"Sluţbeni glasnik BiH", broj 85/05. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici odrţanoj od 2. do 8. studenog 2004. godine, donijelo je
O D L U K U
I
Povijesno područje – Stari grad Srebrenik u Srebreniku proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik). Nacionalni spomenik čine: zidine starog grada, ruševine detaširane kule i most. Spomenik je arheološki neistraţen i predstavlja potencijalno nalazište (arheološki rezervat) pokretnog arheološkog materijala. Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji naznačenoj kao k.č. br. 232/1 i 232/2 (novi premjer), što odgovara k.č. broj 161 (stari premjer), k.o. Gornji Srebrenik, upisan u z.k. uloţak broj 170 u Srebreniku, općina Srebrenik, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina. Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Sluţbene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02 i 6/04).
II
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) duţna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika. Vlada Federacije duţna je osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne tehničke dokumentacije za zaštitu nacionalnog spomenika. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuje se sljedeće: Prva zona zaštite obuhvata prostor definiran u točki I stavak 3. ove odluke. U toj zoni provode se sljedeće mjere zaštite: - dopušteni su samo istraţivački i konzervatorsko-restauratorski radovi, uključujući i one koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadleţnog za prostorno uređenje i stručni nadzor nadleţne sluţbe zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadleţna sluţba zaštite); - dopuštena su samo stručna arheološka istraţivanja uz obavezu konzervatorsko-restauratorskih radova; - prostor spomenika bit će otvoren i dostupan javnosti i moţe se koristiti u edukativne i kulturne svrhe; - nije dopušteno odlaganje otpada. U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, potrebno je osigurati: - čišćenje zidina utvrde, zidova kula, ostalih prostora i okolice od divljeg raslinja koje predstavlja opasnost za strukturu spomenika; - izradu i provedbu programa prezentacije nacionalnog spomenika. Druga zona zaštite obuhvata zaštitni pojas od granica nacionalnog spomenika do dna stijene i prilazni plato. U toj zoni provode se sljedeće mjere zaštite: - nije dopuštena izgradnja, niti izvođenje radova koji bi mogli utjecati na izmjenu područja i promjenu ambijenta; - nije dopušteno obavljanje radova na infrastrukturi, osim uz odobrenje federalnog ministarstva nadleţnog za prostorno uređenje i stručno mišljenje nadleţne sluţbe zaštite; - nije dopušteno odlaganje otpada.
IV
Pošto je lokalitet arheološki rezervat, iznošenje pokretnog arheološkog materijala iz točke I stavak 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe) iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno. Izuzetno od odredbe stavka 1. ove točke, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini. Odobrenje u smislu prethodnog stavka daje Povjerenstvo, ukoliko nedvojbeno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti pokretno naslijeđe. Povjerenstvo u svom rješenju o odobrenju privremenog iznošenja pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje moţe izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduţenja pojedinih organa i institucija na osiguranju tih uvjeta i o tome obavještava Vladu Federacije, nadleţnu sluţbu sigurnosti, carinsku sluţbu Bosne i Hercegovine i javnost.
V
Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.
VI
Svatko, a posebno nadleţni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske sluţbe, suzdrţat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.
VII
Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadleţnom za prostorno uređenje, federalnom ministarstvu nadleţnom za kulturu, nadleţnoj sluţbi zaštite i općinskom organu uprave nadleţnom za poslove urbanizma i katastra radi provedbe mjera utvrđenih u toč. II - VI ove odluke i nadleţnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VIII
Sastavni dio ove odluke je obrazloţenje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web stranici Povjerenstva (http://www.aneks8komisija.com.ba).
IX
Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Sluţbeni glasnik BiH», broj 33/02, «Sluţbeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Sluţbene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Sluţbeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 576.
X
Prema članku V, stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Povjerenstva su konačne.
XI
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Sluţbenom glasniku BiH».
Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadţimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Broj: 05.2-2-246/04-2 2. studenog 2004. godine Sarajevo
Predsjedateljka Povjerenstva Amra Hadžimuhamedović
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na temelju Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članka 2., stavka 1., “nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Sluţbeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev. Povjerenstvo je na sjednici odrţanoj od 1. do 2. srpnja 1999. godine donijelo odluku o stavljanju graditeljske cjeline na Privremenu listu nacionalnih spomenika pod nazivom Srebrenik- TvrĎava pod rednim brojem 576. U skladu sa odredbama Zakona, a na temelju članka V, stavak 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
II - PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u: dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjiţni izvadak), podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd., povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.
Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:
1.Podaci o dobru Lokacija Stari grad Srebrenik se nalazi na sjeveroistočnim obroncima Majevice, u selu Gornji Srebrenik, oko 5 km udaljenom od gradića Srebrenika. Grad je sagrađen na visokoj, strmoj i skoro nepristupačnoj stijeni iznad doline rijeke Tinje. Ispod najpristupačnijeg dijela grada napravljen je dubok prokop, tako da se na lokalitet moţe doći samo preko mosta. Udaljen je 5 km od suvremenog puta Tuzla-Ţupanja, ili Tuzla-Lončari-Brčko. Povijesni podaci Grad Srebrenik je u pojedinim povijesnim periodima imao veliki strateški značaj. Imao je ulogu obrane širokih područja. Smješten je između ravne Panonije i planinskog dijela Bosne. U srednjem vijeku štitio je područje juţno od Save od aspiracija Mađara. U osmansko vrijeme, krajem 15. i početkom 16. stoljeća, kada su politička i vojna stremljenja tendirala povremeno i u protivnim smjerovima prvo Mađara i Osmanlija, a zatim u 17. i 18. stoljeću i Austrijanaca, ponovno dobija na vaţnosti. Stari grad Srebrenik je bio u blizini istočne granice srednjovjekovne ţupe Usore, čija se povijest u okviru srednjovjekovne bosanske drţave moţe pratiti od 13. do 15. stoljeća (Anđelić, 1977., 142-172). Leţao je na vojnom putu koji je vodio dolinom rijeke Bosne. Bio je značajan u vojnom, tj. strateškom pogledu, ali uz nemogućnost razvoja većih civilnih naselja (Kovačević-Kojić, 1978., 82-84). Najstariji spomen ovog grada datira iz 1333. godine. Tada je došlo do spora između bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i srpskog kralja Dušana o posjedu Stona. Dubrovčani su osjetili pogodan trenutak da Ston i još neke teritorije na Primorju do Prevlake uzmu pod svoju vlast. Diplomatskim putem su izmirili spomenute vladare, a Ston je bio cijena za ovaj diplomatski uspjeh. Povelju, kojom se odriče Stona, je izdao bosanski ban Stjepan II 15. veljače 1333. godine, pod gradom Srebrenikom (Jalimam, 2004., 24; Nilević, 2003., 39). Srebrnik je prvi put pao pod mađarsku vlast 1393. godine, za vrijeme pohoda kralja Sigismunda (1387.-1437.). Od tada su učestali mađarski vojni pohodi na Bosnu. Mađari su još u tri navrata zauzimali Srebrenik, 1405., 1408. i 1410. godine. Da bi oslabio Bosnu,mađarski kralj Sigismund je 1408. godine samo nominalno poklonio grad Srebrenik srpskom despotu Stefanu Lazaraveću (Handžić, 1975., 23; Jalimam, 26). Mađarska posada se zadrţala u gradu, gdje je prema povijesnim dokumentima zabiljeţena još 1430. godine (Handžić, 1975., 22-23; Basler, 1957., 120, Jalimam 26). Tada su dubrovački majstori na poziv kneza Mateja, “vjernog podanika mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog” , izvodili određene građevinske radove na gradu Srebreniku. Izgleda da je 1433. godine bosanski kralj Tomaš uspio vratiti Srebrenik pod svoju vlast. Oblast Usora i grad Srebrenik 1452. godine pripali su srpskom despotu Đurđu Brankoviću, koji ga je iste godine vratio mađarskom gubernatoru Janku Sibinjaninu (Handžić, 1975., 23, 28; Jalimam, 2004., 31). U tom periodu Srebrenik je mnogo značio Mađarima, Bosancima i Osmanlijama, te su se oko njega vodile učestale borbe. Pošto je teritorij juţno od Save do bosanskih planina bio vrlo nesigurno područje između Bosne i Mađarske, razgraničenje između njih je određivao niz utvrđenih gradova na tom području između rijeka Save, Drine i Bosne. Uočljive su dvije paralelne linije utvrđenja: sjeverna sa gradovima Dobor, Gradačac i Koraj, te juţna koju