišljanja i postupka poslužiće tri srednja pečata kraljeva Tvrtka I, Dabiše i Ostoje s obodnom legendom ... D . G . REGI . RASIE . ƞ i grbovima sa štitovima s ljiljanima i kosom gredom odnosno krunom.36 Slijedimo li Imamovića i Ćemana jedini mogući zaključak je da se radi o državnim grbovima Raške, što naravno nije tačno, jer su to vlastiti grbovi (bosanskih) kraljeva i to kao kraljeva Raške.

b) Ostojina reforma

M. H. Ćeman: «Da bi se simbolički i heraldički objedinile ove dvije geopolitičke cjeline – stara bosanska jezgra i nova stečevina srpskih krajeva, Tvrtkov nasljednik kralj Ostoja (1398. –1404. i 1409.–1418.) “reformira” bosanski grb tako što na štit uvodi samo zlatnu krunu sa cvjetovima ljiljana. I pored ove reforme grba i dalje se koristio spomenuti grb sa ljiljanima i desnom kosom gredom i to kao grb obitelji (dinastije) Kotromanića.”.37

Ćeman poznaje godine Ostojina vladanja, ali ne zna ništa o Ostojinoj heraldici i politici kralja Sigismunda, koja je istovremeno (1409.–1410.) rezultirala novim grbovima kralja Ostoje, Hrvoja Vukčića Hrvatinića i još ponekog drugog, te pojavom krune u grbu Karla II Kurjakovića Krbavskog.38 Kruna na štitu Ostojinog grba oznaka je one krune koja se nalazila na Bobovcu; za kojom je Sigismund tragao i na kraju je prepustio Ostoji kao svome vazalu. Značaj te krune i za Bosnu i za Ugarsku je ogroman i očituje se i kasnije kada štit s krunom na vladarskim pečatima od Matije Korvina do posljednjeg kralja iz kuće Jagelović predstavlja Bosnu među grbovima zemalja Svete ugarske krune, te je samo zbog toga to jedini grb bosanskih kraljeva koji je stekao pravo da se naziva državnim, ne gubeći pri tome svojstvo vlastitog grba – npr. grb Matije

34 Analiza prema: Pavao Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, (Sarajevo: ANUBiH, 1970) 35 Imamović također ne obrazlaže zašto su i kako grbovi na plaštu kojim je pokriven pokojnik dokaz da se radi o državnom, a ne o vlastitom grbu pokojnika. 36 Anđelić, Srednjovjekovni pečati, 21, 33 i 36. – pečati br. 9, 11 i 14. 37 Ćeman, “Grb i zastava,” dato prema: Halilović, Restitucija, 133. §5. i 6. 38 O tome vidjeti: Amer Sulejmanagić, “Grbovi Vukčića Hrvatinića,”Povijesni prilozi 48 (2015): 62.; Isti, Grb knezova Kurjakovića Krbavskih (Gospić: Državni arhiv u Gospiću, 2017), 36.; Isti, “Ikonografija, metrologija i grafija bosanskoga novca kovanoga između 1428. i 1443. godine (novac kralja Tvrtka II Tvrtkovića),” Numizmatičke vijesti 70 (2017): 176–177. 86 Korvina kao kralja Bosne.39 c) Porodični grb

M. H. Ćeman: “Grb vlastelinske obitelji Kotromanića iz vremena vladavine bana Stjepana II Kotromanića (1322. – 1353.) ... Tvrtko Kotromanić (1353.– 1391.) u vrijeme kada vlada kao ban preuzima isti grb i ...”40

Vladari nisu vlastelini. Pripadnicima visoke vlastele (magnatskih rodova) mogu pripadati visoke dužnosti na vladarskim dvorovima. Pripadnici roda Kotromanića mogu biti vlastelini samo u slučaju Ugarske kao barones regni ugarskog kraljevstva. U slučaju Bosne Kotromanići su vladari, a vlastela su pripadnici rodova po rangu i porijeklu nižih od njih.

Zašto bi Tvrtko preuzimao obiteljski grb obitelji kojoj je i sam pripadao? Ili je on preuzeo grb svoga strica kada ga je naslijedio i tada je to postao njegov vlastiti grb. Poimanje grbova porodičnim, čemu sam ranije i sam bio podlegao,41 ili dinastičkim u našoj heraldičkoj i historijskoj nauci posljedica je nekritičkog pristupa i davanja vjerodostojnosti opisima iz izvora drugog ili čak i trećeg reda, tj. iz tzv. Ilirskih grbovnika. Svrha tih grbovnika bila je krivotvorenjem dokazati starinsko porijeklo, međusobne veze i čistoću rodova, pa stoga oni grbove pojedinaca nazivaju grbovima rodova predstavljajući rodove kao nositelje grbova.42 Pojam porodičnog grba je odatle ušao u našu nauku i ustalio se. Osim tzv. Ilirskih grbovnika drugi izvori ne daju uporište za naziv obiteljski, porodični ili dinastički grb.43 d) Zastava

E. Imamović: “Tim stručnjaka je nepobitno dokazao da je srednjovjekovna bosanska država imala i koristila i zastavu. O njoj nam osnovne podatke daje veliki državni pečat iz vremena kralja Tvrtka I. Tu se sasvim jasno vidi da je na njoj glavna i središnja oznaka državni grb. Na osnovi istog izvora može se zaključiti da je bila jednobojna i pravokutnog oblika. Nema, međutim,

39 Grb je, dakle, uvijek vlastiti bez obzira na rang njegovog nosioca. Prelazio grb s jedne osobe na drugu nasljeđivanjem, stvarnim ili fiktivnim preuzimanjem posjeda, ili na drugi način on uvijek predstavlja osobu koja ga trenutno nosi, kao i osobe koje su ga nosile ranije. Ne postoje porodični, dinastički itd. grbovi, kao ni državni grb Bosne sve dok onaj s krunom na štitu nije pripao Matiji Korvinu. 40 Ćeman, “Grb i zastava,” dato prema: Halilović, Restitucija, 133. §1. i 2. 41 Amer Sulejmanagić, “Novac Hrvoja Vukčića Hrvatinića,”Numizmatičke vijesti 65 (2012): 54– 85. 42 O tome vidjeti: Amer Sulejmanagić, “Ikonografija, metrologija i grafija bosanskoga novca kovanoga između 1354. i 1418. godine,” Numizmatičke vijesti 68 (2015): 107, nap. 29 43 Čak ni tzv. Ilirski grbovnici ne daju osnova da se grb sa štitom s ljiljanima i kosom gredom nazoveporo - dičnim ili dinastičkim grbom Kotromanića. U njima je taj grb pripisan porodici Tv(a)rtkovića, tj. nasljednicima kralja Tvrtka I, dok je grb porodice Kotroman(ov)ića onaj s lavom na štitu. 87 podataka koji bi poslužili da se ustanovi koje je boje bila. U određivanju nove bosanskohercegovačke zastave stručni tim je na temelju izvorne građe, veksiloloških pravila suvremene veksilološke prakse, predložio sljedeće rješenje: da bude pravokutnog oblika i proporcija 5:3, i da njen glavni sadržaj bude gore opisani grb, veličine 7:12 u odnosu na visinu zastave.”44

M. H. Ćeman: “Na jednom kraljevskom pečatu kralj Tvrtko I je prikazan kao jahač sa kopljem u ruci, a na koplju se vije jednobojna zastava sa grbom sa 6 cvjetova ljiljana po sredini. Stručna grupa je ovaj izvor prihvatila kao osnovicu za oblikovanje nove zastave RBiH. No, nije mogla sigurno utvrditi osnovnu boju zastave, pa je pretpostavila da je ista bila bijela.”45

Tzv. srednjovjekovna bosanska državna zastava je u stvari grb izvezen na tkanini u obliku štita postavljenoj na koplje u skladu s tadašnjom praksom. Na fotografijama velikih dvostranih pečata kraljeva Dabiše, Ostoje i Tvrtka II je takav grb, dok su predstave pečata Tvrtka I o kojem govore Imamović i Ćeman nepoznate, jer nije sačuvan.46 Grb izvezen na tkanini u obliku štita je oko 1350. u kastiljskoj El Libro del Connoscimiento... grb bosanskog vladara.47 Ono što se “sasvim jasno vidi” na rekonstrukciji pretpostavljenog pečata; također nepostojećeg i u vremenu njenog nastanka;48 ne vidi se na fotografijama pečata na osnovu kojih je rekonstrukcija nastala, pa ništa od zaključaka Tima stručnjaka (Stručne grupe) o srednjovjekovnoj zastavi ne može stajati. Dvije osnovne proporcije savremenih zastava su 1:2 i 2:3, pa je upitno kako se na “temelju suvremene veksilološke prakse” došlo do odnosa stranica 5:3 ili 3:5.

44 Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, 367–368. 45 Ćeman, “Grb i zastava,” dato prema: Halilović, Restitucija, 133. §11. 46 Istina je da sam i sam ranije postojanje ovoga pečata uzimao zdravo za gotovo i njegovu rekonstrukciju u vidu crteža koristio kao izvor. – Npr. Amer Sulejmanagić, “Srednjovjekovni bosanski novac srednjeg i kasnog razdoblja – vrijeme kraljevstva,” Numizmatičke vijesti 63 (2010): 95–96. 47 Amer Sulejmanagić, “Zapadnoeuropsko podrijetlo najranijih grbova vladara naših zemalja,” Bosna Franciscana 47 (2017): 95–96.; Ovaj grb je poslužio za B–H Landesfarben – zastavu iz doba austrougarske uprave. 48 Ovaj veliki dvostrani prijestolni konjanički pečat kralja Tvrtka I koji je Stručna grupa na više mjesta koristila kao primarni izvor (Imamović,Korijeni Bosne i bosanstva, 366, 390 i 391.) ne postoji. – Za bosansku srednjovjekovnu sfragistiku konzultirano je djelo: Anđelić, Srednjovjekovni pečati). Pečat Tvrtka I spomenut u kraljevoj povelji izdatoj 2. marta 1380. Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću kao: “... naše viseće duplene pečati učinie- ne” nije sačuvan. Kod P. Anđelića je riječ “viseće” možda greškom postala “vieće”, a nedostajući pečat je poi- stovjećen sa sačuvanim velikim dvostranim prijestolnim konjaničkim pečatom kralja Dabiše, koji ga je, prema Anđeliću, prisvojio tako što je uklonio Tvrtkovo ime s pečatnjaka (tipara) obiju strana i urezao svoje. Pri (re) konstrukciji, kojom je viseći pečat postao veliki, P. Anđelić je Tvrtkovo ime maksimalno skratio na TVRTCONIS stavljajući slova V i R u ligaturu (prema pečatu kralja Tvrtka II, koji je G. Čremošnik dvadesetak godina ranije pripisao Tvrtku I), a na sačuvanom Dabišinom pečatu stoji DABISSE što predstavlja razliku u dužini od najmanje dva, ako ne i tri široka slova, pa se postavlja pitanje je li u obje obodne legende Tvrtkovo ime moglo stajati na prostoru koji je, uz sva proširenja slova zauzelo Dabišino. Istini za volju Anđelić nije prvi ustvrdio da je Tvrtko I imao ovakav pečat; tako je, prema literaturi, još 1914. mislio i L. Thallóczy. 88 Pitanje nepostojećeg pečata nije od presudne važnosti za grb u vidu štita sa ljiljanima i kosom gredom koji se prema Anđelićevoj kronologiji prvo javlja na njemu, jer se takav štit u sklopu cjelovitog grba javlja 1385. i na srednjem pečatu Tvrtka I i nema dvojbe da je to njegov vlastiti grb, nego za drugi grb na njemu; onaj s dvoglavim orlom. Anđelić čak i nije izričit u pogledu pripadnosti grba s dvoglavim orlom.49 Ono što je za Anđelića “općenito usvojeno mišljenje” na osnovu kojega je “opravdano zaključivati” za M. Palametu, na primjer, je već nepobitna činjenica.50 Mišljenje da se grb s dvoglavim orlom kao grb Srbije - Raške javlja 1380. godine kao invencija kralja Tvrtka I je prilično starije i od Anđelića i od Palamete, koji su ovdje uzeti kao paradigme ponešto opreznijeg, odnosno nekritičkog preuzimanja koje nije strano ni najvećem broju autora prije i poslije njih, pa ni članovima Stručne grupe. Uvođenjem u “kritički naučni diskurs” pečata Marije od Helfensteina, srpski grb s dvoglavim orlom zadobija gotovo mitsku starost, pri čemu u svjetsku javnost stupa najkasnije 1365.51 U samoj Srbiji je stanje s dvoglavim orlom sasvim drukčije. Ne postoji niti jedan dokaz o namjeri stavljanja ovog simbola na štit i time stvaranja grba; bez štita nema ni grba.52 Taj simbol dolazeći na štit kao heraldička figura formira grb najranije u doba despotovanja Stefana Lazarevića, dakle ne prije 1402. godine, ne na pečatima, nego na novcu, ali i tu samo dva puta.53 Sljedeće pitanje koje se postavlja je koliko je dvoglavi orao na štitu kao grb Srbije mogao biti poznat na Zapadu, pa da se Marija od Helfensteina tamo njime može predstaviti kao potomkinja Nemanjića. U Rimsko-njemačkom carstvu sigurno nisu znali za raško-kosovske crkveno-manastirske priprate i freske gdje se tada takav neheraldički prizor jedino nalazi.54 Ono što postoji je grb Rimsko-njemačkog 49 “Na aversu pečata, i to na štitu sa desne strane prijestolja nalazi se još jedan grb – dvoglavi orao po- luraširenih krila – koji se ne susreće više nigdje u bosanskoj vladarskoj sfragistici, pa ni heraldici. Općenito je usvojeno mišljenje da je grb sa dvoglavim orlom preuzet iz Srbije i da upravo simbolizira zemlju Srbiju, koja se inače i nalazi na čelu zemalja što se nabrajaju u tituli bosanskih kraljeva. Opravdano je zaključivati da je ovaj grb uveo Tvrtko I, koji je bio i protagonista koncepcije o srpsko–bosanskom kraljevstvu.” – Anđelić, Srednjovjekovni pečati, 30. 50 “Na polju desnog štita, konstruiranog u tipičnoj gotičkoj maniri, dvoglavi je orao kao amblem Raške, koja se i spominje u legendi, čijim se kraljem proglasio Tvrtko u Milama 1376.” – Miroslav Palameta, “Sred- njovjekovni gotički pečati u Bosni i Humu,” Motrišta glasilo Matice hrvatske u Mostaru 28 (2003): 118. 51 Uporište grbu s dvoglavim orlom se traži u Nemanjićkim precima Marije Kotromanićke i Tvrtka Kotromanića. 52 Dvoglavi orao se tamo javlja tek kao dekoracija priprata i haljina s kolastim azdijama na freskama crka- va i manastira iz nemanjičkog perioda. 53 Stefan Lazarević ima dva novčića s orlom na štitu jednom jednoglavog, a drugi put dvoglavog – Miro- slav Jovanović, Srpski srednjovekovni novac, (Beograd: Linea Art, 2001), 120 i 124. (kat. br. 23 i 52.) – pri čemu je njihova datacija u najranije 1402. nepouzdana s obzirom na, prema istom autoru, domete srpske numizmatike: “Domaći novac naši istoričari koriste samo kao slikovnu ilustraciju. Dinar, jedan od retkih domaćih pisanih izvora, da bi bio iskorišćen u istoriografiji, potrebno ga je precizno klasifikovati u granicama mogućeg i poznatog. Nažalost naša numizmatika nije još na tom nivou. Nekoliko ponuđenih klasifikacija imaju u sebi puno nedorečenog i proizvoljnog, pa samim tim su na dobrom delu materijala međusobno suprotstavljene.”. – Miroslav Jovanović, “O kraljevskom krunisanju Stefana Prvovenčanog,” dinar 29 (2007): 21. 54 Srpski novac na kojem će orao biti stavljen na štit pojavit će se tek za 40 godina, a prva predstava tog 89 carstva s istim orlom, car Karlo IV koji je posredovao u Marijinom vjenčanju i Karlova žena carica Ana od Švidnice imenovana kao Anna de Bosna de Regno Dalmatie ... upravo u vrijeme Tvrtkovog kraljevanja što je u Bosni Tvrtkovog i Dabišinog doba bilo poznato, jer nije bila izolirana poput domaće historiografije koja se Bosnom ne umije baviti u kontekstu ondašnjeg rangiranja država: Carstvo-Ugarska-Dalmacija-Bosna i ostale zemlje.55 Da mi se ne bi mogla pripisati pristranost i zlonamjernost pri spominjanju priprata i kolastih azdija koje u nauci o grbovima nisu ništa drugo do kompenzacija za nepostojeću srpsku srednjovjekovnu heraldiku pustit ću da ovdje o njoj progovori srbijanska nauka kroz usta Z. V. Mladićevića,56 D. M. Acovića, čija knjiga materijal koji nedostaje Srbiji izdašno nadoknađuje evropskim, a najviše onim iz Bosne, Hrvatske, pa čak i Slovenije sve to proglašavajući srpskom heraldičkom baštinom,57 te V. Ivaniševića.58 Kao i članovi naše Stručne grupe V. Ivanišević se kreće u horizontu državnih simbola, srednjovjekovnih nacionalnih obilježja koja imaju poseban zadatak da stvore jedinstveni grb i porodične heraldike.59 Srbijanska heraldička akrobatika na kraju doživljava svojevrsnu apoteozu pri analizi prvog prikaza grba u srednjovjekovnoj Srbiji.60 Hvala Bogu da je srpski naučnik ustvrdio da je najveći srpski vladar grb preuzeo od jednog stranog plaćenika, jer da je to učinio neko drugi smatralo bi se uvredom nacionalnog ponosa.61 grba kao grba srpskog despota na Zapadu doći će tek za 100 do 120 godina s rukopisnim i štampanim primjer- cima von Richentalove Kronike Sabora u Konstanzu. 55 O Ani od Švidnice vidjeti: Amer Sulejmanagić, “Anna de Bosna de Regno Dalmatie” – Ana od Švidnice (1339–1362),” Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu XVII/3 (2014): 131–40. 56 “Za razliku od Zapadne Evrope, na Istoku – u Vizantiji i zemljama pod njenim neposrednim uticajem, heraldika se zbog drugačije prirode feudalnih odnosa i karakteristične carske ideologije još dugo vremena nije počela razvijati. Prvo se počela javljati na zapadu Balkana i to pod uticajem već izgrađene nemačke, ugarske i italijanske heraldike, dok se u samoj srednjevekovnoj Srbiji javila i počela ozbiljnije razvijati tek nešto kasnije – tokom XIV veka, ali i tada ne sa uobičajenom zapadnom simbolikom i značenjem.” – Zlatko V. Mladićević, Simboli srpske državnosti (Kragujevac: izdanje autora, 1994), 21–22. 57 “Heraldika je u Vizantiju ulazila nasilno i primana je kao gorki napitak, neizbežan kada je Carstvo bilo ugroženo, ignorisan kada bi se osetilo osnaženim. Nedostatak heraldike Vizantija je nadoknađivala razvijenom amblematikom.” – Dragomir M. Acović,Heraldika i Srbi (Beograd: Zavod za udžbenike, 2008): 31. 58 Vujadin Ivanišević, “Razvoj heraldike u srednjovekovnoj Srbiji,” Zbornik radova Vizantološkog instituta XLI, (2004): 213–34. 59 Prema Ivaniševiću nacionalni simbol (i to u srednjem vijeku) je ideja koja oslikava ideal srpske državnosti i povezana je “sa amblemom dvoglavog orla “državnim simbolom” i heraldičkim znamenjima – obeležjima vizantijskog, evropskog, ali i srpskog nasleđa.” – Isto, 231–32. Ivaniševićevo povezivanje amblema dvoglavog orla sa priprata i kolastih azdija (što je neheraldički znak) kao “državnog simbola” s heraldičkih znamenja (kao evropskim nasljeđem) treba premostiti tu zjapeću prazninu srpske srednjovjekovne heraldike i pronaći u njoj nacionalna obilježja koja evropska heraldika tada ne poznaje. 60 “Prvi prikaz grba nalazimo na novcu kralja Stefana Dušana, na kome je na aversu predstavljen Hrist na prestolju, a na reversu štit sa slikom “točka”, šlem, jastuče, rozeta i perjanica. Kovanje ove emisije može se samo okvirno datovati, zbog nepostojanja čvršćih repera, u širi hronološki raspon od 1335. do 1345. godine.” – Isto, 214. 61 “Tako predstava štita sa slikom “točka”, šlemom, jastučetom, rozetom i perjanicom na dinaru kralja Duša- na predstavlja kombinaciju grbova Milnera (Mülner) sa slikom “točka” na štitu, šlema i čelenkama u vidu jastu- četa i “točka” i Fridingena (Friedingen) sa grbom sastavljenim od štita, šlema i čelenki u vidu jastučeta, rozete i 90 I na kraju ovog odjeljka treba postaviti još neka pitanja. Zašto bosanski kralj ima potrebu definirati grb samo jedne (osim Bosne) svoje zemlje, a ne i neke od ostalih (ili svih) navedenih u obodnim legendama toga pečata? Kako protumačiti činjenicu da se na svim srednjim pečatima (tri ista srednja pečata) bosanskih kraljeva do Tvrtka II (tj. kraljeva Tvrtka I, Dabiše i Ostoje) s grbom i obodnom legendom navodi samo Raška, a da je grb sa štitom u vidu ljiljana i kose grede odnosno krune, dok sva četiri srednja pečata Tvrtka II sadrže samo ime Bosne? Kako protumačiti činjenicu da novac bosanskih vladara kovan za Kotor ima u legendama na prvom mjestu Rašku, a na drugom Bosnu dok onaj kovan za Bosnu ima na prvom Bosnu s Raškom na drugom mjestu ili bez nje uopće?

4) Definicija rješenja E. Imamović: “GRB Ima oblik srcolikog štita s plavom podlogom. Preko njega se pruža desna kosa greda srebrene boje, čija širina iznosi sedminu širine štita. U polju štita smješteno je šest ljiljanovih cvjetova u ovom rasporedu: u gornjem polju tri su trokutasto postavljena, a u donjem tri u kosom nizu. Boja ljiljana je zlatnožuta, kako to inače nalažu heraldički principi.”62

M. H. Ćeman: “... na spomenutom grbu se pojavljuju 6 cvjetova ljiljana (krinova) raspoređenih u dvije grupe od po 3 ljiljana u dvjema polovinama korpusa štita. ... Stručna grupa je grb srednjovjekovnog kraljevstva očistila od suvišne dekoracije, korištenje koje bi danas bilo trivijalno i neukusno, te je kao osnovica grba ostao štit srcolikog oblika sa desnom kosom gredom i 6 cvjetova ljiljana.”63

Zakonska definicija grba: “Grb Republike Bosne i Hercegovine je štitastog oblika plave boje podijeljen na dva polja dijagonalnom gredom bijele boje sa po tri ljiljana zlatno-žute boje u svakom polju.”64 perjanice. Identični amblemi prikazani su i na drugim grbovima Ciriškog grbovnika. Osnovno pitanje koje ove i druge analogije sa predstavama na dinarima kralja Dušana, ali i na drugim spomenicima srpskog srednjeg veka, postavljaju odnosi se na puteve uticaja i prožimanja. ... Verujemo da je značajni prodor viteških shvatanja i germanske heraldike mogao biti podstaknut dolaskom nemačkih ritera i najamnika na čelu sa vitezom Palmanom (Palmannus de Letinberch, miles domini regis Rasie), znamenitom ličnošću na Dušanovom dvoru od 1333. do 1355. godine, u Srbiju.” – Isto, 216–217. 62 Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, 364. 63 Ćeman, “Grb i zastava,” dato prema: Halilović, Restitucija, 133. §3. i 134. §8. 64 Uredba sa zakonskom snagom o utvrđivanju privremenog grba i zastave Republike Bosne i Hercegovi- ne – broj 02-011-343/92 od 4. maja 1992, Član 1., Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 4/92, 20. maja 1992. godine, 141. Član 2. ove odluke definira zastavu: “Zastava Republike Bosne i Hercegovine je pravougaonog oblika sa grbom Republike Bosne i Hercegovine u sredini na bijeloj podlozi. Odnos širine i dužine zastave je jedan prema dva.”. 91 Desna kosa greda (bande) je časni dio (pièce honorable). Heraldička nauka smatra da se časnim dijelovima štit ne dijeli na polja, nego da se oni nalaze preko štita kao gornji sloj. U slučaju grba kralja Tvrtka I kosa greda se nalazi preko štita s figurama u vidu 6 ljiljana u rasporedu 3 – 2 – 1.65 [Slika 5 – shema grba prema heraldičkoj teoriji] Ispravan heraldički opis (blazon) Tvrtkovog grba - pri čemu se nalaže prvo definicija štita (u ovom slučaju samo njegova boja), potom figure na štitu i na kraju časnog dijela - je prilično jednostavan: plavo sa šest ljiljana zlato, bande srebro,66 za razliku od opisa E. Imamovića i M. H. Ćemana, te zakonske definicije.

Štit ne može imati podlogu. Kako smo vidjeli Tvrtkov štit nije podijeljen ni na polja; posebno ne na gornje i donje; a ni sam štit nije polje. Sam pojam bande (desna kosa greda) je dovoljno definiran i ne određuje se njena širina. Heraldika ne poznaje pojam zlatnožuto, postoje samo srebro i zlato što nisu boje, nego metali.67 Stručna grupa je štitu dala obrub koji je kasnijom intervencijom promijenio “boju” iz “srebrene u zlatnožutu”;68 te time nesvjesno znatno uticala na značenje, jer je u stvari uvela na grb novi časni dio drugog reda – borduru.69

Jedini zaključak koji se može izvesti iz prethodne analize je da Stručna grupa nije birala rješenje nego je ponudila ono na koje je javnost prethodnom propagandom već bila pripremljena. Jednu od propagandnih akcija poduzeo je, prema vlastitom svjedočenju, u februaru 1991. E. Imamović, ali izgleda da je prvi predlagač usvojenog rješenja ipak bilo HKD Napredak.70 Unatoč tome

65 Postavljenje uske kose grede (cotice) preko tako postavljenih figura ne zahtijeva intervenciju u njihovom rasporedu. Pomicanje figura na štitu poduzima se u slučaju kose grede normalne širine (bande), pri čemu se lijeva (heraldički desna) figura iz prvog i drugog reda spuštaju prema dole; desna (heraldički lijeva) figura se vodoravno pomiče prema kraju štita i poravnava s krajnjom figurom iz reda iznad, dok figura u trećem redu zadržava svoje mjesto. Heraldički primjer ovoga postupka je mijena grba Gotfrida V. od Anžua (vojvoda Normandije i osnivač dinastije Plantagenet, 1113. – 1151.) u grb Henrika od Bohuna (1176. – 1220.) preko daljih rodbinskih veza. 66 Na blazonu heraldika staje i dalje nastupa umjetnička sloboda u oslikavanju ovako opisanog grba. Ta sloboda nije dokinuta ni kada su u drugoj polovini XX vijeka brojne zemlje uvele grafički standard (etalon) kao grafički prilog zakonu o grbu (i zastavi). 67 Metali ne gube to svojstvo ni kada se koristi mogućnost njihovog prikazivanja bijelom odnosno žutom bojom. 68 Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, 370. 69 Bordura - pièce (honorable) de second ordre - je izvorno označavala pripadnika mlađe grane jednog roda ili pravo nezakonitog djeteta na modificirani grb roditelja, a ne nezakonito rođenje. Kasnije je postala razlikovni znak (mark of difference) da bi se spriječila istovjetnost grbova na području pod istom heraldičkom administracijom. O tome vidjeti: Jacqueline Fearn,Discovering Heraldry (Buckinghamshire: Shire Publicati- ons, 1995), 57.; Stephen Friar, Heraldry (London: Grange Books, 1997), 209.; Amer Sulejmanagić, “Grb Za- gorja i njegov odnos s grbom Dalmacije,” Bosna Franciscana 46 (2017): 229. 70 “Tom prilikom autor je priložio rekonstrukciju potpunog izgleda starobosanskog grba (grb s ljiljanima i kosom gredom – prim. A.S.), s namjerom da u javnosti podstakne ideju da se za nova državna obilježja uzme povijesna podloga, to jest obilježja koja su bila u upotrebi u doba srednjovjekovne Bosanske države. Ideja nije ostala bez odjeka.” – Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, 361.; “To je zastava Republike Bosne i Herce- 92 što svjedoci pokušavaju dočarati privid ozbiljnog posla radi se o formalnom izboru unaprijed određenog rješenja, pri čemu se sav rad Stručne grupe sveo na dizajniranje zadane teme što je u stvari obavio samo jedan član, tj. Z. Bebek. Privid ozbiljnog posla trebao je skriti svu površnost kojom su državni organi, članovi Stručne grupe i nacionalnih kulturnih društava pristupili ovom zadatku, jer je pravo usaglašavanje volje narodâ obavljeno s heraldičko–veksilološkim ekspertima nacionalnih kulturnih društava Preporod, Napredak, Prosvjeta i La Benevolencija.71 Najveći dio ovdje navedenih podataka bio je dostupan u raznorodnim izvorima i literaturi pa im je, kao ekspertima, trebao biti poznat. Njihov se postupak ne može nazvati reduktivnim. Oni su unaprijed odredili grb, a niti jedan od ostalih historijskih grbova nisu razmatrali, da bi ga s bilo kakvim argumentima eliminirali. GRB OBNOVLJENE DRŽAVE NA NOVCU

Propagandne akcije s ciljem pripreme javnosti na grb s ljiljanima i kosom gredom bile su brojne, a za neke je korišten novac. Iz Hrvatske je 14. jula 1991. došla fantazijsko–propagandna novčanica od 100 kuna kao prijedlog za novac buduće samostalne države na kojoj je na licu na dva mjesta prikazan grb s ljiljanima i kosom gredom,72 a na naličju Stari most u Mostaru. [Slika 6] Sljedeće propagandno izdanje je došlo iz Sarajeva 15. septembra 1991. Izvršni odbor Republičkog odbora Liberalne stranke BiH izdao je seriju novčanica u vrijednosti 1, 5, 10, 50, 100, 500 i 1000 kulina.73 Grb s ljiljanima i kosom govine, jer smo grb i zastavu stvarali u Središnjici HKD “Napredak” kao predložak za grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine.” Vidi: Ivan Markešić, Cerićeva otimačina državne zastave (januar 2013.): http://www. prometej.ba/clanak/osvrti/ivan-markesic-cericeva-otimacina-drzavne-zastave-922 (pristupljeno: 7. 12. 2018.); “Naime, prvi je suvereni bosanski grb bio prihvaćen 1991., na prijedlog Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, ...” – Miljenko Jergović, “Roll over Beethoven,” Feral Tribune, 9. februar 1998. 71 E. Imamović usaglašavanje s nacionalnim društvima o rješenju grba i zastave naziva javnom raspravom i tvrdi da je održana tokom novembra i decembra 1991. godine i to nakon što je Stručna grupa završila svoj posao. – Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, 368. Z. Bebek kaže da su članovima nacionalnih kulturnih društava prezentirane tek prve skice, te da su tada članovi tih društava, i to “najbolji poznavaoci srednjovjekovnog perioda” uključeni u rad. – https://www. azra.ba/intervju/722/zvonimir-bebek-grb-i-zastavu-s-ljiljanima-radio-sam-s-puno-ljubavi/ (pristupljeno 4. 11. 2018.) M. H. Ćeman ne navodi trenutak uključenja nacionalnih kulturnih društava u raspravu o rješenjima, nego spominje da im je ponuđen prijedlog. – Ćeman, “Grb i zastava,” dato prema: Halilović, Restitucija, 133. 72 Novčanicu je izradio i u kolekcionarski promet pustio Slobodan pl. Pukanić preko svoje firme Andavto- nia Antiqva iz Velike Gorice. Na licu novčanice prikazani su portret Maka Dizdara, stećak, mapa BiH s dva grba (heraldički desno grb s ljljanima i kosom gredom kao simbol Bosne; a heraldički lijevo grb Stjepana Vuk- čića Kosače, prepravljen u XX stoljeću iz ideoloških razloga, kao simbol Huma–Hercegovine), te strana velikog bosanskog četverostrukog dukata na kojoj je grb s ljiljanima i kosom gredom. Radi se o jednoj od brojnih propagandnih novčanica izdatih u to vrijeme u svim jugoslavenskim republikama i pokrajini Kosovo. Do tada je Slovenija već uvela u opticaj svoj regularni novac, a Hrvatska novoodštampane novčanice čuvala u trezoru. 73 Autorstvo novčanica kulina je definirano ovako: “Ideja i realizacija: Hasib Salkić, ZODIS, Zvonimir Mar- kešić i Liberalna stranka BiH.” – Amer Sulejmanagić, “Kulini – fantazijski papirni novac Bosne i Hercegovine,” 93 gredom nalazio su se na naličju novčanice od 1000 [Slika 7], a Stari most na 50 kulina. Grb i mostarski Stari most će uskoro postati jedini simbolički elementi na svim novčanicama u izdanju Narodne banke BiH od 1992. do 1994. i na kovanom novcu izdatom u ime BiH u Engleskoj od 1993. do 1999.

Grb s ljiljanima i kosom gredom je 4. maja 1992. postao privremeni grb Republike BiH. Do tog trenutka su Slovenija, Hrvatska i Makedonija već uvele svoj novac, pa se prostor na kojem je cirkulirao jugoslovenski dinar sveo samo na BiH i SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) koje su donijele odluke da će ovakav monetarni sistem kao jedinstven funkcionirati do 1. jula 1992. Kao mjeru pritiska Narodna banka Jugoslavije je u maju 1992. prestala snabdijevati BiH novcem pa je NBBiH iz trezora izvukla novčanice od 500 i 1000 dinara prethodne (već povučene) serije, u centrali SDK Sarajevo preštambiljala ih svojim žigovima, te pustila u opticaj samo u Sarajevu. Žigovi Narodne banke Bosne i Hercegovine su imali grb SRBiH. U dobrom istočnoevropskom maniru obračuna sa starim režimom, s grba je uklonjena zvijezda petokraka tako da prve novčanice RBiH nose osakaćeni grb prethodne države.74 Žig jedne državne institucije ima neslužbeni grb, jer o njegovoj izmjeni nije službeno donesena nikakva odluka. [Slika 8]

Ostala područja pod kontrolom legalne vlasti RBiH su nedostatak gotovog novca rješavala na različite načine, ali uvijek izdavanjem novčanih bonova. Savezna Republika Jugoslavija i Srpska Republika Bosna i Hercegovina su do 4. jula 1992. zamijenili novčanice dinara SFRJ svaka svojim novcem štampanim u Zavodu za izradu novčanica u Beogradu, pa su područja pod kontrolom legalne vlasti RBiH ostala jedina gdje je još cirkulirao novac SFRJ. Predsjedništvo RBiH je 2. jula 1992. zakonski definiralo novac nove države,75 koji se, prema dva eloborata o izradi, već štampao u Celju i engleskom Gatesheadu.76 U opticaju su se našle samo celjske novčanice koje nose datum 1. jula 1992. i zakonski su Obol 60 (2008): 36–39. 74 Ove novčanice su, zajedno s ostalim novcem NBJ, povučene iz opticaja Odlukom o puštanju u opticaj novčanica i povlačenju novčanica iz opticaja – Broj G6/92 od 13. avgusta 1992,Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 13/92, 16. avgusta 1992., 340–41. 75 Uredba sa zakonskom snagom o novcu Republike Bosne i Hercegovine – P.R. broj 1205/92 od 2. jula 1992., Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 8/92, 2. jula 1992., 240. Član 1. 1) Novčana jedinica i jedino platežno sredstvo na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine je dinar koji izdaje Narodna banka Bosne i Hercegovine. 2) Dinar se dijeli na 100 para. Član 2. Narodna banka Bosne i Hercegovine utvrđuje apoene i osnovna obilježja novčanica i kovanog novca. 76 Dizajn novčanica djelo je Dževada Hoze. S izradom novčanica u štampariji Thomas de la Rue, koje su neisporučene ostale u Engleskoj, krenulo se početkom 1992. Izrada novčanica u celjskoj štampariji Cetis Security (gdje su štampane i prve slovenske novčanice) započela je, kao rezervno rješenje, znatno kasnije u vrijeme kada je Sarajevo već bilo opkoljeno, pa je dizajn novčanica poslan faks aparatom. Izradu tih novčani- ca je nadgledao Biro Vlade RBiH u Zagrebu, dopremljene su preko SDK Split. – Amer Sulejmanagić, “Novčane prilike u Bosni i Hercegovini u periodu od početka 1992. do uvođenja konvertibilne marke,”dinar 22 (2004): 65. 94 definirane Odlukama Narodne banke BiH.77 Na novčanicama vrijednosti 10, 50 i 1.000 dinara prikazan je Stari most u Mostaru, a na onim od 25, 100 i 500 dinara grb Odlukom opisan kao “jedan od bosanskih grbova na kom se nalazi desna ruka čovjeka koji drži sablju okrenutu prema gore”. Isti se grb nalazi i na prvoizrađenim novčanicama iz Engleske na kojima je i jedan ljiljan kao sigurnosni element za provjeru idealnog preklapanja obje strane novčanice.78 [Slika 9]

Pitanjem novog - starog, historijskog identiteta i s njim vezanih simbola, kako vidimo, nije se bavila samo Stručna grupa, nego paralelno s njom i još barem jedan čovjek. To što su došli do različitih rješenja i što su oba rješenja u neku ruku postala službena u isto vrijeme je u svakom slučaju pozitivno.79

Novčanice s grbom u vidu štita s rukom sa sabljom i Starim mostom nisu zbog opsade mogle biti dopremljene u Sarajevo, pa je Narodna banka BiH za glavni grad izdala bonove izrađene u sarajevskoj štmpariji OKO.80 Izdani su bonovi u vrijednosti od 10 do 5.000 dinara s datumom 1. avgust 1992.,81 a tokom iduće godine ta je serija zbog inflacije nadopunjena višim apoenima od 10.000 do 1.000.000 dinara. Na sarajevskim bonovima s datumom 1. avgust 1992. se prvi puta javljaju, i na licu i na naličju, kako grb RBiH u vidu štita s ljiljanima i kosom gredom tako i ljiljan kao samostalan simbol unutar geometrijske šare pozadinske štampe: “... grb Republike Bosne i Hercegovine.; ... pravougaonik ..., čija je unutrašnjost ispunjena geometrijskom šarom unutar koje su raspoređeni ljiljani ...”.82 Na područjima pod kontrolom legalne vlasti RBiH izvan Sarajeva 77 Odluka o izdavanju novčanica i temeljnim obilježjima novčanica – Broj G5/92 od 13. avgusta 1992, Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 13/92, 16. avgusta 1992., 338–40.; Odluka o puštanju u opticaj novčanica i povlačenju novčanica iz opticaja – Broj G6/92 od 13. avgusta 1992.,Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 13/92, 16. avgusta 1992., 340–41. 78 O novčanicama iz Engleske vidjeti: Amer Sulejmanagić, “Bosanskohercegovačke novčanice tiskane u Engleskoj,” Obol 57 (2005): 44–47. 79 Ako ništa drugo ovakav ishod daje barem maglovite predstave o bogatstvu naše heraldičke baštine (iako većina starih grbova i dalje ostaje potpuno nepoznata široj javnosti) i što je još važnije anticipira stavove jednog kasnijeg savremenog međunarodnog heraldičkog pokreta koji, upravo da bi spriječio naknadno učitavanje značenja u prethodne simbole, teži tome da sav heraldički repertoar pojedinih zemalja postane zvaničan i podložan istovremenoj službenoj, javnoj i privatnoj upotrebi u izvornom značenju i izgledu. 80 Sarajevske bonove su dizajnirali Alija Hafizović i Darko Skert. 81 Odluka o izdavanju novčanih bonova i temeljnim obilježjima novčanih bonova – G broj 11/92 od 20. avgusta 1992., odluka samostalno neobjavljena nego je Odlukom o dopuni odluke o puštanju u opticaj nov- čanica i povlačenju novčanica iz opticaja – Broj G12/92 od 20. avgusta 1992,Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 15/92, 5. septembra 1992., 405., kao stavovi 2. i 3. dodana tački 1. Odluke o puštanju u opticaj novčanica i povlačenju novčanica iz opticaja – Broj G6/92 od 13. avgusta 1992. 82 Odluka o izdavanju novčanog bona i osnovnim obilježjima novčanog bona u apoenu od 10.000 dinara – G broj 9/93 od 6. aprila 1993., Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 12/93, 15. maja 1993., 305–06. Vidjeti i odluke G broj 16/93 od 1. maja 1993. i G broj 26/93 od 29. jula 1993., Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 18/93, 1. septembra 1993., 448–49.; te odluke G broj 45/93 od 1. decembra 1993. i G broj 50/93 95 se novac s grbom RBiH u vidu štita s ljiljanima i kosom gredom pojavio na novčanim bonovima u vrijednosti od 5.000 i 10.0000 dinara izrađenim u Domu štampe Zenica koji nose datum 25. januar 1993.,83 a također se trebao naći i na neizdatim novčanim bonovima od 50.000 i 100.000 dinara predviđenim za mjesec septembar 1993.84 Na sljedećoj seriji novčanica, zadnjoj koju je izdala Narodna banka BiH i štampao Dom štampe u Zenici, s datumom 15. avgust 1994. nalaze se grb RBiH u vidu štita s ljiljanima i kosom gredom (apoeni od 1, 10, 50 i 500 dinara) i mostarski Stari most (apoeni od 5, 20, 100 i 1.000 dinara); te na svakom apoenu po jedan “crtež stilizovanog ljiljana” na obje strane i grb RBiH u vidu štita s ljiljanima i kosom gredom kao sigurnosni element na naličju.85 [Slika 10] S ovim novčanicama je Bosna i Hercegovina dočekala kraj rata, dejtonski mir i nestanak Republike iz njenog naziva.

Korpus novčarskog materijala na kojem se nalazi grb RBIH u vidu štita s ljiljanima i kosom gredom ovim nije zaključen. Od 1993. do 1999. je u engleskoj kovnici Pobjoy Mint kovan prigodni novac naše zemlje za kolekcionarske i investicione svrhe u zlatu, srebru i kupronikl leguri i nominalnim vrijednostima izraženim u dinarima, markama, dukatima, suverenima, ekuima i eurima.86 [Slika 11] Engleska kovnica je uredno slijedila zvanične promjene naziva valute i države čiji je novac kovala, ali ne i promjenu grba, pa se grb u vidu štita s ljiljanima i kosom gredom na njenim proizvodima nalazio i nakon što je službeno zamijenjen novim. Na ovim kovanicama ukusno su objedinjeni svi motivi do tada uvedeni na novčanice i bonove u izdanju Narodne banke BiH: samostalni ljiljani, mostarski Stari most i grb s ljiljanima i kosom gredom ukrašen skromnim obostranim plaštom engleskog tipa.

Protivljenje srpskih političara iz BiH grbu s ljiljanima i kosom gredom iskazano je vrlo brzo kreiranjem vlastitih simbola. Ljiljane su (iako se nalaze na srpskom grbu pod orlovim nogama) proskribirali i uklonili s grba jer ih je koristila protivnička strana. S obzirom da su prve novčanice Narodne banke Srpske Republike BiH (štampane u Zavodu za izradu novčanica u Beogradu) prema ustaljenoj recepciji srpskog grba dizajnirali stručnjaci neupućeni u od 15. decembra 1993., Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 25/93, 15. decembra 1993., 633–34. 83 Odluka G broj 1/93 od 15. januara 1993., Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 1/93, 15. januara 1993., 15–16. 84 Odluke G broj 28/93 od 1. avgusta 1993. i G broj 34/93 od 30. avgusta 1993., Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 18/93, 1. septembra 1993., 446–47. 85 Odluka o izdavanju i osnovnim obilježjima novčanica G broj 46/94 od 15. avgusta 1994, Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 29/94, 14. oktobra 1994, 465–67. 86 Ugovor o kovanju ovog novca je u Londonu krajem 1992. ili početkom 1993. neovlašteno sklopio drugi viceguverner NBBiH Mustafa Imširović, čime je njegov numizmatički opus s gotovo 130 tipova, vrsta i varijanti daleko nadmašio sve bosanske vladare zajedno jer Narodna banka BiH nije priznala ovaj novac kao svoj, a kasnija Centralna banka nije bila ovlaštena da rješava probleme svoje prethodnice. O tome vidjeti: Amer Sulejmanagić, “Pobjoy izdanja kovanica Bosne i Hercegovine,” Dinar 26 (2006): 35–38. 96 unutarbosanske razmirice, na njima se našao grb s orlom i ljiljanima, ali bez krune u skladu s dobrom tradicijom heraldičkog prikazivanja republikanizma. Kasnije je grb na novčanicama prilagođen stvarnosti pa je izgubio ljiljane i dobio krunu. [Slika 12]

Narodna banka BiH je ugašena 29. avgusta 1997. i postojala je 18 dana paralelno s Centralnom bankom BiH ustanovljenom 11. avgusta.87 Nova banka je ovlaštena da izdaje novčanice (kasnije i kovani novac) nove valute, konvertibilne marke, i to prvo kao kupone u prelaznom periodu do usvajanja trajnog dizajna.88 Prema ovom zakonu napravljena su dva prijedloga kupona; prvi s datumom 20. maja 1997. izrađen u privatnoj austrijskoj kompaniji (kojoj je očito bio poznat sadržaj zakonskih rješenja i prije nego što je zakon usvojen) u tri verzije s grbovima entiteta:89 zajedničkoj, za FBiH i za RS; i drugi bez grbova izrađen drugoj polovini 1997. u francuskoj štampariji Francois Charles Oberthur. Uz manje izmjene je francuski prijedlog, bez upotrebe bilo kakvih grbova, kasnije usvojen za dvije varijante dizajna novčanica puštene u opticaj 1998.90 [Slika 13] GRB, ZASTAVA I NOVAC PONOVO – ČETVRTI PUT

Bosna i Hercegovina se šest godina iza trećeg našla pred četvrtim izborom simbola.91 Problem nemogućnosti usaglašavanja narodâ je ovaj puta zakonom riješio Visoki predstavnik Carlos Westendorp prvo određivanjem zastave.92 Prema grafičkom standardu zastave priloženom Zakonu raspored zvijezda po kosini odozgo prema dole je pola zvijezde – 7 cijelih zvijezda – pola zvijezde. Uz novu ovako definiranu zastavu je još naredna tri i pol mjeseca kao zvaničan bio korišten grb Bosne i Hercegovine u vidu štita sa šest ljiljana i kosom

87 Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, Službeni list Bosne i Hercegovine 12/97 od 15. jula 1997. 88 Zakonom je predviđeno da se na novčanicama nalazi tekst “Kupon – Donosiocu ovog Kupona Centralna banka Bosne i Hercegovine na zahtjev isplaćuje (...) Konvertibilnih maraka”; kao i da “Kuponi imaju zajednič- ke elemente dizajna kao i različite elementa dizajna za Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku.”, kao i “Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska će svaka imati vlastiti dizajn Kupona”. – Isto, Član 42. 89 Na austrijskim prijedlozima je grb RS preuzet sa prvih novčanica Narodne banke Srpske Republike BiH i na njemu se nalaze ljiljani. 90 O tome vidjeti: Amer Sulejmanagić, “Predlozi za novčanice BiH u periodu od 1994. do 1998. godine,” dinar 28 (2007): 38–39. 91 O tome vidjeti: Filipović, Grb i zastava Bosne i Hercegovine, 119–125. i tamo navedenu literaturu. 92 “U skladu sa mojim ovlaštenjima prema Aneksu 10 Mirovnog sporazuma i članu XI Bonskog dokumenta, odlučujem da Zakon o zastavi Bosne i Hercegovine ovim stupa na snagu na privremenim osnovama, dok Parlamentarna skupština ne usvoji ovaj zakon u odgovarajućoj formi. ... Zastava Bosne i Hercegovine je plave boje. Desno od centra nalazi se trougao žute boje. Paralelno lijevoj strani trougla, od gornjeg ruba zastave do donjeg ruba, proteže se red bijelih petokrakih zvijezda. Zastava je pravougaonog oblika. Odnos između dužine i širine zastave je 1:2.” – Broj 01/98 od 4. februara 1998., Preambula i Član 3., Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 1/98, 11. februara 1998., 2. 97 gredom. Njega je visoki predstavnik izmijenio 18. maja.93 Aneks Zakonu je grafički standard grba prema kojem je raspored zvijezda po kosini odozgo prema dole pola zvijezde – 5 cijelih zvijezda – pola zvijezde.

Novčanice u izdanju Centralne banke BiH u apoenima od 0,50 do 100 konvertibilnih maraka94 već su bile izrađene u francuskoj štampariji Francois Charles Oberthur, pa se sljedeća prilika za upotrebu državnih obilježja na novcu ukazala s kovanim novcem u vrijednosti 10, 20 i 50 feninga izrađenim u kovnici Royal Mint u Velikoj Britaniji. Kako se na kovani novac uvijek i isključivo stavlja grb, a Bosna i Hercegovina je u dugotrajan proces pripreme kalupa za kovanje i izrade kovanica ušla samo s definiranom zastavom (novi grb države je određen tokom trajanja tog procesa) na kovanom novcu se pojavila treća vrsta državnih simbola: “U sredini je trokut, a paralelno njegovoj lijevoj strani proteže se red zvijezda petokraka”.95 Na kovanicama je trokut sa zvijezdama postavljen unutar kružnice s rasporedom zvijezda po kosini odozgo prema dole je pola zvijezde – 7 cijelih zvijezda – pola zvijezde što je isječak zastave, pa je na ovaj način Bosna i Hercegovina dobila još jednu; treću vrstu državnih simbola; tj. amblem. Amblem kao znak može odgovarati heraldičkoj figuri, ali je neheraldičan samim time što se ne nalazi na štitu, a u slučaju Bosne i Hercegovine još i zato što je preuzet sa zastave. Amblem Bosne i Hercegovine je neslužben, jer kao državni simbol nije određen niti jednim zakonom, ali je i služben, jer je definiran Odlukom Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine kao znak na kovanom novcu. Kao takav nastavio je egzistirati na svim kasnijim izdanjima kovanica navedenih vrijednosti, te još i na kasnije uvedenom apoenu u vrijednosti 5 feninga.96

Zavidno nepoznavanje heraldičkih pravila Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine je dopunilo značajnim propustom kada je stranu kovanica s amblemom nazvalo naličjem iako se ta strana prema numizmatičkim pravilima uvijek definira kao avers (lice) i to upravo zbog prisustva državnog obilježja na njoj. Istu je grešku Upravno vijeće ponovilo i 2000. u slučaju prve upotrebe grba

93 “U skladu sa mojim ovlaštenjima prema Aneksu 10 Mirovnog sporazuma i članu XI Bonskog dokumenta, odlučujem da Zakon o grbu Bosne i Hercegovine ovim stupa na snagu na privremenim osnovama, dok Parlamentarna skupština ne usvoji ovaj zakon u odgovarajućoj formi. ... Grb Bosne i Hercegovine je plave boje i u obliku štita sa zašiljenim završetkom. U gornjem desnom uglu štita nalazi se trokut žute boje. Pa- ralelno lijevoj strani ovog trokuta proteže se red bijelih zvijezda petokraka.” – Bez broja od 18. maja 1998., Preambula i Član 4., Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 8/98, 25. maja 1998., 351. 94 Odluka Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine – UV broj 11/98 od 28. maja 1998., Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 10/98, 19. juna 1998., 384–85. 95 Odluka Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine – UV broj 23/98 od 18. i 19. novembra 1998., Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 24/98, 30. novembra 1998., 720–21. 96 Odluka Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine – UV broj 157/05 od 22. decembra 2005., Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 92/05, 28. decembra 2005., 8170–71. 99 na kovanici u vrijednosti 1 konvertibilne marke.97

Prvi put se novi grb Bosne i Hercegovine našao na papirnom novcu 2002. na novčanici od 200 konvertibilnih maraka,98 ali u Odluci Upravnog vijeća nije izrijekom naveden nego je svrstan među sigurnosne elemente.99 Tu je grb otisnut polovično na licu i naličju radi provjere idealnog preklapanja obje strane novčanice.

Pri odabiru i uspostavljanju grba i zastave kao simbola građanske religije u BiH u posljednjih 30-ak godina nisu korišteni argumenti nauke i struke. S ciljem kreiranja novih poželjnih kolektivnih identiteta određivala ih je društvena elita (prvo domaća, a potom međunarodna) izrasla iz uništenog građanskog društva i obnovljenog palanačkog duha kao očekivanih rezultata uspostave prirodnog oblika vlasti triju konstitutivnih i suverenih naroda.

Već je sam pristup problemu odredio sudbinu rješenja iz 1992. Ne pokušavajući proniknuti u unutrašnju sadržinu i značenje grba s ljiljanima i kosom gredom predstavnici elite su u njemu tražili mogućnost savremene upotrebe njegovog nosioca kralja Tvrtka I kralja Srbljem, Bosni i Hrvatom prema ulozi koju su mu dodijelile jugoslovenska, srpska i hrvatska historiografija: veliki kralj hrvatske, bosanske i srpske krvi; Srbin, Bosanac i Hrvat.100 Tvrtko je trebao pomiriti nacionalizme konstitutivnih i suverenih naroda od kojih mu je svaki učitavao drugo i dijametralno suprotno značenje. Bez mogućnosti da Tvrtko zauzme mjesto Trpimirovića, Nemanjića i Šubića na nacionalnim pijedestalima, ni njegov grb nije imao šansu steći primat nad šahovnicom i orlom s krstom i ocilima, pa je sveden na simbol samo jednog od naroda čija je elita bila spremna, kako se jasno vidi, trgovati i Tvrtkovim identitetom, što svakako nije najvrijednija stvar koju su istrgovali. Ako je Anto Babić osuđujući srednjovjekovne klasne odnose pod uticajem komunističke ideologije 1946. ustvrdio (ili morao ustvrditi) “da u grbu Kralja Tvrtka nema elemenata koji bi

97 “5. Izgled s naličja apoena kovanog novca iz tačke 1. ove odluke je sljedeći: 1) kod apoena od 1 KM u sredini je grb Bosne i Hercegovine, ...” – Odluka Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine – UV broj 12/00 od 23. i 28. juna 2000., Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 20/00, 25. jula 2000., 452–53. 98 Novčanicu je dizajnirao Robert Kalina, a izradila Oesterreichische Banknoten– und Sicherheitsdruck GmbH (OeBS). 99 “5. Na licu novčanice su: ... Dizajn i sigurnosni elementi koji poboljšavaju umjetnički dojam i sigurnost novčanice. ... 6. Na naličju novčanice su: ... Dizajn i sigurnosni elementi koji poboljšavaju umjetnički dojam i sigurnost novčanice.”. – Odluka Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine – UV broj 30/02 od 8. maja 2002., Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 11/02, 30. maja 2002., 276. 100 “Tako u intervjuu zagrebačkom “Večernjem listu” prof. Ejup Ganić izjavljuje da mu nije jasno zašto se Hrvati bune protiv bosanske zastave kada je ona pripadala bosanskim kraljevima koji su bili Hrvati.” – Tarik Kulenović, “Prisvajanje i otuđivanje bosanskog srednjovjekovlja” u Grupa autora, Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost (Zbornika radova), (Sarajevo: Fakultet političkih nauka u Sarajevu, 1996.), 152. 100 potvrđivali identitet Bosne i Hercegovine”101 elite triju naroda, upravo zbog njihove konstitutivnosti i suverenosti, su revitalizirajući turski sistem mileta u doba demokracije i slobode to i potvrdile. Ne tražeći unutrašnji sadržaj starog grba, nego njegovo moguće savremeno političko značenje (koje nisu mogli pronaći ni u jednom drugom starom bosanskom grbu) predstavnici elite nam razotkrivaju zašto je morao biti upravo taj simbol i zašto je cijeli proces morao biti baš takav.

LITERATURA:

Acović, Dragomir M., Heraldika i Srbi. Beograd: Zavod za udžbenike, 2008. Anđelić, Pavao, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine. Sarajevo: ANUBiH, 1970. Cernovodeanu, Dan, “Les armoiries des souverains du sud–est Europeen dans les rôles d’armes français, anglais et allemands du XIII.e au XV.e siecles,” u Genealogica & Heraldica Lisboa 1986 / Actas do 17.o Congresso Internacional das Ciências Genealógica e Heráldica, 187–225. Lisboa: Instituto Português de Heráldica, 1989. Čusto, Amra, Uloga spomenika u Sarajevu u izgradnji kolektivnog sjećanja na period 1941–45. i 1992–95. – komparativna analiza, Sarajevo: Institut za istoriju, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno–historijskog i prirodnog naslijeđa, 2013. Fearn, Jacqueline, Discovering Heraldry. Buckinghamshire: Shire Publications, 1995. Filipović, Emir O., “Grb i zastava Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću.” Bosna Franciscana 28, (2008): 103–26. Friar, Stephen, Heraldry. London: Grange Books, 1997. Halilović, Safet, Restitucija bosanske državnosti (izbor priloga i dokumenata), Zenica: Centar za bosanske studije KDM “Preporod” Zenica, 1993. Haverić, Tarik, Ethnos i demokratija - Slučaj Bosne i Hercegovine drugo izdanje, Sarajevo: Fondacija Centar za javno pravo, 2016. Heimer, Željko, Vexillology as a Social Science, Danvers, MA: Flag Heritage Foundation, 2017. Imamović, Enver, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo: Međunarodni centar za mir, 1995. Ivanišević, Vujadin, “Razvoj heraldike u srednjovekovnoj Srbiji.” Zbornik radova Vizantološkog instituta XLI, (2004): 213–34. Jelinčić, Zmago, Slovenska grb in Zastava – Heraldika in veksilologija, Ljubljana: Učila International, 2008. Jéquier, Léon, L’armorial Bellenville – Les cahiers d’héraldique tome V, Paris: Le Léopard d’or, 1983. Jergović, Miljenko, “Roll over Beethoven.” Feral Tribune, 9. februar 1998. Jovanović, Miroslav, Srpski srednjovekovni novac, Beograd: Linea Art, 2001. 101 Filipović, Grb i zastava Bosne i Hercegovine, 110. 101 Isti, “O kraljevskom krunisanju Stefana Prvovenčanog.” dinar 29 (2007): 19–21. Kulenović, Tarik, “Prisvajanje i otuđivanje bosanskog srednjovjekovlja” u Grupa autora, Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost (Zbornika radova), 146–53. Sarajevo: Fakultet političkih nauka u Sarajevu, 1996. Laszowski, Emilij, “Stari grbovi zemalja Nezavisne države Hrvatske.” Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu vol. 22–23 – 1 (siječanj 1942): 207–21. Mirnik, Ivan, Zbirka medalja Berislava Kopača, Zagreb: Arheološki muzej u Zagrebu, 2005. Mladićević, Zlatko V., Simboli srpske državnosti, Kragujevac: izdanje autora, 1994. Palameta, Miroslav, “Srednjovjekovni gotički pečati u Bosni i Humu.” Motrišta glasilo Matice hrvatske u Mostaru 28 (2003): 107–30. Perica, Vjekoslav, Balkanski idoli – religija i nacionalizam u jugoslovenskim državama I, Beograd: Biblioteka XX vek–Knjižara Krug, 2006. Perović, Latinka, Dominantna i neželjena elita II izdanje, Beograd–Novi Sad: Dan Graf–JMU “RTV Vojvodine”, 2016. Rački, Franjo, “Stari grb bosanski.” Rad JAZU CI.–XXX, (1890): 127–69. Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 1/98, 8/98, 10/98, 24/98, 20/00, 11/02, 92/05 Službeni list Bosne i Hercegovine 12/97 Službeni list Republike Bosne i Hercegovine 1/92, 4/92, 8/92, 13/92, 15/92, 1/93, 12/93, 18/93, 25/93, 29/94 Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 7/91 Solovjev, A., “Prinosi za bosansku i ilirsku heraldiku.” GZM Arheologija n.s.IX (1954): 87–135. Sulejmanagić, Amer, “Novčane prilike u Bosni i Hercegovini u periodu od početka 1992. do uvođenja konvertibilne marke.” dinar 22 (2004): 64–68. Isti, “Bosanskohercegovačke novčanice tiskane u Engleskoj.” Obol 57 (2005): 44–47. Isti, “Pobjoy izdanja kovanica Bosne i Hercegovine.” dinar 26 (2006): 35–38. Isti, “Kulini – fantazijski papirni novac Bosne i Hercegovine.” Obol 60 (2008): 36–39. Isti, “”Anna de Bosna de Regno Dalmatie” – Ana od Švidnice (1339–1362).” Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu XVII/3 (2014): 131–40. Isti, “Grbovi Vukčića Hrvatinića.” Povijesni prilozi 48 (2015): 33–70. Isti, Grb knezova Kurjakovića Krbavskih, Gospić: Državni arhiv u Gospiću, 2017. Isti, “Ikonografija, metrologija i grafija bosanskoga novca kovanoga između 1428. i 1443. godine (novac kralja Tvrtka II Tvrtkovića).” Numizmatičke vijesti 70 (2017): 175–216. Veladžić, Sabina, “Kretanje ka nultoj tačci – politički narativ SDA 1990–1992. kao temelj kulture sjećanja Bošnjaka.” u Kultura sjećanja: 1991. – povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, uredio Tihomir Cipek, 299–312. Zagreb: Disput, 2011. https://www.azra.ba/intervju/722/zvonimir-bebek-grb-i-zastavu-s-ljiljanima-radio- sam-s-puno-ljubavi/ (pristupljeno 4. 11. 2018.) http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/ivan-markesic-cericeva-otimacina-drzavne- zastave-922 (pristupljeno: 7. 12. 2018.)

