PLANINARSKI POHOD U HERCEGOVINU od 31.07.2020. do 08.08.2020.

„U slutnji, u čežnji daljine, daljine,

u srcu, u dahu planine, planine …“

(A.Dedić: „Odlazak“)

Dosta dugo smo se pripremali za pohod u Rumunjsku, točnije u Transilvaniju. Ali već u početkom ožujka krenula je epidemija korone i da ne duljim svi smo sve to zajedno preživjeli. Srećom već sam počeo pripremati plan za pohod u Hercegovinu za 2021. godinu. (a i što bi radio u vrijeme izolacije). U početku nas je bilo desetak prijavljenih, a kako je strah od korone rastao (i broj oboljelih) tako su počeli otpadati potencijalni kandidati. Pa još zabrana odlaska u pojedine zemlje. Pa dvotjedna samoizolacija po povratku iz nekih zemalja. Naravno i Bosna i Hercegovina su bile među njima. Na sreću Europska unija promijenila je pravila za članice Europske unije, a naši su u to uključili sve građane koji imaju Hrvatsko državljanstvo bez obzira na mjesto boravka, što je otvorilo mogućnost slobodnog putovanja u Bosnu i Hercegovinu i bez samoizolacije u povratku. Bez obzira na sve svakodnevno smo bili u vezi s Kriznim stožerom Hrvatske kako bi na vrijeme saznali o mogućem zatvaranju granica i na vrijeme saznati sve novosti i ograničenja. Posebno nas je brinula samoizolacija u povratku. Čitav svibanj, lipanj i srpanj pratio sam epidemiološku situaciju u Bosni i Hercegovini s posebnom pažnjom na područje Blidinja, Tomislavgrada, Mostara, Konjica i Jablanice. Imajući u vidu povoljnu epidemiološku situaciju u Hercegovini, s posebnom pažnjom na teren na koji idemo i uz mnogo konzultacija i dogovaranja, na dan 29. srpnja donosim odluku - idemo. Na brzaka se istelefoniram i svi koji su ostali na popisu (nas šest) potvrdili su da idu. Sljedećeg dana krenule su pripreme. Prvo sam nabavio sav potreban materijal glede epidemije: maske, sredstava za dezinfekciju ruku i kombija, rukavice, sapun, ubrusi … Dodatna polica osiguranja kod našeg osiguravatelja. Preuzimanje kombija u Športskoj zajednici. Nakon kraćeg vizualnog pregleda preuzimam kombi, koji nije s nama prvi put. U četvrtak, 30. srpnja, na društvenom sastanku objelodanili smo Društvu da ipak idemo. Možda smo ponekom izgledali suludo hrabri ili suludo neodgovorni … nikad nećemo saznati. Šestoro hrabrih: Vitomir Murganić, vođa puta i vodič na terenu, Mario Volarić, vodič na terenu, Zoran Basara, Goran Obradović, Branimir Maletić i posebno mi je zadovoljstvo istaknuti jedinu damu među nama -Vesna Pavlović.

Petak, 31.07.2020. Kao što je uobičajeno krenuo sam pokupiti putnike za Hercegovinu. Prvo se ukrcavamo Branimir i ja na parkingu ispred osnovne škole u Grabriku. Potom odlazimo po Vesnu u Polje Ozaljsko. Vesna se oprašta od obitelji kao da ide u Ameriku na 30 godina. Korona je učinila svoje. Ipak ostali smo vedri i raspoloženi za akciju. Krećemo po Zokija u Luščić, a potom na Švarču po Gorana. I ne manje važno na kraju nam ostaje Mario na Turnju. Konačno oko 08,30 sati krećemo u „veliku avanturu“. Ne mogu znati o čemu su razmišljali ostali članovi pohoda dok sam ja bio zauzet vožnjom i odabirom muzike. Kao i uvijek putovanje započinjemo uz stari rock and roll. Prva pauza je u Gračacu. Obavezna kava. Ekipa se opustila i svi smo dobre volje. Konačno nakon svih peripetija krenuli smo. Dogovor za sljedeću kavu je u Trilju. No međutim u Trilju je bila poprilična gužva i odlučili smo nastaviti put prema graničnom prijelazu Kamensko. U nekom trenutku, perifernim vidom zamijetih kafić, biffe što li, ali u svakom slučaju ugostiteljski objekt. Uz glasno odobravanje ekipe, zaustavljamo se pred „bircom“ naziva kavana „Mali Berlin“. Dan je vruć, sparan i svako osvježenje dobro će doći. Planirasmo zauzeti stol ispod nadstrešnice, kad se pojavljuje, kasnije smo saznali gazda, u najmanju ruku živopisna figura (nosio je periku crno kao gavranovo krilo koja se sjajila na suncu poput vojničkih cokula). Odmjerivši nas, lijeno nam predlaže da uđemo u lokal, jer je vani prevruće. Nemaš kud i prihvatimo prijedlog. Sjedosmo i evo njega. Dijalog je tekao od prilike ovako: Birtijaš: Dobar dan! Izvolite što želite popiti? Branimir: Cedevitu Birtijaš: Pipi Branimir: Džus Birtijaš: Pipi Tad se okrenuo i nestao. Vratio se s tacnom „punom“ pića i rekao nam: „Ovo je sve što imam, a vi izvolite izabrati“. Tako je i bilo. Svatko je izabrao nešto i ubrzo smo krenuli. Granicu prelazimo bez ikakvih problema za desetak minuta. Krećemo prema Tomislavgradu. Prema dogovoru nalazimo se s domaćim vodičem Josipom Markovićem članom PD „Orlove stine“ iz Tomislavgrada. Sastajemo se u trgovačkom centru na ulazu u Tomislavgrad. Kupnja konvertibilnih maraka, kava i pokoja pivica i dogovor za sutrašnji izlet na Hajdučka vrata. Krećemo prema planinarskom domu na Blidinju. Putem nas prati kiša, mjestimično jaka. Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Blidinjsko jezero

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu varira od 2,5 do 6 kilometra četvornih. Najveća dubina jezera je 4,5 metra, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra. U zimskim mjesecima jezero je uglavnom zaleđeno. U jezeru obitava endemska riba oštrulja (Aulopyge huegelii), bjelica, klen i kalifornijska pastrva. Jezero je u par navrata poribljavano ribom iz Buškog jezera i to oštruljom, klenom te kalifornijskom pastrvom. (Ova informacija je za Maria) U ranim popodnevnim satima dolazimo do planinarskog doma „Blidinje“ na obali istoimenog jezera.