čine gradovi Doboj, Soko, Srebrenik i Teočak. U ljeto 1426. godine Osmalije su izvele dva prodora u ţupu Usoru i došle pod Srebrenik. Konačno je osvojen tokom prodora Osmanlija u Bosnu 1462. godine kada Dubrovčani pismom od 13. listopada te godine javljaju da je zauzeta cijela ţupa Usora. Zauzećem većeg dijela bosanskog teritorija 1463. godine, porasla je strateška vaţnost Srebrenika. Sada su isti pogranični gradovi postali vaţne strateške točke između dvije interesne zone: Ugarske i Osmanskog carstva. Osmanlije su ostavljale malobrojne posade u gradovima i na kraju su se radi loše snabdjevenosti vojske morali povući sa ovog teritorija. U jesen 1464. godine, vojska mađarskog kralja Matije Korvina, pod zapovjedništvom Ivana Zapolje, udarila je na sjeveroistočnu Bosnu u namjeri da protjera malobrojne osmanske posade ostavljene u osvojenim utvrđenjima i da stvori obrambenu liniju od Beograda do Jajca. Glavni cilj mu je bilo osvajanje Zvornika, koji se u toj vojni nije ostvario. Pri tome je prvo zauzeo Srebrenik i još neka utvrđenja. Sjeverna Bosna (Donji Krajevi i Usora) potpala je pod ugarsku vlast. Od tih teritorija osnovane su Jajačka i Srebrenička banovina. Ova potonja obuhvatala je Usoru, Soli, i Spreču sa područnim gradovima, a središte joj je bilo u gradu Srebreniku (Handžić, 1975., 35; Šabanović, 1982., 42). Međutim, cijelo vrijeme su se vodile borbe između Mađara i Osmanlija na teritoriju sjeveroistočne Bosne. Prvo primirje između njih je sklopljeno za period od 1503. do 1510. godine, a drugo za period od 1520. do 1523. godine. U prvom primirju 1503.-1510. godine, Ugarskoj je, među ostalim vaţnijim gradovima, ostao Srebrenik sa svojom banovinom. Po stupanju na prijesto sultana Selima I, 1512. godine, pojačana je aktivnost osmanske vojske u Bosni. Nije točno poznato kada je Srebrenik osvojen. Prema Handţiću sigurno je samo da su Osmanlije ovu oblast definitivno osvojile između 1510. i 1519. godine, tj. u periodu između dva primirja. Po padu Srebrenika, teritorij Srebreničke banovine je podijeljen na nekoliko nahija (odgovarale su teritorijima kasnosrednjovjekovnih ţupa) i pripojili ih Zvorničkom sandţaku i kadiluku. Zauzećem spomenutog teritorija, tj. probijanjem mađarske obrambene linije, započela je nova intenzivna etapa osmanskih osvajanja ka sjeveru i zapadu (teritorij u Hrvatskoj) i istoku (prema Šapcu, tj. Mačvi i Beogradu) (Handžić, 1975., 27-48; Šabanović., 1982., 53-56). Teritorij između bosanskih planina i Save bio je do kraja treće decenije 16. stoljeća pograničan i nesiguran. Radi toga se u tom periodu mnogi gradovi u ovoj zoni ne spominju u popisima (defterima). Kao posade u njima su sluţile ulufedţije (dnevničari, vojska nevezana za timare). Kako je Srebrenik spadao u juţnu pograničnu liniju, u njemu je već bila stalna posada koja je brojala 48 mustahfiza (vojnika koji su za plaću dobivali timare), dok je prema popisu iz 1548. godine posada opala na svega 21 mustahfiza, što znači da se granica pomjerila na sjever preko Save na ugarske teritorije u Slavoniji. U tom periodu počinje naseljavanje ovih dosta opustjelih krajeva (Handžić, 1975., 72, 134). Ispod grada zabiljeţena je u osmanskim defterima i varoš. To je bilo malo podgrađe sa 10-20 kuća koje se od sela razlikovalo postojanjem trga. Prema popisu iz 1533. godine u nahiji Srebrenik bile su 73 kuće (domaćinstva) i 31 neoţenjen, dok je već 1548. godine bilo 486 kuća i 11 neoţenjenih (Handžić, 1975., 135-136). Po