102 The Symbols of the Civil Religion – how they are determined and used – the Case of Bosnia and Herzegovina

Abstract: Within a hundred years, from the end of 19th century to the end of 20th century, Bosnia and Herzegovina had four different emblems and flags as the matter of supreme sovereignty in newly established social relations. In this paper, the third such process is analysed through the prism of symbols of a civic religion everyone identified with, although they did not take part in their selection. Unlike in other countries, the emblem and flag of BiH assigned at the third selection are not sacralised and totemised only through national rituals of commemorations, sports and representation, but primarily through a bloody war, destruction and genocide, wherefore the discussion on them is unrewarding and sensitive, which should not refer to the study of method of their attainment. The use of emblem is also analysed through examples of notaphily and numismatics, as the most frequent official graphics, used to symbolically transfer political and ideological messages to domestic and international public. Such messages are almost everywhere simple, unambiguous and in compliance with statutory solutions, and analysis of banknote material shows what they were like in BiH.

Key words: Civic religion, ethnocracy, emblem, flag, banknotes, lily, Tvrtko I

103 Enes Škrgo

Spomenici narodnooslobodilačke borbe u travničkom kraju - prakse destrukcije i zaborava -

Sažetak: Na osnovu terenskog istraživanja o stanju spomenika NOB na području Travnika koje je Zavičajni muzej Travnik sproveo 2017. godine ustanovljeno je da su samo tri u dobrom stanju, dok su ostali potpuno ili djelimično uništeni i oštećeni. U ovom radu daje se kratki prikaz istorijata spomenika, opisuje njihovo uništavanje i oštećivanje tokom rata u BiH 1992.- 1995. i u poslijeratnom periodu, ukazuje na zaboravljenost od strane lokalne društvene zajednice, što je dovelo do njihovog daljeg propadanja, ali bilježe i neki primjeri obnove tokom nekoliko posljednjih godina.

Ključne riječi: spomenici NOB, Travnik, destrukcija, neodržavanje, obnova

Sve je počelo znatiželjom književnika Ivana Lovrenovića. Na jednome od svojih ivanfranojukićevskih putovanja po Bosni zaustavio se između Travnika i Novog Travnika s namjerom da posjeti spomenik Bogdana Bogdanovića. Na lokalitetu Smrike, na Čamića brdu, vidio je samo plantažu kukuruza i traktore. U središtu nevelike visoravni tek su se nazirali kameni oblici dobrano zarasli u samoniklu vegetaciju, djelujući kao artefakti drevnih civilizacija zagubljenih u južnoameričkim džunglama.

Istoga aprilskog dana 2017. godine u jednome razgovoru s autorom ovog teksta i gospođom Snježanom Köpruner, direktoricom GS-Tvornice mašina Travnik, Lovrenović je pokazao interesovanje o pokretanju aktivnosti za revitalizacijom ovog memorijalnog mjesta, koje bi sadržavale umjetničke performanse i kulturne akcije. Književnikov poticaj bio je dovoljno znakovit da kao muzejski 104 kustos pokrenem proces sagledavanja stanja spomenika i spomen-obilježja koja tematiziraju događaje i ličnosti iz NOB u travničkom kraju. Uz pratnju Slobodana Ličanina, vanjskog saradnika-fotodokumentariste Zavičajnog muzeja Travnik, tokom jula i augusta 2017. godine obišao sam 32 spomenička lokaliteta. Sumarni pogled na zatečeno stanje odaje katastrofalnu sliku: tri spomenika su u dobrom stanju, ostali su uništeni ili oštećeni.

Uvid u postojeće okolnosti, uz pozivanje na arhivsku građu i literaturu, poslužio je kao informacijski osnov za nastanak Elaborata o trenutnom stanju, obnovi i prezentaciji spomenika i spomen-obilježja posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi i antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu na području općine Travnik.

Termin neželjena baština vjerno odslikava društveni odnos prema ovoj vrsti spomeničkog naslijeđa, to je vidno ne samo iz efekata destrukcije i vandalizma, uočava se i u odsustvu sistematske skrbi i zaštite. Temeljno je pitanje: kome ovi spomenici pripadaju, odnosno u čijoj je nadležnosti staranje o njihovom održavanju. Muzejima? Kantonalnim Zavodima za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa? Opštinskim organima vlasti? Udruženjima građana, kao što su antifašističke organizacije?

U ovom radu biće navedeno stanje spomenika i spomeničkih lokaliteta, njihov kratki istorijat te spomenute aktivnosti i rezultati njihove obnove.

UPOKOJAVANJE SJEĆANJA NA PARTIZANSKU BORBU

Istraživački pohod po zaboravljenim i zapostavljenim spomenicima počeli smo kod umjetnički najznačajnijeg spomen obilježja žrtvama fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu, koje je 2012. godine proglašeno nacionalnim spomenikom BiH pod nazivom „Kulturni pejsaž-Nekropola žrtvama fašizma“.

Ustaški režim NDH je 1941. godine na mjestu poznatom kao Smrike izvršio streljanje oko 700 civila srpske nacionalnosti iz Srednje Bosne. Prvi spomenik na stratištu podignut je 1960. godine kao „konvencionalno organizovana i nefunkcionalna grobnica“1. Danas mu traga nalazimo samo u fotografskom snimku reproduciranom u knjizi „Travnik u NOB“.2

1 Tihić, Smail. Aktuelni problemi sanacije, rekonstrukcije i prezentacije postojećih i organizacije i izgradnje novih spomen-obilježja i istorijskih prostora i lokaliteta NOR-a i revolucije na području opštine Travnik. str. 16. 2 Kazazović, Ćamil. Travnik u Narodnooslobodilačkom ratu. str. 78. 105 Prema umjetničkoj zamisli arhitekte Bogdana Bogdanovića iz Beograda podignut je 1975. godine novi spomenik, 12 megalita klesanih u kamenu bihacitu s bogatom ornamentikom zagonetnih simboličkih značenja. Spomenik pripada njegovom stvaralačkom ciklusu od 22 monumentalna djela, postavljena uglavnom na gubilištima civilnih žrtava u svim republikama bivše Jugoslavije, izuzev Slovenije. Kao i drugi njegovi radovi, i ovaj se odlikuje izostavljanjem ideoloških simbola i patetičkog odnosa prema žrtvama.

U tekstu Odluke o proglašenju nacionalnim spomenikom3 upotrebljen je termin kenotaf, kao i jedno tumačenje simboličkog i semantičkog smisla Bogdanovićevog autorskog djela. Neki od autora koji su pisali o ovom spomeniku imaju kritički otklon prema ovom terminu i daju različita tumačenja autorovog umjetničko-memorijalnog koncepta.4

Već na početku memorijalnog kompleksa, kod prilaznih kamenih stepenica prekrivenih korovom, na kamenu koji veličinom i oblikom, a osobito ćirilićnim grafemima kojima je ispisan epigrafski sadržaj, podsjeća na kam ili bilig, učinjena je destrukcija: upotrebom drevnih alatki izbrisane su dvije riječi – ustaški, pobili, a ostale su oštećene.

Na platou dva kamena monolita su razorena upotrebom eksploziva, a deset je oštećenih upotrebom vatrenog oružja. Tokom ratnih sukoba 1993. i 1994. godine između Armije BiH i HVO, linija fronta je bila u neposrednoj blizini. Čamića brdo, gdje se spomenik nalazi, bilo je pod vojnom kontrolom HVO.

Autori Urša Komac i Pablo Gulen navode stav Bogdana Bogdanovića da oštećene ili uništene spomenike kojima je on autor ne treba obnavljati, jer kao takvi svjedoče o jednoj epohi.5

Od memorijalnog mjesta koje su redovito posjećivali učenici osnovnih i srednjih škola iz Lašvanske doline s obaveznim časom istorije, spomenik je nakon rata postao potpuno zaboravljen i zapostavljen, prepušten samonikloj vegetaciji koja ga je učinila neprepoznatljivim. No, spomenik je dospio u žalosno stanje prije ratnih dejstava. U Elaboratu profesora Smaila Tihića iz 1979. godine6 zabilježeno je da je „jedna velika zemljišna parcela pretvorena u pravo pravcato,

3 http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=3383 4.12.2018. 19:20 4 Vidi magistarsku tezu Andrew Lawler „The Partisan’s Cemetery in Mostar, Bosnia & Herezegovina: Impli- cations of the deterioration of Monument and Site“. str. 129. Katholieke Universiteit Lueven. 2013. 5 Vidi magistarsku tezu Andrew Lawler. str. 130. 6 Aktuelni problemi sanacije, rekonstrukcije i prezentacije postojećih i organizacije i izgradnje novih spomen-obilježja i istorijskih prostora i lokaliteta NOR-a i revolucije na području opštine Travnik. str. 17. 106 veliko i danas aktivno javno smetljište. Slika koju svaki građanin na ovom putu prema grobnici doživljava u susretu sa ovim đubrištem, po kome vršljaju svinje i sakupljači otpadaka, gdje je na mnogim mjestima stalno prisutan dim i gdje se vide brojna zgarišta i raznovrsni otpaci, veoma je neprijatna i ružna“.

U nastojanju da se spomenik i njegova okolina dovedu u stanje elementarne civilizacijske prikladnosti takvom memorijalnom mjestu učinjeno je tokom 2017. i 2018. godine nekoliko početnih aktivnosti. Uklanjanje samoniklog rastinja i uređenje neposrednog okoliša organizovala je direktorica GS-Tvornice mašina Travnik. Prethodne godine istovjetnu akciju obavili su djelatnici Općine Novi Travnik.

Posljednjih godina u svijetu je povećano interesovanje za arhitektonsko i spomeničko naslijeđe socijalističke Jugoslavije. Inostrani turisti, koji dolaze u BiH sve više, izražavaju želje za posjećivanje spomenika kojima su obilježene tekovine partizanske antifašističke borbe.

U septembru i oktobru 2018. godine spomenički kompleks posjetile su dvije grupe turista iz Švajcarske. Oni su u programu 10-dnevnog putovanja po BiH prethodno vidjeli Bogdanovićev spomenik na brdu Garavice kod Bihaća. Djelatnici Zavičajnog muzeja Travnik održali su na Smrikama prezentaciju istorijskog i umjetničkog značaja nekropole, te životopisa neimara i protomajstora Bogdana Bogdanovića.

Promociju u medijskom prostoru spomenik je imao i u video spotu švajcarskog benda „Šuma Čovjek“ snimljenog u martu 2018. godine u Travniku i okolini. Muzički clip za singl „Odakle“ počinje noćnom scenom snimljenoj po ledenoj kiši, u kojoj plesači KUD „Vrgorska Krajina“ iz Hrvatske igraju nijemo kolo ispred megalita.7

U blizini sela Vitovlje na planinini Vlašić, mikrolokalitet Pavlovača, s lijeve strane ceste koja vodi od Travnika prema Skender Vakufu i Banjaluci nalazi se grobnica dr Milivoja Jambrišaka. On je kao član Nacionalnog komiteta Slovenije učestvovao u zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu novembra 1943. godine. Na povratku iz Jajca dr Jambrišak je umro na Vlašiću 10.12.1943. i tu je sahranjen. Na tom mjestu poslije okončanja Drugog svjetskog rata građevinsko preduzeće „Petar Mećava“ izgradilo je grobnicu tretiranu kao privremeno rješenje. Na istoj lokaciji je prema idejnom rješenju dipl. ing. arh. Hazima Handžića iz Sarajeva 4.7.1978. godine podignuto novo spomen obilježje, monolitni nadgrobnik

7 https://youtu.be/HaWAHFFutlg 1.12.2018. 21:15 107 napravljen od bijelog vapnenca iz kamenoloma u Hreši, koje po formi i namjeni podsjeća na srednjovjekovne bilige. Nadgrobni spomenik sadrži samo osnovne podatke, ime i prezime, godina rođenja i smrti. Ne postoji nikakvo objašnjenje o dr Jambrišaku, odnosno osnovni biografski podaci, niti je naznačena okolnost njegove smrti na Vlašiću, kako bi se objasnilo zašto je sahranjen na tom mjestu.

Spomenik se nalazi u dobrom stanju, bez vidnih fizičkih oštećenja. Usljed djelovanja atmosferilija kamen je izgubio izrazito bijelu boju. Prilazne stepenice su obrasle samoniklom vegetacijom. Uz spomenik, kao i uz asfaltni put, nalazi se dosta odbačenog smeća i otpadaka.

Spomen grobnica palih boraca NOR u Turbetu sadrži posmrtne ostatke oko četiri stotine boraca Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije poginulih u širem području ovog naselja.

Prvobitna lokacija grobnice bila je pored zgrade Šumske uprave. U središtu Turbeta 1974. godine izgrađena je nova spomen-grobnica prema idejnom projektu arhitekte Zlatka Ugljena, „po dimenzijama dosta velik i savremeno oblikovan, od bijelog betona izgrađen monument. Sastoji se od platoa za memorijalne manifestacije i grobnice, kojima je pridodata fontana“.8 Na zidnim plohama od crnog mramora dat je registar imena poginulih boraca čiji je identitet utvrđen. Dio spomeničkog kompleksa predstavlja i reljefni prikaz dat u okrugloj formi većih dimenzija, postavljenoj na betonsku konstrukciju u kvadratnom obliku. Radi se o dvije okrugle forme koje mogu asocirati na gong, ili na ratnički štit. Položen na zemlju uz spomenik se nalazi, prema riječima profesora Tihića, „likovno ne baš mnogo vrijedan torzo odraslog muškarca, djelo vajara Petra Krstića“.9

Od 22 ploče izrađene od crnog granita s imenima poginulih partizana i postavljene u dva vodoravna reda, nedostaje 10 ploča, sve u gornjem redu. Uklonjen je jedan bočni kameni blok, a jedan takav leži oboren uz spomenik. Nedostaju i neke dekorativne kamene ploče na bočnim dijelovima. Na gornjim nivoima spomenika ispisani su grafiti upotrebom boje.

Grobnica palih boraca NOR u Travniku podignuta je 22.10.1961. godine, na datum koji se obilježava kao Dan oslobođenja Travnika od okupacije u Drugom svjetskom ratu. Grobna cjelina u parku iza Hadži Ali-begove džamije i sahat- 8 Tihić, Smail. Aktuelni problemi sanacije, rekonstrukcije i prezentacije postojećih i organizacije i izgradnje novih spomen-obilježja i istorijskih prostora i lokaliteta NOR-a i revolucije na području opštine Travnik. str. 5. 9 Tihić, Smail. Aktuelni problemi sanacije, rekonstrukcije i prezentacije postojećih i organizacije i izgradnje novih spomen-obilježja i istorijskih prostora i lokaliteta NOR-a i revolucije na području opštine Travnik. str. 7. 108 kule sadrži posmrtne ostatke 94 poginula partizana. Predstavlja samo prvi dio projektovanog spomen-parka koji je trebao biti izgrađen prema nacrtima i studiji arhitekte prof. Juraja Neidharta. Na površini grobnice izvajana je skulptura Zdenka Grgića, umjetnika iz Sarajeva. Skulptura predstavlja figuralni prikaz žene koja simbolizira majku palog borca, i Travničani je kolokvijalno zovu „Majka“.

Zbog nekvalitetne tehničke izvedbe, grobna cjelina je građevinski sanirana 1974. godine.

ISPISIVANJE ISTORIJE EKSPLOZIVOM I MACOLOM

U martu 1993. godine nepoznato lice ili više njih je upotrebom eksploziva uništilo glavu skulpture „Majka“. U ratnoj policijskoj arhivi nije ni registrovan ovaj vandalski čin.10

Usljed ovog razaranja, djelovanja atmosferilija, destruktivnog djelovanja pojedinaca, opće nebrige i neodržavanja, grobna cjelina je bila znatno oštećena. Aktivnostima Udruženja antifašista i boraca NOR-a 1941.-1945. Travnik, u saradnji sa Zavičajnim muzejom Travnik, i uz potporu općinskih i kantonalnih nivoa vlasti, 2014. godine spomenička cjelina je dovedena u stanje slično onom prvobitnom izgledu. Akademski kipar Dejan Pranjković iz Travnika je načinio repliku skulpture od poliestera. Obnovljena je mramorna ploha na površini grobnice.

U Travniku se nalazi još jedna Spomen grobnica partizana. U njoj su sahranjena 23 borca NOVJ, poginulih oktobra 1944. godine u borbama za oslobođenje Travnika. U elaboratu-studiji profesor Tihić primjećuje „da objekat djeluje dosta skromno, natpis je nepotpun i ne objašnjava sadržaj grobnice, upisani datum može neobaviještenog posjetioca uputiti da se odnosi na vrijeme izgradnje spomenika, a ne na dan kada su izginuli ovdje sahranjeni borci. Ne može se zaključiti da se radi o grobnici, niti se može naslutiti koliko je boraca u njoj sahranjeno.“11 Još u izvještaju Komisije Skupštine opštine Travnik iz 1987. 10 „Uvidom u „Knjigu uviđaja“ Odjeljenja za suzbijanje kriminaliteta SJB Travnik za 1993. godinu ustanovljeno je da događaj od 12.03.1993. godine , oštećenje skulpture „Majka“ ne prolazi kroz navedenu evidenci- ju.“ Odgovor na dopis Zavičajnog muzeja Travnik - Policijska uprava Travnik, broj: 02/7-2-04-2-576/16 R.M., datum: 04.03.2016. 11 Tihić, Smail. Aktuelni problemi sanacije, rekonstrukcije i prezentacije postojećih i organizacije i izgradnje novih spomen-obilježja i istorijskih prostora i lokaliteta NOR-a i revolucije na području opštine Travnik. str. 4. 109 godine navedeno je da se u naselju Kalibunar „grobnica nalazi u zavučenom prostoru i malo je vidljiva, a nema ni putokaza za prolaznike“.12 Okolina spomenika u ljeto 2017. godine obrasla je samoniklom vegetacijom i učinila ga potpuno nevidljivim. Prilazna staza nije se održavala dugi niz godina.

Na granitnoj plohi, koja formom asocira na zastavu s interpoliranim reljefom od mesinga s figurama ratnika i simboličkim prikazom oružane borbe, nedostaje pet slova kojima je ispisan epigrafski sadržaj.

Udruženja antifašista i boraca NOR-a 1941.-1945. Travnik u saradnji sa Zavičajnim muzejom Travnik novembra 2018. godine obnovilo je spomenik i uredilo njegovu okolinu.

Premda selo Donji Korićani na planini Vlašić administrativno ne pripada području općine Travnik13, Grobnica palih boraca NOR-a ovdje je razmatrana kao dio koji gravitira travničkom kraju. Sadrži posmrtne ostatke 107 boraca NOVJ. Predstavlja i obilježje mjesta na kojem je donesena odluka o dizanju ustanka i početku borbe protiv fašizma u travničkom kraju. Spomenik je otkriven 27. jula 1961. godine. Grobno mjesto je prvotno postavljeno u selu, a poslije je, krajem 80-ih godina, izmješteno na novu lokaciju na periferiji. Na ploči od jablaničkog gabra uklesan je popis imena 51 borca. Identitet 66 sahranjenih boraca nije poznat, kao ni jedne partizanke, jednog djeteta i jednog američkog avijatičara14. Prema ovim podacima u grobnici su posmrtni ostaci 109 osoba. Integralni dio spomen obilježja je kamena skulptura ženske osobe. Na spomen ploči postavljenoj na zemlju piše da su spomenik podigli građani Opštine Travnik, a obnovio ga je 2010. godine Savez udruženja boraca NOR Opštine Kneževo. Spomen grobnica je u dobrom stanju. Jedino oštećenje nalazi se na zadnjem dijelu građevine i napuknuće zida vjerovatno je nastalo dejstvom atmosferilija na drvene grede korištene prilikom zidanja.

Načelnik Operativnog odjeljenja Petog udarnog korpusa NOVJ, slavni partizanski komandant Josip Mažar Šoša poginuo je 20.10.1944. u borbama za oslobođenje Travnika. Prema idejnom rješenju Kosta Angeli Radovanija monumentalno oblikovanu glavu, datu u en face položaju, od ružičastog kararnog kamena isklesao je Sandro Biocelli iz Milana. Poprsje je na travničkom

12 Stanje spomenika i spomen obilježja NOR i revolucije na području Opštine Travnik. Izvještaj Komisije Skupštine opštine Travnik. str. 7. 13 Danas pripada entitetu Republika Srpska. 14 Zahvaljujući Andrew Lawleru, saznao sam da je američki avijatičar identificiran kao Willard Konyndyk, kopilot aviona B-24. On je poginuo 19.1.1945. prilikom ateriranja padobranom na planinu Vlašić. https://www.459bg.org/konyndyk_willard_k6851_459bg.cfm 3.12.2018. 22:10 110 Centralnom gradskom trgu postavljeno na veliki granitni postament.

Tokom ratnih dejstava 1992. godine nepoznata lica u dva navrata pokušala su upotrebom eksploziva uništiti skulpturu, što je dovelo do velikih oštećenja na poprsju i postamentu.

U Knjizi uviđaja Odjeljenja za suzbijanje kriminaliteta Stanice javne bezbjednosti Travnik pod rednim brojem 464. zavedeno je da je dana 15. 10. 1992. izvršen uviđaj na licu mjesta:

„Rušenje spomenika J.M.Šoši u Travniku. NN je postavio eksploziv na spomenik i aktivirao ga električnim upaljačem. Iako je lice mjesta bilo obezbjeđeno nepoznato lice odnijelo je žice kojima je izvršena detonacija. Nastupila velika mat. šteta na okolnim zgradama (staklo popucalo).“15

Zbog svoje masivnosti skulptura nije bila uništena, samo djelimično oštećena, i u neposrednoj blizini policijske stanice uslijedio je drugi pokušaj rušenja Radovanijevog umjetničkog djela. Pod rednim brojem 538 policajci su u Knjigu uviđaja zapisali:

„27.12.1992. Podmetanje jakog eksplozivnog naboja na spomenik J.M.Šoše, a od eksplozije je nastupila velika materijalna šteta i to na privatnim, stambenim i državnim objektima u bližoj i daljoj okolini.“16

U službenim zabilješkama policijski istražitelji ni rječju ne spominju oštećenje skulpture!

Lokalno udruženje „Josip Broz Tito“ pokušalo je da izvede obnovu postamenta. Unatoč najboljoj namjeri, obavljeni radovi izvedeni su na nestručan način. U epigrafski sadržaj uvedeni su novi simboli i tekstualni detalji koji ne odgovaraju originalnom autorskom rješenju skulpture, neprimjereni su periodu Drugog svjetskog rata, odstupaju od simboličkih obilježja pod kojim se vodila partizanska antifašistička borba. Na postament je pridodat simbol ljiljana i tekstualni sadržaj: Antifašistima žrtvama našeg grada i BiH odbrambeno oslobodilačkog rata 1992-1995 zahvalni građani Travnika; devastiran maja 1992; postament obnovilo društvo J.B.Tito Travnik maja 2010.

Uz skulpturu Šoše postavljena je skulptura Taiba Dautovića, učesnika NOR iz 15 Odgovor na dopis Zavičajnog muzeja Travnik - Policijska uprava Travnik, broj: 02/7-2-04-2-576/16 R.M., datum: 04.03.2016. 16 Odgovor na dopis Zavičajnog muzeja Travnik - Policijska uprava Travnik, broj: 02/7-2-04-2-576/16 R.M., datum: 04.03.2016. 111 Travnika. Po svojim dimenzijama je znatno manja od Šošinog spomenika i u vizuelnom smislu doima se karikaturalno, odnosno postavljanjem na tu lokaciju dato joj je drugačije značenje.

Cjelokupni dojam za posmatrača je veoma loš. Neupućenim posmatračima, odnosno onima koji prvi put borave u Travniku, turistima, kao i žiteljima grada mlađih generacija, ne može biti poznato zašto skulptura tako izgleda, šta je dovelo do deformacije kojom je vajarski rad doveden do neprepoznatljivosti. Sadašnji izgled oštećene skulpture i novopridodate biste ne ispunjavaju spomeničku funkciju u središtu gradskog ambijenta. Bilo bi uputno, i to što prije, postaviti info tablu o istoriji i destrukciji spomenika.

Još jedna skulptura Koste Angeli Radovanija u Travniku bila je oštećena, ovaj put upotrebom drevnih alatki i fizičke snage. U bijelom mramoru izrađeno puno poprsje Antuna Mavraka, komuniste i revolucionara iz Doca kod Travnika, nestalog u Staljinovim čistkama 1937. godine u SSSR-u, ostalo je bez nosa na skulpturi. Počinitelj, ili počinitelji, ostali su nepoznati.

ZABORAVLJENA MEMORIJSKA MJESTA

Tri spomenika tipskog rješenja podignuta su u okolini Travnika sredinom 80-ih. Dva spomenika su oštećena destruktivnim djelovanjem, a jedan lošom zanatskom izvedbom i uticajem atmosferilija.

Spomen-obilježje žrtvama fašističkog terora na vrhu planinskog prevoja Komar je na mjestu gdje su ustaše streljale prve civilne žrtve srpske nacionalnosti u travničkom kraju. Spomenik od kamenih blokova (vjerovatno dolomita s Vlašića) podignut je 27. jula 1985. godine. Sadrži imena devet žrtava pogubljenih 19. juna 1941. godine.

Prilazne stepenice su obrasle samoniklom vegetacijom. Ploča s epigrafskim natpisom je oštećena upotrebom tupog predmeta i dejstvom atmosferilija, nedostaje fragment u gornjem desnom uglu. Ostali kameni dijelovi kubusa nemaju vidna oštećenja.

Na mjestu gdje 14. maja 1942. padoše od četničke ruke Hamdo Begovac, Sunkula Kalderon, Rašela Baruh, Ibrahim Lolić, Omer Lolić, Ejub Ejubić, Rizah Pašalić i Salih Pašić iz Travničke partizanske čete podignuto je 1985. godine spomen- obilježje na planini Vlašić, mikrolokalitet Perla. Ploča s tekstom je ispucala 112 i oštećenja su nastala vjerovatno upotrebom vatrenog oružja, jedan dio ploče nedostaje.

U znak sjećanja na napad Travničke i Imljanske partizanske čete na žandarmerijsku stanicu u selu Mehurić 1942. godine podignuto je 1. maja 1987. godine istovjetno tipsko Spomen-obilježje. Usljed djelovanja atmosferilija i nekvalitetne zanatske izvedbe tekst je uglavnom nečitak i mogu se pročitati samo neki dijelovi.

Na Meokrnju, predjelu iznad sela Gluha Bukovica na planini Vlašić izgrađen je spomenik u obliku obeliska. Memorijalno mjesto obilježava lokalitet pogibije grupe partizana iz Travničke partizanske čete i Zeničkog partizanskog odreda 1942. godine. Spomenik je dosta oštećen, naročito ploča s epigrafskim natpisom. U cjelosti je ispucala, vjerovatno upotrebom tupog predmeta, i uticajem atmosferilija. Tri fragmenta ploče su odlomljena i nalaze se u betonskom okviru spomenika. U neposrednoj blizini spomenika nalaze se ostaci Planinarskog doma, potpuno uništenog upotrebom eksploziva.

Tekst na spomen-ploči ne informiše o okolnostima i načinu pogibije partizana, nije dat ni podatak o broju poginulih, niti njihova imena. Kako piše profesor Tihić, „ne objašnjava se adekvatno događaj koji se zbio na ovom prostoru i dimenzije te teške ljudske drame, koja se mogla bar brojno, iako bi neuporedivo ispravnije i društveno svrsishodnije bilo ako bi se i imenično iskazali svi ti ljudski gubici.“17

Udruženje antifašista i boraca NOR-a 1941.-1945. Travnik i Kantonalna organizacija demobilisanih boraca 1992.-1995. obnovili su 10.8.2017. spomenik posvećen NOB i izgradili novo spomen obilježje s istovjetnim idejnim rješenjem, posvećen borcima Armije BiH poginulim na ovome mjestu u ratu 1992. – 1995.

Spomenik narodnim herojima Josipu Mažaru Šoši, Petru Mećavi, Lazi Marinu i drugovima ima formu obeliska. Postavljen je 29.11.1946. u vojnoj kasarni i predstavlja najstariji travnički spomenik o partizanskoj borbi. Usljed djelovanja atmosferilija i namjernog mehaničkog oštećenja upotrebom tupog predmeta natpis, nevješto izveden u ćirilićnom pismu, je dosta nečitak. Na vrhu granitnog obeliska vidi se željezna armatura na kojoj je vjerovatno bila zvijezda petokraka.

17 Tihić, Smail. Aktuelni problemi sanacije, rekonstrukcije i prezentacije postojećih i organizacije i izgradnje novih spomen-obilježja i istorijskih prostora i lokaliteta NOR-a i revolucije na području opštine Travnik. str. 25. 113 Spomenik posvećen partizanskom pokretu, kojemu trenutno ne znamo zvanični naziv, niti podatke o autoru, najočitiji je primjer neželjenosti u jednoj lokalnoj sredini. Na ulazu u selo Vitovlje na planini Vlašić, uz Osnovnu školu, 1988. godine smješten je spomenik skoro monumentalnih dimenzija, umjetnički veoma zanimljivo koncipiran, bez spomeničke patetike. U jednom slobodnom tumačenju može se navesti da spomenik predstavlja kolonu partizana u pokretu, koja prolazi kroz kamenu kapiju ili slavoluk pobjede. Osim uklonjene ploče s epigrafskim tekstom18, nije pretrpio namjerna oštećenja. No, spomenički okoliš se nalazi u veoma lošem i žalosnom stanju. Uz samoniklu vegetaciju prisutna je odbačena drvena građa, druge vrste otpadaka, nedostaju elementi koji su činili kamenu ogradu, a neki od njih su oboreni i nalaze se uz spomenik, odnosno put koji vodi u središte Vitovlja. Uz spomenik se odlažu drveni trupci lokalne drvne kompanije, kao na šumskom radilištu vide se ostaci kore stabala. Težak i mučan dojam dodatno je pojačan neposrednom blizinom osnovne škole. Trenutno stanje spomenika je pokazni primjer opšte nebrige u BiH prema simbolima antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu.

Od četiri spomen ploče u gradskoj zoni jedna je namjerno uništena19, a ostale20 su pretrpjele oštećenja nastala dejstvom atmosferilija. Udruženje antifašista i boraca NOR-a 1941.-1945. u saradnji sa Zavičajnim muzejom Travnik tokom oktobra i novembra 2018. godine obnovilo je sve memorijalne ploče.

Spomen ploča u Turbetu jedan je od rijetkih primjera potpuno očuvanih spomenika ove vrste u travničkom kraju. U izuzetno dobrom je stanju zbog primjenjene tehnike i odlične zanatske izvedbe. Tekstualni sadržaj obavještava nas da su 26. decembra 1942. godine borci I. Dalmatinske proleterske brigade prvi put oslobodili Turbe. Kako je to opisano u Elaboratu profesora Tihića, izveden je tehnikom topljenja olova, no izgleda da se radi o drugačijem postupku i materijalu. To jedna od nekoliko istovjetnih tipskih ploča kojima je obilježen ratni put ove brigade u Bosni, nalazimo ih u Livnu, Šuici, Posušju,

18 Tekst je osmislila Fatima Maslić kao kustos Zavičajnog muzeja Travnik. 19 U ulici Konatur postojala je zgrada Radničkog doma, a danas na tom mjestu postoji stambena zgrada. Spomen ploča sadržavala je memoriju na istorijsku važnost ove građevine i ilegalnu djelatnost Mjesnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. 20 U ulici Varoš iz 1951. godine označava da je na tom mjestu, gdje je postojala bosanska kafana, 16. III 1942. godine održan sastanak MKKPJ Travnik na kome je donesena odluka da se formira Travnički partizanski odred; u tvrđavi Stari grad prvi put postavljena je 1984. godine, i označava da su po presudi ustaškog prije- kog suda jula 1941. godine zbog pjevanja revolucionarnih pjesama na tom mjestu streljani građani Travnika Esed Talam, Savo Kostić i Milko Žolja: u mahali Zulići, na privatnoj kući porodice Švrakić, od 22. oktobra 1954. godine obilježava da je tu bilo zborno mjesto prvoboraca Travnika odakle su krenuli na dizanje ustanka protiv okupatora i domaćih izdajnika. 114 Jablanici, Donjim Barama, Pašinom Konaku.21 U Turbetu je postavljena na prednju fasadu zgrade bivše Željezničke stanice, zapuštenog objekta izloženog propadanju, zbog čega spomen ploča djeluje nezapaženo.

Dva devastirana spomen obilježja biće teško rekonstruisati jer se trenutno ne raspolaže s bilo kakvom dokumentacijom o njihovom postojanju na planini Vlašić.

Pored napuštenog i devastiranog objekta bivše Osnovne škole u selu Mudrike nalaze se ostaci spomenika posvećenog NOB. Prema tvrdnji nekih mještana, spomenik je nakon prestanka ratnih dejstava 1996. godine uništen od jednog stanovnika sela Mudrike. Upotrebom teškog čekića razbijene su tri mramorne ploče s tekstom.

Na kubusu formiranom od kamenih blokova (vjerovatno dolomit s Vlašića) postavljen je obelisk od bijelog granita, smješten na raskrsnici kod Sportsko- rekreacionog centra Babanovac. Na prednjoj strani, okrenutom prema cestovnoj raskrsnici, vidno je mjesto na kojem je postojala ploča s natpisom, uklonjena nasilnim putem. Pretpostavlja se da je na vrhu obeliska bila postavljena zvijezda petokraka.

Tokom istraživanja trenutnog stanja spomenika NOB na području Travnika, te proučavanjem dostupne stručne literature i dokumentacije, ustanovljeno je da je izostanak njihovog održavanja, kao nagovještaj potonje posvemašnje propasti, počeo još u posljednjim godinama postojanja socijalističkog društva. Tokom rata 1992.-1995. nekoliko spomenika je teško oštećeno upotrebom eksplozivnih naprava i drevnih alatki, a zabilježeni su istovjetni primjeri destrukcije i u poslijeratnom periodu. Spomenici su potom bili prepušteni zaboravu i izloženi daljem propadanju, kao pokazni primjer krilatice „neželjena baština“. Posljednjih godina neki društveni i privredni subjekti u Travniku započeli su proces njihove obnove i revitalizacije, te su ostvarene određene aktivnosti s vidnim rezultatima rekonstrukcije nekoliko spomenika i spomen obilježja.

21 http://www.znaci.net/00001/33_24.pdf 5.12.2018. 18:30 115 IZVORI I LITERATURA:

Lawler, Andrew. „The Partisan’s Cemetery in Mostar, Bosnia & Herezegovina: Implications of the deterioration of Monument and Site“. Catholik University Lueven. 2013. Ličanin, Slobodan, Foto dokumentacija o o trenutnom stanju spomenika i spomen obilježja posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi i antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu na području općine Travnik. Travnik. Juli-august 2017. Lozić, Stipo. Spomenici Narodne revolucije u Travniku i okolici. Zbornik Zavičajnoga muzeja Travnik. Godina II. Sveska 2. Travnik. 1960. Kazazović, Ćamil. Travnik u Narodnooslobodilačkom ratu. Naša riječ. Zenica. 1969. Neidhart, Juraj. Spomen park sa kosturnicom palim borcima. Odbor za proslavu 20. godišnjice narodnog ustanka Travnik. 1961. Tihić, Smail. Aktuelni problemi sanacije, rekonstrukcije i prezentacije postojećih i organizacije i izgradnje novih spomen-obilježja i istorijskih prostora i lokaliteta NOR-a i revolucije na području opštine Travnik. 1979. Arhiv Zavičajnog muzeja Travnik. Škrgo, Enes. Elaborat o trenutnom stanju, obnovi i prezentaciji spomenika i spomen obilježja posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi i antifašističkom pokretu u 2. svjetskom ratu na području općine Travnik. 2017. Arhiv Zavičajnog muzeja Travnik. Škrgo, Enes. Bolan Sejo, prifati se harmonike, nije puška za tebe (kulturni život u Travniku tokom rata 1992. – 1995.). Zavičajni muzej Travnik. 2018. Informacija o stanju i zaštiti spomenika NOR-a i socijalističke revolucije s osvrtom na primjenu društvenog dogovora o njihovom održavanju. Opštinska komisija za društvene djelatnosti i upravu. Travnik. 1986. Arhiv Zavičajnog muzeja Travnik. Stanje spomenika i spomen obilježja NOR i revolucije na području Opštine Travnik. Izvještaj Komisije Skupštine opštine Travnik. 1987. Arhiv Zavičajnog muzeja Travnik. Dopis Policijska uprava Travnik. Broj: 02/7-2-04-2-576/16 R.M. Datum: 04.03.2016. Arhiv Zavičajnog muzeja Travnik. http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=3383 4 .12.2018. 19:20 https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/otkriveni-spomenici-stradalim-pripadnicima- nor-a-u-travniku 12.8.2017. 14:30 https://www.459bg.org/konyndyk_willard_k6851_459bg.cfm 3.12.2018. 22:10 http://www.znaci.net/00001/33_24.pdf 5.12.2018. 18:30

116 Monuments of the National Liberation War in the Travnik area - practices of destruction and forgetting -

Abstract: Field research on monuments of the People’s Liberation War (NOB) in the territory of Travnik, carried out by the Regional Museum Travnik in 2017, identified that only three of these were in good condition, and others were completely or partially destroyed and damaged. This paper presents a brief overview of the monuments’ history, describes their destruction and damage during the BiH war in 1992-1995 and after the war, indicates how they are forgotten by the local social community, which led to their further decay, but it also notes some examples of restoration in recent years.

Key words: NOB monuments, Travnik, destruction, lack of maintenance, restoration

117 Razgovor

Was ist Kunst? BiH / Šta je umjetnost, Bosno i Hercegovino?

U novembru 2018. godine je u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske otvorena postavka „Was ist Kunst Bosnia and Herzgovina / Heroji 1941-1945“. Ova izložba grupe Irwin rekontekstualizira portrete narodnih heroja Bosne i Hercegovine koji se čuvaju u kolekciji Historijskog muzeja BiH (nekadašnjeg Muzeja revolucije BiH), a koje su stvarali najznačajniji likovni umjetnici Bosne i Hercegovine. Postavka grupe Irwin je izazvala brojne diskusije na savremenoj bosanskohercegovačkoj likovnoj sceni. ULUPUBIH (Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH) i ULUBIH (Udruženje likovnih umjetnika BiH) su snažno prokomentarisali ovu postavku. Budući da je Zbornik radova HMBIH zapravo platforma za dijalog, u ovom broju smo analizirali pomenutu postavku iz različitih perspektiva. Zamolili smo Miška Šuvakovića, historičara umjetnosti i teoretičara, te predstavnike ULUPUBIH i ULUBIH da odgovore na pitanja kroz koja nastojimo razvijati akademski dijalog. Ispred ULUBIH govori dr Danis Fejzić, predsjednik ULUBIH. Odgovori ULUPUBIH nisu stigli. U prilogu razgovora je i zvanično obraćanje ULUPUBIH i ULUBIH povodom ove postavke. 118 Razgovor

Kakav je, prema Vašem filda i drugih). Duchampov koncept ready madea je aproprijacijski princip mišljenju, karakter postavio kao konceptualnu platformu umjetničkog postupka za rad umetnika. Umetnik preuzima predmet nastao u specifičnom vanu- aproprijacije portreta metničkom kontekstu i postavlja ga u narodnih heroja koji je kontekstu umetnosti bez intervencija i sa intervencijama kao umetničko napravila grupa Irwin? delo: točak bicikla, pisoar, lopata za čišćenje snega, sušilica za flaše. Duchampov koncept ready madea. Koncept ‘dišanovske tradicije’ kao jedne anti-tradicije u odnosu na veliki, utopijski i herojski modernizam (tradicija: Cézannea, Matisse, Pi- cassoa, Mondriana, Wolsa, Pollocka, Miško Rothka, Newman i dr.) prepoznali Šuvaković: su sasvim različiti umetnici od Johna Cagea u međuprostorima muzike i Postupak ”aproprijacije” ima dugu tekstualnosti, Jaspera Johnsa u ok- istoriju, sada već preko stotinu go- virima kritičnog slikarstva ili Josepha dina u umetnosti Zapada. Prapočeci Kosutha u tumačenjima konceptualne aproprijacije su u imitacijama drugih umetnosti. Duchampovi uticaji se umetničkih dela u evropskim klasi- mogu prepoznati u vizuelnim umet- cizmima i neoklasicizmima, doslovnim nostima, performance art-u, muzici, ili nedoslovnim citatima iz drugih teatru, poeziji, filmu, videu, a i u ra- umetničkih dela, zatim, u kolažima zličitim postmodernim produkcijama (Picasso, Braque) ili montažama (od od sedamdesetih godina, odnosno, u Eisensteina, Vertova, Pudovkina do savremenoj umetnosti. Vremenom se Hausmanna, Hannah Höch, Heart- koncept ready madea primenjivao ne 119

Razgovor samo na predmete tj. proizvode, već onizme ili fantazmatske konstrukcije, i na sasvim različite pojavnosti ovog te traumatične cenzure ili fascinacije - sveta: od živih stvorenja, institucija preobražavajući ”društvenu situaciju” u do najrazličitijih artefakata kulture temu umetnosti ili, češće, u postmedij u sinhronijskom ili dijahronijskom umetnosti. U tom smislu politika smislu. Sama umetnička taktika, reč sećanja i ideologija nostalgije postaje taktika je pozajmljena iz vojnih ili njihov postmedij1 simptomske provok- poslovnih diskursa, pomerena je od acije društvenih antagonizama i kriza ready madea u užem smislu ka pro- u državama nastalim iz nekadašnje cedurama prisvajanja tj. aproprijacije. socijalističke Jugoslavije. Umetnici pozne moderne, postmoderne i, pre svega, savremene umetnosti Fraza ”Was ist Kunst?” postaje pov- su aproprijaciju postavili i razvili kao ezana sa aproprijacijom istorijskih legitimnu proceduru umetničkog rada, ili savremenih umetničkih dela koja intervenisanja ili izvođenja učinaka u se preuzimaju, dekontekstualizuju i stvarnom svetu. rekontekstualizuju uramljivanjem u ”sublimne” ramove, odnosno, ram- Grupa Irwin, koja je započela svoj rad ove ”reteritorijalizacije” koji ukazuju 1983. u postmodernom kontekstu, gde na provokativni gestus IRWIN-a.2 su ponudili svoju specifičnu varijantu Pojedinačne slike su uramljivane u kontekstualizacije nazvanu retrogarda veoma specifične i znakovno-retorički ili retroavangarda. Njihovi postupci motivisane ramove koji reprezentuju u slikarstvu, performanceu, i drugim atmosferu i auru retroavangarde. Za pristupima umetničkoj produkciji njih crni teški ram ima sličnu funkciju su se od početka zasnivali na kopiji, kao Duchampovi kratki zapisi na pred- simulaciji, citatu, falsifikatu, kolažu, metima svakodnevice u preobražaju montaži, svakako različitim asam- lopate u ready made koji nosi rečenicu blažnim tehnikama koje su povezivale ”u produžetku slomljene ruke”. Time su umetničke, kulturalne, političke i veoma različite slike različitih umetnika druge hibride u nove provokativne, ili umetničkih tendencija povezivane delezovski rečeno asamblaže ili blok- u prepoznatljive i tematski motivisane ove od kojih se očekivala kulturalna, tj. konceptualizovane serije vidljive kao politička ili estetska provokacija, irvinovske serije. Ramovi kao afektivni transgresija ili obrt. znakovi retro-stila su postali zaštitni

Grupa IRWIN je u svom radu, tokom 1 Miško Šuvaković, ”Critical Phenomenology of the poslednjih trideset i pet godina, rea- State”, iz Aleš Erjavec, Aesthetic Revolutions, Duke University Press, Durham, London, 2015., 223. govala na političku situaciju, društvene 2 Videti katalog: Irwin,Was Ist Kunst Bosnia and odnose, kulturalne i političke antag- Herzegovina - Heroji / Heroes 1941-1945, MSU RS, Banjaluka, 2018. 122 Razgovor brend grupe IRWIN, tako da je bilo Balla koju je, na jednoj fotografiji, koja uramljena slika dobijala direktnu držao vladika Metodij Zlatanov, identifikaciju kao ”novo delo” grupe mitropolit makedonske pravo- IRWIN. Radeći na antilogici disimi- slavne crkve. nacije - istovremenog raspršivanja i fokusiranja afekta i značenja umetničk- Naslov izložbe IRWIN: Was ist Kunst og dela - oni su uramljivali originalna Bosnia and Herzegovina (Heroes 1941- dela različitih umetnika stvarajući para- 1945) je višeznačan i može značiti lelne serije, koje su zatim zamenjivane pitanje upućeno državi BiH: ”Šta je sa fotografijama tih istih dela: umetnost Bosno i Hercegovino za tebe?”, ali može biti i indeksna nazna- − Was ist Kunst Slovenia? (1999.- ka da je u BiH stigao projektni brend 2001.) sa dvanaest dela slove- grupe IRWIN koji iz Muzeja revolu- načke modernističke umetnosti cije BiH tj. Historijskog muzeja BiH iz kolekcije Moderne Galerije u u Sarajevu preuzima dela, portrete Ljubljani; narodnih heroja NOB-a, preuramljuje ih i uvodi na izložbu grupe IRWIN u − Was ist Kunst Frank Stella? Muzeju savremene umjetnosti Repub- (2002.) sa dve slike američkog like Srpske u Banjaluci. minimaliste Franka Stelle iz kolekcije Essl u Beču; Naslov IRWIN: Was ist Kunst Bosnia and Herzegovina (Heroes 1941-1945) − Was ist Kunst Germany? / Was ukazuje da postoji neizvestan problem ist Kunst: Gerhard Richter, Zaro sa kulturalnim identitetom Bosne i Rakete (1966., 2002.); Hercegovine, tranzicijskim krizama i lokalnim društvenim procesuiranjima, − Was ist Kunst Jugoslavija? ali i temeljno estetskim pitanjem o (2004.) sa dvanaest dela jugoslov- prirodi moderne i savremene bosans- enskih modernih i savremenih kohercegovačke umetnosti. U vreme umetnika iz kolekcije Muzeja Drugog svetskog rata, NOB-a, Bosna savremene umetnosti u Beogradu; i Hercegovina je bila teritorija na kojoj se vodio središnji partizanski rat − Was ist Kunst Makedonija? nakon pada Užičke republike u Srbiji. (2008.-2010.) sa dvanaest make- U BiH su se odigrale slavne bitke, donskih pravoslavnih ikona; marševi i ofanzive NOB-a: Igmanski − Was ist Kunst Hugo Ball? marš (1942.), borbe na Kozari (1942.), (2008.-2010.) sa četiri make- spašavanje ranjenika na Neretvi donske pravoslavne ikone; te (1943.), proboj na Sutjesci (1943.), de- uramljenom fotografijom Huga sant na Drvar (1944.). Svaka od ovih 123 Razgovor ratnih operacija između partizanskog su iz socijalističkog realizma prešli u pokreta i nacističkih okupacionih polje socijalističkog modernizma i stek- vlasti je bila mitologizirana u socijal- li status bitnih stvaralaca modernosti ističkoj kulturalnoj memoriji posred- unutar umetnosti samoupravne BiH, te stvom književnih, likovnih i filmskih Jugoslavije. umetničkih dela. Drugim rečima, intervencija grupe Ir- Bosna i Hercegovina je strateški, u win sa delima koja prikazuje Narodne socijalističkoj Jugoslaviji u vreme heroje Drugog svetskog rata, nije hladnog rata, tretirana kao izuzetna skrnavljenje tih dela i sećanja na hero- teritorija koja će ostati mesto otpo- je - naprotiv, skrnavljenje se odigrava ra potencijalnoj invaziji sa Istoka ili u svakodnevnoj politici i njenim utili- Zapada. Očekivalo se da ako dođe do tarnim upotrebama istorije, istorijskog i sovjetske ili američke invazije na neza- kulturalnog sećanja. Intervencija grupe visnu socijalističku samoupravnu Ju- Irwin nije ni naivna mladalačka, što je goslaviju, Bosna i Hercegovina će biti, danas čest slučaj u Ex-Yu umetnosti, kao centralni prostor države, branjen apologija i nostalgija sa izgubljenim od potencijalnog neprijatelja i zbog srećnim vremenima borbe, ponosa, svoje planinske konfiguracije ostati bratstva/sestrinstva i jedinstva. Nji- ”slobodna teritorija”. Tokom ratnog hovo delo je precizni gestus upravo u raspada socijalističke Jugoslavije Bosna antagonističkom i kontradiktornom i Hercegovina je bila teritorija jedne polju savremenosti, gde se suočava- od najdramatičnijih i najkrvavijih ev- mo sa ”ljudskom situacijom” između ropskih ratnih i civilnih katastrofa. asamblažnih slojeva često mistifiko- Grupa IRWIN se obraća, zato Bosni vane prošlosti, nesigurne i zastrašujuće i Hercegovini sa retoričkim pitanjem manipulativne sadašnjosti i neizvesne ”Was ist Kunst?” tretirajući jednu od budućnosti. velikih tema socijalističke bosans- Izložba grupe Irwin je pre svega izlo- kohercegovačke umetnosti, a to je žba savremenih umetnika unutar umetnost socijalističkog realizma. Iz savremenih društvenih odnosa na složene mreže mogućih tema i žan- prostorima nekadašnje Jugoslavije. Bez rova socijalrealističke umetnosti iza- političkih kontradikcija i antagoniza- bran je žanr portreta - portreta heroja ma između unutrašnjih i spoljašnjih NOB-a. Portrete je naručivala država državnih politika ove izložbe ne bi bilo. tokom kasnih četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog veka od bosans- kohercegovačkih i jugoslovenskih umetnika. Reč je o delima danas zabo- ravljenih umetnika, ali i umetnika koji 124 Razgovor Kakva je uloga umjetnosti u propitivanju prošlosti i u stvaranju kritičkog Danis Fejzić: dijaloga u društvu?

Umjetnička grupa IRWIN tokom ci- jelog svog djelovanja (uvažavajući i period opstojnosti bivše nam zajedničke države) je insistirala na nečemu što, uvjetno rečeno, možemo klasificirati Miško kao provokacija. S tim u vezi, ni ovaj Šuvaković: projekat (ostvaren u saradnji sa Muze- jem savremene umjetnosti Republike Srpske i Historijskim muzejem BIH) Istorija i tradicija nisu sigurni i jed- načelno ne odstupa od takve prakse. nom zauvek postavljeni narativi o Ali, unatoč početnim, većinski nega- prošlosti. Tradicija nije dar predaka, tivnim komentarima i opservacijama, tradicija je selekcija predaka iz aktu- ovakve njihove postavke u Muzeju elne perspektive. Istorija nije diskurs savremene umjetnosti RS, mišljenja o istini o prošlosti, već rekonstrukcija, sam da je kudikamo više afirmativnih interpretacija, revizija ili konstrukcija te opravdanih konotacija, koje može- jednog ili više narativa o prošlosti. mo dovesti u vezu sa samim koncep- Umetnost u jednom društvu nema tom, te ‘ideologijom’ ovog konkretnog jedan zadatak. Umetnost reprezen- predstavljanja portreta narodnih hero- tuje različita društvena interesovanja ja NOB-a. ili, važnije, učestvuje u konstruisanju i izvođenju različitih društvenih Naime, upravo zahvaljujući ovakvim pozicija iz sadašnjosti prema prošlosti ‘provokativnim’ ekspozicijama, IR- ili budućnosti. Postoje apologetski, WIN je (ako ništa drugo) skrenuo kritički, cinički, transgresivni, zavod- pažnju, već prilično usnule i uljuljkane nički, projektivni, tradicionalistički kulturne javnosti na nešto što bi, bar ili antitradicionalistički pristupi, itd. sa moje tačke gledišta, trebalo pred- itd. Ove različite perspektive i gestovi stavljati nedosegnute, te svete tekovine pružaju mogućnost za nekog stvarnog čije vrijednosti i danas baštinimo. ili zamišljenog analitičara da pokuša da konstruiše ili rekonstruiše sliku jednog vremena. U doba socijalističkog 125 Razgovor realizma, kasne četrdesete i pedesete godine 20. veka, socijalistički realizam je doživljavan kao oruđe revolucije i emancipacije, ali i kao oblik destrukcije umetničkih sloboda i ideala mod- ernističke autonomije umetnosti. Taj Danis odnos i ta razlika je bitna za razume- Fejzić: vanje umetnosti, a ne pokušaj odgovara koja platforma je istinita, ispravna Umjetnost, kao ili pogrešna. Dugo je socijalistički najuzvišeniji vid kreativnog ispolja- realizam smatran antimodernizmom i vanja – djelovanja slobodnog čovjeka, radikalnim izrazom represivne politike svakako predstavlja krucijalni faktor partije i države u odnosu na građans- pri propitivanju svakojakih okolno- ko ili nacionalno nasleđe. Danas se sti koje nam tvore sadašnjicu, te na socijalistički realizam vidi, identifi- osnovu kojih i gradimo sretniju/zlo- kuje i teorijski konstruiše kao jedno sretniju budućnost. Samim time, sve moguće lice modernizma različito od navedeno se mora promatrati i kroz autonomnog građanskog modernizma. prizmu propitivanja prošlosti. Ovakvi Zato je potreban dijalog i rasprava. stavovi pogotovo dobivaju na težini i značaju uzmemo li u obzir tragičnu Represivna društva, a postjugoslovens- skoriju prošlost ovih prostora. Ta i ka nacionalna društva su traumatično takva prošlost (još uvijek nedovoljno i represivna, ne dozvoljavaju dijalog, adekvatno rastumačena i globalno pri- isključuju ili, u najtežim slučajevima, hvaćena) neminovno mora biti pred- doslovno ili nedoslovno osuđuju nei- metom iscrpne analize, te objektivnog stomišljenike. Zato polemički, trans- sučeljavanja nepobitnih činjenica sa gresivni i izazovni projekt grupe Irwin obrazovnim te sociološko-kultur- nije podsmeh prošlim stilovima već ološkim faktorom u BiH. konstruisana situacija simptoma koji remeti naša/vaša/njihova utočišta u sigurnom pogledu na svoju istinu.

126 Razgovor Ministarstvo prosvjete socijalizma, reč je o umetnosti koja je bitna za državni i društveni poredak. NRBIH je 1948. godine Danas - za savremene države - umet- povjerilo Udruženju nost nije bitno polje interesovanja, reč je o sasvim marginalizovanim oblici- likovnih umjetnika BiH ma delovanja koji se razumeju kao deo izradu portreta. društvenog ”folklora” ili kulturalnog spektakla u populističkom društvu. Možete li, molim Vas, Povremeno u društvima koja rekon- prokomentarisati odnos struišu jak nacionalni identitet, umetnost izgleda bitna kao rekonstrukcija zvanične politike prema romantičarskog nacionalističkog izra- kulturi i umjetnosti za, ali samo u dnevnoj upotrebi. u socijalizmu i danas? Nasuprot ”državnim interesima”, koji ne moraju biti i interesi društva, svet umetnosti je divergentno razuđen u polju komercijalnih produkcija i njihovih varijanti koje se samoidentifikuju kao kulturalne industrije, Miško apologetske romantičarske umetnosti, Šuvaković: veoma razuđenih tokova i evolucija modernizama i postmodernizma, te To je veliko pitanje - zahtevalo bi savremenih tendencija. U savremenim brojna istraživanja, izložbe, teorijske tendencijama ili umetničkim ten- i istoriografske studije. U kratkim dencijama koje se samoidentifikuju crtama! Komunistička partija Jugo- kao tendencije ”savremene umetnosti” slavije, kao i većina socijalističkih i postoji jak impuls politizacije. Neki komunističkih partija širom sveta teoretičari umetnosti ove tendencije od boljševičke revolucije do pada vide kao tendencije gde sam život i Berlinskog zida, kulturu, umetnost društvenost postaju medijum umet- i školstvo je videla kao važno polje nosti, a drugi teoretičari umetnosti društvene kohezije, emancipacije, ali ove tendencije vide kao polje u koje se i nadzora i kontrole. Bilo da je reč o smešta politika nakon što je proterana socijalističkom realizmu kao apolo- iz društvene stvarnosti. Ova kontra- getskoj partijski motivisanoj umetno- verza je bitna za razmišljanje. sti, ili o socijalističkom modernizmu Moj stav bi bio možda sledeći. kao ostvarenju autonomije umetnosti u uslovima realnog ili samoupravnog 127 Razgovor

Zanimaju me odnosi politike i umet- Estetskom revolucijom se nazivaju nosti tj. zanima me mnogostrukost mnogostruke strategije i taktike ko- odnosa umetnosti i politike, odnos jima se društveni, politički, kultur- koji se metaforično može izreći alni i umetnički događaji kojima se sledećim rečima: ostvaruju „nagle“ i „velike“ promene zatečenih uslova i okolnosti pokazuju (umetnost ne) odraža- individualno ili/i kolektivno vidljivi5. va društveni sadržaj Pojam estetske revolucije treba shvatiti putem tematike, nego u postšilerovskom i posthegelovs- neposredno, u organi- kom kontekstu mišljenja Jacquesa zaciji same označitel- Rancièrea: jske ekonomije, čiji je tek sekundarni učinak Ovo je precizno ono 3 tematika. što sam nazvao estetskom revolucijom: kraj Odnosno, po Walteru Benjaminu u jednog poretka odnosa okviru velikih istorijskih perioda men- između onoga što može ja se, sa celokupnim načinom života biti viđeno i što može ljudskih kolektiva, i način čulnog 4 biti izrečeno, znanja opažanja društva. Umetnost je složeni i akcije, aktivnosti i skup instrumenata kojima se, istovre- pasivnosti.6 meno, izvode i indeksiraju modaliteti čulnog opažanja sa svim konkretnim Radikalni kraj jednog društvenog por- funkcijama ili antagonističkim zahte- etka odigrava se složenim prožiman- vima unutar jednog istorijskog društ- jem umetnosti, kulture i društva. va. Označen je kao totalna revolucija tj. „prelom“ ili „preorijentacija“ unutar Ili, sa stanovišta koncepta “estetskih čulnih režima i referenci čulnih režima revolucija“ odnos umetnosti, kulture, ka epistemološkim i životnim efekti- društva i ljudskih oblika života može ma čulne prezentnosti ljudskog indi- biti protumačen ulogom promene vidualnog i kolektivnog života. sfere čulnosti u vremenu socijalizma i u vremenu tranzicijskog nacionalnog kapitalizma! 5 Ovako postavljen opšti pojam „vidljivo“, preuzeo sam iz kritičke rasprave o pojmu „spektakl“ 3 Redakcijski uvodnik: Mladen Dolar, Danijel kod Gi Debora i Mišela Fukoa u spisu: Jonathan Levski, Jure Mikuž, Rastko Močnik i Slavoj Žižek, Crary, „Modernity and the Problem of Attention“, iz Suspension of Perception – Attention, Spectacle, ”Umetnost, družba/tekst”, Razprave Problemi št. 3-5 (147-149), Ljubljana, 1975, 1-10. and Modern Culture. The MIT Press, Cambridge Ma, 4 Walter Benjamin, ”Umetničko delo u veku svoje 1999, 72–79. 6 Jacques Rancière, , tehničke reprodukcije”, Eseji, Nolit, Beograd, 1974, The Aesthetic Unconscious 120. Polity, Oxford, 2010, str. 21. 128 Razgovor Pri tome, „estetska revolucija“ nije povezana samo sa umetničkim, već i sa doslovno ili direktno ogledanje, tj. svakim kulturalnim i društvenim čul- umetničko ili medijsko prikazivanje nim režimom. Estetska revolucija se društvenih revolucionarnih promena, razlikuje i od „kulturalne revolucije“, već pre konstrukcija i izvođenje uslova koja se ostvaruje radikalnim prome- u kojima se individualni ili kolektivni nama uslova i okolnosti svakodnevnog subjekti prepoznaju kao čulni učesnici života, od privatnosti do javnih ob- i saučesnici društvenih revoluciona- lika života, po tome što je iskustveno rnih događaja. Estetska revolucija politički u relaciji sa širim uslovima nije sam optički i akustički, tj. čul- i okolnostima od svakodnevice, te se ni događaj opažanja ili opažajnog odnosi kako na umetnost, tako i na prikazivanja borbi za obrt od jedne pojavnosti društva u najrazličitijim konstelacije moći u drugu. Estetska oblicima. „Estetska revolucija“ se suš- revolucija je saučestvovanje čulnog tinski razlikuje od „spektakla“. Spek- režima prikazivanja, identifikovanja takl je akumulacija, na primer, kapi- i transformisanja u konstruisanju i tala u čulnom koja vodi ka otuđenju konstituisanju, odnosno, proživlja- i razdvajanju individuuma unutar vanju novog revolucijom ostvarenog kolektiva, tj. društvene zajednice. društvenog aparatusa.7 Društveni Estetska revolucija se odigrava kao aparatus nije „estetska revolucija“, već stvaranje zajednice i intersubjektivnog nešto što se iz revolucije na izuzetno odnosa koje je izvedeno kao promena složeni način pojavljuje i čije se čulno, aparatusa, tj. kao smeša heterogenih a to znači telesno pojavljivanje poka- potencijalnosti jezičkog, čulnog, insti- zuje u suštinskim promenama odnosa tucionalnog, telesnog, zakonodavnog, vidljivog i nevidljivog, odnosno, čin- antizakonskog, ekscesnog itd.8 jeničnog i fikcionalnog, institucionalnog i delatnog, odnosno, diskurzivnog Na primer, slovenački estetičar Aleš i nediskurzivnog u složenom odnosu Erjavec je reinterpretirao pojam “es- umetnosti, kulture i društva. tetske revolucije“ Jacquesa Rancièrea, te njegovih referenci i referenci ka „Esteteska revolucija“ se razlikuje od Schillerovoj viziji o ujedinjenju „lepe umetničke revolucije, koja je zasnovana umetnosti“ i „umetnosti života“: na radikalnoj promeni pojavnosti i „Čovek se igra kada je u potpunom jezika umetnosti unutar autonomija, smislu ljudsko stvorenje, čovek je pot- tj. modernističkih imanencija umet- ničkog stvaranja, po tome što nije 8 O uživanju u revoluciji: „A revolutionary process never ends: Sylvere Lotringer talks with Antonio 7 Giorgio Agamben, What is an Aparatus? – And Negri”, Artforum, May 2008, http://findarticles. Other Essays, Stanford University Press, Stanford CA, com/p/articles/mi_m0268/is_9_46/ai_n31609061/ 2009, 2–3. pg_4/?tag=content;col1. 129 Razgovor puno ljudsko stvorenje kada se igra“.9 Odnos umetnosti i života kao pro- jektivno polje ljudskog oslobođenja i emancipacije, po njemu, obeležiće sasvim različita suočenja otvorenih umet- ničkih, kulturalnih i društvenih praksi Danis tokom dugog XX veka. Estetske rev- Fejzić: olucije XX veka su određene idejama progresa i stvaranja, te verovanjem u Nesumnjivo je da je u bivšem sistemu metafizičko i društveno jedinstvo (SFRJ) zvanična kulturna politika sa 10 ljudske subjektnosti. svim njenim konotacijama umnogome bila osmišljenija, usmjerenija, Estetska revolucija, zato, vodi ka te je adekvatnije propagirala kruci- novoj čulnosti, stvara „novi način jalnu i uzvišenu ideju državotvorno- viđenja“, suočava individuume sti naspram sadašnje izvitoperene, i kolektiv sa drugačijim čulnim neučinkovite, te obesmišljene vizure iskustvom, odnosno, drugačijim svega onoga što kulturno djelovanje restrukturiranjima „distribucije može i mora predstavljati unutar za- čulnog“ u ostvarenju nove i drugačije datog geografskog, te političkog ok- ljudskosti. Ovde je bitan teorijski vira. Polazeći od vlastitih iskustava na zahtev da se napravi razlika između čelu ULUBIH-a, moram primijetiti novog i drugog. Estetsko i političko da je nivo upliva, podrške te razumje- su povezani i ponuđeni kao vanja bazičnih kvaliteta i namjene kul- složeni algoritam za razumevanje turnog/umjetničkog djelovanja sveden emancipatorskih praksi i efekata do neprihvatljive tačke. Imajući i takav promene koje emancipatorske prakse disbalans u vidu, mišljenja sam da sprovode u polju „distribucije čulnog“. (unatoč većinski ishitrenim i burnim Zamisao „estetske revolucije“ je zato reakcijama na projekat grupe IRWIN) jedna od bitnih kritika neoliberalnog baš takve konceptualne postavke veli- modela društvenog progresa, koji se kim dijelom doprinose i kvalitetnijem reinterpretacijom čulnog restrukturira „buđenju“ već pomenute razvodnjene od nomadskog ka društvenom. kritičke, te intelektualne suvremene Delovanje grupe Irwin je upravo u bosanskohercegovačke scene. ovom polju!!!