Ovako je počelo

Planinarski dom „Blidinje“ danas

Planinarsko društvo „Orlova stina“ iz Tomislavgrada upravlja planinarskim domom „Blidinje“ smještenim na obalama Blidinjskog jezera, na nadmorskoj visini od 1190 mnv. Planinarski dom „Blidinje“ je u biti stara šumarska kuća koja je izgrađena 1955. godine. Tijekom domovinskog rata je u funkciji protuzračne obrane te je u njoj bila smještena vojna policija. Devastirana je tijekom zadnjeg rata. Općina Tomislavgrad daje šumarsku kuću na upravljanje planinarskom društvu „Orlova stina“ te se ista otvara 2016. godine. Danas je izrasla u planinarski dom koji se može pohvaliti zavidnom infrastrukturom. Naime pored 36 ležaja kojima raspolaže planinarski dom ima osiguranu vodu, struju, centralno grijanje, internet, sanitarni čvor sa tuševima kao i kuhinju ponuđenu planinarima za samostalno pripremanje obroka. U domu nas je dočekao naš domaćin i domar Toma Marić. Rakija dobrodošlice, smještaj u sobu, večera i dogovor za sutrašnji izlet. Ekipa se nije previše bunila radi ranijeg odlaska na počinak pogotovu što je dogovoreno ustajanje za sutradan u 06,00 sati.

Subota, 01.08.2020. Prema dogovoru ustajemo u 06,00 sati. Obilan doručak i priprema za prvu turu. Osjeća se blaga napetost. Fotkanje u domu i priprema za polazak.

Spremni za polazak: Vesna Pavlović, Mario Volarić, Toma Martić-domar, Branimir Maletić, Zoran Basara i Goran Obradović

U domu nam se priključio naš vodič Josip Marković i u 07,00 sati krećemo prema Velikoj Vitlenici, polaznoj točki uspona, do koje stižemo za nekih dvadesetak minuta vožnje većim dijelom makadamskom cestom. Dan je sunčan, bez vjetra. U 08,30 sati krećemo na stazu. Prvi uspon i svi smo puni iščekivanja. Nova planina, novi okoliš. Avantura je pred nama. U početku smo pješačili kroz šumu, po dobro uhodanoj i dobro označenoj planinarskoj stazi, te nakon sat i pol pješačenja stigli smo do doline gdje se nalazi pastirska koliba.

Na pustu prema Hajdučkim vratima: Vitomir Murganić, Branimir Maletić, Mario Volarić, Goran Obradović, Zoran Basara i Vesna Pavlović

U nastavku je također dobro označena i dobro uhodana staza, sa koje se stalno pružaju nezaboravni vidici, sve do križanja sa stazom koja dolazi iz Dive Grabovice.

Raskrižje prema jezeru Crljenak i Hajdučkim vratima: Mario Volarić, Goran Obradović, Branimir Maletić, Vitomir Murganić, Vesna Pavlović i Zoran Basara

Na križanju smo krenuli lijevo prema jezeru Crljenak, a nakon njega za 30-tak minuta stigli smo do čuda prirode zvane Hajdučka Vrata, koja strše iznad kanjona Diva Grabovice.

Hajdućka vrata (2000 m)

Članovi „Osmice“ na Hajdučkim vratima: Mario Volarić, Vitomir Murganić, Branimir Maletić, Goran Obradović, Zoran Basara i Vesna Pavlović

Hajdučkih Vrata (2000 mnm), nalaze se na istočnom dijelu planine Čvrsnice. To je prirodni fenomen neopisive ljepote. Hajdučka vrata su vijekovima stvarali prirodni uvjeti na tom mjestu. U naravi to je prsten od stijena kroz koji prolaze vjetrovi, a nalaze se na rubu kanjona Dive Grabovice. Od njih se pružaju jako lijepi vidici na stijenu Velikog Kuka, Mezića stijenu, Pestibrdo, Čabulju, Prenj... jednom riječju to je mjesto sa jednim od najljepših pogleda. Na Hajdučka vrata stigli smo u 11,00 sati. Obavezno fotografiranje. Odlučili smo se vratiti do jezera i obaviti ručak. Nakon obilne okrijepe, i piva kojeg je donio Mario, u 12,15 sati krenuli smo natrag prema kombiju do kojeg stižemo do 16,45 sati. Nastavljamo prema Hajdučkim vrletima, jedinom restoranu u okolici koji uz to ima i WIFI. Javljamo se doma. Puni dojmova častimo se pokojom pivom. Nakon nekog vremena nastavljamo prema domu. Večera i zasluženi odmor. Volio bih još koji put posjetiti Čvrsnicu i Hajdučka vrata. Ekipa je malo bila zabezeknuta kad sam najavio ustajanje u 04,30 sati za sutradan.