definitivnom osvojenju Srebrenika, tj. od početka osmanske uprave, u njemu je podignuta carska (drţavna) dţamija. To je bila dţamija namijenjena prvenstveno tvrđavskoj posadi, ali i mještanima varoši (Handžić, 1975., 143-144). Od Mohačke bitke 1526. godine do mira u Sremskim Karlovcima 1717. godine, nema vaţnijih vijesti o Srebreniku. Pomicanjem granica osmanskog carstva na sjever i sjeveroistok, grad gubi na značaju. Da li je bio napušten ili su Osmanlije ostavile manju posadu u njemu, nije poznato (Kreševljaković, 1953., 40). Između 1701. i 1730. godine, formirana je gradačačka kapetanija u čiji sastav je ušao i Srebrenik. Grad nije imao dizdara već je posadom komandirao ćehaja (zamjenik) gradačačkog kapetana. Nije poznato kome je pripao Srebrenik prema Poţarevačkom miru 1718. godine. Austrijska granica protezala se sat i djelomično pola sata hoda (jahanja) juţno od rijeke Save, tako da područje sjeverne Bosne ostaje strateški neosigurano. Na austrijskoj karti iz 1718. godine, ucrtano je utvrđenje Soko kod Gračanice, a Srebrenik je označen kao selo, što navodi na pretpostavku da je utvrđenje u Srebreniku bilo u ruševinama. Tokom 18. stoljeća, iza Karlovačkog mira 1739. godine, grad Srebrenik je ponovno postao strateški značajan. Austrijski špijun iz tog doba spominje Srebrenik kao stari dvorac i ne daje detaljniji opis (Bodenstein, 1908., 98). Pretpostavlja se da su nekako u to vrijeme ruševine utvrđenja srušene, osim sjeverne kule III, koja je po zauzeću Srebrenika od Osmalija (u 16. stoljeću) pretvorena u dţamiju i tako ostala sačuvana. Novo utvrđenje je sagrađeno na starim temeljima, jer je to na ovakvom terenu jedino bilo moguće. Prvi spomen popravki na Srebreniku datira iz 1756. godine, a zatim iz 1777. godine, kada je grad malo popravljan (ne zna se točno kakve su popravke vršene). Od ostalih podataka poznato je samo da se 1804. godine posada sastojala od nekih 20 momaka, i da je 1833. godine u gradu bilo 7 topova (Kreševljaković, 1952., 168). Prema zabilješci iz 1838. godine, grad je trebalo popraviti. Vojska ga je napustila iza 1835. godine. Dţamija je odrţavana još nekoliko decenija (Basler, 1957., 121-122; Kreševljaković, 1953., 40).
2. Opis dobra Dispozicija obrambenih objekata na Starom gradu Srebreniku uvjetovana je prirodom terena. Grad je podignut na stijeni koja se izdiţe od okolnog terena u visini od oko 50 do 70 m. Gornji plato stijene je neravan i rascijepljen. Visinska razlika između najniţe točke na kojoj se nalazi kula III i najviše točke na palati je oko 13 m. Stoga je cijeli grad stiješnjen na površini od oko 60 m (sjever-jug) x 30 m (istok-zapad). Jugoistočno od kapi-kule, ispred prokopa, udaljena oko 17 m od ulaza u grad, nalazi se ruševina detaširane kvadratne kule (duţina stranica 7 m). Kula I - u grad se ulazi kroz kapi-kulu na jugoistočnoj padini. Ispred te padine je veliki umjetni prokop, tako da je pristup na grad jedino moguć preko mosta. Dimenzije ove kule su 6,5x5,6 m. Kula ima 2 kata koje rastavlja zidani lučni svod. S vanjske (istočne) strane su velika lučno zasvođena vrata, vani uţa, unutra šira. Na dovratniku se vide rupe za baglame. Pod kule je popločan kamenom. Krova nema. Gledajući od grada prema kuli, s desne strane se vide ostaci strmih i uskih kamenih stuba koje su vodile na prvi kat. Na istočnoj (vanjskoj) fasadi kule, dovratnici i luk glavnog ulaza u grad su od kamenih tesanih greda. Na dnu sjevernog kraka luka isklesan je polumjesec. Iznad