9 Friedrich Schiller, On the Aesthetic Education of Man, Dover Publications, 2004, 107. 10 Aleš Erjavec, A, „Introduction”, izAesthetic Revolutions, Duke University Press, Durham, Lon- don, 1915. 130 ZVANIČNO SAOPŠTENJE ZA MEDIJE ULUPUBIH I ULUBIH POVODOM IZLOŽBE „WAS IST KUNST BOSNIA AND HERZGOVINA / HEROJI 1941-1945“

Sarajevo, 3. decembar 2018.

Udruženje primijenjenih umjetnika i dizajnera u Bosni i Hercegovini ULUPUBIH Udruženje likovnih umjetnika u Bosni i Hercegovini ULUBIH

SAOPŠTENJE za medije

ULUPUBIH i ULUBIH oštro osuđuju zloupotrebu autorskih i moralnih prava, umjetničkog i istorijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine. Kao organizacije koje u svom sastavu okupljaju likovne umjetnike iz različitih oblasti i opredjeljenja, tražimo da se poveća pozornost i odgovornost institucija na predstavljanju i zaštiti ukupne kulturno-istorijske i umjetničke baštine u Bosni i Hercegovini. Potrebno je intenzivirati rad na povećanju svijesti o očuvanju dijela koja se nalaze u postavkama i u depoima muzeja i galerija, pa i u privatnim kolekcijama. Ova djela čine memoriju jedne države i treba ih tretirati s respektom i dostojanstvom i uz poštovanje svih zakonskih i autorskih prava.

Povod za ovo reagovanje i primjer flagrantnog kršenja prava regulisanih zakonom je slučaj zloupotrebe slika iz kolekcije Heroji, nastalih od 1948. do 1953. godine. Slike su bile čuvane u depou Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. Ovaj muzej i Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske, gdje se izložba održava, ustupili su ih grupi Irwin za izložbu „Was ist kunst Bosnia and Herzegovina / Heroji 1941–1945“. Zbog toga je zaslužni član ULUPUBIH-a Ismar Mujezinović odlučio prekinuti bilo kakvu saradnju sa institucijama kulture i umjetnosti BiH i istupio iz članstva Udruženja. Ipak, na njegovo traženje, grupa Irwin je iz konačne postavke izostavila slike Ismarovog oca Ismeta Mujezinovića na izložbi u Banjaluci.

Želimo naglasiti da oba likovna udruženja podržavaju odbranu zakonitih autorskih prava svojih članova i članica, kao i svih drugih stvaralaca i umjetnika u Bosni i Hercegovini. Napominjemo da ni na koji način ne snosimo odgovornost, te da se ograđujemo od postupaka institucija koje su dovele do nedozvoljenog korišćenja autorskih prava umjetnika i njihovih naslijednika.

Pozivamo i druge strukovne organizacije i institucije iz oblasti kulture da osude povrede autorskih prava i time daju svoj doprinos položaju umjetnika i važnosti ovog instituta u Bosni i Hercegovini.

Almin Zrno, predsjednik ULUPUBIH-a Danis Fejzić, predsjednik ULUBIH-a 131 FAKTI I ARTEFAKTI: Građa rađa Historijskog muzeja BiH, raspoređena u nekoliko zbirki i fondova, svakodnevnoG prolazi kroz procese muzeološke obrade, digitalizacije, konzervacije i restauracije – a značajan proces predstavlja istraživanje i naučna interpretacija muzejskih eksponata. Pored muzejskih kustosa, na ovom polju rade i istraživači različitih profesionalnih profila. Jedan od njih je Xavier Bougarel, historičar i istraživač, koji je dao značajan doprinos ne samo valorizaciji muzejske građe, već i njenom naučnom tumačenju.

Xavier Bougarel i Dunja Jelenković

Iz riznice Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine Za din, i za plijen? Muslimanske milicije u Drugom svjetskom ratu

Sažetak: Ovaj dosje obuhvata četrnaest dokumenata iz arhiva Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, koji se odnose na muslimanske milicije aktivne tokom Drugog svjetskog rata u sjeveroistočnoj Bosni. Ove muslimanske milicije su za sobom ostavile malo pisanih tragova. Ipak, možemo rekonstruisati njihove aktivnosti zahvaljujući dokumentima iz brojnih drugih izvora, kao što su arhivski materijali NDH i narodno-oslobodilačkog pokreta. Uvidom u njih, stiče se utisak da su ove jedinice prije svega lokalnog karaktera, te da su organizovane oko harizmatičnih vođa, poput Muhameda Hadžiefendića ili Nešeta Topčića. Njihov glavni cilj je obezbjeđivanje muslimanskih sela. Ali, one ujedno služe i kao utočište za dezertere iz hrvatske regularne vojske, a pritom često i same pribjegavaju pljački i ubistvima (vidi npr. masakr u Jeginovom Lugu). Pored toga, one održavaju kompleksne i promjenjive odnose sa NDH, sa partizanskim pokretom, pa čak i sa četnicima. Zbog svih tih protivrječnosti, na kraju ne uspijevaju da ostvare svoju primarnu misiju i da pruže zaštitu muslimanskoj zajednici.

Ključne riječi: Drugi svjetski rat, Nezavisna Država Hrvatska, muslimanske milicije, međunacionalni odnosi, pljačka, Muhamed Hadžiefendić, Nešet Topčić 133 ZA DIN, I ZA PLIJEN? MUSLIMANSKE MILICIJE U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Historija Drugog svjetskog rata često je reducirana na nekoliko velikih događaja, što dovodi do pojednostavljenih, crno-bijelih interpretacija ovog konflikta. Tako je u vrijeme socijalizma historija ovog perioda uglavnom svođena na sedam ofanziva, sa Titom kao njihovim herojem i centralnom figurom, dok su lokalni razvoji i ambivalentnosti narodno-oslobodilačkog pokreta često ostajali u sjenci ovog narativa. Krajem osamdesetih godina dolazi do promjene i sjećanje na velike ofanzive biva potisnuto sjećanjem na velike pokolje. I dok pojedini srpski historičari neumorno prebrojavaju žrtve Jasenovca, njihove hrvatske i bošnjačke kolege imaju oči samo za Bleiburg i Foču. Ipak, ako bismo se više pozabavili nešto običnijim, svakodnevnim ratnim događanjima, to bi nam omogućilo da bolje razumijemo složenost ovog konflikta: to pokazuje i slučaj muslimanskih milicija, koje su djelovale u Bosni i Hercegovini između 1942. i 1944. godine, i koje, s obzirom na svoj lokalni karakter, nisu našle svoje mjesto među „velikim narativima” Drugog svjetskog rata.

Od devedesetih godina, pojedini historičari, poput Adnana Jahića, Esada Tihića i Merise Karović, počinju da se interesuju za muslimanske milicije.1 Ovi autori su zaslužni za njihovo otimanje od zaborava u kojima ih je pohranila socijalistička historiografija. Ipak, u njihovim radovima uočavamo tendenciju da ove jedinice predstavljaju na jedan vještački homogen i uljepšan način. U ovom dosjeu želimo naprotiv da insistiramo na konfuziji koja im je karakteristična, kao i na činjenici da su muslimanske milicije i same pribjegavale zločinima. Osim manjeg broja letaka i nekoliko javnih proglasa, ove vojne formacije nisu ostavile gotovo nikakav pisani trag o svojim aktivnostima. Kako bismo ih analizirali, moramo se zato osloniti prvenstveno na dokumentaciju koja je ostala za drugim učesnicima rata. Odabrali smo četrnaest dokumenata iz bogatog arhiva Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine: trinaest ih je iz fonda „Ustaška nadzorna služba (UNS)” i jedan iz fonda „Nezavisna Država Hrvatska (NDH)”.2 Suprotno onome što mu ime kaže, fond „UNS” ne sadrži samo izvještaje doušnika Ustaške nadzorne službe, već i dokumente

1 Adnan Jahić, Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u drugom svjetskom ratu, Tuzla: KDB Preporod, 1995.; Esad Tihić, „Jedinice domobranske dobrovoljačke pukovnije (DOMDO) na teritoriji Trebave, Ratiša i Posavine (1942-1943)”, Gračanički glasnik, god. 1, br. 2, novembar 1996., str. 32-58; Merisa Karović, „Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941-1945”, Glasnik rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, god. 68, br. 11-12, novembar 2006., str. 1120-1034 i god. 69, br. 1-2, januar 2007., str. 54-73. 2 Zahvaljujemo se Amaru Karapušu iz Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine na transkripciji dokumenata. Citati namerno uključuju pravopisne i štamparske greške prisutne u originalnim dokumentima. 134 različitih službi NDH: velikih župa, domobranstva, oružništva, redarstva, itd. Bogatstvo ovog fonda omogućava nam da temi pristupimo iz nove perspektive i da predložimo nijansiranu sliku pojedinih fenomena rata. Pri odabiru dokumenata trudili smo se da pokrijemo čitav period od 1942. do 1944. godine i da obezbjedimo raznolikost aktera čija svjedočenja analiziramo. Uključili smo političke i vojne zvaničnike NDH, ali i, u manjoj mjeri, partizane i vođe samih muslimanskih jedinica. Kada je riječ o oblasti koju analiziramo, koncentrisali smo se na sjeverno-istočnu Bosnu, jer je taj kraj bio kolijevka dvaju najznačajnijih muslimanskih milicija iz Drugog svjetskog rata. Riječ je o Dobrovoljačkoj domobranskoj pukovniji (DOMDO), zvanično osnovanoj u julu 1942. godine pod komandom Muhameda Hadžiefendića i o Domobransko-dobrovoljačkoj pukovniji bosanskih planinaca, poznatijoj kao „Zeleni kadar”, osnovanoj u januaru 1944. godine pod komandom Nešeta Topčića. Ovaj se dosje dakle ne bavi muslimanskim milicijama aktivnim u istom periodu u Hercegovini i u zapadnoj Bosni.

Zbog njihovog lokalnog i neformalnog karaktera, često je teško odrediti stvarne karakteristike muslimanskih formacija. Na primer, legija Avdage Hasića u Kladnju u teoriji predstavlja deo DOMDO, ali zapravo djeluje potpuno autonomno (dokumenti 4 i 5). Slično, u martu 1944. godine Alija Muratbegović se i dalje predstavlja kao komandant jedne od satnija DOMDO, iako je ova već bila raspuštena nekoliko mjeseci ranije (dokument 10). Jedino što je izvjesno iz dokumenata, koje ovdje analiziramo, je da su ove jedinice, bilo velike ili male, uvijek bile organizovane oko harizmatičnog vođe – Muhamed Hadžiefendić, odnosno Nešet Topčić na regionalnom nivou, Avdaga Hasić u Kladnju, Smail Arifagić u Maglaju, Hivzija Jerković u Brčkom, Šukrija Izetbegović u Bosanskom Šamcu itd. Neki od ovih vojnih lidera bili su trgovci (Muhamed Hadžiefendić), a neki učitelji (Nešet Topčić, Alija Muratbegović) i uživali su određeni društveni ugled. Među njima je često bilo i bivših rezervnih oficira Jugoslovenske vojske (Muhamed Hadžiefendić, Smail Arifagić, Hivzija Jerković itd.). Njihov prioritet je afirmacija lične moći u prostoru koji kontrolišu: Muhamed Hadžiefendić i Nešet Topčić očito postavljaju lični autoritet ispred autoriteta Nezavisne Države Hrvatske (dokumenti 1 i 9), Smail Arifagić se proglašava „Romelom od Maglaja” (dokument 11), a Džafer Hodžić, komandant DOMDO u selu Tupkovići, „uopće ne dozvoljava oružnicima uredovanje na području gdje se oni nalaze” (dokument 1). Organizovane oko lične harizme svog vođe i lišene pravog vojnog ustrojstva, ove jedinice „su rastapan[e] po raznim selima i prepušten[e] sam[e] sebi bez ikakvog stvarnog nadzora” (dokument 1). Kada je riječ o doušniku Ministarstva unutrašnjih poslova, koji oficire DOMDO prebjegle u partizane naziva„ degeneriranom muslimanskom aristokracijom” (dokument 8), njegove su riječi bez sumnje 135 proizvod starih, duboko ukorijenjenih predrasuda.

Dok je moguće odrediti neke tipične odlike vođa muslimanskih jedinica, znatno je teže istražiti ko su bili njihovi obični pripadnici. Svakako je očigledno da se u ove jedinice najčešće regrutuju ljudi sa sela. Prema nekim službenicima NDH, one često okupljaju dezertere, koji su izbjegli mobilizaciju u hrvatsko domobranstvo: ovoj grupi angažman u miliciji omogućava da ostanu blizu svog sela i porodice (dokumenti 1, 4 i 7). Pojedine vođe čak od dezertera uzimaju mito u zamjenu za primanje u jedinicu, što je, prema svjedočenju doušnika pod pseudonimom „Mujo”, slučaj Smaila Arifagića u Maglaju (dokumenti 11 i 14). Drugi službenici NDH u svojim dopisima insistiraju na nedostatku morala, kriminalnoj prošlosti i zlodjelima pripadnika milicija. Doušnik „Krešimir 955” u svom izvještaju opisuje ubistvo srpskog seljaka Rajka Lazića koga su kladanjski legionari zaklali i bacili u kamenjar, nazivajući ih zbog toga „naoružanom gomilom divljaka” (dokument 4). Regionalni šef policije u Tuzli detaljno iznosi svoje optužbe protiv, kako kaže, onih „koji su zaslužili vješala ili u najboljem slučaju tešku tamnicu” (dokument 1). On u svom izvještaju navodi čitavu listu zločina koje su počinili pripadnici milicija, uključujući zastrašivanja, pljačke, ubistva, kao i zlostavljanje žena i djece (dokument 1). Predstavnici NDH su jednoglasni u osudi razuzdanosti i nasilja muslimanskih boraca, koji takvim svojim ponašanjem dodatno motivišu Srbe da se priključe ustanicima. Oni ujedno i traže integraciju ovih Muslimana u hrvatsko domobranstvo (dokumenti 1, 4, 7 i 11).

Način na koji različite službe NDH percipiraju muslimanske milicije zavisi naravno od njihovih konkretnih odnosa na terenu, a oni su obilježeni velikom ambivalentnošću. Formalno, muslimanske milicije su dio hrvatskih oružanih snaga kao „dobrovoljačke pukovnije”. Taj im pravni status omogućava da dođu u posjed oružja, municije i drugih potrepština hrvatskih vlasti. Ipak, one u isti mah podrivaju autoritet NDH, što dovodi do raznih apsurdnih situacija. Svoj letak iz decembra 1943. godine, zapovjednik Topčić potpisuje krilaticom „Nezavisna Država Hrvatska”, što ukazuje na to da on zvanično postupa u ime NDH, ali istovremeno vidimo da potpuno samostalno odlučuje o tome koga će mobilisati i kako će kazniti „pljačkaroše”, „pijanice” i „kockare” (dokument 9). Isto tako, Šukrija Izetbegović potpisuje svoje pismo od 27. jula 1944. godine formulacijom „Za poglavnika i dom spremni!”, iako u istom tom dokumentu prijeti lokalnim ustašama da će „za svakog ranjenog [svog vojnika] ubiti dvojicu ustaša” (dokument 12). Sve u svemu, odnosi između muslimanskih formacija i predstavnika hrvatskih vlasti čine se vrlo nestabilnim i njihov kvalitet varira u zavisnosti od tačnog perioda i oblasti o kojoj govorimo. Tako na primjer, pošto je moć Hivzije Jerkovića ograničena usljed prisustva zapovjedništva hrvatskog 136 domobranstva u Brčkom, on muslimanske dezertere šalje u Orašje, gdje lokalni šef Zelenog kadra, Nurija Tvica, ima slobodu da radi šta hoće (dokument 13). Neki opšti politički faktori mogu uticati na ove odnose, pa tako na primjer sporazumi sklopljeni 1942. godine između predstavnika NDH i pojedinih četničkih vođa pothranjuju nepovjerenje muslimanskih milicija prema NDH (dokumenti 6 i 8). Takve vremenske i prostorne varijacije vidimo i u odnosima između muslimanskih formacija i predstavnika njemačkih vlasti. Proljeća 1943. godine, čini se da se pojedini oficiri i pripadnici DOMDO nerado pridružuju Trinaestoj SS diviziji (dokumenti 3 i 6). Nedugo potom, Nurija Tvica u Orašju pomaže SS vojnicima da dezertiraju, ali istovremeno održava dobre odnose sa njemačkim oficirima u Brčkom (dokument 13). Ipak možemo zaključiti da lokalne bezbjednosne okolnosti, konkretni odnosi snaga na terenu i ekonomski interesi ostaju odlučujući faktori, koji određuju odnose muslimanskih milicija kako sa ustašama, tako i sa Njemcima. Odnosi muslimanskih milicija i partizana, iako su u osnovi neprijateljski, znatno su složeniji nego što se to na prvi pogled čini. Zapovjednik Zelenog kadra Nešet Topčić osuđuje partizane tvrdeći da je narodno-oslobodilačka vojska opustošila Tuzlu i Vlasenicu (dokument 9). Međutim, Topčić istovremeno oštro kritikuje i muslimanske „gotovane”, koji „po cijele dane sjede po kafanama i kartaju se pijući akšamluke uz razna mezeta” i kojima je glavni cilj „bogaćenje, pljačkanje, šverc i udobnost uz ženu i rakiju” (dokument 9). Letak Šeste partizanske brigade iz februara 1943. godine potvrđuje da su partizani spalili kuće u muslimanskim selima u okolini Kalesije, nakon što su trpjeli učestale napade muslimanskih milicija (dokument 2). Ipak, ističe se da nije riječ o pukoj odmazdi već o opomeni „jer vi opomene druge vrste niste razumjeli” i da se partizani bore za bolju budućnost i muslimanske djece (dokument 2). Dakle, letak Šeste brigade ujedno je i pokušaj da se pronađe modus vivendi sa muslimanskim selima u ovom kraju. Generalno gledano, nema sumnje da termin modus vivendi najbolje opisuje odnose između muslimanskih jedinica i partizanskog pokreta: muslimanska sela iz područja Semberije i Majevice dopuštaju prolazak partizana kroz svoju teritoriju (dokument 2), doušnik UNS-a pod pseudonimom „Bosanac” optužuje legiju Avdage Hasića da održava veze sa partizanima i da se ne suprotstavlja njihovom napredovanju (dokument 5), dok u selu Tupkovići, hodža Bajro Jusić diskretno prodaje oružje i so partizanima (dokument 1). Upravo ambivalentnošću odnosa između muslimanskih milicija i narodno-oslobodilačkog pokreta može se objasniti redovni prelazak pripadnika ovih formacija u partizanske redove, što je u ljeto 1943. godine slučaj i pojedinih pripadnika DOMDO (dokumenti 7 i 8). Ipak, treba imati na umu da ove promjene strana nisu jednostrane i da se ne tiču samo Muslimana: takođe u dokumentu broj 8, autor, službenik Ministarstva unutrašnjih poslova NDH, tvrdi da Hrvati koje su partizani mobilisali pre nego 137 što su napustili Tuzlu, imaju samo jedan san – da ponovo pristupe hrvatskom domobranstvu.

Šta možemo reći o odnosima između muslimanskih milicija i četničkih bandi? Apriori, ove su bande morale biti zakleti neprijatelji muslimanskih milicija, koje su i nastale kao odgovor na četničke pokolje iz 1941. godine. Ali kako rat teče, granice se sve više brišu. Četničke bande sve češće sarađuju sa Njemcima i ustašama. Istovremeno, odnosi između četnika i partizana u pojedinim slučajevima nisu otvoreno neprijateljski i „ukoliko među njima dođe do sukoba, ti sukobi redovito prođu sa malim žrtvama, a plod su više osobne borbe zapovjednika sukobljenih grupa nego političke naravi” (dokument 3). Konačno, slično je i sa četnicima i Muslimanima. „Bosanac” optužuje Avdagu Hasića da održava veze sa četnicima (dokument 5). Alija Muratbegović pregovara sa četničkim komandantnom Stevanom Damjanovićem Lekom (dokument 10). „Bosanski planinci” i četnici iz Bosanskog Šamca imaju „vrlo prijateljske odnose” (dokument 13), a Smail Arifagić četnicima iz Maglaja dotura municiju u zamjenu za hranu (dokument 11). Godine 1944., sjećanje na pokolje iz 1941. god. počinje da blijedi, a političke i vojne konfiguracije su značajno promjenjene u odnosu na prvu godinu rata, što navodi dojučerašnje neprijatelje da počnu da razvijaju strategije za zajedničko preživljavanje.

Drugi svjetski rat u Jugoslaviji zaista može djelovati kao sukob svih sa svima i teško je odrediti tačne motive vođa i pripadnika milicija za učešće u ratu. Pojedini predstavnici NDH sebe ubjeđuju da je glavna motivacija Muslimana njihova vjera i tvrde da su oni „samo muslimani, pa danas nose polumjesec i zvijezdu kao znak panislamskog pokreta” (dokument 6), ili da im je cilj „autonomija Bosne i Hercegovine pod zelenom zastavom” (dokument 8). Ali, te tvrdnje su nedovoljno kredibilne: muslimanske milicije koriste islamske simbole – fes, zvijezdu i polumjesec i ratni poklič „Za din!” – kao znak etničke pripadnosti, a ne kao politički program. Njihove vođe ne održavaju redovne veze sa sarajevskim političarima i ulemama koji se bore za autonomnu Bosnu i Hercegovinu pod njemačkim protektoratom. U maju 1944. godine, zapovjednik Topčić se otvoreno deklariše protiv jednog takvog projekta autonomije.3 Mnogo više nego svojom vjerom, muslimanske milicije zapravo se bave ovozemaljskim pitanjima i pokušavaju da zaštite svoja sela, kuće i porodice. O tome svjedoči stalno ponavljanje riječi „selo”, „dom”, „ognjište” u dokumentaciji koju ovde prezentujemo. Taj fokus na lokalno, koji je prisutan kod muslimanskih milicija, jasno je uočljiv ako uporedimo letak Šeste partizanske brigade sa letkom

3 Vidi letak „Autonomija” u: Zbirka dokumenata o genocidu nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, koja se nalazi u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Za kontekst u kome je objavljen ovaj letak, vidi: Arhiv oružanih snaga Srbije, fond NDH, kutija 153B, fasc. 8, dok. 37 i kutija 153C, fasc. 4, dok. 30. 138 Zelenog kadra: dok prvi odnose između partizana i muslimanskih seljaka oko Kalesije posmatra u opštem kontekstu Drugog svjetskog rata i antifašističke borbe jugoslovenskih naroda (dokument 2), drugi je fokusiran na lokalne ratne okolnosti i proklamuje jedino da „sve naše stanovništvo mora biti organizirano i s puškom braniti svoje ognjište” (dokument 9). Ovaj lokalizam i nedostatak političke vizije objašnjava zašto muslimanske milicije nerado napuštaju svoja sela i zašto pokazuju slabu borbenost spram četnika i partizana (dokumenti 1, 6, 7).

Iako su „spas” muslimanske zajednice i bezbjednost domova i porodica važni, oni nisu i jedini prioritet muslimanskih milicija. Mnogi dokumenti koje ovdje predstavljamo svjedoče o ekonomskim motivacijama pojedinih muslimanskih vojnih lidera, koji rat koriste za lično bogaćenje. Karikaturalni je primer Smail Arifagić u Maglaju, koga pojedinci optužuju da je korumpiran, da prisvaja hranu i oružje dobijeno od hrvatskih vlasti i da ostvaruje ličnu korist zloupotrebom državne zemlje i šuma (dokumenti 11 i 14). U kontekstu u kome je hrana rijetkost, a izbjeglice brojne, krađa stoke i zaliha hrane (dokument 1), demontiranje vrata i prozora (dokument 1), pronevjeravanje državnih dobara (dokumenti 3, 11 i 14) i trgovina sa neprijateljem (dokumenti 1 i 7) su svakodnevna pojava. Isto tako i odluke o dezertiranju ili promjenama saveznika često su uslovljene potencijalnom materijalnom dobiti (dokumenti 10 i 13). Sredstvo preživljavanja za jedne, izvor bogaćenja za druge, ove ilegalne ekonomske prakse prisutne su kod gotovo svih protagonista rata.

Bez obzira na to što joj je prioritet profit, čak i pljačka ima svoja (etnička) pravila: prema šefu regionalne policije u Tuzli, milicije DOMDO pustoše uglavnom srpska sela (dokument 1), dok prema velikom županu iz Usora i Soli, četnici napadaju prvenstveno muslimanska i katolička sela (dokument 3). Smail Arifagić konfiskuje hranu iz katoličkih sela, a muslimanska sela ostavlja na miru (dokument 11). Nameće se stoga pitanje, imamo li, umjesto rata svih sa svima, radije posla sa etničkim i vjerskim ratom? Ovdje je opet neophodno biti oprezan. Kao što smo vidjeli, etnička pripadnost često nema nikakvu ulogu u konfliktu, kada je riječ na primjer o trgovini oružjem i hranom. Pritom, svaka etnička zajednica ima svoje interne podjele: ne podržavaju svi Hrvati ustaše, kao što nisu ni svi Srbi u četnicima, niti svi Muslimani u muslimanskim jedinicama. Pritom, brojni Muslimani se otvoreno izjašnjavaju protiv zločina koje vrše muslimanske milicije (dokumenti 1 i 4), dok zapovjednik Nešet Topčić oštro osuđuje pasivnost i „kukavičluk” muslimanskog življa (dokument 9). Generalno gledano, utisak koji se stiče iz ovih dokumenata je manje onaj o trajnoj međuetničkoj mržnji, koliko utisak o poljuljanom povjerenju kao posljedici rata. Regionalni šef policije u Tuzli tako prepričava prijetnje koje pripadnici 139 DOMDO-a upućuju katolicima i pravoslavcima, tvrdeći da one kod njih izazivaju strah od muslimanskih milicija (dokument 1). Slično, doušnik UNS „Domagoj 951” u dokumentu broj 6 govori o nepovjerenju Muslimana prema „Vlasima” (pravoslavcima) i „Šokcima” (katolicima).

U toj krizi povjerenja koja prožima bosansko društvo, veliki pokolji su prije izuzetak nego pravilo. Šef regionalne policije u Tuzli kratko spominje pokolj u Jeginom Lugu iz aprila 1942. godine (dokument 1), tokom koga je DOMDO pobila oko 150 srpskih seljaka.4 Uprkos tome, ubistva su najčešće individualna i nerijetko u vezi sa pljačkaškim pohodima.5 Isto tako, periodi iščekivanja i krhkog mira su češći nego otvoreni sukobi, a sukoba sa malim brojem žrtava ili čak onih koji su iscenirani ne manjka, kako između muslimanskih milicija i partizana (dokument 5), tako i između četnika i partizana (dokument 3). Ali, kako protumačiti učestalo ponavljanje, u ovdje predstavljenim dokumentima, poziva na osvetu? Avdaga Hasić najavljuje „mi moramo sebi namiriti štetu” (dokument 4), a Šukrija Izetbegović prijeti da će svako zlo ustašama dvostruko vratiti (dokument 12). Ideja osvete nije strana ni partizanima. Šesta partizanska brigada prijeti: „mi ćemo se skupo osvetiti, pa makar to bilo i kroz deset godina”, naglašavajući da je skupa partizanska krv (dokument 2). Ali, partizani su jedini koji imaju granica kada je riječ o osveti – oni pale kuće, ali ne ubijaju njihove stanovnike. Partizani su takođe jedini koji svojim neprijateljima pružaju jasan izbor: sloboda prolaza za partizane ili uništavanje sela (dokument 2). Ta obnova minimalnih pravila rata i samim tim osnovne bezbjednosti od strane partizanskog pokreta, jedan je od lokalnih faktora koji objašnjava postepeno priključivanje Muslimana iz istočne Bosne narodno-oslobodilačkom pokretu. Jedan oficir ministarstva unutrašnjih poslova NDH primjećuje: „[Muslimanima] je izlaz jedino u redovima onih formacija, koje ne pale i ne uništavaju otvoreno njihov živalj i njihovu imovinu, a to su bili upravo partizani. Komunistički prvaci izpravno i na vrieme su opazili i shvatili problem, koga hrvatske vlasti nisu bile u stanju i mogućnosti likvidirati. Oni su vidjeli da četnici pale muslimanska sela, da kolju muslimanske žene i djecu, a oni su takodjer vidili krajnju nesposobnost hrvatskih oružanih snaga, koje nisu bile u mogućnosti da zaprieče provalu velikosrbske tiranije.” (dokument 8)

Dok su se ostali učesnici Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji borili za ostvarenje 4 Za pokolj u Jegin Lugu, vidi Arhiv Bosne i Hercegovine, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, zapisnici, kutija 226, dok. inv. br. 16656 5 Za Šukriju Izetbegovića, čak i ustaški pokolji iz 1941. godine su u vezi sa otimačinom („kad ste tolike ljude nevine radi toga da bi ih opljačkali pobili” – dokument 12). 140 interesa određene etničke grupe ili, poput partizana, za pobjedu nadnacionalnog ideološkog projekta, čini se da su interesi i motivi muslimanskih milicija bili lokalnog karaktera. Sa harizmatičnim, ali nedovoljno organizovanim ili motivisanim vođama, njihovi odnosi sa većinom drugih oružanih formacija aktivnim u Bosni i Hercegovini u tom periodu, bili su ambivalentni. Nesposobnost ovih jedinica da osiguraju bezbjednost muslimanskog stanovništva i da obnove povjerenje između tri konstitutivne etničke grupe bosanskog društva, jedan su od faktora koji je doprinio njihovoj postepenoj marginalizaciji i pobjedi partizana. Konačno, slučaj muslimanskih milicija potvrđuje važnost ekonomskih faktora u ratu: dok se veći dio stanovništva grčevito borio za goli opstanak, posebna grupa, u kojoj je, čini se, bilo najmanje etničkih podjela, bili su ratni profiteri. S tim u vezi, iako učestalost lopovluka i šverca može dodatno osnažiti ideju o Drugom svjetskom ratu kao o konfliktu u kome su svi u ratu sa svima, nameće se zaključak da onda isto tako treba analizirati ovaj rat i kroz prizmu saradnje i trgovine svih sa svima.

141 Dokument 1: građa UNS, kutija 02, inv. broj 0306

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA ŽUPSKA REDARSTVENA OBLAST TUZLA

Tuzla, dne 26 travnja 1942. V.T. br: 17/42. Predmet: Izvještaj o radu dobrovoljačke legije Narodnog ustanka.

USTAŠKA NADZORNA SLUŽBA MINISTARSTVU UNUTARNJIH POSLOVA MINISTARSTVU DOMOBRANSTVA Ured Vojskovodje GLAVNI STAN POGLAVNIKA ZAGREB

U zadnje vrieme ustrojena je na području Istočne Bosne, a naročito na području Velike Župe Usora i Soli Dobrovoljačka Legija Narodnog Ustanka. Ustrojenje ove legije povjereno je pričuvnom bojniku Muhamedu Hadžiefendiću, inače trgovcu iz Tuzle, koliko sam upućen na njegovu vlastitu ponudu. On se je toga posla primio s puno volje i na brzu ruku skupio po raznim mjestima ovoga područja 5.000-6.000 ljudi, koje je sve naoružao ne ispitujući njihove moralne osobine i njihov predživot. Bez ikakovih uputa i naredaba o radu ovi su ljudi naoružani, stavljeni pod zapovjedništvo jednoga izmedju njih samih, koji je u većini slučajeva istih moralnih kvaliteta kao i svi drugi, te upučeni u svoja sela, da ih čuvaju od napadaja odmetnika. Medju zapovjednicima pojedinih odreda ove legije ima vrlo mali broj časnika i dočasnika, koji bi pazili na njihov rad i stegu, pojedini odredi rastapeni su po raznim selima i prepušteni sami sebi bez ikakvog stvarnog nadzora, jer njihov zapovjednik bojnik Hadžiefendić ne može uz najbolju volju vršiti nadzor nad njihovim radom. Uslied pomanjkanja časnika nema nikoga, tko bi ga kao nadzorni časnik mogao o tome zamieniti i vršiti nadzor nad radom legionara na pojedinim uporištima. Napomenuo sam, da su se u legiju primali ljudi z 142 brda z dola ne ispitujući uobće njihov predživot te su primljeni i takvi, koji su zaslužili vješala ili u najboljem slučaju tešku tamnicu, a ima i takvih, koji su radi raniih zločina odležali po nekoliko godina u tamnicama. Kakvi će takvi ljudi biti, kada im je dano oružje i municija i oni prepušteni sami sebi bez jakog zapovjednika nije pottrebno naglašavati i posebno isticati. To se vidi iz mnogih tužbi i žalbi, koje skoro svakodnevno pristižu svim vlastima na ovom području. Pojedini zapovjednici odreda pa i sami legionari toliko su se već osilili, da ne priznaju više nikakovu vlast i otvoreno govore, da će poubijati sve časnike, koji vodu izvide o njihovim nedjelima, da bi ih priveli zakonskoj odgovornosti. Ovakva i slična nedjela omogućena su u glavnom radi toga, jer legionari nisu redovito zaposleni borbom odnosno uobće akcijama čišćenja, nego se zadržavaju na pojedinim uporištima radi čuvanja i osiguranja. Potpuno je razumljivo, da će pojedinci skloni zlu u besposlici činiti razna ne dopuštena djela i zavesti i one, koji to sami ne bi počinili. To im je omogućeno radi raštrkanosti pojedinih uporišta i slabog nadzora od strane zapovjednika. Radi izvanrednih i nesredjenih prilika, u kojima živimo i koje su naročito pojačane na ovome području, jasno je, da će negativne sklonosti pojedinaca doći do osobitog izražaja. O štetnom radu i raznim nedjelima pripadnika legije bilo pojedinaca bilo u skupinama stižu svim vlastima skoro svaki dan pritužbe sa svih strana, a da područne vlasti protiv tome zlu ne mogu ništa preduzeti. Radi ilustracije navesti ću samo neka nedjela, koja su potpuno dokazana: 1/ 13. ožujka o.g. upalo je 10-12 legionara pod zapovjedništvom Hariza H. Mehmedovića u Požarnicu, te su opljačkali Ostojić Petra i Ostoju iz Kukovine kod Požarnice. Otjerali su tri krave i odnijeli neke druge pokretnine. Utvrdjeno je, da su pod vodsvom Omera Požegića, a po zapovjedi H. Mehmedovića vršili pretrese kuća i tom prilikom otjerali veći broj stoke koju su medju sobom podielili. 2/ Drugoga travnja izvršili su pljačku u kući Mihajla Džurića iz Kolimera, od kojega su odnijeli sve pokretnine, čija vriednost iznaša skoro 100.000 [Kn.]. Istog dana prilikom zauzimanja Busije pokupili su oko 50 komada goveda i isto toliko ovaca i to medjusobno podielili. 3/ U siječnju opljačkali su kuću Jove Džurića iz Kolimera - šteta iznaša oko 80.000 Kn. sve pokretnine ili su odnijeli ili poništili. 4/ Nišić Avdo iz Hrasna kao vodnik legionara sa 143 svojima opljačkao sela Dubnicu, Kolimer i Patraši. Dogoni sebi stoku, hranu, pokućstvo i sve drugo, što se uobće može ponieti. Kuda on sa svojim legionarima prodje ostaje sve pusto, kuće potpuno opljačkane i puste golih zidova. Prema prikupljenim podatcima, opljačkane stvari dijelili svojim legionarima, koji ih odnose kućama i preprodaju. Odobrio je i drugim seljanima iz Hrasna i Seljublja da vrše pljačku time, da plien dijele s njime upola. S naoružanim legionarima zaposio je puteve, pa ako bi se koji usprotivio prepustit mu odredjeni dio pliena, oduzimao bi od toga, sve što bi kod njega našao. Oružničtvo je protiv njemu nemoćno, jer su njegovi svi pod oružjem, a na sve opomene i upozorenja izjavljuje, da je njima Hadžiefendić dozvolio da rade što hoće i da za njih kao legionare nema suda. 5/ Dok nije osnovana legija i dok se članovi iste nijesu toliko raspustili, nitko se iz Požarnice, Kolimera, Cviljevine i susjednih sela nije odmetnuo. 8 veljače pod vodstvom Begana Ferhatovića i Salke Kulanića ubili su legionari Vojka Petkovića iz Cviljevine, a kuću mu potpuno opljačkali. Pored toga opljačkali su 7 krava i nešto sitne stoke iz Požarnice i Kolimera. Osim toga vršili su i razna druga nasilja u tim selima, pa su neki od straha pobjegli u šumu, da spase živote, a neki se sklonili po drugim selima i potražili zaštitu oružničtva ili domobranstva. 6/ 8 ožujka vršeći operacije prema Busiji osim ubijanja mirnih ljudi izvršili su na više mjesta pljačku i to naročito goveda, konje, ovce i raznu hranu i to sve javno tjerali svojim kućama. Toga dana postavili su legionari brzoglasnu liniju prema Busiji i odredili Dragića Peru, Milorada, Jovu, Stevu i Vasilija da tu liniju čuvaju. Oni su to i učinili , a na večer kada su legionari podigli postavljenu liniju, poubijali su navedene čuvare. Tom prilikom skinuli su Stevi Dragiću opanke i čarape s nogu. Naglašujem, da toga dana u selu Požarnici nije vršena nikakva akcija, a svi ubijeni su iz Požarnice. Seljaci iz Požarnice i susjednih sela traže zaštitu od nasilja koja nad njima vrše legionari, te prijeti opasnost ako im se ta zaštita ne pruži, da će svi pobjeći iz sela i priključiti se pobunjenicima. 7/ U selu Lupoglavu prije tri mjeseca pohapsili su legionari sve muškarce i predali ih domobranstvu radi odpreme u logore. 8-15 dana nakon toga započeli su sa pljačkom u ovome selu. Najprije su otjerali blago, zatim hranu i druge pokretnine, pa na koncu namještaj i posteljinu. S kuća su 144 skidali prozore i vrata tako da su kuće ostale podpuno golih zidova. Zlostavljali su žene i djecu te su se razbježali po susjednim selima a naročito u Živinice i Brnjicu. Ovo selo postalo je potpuno pusto. 8/ Mustafa Muratović, legionar, bivši kažnjenik u Zenici, prodaje javno u Slavinovićima janjeće meso a od zarade priredjuje pijanke i čini izgrede. Tako je 11 travnja u gostioni pucao iz puške i bacio bombu u ćošak, ali pukim slučajem nitko nije povredjen, premda je u gostioni bilo svijeta. U selu Dubravama spremili su legionari radi rasprodaje nekih 80 krmača kod nekog seljaka Bone. 9/ U selu Tupkovićima članovi legije vršili su pljačku i razna nasilja. Opljačkano je sve što god se je moglo odnieti, te su u kućama ostali samo goli zidovi. Kad je redovita oružnička ophodnja pošla u to selo da izvrši izvide, pucao je stražar-legionar na oružničku ophodnju, prema su mu se oružnici javili. Zapovjednik legije u Tupkovićima Džafer Hodžić uobće ne dozvoljava oružnicima uredovanje na području, gdje se oni nalaze. Prijeti opasnost da dodje do otvorenog sukoba izmedju oružnika i legionara, jer oružnici ne dozvoljavaju pljačku i bilo kakva nasilja, a legionari ne dozvoljavaju oružnicima uredovanje. U Tupkovićima izvršena je pljačka nakon 22 ožujka, kada su po nalogu Velikog župana svi odrasli muškarci grko- istočne vjere odpremljeni iz sela u Tuzlu, da bi im se onemogućilo održavanje veze i pomaganje odmetnika. 10/ U selu Puračiću i okolici kod osnivanja legije ljudi su dobili oružje i municiju, ali nijesu imali zapovjednika niti su dobili bilo kakav zadatak ili bar upute o njihovom radu i držanju, te su počeli napadati i pljačkati do tada mirna sela: Poljice, Babice, Treštenicu i Jaruške. Radi toga mnogi su se ljudi iz tih sela odmetnuli. Neki su se prijavili oružnicima i dobili od njih propusnice, ali su noću po legionarima odvodjeni od svojih kuća i poubijani. Sva imovina je u tim selima opljačkana. Ljudi su se razbježali te se ne smiju povratiti svojim kućama, jer su legionari poubijali i one koji su se njima predali. 11/ U selu Jasenicama i okolnim selima vršili su razna nasilja i pljačkali. Pod izlikom da vrše pretrese kuća otvarali su sve kućne prostorije i odnosili sve, što bi im se svidilo. Ako bi tko prigovorio, odvodili bi ga sa sobom i taj se više nije povratio. Prijetili su se ljudima, ako ih prijave vlastima, da ći ih sve poubijati. Isto je tako bilo i u mnogim drugim mjestima, koja 145 drže legionari kao svoja uporišta. Na pokušaje uredovanja redovitih organa vlasti bilo oružnika ili domobrana prijete se oružanim odporom. 12/ U selima Kalesiji, Dublici i Raincima vršili su ista nedjela kao i na drugim mjestima te o tome prilažem priepis izvještaja pravosudnog izvjestitelja 3. pješačke divizije u Tuzli g. Jankijevića, koji je o tim stvarima provadjao izvide na licu mjesta. Ovakvo stanje u legiji narodnoga ustanka može dovesti do vrlo teških posljedica, ako se odmah ne poduzmu potrebne mjere. Vodstvo odnosno zapovjedničtvo legije nije tome doraslo, jer u stožeru legije sjede ljudi, kojima je sve drugo preče, nego li rad na sredjivanju prilika u ovome kraju. O ljudima iz stožera Hadžiefendićeve legije i njigovom radu prilažem posebni izvještaj prema do sada prikupljenim podatcima. Kakvih sve ljudi imade u legiji pa i medju zapovjednicima, neka bude dokazom ovaj primjer: U selu Tupkovićima legionar-zapovjednik odreda hodža Bajro Jusić dobio je od komuniste Ibre Kunosića slijedeće pismo: “Primili smo jedan sanduk municije i 4 puške od Himze Mušanovića, koje si nam poslao na Grabiću kod Bijelog Polja, za iste smo ti unaprijed platili. Što je sa soli, što nam ne šalješ. Izgleda da je prodaješ za skuplje pare. Maksuz selam od druga: Ibro Kunosić, v.r.” Pismo je pisano pisaćim strojem, ćirilicom, a navedeni tekst je točan priepisu toga pisma. Hodža Bajro Jusić je zapovjednik 10. sata legije u Tupkovićima. Bavi se trgovinom i provjerom je ustanovljeno, da dobavlja raznu robu odmetnicima. Himzo Mušanović je legionar, inače dobar prijatelj i suradnik Bajre Jusića. Sada se nalazi u Zagrebu u Domobranskoj bolnici. 13/ Nakon napadaja sa strane komunista na Tupkoviće počela je legija u društvu sa drugim seljacima napadaje na selo Jegin Lug. Skoro sve stanovnike u tom selu su poubijali, svu imovinu opljačkali, a selo zapalili. Točnih podataka o tome još nemamo, ali navedeno je sve istinito. Iz ovog kratkog prikaza rada propadnika legije narodnoga ustanka i njezinih zapovjednika vidi se, da je svrha koja se imala postići organizacijom ove dobrovoljačke legije potpuno promašena. Mjesto da smiruje i suzbija napadaje 146 odmetnika legija se je prometnula skoro u čistu razuzdanu pljačkašku bandu. Nijesu svi pripadnici legije takvi, ali je žalosno da u njoj skoro na svim mjestima vodeću riječ imadu negativni i destruktivni tipovi. Ova i ovakva legija ne smije više postojati, jer će se prilike još više pogoršati. Stanovništvo je ogorčeno i traži, da se ovakav rad što prije suzbije i onemogući. Ako u legiji ostane i na dalje ovakovo stanje, prijeti opasnost, da će nakon izvršene pljačke u grko-istočnim selima početi pljačkati i dalje. Dokle bi to dovelo, nije potrebno naročito naglašavati. Ovom prilikom moram istaknuti jednu vrlo žalasnu ali značajnu činjenicu. Pojedini ne savjesni i razvorni tipovi pripadnici legije, po vjero-ispovijesti muslimani, po selima medju sobom i medju pučanstvom katoličke vjeroispovijesti pričaju takove stvari, koje bi mogle dovesti do vrlo teških posljedica. Spomenuću samo neke značajnije rečenice: “Vaše bilo i prošlo, sad je naše /misle na Srbe/.” “Katolike ćemo puštati u miru, ali oni neće imati nikakva prava.” Grko-istočnjacima govore: “Vi ste se mislili zakloniti za katolike, ali i njih ćemo urediti kao i vas. Uredili smo jedan krst, pa ćemo i drugi, a naše će ostati vječno.” Ovo sam naveo samo radi primjera, a imade još i više takvih i sličnih izreka. Potpuno je razumljivo, da ovo čine ne odgovorni, a možda i zlonamjerni elementi. Medju tim ovo sve ima vrlo neugodno djelovanje medju pučanstvom katoličke i grko-istočne vjere, a i medju mnogim muslimanima, koji takodjer žele, da se ovo stanje što prije popravi. Svijet je vrlo uzbudjen i boji se, da bi pojedini legionari ili njihove oružane skupine mogle izvršiti kakva druga nasilja. Radi toga je hitno potrebno što prije riešiti pitanje opstanka legije odnosno uvodjenja željezne stege u njezinim redovima. Za uredjenje tog pitanja sa strane ove oblasti predlaže se slijedeće: Medju pripadnicima legije imade ljudi, koji su sposobni za domobransku službu i podliježu obvezi služenja u domobranstvu. U legiju su se prijavili radi toga, da izbjegnu služenju u domobranstvu. Sve ove trebalo bi pozvati u domobranske jedinice bez obzira na službu u legiji pa bi ih se na taj način podvrglo i domobranskoj stegi. U koliko pojedinci ne bi došli u obzir za službu u domobranstvu, moglo bi ih se dodijeliti oružničtvu, te bi i na taj način bili podvrgnuti vojnoj stegi. Sve ostale trebalo bi razoružati i uputiti ih da obavljaju svoje redovite poslove. To bi bilo potrebno učiniti što prije, da se sprieči 147 daljnja zloupotreba oružja i daljnja zlodjela od pripadnika legije i da se prilike na ovom području što prije srede. Kad budu pojedini pripadnici legije preuzeti u domobranstvo, njihovi zapovjednici preuzetće odgovornost za njihov rad i stegu. Osim toga služeći u domobranstvu živjet će u vojarnama pod vojnom stegom, daleko od svojih kuća, pa neće moći vršiti nikakva nedjela makar i htjeli. Ovo je potrebno izvršiti odmah, da ne bi bilo kasno. Molim, da se ovaj izvještaj uzme na znanje. ZA DOM SPREMNI!

Redarstveni upravitelj:

[potpis nečitljiv]

Dokument 2: građa UNS, kutija 04, inv. broj 0771

MUSLIMANIMA SELA PRNJAVOR, KALESIJA, BULATOVCI I OSTALIH MUSLIMANSKIH SELA OKO DRUMA ZVORNIKA I TUZLE.

Noću između 11 do 12 februara 1943.-god. jedinice VI. narodne oslobodilačke Partizanske udarne Brigade izvršili su napad na položaje legije na: Vukovima, Visu, žandarmerijsku stanicu u Prnjavoru i na drugim uporištima na cesti. Tom prilikom zapaljen je izviestan broj muslimanskih kuća u muslimanskim selima. Vama je sigurno poznato da se partizani u svojoj borbi za slobodu svih poštenih ljudi bez obzira na vjersku nacionalnu pripadnost ne služe tim sredstvima borbe protiv njegovih njemačkih okupatora i njihovih Ustaških sluga, vode borbu da u našoj zemlji osvanu bolji dani za sve poštene trudbenike bez razlike. U partizanskim redovima za taj veliki cilj bore se rame uz rame, Srbi i Muslimani, Hrvati Slovenci, bore se svi oni sinovi naše zemlje, koji neće da naša zemlja bude Hitlerovim pašalukom. Vi dobro znate što je Hitler i njegov krvavi pas Pavelić donio u našu zemlju, on je do gole duše opljačkao našu domovinu zajedničku. On je zavadio i zakrvio Srbe i Muslimane, on je u crno zavio mnoge naše majke i sestre. Prvo je krvnik Pavelić natutkao ustaške bandite na Srbe, koji su klali i palili sve što je Srbsko. Sve je to rađeno po naređenju Hitlerovom, onda su četnički krvolovci klali i palili sve 148 što je muslimansko. I to je rađeno po naređenju Hitlerovom. On je gladovni neprijatelj Srba i Muslimana kao i ostalih naroda koje je pokorio. Vi sigurno znate da danas protiv njega ratuju tri največe države svieta, Rusija Engleska i Amerika. Baš posljednjih nedjelja Rusija goni Hitlerovu vojsku na Istočnu frontu i neda joj oka otvoriti. Hitler nije mogao da zauzme Staljingrad. Naprotiv Ruska vojska je kod Staljingrada opkolila i uništila šestu Njemačku armiju koja je brojila 33.000 ljudi. To je bila Hitlerova odabrana vojska. Od Staljingrada potjerali su Rusi Hitlerovu vojsku nazad čitavih 50 km. Ona je istjerala Njemce iz Kavkaza i danas se borbe vode oko Rostova i Harkova. Same Njemačke novine pišu da je Rusija najmočnija u ljudstvu i materijalu. Zašto ratuju Rusija Engleska i Amerika? Oni ratuju za to da svaki narod na svietu dobije svoju slobodu, da svaki narod živi u miru da se svim narodima omogući svestrani razvitak jednom rieči da na ovom svietu bude mira, sloboda i hljeba za sve poštene ljude bez razlike. Mi partizani vodimo borbu za istu stvar. Mi smo u našoj zemlji vojska saveznika t.j. Rusije, Engleske i Amerike. Mi svojim djelima i svojim odnosom prema muslimanima dokazali smo da se borimo za pravdu i da nemamo ništa zajednički sa četničkim krvolovcima, koji su iste kao i Pavelićeve Ustaše i jedni i drugi su Hitlerove sluge. Hitler se služi čas s jednim čas s drugim, već kako mu je zgodnije. Vi čete se sigurno pitati. Pa zašto partizani popališe Kalesiju? Evo zašto: Naša brigada pošla je na izvršenje jednog vojničkog zadatka na Majevicu 12. septembra 1942. godine. Kod sela Prnjavora bile su njene jedinice napadnute od muslimanske legije koju su predvodili žandari sa stanice Prnjavor. Njima se poslie pridružila legija iz sela Hrasna i Seljuba. Borba se je vodila nekoliko sati. 18. decembra 1942. godine naša brigada krenula je u Šeikovića. Na Jelici nju je opet napala legija iz sela vaših. 27. januara 1943. godine jedna grupa partizana otišla je na Majevicu. Legija iz Medjedje napala je na tu grupu i ubila tri čovjeka. Što znače ovi svi napadi? ona znači da legija iz Vaših sela brani ne samo kuće od četničkih bandita, taj je sluga Hitlerov to je naš zakleti neprijatelj. Nikada mi bez povoda nismo napali ni na jedno muslimansko selo a prošli smo kroz mnogo muslimanskih sela istočne bosne. U mnogima su nas dočekali kao braču, a Vaša sela dočekali su nas kao neprijatelje, i ako se mi borimo za bolju budučnost i Vaše djece. Sve naše poruke koje smo Vam slali, Vi ste smatrali kao šalu. Vi ste nam psovali vlašku majku i Staljina misleči 149 valjda da nas time zaplašite. Ali znajte da na ništa zaplašiti ne može, i da čemo mi prelaz iz Majevice u Šeikoviće učiniti slobodnim. Mi nečemo trpiti da nam legija ometa prelaz iz jednog kraja u drugi, pa makar bi to koštalo mnogo krvi. Ili čete vi prestati braniti Hitlera i Pavelićevu Ustašku Državu, ili još sad gledajte kuda ćete se izseliti iz Vaših sela. Vi ste nam objavili rat. E pa liepo imate rat i to rat o kome če se dugo pričati oko Prnjavora i Kalesije. Mi ipak mislimo da će za Vas biti pametnije da se manete čorava posla, niko od vas ne traži oružje, Vi branite svoje kuće od četničkih bandita, čak čemo Vam i mi sami pomoći, da se od njih odbranite. Ali ne napadajte na partizansku vojsku, jer če to značiti vašu propast. Ono što se je dogodilo na Kalesiji to je samo opomena svim ostalima, jer Vi opomene druge vrste niste razumili. Bili smo prinuždeni da Vas na ovaj način učinimo pametnima, prema onoj narodnoj izreci: “Kome neče pamet kroz glavu, hoče kroz neko drugo mjesto.” Sad osjetite sami dali je za Vas bolje da branite Pavelićevu Državu od partizana i da to plačate svojom krvlju, ili da živite u slozi sa partizanima, koji u tome slučaju neče dirati u Vaša sela. Zar nije krajnje vrieme da uvidite da ste vi puko oružje u rukama Ustaša. Prije nekoliko dana legija iz Hajvaza borila se zajedno sa četnicima DUŠANA KOVAČEVIĆA protiv partizanske vojske. Što to znači? To znači da je Hitleru i Paveliću stalo samo do toga, da što je moguće više odloži svoju propast, a da im je sve jedno tko će braniti njihovu vlast, dali muslimanska legija ili srbski četnici. Vama je Pavelić govorio kako ste vi muslimani “Ovijač Hrvatskoga naroda.” Vi dobro znate što su četnici radili od mirnih muslimana, pa ipak Paveliću ništa ne smeta, da tim istim četnicima daju municiju i oružje za borbu protiv partizana. Što Paveliću ne smeta to nam je manje čudo. Čudno nam je da muslimanska legija može sada zajedno sa četnicima krvolovcima u borbu protiv nas. Nema izgleda da muslimanskom legijom iz Vaših sela rukovodi ljudi koji su se zaglibili u Ustaško blato, koji sada vide da će Pavelić i njegov goso Hitler da propadnu da će propasti i oni sami pa sad guraju u propast i Vas i Vašu djecu. Nije mjesto Vaše sa Ustaškim banditima. Vaše je mjesto sa borcima za bolju budučnost i srečniji život. Ako nemate snagu za tu borbu a Vi bar ne smetajte nama koji ćemo tu borbu nastaviti i u njoj nemilosrdno uništavati sve one koji nam se usprotive. Vama mora biti jasno da ćemo mi svi izvojevati slobodan prolaz na Majevicu bez obzira na žrtve. Ugledajte se na 150 muslimansku legiju u srezu Bijeljinskom i Brčanskom kao i drugim selima oko Majevice. Neka Vam oni legionari s kojima smo prolazeči razgovarali kroz ta sela kažu, dali im je od partizanske strane učinjeno što na žao. Kao što mrzimo i uništavamo svoje neprijatelje tako isto poštujemo i čuvamo svoje prijatelje. MUSLIMANI IZ PRNJAVORA; KALESIJE; BULATOVCA I DRUGIH SELA OKO DRUMA ZVORNIKA-TUZLA NA VAMA JE DA BIRATE: ILI DA PRESTANE SA VAŠIM NAPADIMA NA PARTIZANSKU VOJSKU ILI DA BUDETE UNIŠTENI. MI SMO VAM POKAZALI NOĆU IZMEĐU 11/12 FEBRUARA DA ŠALE BITI NEĆE. AKO VAM OPOMENA NE BUDE DOVOLJNA ONDA ZNAJTE DA ĆE OD DANAS NA MJESEC DANA MJESTO VAŠIH SELA BITI SAMO ZGARIŠTE. MI TO NE VOLIMO MI NE ŽELIMO DA BUDEMO PALIKUĆE, ALI NEČEMO DOZVOLITI DA SVAKI PUT PRILIKOM PRELAZA PARTIZANSKE VOJSKE PADNE PO NEKA PARTIZANSKA GLAVA. ZNAJTE DA JE SKUPA PARTIZANSKA KRV I TEŠKO ONOME KO JE PROLIJE. Njemu čemo se mi skupo osvetiti pa makar to bilo i kroz 10 godina.