Nedjelja - 02.08.2020. Rečeno, učinjeno. Ustali smo se u 04,30 sati. Obilan doručak i priprema za turu. Malo pospani krećemo u 05,30 za , gdje nas čeka naš današnji vodič koji će nas povesti na Prenj. Prenj je najljepša, najatraktivnija ali i najsurovija planina u Bosni i Hercegovini. Smještena je u srcu dinarskih planina, u sjevernom dijelu Hercegovine. Prenj leži u luku, sa sjeverozapada, rijeke Neretve od Glavatičeva kod Konjica do Bijelog Polja kod Mostara, a sa jugoistočne strane je omeđen planinskim masivima Veleža (1969 m), Crvnja (1921 m) i Visočice (1964 m). Okružuju ga prirodna i umjetna jezera: Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac kao i rijeke , , Neretvica, Bijela i Drežanka. U podnožju planine su tri grada: Konjic, Jablanica i . U Konjic dolazimo u 06,45 sati. Dogovor je da se u 07,00 sati sastanemo s našim današnjim vodičem Seadom Mecićem koji je član je planinarskog društva „Borasnica“ iz Konjica. Sead je točan i nastavljamo put prema izlazu iz Konjica prema Prenju gdje nas čeka terenac koji će nas prevesti do doline Tisovice na Prenju. Od očekivanog terenca nije bilo ništa, već nas je dočekao kombi bus. Teško ga je opisati, ali me nekako neodoljivo podsjeća na bus iz filma „Ko to tamo peva“. S malo sumnje ukrcavamo se u kombi i krećemo prema još jednoj avanturi. Ubrzo svo uvidjeli da je naš vozač iskusan i da dobro poznaje cestu. Prolazimo kroz Bijelu Konjičku i poligon za isprobavanje topničkih granata. Cesta, koju tako tek s mnogo dobre volje tako mogu nazvati krivuda Prenjom obilazeći mnoge provalije i vrleti. Ponekad je pogled bio zastrašujući. I konačno preko prijevoja Rapta nastavljamo prema dolini Tisovice.

Tijekom vožnje na Prenj: Goran Obradović i Zoran Basara

Za nešto manje od dva sata stižemo u dolinu Tisovice. Pogled je predivan na okolne vrhove. Jutarnja izmaglica vukla se dolinom i stvarala nesvakidašnju sliku rose, zelenila, izmaglice i svjetla. Polako se spremamo ka planiranim vrhovima. Krećemo oko 9,30 sati sretni što ćemo provesti još jedan nezaboravan dan u planini.

U dolini Tisovac: Mario Volarić, Goran Obradović, Vesna Pavlović, Branimir Maletić, Zoran Basara i Vitomir Murganić Krećemo kroz dolinu koja se blago uspinje prema prvim strminama koje nam na prvi pogled ne izgledaju da bi nam mogle zadati bilo kakve poteškoće. Kroz rijetku šumu dolazimo do planinarske kuće Vrutak. Kraći odmor i pokret. Cijelo vrijeme uspona kroz Tisovicu i dalje prema Zelenoj Glavi, pružaju se nezaboravni vidici, a prekrasne slike nedirnute i bezobrazno lijepe prirode, pratit će nas cijeli život. Nastavljamo djelomično siparom prema grebenu i dalje prema sedlu do kojeg dolazimo oštrijim usponom, djelomično osiguran sajlama, do izlaska na prijevoj (2000 m) između Otiša i Zelene glave. Na sedlo smo stigli za 2 sata i 30 minuta. Kraći odmor na sedlu i ubrzo krećemo prema vrhu Otiš 2098 m. Uspon nije tehnički zahtjevan. Travnatom padinom za cca 30 minuta stižemo na vrh. Sa vrha je predivan pogled na Zelenu glavu i dolinu Tisovice. Kratki odmor. Rakija za osvojeni vrh, mala okrijepa i povratak.

Na vrhu Otiš 2098 m: Vitomir Murganić, Mario Volarić, Goran Obradović, Zoran Basara, Branimir Maletić i Vesna Pavlović

Nastavljamo odmah uspon na Zelenu glavu 2103 m, najviši vrh Prenja. Na sedlu ostaje Branimir kako bi se odmorio. Uspon je stjenovit, strm i na mjestima osiguran sajlama. Bez ikakvih problema stižemo na vrh za cca 30 minuta. Odmor i ručak iz ruksaka.

Najviši vrh Prenja: Zelana glava 2103 m: Mario Volarić, vitomir Murganić, Goran Obradović, Zoran Basara i Vesna Pavlović

Nakon 45 minuta silazak na sedlo gdje se nalazimo s Branimirom i lagani povratak u dolinu Ticovica. Do kombija stižemo u 15,15 sati i krećemo prema Konjicu gdje stižemo u 17,00 sati. Kraći odmor i po starom običaju na koji nas je podsjetila Vesna piva pred dućanom i dogovor da razgledamo Konjic i Jablanicu. Konjic je općine na krajnjem sjeveru planinske Hercegovine, u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine, u kotlini s obje strane rijeke Neretve i oko ušća Neretve i pritoke Trešanice. Konjic se spominje već u 15 stoljeću. Područje je naseljeno pretežno Hrvatima sve do provale i osvajanja Osmanlija 1463. godine. Hrvati se na ovo područje vraćaju sredinom 19. stoljeća, da bi se nacionalna struktura potpuno promijenila tijekom rata 1991.-95. godine u korist Bošnjaka. Znamenitost Konjica je u Konjicu na rijeci Neretvi. Stari most smatra se tačkom gdje se Hercegovina spaja sa Bosnom. Podignut je 1682. godine. Most je izgrađen od kamena i ima šest lukova. Spada u red najljepših mostova iz Osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini, zajedno sa mostarskim Starim mostom, trebinjskim Arslanagić mostom i mostom Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. Proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Most je srušen 1945, na dan oslobođenja Konjica. Minirali su ga njemački nacisti pri povlačenju. Preko srušenog mosta 1945. godine postavljena je improvizirana drvena konstrukcija, a 1962.godine postojeća drvena konstrukcija zamijenjena je armirano-betonskom. U periodu 2006-2009.godine obavljeni su radovi na rekonstrukciji mosta. Most u potpunosti odgovara mostu iz 17. vijeka. Postavljen je na šest blago prelomljenih svodova, oslonjenih na pet temeljnih kamenih stubova i dva priobalna podzida. Dugačak je 102 m. Istovremeno je revitalizirana je i stara konjička čaršija u neposrednoj okolini mosta. Konjičko drvorezbarstvo je kulturna baština, umjetnički zanat s dugom tradicijom u bosanskohercegovačkoj općini Konjic. Zbog toga je konjičko drvorezbarstvo kao nematerijalna svjetska baština upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2017. godine. Uz pomoć našeg vodiča Seada obišli smo Stari most i Konjičku čaršiju. Neodoljivo me podsjeća na Mostar, samo umanjeno.

