Nad Odrom Bruna Bušića Ono Mi Je Zemlje Ostalo
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
ISKORAK U BUDUĆNOST Po treći put su mi politički uznici prislonili teret obveza: da budem na čelu HDPZ-a i iduće dvije godine. Hoću li uspjeti dočekati sljedeći Sabor, koji bi trebao biti 2001. godine? To će ovisiti o milosti Onoga, u čijoj je ruci svaki naš dan. Svjesna sam da se povjerenje mora opravdati, pa javno obećavam da ću upotrijebiti sve snage i sposobnosti, da postignem svaki cilj kojim bi se osigurala što veća korist u svakom pogledu brige za boljitak svih naših bivših uznika. Nu, mislim da će, zajedno sa mnom, poduprijeti nastojanja i ispuniti vaša očekivanja i ostali dužnostnici čelništva HDPZ, kojima ste dali povjerenje. Osjećam da se mogu pouzdati u izabrane dopredsjednike. Neki su više puta bili na toj častnoj dužnosti, pa im i nije novo što im je činiti. Nadzorni odbor je spreman nadzirati rad i materijalno poslovanje, što jamči da ne ćemo doći u raskorak sa zakonom. Kako se naše Društvo, hvala Bogu, ne pomlađuje, nu svaki dan nas bliži prelasku u smiraj vječnosti, moramo težiti da ti dani budu ispunjeni mirom i materijalnom sigurnošću. Nastojat ću, uz pomoć Vijeća HDPZ-a, privoljeti Vladu i određena ministarstva da ispune svoje obaveze koje je odredio Sabor RH glede prava za bivše političke zatvorenike. Nadam se da Hrvatska izlazi iz materijalnih posljedica rata. Očekujem da Vlada, ulaskom u treći milenij ispuni svoj dug po rješenjima naknade za dane robije. Ipak, molim za razumijevanje, jer će i dalje ići uhodanim redom, što znači od najstarijih prema mlađima. Udovice imaju prednost pred djecom, nasljednicima prava za umrle roditelje. A što vam još mogu obećati?! Pa vi dobro znate da sam je samo jedna od vas i da me taru iste brige i nevolje. Ali, moram vas zamoliti, dragi politički uznici, jer sad još imamo veliki zadatak i veliku odgovornost - kome prigodom izbora dati svoj glas. Ne zaboravite da je naše mjesto uz stranke koje su u srži državotvorne, kojima nije u interesu položaj pojedinaca nego sreća i sigurnost Hrvatske. Kaja Pereković LOVORIKE PORAZA? Sredinom 1991. tadašnji je jugoslavenski ministar vanjskih poslova, Budimir Lončar, podrijetlom inače Hrvat, izjavio kako se protivi osa- mostaljenju Hrvatske, jer da bi neovisna hrvatska država bila tempiranom bombom u srcu Europe. Hrvatsko se političko vodstvo, srećom, nije uplašilo te prijetnje, nego je - možda i hrabrije i odlučnije nego što je izvorno kanilo - zgrabilo prvu prigodu za stvaranje neovisne države. Oprezni i dalekovidni mudraci ostali su na repu događaja. Kad je početkom 1993. krenula Maslenička akcija, iz zapadnih su me- dija nagoviještene sankcije protiv Hrvatske. Neke se strane diplomatske dušobrižnike moglo vidjeti zajapurene od bijesa, jer je podhvat izveden bez njihova dopuštenja. U proljeće 1994. raspravljalo se o uvođenju nove na- cionalne valute. Hajku u stranim priopćivalima zdušno su podupirali brojni domaći političari, zapjenjeno se zgražajući nad kunom i tvrdeći kako ćemo time sami sebe izopćiti iz uljuđenog svijeta. Kuna se na to, hvala Bogu, nije obazirala. U džepove je ne trpaju samo oni koji su je branili, nego i oni kojima se gadila. U doba Bljeska i Oluje opet nam se prijetilo sankcijama. Iz ministarstva vanjskih poslova jedne europske države posve nediplomatski su pitali, pro- vodi li to Hrvatska Endlosung (konačno rješenje) srpskog pitanja, hotimice koristeći