12. februar 1943. godine.

Štab VI. Partizanske brigade.

Dokument 3: građa UNS, kutija 05, inv. broj 1108

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA VELIKA ŽUPA USORA I SOLI TUZLA

Taj. broj: 1026/43. Tuzla, dne 5. travnja 1943.

Predmet: Tjedni izvještaj o prilikama u velikoj Župi Usora i Soli.

Glavaru građanske uprave za iztočnu i zapadnu Bosnu - G. Šandor Nanek

Brod na Savi 151 Savezno Vašem nalogu Taj. broj:139/43. od 27. veljače 1943. dostavlja se sliedeće tjedno izvješće:

Obće razpoloženje naroda. Razpoloženje naroda bilo je dobro i pored svih potežkoća sa kojima se narod bori, nestašice hrane i ostalih živežnih potreba, svakodnevnih akcija i zlodjela svih vrsta odmetnika, velikog broja mobilisanja narodnih snaga, te nedavnih žrtava i štete u Kladnju od zračnog napada na ovo mjesto, jer je ovdašnje hrvatsko pučanstvo svjestno i iskreno uvjereno da u današnjim danima najvećeg rata u poviesti i izradjivanja Nezavisne Države Hrvatske mora i sama podnieti mnogo žrtava i da mu je mjesto kao i sam obstanak zagarantovan moguć samo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a pod vodstvom njegovoga Poglavnika. Hrvatsko pučanstvo ovdašnjega kraja ne žali nikakove žrtve za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku i Poglavnika. Medju hrvatskim pučanstvom održava se uvjerenje, da su mnoge nezgode i neprilike, koje su se zbile u zadnje vrieme na području ove Župe /odvodjenje AVDAGE HASIĆA po Njemačkim vlastima u Sarajevo prije mjesec dana, dieljenje izazivalačkih letaka u Gračanici, pa i samo bombardiranje Kladnja/ posliedica štetnog i nesavjesnog rada ovdašnjih dužnostnika bivše U.N.S.-e, koji sada rade pod drugim imenom - Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost-Odsjek II.B. Izpostava Tuzla - pa je obća želja da isti podpuno prestanu sa svojim radom, a da se njihovi dosadašnji poslovi vrate u redovnu nadležnost upravno-redarstvenih oblasti. Ako je to iz nekih naročitih razloga nemoguće, onda bi bilo potrebno sve dosadašnje dužnostnike ovoga Ureda ukloniti iz Tuzle i zamieniti ih drugima koji bi povjereni im zadatak koristno, pravilno i ozbiljno izvršavali. Akcija G. Šuljka, Poglavnog pobočnika i Opunomoćenika Državne vlade za postrojavanje Hrvatske dobrovoljačke SS divizije na području Bosne Hercegovine, naišla je na veliko zanimanje kod pučanstva i dok jedni tu akciju odobravaju, prihvaćaju i preporučuju, drugi je kritički promatraju s mišljenjem, da se radi o postrojavanju dobrovoljačkih odreda za slanje na iztočni front, a da je obećanje, da će ova divizija ostati u našim krajevima radi čišćenja naših područja samo kamuflaža u svrhu boljeg uspjeha ove akcije. Ove viesti naročito proturaju Srbi i neprijateljski razpoloženi elementi koji se boje postrojavanja ovih oružanih snaga, pa tu akciju širenjem ovakovih viesti pokušavaju omesti. 152 Velika Župa, kao ni ostale pozvane vojno-gradjanske vlasti do danas nisu dobile nikakovu službenu obaviest od svojih nadredjenih o ovoj akciji osim što je sve ustmeno obaviestio za ovu svrhu Opunomoćenik Državne vlade g. ŠULJAK. Danas je Župa primila po tekliću dopis Opunomočenika Državne vlade g. Šuljaka o postrojavanju Hrvatske dobrovoljačke SS divizije sa promičbenim plakatima i letacima te blokovima za upisivanje dobrovoljaca radi dostave područnim kotarskim oblastima i gradskom poglavarstvu u svrhu proglašivanja i upisivanja dobrovoljaca. Ovaj material isti da je odpremljen područnim kotarskim oblastima.. Opunomoćenik g. Šuljak poslie boravka u Tuzli i dolaženja u dodir sa svim mjerodavnim vojnim i gradjanskim vlastima bio je sa pratnjom u istoj svrhi u Živinicama, kotar Tuzla, i u Gračanici a po tome je odputovao u Travnik radi obilaska srednjeg diela Bosne. Poslie obilazka župa Lašva i Glaž, te Vrhbosna isti će se navodno opet vratiti u Tuzlu radi nastavka provodjanja ove akcije. I pored potežkoća u kojima narod živi, te ugrožavanja ovoga kraja od strane odmetnika pučanstvo je sa najvećim marom pristupilo obradi zemljišta svim raspoloživim sredstvima i svih zemljišta podnesenih za obradjivanje. Do sada je prema ranijim godinama u ovom pogledu mnogo više učinjeno nego li prije i ako odobrena sjemena sva na vrieme stignu i stave se na razpolaganje težacima ovogodišnja proljetna sjetva, zahvaljujući liepom vremenu i požrtvovanošću pučanstva, bit će najpovoljnije zvršena.

Partizani U prošlom tjednu partizani nisu vodili velikih akcija na području ove Župe, ali se iz njihova rada i kretanja vidi, da vrše veća okupljanja i da se pripremaju za nove akcije. U zadnje vrieme najviše se trude oko prebacivanja hrane iz Posavine putem Majevice, u Šejkoviće, pa obzirom na ponovna prebacivanja partizana iz Slavonije preko Save u ovaj kraj iztočne Bosne i obzirom na nadiranja partizana preko Kalinovika i Foče u pravcu sjevernog diela iztočne Bosne predmnieva se, da bi se u ovim krajevima u skorije vrieme mogle okupiti velike snage partizana i svoje rušilaćke djelatnosti prenieti u ovaj kraj. U njihovim akcijama i pokretima u prošlom tjednu iztiče se sliedeće: Dne 30. ožujka u 2 sata oko 500 partizana prebacilo se je iz planine Jelice-Majevica, kotar Zvornik preko državne 153 ceste Tuzla-Zvornik, na područje koje drži šejkovička partizanska brigada. Za ovo prebacivanje naše snage su kasno saznale i nije došlo ni do kakvih sukoba. Dne 31. ožujka u 10 sati partizani su nepoznate jakosti sukobili se sa četnicima nepoznate jačine kod sela Osmaka, kotar Zvornik-na državnom putu Tuzla-Zvornik i od četnika bili potisnuti nekoliko kilometara, ali poslie dobivene pomoći odbili su četnike i ponovno se vratili na ranije držane položaje. Dne 1. travnja u 1 sat oko 200 partizana sa 50 konja od sela Osmaka prebacila se je preko puta Tuzla-Zvornik u planinu Jelicu-Majevica u svrhu prenosa živežnih namirnica. 1. travnja u 21,15 sati partizani su napali naša uporišta kod sela Lipovice i sela Hrasno, kotar Tuzla, ali su od dobrovoljaca oružničkih legionara odbijeni. Dne 5. travnja u 6,30 sati oko 2.000 naoružanih komunista sa 14 zapregnutih konjskih kola prevozili su brašno i so kraj željezničke postaje Bosut /3. km. sz. Sremske Rače/ prema Domunskeli /22. km. jušno od Šida/ gdje se namjeravaju preko Save prebaciti u Bosnu, a po tome preko Majevice u Šejkoviće, njihov poznati logor. O pokretu ove grupe partizana pravodobno su oabaviešteni od oružničkog krila vukovar II. domobranski zbor i pješačke pukovnije u Brčkom i Bijeljini radi preuzimanja potrebnih mjera opreznosti. Drugih akcija i pokreta partizanskih nije bilo.

Četnici Četnici nisu pravili nikakovih otvorenih napada na naše oružane snage i pučanstvo, ali su se u prošlom tjednu prema svome sistematskom planu pljačkali naše pučanstvo gdje god im se je prilika za to ukazala u svrhu osiromaćenja hrvatskog naroda, pokolebanja njegove borbenosti i odlučnosti da se u ovim težkim danima svjestno i požrtvovno do kraja izvršuje svoje nacionalne i gradjanske dužnosti, te da ometaju sredjenje unutarnjih prilika i obnavljanje popaljenih i uništenih kuća hrvatskih ognjišta od njih. Dok se četnici svuda izdaju kao naši suborci, a kao takvi napose predstavljaju kod naših saveznika Njemaca, najvećim dijelom izbjegavaju otvorenu i jaču borbu sa partizanima jedino radi toga što ih veže zajednička neprijateljska mržnja prema hrvatskom narodu i Ustaškoj Hrvatskoj, a drugo zato što i četnike i partizanske skupine sačinjavaju preko 90% Srba pravoslavnih, pa ne će jedni protiv drugih da se bore i da se medju sobno uništavaju, već to na svaki način 154 izbjegavaju. U koliko medju njima i dodje do sukoba ti sukobi redovito prodju sa malim žrtvama, a plod su više osobne borbe zapovjednika sukobljenih grupa, nego političke naravi. Ovakovo držanje naročito je izpoljeno kod poznate pljačkaške četničke skupine NEDE NEDIĆA sa područja kotareva Teslić, Tešanj, koji se predstavlja kao suborac protiv partizana, a borbu s njima vlo vješto izbjegava uklanjajući se pred njima od sela do sela pljačkajući istodobno hrvatsko pučanstvo, predstavljajući se nekad kao partizan, a nekad kao suborac koji progoni partizane. Dok na jednoj strani ovako radi i nanosi jada našem svietu isto toliko koliko i partizani na drugoj strani radi tobože borbe sa partizanima od naših vojnih i gradjanskih vlasti streljivo traži i monopolizirane artikle. Ovakav rad i držanje četnika politički veoma utiče na naše pučanstvo i isti ga teže podnose nego otvorenu partizansku borbu, jer dok nam se predstavljaju prijateljima i suborcima dotle nam žele i rade isto ono što i partizani s tom razlikom, da se protiv partizana možemo otvoreno boriti, a protiv četnika nesmijemo, jer su nam to bože prijatelji i suborci. Čine nam ista zla kao i partizani, žele nam isto kao i partizani, a dajemo im streljivo, živežne namirnice i podpore dočim oni niti plaćaju poreza, niti predaju viškove živežnih namirnica, niti služe domobranstvo, niti pak našim vlastima dozvoljavaju prelaz na njihovo taktičko područje. Jednom riječju čine se prijateljske akte protiv hrvatskog naroda, uživaju sva gradjanska prava, ne vrše nikakovih gradjanskih dužnosti, a uz to se još od nas snabdjevaju i streljivom koje upotrebljavaju protiv našeg svieta. Dokle god se i s njima podpuno ne likvidira a Srbi sposobni za oružje ne odvedu na rad u Njemačku ili na drugu stranu dotle neće biti niti će se partizani moći podpuno uništiti, jer se ovi iz njihovih redova regrutuju, snadbievaju i na svaki način pomažu. Od posebnih četničkih zlodjela i njihovih akcija prema najnovijim i naknadno primljenim podatcima dostavlja se sliedeće: Dne 17. ožujka četnici vlaičke čete, kotar Teslić, MIHAJLOVIĆ VELJA i ČAUŠAC NIKOLA SIMIN, napali su RAKIĆA MUSTAFU iz Gomjenice, kotar Teslić, tukli su ga i sa tri pušćana naboja pokušali ubiti, ali je uspio pobječi. Dne 19. ožujka četnici-pljačkaši MILIĆ MIRKO, MILIĆ MIHAJLO, DJEDANOVIĆ DUŠAN i STARČEVIĆ UROŠ iz Brezovih Dana, kotar Teslić napali su Kopice sa 15-20 naoružanih 155 drugova i otjerali 20 volova, 7 krava, 6 konja, 100 kg. suhih šljiva i 300 kg. kukuruza. Dne 21. ožujka četnici pljačkaši iz okolice Tešanj i Malgaja u jačini od 16 ljudi naoružanih puškama i bombama upali su u selo Kosovo, Trbuk, kotar Teslić i opljačkali seljaka HUSU SMAJIĆA, SALIHA MATKOVIĆA, SULJU HASANOVIĆA, HUSEINA SALKANOVIĆA, SALKU SULJIĆA i SEJFU KUNŠKA. Visina štete nije poznata. Dana 23. ožujka četnici valjičke čete, kotar Teslić, opljačkali su IVANA ILIĆA iz Komušine dvoje goveda, a od FEHIMA HAMZIĆA iz Kamenice obuću. Dana 23. ožujka kod banje Vručice /3.km. od Teslića/ četnici su iza leđa napali pukovnika MIFEKA, zapovjednika 8. p.p. iz Teslića koji se je uspio sretno izvući. Dana 24. ožujka 4 nepoznata četnika otjerali su konje HASANA REDŽIĆA iz Osivice, MUSTAFE REDŽIĆA i ALAGE BEGOVIĆA, predstavljajući se hrvatskom vojskom i izgovarajući se da konje uzimaju za potrebe vojske. Dne 24. ožujka druga grupa četnika u selu Vručici- Priština, kotar Teslić, opljačkali su gotov novac i životne namirnice od ANTE ĆOSIĆA, PEJE GRGIĆA, PAVLE ĆOSIĆA i FRANJE ĆOSIĆA. Dne 25. ožujka oko 30 naoružanih četnika iz grupe RAJKA ČELONJE upali su u zaseok Česmeroviće, obćine Paljevići, kotar Srebrenica i opljačkali sve živežne namirnice koje su u tom selu našli. Istog dana iz iste grupe 10 naoružanih četnika upali su u selo Mandiće i iz istog sela opljačkali sve živežne namirnice. Dne 4. travnja u 1,30 sati oružnička obhodnja postaje Dragalovac, kotar Teslić, jačine 8 momaka pronašla je 3 naoružana četnika grupe zloglasnog pljačkaša NEDE NEDIĆA u kući PERE NESTOROVIĆA u selu Rosulje /5.km. s. Tešnja/ koje po nalogu 8. p.p. u Tesliću imala uhititi. Četnici su otvorili puščanu vatru na oružnike te je u ovoj borbi poginuo vlastnik kuće, a dvoje djece ranjeno, 2 četnika i stražar izpred kuće uhvaćeni i uhićeni dočim je trećem četniku uspjelo pobjeći. Istodobno su oružnici zaplienili 2 pužke, 2 bombe i 120 puščanih naboja. Uhićeni četnici predati su 8. p.p. Dne 4. travnja u 4 sata četnici su grupe SAVE DERIKONJE upali u selo Kičevci, kotar Srebrenica /km. Srebrenica/. Ustaške postrojbe u Srebrenici pravodobno obavieštene stigle su u selo i odbili četnike, a tom prilikom zarobili 3 četnika, 2 puške i 50 naboja. U ovoj borbi ubijen je jedna 156 žena a jedna ranjena. Drugih četničkih zlodjela nije bilo.

Javna sigurnost Javna sigurnost nije dobra, jer se skoro sva pravoslavna sela iz kojih odmetnici ugrožavaju čitav ovaj kraj, a napose hrvatska sela pljačkajući ih svakosnevno i vršeći pojedinačna ubijstva kako je to vidljivo iz gornjeg i ranijih tjednih izvještaja. Dolazkom djelova “Vražije Divizije” u Tuzlu, Doboj i Maglaj obća sigurnost većih mjesta i glavnih komunikacija povećana je, ali sigurnost težaka i sela ne dobiva na to ništa pošto ista od pojedinih akcija odmetničkih na koje naše, a naročito njemačke vojne snage ne reagiraju. Obzirom na veliki broj slučajeva pojedinačnih napadaja i pljačkanja po našim selima ova su u velikoj mjeri ugrožena, a napose ona u kojima nema milicijskih postrojbi. Od ovakovog načina uništavanja naša sela se mogu zaštiti samo dobrovoljcima milicijskim postrojbama od strane seljaka, koji će sa najvećom budnošću, samopriegorom i krajnim zalaganjem čuvati svoja sela i odbijati svaki neprijateljski napadaj manjih razmjera, a u većim akcijama veoma dobro i koristno postupiti našim redovnim i oružanim snagama. Jače obhodnje jedinica “Vražje Divizije” smještene u Maglaju vrše nasilna izvidjanja i na četničkom području u pravcu Ozrena što su četnici nerado i sa suztezanjem primili, radi čega je medju njima primjećena uznemirenost i bojazan. Zapovjednici jedinica “Vražje Divizije” u Doboju i zapovjednici naših i ostalih njemačkih jedinica održali su sastanak sa komandantima trebavskog i ozrenskog četničkog područja, ali svrha i uspjeh toga sastanka nije poznata. Po nalogu njemačke komande u Doboju obćinsko redarstvo izdalo je svemu pučanstvu izkaznice-Ausweis i naredila, da svaka kuća obitelj u Doboju mora imati potvrdu o broju osoba obitelji pričvršćene na unutarnjoj strani vrata.

Zdrastveno stanje naroda Zdravstveno stanje naroda nije se poboljšalo, već naprotiv broj oboljelih od pjegavca porastao je tako na području već zaraženih oblasti tako i u predjelima koja se do sada manje više bila poštedjena od ove epidemije. Suzbijanje zaraznih bolesti veoma je otežano kako zbog nedovoljnog broja liječnika i zdravstvenog osoblja tako i zbog širenja zaraze sa odmetničkih područja, gdje se na 157 suzbijanju pjegavca ništa i ne radi, te izmedju izbjeglica, koji žive pod najnepovoljnjim uvjetima. Ovo stanje pogoršava upućivanje ovog broja izbjeglica na područje ove Župe koja su pretrpana izbjeglicama i medju kojima već hara zaraza tifusa. U proteklom tjednu povećao se je broj gripoznih oboljenja. Drugih zaraznih bolesti u znatnoj mjeri nije bilo.

Stanje prehrane Pitanje prehrane na području Velike Župe najteže je i najbolnije, jer obskrbni uredi ne dobivaju nikakovu količinu živežnih namirnica i ne mogu ih dijeliti ni u propisanim malim minimalnim količinama, a ovdašnje zalihe živežnih namirnica obzirom na područje koje drže četnici i partizani tako su neznatne da ne mogu biti voljne ni za sjemena. Prehrana izbjeglica veoma zabrinjuje, jer je na sva traženja ove Župe svim mogućim načinima nitko ništa ne odgovara, pa ne samo da im se ne šalju nikakove živežne namirnice, nego ni odobrena navjera od 5.000.000 Kn. koja je odobrena još krajem 1942. god. nije do danas ni u najmanjem iznosu izplaćena, prem da na području ove Župe danas ima preko 20.000 izbjeglica. Dobiva se utisak da o izbjeglicama nitko ne vodi računa i da su prepušteni sami sebi , a obzirom na obće prilike i nemogućnosti pristojnog smještaja, zaposlenja i zarade od vlastitog izdržavanja prieti opasnost da će najveći broj izbjegličkih pučanstva prije ili kasnije propasti.

Ostali dogadjaji Dne 1. travnja u 11,30 sati u sjeveroiztočnom dielu grada Doboja u ulici Harmačeka pao je jedan naš zrakoplov u vrt MEHMEDALIĆA SULEJMANA. Zrakoplov je nosio oznake F.T. broj 2 zrakoplovne luke Rajlovac, a pripadao je 5. jatu Rajlovac. U ovoj nesreći lakše je ozleđen izvidjač poručnik PATARČEK MIHAJLO, a teže je povrjedjen vodnik GREŠ JOSIP, koji se nalazi na liečenju u bolnici Doboj. Prilikom pada zrakoplova u gradu nije bilo nikakvih materijalnih ni ljudskih žrtava. Uzrok pada zrakoplova nije poznat. O ovom slučaju podnieto je brzoglasno izviešće 1. travnja pod Taj. broj 977/43. Drugo ništa naročito nije bilo.

ZA DOM SPREMNI ! 158 VELIKI ŽUPAN: Dr. Kadić v,r.

Dostavljeno: 1/ Uredu Poglavnika N.D.H. 2/ Ministarstvu unutarnjih poslova / Ured ministra 3/ Opunomoćeniku Državne vlade / G. Dr. Caniku - Sarajevo 4/ Ministarstvu unutarnjih poslova / Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost - Zagreb

Dokument 4: građa UNS, kutija 09, inv. broj 2026

6. kolovoza 1943.

Kladanjska legija.

Broj 955, dana 9. srpnja o.g. dostavlja:

Dana 30.VI. o.g. oko 22 sata, Kladanjska legija uhvatila je u Živinicama seljaka RAJKU LAZIĆ, pravoslavca. LAZIĆ se uviek kretao po Živinicama, jer je trgovac, Kladanjci legionari pomenutog su zaklali i bacili među kamenje u sred Živinica. Među pučanstvom Živinica osjeća se veliko negodovanje radi ovog zvjerskog čina. Legionari iz Kladnja govorili su: “Kad je pao Kladanj neka padnu i Živinice; Živinice branit ne ćemo; psovali su ustašku majku, što im se nije poslala pomoć i vele, šta misle ta gospoda iz Tuzle? Valjda žele iztriebiti muslimanski sviet ili hoće da odemo svi u partizane”. Zapovjednik legije, satnik HASIĆ AVDAGA, svaku noć se opijao do bezsviesti, kao i njegova momčad. Otvoreno govore, kad odu Niemci da će zaći po srbskim selima klati i pljačkati, “jer mi sebi moramo namiriti štetu”. Radi bezakonja i pljačke, koju izvršuju pripadnici legije trebalo bi članove razoružati i pozvat na stavnju u 159 domobranske postrojbe. U legiji se kriju ljudi da ne moraju poći u domobranstvo, jer tu može raditi što hoće, pošto legija slići kao naoružana gomila divljaka.

Krešimir 955

Dokument 5: građa UNS, kutija 09, inv. broj 2073

II-B/IV.

Prilike u kotaru Kladnju i opažanja u Tuzli

“Bosanac” dostavlja: dana 17. kolovoza 1943.

Zapovjednik domobranske dob. bojne u Kladnju je neki satnik HASIĆ. Broj njegovog ljudstva nije poznat, medjutim se saznaje, da nije odviše velik. Prema izjavi mjestnog gradonačelnika izgleda, da ova bojna održava vezu sa partizanima i četnicima, što bi se moglo time potvrditi, budući da se u kotaru nalazi preslušni zapisnik jedne partizanke, koja izjavljuje, da su partizani iz šume po nepoznatom licu poslali zapovjedniku bojne jednu naprtnjaču sa nepoznanim sadržajem. Gradonačelnik je izjavio, da je primjetio neke veze izmedju bojne i partizana, te da je podnio prijavak, koje da se ali nalaze u župi u Tuzli sa svrhom, da se čitava stvar prikrije, tako da je on ostao nemoćan. Prema njegovoj izjavi u rad Hasića upućen je upravitelj Župskog Redarstva kao i sam Veliki Župan u Tuzli, koji ga ali prikrivaju. Prema izjavi gradonačelnika borbe izmedju partizana i Hasićeve legije bile su spretno namještene, te se napominje, da u tim borbama nije poginuo niti je ranjen niti jedan legionar u borbi s partizanima kod zauzimanja Kladnja, nego da su se legionari odmah povukli. Navedena legija podpuno je nepouzdana, tim više, što je načelnik obćine Stupari, koja pripada Kladnju osobno izjavio, da ako bi se muslimani ovoga kraja pozvali u vojsku, u koliko se i pravoslavno stanovničtvo ne odazove, da će svi u šumu. Po izjavi jednog višeg izvidnika U.N.S., koji se nalazi 160 kod Redarstva u Tuzli, onemogućen je rad izvidnika na taj način, što kad isti uhite nekog komunistu moraju ga pustiti po nalogu njihovih predpostavljenih u koliko je uhićenik musliman. PREDLAŽE SE DOSTAVITI PODATKE VOJNE NARAVI REDARSTVU ORUŽANIH SNAGA, DA IZVRŠI NADZOR NAD SPOMENUTOM LEGIJOM I SATNIKOM HASIĆEM.

“Bosanac”

Dokument 6: građa UNS, kutija 09, inv. broj 2079

II. B - Pododsjek 3

18. kolovoza 1943

Hadžiefendićeva legija /Domdo/ Broj 951, dana 9. kolovoza 1943 dostavlja:

Hadžiefendićeva legija, kraće zvana Domdo /Domobranska dobrovoljačka legija/ ne pokazuje uobće života. Ustanovljeno je, da su legionari zatajili kod Gračanice, gdje nisu ni puške opalili a kod Puračića isto tako. Čuje se, da neko legionari prelaze k partizanima, na strani, na koju su odbjegli prof. SELIMOVIĆ i drugovi. Zašto je ovakvo držanje legionara? Jedni tvrde zbog toga, što se paktira sa četnicima, koji su din-dušmani muslimanskog svieta. Oni to promatraju kod Gestapo-a, koji politički vodi akciju sa četnicima, pa nalaze za uzrok i taj momenat, te se više neće javljati u SS trupe. Muslimani su izgubili povjerenje u Niemce, a dosljedno ga gube i u Hrvatsku. Svaka se akcija kod muslimana temelji na vjerskoj osnovi, pa je razumljivo, da su puni nepovjerenja prema Hrvatima-katolicima. Na toj vjerskoj osnovi, osnovana je i ta legija, kojoj su jednaki i “vlasi” i “šokci”. Sa ovime treba biti na čistu! Oni su samo muslimani, pa danas nose polumjesec i zviezdu kao znak pan-islamskog pokreta. Hrvati- katolici izgubili su vjeru u njih. 161

Domagoj 951.

Dokument 7: građa UNS, kutija 10, inv. broj 2260

Izvješće o radu pripadnika bivše Hadžiefendića Dom-do legije iz Tuzle.

Broj 1430 od 22.IX.1943. dostavlja sliedeće:

Podnosimo izvješće o radu pripadnika Dom-do pukovnije, bivše Hadžiefendića legije, koji je uviek bio uperen protiv hrvatskog naroda i probitaka Države. Noću 14. na 15. o.mj. i 18. o.mj. izvjestan broj pripadnika ove pukovnije, koji su osiguravali tvornicu “Solvaj” u Lukavcu, napustili su svoje položaje i uporišta, te otišli k partizanima. Od strane nekih pripadnika ove pukovnije obavješteni smo, da su ovi ljudi koji su napustili svoje položaje, otišli potom svojim kućama, tobož da čuvaju svoje kuće, sa primjedbom, neka tvornicu čuvaju oni iz njene okolice. Ovakav postupak je podpuno u skladu rada ove pukovnije od kako je osnovana i uviek ovakovi nerazumni, nelogični čini odobravaju se po čitavom vodstvu ove pukovnije. Ovih dana jedna veća grupa partizana, od prilike 600- 700 ljudi, došla je na područje obćine Vukovije u sela Gračanicu, Zlo Selo, i druga, a III. bojna ove pukovnije, koja je tamo bila nije niti puške opalila, već napustila ovo područje. Noću 16. na 17. o.mj. pobočnik ove bojne vodnik Abduselam zv. Basara, otišao je sa kotačem do mjesta Medjaše i tamo se sastao sa partizanima. Kakav su sporazum učinili, nepoznato je, ali je značajno to, što je vodnik poslie povratka naredio svojim legionarima, da nitko ne smije pucati na partizane. Ovo njegovo naredjenje djelovalo je na podredjene povoljno, a moglo bi se reći da je izazvalo i oduševljenje. Seljacima je govorio, da se nitko ne usudi bježati izpred partizana, već im trebaju dati hranu i izaći im u svemu u susret, te da je i on partizan. Zapovjedničtvo ove Dom-do pukovnije služilo je uviek kao utočište vojnim bjeguncima, trgovcima i kriumčarima, 162 pa i dan danas, jer ona prima i danas u svoje redove sve one, koji hoće da izbjegnu vojnoj dužnosti. Kao jedan od mnogih primjera, iznosimo slučaj sa pričuvnikom Nalićem Husejinom iz Tuzle. Ovaj je prije desetak dana, dobio poziv za domobranstvo, i ne zna se čijim je zagovorom pristupio u ovu pukovniju. Takovih ima još mnogo, nije ih potrebno navadjati, već samo uzeti spisak tih ljudi, pa će se vidjeti tko su sve ti njeni pripadnici. Najčudnije je to, što cielo ovo društvo složno radi protiv Države. Iz tog društva, vjerovatno i za račun toga društva, dnevno se proizvode partizani, bilo iz gradjanstva, bilo iz njenih samih redova, i šalju u šumu. Suradnja sa partizanima je sve očitija, a kako i neće, kada većinu partizana sačinjavaju pripadnici ove družbe. Da je ovo točno, najbolje pokazuju gornje činjenice i još mnoge druge, da nigdje neće da stupe u borbu sa partizanima. Ovome bi trebalo stati na put i ukinuti ovu pukovniju, te je staviti u sklop koje druge domobranske jedinice, jer svako popuštanje u njenu korist, znači sve veću opasnost za probitke države i njene obstojnosti. Izvještaj je točan i provjeren sa više strana.

Dokument 8: građa UNS, kutija 11, inv. broj 2533

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA GLAVNO RAVNATELJSTVO ZA GLAVNI RED I SIGURNOST ODSJEK B-II

Broj: V.T. 11198-26-43. Zagreb, dne 2. prosinca 1943.

Predmet: Političke i vojničke prilike u Istočnoj Bosni - grad Tuzla i okolica.

Od našeg pouzdanika u Tuzli, primili smo sliedeće izvješće sastavljeno 25.studenoga-: Nakon oslobodjena grada Tuzle 10. XI. u 16 sati poslie podne po njemačkim trupama, već se osjeća postepeno smirivanje duhova, koji su bili pod strašnim utiskom trideset devet dnevne partizanske strahovlade, koja je učinila rapidni i za 163 onog tko osobno sve ovo nije vidio i doživio - stopostotni politički preokret u našim masama. Samo vrieme, pametna i trezvena politika naše vlade i svih naših vlasti moći će izgladiti najkatastrofalniji politički udarac našoj Državi od početka njenog obstanka. Partizansko vodstvo u 39 dana svoje vlasti u Tuzli i njenoj okolici u radiusu 50 i više kilometara uzpjelo je tako rekuć preko noći zbrisati svaki osjećaj dužnosti i poštovanja prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, njenom vodstvu i današnjem poredku od strane svakog po prilici 5 Hrvata. Iz Tuzle, koja broji sa predgradjima /radničkim naseljem Krekom 24. 000 stanovnika, otišlo je sa partizanima preko 4.000 gradjana i radnika. Od ovih 4.000 nalazi se u partizanskim jedinicama u glavnom u novoosnovanoj “Tuzlanskoj muslimanskoj brigadi” 3.000 partizanskih boraca, najvećim djelom muslimana. Oko 1.000 žena, djevojaka i djece izpod 10 godina, kao i staraca i civila raznih zvanja, napustilo je Tuzlu sa zadnjim partizanskim povlačenjem 9. studenog 1943. u 20. sati u pravcu jugozpada. Na dan oslobodjenja, u momentu upada njemačkih trupa u Tuzlu, dao sam njemačkom generalu točan pravac i sela u kojima se nalazi ovo pučanstvo. Učinio sam to u namjeri, da se ovo stanovničtvo odmah spasi i privede svojim kućama, medjutim njemačka vojska još do danas nije ništa preduzela u ovom pravcu, te se ovo pučanstvo postepeno razpršuje i pretrpljuje najmučnija stradanja po šumama u kojima se vodi djelomična oštra gerilska borba izmedju četnika zelenog kadra /ODREDI BOSANSKIH GORSKIH PLANINACA - kao je službeni naziv tzv. “ZELENOG KADERA”/ i partizana. Grad Tuzla je prilično dobro osiguran po jakim njemačkim postrojbama, koja posjeduju težku artiljeriju i oklopnu motorizaciju. Medju ovom nalazi se u okolici Tuzle nekoliko “TIGER” tenkova i modernih nekoliko “OKLOPNIH KOLA”. Od hrvatske vojske nalazi se jedna satnija domobrana, koja je u pozadini, budući da su njemačke vlasti otvoreno izjavile, da u hrvatsko domobranstvo nemaju uobće nikakovo povjerenje i da je to vojska, koja službeno izvršuje predaju oružja partizanima. Medjutim osniva se domaća ustaška milicija, koju Njemci naoružavaju i daju istoj najveće povjerenje i značaj. Ova ustaška milicija već sudjeluje u borbi sa partizanima neposredno u okolici Tuzle i čuva sa Njemcima prednje položaje. U samome gradu osjeća se postepeno smirivanje na kome rade sve hrvatske vlasti, medjutim strah od odmazde koga 164 unose medju pučanstvo komunisti još uviek traje. Izgledi su povoljni, da će ova promičba i namjerno unešena panika, medju stanovničtvo biti uskoro povoljno i pametno likvidirana. Državni uredi počeli su polako funkcionirati, a i u istima, nema dovoljno osoblja, koje je u šumi, a osim toga uredi su podpuno i temeljno opljačkani. Bit će potrebna najuža suradnja svih mjerodavnih u Zagrebu, da se učini sve u pogledu nabavke potrebnog tehničkog materijala, kao bi se ovaj najvažniji industrijski centar Nezavisne Države Hrvatske u najkraćem vremenu osposobio za normalan razvoj i rad.

2. Vojna situacija oko Tuzle. Dok je grad Tuzla za sada siguran od partizanskog upada, to najbliža okolica Tuzle izvan radiusa 15. km. a u sjevero-iztočnom pravcu u radiusu 10 km. još uviek trpi od stalne ili parcijalne partizanske okupacije. Dne 25. studenog u 23 sata noću, upao je nepodpun I. bataljon II. Krajiške brigade u Gornju Tuzlu. Naša milicija pred nadmoćnijim neprijateljem morala se je povući po nalogu njemačke oružane sile iz Tuzle. Medjutim prilikom upada u Gornju Tuzlu /12 km. iztočno od Tuzle/ otvorena je naglo topovska paljba, te su partizani u neredu i sa gubitcima napustili varošicu. 25. studenoga u 5 sati u jutro, napali su partizani Krajiške divizije četničke položaje na koti “BUSIJA-VIS” 4 km. sjevero-iztočno od sela Požarnice. Naglim posredovanjem njemačkih snaga i motorizacije, partizani su odbijeni. Medjutim, prema pouzdanim i provjerenim podatcima, partizani kane ozbiljno ugroziti Tuzlu i izvršiti na istu napad. U ovu svrhu sakupljaju partizanske snage u južnom i sjevernom dielu okolice grada Tuzle. Prema podatcima, koji su točni, do sada su koncentrirane za ovaj partizanski podhvat 10.000 partizana. Ovi imaju odlično naoružanje, te posjeduju automatsko oružje i laku artiljeriju. O ovim koncentracijama obavješćeni su Njemci danas i poduzeti će se protunapadaji na ove skupine u cilju razpršavanja i udaljenja od Tuzle i industrijskog bazena.

3. Položaj partizanskih skupina. Glavni položaji jakih partizanskih skupina nalaze se na srednjem toku rieke Spreče sa lieve strane. Od obale Spreče u udaljenosti, mjestimično 2-3 km. u jugozapadnom pravcu na sektoru od sela Kovači, Bašigovci, Gornje i Donje Lukavice, Zlo Selo, Svojat, Gračanica, Muslimanski i Pravoslavni Tupkovići, nalaze se partizanske 165 skupine. Glavni štab ovih jedinica u Tuzli i okolici, nalazi se u selu Gračanici /u kući Muje Mahmutovića/. Položaji “Hrvatske Brigade” koju vode domobranski časnici iz Tuzle nalaze se od 234 kote “CILJUGE” do zaključno pred selom Svojatom. Ova brigade prema tome vrši nadzor nad industrijskom željezničkom prugom iz Živinica u pravcu Krivača u pravcu rieke Spreče. Jačina Hrvatske brigade iznosi oko 250 ljudi, dok se broj od /nešto preko 400/ predao njemačkim vlastima i razpao. Brigada još ima podpun I. bataljon, dok su se II. i III. u glavnom razsuli. Vodstvo hrvatske brigade ima u rukama poznati komunista iz Tuzle Franjo ERLJEVIĆ, koji je 1941. godine otišao u šumu. Politički komesar iste brigade je Mirko Filipović iz Bijeljine, dok načelnik štaba i istodobno vodeća ličnost Hrvatske brigade je Dušan Lazić Srbijanac. U štabu ove brigade nalaze se i dva Hrvatska pukovnika Emanuel MAŠEK i ARBANAS, medjutim prema njapouzdanijim podatcima ovi su kao ostali hrvatski častnici zapravo jedna vrsta taoca, budući da samo izvršuju naloge svojih političkih partizanskih komesara i partizanskog vodstva. Prema podatcima dobivenim danas, svi hrvatski častnici zajedno sa svim pripadnicima “Hrvatske brigade” žele povratiti se u hrvatske jedinice i predati se njemačkim vlastima. Medjutim to je nemoguće radi stalne i budne paske od partizanskog vodstva, kome ovo nije interes. Jedan naš teklić, koji je uspio doći do pukovnika MAŠEKA izvjestio me je večeras, da je pukovnik Mašek plakao kao malo diete i da je nesretan za sudbinu koja ga je tako gorko pogodila. Ovaj priča, da su tri stražara noćas po nalogu Mašeka pobjegla sa čuvarskih mjesta i da se kriju dok ne dobiju njemačke propustnice za Tuzlu. Ja sam odmah stupio u kontakt sa njemačkim vojnim zapovjedničtvom i obavjestio ga o polažaju i željama Hrvatske brigade. Ovo mi je obećalo napisati na hrvatskom i njemačkom jeziku garantno pismo, za one koji se žele vratiti i predati našim vlastima. Nadam se, da ćemo uzpjeti pronaći pouzdane ljude za izpunjenje ovog delikatnog i težkog zadatka, koji se mora izvršiti i u momentu, kada partizani ne budu ni slutili za namjere nekoliko stotina Hrvata, koji su prisilno pod pritiskom partizanskog duhovnog terora otjerali naš element u šumu.

4. Ciljevi novoosnovane muslimanske vojne organizacije “odredi gorskih bosanskih planinaca” koja je poznata pod imenom “Zeleni kader”. “Zeleni kader” nije ništa drugo nego nadomjestak razpršene “HADŽIEFENDIĆEVE LEGIJE” za koju sam u svojim 166 izvješćima još pred godinu dana dao proročanstva, da će se pretopiti u partizanske jedinice. Na žalost, moja zapažanja su bila zaista točna i mi danas svu tu muslimansku legiju pod vodstvom bivšeg njenog vodje i osnivača pok. HADŽIEFENDIĆA, raznih OMERA GLUHIĆA, ESREPA PRCIĆA, ESADA TELALBAŠIĆA, raznih ZILIĆA i ostalih propalih begova, bežića i degeneriranih muslimanskih aristokracija vidimo u fesovima sa petokrakom zviezdom. Istina, spada u drugo pitanje u koje se ovdje neću mješati ako takodjer moram ustvrditi, da je ta ista legija u večini slučajeva pred dvie i pol godine na svojim fesovima znala nositi ustaško slovo “U” i bila zaista pravi i energični branioc domova, imanja i časti hrvatskog naroda. Bilo bi i suviše tragično, ako bi mi i ovoga puta olako shvatili ovo naglo i rapidno organiziranje muslimanskih masa i to u momentu dok se i problem Bosne u očima samih Njemaca nalazi u posebnom svjetlu. Mi moramo zaista biti spremni na sve, što bi se moglo dogoditi u ovom dielu Hrvatske države u koliko vlastitom organizacijom i vojskom ne budemo u stanju očuvati iztočnu granicu. Meni osobno je jasno, da su samo najordinarnije izmišljotine i velikosrbska promičba, misli unešene zadnjih dana u našoj masi, da će iztočna Bosna biti pripojena Srbiji. Tim više moramo predati punu pažnju ovim lažima, i energično ih spriečavati, budući da istim nasjedaju i sami predstavnici njemačke oružane sile, koji se tu i tamo o ovom zanimljivom pitanju otvoreno izražavaju. Ali bez obzira na sve ovo, jasno je, da ove viesti utječu strahovito na hrvatske mase, posebno na muslimanske, koje se upravo rado čule ovih pitanja i ubrzano organiziraju i naoružavaju nehtijući i ne želeći, da ih preteknu dogadjaji. Svima nama mora biti jednom jasno za uviek, da su muslimani počeli vrdati sa linije izpravne državne politike onog prvog časa, kada je Hrvatska državna vlast, sklopila pakt sa četnicima i iste službeno priznala i ako šutke, kao saveznike, te onog momenta kada su muslimanske mase uvidile da tu rabotu hrvatskih vojnih naročito hrvatskih domobranskih vlasti podržava njemačka oružana sila. Vrhunac ovoga svega dostigao je najuži sporazum i suradnja njemačke policije i Gestapo-a sa četnicima. Ovo je bilo otvorena varnica koja je zapalila ogorčene i potištene gomile muslimanskih masa, koje su tražile svoj spas van okvira hrvatske državne politike, a to riešenje bilo je u prvom zamahu u organiziranju muslimanskih masa u “HADŽIEFENDIĆEVOJ LEGIJI” zvanoj “DOMDO” pukovnija, a u drugom zamahu u transformaciji ove legije u partizanske 167 redove, koje su nastali u času, kad su muslimani jasno i otvoreno vidjeli, da im je izlaz jedino u redovima onih formacija, koje ne pale i ne uništavaju otvoreno njihov živalj i njihovu imovinu, a to su bili upravo partizani. Komunistički prvaci izpravno i na vrieme su opazili i shvatili problem, koga hrvatske vlasti nisu bile u stanju i mogućnosti likvidirati. Oni su vidjeli da četnici pale muslimanska sela, da kolju muslimanske žene i djecu, a oni su takodjer vidili krajnju nesposobnost hrvatskih oružanih snaga, koje nisu bile u mogućnosti da zaprieče provalu velikosrbske tiranije. Dovoljna je bila i najmanja komunistička rabota u ovim širokim masama koje su se izgubile u sveobćem metežu i neredu u našim organizacijama da se dodje do cilja. “ZELENI KADER” osnovan je pred 3 mjeseca sa prvom jedinicom od oko 150 ljudi u kotaru Zvornik. Vodja ove prve grupe je osnivač “ZELENOG KADERA” učitelj iz Zvornika TOPČIĆ. Ovaj je svojevremeno bio vrlo dobar hrvatski nacionalista i ustaša te dužnostnik ustaškog pokreta u Zvorniku. On sam i danas tvrdi, da je i danas Hrvat i da mu je samo jedini cilj UNIŠTENJE ČETNIKA I PARTIZANA. Prema dosadašnjim rezultatima borbe njegovih jedinica mogu se smatrati konzekventnim njegove izjave, ali nesmijemo staviti van opreza misao, da se iz svega ovoga krije prava zadaća ove organizacije, koja ide izključivo tragovima čiste islamske politike i njenog stvarnog ostvarenja u cilju AUTONOMIJE BOSNE I HERCEGOVINE pod ZELENIM BARJAKOM.

5. Situacija u sektorima pograničnim uzduž Drine i u pravcu Zvornik-Drinjača-Vlasenica-Srebrenica-Olovo-Kladanj. Duž obale Drine, nalaze se u glavnom partizanske skupine iz pravca Bijeljine, Janje te do Zvornika, koji je još ničija zemlja i južno u pravcu Drinjače i Srebrenice. Vlasenica i Srebrenica još su uviek pod partizanskom vlašću. Olovo takodjer kao i Kladanj. Ostatak legije pod vodstvom satnika AVDAGE HASIĆA nalazi se s grupom oko 200 legionara u selu PONJERKI na rieci PONJERKI 3 i pol km. sjeveroiztočno od Olova. Prema obavještenjima, koja se mogu smatrati točnim, narod se uzduž granice i Drine drži dobro. Muslimani posjeduju oružje - ukoliko nisu stupili u Zeleni Kader, to sami čuvaju svoja sela, u kojima se ne nalaze partizani. Medjutim je sigurno ukoliko ne dodje do skorog oslobodjenja ovih krajeva, da će moral ovog stanovničtva popustiti. Potrebno je i važno napomenuti, da ove muslimanske mase, koje se nalaze uz samu granicu još uviek misle hrvatski i duh koji je stvorio pok. 168 FRANCETIĆ sa svojom crnom legijom uviek postoji kod ovog svieta. Razumljivo, da kod masa, koje više gravitiraju samoj Tuzli i unutrašnjosti, ovo ne postoji i te mase možemo sa absolutnom sigurnošću smatrati 90% anacionalnima zato su ove i prihvatile partizansku pušku i ako bi bilo i smiešno smatrati, da su to partizani.

6. Stanovište hrvatskih vlasti prema dogadjajima u Tuzli. Svi mi stojimo na stanovištu, da je potrebno učiniti sve moguće napore za stišavanjem u Tuzli i samoj iztočnoj Bosni. Riešeno je sporazumom sa Velikim Županom, Ustaškim stožernikom, novim upraviteljem redarstva i upraviteljem B-II odsjeka da se ne će učiniti ni najmanja stvar u pogledu ma čega u vezi javnog reda i sigurnosti bez prethodnog zajedničkog dogovora i sporazuma. Samo na ovaj način doći će do pravog cilja do pravog rezultata. Što se tiče eventualnih represalija sa njemačke strane, posebno sa strane GESTAPO-a, to će se poduzeti sve da ovaj ne čini ništa što ne bi znale Hrvatske vlasti. Danas prilikom obaviesti njemačkom zapovjedniku oružanih snaga o situaciji u iztočnoj Bosni, Vel. Župan je zamolio pukovnika Schulze-a da pomogne i sa svoje strane stišati strasti i duhove. Obećao je i rekao, da će poduzeti potrebne korake da Njemci ne poduzimaju ništa na svoju ruku bez predhodne obaviesti hrvatskih vlasti.

7. Najnovija situacija oko Tuzle Jutros u 4 sata upala je grupa od 200 partizana u SIMIN HAN, 4 km. od Tuzle na cesti Tuzla-Zvornik. Posredovanjem njemačke oružane snage iz Tuzle, partizani su bačeni van i Simin Han su zaposjele njemačke trupe. Ovom prilikom njemačka vojska je razoružala naše oružničtvo, koje nije izvršilo osiguranje solnih postrojenja, koja su joj bila povjerena. Jutros su takodjer vodjene borbe izmedju četnika i partizana na položajima povrh Požarnice na položajima “VIS- BUSIJA”. Radi premoćnosti partizana, četnici su se povukli u samo mjesto Požarnicu. Situacija za Tuzlu, nije direktno loša, ali u koliko se ne očisti žurno najbliža okolica, Tuzla bi mogla biti ugrožena i stvarno ponovno napadnuta. Medjutim sa mjerodavnog njemačkog mjesta saznao sam, da Njemci imaju nalog držati Tuzlu, te istu braniti. Sa njemačke strane saznaje se, da u cilju partizanskog čišćenja dolazi jedna divizija Kozaka. Ova divizija već je na putu Doboj-Tuzla. Jučer je dovršena 169 željeznička pruga Doboj-Tuzla, te je danas stigao prvi vlak u Tuzlu. U cilju pravljenje vojnih objekata i podizanja rudne industrije, danas je u Tuzlu dopremljeno 900 talijanskih zarobljenika. Struja će takodjer biti uvedena od nekoliko agregata, koji su sačuvani. Prema informacijama sa njemačke strane industrijski bazen u Kreki, Lukavcu i Tuzli biti će podpuno za nekoliko mjeseci obnovljen. Njemci tvrde, da će postrojenja fabrike u Lukavcu biti dovršena i prenešena iz ostalih europskih tvornica SOLVAY za 4 mjeseca. Dostavlja se prednje s molbom na znanje.

ZA DOM SPREMNI!

NADSTOJNIK B-II ODSJEKA: /B. Rukavina/

Dokument 9: građa NDH, kutija 19, inv. broj 2044

GORSKO ZAPOVJEDNIČTVO Ustajte braćo vjera vas zove, zove “BOSANSKIH PLANINACA” vas vaš narod, kome nema spasa osim “zelenog kadra”.

PROGLAS

Pljačkaške bande uništavaju i pljačkaju imovinu mirnih stanovnika i zlostavljaju porodice istih. Valovi podivljelih bandi preplavljavaju naša sela i odnose sve što u njima nađu. Naša sela ostala su bez hrane, bez odječe i obuće, bez stoke i svega što im je potrebno za miran život. Koliko će naš svijet propatit bez hrane, kada je godina i onako slabo rodila, zna svaki čestiti domaćin. Pljačkaške bande pale su kao gusjenice na imovinu našega svijeta i brste zadnje zrno. Ovi gotovani nemaju obzira ni spram nejake djece i nemoćnih žena. Znajući i vidjeći ciljeve pljaćkaša odmetnuo sam se u šumu već pet mjeseci i počeo sam sa organizacijom “Bosanskih planinaca” /Zelenog kadra/. Mnogi čestiti ljudi pristupili 170 su mi odmah, a mnogi sjede i danas mirno gledajući mirne savjesti kako naša braća umiru za slobodu i daju sve što im je najsvetije. Na njih ne djeluju stradanja, patnje i muke njihove braće i sestara. Njima je glavni cilj bogaćenje, pljačkanje, šverc i udobnost uz ženu i rakiju. Dok naša braća, goli bosi i gladni daju živote i brane ognjišta, dotle klika švercera, po cijele dane sjede po kafanama, kartaju se pijući akšamluke uz razna mezeta, izbjegavajući vojne obaveze i službu u šumskoj organizaciji. Raznim izgovorima ove narodne izdajice opravdavaju svoja izdajnička djela spram rođene grude. Kukavičluk je ušao u ove dembele i gotovane. Oni traže vojsku da ih čuva, a oni da sjede u toplim sobama. Ima li većeg srama i stida za cijeli naš narod? Zar može biti većeg bezobrazluka, nego tražiti da taj narod daje svoje vojnike na sva ratišta Evrope? Zar se može zahtjevati od tih ljudi, koji su ostavili sve svoje i prebijaju se po raznim zemljama da za naše gotovane liju krv? Njima samo možemo zahvaliti na pomoći koju nam ukazuju. Skrajnje je vrijeme da svi naši ljudi dodju pameti i smjesta se jave u organizaciju “BOSANSKIH PLANINACA”. Organizacija je počela sa radom i ona će nastaviti sa radom. Sve naše stanovništvo mora biti organizirano i s puškom u ruci braniti svoje ognjište. Da bi se to moglo sprovesti što bolje pristupam organiziranju udarne brigade, kojoj će biti zadatak uništavanje naših neprijatelja u šumi. Svaki naš život biti će skupo plaćen. Nećemo imati nikakvih obzira ni spram koga. Gotovane ćemo smatrati isto našim neprijateljima. Svaki naš čovjek od 15 do 50 godina može biti primljen. Pristup nemaju: 1. pljačkaroši 2. pijanice 3. kockari Za te ljude naći ćemo mjesta na prisilnom radu. Svi očevidci, koji su posjetili Tuzlu i Vlasenicu nakon “oslobodilačkog režima “ znati će najbolje kakvo je blagostanje isti ostavio. Treba proći i vidjeti kako su ostavljene bivše radnje. A naročito treba vidjeti čije su radnje opljačkane i kakav je cilj narodnog oslobođenja bio. Naročito bi nam mogli reći oni koji su iskusili “narodno- oslobodilačke” ciljeve na vlastitoj koži. Moja je organizacija priznata od svih postojećih vlasti i prema tome svatko smije pristupiti bez bojazni za posljedice. 171 Borba je u toku i pristupajte dok je vremena da radi čekanja ne izgubimo najdragocjenije vrijeme.

17.XII.1943. Štambilj: Zapovjednik: Nezavisna Država Hrvatska Nešet Topčić s.r. Gorsko Zapovjedničtvo “BOSANSKIH PLANINACA”

Spremite se braćo u najskorije vrijeme doći ćemo po Vas. Svako lice koje uništi ovaj proglas biti će kažnjen smrću, čim dodjemo.

Dokument 10: građa UNS, kutija 13, inv. broj 3087.

Z A P I S N I K

o izjavi Muratbegovića Bosanskog Planinca, vršioca dužnosti zapovjednika 1. sata 1. jurišne bojne Domdo pukovnije Bosanskih planinaca, Sastavljen u uredovnici 8. bojne Domdo pukovnije bosanskih planinaca u Brčkom dana 13. ožujka 1944.g. Prisutni: Čandić Abdulah, poružnik, Hasanefendić Ahmed, narednik i Cifrić Muharem, vodnik. Na obća pitanja imenovani odgovara. Zovem se Alija Muratbegović, rođen 1923. g. u Bijeljini, velike župe Posavje, svršeni djak VI. razreda gimnazije, sada vršioc dužnosti zapovjednika 1. sati 1. jurišne Domdo pukovnije Bosanskih planinaca. Na pitanje šta ima da izjavi? Imenovani izjavi sliedeće: Dana 2. ožujka o. g. dobio sam od zapovjedničtva moje pukovnije zadatak da sa svojim ljudstvom odem u Teočak u koliko budu tamo partizani da ih napadnemo i zauzmemo Teočak, te da izvršimo tamo skupljanje dobrovoljaca za 1. jurišnu bojnu. Zapovjed sam izvršio, ali nakon našeg uzpjelog progona partizana iz Teočaka, došle su jače partizanske snage i mi 172 smo se morali povući prema Zvorniku, a sa sobom smo poveli oko 300 dobrovoljaca za 1. jurišnu bojnu. Kada smo bili u selu Križevcima, kotar Zvornik, dobili smo dva pismena poziva od “Komandanta Majevičkog četničkog korpusa” kapetana zv. LEKE, u kome je pozivao na sastanak mene i Ferhata Nakičevića predstavnika i vodju teočanskih muslimana 1. jurišne bojne. Mi nismo otišli u njegovo selo nego smo rekli, neka on dodje do nas što je i učinio t.j. došao je u selo Petkovice gdje smo se sa njime sastali. On nam je na tom sastanku u glavnom govorio o sliedećem. Prve su mu rieči bile, da Njemačka propada i da mora propasti, da će Engleska u najskorije vrieme sa svojim oružanim jedinicama pregaziti Njemačku. Pozivao nas je da mi postanemo muslimanski odmetnici i da mi zastupamo muslimanski sviet “u Jugoslavenskoj vojsci”. Pozivao nas je da se sjedinimo pod vodstvom njegovog vodje Draže Mihajlovića. Obećao nam je, da ako se sjedinimo, da će nam Engleski avioni donieti sve što nam je potrebno, t.j. oružje, streljivo, opremu i sve što nam je potrebno. Nudio nam je novca koliko nam je potrebno i koliko hoćemo i obećao nam je dati radio stanicu. Osim toga pozvao nas je da zajedno sa 3000 njegovih četnika napravimo akciju na Semberiju, a tada je rekao da, ako nas ima malo, da će on uzeti 1000 fesova i nabiti na četnike, pa da tako odemo u Semberiju, protiv partizana i tako da očistimo teren, a ujedno da se sjedine muslimani i srbi i da bude teren velik kako bi mogli dolaziti Engleski avioni i donositi streljivo i za borbu potrebne stvari. Ja sam mu u početku sve odobravao i pozorno ga slušao kako bih od njega što više doznao, šta namjerava i kako bih ustanovio njegovo opredieljenje. Rekao nam je, da Engleska od nas ne traži puno n.p. u prašini na cesti postaviti daske sa klinima, da bi se gume Njemačkim kamionima, koje budu naišle probile, te tako bi Njemci zakasnili na odredjeni cilj. Ili netko bi od nas n.p. trebao otići u kino kada bude predstava za vojsku i tamo prosuti Kihavac prašak, te omesti predstavu. Rekao nam je sa naročitim naglaskom, da za to Englezi daju novac i materijal. U toku svoje priče rekao nam je, da on Njemcima govori, da nije zapovjedničtvo Draže Mihajlovića, a da u stvari jeste njegov vrhovni zapovjednik Draža Mihajlović, kojega on smatra herojem i spasiteljem srpskog naroda, a da Nedića prezire i smatra izdajnikom. Pošto je bila večer, mi smo našli razlog da prekinemo sastanak i otišli da ljudstvo razporedimo, a on nam je rekao, da ćemo sutra nastaviti sastanak. Osim mene ovo su sve čuli Ferhat Nakičević, učitelj iz Kozluka, Mustafa Nikšić, 2 četnika, koji su bili sa 173 njime, Abdulgafar Nakičević, te nešto pripadnika 1. jurišne bojne, zatim Mustafa Muratbegović i Haso Muratbegović obadva iz Bijeljine, pripadnici 1. sata 1. jurišne bojne, koji su bili jedno vrieme u sobi gdje smo razgovarali, te su kasnije otišli. Ja, kao učitelj iz Kozluka, i svi ovi moji ljudi, koji su bili prisutni, sve smo mu odobravali, kao bi što više od njega izvukli. U jutru smo odatle otišli, a da se s njime nismo ni vidjeli. Ovo se dogodilo dana 8. ožujka. Kada sam stigao u Tuzlu 11. ožujka o svemu sam izviestio zapovjednika Domdo pukovnije, te je on odmah uzeo na saslušanje ostale, a vjerovatno će uzeti i mene kada se povratim iz Brčkog, gdje sam došao službenim poslom. Ovdje sam iznio sve što smatram važnim i što sam zapamtio i molim, da se ova moja izjava dostavi na sva nadležna mjesta kao i Njemačkim oružanim jedinicama u ovome kraju, kako bi se poduzele mjere, za uništavanje ove grupe četnika čiji je glavni zapovjednik Draža Mihajlović, a koga je Njemačka oružana sila ucijenila STO tisuća Reichsmaraka u zlatu. Na rečeno se mogu prisegnuti. Izjavio: Alija Muratbegović, v.r. Prisutni svjedoci: Poručnik Čandić Abdulah Narednik Hasanefendić Ahmet Vodnik Muharem Cifrić Saslušao: zapovjednik nadporučnik /Jerković Hifzija/ /M.Ž./ ...... Da je priepis suglasan sa svojim izvornikom tvrdi Tuzla, 27. ožujka 1944. Kotarski predstojnik pri vel. župi: /Š. Bećirović

174 Dokument 11: građa UNS, kutija 14, inv. broj 3409

Dopuna izvješča o poručniku Arifagiću Smailu, zapovjedniku milicije u Maglaju.