luka, na prvom katu su maleni, nisko poloţeni prozori, a iznad njih tri uske puškarnice. Između prozora je umetnuta ploča na kojoj je valjda bio kronogram, ali je još 1954. godine zatečena demolirana pucanjem. Ukoso, iznad lijevog prozora, je mala puškarnica u sredini između dva procjepa, također predviđena za obranu. Kula je sačuvana do pod sam krov u visini od 7,5 m. Pred zapadnim zidom kule je napravljen umjetni plato radi lakšeg pristupa na grad. Juţno, pored kapi-kule, je mali pregradak s osnovom trapezastog oblika, lučno zasveden. Prema tradiciji ovdje je bila kuhinja. Od kapi-kule na sjever, spušta se bedem u duţini od 15 m koji pod oštrim kutom zaokreće prema kuli II. U dnu pregiba je sporedan, teško pristupačan ulaz. Naknadnom intervencijom pedesetih godina 20. stoljeća, također je sagrađen podzid na vanjskoj strani bedema ispod vrata i rustične stube do kapi-kule. Stube su od grubo tesanih ploča filita umetnutih u sakrivenu betonsku masu. Iste rustične stube su izgrađene u unutrašnjosti grada koje vode od sporednog ulaza u bedem do ulaza u gornji kompleks grada. Stube su od grubo tesanih ploča filita umetnutih u sakrivenu betonsku masu. Za uzorak posluţile su stare stube koje su vodile od dţamije (kula III) do glavne kule (kula IV) (Basler, 1957., 124) . Kula II - uskim, naknadno izgrađenim podzidom (1954. godine), dolazi se od kapi-kule ka kuli II. Podzid je izveden od filitnih ploča povezanih betonom, i po vanjskom izgledu se prilagođava starim građevinama (Basler, 1967., 124). Kula II je u obliku izduţene potkovice, unutrašnjih dimenzija duţine oko 5m i širine 3,5 m. Sačuvana je u visini od 4,5 m. Lakom drvenom konstrukcijom bila je podijeljena na dva kata. Jedini otvori bili su puškarnice. Sjeverni obor- izgrađen je između kule II i III. Dugačak je oko 17 m i širok 9 m. Na bedemima, debelim 2,10 m, ima 7 otvora za topove, pa izgleda da je obor sluţio za smještaj topova. Zaštitni zid ovog obora izgrađen je u 18. stoljeću. Konstrukcija zida ne pokazuje nikakve pregradnje ili dogradnje na neke postojeće zidove, a po svojoj strukturi on je istovjetan objektima izrazito osmanskog perioda. Zidovi su mu sačuvani do visine od oko 2,20 m. Kula III - sjeveroistočnim kutom se nastavlja na zapadni zid obora. Pravokutne je osnove, dimenzija 6,70x7,50 m. U njoj se nalazi cisterna. Po zauzeću Srebrenika ovdje su Osmanlije sagradile dţamiju. Još krajem 19. stoljeća ova zgrada je bila aktivna. Pedesetih godina 20. stoljeća bio je to najslabije očuvan objekt u tvrđavi. Po načinu gradnje ona se potpuno razlikuje od ostalih objekata na gradu. U podu se zapaţa okrugli otvor veličine manjeg bunara. Temeljni zidovi idu u raznim smjerovima pa se kula pričinjava kao nadgradnja nekog drugog, ranije porušenog objekta. Kao građevinski materijal upotrebljen je svijetlosivi vapnenac vezan vapnenom ţbukom. Po načinu gradnje je vjerojatno srednjovjekovni objekt. Srţ zida je od kaše gašenog vapna (vapnene ţbuke) i sitnog kamenja, a lice zida od slaganog kamena (Basler, 1967., 125). Ostaci dţamije su uklonjeni, i u osnovi kule je bunar. Gornji dio grada Stubama koje vode od kule III dolazi se do kompleksa gornjeg dijela grada koji se sastoji od glavne kule, cisterne i stambene zgrade. Sa juţne strane na stambenu zgradu se nadovezuje mali obor za koji nije sigurno da je postojao u srednjem vijeku. Glavna kula IV - postavljena je na najvišu kotu grada. Okrenuta je prema kapi-kuli i brani prilazni