riječ koja nuždno izaziva asocijacije na holokaust. Unatoč prijetnjama, pothvat je bar u najvećoj mjeri uspješno dovršen. Moglo se i više, da se uklapalo u planove. Ovako je prijetnja iskorištena kao zgodan izgovor. U svakom slučaju, zagovornici podvijanja šije opet su ostali kratkih ru- kava. Ipak, iz toga nisu ništa naučili. Kad je, malo potom, predložena promjena naziva parlamenta u Hrvatski državni sabor, opet su se na stražnje noge propeli kooperativci, teoretičari straha: državni se sabor ne smije nazvati Državnim saborom, jer da je tako bilo samo u neka mračna vre- mena. Much ado about nothing: pa i ako nema značenje koje mu pripada, sabor danas nosi ime koje mu pristaje. U svemu ovom samo je jedna pouka: onaj koji je spreman kapitulirati, uvijek će kapitulirati. Za nj druga mogućnost ne postoji, on sam izabrao je predaju i poraz. Na činjenici poraza ništa ne mijenja ako ga se nazove pobjedom: poraz ostaje porazom i onda kad ga se obilježava talambasima i lovorovim grančicama. Samo onaj koji ne bježi od borbe može uspjeti, samo on zaslužuje poštovanje i u slučaju da podlegne. Jer, on je branio svoje dostojanstvo, znajući gdje je granica ispod koje se ne smije ići. Možda će budući povjesničari suditi drugačije, ali se nama-prosječno neupućenima - danas čini kako u Hrvatskoj postoji jasna razdjelnica između vremena pobjeda i vremena poraza. Dok smo bili u ofenzivi, dok smo pokazivali otpor, ubirali smo plodove. Onog trenutka kad smo počeli popuštati, kad smo pokazali kompleks manje vrijednosti, kad smo se počeli sramiti obrane nacionalnih interesa, počinje se nizati poniženje za poniženjem. I onda, kao povrijeđena mlada, reagiramo emotivno, prkoseći i onomu čemu se ne treba ili ne može prkositi. I tako provociramo nove prijetnje i nove ucjene: uvijek novi zahtjevi bivaju sve teži, a mi uvijek sve spremnije potpisujemo sve što se na stol stavi, naivno, reklo bi se balkanski, vjerujući da potpis ništa ne znači, da se preuzete obveze mogu izigrati. Do kada? Tomislav JONJIĆ • VOJKA JELIĆ I ZADAH OCVALOG HRVATSKI KNIN VARALICE U hrvatskom je tisku uglavnom Razglabajući veleumno o hrvatskoj književnosti, Andriću i nezapažen ostao razgovor Vojina Maku Dizdaru u Hrvatskom obzoru (br. 235/V. od 9. listopada Jelića, objavljen u Feral Tribuneu 1999.), brkati je "književnik i političar", koji se najčešće od 18. listopada 1999., pod bom- odaziva na ime Ivan Aralica, priznao da je Mak Dizdar "za bastičnim naslovom: Knin više ne života izrazio želju da bude domicilnim u hrvatskoj književ- postoji! Nakon odulje šutnje Jelić je nosti". Međutim, kaže naš dobroćudni brko, bilo je to "u vrijeme oćutio potrebnim zakukati, jer da kad nije postojala ni bošnjačka nacija, ni bošnjačka književnost, grada Knina više nema: nastupilo je kojima on i po rođenju i po onom što je pisao pripada". "postupno, ali temeljito Stoga Maka Dizdara, po Aralici, ne bi trebalo uvrštavati u poseljačenje" odnosno "opća at- mosfera svojevrsnog pogreba hu- hrvatsku književnost, nego toga književnika i njegovo djelo manizma i civilizacije ". S nostalgi- treba prepustiti u međuvremeno nastaloj i "službeno priznatoj" jom se Vojka prisjeća vremena kad bošnjačkoj naciji i bošnjačkoj književnosti. Inzistirati na su "uoči Drugoga svjetskog rata Makovoj želji da bude hrvatskim piscem, bilo bi - kaže brkati podno kninskih zidina živjeli u učo s naslovom akademika - "posesivno", a takvu poseseivnost strašnom siromaštvu