“Mujo” dana 2. VII. 1944. dostavlja sliedeće:

Dnevno izvješće broj 120 od 5. VI. 1944., koje glasi: “ARIFAGIĆ SMAIL, rodjen 1912 godine u Maglaju, bio je radnik, u jugoslavenskoj vojsci je postigao čin pričuvnog podnarednika, a poslije toga bio je na dvoru kralja Aleksandra namješten kao baštovan. Uviek se izticao kao Srbin. Po uzpostavi N.D.H. našao se Arifagić u Maglaju. Kada je osnovana milicija u Maglaju nametnuo se je on iztoj za zapovjednika. Kao jugoslavenski podnarednik trebao je dobiti čin vodnika, medjutim on si je bez ičije dozvole prišio čin narednika. Maglajska milicija spadala je tada pod zapovjedničtvo 1. pješačke pukovnije, čije je sjedište bilo u Trbuku, a zapovjednik iste bio je pukovnik MRAVINAC. Arifagić se sprijateljio sa pukovnikom Mravincem, te mu je donosio velike količine živežnih namirnica, a ovaj ga je za to predložio za unapredjenje u čin stožernog narednika, što je i učinjeno 1942. godine. Promaknuće Arifagića u čin stožernog narednika učinila je IV. pješačka divizija sa sjedištem u Doboju. Tada je Arifagić /koji sam sebe naziva Romel od Maglaja/ još više pojačao nošenje mita pukovniku Mravincu, a ovaj je njega opisao da je hrabar i da je više puta spasio Maglaj od četnika, tako da je Arifagić, koji je Hrvatskoj Državi nanio samo štete promaknut radi naročitih zasluga u čin domobranskog poručnika. Arifagić se tada dao na razne protuzakonite poslove da zaradi novaca za udoban život. Primio je uz mito u miliciju vojne bjegunce i varao državu na razne načine samo da dodje do novaca. On imade dobre veze sa ljudima na visokim položajima, koji ga štite a i podmićuje svakoga, za koga misli da mu može biti od koristi. Na taj način je uzpio doći do toga da se protiv njega ništa ne može poduzeti i da je svaka tužba protiv njega unaprijed osudjena na neuzpjeh. Po osnutku milicije uzeo je Arifagić veliki kompleks državnog zemljišta, sa izjavom kod mjerodavnih vlasti, da će zemljište obradjivati njegova milicija i da će se od toga hraniti. Zemljište su obradili milicioneri i zasadili 175 ga usjevom. Kada je usjev sazrio, Arifagić je sve prodao, a milicioneri nisu dobili ništa. Samo za dinje i lubenice dobio je Arifagić preko pola milijuna kuna. Tako se to ponavlja svake godine, da Arifagić prodaje prihod sa tog državnog zemljišta, a novac ostavlja sebi. Godine 1942 sjekao je on sa svojim milicionerima državnu šumu kod Maglaja, a drva je prodavao kotarskoj oblasti. Pošto on znade da to ne smije načiniti, dao je da mjesto njega ugovor o prodaji drva podpiše neka druga osoba. Za ovo je znao tadašnji kotarski predstojnik u Maglaju PAMIĆ TOMO, koji je sada podžupan u Tuzli, a inače je veliki Arifagićev prijatelj. On je pod zaštitom tog kotarskog predstojnika mogao raditi u Maglaju što god je htio. Arifagić je po katoličkim selima i okolici Maglaja rekvirirao živežne namirnice, stoku i stočnu hranu i govorio da to sve ide za njemačku vojsku. Sve je ovo plaćeno po najnižoj cieni, seljake su čak varali i na vagi. K tome je samo mali dio toga išao za njemačku vojsku, dok je sve ostalo Arifagić upotriebio za svoje posebničke svrhe. O ovome treba izpitati seoske starješine iz katoličkih sela u okolici Maglaja, te vodnika MUSTAFU PAŠIĆA, koji vodi sve nezakonite Arifagićeve poslove. U muslimanskim selima nije Arifagić seljacima ništa oduzimao. Sa četnicima je Arifagić održavao veze. Oni su mu uz niske ciene dobavljali živežne namirnice, koje su nosili njegovi milicioneri i prodavali u Sarajevu. Za uzvrat je on četnicima nosio streljivo i to na taj način da je isti nosio na konjima u košarama za gnoj i ostavljao na ugovorenom mjestu na svojoj njivi. Kad je njemu nestalo streljiva da opravda nestanak istog naredio je svojim milicionerima da pucaju sa postava, a on je tada zapovjedničtvu u Trbuku i to svojim prijateljima pukovniku Mravincu i podpukovniku HINKU KAROL, podnio izvješće o velikoj borbi sa četnicima samo da dobije novo streljivo. Njemu se vjerovalo, te nitko nije niti posumnjao u iztinitost njegovih navoda. O ovome može dati još bolje podatke SMAJO ŠEHIĆ, bivši pripadnik maglajske milicije a sada na dužnosti u njemačkoj vojsci u Sarajevu, Feldpost No. 39398 i ustaški vodnik OMER IDRIZOVIĆ, na vojnoj dužnosti u VII. ustaškoj bojni u Doboju. Arifagić je osnovao i seoske milicije u selima Ševarlije, Moševac, Misurući, Ravno i Novi Šeher kod Maglaja. U ove jedinice primao je uz mito vojne bjegunce i ljude mladjih godišta. Tako su primljeni u miliciju: Vodnik JUSUFOVIĆ HAZIM, rodjen 1912, iz Maglaja, vojni bjegunac iz 9. pješačke pukovnije. 176 MULALIĆ SALIH, rodjen 1917. DELIĆ SALIH, iz Moševca kod Maglaja, dao je Arifagiću 20 komada ovaca da ostane u miliciji u svom selu, te se još i sada nalazi u istoj. AVIĆ HASAN, iz Moševca, pobjegao je iz 9. pješ. pukovnije i uz mito je primljen u miliciju u svom selu. MALIĆ-BEGOVIĆ iz Begovog Hana, kotar Žepče dobio je uz mito osobnu izkaznicu kao da je pripadnik milicije u Maglaju, te na taj način izbjegava vojnu dužnost, a uobće ne vrši nikakovu dužnost u miliciji nego se bavi svojim posebničkim poslovima. Razvodnik SPAHIĆ SULJO, rodjen 1913. primljen je protuzakonito u miliciju, a bavi se krijumčarenjem. On je glavni nabavljač poručnika Arifagića. Već je zaradio mnogo novaca za koji kupuje zemljište, tako da se je obogatio. On je ubio 18. IX. 1941. godine ARIFA MULIĆA i pomoću veza oslobodjen je odgovornosti i zatvora. SMAILAGIĆ AVDO, obćinski redar, rodjen 1898 upisan je u miliciju, te prima plaću kao vodnik i obiteljske doplatke, te hranu za ženu i djecu, a na dužnosti je u redarstvu. SPAHIĆ MEHMED, rodjen 1890, kovač, Arifagićev rodjak upisan je u miliciju samo da prima plaću i obiteljsku podporu. Isti nije nikada na dužnosti, nego se bavi svojim posebničkim poslovima. RUVIĆ SMAJO, rodjen 1907, gostioničar u Maglaju upisan je u miliciju samo zato da na taj način izbjegne vojnu dužnost. Bavi se svojim posebničkim poslovima. Podmitio je poručnika Arifagića, a svakodnevno ga časti pićem u svojoj gostionici. Domobran MULALIĆ SULEJMAN , rodjen 1916, pobjegao je iz druge obkoparske bojne u Brčkom, te je dugo vremena bio u Maglaju kao vojni bjegunac. Kada je isti saznao, da će ga kotarski izvjestitelj uhititi, dao je Arifagiću 50.000 kuna da ga primi u miliciju, našto je isti pristao. Ova pogodba sklopljena pred dva tjedna, Mulalić je odmah Arifagiću izplatio 15.000 kuna, dok će ostatak platiti kasnije, dok se prestane govoriti o tom slučaju. Arifagić je prodao domobranski izkazni list TOMIĆ STJEPANU, rodjenom 1910 u Ljubatovićima, kotar Maglaj, da je isti služio u miliciji godinu dana, dok nije uobće bio član milicije. Ovaj slučaj prijavljen je popunidbenom zapovjedničtvu u Travniku i to pukovniku JURAJU BUBLE, ali isti nije ništa protiv toga poduzeo, jer je Arifagićev prijatelj, a vjerovatno je od njega primio mito. Arifagić je 1943. godine ubio AHMU MULALIĆA, iz 177 Maglaja, činovnika našeg poslanstva u Rimu, koji je bio kod kuće na dopustu. Ovo ubojstvo izvršeno je pod sumnjivim okolnostima, a govori se po Maglaju da ga je namjerno ubio zato jer je isti znao sve njegove nezakonite poslove, te je to bio najbolji način, da se rieši nepoželjnog svjedoka. Za ovo djelo je Arifagić navodno bio osudjen na nekoliko mjeseci zatvora, ali nije niti ovu kaznu izdržao, jer se spasio pomuću svojih dobrih veza. HUSANOVIĆ MEHMED iz Moševca, dobio je od poručnika Arifagića otvorenu zapovjed da ide u Visoko po posebničkom poslu premda ovaj uobće nije vojnik, niti je pripadnik milicije. I inače isti izdaje otvorene zapovjedi bez ikakvog nadzora i po svojoj volji. U mjesecu studenom 1943 godine došao je poručnik Arifagić u kuću katolika MARKA MRKONJIĆA u Goliješnici, Kotar Žepče, te je naredio istom da mora dati za njemačku vojsku 1.000 kg. slame, 2.000 kg. siena i jednu najbolju kravu. Mrkonjić je izvršio nalog, samo nije dotjerao u Maglaj najbolju kravu, nego jednu nešto mršaviju. Arifagić je radi toga uhitio, zatvorio i tukao njegovog sina, te tražio da dovede najbolju kravu. Nakon tri mjeseca došao je Marko Mrkonjić u Žepče na sajam, te je na svoje iznenadjenje opazio kako njegovu kravu prodaju dva milicionera i traže za nju 85.000 kuna. Mrkonjić je otišao ovaj slučaj prijaviti njemačkim vojnim vlastima, koji su vojnike milicionere uhitile i kravu vratile vlastniku. Sieno i slama nije Mrkonjiću do danas plaćeno. Ovu kravu poslao je na prodaju poručnik ARIFAGIĆ kod kojeg je ista bila sakrivena tri mjeseca. Tužba Marka Mrkonjića zavedena je kod kotarske oblasti u Žepču pod brojem 370/44. Arifagiću se nije ništa dogodilo jer ga je kod njemačkih vojnih vlasti štitio pukovnik Hinko Karol, koji samovozom često dolazi u goste u Arifagićevu kuću. Svjedoci za ovaj slučaj su: Marko Mrkonjić iz Goliješnice, kotar Žepče, TOMAC NIKO i TOPIĆ MATO iz Ljubatovića, te MARINČIĆ LUKA iz sela Čustobrda, kotar Maglaj. Isto tako više podataka o poručniku Arifagiću imade Franjo Vidović, seljak iz sela Ljubatovića. U kolovozu 1943 godine napali su partizani Maglaj. Milicioneri se uobće nisu borili protiv partizana, nego su svaki pobjegli svojoj kući, a najviše je tome kriv zapovjednik milicije Arifagić. Ova predaja Maglaja bila je sa partizanima dogovorena, tako da se niti jednom milicioneru nije ništa dogodilo. Za svoju miliciju prima Arifagić hranu od Njemaca u Žepču i od naših vojnih vlasti u Tesliću. On prima hrane 178 koliko hoće, jer se u ovoj miliciji nikada ne vodi računa o brojnom stanju ljudstva. Iz skladišta ove milicije kradu se živežne namirnice, a da nitko o tome ne vodi računa. Najviše to izkorištava za sebe sam zapovjednik, a podređeni se ne smiju protiviti, jer se boje da će ih isti iztjerati iz milicije, pošto on prima i tjera iz milicije, po svojoj volji. Dana 16.V. o.g. nosio je milicioner IVAN VUKŠIĆ iz vojnog skladišta u stan OMER SOFTIĆA, kotarskog suca u Maglaju veću količinu maslaca i drugih živežnih namirnica. Poručnik Smail Arifagić radi svojih protudržavnih djela trebao je biti već davno izbačen iz redova hrvatskih častnika, a ne da mu se povjerava tako važna i odgovorna služba. Potrebno je ovo uzeti u postupak, te sve mladje ljude iz Maglajske milicije poslati u redovnu vojsku, pošto su svi oni došli u miliciju pomoću veza i mita, te izbjegavaju na taj način od vojne dužnosti na terenu. Potrebno je da se iztraga povjeri pouzdanim ljudima, jer je Arifagić prijatelj svih uglednih i utjecajnih ličnosti, pa i samog velikog župana FARIZBEGOVIĆA u Tuzli i svih viših častnika na ovom području, te će predmet i opet biti zabačen, ako se ne povjeri na iztragu nepristranim ljudima.”

Dnevno izvješće broj 133 od 22.VI. 1944. koje glasi:

“Arifagić Smail primio je za mito u svoju miliciju sliedeće vojne neposlušnike: SMAILAGIĆ ZIAHA-HUSEINA, rodjen 1918 godine u Maglaju, koji je pobjegao iz svoje jednice u Bihaću. DOMIŠLIĆ MARKA, rodjenog 1919 u selu Mladoševica, obćina Novi Šeher, kotar Žepče. On je dao poručniku Arifagiću za mito 40.000 Kn, a pobjegao je iz I. bitnice IX. topničkog sklopa u Sarajevu. BATARILO NIKOLU, rodjenog 1921 godine u selu Mladoševica, obćina Novi Šeher, kotar Žepče, koji je pobjegao iz “Vražije divizije”. On je dao poručniku Arifagiću da ga primi u miliciju 20.000 Kn. ZLATIĆ ANTU, iz sela Strupina, kotar Žepče, koji je pobjegao iz X. stražarske bojne u Sunji. Kada je za njime bila potraga rekao mu je poručnik Arifagić, da neka otidje par mjeseci u šumu, dok se sve smiri, a onda neka se opet povrati njemu. Osim toga poručnik Arifagić nastoji na sve moguće 179 načine da si osigura dobre veze i zaledje kod svojih predpostavljenih, te ih u tu svrhu i časti na razne načine. Tako je na 4.VI. o.g. došao u Maglaj zapovjednik I. lovačkog zdruga general g. FRANJO NIKOLIĆ, kojega je poručnik Arifagić odmah pozvao sebi i počastio, a zatim su se zajedno odvezli sa samovozom u Doboj. Poručnika Arifagića trebalo bi radi ovakovog njegovog rada pozvati na odgovornost, i to bez obzira, tko ga štiti ili bar premjesti iz Maglaja, da se sprieči ovakav njegov daljnji rad, koji je samo na štetu i protiv probitaka N.D.H.” dopunjuje se sliedećim: “Kotarski domobranski izvjestitelj u Maglaju doznao je, da se pričuvni domobran BERBIĆ SPAHO, sin Mustafin, rodjen 1909 godine u selu Misurići, obćina i kotar Maglaj, nalazi već 5 mjeseci kod svoje kuće i izbjegava vojnu dužnost. Radi toga je izdao nalog oružničkoj postaji u Maglaju pod brojem 3806 od 7.V. o.m. da se pričuvnik Berbić uhiti. Kada je isti uhićen izjavio je da je na dopustu radi obrade zemlje, a dopust da mu je dodielio zapovjednik milicije u Maglaju poručnik Arifagić. Berbić nije imao otvorene zapovjedi, nego samo osobnu izkaznicu, koja je izdana od poručnika Arifagića, a obućen je bio u gradjansko odielo. Budući, da je spomenuti Berbić veoma bogat to je za veću svotu novaca kupio spomenutu izkaznicu od poručnika Arifagića da na taj način izbjegava vojnu dužnost. Kada je domobranski izvjestitelj naredio da se Berbić sprovede u Popunidbeno zapovjedničtvo radi nastupa vojne dužnosti, poručnik Arifagić je u dogovoru sa zapovjenikom oružničke postaje u Maglaju uredio tako, da je napisao jedan službeni spis zapovjedniku oružničke postaje u kojem je naveo da je spomenuti Berbić njegov vojnik i da ga se pusti kući. Kada je kotarski predstojnik, koji je veliki prijatelj poručnika Arifagića, dobio taj spis naredio je domobranskom izvestitelju, da Berbića pusti kući što je ovaj i učinio. Berbić se i dalje nalazi kod kuće i izbjegava vojnu dužnost, i javno govori neka se oni bore za probitke N.D.H. koji nemaju novca da se izvuku iz vojske. Domobran MULALIĆ SULEJMAN, sin Mahmuda /zvani “Koštro”/ pobjegao je prije dva mjeseca iz II. opkoparske bojne, te se već dva mjeseca nesmetano šeta po Maglaju i bavi krijumčarenjem. Kada je spomenuti domobran Mulalić doznao da ga kotarski vojni izvjestitelj namjerava dati uhititi, te je u tu svrhu i poslao dopis oružničkoj postaji pod brojem 4007 od 13.V. o.g. Mulalić se brzo dao upisati u miliciju 180 poručnika Arifagića, da na taj način sprieči svoje uhićenje. On je poručniku Arifagiću zato što ga je upisao u miliciju dao 50.000 Kn. Domobran Mulalić do danas nije uhićen, a niti je dopis koji je domobranski izvjestitelj poslao radi toga na oružničku postaju natrag njemu povraćen. Za ovo leži krivnja i na zapovjedniku oružničke postaje Maglaj BAŠIĆ ABDULAHU, koji u tome radi u zajednici sa kotarskim predstojnikom iz Maglaja i poručnikom Arifagićem.”

Dokument 12: građa UNS, kutija 14, inv. broj 3494

Nezavisna Država Hrvatska 10. B O J N A DOMOBRANSKE DOBROVOLJAČKE PUKOVNIJE BOSANSKIH PLANINACA

Broj: 111/44

Gradačac, dne 22. VII. 1944.

Zapovjedniku 3. sati XXXIX. ustaške bojne

Prema izviešću zapoviednika 4. sati ove bojne htjeli su Vaši pripadnici da zatvore neke moje planince, a vojničar Janković je potrgao plakate koje je 4. sat ove bojne polijepila po Modriči. Ovakav postupak me iznenadjuje i pitam za razlog. Da li taj zapoviednik misli da je on viši od moje sati u Modriči i da ima to pravo ili je svjestan da to nesmije činiti, ali to ipak protuzakonito čini. Zadnji put Vas opominjem da to više niste učinili jer ako budete moga ijednog zatvorili, ja ću zatvoriti 2 ustaša i držati ih dok vi nepustite mog. Za svakog ranjenog mog ubiču dvojicu ustaša. Ako Vaši pokidaju plakate moje sati, pokidaće odmah i moji plakate Vaše sati. Ako zatvorite jednog muslimana, ja ču zatvoriti dvojicu katolika. Svako zlo ču Vam vratiti dvostruko, jer nemojte misliti da če te činiti ono što ste činili 1941 godine, kada ste tolike ljude nevine radi toga da bi ih opljačkali pobili. 181 Ako mislite da ste u stanju boriti se i ako to hočete, izvolite izabrati mjesto gdje to želite. Za Poglavnika i Dom spremni!

Zapoviednik poručnik: / Izetbegović / Izetbegović v.r.

Dokument 13: građa UNS, kutija 15, inv. broj 3551

B-II-D-BH Djelovanje “Bos. Planinaca” u Bos. Šamcu i Orašju n/s.

Pouzdanik iz Orašja n/s dostavlja dana 4.VIII.1944.

Primjećeno je u zadnje vrieme da izmedju “Bosanskih planinaca” i četnika u Bosanskom Šamcu i Orašju n/s vladaju vrlo prijateljski odnosi, tako da su vodeće osobe odnosno predstavnici “Zelenog kadra” priredili nedavno četnicima gostbu prigodom njihovog dolaska u Orašje n/s. Ova skupina četnika bila je vrlo dobro naoružana strojnicama i ostalim suvremenim oružjem. Pripadnici “Zelenog kadra” izpratili su četnike kod njihova odlaska iz navedenog mjesta. “Zelenokadrovci” zabranjuju ustašama boravak u navedanim mjestima, jer da su oni, tj. “zelenokadrovci” jedini gospodari ovdje, pa da ustaše moraju dotična mjesta napustiti. U zadnjih nekoliko dana prijavilo se u “Zeleni kadar” dosta vojnih bjegunaca, većinom pripadnika SS postrojbi i Hrvatskog Domobranstva, koji su odbjegli od svojih jedinica i stavili se pod zaštitu “Bosanskih planinaca”. Pripadnike hrv. ili njemačkih oružanih snaga koji dodju na dopust u spomenuta mjesta, nagovaraju predstavnici “Zelenog kadra” da ostanu kod njih i da se više ne vraćaju u svojim jedinicama, obećavajući im pri tom miran i osiguran život te liep materijalni dohodak. U ovoj djelatnosti imali su “zelenokadrovci” dosada mnogo uspjeha. 182 U istom smislu nastoji djelovati “Zeleni kadar” u Brčkom, kojemu je zapovjednik nadporučnik JERKOVIĆ, bivši jugoslovenski djelatni častnik, samo što je rad ovih dosta skučen i ograničen budući u Brčkom postoji mjestno zapovjedničtvo Hrvatskog domobranstva, ustaške postrojbe i odredi njemačke oružane snage. Sve vojne bjegunce upućuje JERKOVIĆ u Orašje tamošnjem zapovjedniku “zelenog kadra”. Dana 22. srpnja ove godine zaustavio je u Orašju zapovjednik “zelenog kadra” NURIJA TVICA, poznatog i uglednog domaćina i osjednika iz Orašja SULJIĆ ŠEFRAGU kada se ovaj vraćao svojoj kući, zabranivši mu prolaz pored nastamba “zelenog kadra”. NURIJA TVICA, dao je SULJIĆ ŠEFRAGU uhititi i pod pratnjom dvaju “planinaca” sprovesti u Brčko, nedozvolivši mu da ponese sa sobom niti najnužnije stvari. Budući je SULJIĆ ŠAFRAGA poznat kao iztaknuti ustaša još iz ranijih godina, te se za njega zauze Ustaški logor u Brčkom kao i sve mjestne hrv. vlasti. Općenito je uvjerenje da je ŠEFRAGA SULJIĆ uhićen po pripadnicima “zelenog kadra” što se je uvjek izticao kao Hrvat i nepomirljivi ustaša, što nikako nije u skladu sa načelima “zelenokadrovaca” koji šuruju i sa četnicima i sa partizanima. Nakon oštrog nastupa pripadnika Hrvatskog domobranstva i ustaškog pokreta pušten je SULJIĆ ŠEFRAGA na slobodu. Zapovjednik NURIJA TVICA, neprestano je izbjegavao svaki dodir sa Hrvatskim vlastima, već je održavao tiesne veze sa istomišljenicima pripadnicima SS postrojbi. Zapovjednik “zelenog kadra” u Orašju zaprietio se smrću ustaškom taborniku BEĆIRU BEŠIREVIĆU, a osim toga zabranio mu svako kretanje noći po Orašju jer da će u protivnom slučaju dati nalog straži da na njega puca. DOSTAVLA NA ZNANJE “X-OJ-16”

Dokument 14: građa UNS, kutija 15, inv. broj 3582

Poručnik Arifagić Smail iz Maglaja. Protuzakoniti rad.

„Mujo“ 15. VIII. 1944. dostavlja sljedeće:

Prije mjesec dana pobjegli su iz vojske i upisali se u Maglajsku miliciju, kojoj je zapovjednik poručnik ARIFAGIĆ 183 SMAIL, sliedeći vojni obveznici: SALKANOVIĆ MEHMED, sin Huseina, rodjen 1918 ili 1819 godine u selu Kosova, kotar Tešanj. On je platio poručniku Arifagiću za to što ga je primio u miliciju 60.000. kuna LJIHIĆ RAMO, sin Mustafe, rodjen 1926 u Jablanici, kotar Tešanj, platio je poručniku Arifagiću za upis u miliciju 63.000 kuna. HAJDIĆ IBRAHIM, sin Hasana, rodjen 1924 godine u Oruče, kotar Tešanj, platio je poručniku Arifagiću za upis 60.000 kuna. HAJDIĆ /ime nepoznato/ sin Bege, rodjen 1926 godine u Oruču, kotar Tešanj, platio je poručniku Arifagiću za upis u miliciju takodjer 60.000 kuna. Iz Broda na Savi pobjegao je novak BRAVO MEHMED, rodjen 1917 godine u Sarajevu. On stanuje kod svojih rodjaka u selu Moševcu, te se upisao u miliciju poručnika Arifagića, plativši mu zato 50.000 kuna. Svi napred spomenuti upisani su u sustav Moševačke milicije, a nalaze se kod svojih kuća i obavljaju posebničke poslove. Poručnik Arifagić prima hranu i plaću kod obskrbnika stožera 6. posadnog zdruga u Doboju za 412 osoba, od kojih se mnogi nalaze kod svojih kuća gdje se i hrane. Što poručnik Arifagić radi sa primljenom hranom nije poznato, jer nitko nad njim ne vodi nikakav nadzor. Njegova satnija brojčano je jaka kao bojna, ali on sa njom ne vodi nikakve podhvate protiv odmetnika. Podatci su točni. Veza: Dnevno izvješće broj 168 od 7. VIII. 1944. godine.

184 From the Treasury of the History Museum of Bosnia and Herzegovina For faith, and for Loot? Muslim Militias in World War II

This file includes fourteen documents from the archives of the History Museum of Bosnia and Herzegovina on the Muslim militias active in the World War II in the north-east Bosnia. Little written record is left of these Muslim militias. However, we can reconstruct their activities owing to documents from numerous other sources, including the archive materials of NDH and the People’s Liberation Movement. They give the impression that these units were primarily local, and organised around charismatic leaders, such as Muhamed Hadžiefendić or Nešet Topčić. Their main purpose is to protect Muslim villages. But they also serve as a refuge for deserters from the regular Croatian army, and they often resort to plunder and murder themselves (see e.g. the massacre at Jeginov Lug). Furthermore, they maintain complex and volatile relationships with NDH, the Partisan movement, and even with the chetniks. Due to all contradictions, in the end they fail to fulfil their primary mission and protect the Muslim community.

Key words: World War II, Independent State of Croatia, Muslim militias, international relations, plundering, Muhamed Hadžiefendić, Nešet Topčić

185 Historijski muzej BiH, nekadašnji Muzej revolucije BiH, je u periodu prije rata 1992. – 1995. njegovao saradnju sa srodnim institucijama, a naročito memorijalnim muzejima Drugog svjetskog rata. Tokom rata i u poslijeratnom periodu je saradnja bila prekinuta. Danas se, s ciljem razvijanja muzeologije, ponovo okrećemo jačanju i uspostavljanju muzejskih partnerstava. Tako je 2014. godine zvanično potpisan protokol o saradnji Historijskog muzeja BiH i Spomen-područja Jasenovac, što je potaklo međusobnu razmjenu ideja, razvijanje zajedničkih projekata i olakšalo pristup muzejskoj građi našim istraživačima. Rezultat saradnje je izložba Sarajevski vlak bez voznog reda, predstavljena u Historijskom muzeju BiH u novembru 2018. godine. Autor izložbe, Đorđe Mihovilović, je ovu izložbu, koja govori o stradanju sarajevskih radnika Glavne željezničke radionice u koncentracionom logoru Jasenovac za vrijeme Drugog svjetskog rata, napravio na osnovu građe iz Historijskog muzeja BiH (Fond Vaso Miskin Crni). Mihovilović je također dao doprinos u proučavanju građe iz Zbirke fotografija Historijskog muzeja BiH tekstom kojeg predstavljamo u nastavku ovoga, 13. Zbornika. 186 Đorđe Mihovilović Koncentracijski logor Jasenovac u Zbirci fotografija Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine

Sažetak: Sačuvana građa i predmeti zbirke Historijskog muzeja Bosne i o ustaškom koncentracijskom logoru Hercegovine, gdje je tokom proteklih Jasenovac danas se čuvaju u muzejima desetljeća prikupljen veliki broj i arhivima na području Bosne i predmeta vezan za historijat tog Hercegovine, Hrvatske i Srbije - logora. U ovom radu izvršena je najvećim dijelom u ustanovama analiza sadržaja Zbirke fotografija od nacionalnog značaja, poput Historijskog muzeja BiH, kako bi Arhiva Bosne i Hercegovine, Arhiva stručnim radnicima i istraživačima Jugoslavije, Hrvatskog državnog pružili uvid u mogućnosti i kapacitete arhiva, Arhiva Republike Srpske, ove značajne muzejske ustanove. Arhiva Vojvodine, Muzeja Jugoslavije, Jevrejskog istorijskog muzeja, Muzeja žrtava genocida, Muzeja Vojvodine, Ključne riječi: Jasenovac, Zbirka Hrvatskog povijesnog muzeja i fotografija, Historijski muzej Bosne i Spomen-područja Jasenovac. Među Hercegovine, Spomen-područje Jasenovac njima posebno mjesto zauzimaju 187 UVOD u Jasenovcu, Krapje, Bročice, Ušticu, Staru Gradišku i Dubičke krečane Memorijalni muzej Spomen- kod Hrvatske Dubice) nalazio na područja Jasenovac osnovan je 1968. lijevoj obali rijeke Save, presudni godine s ciljem očuvanja trajnog utjecaj oko osnivanja i djelokruga sjećanja na žrtve koncentracijskog rada Spomen-područja Jasenovac logora Jasenovac. Njegovi zadaci su imale su institucije i organi SRH, a prikupljanje, obrada i prezentacija inicijatori osnivanja bila su niža tijela muzejskih predmeta posvećenih Republičkog odbora Saveza udruženja tematici stradanja u logorima, boraca narodnooslobodilačkog rata ekonomijama i stratištima, koje je u (dalje: SUBNOR). U prvoj fazi to se vrijeme postojanja Nezavisne Države ogledalo kroz formiranje udruženja Hrvatske (dalje: NDH) organizirao bivših zatočenika i inicijativu za i vodio ustaški režim. Lokaliteti izgradnju spomenika Cvijet autora koncentracijskog logora Jasenovac Bogdana Bogdanovića (1966. godine). bili su smješteni duž lijeve i desne Za mjesto spomenika i Memorijalnog obale rijeka Save i Une u dužini od muzeja tj. uprave Spomen-područja oko 40 km. Radilo se o prostoru koji Jasenovac izabrano je područje bivšeg je u vrijeme uspostave memorijala logora Ciglana, najvećeg i centralnog obuhvatio područja Socijalističke logora u sistemu koncentracijskog Republike Bosne i Hercegovine logora Jasenovac, koji je bio smješten (dalje SRBiH) i Socijalističke na lijevoj obali Save na istočnom 1 Republike Hrvatske (dalje SRH). ulazu u mjesto Jasenovac. S druge Kako se najveći broj lokaliteta, što strane na teritoriju BiH također je uključivalo mjesta svih sedam se nalazilo veliko područje, koje se jasenovačkih logora (Ciglanu i Kožaru prostiralo na sjevernim dijelovima 1 Pod pojmom Jasenovca podrazumijevamo “stra- općina Bosanska Dubica i Bosanska tišta ustaško-fašističkih koncentracionih logora Jase- novac i Stara Gradiška” tj. logore iz sistema ustaškog Gradiška. Ondje u vrijeme postojanja koncentracijskog logora Jasenovac koji su djelovali u logora nije bilo značajnijih logorskih razdoblju između 19. (21.) avgusta 1941. i 24. aprila objekata. Radilo se o prostoru koji 1945. godine. Sistem su činile logorske jedinice u Bročicama, Dubičkim krečanama, Jasenovcu, Krapju, je najvećim dijelom korišten kao Staroj Gradišci i Uštici, logorske ekonomije u Bistrici, mjesto logorskih ekonomija. One su Drakseniću, Međeđi, Jablancu, Mlaki, Vojnovića salašu (Gređanima), Lonji i Feričancima, te mjesta formirane u napuštenim potkozarskim masovnih pogubljenja u Donjoj Gradini, Limanima, selima, poput Bistrice, Međeđe i Jablancu, Međustrugovima, Uskočkoj šumi itd. Na- Draksenića, čije je stanovništvo uoči vedeni lokaliteti koncentracijskog logora Jasenovac bili su razasuti na površini od oko 210 km.² Detaljni- i za vrijeme ofanzive na Kozaru je: Zakon o Spomen-području Jasenovac, Narodne likvidirano ili otjerano u logore. U novine, 15/1990; Zakon o izmjenama i dopunama vrijeme sezonskih poljoprivrednih Zakona o Spomen-području Jasenovac, Narodne novine, 22/2001. radova ondje su dovođeni zatočenici 188 jasenovačkih logora koji su nakon je pripadalo regiji Potkozarja, koje je završetka poslova, najčešće u bilo najpogođenije deportacijama u jesenskim mjesecima, likvidirani. Na jasenovačke logore,4 što je u slučaju bosanskoj strani Save jedini lokalitet urbanih tj. gradskih sredina bilo s potencijalom prerastanja u bazu područje Grada Sarajeva.5 Spomen – područja bila je Donja Gradina, najveće jasenovačko stratište Sukladno takvoj politici odvijala tj. mjesto pogubljenja najvećeg broja se i djelatnost tadašnjeg Muzeja zatočenika. Bilo je to zapravo groblje revolucije Bosne i Hercegovine, i integralni dio logora Ciglana, koji koji kao jedna od najznačajnijih je u vrijeme formiranja memorijala u 4 Na području Potkozarja do danas su prikupljeni podaci o 17.862 žrtve ustaškog koncentracijskog potpunosti zanemaren. Donja Gradina logora Jasenovac. One čine 21,31% svih evidentira- će sa svojih 105 utvrđenih masovnih nih žrtava u Poimeničnom popisu Spomen-područja grobnica tek sredinom 1980-ih Jasenovac, tj. ¼ svih osoba koje su s tog područja deportirane u neki od logora iz sistema ustaškog godina biti stvarno inkorporirana u koncentracijskog logora Jasenovac. Gledano prema sastav Spomen-područja Jasenovac.2 mjestu rođenja, broj prikupljenih podataka o žrtva- ma je sljedeći: Općina Bosanska Gradiška (danas „Krivicu“ za to dijelom snose i Gradiška) – 8.933 žrtve, Općina Bosanska Dubica republički organi i SUBNOR SRBiH, (danas Kozarska Dubica) – 6.093 žrtve, Općina Bo- odakle sve do sredine 1970-ih nije sanska Kostajnica (danas Kostajnica) – 351 žrtva, Op- ćina Bosanski Novi (danas Novi Grad) – 825 žrtava, pokazivan prevelik interes za uređenje/ Općina Prijedor – 996 žrtava i Općina Laktaši – 664 organiziranje tog dijela bivšeg žrtve. Detaljne podatke o žrtvama vidi na službenim logorskog kompleksa.3 Takav pristup stranicama Spomen-područja Jasenovac http:// www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618 je u potpunosti nerazumljiv s obzirom 5 Prema podacima koje je 1981. godine prikupio na saznanja o stradanjima stanovništva i obradio Gradski odbor SUBNOR-a, u periodu Dru- gog svjetskog rata život je izgubilo 10.961 građana Bosne i Hercegovine u jasenovačkim Sarajeva. Od toga 9.071 kao žrtve fašističkog terora logorima. Žrtve sa područja BiH i 1.890 kao pali borci NOR-a, što čini 12,9% prijerat- činile su oko 40 % svih procijenjenih nih stanovnika Sarajeva. Za 6.813 osoba utvrđeno je mjesto stradanja u logorima na području NDH. U i imenom identificiranih jasenovačkih Poimeničnom popisu Spomen-područja Jasenovac žrtava, odnosno preko 33.000 prikupljeni su podaci za 5.423 osobe s područja koja od 83.811 koliko ih je do danas obuhvaćaju današnji Kanton Sarajevo (gradske Op- ćine Centar, Novi Grad, Stari Grad i Novo Sarajevo, prikupljeno u Poimeničnom popisu te prigradske Općine Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Vogošća i žrtava koncentracijskog logora Jasenovac. Trnovo) i područje Istočnog Sarajeva (Općine Istočna Ilidža, Istočni Stari Grad, Istočno Novo Sarajevo, Osim toga bosanskodubičko i Istočno Trnovo, Pale i Sokolac). Među njima je bosanskogradiško područje geografski 4.359 Židova, 639 Srba, 276 Bošnjaka, 110 Hrvata i 40 pripadnika drugih etničkih skupina. Detaljnije: 2 Iako od sredine 1990-ih djeluje kao zasebno Madžar, Božo, “Ljudske i materijalne žrtve Sarajeva Spomen-područje, Donja Gradina se i danas bori u toku drugog svjetskog rata” u: Sarajevo u revo- s izlaskom iz sjene Spomen-područja Jasenovac i luciji, U borbi do punog oslobođenja (novembar pozicioniranjem na mapi svjetkih memorijala geno- 1943. – april 1945.), tom IV, Sarajevo, 1981., str. cida i holokausta. 660-663; http://www.jusp-jasenovac.hr/Default. 3 Službeni list SR BiH, br. 13/1975 aspx?sid=7618 189 bosanskohercegovačkih kulturnih i Vukosavcima.7 Da su mogućnosti ustanova nije imao značajnijeg utjecaja i kapaciteti te muzejske ustanove na rad Spomen-područja Jasenovac, bili u okvirima onog što smatramo iako je djelokrug rada obuhvatio druge značajnim za proučavanje historijata memorijale na području i van BiH.6 koncentracijskog logora Jasenovac Samo u razdoblju do 1992. godine svjedoči i njegov fundus (danas sa Muzej revolucije izradio je niz stalnih oko 400.000 prikupljenih predmeta) postavki, od kojih su najznačajnije one koji je stvoren zahvaljujući velikom Muzeja narodnooslobodilačke borbe u zalaganju stručnog i tehničkog osoblja Foči, Muzeja “Kozara” na Mrakovici, Muzeja, njegovih povjerenika, članova Muzeju “Bitka na Neretvi” u Jablanici, SUBNOR-a i sudionika NOR-a.8 Spomen doma “ZAVNOBiH-a” u Mrkonjić Gradu, Muzeja “25. Nakon uspostave Spomen- Maj” u Drvaru, kao i u muzejima i područja Jasenovac, kao naoko spomen-sobama u Bihaću, Foči, Jajcu, 7 Šezdeset i pet godina Historijskog muzeja Bosne Jasenici, Livnu, Mostaru, Stolicama i Hercegovine, Sarajevo, 2010., str. 63. 8 Alma Leka, „65 godina Historijskog muzeja 6 Suradnja se jedino odnosila na izradu reprodu- Bosne i Hercegovine“ u: 1945.-2010; Šezdeset i pet ciranih pozitiva i negativa fotografija o čemu više u godina Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, nastavku teksta. Sarajevo, 2010., str. 8. 190 nezavisne muzejske ustanove sa strane centralnih muzejskih i arhivskih vlastitim stručnim i tehničkim ustanova na području BiH, Hrvatske odjelom, direktorom, kustosima, i Srbije. Ta praksa je nastavljena računovodstvom, te vodičkom i i nakon osnivanja Spomen- pravnom službom, u organizaciji područja Jasenovac s obzirom da su rada je aktivno sudjelovao zagrebački memorijal ubrzo preplavile stotine Muzej revolucije naroda Hrvatske. hiljada posjetilaca iz svih dijelova Jedan dio djelatnosti odvijao se pod Jugoslavije. Tako se djelatnost okriljem tog Muzeja (prikupljanje ustanove prvenstveno fokusirala na predmeta, izrada stalnog postava i sl.), rad s posjetiteljima, te dijelom na tako da je ondje prikupljena građa izdavačku djelatnost i antropološka po značaju puno veća od onoga čime istraživanja, koja su povremeno danas raspolaže Spomen-područje vršena u pojedinim dijelovima bivšeg Jasenovac. Na to je utjecalo i vrijeme logorskog kompleksa. U takvim osnivanja Spomen-područja Jasenovac, okolnostima je Spomen-područje jer je 1968. godine tj. 23 godine po zatekla 1991. godina i sedmogodišnji završetku Drugog svjetskog rata, prekid rada. Raspad Jugoslavije i većina građe i predmeta već bila promjena političkog sistema imala je predana, prikupljena ili preuzeta od za posljedicu slabljenje i gubitak moći 191 boračkih organizacija i integraciju Vojnovića, bonovi za hranu Fahrudina zagrebačkog Muzeja revolucije Mahića itd.10 Tu je i najveći dio u sastav Hrvatskog povijesnog predmeta nekadašnjeg Muzeja Fabrike muzeja, čime je Spomen-područje željezničkih vozila “Vaso Miskin Crni” Jasenovac trajno izgubilo dva čvrsta kojom sam se služio prilikom izrade oslonca, a da pri tome nije doživjelo knjige posvećene radnicima sarajevske transformaciju koja bi vodila njegovoj Glavne željezničke radionice (njih „samoodrživosti“. Usprkos svim 150) koji su deportirani u Jasenovac.11 problemima Spomen-područje Zbirka umjetničkih djela, između Jasenovac posljednjih godina nastoji ostalog, raspolaže skulpturama i ispuniti svoje zakonske obaveze koje akvarelima Slavka Brila i Daniela se između ostalog ogledaju kroz Ozme, bosanskohercegovačkih održavanje međunarodne suradnje i umjetnika koji su umoreni u logorima kontakata s muzejskim ustanovama iz sistema ustaškog koncentracijskog na području regije i svijeta. Među logora Jasenovac,12 dok se u Zbirci njima posebno mjesto zauzima trodimenzionalnih predmeta također uspostava kontakata sa Historijskim čuva značajan broj predmeta. Tu su muzejom Bosne i Hercegovine, koja je između ostalog okovi proizvedeni rezultirala organizacijom zajedničkih u pogonu lančare logora Ciglana izložbi, te potpisivanjem ugovora o u Jasenovcu. Oni su služili za suradnji 2014. godine.9 Na taj način ograničavanje kretanja zarobljenika, a je Spomen-područje Jasenovac dobilo poklon su bivšeg zatočenika dr. Nikola priliku stjecanja uvida u stanje zbirki Nikolića.13 Isti zatočenik je 1960. Historijskog muzeja BiH i korištenja godine Historijskom muzeju BiH predmeta za potrebe vlastitih darovao i drvenu oznaku liječnika, projekata. koju je nosio za vrijeme svog boravka u logoru.14 U ovoj Zbirci mogu se Zbirke Historijskog muzeja BiH pronaći drvene tabakere, koje su sadrže značajan broj predmeta, koji 10 Muhiba Kaljanac, „Zbirka arhivalija Historijskog su direktno ili indirektno povezani s muzeja Bosne i Hercegovine“ u: 1945.-2010.; Šezde- tematikom ustaškog koncentracijskog set i pet godina Historijskog muzeja Bosne i Herce- govine, str. 24. i 26. logora Jasenovac. Tako se u Zbirci 11 Đorđe Mihovilović, Željezničari u koncentracij- arhivalija (dokumenata) čuvaju na skom logoru Jasenovac, knjiga II, Glavna željeznička radionica Sarajevo, Jasenovac, 2018., str. 543. stotine dokumenata o logorima 12 Svjetlana Hadžirović, „Zbirka umjetničkih djela u Jasenovcu i Staroj Gradišci, Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine“ u: 1945.- među kojima dopisnice zatočenika 2010.; Šezdeset i pet godina Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, str. 37./39./68. Vladimira Kumerlea i Branka 13 HMBiH, Zbirka trodimenzionalnih predmeta, 9 Radi se o mojim autorskim izložbama Kraj lo- inv. br. 1546 gora Jasenovac (2014.) i Sarajevski vlak bez voznog 14 HMBiH, Zbirka trodimenzionalnih predmeta, reda (2018.) inv. br. 907 (1547) 192 pripadale zatočenicima Muminu poklonima, kupovinom, razmjenama, Bešliću, Mustafi Kurti, Nikoli terenskim radom, organiziranjem Pejnoviću itd.15 akcija prikupljanja itd.), najčešće putem regionalne suradnje sa Historijski muzej Bosne i ustanovama u BiH, Hrvatskoj i Hercegovine imao je i jednu od Srbiji (muzejima, Agencijom za najrazvijenijih foto-službi na području foto-dokumentaciju, Komisijom za SFR Jugoslavije, koja je od 1950. ratne zločine, udruženjima boraca godine do danas stvorila zavidnu NOR-a) i pojedincima (terenskim zbirku sa preko 100.000 fotografija. prikupljanjem, kontaktima sa Nekoliko generacija marljivih kustosa sakupljačima, pozivima građana preko i tehničara odradili su ogroman posao sredstava javnog informiranja i sl.).16 na prikupljanju, izradi i klasificiranju Veliki dio njih ima izuzetan značaj za fotografija. Zbirku čine originali i kontekstualizaciju priče o Jasenovcu, reprodukcije vezani za djelovanje tako da i one fotografije koje direktno radničkog pokreta u međuratnom nisu vezane za historijat samog logora razdoblju, te materijali iz perioda za predstavljaju nezaobilazan izvor za vrijeme i nakon Drugog svjetskog različite oblike prezentacije. Tematske rata. Zbirka podijeljena na tri fonda: cjeline čini određeni broj izvornih Fond radnički pokret (FRP) sa oko fotografija, kao i reprodukcije koje se 16.000 fotografija i negativa, Fond mogu pronaći u drugim muzejskim narodnooslobodilačka borba (FNOB) i arhivskim ustanovama. Neke su sa oko 52.000 fotografija i negativa izlučene iz postojećih fondova i i Fond oslobođenje i socijalistička zbirki te poklonjene muzeju, druge izgradnja (FOSI), s otprilike 20.000 su reproducirane, dok su neke, kao fotografija i negativa). Unutar svakog i u slučaju zagrebačkog Muzeja od fondova izvršena je klasifkacija revolucije, poklonjene direktno od na negative i pozitive. Izrađene su strane Sekretarijata unutarnjih poslova tematske i kronološke kartoteke ili Agencije za foto-dokumentaciju. koje su posebno značajne zbog svoje Sve fotografije unutar Zbirke (bile one preglednosti. Tako tematska kartoteka reprodukcije ili originali) tretirane su fonda NOB ima ukupno 52 tematske kao važan izvor i ravnopravan su dio cjeline. Sadržajno radi se o materijalu Zbirke fotografija. ustaške, domobranske, četničke, partizanske i nacističko-fašističke Unutar kartoteke FNOB-a fotografije provenijencije, koji je prikupljen 16 Alma Leka, „Godina 1941. na fotografijama na različite načine (otkupom, Zbirke fotografija Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine“ u: Bosna i Hercegovina 1941: novi 15 HMBiH, Zbirka trodimenzionalnih predmeta, pogledi, Zbornik Radova, Sarajevo, 2012., str. 249- inv. br. 412 (189); 397 (801); 1056 (1971) 257. 193 Jasenovca nisu istaknute kao posebna lančare20, ciglane21, električne tematska odrednica. Najčešće ih centrale22, pronalazimo u grupama „Teror i stolarije23 i drugih logorskih objekata, zločini“, „Ustaše“, „Likovi boraca“ i kao i stanje lokaliteta u Donjoj „Logori i zatvori“, uz naznaku da su Gradini24 i Staroj Gradišci25, te 1980-ih godina Spomen-području ekshumacije na lokalitetu Uskočka Jasenovac poklonjene 482 fotografije šuma 1946. godine.26 Ovu tematsku (i isti toliki broj negativa), koje danas cjelinu čini ukupno 86 fotografija čine integralni dio Zbirke fotografija koje su poklonjene Spomen-području jasenovačkog Memorijalnog Jasenovac 1983. godine. Pregledavajući muzeja. Unutar jasenovačke Zbirke, tematsku kartoteku Historijskog reprodukcije iz Historijskog muzeja muzeja BiH 2016. godine pronašao BiH možemo svrstati u nekoliko sam još 17 pripadajućih fotografija tematskih cjelina. Prvu čine fotografije koje su reproducirane i priložene nastale u maju i junu 1945. godine Zbirci digitalnih i magnetskih zapisa prilikom posjeta različitih Komisija za Spomen-područja Jasenovac. utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača17 ili u okviru Drugu značajnu i ujedno najbrojniju djelatnosti foto-filmskih sekcija koje 20 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 2167, su se tokom 1943. i 1944. godine 2209, 2486, 23837 ; JUSP Jasenovac, Zbirka fotogra- počele uspostavljati pri propagandnim fija, inv. br. 745:JSV-120/05 FR; 140/05 FR; 619/05 odsjecima partizanskih štabova i FR; 624/05 FR 18 21 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 23816, brigada. Na njima su najvećim 23845,23851, 23854; JUSP Jasenovac, Zbirka fo- dijelom prikazane ruševine logora tografija, inv. br. 745:JSV-112/05 FR; 608/05 FR; 19 625/05 FR Ciglana tj. ruševine glavnog skladišta , 22 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 23810, 17 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 2166- 23830, 23877; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, 2167, 2206, 2208-2209, 2248-2250, 2328, 2343, inv. br. 745:JSV-95/05 FR; 124/05 FR; 631/05 FR 2351, 2486, 2501, 2572, 6733-6736, 22631/16, 23 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 22631/27, 22631/28, 22631/43, 22631/51, 2166,22631/51, 23807, 23809, 23818, 23819, 22631/58, 22631/66, 22631/72, 23807, 23809, 23849, 23827; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, 23811-23814, 23817-23820, 23822-23824, 23826, inv. br. 745:JSV-114/05 FR; 127/05 FR; 128/05 FR; 23829-23838, 23840-23844, 23846, 23848-23849, 129/05 FR; 153/05 FR; 623/05 FR; 633/05 FR 23850-23852, 23854-23857, 23859-23861, 23863- 24 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 6734, 23872, 23874-23875, 23877; JUSP Jasenovac, Zbirka 6735; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, inv. br. fotografija, inv. br. 745:JSV-3/05 FR; 95-96/05 FR; 745:JSV-230/08 FR; 231/08 FR 110-129/05 FR; 136/05 FR; 140-144/05 FR; 147/05 25 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 2328, FR; 151-162/05 FR; 198/05 FR; 200/05 FR; 227/08 2343, 2351, 2468, 23864; JUSP Jasenovac, Zbirka FR; 230-232/08 FR; 240/08 FR; 249-251/08 FR; fotografija, inv. br. 745:JSV-143/05 FR; 144/05 FR; 258/08 FR; 600-615/05 FR; 617-633/05 FR 147/05 FR; 1301/08 FR 18 Đorđe Mihovilović, Jasenovac 1945.-1947., 26 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 2243, Fotomonografija, Jasenovac, 2016, str. 336. 2248, 2250, 23861, 23865, 23866, 23868-23872, 19 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 2208, 23874, 23875; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, 23852 ; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, inv. br. inv. br. 745:JSV-240/08; 249/08 FR; 250/08; 251/08; 745:JSV-618/05 FR; 621/05 FR FR 258/08 FR; 601/05; 609/05-614/05 FR; 615/05 194 grupu čini 298 osobnih fotografija načine bile povezane sa radničkim bivših jasenovačkih zatočenika, i antifašističkim poktetom. Bilo najvećim dijelom pogubljenih u kroz ilegalne akcije, članstvo u KPJ, samom logoru.27 Radi se o osobama SKOJ-u, sindikalnim organizacijama i najvećim dijelom sa područja Bosne sl. Od toga je najveći broj onih koji su i Hercegovine koje su na različite po rođenju ili jednim dijelom života 27 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 1632, bili vezani za Sarajevo. To su portretne 1665, 1667, 1720, 1760, 2643, 3335, 3339, 3349, fotografije Danijela-Salamona i 3351, 3396, 3406, 3455, 4654, 4660-4662, 4665, 4672, 4691, 4711, 4713-4714, 5980, 6687, 7071, Izraela-Joela Abinuna, Avrama- 7076, 7124, 7323, 7433, 7944, 7946-7947, 7955, Haima Albaharija, Lunčike Alkalaj, 7965, 7965a, 7976, 7982, 8013, 8082, 8159, 8164, Benjamina-Izidora i Salamona- 8326, 8337, 8352, 8365, 8367, 8419, 8422-8423, 8435, 8444, 8464, 8474, 8743, 8799, 8851, 8884, Avrama Altarca, Bajre Avdića, 8938, 8974, 9123, 9367a, 9406, 9444, 9459, 9469, Božidara Babića, Vladimira Bajevića, 9575, 9593-9594, 9602, 9801, 10571, 10643, 10803, Milke Balaban, Srđana Barbića, 10807, 10818, 10821, 10851, 10942, 10978, 10992, 14746, 14756, 14783-14784, 14797-14799, 14819, Seife Behlulovića, Grete Berkštajn, 14823,14825, 14827, 14839, 14843, 14849, 14857, Ivana Bilasa, Sabita Bilića, Grozdane 14877, 14879, 14882, 14893, 14895, 14919, 14922, 14924, 14926, 14929, 14930, 14934, 14936, 14939, Blagovčanin, Joce Bošnjakovića, 14940, 14942, 14944-14946, 14949, 14951, 14954, Zlate Brajić, Vojislava Bričića, Salema 14970, 14979, 14991, 14993, 15001, 15012, 15014, Brutusa, Georgine Bujić, Stjepana 20392, 20933, 22170, 22582, 22585, 22601, 22748, 23163, 23165, 23171, 23181, 23183-23184, 23186, Burića, Muhameda Cerića, Drage 23188, 23190, 23375, 23378, 23380, 23382, 23388- Cvijanovića, Mirka Cvitkovića, Mitra 23390, 23394, 23396, 23398, 23402, 23406, 23409, Čavčara, Vladimira Čebašeka, Aziza 23462, 23488, 23490, 23493, 23510, 23512, 23515, 23536-23537, 23555-23556, 23564, 23575-23576, Čengića, Franje i Zorice Čerkez, 23592, 23598. 23603, 23605, 23607-23609, 23619, Raše Čičića, Magdalene Čivić, 23626-23627, 23629, 23636, 23638, 23646, 23648- 23649, 23651, 23656, 23664, 23669, 23673, 23679, Dušana Čoje, Branka i Kristine 23680, 23687-23688, 23706, 23723, 23732, 23734, Ćećez, Voje Ćućuza, Milorada 23736-23737, 23741, 23747, 23749, 23750, 23787, Damjanovića, Šaloma Danitija, Đorđa 23789, 23887, 23901, 23908, 23910, 23918-23920, 23922-23923, 23937, 23942, 23945, 23949, 23952, Dimitrijevića, Angeline, Borke i 23966, 24109, 24123, 24128, 24131-24132, 24134, Miroslave Ditrih, Zije Dizdarevića, 24136, 24144, 24146, 24174, 24216-24217, 24219, Ivice Đermanovića, Osmana 24223, 24226, 24227, 24231, 24254, 24259, 24270, 24282-24283, 24764, 24766-24767, 24768, 24774, Đumhura, Erne Elazar, Marka 24777-24778, 24782, 24788, 24792-24793, 24796- Ergarca, Estere i Izidora Eskenazija, 24799, 25443-25446, 25450-25451, 25454-25455, 25459-25461, 25464, 25468, 25472, 25474-25475, Mehmeda Fejzagića, Rabije Fejzo, 25478, 25480, 25484, 25487, 25571-25574, 25576, Boleslava Felčara, Heinricha Fertiga, 25580-25581, 25583-25584, 25586-25588, 25593, Vlatka Fohta, Nade Frančišković, 25596-25598; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, inv. br. 745:JSV-10/05 FR; 27/05 FR; 49/05 FR; Berte i Vladimira Frkovića, Stevana 60/05 FR; 62-65/05 FR; 70-72/05 FR; 74-76/05 FR; Galogaže, Muhameda Gandure, 83-85/05 FR; 93/05 FR; 163-197/05 FR; 257/08 FR; Nikole Georgijevića, Hamdije i Seada 259-265/08 FR; 429-436/09 FR; 440-441/09 FR; 692-916/05 FR Gigovića, Mustafe Glinca, Nade 195 Grujić, Bećira Hadžifejzovića, Habibe Maestra, Dževada Maglajlića, Svete Hadžiomerović, Ahmeda Halilovića, Majstorovića, Radojke Maline, Naila Alije Hodžića, Seada Husike, Vojislava Malovića, Branka Manjića, Nasihe Ivanovića, Žarka Ivetića, Olge Mehmedbašić, Rudolfa Mešega, Ivković, Alberta Izraela, Murise Jahić, Branislava i Stele-Ljerke Mihić, Đorđa Javorca, Boška Jovanovića, Milivoja Miladinovića, Milivoja Jovana Jovića, Milana Jožića, Dragice Miletića, Ruže Miličević, Dušana Jungić, Grete Miloševića, Kačmarčik- Mirjane Mirić, Časar, Hajrije Radomira Kadribegović, Mirkovića, Ladislava Kaisa, Mare i Mustafe Salamona Misirlića, Milene Kamposa, Mirze i Riste Mitrovića, Kapetanovića, Bogdana Bosiljke Kapor, Mladenice, Đure Karmelića, Branka Nade Kasik, Močevića, Mirka Olivere Katić, Mucića, Dauta Josipa Kaukala, Musabegovića, Lunčike Kaveson, Rafaela, Rudija Aleksandra i Salamona i Stjepana Musafije, Hasana Kneževića, Nalčadžića, Mehmeda Cvijete Kolasovića, Nikolić, Vase Tereze Komac, Ninkovića, Jelisija Nade Konjić, Novakovića, Dragana Kordića, Branka Kosovca, Fatime i Zakire Novalija, Voje Slavka Kovača, Vase Kovačevića, Numovića, Jove i Marka Obradovića, Vladimira Kravića, Nike Kreštalice, Olge Odić, Ota Operhala, Anđele, Stake Krnete, Safeta Krupića, Marženke, Stjepana i Verice Ornek, Hikmeta i Irfana Kučukalića, Dragiše Vejsila Oručevića, Danijela Ozme, i Jove Kurilića, Bernarda Landaua, Barkohbe i Jozefa Pape, Alberta- Enke i Morica Lerera, Elizara, Isaka, Avrama, Jakova-Alberta i Rifke Isaka-Hajima, Jakova-Hajima i Jude- Pardo, Mihovila Pavleka Miškine, Isaka Levija, Vida Lučića, Ismeta Milene i Momira Peček, Ratomira Ljubovića, Ahmeda Ljubunčića, Perendije, Leona-Jakice i Sade Ilije Macanovića, Morica-Alberta Perere, Milke Perić, Aleksandra 196 Perišića, Majde Perić, Franje Perke, Jozefa Vaserštajna, Dese Vasić, Vojislava Petkovića, Branka Petrovića, Pere Vasiljevića, Besima Vejzagića, Bogoljuba, Jelene, Milke, Mire, Ranke, Aleksandra Veselinovića, Elze i Ivice Rose i Vojina Popovića, Vojislava Vidović, Jelene Vitas, Oskara Vizlera, Prodanovića, Nusreta Prohića, Slavka Vrge, Olge Vučetić, Nedeljka Nevenke Pudarić, Bogdana Radonje, Učukala, Emila Uherke, Melite Ungar, Lazara Radosavljevića, Jelene Rajlić, Danice i Rade Uzelac, Eminbega Dragana Rakca, i Mustafe Milana Rašete, Zaimovića, Milene Rebić, Đorđije Stjepana Regje, Zirojevića, Leopolda- Rudolfa Žagovca Alfreda i Slobodana Salcbergera, Žerajića. Na Safeta taj je način Salihodžića, Historijski muzej Hajima i Izidora postao jedan od Samokovlije, najznačajnijih Drage Savarića, imatelja takve Aleksandra, vrste predmeta, Čedomira, što predstavlja Dušana i neku vrstu Miroslava izuzetka s Savića, Uzeira obzirom da Seferovića, je tadašnji Radmile Simić, odnos prema Muhameda žrtvama utapao Sirbubala, pojedinačne Mahmuta Smake, Ivana Smojvera, sudbine u širi kontekst brojčanih Save Sofronića, Ljubomira Soknića, pokazatelja o ukupnim stradanjima u Danila Sparavala, Branka Stanića, Drugom svjetskom ratu. S obzirom Save Stojakovića, Jove Stojanovića, na sadašnji angažman jasenovačkog Slavka Stolića, Rašide Sukić, Hamdije Memorijalnog muzeja koji putem Šerifovića, Strahinje Šimšića, imenične identifikacije i prikupljanja Sigmunda-Josipa Šterna, Asima i osobnih podataka nastoji svakoj Džemala Tanovića, Milana Tintara, pojedinoj žrtvi vratiti oteti identitet, Jove Todorovića, Đure Topića, Milojke ova skupina fotografija danas i Miloša Tošića, Strahinje Tošovića, predstavlja jedan od najznačajnijih Ksenije Trebić, Mustafe Tukulije, dijelova Zbirke fotografija Spomen- 197 područja. Posebno iz razloga jer je logoru, kao i za potrebe članaka koji vizualizacija jedan od konačnih i su u to vrijeme objavljeni u ustaškoj najviših ciljeva memorijalizacije žrtava. štampi.30 Bez obzira na njihovo propagadno značenje ove fotografije Treću skupina čine reprodukcije predstavljaju važan izvor te mogu ustaških propagandnih fotografija poslužiti u rekonstrukciji vanjskog i koje su nastale u vrijeme postojanja unutarnjeg izgleda pojedinih dijelova 28 samog logora. Tu se nalazi ukupno logora tj. logorskih objekata. Posebno 50 fotografija koje se u obliku mogu iz razloga što ustaška uprava tokom pronaći u nizu muzejskih i arhivskih ratnih godina, osim u izuzetnim zbirki u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, prilikama posjeta određenih komisija dok se izvorni film danas čuva u (poput one Crvenog križa 1944.), nije Hrvatskom povijesnom muzeju u dozvoljavala fotografiranja na širem 29 Zagrebu. Na njemu se nalaze ukupno logorskom prostoru. 42 fotografije, čiji je autor Edmund Störger. Kadrovi jasenovačkog logora Uz navedene, Spomen-područje koje je snimio u augustu 1942. godine Jasenovac je iz Sarajeva preuzelo još prikazuju zatočenike u različitim 47 fotografija koje ne možemo svrstati pogonima i na različitim poslovima niti u jednu od ranije navedenih u logoru. Od proizvodnje crijepa, skupina. Među njima su i fotografije radova u pogonu lančare, krojačnici, koje su u popratnim opisima krivo logorskoj kuhinji, remenariji, stolariji vezane za Jasenovac. To su fotografije itd. Fotografije su nastale s ciljem prikupljanja leševa, koje su snimljene kako bi se javnosti prikazao način na obali Save u Sisku neposredno na koji je Jasenovac organiziran kao po završetku rata (6 komada)31, radni logor u kojem su zatočenici fotografije poslijeratnih ekshumacija privedeni konstruktivnom radu i unutar bivšeg logora u Lepoglavi (7 političkom preodgoju. U tom je cilju komada)32, kao i pojedine fotografije na Zagrebačkom zboru (velesajmu) snimljene u nacističkim logorima.33 u jesen iste godine organizirana i 30 Hrvatski narod, 9.9.1942. propagandna izložba Godinu dana 31 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 2499, 2550, 2568, 22772-22773; JUSP Jasenovac, Zbirka rada sabirnih i radnih logora ustaške fotografija, inv. br. 745:JSV-137-138/05 FR; 253- obrane, a navedene fotografije 254/08 FR; 616/05 FR; Mataušić, Nataša, Koncen- tracioni logor Jasenovac, fotomonografija, Zagreb, trebale su poslužiti kao ilustracija 2008., str. 20-25. predstavljenih proizvoda nastalih u 32 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 1512, 2357, 2456, 2502-2503, 2513, 22774; JUSP Jase- 28 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 2022- novac, Zbirka fotografija, inv. br. 745:JSV-1/05 FR; 2030, 2032-2072; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, 224-226/08 FR; 228-229/08 FR; 256/08 FR inv. br. 745:JSV-19/05 FR; 57/05 FR; 634-662/05 FR; 33 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 2472, 671-676/05 FR; 677-690/05 FR 2588, 2589; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, inv. 29 HPM/MRNH 12738 (12736) br. 745:JSV-664-666/05 FR 198 Značajnu skupinu čine i fotografije ustaških ratnih zločinaca, među kojima su one Stanka Bebeka, Jove Čvrgića, Vjekoslava Luburića i Ljube Miloša.34 Tu su i fotografije pljačke zatočenika u logoru Bročice (3 komada) koje su snimljene 1941. godine,35 te fotografije prvog označavanja prostora bivšeg logora Ciglana pedesetih godina prošlog stoljeća (5 komada).36 Od fotografija vezanih za stradanje stanovništva s Kozare Spomen-područje Jasenovac posjeduje tek 6 reprodukcija.37

S obzirom na sve navedeno može se reći kako Zbirka fotografija Historijskog muzeja BiH predstavlja važan i nezaobilazan izvor za proučavanje razdoblja Drugog svjetskog rata i događaja vezanih za historijat koncentracijskog logora Jasenovac. Poput fotografskih Zbirki u Hrvatskom državnom arhivu i Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu, Arhivu Jugoslavije i Muzeju Jugoslavije u Beogradu, Spomen-području Jasenovac, te drugim arhivskim i muzejskim ustanovama (poput Banja Luke, Novog Sada, Osijeka, Siska i dr.) ondje se čuva značajan broj fotografija koje su dostupne istraživačima te stručnim i naučnim radnicima.