prostor ispred grada (most i plato). Kula ima osnovu u obliku nepravilnog kruga. Untrašnjost je veličine 4,8x5,2 m. Temelji zidova su debeli do 2,85 m, a potkrovlja 1,3 m. Osim prizemlja postojala su još dva kata, odijeljena drvenom konstrukcijom. Na katove se uzlazilo drvenim stubama. Krov je bio poloţen neposredno na zid na visini od 6,7 m. Prema ostacima, zidovi joj nisu bili oţbukani. U kuli nema ni abdestluka, ni kamina ili nečeg sličnog tome, što znači da nije sluţila za stalan boravak (Basler, 1957., 126). Cisterna - nalazi se između ulaza u gornji dio grada i kule IV na koju je prislonjena. Sama cisterna je imala poluobličasti svod. Visina i širina cisterne su 2,7 m, a duţina 5,2 m. Imala je kapacitet oko 2m3. Nekada je bila premazana oblogom od crvenog hidrauličnog vapna koja je uglavnom otpala (Basler, 1957., 127). Stambena zgrada - zajedno sa glavnom kulom predstavlja središnji objekt grada. Tokom srednjeg vijeka ovdje je bio vjerojatno najreprezentativniji dio grada. Pregradnjom u 18. stoljeću nestalo je srednjovjekovnih tragova. U osmanskom periodu vjerojatno je sluţila za smještaj posade. Zgrada ima podrum i prizemlje. Izduţen oblik zgrade je prilagođen plastici terena. Orijentirana je istok-zapad. Duţina zgrade je 24 m (istočni zid) i 19,5 m (vanjski zapadni zid), a širina 6,2 m. Na istočnom zidu, okrenutom ka glavnoj kuli, su 2 ulaza: glavni - na sredini zida, širok 1,6 m, i sporedni - kod ulaza u gornji dio grada, širok 1,3 m. Debljina istočnog, zaštićenog zida je 0,8 m, dok su ostala tri zida vanjska, debljine 1,15 m. Danas unutrašnji prostor nema pregrada, a nekada je cijelom duţinom istočnog zida vodio hodnik. Na juţnom kraju hodnika su u polukruţnim nišama bila instalirana dva nuţnika sa odgovarajućom kanalizacijom. Na sjevernom kraju hodnika su dva prozora. Iz hodnika se ulazilo u četiri prostorije. U svakoj od njih je bio: abdestluk u niskoj zidanoj niši, peć (u sredini) i prozor. Prostorija uz juţni zid imala je još dva dolafa u juţnom zidu, a prostorija uz sjeverni zid još jedan prozor na tom zidu. Sve prostorije duţ zapadnog zida bile su međusobno odijeljene pregradama između prozora jedne i abdestluka susjedne prostorije. Armaturu pregrada su činile grede od kojih su ostala leţišta. Pod je bio od drveta (Basler, 1957., 127). Od krova zgrade ostali su zabati na juţnom i sjevernom zidu. Tako je poznato da je krov bio pokriven kamenim pločama koje su od iste vrste kamena kao i cijeli kompleks starog grada. Krov je bio nisko poloţen. Odvod tekućine iz abdestluka sprovođen je kamenim ţljebovima koji su oko 20 cm ispadali iz zida. Loţišta peći su bila prema zidu izolirana sedrenim pločama da ne bi stradali zidovi od kamena koji u sebi sadrţi veliki procent vapna. Duţ zgrade proteţe se podrum koji ima manju pretkomoru i dugačku dvoranu. I podrum ima bačvasti svod. Od jugoistočnog kuta zgrade protezao je još jedan izlomljen bedem sa nizom puškarnica i velikim lučno nadsvedenim otvorom, koji je štitio juţni zid zgrade. Taj prostor predstavlja juţni obor. Bedemi grada i vanjski dijelovi zidova svih kula i obora, koji su zajedno sa bedemima činili obrambeni omotač grada, su debeli oko 1,5 m, dok su svi ostali zidovi unutar bedema tanji. Cijeli grad je izgrađen u jednom potezu. Pošto nema hatula, Basler smatra da je rekonstrukcija drugih objekata i skoro cijelog grada Srebrenika izvršena u 18. stoljeću kad je već način gradnje sa hatulama napušten (Basler, 1957., 120-121).