Stari most u Konjicu Konjička čaršija

Nakon razgleda Konjica, oprostili smo se sa vodičem Seadom, razmijenili brojeve telefona. Nikad se ne zna kad ćemo se ponovno vratiti u ove predivne krajeve. Nastavljamo put prema Jablanici gdje smo posjetili srušeni most, poznat po bitki na Neretvi tijekom Drugog svjetskog rata.

Srušeni most u Jablanici i Vesna Pavlović

Povratak prema Blidinju uz obavezan posjet Hajdučkim vrletima kako bi se, navodno, javili u svojima uz pokoje piće. Povratak u dom, večera i zasluženi odmor. Sutra je plan posjet Mostaru pa ne moramo rano na počinak. Kao i uvijek u ovakvim prilikama padne dogovor za belu, i kao po pravilu moj partner je Mario s kojim je utopija dobiti partiju. Ako ništa drugo bila je dodra zafrkancija.

Ponedjeljak - 03.08.2020. Oko 08,15 krenuli smo u Mostar preko Posušja, kako bi upoznali i taj dio Hercegovine. Na pojedinim dionicama ceste traju radovi pa nas to pomalo usporava. U Mostar dolazimo u 10,15 sati. Parkiramo na lijevoj obali Neretve ispred neke stambene zgrade, na petnaestak minuta od Starog mosta. Mostar je grad u Bosni i Hercegovini. Smješten je na obalama rijeke Neretve i kulturno je i gospodarsko središte Hercegovine, a ujedno i najveći grad u Hercegovini. Mostar je upravno sjedište Hercegovačko-neretvanske županije te sveučilišno, kulturno, gospodarsko i političko središte Hrvata u Bosni i Hercegovini. Najveći i tradicionalno najvažniji grad Hercegovine. Nalazi se na željezničkoj pruzi Sarajevo– Ploče (Hrvatska). Nekad važno središte tekstilne, duhanske i prehrambene industrije te rudarstva (boksit); industrija je teško stradala u ratu 1990-ih. Grad je ime dobio po čuvarima mostova (mostarima) na obalama rijeke Neretve. Ubraja se u jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Neretvu premošćuje Stari most, koji se zajedno sa starim gradom od 2005. godine nalazi na popisu zaštićene kulturne baštine UNESCO-a.

Mostar

Stari most u Mostaru Čaršija u Mostaru

Stari most preko Neretve iz XVI. stoljeća (dug 29,5 m; konstruirao ga turski graditelj Mimar Hajrudin 1566.) Most je srušen u studenome 1993., pa ponovno sagrađen 2004. godine. Dan je vruć i sparan. Jedva čekamo da pronađemo kafić koji je u debelom hladu i što bliže Neretvi. Od mnoštvo „kafana“ odlučujemo se za jedan kafić na samoj obali Neretve, Debele hladovina i naprosto nam se ne ide nikuda. Kavica, piva, fotkanje i uživanje u prvom turističkom danu. Svi smo manje-više bili u Mostaru i ne pokazujemo neku pretjeranu želju za istraživanjem.

„Kahva“ u Mostaru Vito i Vesna Mario i Zoki Branimir i Goran

Ipak, nakon nekog vremena odlučili smo se na kraću šetnju bez obzira na vremenske uvjete koji su bili skoro pa pakleni. Sunce nemilosrdno prži. Hlada ni odkuda. Čaršija prazna. Više od polovice trgovina su zatvorene. Nema turista radi korone. Prelazimo Stari most. Također nema gužve. Dobra prilika za fotografiranje. Odlučili smo se za ručati na desnoj obali Neretve. Restoran ogroman. Mi skoro pa sami na terasi. Obavezni čevapi i sve ostalo što uz to ide. Olakšanje nam donosi lagani lahor s Neretve.

Šetnja Starim mostom: Branimir, Zoki, Vesna i Goran

Nakon obilnog ručka, kraći odmor i naravno: šoping. Trebalo je donijeti poklone najmilijima i pokloni za Sportsku zajednicu, a trebalo je obnoviti zalihe rakije za dom. I od svih trgovina u Mostaru izabrali smo Konzum, nek` se zna. Stižemo do kombija i polako se opraštamo od Mostara. Već pri polasku za Mostar uočili smo jednu trgovinu na našoj cesti s idealnim parkingom i klupama ispred. Znate već. Nema nište bolje od piva ispred dućana u tako vrućem danu. Već prema ustaljenom običaju idemo na rundu u Hajdučke vrleti. Dolazak u dom. Večera. Partija bela. I opet šou. Neću vam otkriti aktere, ali netko je drugo jutro dobio čaj od „mađarica“ (igrače karte za belu).

Utorak – 04.08.2020. Prema planu trebali smo ići na Pločno 2225 m, najviši vrh Čvrsnice i našeg pohoda. Međutim prognoza je bila grozna. Kiša i grmljavinsko nevrijeme. U hodu se odlučujemo da posjetimo Tomislavgrad. Tomislavgrad je općina u jugozapadnoj Bosni i Hercegovini. Zanimljiva je povijest imena Tomislavgrada. Nekad se zvao Duvno, stariji oblik Dumno, ima korijen svoga imena u ilirskoj riječi d´lmno - pašnjak, odnosno dalma (dëlma) - ovca. Ime Duvno za grad se upotrebljavalo tek u novije vrijeme. U rimsko doba bio je to Delminium, u vrijeme hrvatskih i bosanskih vladara - Županjac (po mjestu stanovanja upravitelja župe Duvno), za turske vladavine Sedidžedid (hrv. Nova tvrđava) i Županj- potok, a u vrijeme Austro-Ugarske - Županjac. Godine 1925. je kralj Aleksandar I. Karađorđević obilježio je tisućitu obljetnicu stvaranja hrvatskog kraljevstva tako što je Tomislavgrad nazvao po hrvatskom kralju Tomislavu, za kojeg se tradicionalno smatra da je okrunjen upravo na Duvanjskom polju 925 godine. Taj je naziv Tomislavgrad zadržao sve do 1945. godine. Оd 1945. do devedesetih godina 20. stoljeća opet se zove Duvno, da bi na kraju bilo vraćeno ime Tomislavgrad.

