Glasilo Matice Hrvatske Mostar • Studeni-Prosinac 2009. • Issn 1512-5475

glasilo Matice hrvatske Mostar • studeni-prosinac 2009. • issn 1512-5475

Fotografija: Stojan Lasić

Vjekoslav Šutej (1951.-2009.)

HVALA, MAESTRO! br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Maestro je na poseban način bio vezan za Mostar i hercegovačko sunce, kamen i ljepotu Neretve i neba, što je često znao i spominjati. Cijelo je desetljeće, kao umjetnički ravnatelj, pružao nesebičnu potporu Mostarskom proljeću. U grad na Neretvi 2002. doveo je i svoga prijatelja dr. Ivu Prlendera i rekao: Andrić, Arapović, Babić, Bagić, - Ivo, ovdje moramo nešto uraditi! Bazdulj, Beljan, Božić, Brkić- Milinković, Bukvić, Burić, Ćorić, David, Drzewucki, Gauß, Gojer, Grubišić, Gudelj, Hlavaček, Hajdarević, Ibrišimović, Ivančić, Jergović, Jurić, Kazaz, Kisić, Kovač, Krmek, Kujundžić, Lovrenović, Lovrić, Lučić, Mandić, Maroević, Matić, Matvejević, Meić, Milenić, Mlakić, Mrkonjić, Nedić, Pederin, Pehar, Perišić, Petković, Pirić, Prosperov-Novak, Radovanović, Radović, Simunović, Stojić, Šehić, Šunjić, Tadić, Tenžera, Tontić, Toskić, Vujičić, Vujić, Zatagić, Zelenika, Zima, Živković Za utemeljitelja i nakladnika: Josip MUSELIMOVIĆ Glavni i odgovorni urednik: Miro PETROVIĆ Uredništvo: fra Ante MARIĆ, Dragan MARIJANOVIĆ (zamjenik glavnog i odgovornog urednika), Mira PEHAR, Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ Lektor i korektor: Jago MUSA

Grafičko oblikovanje: Shift kreativna agencija, Mostar

Telefon/faks: +387 36 323 501 E-mail: [email protected] Adresa: Ulica kralja Zvonimira b.b., 88000 Mostar Žiroračuni: 30 60 21 00000 38 226 kod HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Mostar, 161 02 000 115 000 30 kod RAIFFEISEN BANK BiH

Cijena: BiH 10 KM, Republika Hrvatska 50 kn, Europa 7,5 €

Mišljenjem Federalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa br. 08-91-4/97. od 3. 3. 1997. glasilo Motrišta upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. 661 i oslobođeno plaćanja poreza na promet proizvoda.

Ovaj broj je tiskan uz potporu Fondacije za nakladništvo / Fondacije za izdavaštvo, Sarajevo. br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Miro Petrović: Uz 50 brojeva ...... 7

Rukopis Tvrtko Klarić: Vedra (ne)vjerica ...... 9

800 godina franjevačkog reda Borislav Arapović: Non sibi soli vivere ...... 11 Atif Kujundžić: Franjevačka mudrost stvaranja ambijenta za život i dušu čovjekovu ...... 46 Fabijan Lovrić: Knjiga koja će se čitati ...... 55 književna radionica Nedžad Ibrišimović: Horoz ...... 59 Cecilija Toskić: Zemlja bez hendikepa ...... 64 Vesna Hlavaček: Tea ...... 66 Sonja Jurić: Ruža vjetrova ...... 68 Radmilo V. Radovanović: Na grančici zaborava ...... 70 Vesna Vujić: Još 0 dana ...... 72 Joso Živković: Bijele ptice ...... 75 Matea Pehar: Ispovijed ...... 77 Iva Ćorić: (U)sud ...... 79 Ivan Šunjić: Ti ...... 80 Senada Zatagić: Dvorska luda ...... 83 Ljubo Krmek: Bescjen slova draga ...... 85 učilište Perina Meić: Studija Stanka Lasića: Roman Šenoina doba-metodološkoformacijska analiza ...... 91 Ivan Pederin: Kratke pripovijetke Thomasa Manna ...... 101 Iva Beljan: Poezija odjevena u roman ...... 111 Alija Pirić: Nad jednom stolačkom pjesmom ...... 116 Antun Lučić: Putanje za umjetničko gradivo ...... 124 galerija Atif Kujundžić: Slike i kristali ...... 131 Mirko Božić: Unutarnji krajolici ...... 135

čitaonica Ante Matić: Čitaonica ...... 137 Ivo Mijo Andrić: Da se ne ponovi ...... 155 Mile Stojić: Recenzija o Sonji ...... 158 Gradimir GOJER: Rakovčeva apoteza istrijanskom duhu ...... 160 Ivo Mijo Andrić: Pjesma je molitva duše ...... 162 Fabijan Lovrić: Stremljenje nebu ...... 165 Misijana Brkić Milinković: Moja čitaonica ...... 169 Žarko Milenić: Dijalog žene i mora ...... 173 Ljiljana Tadić: Pjesnici - proroci sadašnjosti ...... 175 Vinko Grubišić: Prinova u hrvatskom leksičkom blagu ...... 178 Mato NEDIĆ: Strategija forme ...... 182 ljetopis Misijana Brkić MILINKOVIĆ: In memoriam: Vjekoslav Šutej - ZBOGOM, MAESTRO! 185 Ivo Lučić: In memoriam: Prof. Bonaventura Bono Bagarić ...... 187 Vesna Hlavaček: In memoriam: Tea Benčić Rimay - Sve moje jest u Drugome .189 Mira PEHAR: Kronika kulturnih događanja u Mostaru ...... 192 Marica Bukvić: Veliki jubilej Hrvatskoga glazbeno – pjevačkog društva Hrvoje . 197 Marija Zelenika: Paulina Loose i njezino značenje u mostarskom kulturnom životu 201 Ante Matić: Šetkine klevete i uvrede ...... 204

Natječaj za dodjelu književne nagrade „FRA MARTIN NEDIĆ“ ...... 207

Dodatak U zrcalu književne kritike - Mile Stojić ...... 209

Uz 50 brojeva

- Kada će novi broj Motrišta? – bilo je najčešće pitanje, koje su mi postavljali suradnici i oni koji su to htjeli postati. - Nikad! – odgovarao sam kratko, k`o s nokta. Naravno, šalio sam se. Jer se novi broj upravo pripremao. Trebalo je proteći vremena kako bih uvjerio suradnike i pokazao svima koji žele surađivati u Motrištima da smo uspjeli postići ambiciozan kontinuitet izlaženja – šest brojeva godišnje. A, to znači da nema mjesta pitanju – kada će novi broj? To smatram velikim uredničkim uspjehom. Kasnije sve sâmo nekako dođe po sebi: čvr- šća suradnja afirmiranih književnika i znanstvenika, veći ugled i pojačan interes javnosti, pomicanje zemljopisnih granica čitanosti časopisa, češće objavljivanje mladih autora… U ovom svečanom trenutku, obilježavajući izlazak 50. broja, moram se zahvaliti predsjedniku Matice hrvatske Mostar, odvjetniku Josipu Muselimoviću, bez čije iskrene skrbi časopis ne bi mogao izlaziti. On je svojim ugledom uspijevao pronaći sponzore i tu je tajna uspjeha održavanja kontinuiteta, a time i očuvanja kvalitete časopisa. Zahvalnost izražavam i federalnom ministru kulture Gavrilu Grahovcu, ministru s vizijom, koji je osnovao Fondaciju za izdavaštvo, a koja je, sukladno svojim pravilima i mogućno- stima, financijski podržavala naš časopis. Zahvaljujem se književniku Zdravku Kordiću, prof. Jagi Musi i prof. Ivanu Sivriću, pokretačima i urednicima i članici uredništva - tajnici Nelici Škobić, koja je otišla na „novi posao“, a koja je predano radila u Motrištima dok su se ona razvijala i kad im je bila nenadomjestiva „tehničko-organizacijska desna ruka“. Zahvaljujem se svim našim suradnicima i čitateljima – a njih nije mali broj: Motrišta odlaze, ravno iz tiskare, na oko 500 adresa. Ovo je ujedno i poziv svima, za buduću suradnju.

U Mostaru, 31. prosinca 2010.

Miro Petrović, glavni i odgovorni urednik

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 9 10 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar 800 godina franjevačkog reda

Borislav Arapović Non sibi soli vivere *. . .

franjevcima i franjevkama bosne srebrene i hercegove zemlje humske uz 800 obljetnicu njihova reda 1209 – 2009

. . . Kiiiirie eleeeeisoooon eeeeleeeeiiiisooon - - - . . . Uuuu se vrime gooodištaaa mir se svitu naaaavištaaaa - - - - i oltar i svića i svijeća i zvonik i zvona zvon i zdenac i vrt i ljiljan i bršljan i ružmarin i ruža i livada i ovca i koza i kravica i magarčić i konjić vodenica žito žrvanj žubor potoka uz pojatu i mali samostan i post i molitva i pero i papir i sveti i učeni spisi toplina sunca s Božjega neba i titraj tihih zvijezda i Božjih zapovijedi deset i Njegov gore raj i beskraj i svemir a ovdje na zemlji mir ... i stado pobožno svom Isukrstu odano djedovski i prapradjedovski mu vjerno

* Ulomak veće cjeline

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 11 pa marnim radom sve dane sve petke osim u svetke samostan prvi im mali1 a drugi veći2 još veći treći bosnom ih na desetke bosanska vikarija3 pa vikarija bosna srebrena4 pa provincija dična5 puk pobožni nedjeljom iz bliza i iz daleka u habitu finu franjevac misnik a i župljani u rublju čistu Dominus vobiscum et cum spiritu tuo pa čitanja iz nekog misala pa pjesma iz grlâ i anđeoskih i hrapavih pa propovijed i hvala i slava i šiba i kopriva o duše čistoći i čistoće nečistoći pa dignutim basom i prijeteći prstom ko dvosjeklim mačem sad oštro za cijelu oktavu više sad blaže za pola oktave tiše -

! braćo i sestre zapovijedi Gospodnjih deset u srcu vam i u glavi u snu vam ko i na javi ?da ili ne? Bog samo jedan jedan samo Bog! ne nikakva drugoga boga iz krivovjerja !! bogova drugih nikad i nigdje !! ne bez Božjega straha ime Božje iz usta !! !! na dan Gospodnji ne na motiku nego na misu !! poštovanje ocu i majci! pa da i tebi dobro na zemlji ubojstvo? zametka usmrćenje? i svako drugo? umorstvo?

1 1291. Papa izdao nalog provincijalu provincije Sclavoniae (Hrvatske), da pošalje u Bosnu dvojicu franjevaca, vještih jeziku tamošnjeg pučanstava, da bi trajno radili na iskorjenjivanju krivovjerja. Ova se godina uzima kao početak djelovanja bosanskih franjevaca. Prvi franjevački samostan u Bosni podignut je u Milama kod Visokog oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci, Olovu, Sre- brenici, Fojnici, Kreševu 2 1339/40. osnovana Bosanska vikarija, a prvim vikarom imenovan fra Peregrin Saksonac. 3 1385/90. god. prvi popis kustodija i samostana Bosanske vikarije u djelu fra Bartolomeja iz Alverne (Alvernski, Pizanski), De conformitate vitae B. Francisci. Popis se odnosi na stanje Vikarije od petnaestak godina ranije. Prema tom popisu Bos. vikarija je imala 7 kustodija i 35 samostana. Od današnjih franjevačkih samostana u Bosni, na popisu se nalaze sutješki i visočki, te olovski koji je danas samo hodočasničko svetište. Stari samostani u Fojnici i Kreševu nisu obuhvaćeni ovim popisom, jer su oni nastali nešto kasnije, najvjerojatnije pod konac 14. stoljeća. Franjevci su ”na području zapadne Hercegovine podigli uz pomoć dobročinitelja i vjernika petnaestak samostana i preko 150 crkava, a u istočnoj oko pet samostana i četrdesetak crkava”, primjerice samostan na Bišću, u Ljubuškom, Imotskom, Čerinu, Mostaru, Konjicu, Nevesinju i dr. (Fra Andrija Nikić ”Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina” (e-pismom piscu 18. XI. 2009.). 4 1514. Podjela Bosanske vikarije na Bosnu-Hrvatsku i Bosnu Srebrenu. 5 1517. Vikarije Bosna Srebrena i Bosna-Hrvatska podignute na rang provincija (redodržava).

12 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar !! expressis verbis:6 isto što i strmoglavo !! u pakao !! ćudoređe do onoga pred oltarom !da! ?? a bračna vam postelja !! čista ?? krađa karstianinu ! sramota ! ni govora ? bilo što drugo od bližnjega ?svoga !ni srcem !ni rukom! !ni nogom !ni umom to tako riječ Božja riječ Svetoga pisma! a Pismo sveto karstianskoj duši i !sidro i !stijena i !sjevernjača i !danica nek uzor vam život Gospodina našega Spasa i blažene dive Marije i vrlih svetaca i tako s oltara franjevac revno i paklena vatra! i rajska radosna vrata! i muke vječnoga ! mraka i zemlji neznane nebeske boje i serafimi šestokrilni i kerubini silni . . . i sve to sluga Gospodnji u svetome zanosu u zanosnu žaru s oltara ko gromovnik ilija i gromoslov i slavoslov pa žene i divojke to sušte čednosti i kriposti kćeri suze i sklopljene ruke a ljudine i momci pognutih glava mea culpa mea culpa mea maxima culpa7 a nad stadom i crkvenim krovom križ visoko visoko u nebo plavo Svevišnjemu na slavu a s visina blagoslov kišom ravno u bosnu Ite missa est 8. . .

++ s istoka glasovi turobni i oblaci tmurni sudari sunca i polumjeseca9 ++ eh franjevac ne liječnik samo duše nego i dušine kuće liječnik i ljekarnik a na nju jada zemaljskih bez broja non sibi soli vivere . . . .

6 Izričito, jasno rečeno (lat.). 7 ”Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh” (lat.). 8 “Idite, poslana je.” – misli se na žrtvu Bogu; završne riječi katoličke mise. 9 Početkom 14. st. Turci potiskuju Bizant u Maloj Aziji, 1356. prelaze i u Europu, ne mogu osvojiti Konstantinopol, ali prodiru dublje na Balkan.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 13 pa knjige likaruše pa spravljanje lijekova pa priručne ljekarne u vrtu mu posebnom brigom ljekovito bilje mrazovac otrovan otrovan a protiv podagre ? protiv bolesti crijeva i želudca - evo metvica a gospin cvit u vino - i eto ti ono još opojnije ? opako preznojavanje - od zove cvit ? bolesti kože - sjeme od slačice ? tegobe u grkljanu dušniku - bili sljez ? a nevolje s očima - pelin ? a protiv ? kostobolje ? sušice ? vrućice ? otrovnog ujeda ? ljutice ? a protiv srdobolja ? protiv ? osipa ? pa padavica i ? boli u križima ? boli u prsima i jad do jada od glave do malog na nozi prsta ako baš ništa drugo – evo žalfija ili perunika … ili piće iz mlika makove glavice

+++ sve češće s oltara franjevac prsta uzdignuta: iz Svetoga pisma poruka Isusa Krista za sva i vječna vremena – . . . ja sam put, istina i život ...... mnogi će doći pod mojim imenom i reći: ja sam Mesija ...... ustat će mnogi lažni proroci i mnoge će zavesti . . .

+++ u vrtu rijetko ljekovito bilje u polju i gori trave i cviće u šumi lišće lišaji kore i korijenje a u fratarskoj ljekarni vrećice mijehovi mješčići ćupovi bočice njih na desetine čemerika timijan kadulja crni sljez bili bun sirištara sladić bunika kužnjak i kičica i vidac . . . i knjiga rukopisna već sva otrcana ? što o tome hipokrat ? a što onaj ferrarius iz sicilije ? a arapin el mahdi ? a što o ovome oni iz iberije ? ibn zuhr aka avenzoar10 ? i arnaldus de villa nova11

10 Arapski španjolski liječnik (Sevilla, oko 1090. – oko 1162.), puno ime Abu Marwan Abd al-Malik ibn Abi al-Ala Zuhr. 11 glasoviti španjolski liječnik, alkemičar i astrolog (Valencia 1235. – Genova 1311.). Više godina živio na dvoru u Aragonu, predavao u Montpellieru, u Parizu došao u neprijateljstvo sa svećenstvom, pobjegao u Siciliju, na poziv bolesnoga pape Clementa V uputio mu se u Avignon, na putu umro.

14 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar ? a o bolesti oka glasoviti sljedbenik mojsijev abraham od aragona12 ? što brat mu po vjeri moše ben maimon13 ? a kako bi ovu hm hm nemoć žensku i same ? liječnice ! žene ? znamenita hildegard od bingena 14 ? ili italka ona ? čuvena trutula15 ozdravljenik - liječničkog umijeća svjedok - pod suncem potvrđen a komu lijek otrov – pod zemljom skriven uvijek tu nešto pa bilo što za što bilo od kosti do kože a od gladi i rata i kuge – milost nam milosno milostivi Bože

+++ s istoka glasovi turobni i oblaci tmurni16 a franjevac svom stadu na svetoj misi: svakoga petka po pet očenaša nek živ i zdrav nam papa i još po pet za braću nam na istoku u nevolji za hristiane istočnog obreda i za njihova patrijarha i glasom svesrdno Svesilnom: !! milostivi Bože! vladaru !vjekova !svita i !svemira ! ! ne handžaru kroz zidine konstantinopola !! +++ a noću u noć i ponoć pa i do zornice uljanica na stolu franjevca i suha lanjska luč na čađavu stalku s c r i p t o r i u m to gordost samostana tu pisani ponos prolaznog ljudskog uma na polici do police knjiga do knjige do svitka svitak i skupe skripte i poneki pergament prijepisa prijepisi a ponešto i iz vlastitog pera i latinska i helenska i bosančice pismena i glagoljica kraljica

12 Abraham od Aragona, u trinaestom stoljeću vrlo poznat liječnik za očne bolesti. 13 Moše ben Maimon (1135. – 1204.), rodom iz Cordove, Španjolska, najglasovitiji židovski filozof svih vremena (”Od Mojsije (u Bibliji) do Mojsije (ben Maimona) ne diže se takav Mojsije“; hebr. Moše – Mojsije). Postavljen za sultanova liječnika u Kairu. 14 Hildegard von Bingena (1098. -1179.), njemačka redovnica benediktinka, jedna od najučenijih žena svoga vremena. Napisala nekoliko knjiga iz područja prirodne medicine, a također i religije, filozofije, etike, misticizma, kozmologije i glazbe, a pisala je i stihoveze. 15 Trutula (Trotula) od Salerna je jedna od najčuvenijih liječnika Srednjega vijeka. Drži se da je bila liječnik u Salernu, Italija, i tu predavala na medicinskoj školi, prvoj u Europi. Specijalizacija su joj bili ginekologija – drži se za prvoga ginekologa u svijetu - kozmetika i bolesti kože. Napisala je više djela, od kojih joj je najpoznatije Passionibus Mulierum Curandorum.(Ženske bolesti). 16 god. 1371. poraz srpske vojske na Marici.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 15 što mu o ovome !?plato a što o onome ?!cato a kako to ??seneca u svojim pismima a u confessiones !??augustinus a što zemljak naš ??!hieronymus pa protivnik križa !?!symmachos? a evo baš kao i ja tu crno na bijelom gregorius u svojoj moralia i njemu blisko bernardus cluniacensis u de contemptu mundi i opet pod oko ?!?što o svetome franji bonaventura? a ?što o franji ?johannes duns scouts? pa kad već prvi pijevci onda još tamo iz kuta kako to !krasno !vrsna !antička !pera !-tyrtaios !-mimnermos !-parmenides !empedokles pa kako ! ! lucanus u pharsaliji i ! !petronius u satyriconu a tek onaj slavljeni ! ! ! vergilius i nesretni ovidius! a !apuleius i njegov ! magarac zlatni baš tako i danas pa još i iz zaključanog ormara ponešto od onog iz librorum prohibitorum17 . . . de još i pero u crnilo pa pero papirom sve dok ko olovo očni mu kapci već praskozorje već prvi vrapci a iz stijenja žiška svjetlišta dim i svjetlo na neki palimpsest18 i glavu učenu i usnulu glavu fratra slobodna duha a grafomaniji roba +++ ! ! ! !jek trublje ! ! ! ! i udar bubnja ! ! ! ! ! od brda do brda ! ! mladost !! pod zastave karstianske! ! pa koplja vojske kraljevske korakom žurnim preko međašne rijeke na istok u pomoć susjedu pred polumjeseca munjom a franjevac skrušeno s rukama k nebu ...... ! Bože!!Gospodine!!Bože!!ne nekrstu i u bosnu .. a tamo na crne ptice crnom polju uz srpske ko zmije siktave strijele kraljevske bosne duga koplja i banski mač hrvata i četa drugih saveznički barjaci

17 Zabranjene knjige (lat.). 18 Pergament s kojega je prijašnji tekst sastrugan da bi se napisao novi - zbog oskudice na pergamentima.

16 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar na crne ptice crnom polju i krst i križ u crnoj tišini19 +++ pa jedna za drugom vijest turobna na oblaku olujnom sa strane izlazećega sunca na vrata samostanska nakon ko sedam egipatskih gladnih krava još mračnija osma krstijanskom zviježđu kod nikopolja20 ni vijek čovječji nakon toga skršenog dana još kobnie svanuće bez zore krstjanskom orijentu i levantu zvonik zvoniku zvonjenjem sivim sivih zvona poruku sivu ! probite zidine bizantu21 a velebna aja sofija ne više najveća crkva istoka s nje više ne zvon zvonâ već s dodana joj minareta . . . . la ilaha illa Allahu...... a franjevac s čelom do zemlje s rukama do neba ...... Bože!jedini! !Gospodine! ! !Bože! ! ! ! ... ne nekrstu i u bosnu .. još deset Gospodnjih ljeta na redu i počtena kruna bosanska ! munjevit prepad22 ! pod noge osmanu bosnu buzdovan s bospora na vrata bobovca do handžara handžar do štita štit glavom sam sultan na mirni svit

! grom ! u ! dom ! !! trublje zov !! i udari bubnja !! i urlik !! i poklik za krikom krik tu handžar na mač na kacigu turban

19 Na Kosovu polju 15. lipnja (po julianskom kalendaru) 1389. turska vojska, u kojoj su bili i Srbi pod zapovjedništvom srpskog plemića i turskog vazala Konstantina Dejanovića, porazili srpsku vojsku pod zapovjedništvom kneza Lazara, bosansku vojsku pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače, te save- zničke čete drugih kršćanskih naroda - prema raznim izvorima bilo je u kršćanskoj vojsci i Mađara, Bugara, Arbanasa, Čeha i Franaka. Hrvati su došli na Kosovo pod zapovjedništvom bana Ivana Paližne. 20 Kod Nikopola, Bugarska, Turci su 1396. porazili vojsku mađarsko-hrvatskoga kralja Sigismunda, koja se dobrim dijelom sastojala i od francuskih, poljskih i njemačkih vitezova. Nakon toga poraza pali su i ostaci Bugarske u turske ruke. 21 U utorak 29. svibnja 1453. , 97 godina nakon što su se učvrstili u Europi, Turci provaljuju u Kon- stantinopol (Carigrad). Računa se da je grad napadalo od 80 do 200.000 Turaka, a branilo oko 5000 Grka i 2000 stranaca. 22 Sultan Mehmed II, „Osvajač“, onaj koji je 1453. osvojio Konstantinopol,, pa Srbiju i Albaniju, pro- valjuje 1563 i u Bosnu.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 17 muhamed na Krista mjesec na križ u strijelu strijela i štit i tresak i bljesak i vreva i metež za hordom horda za kopitom kopita pa pošast i sablast na jednoga trojica petorica na dvojicu trublja u trublju zublja uz zublju pa probita vrata i nož i vatra i grabež i bodež i krv iz vrata ! !provala iz proloma prolom i skršen križ sasječen Krist i prevrnut oltar oskvrnjen kalež i pasa pobješnjelih lavež i sukljanje zelena dima i pobiti poklani i kuknjava žena i vrisci dice i očaj divica i jauk i lelek i oboren zvonik izlomljen zvon bez ognja na ognjištu i ognjište u ognju u dimu Raspeti i knjige i spisi i samostani ... a franjevac zdvojan izbezumljen - - - ...Eli! ... Eli! ... Lama sabakthani ...?! - - - - +++ ? a kralj malešne kraljevine mladi kralj23 u doba kraljevina velikih velike krstjanske europe sad on sam uzalud pozivi za pomoć u ponoć24 ? gdje sada pružena ruka ? gdje bosni bratska ko drugima bosanska duga koplja u boju za bosnu bosanski sokol pred azijskim zmajem25 sam s nešto još vjernih mu velmoža i odanih četa a nakon bojeva za bosnu ponosnu pod križem u smrt i u smrti pod križem crvena rosa po skošenu snoplju i danas poj ptice na onom polju gdje sultan provalnik na prijevaru kraljevsku glavu26 in memoriam posljednjem bosanskom kralju

23 Bosnu je branio od Turaka posljednji bosanski kralj, dvadesetdvogodišnji Stjepan Tomašević Kotromanić (kraljevao 1461. -1463.), sin kralja Stjepana Tomaša. 24 Predviđajući tursku najezdu kralj Stjepan Tomašević je već 1461. tražio pomoć od pape Pia II., tasko i od Venecije i hrvatsko-mađarskoga kralja i drugih europskih vladara, no uzalud. 25 Sultan Mehmed II. pošao je 1463. na Bosnu s oko 150 000 vojnika. 26 Unatoč obećanju Mahmud paše Anđelovića kralju Stjepanu Tomaševiću, kojeg su Turci opkolili u Ključu na rijeci Sani, o sigurnosti života i slobodi, na što se kralj i predao, sultan Mehmed II „Osvajač“ dao je pogubiti kralja i mnogo bosanske vlastele u svom taboru pod Jajcem 5. lipnja 1463.

18 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar u šakama najezde s istoka bosna ? a zemlja humska još zemlja humska ne turska i dalje tu ukršten handžar i mač još karstianski stijeg na najvišem tornju utvrde tvrde orlova gnijezda na orlovskom timoru sa zidine k sjeveru s bedema k istoku s litice sure nad tihim izvorom straže na međama čete na vrhovima planinskim na vrletima visinskim na prijevojima i nad usjecima i u klancima duž putova duž rijeka križevi i straže i na prijelazima s čamcima na gazovima i na mostovima četverostraže dvostruko udvostručene a na mostu onom visoko na lancima stijena stijeni rukohvat nad rijekom onom brzobistrom i virovitom utrostručene tropletno a s kruništa najvišega tornja onog orlovskoga gnijezda smrknut pogled smrknuta hercega ? dokle još ovaj sam samcati kamen ? dokle na kuli onoj moj a ne turčinov plamen odbijen upad horde bašibozuka27 ovdje i nalet jata janjičara ondje pa juriši akindžija28 na gornjoj neretvi tu manje tu veće pobjede ? a dokle ? dokle još humska usamljena zvijezda protiv pregolema polumjeseca29 ? dokle pod slobodnim djedovskim nebom ovaj ostatak reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni bosniae30. . .

27 Vojnik neredovite turske vojske (tur.). 28 Turska jurišna konjica. 29 Tek dvadeset godina nakon zaposjedanja Bosne (1463.) Turci su uspjeli zaposjesti i Hercegovinu (1483.). 30 “Ostaci ostataka nekada velike i slavne kraljevine Bosne.”

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 19 ? kud kamo iz bosne i zemlje humske sluge mise latinske u bosni i zemlji humskoj usamljen franjevac i gdjekoji glagoljaš brat ahd-nama mu sultanov ferman31 u ruci ipak na milost i nemilost i agi i begu i veziru franjevci na muci junaci a ?raja i sav taj ?kaurluk32 jeza jad i mrak i strava strah i prah i tame čas i užas muk a niotkud spas33 tu olovo kalaj34 kula i kuluk35 kuka i kuga i alaj36 i kuršum37 i kostolom i kaurma38 i konopac i kolac pa devširme39 crne najcrnije crnine danak krvav u krvi i krv u krvavu danku iz bosne za bospor40 i dalje dalje do u tuđine do u spahiluke anatolije daleko negdje daleko od majčina očenaša i krila i križa pod sunedžijin nož u sunet – u osmanlijsko obrezanje pa natrag preobraćen preko na drini ćuprije on janjičar handžar karstianske krvi na karstiansku krv pod polumjesecom za suncem do i preko krbave i korane i kupe kuran kuknjava i klanjanje i klanje

! u harem i karstianske ljiljane vitke ! a one – ne nekrstu u lance pa križeve curicam urisivanjem na ruke i bijegom u brda u šume u puste im klance

31 Sultan Mehmed II. susreo se na Milodražu s fra Anđelom iz Vrhbosne (Zvizdovićem), predstav- nikom bos. franjevaca, i podijelio mu Ahd-namu (povelju), kojom se franjevcima i katolicima jamče određene slobode. Ferman – sultanov ukaz. 32 Kršćantvo – nevjerništvo (tur.). 33 Prema onodobnim izvorima Turci su iz Bosne i Hercegovine odveli oko 100.000 ljudi u zarobljeništvo. 34 Kositar (tur.). 35 Tlaka, rabota, robovanje (tur.). 36 četa vojnika, puk, mnoštvo, svečana povorka, svečanost (tur.). 37 Tane, naboj, metak, zrno (tur.). 38 Drob (tur.). 39 Devširme - odabir dječaka među zarobljenicima i pokorenim kršćanima za razne osmanske služ- be, ponajviše u janjičare; pučki izraz danak u krvi. 40 Pri osvajanju Bosne i Hercegovined Turci su odveli oko 30000 dječaka i mladića u Tursku, poturčili ih i ustrojili ih u janjičarske postrojbe.