ljudi koje su "iskazuju nezrele, nehumanizirane, imperijalizmom zalužene gradski trgovci i gospoda pogrdno (!) nacionalne misli". nazivali Ciganima, a bili su u velikoj većini Hrvati". Po čemu to Mak Dizdar prirodno pripada bošnjaštvu, a ne bi To su bila vremena! Toj su hrvatskoj sirotinji, u eri tobožnjeg prirodno pripadao hrvatstvu? Po tome što nije katolikom? Zar procvata humanizma i renesanse, "gradski trgovci i gospoda" bacali, su samo katolici Hrvati? Ili možda zbog orijentalizamau jeziku? valjda mrvice i okrajke, rugajući se s njima i sileći ih na iseljavanje. Nema li toga više u Andrića, a njega bi Aralica htio u hrvatsku Jer, Hrvat je smio biti samo sluga, prosjak, u najboljem slučaju težak. književnost (i ja bih, bar onoliko koliko je to sam Andrić htio!), Nismo bili dovoljno pametni, da bismo postali šumarima, oružni- iako je izabrao srpstvo? Zar nam Alija Isaković, Adil Zulfi- cima, listonošama, učiteljima, službenicima! Demografski podatci karpašić i Alija Izetbegović mogu odrediti tko jest, a tko nije pokazuju kako je hrvatski živalj u Kninu i okolici tijekom prve i hrvatski književnik? Nije li se za Makova života moglo deklari- druge Jugoslavije desetkovan. Krvavi interludij zbio se pod rati i "neopredijeljenim" (a upravo su se zahuktavale pripo- talijansko-četničkom kapom tijekom svjetskog rata. Tako je prove- vijesti o bošnjaštvu), ali je Dizdar znao gdje mu je mjesto? deno etničko čišćenje, koje jedva zaostaje za onim provedenim pod U hrvatskoj književnosti, u hrvatskom narodu, u Hrvatskoj. vodstvom đenerala Mladića & Co. Kad bismo prihvatili mjerilo koje zagovara naš Ali, za humanista Vojku Jelića, tek je Olujom nastupilo "akademik" (pozivajući se dirljivo na "snošljivost" i protiveći "poseljačenje". Ne štedi on, istina, ni Moću Đujića. ali kako su po se "nacionalnoj posesivnosti"), odrekli bismo se ne samo njemu, svi kninski i okolni Srbi bili partizani, puno ga više boli NDH. Dizdara. Odrekli bismo se islamske sastavnice u hrvatskoj Jer, ustaše su doveli Talijani (o četničko-fašističkoj sprezi ni riječi!), kulturi i baštini, odrekli bismo se prevažnoga dijela nacionalne a "svi znamo da je u NDH provođen genocid". To je aksiom, to ne povijesti i identiteta, odrekli bismo se Ademage Mešića, potrebuje dokaza, to bez ikakve ograde može - valjda kao Džaferbega Kulenovića, Alije Nametka i svih onih Muhamedo- znanstvenik, povjesničar? - izjaviti književnik, koji je istupio iz vih sljedbenika, koji se osjećahu i osjećaju se Hrvatima. Odrekli "Društva književnika", jer mu tamo, "poslije pompoznog dočeka bismo se Bosne, hrvatske Bosne. Vinka Nikolića", nije bilo mjesto. Uzgred, ako nas pamćenje ne vara, kad je pompozno dočekan Miloš Cmjanski, Vojka Jelić nije demon- A to ne ćemo, pa ni za ljubav kojekakvim akademi- strativno napustio tadašnji jugoslavenski književnički savez, niti se cima, aralicama i varalicama. Oni su svoje mjesto u povijesti oglasio prosvjedom. Eh, kad laže koza, ne laže rog... (J. O.) D osigurali - imajući se zbog čega sramiti. (T. J.) JESMO LI DUŽNI ONIMA KOJI NAS PLAĆAJU? Kakvi sudovi, takva i država. Malo je studenata prava kojima se ta maksima nije urezala u pamet. Da bez kvalitetnih sudova nema pravne i prosperitetne države, jasno je i posljednjemu. A nema kvalitetnih sudova bez kvalitetnih sudaca. Osim osobnog poštenja i marljivosti, sudac mora biti izobražen i — neovisan. O sudačkoj se neovisnosti stalno govori, o njoj bruji tzv.