Tomislavgrad

Bas nam je dogovorio razgled muzeja i franjevačkog samostana u Tomislavgradu. Vrijeme je promjenljivo. Čas kiša, čas sunčano. Munje sijevaju po vrhovima obližnjih planina.´

Dio etno i Afričke zbirke

Najznačajniji eksponat u krugu samostana je slika Vlahe Bukovca „Isus prijatelj malenih“. Slika je impozantnih dimenzija 4,4 m x 3 m i nalazi se, od 1997. godine, novosagrađenoj bazilici sv. Nikole Tavelića franjevačkog samostana u Tomislavgradu.

Vlaho Bukovac:“Isus prijatelj mladih“

Po sudu nekih mjerodavnih likovnih znalaca ta slika predstavlja blistavo djelo ne samo hrvatske već možda i svjetske likovne umjetnosti. Umjetnik je imao pred očima onu evanđeosku zgodu kada je Isus blagoslivljao djecu te uz to opomenuo one koji su priječili dolazak djece k Isusu: »Pustite k meni malene, jer njima pripada kraljevstvo nebesko!« Doista je teško ustanoviti, a još teže riječima dočarati, što je na toj veličajnoj slici čudesnije: savršenost likova, ustreptalost pokreta, ili upečatljivost poruke. Jedno je ipak nedvojbeno: slika podjednako napaja i oči i srce. Do svoga skorašnjeg doseljenja u Tomislavgrad slika je imala nesvakidašnju sudbinu — svojevrsnu „odesijadu“. Još 1888. godine njezin ju je veliki tvorac Vlaho Bukovac izložio na tadašnjem pariškom Salonu. Po tom je otkupljena za katoličku crkvu svetoga Roberta u engleskom gradu Harrogateu. Otkupio ju je tadašnji gradonačelnik navedenog grada. Nakon što je organizirana izložba Bukovčevih djela 1889. godine u Londonu, slika je prenesena u crkvu i tamo je ostala nekoliko desetljeća. Tridesetih godina ovoga stoljeća, prilikom preuređenja te crkve, slika je skinuta sa zida, izvađena iz okvira i onda uskladištena u podrum neke tamošnje crkvene zgrade. Tu je sve donedavno „čamila“ te je zbog neadekvatnog smještaja slika je znatnije oštećena. Otkrio ju je ne umorni tragač za Bukovčevim umjetničkim djelima Tomislav Šola iz Zagreba, a potom ju je uz goleme napore dopremio u Zagreb. Nakon razgleda samostana, odlučili smo prošetati Tomislavgradom. Prvi cilj nam je bi posjetiti spomenik kralju Tomislavu. Također smo posjetili na autobusnom kolodvoru spomenik „gastajbajterima“. Nakon toliko kulturnog uzdizanja i šetnje Tomislavgradom, amo od sebe se nametnulo pitanje gdje i što jesti. Imali smo informaciju za najbolju čevapdžinicu u Tomislavgradu, ali ne laži vraže, Mario se sjetio da su on i Mira Valio pred par godina, kad su planinarili ovim krajem, ručali u obližnjem etno selu, za kojeg on naravno ne zna ni ime ni lokaciju. Ništa lakše. Nazvali smo Miru koja se taj čas nalazila u Austriji i dobili smo prave informacije. Zadovoljni krenuli smo prema etno selu Grabovica koje se nalazi na cesti prema Kamenskom, nekih tridesetak kilometara od Tomislavgrada.

Kralj Tomislav

Razgledali smo etno selo i moram priznati da sam rijetko vidio tako maštovito uređeno selo, a posebno nas je oduševila ponuda lokalne hrane i pića.

U etno selu Grabovica: Vitomir Murganić, Goran Obradović, Mario Volarić, Zoran Basara i Vesna Pavlović

Oko 16,00 sati odlučili smo se na povratak. Dan se proljepšao i imamo gotovo čitavo popodne na raspolaganju. Stoga smo odlučili posjetiti Kedžaru, gdje je po legendi pokopana Diva Grabovčeva. Diva Grabovčeva je djevojka iz hrvatskog naroda, katoličke vjere, koja je živjela u 17 stoljeću u Brajinom Dolu (jedan od zaselka Zahuma) za vrijeme turske vladavine. Mladi Tahir beg Kopčić iz Kupresa svakako je htio imati Divu za ženu. Lijepo ju je zaprosio, kada je imala dvadesetak godina, ali ona je odbila uz suglasnost svoje obitelji. Zatim je beg poslao svoje pomoćnike, da zaprose Divu u njegovo ime. Pronašli su je na paši sa stadom ovaca. Ona je ponovno odbila i čvrsto je bila pri svojoj odluci i pobjegla u planine. Tahir beg Kopčić je tada ponovno došao, našao je, napao i ubio nožem. Pokopana je na Vran planini, ispred Kedžare u blizini Prozora. Označen je njen grob. Od toga vremena do danas brojni hodočasnici dolaze na njen grob i iskazuju počast. Postavljen je brončani spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića, 1998. godine. Svake se godine na prvu nedjelju u srpnju slavi spomendan njenog mučeništva, kada se služi sv. Misa i prisustvuje više tisuća hodočasnika. Taj se dan u Rami naziva "Divin dan". Arslan aga Zukić duboko potresen smrću Dive ubija Tahir bega.