20 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar . . . diva diva grabovčeva zauvijek na nebu s’ja teče voda hercegova tamo gdje bi njezin kraj41 . . . pod agu mladu pod bega divicu tek onda ju mladoženji gad karstianskoj duši zulum najgnusniji a domišljati fratri i kauri u jedan dan po pet po deset svetih vjenčanja pred oltar pa tako im samo jedna žrtva a i za nju osveta dušmanu pa zulumćaru agi i begu s vrata glavu

+ iz vedra neba u rebra grom !!! uzbunaaaaaAAAA! krš udar šaka i kandža i kandžija provala opet i krv i lom navala nasilja na miran dom u požaru samostan jedan u plamenu drugi u vatri treći pa bezglava zbrka i strka u padu zvon za zvonom i zvonik i bljeskom i treskom u ognju peti u dimu četvrti u iskrama sedmi u zubljama šesti . . . s vedrima s kablima vode fratri u trlu i znojni i zdvojni ? ? ? brže !!! braćo!... brže! bržeeeeeEEE bolesne! bolesne! prvo njih! !ne !ne … !one uzete... !nepokretneee !iz vatre ih !iz vatre ih … !! .. za ime Božje … !Isuse !Kriste … dim na vrata vatra iz prozora slijeva greda gredaaAAA !ustranu ustranuuuUU zdesna !krov braćo braćoOOkrOOOV ! !pojata pojataaaaAAAA . . .kravicu iz vatreeee ! !konja! … konjaaaaAA …. . . . jao … jao … jaooo … jao … joj jjoooo upomoooć upooomoooooooo---- ! ! ? ? gdje ona dva nemoćnaaaaAA u plamenu tor … tor …. toooor ooooovce … Isuse Isuse oooovce naše … kokošiiiinjac kokošinjaaaaAAAc … vratašca im vratašca im . . . i stari i mladi u suludu trku - - - - do neba dimovi do pakla krikovi

41 Slučaj iz XVII. stoljeća: mladu katolkinju Divu Grabovčevu, iz Rame, koja je odbijala prijeći na islam i udati se zaTahir-bega Kopčića iz Kupresa, ubi nožem u nju zaljubljeni Tahir-beg – grob joj je uz Vran planinu kraj Prozora.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 21 i krici blejanje i mukanje i pisak i njisak i njisak i vrisak i očaj čovjeka i vapaj marve i groza i jeza i strava … a i cerek i hihot i psovke i grdnje i hule na fratre i pete kopita pesnice noževi bodeži - - - ljudi i oni drugi - - pa kad jutro - - - i dalje pomalo u dimu dimovi - - - - zgarište i bez kiše svi fratri mokri niz kose niz leđa niz lice niz ruke niz noge ponekom znoj ponekom krv i suza poneka trpka ? kud sad ? na istom tom mjestu novi samostan ? za koju godinu ?za godina deset dvadeset ili pedeset ? ili poslije nas drugi Bože zdravlja!42 a o tim vremenima pustim tragom raznijeh pera „I u tom rušenju toliko su pretrpjeli progona siromašni fratri, da su mnogi od njih bili posječeni, drugi izmrcvareni, a ostali se spasili bijegom.“43

a iz tuđine neke neznane u maglu ovu novu pustinjsku od brda do brda ...la ilaha illa Allahu Muhammadun rasulu Allah ...... a franjevac s torbom s raspelom s križem i s Kristom od dima do dima i srčano i krišom tu grleno a tamo šaptom : ...... in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti ... u Svetome pismu poruka Isusa Krista za sva pa i naša vremena – . . . ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone . . . turčin i turban i turbe i harem i harač i raja uboga jadna i roblje kukavno gladno

42 U 1524. dolazi do najžešćega progona katolika u Bosni i Hercegovini. Te su godine srušeni franjevač- ki samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu i Konjicu, a nešto kasnije i u Mostaru. Drži se da je u takvim okolnostima 120.000-150.000 katolika prešlo na islam. U istom stoljeću, kasnije, porušeni su ili zapaljeni također i samostani u Jajcu (1528), Zvorniku (1533), Modriči (1579), te D. Tuzli (1580). 43 f. Gonzaga, De origine Seraphice Religionis,franciiscanae ciusque progresibus, Romae, 1587., str. 513, (navedeno prema Pavo Živković, Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljeća, Sarajevo – Mostar, 1996., str. 65.

22 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar ... harač kauri harač harač ... niz konopac kolac krv i sluz i voda crijeva drobina i sukrvica drhtavica u zemlji srebrnoj i zemlji kršnoj put križni križu u križu križni put put križni stoljetni44

+++ po kiši po snijegu po mrazu po pripeci po studeni po mećavi po suncu po uštapu i mlađaku i mraku sa štapom i s torbom franjevac i svićom i svetim uljem i svetim otajstvom sa šakom urde i s grumenom pure pa bukliju surutke mlaćenice bukaru i vode krepke iz istoga izvora iz kojeg i janje i vuk pa gubu i kremen i kresivo za promrzle prste vatru i noću na vuka žeravu te klancem strminom i usjekom šumom i kamenjarom i dolom i gorom i potokom i putom i raspućem bespućem tu presvetom Trojstvu i križu još vjerno jedno malešno stado a ondje dima četiri a iza one glavice tri pa kosinom dalje do iza planine dva dana hoda još seoca dva ? ... kad ono tamo zadnji put sveto krštenje ... ? ... a ako i posljednji vjernik već poturčen .... i zadihan znojan i prozebo i promuko i gladan franjevac čemeran u opanku i čakširama45 anteriji46 koporanu47 već umornim korakom dahtanjem piskavim dahom sad tu sad tamo pa onamo sad kud i kamo krštenje i pričest sveta i sveto vjenčanje i post i advent i krizma i korizma i pokora spovid i pomazanje i pokoj i pokop i tako ljeto Gospodnje za ljetom sve tiše sve tamnije umornije sporije već sijed sve sjeđi i krezub i krnjav i nagluh i poluslijep sušičav i izmoren iznuren obnemogao dižući druge pokapajuć sebe i vijek za vijekom za odlistalim prolistali za fratrom fratar i uporno franjevac sve manjem stadu i nebu i sebi ... Oče naš koji jesi na nebesih ...

44 Suglasno turskim izvorima u Bosni i Hervcegovini je 1528/1529 bilo: katolika 360000 (56%), muslimana 220000 (35%), pravoslavaca 55000 (9%) 45 Hlače (tur.). 46 Kod muslimana, a bio se udomaćio i kod kršćana, dio odjeće koji se oblačio povrh košulje (tur.). 47 gornji kaput od domaćeg sukna (tal. capperone).

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 23 narod bez knjige ko lađa bez zvijezde pa vrli fratar pero u ruke svom rodu na svom jeziku i crnilo papir i noćni sati ? gdje novac gdje tiskarska slova ? i kako karstiansku knjigu u osmanlijsku bosnu i ostale piscu tog doba muke non sibi soli vivere. . . jedna za drugom od zvijezde svjetlija zvijezda na parnasu bosne redu franjevačkom i rodu rvackom dika nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi . . .. .48 sto čudesaa aliti zlameniaa . . .49 xivot svete katarine sloxen u versi slovima slovinscoga glazica50 pištole i evanđelja priko svega godišta novo istomačena . . .51 naslađenje duhovno koi želi dobro živiti, potom toga dobro umriti. ovdi uči se način pomoći bolesnike umriti, također utišiti i ponukovati osuđene na smrt od pravde52 cviet ot kriposti duhovni i tilesni prikoristan svakomu karstianinu koi šti često . . .53 vrata nebeska, i život vični54

? a ta smrt od pravde i hajduk i jatak i kaurin jadni na repove raščetveren na četvrtine rasječen i skrižen na muke Kristove a dželat razdragan raskrečen na bradvu na kolac podbočen + + ! ! vAtraAAAA !! vatrAAAAA ! ! uzbuna braćo na noge uzbuna ! ! ! uzbunaaaaAAA ! ! vatraaaaAAAA ! ! brže !bržeeee !vodeeee !vodeeeee požar i plamen i oganj i vatra i dim i zublje i tolike knjige i toliki spisi i pismohrane fratarske i toliko skupog papira tolike još skuplje pergamene … milost Bože - - - milost - - - milost Bože …. oh Bože …55

48 Naslov jednog od više djela Matije Divkovića, Mleci, 1611. 49 Naslov jednog djela Matije Divkovića, Mleci, 1611., uvezanoga zajedno s djelom Nauk karstianski u jednu knjigu. Bila je to i prva knjiga nekog bosanskog pisca na narodnom jeziku. 50 Jedno od više djela Matije Divkovića; zna se za izdanje iz 1709. 51 Naslov jedne od knjiga Ivana Bandulavića, Mleci, 1613., 1626., 1640., 1665., 1682., 1699., 1718., 1739., 1773., 1818.; Rijeka, 1824. i 1830.; Rim, 1838. i 1840.; Zadar, 1857. 52 Naslov jedne od dvije pobožne knjige Pavla Posilovića, Mleci 1639., 1682., 1705., 1756. 53 Naslov jedne od dvije knjige Pavla Posilovića, Mleci 1647. i 1701. bosanskom čćrilicom; 1712. i 1756. latiniciom. 54 Naslov jedne od tri knjige Ivana Ančića, Jakin (tj. Ancona), 1678., sv. I-II. 55 1664. izgorjeli samostani u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Tom su prigodom uništene brojne vrijedne knjige i druge dragocjenosti. Sutješki samostan je također i 1658. nestao u požaru.

24 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar + + u noći polumjesec nad novim mostom kamenim i on kao polumjesec savit i nadut i nadvit nad rijekom djevičanski zelenom oj rijeko rijeko ti rodu svom rođena !? gdje most ti onaj stari tvoj na lancima ?? lančani most onaj stari stariji od mosta ovog kamenog ? više ne na lancima ? već i on u lancima? ? a gdje sad mu oni hercegovi lanci ko junaci jaki kršni hercegovci ? raskovani raskriženi mu? ? on u svojim lancima u tamnici? učeni fratre ujače56 ? sultanu danak ili ne a fratar mudro - samo sultanovo sultanu samo Bogu Božje pa iako učen sred pomrčine mu vječnoga svjetlila u umu zbunjen u duši uzbunjen u srcu pobunjen prstom po onom davnome zapisu redak po redak . . . ? to jedan od onih sedam pečata ? jedan od ona četiri iz otkrivenja jahača + +

? istok sve zemlje istočnog zakona sve osim jedne pod osmanskim već kopitom pa tako i patrijarh i kaurin i bogatun i felah pognute glave pred turbanom i divanom57 pa grčki slobodan latinski protjeran od rimskoga zakona u zemlji zgažene počtene krune s bobovca franjevac sam tek tu i tamo još poneki glagoljaš brat pučki usamljen skromni

56 Narod je tijekom minulih vremena od milja nazivao fratre ”ujacima”; održalo se to u mnogim krajevima i do danas. 57 Divan – tursko carsko viječe, turska vlada.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 25 ? pomoć sa zapada turčin do splita turčin u sisku turčin u budimu daleko zvona daleko papa daleko s križem na kruni car daleko europa ali franjevac hercegbosanski dosjetljiv snalažljiv doumljiv ”kud god turčin s ćôrdom58 – tuda franjevac s torbom” pa provincija bosne srebrena dična sve od plavog do crnoga mora59 + te nakon jednog dugog predugog stoljeća glasine s juga glasine s morskih pučina lepanta - - - što u bijegu natrag u turske luke bijegom skršenih jarbola a što u morskim dubinama lepanta turska mornarica kršćanska nad njom sa stijegom60 glasine sa sjevera ! turčin pred bečom61 beč okružen opsjednut europa u strahu niotkud pomoć dani bez sunca sve sama ponoć beč već pred padom u to na turčina brat nam naš poljak62 pa i na kopnu skršen osmanski barjak rasutih četa turčin od beča a tu među palim poljacima za Kristov križ i križanić rvackog hrasta sin s križevima vojska sa sjevera iz tek oslobođene slavonije ravne preko save u bosnu pa sav kršćanski svit u bosni i na humu od iščekivanja i ushićenja -

58 Sablja (tur.). 59 1517. Vikarije Bosna Srebrena i Bosna-Hrvatska podignute na rang provincija (redodržava). 60 Pobjeda kršćanskoga savezničkog brodovlja nad turskim u pomorskom boju kod Lepanta, 7. X. 1571., u kojem su u sastavu mletačkoga brodovlja sudjelovale i hrvatske galije. 61 Turska vojska jačine oko 250 000 ratnika opsjela je Beč 13. srpnja 1683. 62 Poljska vojska pod kraljem Janom Sobejskim pritekla je opsjednutom Beču u pomoć i na Kale- nbergu, sjeverno od Beča, 12. rujna porazila Turke. Bio je to povod općem ustanku kršćana u hrvatskim i madžarskim zemljama pod turskom vlašću. U tom ratovanju Turci su izbačeni iz Like i Slavonije, do Une i Save, iz zapadnoga Srijema, do linije ušće Bosuta i ušće Tise, te iz Ugarske (osim Banata) i Tran- silvanije.

26 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar !! Te Deum laudamus: te Dominum confitemur. Te aeternum Patrem omnis terra veneratur. Tibi omnes Angeli; . . . Tebe Bože hvalimo . . . . .

Bože Bože eto nam opet slobode pa sve do u baščaršiju saraja kacige kršćanske a onda natrag ? zašto ? nedokučivi putovi Božji ? smušeniji od smušenih putovi bečki?63 pa tako sav katolički svit bosne ponosne kriv za turske tko zna gdje poraze64 Bože Bože eto sad na nas opet osmanske osvete Bože Bože eto nam opet na nas jahačâ apokalipse na muci rimskoga zakona bosne i zemlje humske žitelji na muci i fratri franjevci

”Ne ću opisivati patnje, koje su kroz navedeno vrijeme trpjeli redovnici u službi Boga i sv. vjere, jer nažalost ne bih imao snage pisati, nego radije plakati i suze roniti. Ali, kao svećenik, premda nedostojan, kažem istinito da u tim krajevima nema pedlja zemlje, koji nije natopljen krvlju siromašnih fratara. Tu istinu potvrđuju ne samo ljetopisi spomenute provincije, nego to dokazuju oni oronuli starci, od kojih je jedan hrom zbog batina, drugi pun rana što ih je primio od Turaka, a treći čvrsto uz krevet privezan. Nju dokazuju i sami samostani,

63 Poslije poraza Turaka pod Bečom (1683.), nastavlja se rat između Austrije i Turske (Bečki rat, 1683. - 1699.). Po svjedočenju franjevca Andrije Šiprašića, u tom ratu. bježeći pred turskim nasiljem 100.000 bosanskih Hrvata napustilo je svoja ognjišta i prešlo Unu i Savu.. Primjerice, 1697. god., za pohoda Eugena Savojskog (1663. – 1736.) na Sarajevo, kojeg je zaposjeo, opljačkao i popalio pa se vratio u Osijek, kortisteći tu prigodu i od straha od turske osvete s njim je Bosnu napustilo oko 40.000 katolika. 64 Tijekom gotovo svega vremena turske vladavine Bosnom i Hercegovinom sve pravoslavne zemlje, izuzev Rusije, pa tako i njihovi patrijarsi priznavali su sultanovu vlast, bili su „pacificirani“, dok su ratove s turskom vodile katoličke zemlje, uključujući tu i još neosvojene ostatke Hrvatske. Stoga je i turska politika prema katolicima u Bosni i Hercegovini bila surovija a prema pravoslavcima blaža, što je uzroko- valo demografsko promjene strukture stanovništva – sve manje katolika, sve više pravoslavaca, dobrim dijelom oseljenika s istočne strane Drine.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 27 koji su bili ne samo jedanput, nego i više puta od Turaka paljeni, a s njima mnogi redovnici ranjeni …. Hoću reći samo Bog i onaj, tko je bio u ovim zemljama, zna znoj koji pada s čela redovnika sv. Franje . . . ”.65 pa šumom dolinom usjekom kosinom s čedom u naručju s čemerom u srcu od svojih domova od svojih dimova sirotinja gladna sirotinja jadna za onom vojskom pa preko save ili na jug na obale plave a na njihova ognjišta ruke druge i ruke druge s druge strane drine66 + + a noću u noć i ponoć pa i do zornice uljanica na stolu franjevca i suha lanjska luč na čađavu stalku s c r i p t o r i u m to gordost samostana tu pisani ponos prolaznog ljudskog uma na polici do police knjiga do knjige do svitka svitak i skupe skripte i poneka pergamena prijepisa prijepisi a ponešto i iz vlastitog pera i latinska i helenska i bosančice pismena a i glagoljica kraljica . . . pa kad već prvi pijevci onda još nešto tamo iz kuta !! kako to krasno vrsna antička pera pa još i iz onog zaključanog ormara . . . de još i pero u crnilo . . . pa pero papirom sve dok ko olovo očni mu kapci . . . već praskozorje već prvi vrapci a iz stijenja žiška svjetlišta dim i svjetlo na neki palimpsest i glavu učenu i usnulu glavu fratra slobodna duha a znanosti roba67

65 Iz pisma generalnoga pohoditelja, fra Ivana de Vietri, upućenoga na Propaganda fide nakon što je 1708. obišao područje koje su pastorizirali franjevci Bosne Srebrene. Fra Andrija Nikić, ”Hercegovačka franjevačka provincija uznesenja Marijina”, e-pismom piscu, 18. XI. 2009. 66 Katolici su se iz Bosne i Hercegovine iseljavali u krajeve oslobođene od turske vlasti (Slavonija, Dalmacija). Također su i franjevci prisilno napustili brojne samostane, koji su potom porušeni ili spaljeni: Modriču 1685., Ramu, Srebrenicu i Olovo 1687., Gradovrh i Visoko 1688., D. Tuzlu 1690. Broj katolika sveden ja na manje od dvadeset tisuća, s kojima je ostalo tridesetak franjevaca. Iz Bosne i Hercegovine se iselilo, prema nekim procjenama, više od sto tisuća katolika. 67 Knjiga fra Filipa Lastrića (1700. – 1783.) Epitome vetustatum Bosniensis provinciae, Mleci, 1765. (u prijevodu: Pregled starina bosanske provincije, Sarajevo, 1977.), s pravom se drži početkom suvremene

28 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar + u srcu franjevcu i njegov red i njegov rod mens sana in corpore sano68 pa od ovaca i koza i s motike i krasne i tvrde i bistre glavice u učionice non sibi soli vivere … pa im u ruke pisaljke A-a B-beee C-ceee . . . . pa krasopis - račun - vjeronauk – povijest - zemljopis – ručni rad 69 pa tako to s prosvijećenim pukom sa satnijom slova mu u brzohodu po papiru još zornije od struna gusala o pogubljenom mladom kralju i svitlom hercegu i s abecedom povijesnih i ljudskih prava mu u razumu i srcu otvoreni sad još šire prozori i vrata svitlu mu i svitu i svega svita svetom Svitlu i snovima i snoviđenjima o mjestu bosne ponosne i zemlje kršne ne u nekoj azijskoj im tamnici već pod svojom zvijezdom svojim suncem svojim mjesecom svoj na svom on među svojima bratu ruku ruku danici70 i snovima i snoviđenjima o pravednosti pravdi i slobodi71 davnoj

historiografije u BiH. Lastrić je također objavio i nekoliko teoloških i propovjedničkih djela. Uz Lastrića u 18. stoljeću javlja se više istaknutih franjevačkih pisaca, među kojima posebno mjesto imaju Stjepan Markovac-Margitić, Tomo Babić, Lovro Šitović, Jeronim Filipović i dr. U drugoj polovici 18. st. nastali su i najvažniji franjevački ljetopisi, kojih su autori fra Bono Benić, fra Marijan Bogdanović i fra Nikola Lašva- nin. U Padovi 1795. objavljeno djelo fra Franje Gracića, Sacerdotis viatoris analysis theoretico-practica de viribus virus febriferi, pestiferi atque serpentini, de plerisque aliis morbis eorumque praecipuis anti- dotis, et aliis quibusdam miscellis – prvo je tiskano djelo medicinskog sadržaja jednog pisca iz Bosne ni Hercegovine. A 1807. fra Mato Nikolić je završio studij medicine u feldsbergu i time postao prvi diplomirani liječnik u povijesti bosanskohercegovačke medicine. 68 Zdrav duh u zdravom tijelu (lat.). 69 god. 1823. fra Ilija Starčević osnovao u Tolisi pučku školu, prvu u Bosni i Hercegovini. 70 Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka, prvi hrvatski književni časopis, s prekidima 1833. – 1867., a pod naslovom Danica ilirska 1836, . 1843.). God. 1835. Ljudevit Gaj je pokrenuo Novine hor- vatzke, što se uzima za početak hrvatskoga narodnog preporoda, poznatijeg pod imenom ”ilirski pokret“ (1835. -1848.). Fra Martin Nedić, prvi ”Ilir” Bosne, napisao je pjesmu ”Razgovor koga vile Ilirkinje imadoshe u pramalitje godine 1835”. Franjevci se time uključuju u „ilirski pokret”. U duhu ilirstva piše i djeluje više franjevaca, među kojima se ističu I. F. Jukić, B. Josić, S. Marijanović, A. Matić, M. Šunjić, A. Knežević, G. Martić i dr. 71 god. 1850. fra Ivan Franjo Jukić pokrenuo je časopis Bosanski prijatelj, prvi u Bosni i Hercegovini. - I. F. Jukić uputio spomenicu turskom sultanu, ”Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini ...”, gdje traži suvremena građanska prava za kršćane.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 29 ? o pravdi po pravdi pa i franjini učenici djeca samovlasnog im na timoru hercega u kušnji i oni po onom im kamenom svoji na svom zemlja im humska ne baš i neznana eee – hercegovina sada pašaluk72 baš mašalah73 i virnoga svita uz svoga fratra ko u planini ovaca ovnova janjaca i koza i jaraca i pokojeg magarca a fratar humski od ivana do neuma bez svoga stana i bez samostana i daleko na bogoslovni nauk mu u bosnu te od tog nikom ne na muku ni o tome buku već to fratarski tiho a glasno pa bratski brat bratu preko ivana ruku 74 + + pa nakon vjekova kolca i kopita i porta bliže pravdi i bospor bosni i kadija75 kauru76 kadifa nevenu pa opet bosnom i humom udari krasne čekića tokmaka77 ćuskije78 pa kamen na kamen pa oltar sve širi i križ sve viši i sve glasniji Te Deum…79 Te Deum iz zraka sunca iz boja cvića iz kljunova tica iz zavijanja vuka iz hukanja sove iz revanja magarca Te Deum iz dičjih glasića iz zborova divojki iz gangâ momaka

72 Hercegovački je sandžak god. 1833. odvojen od Bosanskog pašaluka i podignut na rang pa- šaluka, a za veziira je postavljen Hercegovac Ali-paša Rizvanbegović (oko 1783. – 1851.). Podržao je osnivanje posebne vikarije hercegovačkih franjevaca u Mostaru 1846. Nakon njegove smrti (1851.) Hercegovački je pašaluk spojena s Bosanskim pašalukom, 73 Koje li ljepote! Kakva li iznenađenja! Vrsno! Sjajno! (tur.) 74 god. 1852. uspostavljena Hercegovačka franjevačka kustodija, koja je 1892. proglašena provinci- jom (redodržavom), tj. hercegovački franjevci su se odvojili od franjevačke provincije Bosne Srebrene. Do turske najezde u Hercegovini je bilo oko dvadeset franjevački samostani, ali su ih sve Turci uništili. Poslije turskoga zauzimanja Hercegovine 1483., i posljedstvenog uništenja franjevačkih samostana, franjevci u Hercegovini su oko tri nstoljeća bili bez samostana. Tek 1846. god. počeli su graditi prrvi samostan, na Širokom Brijegu. 75 šerijatski sudac (tur.). 76 Muslimanski naziv za kršćanina, nevjernik (tur.). 77 Malj, mlat, nabijač, bat (tur.). 78 gvozdena poluga (tur.). 79 Od 1853. god. dolazi do zamaha franjevačkog sakralnog graditeljstva, zahvaljujući liberalnijem odnosu turskih vlasti glede podizanja crkava. Do konca turske vladavine (1878.) podignuti su u Bosni samostani s crkvama u Gorici (Livno), Gučoj Gori, Jajcu, Tolisi, Plehanu, a izgrađeno je i nekoliko desetaka župnih crkava. A u Hercegovini su podignutim samostani na Širokom m Brijegu ( gradnja prve crkve počela je 1846.; a 1905. je ta mcrkva porušena i počelo se s gradnjom nove crkve), samostan – sjemenište na Humcu, kod Ljubuškog (1867.-1876.), u Mostaru (1890.-1894.), uređena je biskupovu rezidenciju u Vukodolu, itd.

30 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar iz prirode cile iz ciloga karstianskog glasa pa i sa olovnih slova i s bilog papira iz prve tiskare hercegovine kršne gdi ako ne iz fratarskih dvora80 a uz vjerske i prosvjetne tu i dalekosežne težnje amenu amanet amanetu amen preko une i save na obje strane pružene sve ispruženije ruke pa i bosanski homeros glasno i glasnije: “teško narodu bez ljubavi bratske kao Bosni bez zemlje Hrvatske.”81 + !! grom odlom odjednom iz četiri put sto godina mraka i munja i bljesak i !povik i !poklik i !potres to opet prodorne trublje !zov i !udar za !udarom poznata bubnja ko iz sna dalekog ? s bobovca ? s nad bunom na timoru grada ! !na noge braćo ! i zla i zuluma već četiri vika dosta ! na noge svit karstianski jug zemlje u vatri pa handžar izbit za svitom humskim južnim i svijet brđanski istočni za njima i svet istočno od međašne rike uz njih i car sibirski - - -82

80 „Nakon izvršene pripreme i osiguravanja sredstava, na zahtjev biskupa Kraljevića, iz Beča je 1871. poručena tiskara, koja je iste godine i došla. Prebačena je brodom od Trsta do Dubrovnika, od Du- brovnika do Makarske, odakle je konjima dopremljena u Mostar. Nakon dolaska, 1872. godine, tiska- ru odmah plijene turske vlasti. Nakon molbi austrijskog konzula, ministarstvo daje dozvolu za rad, uz nekoliko uvjeta. Npr., da se od strane vlasti prije tiskanja pregledaju materijali, i da se jedan primjerak dostavlja Carskoj biblioteci. Tiskara je počela djelatnost pod imenom ”Tiskara katoličkog poslanstva u Hercegovini”. Bila je smještena u Biskupskoj rezidenciji (Vukodol), u prostorije prve osnovne škole ”Prve učione”. Direktor, urednik i glavni urednik je bio Franjo Miličević, nadzor je vršio biskup Kraljević, dok su oko posla i izbora materijala pomagali: fra Grgo Martić, Marko Šešelj, sestra Klotilda Skamperle, Josip Depolo (tipograf) i Ivan Šimunović.” (Igor Soldo, “Osnivanje i rad prve tiskare u Hercegovini (Mo- staru”, Internet, 16. XII. 2007.). 81 Doomoljubna izreka franjevca Grge Martića (1822. – 1905.), preporodnoga pjesnika, sakupljača narodnih pjesama, pisca velespjeva Osvetnici (I-VII, 1861.-1883.), po kojem je prozvan „bosanski Ho- meros“. Vrlo utjecajan politički djelatnik, zalagao se za ujedinjenje BiH i Hrvatske. 82 Hrvati su 19. lipnja godine 1875. u donjoj Hercegovini, na području Gabele i Hrasna, pod vodstvom don Ivana Musića digli ustanak protiv turske vlasti, za njima su se pobunili i Srbi u istočnoj Hercegovini („Nevesinjska puška“, 9. VII. 1875.), a potom i čitavo kršćansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Turske vlasti nisu mogle ugušiti ustanak. U rat s Turskom stupile su i Srbija i Crna Gora (1876.) te Rusija (1877.). Borbe su dovršene godine 1878. Tijekom ustanka, preko 150.000 ljudi je izbjeglo u Hrvatsku. Na Berlinskom kongresu 1878. Srbija i Crna Gora su dobile nezavisnost, a Austro-Ugarska protektorat nad Bosnom i Hercegovinom.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 31 zalaz stoljećâ sumornih sumpornozelenih oblaci s neba osman iz bosne i huma natrag na istok83 ?u bobovcu opet bosanski kralj ne nego opet na bosnu nečiji prsti ko kandže i s jedne i s druge strane prsti s gusala i prsti sa glasovira na tuđi zalogaj na ovaj na zemlji raj

! uz bubanj i trube carske carski okupatori novi parfimirana gospoda neka gizdava tuđega jezika i boja tuđih a s njima habsburški (ra)fi(nira)no i gradnja i grabež ako i ništa drugo sad barem to uz blijedi mjesec i zvijezda i sunce svak svoga sjaja svak bez nadsjaja na vjetru svom istom i s jednim pod suncem im mjestom i opet podignut zvonik i zvonâ zvon i opet oltar ko nekad i svića i opet visoko visoko križ! i samo Božjih zapovijedi deset i samo Njegov svemir i mir . . . i zdenac zdrav i vrt i ljiljan i ružmarin i gange do ponoći kršnih momaka i pisme u zoru divot divojaka i šljiva i raž i zob i šenica i kupus kuruza i krtola raštika i košćela šipak smokva i murva i loza na aginoj njivi agino - ! ! na mojoj njivi !! moje i svati veseli i ruho čisto i samo mladoženji mlada i bršljan i trepetljika … aaaj ovi naašii biilii dvoorii puuuni veeseeljaaa . . . i stado pobožno samo Isukrstu svom djedovski prapradjedovski mu vjerno … Kiiiirie eleeeeiiisoooon … eeeleeiiisoooon . . . .

83 god. 1878., nakon 415 godina pod turskom vlašću, Bosnu i Hercegovinu zaposjeda novi okupator – Austro-Ugarska, koja svim vjeroispovijedima daje punu i jednaku vjersku slobodu, ali ne priključuje BiH Hrvatskoj, nego je podređuje izravno Beču. Već 1879. god. u Bugojnu izgrađena velika župna crkva, koja je značila početak izuzetne graditeljske aktivnosti bosanskih franjevaca u austrougarskom razdoblju. Izgrađeno je više desetaka crkava: Fojnica, Kr. Sutjeska, Plehan, Sarajevo, Podmilačje, Zenica, Tuzla... te nekoliko novih samostanskih zgrada. Petrićevac, Sarajevo, Kreševo, Kraljeva Sutjeska.

32 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar još i ta vesela vijest ! franjevke !! eto ih ! eto nam opet franjevaka ! eto ih i nama84. . . ko rosa srebrna u dane sunčane to neba dar zemlji to zemlje dar nebu i dika i milje i blagoslov rodu sestre i bratu pod šiljtačom i pod klobukom i bratu pod fesom sestre i kati i fati i majke siročadi non sibi soli vivere . . . .

? a sirotišta im mjesto da negdje u kršu u prezelenu humku – ? koliko ih to kost-i-koža tu žlicu u ruku ? koliko ih u čistu krevetu pa savjet ženama i kućnoj čeljadi kako i tako !domaćine !domaćice !čistoća vam pola !zdravlja a dici pisaljke u ruke i u glavice im Aa Be Ce !! !momci !dosta kavge i tučnjave !! na sîlu ni čakiju u ruku !! de u zbor divojke do re mi fa so la si do doo ree mii faa soo laa sii dooo te konvikt i škola i vez i kroj i zdrava hrana i šivaći stroj gdje tuga gdje bolest i starost gdje nemoć neimaština muka tu franjevke utješna ruka tu zavežljaj kruha a povrh svega to sluškinje presvetog Svevišnjeg uz molitvu post i odricanje i krotko i milosno skromno uzor im Spas svoj život za druge . . . ko šuma širina im srca ko proljetna ruža im duša eh trpak i opor im život život im tih još tiša smrt bez velikih zvona odličja i velebnih mramornih ploča baš kako im i Isukrst - . . . neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica . . .

84 Do turske najezde u Bosni i Hercegovini sestre klarise su imale nekoliko samostana, ali su ih Turci uništili.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 33 tek tamo duž vječnoga zvjezdanog puta njihova djela u bisernim slovima - - - - - non sibi soli vivere … sad nakon četiri stoljeća u bosni i hercega zemlji opet svi sestre i braća pa s mirom ivan muji bajram a mujo ivanu božić i josipu jovo na svadbu a josip jovi na slavu pop kiril don anti kašiku don ante popu kirilu žlicu fratar hodžu na petrovu ribu i žilavku a hodža fratra na kavu i na baklavu +++

?? ma što to ah jao !! to opet zastave ratne i trube bojne i opet hercegbosanski kršćanski svit i svijet puške u ruke ? za koga i protiv koga ? turke li iz europe ! ni govora ivane jovane sad protiv nekih drugih kršćana za nekoga bečki napudranoga cara pa i mujo pušku na rame ? za koga i protiv koga ti mujo ? opet za sultana na neprijatelja starog – ?na beč ! ni govora mujo ne nego nam i ti pod fesom !za beč pa sad i ivo i jovo i mujo hercegbosansko bratsko topovsko meso u nekoj neogladijatorskoj euroareni gdje oni gladni gladijatori gdje neki daleki carevi cezari režiseri crnine gdje na stolovima zemljovidi im klaonice gdje ministri smrti mesari i odakle brzojav za brzojavom u bosnu i zemlju humsku satnije nove žurno što žurnije express pa satnija za satnijom ko stoka u vagonima za stoku nove satnije u stare mesare prvo tamo negdje na istok na neke sibirske ko rusa ih ruse a braća nam oni ko i mi samo što njihovi ivani kremaljski za rod svoj listom ivani grozni ivani a oni naši iveki grički saborski za rod svoj listom iveki grozni mišeki

34 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar potom na bojišnice zapadne pred kokošare neke eeeee a ovo već druga posla za našim morem (i mačkama našim) iz zuba im sline !! stog momci !! tu mi za svoje !! pa tako i mujo i ivo i bosanski jovo sad bečke časti branitelji ? a tko djece im hranitelji ? tko motiku u ruku ? gdje snaga za sjekiru ?za grabovinu ?za zimu ? u čeljadi ženske - ? ta crna smršana strašila ? u djece - ? ti zeleni kosturi ? u stoke - rekvizicija - u klaonice – za vojsku – i za gospodu85

. . . suša . . . suša . . . suša - - - . . . glad . . . glad . . . glad - - - i miš mršav i sokol snužden i poskok gladan i hrčku suze na oči i kurjak samotnjak bez ovaca još samotniji ucviljen jadan a hrabar fratar caru u beč ? s doličnim poklonom baš tako sa sedam kruhova kruhova sedam caru od usta sedam hercegovačkih gladnih krava ! ave caesar, morituri te salutant86 kruh sirčen kukuruzov karišikov proseni šiljev barov kruh i kruh od kljenove kore87 pa bržebolje u vagone dječje kosture njih na tisuće za vlakom vlak iz hercegovine preko ivana i bosne maglene do u slavoniju ravnu do kruha do kruha do kruha u usta ...88

85 Prisilan otkup stoke za potrebe vojske, uz vrlo nisku naplatu. 86 „Zdravo Cezare, pozdravljaju te umirući“ (lat.); gladijatorski pozdrav pri ulasku u arenu. 87 fra Didak Buntić (1871.-1922.) je za vrijeme Prvoga nsvjetskog rata, kad je u Hercegovini zavladala silna glad, otišao caru Karlu I. u Beč, da mu iznese patnje hercegovačkoga puka i umjesto uobičajenih darova donio caru sedam vrsta kruhova kojim se sirotinja u Hercegovini hranila. 88 Prijevoz izgladnjele djece iz Hercegovine u Slavoniju sredio je fra Didak Buntić i drugi franjevci.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 35 non sibi soli vivere … +++ pa opet neki pokret za nekog tuđinca s krunom pokret pa okret pa preokret pa guske neke s klobucima u maglu šajkači a iz magle po guskama kugle pod opanak cipela pa žandar i balkan i batine vješala

+++ ++ osvit i zora i novi dan iz osamstoljetnog mraka uskrs i ona pod svojim nebom uz svoje more na svoje mjesto pod suncem ? a zvonimirova kletva89 ? skinuta ili tek legenda neka u proljeće one godine muslimani hrvatsko cvijeće i cviće prošlost za nama budućnost pred nama složna braća kuću grade . . . pa usred glavnoga grada na korak do katedrale s dva zvonika džamija s tri minareta i iz imama . la ilaha illa Allahu jedna im davna stoljeća i jedne im majke jezik isti jedno im ognjište od virovite drine do budne kupe pa kako to lijepo ona učena pruska glava – ”Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache””90 te tako braća jedan pod fesom drugi pod kapom obojica s kacigom pod istim znakom istim barjakom s kroatikom istom rame kršćansko uz rame islamsko i popevke i gange i sevdalinke lijepa naša tropletna . . . teci savo dravo teci teci bosno ponosno . . . .

89 Suglasno legendi o ubojstvu kralja Zvonimira (1099.) od ruku hrvatskih plemića (v. Ljetopisu popa Dukljanina) umirući kralj „prokle tadaj nevirne Hrvate“ da „nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili“ 90 Wilhelm von Humboldt (1767. – 1835.), pruski književnik, jezikoslovni teoretičar, državnik, davao prednost naciji nasuprot državi, odatle i njegov poznati zaključak, ”Prava domovina je zapravo jezik”.

36 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar ++ za četvrtim eto i petoga višestruka zla zla zjala paklenih boja tu guja petoglava zmija tu neman krakata u perju crvena anđela tu gorljivi proroci laži iz bezdana na vampirskim krilima iz jazbina krajnjega mraka ? to čudovište sa stranica apokalipse uz boju krvi eto i boje smrti tu crna zastava na crnoj crnini sablasnoblijeda mrtvačka glava i pod njom skrštene bjelasaste kosti ? to nečije takvo znamenje bojno ? na diku rodu ponos vojniku ? u dvadesetom to viku i pod njim neki čudni ljudi u brade i dlake ? to oni u igri ko neka nestašna djeca gusari ? ili to njima do neke igre druge ? do nekog krvavog plesa a iz rakije i načertanija - ! za kraljevinu ! za kralja pa kamom u leđa kundakom u grudi pa usto opet i kokošari s one strane njenih pučina to sad crnokošuljaši model benito pa kao balerine neke s karabinkama - mama mia mama mia za još više mora domagojeva još dulje im sline a i führer-pruski kobni kljunovi im kukasti ko i boljševički srpovi i čekići kuke zemlji uskrsloj pod noge pa opet podmetnut požar pa opet i brat i nebrat bratu za vrat u plamenu i dimu ona od stopala do glave u buktinji joj haljine i kosa

! ! mladost !! pod zastave ! ! pa muškadija na noge iz klupa logaritamskih od motike i s čekića i seljak i đak i profesor pod trobojnice stegovno u iste storede

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 37 !! ”za poglavnika i dom spremni” a jugoboljševici na crvenoj im zastavi crvenijim još slovom !! ”smrt fašizmu sloboda narodu” a braća bradata na crnim im barjacima s belim kostima !! ”s verom u Boga za kralja i otadžbinu sloboda ili smrt” pa tako oni prvi za domovinu tropletno im trobojnu od drine pa do kupe a drugi za jugoboljševičku crvenu a treći za otadžbinu jugoorlovsku im crnu a četvrtim svejedno boja koja samo nek bre otdžbina velika što veća od belasice do triglava i glavni da joj bre grad beo a na njemu crn li ili crven barjak orao tu beli ili zvezda crvena to bre razno a u poverenju - isto s kara-kraljem i “s verom u Boga” ili s kremljem crvenim da “Boga nema” dvoglava a ista opcija smerom istog načertanija pa kud god oni i prvi i drugi s bojama i geslom smrti i smrt s njima zgarišta za njima po bosni ponosnoj maglovitoj i hercegzemlji užarenoj humskoj bratbratskibarbarski podijeljene criminalis uloge !! napred crni na ono Alahu zeleno !! napred crveni na ono s križem trobojno pa sa svih strana i iz svih šuma ždrijela plamena pesma mitraljeza na gange i sevdalinke i popevke pa u zrak fašistički endehazijski mostovi pruge i lokomotive pa u zrak ustaške tvornice hrane trikotaže obuće u plamen fašističke škole i štale u vatru ustaški svinjci i kokošinjci u dim fašistički mlinovi mljekare pekare ”. . . imam kapu sa tri roga i borim se protiv boga . . . ” u oganj ustaške knjižnice trgovine crkve pa fašističke djece fašistička sirotišta puna i fašističkih bjegunaca udovica i tifusara tu bez broja prepune endehazijske bolnice krcate endehazijske mrtvačnice grobišta grobnice a gdje u ljudi ono ljudsko? slugama vjere i vere i vire ruke prepune ljudske muke pa svak po svome vodu na vatru

38 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar i fratar sabrano čujno i nečujno zdvojno i iza glasa u tamjanu i tami i pred oltarom i u kapelici i u zaglušnoj buci s molitvom i vapajem u sklopljenoj ruci . . . ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe . . . ?? odjek to nečijeg davnog svjetla o naše pusto kamenje a on i dalje . . . ljubite svoje neprijatelje . . .

?? a zašto to divlje rušenje svega i onog neustaškog radničkog seoskog prosvjetnog gradskog . . . ?? i zašto bojevi najbjesniji bijesni baš od drine do kupe ?? od drave do obale plave ?? zašto na trobojne postrojbe a ne i na fašiste prave ?? a zašto sve tako mirno mirnije na onoj istočnoj strani otadžbine ?? zašto ne jednako razorno ubojno i tamo na fašiste četnike i okupatore ?? tamo do timoka ?? do i iza drine i vardara tise

!he-he ?? čemu bre razorno po svojoj zemlji ?? čemu bre ubojno u svoje ljude ?? čemu uludo na naciste fašiste prave ?? na nemce talijane ?? na ugre i bugare bre posla to ti saveznička a nama do otadžbine nam one ko nikada prije velike a nasred puta ona takozvana nezavisna ma kakva god ona – fašistička li ili komunistička !! na vešala pa suglasno tomu jugomodelu bratstva jedinstva !! u zrak znoj hrvatskih fašističkih seljaka i radnika !! smrt fašizmu – smrt i slobodi hrvatskom narodu !! u jamurinu novu hiljadugodišnju svaku endehaziju

!! uzbuna smutnja pomutnja i metež uzavrela krv ?? što ?? kamo ?? koga ?? kuda ?? kad ?? i ?? gdje ?? … pa za onim drugima i trećim i četvrtim i prvima u žilama kipuća krv u glavama munje te i oni pravdu u vlastite ruke pa na sve strane i sa svih strana i požar i dim i vatra i zemljotres urnebes čelična kiša olovni pljusak i opet provala krađa razbita vrata

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 39 !! naprijed do drine za spas turbana i dimija od kame !! naprijed duž dinare i plavoga zmaja za spas od troroge i mrtvačke glave tu prsa u prsa boj i proboj i odboj i krv i suza i znoj tu kuknjava tu vika tu zapomaganje klanje tu nož tu sjekira bodež tu mesarenje tu kasapljenje tu divljanje to barbara to varvara čas tu vjetrometina tu lom tu pustopolje tu kostolom tu kamen u kamen tu amen o amen i razvaline trupla lješine na kordunu grob do groba traži majka sinka svoga . . . . i šume križeva krstova bašluka nišana i na njima jata vrana gavrana i nekih drugih čudnih zloslutnih ptica tu i u smrti stegovno storedovi hercegmomaka tu humak do humka bosanskih junaka a fratar u duši uzbunjen pred pukom smiren iz Svetoga pisma svom stadu retke poluprazne mu klupe sve sama siva starost (na bojištu mladost) izgladnjela dica u crnom sve žene: braćo i sestre ”Potom Jahve zapita Kajina: Gdje ti je brat Abel? Ne znam – odgovori – zar sam ja čuvar brata svoga? Jahve nastavi: Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. . . . ” to riječi to riječi nama za sva tri o sva tri brata tu ko iz sna plač stoljetni majke tu suza divojke a nebom i s neba kljunova razjapljenih u nebo siti presiti dvoglavi stoglavi strvinari i neke petokrake stokrake pošasti u čoporima na opustjela sela na bjelocrvena polja tu velebitska vila skršenih krila tu izudarana izbijena obnažena obeščašćena na vješalima ona non sibi soli vivere . . . a fratar u duši uzbunjen pred pukom smiren i sabrano čujno i nečujno zdvojno i iza glasa

40 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar u tamjanu i tami i pred oltarom pred punim i praznim klupama sve sama siva starost (na bojištu mladost) izgladnjela dica u crnom sve žene: i u mrtvačnici i u zaglušnom muku s molitvom i vapajem dignutih ruku iz Svetoga pisma svom stadu po stoti put iste presvete retke – braćo i sestre . . . ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe . . . ?? odjek to nečijeg davnog svjetla o naše pusto kamenje a on i dalje . . . ljubite svoje neprijatelje . . . + pa pobjeda grimiznogroznoga pobjeda nemani bezdana pad svetinje svete pod petokrake pete pad svetinje presvete pod trorog blasfemije u crvenoj mesnici zvijeri mesari a ljudi stoka i kožnih krila kužna podzemlja !! Bog popovska varka !! religija opijum !! fratra pred vrata !! na nišan !!! vatra u rukama s glavom franjevac i glava mu u rukama i krv u očima i oči mu u krvi i iz očiju mu crvi ... u ruku tvoju ja dušu svoju . . . non sibi soli vivere . . . pa jauk iz jama jametina jamurina tistisuć tistisuća nakalemljenih uz križ u krsnoj im vodi kršskršenih u kajinskoj krvi s domom onim na nebu u duši s domom onim pod nebom u srcu s olovom u zatiljku težinom tistisuća kostura zdrobljeni kosturi crninama bez tamjana i fratarske rasute kosti sa zamuklim grkljanom probitom moždinom među njima i franjevac tuđinac? i u jamurinama on među svojima svoj a tamo s oltara još poluživ izbijen fratar: sestre i braćo . . . kalvarija . . . golgota . . . naš križni put . . .

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 41 +++ i jama uz jamu do grla krcata smrti i smrt od užasa u bijegu od užasa smrti iz jame u jamu máhnita suluda od krvi pijana od krikkrikova ludilom luda a bjesnilom pomora i oko ponoćnih ponora i provalija lavež pobješnjelih crvenih očnjaka . . . . a sa stotina stranica martirologija i iz stotina grobišta stotina kosturnica: očekujuć zov trublje i uskrsnuće i užas i Nečiji glas . . . oče oprosti im jer ne znaju što čine . . . a franjevka skrušeno zdvojno na kamenu podu u sutonu drhtavih koljena sklopljenih ruku pred odrom blijeda uz stotinu svijeća stotinu slika i stotinu krizantema . . . . Bože ah Bože sveznajući svevideći . . . ? . . . gdje naša braća . . . ? . . . gdje naši fratrum minorum . . . .91 non sibi soli vivere . . .

?? a zašto u smrt toliki fratri ?? toliko sluga Božjih ?? i to iz oružja u krščanskoj i hrišćanskoj ruci ?? ta toliko ih za ovih četiri godine crveni i crni koliko za četiri stoljeća turskoga vakta zeleni ?? zbog krivnje tvoje i moje ?? zato što učeni fratri sluge i Bogu !! i rodu?

+++ +++ pa nakon više od pola tisućljeća i kraljevina nam drevna počtene krune s bobovca opet na svome mjestu pod suncem među slobodnim zemljama zemlja slobodna

?? pa sva joj tri sina presretna !! ne - opet tu dialektika otadžbine i otimačine pa opet najezda s istoka

91 Među više od šest stotina za vrijeme Drugoga svjetskog rata pobijenih hrvatskih svećenika, časnih sestara, studenata bogoslovije i sjemeništaraca ubijena su 54 franjevca Provincije Bosne Srebrene i 66 franjevaca Hercegovačke provincije.(v. fra Marijan Karaula, Žrtve i mučenici, Sarajevo, 1999. i don Anto Baković, Hrvatski Martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2009.

42 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar ?? opet to s bospora turci ?? iz mrtvih to mehmed sultan? !! ne – već glavom brat istočni sultan slobodan ”osvajač” i s njim glave polpismene usijane kojima od pameti zdrave i ljudskog u ljudskome važnije načertanije kojima glava žene dječaka i starca sljedbenikâ Alaha i krune počtene bosanske za kosovo osveta časna glave to djece onih koji – ah ironije na kosovu svoje živote pred turska kopita za lazara i za istog tog istočnog brata pa opet zastave boje smrti na crnoj crnini sablasnoblijede mrtvačke glave i pod njima skrštene bijele kosti to opet podmetnut požar to opet i brat i nebrat bratu za vrat to opet svetinje svete pod bezumlja pete i opet mesnica crna gdje zvijeri mesari a ljudi stoka

+ a usto u beskraju zala i na vrt vrtova zemaljskoga raja zlo novo iz ruke za istim stolom to krst i na križ - - - to sada krst na križ - - - to pribit križ na krst to prikrit? to raspet krst na troprst od drine dunava drave do korane i obale plave dim topova svetoga save dim crkava svetoga franje + pa u sveopćem hercegbosanskom loncu neizvedivih geometrijskih veličina svakog nad svakim svakog na račun drugoga b-i-h ko tigrova koža zgažena farizejska parola bratstva jedinstva i na njoj kajinova zvezda pa sada svak uz svojih otaca znak krst li ili križ i uz polumjesec ljiljan

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 43 i zastave trobojne crne zelene i s ljiljanom bijele i munje i gromovi i mrak i tama na b-i-h nebu fantomi pošasti zlodusi sablasti neljudi nakaze nemani vijavica vihor oluja bura mećava

i u tom smrtnome plesu smrtnom suludom studenom plesu mitraljeza strojnica strojopušaka topova haubica tenkova helikoptera zrakoplova (ovih većih darova darežljive JNA samo u privilegiranoga brata) i čopora mina i rojeva tanadi i jâtâ granata i projektila ubojnih novih iz svijeta bolesnih sanja sto tisuća grana b-i-h stabla u zjala vlastitih nam ponornica stotine tisuća rijekama u vode tuđe u vode bez povratka - - - a iz dimnjaka bez dimova i iz dimova domova iz pustih ulica iz gnijezda bez ptica iz slova od olova iz škola bez đaka s oltara bez krovova iz džamija bez minareta iz muklih muzeja iz umuklih zvona i nakaza od kazališta s gluhih gubilišta i golih stratišta iz dječjih humaka iz tvornica grobnica iz ujeda otrovnica iz kostolomnih ponornica iz vreća forenzičara iz izbitih mozgova iz bezdušnih duša iz slijetanja strvinara iz graktanja gavrana s nadgrobnih imena u nepovrate poravnatih – sa svega toga i svega onog za što u jeziku čovječjem nema leksema suputnik upitnik zašto ?+?+?+

? zašto gramatika granata grabeža ? i glazbe cijevi u crijeva civila ? i osvete neke svete i bijesa ? i hibrida neke vučje veličine i kompleksa praznine ?...? +++ kroz krošnje hrasta bukve i smreke olujne tuče i kiše u ponorne bezdane skršeno bratsko nam granje i trolisno lišće +++ a franjevka blijeda sred ruševina zgranatiranoga joj samostana

44 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar pod vijencem tihih zvijezda i suze kap nad sumporom nad fosforom dah uzdah duše nad trokutnim prolomom

+ a iz puste nesanice fratar budnicom u zornicu bez praskozorja snoviđenjem san u snu u vjeru – u ljubav – u nadu vjera prva – nas sva tri tri brata ljubav najveća – ne više brat na brata ne više rata brat bratu širom vrata nada posljednja – ako ne danas to sutra to preksutra - - - nada do groba +++ banovi kraljevi sultani tirani - - - slika za slikom i vijek za vijekom iza njih što? i dobro i zlo u knjizi to Božjoj a narod na svome iz vijeka u vijek i bosanski i humski fratar s njim a gdje na vjetrometini sada samo njhovi kameni križevi - iz usta kamenja - - - - Non sibi soli vivere, sed aliis proficere92

Borislav Arapović 31. III. – 3. XII. 2009.

iz pisaljke krštenoga u franjevačkoj crkvi pod kršnim nebom kršnoga nevesinja kojoj više ni kamena na kamenu nema

92 geslo franjevačkoga reda: „Ne samo sebi živjeti, nego i drugima koristiti“ (lat.).

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 45 Atif Kujundžić Franjevačka mudrost stvaranja ambijenta za život i dušu čovjekovu Reminiscencije i fascinacije o osobi, životu i djelu svetog Franje Asiškog i franjevačkog reda

* * *

Postoji jedan broj stvari, jednako iz ostavštine svetog Franje Asiškog, franjevačke tradicije uopće i suvremenosti – kojima sam kao čovjek doslovno fasciniran, bez dalj- njeg – jer jesu duboko ljudske i zapanjujuće. Krenuti iz takve pozicije, iz nulte tačke i života jednog Božjeg stvora, sv. Franje Asiškog – mimo potencijala imućne obitelji koji su mu bili na raspolaganju, a širiti se svijetom čistom energijom dobrote i ljepote hu- manističkog predznaka – i povijesno, sljedstveno, na tragu Isusa Krista, neviđeno jest. Iskustvo franjevačkog reda transformirano je do cjelovite mudrosti stvaranja ambijenta za čovjekov život, za čovjekovu obitelj i zajednicu, za čovjekovu dušu, život u vjeri i dobroti.

01. SVETI FRANJO ASIŠKI omiljenija povijesna, religijska i sveta osoba Sve što je u svezi sa svetim franjom Asiškim i potom nebroj stvari koje se tiču franjevačkog reda koji je utemeljio u bilo kojem nivou, djeluje mi ekstatično jer nosi i dubok osjećaj prožetosti Božjom prisutnošću kojemu vjerujem. Potom, njegov život biva svekoliko naglašavanje Dobrote kao Jedine Božje Strane. Dakako, sve to onako, kako osobno vidim ljude čija je svijest stalno prožeta Božjom nazočnošću. To je bez sumnje Božja Milost na djelu koja u biti i omogućava taj nivo osobnog odricanja za dobrobit drugih. Za moje shvaćanje, franjevci su izvrstan primjer onoga uistinu dobrog i mudrog što katolici uopće uzevši jesu. Zato franjevce i vidim kao one koji i intuitivno, dakle čak i bez posebnog programa, slijede svetog Franju Asiškog i rade ono što ima odlike nazočnosti i uključenosti Boga u njihovu prisutnost i rad, jer znaju istinu o svojoj vjeri, svome Svecu i Dobrom Bogu.

46 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Sam Franjo Asiški se i u svojim pismima uvijek obraćao cijelome svijetu! Bez izuze- ća bilo koga, a to je na djelu svijest o čovjeku kao djeliću Jednoće Božjeg Postojanja! Franjo Asiški je pisao isto klericima i laicima, odnosno manjoj braći i siromašnim klari- sama u zatvorenim samostanima. To je mogao samo čovjek s potpuno čistom dušom i beskrajem vjere u sebi, ali i svakom odsutnosti zlobe.

* * *

02. BESKRAJ DOBROTE U takvom odnosu svetog franje Asiškog i franjevačkog reda vidim i ključ koji je omogućio Vatikanu da u taj beskraj dobrote zahvati, a da ga nikad ne iscrpi do kraja, jer među franjevcima Božja je sveprisutnost neiscrpna. Prema mom razumijevanju, franjevci su najneposredniji neumorni Božji poslenici kud god da krenu, bilo kojim poslom, nikad ne ističući osobnu žrtvu, nikad se ne hvaleći svojim postignućima, ma koliko radili i postizali za Opće Dobro – kao dobro svakog čovjeka, uvijek su u stanju naspram općeg dobra zanemariti osobnost i svoditi je na najmanje. Zapravo sv. Franjo Asiški nije imao sumnju o Božjoj sveprisutnosti što je odlika ne- sumnjive vjere, zato mu je život kao pokora – bio prirodno razumijevanje osobne opcije i čovjeka uopće, koji samo u svome odricanju može naći nagradu još za života, jer samo isprošeno – bez prisile dato i dobiveno – može biti najveća milost i najljepša milošta. Zato je Pismo Franje Asiškog i moglo duže od pola stoljeća biti životno pravilo među franjevcima, sve dok papa Nikola IV. nije proglasio naknadna pravila za Treći red 1289., koja su potvrđivana od pape Leona XIII, 1883., te pape Pavla VI, 1978., etc., pa do pro- glašenja bule pape Pavla II. 1982. ili Pravila života braće i sestara franjevačkog trećeg reda – Franciscanum vita propositum. Etc., u toj stvari. Imati takvu riječ i takvu predstavu o sebi i svojoj riječi kako ih je imao sv. Franjo Asiš- ki – prisutnost je čiste Božje Milosti na djelu izvan svake sumnje Svetom Čovjeku.

* * *

03. RAZUMLJIV OSOBNI PRIMJER Držimo kako uopće nije teško shvatiti veličinu ideje i neposredne zamisli sv. Franje Asiškog /1181. – 1226./. Taj sveti čovjek živio je elementarnim ovosvjetskim životom samo 45 godina! Da danas živimo i njega i njegov život, shvatljivo je kao najprirodnije da je riječ o čovjeku iz Vječnosti u Vječnosti Božje Milosti. Fascinira pomisao da je taj Sveti Čovjek s kojim živim na rastojanju od 800 godina tako precizno znao djelovati na matrici teološkog, ontološkog i kulturno-antropološkog čovjekovog bića, ne odvajajući se od egzistencijalne matrice na način da čovjeka uve- de u proces promjene samoga sebe. Časna Knjiga Kur’an i muslimani bi rekli: kada se čovjek sam mijenja nabolje, i njegov mu je Stvoritelj na pomoći! To što je u prethodnom primjeru hipoteza, u primjeru svetog Franje Asiškog je sveto pravilo i životni kodex!

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 47 * * *

04. ŠTO IZGLEDA POSEBNO ZNAČAJNIM? Okolnost da franjevac zadržava svako pravo na individualnost od vrhunaravnog je značenja i dokazom je da su franjevci uistinu preuzeli ime i nadahnuće od svetog Franje Asiškog. Franjevac podrazumijeva sve muškarce i žene prvog, drugog i trećeg redov- ničkog i svjetovnog reda! Bitno, o čemu je riječ?! Sveti Franjo Asiški je znao puno o ljudima. Više nego što su oni znali o sebi. To nije čak ni čudno. Sasvim je prirodno kod čovjeka koji je usprkos svemu mogao, skromno odjeven i gladan, krenuti prema Vječnom Rimu i Vatikanu, a susresti Isusa Krista, doži- vjeti stigmatizaciju i bonifikaciju – dobiti i ponijeti ime sveti Franjo Asiški. Danas bismo rekli kako je sveti Franjo Asiški uvažavao pravo na različitost u stavu i interpretaciji svetog mišljenja već na pragu stvaranja i organiziranja franjevačkog reda. To je ostalo zauvijek kao oblik jačanja u vjeri. Jesmo li svjesni rafiniranih inačica i okolnosti da je na taj način upravo ljudima priskrbio neophodan stupanj slobode i od Boga dobivenog prava na različitost, a potom i na drugačiji odnos u životu i pravo na inicijativu u radu, a na taj način i neophodnu osobnu slobodu? Zato je i danas snaga franjevaca puno veća od vidljive, čak do nesagledivosti, baš kao i njihova odanost franjevačkom redu.

* * *

05. DOSLJEDNOST PREMA SEBI I DRUGIMA Propovijedati evanđelje riječju i primjerom zahtjevno jest. A PRAVILO ili PISMO SVI- MA KOJI ŽIVE NA SVIJETU jer BRAĆA TREBAJU BITI i HODOČASNICI i STRANCI u SVIJETU! Da ne bi bilo drugačije, u svojoj Oporuci sveti Franjo Asiški kaže i izričito: PRAVILO SE NE SMIJE TUMAČITI, NEGO DOSLOVCE ŽIVJETI. Ta vrsta pronicljivosti svetog u postavljanju najvišeg zahtjeva Franje Asiškog prema ljudskoj prirodi /koja bi mogla i sasvim napustiti evanđelje!/, postavila je izričitu zaštitu života prema načinu svetog evanđelja. Nije mogao biti postavljen ni ljepši ni veći cilj kojemu stremi svaki korak koji franjevci načine u radu i životu.

* * *

06. FRANJEVCI SU OBLIK I NAČIN ŠIRENJA BOŽJE DOBROTE Ako prihvaćamo da je DOBROTA JEDINA BOŽJA STRANA, a da je sveti franjo Asiški nukleus dobrote koji je idejno proizveo i franjevački red, a jest, onda, u svjetskoj povijesti nema primjera da se dobrota tako brzo i sigurno širila i jačala kao što se doga- đalo s franjevcima i njihovim radom. Dokaza je bezbroj i svakome su dostupni u nebroj opcija. Ali činjenica da je sveti Franjo Asiški u vrijeme svoga ovosvjetskog života sve to znao – ostaje vječnom fascina- cijom za svako ljudsko poštenje i zdrav razbor. Naime, to što mahom učimo cijeloga životnog vijeka, sveti Franjo Asiški je znao od svoga početka. I, time je počeo.

48 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar * * *

07. NE POSTOJI NEŠTO DOVOLJNO JAKO DA SE SUPROTSTAVI DOBROTI VRIJEME ROĐENJA I AMBIJENT ŽIVLJENJA SVETOG FRANJE ASIŠKOG – VRIJE- ME JE INKVIZICIJE i INTENZIVNIH KRIŽARSKIH RATOVA. Čini se, ponajteže vrijeme koje bilježi povijest između X. i XV. stoljeća. Kardinalno pitanje ovoga trenutka vremena vidimo kao usporedbu kako se neko u XII. stoljeću mogao roditi i biti čovjek kao sv. Franjo Asiški!? Ko bi mogao znati što se sve događalo prije 800 godina, ali osobno s ra- došću mislim kako tu nema nikakve greške /kao i inače u Božjem poslu/ i kako je Franjo Asiški rođen u Asizu 1181., već kako je bio i čovjek s Božjom Vjerom i Poslanjem u Sebi, čovjek koji ne zazire od sukoba sa životom, pa ni s Vatikanom, mada je znao zazirati od ptica za koje nije imao dovoljno hrane i koje su otvorenih apetita oko njega lepršale /Izvrsna skulptura Ilije Skočibušića!/. Naime, na takvu vrstu gorljivosti u vjeri, mada ista opstaje bez sumnje u Jedinog Boga, jedan broj ljudi i institucija gleda s podozrenjem. Zapravo, niko nije rođen tek onako – svako je rođen s nekim poslanjem. Dogodi se, pa ljudi u svom životu ne shvate i ne saznaju stvaran smisao svoje prisutnosti, ne znaju zašto su rođeni. Ali, otkad se rodio sveti FRANJO ASIŠKI – već 800 godina zna se ko je i zbog čega rođen.

* * *

08. DOBROTA JE NAJVIŠI OBLIK ETIKE Čini se kako je sve počelo i jednako traje već 800 godina na dobrobit pučanstva i svećenstva ili, na dobrobit društva i Crkve, dobrih ljudi, vjere i čovječanstva. Sveti Fra- njo Asiški je baš zato znao kako i što to treba širiti kao Milost i Ljubav Božju, a na opću dobrobit. A, trebalo je u tim kompliciranim vremenima /križarskih ratova i inkvizicije/ svojim radom i prisutnošću stvarati ambijent za dušu i dobrobit drugog čovjeka, za Njegovu Vjeru u Boga, za njegovu obitelj i društvenu zajednicu koja će se razvijati prema Božjim zakonima i uz Milost i Ljubav Božju. Osvrnemo li se unatrag, vidjet ćemo kako se sve stubokom promijenilo, a osnovna postavka odnosa prema Vjeri kod svetog Franje Asiškog – samo je rasla i razvijala se na opću dobrobit. Osim Božje Volje, sličan primjer i ne znam/o, s tim što u Božjoj Volji vidim/o beskraj Božje Dobrote, iskupljenje stradanjem i pokorom u sjaju, svetosti i predanosti Franje Asiškog – kao od Boga dar ljudima da im bude lijek za sve sa čim ne umiju izaći nakraj. U biti, riječ je o visokoj etici osobnog odricanja radi boljitka drugog čovjeka, dakle o osobnom činu dobrote kako dobrota drugome ne bi izostala i bila uskraćena. Riječ je o pronošenju onih etičkih ili ćudorednih vrijednosti od kojih je sveti Franjo Asiški i doslovce bio sazdan, radi kojih je postao i nestao, e da bi ih ostavio svome Redu i ljudima izredom na dobrobit i Stvoritelju Svega djelatne zauvijek.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 49 * * *

09. JEDNA JE DOBROTA DOVOLJNA SVAKO ZLO JE SUVIŠNO Zašto nemamo češće ljude takvog profila, vjernike, svećenike, ljude tako jasnih predstava i snažnih uvjerenja, takve energije, tako visoke etike i postojanosti?! Moje preskromno znanje i nastojanje, razumijevanje pojave i osobe svetog Franje Asiškog vodi me do potrebe institucionaliziranja i dodatnog istraživanja njegovoga života i djela, povijesti i iskustava Franjevačkog reda u svim opcijama. Jer, moja malenkost ne zna ni za što tako veliko i istodobno tako skromno, da Bogu bude milo a ljudima korisno. A 800 franjevačkih godina jesu pakao za pripitomljavanje raja s ove strane života i na način Franje Asiškog. Ima li boljeg čovjeka na svijetu od moga dajdže Halila ili nekog franjevca kojega je moguće nazvati ujakom, a tako narod zove sve franjevce. Njihova dobrota je beskraj vedrine koji se prostire pred ljudima kao Božja magistrala čiste i nepomućene vjere. Na kraju tog Božjeg puta čeka nas sveti Franjo Asiški sazdan od dobrote stvoritelja.