34 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 925, 1013, 11694, 11696, 11713, 11937, 11956-11957, 11983; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, inv. br. 745:JSV-233-239/08 FR; 241/08 FR; 266-267/08 FR 35 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 2440, 2563; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, inv. br. 745:JSV- 18/05 FR; 23/05 FR; 670/05 FR 36 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 3903-3906, 3911; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, inv. br. 745:JSV-245-248/08 FR; 252/08 FR 37 HMBiH, Zbirka fotografija, inv. br. FNOB 2065, 2130, 20651, 20631, 20657, 24028; JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija, inv. br. 745:JSV-48/05 FR; 56/05 FR; 58-59/05 FR; 242/08 FR; 255/08 FR 199 IZVORI:

HMBiH, Zbirka fotografija HMBiH, Zbirka trodimenzionalnih predmeta JUSP Jasenovac, Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac (http:// www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618 JUSP Jasenovac, Zbirka fotografija Narodne novine, Službeni list RH Narodne novine, Službeni list SRH Službeni list SR BiH LITERATURA:

Hadžirović, Svjetlana „Zbirka umjetničkih djela Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine“ u: 1945.-2010.; Šezdeset i pet godina Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2010. Kaljanac, Muhiba, „Zbirka arhivalija Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine“ u: 1945.-2010.; Šezdeset i pet godina Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2010. Leka, Alma, „65 godina Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine“ u: 1945.-2010.; Šezdeset i pet godina Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2010. Leka, Alma, „Godina 1941. na fotografijama Zbirke fotografija Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine“ u: Bosna i Hercegovina 1941: novi pogledi, Zbornik Radova, Institut za historiju, Sarajevo, 2012. Madžar, Božo, “Ljudske i materijalne žrtve Sarajeva u toku drugog svjetskog rata” u: Sarajevo u revoluciji, U borbi do punog oslobođenja (novembar 1943. – april 1945.), tom IV, Sarajevo, 1981. Mataušić, Nataša, Koncentracioni logor Jasenovac, Fotomonografija, Spomen-područje Jasenovac, Zagreb, 2008. Mihovilović, Đorđe, Jasenovac 1945.-1947., Fotomonografija, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2016. Mihovilović, Đorđe, Željezničari u koncentracijskom logoru Jasenovac, knjiga II, Glavna željeznička radionica Sarajevo, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 2018.

200 The Jasenovac concentration camp in The Collection of Photographs of History Museum of Bosnia and Herzegovina

Abstract: The preserved material and items with reference to the Ustasha concentration camp of Jasenovac are kept today at the museums and archives in the territory of Bosnia and Herzegovina, Croatia and Serbia – mostly at the institutions of national interest, including the Archives of Bosnia and Herzegovina, Archives of Yugoslavia, Croatian National Archives, Archives of Republika Srpska, Archives of Vojvodina, Museum of Yugoslavia, Jewish Historical Museum, Museum of Genocide Victims, Museum of Vojvodina, Croatian History Museum and Memorial Area of Jasenovac. Among these, collections of the History Museum of Bosnia and Herzegovina, where a number of items regarding the history of this camp were collected in previous decades, hold a special place. This paper analyses the Collection of Photographs of the History Museum of BiH to provide insight to experts and researches into potentials and capacities of this museum.

Key words: Jasenovac, Collection of Photographs, History Museum of Bosnia and Herzegovina, Memorial Area of Jasenovac

201 Amar Karapuš Ordenje i medalje Drugog svjetskog rata iz Zbirke predmeta Historijskog muzeja BiH

Sažetak: Rad prezentira dvadeset ORDENJE I MEDALJE DRUGOG tipova ordenja i medalja koji su SVJETSKOG RATA se dodjeljivali tijekom Drugog svjetskog rata, a nalaze se u fundusu Odlikovanja su znak priznanja Historijskog muzeja Bosne i zajednice za istaknute zasluge. Hercegovine. Pomenuti materijal je Odlikovani mogu biti: pojedinci, klasificiran u tri skupine: Ordenje i ustanove, vojne jedinice, društva i medalje Nezavisne države Hrvatske organizacije. Neka odlikovanja donose (NDH), ordenje i medaljeTrećeg posebne povlastice. Ona se dodjeljuju rajha, te ordenje i medalje partizanske na velikim svečanostima kako bi se provinencije. Pored detaljnog opisa istaklo značenje tog čina. I medalje sa fotografijama u radu se nalazi i koje dobivaju sportaši svojevrsna su pojašnjenje koje kriterije je morao odlikovanja. Za prvo mjesto se dobiva ispunjavati dobitnik/ca ovih prestižnih zlatna, za drugo srebrna, a za treće nagrada. brončana medalja. Najstarija su se odlikovanja dijelila za vojne zasluge, Ključne riječi: ordenje, medalje, još prije više od tri tisućljeća. Bile su Nezavisna država Hrvatska (NDH), to rimske falere - metalne pločice Treći rajh, Njemačka, partizani, koje su se nosile na prsima. Mnogo Historijski muzej Bosne i Hercegovine, kasnije, u 15. stoljeću odlikovanja Zbirka trodimenzionalnih predmeta se pojavljuju u današnjem obliku, a dijele ih zapadnoeuropski vladari nižerangiranim velikašima koji su ih bilo čim obavezali1.

1 Adanić (1997.) 3-10. 202 Historijski muzej Bosne i ORDENJE I MEDALJE Hercegovine u sklopu Zbirke PARTIZANSKE PROVINENCIJE trodimenzionalnih predmeta posjeduje impozantan fond od 243 medalje Odlikovanja Socijalističke Federativne i ordenja iz različitih perioda naše Republike Jugoslavije nastala su u historije, od austrougarskog perioda tijeku narodnooslobodilačke borbe do 90-tih godina prošlog stoljeća. i kroz postojanje Druge Jugoslavije. Način prikupljanja i stvaranja fonda Ustanovljena su zakonima i drugim se ne razlikuje od načina stvaranja propisima iz vremena različitih cjelokupnog muzejskoga fundusa južnoslavenskih državnih zajednica. muzeja. To su mahom darovnice, Dana 15. kolovoza 1943. prva otkupi i istraživačko-prikupljačka ustanovljena odlikovanja bila su: aktivnost uposlenika muzeja. Orden narodnoga heroja, Orden Cjelokupan fond se može razvrstati narodnoga oslobođenja, Orden u tri skupine po periodu nastanka partizanske zvijezde u tri stupnja, i provinencije. Prvu skupinu bi Orden bratstva i jedinstva, Orden za činilo ordenje i medalje Austro- hrabrost i Medalja za hrabrost. Do Ugarske provinencije, potom 1960. broj odlikovanja povećao se na fašističke provinencije, te partizanske ukupno 42 (35 ordena, 6 medalja i 1 provinencije. Prva skupina ordenja spomenica, koja je prema Zakonu iz 1945. bila uvrštena u odlikovanja i to je vezana za period 1889. – 1918. 2 godine i kao što je već istaknuto na posljednjem mjestu ). riječ je o ordenju Austro-Ugarske provinencije, koje je za različite vidove zasluga izdavala pomenuta monarhija. Druga skupina jeste vezana za period od 1919. - 1945. godine i može se razvrstati u tri podskupine, a to su ordenje i medalje Nezavisne države Hrvatske, Trećeg rajha i Kraljevine Italije. Treću skupinu čine medalje i ordenja izdavana u periodu od 1943. – 1990. godine od strane Demokratske Federativne Jugoslavije, Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ordenja i medalje Drugog svjetskog rata biti će u fokusu istraživanja ovog članka. 2 Ratković (1981.) 203 Partizanska spomenica 1941. godina

Prvi tip spomenice, izrađivan u Sovjetskom Savezu od 1944. do 1946. godine 4,9 cm. 403/809. Iz eliptičnog oblika izviru krakovi petokrake obo- jeni crvenom bojom, između krakova se nalazi prekriženo vatreno oružje. Centralna figura elipse, ukrašene pleten- jačom, je vojnik s visoko uzdignutom zastavom koja se vihori iza njegovih leđa, a u donjem dijelu sa lijeve strane partizana nalazi se utisnuta 1941. godina.

PARTIZANSKA SPOMENICA pokretu. Zakon o Partizanskoj spome- 1941. GODINE nici 1941., koji je uspostavljen 5. maja 1946. godine, dopunio je i precizirao Partizanska spomenica 1941. je odredbe o Partizanskoj spomeni- ustanovljena odlukom Povjereništ- ci. Partizanska spomenica 1941. je va narodne odbrane Nacionalnog stavljena na posljednje, 18 mjesto komiteta oslobođenja Jugoslavije odlikovanja, a kasnijim zakonima o (NKOJ) 14. septembra 1944. godine, odlikovanjima FNRJ i SFRJ više se tijekom boravka na ostrvu Visu. Pov- nije tretirala kao odlikovanje. Poslije jereništvo je tada donijelo naredbu raspada SFRJ, nosioci Partizanske da se svim borcima i rukovodiocima spomenice su nastavili da koriste Narodnooslobodilačke vojske i par- stečene povlastice i u novonastalim tizanskih odreda Jugoslavije, koji u državama3. njemu sudjeluju od 1941. godine, dodjeli Spomenica 1941. kao znak priznanja za sudjelovanje u borbi i 3 Vojna eciklopedija (1975). 19., Leksikon NOR odanost Narodnooslobodilačkom (1980). 1052 204 Medalja za hrabrost drugog reda, metal pozlata 9,6x4 s lentom 4,2 cm bez 695/1233

Eliptičnog oblika, na vrhu ordena se nalazi zvijezda petokraka, ispod zvijezde je poče- tak krilatice „Smrt fašizmu“, centralna figura je ornamenti- ka s različitim motivima, kako vojne, tako civilne ikonografije (Sjekira, puška, snop pšenice itd), ispod se nalazi završetak pomenute krilatice „Sloboda narodu“.

MEDALJA ZA HRABROST ORDENJE I MEDALJE DRUGOG REDA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE Orden za hrabrost bilo je odlikovanje SFRJ koje je uspostavio Josip Broz Ulaskom vojnih snaga sila Osovine Tito 15. augusta 1943. godine, zajedno u Jugoslaviju nakon bombardiranja s Medaljom za hrabrost. Orden za Beograda 6.4.1941. godine, razbijena hrabrost dodjeljivao se “pripadnicima je Kraljevina Jugoslavija. Ubrzo nakon oružanih snaga SFRJ, koji su u borbi toga (10.4.1941.) uspostavljena je protiv neprijatelja učinili djela u Nezavisna Država Hrvatska s dr An- kojima je došla do snažnog izražaja tom Pavelićem na čelu. U Nezavisnoj njihova hrabrost ili koji su se na Državi Hrvatskoj osnovano je neko- bojnom polju naročito istakli osobnom liko odlikovanja: Red Krune kralja hrabrošću.” Za takva djela dodjeljivalo Zvonimira (17. maj 1941.) i kolajna 4 se odlikovanje i civilnim licima . Krune kralja Zvonimira (27. decembra 1941.), Red željeznog trolista (27. 4 Opća enciklopedija, 1980. decembar 1941.), Kolajna poglavnika 205 Vojnički red željeznog trolista trećeg stupnja

Emajlirani Malteški križ srebro 5 x 4,9 cm

Avers: Duž krakova križa pruža se srebrni troplet, centralna figura je štit grba NDH sa slovom U iznad kojeg se pruža plamen

Revers: Centralna lenta križa nosi natpis „ZA DOM SPREMNI“

Ante Pavelića za hrabrost (27. decem- graciji. Odlikovanja Nezavisne Države bar 1941.), Spomenznak na uspostavu Hrvatske izrađivana su od 1942. Nezavisne Države Hrvatske (18. mart godine u zagrebačkoj kovnici “Braća 1942.), Red za zasluge (19. decembar Knaus” (bivši “Griesbach & Knaus”) 1942.), Ranjenička kolajna (8. aprila te u radionici Teodora Krivaka u 1943.), Spomenznak 5. prosinca 1918. Varaždinu (bivši “ Sorlini”)5. (30. novembar 1943.), Ustaški častni znak (3. april 1944.). U redoslijed hrvatskih odlikovanja uvrštena je VOJNIČKI RED ŽELJEZNOG 10.4.1945. godine i Velebitska kolajna TROLISTA za hrabrost (srebrna i brončana). Ona je osnovana još 1. januara 1932. go- Vojnički red željeznog trolista (kraće dine, izrađena je u Italiji i podijeljena Željezni trolist), poznat i pod nazivom sudionicima diverzije u ličkom selu Hrvatski križ, bio je najviše vojno Brušanima (7. septembra 1932.), koju odlikovanje NDH, a dodjeljivao se je organizirao ustaški pokret u emi- 5 Prister 1997. 3.-5. Adanić 1996. 5.-7. 206 “za ratna djela, ostvarena osobnom je poglavnik dr Ante Pavelić, a red pobudom, zalaganjem i smišljenim 1. stupnja dodijeljen je samo dvojici vodstvom u pothvatima, koji su imali hrvatskih visokih časnika, od kojih izuzetan uspjeh protiv neprijatelja.” je jedan i vojskovođa, bivši austrijs- Red je imao četiri stupnja, od kojih ki pukovnik Slavko Kvaternik. Ovo se 1. stupanj nosio na vrpci oko vrata, odlikovanje je veoma cijenjeno među 2. stupanj bez vrpce na lijevoj strani kolekcionarima, što zbog slabe brojno- grudi, 3. stupanj na vrpci koja visi sti, što zbog kakvoće izrade6. Orden je iz zapučka, a 4. stupanj na trokutas- ustanovljen 27. 12. 1941. godine. toj vrpci na lijevoj strani grudi. Za izuzetne zasluge dodjeljivao se red s hrastovim grančicama. Nositelji 1. i 2. stupnja imali su pravo na naslov “Vitez”. Vojnički red željeznog trolista nije se dodjeljivao olako. Jedini nositelj

1. stupnja s hrastovim grančicama bio 6 Adanić 1996. 207 Orden reda za zasluge drugog stupnja bronza, emajl 3,5 cm 570/1034

Križ kneza Višeslava

Avers: Centralna figura slovo U, unutar kojeg se nalazi grb NDH, štit na kojem se nalaze polja u obliku šahovske table i iznad štita se pruža plamen

Revers: Natpis u tri reda 10. IV. – ZA ZASLUGE – 1942.

ORDEN REDA ZA ZASLUGE Osmerokraka srebrna zvijezda nos- DRUGOG STUPNJA ila se na lijevoj strani grudi. Red za zasluge 1. stupnja sa zvijezdom nosio Red za zasluge osnovan je kao “vidl- se na lentici ispod vrata, s manjom sre- jiv znak priznanja za zasluge stečene brnom zvijezdom na grudima. Žene u miru i u ratu za hrvatski narod i su nosile lenticu složene u vezenku, Nezavisnu Državu Hrvatsku”. Red koja se iglom pričvršćivala na odjeću. je imao dva oblika: jedan, namijenjen Red 1. stupnja nosio se bez zvijezde, kršćanima, imao je oblik križa krstion- na isti način kao i Red 1. stupnja sa ice kneza Višeslava, a drugi, u obliku zvijezdom. Red za zasluge 2. stupnja “bosanskog ljiljana”, a dodjeljivao se nosio se bez vrpce, pričvršćen na muslimanima. Način nošenja vrpce lijevoj strani grudi. Red za zasluge bili su jednaki za kršćane i muslimane. 3. stupnja nosili su muškarci na tro- Velered se nosio na lenti prebačenoj kutastoj vrpci, a žene na uskoj vrpci s desnog ramena na lijevi bok, gdje je složenoj u vezenku. Zanimljivo je vrpca bila složena u vezenku (mašnu). pritom, da je Red za zasluge 3. stupnja 208 Orden reda za zasluge drugog stupnja bronza, emajl 3,5 cm 570/1034

Šesterokraki krug prezentira ljiljan crvene boje

Avers: Centralna figura slovo U, unutar kojeg se nalazi grb NDH, štit na kojem se nalaze polja u obliku ša- hovske table i iznad štita se pruža plamen

Revers: Natpis u tri reda 10. IV. – ZA ZASLUGE – 1942.

za žene manji od istog stupnja za muškarce7. Orden je ustanovljen 19. 12. 1942. godine.

7 Prister 1997. 209 ORDEN RED KRUNE KRALJA zasluge “u neprijateljskoj vatri” ordeni ZVONIMIRA TREĆEG STUPNJA s hrastovim grančicama. Orden krune kralja Zvonimira izrađen je prema Orden Red krune kralja Zvonimira nacrtu zrakoplovnog pukovnika Jako- osnovan je “kao vidljiv znak odliko- ba Machieda. Orden je ustanovljen 17. vanja za zasluge u miru ili ratu, 05. 1941. godine8. stečene za hrvatski narod i Nezavisnu Državu Hrvatsku”. Orden Red krune kralja Zvonimira imao je sljedeće stupnjeve: Velered s Danicom, Red 1. stupnja sa zvijezdom, Red 2. stupnja i Red 3. stupnja. Nositelji Velere- da s Danicom i Reda 1. stupnja sa zvijezdom imali su pravo na naslov “ Vitez “. Za zasluge u ratu dodjeljivali su se ordeni sa mačevima, a za 8 Adanić 1996. 210 Red krune kralja Zvonimira trećeg stupnja

Hrvatski trolist pozlaćeni emajlirani tombak1 4,2 x 4,2 cm 272/599

Avers: Bijeli emajl sa uskim zlatnim rubom. Central- na figura trolista je kruna kralja Zvonimira. Rebra listova izrađena su zlatnim tropletom.

Revers: Natpis u tri reda 1076. - BOG I HRVATI – 1941.

1 Slitina bakra i manje od 20 % cinka koja je, s obzirom na korozij- ska svojstva, slična bakru.

211 Kolajna krune kralja Zvonimira, tombak presvučen srebrom 4 cm 287-622

Avers: Profil kralja Dmitra Zvonimira okrenut nadesno sa žez- lom u ruci natpis DMI- TAR ZVONIMIR i godina krunidbe 1076.

KOLAJNA KRUNE KRALJA ZVONIMIRA

Kolajna krune kralja Zvonimira osnovana je “kao vidljiv znak odlikovanja za zasluge u miru ili ratu, stečene za hrvatski narod i Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Kolajna krune kralja Zvonimira imala je tri stupnja: srebrni, brončani i željezni. Autor ovog odlikovanja je poznati hrvatski kipar i medaljoner Ivo Kerdić9. Orden je uspostavljen 27. 12. 1941. godine.

9 Adanić 1996. 212 Revers: Obrub ukrašen natpisom ZA ZASLUGE 1941. Godine, ispod nat- pisa vijenac koji se proteže iz žira na kom je utisnut datum osnutka Nezavisne države Hrvatske 10. IV. Iznad vijenca nalazi se slovo U. Unutar vijenca kružni natpis BOG I HRVATI, koji uokviruje centralnu figuru ordena štit sa šahovnicom.

213 Srebrna kolajna za hrabrost Ante Pavelića

Srebro prečnika 3 cm 288/623

Avers: Profil okrenut udesno Ante Pavelića koju uokviruje tekst „Poglavnik Ante Pavelić“.

MEDALJA ANTE PAVELIĆA ZA iz drugog zapučka odozgo. Nositelji HRABROST zlatne kolajne za hrabrost imali su pravo na naslov “Vitez”. Zlatnu ko- Kolajna poglavnika Ante Pavelića za lajnu poglavnika Ante Pavelića za hrabrost osnovana je kao “vidljiv znak hrabrost dobilo je tijekom rata samo odlikovanja za djela osobne hrabrosti sedam osoba, od toga pet posmrtno. u borbi”. Poglavnik NDH odlikovao Dvije zlatne kolajne podijeljene su je ovom kolajnom časnike, dočasnike i zastavama hrvatskih postrojbi. Velika vojnike Hrvatskih oružanih snaga, koji srebrna kolajna za hrabrost nosila se su pokazali izuzetnu hrabrost u borbi. na trokutastoj vrpci na lijevoj strani Kolajnu su mogli dobiti i pripadnici grudi. Hrvatski državljani - nositelji stranih oružanih sila, koji su se borili Zlatne i Velike srebrne kolajne za zajedno s hrvatskim postrojbama. hrabrost dobivali su mjesečni do- Kolajna za hrabrost ima četiri stupnja. platak. Postojale su još Mala srebrna Zlatna kolajna za hrabrost nosila se na i Brončana kolajna poglavnika Ante neobično složenoj vrpci, koja je visjela Pavelića za hrabrost, koje su se masov- 214 Revers: Rub medalje uokviruje pletenica uz koju se pruža natpis u kružnom smjeru iznad ZA DOM SPREMNI, ispod ZA HRABROST, natpis razdvaja godina uspostave Nezavisne države Hrvatske 19 s jedne strane i 41. s druge strane centralne figure koja predstavlja slovo U, unutar kojeg se nalazi štit sa šahovnicom, iznad koje se vije plamen koji razdvaja dan i mjesec uspostave Nezavisne države Hrvatske 10. IV.

no dodjeljivale. Autor ovog odlikovan- ŽELJEZNA RANJENIČKA ja je poznati hrvatski kipar i medal- KOLAJNA joner Ivo Kerdić10. Željezna Ranjenička kolajna osnovana je «u počast onima, koji su kao branitelji domovine bili ranjeni ili ozlijeđeni prigodom borbe s neprijateljem». Pozlaćena ranjenička kolajna dodjeljivala se osobama koje su zadobile ozljede od 61% (i više) tjelesne onesposobljenosti i poginulima, dok se Željezna ranjenička kolajna dodjeljivala ozlijeđenima do 60% tjelesne onesposobljenosti. Broj ranjavanja

10 Adanić 1996. označavao se s jednom, dvije i tri plave 215 Željezna Ranjenička kolajna metal sa lentom 7,5x5,1 cm 289/624

Avers: Obrub ukrašen vijencem i natpisom ZA POGLAVNIKA I ZA DOM centralna figura ordena je hrvatski trolist sa ukrštenim mačevima.

pruge na vrpci, odnosno za više od imali oni koji su uz gore navedene tri ranjavanja s tri pruge i hrastovim uvjete sudjelovali u neposrednoj borbi grančicama.11 s neprijateljem ili su proveli najmanje šest mjeseci u borbenim jedinicama ili su najmanje šest mjeseci upravljali RATNI SPOMENZNAK NDH poduhvatom vodstva borbenih jedinica. Spomenznak se nosio na odori zat- vorenog i na odori otvorenog kroja12. Ratni spomenznak je odlikovanje (spomenica) Nezavisne Države Hr- vatske. Pravo na ratni spomenznak imali su oni koji su proveli najmanje ODLIKOVANJA TREĆEG RAJHA godinu dana u vojnoj službi u Hr- vatskoj ili izvan nje. Dok su pravo na Nagrade i odlikovanja nacističke ratni spomenznak s državnim grbom Njemačke bili su vojne, političke i

11 Adanić 1996. 12 Prister 1984. 216 Revers: Obrub ukrašen pletenicom ispod koje se proteže natpis PRIZNANJE DOMOV- INE 1942, centralnu figuru ordena predstavlja štit ukrašen šahovnicom iznad koje se pruža plamen.

civilne dekoracije koje su dodjeljivane cistički simbol, svastiku. između 1923. i 1945. godine, najprije od strane nacističke stranke, a Vojne dugotrajne dekoracije, kao što kasnije države nacističke Njemačke. su nagrade za sudjelovanje u špan- Prve nagrade započele su dvadesetih jolskom građanskom ratu, medalja za godina prošlog stoljeća, prije no što aneksiju Austrije spadaju među rani- su nacisti došli na vlast u Njemačkoj, jim nagradama, ali najveći broj odliko- s političkim ukrasima koji su se nos- vanja počeo se dodjeljivati 1939. go- ili na ranim partijskim uniformama. dine nakon početka Drugog svjetskog Nakon 1933. godine, država je počela rata u Europi. Propisi o izdavanju izdavati različita odlikovanja koja nagrade također su dopuštali istodob- su dodjeljivana članovima nacističke no nošenje vojnih, civilnih i političkih partije, njemačkoj vojsci i civilima. ukrasa na bilo kojoj vojnoj ili paravo- Mnoge standardne nagrade Njemačke, jnoj uniformi nacističke Njemačke, dopuštajući širok raspon kombinacija kao što su vojna i državna odlikovanja 13 su redizajnirane kako bi uključile na- u obliku odjeće i nagrada . 13 Angolia 1987. 5–10. 217 Slika 9

Red njemačkog orla 271 Emajl, srebrna prevlaka 7 x 6,5 x 0,4 cm

Orden je u obliku malteškog križa s orlovi- ma koji nose svastiku u svakom uglu. Za vojno osoblje odlikovanje je imalo i prekrižene mačeve. Izgled i naziv odlikovanja je imitacija pruskoga Reda crnoga orla i Reda crvenoga orla.

RED NJEMAČKOG ORLA maja 1937. godine, a dodjeljivan je i (NJEMAČKI: VERDIEN- pred pad Trećeg Reicha. Tri Nijemca STORDEN VOM DEUTSCHEN su također bili nositelji ovoga reda, ADLER) među njima Konstantin von Neurath, Joachim von Ribbentrop i Heinrich Red njemačkog orla (njemački: Himmler. Od 1937. do 1943. godine Verdienstorden vom Deutschen Red njemačkog orla imao je šest Adler) bio je diplomatsko i počasno stupnjeva, primjerak koji posjeduje odlikovanje namijenjeno inostranim Historijski muzej Bosne i Hercegov- građanima, uglavnom diplomatama, ine pripada 4 stupnju. Pomenuti orden koji su simpatizirali nacionalsocijali- je pripadao pukovniku Heberlajnu. zam14. Red je osnovao Adolf Hitler 1.

14 Reichsgesetzblatt Nr. 1 vom 5. Januar 1944 Satzung des Verdienstordens vom Deutschen Adler vom 27. Dezember 1943., Artikel 4 Punkt 6 der Satzung 218 Slika 10

Željezni križ Drugog stupnja Malteški križ crne boje sa srebrnim obrubima, željezo, cink, aluminij 4,1 cm.

Centralna figura križa je svastika, dok se na donjem kraku križa uz rub nalazi utisnuta 1939. godina kada je dodjela križ obnovljena.

ŽELJEZNI KRIŽ (EISERNES najniže odlikovanje, pa sve do Velikog KREUZ) križa kao najvišeg priznanja u ovoj kategoriji. Željezni križ je dodjeljivan Željezni križ je bio vojno odlikovanje za hrabrost iskazanu u borbi kao i nekadašnje Pruske, a kasnije za druge vojne doprinose iskazane u . njemačko odlikovanje Osnovano je vojnom okruženju. Križ je dizajnirao od pruskoga kralja Fridrika Vilima arhitekta Fridrih Šinkel po ugledu na III, a prva dodjela priznanja dogo- amblem teutonskih vitezova, jedina dila se 10. ožujka 1813. u Breslauu razlika između odlikovanja pruskog (sada Wrocław, Poljska). Nastavlja- i trećeg rajha se ogleda u ornamen- jući tradiciju Adolf Hitler osnovao tici, na Pruskom je kruna sa 1879. je Željezni križ 1. septembra 1939. godinom, drugi ima svastiku i 1939. godine, regulacijom o obnavljanju godinu15. Željeznog križa. Željezni križ u Dru- gom svjetskom ratu dodjeljivan je u više kategorija, križ trećeg stupnja kao 15 Angolia 1987. 133. 219 Križ za ratne zasluge drugog reda 570/1034

Brončani osmokra- ki malteški križ s ukriženim mačevima između krakova. 4,5 x 4,5 x 0.5 cm

Avers: Okrugli štit na središnjem dijelu križa u kome se nalazi svastika

Revers: U središnjem dijelu križa utisnut je datum osnutka ordena 1939. godina

KRIŽ ZA RATNE ZASLUGE ratnim zadacima. U slučaju osoblja (NJEMAČKI: KRIEGSVERDIEN- SD-a križ ratnih zasluga sa mačevima STKREUZ) dodjeljivan je za sudjelovanje u nasilju, što znači sudjelovanje u akcijama ubo- Križ za ratne zasluge (Deutsches Re- jstva, uglavnom židovske populacije ich, Kriegsverdienstkreuz) je dodjel- na osvojenim istočnim područjima. jivan od 1940. do 1945. godine. Orden Historijski muzej BiH posjeduje križ je ustanovljen 18.10.1939. godine od za ratne zasluge drugog reda. strane Adolfa Hitlera u dvije verzije (sa i bez prekriženih mačeva) i nije bio direktno vezan za ratna djelovan- ja16. Bila je to najviša ratna nagrada za civile koji nisu bili uključeni u rat. Također je dodijeljena vojnicima koji su bili aktivni u takozvanim “drugim 16 RGBl. 1939, I, v. 24. Oktober 1939., S. 2069 ff. 220 Slika 12a, 12b, 12c

Znak rane I reda 405/811 4,1 x 3,4 x 0,6 cm

Eliptičnog oblika, rub je uokviren vijencem, centralna figura je šljem sa svastikom okrenut na lijevo, šljem prekriva ukrštanje mačeva koji se nalaze unutar vijenca.

NJEMAČKI ZNAK RANE je uvodi 1939. godine, jedina bitna (NJEMAČKI: VERWUNDETEN- razlika je u ornamentici. Na početku ABZEICHEN) je dodjeljivana ranjenima u Španjols- kom građanskom ratu 1936. – 1939. Znak rane je bila njemačka vojna godine, a docnije za sve ranjenike koji nagrada za vojnike ranjene u službi, su ozlijeđeni sa istim kriterijima gore koju je 1918. prvi donirao Kaiser navedenim17. Wilhelm II. Orden je namijenjen za odavanje počasti onima koji su krvarili 17 Kurt-Gerhard Klietmann: Deutsche Auszeich- za domovinu ili su izgubili zdravlje nungen – Eine Geschichte der Ehrenzeichen und u ratnoj zoni neprijateljskim djelo- Medaillen, Erinnerungs- und Verdienstabzeichen des. Deutschen Reiches, der deutschen Staaten vanjem. Značka je dodjeljivana u tri sowie staatlicher Dienststellen, Organisationen, stupnja: u crnoj boji (za jednu i dvije Verb. usw. vom 18. – 20. Jahrhundert. In Zusam- rane), u srebru (za tri i četiri rane), u menarbeit mit der Internationalen Gesellschaft für Wissenschaftliche Ordenskunde e. V Band 2: De- zlatu (za pet i više rana). Adolf Hitler utsches Reich. 1871–1945. Die Ordens-Sammlung, preuzima pomenutu nagradu i ponovo Berlin 1971. 221 Slika 12a, 12b, 12c OPŠTA JURIŠNA ZNAČKA (NJEMAČKI: GENERAL AS- Znak rane u srebru SAULT BADGE) 405/811 4,1 x 3,4 x 0,6 cm Medalja je dodjeljivana kao dekora- Eliptičnog oblika, rub tivni element njemačkim pomoćnim je uokviren vijencem, pješadijskim trupama koje zvanično centralna figura je šljem nisu bile u sastavu pješaštva, ali su sa svastikom okrenut na djelovale kao ispomoć djelovanja lijevo, šljem prekriva njemačke pješadije. To su mogli biti ukrštanje mačeva koji se inženjerci, artiljerci (protuoklopnoj, nalaze unutar vijenca. ali i protuzrakoplovnoj), tj. jedinicama koje su podržavale pješaštvo u napadu. Od marta 1942. se dodjeljivala i za samostalno uništenje 8 tenkova ili oklopnih vozila. Oznaku je ustanovio 222 Jurišna značka 5,3 4,2 cm, metal

Oblik ovalnog diska dimenzija. Vijenac je od dvije grane s po pet hrastova lista, koje kreću iz žirova u dnu vijenca. Centralna figura značke je vermahtov orao, sa ku- kastim križom u kandža- ma. Pod orlom se nalaze ukršteni bodež i ručna granata, koji leže položeni na vijenac. Značka se na uniformu pričvršćivala iglom.

general Walther von Brauchitsch go- ana. Tako je od 6. juna 1943. uvedeno dine 1940. Značku je dizajnirala firma još četiri stepena značke18. Ernsta Pikhausa iz Berlina. Specifični kriterij za dodjelu značke: 1. primalac ne smije da bude kandidat za dobivan- je Pješastvene jurišne značke, 2. da je primalac sudjelovao u tri indirektna napada u tri različita dana, 3. da je primalac sudjelovao u tri pješaštvena ili oklopna napada u tri različita dana, 4. da je ranjen dok je ispunjavao drugi ili treći uslov za dodjelu ove značke. Кako je rat odmicao, njemačko komandiran- je je zaključilo da postoji potreba za 18 Angolia 1987. 92, 93, 96. višim stupnjem ove značke, koja bi se dodjeljivala narastajućem broju veter- 223 Medalja istočnog fronta kružnog oblika cink, obojen bojom oružja 3,6 cm, 1428/821

Avers: Centralna figura medalje orao sa svastikom,

Revers: „Winterschlacht im Osten 1941/1942“, sa ukrštenom grančicom i mačem. Staza koja je pratila medalju bila je crvena, bijela i crna (simboli krvi, snijega i smrti).

MEDALJA (SPOMENICA) - borbene i neborbene - tokom poseb- ISTOČNOG FRONTA no teške ruske zime 41./42. godine19. (NJEMAČKI: WINTER- Strašni uslovi koje su njemačke trupe SCHLACHT IM OSTEN) pretrpjele na ovom frontu doveli su do toga da se ta medalja zove “Red zam- Medalja istočnog fronta, poznatija rznutog mesa”. Kriterijumi za dodjelu kao Zimska kolajna dodjeljivana je značke: 14 dana u aktivnoj službi svim njemačkim trupama koje su od 15. novembra 1941. do 15. aprila sudjelovale u pohodu na Rusiju, u 1942. godine, 60 dana na određenom periodu od 15. novembra 1941. do području od 15. novembra 1941. do 15. aprila 1942. godine. Dodjeljivana 15. aprila 1942. godine, ranjeni u ak- je kako njemačkim vojnicima, tako ciji, ubijeni u akciji – posthumno, ozl- i svim onima koji su u toku Drugog jede od smrzavanja, dovoljno su ozbil- 20 svjetskog rata sudjelovali na strani jne da garantiraju medalju. Dizajner sila Osovine. To je priznanje otežanih 19 Beevor 2012., p. 327. uslova za Nijemce i njihove saveznike 20 Angolia 1987., p. 69. 224 je bio SS-Unterscharführer E. Kraus, Adolf Hitlera. Ukupno 8 577 vojnika a medalja je uvažavana u svim rodovi- je dobilo pomenuto priznanje, koje je ma Vermahta. Preko 3.000.000 ovih dodijelio general Eduard Dietl, zapov- medalja je napravljeno u 26 ovlaštenih jednik vojne grupe Narvik. Pomenuti kompanija. amblem je zaplijenjen kao trofej od NARVIČKI ŠTIT (NJEMAČKI: strane partizanskih jedinica. Štit je izrađen u dvije verzije; srebrno-siva ÄRMELSCHILD NARVIK) verzije za vojsku i Luftwaffe, te (zlatna boja) verzija za Kriegsmarine21. Štit Narvički štit je priznanje Drugog je dizajnirao profesor Richard Klein. svjetskog rata. Njemačka vojska je Nosio se priključen na uniformi po- odlučila dodijeliti svim njemačkim moću platnene podloge, koja je izdana snagama koje su sudjelovale u bitka- u različitim bojama određenim po ma Narvik između 9. aprila i 8. juna jedinicama: 1940. godine. Priznanje je pokrenuto 19. kolovoza 1940. godine od strane 21 Angolia 1987. 225 Narvički štit tehnika kucanja aluminij, čelik, cink, 9,7 x 5 cm, 819/1426

Štit ima zašiljeno dno i orla s preklopljenim krilima, uokvirenog lovorovim vijencem, koji okružuje svastiku. Ispod toga velikim slovima je napisano Narvik. Tijelo štita ima runolist (koji predstavlja Heer planinske trupe), sidro (koji predstavlja Kriegsma- rine) i propeler (za Luft- waffe). Sidro i propeler su prešli s runolista smješteni na vrhu X. Brojevi 19 i 40 pojavljuju se na vrhu u uglovi- ma glavnom dijelu štita.

Srebrni štit na sivoj podlozi - za pješadiju (Heer)

Srebrni štit na sivo-plavoj podlozi - za avijaciju (Luftwaffe)

Pozlaćen štit na tamno plavoj podlozi - za mornaricu (Kriegsmarine)

226 IZVORI:

Reichsgesetzblatt Nr. 1 vom 5. Januar 1944 Satzung des Verdienstordens vom Deutschen Adler vom 27. Dezember 1943, Artikel 4 Punkt 6 der Satzung RGBl. 1939, I, v. 24. Oktober 1939, S. 2069 ff. Kurt-Gerhard Klietmann: Deutsche Auszeichnungen – Eine Geschichte der Ehrenze- ichen und Medaillen, Erinnerungs- und Verdienstabzeichen des. Deutschen Reiches, der deutschen Staaten sowie staatlicher Dienststellen, Organisationen, Verb. usw. vom 18. – 20. Jahrhundert. In Zusammenarbeit mit der Internationalen Gesellschaft für Wissenschaftliche Ordenskunde e. V Band 2: Deutsches Reich. 1871–1945. Die Or- dens-Sammlung, Berlin 1971. LITERATURA:

Adanić, Stjepan Hrvatska odlikovanja. Narodne novine, Zagreb, 1996. Angolia, John, For Führer and Fatherland, Military Awards of the Third Reich. R. James Bender Publishing, San Jose 1987. Beevor, Antony, The Second World War, Little, Brown New York 2012. Gažević, Nikola , Vojna enciklopedija, Redakcija Vojne enciklopedije, Beograd: 1975. Prister, Boris, Odlikovanja Nezavisne Države Hevatske, Povjesni muzej, Zagreb, 1997. Prister, Boris, Odlikovanja, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 1984. Ratković, Borislav, Vojni leksikon, Vojno izdavački zavod, Beograd, 1981. Šentija, Josip, Opća enciklopedija,, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1980.

Badges and Medals of the World War II from the Collection of three-dimensional objects of the History Museum of BiH

Abstract: The paper presents twenty types of badges and medals awarded during the World War II in the collection of the History Museum of Bosnia and Herzegovina. This material is classified into three groups: Badges and medals of the Independent State of Croatia (NDH), Third Reich, and badges and medals of the partisans. In addition to detailed descriptions with photographs, the paper also includes explanations of criteria which recipients of these prestigious awards had to meet.

Key words: Badges, medals, Independent State of Croatia (NDH), Third Reich, Germany, partisans, History Museum of Bosnia and Herzegovina, Collection of three-dimensional items 227 PRIKAZI I OSVRTI

NSK DRŽAVA SARAJEVO

„U ovoj klaonici ste mogli postati zombiji“ – rekao je Peter Mlakar Sarajlijama na otvorenju NSK države u opkoljenom Sarajevu. U nedostatku svega, Sarajlije su se održavale u životu izložbama, koncertima i predstavama organiziranim na različitim lokacijama po gradu: od haustora do javnih prostora. Značaj umjetnosti postaje mnogo snažniji od pukog medija komunikacije. Umjetnošću se jačao duh, istrajavalo, saopštavalo, čuvao zdrav razum, pružao otpor ništavilu.

Jedan od događaja, koji je Sarajevu dao nadu i stvorio iluziju normalnosti, je bio umjetničko-politički projekat NSK država Sarajevo umjetničkog pokreta Neue Slowenische Kunst, predstavljen u Narodnom pozorištu 21. i 22. novembra 1995. godine. Simultano sa pripremom za koncert Laibacha u Sarajevu, koja je podrazumijevala potragu za strujom i opremom, na drugim koordinatama se odlučivalo o budućnosti Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Redovi pred pasoškim odjelom NSK su pokazivali koliko su Sarajlijama značili pasoši. Većini je to bio prvi pasoš nakon crvenog jugoslovenskog. Interesovanje za koncert je bilo toliko da je bočni ulaz u Narodno pozorište bio provaljen, jer su ljudi koji nisu uspjeli nabaviti kartu na taj način pokušali prisustvovati. Kad je publika ušla u Narodno pozorište, Sarajlije su dobile koncert – po kvalitetu ravnopravan sa onim koji su se održavali u sklopu NATO turneje ove grupe.

Više od dvije decenije nakon „historijskog koncerta“ Historijski muzej BiH izložbom „NSK država Sarajevo“ otvara još jednu priču o kulturi i umjetnosti pod opsadom, događajem koji je u hronološkom smislu zaključio opsadu. Ova priča je predočena kroz fotografske zapise Zorana Kanlića i svjedočanstva građana Sarajeva. Izložba NSK država Sarajevo, predstavljena 29. marta 2018. godine pred članovima Laibacha i građanima Sarajeva, nam služi kao podsjetnik na snagu i moć umjetnosti, koju danas često koristimo u Historijskom muzeju BiH da ogovorimo. Jasmin Hasanović NSK DRŽAVA SARAJEVO Kontroverzno mjesto posthistorijskog buđenja historije

Sarajevo je grad u kome je kobni“ hitac potjerao Europu u svjetski rat koji je završio doba velikog carstva i uspostavio novi svjetski poredak. Na tom mjestu europska politička historija traumatično čisti svoje simptome (...) To je zato jer je istina Europe zlo samo.

Peter Mlakar (NSK/Odjel za čistu praktičnu filozofiju): Sarajevo, novembar 1995.

Mlakarove riječi izgovorene u Sarajevu prilikom proglašenja NSK Države Sarajevo 21. novembra 1995. godine, ironično su odjeknule buku koju je aktivno proizvodila europska šutnja unutar bosanskohercegovačkog političkog vakuuma. NSK Država u vremenu ostvarila se na način svoje privremene materijalizacije u konkretnom prostoru nabijenim nacionalnom simbolikom, kao što je to bilo Narodno pozorište. U vremenu kada su različiti nacionalizmi nastojali osporiti postojanje Bosne i Hercegovine kao moderne nacionalne države, to nije bila samo simbolička manifestacija umjetničke penetracije u političku stvarnost, već i cinična instalacija parazitske, iako transnacionalne i bezgranične države. Ono što je djelovalo kao podrška, također je bio i poziv na razum i upozorenje. Manipulirajući sa konceptima oprosta, pobjede i poraza, Mlakar uokviruje paradoksalnost izgradnje zajedničke budućnosti kroz ratnu realnost:

“Patnja i smrt onome ko je napravio zločin, to je u redu. Ali tek kroz praštanje ćete preraditi zločinca u ćevapčiće i pljeskavice, tek u opraštanju naj-goreg straha osjetit ćete pravu sreću. Bit ćete poklik slobode. Bit ćete gospodari mira. Tada će poraženi biti konačno po- ražen, vaš prijatelj bit će Bog, pobjednik će nositi vaše ime”. 231 Ostvarenje NSK Države u vremenu događa se u periodu u kojem su postmoderne iluzije poslije kraha komunizma i stvaranja transnacionalne i bezgranične Europske unije u Maastrichtu postale novi narativ Zapada. On, istovremeno, biva propitivan kroz buđenje historije stvaranjem novih nacionalnih država izronjenih iz zakašnjele jugoslovenske moderne. NSK Država bila je država između disolucije Jugoslavije i transnacionalnih integracija. Kao NSK Država u vremenu (NSK Država v času) ona je u svoje sopstveno postojanje spajala apsurdnost obje nove ideje koje su se međusobno isključivale. Kao prostor isključivanja, NSK Država u vremenu funkcionira poput postmoderne konstrukcije koja ne daje odgovor – već propituje stvarnost.

Instalacija modernog unutar postmodernog prostora najekstremnije se približava svojoj manifestaciji 1995. godine, proglašenjem NSK Države Sarajevo u okviru Laibachove Occupied NATO turneje (referirajući se na Laibachov album NATO) posvećene ratu u Bosni i Hercegovini. Rekapitulirajući NATO kao ideološki režim i njegovu vezu sa nastajućim sistemom, Laibach je stvorio savršen soundtrack nove realnosti rekonstruirajući popularne, većinom zapadne pop klasike u militarističke ratne pjesme. Raspeta između modernizma i postmodernizma, izvana se doimajući kao tipični konstrukt postmoderne, iznutra, NSK Država nije bila utopijska država koja bi se trebala ostvariti. Ona služi više kao znak pitanja propitujući nove konstrukcije totalitarnosti – kako one koje se suprotstavljaju ideji teritorije i nacije, tako i uspona nacionalizma i nacionalnih država. NSK Država u vremenu bila je simbolički, skriveni znak jednakosti, koji je dekonstruisao intenciju globaliziranog svijeta spram novih tržišta i nacionalnih država kao glavnim globalnim ekonomskim igračima.

Bivajući militantniji na albumu nego što je to NATO u stvarnosti, Laibach je predstavljao buku novog nastupajućeg svjetskog poretka. Balkanski nacionalizam, kao posljedica velikih svjetskih igara, uspostavio je novi svjetski poredak, koji se na istom mjestu i srušio – u Sarajevu. Osvajajući nacionalizirani prostor – Narodno pozorište u Sarajevu koje je još uvijek bilo pod opsadom, NSK Država se privremeno materijalizirala u prostoru neutralizirajući nesposobnost globalizacije da riješi sukob. S druge strane, nacionalna simbolika pozorišta demaskirala je iluziju denacionalizacije. Korištenje postmodernističkih metoda i tehnika čini osnovu strategije Neue Slowenische Kunst-a, istovremeno djelujući kao totalitarni umjetnički projekt, ne usvajajući estetske i simboličke elemente totalitarne organizacije samo u svom radu, već i putem manifestnog rječnika kojim komunicira s javnošću.

Uzevši Laibachovu ideološku osnovu kao jednu od svojih komponenti, Neue 232 Slowenische Kunst zajedno sa vizuelnim umjetnicima Irwin-om i Novim kolektivizmom, pozorišnom grupom Gledališče sester Scipion Nasice i Odjelom za čistu praktičnu filozofiju nastojao je propitati totalitarnu prirodu svakog sistema, pa i onog u kojem je primarno djelovao – u sistemu raspadajućeg socijalističkog programa u Jugoslaviji. Govoreći kroz ironične imitacije totalitarnih rituala, oni uspijevaju razotkriti ono što Slavoj Žižek (1993) naziva „opscenim super egom njihovog viška“. Da bi delegitimirali Jugoslaviju kao politički projekt, njihovi su totalitarni rituali osvijetlili različite oblike kolaboracionističkih ideologija koje su bile skrivene unutar antikomunističkih nacionalizama na čijem je porazu izgrađena Jugoslavija. Koristeći se oblikom države kao prostornog artefakta par excellence u globaliziranom svijetu „bez država“, NSK nastoji locirati konačno odredište u koje je vodio raspadajući socijalistički program u Jugoslaviji.

Militantni taktovi unutar Narodnog pozorišta nadidentificirali su se sa stvarnošću u kojoj se koncert odvijao. Već naredni dan potpisan je Dejtonski mirovni sporazum okončavajući rat i transformirajući Bosnu i Hercegovinu iz suverene u postsuverenu državu, uveliko prožetu međunarodnom zajednicom – kao transteritorijalnim i transnacionalnim entitetom koji svoju globalnu vlast uspostavlja u lokalnom prostoru. Bosna i Hercegovina postala je odraz NSK Države izvan njene umjetničke realnosti, znak pitanja nedovršenih nesuglasica između modernizma i postmodernizma. Slučajno ili ne, NSK je identificirao opscenu konstrukciju novog svjetskog poretka koji nikad nije ni dovršen. Kao kontroverzno mjesto koje propituje posthistorijsko pretjeranom produkcijom historije, Bosna i Hercegovina morat će se iznova promisliti kroz svoju sposobnost dovođenja u pitanje nacionalnih stvarnosti njihovim prevazilaženjem u obliku izvan nacionalne države.

233 mnom, ne znam kakva je bila bina, rasv- Po čemu pamtim jesen u Sarajevu jeta, ništa. Samo se sjećam tog ogromnog 1995. godine? Po prestanku rata i po uzbuđenja, dok čekam da koncert počne. koncertu Laibacha. Dolazi Laibach, u Ne mogu da vjerujem da sam tu, osjećam Sarajevo, nemoguće!? Znala sam da se kako mi srce nenormalno tuče. Pa neću moram naći među tim ljudima koji će valjda preživjeti rat i odapet na koncer- tog novembarskog dana ući u Narodno tu!? Čovječe, koja sam ja sretnica, živa pozorište. Jednostavno moram. Te 1995. sam i slušam Laibach... godine sam se već pomirila da rat nikada neće prestati, da ću cijeli život provesti uz Danima poslije bila sam ošamućena od zvukove granata i snajpera, šta se može, svega doživljenog. Kažu taj dan potpisan takva mi sudbina, valjda - pa i u svijetu lju- Dejton. Super. Kažu te jeseni stao rat di svoj vijek provedu u ratu, pa opet žive... i održan koncert Laibacha u Sarajevu. Dolazi Laibach. Puno ranije sam došla is- Znam. Znam za Laibach, za rat ne znam. pred zgrade Pozorišta. Što je sigurno-sigurno, neće me niko spriječiti da uđem. Lidija Mayer Tako i bi. Ničeg se ne sjećam. Nemam pojma kakvo je bilo vrijeme tog dana, šta sam obukla, ko je sve bio u društvu sa bude kao i koncert u Londonu. Pitali su Te davne i ratne 1995. godine koncert imamo li pozorište – imamo, ali pozorište Laibacha je bio veliki kulturološki događaj je pod stalnim okom snajpera. Ne znam i neplanirano se poklopilo potpisivanje odakle nam struja, a oprema je došla iz Dejtonskog mirovnog sporazuma sa da- Zagreba (i to je bila avantura). Prije toga tumom njihovog nastupa u Sarajevu. Bila su oni bili u Berlinu, proglašavali svoje je to na neki način i naša pobjeda. Kad teritorije, izdavali pasoše. Doveli su sa kažem naša - mislim na građane koji su sobom kompletnu infrastrukturu. Čovjek živjeli u opkoljenom i blokiranom Saraje- koji je izdavao pasoše je bio sekretar nji- vu. Laibach je te godine izdao LP pod na- hove države - tu je bila mašina, naprave zivom NATO. Njihova turneja je bila pod odmah pasoš odmah... Narodno pozo- istim nazivom, tako da je i u tom kon- rište ima ogroman luster. Svjetlo i zvuk su tekstu Dejton-NATO bilo dosta simbolike. sastavni elementi Laibachovog nastupa, Sa ove vremenske distance se pitam kako a taj luster je počeo da se pomjera od se sve to uopšte uspjelo napraviti. „Oba- vibracija kada smo sve postavili. Luster la Art centar“ je radila i prije rata, a u se nije mogao skinuti, a mi svakako nis- ratu smo nastavili svoje aktivnosti. Mi se mo mogli napraviti ništa po tom pitanju, nismo privatno znali s članovima grupe, jer nismo imali gotovo ništa – osim volje! ali smo poznavali njihov rad i znali jedni za druge. Komunikacija se odvijala putem satelitskog telefona. Kako naći razglas u Dževad Mujan, organizator / ratu? Kako osigurati struju? Prostor? Oni Obala Art Centar su tražili da koncert u Sarajevu bude minimaliziran, da ne bude humanitarni koncert – htjeli su da koncert u Sarajevu Koncert Laibacha u Sarajevu je za mene bio oficijelni kraj rata u BiH, jer se na taj dan zvanično i potpisao Dejtonski sporazum. Interesovanje za koncert je bilo toliko da je bočni ulaz u Narodno pozorište bio provaljen, jer su ljudi koji nisu uspjeli nabaviti kartu na taj način pokušali prisustvovati ovom događaju. Sjećam se dobro da su i neki generali Armije BiH kontaktirali organizatore (ja sam bio jedan od njih ispred „Radija Zid“), a kako bi pokušali nabaviti karte za svoju najbližu rodbinu.

Ono što mene intimno veže za taj koncert je što sam tada postao ambasador NSK države, a kako se formalno i zvao čitav projekat u kojem je Laibach predstavljao samo muzičko-scenski dio programa, jer smo osim nastupa Laibacha imala i izložbu Irwina, te performans dodjele NSK pasoša.

Moja malenkost je prvom prilikom (kad je sa aero- droma u Budimpešti putovala u Helsinki) pokušala proći carinske kontrole sa diplomatskim NSK pa- sošem, ali me je u toj umjetničkoj akciji zaustavila policija i nakon nekoliko sati veoma informativno - zabavnih razgovora pustila da letim za Finsku, ali su mi tom prilikom oduzeli moj diplomatski NSK pasoš kojeg sam dobio na njihovom koncertu u Sarajevu. Novi NSK diplomatski pasoš sam dobio prilikom novog NSK okupljanja u Berlinu.

Adi Sarajlić, organizator koncerta / Radio Zid Sarajevo

„Radio ZID“ je bio medijski promo- tor i jedan od organizatora koncerta Laibacha u Sarajevu u novembru 1995. Ne- koliko mojih kolega i ja smo bili zaduženi za izradu džinglova i promociju na radiju. Bili smo toliko oduševljeni činjenicom da Laibach svira u Sarajevu, da smo program radija neprestano filovali muzikom Laibacha i najavama koncerta. Promocija je bila toliko intenzivna i blago rečeno “agresivna” da smo svakodnevno imali ogroman broj poziva na radio od ljudi koji su tražili karte za koncert koje su bile besplatne, ali zbog ograničenog kapaciteta dvorane Narodnog pozorišta u kojoj se koncert dešavao, svako je morao imati kartu. Zvali su nas ljudi različitih profila, od kojih, sig- urna sam, pola njih nikad ranije nije ni čulo za Laibach, ali svi su željeli na koncert. Jedna gospođa je zvala i rekla da je šehidska familija i da misli da ima pravo na karte, drugi gospodin je opet tražio karte na osnovu toga što je ratni invalid. Publika se jedva ugurala u Narodno pozorište, sa svih ulaza. Koncert je bio fan-

tastičan, Mlakarov govor izazvao je egzaltaciju prisutnih, sve je bilo nestvar- no i u toj nadrealnosti Fićo (basista Elvis J. Kurtović) nam je u jednom momentu na galeriji Narodnog pozorišta u prolazu rekao: “Ljudi, potpisan je mir!” “Opet?”, prokomentarisala sam. Niko ga nije ozbiljno shvatio.

Aida Kalender, novinarka / Radio ZID Sarajevo sam se sa fotografom Zoranom Kanlićem Godine 1995. sam bila na oba provukla na koncert. Iako je taj period Laibachova koncerta, ali i dalje ne mogu bio historijski za Bosnu i Hercegovinu, za reći koji mi je bio bolji. Za prvi koncert mene, dvadesetogodišnjakinju, potpisivan- sam imala kartu i sjećam se nevjerovatnog je Dejtonskog sporazuma apsolutno su uzbuđenja kada je počeo. Sjedila sam na zasjenila ova dva koncerta, a dobila sam i balkonu Narodnog pozorišta i nosila sam pasoš koji mi je važeći i danas. svoju crnu “The Cure” košulju. Za nared- nu noć nisam imala kartu, ali sam imala Imrana Kapetanović, novinarka / Dani press akreditaciju, jer sam u to doba radila kao novinarka u časopisu “Dani” - pa 238 To mi je bio prvi ozbiljan koncert u životu. Rano smo počeli. Čim bi granatiranje malo stalo, već smo sjedili po parku, pili pivu i, umjesto sladoleda, kupovali polovne ploče Doors-a, Cure-a, Clash-a po ulicama. Družila sam se sa malo stari- jom ekipom, pa sam s njima i stajala u redu taj dan za kartu i pasoš. Rekli su da sam prem- lada. Imala sam 12 i po. Drug kaže da smo ponovo stali u red i da mi je on glumio starijeg bra- ta, pa su mi dali i kartu i pasoš. Ne sjećam se svega, al’ znam da smo te noći k’o popišani i u nevjerici stajali ispred Narod- nog pozorišta, jer je unutra bilo toliko krcato, da ni s kartama nisu dali uć’. Drug, njegova cura, moj momak - Nera i ja. Kad je postalo jasno da se situacija ne mijenja i da ćemo propustiti svirku, neko od nas se dosjetio rješenja: prišli smo Pozorištu s bočne strane, popeli se uz stepenice, zatim na kamenu ogradu, klizavu od leda, snijega, zime, jedan korak udesno na veliki prozor zatvoren UNHCR folijom, umjesto staklom, pod- erali foliju i unutra. Dole, iza nas se stvorio red ljudi koji su čekali da naprave isto. Nažalost, obezbjeđenje je ubrzo otkrilo novi prolaz i zaustavilo ljude. A mi, nas četvero, mi smo bili unutra. Nikad neću zaboraviti moment kad sam na bini ugledala i čula Laibach. Stajala sam potpuno blokirana, sleđena od njihovih vojnih uniformi, vojničkih pokreta, militarističkog ritma doboša....Fašizam koji smo već treću godinu živjeli u opkoljenom gradu, tako performiran na sceni, performiran za nas, bio je još veći i užasniji.

Adela Jušić 239 Laibach u Sarajevu 1995. godine za mene simboliše mentalnu i duhovnu utjehu u tadašnjoj ratnoj stvarnosti. Sjećam se sklada te- atralnosti njihovog nastupa sa ambijentom Narod- nog pozorišta.

Jasmina Topčagić

240 Za mene je koncert Laibacha najvažniji zbog činjenice da je tog dana zvanično završen rat u Sarajevu i BiH. To je za mene kao dvadesetogo- dišnjaka bila najvažnija stvar tada.