3. Dosadašnja zakonska zaštita U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u spise o zaštiti dobra i utvrđeno je: da je graditeljska cjelina – Stari grad Srebrenik u Gornjem Srebreniku odlukom Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH broj 277/51 stavljen pod zaštitu drţave. Rješenjem broj 02-781-3 od 18. travnja 1962. godine upisan je u Registar nepokretnih spomenika kulture. Na listi nacionalnih spomenika pod brojem 576 nalazi se pod imenom Srebrenik-TvrĎava. U Prostornom planu, faza B - Valorizacija od 1980. do 2002. godine, srednjovjekovni grad Srebrenik spada u I kategoriju. Skupština općine Srebrenik je dana 12. svibnja 1977. godine donijela odluku o osnivanju “Otvorenog grada umjetnosti” u Srebreniku. Skupština općine Srebrenik je dana 18. kolovoza 1977. godine donijela odluku o proglašenju zemljišta Stara Gradina zemljištem sa posebnom namjenom.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi 1954.godine poduzeti su pripremni radovi na konzervaciji. U sklopu tih radovasagrađen je podzid između kule I i II, i ispred sporedne kapije na sjevernombedemu. Uz to su, radi olakšane komunikacije, izgrađene stube od sporednog ulazado kule I. 1955.godine izvršena je konzervacija stambene zgrade na Starom graduSrebrniku. Od1975.do1978.godine izvršena je konzervacija svih objekata naStarom gradu i sagrađen novi most za prilaz gradu. Tada izgrađeni most je2000.godine bio ruševan. 2003.-2004.godine sagrađen jesadašnji most na prilazu Starom gradu Srebreniku.
Sve spomenute intervencije izvršili su stručnjaci iz Republičkog zavoda za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
5. Sadašnje stanje dobra Pošto je u periode 1975.-1978. godine Srebrenik temeljito konzerviran, a 2003. godine napravljen novi solidan most za pristup gradu, nema većih oštećenja i potreba za većim intervencijama. Prostori u sjevernom i juţnom oboru, te kuli III, su puni raslinja koje treba očistiti, jer napada zidove. Na mnogim mjestima proviruje busenje, a naročito po unutrašnjoj strani zidova stambene zgrade. Manje intervencije potrebne su na pojedinim mjestima gdje nedostaje kamenje sa oplate zidova: u unutrašnjosti stambene zgrade i na zidanoj ogradi uz stube koje vode od kule III ka ulazu u gornji dio grada. Potrebno je dotjerati luk iznad ulaza u grad na kuli I. Mnoge površine su išarane grafitima, što unakarađuje patinu grada. U podrumu stambene zgrade je nakupljen otpad. Sve gore navedene potrebne intervencije na spomeniku spadaju u redovno odrţavanje. Detaširana kula je do pola srušena. Lokalitet nije arheološki istraţen.
III - ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Sluţbeni glasnik BiH”, br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima: A)Vremensko odreĎenje B)Povijesna vrijednost (veza sa značajnom povijesnom ličnošću i događajem) D)Čitljivost (dokumentarna, znanstvena, obrazovna vrijednost) i. Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim povijesnim razdobljima ii.Svjedočanstvo o povijesnim mijenama E)Simbolička vrijednost iii. Tradicionalna vrijednost v. Značaj za identitet skupine ljudi F)Ambijentalna vrijednost ii. Značenje u strukturi i slici grada iii. Objekt ili skupina objekata je dio cjeline ili područja G)Izvornost v. Poloţaj i smještaj u prostoru I )Cjelovitost iii. Zaokruţenost (kompletnost)
Sastavni dio ove odluke su: - kopija katastarskog plana, - fotodokumentacija, - grafički prilozi.
Korištena literatura U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:
1904. Truhelka, Ćiro, Naši gradovi. Sarajevo, Naklada Knjiţare J. Studnička i drug. 1904.
1908. Bodenstein, Gustav, Povijest naselja u Posavini 1718-1739. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XX, Sarajevo, 1908.,95-112
1952. Kreševljaković, Hamdija, Prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom. Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II/1951., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1952.,119-184
1953. Kreševljaković, Hamdija, Stari bosanski gradovi. Naše starine I, Sarajevo, 1953., 7-45
1957. Basler, Đuro, Stari grad Srebrnik i problematika njegove konzervacije. Naše starine IV, Sarajevo, 1957., 119-130
1957. Vego, Marko, Naselja srednjovjekovne bosanske države. 1957.
1978. Kovačević-Kojić, Desanska, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo, 1978.
1982. Anđelić, Pavao, O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku. U: Studije o teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1982., 142-172
2003. Nilević, Boris, Srebrenik u srednjem vijeku na historijskoj sceni. Biljeg Srebrnika br. 1, Srebrnik, kolovoz, 2003., 39-52
2004. Jalimam, Salih, Srednjovjekovna historija Srebrenika. Biljeg Srebrnika br. 2, Srebrnik, 2004., 21-40.