* * *

10. MOJE FASCINACIJE osobom, životom i djelom SVETOg fRANJE ASIŠKOG OSNIVAČA REDA MALE BRAĆE kreću se u širokom rasponu njegovoga kratkoga i izuzetno efektno proživljenog života: zarobljen je, teško je obolio, sve ozbiljnije razmišljao je o životu do preobraže- nja /pa mislim, kako je baš na tom tragu, i pragu svijesti to našlo odjeka i dalo snagu pjesništvu Antuna Branka Šimića/. Kao da su iz molitve svetog Franje Asiškog, stihovi Antuna Branka Šimića s kraja njegove pjesme Moja preobraženja, nose intonaciju, zvuk i znak: ... O Bože daj me umorna od Mijena / preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu / što s dalekog će neba noću sijati / u crne muke noćnih očajnika. Ili, Molitva na putu, koja počinje stihovima: Bože / koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv / vodi me i dalje koncu mojih želja/ .... /Budi / nad mojom glavom moja pratilica zvijezda. Ili, u pjesmi Žrtve: Mi / svatko iz svog mučnog dana dolazeći / sretamo se na vratima noći //Noć je hram što plav i visok svijetli // Naša tijela u dubini noći / bukte // Žrtve Bogu naše ljubavi. Dobri Bože i sveti Franjo, umijemo li tako gorjeti za sviju vjeru, u svojoj vjeri, jesmo li vas razumjeli? Etc. U biti, odjeven kao prosjak, na putu za Rim, Franjo Asiški imao je viziju susretanja s Isusom Kristom, od kojega je primio uputu da popravi crkvu. Postao dosljedan siromaš- ni apostol koji je ispravljao tuđe pogreške, sve do osobne stigmatizacije u bolesti. Njegovo tijelo govorilo je Kristovu iniciranu istinu do mjere, pa je postao najomilje- niji svetac, čovjek koji svojom vjerom i siromaštvom iskupljuje druge ljude u njihovim grijesima. Po svemu, činio je to na način blizak vjeri i pjesništvu Nikole Šopa: Kuda bih vodio Isusa. Ali, bez ikakve sumnje uvjerljivo, savjesno i odgovorno, gorljivo i bez sumnje u vjeri.

50 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar * * *

11. FRANJEVCI su izniman, svjetski ugledan red katoličke vjere, red jer su se uvijek s posebnim uvažavanjem odnosili prema onome što je bilo Vjera u Jedinog Boga i od vrhunaravne vrijednosti, ali i značaja za njihove susjede. Od svetog franje Asiškog do današnjih suvremenih franjevaca, nije poznato da je došao realno disonantan glas o tom odnosu. To je tolerancija bez sličnog primjera, iako je stasala u svjetlu i teretu skoro pet stoljeća križarskih ratova. To je kultura reda, rada, prosvjećivanja, odanosti, humanosti i progre- sa na taj način. Uz taj uvjet, pojavu svetog Franje Asiškog i njegove Svetosti, a franjevačkog reda u produžetku, ne možemo ne doživjeti i kao balans Božje Volje u vječnom nadgornjavanju Dobra i Zla, a na strani Dobra kao Jedine Božje Strane u pjesmama Ilije Ladina – moga dragog pjesnika i prijatelja. Jer, ne može čovjek iz svoje kože, iz svoje vjere. Ladin je bio prvi čovjek čiji me ljudski i pjesnički integritet zaštitio snagom svoje pjesničke vjere u vrijeme kad je pisao Pjesme o kolibi.

* * *

12. KARIZMA SVETOG FRANJE ASIŠKOG kroz stoljeća, ostala je i traje jednako na način Franje Asiškog i na način dijela njegove karizme kod svakog franjevca što je najvećom zalogom Božje podrške i stvarnosti njegove svetosti. Organizirani kao klerici ili laici, MALA BRAĆA, MALA BRAĆA KON- VENTUALCI, MALA BRAĆA KAPUCINI, SIROMAŠNE KLARISE, franjevci su se mogli sporiti oko raznih pitanja i tegoba koje je nosio život i rad franjevačkog reda, ali su ih uvijek izmirivali franjina ostavština i njegov život u stalnoj pokori, njegovo Pismo vjernicima kao životno pravilo, STVARNOST NJEGOVE SVETOSTI, STIGMATIZACIJA I BONIFICIRANE DVIJE GODINE POSLIJE NJEGOVE ovozemaljske SMRTI. Nedohvat KARIZME svetog FRANJE ASIŠKOG je ponikao iz njegove čiste vjere i Božje milosti transformirane kroz stvarnost i svetost Isusa Krista Bogočovjeka, koji se žrtvovao za sve ljude svijeta. /A koji je i sada opcija ujedinjenja svih monoteista/.

* * *

13. FASCINANTNA JE VEĆ ČINJENICA da se franjevci uvijek minoriziraju u svom NAZIVLJU: mala braća, mala braća kon- ventualci, mala braća kapucini, siromašne klarise. To je tipično svetačka – pojedinačna mudrost koju primjenjuju na svoj red i osobne živote, dok upiru sve sile da budu što bliže zahtjevima svetog Franje Asiškog, čovjekovim poteškoćama u životu, čovjekova najbliža i najbrža pomoć u svakom trenutku... Riječ je o tako ustrajnom, odanom podr- žavanju ljudskih života, da sve filozofske i ideološke floskule gube svaki smisao kao u cijelosti netačne i besmislene.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 51 * * *

14. HRVATSKA I BOSNA JESU SVETE ZEMLJE SVETOG FRANJE ASIŠKOG Sveti Franjo Asiški putujući u Palestinu boravio je na prostoru današnje Hrvatske i Bosne. Čak kažu da se zbog nevremena zadržao. Ne vidim ništa disonantno u tome što zapisah, jer nam svetost na način svetosti Franje Asiškog treba kao kruh svagdašnji i nasušni, ma ko da smo. Božja Slava i ljepota svetosti Svetom Franji Asiškom.

* * *

15. NAIME, među franjevcima je uvijek postojala i snažna struja koja se na prikladan način odu- pirala klerikalizaciji franjevačkog reda, tj., političkoj zloupotrebi vjere uopće, a tako i karizme svetog Franje posebno i franjevačkog reda, dakako, shvaćajući kako bi to bio kraj zamisli o franjevcima i karizmi SVETOG FRANJE ASIŠKOG, a tako i o jednoj od najvitalnijih ideja u okrilju moćnog katoličanstva. Pa nalazimo u povijesnim dokumentima kako je sveti Franjo Asiški prvo savladao otpor u komuniciranju s gubavcima – oboljelima od lepre, a onda s njima prešao u sasvim prirodnu komunikaciju i na posao obnavljanja crkve San Damiano u skladu s preporukom glasa Raspetog. Za kratko vrijeme stvar je postala takva da su mu/im se željeli pridružiti svi ljudi koji su o tome čuli. Dobrota ima svoju stvarnu i karizmatičnu, skoro magijsku stranu. Tu vrstu inicijative valja posebno cijeniti. Inicijative izgrađene u sebi i osobnoj sa- mopokori, na samosavlađivanju, osobnoj patnji, na otporu koji dolazi iz stvarnosnog okruženja, što sugerira da smo savladali osobni otpor prema poslu koji treba obaviti na opću dobrobit, da smo se dali na način svetog Franje Asiškog.

* * *

16. FASCINANTNO jest: Franjevci su na svom putu u svijet došli u Dalmaciju, Hrvatsku i Ugarsku. Dolaskom u Bosnu, oko 1292., franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu uspjeli su organizirati na prostoru od Jadranskog do Crnog mora do 1340. godine! Dakle, samo za 50 godina! Bez ognja i mača! A na dobrobit franjevačkog reda i svih ljudi – stanovništva koje se našlo na tom prostoru. Franjevci su na svom putu širili vjeru, gradili vjerske i prosvjetne objekte, opismenjavali, liječili, razvijali, poticali umjetnost, kulturu, pomagali siromašne, slabe i nemoćne – od sile i moćnih ne zazirući. činjenica, pa su fratri u bh. narodu nazvani ujacima, predstavlja i par exellance dokaz o njihovoj omiljenosti i beskrajnom ljudskom povjerenju u njih. Ko uopće može djetetu biti draži od majčinog brata?!

52 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar * * *

17. IVAN FRANO JUKIĆ /franjevac kojem sam osobno i duboko privržen/ Puno je franjevačkih imena ostalo u svijesti i povijesti bh. naroda. Plove kao lopoči. Puno se o tome zna. Neka su svojom dosljednošću i doslovno neizbrisiva zauvijek u svijesti prostoga puka. Posebno mjesto među njima ima moj omiljeni i gorljivi franjevač- ki lik – Ivan fra Frano Jukić – Ivan Jukić Banjalučanin – alias Slavoljub Bošnjak, opsjednut ilirskom zvijezdom, a živio je samo 39 godina. Čini mi se, a usrdno molim Boga da mi oprosti ako griješim, kako je karakterno i dosljedno franjevački radio najveće stvari na dobrobit zemlje i naroda. Po svom biću Ivan Frano Jukić bio je osoba na vrhu vala racionalizma i prosvjetiteljstva. U najtežim prilikama po jednu osobu njegovih interesiranja bio je uspješan u svim svojim namjerama koje se ne mogu odvojiti od zajedničkog interesa naroda i Bosni i Hercegovini. Molim vas: Biti osnivač prve škole koju mogu pohađati sva djeca! Pisati prvi putopis i zemljopis. Skupljati narodne umotvorine. Biti progonjen, biti teško bolestan, ali ne napuštati ni jednu plemenitu zamisao o boljitku Bosne i Hercegovine. Sanjati i iz Ugarske krenuti u oslobađanje Bosne i Hercegovine od Turaka! Ići ususret svakoj nedaći, kako bi je zaustavio /Omer-paša Latas!/ Pisati historiografska i etnograf- ska djela. Etc. S potrebama bh. naroda komunicirao je u svim nivoima do stvaranja i izdavanja ča- sopisa Bosanski prijatelj. Sjajna energija njegove vjere, racionalizma i prosvjetiteljstva nailazila je na odjek gdje god je prolazio i kud god je usmjerio svoje nastojanje. To što Ivan Frano Jukić nije i svetac, držim i osobnom pogreškom.

* * *

18. MOLITVA SVETOG FRANJE ASIŠKOG

Gospodine, Učini me oruđem svoga mira! Gdje je mržnja – da donosim ljubav! Gdje je uvreda – praštanje! Gdje je nesloga – da donesem istinu! Gdje je sumnja – da donesem vjeru! Gdje je očaj – da donesem nadu! Gdje je tama – da donesem svjetlost! Gdje je žalost – da donosim radost!

Gospodine, Daj da ne tražim da me tješe, Daj da ja tješim druge. Da ne zahtijevam da me razumiju, Nego da ja razumijem druge. Da ne tražim samo da mene ljube, Nego da i ja ljubim druge!

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 53 Jer, Tko daruje – taj prima. Tko prašta – bit će mu oprošteno. Tko umire u sebi Rođen je za vječni život! Amen.

* * * ZAKLJUČNO Znam da ne znam i da ne mogu pobrojati sve te sjajne ljude koje je iznjedrio moćni i nesagledivi franjevački korpus tokom 800 godina. Zato neću ni pokušavati.

* * *

Zato, dragim franjevcima najsrdačnije čestitam 800 godina postojanja reda i rada, 800 godina plemenitosti i visokog ugleda katoličanstva čiji moćan plamen pronose kao osobnu vjeru i svjetlost za sve ljude. S poštovanjem i odano. * * *

Tuzla, početkom prosinca, anno Domini, 2010.

* * *

54 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Fabijan Lovrić Knjiga koja će se čitati

Lončarević, Vladimir/Petrač, Božidar/Videk, Nevenka: gl. ur. Božidar Petrač: Hva- ljen budi, Gospodine moj/Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu (Biblioteka Anima Croatarum, knjiga 4.): 175 mm x 247 mm, tvrdi uvez, 689 str. : ALFA d. d. Zagreb/ Vijeće Franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1. izdanje): ALFA; Zagreb, 2009.

U povodu 800. obljetnice franjevačkoga reda (1209. - 2009.) spomenuti nakladnici prihvatili su se obveze, te svojim urednicima povjerili zahtjevan posao oko: prikupljanja, klasifikacije, odabira i konačnog uprizorenja zavidnog djela (antologijskog uratka) pje- sničkoga kazivanja o jednom od najpopularnijih svetaca kršćanstva, svetom Franji. U prvom semiotičkom pogledu uspjeh je vidljiv, zavidno uspješan. Uvodno slovo upriličio je generalni ministar fra Jose Rodriguez Carballo, koji piše: „ ... Hrvatski pjesnik naglašava nazočnost asiškoga Sveca, budući da nju zamjećuje udi- šući krajolik zemlje, svoga plavog mora, svoga neba. On ističe velike crte franjevačke duhovnosti: duh molitve i pobožnosti, bratski život u zajednici, malenost i uzajamnost, poštivanje stvorenja, mir i pomirenje te misijsku evangelizaciju. On zna ući u zajedniš- tvo s Božjom ljepotom po siromašnom i poniznom Franji iz Asiza te je izreći jezikom i perom, srcem i umom. Hrvatska poezija pisana je dušom i hrvatskim jezikom, jezikom puka, jer želi otkriti drugima otajstvo što ga nosi njegova duša, a koje ulazi u zajedništvo s duhom i osjećajem svetoga Franje.“(VII. str.). Rečenom treba, u skladu TRENUTKA, pridodati i mišljenja drugih, izdvojena iz cjeline, ali mi se čine ključna: „ Ako neki svetac nije za sva vremena, nije ni za koje vrijeme. Ta se tvrdnja može činiti pretjeranom, no to joj ne dovodi u pitanje istinitost. Ipak, ima svetaca koji su čak u svome dobu i u svome narodu gubili na značenju te su im život i djelo relativno brzo padali u zaborav. sv. Franjo Asiški ostao je pak tijekom sviju stoljeća prisutan, i to ne samo u svijesti franjevaca, opće Crkve i europske kulture, nego i izvan njih. Za njega se, bez sumnje, može reći da je svetac za sva vremena.“(Fra Milan Lončar, IX. str.). Svoj poduži tekst, Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu, posvećen fra Bonaventuri Dudi (ustvrđujem, s pravom i zaslugom), Božidar Petrač zaključuje: „ Hrvatski franjev- ski pjesnički brevijar, kakvim ga ispisaše hrvatski pjesnici, zasigurno nije zaključen i do- kraja ispisan: listajući ga otkrivamo koliko je važno i nužno osluškivati govor pjesništva ne bi li se bolje i jače mogle pohranjivati te u srcu i mislima prebirati Franjine poruke i vrijednosti – što ih je svojim životom zasvjedočio. Vrijednosti zahvaljivanja, radosti i ljubavi.“(XXXIII. str.).

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 55 Pjesnički brevijar počinje proslavljenom pjesmom sv Franje Asiškog, Pjesma brata sunca: „ Hvaljen budi, gospodine moj, / po bratu našemu Ognju / koji nam tamnu rasvjetljuje noć. / On je lijep i ugodan, silan i jak.“(XXXV. str.). Snaga i oprost svetoga Franje, njegove nedvojbene poruke čovjeku i čovječanstvu kroz vjerničko iskustvo, ple- menito su utjecali na stvaralaštvo hrvatskih pjesnika od XIV. stoljeća do danas. U toj Fra- njinoj nisci su: nepoznati pjesnici iz Pariškog kodeksa, a slijede: Marko Marulić, Ilija Cri- jević, Katarina Zrinska, Jerolim Kavanjin, fra Stipan Margitić, Ignjat Đurđević, fra Toma Babić, fra Lovro Bračuljević, Antun Josip Knezović, Juraj Mulih, Antun Kanižić, fra Petar Knežević, fra Emerik Pavić, Antun Ivanošić, fra Grgo Martić, Stjepan Buzolić, August Šenoa, fra Andrija Buzuk, Ivo Vojnović, Velimir Deželić st., Silvije Strahimir Kranjčević, fra Bono Zec, Iva Rod (Štefa Iskra Kršnjavi), Tugomir Alaupović, Ivan Evanđelist Šarić, Antun Gustav Matoš, Fran Binički, Dragutin Domjanić, Vladimir Nazor, Ferdo Rožić, Mi- lan Pavelić, Nedjeljko Subotić, fra Ilija Despot, fra Stanko Petrov, fra Augustin Čičić, fra Konstantin Jukić, Petar Grgec, Baltazar Vijolić, Josip Andrić, Andrija Vid Mihičić, Nikola Kordić, Antun Branko Šimić, Branko Storov, Antun Bonifačić, Ivo Horvat, Đuro Sudeta, Ton Smerdel, Nikola Šop, Kruno Krstić, Dragutin Tadijanović, fra Gašpar Bujas, Ivo Len- dić, Srećko Karaman, Jeronim Korner, Šime Vučetić, Josip Velebit, Branko Klarić, Ante Jakšić, Vinko Nikolić, Ivo Balentović, fra Janko Bubalo, Aleksa Kokić, fra Serafin Mičić, Viktor Vida, Danilo Čović, fra Lucijan Kordić, Predrag Kordić, s. Ana Zorka Kojaković, Stipan Bešlin, fra Ivo Peran, Mirko Validžić, Boro Pavlović, Ante Sekulić, Mato Marčin- ko, Višnja Stahuljak, Milan Radić, Joja Ricov, Roko Dobra, Ivan Golub, Anka Petričević (s. Marija od Presvetog Srca), Zlatko Tomičić, Toma Podrug, Anđelko Vuletić, Tonči Petrasov Marović, Borislav Arapović, Stjepan Vladimir Letinić, Josip Palada, Vladimir Pavlović, Malkica Dugeč, Tin Kolumbić, Ivo Soldo, Marko Grčić, Ivica Jembrih, fra Ra- fael Romić, Andrija Vučemil, Rajko Glibo, Zdravko Luburić, Mladenko Spahija, Ankica Svirač, Stjepan Gulin, Vinko Grubišić, Nevenka Nekić, Luko Paljetak, Josip Prudeus, Milan Krmpotić, Franjo Džakula, Jakša Fiamengo, Josip Sanko Rabar, Tomislav Marijan Bilosnić, Božidar Brezinščak Bagola, Mate Grbavac, Enes Kišević, Stjepan Šešelj, So- nja Tomić, Đuro Vidmarović, Ivo Mijo Andrić, Jozefina Dautbegović, Zvonimir Penović, Božidar Prosenjak, fra Šimun Šito Ćorić, Lujo Medvidović, Mile Pešorda, Božica Jelušić, Slavica Sarkotić, fra Joakim gregov, Daniel Načinović, Petar Opačić, Pero Pavlović, Božidar Petrač, fra Pero Rastočić, Stjepan Svedrović, Fabijan Lovrić, Danica Bartulović, Grozdana Cvitan, Željko Ivanković, Stjepan Lice, Tomislav Milohanić, Antun Milovan, Miro Petrović, Ivica Smolec, Anka Žagar, Ljubica Benović, Zdravko Kordić, Vlatko Maj- ić, Ružica Soldo, Vjekoslav Boban, Zdravko gavran, Dragan Mučibabić, Patar Vulić, Biserka Goleš Glasnović, Antun Lučić, Mladen Vuković, fra Miljenko Stojić, Ivan Babić, Zoran Jurišić, Marina Kljajo Radić, Adolf Polegubić, Nikola šimić Tonin, Ivica šušić, Mario Bilić, Ružica Zoko, Dragica Zeljko Selak, Ljerka Mikić, Ivna Talaja, Davor Šalat, Lana Derkač Šalat, Iva Čuvalo, Mato Nedić, Silvana Dragun. Svima (ispričavam se zbog osobnog priloga pjesama) čestitke na pjesničkom doživljaju djela i života svetoga Fra- nje, kojima nije cilj 800. obljetnica, nego poruka koju ostavi Svetac. A ostavio je mnogo pjesničkome umijeću, što je vidljivo u pjesmi Enesa Kiševića, po mojem sudu, jednoj od najuspjelijih pjesama ove knjige koja će se dugo i uporno čitati.

56 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Brat Franjo govori tijelu

fra Bonaventuri Dudi

Strpi se, brate tijelo. Mali moj brate. Nije to ništa. Malo te boli, pa što? Brat vjetar već hladi ranu. Proći će to. Nemoj da tko nas vidi. Koliki pate, a nitko za njih i ne zna da su živi. Strpi se, brate tijelo. Pomaži tiše. Duša zakrpa nema. Što hoćeš više? Hoćeš li da ti pjevam? Nek glad se divi našoj vedrini i stasu, pa i klasu kruha onog što smo ga ubogom dali. Sve je dobro, dok srcu ništa ne fali. Skupi se, draga boli. Ne daj se glasu. Noćas ćemo iz sna, brate, virit u Raj – pred našim licem, sve sablje pognut će sjaj.

Pred lice ovakvog brevijara treba doći s poštovanjem, iako nije sveobuhvatno, ali kratak izbor znakovitoga pjesništva koje svjedoči i što u potpunosti opravdava napore nakladnika i sastavljača. Sve su to razlozi zbog kojih će se ova knjiga rado uzimati u ruke, ne prigodnički, nego u želji da se vjernička iskustva, pjesnički, umjetnički približe čitateljstvu, ispunjavaju zadaću pjesničkoga umijeća i nedvojbene poruke vjerničkoga iskustva kroz postulate vjere i humanosti. Knin, 30. listopada 2009.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 57 58 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar književna radionica

Nedžad Ibrišimović* Horoz (Basna)

Gdje sam ja? Ja sam u selu Popovići. Gdje je selo Popovići? Selo Popovići je ponad Ilijaša. Gdje je Ilijaš? Ilijaš je u Sarajevskom kantonu. Gdje je Sarajevski kanton? Sarajevski kanton je u Federaciji. Gdje je Federacija? Federacija je u Bosni. Gdje je Bosna? Bosna je u Bosni i Hercegovini. Gdje je Bosna i Hercegovina? Bosna i Hercegovina je na Balkanu. Gdje je Balkan? Balkan je u Evropi. Gdje je Evropa? Evropa je na zemaljskoj kugli. Gdje je zemaljska kugla? Zemaljska kugla je u Sunčevom sistemu. Gdje je Sunčev sistem? Sunčev sistem je u galaksiji Mliječni put. Gdje je galaksija Mliječni put? Galaksija Mliječni put je u kosmosu. Gdje je kosmos?

* Autor je bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, za remek-djelo, roman Vječnik

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 59 Kosmos je u Niučemu. Gdje je Niučemu? Niučemu je u Svemu. Gdje je Sve? Sve je ispod Arša. Šta je Arš? Arš je Božije prijestolje.

I ja u Popovićima imam kuću, doduše, najmanju u selu, ali divan pogled na dolinu, brda i planine i – jedan kokošinjac. Živim tu ima već deset godina. Nikad ranije nisam živio na selu. Mislio sam da je živjeti na selu, naročito u jesen i u zimu, dosadno, ali nije. Mogao bih po cijeli bogovjetni dan gledati kroz prozor i proljeće i ljeto i jesen i zimu, krajolik nikad nije isti, stalno se mijenja. Kako je ta ruševina, nedovršena kućica dugo, prije nego što sam ja u nju uselio, čamila na osami, to sam prvih godina oko nje nailazio na zmije. Posavjetovaše me da nabavim kokoši i ja nabavim četiri kokoši i ho- roza. I zaista, zmije se prorijediše, a onda i nestadoše. Iako poštujem sve životinje bez razlika zato što imaju tabijat koji se s manje ili više truda može jasno uočiti, za razliku od ljudi čiji se tabijati nikada i nikako ne mogu uočiti, kokošiji umet se odlikuje brojnim nipodopštinama i zadaje mi brojna pitanja na koja ne umijem valjano odgovoriti. Prije svega, ta životinja je, zapravo, potpuno nesposobna za samoodržanje i da je ljudi ne čuvaju, nestala bi sa zemljinog šara. Jaja koja nosi, jedna strana pijetlovih vrlina, veli- čanstven mar kvočke i umilnost pilića, to je sve što se o kokošijem rodu može pozitivno reći, a sve drugo je za ne povjerovati. Prije svega, kokoš ima pogolema krila, a ne leti! To samo glupi, nedotupavi debil može sebi dopustiti, imati snažna krila cijeli svoj bijedni kljucavi život, a ne okusiti let. Mahnuti krilima, vinuti se u visinu i spasiti svoj ži- vot od napasnika – koljača: džukele, lisice, tvora, nego kokodakati i bježati na tankim nogama kratka koraka dok ti srce od straha ne prepukne i dok ti koljač ne zavrne šiju, to može sebi dozvoliti samo nevjerovatna budala. Ona ima cijeli život pred sobom da maše tim krilima i da se vježba, ali ona to, iz neke svoje gluposti, ne čini. pa da to bar neke kokoši pokušavaju, ali ne, nijedna. I to je bolna, nevjerovatna stvar. Šta ih je to ubio u pojam, ne znam. Ko ih je to tako nesposobne za život i održanje života pritisnuo za zemlju, ne znam. Kad se to, i zbog čega u njihovoj povijesti dogodilo, ne znam. Što im krila ne otpadnu kad se tolike godine njima ne služe, što glume ptice kad nisu?! Dakle, kokoš je nemoćna uteći i odbraniti se od bilo kakva neprijatelja. I to što zmije, kobajagi, od njih bježe, bježe samo stoga što su zmije silan, gospodstven rod koji ne dopušta da ih glupe kokoši ometaju u njihovu zakonu, dostojanstvu i rahatluku. Kada kokoš snese jaje, ono jedino čime čovjeku plaća svoj opstanak na zemlji, to čudo sa- vršena oblika s ljuskom, opnom, bjelancetom i žumancetom u svom središtu, u kome je pohranjen zalog njene budućnosti i njene loze, život pileta, ona nadadne takvu dreku da svi njeni neprijatelji, od pasa i mačaka do vrana i svraka svuda uokolo znaju da je ona tu i tu, tada i tada snijela jaje s kojeg će ustati i otići ni najmanje ne brineći za njegovu daljnju sudbinu. Pa koji stvor na svijetu to sebi može dozvoliti? Niko osim kokoši! Ne da kokoš sebi ne zna saviti bezbijedno gnijezdo, nego ne zna sebi načiniti nikakvu kuću, noću ne vidi, kreće se u uskom, ograničenom krugu, tokom dana glava joj je neprikidno okrenuta nadolje, zemlji, a opasan let odozgo osjeti kasno, tek kad

60 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar su joj kandže jastreba zarivene duboko ispod perja. I kakvo joj je to spavanje na preč- ki, sa skvrčenim ukočenim nogama, kakvo je to spavanje ako svu noć moraš držati ravnotežu? Ta, i vrabac se, koji se dvanaest sati dnevno bez prekida trza kao da je pri- ključen na struju, najzad noću smiri, i svoje perje i svoje nožice. Kako on uopće može napraviti taj prelaz iz neprekidnog žustrog kretanja u mir, smirenost i počinak? Samo kokoš svu noć izvodi neku budalaštinu bez ikakvog smisla i logike. Kao da je udarila na sihre! Kokoš je pitoma, ali nije merhametli, krajnje je samoživa, nikada se, otkako je svijetla i vijeka, tri kokoške nisu udružile u nekoj zajedničkoj akciji, a jato vrana zna itekako napasti nekoga ko ih je povrijedio. Pa čak i vrapci nadadnu makar zajedničku dreku, ako već ne mogu napasti onoga ko im prijeti. Jedino kokoš u paničnom strahu traži azil samo za sebe. Kokoši se međusobno ne trpe, kljucaju se, svađaju, i svaka je glupa bilo da je bojažljiva, bilo da je naprasna, jer nijedna ništa ne može upamtiti šta god da joj se kaže i koliko god puta da joj se to ponovi. Za to što jeste, oblik joj je, dabome, skladan i oku godi to što kokoške imaju raznobojna različita perja, ali to je sve što se za njih lijepo može reći. I, zato se pijetlu, koji živi s takvim svojim ženama, sve njegove urođene vrline moraju uduplo računati. Pijetao je lijep, tu nema zbora, ima mnoštvo divnih osobina koje kokoš nema, niti može imati, ali u krajnjem slučaju, i njega je kokoš ispilkila! Prije svega, horoz je, uistinu, džentlmen. I to neka vrsta francuskog džentlmena. Ako se dvije kokoške svađaju, on će uljudno, u svoj svojoj veličini i gracioznosti, stati izme- đu njih i čas jednoj, čas drugoj govoriti: „Ta, nemojte se svađati, ta, nemojte se svađati!“ i pritom mu nije ni nakraj pameti da upotrijebi silu pri razdvajanju zavađenih dama od kojih je, dabome, fizički neuporedivo jači. On se uporno i strpljivo, izdaleka i natenane udvara izabranici, glasom, krilom, odmjerenim, nikad pretjeranim šepurenjem, uvijek će joj ponuditi da prva proba i pojede zalogaj koji je našao, dok sam nikada ni od jedne neće dobiti ni najmanji izliv nježnosti, pažnje, pristajanja, ili zahvalnosti. Štaviše, kokoškama nije ni stalo do ljubavi i on mora svaki put primijeniti zalet, trk, snagu, vje- štinu i odlučnost da bi damu savladao za ljubavni čin, nakon čega se na stresa i roguši i ne osvrćući se na ljubavnika odlazi kao da je doživjela najgoru, a ne najljepšu stvar koju jedan stvor može doživjeti. Zaprepašćuje je to da kokoš uvijek bježi od ljubavnog zagrljaja. Pa kako misli da će se iz njenog jajeta izleći pile? Ne misli nikako! Nisu sve kokoši iste i među njima ima ljepša od ljepše, mlađa i starija, gluplja i manje gluplja, ali horoz nikada među njima ne pravi razlike i prema svakoj se odnosi s jednakom dozom prijateljstva, pažnje, naklonosti i ljubavi. Njihov odgovor na takvu snagu pravednosti je prosta ravnodušnost. Nažalost, horoz je, izgleda, samo kicoš i ljubavnik, doduše, neprikosnoven u svom dostojanstvu i uljudnosti. čuveno pijetlovo najavljivanje zore je literarna izmišljotina. Njegovo kukurikanje, koje uvijek poteže iz petnih žila, samo je opomena susjednim pijetlovima dokle seže njegov atar, a nikakvo pozivanje na solidarnost, ili pak objava plemenskog jedinstva, raširenost roda. Čista sebičnost, nadmenost i ačenje. Njegov sat nema kazaljki, on ne zna kako vrijeme protiče, on kukuriče kad god mu prahne i ništa ne najavljuje osim što potvrđuje svoj ego. Moj pijetao najčešće urla okrenuvši se zidu kuće ne bi li mu glas što jače odjekivao. To je u najmanju ruku pretvara. Da kokošiji rod ima elemente samoodrživosti, a nema, takvo ponašanje bi možda i imalo smisla. Svi, od mušice do slona, imaju sopstvenu perspektivu budućnosti, samo kokoš nema,

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 61 pa čemu pijetlu služi sav taj njegov, uistinu, raskošan izgled i nadmeno, plemićko po- našanje? Ta, on samo jajima plaća svoje lebdenje nad ponorom nestanka. Zavisi od drugoga. I zato što zavisi od drugoga događaju mu se tragedije i stradanja. Jedno veče zaboravio sam zatvoriti vrata kokošinjca. Pred zoru je tuda naišla grupa seoskih džukela željna krvi i nasilja. Napravili su strašan pokolj, četiri preklane kokoši očerupana perja raznijeli su na četiri različite strane daleko od kokošinjca. Mislio sam da je stradao i horoz, ali on je predveče došao odnekuda, a potom je sutra cijeli dan ležao nepomičan, izbezumljen od straha. Ne znam kako se spasio. Nije da horoz nema snage i srčanosti. Ima. Ali je koristi samo za ličnu promidžbu. Horoz je, dakle, sada jedno vrijeme živio sam. Zaista ga je bilo žalosno gledati u njegovoj tuzi i usamljenosti. Šta je mogao učiniti za spas svoga harema? Šta je mogao protiv razjarenih pasijih čeljusti? Vjerovatno ništa. Ali najgore je to što on ništa nije ni pokušao. Ako je već prijetila sigurna pogibelj i njemu i njegovim ženama, mogao je poginuti časno u borbi. Možda su psi svoju strast zadovoljili krvlju njegovih druga, pa njega dugo nisu ni progonili? Šta ako je smrt četiri njegove supruge cijena njegova života? Smije li i može li džentlmen takav teret svaliti sebi na pleća? Nije da on u sebi nema snage i kuraži, u to sam se svojim očima uvjerio, ali ... Susjed preko plota takođe, dakako, ima pijevca i brojno jato kokošiju i moj pijetao- udovac sve je češće pogledao na tu stranu. Ali susjedov pijetao, iako ima i više od deset žena, ipak, nijedne nije htio da se liši. Ja sam, doduše, tražio da mu kupim jednu, ali se susjed, iz nekih svojih razloga, potpuno slagao sa svojim pijetlom i nije htio da mi proda nijednu svoju kokoš. Dan za danom moj horoz je sve češće i sve bliže prilazio komšijskom jatu. Sukob je bio neminovan i krvavi nemilosrdni dvoboji su se redali jedan za drugim. Ko zna kakve bi pogubne posljedice bile i za jednog i za drugog borca da ih, ili ja, ili komšija, a ponekad i zajedno, nismo razvađali i spasavali. To je uvijek bila borba nasmrt. Krv se slijevala niz perje, a rane je svaki put trebalo odležeti dok se ne zaliječe. Da je pijetao s takvom borbenošću, s takvom, zapravo, slijepom mržnjom, nasrnuo na pse koji su mu došli poklati obitelj kao što je nacrtao na svog suplemenika, psi bi sigurno podvili repove i otišli tražiti lakši plijen. Ali ovdje se radilo o ličnom prestužu koji ne puta za cijenu, razum i svrhu. Konačno je situaciju malo smirila jedna od onih sesetak susjedovih kokošiju i moj horoz je s njom stupio u, manje-više, tajnu preljubničku vezu. Navabio ju je na hranu, jer je živio sam i u izobilju. Ali kakva je to bila kokoš? Odvratna. Gora ga nije mogla zapasti. Bila je tužna, prljava i nevjerovatna proždrljiva. S bolom sam gledao kako moj prekrasni pijetao sav svoj šarm, uglađenost i darežljivost dariva jednoj, toga potpuno nedostojnoj, peksinavoj proždrljivici, koja bi, čim bi se najela, opet brže-bolje odgegala svome jatu i svome horozu. To poniženje definitivno je prekinuto kada sam mu, najzad, nabavio dvije lijepe i mlade kokoši. I jedno vrijeme moj horoz je zaista bio sretan i razrahaćen. Ali sreća ne traje dugo, pogotovo ne u ubavoj opuštenosti bez čvrstih temelja i bez pokrića. Jednoga dana jedna kokoš je netragom nestala, a drugu je u iznenadnom strjelovi- tom obrušavanju odnio jastreb u svojim kandžama. Vidio sam pijetla kako uz dernjavu panično bježi s poprišta tragedije svoje drage kao najveća kukavica. I opet nije učinio ništa, iako je od jastreba dva puta teži i veći i ima i kandže i krila.