Skulptura Dive Grabovčeve na Kedžari

U povratku smo posjetili lokalitet gdje se nalazi dosta stećaka. Stećak (sinonimi: bilig, kâm, mramor, zlamen, kuća, poznati i kao mramorje, mašeti, grčko groblje, kaursko groblje i divovsko kamenje) je vrsta kamenog srednjovjekovnog nadgrobnog spomenika. Naziv mu potječe od prezenta participa glagola »stajati«, tj. »stojeći«. Bilizi su nastali u srednjem vijeku i oslikavaju tadašnji život, a većinom se nalaze u Bosni i Hercegovini, ali ima ih i u jugoistočnoj Hrvatskoj, jugozapadnoj Srbiji i sjeverozapadnoj Crnoj Gori.

Stećci u blizini Kedžare

Srijeda – 05.08.2020. Pred nama je jedan od najzahtjevnijih vrhova našeg pohoda – Pločno 2228 m. Budući je polazišna točka u blizini doma ustajanje je u 06,30 sati. Obilan doručak. I polazak. Prognoza je obećavajuća barem za početak. Polazimo u 07,40 sati prema Masnoj Luci gdje stižemo do samostana Svetog Ilije nešto prije 08,00 sati. Cilj nam je vrh Pločno na Kamešnici. Tu parkiramo kombi i u 08,00 sati krećemo na vrh.

Čvrsnica

Čvrsnica je s vrhom Pločno od 2228 mnv najviša planina u središnjim Dinaridima kao i na cijelom sjeverno zapadnom dinarskom pravcu sve do Soče. Smještena je na sjevernom dijelu Hercegovine, na desnoj obali Neretve u parku prirode Blidinje. Neretva je omeđuje s istoka kao i njeni pritoci Doljanka sa sjevera i Drežanka s juga. Oko 1500 metara dubok kanjon Dive Grabovice proteže se od središta planine prema Neretvi u dužini od 6,2 kilometra. Sa sjeverozapadne strane je rasjedna udolina Dugo polje koja razdvaja Čvrsnicu od Vrana. Čvrsnica je zaštićena u sklopu parka prirode Blidinje a geomorfološki objekt u obliku luka Hajdučka vrata ili Mijatov prolaz je zaštićen kao spomenik prirode od 1985. godine. Čvrsnica je jedna od najviših planina u BiH. Do nje se dolazi iz dva pravca: sa istočne strane, uz Drežanku, pritoku rijeke Neretve, kroz kanjon Dive grabovice, i sa zapadne strane, iz smjera Jablanice preko Sovićkih vrata i Blidinjeg jezera. Staza je dobro markirana. Lagano se penjemo kroz šumarak, a zatim spuštamo se prema području Borićevac gdje nailazimo na nekoliko vikendica. Staza nastavlja planinskim proplancima, kraćim usponima na kojima hvatamo visinu. Vrijeme je uglavnom oblačno i vidljivost je slaba. U daljini se čuje potmula grmljavina. U dobrom raspoloženju dolazimo do zadnjeg uspone. Nekih 300 m visinske razlike po siparu. Hrabro izdržavamo i taj zadnji izazov. Na vrh stižemo u 12,20 sati. Mario, naš današnji vodič na terenu izvještava nas da smo stigli prije predviđenog vremena. Vrh je kamenit. Na njemu je izgrađen telekomunikacijski objekt sa stalnom posadom vojnika. Prije svega popeli smo se do geodetskog stupa, obavezno fotkanje. Javili su nam se vojnici koji obitavaju u centru. Nekoliko konvencionalnih rečenica: Od kuda smo, trebamo li vode i slično. Našli smo zavjetrinu i prionuli ručku. Za služili smo ga. Nakon odmora, povratak u 13,00 sati. Povremeno se razvedrava, pa ponovno oblaci i tako u nedogled. Na jednom trenutku Fortuna nam se nasmiješila, pa se Pločno pokazalo u punom sjaju i ljepoti. Nastavljamo silazak što brže možemo, jer su nas sustigle prve kapi kiše. Sve je počelo sa par kapi, ali kiša pojačava i prisiljeni smo zaustaviti se i obući kabanice. Oprezno, lagano do kombija do kojeg stižemo u 16,00 sati. I kako to uvijek biva po dolasku do kombija kiša je prestala padati. Bez obzira što smo bili mokri, blatni i pomalo promrzli ne preskačemo posjet Hajdučkim vrletima. U dom dolazimo u 17,30 sati, umorni, prokisli ali zadovoljni uspješnim usponom.

Vrh Pločno 2228 m: Mario Volarić, Goran Obradović, Vesna Pavlović, Vitomir Murganić, Zoran Basara i čuči Branimir Maletić

Četvrtak – 06.08.2020. Nakon napornog prethodnog dana, malo luksuza i ustajanje je bilo u 07,00 sati. Ne trebam ni reći da je doručak bio obiman i prema Rami i Ramskom jezeru krećemo u 08,00 sati. Preko Tomislavgrada prema Kupresu. Prije Rame usporavamo jer tražimo ulaz za Zahum, rodno mjesto Dive Grabovčfeve. Vrijeme je promjenjivo. Čas sunce čas kiša. Cilj nam je popeti se na Idovac 1956 m na planini Raduš. Uskom krivudavom planinskom cestom, ali asfaltiranom, stižemo u Zahum, pred rodnu kuću Dive Grabovčeve. Nakon razgleda i fotografiranja spremamo se za uspon kad se stuštio jak pljusak. Pogađate već, odustali smo od uspona i istom krivudavom cestom nastavljamo put prema Ramskom jezeru.

Zahum, rodna kuća Dive Grabovčeve

Na jednom prijevoju iznad jezera zaustavljamo se radi uživanja u pogledu na Ramsko jezero koje je sramežljivo izvirivalo iz magle i niske naoblake. Slika je nestvarna, jer lagani povjetarac stalno mijenja vidljivost i kao da se nalazite u kinu, svake minute imate novu panoramu.