Asmir Demir

241 Laibach mi se nikad nije sviđao. S iznimkom gitariste Ota Rimelea, taj me bend ostavljao ravnodušnom dovoljno da se u mojoj kolekciji ploča, kaseta i diskova nikada nije našao njegov nosač zvuka. Možda mi je jedino bio zanimljiv kao kulturološki fenomen. Ali koncem 1995. svi smo u Sarajevu bili toliko željni, ne samo kulturnih, nego bilo kakvih mirnodopskih dešavanja da je manifestacija “NSK država Sarajevo” izazvala nezapamćeno zanimanje. Posebna je pomama vladala za NSK pasošima. Valjda su stvarali privid prozora u svijet. Bosanskohercegovački pasoš bilo je preteško i pre- 242 komplicirano izvaditi, izlazak iz zemlje još uvijek je bio ravan podvigu, pa su zelene knjižice na koje se satima čekalo pružale utjehu. Mnogima su bile prvi putni dokument nakon bivših, crvenih. Kasnije se saz- nalo, mislim da je Adi Sarajlić prvi probao upotrijebiti NSK pasoš onako kako se pasoši koriste, da su nade bile lažne. Graničari su se ovom pasošu smijali kao lošoj šali i tražili “pravi”. Osobno mi je najteže bilo nabaviti fotografiju. Imala sam samo dvije fotografije iz perioda 1992-95, jednu sa prijateljima, a drugu sa djecom iz savjetovališta u kojem sam radila, a one niti su bile prikladne za dokumente, niti sam ih htjela uništiti. U pomoć je priskočio Senad Gubelić, moj drug i fotoreporter. Sreli smo se u krugu bolnice “Koševo”, pronašli sivi zid, čiji dio nije bio prošaran gelerima za pozadinu, ja se našminkala, on škljocnuo - i gotovo. Slike mi je poslao po susjedu koji je radio sa njegovom mamom, taman na vrijeme da ih odnesem u Narodno pozorište i priložim popunjenom obrascu. Po pasoše je trebalo doći na Radio Zid. Neki su ih podigli, neki ne. Ko zna gdje su zavšili oni po koje niko nije došao. Dugo su se povlačili po prašnjavim budžacima i nervirali tete koje su čistile prostorije na Ciglanama.

A koncert? Početku u 18 sati današnja mladež će se sigurno smijati. Ali valjalo se vratiti kući do policijskog sata, pa ako se cijeli život tome prilagođavao, morala je i svirka. Bila sam na prvom od dva nastupa i više sam vremena provela u holu Narodnog pozorišta, jer je vladala nesnosna gužva. Ulasci u krcatu salu počinjali su laktanjem kroz masu, a završavali borbom za zrak i izlaskom. Imala sam ulaznicu i za drugi, ali druge večeri nisam uspjela ući. I nije mi bilo žao. Nekako mi je izgledalo fer da uđe neko ko prve večeri nije bio tu. Meni je dovoljno bilo što se nešto svjetsko dešavalo u Sarajevu.

Marinela Domančić

243 244 Neću pretjerati ako kažem da je to i dalje jedan od najznačajnijih događaja u mom životu! Emocije su toliko jake, da ih jedva prenosim na papir. Svjesna sam da doživljaj ne bi bio tako snažan da se koncert desio u nekom drugom vremenu, ali eto, desio se onda kada je nama (meni) bio najpotrebniji.

Sjećam se kako sjedim u mraku pozorišne dvorane, opčinjena onim što čujem i vidim, sretna što prepoznajem pjesme koje izvode i tako dvije večeri za redom, jer sam imala ludu sreću da prisustvujem na oba koncerta. Dan poslije, sjedila sam za trpezarijskim stolom u stanu, lebdjela, totalno izbačena iz ležišta od koncerta, dok su ona trojica na tv-u potpisivala Dejtonski.. Lajbahovci vjerovatno i nisu svjesni koliko su ta dva koncerta nama značila.

Emilija Domačinović 245 246 Jedno od mojih sjećanja na gostovanje NSK i Laibacha u Sarajevu 1995. godine se odnosi na opkladu vezanu za diplomatski pasoš NSK. Naime, snimatelj Dinno Kasalo je već imao odranije taj pasoš. Dobio ga je u vrijeme kada je radio jedan muzički spot za Laibach. U jednom razgovoru sa Dinnom, moj prijatelj, rahmetli Enes Čengić je rekao da će i on dobiti takav diplomatski pasoš. I tako je pala opklada sa Dinnom u karton „dalmatinke“. Bila su ostala još samo tri takva pasoša, od kojih je jedan već bio namjen- jen za Ibrahima Spahića, direktora festivala „Sarajevska zima“. Rekli su nam da možemo dobiti samo jedan pasoš, jer ovaj treći trebaju imati u rezervi ako neko dođe nenajavljen.

Tako je moj prijatelj Enes dobio diplomatski pasoš NSK i karton „dalmatinke“ koji je Din- no „uredno“ isporučio.

Zoran Kanlić, autor fotografija izložbe „NSK država Sarajevo” 247 STARE ZBIRKE, nove muzejske prakse STARE ZBIRKE, nove muzejske prakse Dina Memić

Dokumentacioni centar Historijskog muzeja BiH Depo bosanskohercegovačkog djelovanja muzeja novije historije

Sažetak: Rasprostranjena i obimna metodološkog, vaspitno-obrazovnog mreža memorijalnih muzeja u i ekspozicionog rada. Bio je mjesto BiH zahtijevala je da se pored analize stručnih problema i prijedloga integracije muzeja u formalnom za njihovo razrješavanje, a istovremeno smislu i obliku, na jednom mjestu i pokretač osposobljavanja i struč- integrišu i ukupni stručni i naučni nog usavršavanja kadrova. Razvio dometi svih memorijalnih muzeja, je određene oblike kritičkog kako bi se obezbijedili i unaprijedili preispitivanja rezultata muzeološkog što povoljniji uslovi za razvoj opće rada i u izvjesnom smislu postao muzeološke djelatnosti u BiH. Ideja o koordinaciono tijelo za praćenje formiranju matične službe za potrebe ostvarivanja osnovnih stručnih i mreže memorijalnih muzeja u Bosni društvenih uloga muzeja novije i Hercegovini sazrijevala je tokom historije. Kao izvjestan iskorak i sedamdestih godina 20. stoljeća. novitet u bosanskohercegovačkoj Osnivanjem Dokumentacionog centra muzejskoj djelatnosti, pretendovao u Muzeju revolucije BiH stvorena je da preraste u posebnu naučno- je pretpostavka za koordiniran istraživačku jedinicu u okviru Radne i jednoobrazan proces stručnog organizacije „Memorijalni muzeji muzejskog rada, kao i verifikaciju revolucije BiH”. finalnih rezultata, koji su bili usklađeni Prvobitno neuspjeh integracije sa zahtjevima suvremenih muzejskih memorijalnih muzeja u Bosni i praksi i muzeološkom disciplinom. Hercegovni, a potom i novi društveno- Osnovan kao centar informacija, politički diskursi, doveli su do toga da inicijativa i rasprava o svim relevant- obimna prikupljena dokumentacija nim pitanjima stručnih aktivnosti i građa iz svih navedenih procesa memorijalnih muzeja, radio je na bosanskohercegovačke djelatnosti standardizaciji i usklađivanju stručno- memorijalnih i muzeja novije historije, muzeološkog, publicističkog, naučnog, danas egzistira kao zbirka Historijskog 250 muzeja BiH. Na osnovu uvida u građu muzejskoj dokumentaciji1, s ciljem Dokumentacionog centra, čiji je cilj njenog unaprjeđenja u teoriji i bio utvrđivanje njene stvarne tematske praksi, potrebu za objedinjavanjem prirode, procjena njene očuvanosti, ukupne muzejske djelatnosti kao i sređenosti za potrebe istraživanja izrazile su pojedine muzeološke i korištenja, te eventualne elektronske zajednice u Jugoslaviji, a jedna od obrade i digitalizacije, nastalo je njih realizovana je 1955. godine kao ovo istraživanje kao doprinos za Muzejski dokumentacijski centar proučavanje ove jedinstvene muzejske u Zagrebu, koji i danas predstavlja zbirke u Bosni i Hercegovini, koja dokumentacijsku, informacijsku i svjedoči o plodonosnom muzejskom, komunikacijsku tačku hrvatske mreže stručnom i naučnom radu druge muzeja2. Ideja o formiranju ove službe polovine 20. stoljeća na tlu Bosne i za potrebe mreže memorijalnih Hercegovine. muzeja, ali i ostalih muzeja u Bosni i Hercegovini, sazrijevala je tokom Ključne riječi: Dokumentacioni sedamdestih godina 20. stoljeća, centar, matična služba, Muzej kristalizirajući ciljeve i zadatke, koji će revolucije BiH, Historijski muzej BiH, kasnije biti realizirani kroz osnivanje memorijalni muzeji, mreža muzeja Dokumentacionog centra u Muzeju narodnooslobodilačke borbe i revolucije revolucije BiH. Osnivanje ovog jedinstvenog specijaliziranog centra za potrebe bosanskohercegovačke muzejske zajednice, koji danas djeluje IDEJA O DOKUMENTACIONOM kao zbirka Historijskog muzeja CENTRU I PRVE INICIJATIVE ZA BiH, svojevremeno je predstavljalo OSNIVANJE izvjesni novitet, koji i danas intrigira, 1 Međunarodna razmatranja o muzejskoj dokumentaciji koordiniraju se preko ICOM-UNESCO-vog Razvojem i ekspanzijom modernih Dokumentacionog centra u Parizu, osnovanog 1947. oblika muzeja, koja će se kod nas godine, u okviru kojeg radi i Međunarodni komitet za dokumentaciju – CIDOC. CIDOC je osnovan sa i u Evropi desiti u drugoj polovini zadatkom unaprjeđenja muzejske dokumentacije 20. stoljeća sa ciljem izgradnje i na međunarodnom nivou, te pruža aktivnu podršku očuvanja nacionalnih i kulturnih stvaranju nacionalnih dokumentacionih komiteta. 2 Muzejski dokumentacijski centar osnovan je identiteta, paralelno će se javiti 1955. godine na inicijativu dr. Antuna Bauera, kolek- zahtjevi i razvijati potrebe novog, cionara, muzeologa i utemeljitelja brojnih muzeja i drugačijeg organizovanja muzejskog zbirki u Hrvatskoj. Danas je MDC centralna informa- cijsko-dokumentacijska i komunikacijska tačka hrvat- rada i djelovanja koji će moći ske muzejske zajednice, koordinator Mreže muzeja, pratiti takvu tendenciju muzejskog mjesto inicijativa, učenja i razmjene znanja i isku- i muzeološkog razvoja. U skladu sa stva, osobito na području muzejske dokumentacije, informatizacije i zaštite građe. (http://hvm.mdc.hr/ međunarodnim razmatranjima o muzejski-dokumentacijski-centar,1.59:ZAG/hr/info/. Zadnji put pristupljeno 7.01.2019.godine). 251 a kojem do sada nije posvećena njegovog osnivanja kao zasebnog ozbiljnija studija, koja bi osvijetlila odjeljenja u Muzeju revolucije BiH. povod i sve procese koji su doveli Također, kao građa u radu korišteni do toga da danas u sebi objedinjava su opći akti i korespondencija dokumentaciju iz stručnih i naučnih Muzeja revolucije BiH sa tadašnjim procesa rada memorijalnih muzeja republičkim organima koji su Bosne i Hercegovine, ali i onih muzeja uređivali pitanja kulture, kao i brojni koji svojom tematikom nisu obrađivali elaborati, separati i referati koji narodnooslobodilačku borbu, potpuno ili djelimično obrađuju revoluciju. Upravo zbog toga, prilikom nastanak i razvoj ovog centra. sređivanja građe Dokumentacionog Da je postojanje Muzejskog centra, čiji je cilj bio uvid u njenu dokumentacijskog centra u stvarnu tematsku prirodu, procjenu Zagrebu utjecalo na osnivanje njene očuvanosti, kao i sređenosti Dokumentacionog centra u za potrebe istraživanja i korištenja, Muzeju revolucije BiH možemo te eventualne elektronske obrade i pretpostaviti na osnovu toga što su digitalizacije, nastalo je istraživanje Dušan Otašević i Dušan Kojović, kao doprinos za proučavanje ove viši kustosi Muzeja revolucije BiH, jedinstvene muzejske zbirke u Bosni početkom sedamdesetih godina 20. i Hercegovini. Polaznu osnovu, stoljeća bili studenti postdiplomskog odnosno građu u ovom istraživanju, studija muzeologije pri Hrvatskom činili su Izvještaji o radu i Planovi sveučilištu u Zagrebu. Voditelj studija rada Muzeja revolucije BiH, koji muzeologije bio je profesor dr. Antun hronološki i u kontinuitetu daju Bauer (inicijator osnivanja Muzejskog pregled razvoja zbirki, službi i svih dokumentacijskog centra u Zagrebu), ostalih djelatnosti ove institucije koji je ujedno bio mentor na izradi gotovo od njenog osnivanja. Prilikom njihovih magistarskih radova, te je analize ovih akata primjetno je da se vjerovatno svojim promišljanjima i Dokumentacioni centar kao matična stavovima utjecao na to da Otašević služba memorijalnih muzeja u vidu i Kojović postanu nosioci ideje i ideje, koja se u narednim godinama pokretačka snaga na formiranju detaljno oblikovala i definisala, Mreže memorijalnih muzeja u BiH i prvi put pominje u Planu rada za Dokumentacionog centra, kao što je to 1978. godinu3. Od tada u ovim bio dr. Bauer u Hrvatskoj4. Stručnu i aktima Dokumentacioni centar kao naučnu suradnju viših kustosa Muzeja koncept možemo pratiti do početka revolucije BiH, Otaševića i Kojovića, osamdesetih godina, kada dolazi do sa Muzejskim dokumentacijskim centrom u Zagrebu bilježimo 1971. 3 Muzej Revolucije BiH, Plan rada za 1978. godinu (Sarajevo, 1977.), 3. godine na savjetovanju predstavnika 4 Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu Muzeja revolucije za 1971. godinu (Sarajevo 1972.), 15. 252 muzeja iz cijele Jugoslavije, ali i Muzeju revolucije BiH razvijala godinu ranije kada je u organizaciji su se paralelno sa jednim drugim Muzejskog dokumentacijskog centra, konceptom, procesom osnivanja mreže a pod rukovodstvom prof. dr Bauera, memorijalnih muzeja u BiH. Stoga je organizovano studijsko putovanje gotovo nemoguće promatrati razvoj muzejskih radnika u Italiju5. Može se Dokumentacionog centra odvojeno zaključiti da je postojanje Muzejskog od procesa integracije memorijalnih dokumentacijskog centra u Zagrebu muzeja u BiH7, jer će se on pojaviti utjecalo na osnivanje ovakvog oblika kao potreba i jedna od inicijativa djelatnosti za potrebe bh. muzejske da se pored integracije muzeja u zajednice, koji će kasnije, kao jedna formalnom smislu i obliku, na jednom od starijih institucija ovakve vrste u mjestu integrišu i ukupni stručni i svijetu, poslužiti kao adekvatan model naučni dometi svih memorijalnih za ustrojstvo pri Muzeju revolucije muzeja u BiH, kako bi se obezbijedili BiH. i unaprijedili što povoljniji uslovi za Prvi zvanični zahtjev za osnivanje razvoj opće muzeološke djelatnosti u dokumentacionog centra za potrebe BiH.8 muzeološke djelatnosti u Bosni i Hercegovini iznijelo je Muzejsko 7 Integracija memorijalnih muzeja u BiH predstavlja jednu od važnijih tema za muzeološku muzejsku društvo BiH, na 7. kongresu zajednicu BiH. Kompletan pregled aktivnosti na muzejskih radnika Jugoslavije u integraciji memorijalnih muzeja do 1984. godine dat 6 Ljubljani 1971. godine. Muzejski je u radu Vladana Savića. Vladan Savić, „Dosadašnje dokumentacioni centar BiH bio aktivnosti na udruživanju memorijalnih muzeja revolucije u SRBiH“, Zbornik radova br. 8, (ured. Ahmed je zamišljen kao institucija od Hadžirović, Sarajevo: Muzej revolucije BiH, memori- republičkog značaja i utjecaja, jalni muzeji i nacionalni parkovi, 1984.), 197-209. sposobna da u svakom trenutku 8 Dušan Otašević, Dušan Kojović, „Muzeji novije istorije“ (Sarajevo: Muzej revolucije BiH, memorijalni pruži pomoć muzejima u skladu sa muzeji i nacionalni parkovi Bosne i Hercegovine, suvremenim dostignućima muzeološke 1987.), 157. U daljem tekstu Otašević, Kojović, nauke, ali nažalost ovakva koncepcija „Muzeji novije istorije“. O Dokumentacionom centru Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, u posli- nije podržana od strane meritornih jeratnom periodu pisala je Alma Bejdić, kustosica i društvenih i političkih struktura, te dugogodišnja uposlenica Historijskog muzeja BiH. će na svoju realizaciju u drugačijem Alma Bejdić, „Dokumentacioni centar u Historijskom muzeju BiH“, u Članci i građa za kulturnu historiju konceptu čekati puno desetljeće. istočne Bosne, knjiga 19, ured. Vesna Isabegović Nova promišljaja o osnivanju (Tuzla: Muzej istočne Bosne u Tuzli, 2006.), 9. U da- Dokumentacionog centra u ljem tekstu A. Bejdić, Dokumentacioni centar. Alma Bejdić je od kraja 80-tih godina bila raspoređena na 5 Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu Muzeja poslove stručnog saradnika u Dokumentacionom revolucije za 1970. godinu (Sarajevo, 1971.), 16. centru u Muzeju, gdje je (sa prekidom 1992. – 6 Dušan Otašević, „Dokumentacioni centar Muzeja 1996.) radila do penzionisanja 2014. godine. Muzej revolucije BiH“, u Zbornik radova br. 11, (ured. dr Revolucije BiH, Plan rada Muzeja revolucije za 1990. Ahmed Hadžirović, Sarajevo: Muzej revolucije BiH, godinu (Sarajevo, 1990.), 8. Muzej Revolucije BiH, memorijalni muzeji i nacionalni parkovi, 1990.), 120. Plan rada Muzeja revolucije za 1991. godinu (Saraje- U daljem tekstu D. Otašević, Dokumentacioni centar. vo, 1991.), 10. 253 Fotografija 1: Stručni kolegij u Muzeju revolucije BiH. Fotografija iz Zbirke fotografija Historijskog muzeja BiH. Dr sci Dušan Otašević, prvi s lijeva. Cijeli svoj radni vijek od 1961. do 1996. godine proveo je u Muzeju revolucije BiH, najprije kao stručni saradnik u Zbirci fotografija, kustos, te pomoćnik direktora za muzejsku djelatnost. Jedan od prvih doktora muzeologije u Jugoslaviji. Vizionar, koji je svojim promišljanjima i stavovima utjecao na razvoj i oblikovanje Muzeja revolucije BiH, ali i svojih kolega u široj muzejskoj zajednici. Nosilac ideje i pokretačka snaga na realizaciji Mreže memorijalnih muzeja i Dokumentacionog centra u Historijskom muzeju BiH. Jedan od autora Generalne koncepcije mreže muzeja NOB-a i Revolucije u BiH. Moni Finci, prvi s desna, direktor Muzeja revolucije BiH od 1957.-1972. godine. Njegovim imenovanjem nastupa novo doba ove institucije. Energičnim zalaganjem, te organizacijskim promjenama u samim muzejskim zbirkama, ali i stručnom muzejskom radu, usmjerio je razvoj Muzeja revolucije BiH ka putu savremenih evropskih muzejskih institucija. Također, jedan je od autora Generalne koncepcije mreže muzeja NOB-a i Revolucije u BiH. 9

9 Historijski muzej BiH, „Šezdeset i pet godina Historijskog muzeja BiH“ ( Sarajevo, 2010.), 64. MUZEJ REVOLUCIJE BIH, Osnivanje Muzeja narodnog TVORNICA ZA PROIZVODNJU oslobođenja u Sarajevu, kasnije MUZEJA10 - DOPRINOS Muzeja revolucije BiH, predstavljalo IZGRADNJI MREŽE MUZEJA je novi početak, platformu za NOB-A I REVOLUCIJE pojavu i nastajanje potpuno novog i drugačijeg tipa institucionalnog kolektivnog pamćenja, koji će se Budući da se na tlu Bosne i u Bosni i Hercegovini do kraja Hercegovine u toku narodnooslobodi- osamdesetih godina javljati u vidu lačke borbe i revolucije odigrao memorijalnih muzeja, spomen- korjenit proces društvenog preobra- muzeja, spomen-kuća, spomen- žaja i veliki broj događaja od soba, memorijalnih i muzejskih općejugoslovenskog do lokalnog izložbi i sl, koje su obrađivale histo- značaja, fenomen i pobjeda socijalis- riju revolucionarnog radničkog tičke revolucije u BiH opravdano je pokreta, narodnooslobodilačkog zaslužila opću naučnu i historijsko- rata i revolucije, a kasnije i tematiku muzeološku obradu. Obilježavanje, novije savremene historije. Od obrada, prezentacija, popularizacija svog osnivanja, a posebno nakon i u konačnici muzealizacija historij- ostvarivanja povoljnijih uslova rada skih događaja, koji su se u toku preseljenjem u novu zgradu, Muzej narodnooslobodilačke borbe zbivali revolucije BiH postao je značajna na prostoru Bosne i Hercegovine, naučna i kulturno-prosvjetna kao i društvenih snaga koji su u institucija iz oblasti novije historije njima učestvovale, bila je jedan od u BiH, objedinjujući u svom radu imperativa poslijeratnog doba kako bi sve djelatnosti predviđene Zakonom se afirmisale nove vrijednosti. Zakon o muzejskoj djelatnosti12, što se o pribiranju, čuvanju i raspodjeli nije moglo reći za većinu tadašnjih knjiga i drugih kulturno-naučnih memorijalnih muzeja i memorijalnih i umjetničkih predmeta iz 1945. odjeljenja, čija se djelatnost uglavnom godine, uredio je aktivnosti iz oblasti svodila na pedagoški rad.13 muzejske, arhivske i bibliotečke 20.03.2019.godine). djelatnosti, te je predstavljao uporište 12 Muzej revolucije BiH, Dopis Republičkom i za osnivanje Muzeja narodnog komitetu za obrazovanje, nauku, kulturu, i fizičku 11 kulturu, za pripremu Informacije o mjestu, ulozi i oslobođenja u Sarajevu iste godine. položaju organizacija kulture od značaja za Republi- 10 Zbog svoje angažiranosti na izgradnji memo- ku (Sarajevo 1985.), 1. rijalnih muzeja i izložbenih postavki u BiH, u planu 13 Djelatnost većine memorijalnih muzeja i rada za 1978. Muzej je okarakterisan kao tvornica za muzejskih izložbi tada se svodila uglavnom na pe- proizvodnju muzeja. Muzej Revolucije BiH, Plan rada dagoški rad (prijem posjetilaca, tumačenje izložbi), za 1978. godinu (Sarajevo, 1977.), 3. a ostale poslove: istraživanje, prikupljanje, obradu, 11 Pavo Anđelić, „Zaštita spomenika kulture i čuvanje, zaštitu, proučavanje, izradu tematskog narodni odbori”, Naše starine III, Sarajevo 1956, i ekspozicionog plana za njih je obavljao Muzej 217-220, (http://fmks.gov.ba/stara/download/ revolucije BiH (za muzej u Rudom, Vojni muzej iz zzs/1956/14-1956.pdf. Zadnji put pristupljeno Beograda). SR BiH Republički sekretarijat za obra- 255 U tadašnjoj klasifikaciji muzeja u naizgled predimenzioniranoj mreži Bosni i Hercegovini postojale su dvije memorijalnih muzeja u Bosni i vrste muzeja, opći ili kompleksni sa Hercegovini trebalo je obezbijediti više naučnih disciplina i posebni ili jedinstveni proces cjelokupnog specijalni, samo za jednu disciplinu. stručnog rada i verifikaciju finalnih U vidu administrativno - teritorijalne rezultata koji će biti usklađeni sa podjele djelili su se na centralne, zahtjevima suvremenih muzejskih regionalne, zavičajne i lokalne praksi i muzeološkom disciplinom. (gradske) muzeje.14 Međutim, muzeje Muzej revolucije BiH, kao centralni revolucije i memorijalne muzeje kao i jedini specijalizirani muzej za specijalne tipove muzeja, kako po tematiku narodnooslobodilačkog rata i karakteru i tematskom usmjerenju, revolucije u Bosni i Hercegovini, biće tako po profilu, sadržaju i formi, inicijator i nositelj svih aktivnosti i teško je bilo bukvalno podvrgnuti procesa, koji su imali za cilj uređenje navedenoj teritorijalnoj klasifikaciji. i rješavanje naprijed navedenih, ali Pored memorijalnih muzeja kao i svih ostalih aktuelnih pitanja i specijalnih, muzeološkom obradom problema bosanskohercegovačkih i prikazom novije historije bavili memorijalnih muzeja, kao i općih su se i kompleksni ili opći muzeji muzeoloških zahtjeva. koji su bili u procesu nastajanja, u Muzej revolucije BiH intenzivno je okviru kojih su se formirala odjeljenja pružao stručnu pomoć regionalnim narodnooslobodilačke borbe i i zavičajnim muzejima u BiH, ne revolucije. Iz konstelacije stvorenih samo u odnosu na sadržaj i forme muzejskih ustanova u drugoj polovini rada njihovih historijskih odjeljenja, 20. stoljeća koje su obrađivale i već i na njihovu ukupnu djelatnost.15 prezentirale narodnooslobodilački Ova suradnja nije bila kontinuirana i rat i revoluciju, a potom i suvremenu uglavnom se odvijala na bazi ugovora historiju, možemo zaključiti da i uz naknadu, iako je tematika koju su stvarane dijelom na principu su obrađivali ovi muzeji, složenost administrativno - teritorijalne poslova i njihove skromne kadrovske podjele, te dijelom na osnovu mogućnosti, zahtjevali češće i čvršće historijskih događaja ili društvenih forme povezivanja i suradnje.16 snaga koji su njima učestvovali, koji Osjećao se nedostatak jedne asocijacije su uslovili osnivanje odgovarajuće – zajednice memorijalnih muzeja, koja memorijalne muzejske institucije bi pored razmatranja i usklađivanja ili jedinice. U ovako složenoj i programa rada, usavršavanja stručnih zovanje nauku, kulturu i fizičku kulturu, Infomacija o 15 Muzej Revolucije BiH, Analiza rada Muzeja memorijalnim muzejima u BiH ( Sarajevo, 1978.), 3. Revolucije za period 1977. – 1980. (Sarajevo 1980.), 14 Muzej Revolucije BiH (Moni Finci, Dušan Ota- 18. šević, Branko Obućina), Generalna koncepcija mreže 16 SR BiH Republički sekretarijat za obrazovanje, muzeja NOB-a i Revolucije u BiH, (Sarajevo, 1970.), nauku, kulturu i fizičku kulturu, Infomacija o memo- 4 i 7. rijalnim muzejima u BiH, ( Sarajevo, 1978.), 5. 256 kadrova, postavljanja i modernizacije najrazvijenija i centralna ustanova ove muzejskih ekspozicija, djelovala i vrste u Republici, Muzej revolucije na unaprjeđenju rada i užoj suradnji BiH preuzeo je i najveći dio poslova ovih institucija. Potrebu za jednom oko realizacije Generalne koncepcije, ovakvom asocijacijom, godinama tako da je to postalo drugo značajno ranije, isticali su svi tadašnji muzeji područje njegovog ukupnog djelova- pa se pristupilo njenom oblikovanju i nja.19 Rješavanje mreže memorijalnih realizaciji.17 Na zahtjev Republičkog muzeja zahtjevalo je od Muzeja sekretarijata za obrazovanje i kulturu, revolucije BiH studiozan rad na 1970. godine Muzej revolucije BiH idejno-historijskom i tematskom izradio je Generalnu koncepciju koncipiranju osnovnog sadržaja, fizionomije mreže muzeja NOB-a njegovoj historijsko-muzeološkoj i revolucije u BiH, koja je dala dokumentaciji i materijalizaciji, odgovarajuća rješenja za sve vrste dugoročnom planiranju kompleksa muzejskih institucija koje obrađuju muzejskih djelatnosti, realizaciji ovu tematiku.18 Po prirodi stvari, kao određenih publicističkih projekata, 17 SR BiH Republički sekretarijat za obrazovanje, izvedbeno-tehničkim rješenjima koja nauku, kulturu i fizičku kulturu, Infomacija o memo- je trebalo prilagoditi ne samo rijalnim muzejima u BiH, ( Sarajevo, 1978.),6. osnovnom tematu, već i arhitektonsko 18 U toku 1969. godine radilo se na izradi prve faze Generalne koncepcije fizionomije mreže mu- -prostornim mogućnostima i zahtje- zeja u BiH. Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu vima, i pomoć u nizu drugih pitanja iz za 1969. godinu (Sarajevo, 1970.), 12. Generalna tekuće muzejske problematike.20 koncepcija rađena je postupno i svaka njena faza bila je predmet razmatranja muzejskih radnika iz 19 Muzej Revolucije BiH, Analiza rada Muzeja BiH, predstavnika društveno-političkih organizacija Revolucije za period 1977. - 1980, (Sarajevo 1980.), i Republičkog sekretarijata za obrazovanje i kulturu. 7-8. Široke obaveze u radu na izgradnji pojedinačnih Koncepcija je na oko 100 strana dala određeno rje- muzejskih objekata, kao i koordiniranju stručne šenje za niz pitanja koja su od značaja za dalji razvoj aktivnosti u skladu sa prihvaćenom Generalnom i funkcioniranje tretiranih muzejskih ustanova, kao koncepcijom mreže muzeja NOB i revolucije u BiH, što su klasifikacija, kategorizacija, tipologija, lokacija, predstavljale su sastavni dio praktičnog rješavanja teritorija, stručni muzejski kadrovi, obavezni procesi stavova utvrđenih u Generalnoj koncepciji. Muzej rada na muzejskoj postavci, vidovi međumuzejske Revolucije BiH, Razvojni program Muzeja revolucije stručne suradnje i integracije, kao i osnovni elemen- BiH, Muzeja „Bitka na Neretvi“ u Jablanici i Spome- ti historijsko-tematske strukture. Predviđajući zna- nik na Makljenu, za period 1986. – 1990., (Sarajevo, tan broj muzejskih ustanova, koncepcija je otvorila 1985.), 7. jedan usaglašen, dugoročan program rada i razvitka 20 Potrebno je istaći da je rad uposlenika Muzeja muzeoloških aktivnosti raznih kategorija, pri čemu je revolucije BiH na realizaciji mreže memorijalnih vodila računa da na muzeološki način budu tretirani muzeja u BiH bio otežan i samom činjenicom što najznačajniji događaji, institucije i ličnosti iz najnovi- su projektu najčešće morali prilaziti bez postojanja je historije BiH, koji su ravnomjerno raspoređeni po bilo kakve prethodno istražene i sakupljene historij- čitavoj teritoriji BiH, što je, ako se gleda sa pozicija sko-dokumentacione osnove u tim centrima. To je općeg kulturnog razvitka Republike, od posebnog od njih iziskivalo posebne napore jer je istovremeno značaja. Nakon pretresanja i usvajanja dobila je obi- trebalo raditi na konceptu istraživanja, prikuplja- lježja dokumenta koji ima snagu obaveze, a ujedno nja, obrade i formiranja zbirki, na cjelokupnom je postala i prvi dokument takve vrste u našoj zemlji. kompleksu stvaranja i realizacije stalne postavke i Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za 1971. godina uspostavljanju funkcije muzeja nakon njegovog nu (Sarajevo, 1972.), 7. otvorenja. Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za 257 Ovakav rad tokom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina Fotografija 2: Mapa mreže muzejskih rezultirao je nizom uspjelih muzejskih ustanova NOB-a i revolucije u BiH. postavki. Muzej je tako dao značajan Generalna koncepcija mreže muzeja doprinos u sređivanju muzejskih NOB-a i revolucije u BiH definirala ustanova, čime je opći nivo muzeološ- je i precizirala mnoga pitanja ke službe u memorijalnim muzejima memorijalnih muzeja, a između dobio jednu novu pozitivu dimenziju. ostalog, u vidu mape predstavila je mrežu i kategorizaciju muzejskih ustanova NOB-a i revolucije u ARTIKULACIJA KONCEPCIJE BiH.23 DOKUMENTACIONOG CENTRA Obzirom na postojeće stanje i probleme memorijalnih muzeja, koji U praktičnoj realizaciji integracije su se odnosili na njihovu kadrovsku memorijalnih muzeja u BiH, u toku strukturu, smještaj, finansiranje, 1978. godine Muzej revolucije BiH međusobnu suradnju i status, od je preuzeo još nekoliko konkretnih mogućih rješenja najprihvatljivija akcija, koje su imale za cilj da se su bila da se na nivou Republike, uspostavi što uža stručna suradnja u sastavu Muzeja revolucije BiH među memorijalnim muzejima u BiH, organizuje poseban Dokumentacioni odnosno da dođe do objedinjavanja centar sa stručnom matičnom 21 njihove stručne i naučne aktivnosti. službom, koji bi uz pomoć i suradnju Intenzivno je rađeno na koncipiranju stručnih radnika memorijalnih muzeja sasvim novih sadržaja koji će značiti obavljao istraživačke i prikupljačke kvalitetan iskorak u unaprjeđenju poslove, zatim pružao stručne muzeološke djelatnosti u BiH. Ukaza- informacije korisnicima, prije svega no je na značaj i potrebu formiranja memorijalnim muzejima u BiH, matične stručne i naučne jedinice, za a potom i ostaloj zainteresovanoj potrebe muzejske mreže memorijalnih javnosti, prikazivao prikupljenu 22 muzeja, ali i ostalih muzeja u BiH. muzejsku građu i organizirao 1980. godinu (Sarajevo, 1980.), 9. Muzej Revolucije zajedničku izdavačku djelatnost. BiH, Analiza rada Muzeja Revolucije za period 1977. – 1980. (Sarajevo, 1980.), 7- 8. Ovim bi se stvorila pretpostavka za 21 Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za 1978. objedinjen i jedinstven koordiniran godinu (Sarajevo , 1978.), 10-11. stručni rad. Za djelatnost centra 22 Muzej Revolucije BiH, Plan rada za 1977. godinu (Sarajevo, 1976.), 17. Otašević, Kojović, sredstva bi obezbijedila Republička „Muzeji novije istorije“, 157. Ideje o matičnoj službi, zajednica kulture u obimu postojećih o naučnoj jedinici, o zajedničkim publikacijama, o Dokumentacionom centru, o zajedničkim akcijama, 23 Muzej Revolucije BiH (Moni Finci, Dušan Ota- u Planu rada za 1978. godinu nazivaju se „davnaš- šević, Branko Obućina), Generalna koncepcija mreže njim“. Muzej Revolucije BiH, Plan rada za 1978. muzeja NOB-a i Revolucije u BiH, (Sarajevo, 1970.), godinu (Sarajevo, 1977.), 3. između strane 23 i 24. 258

sredstava koji su koristili muzeji muzeološkog, publicističkog,27 za ovu djelatnost.24 U tom cilju naučnog, vaspitno-obrazovnog, obavljena su potrebna istraživanja i ekspozicionog rada. Zamišljen i konsultovanja na kompletiranju kao pokretač stručnog uzdizanja dokumentacije koja će poslužiti kadrova, istovremeno je vršio i kao osnova za izradu elaborata o stručno usmjeravanje u neposrednim organizaciji i principima rada matične kontaktima sa memorijalnim službe i Dokumentacionog centra.25 muzejima i nacionalnim parkovima, Sadržaj njegovog rada podrazumijevao pravio analize o stručnim problemima je: prikupljanje dokumentacije iz i davao prijedloge za njihovo radnih procesa memorijalnih muzeja razrješavanje. Posebno je naglašena u BiH, uspostavljanje centralnog njegova uloga koja je trebala kataloga sadržaja muzejskih fondova obezbijediti povezanost stručnih memorijalnih muzeja u BiH, napora i praćenje, koliko i u kom istraživanje i sakupljanje stručne obliku muzeji ostvaruju svoju osnovnu i naučne muzeološke literature u stručnu i društvenu ulogu, te što bi se vezi sa teoretskom i praktičnom pozornije pratili savremeni principi muzeološkom djelatnošću muzeja i dostignuća muzeologije u svijetu. novije historije, istraživanje muzejskih Ovako koncipirana polazišta za djelatnosti i problematike na osnovu osnivanje Dokumentacionog centra, tako sakupljene dokumentacije i bila su izraz potrebe muzeološke stvaranje novih uslova za formiranje stručne i naučne zajednice, koja je naučne jedinice memorijalnih muzeja postala svjesna da svoje aktivnosti 26 u BiH. Također, imao bi obrazovno- 27 U pravcu ukupne integracije stručnih i nauč- vaspitnu i kulturnu funkciju i radio nih djelatnosti memorijalnih muzeja u BiH, Muzej revolucije BiH zagovarao je i potpunu integraciju bi na stalnom osposobljavanju izdavačke djelatnosti. U tom smislu, istovremeno sa stručnih kadrova. Bio bi mjesto inicijativom o osnivanju Dokumentacionog centra, sticanja informacija, inicijativa na preduzeo je konkretne mjere da stalno stručno stručnom planu, mjesto rasprave o glasilo Muzeja revolucije BiH – Zbornik radova - preraste u stručno glasilo svih memorijalnih muzeja u svim relevantnim pitanjima stručne BiH. Tim povodom formirana je zajednička redakcija, aktivnosti memorijalnih muzeja i koja će pored uređivanja zajedničkog zbornika, nacionalnih parkova, mjesto na kojem sačiniti i dugoročni program objedinjavanja, utvrđi- vanja i redigovanja svih oblika izdavačke djelatnosti bi se utvrđivali planovi stručno- memorijalnih muzeja u BiH. Muzej Revolucije BiH, Analiza rada Muzeja Revolucije za period 1977. – 24 Muzej Revolucije BiH, Aktuelni problemi razvo- 1980. (Sarajevo, 1980.), 17. Od 1981. godine Zbornik ja Muzeja Revolucije BiH – radna verzija (Sarajevo, radova Muzeja revolucije BiH izlazi kao glasilo Muze- 1980.), 9. ja revolucije BiH, memorijalnih muzeja i nacionalnih 25 Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za 1978. parkova BiH. Rad zajedničke izdavačke redakcije na godinu (Sarajevo, 1978.), 10-11. Muzej Revolucije samom začetku svog djelovanja dao je evidentne BiH, Izvještaj o radu za 1980. godinu (Sarajevo, rezultate, naročito u utvrđivanju tematike od općeg i 1980.), 13. posebnog značaja, kao prioriteta u izdavačkim pro- 26 Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za 1978. gramima. Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za godinu (Sarajevo, 1978.), 10-11. 1981. godinu (Sarajevo, 1981.), 7. 260 u budućnosti neće moći uspješno Dokumentacionog centra30 i u okviru obavljati bez temeljitog oslonca njega matične službe memorijalnih i primjene metode naučno- muzeja, gdje su detaljno razrađene istraživačkog rada u domenu svih njegove djelatnosti. Prva u nizu, vidova svog stvaralaštva. Utemeljena možemo reći i preduslovna, bila i objedinjena aktivnost, garantovala je vođenje registra memorijalnih je unaprjeđenje svih oblika stručne muzeja i muzejskih zbirki, u vidu djelatnosti memorijalnih muzeja.28 registarskog kartona i dokumentacije o memorijalnim muzejima i zbirkama. Potom vođenje registra muzejskih radnika na stručnim muzejskim OSNIVANJE poslovima, sa osnovnim podacima DOKUMENTACIONOG CENTRA o profilu stručne spreme i detaljnim I NJEGOVA PRIMJENA U PRVOM informacijama o stručnoj djelatnosti. DESETLJEĆU U suradnji sa memorijalnim muzejima, Dokumentacioni centar trebao je pratiti i proučavati potrebe, Osnivanje i formiranje jednog uslove smještaja, rada i razvoja svih ovakvog centra bio je veoma složen memorijalnih muzeja, kao i uslove za i dugotrajan proces, koji je trajao zaštitu i javno prikazivanje i izlaganje gotovo čitavo desetljeće, ako uzmemo muzejskog materijala. Elaborat je u obzir da prvobitni zahtjevi za predvidio da Dokumentacioni centar osnivanjem ovakve službe i djelatnosti pruža stručnu pomoć u vršenju datiraju još iz 1970. godine. Teško je muzejskih djelatnosti, te učestvuje sa preciznošću utvrditi tačnu godinu u izradi i utvrđivanju programa njegovog osnivanja, ali evidentno istraživanja muzejskog materijala je da se Dokumentacioni centar u u zemlji, u cilju unaprijeđenja rada Programima rada Muzeja revolucije memorijalnih muzeja u BiH. Također, BiH od 1980. godine navodi kao predvidio je da Dokumentacioni zasebna cjelina, tj. odjeljenje u Muzeju centar organizuje stručno usavršavanje 29 revolucije BiH. muzejskih radnika radi unaprjeđenja U 1981. godini završen je u i općeg razvoja muzeologije. Za definitivnoj verziji Elaborat o radu potrebe standardizacije i unificiranja 28 Muzej Revolucije BiH, Kulturno-obrazovna muzejske dokumentacije, bilo je funkcija memorijalnih muzeja i spomen - kompleksa predviđeno utvrđivanje sadržaja (Sarajevo, 1980.), 7. 29 U 1981. godini za Dokumentacioni centar se i načina vođenja inventarnih kaže da je u fazi osnivanja. Muzej Revolucije BiH, knjiga muzejskog materijala za sve Plan rada Muzeja Revolucije BiH i Muzeja „Bitka na Neretvi“ za 1982. godinu (Sarajevo, 1981.), 2. Alma 30 Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za 1981. Bejdić u svome radu o Dokumentacionom centru godinu (Sarajevo, 1981.), 10. Muzej Revolucije BiH, kao godinu njegovog osnivanja navodi 1987. A. Plan rada Muzeja Revolucije BiH i Muzeja „Bitka na Bejdić, Dokumentacioni centar, 9. Neretvi“ za 1982. godinu (Sarajevo, 1981.), 13. 261 memorijalne muzeje u BiH,31 potom na ekspozicionu djelatnost.34 U cilju njihovo kopiranje i deponovanje daljeg proširivanja dokumentacije, kopija u Dokumentacionom kao i spoznaja o ekspozicionoj centru. Elaboratom je predviđeno djelatnosti, trebalo je fotografisati uspostavljanje centralne kartoteke muzejske zgrade, karakteristične muzejskog materijala zbirki izložbene prostore, stalne muzejske memorijalnih muzeja, kao vid izložbe, povremene i tematske izložbe stručne dokumentacije o muzejskom i muzejske izložbe na otvorenom. materijalu sa dokumentarističko- Elaborat je predvidio i osnivanje informativnom svrhom, koju bi stručne muzeološke biblioteke, čiji bi činili osnovni kartoni vođeni po fond značajnih muzeoloških izdanja u vrstama muzejskog materijala.32 zemlji i inostranstvu (knjiga, časopisa, Dokumentacioni centar imao je muzejskih i galerijskih kataloga, zadatak da prikupi, sredi i deponuje vodiča, prospekata i dr.) stajao na sve značajnije elaborate koji su raspolaganju muzejskim radnicima i proizvod muzejske djelatnosti, a koji drugim korisnicima. U tom smjeru se odnose na prikupljanje, istraživanje trebalo je uraditi bibliografiju knjiga i zaštitu muzejskog materijala, kao i časopisa u zemlji, koje obrađuju i onih elaborata koji se odnose na muzejsku problematiku i značajnijih organizaciju i sistem rada muzejskih izdanja ove vrste objavljenih u službi i zbirki.33 Isto se odnosilo i na poznatim inostranim muzeološkim elaborate ekspozicione djelatnosti centrima. Planirano je formiranje muzeja, kao što su: idejne koncepcije, posebne muzejsko-pedagoške historijske osnove, tematske strukture, dokumentacije kao dokumentacije tematsko-ekspozicioni planovi, špigle koja je proizašla iz tog vida ekspozicija, idejne projekte, izvedbene djelatnosti.35 Ovako zamišljeno tijelo, projekte, makete muzejskih izložbi i sa prilično opsežnim djelatnostima iz ostalu dokumentaciju koja se odnosi muzeološkog domena, pretendovalo je da postane značajan faktor 31 Bilo je predviđeno da u svim memorijalnim muzejima, muzejske knjige – inventarne, ulazne i objedinjavanja svih stručnih izlazne, moraju biti jednobrazno urađene prema funkcija memorijalnih muzeja u odgovarajućim knjigama u matičnom muzeju – Mu- BiH i njihovog općenitog progresa. zeju revolucije BiH. Dušan Kojović, Matična služba i dokumentacioni centar (Sarajevo), 2. U daljem Pristupilo se istraživanju i prikupljanju tekstu D.Kojović, Matična služba. radne ekspozicione dokumentacije 32 Osnovni karton muzejskog materijala (dimen- iz dotadašnje djelatnosti Muzeja zija 23x23) izrađuje se prema obrascu, i vodi se za svaki muzejski predmet na koji se upisuju podaci o revolucije BiH, a istražena je i istom. Sadrži i fotografiju muzejskog predmeta. Vodi prikupljena ona dokumentacija koja se u dva primjerka od kojih jedan ostaje u kartoteci prati finalne muzejske proizvode, muzejskog materijala muzeja iz kojeg potiče, a drugi se dostavlja Dokumentacionom centru. D.Kojović, nastala u dotadašnjem procesu Matična služba, 3. 34 Ibid. 33 Ibid, 4. 35 Ibid. 262 rada Muzeja, kao što su stručni i Paralelno sa osnivanjem Dokumenta- tematski katalozi, vodiči, prospekti cionog centra u 1982. godini i sl. U toku 1981. i 1982. godine nastavljene su aktivnosti na integraciji izvršena je i popuna kadrovskih muzeja, pa je u skladu sa tim urađen kapaciteta, u vidu dva saradnika - elaborat o društveno-ekonomskoj pripravnika u Dokumentacionom opravdanosti integracije memorijalnih centru kako bi se odgovorilo novim muzeja BiH.39 Koliku je važnost za radnim zadacima, a predviđeno 39 Načelno je prihvaćeno stanovište da se udruži- je zapošljavanje još tri stručna i vanje izvrši u obliku Radne organizacije sa osnovnim pomoćna radnika.36 Na osnovu organizacijama udruženog rada i jedinicima udruže- nog rada, kojim bi se postiglo funkcionalnije povezi- detaljno razrađenog „Elaborata o radu vanje i obavljanje zakonom predviđenih djelatnosti. Dokumentacionog centra“, izrađen Dotadašnja razmišljanja o načinima i oblicima tog je „Elaborat o klasifikaciji, sistemu i povezivanja kretala su se u vrlo širokom rasponu – od zalaganja za potpunu integraciju svih funkcija sadržajima rada Dokumentacionog memorijalnih muzeja do integracije i usklađivanja centra“ te je do tada prikupljeni i određenih oblika njihove aktivnosti, da bi opredje- obrađeni dokumentacioni materijal ljenje o udruživanju memorijalih muzeja u radnu organizaciju sa osnovnim organizacijama udruženog klasificiran prema vrsti, srodnosti i rada bilo ocijenjeno kao najcjelishodnije i podržava- 37 temama od broja 1 do broja 26. Svi no stavovima Izvršnog vijeća Skupštine Socijalističke materijali iz navedenih muzejskih Republike Bosne i Hercegovine. Iza svih ovih raz- mišljanja nalazi se ubjeđenje da bi efikasno rješenje djelatnosti i aktivnosti, prilikom ovog pitanja pozitivno utjecalo na unaprjeđenje ulaska u Dokumentacioni centar kvaliteta rada memorijalnih muzeja kao cjelina, na su se obrađivali pomoću inventarne racionalniju upotrebu sredstava, podizanje kvalitete rada memorijalnih muzeja na viši nivo i osavremenji- knjige. Paralelno sa tim vođena je i vanje njihove unutrašnje organizacije. Iako se razvoj kartoteka sa kartotečkim listićima. Tek mreže memorijalnih muzeja u SR BiH u osnovi rea- nakon obrade, materijal je numerisan lizovao prema Generalnoj koncepciji mreže muzeja NOB-a i revolucije u BiH iz 1971.godine, pokazalo i klasificiran, te je sa upisanom se da je taj proces bio dosta ekstenzivan. Potreba signaturom otpreman u košuljice, a za izgradnjom cjelokupne infrastrukture u svim potom u kutije koje su se čuvale u osnovnim organizacionim jedinicama predstavljale vitrinama.38 su veliku prepreku za selektivan pristup razvoju i jačanju pojedinih funkcija memorijalnih muzeja. 36 Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za 1981. Rastao je broj administrativno-tehničkih kadrova, a godinu (Sarajevo, 1981.), 10. Muzej Revolucije BiH, smanjivala se realna i potencijalna kadrovska osnova Plan rada Muzeja Revolucije BiH i Muzeja „Bitka na za realizaciju statutarnih i programskih zadataka Neretvi“ za 1982. godinu (Sarajevo, 1981.), 13. memorijalnih muzeja. Ovaj proces je zaustavljen, ali 37 Muzej Revolucije BiH, Plan rada Muzeja Revo- su se posljedice osjećale i dalje. Uz određeni stepen lucije BiH i Muzeja „Bitka na Neretvi“ za 1982. go- uopštavanja, može se reći da su svi memorijalni dinu, (Sarajevo, 1981.), 11-12. Detaljna klasifikacija muzeji u BiH u suštini obavljali istu vrstu djelatnosti, materijala i građe Dokumentacionog centra data je a da su glavne specifičnosti u tome što, za razliku od u radu Dušana Otaševića, „Dokumentacioni centar Muzeja revolucije BiH koji tu tematiku obrađuje u Muzeja revolucije BiH“, Zbornik radova br. 11 (Saraj- cjelini, drugi muzeji su obrađivali pojedine segmente vo, 1990.), 121-126. zbivanja iz revolucije, ne prateći pri tome nastajanje 38 Muzej Revolucije BiH, Plan rada Muzeja Re- spomenika i druge građe o zbivanjima u sadašnjosti. volucije BiH i Muzeja „Bitka na Neretvi“ za 1982. Iako su postojali određeni vidovi njihove suradnje, godinu (Sarajevo, 1981.), 11-12. A. Bejdić, Doku- programi rada memorijalnih muzeja i dalje se nisu mentacioni centar, 15. usklađivali međusobno, što je još više podcrtavalo 263 mrežu memorijalnih muzeja imao i praktičnih problema muzeologije Dokumentacioni centar Muzeja novog doba, naročito u pogledu revolucije BiH, govori i sama ujednačavanja metoda rada.42 činjenica da je on našao posebno Od 1983. godine započinje intenzivan mjesto u navedenom elaboratu, i kontinuiran rad na istraživanju, precizirao mnoge do tada istaknute prikupljanju, sređivanju i deponovanju vrijednosti i važnosti postojanja dokumentacije koja se odnosila na ovakvog centra, kao i njegove osnovne muzejske djelatnosti Muzeja poslove, te upošljavanje stručnog revolucije BiH, memorijalnih muzeja kadra koji bi obavljao djelatnosti i srodnih institucija i asocijacija Dokumentacionog centra za potrebe u BiH, ali i šire.43 U istoj godini memorijalnih muzeja u BiH.40 U ostvarena je i prva zvanična suradnja elaboratu se navodi da su pokrenute između Dokumentacionog centra inicijative, za čiju realizaciju su već Muzeja revolucije BiH i Muzejskog ostvarene određene pretpostavke, da dokumentacijskog centra u Zagrebu, Dokumentacioni centar pri Muzeju kada je na osnovu utvrđene revolucije BiH preraste u posebnu strukture sadržaja dokumentacije naučno-istraživačku jedinicu u okviru Dokumentacionog centra izvršen Radne organizacije „Memorijalni odabir takvog materijala u Muzejskom muzeji revolucije BiH“.41 Zamišljen dokumentacionom centru u Zagrebu kao elastična organizaciona i ličnoj zbirci dr. Antuna Bauera, forma, sposobna da uz nekoliko njegovog osnivača. Tom prilikom je istraživača okupi veliki broj spoljnih izvršena selekcija i preuzeto je 300 saradnika na poslovima dugoročnih primjeraka raznih dokumentacionih dokumentacionh, informacionih i priloga, koji su potom sređeni i studijskih istraživanja, ova jedinica obrađeni kako bi se učinili dostupnim bi podsticala i njihovo angažovanje za korištenje.44 na rješavanju specifičnih teoretskih Pored naučno-istraživačkog rada, i aktivnosti na prikupljanju neophodnost iznalaženja najpogodnijeg oblika njihove međusobne suradnje i koordinacije u pro- dokumentacije u Dokumentacionom gramiranju rada i u razvitku istraživačkih metoda, centru, na osnovu usvojenog Elaborata ekspozicionih postupaka i sl. Nužnost osavremenji- „Tehnička oprema Dokumentacionog vanja procesa rada u memorijalnim muzejima po- vlačila je za sobom i neophodnost znatnih ulaganja 42 Ibid, 18. u opremu koja omogućava efikasnu, brzu, potpunu 43 U Izvještaju o radu Muzeja revolucije BiH za i sigurnu zaštitu i korištenje prikupljenih podataka. 1983. godinu evidentirano je da je Dokumentacioni Savez zajednica kulture BiH, Muzej revolucije BiH, centar radio na odabiru dokumentacije koja prati Republički komitet za obrazovanje, nauku, kulturu radne procese muzeja, pri čemu je prikupljeno 200, i fizičku kulturu, Elaborat o udruživanju u radnu a evidentirano 90 priloga. Muzej Revolucije BiH, Iz- organizaciju „Memorijalni muzeji Bosne i Hercego- vještaj o radu Muzeja revolucije BiH za 1983. godinu vine“, (Sarajevo 1982.).U daljem tekstu Elaborat o (Sarajevo, 1984.), 5-6. udruživanju muzeja. 44 Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu Muzeja 40 Elaborat o udruživanju muzeja, 17. revolucije BiH za 1983. godinu (Sarajevo, 1984.), 6. 41 Ibid. A. Bejdić, Dokumentacioni centar, 16. 264 centra“ započelo se i sa radovima na mogućnost za pridodavanje novih radnom i smještajnom prostoru centra, sadržaja ukoliko bi se do njih došlo kao i tehničkoj opremi neophodnoj za novim zakonskim ili dogovorenim njegovo neometano funkcionisanje.45 međusobnim obavezama.48 Tako Od tada Dokumentacioni centar je Dokumentacioni centar postao trajno je smješten u namjenski bazna jedinica za objedinjavanje preuređen depo u suterenu zgrade dokumentacije i unaprjeđenje Muzeja revolucije BiH, gdje su muzejske djelatnosti uopće, a smještene i ostale zbirke Muzeja. posebno djelatnosti muzeja novije Na osnovu usvojenih polazišta o historije. Samo u 1990. godini, organizaciji i razvoju, sadržajima klasifikacijom, pripremom za obradu i djelatnostima, Dokumentacioni i inventarisanjem, obuhvaćeno je bilo centar će do početka 90-tih 2000 različitih sadržaja iz djelatnosti godina već ustaljeno raditi na muzeja i muzejske struke u cjelini.49 istraživanju, prikupljanju i sređivanju Čak i u to vrijeme primjetne su dokumentacije koja se odnosila na inicijative i napori muzejskih radnika osnovne djelatnosti memorijalnih i muzejskih institucija na uključivanju muzeja i muzejske struke uopće, kako bosanskohercegovačkih muzeja u bi svojim bogatim dokumentacionim jugoslovenski i svjetski informativni materijalom mogao odgovoriti sistem, odnosno na informatizaciji potrebama zajedničke djelatnosti muzejske djelatnosti, kao jednom od Muzeja revolucije BiH i memorijalnih uslova opstanka muzeja u narastajućim muzeja u BiH. Kako nije došlo do suvremenim potrebama društva, integracije muzeja novije historije obradi, pripremi i toku informacija.50 u BiH, Muzej revolucije BiH je 1977. godine. 48 D. Otašević, Dokumentacioni centar, 120. Dokumentacioni centar koncepcijski 49 Muzej Revolucije BiH, Plan rada Muzeja revolu- prilagodio postojećem stanju i cije za 1990. godinu (Sarajevo, 1990.), 10. međusobnim obavezama predviđenim 50 Radna grupa Društva muzejskih radnika BiH, u Zakonom o muzejskoj djelatnosti kojoj je bila i saradnica Muzeja revolucije BiH Vesna 46 Kalezić, viši kustos, izložila je na Skupštini Društva BiH i Zakona o Muzeju revolucije muzejskih radnika BiH, koja je održana 21. marta 47 BiH, te je ostavio prostor i 1990. godine, prijedlog o uključivanju muzeja u MDA informativni sistem sa MODES programskim 45 Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu Muzeja paketima. “Međutim i ovoga puta napori muzejskih revolucije za 1985. godinu (Sarajevo, 1986.), 6. radnika i institucija na rješavanju ove izuzetno važne Muzej Revolucije BiH, Plan rada Muzeja revolucije za problematike, nisu naišli na razumjevanje osnivača 1986. godinu (Sarajevo, 1985.), 5. i finansijera muzejske djelatnosti, jer iako su bili po- 46 Ikbal Cogo, “Muzejsko zakonodavstvo u Bosni zvani, nisu prisustvovali Skupštini DMR BiH.” Muzej i Hercegovini od 1945. do 2012. godine” (Zenica: Revolucije BiH, Izvještaj o radu Muzeja revolucije za Muzej grada Zenice, 2016.), 88 – 93. Zakon o muzej- 1990. godinu (Sarajevo, 1989.), 9. Svijest o potrebi skoj djelatnosti iz 1976. godine. (http://www.icom- vođenja odgovarajuće dokumentacije i uvođenja bih.org/site/files/Muzejsko%20zakonodavstvo%20 novih tehnoloških dostignuća u muzeje u Jugoslaviji u%20BiH[2].pdf. Zadnji put pristupljeno 14.01.2019. se razvija početkom 70-tih godina. Prepoznaje se i godine.) ističe potreba za jedinstvenim međunarodnim doku- 47 Ibid, 94. – 95. Zakon o Muzeju revoucije BiH iz mentacijskim i informacijskim sistemima. Na tragu 265 Nažalost, ti napori su do danas ostali DOKUMENTACIONI CENTAR bez rezultata, jer u Dokumentacionom 1992. – STATUS QUO centru još uvijek nije provedena elektronska obrada podataka, niti je centar uključen u informativni sistem. Djelimično realizovane planove o razvoju Dokumentacionog centra i tendenciju da preraste u centralno mjesto prikupljanja, obrade i distribuiranja naučnih i stručnih informacija i spoznaja cjelokupne muzejske djelatnosti u BiH,51 prekinula su ratna dešavanja. Kako je na početku rata linija odbrane rješavanja tog problema, opća inventarna kartica pripremljena na osnovu proširenog oblika kartice, grada uspostavljena granicom je usvojen i adaptiran sistem engleskog udruženja lokacije muzeja, zgrada i prateći za muzejsku dokumentaciju – MDA (Museum Docu- vanjski sadržaji pretpjeli su znatna mentation Association). U primjeni je u nizu evropskih 52 zemalja, i u takvom proširenom obliku može se materijalna oštećenja i razaranja. koristiti i za manuelnu i digitalnu obradu podata- Požrtvovanim odnosom uposlenika, ka. Kartica muzejskog predmeta je planirana i kao koji su u takvim okolnostima nastavili polazište za sigurnosno mikrofilmovanje osnovnih raditi i djelovati preventivno u podataka o predmetima, ali i digitalnu obradu podataka. Kartica je prijedlog komunikacijskog formata cilju zaštite muzejskog materijala, za razmjenu podataka o muzejskim predmetima. najveći dio građe Dokumentacionog Podaci upisani na nju predstavljaju osnovni doku- centra je spašen. Tokom rata, sadržaj ment za ujednačavanje dokumentacije u muzejima, čija je primjena uveliko olakšala razvoj informacij- Dokumentacionog centra je nekoliko skih i dokumentacijskih sistema. MODES (Museum puta premještan unutar zgrade data object entry system) je namjenski software za Historijskog muzeja BiH, skupa potrebe muzejskih informatičkih djelatnosti, Muzej- skog dokumentacijskog udruženja Velike Britanije, sa ostalim zbirkama, u sigurnije koji primjenjuje opću standardiziranu inventarnu prostore i depoe. Zbog okolnosti kraticu. MODES omogućava brojne funkcije muze- prisilnog neprimjerenog deponovanja jima i galerijama: jednostavno unošenje podataka, skupina podataka, kataloga indeksa, izvještaja i dr., i čuvanja, ali i nedostatka stručnog a omogućava i dodavanje novih podataka već po- kadra, tada dolazi do gubitka dijela stojećim. Pomoću njega korisnik može pretraživati ove građe od neprocjenjivog značaja željenu materiju po naslovima i zaglavljima, ili samo po određenim pojmovima ili frazama. Branka Šulc, 51 Historijski muzej BiH, Historijski muzej BiH „Dokumentacijski i informacijski sistemi u muzejskoj u dugoročnom programu razvoja kulture u BiH za djelatnosti Jugoslavije“,u Informatica museologica period 1991.-2000. godina (Sarajevo, 1991.), 2. 19, 3/4, (Zagreb, 1988.), 4-11 (file:///C:/Users/Inspi- 52 Objekat Historijskog muzeja BiH, sa pratećim ron/Downloads/01_19_3_4_1988_Branka_Sulc%20 okolnim sadržajima, u toku rata pogođen je nekoliko (1).pdf) / Ovakve inicijative muzejskih radnika po- stotina puta granatama različitog kalibra. Od toga četkom 90-tih godina upućuju na potrebu koordini- krov Muzeja direktno je pogođen 23 puta, a 13 ranog razvoja budućeg online sistema u muzejskim i pogodaka je probilo nosivu armirano betonsku kon- kulturnim djelatnostima, ali i primjenu jedinstvenog strukciju. Arhitektonski fakultet u Sarajevu, Sanaci- standardizovanog komunikacijskog formata opće ona dokumentacija za hidroizolaciju ravnog krova inventarne kartice. Historijskog muzeja u Sarajevu, (Sarajevo, 1994.). 266 za domaću muzejsku zajednicu. U sa poslijeratnim promjenama koje ratnom periodu, prostorija u suterenu će nastupiti po pitanju karaktera zgrade tj. depo u kojoj je smješten i koncepcije Historijskog muzeja Dokumentacioni centar, korišten BiH, Dokumentacioni centar danas je kao prostor za okupljanje i rad djeluje kao jedna od kolekcija tj. uposlenika Historijskog muzeja BiH, zbirki Historijskog muzeja BiH. koji su odlučili djelovati uprkos ratnim Ova zbirka je nastavila sa svojim okolnostima. radom, ali zbog nedostatka sredstava U procesu oporavka od ratnih i stručnog kadra, ni približno u posljedica sa jedne strane, te mjeri u kojoj je to činila u periodu mukotrpnog procesa transformacije prije 1992. godine. U poslijeratnom kulturnih, društvenih i političkih radu o Dokumentacionom centru identiteta sa druge, Historijski muzej Historijskog muzeja BiH pisanom BiH i sam je proživio određeni vid 2006. godine, zabilježeno je da transformacije u postsocijalističkom zbirka broji 4.950 dokumenata koji društvu, ne podliježući pri tome su obrađeni, klasificirani po temema revizionističkom valu i ne odričući te pohranjeni u košuljice i potom u se socijalističkog naslijeđa i prošlosti. kutije.53 Sve navedene okolnosti uveliko su U prilog činjenici da Dokumentacioni se odrazile na postojanje i djelovanje centar Historijskog muzeja BiH Dokumentacionog centra, u danas obiluje građom koja je poslijeratnom periodu. Neriješen produkt teoretske i praktične pravni status, nepostojanje mreže muzeološke djelatnosti muzeja memorijalnih muzeja na nivou BiH, novije historije, a koja se odnosi na nedostatak senzibiliteta i interesa za radne procese osnovnih aktivnosti njegovanjem revolucionarne prošlosti nekadašnjeg Muzeja revolucije i naše zemlje, a kamoli za građom ostalih memorijalnih muzeja BiH, muzejskog naučnog i stručnog govori istraživanje koje je provedeno dokumentovanja ove djelatnosti, u svrhu ovoga rada, koji je u svom utjecali su na činjenicu da Historijski najvećem dijelu pisan upravo na muzej BiH samostalno preuzme osnovu postojeće i dostupne građe trajnu brigu i zaštitu ovog dijela građe Dokumentacionog centra. Uopćeno kao kulturnog i naučnog naslijeđa analizirano, postojeća preostala građa BiH. Iako prvobitno osnovan kao u Dokumentacionom centru najvećim matična, stručna i naučna služba 53 A. Bejdić, Dokumentacioni centar, 9, 15. Nakon memorijalnih muzeja BiH pri uvida u depo i građu Dokumentacionog centra, Muzeju revolucije BiH, sa ciljem da mišljena sam da se navedeni rad Alme Bejdić, kao unaprijeđuje muzejsku djelatnost prikaz ove zbirke Historijskog muzeja BiH, najvećim dijelom odnosi na stanje u kojem se Dokumentacio- i razvija bosanskohercegovačku ni centar nalazio pred izbijanje rata u BiH, odnosno muzeološku zajednicu u smjeru da ne odražava realno i objektivno stanje u kojem se savremene muzeologije, u skladu Dokumentacioni centar nalazio 2006. godine. 267 dijelom se odnosi na dokumentaciju i dostupan za korištenje, dok dio koja prati organizaciju muzeja, u građe, zbog posljedica zbivanja i smislu vrste, tematske strukture i okolnosti, još uvijek čeka na sređivanje organizacione podjele muzeja, zatim i obradu. Ovakvu situaciju dodatno su tu opći akti o uređenju muzeja u otežava činjenica da Dokumentacioni smislu statuta, pravilnika i poslovnika, centar kao zbirka, od 2014. godine, kao i programi rada poput godišnjih nema stručno lice koje ga vodi, brine i srednjoročnih, razvojni planovi, te o njegovom fondu, te ustupa građu na godišnji izvještaji o radu i analitički korištenje. Unatoč svim navedenim izvještaji. Dio građe odnosi se na problemima Dokumentacioni centar valorizaciju i kategorizaciju muzejskog egzistira ravnopravno sa ostalim materijala, kao i njegovu stručnu zbirkama Historijskog muzeja BiH, i naučnu obradu. Najobimnija i te predstavlja utočište obimnoj najsređenija je dokumentacija, dokumentaciji i građi, koja je rezultat odnosno građa koja tretira stalne, ukupnog teoretskog i praktičnog tematske i izložbe na otvorenom muzeološkog djelovanja memorijalnih prostoru kroz tematske strukture, muzeja i muzeja novije historije idejno-historijske koncepcije, BiH 20. stoljeća. Sređena građa tematsko-ekspozicione planove, Dokumentacionog centra dostupna je špigl izložbi, idejno-izvedbene istraživačima za korištenje. projekte izložbi, likovno-tehničku realizaciju i montažu, te prateće sadržaje izložbi u vidu plakata, kataloga, vodiča, brošura i sl. Iako DOKUMENTACIONI CENTAR U prvobitno zamišljena kao stručna TRANZICIJSKOM PROCJEPU muzeološka biblioteka, u klasifikaciji POTENCIJALI U SUVREMENOM materijala Dokumentacionog centra MUZEJSKOM I KULTURNOM označena je kao izdavačka djelatnost, KONTEKSTU i obiluje velikim brojem domaćih i inostranih muzeoloških časopisa, kao i posebnim muzeološkim i Kako je osnivanje muzeja, između muzejskim izdanjima. Primjetna je ostalog, uslovljeno društveno- dokumentacija o međumuzejskoj političkim faktorom, pobjeda suradnji, stručnoj i naučnoj, kako na narodnooslobodilačke borbe u Bosni domaćem tako i na međunarodnom i Hercegovini opravdano je motivisala nivou, kao i o muzejskim skupovima, nastanak i ekspanziju čitavog niza dok se dio dokumentacije odnosi muzejskih ustanova memorijalnog na muzejsku arhitekturu koju prati karaktera. Ekspanzija ovih oblika foto-dokumentacija o muzejima i muzeja i muzejskih izložbi u Bosni muzejskim djelatnostima. i Hercegovini bila je prisutna u toj Fond ove Zbirke djelimično je sređen mjeri da osim Zemaljskog muzeja 268 Bosne i Hercegovine, rijetki su bili muzeologiji kao i ostalim disciplinama muzeji čija se barem historijska u okviru općih kulturnih djelatnosti. odjeljenja nisu bavila obradom i Formiran kao centar informacija, prezentacijom narodnooslobodilačke inicijativa i rasprava o svim borbe i revolucije. Ova tematika relevantnim pitanjima stručnih nije ostala koncentrisana samo u aktivnosti memorijalnih muzeja, radio specijalizovanim muzejima revolucije, je na standardizaciji i usklađivanju već se proširila na čitavu mrežu stručno-muzeološkog, publicističkog, muzejskih ustanova svih tipova. Iz naučnog, metodološkog, vaspitno- takvog stanja možemo zaključiti da obrazovnog i ekspozicionog rada. je ukupna mreža muzeja u drugoj Bio je mjesto analize stručnih polovini 20. stoljeća u Bosni i problema i prijedloga za njihovo Hercegovini najvećim dijelom bila razrješavanje, a istovremeno i sačinjena upravo iz memorijalnih pokretač osposobljavanja i stručnog muzeja, institucija ili muzejskih usavršavanja kadrova. Pored svih jedinica, koje su obrađivale uloga Dokumentacionog centra, tematiku narodnooslobodilačke koje su istaknute u ovom radu, sa borbe i revolucije, a koje su se šireg društvenog aspekta razvio javljale pod različitim nazivima. je određene oblike kritičkog Opravdano predimenzionirana preispitivanja rezultata muzeološkog mreža memorijalnih muzeja u Bosni rada i u izvjesnom smislu postao i Hercegovini, sa neujednačnim koordinaciono tijelo za praćenje formama, metodama, standardima ostvarivanja osnovnih stručnih i i kapacitetima muzejskih jedinica, društvenih uloga muzeja novije zahtjevala je svoju matičnu službu u historije. vidu Dokumentacionog centra, koji Neuspjeh integracije memorijalnih je trebao uređivati pitanja i zahtjeve muzeja u Bosni i Hercegovini, te svih aktualnih muzeoloških potreba i novi društveno - politički sistemi problema. i okviri, doveli su do toga da Dokumentacioni centar osnovan je obimna prikupljena dokumentacija kao matična, stručna i naučna jedinica i građa iz svih navedenih procesa pri Muzeju revolucije BiH, sa ciljem bosanskohercegovačke muzejske objedinjavanja ukupnih muzejskih djelatnosti druge polovine 20. stoljeća djelatnosti i aktivnosti među danas egzistira kao zbirka Historijskog memorijalnim muzejima i muzejima muzeja BiH. Narodnooslobodilačaka novije historije, a u zajedničkom borba i revolucija u postsocijalističkom interesu stvaranja što povoljnijih društvu latentno se potiskuju, uslova za razvoj muzejske djelatnosti zanemaruju i poprimaju potpuno BiH u skladu sa suvremenom nove konotacije, pa samim tim i muzeologijom. Predstavljao je potpuni institucije kulture koje su osnovane novitet u bosanskohercegovačkoj i djelovale na tim idejama. Muzeji 269 proživljavaju promjene suvremenog dosljedno dokumentovane građe društva, kao i njihove zbirke, ali Dokumentacionog centra, danas ipak ostaju instrument njegovog smo u prilici potpuno rekonstruisati daljeg razvoja. Da li ćemo u takvim izložbu u povodu 15. godišnjice društveno-političkim diskursima, oslobođenja Sarajeva iz 1960. zanemariti i odbaciti ukupni stručni godine, koja je po svim kriterijima i naučni rad muzejske zajednice izuzetan historijski izvor. „Aktualna BiH, koja je od polovine 20. stoljeća pitanja materijalne kulture u BiH“, najvećim dijelom bila sačinjena koja su 1978. godine obrađena na upravo od memorijalnih i muzeja Savjetovanju održanom u Zenici revolucije? Da li samo zbog toga što na Metalurškom fakultetu, mogu je označena kao socijalistička možemo nam pomoći u obradi i tretiranju zanemariti pola stoljeća muzejske i ovog pitanja danas. Brojna tehnička muzeološke aktivnosti na tlu BiH? i ostala arhitektonsko-građevinska No šta ukoliko građu ove zbirke dokumentacija u vidu idejnih rješenja lišimo njene ideološke podloge te je i projekata, kao i dokumentacija posmatramo kroz prizmu univerzalnih programa uređenja, ostavlja naučnih i stručnih vrijednosti? nam mogućnost analize mnogih Potencijal Dokumentacionog memorijalnih područja koja su i danas centra danas je enorman, jer u sebi aktivna, poput Spomen - područja objedinjuje građu koja dokumentuje Donja Gradina. proces nastajanja i razvoja Iskustvo i spoznaje iz prošlosti moderne bosanskohercegovačke itekako su dobra osnova, ali i izvjestan muzeologije, ali i svih stručnih orijentir za pravce razvoja muzeja u aspekata muzejske aktivnosti, koja budućnosti. Zbog toga je postojanje mogu biti od krucijalnog značaja Dokumentacionog centra posebno za njeno proučavanje. Mnoga značajno za obavljanje suvremenih aktuelna muzeološka pitanja i muzejskih djelatnosti. Na osnovu problemi mogu naći odgovor u građi temeljito pripremljenog oslonca i sabranoj u ovom centru, te pomoći podloge, u vidu građe iz domena boljem razumijevanju mjesta i svih muzeoloških i muzejskih uloge muzeja danas. Obimna građa procesa rada, otvara se mogućnost ove zbirke, koja prati nastanak i njenog unaprjeđenja u suvremenom razvoj gotovo svih memorijalnih kulturnom životu. Njegova muzeja narodnooslobodilačke dokumentacijska, komunikacijska i borbe i revolucije u svim njihovim informacijska vrijednost zasigurno segmentima, danas može poslužiti mogu pospiješiti kvalitet rada muzeja kao metodološki obrazac za razvoj i galerija u teoretskom i praktičnom novih memorijalnih muzeja koji smislu. Neuspjeh integracije obrađuju tematiku posljednjeg rata memorijalnih muzeja BiH na kraju 20. u Bosni i Hercegovini. Na osnovu stoljeća nije uslovio postojanje ovog 270 centra, koji se koncepcijski prilagodio postojećem stanju, te u okviru Muzeja revolucije BiH nastavio još uspješnije da djeluje. Kompleksnost i značaj muzejske djelatnosti tjeraju muzeje da djeluju u koliko toliko uravnoteženim i sistematski uređenim cjelinama, a kako Dokumentacioni centar Historijskog muzeja BiH u svom naslijeđu baštini takvu djelatnost i vrstu građe, možda upravo on bude polazna tačka za reintegraciju muzeja u BiH na nekim djelimično ili potpuno novim osnovama i konceptima. Do tada, otvoren je za istraživače i svojom građom može doprinijeti kvaliteti naučnog i publicističkog rada iz domena muzeologije i muzejske struke, ali i općeg kulturnog života Bosne i Hercegovine.