62 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Najzad je, na moje zaprepaštenje i veliku žalost, i on tragično završio. Zaklao ga je pas vučjak, usput, u šetnji i skakutanju po travi, gotovo iz zabave, igrajući se... Ostavljajući po strani ono o čemu s horozom nisam dijelio njegov stav, način i mi- šljenje, a prihvatajući i pamteći mnoštvo drugih izvrsnih poduka koje sam, posmatrajući ga i ne pitajući ga, usvojio, horoz me je podučio još jednoj stvari kojoj možda nisam dorastao i koja je za me, izgleda, ostala nedostupna i neosvojiva. Naime, kada je jedno jutro izašao iz kokošinjca, po sredini njegove prekrasne cr- vene krijeste, s obje strane, bili su široki i jasni tragovi bijela izmeta jedne od njegovih prečasnih dama. Ne tvrdim da je to dama učinila namjerno, horoz se naprosto, u jednom nesretnom trenutku, našao ispod prečke na kojoj su dame već zauzele položaje za počinak. Po tome što je bjelilo izmeta bilo suho i skoreno na kruni našeg dostojanstve- nika, pretpostavljam da se nezgoda dogodila uveče, a ne u zoru. I on je takav izašao na svjetlo dana. Moj smijeh, potom i podsmijeh, koji su me sprva, pri prvom pogledu na mog takvog pijetla obuzeli, ubrzo su bili zamijenjeni iskrenim divljenjem. I pored sramotnog znaka na svojoj plemenitoj glavi, on ni na trenutak nije izgubio ništa od svoga ponosa i svoga karaktera. I dalje se kretao uznosito, u svoj svojoj grimiznoj raskoši, kao da se ništa nije dogodilo. Poslije su kiše s njegove glave sprale tu sramotu, poslije je, kao što sam već rekao, nažalost, i poginuo, ali ja i dalje pamtim njegovo držanje kao svoj nedostižan cilj. često zamišljam kako se moj prekrasni pijetao, posrane glave, dostojanstveno penje za govornicu samih UN u Njujorku. Iako je to samo slika koju zamišljam u svojoj glavi, zaista smatram da to zaslužuje.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 63 Cecilija Toskić Zemlja bez hendikepa

Prvi godišnji odmor smo proveli u Riva del Gardi, gradiću na obali jezera Garda na sjeveru Italije. Od, Kufsteina, grada u kojem živimo, do Rive je četiri sata vožnje, te smo isplanirali i jednu pauzu, okrijepili se talijanskim paninima u restoranu uz autoput. I svratili u WC. Do hotela Europa (četiri zvjezdice) stali smo još jednom na uzvišenju na kojem je meni već poznato mirisao Mediteran, a s kojeg se pružao prelijep pogled na naše ko- načno odredište. U sedam dana, koje smo tu proveli, zadržavali smo se u hotelu poslije spavanja tek toliko da doručkujemo i brzo se pripremimo za dan pred nama, a vraćali se uvečer da u čistom i ugodnom miru uživamo u večeri sastavljenoj od četiri ganga od kojih smo se osjećali siti a ipak laki kao pero, spremni krenuti u noćni život. Između toga smo dane provodili u areni u Veroni, pod Julijinim balkonom, plovili brodom u Limone na kupanje i u kupovinu, spuštali se do Gardalanda da gledamo delfine, slikamo se kao kauboji, vozimo se vlakićima kroz prohladne egipatske piramide ili vrištimo u vlakićima smrti. Uvečer išli u disko u kojem je Lydia zanesena plesom i ne primijetivši okupila oko sebe cijeli krug promatrača. Od osoblja u hotelu, koje nas je dočekalo s primjetnom skepsom, smo se rastali skoro suznih očiju i uz poziv da dođemo opet. Sabina je još mjesecima uzdisala za konobarom Guidom. Na povratku smo kupili domaće špagete i svratili ovaj put u drugi restoran uz autocestu, počastili se za kraj još jednom pravim talijanskim espresom. I svratili u WC. Drugi godišnji odmor smo proveli u Steiermarku. Htjeli smo doživjeti Graz, europski glavni grad kulture 2003. godine. Na putu do tamo smo ručali na odmorištu Tauern uz autocestu, kupili neke sitnice. I išli u WC, za koji je Birgit nabavila ključ još dok smo se pripremali za godišnji. Spavali smo u Leibnizu u malom, svježe renoviranom hotelu s biotopom ispod naših balkona. U njemu su se svaki dan pod lišće tako vješto krili rakovi da nikad nismo uspjeli vidjeti svih pet, koliko nam je vlasnik rekao da ima. Iz hotela smo svaki dan odlazili u Graz, ja sam se upinjala vidjeti negdje Karahasana dok smo se penjali na Schlossberg, silazili na otok na Muri, koji je baš za godinu glavnog grada kulture projektirao Acconci, njujorški Talijan, vozili se tramvajem do Schwarzenegger stadiona, ne znajući da će se uskoro prestati tako zvati. Bili smo na kupanju na Sulm jezeru, uživali u aroma terapija- ma u toplicama Bad Radkarsdorfa, plesali na terasi uz jezero, obilazili tzv. Buschensc- hankove - seoske restorane od kojih su neki i položajem i arhitekturom podsjećali na

64 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Lučice i slična bosanska sela iz kojih se pogled pruža na slavenske gradiće ispod. Jeli smo tu i pili ono što su vlasnici seljaci sami proizveli: domaći kruh, pečenicu, sir, vino, sokove od grožđa, jabuka, gledali kako komušaju kukuruze i kupe otavu, pod pokreti- ma su nam škripale podnice a kokoši i psi se vrtjeli oko nogu. Slikali se pored Ferarija, koji, naravno, nije bio naš. Vidjeli smo Biber lipicanere, muzej i izložbu napravljenu u njihovu čast. Pokazala sam u tom muzeju, na karti nekadašnje monarhije moju Fojnicu, plakala u Koglerdorfu na izložbi Nitschevoj, potresena snagom kojom je umjetnik povezao u kratko vrijeme i na malo prostora ono što smo mi nadugačko i naširoko doživljavali u ratu. Užasa koji je dio nas, silinu naših životnih sokova, urednu spakiranost u čisto oprano i uredno tijelo, našu fascinantnu radoznalost i odbojnost tim istim sokovima što život znače. Krv, limfa, gnoj i znoj postaju u trenu vidljivi a mi se tim istim sokovima i suzama branimo od izvjesnosti da smo upravo to mi. Ili i to mi. Bilo nam je muka. Povraćalo nam se. Otrčali smo u WC. Poslije smo danima raspravljali o tome je li to umjetnost. Ja sam plakala ne znajući od tuge ili od sreće. Sretna da je netko i meni i drugima na tako miroljubiv a svejedno pun bijesa način uspio pokazati. Tužna jer mi je sve to bilo, ne tako davno na sasvim drugi način prikazano. Sretna što se u ovom životu, normalnom bezratnom životu, teš- ko može zamisliti da je i negdje izvan operacijskih dvorana krv sastavni dio života, njegov pokretač i njegov sudac, a da , kad se čovjek ogoli, kad se potpuno otvori, ostane životinja krvoločnija od drugih. A krv šiklja, teče potocima. Vlasnik hotela nam je poklonio paket vina stajermarskih vinograda, odbio naplatiti večernja pića i izbrisao iz računa večeru na kojoj smo u podrumu jeli kao srednjovjekovni vitezovi: prstima, bacali kosti iza sebe, morali ostavljati poslije svakog jela bar komadić nepojeden, tu smo prvi put u životu jeli pohano jaje, žene su služile muškarce a ako se netko ogriješio o neko od pravila, bivao je zatvaran i mogao se osloboditi tek kad nađe princa ili djevu da ga poljupcem oslobodi. Na povratku smo kupili ulje od tikvinih košpica, med, zaustavili se na Wörter jezeru da ručamo, zalutali na nekoj baušteli i morali hitno naći toalet jer se Anita previše smijala. U nekoj maloj gostionici na sporednoj cesti smo utrčali u WC. U posljednji tren. Kad smo se već sasvim primakli Kufsteinu, pala je rečenica: «Sljedeće godine idemo u tvoju domovinu na godišnji!» Izgovorila ju je Birgit, žena od akcije. Ona je prve godine predložila Italiju, druge Steiermark. Pogledala sam je sa zaprepaštenjem. «U Bosnu?» «Da! U Bosnu i Hercegovinu!» «U Bosnu na godišnji?» Sad me svi već gledaju začuđeno. «Pa naravno! Pričala si da je lijepo a vidjeli smo i na Internetu. Sad hoćemo da vidimo i doživimo. Plivina jezera, tvoje Prokoško, Baščaršiju! Što da ne?!» Gledam ih i ne znam što kazati: Sjede preda mnom i gledaju me upitno Mike, Anita, Lisa i Birgit. Sjede u invalidskim kolicima. Od rođenja sjede u invalidskim kolicima. «A WC?»

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 65 Vesna Hlavaček

Tea

Za Teu Benčić Rimay

Ona je voljela – a mi to nismo znali… Ona se davala – a mi smo šutjeli… Ona je mogla sve, jer je shvaćala sne od kojih je satkana pjesma, a mi ne…

A mi nismo umjeli: ući u dubine, prepustiti se valu što te nosi, dohvatiti visine… Ona je imala snage prepoznati, dotaknuti, poletjeti, kroz Scile i Haribde riječi – promaknuti hitro, roneći na dah, na ljubav roneći… Ona bi uvijek dosegla strijele misli što su se vinule k nebu, ona je sve to tako neprimjetno, lagano, obuhvaćala… …shvaćala sve što je ruka pjesnička ispisala, ruka žene, muža, ruka pjesmom procvjetala, jer sva su pera zapravo ispisivala nju i njezino božansko ime: Tea…

Mostar, 9. siječnja 2010.

66 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Stvaranje

Trava je opet zelena, maćuhice su žute, i resko pršti pijesak pod koracima mojim kasnim, kroz nasade što tebe pamte, i svojim bojama žarkim blistaju u vječnost; Na njezine smo pute kročili već davno, i treperimo dugo, u divnom skladu s Tajnom, što sporo latice otvara, beskonačno i tiho… U ritmu blagom stvara se stalno svijet, miriše zrak, a u perivoju mirnom sretne se glasaju ptice; u zdencu se ljeska voda, vjetar mi njiše kose, s nebeskog svoda padaju kapi kiše proljetne, i platno se samo riše božje… O, kako su gusti namazi, i kako sve se ponovno iz sebe rađa… Bog sniva zamamne sne, i u ritmu njegovog bila cijela priroda diše…

SANJARI

Kad bi jedan tren uminuo strah, mogla bih opet nebom ploviti, i zelenu šumu sestrom zazvati; Kad bi tuga tek na mah uminula, kad bih te k srcu opet privinula, zagrlit bih sav svijet opet hitala i svaki bi svet dan s tobom sretno lebdio k sucu

što život nam dade; Jade svoje pjevam, pa ipak, ne dam ovo malo sunca, što gledam ga u svakoj tajnoj stvari, što daje mi znak da divni smo stanari čudesnog svijeta, ljepote sanjari…

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 67 Sonja Jurić

RUŽA VJETROVA DOK STIHOVE BROJIM Maku Dizdaru Ne bori se s vjetrovima! Noćas svoje stihove brojim. Oni su neukrotivi nemiri Koji stvaraju kovitlace od Kraj mene sjedi Smrt. Tvojih misli. Ulovit će te za tren Stalno me podsjeća I neće jenjavati dok te da pali anđeli Ne poraze. s njom vrebaju na moj dio neba. Ne bori se s vjetrovima! Na mekim jastucima Slutnje Oni prave koncentrične krugove prebivaju moji strahovi. Likuju, Oko nas. Od nas. kruže oko moje glave. I bacaju nas po hodnicima Čekaonica. Umrem i rodim se. U neprekidno čekanje. Rodim se i umrem. Prsnem Ne bori se s vjetrovima! bezbroj puta. Između Početka i Kraja. Osjetit ćeš tjeskobu od pisanja, Od sramotnog prapočetka, O, Smrti hladna Od nemoći za spriječiš zatvaranje gladna moje vrele krvi! Svoga kruga. Svoga sna. Završi ovaj posljednji Stih. Pusti ih neka pušu! Ta znam da nema Kraja.

Nek raspiruju neugasive vatre Noćas, dok stihove brojim. U praskozorja života. Nek svojim prahom prekriju Nečije Snove, Nečije Oči.

Tad si Pobjednik. Tad si Prah.

68 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar NEDOREČENA

Zbačena s kolosijeka života nastavljam dalje u praznom vagonu, paralelno s tračnicama mojih snova.

Gledamo se. Ja i Ona koja sam htjela postati.

Nismo iste. Ipak, smiješimo se jedna drugoj. Bez riječi.

Prepoznajemo nedorečenost, i kruto se klanjamo spoznaji da se naši putovi ne dodiruju.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 69 Radmilo V. Radovanović

NA GRANČICI ZABORAVA ORFEJEVA DUŠA

Na ovaj dan Sići ću u carstvo sjenki Dvadeset sedam godina kasnije Da ponovo vidim ona mjesta Poslao sam na Tvoju adresu knjigu Gdje sam Te tražio Pusta obala, o Tetida Osjećam da ću susresti Znam da si je dotakla svojom Tvoju sjenku draga Euridiko Svijetlom rukom I s ljubavlju je zagrliti Ali ovaj život plaća obol Da bi nas dvoje Za onu noć punu poljubaca Mogli da živimo ponovo Pokraj zelene Neretve Nerazdvojeno Ti si došla slučajno ili namjerno Naše sjene lutaju U malu vojvođansku varošicu Po mračnim poljima Da sudbinu podijeliš s nekim Obraslim astodelama Onaj sam koji je godinama tragao Ja bez straha Za Tvojim suncem Ne obazirem se više Pišući o našem propalome Da li me prati Prve znake očajanja Moja voljena V... Sada kada gubim svoj ponos Euridika O ne gledaj me Euridika Ne slušaj me Samo pročitaj i smjesti M. Grad, 01. 11. 2009. (17-18) Moje tužne rime u dim Koji će se podići visoko Ja ću sva svoja sjećanja Zamrznuti U posljednjem kriku Na grančici zaborava

M. Grad, 23.10. 2009.(15-16)

70 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar VERONIKA

Sve svoje moći i nemoći Vrijeme čini svoje i tu me vodi Stavljam na ovu bjelinu hartije Po podu pada stih i škripi tuga Sakupljam tvoje prve znake filozofije Sablasna sjena pipa te i traži Dodirujem stara pisma i riječi razasute Sve nestalo je polako stari se Sjećam se one sobe što je pravila krugove Tvoje me riječi nakon dvadeset i sedam Dok je vjetar udarao tako snažno godina bude U hotel M. i lijepe usne nesanice Tiho se na telefon jave Umorno naše jutro isprati nas polu gole Iz usta tvojih klize kao onda Pred slikom Mona Lize zaiskri duša Slušam ih sa smiješkom a one lete lete Shvatih kako srce u ljubavi umire Osjećam kad ti govorim da plačeš Trenutak života zatreperi i rastrese me Patiš možda ali što je tu je Izustih stih koji patnja se zove Iskapi svoje suze nek te osvježe Uvenuh u nježnom sjaju onome Možda će doći čas u tom beskraju Moja molitva u tvojoj savjesti strepi Da se vidimo ponovo u onom disanju Pogledali smo se i otišli bez riječi Jeste da je danas led Žalosni u tom susretu nekome I sjećanje na onu sobu i hotel M. Nisam vjerovao da si mi se mogla dati Ponovo obnovljen Ali bio sam snažan i mlad poput vola Ne ljuti se što sam te pronašao I ljuljala se soba kao val na Neretvi I pozvao nakon dvadeset sedam godina Sjećam se imala si dvadeset i četiri godine Toliko smo ali malo manje imali tada A i ja tu negdje i bila si djevica gola I bili mladi tako mladi Bože koliko sam te volio Upućujem ti svoje čiste misli Koliko stiskao i bio u tvojoj ruci Sad pada ovdje prvi snijeg Negdje visoko uzdizao sam ti glas Ja na njemu treperim i stojim Igračko moja na vjetru jeseni Zbogom da budemo jasni Zebnjo ljubavi koliko ona noć zaboli Okupan tvojom ljubavlju Skupa u tvojoj žudnji jedno se srce javi Još čekam i kasnim kasnim Sad snijeg pada moju zvijezdu gasi Svaka noć negdje me prevrne M. Grad, 04. 11. 2009. (16-19h) Soba uživa u miru niko ne hoda

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 71 Vesna Vujić

JOŠ 0 DANA

Ljubavi... Reci mi da se nosim u neosvest i da zamenim mozak u mesnici prekoputa za neki pileći svež svuci sa mene teskobu svog ravnodušizma i odstigmaj me u divljem trku grivoznog nervčika crvnokošca. Posadi zelenu salatu ili kupus na ničijoj zemlji da imamo šta gristi kad poližemo brašno sa bombardovanog asvalta. Odsedlaj moj namćorizam i odsviraj neku pedofilsku himnu da se možemo skrušeno držati za apatridne guzice. Dok kolona plavih zombija nudi pušenje za 10 evra pusti me da otplačem kompoziciju za ruku, dim i odlutao pogled, Ljubavniče-gubitniče, bludni filatelisto

72 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar KAREN IMA TEATAR

Te noći na koktelu Znao je nekoliko francuskih reči I baš onaj niz izazovnih Naleteo je na njeno „Oui, je veux“ Sa kojim je uspeo da se popne na njen motor I pariskim ulicama vođen trenom Slutnjom pauza na semaforima U pauzi mirisanja njene kose Nađe moj pogled sada Dok mu pričam o vinskom monologu Sa čašom na zalasku sunca I bedrima filmskih diva Kakve je imao U satenskim plaštevima metropola

Karen je imala stan odmah kod Gradske kuće Vodila je ljubav po celu noć i vozila kao manijak kroz gužvu Dok se njegov govor orio na nekom french radiju Čijim slušaocima nije upriličio avangardan descente Na plašljivom engleskom do njenih svilenih nogu

Drugi su napisali eseje A on je domislio osmeh Nad svojim blagim „pas mieux“ U predgrađu mojih prstiju na kristalu

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 73 LEDENA KRALJICA

Bacila sam najlon tek skinut sa nove kutije cigareta u travu pored kante za smeće. Uvek kada mi klecaju noge, tu je neka klupa, pa i ova u porti pravoslavne crkve, sasvim je dobra. Oprosti Svevišnji što mesto konkretnog sagrešenja, imam uperene snopove u oči kao na ispitivanju.

Nisam se ni okrenula da vidim svetla na njegovim kolima kada sam u stilu za Oskara na njegovo „Ne dam se zajebavati“, rekla „Ni ja!“

Namirisana i sveža sad mogu preplašiti kakvog bogomoljca ili se babama pričiniti kao mahnita beštija u kovitlacu dima A tebi mužjaku jedino vratiti smrvljene testise Ionako te, rekao si, „prošla apstinencijalna kriza“

*** nekakvi fosilni ostaci duge muče me kažeš “Idem, sa tvojim grudima u rukama” Nije baš poetično, ali volim te “Istina, naš prvi korak traje predugo” Iskreno, ne znam koji mi je danas … Inače, ne preferiram idealne, pa makar bili i čitaoci.

74 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Joso Živković

Bijele ptice Klepsidra

Boli me kad se sjetim, I. sjećanja me u pepeo tvore, Uvijek sam mislio da ću uživati ali ne bih mijenjao od mraza ždralove gledajući zore u krvi za melem prolazne ljepote. kako se kote. Moje bi me vinske noći umorile, Sve dok budu živjele do danas uboge želje u prozorima moje duše suluda siromaha nisu ostavile. bijele ptice s krikom zaleđene, bubrit će u vječnost nadanje. Htijenja su mi bila jaka, nisam znao da još nešto jače ima. A kad počnu klijati visibabe Uzalud se trzam i svjetlosti tražim, i navali sok iz zemlje ne da mi se iz mraka i dima. nestat će u kristalima krvoznoja ždralovi bijeli bez krikova. II. Pješčani sat zadnja zrnca broji i tko zna hoće li se okrenuti. Zoru još nisam vidio ni poj njezin čuo, napretek svega je bilo, svega što nikad nisam poželio.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 75 Skrivena snaga Pogled iza sebe

I. Požuri, Otkud mi toliko snage vlažna da te ne ujede noć. Da mirno mogu promatrati rijeku Skele izmiču pred tobom. I nad njom umornu pticu u letu? Potrči, kao da nikad ne ćeš doć! Gladnu vječnost i ljepotu daha, Kako mogu ćutjeti bez straha? Dok je još malo cvrkuta u krošnjama duše II. i suza u očima skore staklovine, Otkud mi toliko snage, okreni se i pogledaj da budem nejak u budućnost iza sebe i zatvorenih očiju smjerno koračam i ne daj da ti gnjide životu u ponor? usahnu korijenje.

Kako smijem zanijekati bijeli kruh na stolnjaku Korijenje i svoju krv u njemu? Uvijek sam htio udahnuti Hoću li imati obraza plućima punim svjetla doći pred sebe i vječnosti iz daljina, mrtav i bez nade, a presretao sam mrakove i ponore, kad znam da nikad više neću poniknuti, predjele zasijane kostima pradjedova, a nebo se jednako raduje puste i tužne bez pčela i polena. svačijem životu? Kad bi mi jednom zvijezda sišla na dlan da se napijem do volje sokova iz njedara neba, ja ni tada ne bih zaboravio skelete oko sebe.

I čini mi se, još bih dublje u zemlju pustio korijenje.

76 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Matea Pehar

Ispovijed

Napisala sam pjesmu i Pjesnik mi je rekao da to nije pjesma, već samo ispovijed mladog slomljenog srca koje žudi za tim da ga netko sasluša. Dugo, predugo, pitala sam se što u tome zvuči pogrešno. I pokušala sam sklapati stihove o voćkama, vjetrovima, gradovima i snjegovima, ali nije išlo. Nisam uspjela. Rima je u mojim djelima tek slučajna, nemam se želju služiti metaforama i vjerojatno nikad neću napisati sonet. Ja znam pisati samo jednostavno i iskreno o bolima i sreća- ma vlastitoga srca. Znači li to da ja nikada neću biti pjesnik? Hoćete li mi zatvoriti vrata tog svijeta jer je moje srce mlado? Hoćete li prestati čitati moje pjesme kada shvatite da se riječi ne rimuju, kada uvidite da je to tek priča i olakšanje? Ispovijed. Jer netko mora ispričati i ispovijed. A uostalom, tko ste vi da mi sudite i da kažete da moje pjesme nisu pjesme i da moja bol i moja sreća manje vrijede jer nemaju zadanu pjesničku formu?! Zašto moja ispovijed ne bi bila nova pjesnička forma? Netko je prvi napisao sonet, a da nije ni znao da je to sonet. Sigurna sam da nisam prva napisala ispovijed, ali neka onda budem prva koja se bori za nju. Možda me nitko od vas Pjesnika neće ni saslušati, a kamoli pročitati moja djela, ali nije ni bitno. Jer jednoga dana negdje će neka djevojka s ranom u srcu pročitati o ranama moga srca i znat će da je netko razumije. I to je ono što je apsolutno neprocjenjivo. I sasvim dovoljno za gđicu. Mateu Pehar, dipl. ing. agr. i utemeljiteljicu ispovijedi kao novog oblika pjesničke forme

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 77 Ispovijed 1

Večeras, točno u 20.00 h moje srce je slomljeno. Razbilo se u nekoliko dijelova. I prvi put nakon dugo vremena pustila sam ga da se potpuno raspukne i oslobodi. Sve slomljene dijelove namočila sam suzama, bez riječi, bez pitanja. I sutra ujutro pokupit ću ih, nekako nanovo skrpati, nasmijati se i nastaviti dalje. Ali ove noći neka ih, pustit ću ih da lutaju, da tuguju. Samo ove noći…

Napisano: datuma kojeg se ne želim sjećati

Ispovijed 2

Zar je loše razočarati se… Zašto je tako grozno plakati… Ja u srcu znam da postoji nada, Da bolje sutra dolazi. Ali sada samo želim plakati. Pustite me da tugujem… Plačite zajedno sa mnom… Dopustite mi da danas budem slaba Kako bih sutra opet bila jaka… Vjerujte u mene…ne samo kada sam snažna….nego i kada bolujem… Ta samo sam čovjek… I ništa više….

78 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Iva Ćorić

(U)sud Novac

Svjetina hrli k (ne)pravdi, Odgriza te. iza njih, gušim se u prašini. Hanibal duše s mrtvim suosjećanjem Ljudi, ja poznam Pravdu! mjesto krvi I kažem vam, oko usana. netko je obrnuo putokaznu tablu! Postaješ on. Svjetina hrli k (ne)pravdi. iza njih, krvavi su tragovi. Trup bez duše. Crveni mak usred suše.

Arhaizam Zeleni papiri guše.

Tišina. (Sat.) Ponekad trebam tišinu. I nema je. Sat. Gume. Žamor. Slavina. Krik s ulice. (Sat.) Ponekad, ali samo ponekad trebam tišinu. I nemam ju. (Sat.) Zvuk se može pojačati. Zašto ne može tišina? (Sat.) Tišina.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 79 Ivan Šunjić

Misleći o Tebi otvaram prozor Oči se privikavaju na neko novo plavetnilo Istražuju neke nove nijanse U nosnicama svježina Plavo, sve je plavo ponad mene, ponad grada

Što da prinesem kao žrtvu Tebi Jesi li Ti nešto nedodirljivo, neopipljivo Mislim da živiš na Olimpu Grlo zalijevaš najslađim Dionizijevim vinom Tijelo ti je natopljeno najljepšim proljetnim mirisima

Prolaziš pored mene tako okrutno, ljupko Od pogleda Tvog se vrtim U nekom čudnom ritmu Omamljujućem ritmu, antičkom Slavim proljeće Slavim Tebe

80 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Blues gospođe Ecije Čežnja i pogled

Sve je to smješteno I Čežnju mi tek na tren u malom primorskom mjestu Ublaži jedan Pogled kao u kutiji žigica. Kad se susretnu oči Dolje more već staro gunđa, Sunce blaže sjaji gore brežuljci, a ona Rijeka tiše teče nekud sredinom Cijeli svijet na tren se smiri ide po ravnom I sunce, rijeka, svijet i Mi užeglom drumu. Plovimo tiho, tiše

O njoj se kaže koja Na tren uskrsnu davno zamrli gradovi riječ samo na popodnevnim Antički ćakulama i to kroz Podižu se novi svjetovi smijeh il’ kroz tugu. Nove kule, tvrđave i dvorci Oči šeću parkovima i alejama Ali ona je tu, nekud sredinom ide Ali Ti odeš dalje po užeglome drumu I sunce je snažnije i pjeva kako je lijepo Rijeka bučnija živjeti u Bristu. Svijet okrutniji

O, da! Kako je lijepo živjeti u Bristu! A gradovi, kule, tvrđave i dvorci I taj tren Ponovno su prah

Iz srušenih zidina izvire Čežnja

I raste, raste

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 81 Naši snovi

Nepresušnog su izvora, netaknutog. Nedostižnog nama, bogovima dalekog Slijede nas kao sjene, stražari u dugim zimskim noćima. Ponekad iznevjereni, pokidani, ranjeni, okrvavljeni. Šeću dugim avenijama, zaustavljaju se na stanicama. Uspavani, izmoreni, na nekim čudnim adresama. Čekaju proljetnu kišu da ponovno, neokaljani, krenu u rat...