Ramsko jezero

Ramsko jezero umjetno je akumulacijsko jezero na rijeci Rami u Prozor-Rami, na sjeveru Hercegovine. Jezero se nerijetko svrstava među najljepša jezera u Europi. Stvoreno je 1968. godine. Najveća dužina je 12 kilometara, površina oko 1500 ha, najveća dubina oko 95 metara, dok su oscilacije vode i do 55 metara. Jezero se nalazi u gornje ramskoj kotlini, na području općine Prozor, . Smješteno je oko 70 km sjeverno od Mostara i 110 km zapadno od Sarajeva. Područje je ograničeno strmim vijencem planinskih masiva Raduše, Makljena, Ljubuše i Vrana. Slivno područje predstavlja sam početak Jadranskog slijeva, pa je voda koja dolazi u jezero izrazito čista i izvrsne kakvoće. Glavni vodni tok čini rijeka Rama. U razgovoru s domaćim ljudima saznali smo da je jezero puno smuđa, i da ga lokalni restorani nude. Odmah pada dogovor: ručat ćemo smuđa. Lagano nastavljamo prema Rami, točnije franjevačkom samostanu u Rami Ščit. Cesta prolazi posred jezera naslanjajući se na otoke. Djelom je cesta bila u radovima tako da smo na pojedinim mjestima jedva prolazili. Jezero je veliko i na obalama ima dosta kampera, pretpostavljam ribolovci. I sam razmišljam da jednom dođem na Ramsko jezero radi ribolova.

Franjevački samostan u Rama Ščit

Uz poštivanje epidemioloških mjera ulazimo u franjevački samostan u Rami Ščit gdje nas je dočekao gvardijan i proveo nas muzejskim dijelom samostana. Šćit je neveliko naselje, koje se do 1968. god. izdizalo iznad plodne i pitome kotline kroz koju je protjecala rijeka Rama s pritokama Buk i Krupić. Kada je spomenute godine novoizgrađeno akumulacijsko jezero potopilo velika područja Ramske doline Šćit je ostao na malom poluotočiću zajedno s franjevačkim samostanom i crkvom. Kršćanstvo se u ramskom kraju ukorijenilo vrlo rano. O tome svjedoče ostaci starokršćanske bazilike u selu Varvara, porušene u 6. stoljeću. Naziv Rama prvi put se spominje u 12. stoljeću. Tada hrvatsko-ugarski kraljevi počinju svojoj tituli dodavati i izraz "rex Ramae" (kralj Rame). God. 1482. Turci su osvojili Ramu i pod njihovom je vlašću ostala četiri stoljeća. Franjevci, koji u Bosni djeluju od konca 13. stoljeća, podigli su samostan u Rami najvjerojatnije u 15. st., prije dolaska Turaka. U svojoj burnoj povijesti samostan je nekoliko puta izgorio, osvajali su ga Turci, Mlečani, a posebno je stradao tijekom Drugog svjetskog rata. U samostanu je 2003. god. postavljena etnografska zbirka u kojoj su predstavljeni odjevni predmeti XIX. i XX. stoljeća, gospodarstvo, prijevozna sredstva za prijenos dobara, stambena kultura, tekstilna radinost, itd.

Nekoliko eksponata u muzeju

Nakon razgleda muzeja i kraćeg predavanja o povijesti samostana, kupujemo suvenire u obližnjoj suvenirnici.

Brana na Ramskom jezeru

Budući nam je propao izlet na Idovac , imamo višak vremena i odlučismo da potražimo restoran i da konačno probamo tog čuvenog smuđa. Na sreću u blizini samostana nalazila se konoba „Gaj“. Na našu žalost, nisu bili u mogućnosti probati smuđa jer ga jednostavno nemaju. Tu dobivamo informaciju da smuđa nećemo naći u ovo doba godine nigdje na Rami. Ali ostat će nam u sjećanju rakija, po mom mišljenju nigdje i nikad bolje probao nisam. I ekipa se složila. Kad nema smuđa bit će dobra i pita sirnica i krompiruša. Budući da je trebalo oko sat i nešto da se pita pripremi odlučili smo posjetiti branu i hidrocentralu na Ramskom jezeru.

Na brani: Mario Volarić, Goran Obradović, Branimir Maletić, Vesna Pavlović, Vitomir Murganić i Zoran Basara

Nakon razgleda, ponovno u konobu „Gaj“ na specijalitet – pita sirnica i kriompiruša.

Pita i mi ostali Nakon lijepo provedenog dana na Rami i okolici vraćamo se u našu bazu na Blidinju uz obavezan posjet Hajdučkim Vrletima.

Petak – 07.08.2020. Zadnji nam je dan planinarenja u ovom pohodu. Za kraj smo ostavili obližnji vrh Veliki Vran kao najlakši, jer smo već pomalo umorni, ali …