271 IZVORI I LITERATURA IZ DOKUMENTACIONOG CENTRA HISTORIJSKOG MUZEJA BIH

Bejdić, Alma. „Dokumentacioni centar u Historijskom muzeju BiH“, u Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, knjiga 19, ured. Vesna Isabegović. Tuzla: Muzej istočne Bosne u Tuzli, 2006. Historijski muzej BiH. „Šezdeset i pet godina Historijskog muzeja BiH“. Sarajevo, 2010. Otašević, Dušan i Dušan Kojović. „Muzeji novije istorije“. Sarajevo: Muzej revolucije BiH, memorijalni muzeji i nacionalni parkovi Bosne i Hercegovine, 1987. Otašević, Dušan. „Dokumentacioni centar Muzeja revolucije BiH“, u Zbornik radova br. 11, ured. dr Ahmed Hadžirović. Sarajevo: Muzej revolucije BiH, memorijalni muzeji i nacionalni parkovi, 1990. Savić, Vladan. „Dosadašnje aktivnosti na udruživanju memorijalnih muzeja revolucije u SRBiH“, u Zbornik radova br. 8, ured. dr Ahmed Hadžirović. Sarajevo: Muzej revolucije BiH, memorijalni muzeji i nacionalni parkovi, 1984.

NEOBJAVLJENA GRADA- I IZVORI IZ DOKUMENTACIONOG CENTRA HISTORIJSKOG MUZEJA BIH:

Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za 1969. godinu (Sarajevo, 1970.). Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu Muzeja revolucije za 1970. godinu (Sarajevo, 1971.). Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu Muzeja revolucije za 1971. godinu (Sarajevo 1972.). Muzej Revolucije BiH, Plan rada za 1977. godinu (Sarajevo, 1976.). Muzej Revolucije BiH, Plan rada za 1978. godinu (Sarajevo, 1977.). Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za 1978. godinu (Sarajevo , 1978.). Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za 1980. godinu (Sarajevo, 1980.). Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu za 1981. godinu (Sarajevo, 1981.). Muzej Revolucije BiH, Plan rada Muzeja Revolucije BiH i Muzeja „Bitka na Neretvi“ za 1982. godinu (Sarajevo, 1981.). Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu Muzeja revolucije BiH za 1983. godinu (Sarajevo, 1984.). Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu Muzeja revolucije za 1985. godinu (Sarajevo, 1986.). Muzej Revolucije BiH, Plan rada Muzeja revolucije za 1986. godinu (Sarajevo, 1985.). Muzej Revolucije BiH, Plan rada Muzeja revolucije za 1989. godinu (Sarajevo, 1990.). Muzej Revolucije BiH, Izvještaj o radu Muzeja revolucije za 1990. godinu (Sarajevo, 1990.). Muzej Revolucije BiH, Plan rada Muzeja revolucije za 1991. godinu (Sarajevo, 1991.). Muzej Revolucije BiH (Moni Finci, Dušan Otašević, Branko Obućina), Generalna koncepcija mreže muzeja NOB-a i Revolucije u BiH, (Sarajevo, 1970.). SR BiH Republički sekretarijat za obrazovanje nauku, kulturu i fizičku kulturu, Informacija o memorijalnim muzejima u BiH ( Sarajevo, 1978.). 272 Muzej Revolucije BiH, Analiza rada Muzeja Revolucije za period 1977. – 1980. (Sarajevo 1980.). Muzej Revolucije BiH, Aktuelni problemi razvoja Muzeja Revolucije BiH – radna verzija (Sarajevo, 1980.). Muzej Revolucije BiH, Kulturno-obrazovna funkcija memorijalnih muzeja i spomen kompleksa (Sarajevo, 1980.). Savez zajednica kulture BiH, Muzej revolucije BiH, Republički komitet za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu, Elaborat o udruživanju u radnu organizaciju „Memorijalni muzeji Bosne i Hercegovine“, (Sarajevo 1982.). Muzej revolucije BiH, Dopis Republičkom komitetu za obrazovanje, nauku, kulturu, i fizičku kulturu, za pripremu Informacije o mjestu, ulozi i položaju organizacija kulture od značaja za Republiku (Sarajevo 1985.). Muzej Revolucije BiH, Razvojni program Muzeja revolucije BiH, Muzeja „Bitka na Neretvi“ u Jablanici i Spomenik na Makljenu, za period 1986. - 1990, (Sarajevo, 1985.). Dušan Kojović, Matična služba i dokumentacioni centar (Sarajevo). Historijski muzej BiH, Historijski muzej BiH u dugoročnom programu razvoja kulture u BiH za period 1991.-2000.godina (Sarajevo, 1991.). Arhitektonski fakultet u Sarajevu, Sanaciona dokumentacija za hidroizolaciju ravnog krova Historijskog muzeja BiH u Sarajevu, (Sarajevo, 1994.). LINKOVI: http://fmks.gov.ba/stara/download/zzs/1956/14-1956.pdf http://hvm.mdc.hr/muzejski-dokumentacijski-centar,1.59:ZAG/hr/info/ http://www.icombih.org/site/files/Muzejsko%20zakonodavstvo%20u%20BiH[2].pdf. file:///C:/Users/Inspiron/Downloads/01_19_3_4_1988_Branka_Sulc%20(1).pdf

273 Documentation Center of History Museum of Bosnia and Herzegovina Depot of Bosnia and Herzegovina’s recent museum history

Abstract: Widespread and extensive network of memorial museums in BiH required, in addition to formal integration of museums, integration of total expert and scientific achievements of all the memorial museums in one place, to ensure and improve the best possible conditions for the development of general museology activity in BiH. The idea to form a registry service for the network of memorial museums in Bosnia and Herzegovina was developed during the 1970s. Establishment of Documentation Centre at the Museum of Revolution in BiH enabled a coordinated and unified process of expert museum activities, and verification of final results compliant with the requirements of contemporary museum practices and museology discipline. Established as the centre for information, initiatives and discussions on all relevant issues of expert activities of memorial museums, it dealt with standardisation and harmonisation of expert museology, publishing, scientific, methodological, educational and exposition work. It was the place for analysis of scientific problems and proposals for their solving, and at the same time it initiated further education and training of staff. It developed forms of critical analysis of results of museum work, and in a sense it became a coordination body for monitoring primary expert and social roles of museums of recent history. As a step forward and novelty in the BiH museum activity, it strived to become a separate scientific research unit within the labour organisation of “Memorijalni muzeji revolucije BiH” (Memorial Museums of Revolution in BiH). Initial failure to integrate the memorial museums in Bosnia and Herzegovina, followed by new social and political discourses, led to integrating extensive documentation and material from all the stated processes of BiH activity of memorial museums of recent history into today’s collection of the History Museum of BiH. Upon inspection of material at the Documentation Centre, in order to identify its actual thematic nature, estimate its preservation and classification for research and use, and potential electronic processing and 274 digitalisation, this research was carried out as a contribution to the study of this unique museum collection in Bosnia and Herzegovina, witnessing fruitful expert and scientific museum work in the second half of the 20th century in the territory of Bosnia and Herzegovina.

Key words: Documentation Centre, registry service, Museum of Revolution of BiH, History Museum of BiH, memorial museums, network of museums of national liberation struggle and revolution

275 Azra Đelmo Muzeji NOB-a u vremenu tranzicije: Primjer muzeja „Bitka za ranjenike na Neretvi“ Jablanica

Sažetak: Memorijalni muzeji devedesetih godina? Kako se današnje nastali u vrijeme socijalističke bosanskohercegovačko društvo odnosi Jugoslavije, popularno nazvani muzeji prema ovim institucijama kulture? narodnooslobodilačke borbe (NOB-a), imali su poseban značaj u oblikovanju Ključne riječi: muzej NOB-e, Bitka na kolektivnog sjećanja na Drugi svjetski Neretvi, Jablanica, transformacija rat u Jugoslaviji. Mreža memorijalnih muzeja u Bosni i Hercegovini se širila tokom sedamdesetih godina OSNIVANJE I RAD MUZEJA dvadesetog stoljeća i to u organizaciji U JUGOSLOVENSKOM PERIODU Muzeja revolucije BiH, a društvena opravdanost osnivanja ovih muzeja Poznata vojna operacija Fall Weiss se nalazila u njihovoj vaspitno- (kako je glasio njen kodni naziv u obrazovnoj funkciji i prenošenju njemačkim dokumentima) ili Četvrta poruka NOB-a na mlade generacije. neprijateljska ofanziva, odnosno Bitka U tom kontekstu treba promišljati i na Neretvi kako se često nazivala u nastanak i djelovanje muzeja „Bitka jugoslovenskoj historiografiji, bila je na Neretvi“ Jablanica, kojeg je, pred jedan od najznačajnijih događaja u više od stotinu hiljada posjetilaca, 12. toku narodnooslobodilačke borbe. novembra 1978. godine otvorio Josip Navedena operacija, odnosno strateški Broz Tito. Ovaj rad donosi presjek plan o zajedničkom napadu Sila rada i djelovanja ovog muzeja u osovine započet početkom 1943. jugoslovenskom i postjugoslovenskom godine na široku teritoriju tzv. periodu, pokušavajući ponuditi Bihaćke republike, kao i neuspjeh odgovore na neka ključna pitanja iste, u poslijeratnoj Jugoslaviji imao je savremene muzeološke prakse važno mjesto u izgradnji memorijalne u Bosni i Hercegovini. Kako su kulture i tradicije. memorijalni muzeji, osnovani s ciljem obilježavanja događaja iz Od početka sedamdesetih godina narodnooslobodilačke borbe doživjeli dvadesetog stoljeća na republičkoj društveno-političku transformaciju razini započete su aktivnosti, čiji 276 je cilj bio da se Bitka na Neretvi Izgradnja memorijalnog kompleksa dostojanstveno i cjelovito obilježi u Jablanici, 1978. postavljanjem spomen-obilježja.1 1 Do 1975. godine aktivnosti na izgradnji spo- Kao centralno spomen-obilježje Bitke men-obilježja, koja su posvećena događajima iz ove operacije vođene su nesistematski i bez određenog na Neretvi svečano je, 1978. godine plana, povremenim akcijama društveno-političkih povodom obilježavanja 35. godišnjice organizacija sa područja na kojima se operacija odvi- Bitke na Neretvi, otvoren memorijalni jala. Kao rezultat ovih aktivnosti nastala su dvadeset i dva spomen-obilježja u obliku spomen- ploča, odbora SUBNOR-a BiH. Nakon toga, 1975. godine spomen-grobnica, spomen-obeliska, te spomen-čes- obrazovan je Inicijativni odbor za obilježavanje mi. Smatrajući to nedovoljnim, uskoro su uslijedile historijskih mjesta i događaja „Bitke za ranjenike na aktivnosti na cjelovitijem predstavljanju Bitke na Neretvi“, koji je u dogovoru sa odgovarajućim repu- Neretvi. Kao naučna osnova za ove aktivnosti pos- bličkim organizacijama i organima utvrdio da se kao lužio je historijski elaborat „Neretva“, kojeg je 1967. centralna obilježja obilježe dva značajna događaja godine izradio Viktor Kučan, pukovnik JNA. Na os- operacije, borbe na Makljenu kod Prozora i mjesto novu tog elaborata i druge dokumentacije izrađen je prelaska Neretve u Jablanici. Društvenim dogovor- „Program obilježavanja historijskih mjesta „Bitke za om, čiji su potpisnici Skupština SRBiH, grad Sarajevo ranjenike na Neretvi“. Ovaj program je izradio Zavod i 22 opštine iz SRBiH utvrđen je sadržaj spomen-obil- za zaštitu spomenika kulture BiH Sarajevo 1970. ježja. U: Informacija o obilježavanju istorijskih mjesta i godine, a program je usvojen od strane Republičkog događaja bitke za ranjenike na Neretvi, 9. 277 Istovremeno sa izgradnjom memorijalnog kompleksa je izgrađen i Spomenik na Makljenu. Spomenik je u narodu nosio naziv „Pesnica“, dok je autor, Boško Kućanski, ovako definisao njegov simbolički značaj: „Prilikom rješavanja konkursnog zadatka pošao sam od prastarog narodnog običaja da se na puteve heroja polaže cvijeće. Zato se u tlocrtu mog rješenja nalazi vitalističko cvjetna forma vanzemaljskih dimenzija, koja je upisana na poprištu bitke na Makljenu i u čijem se pupoljku nalazi omnifacijalni skulpturalni oblik kao simbol bitke i trijumfa nepobjedivog života. Skulpturalni elementi spomenika treba da asociraju na volumene okolnih stjenovitih brda, koje u prodoru sa sobom nose spomeničku figuraciju vezanu za historijske događaje i treba da djeluju kao podsticaj za dublju nadogradnju u gledočevoj imaginaciji.“ kompleks u Jablanici,2 u čijem sastavu se nalazi i muzej „Bitka na Neretvi“, te Spomenik na Makljenu u Prozoru, 2 Idejnim projektom izgradnje memorijalnog kompleksa autori su se odlučili na maksimalno nifestacionom prostoru izgrađeno je zborište, koje respektovanje autentičnosti lokaliteta. Pored iz- je simbolično predstavljalo prostor na kome su se gradnje zgrade muzeja i manifestacionog prostora, okupljali ranjenici i borci prije prelaska Neretve. U centralno spomen obilježje datog prostora pripalo budućnosti je trebao postati zborno mjesto budućih je srušenom željezničkom mostu – simbolu Bitke generacija, svih onih koji žele da prelaskom Neretve na Neretvi, zajedno sa bunkerom u kojem su se u dožive značaj i poruke Bitke. Dunđerović, Ramić, vrijeme operacije nalazile četničke snage. Na ma- Tadić, Idejni projekat:Spomen-kompleks Jablanica, 7. 278 Krajem oktobra 1978. godine memorijalni kompleks je, u okviru prve zvanične posjete Jugoslaviji, posjetio princ Charles.

autora Boška Kućanskog. velike svečanosti u povodu otvorenja kompleksa svjedočila je upravo o Muzej i Spomenik na Makljenu značaju koje ovo mjesto treba imati svečano je otvorio Josip Broz u društvenom životu jugoslovenske Tito. Ukupni troškovi izgradnje države. centralnih spomen obilježja iznosili su 94.454.013 dinara.3 Svečanoj Slijedeći tadašnju praksu izgradnje manifestaciji otvorenja ovih spomen- memorijalnih muzeja na autentičnim obilježja, koja je održana 12. novemb- historijskim lokacijama i kompleks u ra 1978. godine prisustvovalo je Jablanici je izgrađen na mjestu gdje oko 100.000 ljudi, a sarajevsko se desio ključni trenutak operacije: „Oslobođenje“ je izvještavalo da je sudbonosni prelaz preko rijeke samo iz sarajevske opštine Centar Neretve i spas ranjenika i bolesnika. u Jablanicu krenula kolona vozila Zgrada muzeja, izgrađena u duhu sa 10.000 ljudi.4 Organizacija tako savremene arhitekture djelo je 3 Izvještaj o radu Odbora za obilježavanje istorijskih arhitekata Branka Tadića, Zdravka mjesta i događaja Bitke za ranjenike na Neretvi, 17. 4 Badžak „Kolona kreće ispred Zemaljskog muzeja“, Oslobođenje, 11.11. 1978., str. 7. 279 Josip Broz Tito na svečanom otvorenju memorijalnog kustosica Muzeja revolucije Bosne i kompleksa u Jablanici, 12.11.1978. Hercegovine, u čijem sastavu je godine. jablanički muzej djelovao do 1997. godine. Glavni sadržaj Dunđerovića i Mustafe Ramića. muzeja predstavljala je centralna Ukupna površina zgrade na tri postavka „Bitka na Neretvi“, koja etaže iznosi 4.872 m2 sa velikom je dokumentima, fotografijama, dvoranom za 500 mjesta, bibliotekom te trodimenzionalnim prikazima i čitaonicom, radionicama i foto- rekonstruisala tok operacije, a na labaratorijom. U vrijeme izgradnje izložbi su bile zastupljene i ostale predstavljala je jedan od najvažnijih vojne i političke aktivnosti u arhitektonskih projekata u zemlji. narodnooslobodilačkom ratu, koje su realizirane u razdoblju od janura do Stalna muzejska postavka otvorena maja 1943.5 Pored stalne postavke, je 1983. godine, a autorica idejne muzej je organizovao i privremene koncepcije i tematsko-ekspozicionog plana izložbe bila je Nadija Deković, 5 Jokić, Neretva-Makljen. Prozor-Jablanica, 21-22. 280 izložbe. U muzeju su izlagali i poznati radu Jugoslavizacija muzejskog polja jugoslovenski slikari poput Ismeta kada kaže da su „muzeji Drugog Mujezinovića, Božidara Jakca, Branka svjetskog rata imali zadatak da istaknu Šotre, Pive Karamatijevića i drugih.6 vizionarstvo KPJ-u u organizaciji

7 opštejugoslovenskog otpora, herojstvo Muzej je imao sopstvene zbirke, zajedničke borbe partizana ‚kao radionice i foto-laboratoriju, stručnu narodnog pokreta‘ i odavanje pošte biblioteku, a bavio se i publicističkim svim jugoslovenskim žrtvama fašizma radom. Izdao je publikacije: „Bitka i nacizma.“9 Imajući u vidu naprijed na Neretvi“, „Makljen“, te vodič navedeno, jasno je da je nestanak „Jablanica – Makljen“. Kao muzej koji zajedničke jugoslovenske države pred je imao opštejugoslovenski značaj, muzej stavio brojne izazove kojima u vrijeme Socijalističke Federativne na adekvatan način nije odgovoreno Republike Jugoslavije, muzej je bio ni dan danas. Ti izazovi odnose se izuzetno dobro posjećen. Zahvaljujući prije svega na promjenu muzeološke tadašnjem poimanju muzeja, kao koncepcije u novim društveno- mjesta koja imaju značajan vaspitno- političkim uslovima. No, najvažniji obrazovni karakter, posjeta muzeju izazov u okolnostima koje su uslijedile „Bitka na Neretvi“ Jablanica nalazila nestankom jugoslovenske države bio je se u nastavnim programima škola sačuvati postojanje samog muzeja. širom Jugoslavije. Razvijena pedagoška služba sa raznovrsnim oblicima rada (vođenja kroz izložbe, časovi historije, RATNI PERIOD I TRANZICIJA filmske projekcije, razgovori sa učesnicima rata, takmičenja u pozna- vanju tematike narodnooslobodilačkog U ratnim okolnostima koje su rata i drugo) privlačila je i do 300.000 nastupile početkom devedesetih posjetilaca godišnje.8 godina dvadesetog stoljeća, sjećanje na zajedničku prošlost Kada se pogleda kontekst nastanka bosanskohercegovačkih naroda često i djelovanja memorijalnog muzeja je bilo nepoželjno, a odnos društva „Bitka na Neretvi“ vidljivo je da prema mjestima koja su bila simboli je on bio neraskidivo vezan za te zajedničke prošlosti bio je rušilački. postojanje jugoslovenske države. O Muzej u Jablanici je prebrodio taj tome govori i Nataša Jagdhuhn u period, ali nije funkcionisao u skladu 6 Radić, „Deset godina rada muzeja „Bitka na sa svojom namjenom, a tokom ratnog Neretvi“ Jablanica i Spomenika na Makljenu“, 319. perioda i neposredno poslije rata 7 U 1984. godini muzej je imao Zbirku fotografija zgrada muzeja je služila za vojne (400 fotografija), Zbirku arhivalija (300 dokumenata) te Zbirku trodimenzionalnih predmeta (200 potrebe. eksponata). 9 Nataša Jagdhuhn, „Jugoslavizacija muzejskog 8 Badžak „Ovjekovječenje čovjekoljublja“, Oslo- polja“, U: Zbornik radova Historijskog muzeja BiH, bođenje, 12.09.1979., str. 5. br.12, Sarajevo, 2017., str. 13. 281 U julu 1992. godine tadašnji upravnik na Neretvi“ ostali su samo dijelovi. muzeja obavijestio je zaposlenike Proces identifikacije nestalih predmeta da je vojna policija preuzela zgradu nikada nije izvršen. Sam kompleks muzeja, da je od tada ulaz civilnim je zapušten, a eksponati sa vanjskog licima zabranjen, te da zaposlenici dijela su nestali. Historijski muzej do daljnjeg ne dolaze na posao.10 U Bosne i Hercegovine, koji je i dalje prostorijama muzeja tokom rata formalno bio osnivač ustanove, zbog smještane su izbjeglice koje su, teškog stanja u kojem se i sam nalazio, protjerane iz drugih dijelova Bosne i nije mogao voditi brigu o muzeju u Hercegovine, spas nalazile u Jablanici, Jablanici. a historija ovog perioda opterećena je i optužbama o postojanju logora za Početak revitalizacije ove ustanove Hrvate u zgradi muzeja. Kolekcija započeo je 1997. godine. Naime, oružja koju je muzej posjedovao Opština Jablanica, prepoznajući korištena je za potrebe odbrane značaj kompleksa je te godine odlučila grada.11 Godine 1995. objektu je izdvojiti muzej iz Historijskog muzeja zvanično promijenjen naziv u „Dom BiH i preuzeti osnivačka prava ove 12 ustanove, istovremeno preuzimajući Armije 4. Korpusa AR BiH“. 13 Iste godine, u velikom izložbenom i brigu o radnicima i kompleksu. prostoru muzeja, u kojem su se Od nekadašnjih sedamnaest radnika, nalazili ostaci nekad monumentalne koliko ih je bilo zaposleno u muzeju, izložbe „Bitka na Neretvi“, otvorena u ovom periodu u muzeju je ostalo je postavka „4. Korpus AR BiH“, pet zaposlenika. Istovremeno sa koja je ostala u muzeju sve do 2017. preuzimanjem osnivačkih prava, godine. Ovom izložbom, muzej se muzeju je promijenjen naziv u pridružio drugim muzejima NOB-a Javna Ustanova muzej „Sjeverne na prostoru Bosne i Hercegovine, koji Hercegovine“, koji je trebao djelovati kao regionalna ustanova za područje su uz događaje iz Drugog svjetskog 14 rata, kroz izložbe tematizirali i rat iz općina Jablanica, Konjic i Prozor. devedestih godina. Bio je to početak nove promjene koncepcije muzeja. Muzejske zbirke su tokom ratnog perioda osiromašene, knjižni fond U ovom periodu osnovna djelatnost ustanove bila je etnografsko biblioteke znatno je stradao, a sama 15 zgrada je doživjela devastaciju. Od istraživanje jablaničkog područja. nekada monumentalne izložbe „Bitka Prikupljen je jedan dio kućnih predmeta i predmeta za rad koji 10 Obavijest zaposlenicima muzeja, 12.07.1992. 13 „Odluka o preuzimanju prava i obaveza osni- godine, (dokument se nalazi u arhivi muzeja) vača muzeja u Jablanici“, 1. 11 Čukle, „Godišnjica MAD-a“, 1. 14 Elaborat o mogućnostima uređenja i namjene 12 Elaborat o mogućnostima uređenja i namjene Kompleksa muzeaj „Bitka na Neretvi“ Jablanica, .2. Kompleksa muzeja „Bitka na Neretvi“ Jablanica, 2. 15 Isto, 3. 282 su, kao etnografski predmeti, imali muzeja u Jablanici. Za realizaciju ove muzejsku vrijednost. Paradoksalno, izložbe u dijelu muzejskog hola je ti predmeti izloženi su u izložbenom izgrađena etno kuća i vodenica, zbog prostoru u kojem su se nalazili ostaci čega je ona u narednim godinama stalne postavke „Bitka na Neretvi“ izazivala brojne prijepore i sukobljena i postavka „4. Korpus AR BiH“. mišljenja, ali je kod posjetilaca muzeja Tako su posjetioci muzeja u jednoj naišla na pozitivne utiske. izložbenoj prostoriji mogli vidjeti, jedan do drugog eksponate iz tri Nova promjena u koncepciji muzeja tematski potpuno različite izložbe. mogla se naslutiti 2005. godine, kada je muzeju ponovo promjenjen Pored ostataka izložbe „Bitka naziv u JU muzej „Bitka na Neretvi“ na Neretvi“, veza sa prijeratnom Jablanica, a onda i u JU muzej „Bitka namjenom muzeja sačuvana za ranjenike na Neretvi“ Jablanica. je u dosljednom održavanju Međutim, promjena naziva nije komemorativnih svečanosti prilikom značila i vraćanje memorijalnoj obilježavanja godišnjice „Bitke koncepciji, što se vidi iz Pravila muzeja na Neretvi“, koja se u organizaciji iz 2008. godine u kojima se kaže da SABNOR-a BiH i Općine Jablanica muzej „sistemski istražuje, prikuplja održava svake godine na platou i obrađuje muzejski materijal iz muzeja u Jablanici.16 oblasti historije Bosne i Hercegovine i kulturno-istorijsko naslijeđe Općine Lutanje u definisanju osnovne Jablanica“.17 Ovako, tematski široko koncepcije muzeja bio je rezultat i postavljena koncepcija muzeja, nije osiromašenih muzejskih zbirki, ali i odgovarala ni karakteru već postojećih nedostatak stručnog kadra. Iako se muzejskih zbirki, koje su uglavnom uporno nastojala proširiti etnografska ostatak zbirki iz prijeratnog perioda, zbirka muzeja, koja bi nadopunila a pogotovo ne sakupljačkoj aktivnosti, sadržaj muzeja, muzej nikada nije koja se uglavnom zaustavila na imao uposlenog kustosa etnologa, etnografskom materijalu. koji bi bio stručan za ovakav vid istraživačkog rada. Ipak, u narednim I pored toga, u godinama koje su godinama u muzeju je zaista otvorena uslijedile, zahvaljujući finansijskoj „Etnografska izložba jablaničkog podršci viših nivoa vlasti, urađeni su kraja“, koja i danas čini stalni sadržaj značajni sanacioni i infrastrukturni radovi koji su omogućili djelimičnu 16 Manifestacija obilježavanja godišnjice Bitke na revitalizaciju ustanove.18 Općina Neretvi održava se početkom maja svake godine i jedna je od najposjećenijih komemorativnih sveča- 17 Pravila Javne ustanove muzej „Bitka za ranjeni- nosti posvećenih događajima iz narodnooslobodi- ke na Neretvi“ Jablanica, broj 01-22/08. lačke borbe, na kojoj se okupi i do 5.000 posjetilaca 18 Neki od najznačajnijih projekata koji su realizo- iz regije. Dreković, „Tito, refren od četiri slova“, str. vani su: sanacija ravnog krova u četiri faze, sanacija 30. fasade zgrade muzeja, sanacija dijela izložbenog 283 Jablanica je bila uključena u taj proces, Bosne i Hercegovine. U sastav prepoznajući Memorijalni kompleks Nacionalnog spomenika ušli su svi kao turističku šansu Općine.19 Od dijelovi kompleksa, uključujući zgradu velikog značaja za očuvanje ovog muzeja sa pratećim sadržajima, ostatke kompleksa bila je Odluka Komisije porušenog mosta, manifestacioni za očuvanje nacionalnih spomenika prostor i zborište, te zgrada bunkera Bosne i Hercegovine, kojom je na lijevoj obali Neretve. Ovom Memorijalni kompleks u Jablanici Odlukom utvrđene su mjere zaštite proglašen Nacionalnim spomenikom koje se imaju primjenivati na ovaj Nacionalni spomenik, čime je hola, te sanacija vanjske pozornice. spriječena bilo kakva prenamjena 19 Integralnom Strategijom razvoja Općine Jabla- nica 2014. – 2023. godine predviđena je realizacija ovog lokaliteta, a kompleks je dobio 20 projekta „Revitalizacija zgrade i platoa muzeja „Bitka garanciju očuvanja za budućnost. za ranjenike na Neretvi“ Jablanica, koji je do sada djelimično realizovan. Dostupno na http://www. Za čitavo to vrijeme stalna postavka jablanica.ba/ba/download-zona/integralna-strategija-razvoja.html. „Bitka na Neretvi“ čekala je svoju

Pristupljeno:13.12.2018.godine. 20 Službeni glasnik BiH, broj 97/09. 284 obnovu. Taj proces je dovršen Dio stalne postavke 2013. godine, kada je izložba, iako JU Muzej „Bitka za ranjenike na u umanjenom obimu, zahvaljujući Neretvi“ Jablanica, 2018. godina. naporu tadašnjih zaposlenika, obnovljena po tematsko-ekspozici- SADAŠNJOST I PERSPEKTIVA onom planu izložbe iz 1983. godine. Od tada se i broj posjetilaca počeo 21 Iz prethodnog presjeka djelovanja povećavati, a sam kompleks je muzeja, može se primjetiti da je muzej, postao primjer očuvanja spomeničkog od svog osnivanja prošao nekoliko naslijeđa Socijalističke Federativne transformacija koje su bile rezultat Republike Jugoslavije. promjene društveno-političkog konteksta u kojem je djelovao, ali i nedostatka dugoročne vizije razvoja i plana upravljanja. Naravno, u skladu sa finansijskim i kadrovskim rješenjima 21 U 2018. godini muzej je prodao 13.783 ulaz- nice, dok je taj broj u 2013.godini iznosio oko 7.000, sigurno je da je urađeno jako puno u: Izvještaji o radu muzeja za 2018. i 2013. godinu. na revitalizaciji ustanove. Za razliku 285 od drugih mjesta sjećanja na borbu iz za HITNU SANACIJU kompletnog Drugog svjetskog rata ovaj muzej nije objekta. (za ovo se moraju izdvojiti prepušten zaboravu, niti je isključen iz sredstva!!!)“ Ljubica, iz Gradskog savremenog života zajednice. Njegova muzeja Subotica je napisala: „Drage osnovna funkcija - čuvanje sjećanja na kolege i mještani! Čuvajte ovo naslijeđe jedan historijski događaj - danas nije na ponos svih nas koji smo svjesni marginalizovana.22 Pokazuje to i broj značaja svega ovoga što se na ovom posjetilaca koji iz godine u godinu području događalo, a na žalost ljudskog raste, kao i činjenica da je muzej bića! Istrajte na očuvanju ove priče do zastupljen u ponudama domaćih i vremena kada će društvo biti zrelije i regionalnih turističkih agencija. Knjige kada će se podržati prezentacija onoga utisaka pune su pozitivnih komentara, što ovo mjesto čuva.“ u kojima posjetioci najčešće iskazuju vlastita osjećanja prema onome što U muzeološkom smislu, danas je muzej predstavlja. Na ovom mjestu primjetno zaostajanje muzeja za izdvajamo neke od komentara iz savremenom muzeološkom praksom. Knjige utisaka za 2018. godinu. Izložbe, edukativni i kulturni programi koji se realizuju u muzeju Porodica Ilijavec iz Slovenije su rijetki i sporadični. Trenutni stalni kaže:“Hvala da možemo istoriju sadržaj muzeja čini stalna postavka pokazati i svojoj djeci. Ponosni da mogu „Bika na Neretvi“ i „Etnografska vidjeti gdje se borio njihov pradjed izložba jablaničkog kraja“. Za bilo Stipe Vuković“. Gospođa Mila je kakav ozbiljan istraživački i stručni napisala:“ Kolosalno – svaka pohvala rad bit će potrebno najprije obnoviti ljudima koji su sačuvali dio historije iz muzejske kolekcije, a zbog nedostatka Drugog svjetskog rata koji svjedoči o stručnih zaposlenika i finansija taj ljudima što su se borili protiv mržnje i proces ide sporo. Istraživački rad fašizma“. S druge strane, jako je puno je neophodan i za realizaciju nove komentara koji pozivaju na važnost stalne postavke koja u skladu sa očuvanja ovog mjesta u kontekstu naučnim postulatima savremene sadašnjeg vremena, pa je tako bračni historiografije i muzeologije mora, par iz Brčkog u junu 2018. godine odbacujući historijski revizionizam, ostavio sljedeći komentar: „Sačuvajte ali i jednostranost u interpretaciji, ove lijepe uspomene i vrijeme kad se ponuditi drugačiju koncepciju od živjelo zajedno i jedni za druge!!! Zbog one zasnovane na idejno-historijskoj toga APELUJEMO na Upravne organe koncepciji izložbe iz 1983. godine. 22 Zbog činjenice da se još od kraja osamdesetih Budući Plan upravljanja koji je godina ne nalazi u sastavu kompleksa „Bitka na Ne- potrebno izraditi u saradnji sa retvi“, na ovom mjestu se ne uzima u obzir spome- relevantnim stručnjacima i Općinom nik na Makljenu, koji je nakon devastacije iz 2000. godine zastrašujući simbol vandalizma i uništavanja Jablanica kao Osnivačem ustanove, spomeničkog naslijeđa. mora definisati jasan koncept namjene 286 ove ustanove i njenu viziju razvoja.

Uprkos generalno lošoj situaciji u kojoj djeluje većina ustanova kulture u Bosni i Hercegovini, bogata četrdesetogodišnja historija ustanove i rast broja posjetilaca govori da ovaj muzej ima perspektivu i da može postati svijetli primjer transformacije memorijalnih muzeja u Bosni i Hercegovini.

LITERATURA:

Badžak, Edhem. „Kolona kreće ispred Zemaljskog muzeja“, Oslobođenje, 11.11. 1978. Badžak, Edhem. „Ovjekovječenje čovjekoljublja“, Oslobođenje, 12.09.1979. Čukle, Mirsad. „Godišnjica MAD-a“. Novi vojnik, list Četvrtog korpusa Armije R BiH, Jablanica, 07.08.1994. Dreković, Dženat. „Tito, refren od četiri slova“. Magazin Dani, 02.05.2008. Dunđerović Zdravko, Ramić Mustafa, Tadić Branko, Idejni projekat:Spomen-kompleks Jablanica. Sarajevo: Institut za arhitekturu i urbanizam Arhitektonsko-urbanističkog fakulteta Sarajevo, 1977. Elaborat o mogućnostima uređenja i namjene Kompleksa „Muzej Bitka na Neretvi“ Jablanica, Komisija UO JU Muzej „Bitka na Neretvi“ za definisanje Kompleksa „Bitka na Neretvi Jablanica“, 2006. Informacija o obilježavanju istorijskih mjesta i događaja bitke za ranjenike na Neretvi, mart 1978. Izvještaj o radu Odbora za obilježavanje istorijskih mjesta i događaja Bitke za ranjenike na Neretvi, januar 1980. Jagdhuhn, Nataša. „Jugoslavizacija muzejskog polja“, 11-19. U: Zbornik radova Historijskog muzeja - BiH, br.12, Sarajevo, 2017. Jokić, Gojko. Neretva-Makljen. Prozor-Jablanica. Sarajevo, 1979. Radić, Jerko. „Deset godina rada Muzeja „Bitka na Neretvi“ Jablanica i Spomenika na - - Makljenu“, 309-321. U: Zbornik radova Muzeja revolucije BiH, br. 11, Sarajevo 1990. Službeni glasnik BiH, broj 97/09. http://www.jablanica.ba

287 Museums of the People‘s Liberation War in the period of transition: Example of the Museum „The Battle for wounded on the Neretva River“ Jablanica

Abstract: Memorial museums founded in the socialist Yugoslavia, known as museums of the People’s Liberation War (NOB), had a special significance in the formation of collective memories of the Second World War in Yugoslavia. The expansion of museum network in Bosnia and Herzegovina in the 1970s was organized by the Museum of the Revolution of Bosnia and Herzegovina. Forming of the museum was socially justified because of its educational role and the message that the People’s Liberation War sends on to next generations. Forming of the Museum “The Battle for the Wounded on the Neretva River” in Jablanica, opened on 12 November 1978 by Josip Broz Tito in front of more than one hundred thousand visitors, should be considered in this context. This paper presents a cross-section of works and activities of this museum in Yugoslav and post-Yugoslav period, attempting to offer answers on some key issues of modern museum practice in Bosnia and Herzegovina. How did memorial museums, founded with the aim of marking events of the People’s Liberation War, experience social and political transformation in the 1990s? How does today’s society in Bosnia and Herzegovina treat these cultural institutions?

Key words: museums of People’s Liberation War, Battle on the Neretva River, Jablanica, transformation

288 Xavier Bougarel radi u Centru za turske, osmanske, balkanske i srednjeazijske studije (CETOBAC) u Parizu. Bavi se jugoslovenskim ratovima iz 90-tih, historijom islama na Balkanu i Drugim svjetskim ratom u jugoistočnoj Evropi. Autor je, između ostalog, knjige Bosna, anatomija rata (Sarajevo: University Press, 2018) i urednik, sa Hannesom Granditsom i Marijom Vulesicom, knjige Local Dimensions of the Second World War in Southeastern Europe (London: Routledge, 2019).

Amra Čusto je rođena u Sarajevu. Diplomirala i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za historiju. Istraživala i objavila radove na temu memorijalne kulture, prateći značaj i ulogu spomenika u kreiranju politika sjećanja u bosanskohercegovačkom društvu od druge polovine XX stoljeća pa do danas. Također se bavi istraživanjem

Biografije autora urbanog razvoja Sarajeva, posebno u vrijeme socijalizma. Zaposlena je u Kantonalnom zavodu za zaštitu kulturno- historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo.

- Azra Delmo je historičarka i kustosica, rođena u Mos- taru 1989. godine. Magistirala je historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U periodu 2013. - 2018. godina bila je angažovana kao vanjski saradnik u zvanju asistenta na Odsjeku za historiju Fakulteta humanističkih nauka u Mosta- ru. Učestvovala je na dva međunarodna naučna skupa posve- ćena historiji Bosne i Hercegovine. Muzejsku karijeru zapo- čela je na radnom mjestu kustosa – saradnika za historiju u JU Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“ Jablanica. Od septembra 2018. godine obavlja funkciju direktorice ove ustanove.

Jasmin Hasanović je rođen u Foči 1989. godine. Politolog i društveni aktivista. Zaposlen na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za politologiju kao asistent. Trenutno je doktorant na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Bavi se politološkim temama 289 koje kombiniraju političke teorije i filozofiju, odnose moći, vlasti i dominacije, te političkim i društvenim pokretima. Pored naučnih tekstova, objavljuje i kao izvršni urednik međunarodnog časopisa za lijevu kritičku misao Novi Plamen i kao redovni kolumnista na portalu Prometej.ba.

Dunja Jelenković je istraživačica pri Centru za historiju kulture savremenih društava (CHCSC) u Versaju. Bavi se kulturnom historijom Jugoslavije i odnosima između historije, sjećanja i dokumentarne slike. Objavila je, između ostalog, monografiju Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma, Festival kratkog metra – 60 godina (Beograd: FEST, 2013).

Amar Karapuš je završio studij historije 2006. godine. Od 2007. godine radi kao kustos u Historijskom muzeju BiH. Vodi Zbirku trodimenzionalnih predmeta i radi na brojnim istraživanjima predmeta i priča iz ove kolekcije - sa aspekta historije, muzeologije, restauracije i konzervacije eksponata. Tokom rada u Historijskom muzeju BiH je sudjelovao u realizaciji jedanaest stručnih izložbi. Autor je nekoliko naučnih članaka iz historije i muzeologije. Sudionik je više naučnih konferencija.

Smirna Kulenović je interdisciplinarna konceptualna umjetnica, historičarka umjetnosti i aktivistica koja radi u širokom opsegu medija; od performansa, generativnog sound art-a, vizuelne umjetnosti – do teksta i direktnih akcija i intervencija unutar javnog prostora. Osnivačica je pokreta za transformaciju urbanog prostora Dobre Kote u Sarajevu od 2015. godine, te novog nomadskog umjetničkog kolektiva za istraživanje spontane akcije - TAZ 22. Radi na relaciji Sarajevo – Lisabon; kao kustosica surađuje i sa galerijom savremene umjetnosti Brodac u Sarajevu, te galerijama Zaratan i Francisco Fino u Lisabonu. Izlagala je i nastupala lokalno i internacionalno; 290 od Historijskog muzeja u Sarajevu, preko Muzeja Savremene Umjetnosti u Zagrebu, Royal Institute of Arts u Stockholmu, Fuori Visioni Festivala savremene umjetnosti u Milanu, Museu do Oriente u Lisabonu, festivalima savremene umjetnosti u Bambergu i Berlinu, te brojnim galerijama i internacionalnim umjetničkim projektima.

Iva Leković rođena je u Baru 1991. godine. Diplomirala je historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, potom je stekla master diplomu na interdisciplinarnom programu pri UNESCO katedri za Kulturni politiku i mendžment Univerziteta umetnosti u Beogradu. Tokom osnovnih i master studija kao područje njenog naučnog interesovanja istakle su dvije teme: kultura i umjetnost druge polovine dvadesetog vijeka i sintetičke studije Balkana. Njeno dosadašnje radno iskustvo obuhvata organizaciju izložbi, filmskih festivala i pisanje. Autor je nekoliko kataloških tekstova za izložbe savremenih i primenjenih umjetnosti, kao i nekoliko stručnih radova na teme iz oblasti savremene umjetnosti i filma. Član je ULUPUDS-ove Sekcije za teoriju, istoriju i kritiku umetnosti. Trenutno je student doktorskih studija na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

Dina Memić je diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za historiju. Još u toku studija učestvovala je na brojnim seminarima i edukacijama iz oblasti muzeologije, što je u konačnici opredijelilo za poziv kustosice. Svoju profesionalnu karijeru započela je u Zavičajnom muzeju u Konjicu. Kao kustosica je radila u Spomeničkom komplesku Tunel spasa, a danas je suradnica Historijskog muzeja BiH i Fondacije Kulturno naslijeđe bez granica. Autorica je nekoliko stalnih i tematskih izložbi, a kroz svoj rad u muzejima bila je uključena u niz drugih muzejskih programa. Uži naučni i stručni fokus joj je kultura sjećanja u savremenim muzejskim praksama. U Historijskom muzeju BiH radi na evaluaciji i sređivanju Dokumentacionog centra. 291 - Dorđe Mihovilović od 2005. radi u Spomen – području Jasenovac na mjestu kustosa-voditelja zbirke fotografija. Od 2013. u zvanju višeg kustosa. Koautor je na projektima „Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac“ i „Baza podataka stalnog muzejskog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu“ te voditelj projekta snimanja preživjelih zatočenika kao projekta nadopune stalnog muzejskog postava. Od 2007. član je „Povjerenstva za izradu nastavnih materijala na temelju video iskaza fondacije SHOAH iz Los Angelesa“ pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. Tokom 2015. i 2016. bio je stručni suradnik na dokumentarnom filmu „Jasenovački memento“ autora Bogdana Žižića. Autor je više radova, izložbi i knjiga sa tematikom ustaškog logora u Jasenovcu.

Amer Sulejmanagić je rođen u Sarajevu 1961. godine. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju, te 1985. godine diplomirao na Arhitektonskom fakultetu. Godine 2011. je završio II ciklus studija historije srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistar je historije srednjeg vijeka. Kao viši stručni saradnik za zaštitu graditeljske baštine zaposlen je u Zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo. Autor je brojnih naučnih i stručnih radova.

Enes Škrgo je rođen u Travniku. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku filozofija i sociologija. Kustos je Memorijalnog muzeja “Rodna kuća Ive Andrića” u Travniku.

292 Amra Čusto je rođena u Sarajevu. Diplomirala i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za historiju. Istraživala i objavila radove na temu memorijalne kulture, prateći značaj i ulogu spomenika u kreiranju politika sjećanja u bosanskohercegovačkom društvu od druge polovine XX stoljeća pa do danas. Također se bavi istraživanjem urbanog razvoja Sarajeva, posebno u vrijeme socijalizma. Zaposlena je u Kantonalnom zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo. Redakcija

Elma Hašimbegović je historičarka i muzejska savjetnica, rođena u Sarajevu 1977. Studij historije završila je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, magistrirala na Odsjeku za srednji vijek na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti, gdje je završila i doktorski studij 2012. godine. Profesionalnu muzejsku karijeru započela je 2001. godine u Historijskom muzeju BiH, gdje je kao kustosica učestvovala u kreiranju stalne, niza povremenih postavki, te drugih muzejskih programa. Od 2013. godine obavlja funkciju direktorice Historijskog muzeja BiH, zalažući se da muzej postane važna kulturna i obrazovna institucija, mjesto razgovora, otvorena za sve građane. Živi i misli muzej.

Elma Hodžić je magistrirala komparativnu književnost i historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Istražuje uloge i funkcije Muzeja revolucije BiH u procesu izgradnje kolektivnog pamćenja i društvenog identiteta, ali i različite aspekte muzealizacije rata 1992-1995 kroz postavku Opkoljeno Sarajevo Historijskog muzeja BiH. Angažirana je na projektima razvoja muzejske pedagogije. Radi kao kustosica i historičarka umjetnosti u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine.

293 Vjeran Pavlaković je vanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci. Doktorirao je historiju 2005. godine u Washingtonu. Objavio je brojne članke o kulturnoj memoriji, tranzicijskoj pravdi u bivšoj Jugoslaviji i Španskom građanskom ratu. Neka od njegovih nedavnih izdanja su: „Remembering War the European Way: Croatia’s Commemorative Culture on the Eve of EU Membership“, „The Battle for Spain Is Ours: Croatia and the Spanish Civil War 1936-1939“ i „Symbols of the Culture of Memory in Republika Srpska Krajina“. Također je voditelj projekta „Konceptualiziranje nacije i kolektivnih identiteta u Hrvatskoj: Politički rituali i kulturna memorija trauma 20. stoljeća“ pod okriljem Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ).

Edin Radušić je studij historije završio na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Završio je postdiplomski studij Jugoistočno-evropske studije na Univer- zitetu u Ateni, odbranivši magistarski rad pod nazivom: The National Relations in Bosnia and Herzegovina during the Habsburg Rule with special Emphasis on them at the Time of the Balkan Wars. Na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu završio je drugi postdiplomski studij iz historije Bosne i Hercegovine u 19. i 20. stoljeću i odbranio magistarski rad pod nazivom: Agrarno pitanje u bosans- kohercegovačkom Saboru 1910.-1914. Na istom fakultetu odbranio je doktorsku disertaciju pod nazivom: Bosna i Hercegovina u britanskoj politici od 1857. do 1878. godine (2008). Bavi se historijom Bosne i Hercegovine u 19. i 20. stoljeću. Objavio je oko 30 naučnih i stručnih radova (Prilozi Instituta za istoriju, Historijska traganja, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, Shared History, Naša škola). Koautor je dva udžbenika i dva priručnika iz historije za osnovnu školu. Učestvovao na više naučnih i stručnih skupo- va u zemlji i inostranstvu. Edin Radušić član je Upravnog odbora Udruženja predavača historije “Euroclio-HIP” od njegovog osnivanja 2004, a od 2009. i njegov predsjednik. Na Odsjeku za historiju radi od 1999. Za višeg asistenta izabran 294 je 2005, za docenta 2009 a za vanrednog profesora za oblast historija novog vijeka 2013. Član je redakcije Priloga Insti- tuta za istoriju i Radova Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Historija,Historija umjetnosti, Arheologija).

295 296 297