Poniženi grad

Netko je ušao i uznemirio rijeku Promijenila je boju Tko se to usudio zaustaviti proljeće Zašto bi netko rastužio klauna Ispred kazališta su lutke otkinutih glava Tko me to vodi na prisilno ljetovanje Samo je nebo plavo Ulični svirač je pokušao ukrasti taj sjaj

82 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Senada Zatagić

Dvorska luda

Dok god si bio moj kralj Imala sam hrabrosti biti dvorska luda U dvorcu iluzija Tražiti način da te nasmijem… Jutro na obali I doručak – sjena Ili sjećanje na neki drugi svijet Služili smo tada opiljke sreće i prah stvarnosti- -bez priloga, molim! Volim sve sto skuhaš, ponavljao si svaki dan U vrijeme ručka A onda sam jedan dan Pripremila kuhane fetuse naše ljubavi. Previše! Otjerat ću te snagom volje, odgovorila sam Kada nisi pitao kako ću uspjeti bez tebe U batu odlazećih, kraljevskih koraka Čula sam podsmijeh gorke sreće Izazvane nasilnim radom facijalnih mišića- -više neću biti ničija dvorska luda! Vikala sam za tobom. Ko još vjeruje ludama Odzvanjalo je uz eho tvojih koraka. Radujem se šalici zelenog čaja koju ću ujutro popiti Ništa me u tome neće podsjetiti na tebe Ne sada kada sam desetinama Metamorfoza daleko od tebe!

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 83 Maske

Skidam ih uvečer Sloj po sloj A onda osjetim u nagosti Ljepotu Poželim da jutrom takva osvanem Sloj za slojem Nižu se Jedna za tebe Za prolaznike Prodavače Jedna za susjede Radne kolege... I nikada se ne pohabaju Svaki dan ih sve više!!!

Recept za makovnjaču

Da, draga moja Rado ću ti prepisati recept za makovnjaču Mada je to recept moje majke Nije ga nikome davala A ona je odavno mrtva... Posebno kada su njegove usne ispod nivoa mora Sve je ovo patetična scena Na kojoj glumimo savršene žene A kada padne zavjesa Dugo Povraćamo od svih izrečenih Laži i samoobmana!!!

84 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Ljubo Krmek

BESCJEN SLOVA DRAGA NE POPIRAJTE ME NOGAMA

Ne dam svoga slova Jere Ne dam kosti svoje Meso svoje Zemlja će vas ukaljati Žile svoje Travke divljakuše probost će vam tabane Ime moje Ne popirajte moju bratiju Ne dam svoga slova Ne dam svoga oca Stoljeća krvarenja su nam na plećima Majku svoju Neravne borbe su u našim ranama Djecu svoju Ljubav moju Molju vas

Ne dam svoga slova Škoda bi kakova mogla vas zdesiti Makar će me mlini mljeti Ja ću tvrdovati Ne upirite u moj stajećak Jav ću dati Od kojeg plavet neba blješti

Tamnovati Ne pirite krvave megdane Tugovati Zmij vam je za petama Ludovati Jere Ne dam svoga slova Ni za strah Ja sam kamenica za žednika Ni za blago Lelujav treptaj kovilja Ni za volju Nijednog človjeka segaj svijeta Milostiju božjom prijateljstvo ištem

Rijek sam dao I u petak i u šestak i u sedmak

Ne dam svoga slova

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 85 ZBJEGO BIH S POVRŠI KIPI NA KAMI

Sidrac mi dajte Inuda ideže hudoba S istočnika Da usidrim tijelo Da se skrijem Velja zlaga sila Da kosti zgrijem Zahuli Prepodobnim evanđeljem Uz rodicu Uz crnicu Liho se tvorenje Uz zemljicu Zdesi Huminom

Džebrak mi dajte Bijeda nevidovna

Da ne vide Az Komjen Da ne znadu Ponosnik humski Da me ne kradu Da me ne imadu Bijah kletvenik U svoga gospodina Divlje zvijeri Cjelovah ljubu Kovaču Maranu

Zasijeci kamenu ploču Od Dubrava goranu Sačini gnijezdo slovu Zapiši da nemam ništa Meni že videštu Doli mladosti Ne imade druge Zamoli da ne dotiču ticalima Obnajdosmo Moje kosti Gorkinja u goru Ili kovaču Vitez u dolu

Izdubi kamenicu Isprve jarosti Na mome licu Ljutje dadoh Nek’ djevojke s noći Kradom odnose kišnicu Vascijem srcem Branih vsaki pedalj

Daže do jazvi Ne dopah

Na šuici Na ručici

86 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar BOLJARIN „Bit je glasit Drugi na dvadeseti Boljarin“ Marčanog miseca Tisušta i nekojzi Kolo se balalo Igralo igralo Na rojenije Ibalo ibalo Na razmirje Cingalo bingalo Na Batnogah Ibalo balo

Kolo se balalo A VSE VIDOMO Igralo igralo Ibalo ibalo Cingalo bingalo Ibalo balo VLHVEN SAN PRESAN Brat do brata Junak do junaka Legoh Dukat do dukata Pod kami ovi

Kolo hodilo Za nespala Vino vinulo Koji usijekoh na se

Izmiči pomiči Otežaše mi oči

Brzaju trzaju Obrva me san Gibaju tijela Tvrdosan Krutost kamena Sanak snih vlhven Brže bolje Poigrištem Kamen mudraca slavim Kolno šumi Koplja u zlato talim Popijevalo Skalaburim „Vidoštice čemeriko Libo nik’o Eliksir života varim Libo nik’o“ Hercega starog mladim

Povedi zavedi Spavaćiv

Anjuli banjuli Ne tikaj u me

Zemlja ječi Desnica ti cvijećem cvala Nebo zveči Dušica raju dopala

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 87 PJESAN O UKOPU KOLO U KOLU

Vrata od zemlje ‘ko j’ za kola Raskrilila ruke Hajd’ u kolo

Bol da prime U Mramoru kola kolo Komjen da pline Kola kolo naokolo

Najjačom snagom Pletu pletu pleteri Snagom nijemosti Drevnog kola svatovi

Pod istim krovom Pletu vezu okret vode Posljednji tinj boli Biribići kolo vode Slovo i kosti Kolo vode kolom hode Do Hodova kolo ode Nestaju boli Slave se slova Sad proleta Srebre se kosti Sad proskaka Sad preskaka Ukop vodi Kamen temeljac Spleti spleti nizanke Starog roda trajanke Nazočni bjehu Uzgor ruka slavoluka Džebrak i sidrac Od Komjena otisnuta Gvozd i ljutac I Marana rupcem vije Živac Tuge nije tuge nije Obrni okreni Podvodnjak Počini oduši I cijeli kamenjak Čelo osuši

Stozubi vjetrovi Igruši igruši Sviraju rastanak Boljun Boljunac Radimljac Stoglave gore Trojan Trojić Trojanac Zanjihale sanak Ime Oca Zlooko oko Ime Sina Slovka duboko Ime Duha

Navunjenim nebom Amen Amen Amen Pognali se oblaci Križni znamen Podvriskuje poskakuje Kišom vode zemlju Da prime se kosti Olindžali kamen

88 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar MENE KUPI VJETAR

Bilo nas je Četvrti istupi Nikola Sedam Robova Svjetlost je strpljivo čekala Sve obasja Na trgu Drijeva Nitko i ne pokuša Svi odreda zorli Da se suprotstavlja

Dojezdiše kupci galijama Mile pokorno stade peti Molitva driješi kesu Opip mišica Prije Zanoveti Zagled zuba Zveka dukata Mak je šesti stao k’o znamen Najviše ponudi Stajaćak Kamen Ne žale Gurnuše i mene Zadovoljno trljaju ruke Pred noge bogate Odavna ne bi ovakve ponude Ruke digoše Polja Prvog izvedoše Stojana Potegoše i Mora

Kupiše ga Nebesa Rukama mahnu Kameni Petar Ne bi cjenkanja Najveća ponuda A mene na kraju kupi

Drugog izvedoše Peru Vjetar

Nasta cjenkanje

Ruke dižu Vode Ruke dižu Gore Ruku podignu i Kamen

Ali Gore rekoše Amen

Treći pokleknu u okovima Anđelko

Nasta galama stiska vika dreka

Pobiše se Zmije i Mravi Dobiše ih Mravi Al’ i Zmijama osta nada

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 89 DIJAKOV DOM STEĆKI PUT

Bio sam tu Trt mrt Kad se kopalo Utrt put Kad se mislilo Satrt

Kako sačuvati grob Tisućglasnim tisućjasnim Kako sačuvati mir Žarom rožarija Plemenitaša Protrt

Kako kad Suzom ružom Gore sela Majke pramajke Gore gradovi Prostrt Ruše se utvrde Nestaju domovi Od brda do brda Stobrda stotvrda Bio sam tu Kad prozvaše ih Hodim prohodim Dobri kamenari Bunom bunicom Od glatkog krečnjaka Šumom prašumom Usijecali Grubo obrađivali Zlomora zlotvora Zmijolika zmijoslika Drvene oblice Grede Do Boga dobroga Poluge Do zborne gomile Da kam uprem Da kam udrem Klinovi Čekići Dlijeta Crtovlje plije Kamenje zrije

Bio sam tu Kad se kopalo Kad se mislilo

Kako sa plemenitašem I sebe pokopat Kako u kamenu Ubilježen biti

Bio sam tu Makar slovom

90 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar učilište

Perina Meić Studija Stanka Lasića: Roman Šenoina doba -metodološkoformacijska analiza

Suočeni s brojnim problemima metodološke naravi, suvremeni teoretičari poststruk- turalističke orijentacije u svojim se radovima pokazuju povećan interes za istraživanje povijesti književnosti kao jednu od disciplina znanosti o književnosti. Povijest književnosti koju, u okvirima znanosti o književnosti, možemo promatrati kao specifičan književno- znanstveni žanr što bi se, s obzirom na njezine temeljne zadaće, mogao definirati kao proces rekonstrukcije i interpretacije književnih tekstova i književnih sustava u dija- kronijskoj ali i sinkronijskoj perspektivi, takvi teoretičari obično opisuju na dva načina. Jedan način podrazumijeva deskripciju povijesti književnosti kao istraživačkog koncepta koga određuje namjera da se nacionalna književna prošlost prezentira kao cjelovit, kontinuiran i na načelima kauzaliteta zasnovan razvojni proces s jako istaknutom ulogom književnosti kao sinegdohe nacionalnog identiteta. Taj model povijesti književ- nosti, ističe se, teži okoštavanju književnih sustava, te arhiviranju znanja po unaprijed zadanim identifikacijskim obrascima, i ne zadovoljava ideal znanstvene objektivnosti. Za razliko od ovoga, koncept povijesti književnosti po mjeri aktualnih književno- teorijskih ideja jest onaj model povijesti književnosti što nije nužno upućen na zada- ne, okoštale forme koji, ističući u prvi plan nesvodljivu drugost slobode, otvara prostor specifičnoj retoričkoj književnopovijesnoj praksi zasnovanoj na revizijama dosadašnjih spoznaja o književnosti. Povijest književnosti tako gubi ulogu načina čitanja i tumače- nja tekstova i sama se transformira u pri/povijest, a povjesničar književnosti se, u tako postavljenim odnosima, nalazi u paradoksalnoj situaciji nemogućnosti interpretiranja književne prošlosti, zbog složenosti fenomena književnoga teksta. Međutim, takva reto- rička praksa, suglasni su gotovo svi, nesumnjivo produbljuje sraz između teorije povijesti književnosti i povijesti književnosti „u praksi“.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 91 Pitanje teorije u bilo kojoj znanosti, pa tako i u povijesti književnosti, uvijek podrazumijeva generaliziranje i usustavljivanje određenih spoznaja, pa i određeno simplifici- ranje koje, dakako, nije i uprošćivanje. Teorija naprosto podrazumijeva funkcioniranje na načelima pronalaženja određenih zakonitosti, gdje mnoštvenost odnosa i složenost pojava biva prezentirana sažetim, preciznim i nedvosmislenim metajezikom. Zato teorija teško može funkcionirati po zakonima retorike ili paradoksa. Ako se stanje u suvremenoj znanosti o književnosti može opisati kao svojevrstan oblik retoričke prakse1, onda ne treba čuditi da još uvijek nema ozbiljnijih pokušaja da se povijest književnosti – iako se evidentno nalazi u žiži interesa brojnih poststruktu- ralističkih teoretičara – teorijski i sustavno opiše kao književnoznanstvena disciplina. A upravo se teorijskim opisom povijesti književnosti, kojim će se detektirati osnovne zakonitosti funkcioniranja povijest književnosti kao književnoznanstvenoga žanra, može doći do zanimljivih spoznaja ne samo o književnosti uopće nego i načinima njezina prezentiranja u različitim književnopovijesnim studijama. U tom kontekstu, povijest književnosti kao specifičan književnoznanstveni žanr mo- guće je opisati kroz metodološkoformacijsko istraživanje2, odnosno deskripciju njezinih glavnih metodoloških modela kroz sustav književnopovijesnih rodova, vrsta i podvrsta. Metodološki modeli predstavljaju teorijski osmišljene obrasce unutar kojih se istra- žuju sva, za književnopovijesnu metodologiju relevantna pitanja od načina izbora pisaca, periodizacije, književnopovijesne interpretacije, vrednovanja, recepcije i sl.. Takvi bi metodološki modeli, odnosno metodološke formacije predstavljali sinkronijsko-dijakro- nijsko jedinstvo ili - promatrano s obzirom na analogije s književnoteorijskim klasifikaci- jama književnih tekstova - svojevrsne metodološke žanrove ili čak vremenske periode. One su reprezenti književnopovijesne metodološke tehnike što dominira u većini knji- ževnih povijesti ili književnopovijesnih studija što se, po svojim glavnim metodološkim odrednicama, mogu svrstati u dotičnu metodološku formaciju. Sukladno takvim idejama, može se reći da metodološke formacije jesu istovremeno vremenski, ali i nadvremenski entiteti koji signaliziraju veću frekvenciju u uporabi odre- đenih književnopovijesnih istraživačkih tehnika, te ujedno predstavljaju svojevrsnu gra- matičku interpretaciju konkretnih povijesti književnosti i književnopovijesnih studija. One, dakle, jesu pokušaj njihova svođenja na prepoznatljiv invarijantni metodološki kôd. Na razini metodološkoformacijskoga proučavanja, proučavanja što u ovomu radu podrazumijeva stvaranje klasifikacijskoga sustava književnopovijesnih rodova, vrsta i

1 Tu ideju Milivoj Solar sustavno razvija u svojim knjigama Predavanja o lošem ukusu (2004.) i Retorika postmoderne (2005.). 2 Termin metodološkoformacijski nastao je po analogiji s terminom stilska formacija Aleksandra Fla- kera. Naziv metodološkoformacijski učinio nam se prihvatljivim jer razmjerno precizno opisuje metodologiju ovoga istraživanja. Ovo istraživanje nastoji ukazati na epistemološki koncept unutar koga će se istraživanje književnopovijesnih metodoloških modela zasnovati isključivo na metodološkim, a to znači i formalnim svojstvima književnopovijesnih studija. Kako nismo skloni ideji o iščitavanju povijesti knji- ževnosti s obzirom na koncepte novih histroricista koji se uglavnom fokusiraju na iščitavanje sadržajne, te ideološke sastavnice književnopovijesne naracije, mi smo se usmjerili na koncept metodološkofor- macijskog iščitavanja, jer smatramo da takav tip istraživanja u prvi plan ističe istraživanje jednoga od najznačajnijih problema znanosti o književnosti - problema književnopovijesne metodologije. Teorijskom deskripcijom metodoloških modela u hrvatskoj znanosti o književnosti, te predlaganjem novih terminoloških rješenja pokušalo se ukazati na aktualne probleme književnopovijesne znanosti, a potom naglasiti potrebu usuglašavanja književnopovijesne teorije i prakse.

92 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar podvrsta na temelju najznačajnijih problema književnopovijesne metodologije, nuž- no je ukratko opisati što su to književnopovijesne rodove, vrste i podvrste, da bi u nastavku rada, nešto opširnije proučili žanrovsku strukturalističku književnopovijesnu podvrstu. Književnopovijesni rodovi su spekulativno formirane virtualne kategorije koje izraža- vaju potencijalne metodološke mogućnosti književnopovijesnog proučavanja literature, a njihovo međusobno djelovanje utječe na formiranje književnopovijesnih podvrsta. Književnopovijesne rodove u ovom smo radu nazvali kontekstualno-dijakronijskim i tekstualno - sinkronijskim književnopovijesnim rodom. Kontekstualno-dijakronijski književnopovijesni rod karakterizira inzistiranje na knji- ževnopovijesnoj interpretaciji zasnovanoj na faktografiji, rekonstrukciji, dijakroniji, te naglašavanju uloge neknjiževnih činjenica u izboru pisaca, vrijednosnim procjenama i periodizaciji. Tekstualno - sinkronijski književnopovijesni rod prepoznajemo po okrenutosti ka in- terpretativno-estetičkim, sinkronijskim i unutarknjiževnim promatračkim perspektivama, kako u izboru pisaca i vrednovanju, tako i u periodizaciji i interpretaciji tekstova. U teorijskom opisu povijesti književnosti neizostavne su i književnopovijesne vrste. Književnopovijesne vrste definiramo kao formalne oblike u kojima se povijest književ- nosti javlja. Sukladno načelima na kojima se temelji njihov strukturalni ustroj, odnosno sukladno izboru i načinu organiziranja književne građe, prepoznajemo dvije književ- nopovijesne vrste. U jednu književnopovijesnu vrstu možemo svrstati one književne povijesti ili književnopovijesne studije u kojima se književnost izučava u cijelosti, bez obzira na žanrovske podjele, odnosno obuhvaćajući sve književne žanrove. U hrvatskoj književnopovijesnoj praksi kao primjeri takve vrste mogu se navesti povijesti hrvatske književnosti Ive Frangeša (1987.), Dubravka Jelčića (1997., 2004.) ili Slobodana Pros- perova Novaka (2003.). Druga književnopovijesna vrsta usmjerena je na proučavanje literarne prošlosti s obzirom na odabrani žanr i mogli bismo je nazvati žanrovskom književnopovijesnom vrstom. U njoj je u prvom planu istraživanje povijesti određenog žanra, primjerice drame ili romana.. Povijest hrvatskoga romana Krešimira Nemeca u tri knjige, može se navesti kao primjer žanrovske književnopovijesne vrste u hrvatskoj književnopovijesnoj praksi. Unutar ovih književnopovijesnih vrsta uočavamo postojanje književnopovijesnih podvrsta čije razlike nastaju na odnosima zastupljenosti dvaju književnopovijesnih rodova, kontekstualno-dijakronijskog i tekstualno-sinkronijskog književnopovijesnog roda. Tako u žanrovskoj književnopovijesnoj vrsti prepoznajemo podvrste koje smo ime- novali: žanrovskom pozitivističkom književnopovijesnom podvrstom, žanrovskom struk- turalističkom književnopovijesnom podvrstom i žanrovskom recepcijskom književnopo- vijesnom podvrstom. U nastavku rada usmjerit ćemo se na istraživanje žanrovske strukturalističke književ- nopovijesne podvrste i jednog njezinog primjera.

Žanrovska strukturalistička književnopovijesna podvrsta – paradigma i modeli Žanrovska strukturalistička književnopovijesna podvrsta podrazumijeva specifičan način rješavanja ključnih metodoloških problema kao što su izbor pisaca, periodizacija,

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 93 književnopovijesna interpretacija, vrednovanje ili recepcija, i u teorijskom smislu mogao bi se opisati na sljedeći način: Žanrovska strukturalistička književnopovijesna podvrsta jeste istraživački model u kojemu dominiraju elementi tekstualno-sinkronijskog književnopovijesnoga roda. Knji- ževni povjesničar usmjeren je isključivo na proučavanju strukture samoga teksta. Po- vijesna dimenzija, koja je u žanrovskoj pozitivističkoj podvrsti u interpretacijski proces uključivala i neknjiževne elemente, posve je zanemarena. Umjesto pronalaženja uzroč- noposljedičnih veza između vremena u kome je djelo nastalo i samoga djela, književni povjesničar je usmjeren na opisivanja strukturalnih zakonitosti na kojima funkcionira književnost određenoga žanra, kao i pronalaženje zajedničkih osobina skupine književ- nih tekstova što pripadaju istom žanru. Osnovna jedinica književnopovijesnih istraživa- nja jesu tekstu imanentna, formalna i sadržajna svojstva teksta, a ne autorski opusi. U ovoj književnopovijesnoj podvrsti književna djela se, prema zajedničkim svojstvima, grupiraju u žanrovske podskupine, pri čemu se vodi računa o temeljitom istraži- vanju intertekstualnih odnosa. Mjesto književnoga djela unutar književnopovijesnoga sustava određeno je prvenstveno njegovim formalnim i sadržajnim svojstvima, a tek potom slijedi njegovo predstavljanje u povijesno-kronološkom kontinuitetu. Inzistiranje na autonomiji teksta, te njegovo razgraničavanje od svih neknjiževnih entiteta, u funkciji je opisivanja strukturalnih zakonitosti odabranoga žanra, kao i istraživanje njegove du- binske strukture. S obzirom na namjeru opisivanja strukturalnih zakonitosti žanra ova književnopovijesna podvrsta favorizira deduktivni pristup književnoj građi. Prevladavanje elemenata tekstualno-sinkronijskog književnopovijesnog roda kod ove književnopovijesne podvrste određuje i prioritete u opisivanju svojstava odabranoga žanra, a to su, prije svega, osobine formalnostilske naravi. Više od opisa i ocjene konkretnog djela ili njegova smještanja u sustav književnopo- vijesne dijakronije, književnog povjesničara ove podvrste zanimaju žanrovski ili periodi- zacijski modeli nastali interpretativnom raščlambom djela, te proučavanjem žanrovskih indikatora kao što, primjerice, u slučaju romana tema, kompozicija, likovi, naracija itd.. U pogledu izbora pisaca načelno nema ograničenja, tj. obrađuju se autori što se po generičkim osobinama uklapaju u određene tipološko-klasifikacijske žanrovske strukture. Nacionalne, prostorne ili jezične kategorije, kao mjerilo vrednovanja, potisnute su u drugi plan. Zbog težnje za otkrivanjem žanrovskih i strukturalnih zakonitosti, u ovoj književno- povijesnoj podvrsti jednak status imaju klasici kao i djela slabije umjetničke vrijednosti. Drugim riječima, i trivijalna književna ostvarenja predmetom su ozbiljnog kritičkog promatranja. U procesu periodizacije strukturalne karakteristike žanra imaju iznimno važ- nu ulogu, pa se, sukladno tomu, periodizacijska, odnosno žanrovska tipologija gradi prvenstveno na osobinama imanentnim književnome tekstu i žanru kojemu on pripada. Nizanje djela po načelima linearne dijakronije u potpunosti se odbacuje. Žanrovska i periodizacijska tipologija se kombiniraju, a krajnji cilj je dubinsko, unutarknjiževno pro- učavanje i klasifikacija djela, te prepoznavanje strukturalnih načela, odnosno gramatike književnih tekstova i žanrova kojima pripadaju. Razbijanje najmanje književnopovijesne jedinice - književnog teksta na njegove manje strukturalne jedinice i njihovo razvrstavanje po poetičkim, stilskoformacijskim kategorijama ono je po čemu se prepoznaje metodološki koncept ove književnopovijesne

94 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar podvrste. Ipak, konačni rezultat istraživanja nije tek registriranje velikog broja nepovezanih podataka, nego stvaranje pouzdane strukturalističke taksonomije, čije je temeljno načelo cjelovitost i sinteza. Aspektu vrijednosne procjene književnosti ne pridaje se osobita važnost. Vrijed- nosni sudovi su uglavnom implicirani i, kao i autorski opusi podređeni, prije svega, žanrovskom ili periodizacijskom modelu kome služe kao primjer, odnosno ilustracija. Kao i pitanju vrednovanja, u ovoj književnopovijesnoj podvrsti ni problemu recepcije ne pridaje se veliko značenje. Važnost ovoga tipa književnopovijesne podvrste proizlazi iz toga što je u njoj eviden- tan zaokret prema znanstvenom diskursu u kome dominiraju elementi karakteristični za tekstualno - sinkronijski književnopovijesni rod. Naglašavanjem autonomije književnosti, ova književnopovijesna podvrsta interpretira književni tekst s obzirom na njegovu strukturu, a ne u odnosu na izvaknjiževne čimbenike. Istraživači ove književnopovijesne podvrste usmjereni su na istraživanje fenomena literarnosti, potom tipološku sistematizaciju i tumačenje funkcionalnih aspekata djela, a osobito naglašavaju važnost intertekstual- nog povezivanja u žanrovske i periodizacijske modele. Stoga, metodološke tehnike ove književnopovijesne podvrste otvaraju nove interpretativne perspektive. Iznimna važnost ove književnopovijesne podvrste leži u činjenici da ona radikalno prekida s pozitivistič- kom književnopovijesnom praksom, te nudi književnoistraživački koncept, znanstveno relevantnu metodološku osnovu na temelju koje je moguće izgraditi pouzdanu književ- nopovijesnu sintezu.

Stanko Lasić: Roman Šenona doba (1863 – 1881) (1965.) – primjer žanrovske strukturalističke književnopovijesne podvrste Studija Stanka Lasića pod naslovom Roman Šenoina doba (1863 – 1881) objavlje- na je 1965. godine u časopisu Rad JAZU. U njoj, na 70-tak stranica, Stanko Lasić analizira dvanaest romana Šenoina doba: Požeškog đaka Miroslava Kraljevića (1863.), Dva pira Dragojle Jarnevićeve (1864.), Zlatarovo zlato Augusta Šenoe (1871.), Kletvu nevjere Ferde Becića (1875.), Čuvaj se senjske ruke Augusta Šenoe (1875.), Baruni- činu ljubav Ante Kovačića (1877.), Seljačku bunu Augusta Šenoe (1977.), Diogenesa Augusta šenoe (1878.), Zmaja od Bosne Josipa Eugena Tomića (1879.), Prosjaka Luku Augusta Šenoe (1879.), Olgu i Linu Eugena Kumičića (1881.) i Kletvu Augusta Šenoe (1880./1881.). Studija je podijeljena u dvije velike cjeline. Prva obuhvaća poglavlja: I. Uvod, II. Te- matika, III. Idejne osnove romana Šenoinog doba, IV. Likovi, V. Kompozicija, VI. Opća forma naracije, VII. Tehnika naracije, VIII. Opće karakteristike izraza i IX. Zaključak. Ovoj studiji pridodan je dio teksta s naslovom Dodatak u kojemu su sažeto prepričani sadr- žaji navedenih romana. U studiji Roman Šenoina doba Stanko Lasić napušta dotadašnju književnopovije- snu praksu u kojoj dominira kronološki pristup i istraživanje uzročnoposljedične po- vezanosti književnoga djela i konteksta u kome je ono nastalo. Usmjeravajući se na formalno-strukturalno izučavanje romana, on u svojoj književnopovijesnoj analizi uvodi posve novu istraživačku metodologiju. Razgraničavanje teksta od njegova konteksta, te svojevrsni oblik njegove gramatičke interpretacije prepoznaju se kao glavna obilježja Lasićeva strukturalističkog modela.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 95 Romane Šenoina doba on tumači istražujući njihove funkcionalne sastavnice, te osnovnu književnopovijesnu jedinicu - književni tekst razlaže na manje strukturalne jedinice kao što su tema, ideja, likovi, kompozicija, forma i tehnika naracije, izraz i sl.. Njihovom pomnom analizom Stanko Lasić u ovoj studiji dolazi do mnogih zajedničkih karakteristika pomoću kojih formira niz manjih klasifikacijskih cjelina utemeljenih na zajedničkim poetičkim, stilskoformacijskim kategorijama. Lasićev opis romana Šenoina doba utemeljen je prvenstveno na sinkronijskoj perspektivi, što znači da se on u svojim istraživanjima usmjerava na aktualnu, suvremenu istraživačku poziciju, a ne na pokušaj rekonstrukcije recepcijskih iskustava piščevih suvremenika. Takva sinkronijska istraživačka pozicija odredila je i njegov sustav raspo- ređivanja tekstova. U ovoj studiji Lasić posve odbacuje nizanje romana po crti književ- nopovijesne kronologije. Njegova metodologija u pogledu rasporeda građe – o periodizaciji u klasičnom smislu nije moguće govoriti jer je ovo tek parcijalna studija jednoga književnog razdoblja – zasnovana je na stvaranju skupina nastalih izdvajanjem zajed- ničkih, formalnih i sadržajnih karakteristika proučavanih romana. Sukladno tomu, Lasić zanemaruje društveno-povijesno kontekstualiziranje, te opisivanje perioda po analogi- jama s općom povijesti. Ovakvim pristupom periodizaciji, odnosno organiziranju knji- ževne građe Stanko Lasić pokazuje opredijeljenost za metodologiju u kojoj je naglasak na proučavanju tipoloških srodnosti, a ne prikazivanje povijesnoga kontinuiteta. U Romanu Šenoina doba Stanka Lasića izbor romana nije određen restriktivnim vrijednosnim kriterijima. U obzor Lasićeva proučavanja ulaze značajni romani Augusta Šenoe, kao i trivijalni romani autora poput onih Ferde Becića ili Miroslava Kraljevića. I jedni i drugi Lasiću služe kao zanimljiv materijal za strukturalnu raščlambu i opisivanje zakonitosti romana kao književne vrste. Više od njegove umjetničke kvalitete, Lasiću je, dakle, bila važnija činjenica da djelo po svojim strukturalnim karakteristikama pripada žanru romana, te da ima prepoznatlji- ve strukturalne mehanizme svojstvene romanima toga književnoga perioda. Sukladno shvaćanju da pripadnost književnog djela određenom žanru određuju prvenstveno njegovi strukturalni parametri, Stanko Lasić u ovoj studiji pokušava definirati granice žanra što su uvjetovale i njegov izbor romana. Svjestan, kako i sam kaže, manjka- vosti i nesigurnosti svih kriterija po kojima razlikujemo roman od pripovijesti, a pravdajući se zbog eventualnih primjedbi zbog neuvrštavanja djela kao što su Prijan Lovro ili Vladi- mir, Lasić sažeto iznosi svoje književnoteorijsko poimanje granice žanra kojim se bavi. “Termin “pripovijest” često se”, upozorava S. Lasić, “upotrebljava za kraći pa čak i dulji roman. Seljačka buna - historična pripovijest XVI. vijeka. Neke “pripovijesti” ipak nisu romani već uza svu sličnost s “romanima” ostaju pripovijesti. Njihov je sadržaj su- više jednostavan, linearan i nerazrađen”.3 Periodizaciji i književnopovijesnoj recepciji Lasić ne pridaje veliko značenje. Kako je za svoje istraživanje odabrao jedno, razmjerno kratko književno razdoblje, on nije morao detaljnije obrazlagati izbor periodizacijskih granica. Što se pak recepcije tiče, Lasić na početku studije navodi podatak kako roman ovoga perioda “umnogome stvara i hrvatsku književnu publiku”4, ali ga u nastavku rada nije posebno obrazlagao.

3 Lasić, Stanko: Roman Šenoina doba (1863 – 1881), Rad JAZU, 1965., str. 163. 4 Lasić, Stanko: Roman Šenoina doba (1863 – 1881), Rad JAZU, 1965., str. 163.