Vran planina

Vran planina nalazi se na području općine Tomislavgrada istočno od tog grada, na pola puta do Jablanice, južno od Ramskog jezera. Vran planina diže se iznad Dugog polja na suprotnu stranu od Čvrsnice. Okružen je s jugoistoka Dugim poljem (1187 m) i Blidinjskim jezerom (1183 m), s istoka Dragajice (1435 m), na sjeveroistoku Baćina, na sjeveru Kedžara (1520-1571 m) i Trebiševo (1273 m). Sjeverozapadno je planina Ljubuša 1686 m). Proteže se od jugozapada prema sjeveroistoku. Ime Vran planine povezuje se s tamnim izgledom planine kada se gleda iz Polja dok pastirske priče kažu da je Vran dobio ime po jatima vrana koje su nastanjivale podnožje ove planine. Vran se spominje u dalekoj prošlosti, a naročito u vrijeme turske vladavine na ovim prostorima. U sedamnaestom stoljeću spominjanje Vrana često je vezano uz ime narodnog junaka Mijata Tomića. Poznat je i po legendi o Divi Grabovčevoj. U vremenu neposredno nakon Drugog svjetskog rata preko Vrana su vodile mnoge staze kojima su Ramljaci nosili duhan iz Hercegovine i tako pokušavali nešto zaraditi za svoje obitelji. Ustajanje u 07,00 sati, obilan doručak i polazak. Ostavljamo kombi ispred Hajdučkih vrleti i u 08,00 krećemo prama vrhu. Vrijeme je polu oblačno, povremeno sunčano, ali što je najglavnije ne pada kiša. Mario, današnji vodič, častio nas je s dodatnim kilometrom hoda jer se nije sjetio da se kombijem može prijeći taj početni kilometar. Staza krivuda kroz rijetku bukovu šumu. Nakon nje, slijedi dio s rijetkim borovima i klekom, i prekrasnim gorskim livadama. Nakon savladanih nešto više od 900 m visinske razlike, u 10,30 sati stižemo na vrh koji je obilježen hrpom kamenja i zataknutim kolcem. Dočekao nas je jak vjetar. Fotkanje na brzaka i silazak u zavjetrinu. Zasluženi odmor i ručak iz ruksaka. Cijeli ovaj uspon nije pretjerano zahtjevan ako se ima kondicije. Staza vodi dosta oštro uzbrdo s nešto blažim usponima na livadama.. Na kraju je ispalo da je Veliki Vran bio najteži uspon. Već se osjeća akumuliran umor, ali izdržali smo junački. Vidik s vrha je otvoren i neometan u svim smjerovima. Silazak po nešto ljepšem vremenu. Sve su duži sunčani intervali. Dogovor je da se krene odmah u dom, pa tek onda u Hajdučke vrleti. Za to je postojao i poseban razlog. Naime, ne imenovani sponzor donirao nam je 600,00 kn za janje. (Za vašu informaciju znam tko je donator kojem sam obećao da ga neću imenovati. Kao što vidite obećanje sam održao i neka tako ostane. Tko zna, ako ikad odlučim napisati memoare možda tada i otkrijem donatora.) S našim domaćinom Tomom Marićem dogovorio sam da za zadnji dan ispečemo janje i da pozovemo naše planinarske prijatelje iz planinarskog društva „Orlove stine“. Dogovoreno – učinjeno. Za podmirenje kompletnog računa nedostajalo je novca kojeg smo prikupili dobrovoljnim prilogom sudionika pohoda, točnije 80,0 kn svaki. Za prilog i piće pobrinuli su se domaćini.

Vrh Veliki Vran 2074 m: Zoran Basara, Vitomir Murganić, Branimir Maletić, Goran Obradović, Vesna Pavlović i Mario Volarić

Po dolasku u dom, već tradicionalno rakija iz leda, tuširanje i lagano spremanje za povratak doma. Domar nas je obavijestio da tijekom popodneva očekuje grupu planinara iz Srbije, točnije iz Užica. Mi smo sve naše stvari odnije u sobe i ostavili dom na raspolaganje. Zamoli smo domara da nam večeru servira u dvorišnoj zgradi. Sve je to učinjeno u smislu preventive radi korona virusa. Preventivno sam doručak za sutradan dogovorio u vrijeme kad grupa iz Srbije krene na planinarenje. Oko 15,00 sati odlazimo u zadnji pohod na Hajdučke vrleti. Javljanje doma i pokoja piva. Svi smo zaokupljeni vlastitim mislima, vlastitim dojmovima. Osjeća se umor, ali i žal jer je eto tako brzo prošlo do povratka. Povratak u dom gdje uskoro stiže i janjetina i naši planinarski prijatelji. Ne treba ni spominjati da je janje bilo vrhunsko. Uz dobro iće i piće zadržali smo se do 23,00 sata .

Druženje nakon dobre janjetine

Subota – 08.08.2020. Ustajanje u 07,00 sati, ali ne izlazimo iz sobe dok planinari iz Srbije ne odu na turu. Tako je i bilo. Oko 07,15 silazimo u dnevni boravak, kupaonu i na doručak. Oko 08,30 sati ostavljamo planinarski dom, Blidinje i krećemo prema Karlovcu. Obavezno stajanje u kavani „Mali Berlin“ na „Pipi“. „Pipi“ je sok, tak toliko da se zna. Duža stanka u Sinju. Razgled grada, kava i pokoje pecivo. Ručak podno Velebita i dolazak u Karlovac oko 17,00 sati. Prema tradiciji „Nikšičko“ u Boletusu. Pridružuje nam se i Marijana Valentić nesuđena sudionika pohoda i raspeljavanje kućama.

Nedjedlja – 09.08.2020. Pranje kombija u jutarnjim satima u izvedbi Vitomir Murganić, Mario Volarić i Branimir Maletić I time bi stavljena točka na i još jednog našeg uspješnog pohoda. Veliiko hvala Športskoj zajednici Karlovca za ustupljen kombi s preporukom za sljedeću godinu. Na kraju, kad se sjetim kako je sve krenulo, uzrokovano koronom, možemo biti zadovoljni jer smo održali tradiciju i nastavili s našim pohodima. Što reći o viđenom, doživljenom … Nekako imam dojam da kud god smo krenuli nekako nas je pratila sjena korone. Nekako nismo bili opušteni kako mi to znamo. Novi krajevi, nova iskustva. Prelijepe planine, predivni krajolici, predivni pogledi, vidici, predivne legende …Meni osobno najviše se svidio uspon na Hajdučka vrata i Prenj. Možda ne toliko radi vrhova koliko me je dojmila priroda u svom nesputanom, nedodirljivom obliku … Zauvijek ću u oko nositi ljepotu Ramskog jezera i u koljenima uspomenu na uspon na Pločno. I na kraju već čuvena izreka: Što je bilo u Hercegovini neka ostane u Hercegovini. Do sljedećeg pohoda, a ja se najiskrenije nadam da će to biti Rumunjska … ali pripremit ću i neku alternativu. Nikad se ne zna. Uglavnom od pohoda ne smijemo odustati, pa ma kud putovali …

Neka nam moto budu stihovi sa početka ovog teksta:

„U slutnji, u čežnji daljine, daljine, u srcu, u dahu planine, planine …“