96 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar U Lasićevoj studiji prevladavaju elementi tekstualno-sinkronijskog književnopovije- snog roda. Analiza izbora pisaca, način književnopovijesne interpretacije, odnos prema pitanjima vrednovanja i recepcije pokazuju da je, u odnosu na dotadašnju književno- povijesnu praksu, Lasić ponudio bitno drugačiji tip književnopovijesnog istraživanja. Tipološka sistematizacija i tumačenje funkcionalnih aspekata djela osnovica je Lasićeva interpretativnog koncepta. U kontekstu vremena u kome je studija nastala, te s obzirom kasnija istraživanja hrvatske književnosti, Lasićev Roman Šenoina doba značio je istinski i radikalni prekid s dotadašnjim književnopovijesnim modelima. Dalekosežnost Lasićeve interpretativne perspektive ogleda se u tomu što je ona skrenula pozornost na činjenicu da se izučava- njem autonomne književne strukture mogu dobiti vjerodostojne i pouzdane, znanstveno relevantne spoznaje o naravi same književnosti. Lasićeva analitičnost, zasnovana na strukturalističkoj istraživačkoj paradigmi, u funkciji je podrobnog tumačenja književne strukture, a njezin konačni cilj nije, kao kod studija žanrovske pozitivističke književnopo- vijesne podvrste, navođenje velikog broja nepovezanih podataka, nego izgradnja struk- turalistički utemeljene taksonomije, te stvaranje književnopovijesne sinteze na temelju formalno-strukturalne analize romana. Usmjeren isključivo na istraživanje strukturalnih sastavnica romana u studiji Roman Šenoina doba Lasić svoje deduktivno izvedene teze obilato potkrepljuje mnogim primjerima iz romana, koje prezentira u posebno osmišlje- nim grafičkim prikazima. Gradeći svoju književnopovijesnu metodologiju na načelima strukturalističke paradigme, Stanko Lasić je, u metodološkom smislu, napravio znatan iskorak u odnosu na književne povjesničare svoga vremena i u hrvatskoj književnopovijesnoj znanosti inaugurirao ono što u ovom radu nazivamo žanrovskom strukturalističkom književnopo- vijesnom podvrstom.

U ovom radu naznačeni su glavni problemi književnopovijesne metodologije, te s obzirom na njih, opisan i prepoznat model žanrovske strukturalističke književnopovi- jesne podvrste u hrvatskoj znanosti o književnosti. Na konkretnom primjeru Lasićeve studije Roman Šenoina doba pokazana je praktična primjenjivost modela žanrovske strukturalističke književnopovijesne podvrste. U teorijskom opisu žanrovske strukturalističke književnopovijesne podvrste polazilo od sinkronijske, ali i od dijakronijske perspektive. To, drugim riječima, znači da se u njezinu teorijskom opisu vodilo računa o dinamici smjene metodoloških paradigmi kroz povijest hrvatske znanosti o književnosti, ali i zajedničkim metodološkim konstantama karakterističnim za književnopovijesne studije što pripadaju ovoj podvrsti, a nastale su, ili će tek nastati nakon vremena u kojemu je strukturalistički pristup književnomu tekstu kao takav bio glavna i najznačajnija metodološka strategija. Vodeći se takvim načelima, čini se opravdanim i pokušaj da se aktualnim književ- noteorijskim promišljanjima o problemima povijesti književnosti predloži epistemološki zasnovana teorijska alternativa – čitanje povijesti književnosti ili književnopovijesnih studija sukladno načelima metodološkoformacijskoga istraživanja.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 97 POPIS LITERATURE:

• Barthes, Rolad: Književnost, mitologija, semiologija, Nolit, Beograd, 1979., preveo: Ivan Čolović • Teorija o tekstu, Republika, br. 1-2, 1987., Zagreb • Beker, Miroslav: Moderna kritika u Engleskoj i Americi, Liber, Zagreb, 1973. • Poststrukturalizam – nasljeđe strukturalizma, Republika, 1986., br. 3-4, Zagreb • Semiotika književnosti, L – Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1991. • Suvremene književne teorije, MH, Zagreb, 1999. • Uvod u komparativnu književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1995. • Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne teorije, MH, Zagreb, 1997. • Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, MH, Zagreb, 2000. • Brannigan, John: New historicism and cultural materialism, St. Martin’s Press, New York, 1998 • Collingwood, Robin George: Ideja istorije, Svjetlost-Sarajevo, Globus-Zagreb, 1986., preveo s engleskog s pogovorom: Risto Tubić • Crane, S.Ronald: Critical and Historical Principles of Litarary History, The University of Chicago Press, Chicago and London, 1971. • Culler, Jonathan: Književna teorija: vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb, 2001., s engleskog preveli: Filip iMarijana Hameršak • O dekonstrukciji: teorija i kritika poslije strukturalizma, Globus, Zagreb, 1991., prijevod s engleskog: Sanja Čerlek • De Man, Paul: Problemi moderne kritike, Nolit, Beograd, 1975., preveli: gordana Todorović i Branko Jelić • Eagleton, Terry: Prema znanosti o tekstu, Republika, br. 1-2, 1987., Zagreb • Eco, Umberto: Kultura informacija komunikacija, Nolit, Beograd, 1973., prevela: Mir- jana Drndarski • Flaker, Aleksandar/Škreb, Zdenko: Stilovi i razdoblja, MH, Zagreb, 1964. • Flaker, Aleksandar: Književne poredbe, Naprijed, Zagreb, 1968. • Povijest književnih ideja ili povijest književnosti, “Umjetnost riječi”, 4/1967., Zagreb • Stilske formacije, Liber, Zagreb, 1976. • Guillén, Claudio: Književnost kao sistem, Nolit, Beograd, (1982?)., preveo: Tihomir Vučković • Hirsch, Eric Donald: Načela tumačenja, Nolit, Beograd, 1983., preveo: Tihomir Vučković • Klaniczay, Tibor: Nekoliko osnovnih principa sistematizacije povijesti književnosti, Umjetnost riječi, br. 5, 1967., Zagreb • Lasić, Stanko: Poetika kriminalističkog romana: pokušaj strukturalne analize, Liber, Zagreb, 1973. • Roman Šenoina doba (1863 – 1881), Rad JAZU, knjiga 341, 1965. • Lešić, Zdenko: Književnost i njena istorija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985. • Nova čitanja Poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo, 2003. • Lotman, Jurij Mihajlovič: Struktura umetničkog teksta, Nolit, Beograd, 1976., preveo: Novica Petković

98 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar • Milanja, Cvjetko: Francuski poststrukturalizam i postmoderna, Republika, 46 (1990), 11-12, Zagreb • O kraju povijesti u postmodernizmu,”Treći program Hrvatskoga radija”, (1990), 27, Zagreb • Moranjak, Bamburać, Nirman: Retorika tekstualnosti, Buybook, Sarajevo, 2003. • Morris, Charles William: Osnove teorije o znacima, BIGZ, Beograd, 1975., preveo: Radosav V. Konstantinović • Mukařovsky, Jan: Književne strukture, norme, vrijednosti, MH, Zagreb, 1999., preveo: Predrag Jirsak • Nöth, Winfried: Priručnik semiotike, Ceres, Zagreb, 2004., preveo: Ante Stamać • Pavličić, Pavao, Književna genologija, Liber, Zagreb, 1983. • Pederin, Ivan: Povijest i književna povijest kao autobiografija nacije, Encyclopaedia moderna 16 (1996), 46, Zagreb • Perkins, David: Is literary history possible?, The Jonhs Hopkins University Press, Baltimor and London, 1992. • Petré, Fran/Škreb Zdenko: Uvod u književnost, Znanje, Zagreb, 1969. • Petrović, Svetozar: Priroda kritike, Liber, Zagreb, 1972. • Richards, Ivor Amstrong: Načela književne kritike, Veselin Masleša, Sarajevo, 1964., preveli: Aleksandar I. Spasić i Slobodan Đorđević • Russo, John Paul: Historical Theory and Criticism, http://.press.jhu.edu/books/hopkins _guide_to_literery_theory/historical_theory_and_criticism • Sapegno, Natalino: Perspektive književne historiografije, “Treći program” radio Sa- rajeva, VI, 17, 1977., Sarajevo • Solar, Milivoj:Filozofija književnosti, SNL, Zagreb, 1985. • Laka i teška književnost, MH, Zagreb, 1995. • Povijest svjetske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003. • Pitanja poetike, Školska knjiga, Zagreb, 1971. • Predavanja o lošem ukusu, Politička kultura,Zagreb, 2004. • Retorika postmoderne, MH, Zagreb, 2005. • Stamać, Ante: Ranjivi opisi sustava, MH, Zagreb, 1996. • Teorija metafore, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983. • Škreb, Zdenko: Književnost i povijesni svijet, Školska knjiga, Zagreb, 1981. • Studij književnosti, Školska knjiga Zagreb, 1976. • Škreb, Zdenko/Stamać, Ante: Uvod u književnost: teorija, metodologija, Globus, Za- greb, 1986. • Šimunović, Pero: Kritika i hereza, Ziral, Mostar, 1997. • Počeci moderne književne kritike u hrvatskoj književnosti, Život, br. 11-12, 1985. Sarajevo • Theoretical issues in literary history, Havard University Press, London, 1991., editor David Perkins • Tynjanov, Jurij Nikolaevič: Pitanje književne povijesti, MH, Zagreb, 1998., preveo: Dean Duda • Vodička, Felix: Problemi književne istorije, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987., izbor i prijevod: Aleksandar Ilić

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 99 • Wellek,René/Waren,Austin: Teorija književnosti, Beograd, 1965., preveli: Aleksandar Spasić i Slobodan Đorđević • Wellek, René: Kritički pojmovi, Nolit, Beograd, 1966. preveli: Aleksandar Spasić i Slobodan Đorđević • Žmegač, Viktor: Književnost i filozofija povijesti, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1994. • Književno stvaralaštvo i povijest društva, Liber, Zagreb, 1976. • Problemi povijesti književnosti, “Umjetnost riječi”, 1/1979.

100 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Ivan Pederin Kratke pripovijetke Thomasa Manna

Thomas Mann je cijelog života osim romana pisao kratke pripovijetke. Veći dio ih je sabran u «Stockholmer Gesamtausgabe der Werke von Thomas Mann, Ausgewähl- te Erzählungen» 1948. (Sabrana djela, Izabrane pripovijetke) i «Meistererzählungen», Zürich, 1987. (Majstorske pripovijetke). Ta djela su uglavnom napisana u suvremenom obliku «kratke pripovijetke», a to će reći pripovijetka s početkom in medias res s grubo orisanim likovima, zapostavljenom fabulom, likovima često s ruba društva i s otvorenim krajem.1 Kratka pripovijetka „Tobias Mindernickel“ (1897.) je rano djelo o čudaku odjevenom u iznošenu staromodnu odjeću, koji je uvijek sam, djeca mu se rugaju na ulici. Stanuje u kući sa siromasima, ali ne spada u siromašni sloj. Njegova soba je siromašna, ali jedna komoda je solidna i građena u stilu Empire. On je imovno i socijalno potpuno nedefiniran. Tu Thomas Mann postupa suprotno nazoru realista Ivana S. Turgenjeva u pripovijetki „Malinovaja voda“ u kojoj on smatra da svaki čovjek ima neki položaj u druš- tvu. Jedno dijete padne i ozlijedi se, a Tobias priskoči i samilosno mu pomaže. Ali onda nabavi psa kojem stalno zapovijeda, a ako ga pas ne sluša, tuče ga. Jednom ga tako i zakolje nožem. Ovakav tip čudaka bio je karakterističan za stare njemačke gradove, tako Thomas Mann u šestom poglavlju „Doktora Faustusa“ On upućuje prema čuda- cima romantizma ili biedermeiera, može podsjetiti na čovjeka bez sjene i domovine u umjetnoj bajci Adalberta von Chamisso koji je sam bio takav čovjek bez domovine jer je bio emigrant iz Francuske u kojoj je bjesnila revolucija. I u književnosti XX. st. naći će se tipovi ljudi bez svog mjesta u društvu, npr. u Luigi Pirandello, „In osteria morto un tale“ (Neki čovjek umro je u svratištu), pa “Il lume dell altra casa” (Svjetlo iz druge kuće”, pa “Il fu Mattia Pascal” o čovjeku koji je pobjegao od svoje zle žene, pa je izgubio svoj građanski identitet. Ali Tobias hoće zapovijedati, on je čovjek nenormalnog i rastrganog karaktera. Nije li to lik diktatora kakvi će doći? Kratka pripovijetka «Der kleine Herr Friedmann» (Mali gospodin Friedmann, 1898.)) uvodi nas u salon novonadošlog zapovjednika okruga dopukovnika Von Rinnlingen koji je unajmio prostranu vilu na rubu grada i prima goste. Ugledna obitelj koja ima

1 Vidjeti Ruth Kilchenmann, Die Kurzgeschichte, Formen und Entwicklung, Stuttgart-Berlin-Köln- Mainz, 2 1968.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 101 salon i prima goste spada u XIX. st. Rinnlingen ima suprugu Gerdu, ženu od 24 godine koja nije privlačna i ljudi se od nje odvraćaju. Obitelj Rinnlingen posjećuje Friedmann, grbavac patuljasta rasta i zaljubi se u Gerdu, izavi joj klečeći ljubav, a ona ode od njega s prezirnim osmijehom. Friedmann počini samoubojstvo. Grbavac plemenite duše je Hugoov Quasimodo. Daljnje srodnosti valja tražiti u ranim pripovijetkama Dostojevskoga koji traži svoje likove u sirotinjskim dijelovima grada i nastoji kod čitatelja pobuditi samilost i ganuće. Tu, međutim, dominira socijalno pitanje nepravde, jer Dostojevski je onda bio socijalist. Nije daleko ni Smerdljakov u «Braći Karamazovima». Friedmann je čovjek koji traži ljubav žene, a žena traži zdravog muš- karca, a ne osjetljivu umjetničku dušu jer Friedmann voli glazbu. Umjetnik je bolestan, a bolest čovjeka upućuje prema umjetnosti. Glazba je susjedstvo smrti, bijeg iz života, glazba ga bliži Hannu Buddenbrooku i njegovoj majci Gerdi.2 «Das Wunderkind» (1903.) nije portret djeteta neobičnoga glazbenog dara koji s osam godina drži javni koncert, nego njegovog impresarija i publike. Mali pijanist je Grk i zove se Bibi Succellaphylaccas, nije jasno što je kratica, a što nadimak. To je tajna impresarija. On hoda kao da očekuje da ga fotografiraju. Dvorana je puna, iako je cijena ulaznica visoka. Najviši krugovi zanimaju se za pijanista dječaka pa se vide vojne odore, dobro odgojena djeca koja viču bis. Svi mu se klanjaju i ne stide se zbog toga, klanjaju se i djetetu Isusu. Jedna mala djevojčica željela bi da je poljubi. Mali pijanist ima u sebi veličanstvo umjetnika i njegovo nedostajanje dostojanstva, ujedno i šarlataneriju, prezir i sveti dim. Dobiva lovorov vijenac, čovjek koji mu ga daje sagne se i poljubi ga. Pljesak postaje orkanski. On ide majci i impresariju. Dolazi dvorska dama i vodi ga princezi. On gleda princezu i misli kako je ona glupa i stara. Ova kratka priča je slika umjetnika u kapitalističkom društvu koje uspjeh mjeri novcem i plaća ga. Može podsjetiti na Kafkinu kratku pripovijetku «Ein Hungerkünstler» (Umjetnik u gladovanju), o cirkusantu koji nastoji postići rekord u gladovanju, ali ga svi zaboravljaju pa on napokon umire od gladi. Malog Bibija ne zaboravljaju, već se oko njega gradi složena zgrada uspjeha u umjetnosti i financijama. U toj zgradi sudjeluju on, majka, impresario i publika u svim svojim segmentima. U publici se odražava razočaranje umjetnika. Slika kapitalističkog društva u apsolutističkoj monarhiji potpuna je, a gleda se iz kritičke perspektive pisca koji nije oduševljen kapitalizmom. „Der Weg zum Friedhof“ (Put prema groblju, 1904.) priča o malom činovniku Lob- gottu Piepsamu čija su žena i djeca umrli. On šeta uvijek sam, a nesreća gazi njegovo dostojanstvo. Onda pored njega prođe mladi biciklist. Lobgott ga pokuša zaustaviti, ne uspije i dobije takav napadaj gnjeva da po njega moraju doći bolnička kola i odvesti ga u bolnicu. On je tip čovjeka bez svog mjesta u društvu koji iz potištenosti prelazi u napad iracionalnog gnjeva, padne na zemlju pa po njega dolaze bolničkakola, on je tip kakav će se sretati u književnosti ekspresionizma što će doći. Ime Lobgott upućuje prema pietističkoj tradiciji u njemačkom protestantizmu, točnije pietizmu koji traži od čovjeka povučenost i ispitivanje savjesti. Lobgott je blizak čovjeku bez sjene i oslonca kakav je junak bajke romantičara Adalberta von Chamissa „Peter Schlemihls wunder- same Geschichte“, pa junaci nekih Gogoljevih pripovijedaka. Njegov je ispad blizak acte gratuit koji je u književnost uveo Dostojevski, ali nije isto. Lobgottov ispad znak

2 Helmut Jendreiek, Thomas Mann, Der demokratische Roman, Düsseldorf, 1977. str. 86, 156

102 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar je vrlo ozbiljno narušenih odnosa prema društvu sa spremnošću na nasilje. Budući diktator? „Beim Propheten“(Kod proroka, 1904.) pripovijeda in medias res o književnoj ve- čeri. Pjesnik čita svoja djela pod Napoleonovom slikom. Njegovo držanje nezgrapno je i despotsko, nosi topničke čizme, zidovi su izlijepljeni s proklamacijama i slikama Luthera, Nietzscha, Moltkea, Aleksandra VI. pape, Robespierrea i Savonarole. Sve je bezobzirno izmiješano, što podsjeća na Nietzscheov kult bezobzirnosti i njegovu volju za moći. Ali takav je i književni stil ekspresionizma koji će doći, slično i jezik dadaizma. Dolazi njegov učenik iz Švicarske, gdje je dadaizam nestao, pogleda slušateljstvo prije- tećim pogledom, izgleda surovo, kao doga. Čita – sve je mješavina surovosti i slabosti, čita jezikom propovijedi, slično kao Nietzsche, koji je bio sin protestantskog pastora, mogli bismo dodati, tu su usporedbe, teze, zakoni, vizije, proročanstva, poklici kao dnevne zapovijedi, stilska mješavina jezika psalama i apokalipse s vojno-strategijskim, pa i filozofskim terminima punim osjećaja vlastite veličine. Isus imperator novači vojsku spremnu da izgine u osvajanju zemaljske kugle, Buda, Aleksandar Veliki i Napoleon su njegovi preteče. Slijede svetogrđa, poklici Hosana, spomeni tamjana i krvi. Pozivaju se vojnici da pljačkaju osvojeni svijet. Pjesnik nastoji šokirati, iznenaditi i razoriti građanski mentalitet ravnodušnog slušateljstva. Sve se čita kao polemika protiv ekspresionizma. U toj polemici nedostaje odmaknutosti od predmeta pripovijedanja s blagim smiješkom kasnijeg Thomasa Manna, ovdje se radi o parodiranju ekspresionizma. Pisac podsjeća na ideologa kasnijih terorističkih ljevičarskih sekta bliskih trockizmu i anarhizmu. «Schwere Stunde»(Teški čas, 1905.) je unutarnji monolog pisca koji stoji pred svojim pisaćim stolom i ima tešku hunjavicu. Svi spavaju, stanodavac, njegova žena i djeca, on je bankrotirao, bježat će. Njegov pojam sreće je da svi znaju za nj i da ga vole, on je egocentričan, zavidi svakom tko je veći od njega. Stvaranje je božanska djelatnost, a spoznaja junačka. Sve počinje s ritmičkom težnjom iznutra, s težnjom za građom, materijom, mogućnošću izljeva pa do misli, slike, riječi i retka. Kolika je to sve borba i koliko je dug taj put po mukama. Njegova djela su čudesa čežnje, čežnje za oblikom, ograničenjem, tjelesnosti, do jasnog svijeta onog drugog koji je s božanskim jezikom nazvao imenom osunčane stvari. Svatko tko je bio umjetnik i pjesnik naliči njemu, a on ne pripada posve svojoj ženi. On je okončao i sve ide iz njegove duše - glazbe i ideje. To je bio portret duše umjetnika, pisca, autoportret Thomasa Manna. Stvaranje je, dakle, hod po mukama. Glas pisca glas je osamljenog čovjeka, kakvi su i junaci ranijih kratkih pripovijedaka Thomasa Manna. Međutim, pisac je očajan jer ne nalazi put do čitatelja. Između suvremenog pisca i čitatelja nalazi se ministarstvo koje daje novce, izdavač, koji želi zaraditi i vlada se da je književnost roba kao npr. hladnjak,3 cenzor, koji je nositelj državne ideologije i odgojitelj pisca,4 urednik, slagar, koji pravi tiskarske pogreške, korektor i trgovac knjigom. U ovom djelu se Thomas Mann približio ekspresionističkoj poetici krika, njegov pisac čovjek je koji traži bliskost s ljudima i zaziva u noći. Takve ljude Thomas Mann je našao kod Dostojevskoga, to su Aljoša i Ivan Karamazov i mnogi

3 O pitanju je li književnost roba može se reći da svi znamo zašto Mercedes košta više od Volkswage- na, ali nitko još nije čuo da je neka knjiga skupa jer ju je napisao Tolskoj ili Goethe. 4 O cenzuri vidjeti Ivan Pederin, Austrijska cenzura i nadzornad tiskom u Dalmaciji, Zadar, 2008. Pre- dožujska cenzura napadno nalikuje na kasniju komunisitčku cenzuru gdje je cenzor odgajao pisca u smislu dijalektičkog materijalizma i naučnog socijalizma. Kod nas cenzura još nije ukinuta.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 103 drugi.5 On je u ovom i u drugim mladalačkim djelima otkrio tip siromašnog intelektualca, u velikom gradu, odnosno preuzeo ga od Dostojevskog, a taj tip čovjeka dizao je revolucije i vodio totalitarne režime.6 To je kod Thomasa Manna tip slabo obrazovanog intelektualca koji svoje neznanje skriva iza ekscenričnog vladanja. «Unordnung und frühes Leid» (Nered i rana bol) (godina nastanka nije poznata) bavi se generacijskim sukobom u doba poslije Prvog svjetskog rata u obitelji sveuči- lišnog profesora, povjesničara Cornerliusa. Kćer Ingrid je maturantica, ima parodistički dar koji je upućuje prema kazalištu. Sin Bert ima 17 godina i ne voli školu, želi postati plesač, ili kabaretski recitator, možda i konobar u Kairu, jednom je pobjegao od kuće. Djeca zovu roditelje «starci», iako otac Cornelius ima tek 47 godina, a majka je osam godina mlađa od njega. Ponekad se o njima izražavaju kao «poštovani starac» i «vjerna starica». Wanja, tj. njihov prijatelj Iwan Herzl zanesen je kazalištem i posjećuje gradsko kazalište. Obitelj stanuje u elegantnoj kući u predgrađu, sagrađenoj prije rata, sada je zapuštena jer inflacijska plaća profesora Corneliusa od mnogo milijuna mjesečno nije dostatna za održavanje kuće. Obitelj nosi iznošenu i prekrojenu odjeću, ali spada u viši srednji stalež «Villenproletariat» u slangu poraća. Djeca u tramvaju govore niskim mjesnim dijalektom s prostačkim izrazima preuze- tim iz slanga, iako su u kući govorili književnim jezikom. Kćer govori glasno da je pro- davačica s jednim izvanbračnim djetetom, Postariji gospodin zgraža se i prosvjeduje, govori Themata umjesto Themen što je izraz novijeg njemačkog jezika za grčki plural. Starom gospodinu prijete i on žurno izlazi iz tramvaja. Situacija slična kasnijem romanu Siegfrieda Lenza „Das Vorbild“ u kojem tri pedagoga, dva lijeva i jedan desni, rasprav- ljaju o školstvu preko jaza generacijskih razlika i ne dolaze do zaključka. On zaokružuje sliku poratnog društva koje je gradsko i nije više uvijek paternalističko kakvo je bilo njemačko društvo prije rata za apsolutističke monarhije. Djeca često nazivaju telefonom poznate javne ličnosti, operne pjevače prelate, državne činovnike i predstavljaju se kao prodavačica, grof Mannsteufel i sl. Njihovo držanje je prosvjedno, a sredstvo prosvjeda je ironija što nastaje u razmaku između dobro odgojene djece iz ugledne obitelji i njihovog govora. Ironija Thomasa Manna je obazrivi smiješak ili nihilistička ironija europske dekadencije.7 Međutim, u ovom slučaju ironija je napad mlađih na starije koji su se obli- kovali u doba prije rata, dakle oružje modernizacije društva i njegove demokratizacije. Thomas Mann pripovijeda s razmakom od svojih likova. Sam Thomas Mann nije bio nekritički privrženik demokracije u XX. st., on je uočavao njezine nedostatke.8

5 Thomas Mann imao je vrlo živ odnos prema ruskoj književnosti Michael Wagner, Thomas Manns „Zauberberg“ und die russische Literatur, u: Werk und Wirkung Thomas Manns in unserer Epoche, Herausgeeben von Helmut Brandt und Hans Kaufmann, Aufbau-Verlag, Berlin und Weimar, 1978. str. 302-316. 6 Ivan Pederin, Dostoewski und der Expressionismus, Riječ, Časopis za filologiju, VII(2001) sv. 2. str. 141-149 7 Joachim Müller, Ironie und Humanität bei Thomas Mann, Werk und Wirkung Thomas Manns in unserer Epoche, Ein internationaler Dialog, herausgegeben von Helmut Brandt und Hans Kaufmann, Aufbau-Verlag, Berlin und Weimar, 1978. Georgi M. Friedländer, Die schöpferische Ironie als humanistis- ches Bekenntnis im Werk Thomas Mann,s ibid. str. 168. str. 162. 8 Manfred Haiduk, Die Bedeutung der polemischen Schriften im Schaffen Thomas Manns, str. 50, 53, 65. Separat bez bibliografskog podatka u knjižnici Odsjeka za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 11508. Ed 220

104 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Profesor Cornelius vidi povijest kao ono što se dogodilo, ne ono što se događa i mrzi novonastale političke promjene kao «nepovijesne». On je, mogli bismo reći, hege- lovac. Prije večere šeta uz obalu rijeke, eternizira prošlost koju na taj način mumificira, a smrt je izvor pobožnosti. In predaje s cigarom u ruci o engleskom državnom dugu u XVII. st. i uspoređuje ga sa španjolskim državnim dugom iz XVI. st. On je napisao knjigu s kojom je postao redoviti profesor, a ona se mnogo citira. On je, dakle, tip visokog državnog činovnika koji odgaja obrazovani sloj u duhu vladajuće državne doktrine i dogmi. Thomas Mann ga opisuje s razmakom pisca i njegova lika i bez simpatija, s ironijom koja ga umanjuje. Sam Thomas Mann bio je loš student, ali je oženio kćer sveučilišnog profesora Alfreda Pringsheima, matematičara.9 On se tu otkriva kao čovjek loše akademske naobrazbe koji profesore smatra budalama, a ovaj lik možda je lik njegova tasta, ili budućeg tasta. U opisu profesora Corneliusa Thomas Mann zauzima dosta oholo i osorno držanje lošeg studenta prema profesorima uopće. Onda Thomas Mann opisuje «Party», tulum rekli bismo njegove djece. Djeca se ne drže stidljivo u spolnom smislu, muškarci se ne odnose galantno prema djevojkama. Na zabavi je Möller, tip Wandervogel10 koji uopće nema građanske odjeće i ne nastoji biti «gospodin». Ima gitaru i pjeva folklorne pjesme. gosti, čak i djevojke, sjede na podu. Tu je i Cäcilija koja je iz malograđanstva spala u stalež slugu. Pleše se foxtrott, shimmy, java dances i polka creole. Čitava zabava prava je demonstracija mladih protiv obrazovanih starih s jasnim neprijateljstvom prema obrazovanju koje je ipak, i to moramo reći, bilo državno i zamišljeno kao odgoj upravnog sloja da vodi državu. Na drugoj strani raspravlja se o pripremama za Schillerovog «Don Carlosa» i tu Cor- nelius govori o katoličkoj reformaciji. To je kontrast prema mladima. A Thomas Mann nije na strani mladeži. Način pripovijedanja parodičan je, on sadrži osudu profesora i njegovog naraštaja, ali i mladeži koja prima modernost i osobito književnost i umjetnost ekspresionizma. Thomas Mann ne osuđuje ideološkim sredstvima, već jezikom jer stariji i mlađi naraštaj govore različitim jezikom. On opaža da postoje jezici socijalnih, dobnih i regionalnih profesionalih skupina, možda i nekih drugih.11 «Herr und Hund» (Gospodar i pas, 1918.). Pas je vjerojatno prva životinja koju je čo- vjek pripitomio i njegov odnos prema čovjeku osobito je blizak. Životinje u književnosti nisu rijetkost, u starijoj književnosti one ponekad govore, vrlo često su antropomorfizira- ne kao životinje u Lafontaineovim bajkama koje zastupaju neke ljudske osobine ili, radije, mane. Antropomorfiziran je i mješanac vuka i psa u romanu «The White Fang» (kod nas prevedeno kao Vučko ili Bijeli očnjak) Jacka Londona. Ivan S. Turgenjev napisao je pripovijetku «Mumu» o čovjeku koji ima psa, ali pripovijetka je ipak o čovjeku. Kod

9 Marcel Raich Ranicki, Thomas Mann und die seinen, Stuttgart, 1987. str. 11. U kuću ili salon profesora Pringsheima zalazili su pisci, skladatelji, Richard Strauss, Max von Schilling, Paul Heyse, i dr. str. 240. Sam Thomas Mann bio je egocentričan, slavičan i izvrstan kao upravljač svog književnog uspjeha, uvijek je dočekivan na kolodvoru ili u zračnoj luci, čak kao izbjeglica u Princentonu stanovao je u udob- noj villi, primale su ga ugledne ličnosti, sam papa Pio XII. Reich Ranicki, poglavlje Das Genie und seine Helfer. 10 Wandervogel je bila skautska organizacija mladeži koja je putovala pješke i logorovala. Ta organizacija osnovana 1896. postala je izraz razočaranja njemačke mladeži s ratom. U njoj je bilo i Židova, ali većina članstva bila je protusemitska. Nacisti su u njoj uočili obrazac za izgradnju omladinskih organizacija, zabranili su je 1933. i osnovali Hitler-Jugend po obrascu Wandervogel. 11 Ivan Pederin, Diplomatički, kancelarijski i uredovni jezik, Kolo, X(2000) br.1. str. 5-12.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 105 Jacka Londona je životinja glavni junak, ali ona znači američkog pionira i pustolova koji se snalazi u najsurovijim prilikama. To je pisac sam. Kod Turgenjeva nalazima Čertop- hanova u pripovijetki „Konec Čertophanova“, koji je kupio konja i zavolio ga. Ukrali su mu ga, a on ga je posvuda tražio, našao, kupio ga je, a onda je, malo po malo, shvatio da ipak nije njegov konj Malek Adel pa ga je, razočaran, ustrijelio. U ovom slučaju konj je proširenje i znak njegove ličnosti. Turgenjev ne pripovijeda o konju, nego o ljubavi gospodara prema svom konju. Thomas Mann napisao je kratku pripovijetku o odnosu psa i čovjeka, ali, ako bolje pogledamo, tu je pas glavni junak. Nije antropomorfiziran, već je pas pravi i obični pas, nije rasni pas, kakve Thomas Mann u ovom djelu naziva aristokratima među psima i time priznaje znatan utjecaj koji na pse vrši druženje s čo- vjekom. Pas Bauschan je pas, pravi pas ptičar. S obzirom da nije čistokrvan gospodar, a to je pisac sam koji pripovijeda u prvom licu jednine, ga je dobio za male pare. Pisac pripovijeda, ali iz pripovijedanja jedva da išta doznajemo o njegovu zanimanju, imovini, društvenom položaju, rodbinskim vezama. Ipak, pas je slika njegove osamljenosti. Zato mnogo doznajemo o navikama i ćudi njegova psa. Bauschan ne voli noćnu rasvjetu, policajce, redovnike i dimnjačare. Pas ga očekuje kad se vraća kući. Kako zna kad se gospodar vraća? Gospodar pripovijeda o psu, ali ne kao zoolog. Pas ima svoju rasu i ličnost, ima svoju prirodu koja nije uvijek objašnjiva. Nije moguće objasniti što se događa kad se dva psa sretnu. Opis dvaju pasa, od kojih je jedan iza ograde kuće, a drugi na ulici i oba laju, ne objašnjava prirodu psa koji je tisućama godina čovjekov prijatelj, a ipak je nepoznanica, a njegova ćud je nespoznatljiva. Thomas Mann opisuje dvoboj pasa koji ima svoja pravila. Pas je uhvatio miša, slijedi pobjednički ples. Uhvatio je fazana koji nije pravodobno uzletio i stoji nad njim. Ne zna što bi napravio jer njegov gospodar je tu i ne daje mu naloge, nije lovac. Onda je Bauschan bolestan, gospodar ga vodi veterinaru koji ga zatvori u kavez zbog promatranja. Gospodar ga posjećuje, a pas ga gleda pogledom punim predba- civanja što ga je ostavio u kavezu. Bauschan goni zečeve i nikad ih ne uhvati jer zec skače u stranu. Gospodar nije lovac i ne pomaže mu, Bauschan ga gleda, zamjera mu. Bauschan vidi kako je lovac ulovio gusku i ljut je što mu njegov gospodar nikad nije dao priliku da je on ulovi ili aportira. Kratka pripovijetka „Mario und der Zauberer“ (Mario i čarobnjak 1930.) je autobiografska. Razmak između pripovjedača i čitatelja nije velik, a to nije karakterisitčno za Thomasa Manna, čak se stvara neko ozračje povjerenja između pisca i čitatelja.12 Pisac ljetuje u nekom kupališnom mjestu na tirenskoj obali, među drugim gostima mnogo ima rimskih aristokrata. Djeca Thomasa Manna kašlju nakon preboljenog kukurikavca, susjeda Principessa se boji da bi ona mogla zaraziti njezinu djecu. Liječnik ne smatra da bi se njezina djeca mogla zaraziti. Na kraju direktor hotela prisilno preseli obitelj u neku drugu sobu. Thomas Mann se uvrijedi i ode u drugi hotel. Sunce je homersko, ali atmosfere nevinosti nema. Onda kćer Thomasa Manna pere svoj kupaći kostim na pla- ži, načas se skine, ima tek osam godina, ali to je uvreda za Italiju i Thomas Mann mora platiti 50 lira globe. Totalitarizam je uvijek i svuda jako osjetljiv na nacionalnu čast. Slijedi nastup Cavalliere Cipolla, hipnotizera, zabavljača i iluzionista. Cipolla ima strogo i oz-

12 Richard Thiebefrger, Persönliches Engagement und epische Distanz in Thomas Manns Novelle, u: Werk und Wirkung... str. 204.

106 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar biljno lice, ničeg humorističnog u nastupu, ponosan i samodopadan. Cipolla izvodi na pozornicu najprije jednog dečka i napravi ga smiješnim. Cipolla se drži kao nacionalist, njegovo dostojanstvo je osjetljivo, njegova publika je bezazlena, spremna na šalu. Ali izgleda da on nije obljubljen. Od ljudi koje izvodi na pozornicu traži bespogovorni po- sluh. Zapovijedati i slušati – to je cjelina. Izvodi na pozornicu jednu damu koja je nekoć bila prijateljica Eleonore Duse, Cipolla izvuče to priznanje iz nje svojim hipnotičkim umi- jećem. Takvo prijateljstvo je neprilično i publika plješće, sve izgleda kao nacionalistički skup. Onda napravi smiješnim jednog mladog Rimljanina, pa konobara u hotelu Marija tako da ogoli njegovu intimnu unutarnjost. Mario ode, ali se brzo vrati s revolverom i ustrijeli Cipollu. To je iracionalni ispad, naličan Tobiasovom ispadu kad je zaklao psa, ili Lobgottovu bijesu na biciklistu. Kratka pripovijetka je slika talijanskog fašizma. Tu je autoritativni direktor hotela, koji se osjeća kao da zastupa državu, pretjerana osjetljivost vlasti i činovnik koji globi Thomasa Manna jer je njegova kćer nanijela uvredu Italiji, i napokon autoritativni hipnotizer koji zaviruje u dušu ljudima kad ih izvodi na pozornicu i kažnjava ih javno kao da se i on osjeća zastupnikom nacije i vlasti. Hipnoza je moć, a totalitarna moć hipnotička je, to pokazuje iracionalno sugestivna snaga Mussolinija kao govornika. I Hitler je imao nevjerojatan, gotovo mistički dodir sa slušateljstvom u svojim javnim nastupima, u kojima bi opčinio masu. Ali Hitler u to doba još nije bio osvojio vlast. Njemačka književna kritika vidjela je iste godine u ovoj kratkoj pripovijetki metaforu fašističke Italije i Mussolinija u liku Cipolle. Njemački nacionalisti šutjeli su o Mussolini- jevim političkim ispadima, ali su pisali o zdravom germanskom i bolesnom romanskom elementu i o krizi građanstva. Mnogi su pisali o masovnom ludilu u Italiji i nasilju, Cipolli kao demonu i šalatanu i fašizmu kao pokretu koji je opčinio naciju. „Mario und der Za- uberer“ iste je godine zabranjena u Italiji.13 Thomas Mann je potkraj rata kao emigrant u SAD napisao pripovijetku «Die verta- uschten Köpfe» (Zamijenjene glave, 1944.). U uvodnom dijelu prikazuje Schridamana i Nanda, ljude iz različitih kasta i različite dobi. Jedan je trgovački sin, drugi pastir. Schri- daman je imao gurua, dakle učitelja ili vjeroučitelja koji ga je podučavao u gramatici i astrologiji. Prema kasnoantičkom sustavu obrazovanja pod gramatikom se podrazumi- jevalo naučiti latinski i pisati lijepim stilom.14Schridaman ispravlja Nandu u govoru. Nije poznato je li takav kasnoantički sustav bio poznat u Indiji. Nanda je sin naroda, tamnije puti. Ova dvojica opaze Situ, djevojku lijepih bokova koja se pere u nekom vjerskom obredu, ona je posve gola, ima tvrde grudi kao pupoljke, ispupčenu stražnjicu. Thomas Mann izbjegava europsku tradiciju u opisu ženske ljepote koja opisuje oči, kosu, usta, a nipošto bedra, grudi ili stražnjicu kod žene. U ovom slučaju pisac predstavlja svoju junakinju posve golu pa ovakav opis postaje neizbježan. Sita je sva život i smrt, ludost i mudrost, ona je čarobnica i osloboditeljica. 15

13 Dieter Wuckel „Mario und der Zauberer“in der zeitgenösischen Presseresonanz, u: Werk und Wirkung... str. 346-356. 14 Ernst Robert Curtius, Europäische Literatur und lateinisches Mittelalter, Bern und München, 6 1967. str. 47-55. 15 Thomas Mann vezuje ova shvaćanja o životu i smrti uz Richarda Wagnera i ljubav Tristana i Isolde u kojoj se Wagner oslanja na Schopenhauerov pojam smrti i ljubavi, Jendreiek, Op. cit. str. 63

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 107 Schridaman se ženi Sitom i potom odlazi sa ženom i Nandom u posjet tastu i punici. Putem svrati u svetište boginje Kâlî da se pomoli. Put ga vodi kroz sablasni krajolik; spušta se u podzemlje u utrobu majke zemlje. To je književni vestijarij ekspresionizma koji gleda zemlju kao negostoljubivi planet.16 To je šamanističko putovanje17 kakva su poznata kod Homera i Vedrgilija, Odisej i Eneja silaze u podzemlje da se posavjetuju s dušama pokojnika. Putem vidi kamene skulpture falosa (lingam) i strašni kip boginje oko koje su ostaci žrtava. Dakle, smrt i život (lingam – falos). Schridaman uzme mač i sam sebi odsiječe glavu. Kako se dugo nije pojavio, Nanda dolazi za njim pa si i on odsiječe glavu. Napokon dolazi i Sita, ne shvaća kako su obojica umrli, boji se optužbi da je razularena žena, jer ona je zamišljala i ljubav s Nandom. Onda začuje glas boginje koja joj objašnjava što se dogodilo i pouči je kako će sastaviti odsječene glave s tijelom i vratiti žrtve u život. Sita pogriješi i spoji Nandinu glavu sa Schridamanovim tijelom i obratno. Sad počinje zabuna. Čija je Sita žena. Sita je trudna, ali Schridaman joj nije napravio dijete s glavom, na Schridamanovom tijelu je Nandina glava. Odlaze pustinja- ku koji je dosudi tijelu sa Schridamanovom glavom, ali Sita leži s obojicom. Situacija poput situacije u romanu «Maler Nolten» romantičara Eduarda Mörike, gdje duševno poremećena žena stoji između dva muškarca i leži s obojicom. Kod Site nalazimo i stanje čuvstvene zabune slično stanju u kojem se nalazi Alkmena u komediji ili bolje tra- gikomediji Heinricha von Kleista pod naslovom „Amphitrion“ koja je legla sa Zeusom, a Zeus je poprimio obličje njezinog muža Amphitriona da bi legao s njom. Thomas Mann u ovoj situaciji ukida za kršćanstvo karakterističnu svijest o dvojnosti duha i tijela, ze- maljskog i nebeskog. Tjelesno zadovoljstvo i spasonosni duhovni mir vezani su, ljepota teži produhovljenosti, težnja svijeta je sjedinjenje duhovnosti i tjelesnosti u ljepoti koja je potpunost. Thomas Mann je u ovoj pripovijetki vratio čudo u književnost. Protiv čuda u književnosti bilo je prosvjetiteljstvo pa je Henry Fielding u prvom poglavlju osme knjige „Tom Jonesa“ pisao da je i Homer bio štedljiv kad je uvodio bogove u zbivanja svojih epova, a ako ih je i u uvodio, nikad u tričavim situacijama. K tome su antički bogovi odavna detronizirani. Henry Fielding je ipak dopuštao duhove u književnosti. Onda trojica odluče da će izbjeći ovu poliandriju zajedničkim samoubojstvom sa sjedinjenjem bićem svijeta. Pripovijetka završava obrednim spaljivanjem njihovih tijela. Smrt je prema Schopenhaueru ukidanje principium individuationis i varke sadržane u tom načelu, život ne prestaje smrću, a smrt je tek ukidanje izolacije u našem indivi- dualnom životu, dakle spas od tamnice života.18 Smrt ima svoju tradiciju u njemačkoj književnosti koja počinje s baladom mladog Goethea „Der Fischer“ – Ribar. U toj baladi ribar lovi ribu na jezeru. Iz vode ga mami lijepa žena, domami ga u vodu i ribar se utopi.

16 Wolfgang Rothe. Der Experssionismus, Theologische,soziologische und anhropomorphische As- pekte einer Literatur, Frankfurt am Main, 1977. str. 34-36. 17 Nicolò Mineo, Dante, Bari, Laterza, 1970. p. 168. Danteovi izvori bili su biblijski proroci kao prorok Daniel, apokalipsa, židovske knjige, srednjovjekovna putovanja i vizije, Enejida, Ciceronov Somnium Scipionis, srednjovjekovna Visio Pauli. Dalje o šamanima P. Habermehl, Jenseitsreise, Reallexikon für Antike und Christentum, Sachwörterbuch zur Auseinandersetyung des Christentums mit der Antiken Welt, herausgegeben von Ernst Dassmann,Carsten Colpe, Albrecht Dihle, Josef Engmann, Wolfgang Spezer, Klaus Traede, Lieferung 132/133. p. 494-538. O šamanizmu vidi G. van der Leeuw, La Religion dans son essence et ses manifestations, Phénoménologie de la religion, Payot, Paris, 1970. Par.26,2. str. 212-213. 18 Jendreiek, Op. cit. str. 61.

108 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Smrt u toj baladi nije ni po čemu zla, ona znači da se ribar sada integrira u poredak prirode koja je viši i božanski um, ali ne osobni kršćanski Bog. Romantičari su prihvatili i razradili kult smrti iz Goeheovog „Werthera“ koji završava samoubojstvom. Thomas Mann slijedi ovu tradiciju njemačke književnosti. Thomas Mann nije dublje zašao u indijsku teologiju, on je oslonio svoju pripovijetku na pojam smrti koji je Schopenhauer oslonio na tu teologiju i filozofiju. Ali je priznao i odobrio poliandriju koja je poznata u antropologiji, iako je mnogo rjeđa nego poligami- ja. Međutim, Thomas Mann je u svojim djelima često istražitelj dubina ljudske prirode, povijesti, mita i sl. U kasne pripovijetke Thomasa Manna spada i „Das Gesetz“ (Zakonik) u kojoj je on prepričao Mojsijev život i nastanak njegovog Zakonika. On je ovu pripovijetku napisao po narudžbi. Njegovo rođenje bilo je neuredno i zbog toga je volio red, zapovijed i za- brane. Bio je vruće krvi i zbog toga je žudio za duhovnošću. On je bio sin druge kćeri faraona Ramessu kojoj se svidio jedan sluga snažnih ruku, a bio je židov. Pohotna faraonova kćer legla je sa stranim robom. Ona je rodila sina, a rob je ubijen i zakopan. Dječačić je dobio dadilju i egipatsko ime, jer ime Ptach-Mose i Amen-Mose često je u Egiptu, mali Mojsije odgaja se da bude Egipćanin, a židovski robovi kopaju kanal do Crvenog mora. Mojsije nema materinjeg jezika, otac mu je govorio aramejski i siro-kaldejski, pa egipatski i midijanitsko-arpski. Mojsije dakle nije po materi Židov, već kozmopolit starog istoka. Ipak je prionuo uz Židove i postao njihov prvosvećenik. Jahve je za Mojsija značio bijeg iz Egipta, ali ne vojni pohod za osvajanje zemlje. Vojskovođa je bio Joshua, Mojsije je obrazovao Židove. Aaron je bio govornik i političar. Židovi su malovjerni i neprestano predbacuju Mojsiji da je bolje bilo da su ostali kod svojih kuća u Egiptu, njih predvodi Mirjam, Aaronova sestra. Mojsije je duhovno muževan, Jošua je ekstrovertan, vodi Židove slijedeći zvijezde. Astrologija? Astrologija je bila državna znanost Egipta, ali i mezopotamskih država. Ona je bila način orijentacije Egipćana i Babilonaca u svijetu, a Egipat je ostavio traga u židovskom narodu. Mojsije kažnjava homoseksualizam i ljude koji svoje kćeri daju u prostituciju. Mojsijev zakonik danas se vidi kao predložak za Bill of Rights koji bi bio otprilike sekulariziranao kršćanstvo, a Tho- mas Mann nastoji s osloncem na kršćanstvo učvrstiti humanost. Dekalog bi dakle bio moral humanosti.19 Međutim, pojam humanosti u prosvjetiteljstvu zamjenjuje kršćansku ljubav prema bližnjemu. Tako je Mojsije zabranio prostituciju. Čini se da prostitucija nije bila u Egiptu prezreno zanimanje. I faraon Psametihos dao je svoju kćer u prostituciju da namakne novac za gradnju piramide.20 Sam Mojsije ima dvije žene, Ziporu i jednu crnkinju koja je došla u Egipat kao dijete i imala je već ponekog muškarca. Mojsije je opisuje kao nabijenu spolnošću. Zipora nije protiv nje jer joj je ona podložna, ali protiv crnkinje ustaje Mirjam. Ona sa svojima hoće prognati crnkinju i to bi joj uspjelo da Jahve nije ustao u obranu Mojsija tako što je poslao potres za opomenu Židovima. Ova epizoda nije uspjela jer tu Jahve postupa na način sličniji homerskim bogovima, npr. Apolonu koji je čuo molitvu Briseidinog oca i naslao na Mirmidonce crnu kugu. Taj postupak sličan je intervenciji Venere i Junone u zbivanja Vergilijeve „Enejide“. Dok je Mojsije primao Zakonik Židovi nisu napravili zlatno tele, nego bika plodnosti u smislu

19 Brünhild Neuland, Das Gesetz, Zu Thomas Manns poetischer Fassung der Mose-Mythe, Wort und Wirkung...str. 251. 20 Tako Herodot u drugoj knjizi Historiae.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 109 egipatskog obožavanja bika, jer Židovi žele biti narod kao svi drugi i ne žele se poko- ravati strogom Jahveu. Jahve se hoće odvratiti od Židova, ali ga Mojsije moli da to ne učini jer će mu se onda reći da nije bio u stanju odvesti svoj narod u Obećanu zemlju. Ovakva prepirka Mojsija i Jahvea, u kojoj Jahve popušta, ne spada posve u starozavjet- nu sliku Svemogućega. U ovoj pripovijetki Thomas Mann ističe veze Židova s egipatskom kulturom, a i religijom, slično kao što je to isticao u četiri romana o starozavjetnom Josipu, ali o tome na drugom mjestu.

110 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Iva Beljan Poezija odjevena u roman Enes Karić: Pjesme divljih ptica, Tugra, Sarajevo, 2009.

Sarajevska je izdavačka kuća Tugra 2009. godine objavila dva izdanja romana - prvijenca uglednog islamskog teologa i profesora na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu Enesa Karića, čijem je prvom romansijerskom ostvarenju prethodio dugi prevoditeljski, priređivački, esejistički i putopisni rad. Roman je naslovljen zavodljivim naslovom Pje- sme divljih ptica, zavodljivim iz dvaju razloga: jedan je asocijacija na naslov pjesničke zbirke, što, uviđamo odmah nakon čitanja prvih stranica i zamjećivanja liričnosti u izrazu, uopće nije bez osnove, a drugi je značenjska višeslojnost. Naime, tako je u romanu naslovljen rukopis što ga piše glavni protagonist (rukopis koji je zapravo roman sâm), naslov funkcionira i kao metafora koja je ključ za interpretaciju različitih odnosa unutar svijeta djela, ali i kao aluzija na autorovu suvremenost. Već i naslov tako najavljuje da se radi o veoma složenu uratku, kako na tematskoj razini tako, naravno, i na razini umjet- ničkog izraza. Pokušat ću se zato ovdje zadržati barem na nekim njegovim uporišnim točkama. Krenimo redom. Radnja romana, što ga naslanja na bosanskohercegovačku proznu tradiciju, smje- štena je u povijest, u drugu polovicu 16. (i manjim dijelom u početak 17.) stoljeća, u vrijeme stagnacije i nagovještaja opadanja moći Otomanskoga Carstva, vrijeme nakon Lepantske bitke 1571., koja je i jedan od povoda brojnih rasprava i simbolična točka u romanu. Mjesto je Sarajevo, sa snažnim društvenim i vjerskim previranjima potaknuti- ma općom atmosferom u Carstvu, ali sa specifičnošću u sebe zatvorene sredine, po- granične provincije Carstva prema Zapadu. Roman je ispripovijedan u prvome licu, a pripovijeda ga, i sve epizode i zbivanja drži na okupu te im služi kao žarište, Skender Humo, mladi teolog podrijetlom iz Mostara, koji nakon završenih nauka u carigradskim medresama i izučavanja astronomije u Firenci dolazi u Sarajevo 1585. na službu muderisa u gazi Husrevbegovoj medresi. Prvi je dio romana vezan za njegov dolazak, upoznavanje Sarajeva i njegova društvenog i vjerskog života, obilježenog zatvoreno- šću te rascjepkanošću na mnoštvo različitih vjerskih sljedbi i njihovih sukoba oko sfere utjecaja. Drugi je dio vezan za zaoštravanje tih zbivanja, u koja Skender ulazi kako svojim položajem muderisa, dakle istaknuta člana društva, tako još više ženidbom s kćeri bogatoga trgovca Salihbega Kaukčije te peripetijama vezanim za njegovu smrt i pripisivanje imanja tekijama i vjerskim sljedbama. Treći je dio vezan za Skenderovu starost u Mostaru nakon protjerivanja iz Sarajeva i za promišljanje događaja iz smirenosti kasnih godina.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 111 Na trima je osnovnim preokupacijama utemeljen ovaj roman: na tematskom tro- kutu religije, filozofije i umjetnosti. Utjelovljuju ih tri lika: teolog Skender, filozof Hasan i umjetnik Mustafa. U složenoj tematskoj sferi tako možemo razabrati tri glavna sloja. Prvi bi se mogao odrediti kao političko-povijesni, i obuhvaća povijesne probleme konca 16. stoljeća, ali s jakim aluzijama na suvremeno političko stanje u Bosni i Hercegovini: odnos Bosna/svijet izražen je kroz povijesne kategorije, ali jasno asocira na suvremeno stanje, a odnos periferije i središta Carstva nadaje se kao metafora današnjih odnosa BiH i svjetskih političkih sila. Aluzivno djeluju i osobine sarajevskoga društva u romanu: zatvorenost, autističnost čaršijskoga mentaliteta, nepovjerljivost, isključivost, strah, tu- mačenje općih događaja s beskrajne (političke) udaljenosti, rascjepkanost na bezbroj- ne sljedbe. Drugi bi se tematski sloj mogao odrediti kao religiozni, a obuhvaća teme koje se tiču tumačenja islama (i religije uopće) i njegove uloge u svijetu, frakcija unutar njega, odnosa s drugim religijama, ali i teme koje nisu određene povijesnim okolnostima: odnos religije i države, religije, zakona i morala, odnos duhovnog i materijalnog, (ne)aktualnost teologije i njezine primjene te njezinu odvojenost od života, proces propadanja institucija kao odraz propadanja ljudske unutrašnjosti, vjerski formalizam i zloporabu sakralnoga, potom svevremene teme kao što su vrijeme, smrt… Treći sloj, koji određujem kao umjetnički, obuhvaća teme o sudbini umjetnosti (i znanja, filozofije, obrazovanja) te o njezinoj funkciji u svijetu, potom vječna umjetnička pitanja izraza, simbola i mogućnosti da se iskaže neiskazivo. U svim ovim temama autor pokazuje zavidnu erudiciju i spoznajnu širinu: u povijesno-političkom sloju sklonost politična čovjeka da istražuje uzroke sadašnjim događaji- ma te zalazi iza stereotipa i svakodnevnih rješenja, u religioznim temama izrazito i pro- fesionalno poznavanje problematike i intimnu bliskost s njom, u umjetničkim temama suptilnost i sposobnost intuitivnoga shvaćanja. Tematsku širinu i dorađenost prati, zapravo nalazi svoj ekvivalent u njoj, zanimljiva i usavršena pripovjedačka tehnika. Ona slijedi navadu suvremenih proznih stvaratelja da izbjegavaju hermetičnost, ali jednako tako i sveznajuću poziciju izvanjskoga pripovijedanja, koja je pripovjedački ekvivalent stavu o spoznatljivosti svijeta i mogućnosti postojanja jednog ispravnog uvida u zbivanja. Zbog toga se pribjegava fiktivnome pri- povjedaču koji priča fiktivnu priču o vlastitom životu i rukopis naziva naslovom koji stoji na koricama Karićeva djela. Tako autor prepušta fiktivnome karakteru pripovjedačku kompetenciju (i pripovjedačku odgovornost) za ispričano, a istodobno izbjegava promatranje svijeta iz izdvojene vanjske perspektive. Svijet se doživljava „iznutra“, kroz doživljaj pripovjedača, koji je ujedno i glavni akter događaja o kojima govori, pripo- vjedača posve umiješanog u zbivanja. Osim toga pripovjednu situaciju usložnjavaju veoma česte digresije i narušavanje linearna tijeka izlaganja stalnim pripovjedačkim izletima u prošlost. Svaki događaj ili pojedinost mogu poslužiti pripovjedaču za digresiju o djetinjstvu u Mostaru, školovanju u Carigradu i Firenci, osobnoj, obiteljskoj ili kolektivnoj prošlosti. Tako se izbjegava kronološka strogost (simbol izvanjskoga pogleda na zbivanja), a svijet se internalizira, postaje subjektivan i fragmentaran. Dodatno se pripovjedačka situacija usložnjava time što Skender Humo nije jedini pripovjedač u romanu: na brojnim mjestima on svoju ulogu prepušta kojem drugom liku koji mu pripovijeda svoju priču, pa se u preklapanjima pripovjedačkih glasova, često i proturječnih, stvara višeglasje pogleda, stavova i mišljenja, koje još uspješnije izbjegava jednostrano

112 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar tumačenje događaja ili pripisivanje ideja iz svijeta romana autoru. Dakle radi se o tehnici koju voli suvremena proza. Međutim, bez obzira na takvu pripovjednu tehniku, ukupan dojam ne odaje nakanu da se svijet pokaže samo kao disonantno mjesto gledano iz sužene perspektive u zbivanje uključenih pripovjedača. Suvremena proza ima i te kakve pretenzije na objaš- njavanje svijeta i davanje reda. Kroz dijaloge se iskazuje znanje i mnijenje o svijetu, naizgled nevezano za pripovjedača, koje iz različitih kutova i s različitih pozicija unutar romana upotpunjuje pripovjedačeve iskaze. Bez obzira na mnoštvo glasova i prekla- panje pripovjedača, stav o svijetu, o povijesti, suvremenosti i svevremenosti, ostaje kao snažan dojam nakon čitanja, a autor ga uspješno provlači kroz dijaloge, rasprave, prepirke likova oko različitih političkih, religioznih i umjetničkih tema. Kao suprotnost nemirima i zatvorenosti čaršijske sredine koju upoznajemo kroz sudbinu trojice izdvojenih i prosječnosti suprotstavljenih likova – filozofa, teologa i umjetnika – upada u oči i određena smirena i romantična vizija međuvjerskih odnosa, ali koja, što treba naglasiti, nije izražena u vanjskim događajima (dapače, međuvjerski ratovi stalno pokazuju suprotno), nego u stavovima spomenutih triju i nekih drugih likova, koji se odvajaju od mišljenja i shvaćanja većine. I inače njihovo pripovijedanje i upozorava- nje svijeta uvijek ima prizvuk izdvojenosti, koja podrazumijeva i neshvaćenost, sjetno protivljenje čovjeka koji zna ono što ne uviđa većina, ali djeluje s položaja stranca u vlastitome svijetu. Ta pozicija upozoravanja i osporavanja, te uvijek dubljeg i daljeg traženja, vezana je i za Skendera Humu, osobito za filozofa Hasana i njegovo duboko poimanje islama te traganje za onim što je iza imena, identiteta i razlika, a najbolje je simbolično izražena u rečenici šejha Semnanija, kad šalje Skendera u Firencu na studij zapadnjačke astronomije, da tamo traži i upoznaje one koji također „traže iza, i slute dalje“ jer: „Ne mogu nam nauditi oni kojima je tajna postojanja ganula srce“ (Pjesme divljih ptica, str. 175). Jedna je od tema romana i potraga za identitetom, osobnim i kolektivnim, vječna tema književnosti, na eksplicitnoj razini izražena idejom o bogumilskom podrijetlu bosanskih muslimana, a književno oblikovana u simboličan lik Marije Humo, Skenderove pramajke Merjeme, i događaje oko njezina života i smrti: oko načina njezina ukopa i oblika nadgrobnoga spomenika posvade se petorica njezinih sinova, od kojih su trojica prihvatila islam a dvojica ostala kršćani, a potom se i kršćanska i muslimanska braća zavade unutar sebe. Protagonist romana Skender Humo u tom je smislu također sim- boličan lik, koji u imenu i podrijetlu krije pokušaj pomirenja triju tradicija – muslimanske, katoličke i pravoslavne – a jednako tako i u stavovima, senzibilitetu i obrazovanju, koje je spoj Istoka i Zapada. Takav je čovjek u svom svijetu stranac, izdvojen i čudan kao nešto što strši iz cjeline. Ako bismo tražili autorov alter ego među likovima, dakako oprezno jer autor nikad nije isto što i njegovi likovi, možda bismo ga mogli naći u ukupnosti trojice protagonista, teologa, filozofa i umjetnika. Ta su tri lika gotovo tri strane iste osobnosti: Mustafa kao umjetnička senzibilnost, Skender Humo kao spoj učene i osobne religioznosti (koje su nerijetko u tjeskobnu nesuglasju) i filozof Hasan kao misao i ideja, kao razumno i trije- zno poimanje svijeta, kao intelekt. Hasan je lik koji u književnom smislu dobiva dopunu tek iz druge dvojice: njegova je uloga u romanu idejna i njegovo je pojavljivanje uvijek vezano za kakvu raspravu, osmišljenu tako da intelekt i filozofski potencijal ovoga trojca

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 113 odgovara, i to posve lišen strasti osim one za istinom, na različita pogrešna tumačenja islama, politike i zdravoga razuma uopće, te u polemikama spretnim argumentima pobi- ja svoje protivnike (ali dakako ne mijenja njihovo djelovanje). Tako teolog, filozof i umjetnik, kao trojstvo duha, uma i srca, zajedno čine cjelovit i dojmljiv književni karakter. Od drugih likova treba izdvojiti šejha Ibrahima Zelkanovića, s njegovom stalnom sklonošću da plače, s netaktičnošću djeteta i nesposobnošću da prepozna političke mreže vremena, s odijeljenošću u vlastiti svijet, ali i fascinantnom filozofijom koju je intuitivno spoznao radeći u vrtu bogate i ekscentrične carigradske starice, ljubiteljice ptica. Upravo je taj moment inspiracija za naslov romana: divlje ptice u kavezima milo- zvučno pjevaju, ali puštene na slobodu ubijaju druge, nemoćnije ptice. U sudbini male bosanske ptice šućurevice, koju su progutali anadolski orlovi, metafora je i za jednu od dominantnih tema romana (u različitim njezinim oblicima), a to je odnos središta i periferije Carstva. Što se tiče mjesta romana u književnome kontekstu, svakako je uočljiva i već ovdje naznačena, i na tematskoj i na izvedbenoj razini, njegova srodnost s tendencijama suvremene proze: historijsko-političke preokupacije pripovjedački složeno oblikovane s lirskim prizvukom u izrazu. Spomenut ću ovdje tek tematski, senzibilitetom, pripovje- dačkim višeglasjem te općom i idejnom atmosferom ovom romanu najbliskijega suvremenog autora: Orhana Pamuka, osobito njegov roman Zovem se crvena. što se bosanskohercegovačke tradicije tiče, već se i pri površnu čitanju osjeća naslanjanje na struju poteklu od velikoga Selimovića, točnije bliskost s romanom Derviš i smrt: i Skender Humo, kao i Ahmed Nurudin, naknadno piše svoje zabilješke, predajući papiru svoje misli i sjećanja; Pjesme divljih ptica zaokupljene su sličnim temama a odlikuje ih i slična atmosfera psihoze koja se širi odozdol, iz mase, i zla koje se pokreće domino- efektom: jedan čin izaziva drugi i razlijeva se u nepoznatim pravcima koje ne može više kontrolirati onaj tko je igru započeo. Trenutak kada pobunjeni postaju vlast i čine isto što i oni protiv kojih su se bunili, ima i Karićev roman (zanimljivo je da se ovdje, između ostalih, radi o hamzevijama kao svojevrsnoj bosanskoj varijanti islama), s tom razlikom da njegov protagonist Skender Humo doživljava drukčiju sudbinu od šejha Ahmeda: na kraju se simbolički vraća na početak, u Mostar, u roditeljsku kuću s malom avlijom, poslu svoje majke Mevlije, travarke i pjesnikinje, odakle otpušta u svijet svoj rukopis Pjesama divljih ptica, „u miru“. Svako je pripovijedanje pokušaj interpretacije svijeta, stvaranje poretka od kaosa, potraga za identitetom, pokušaj osmišljavanja prošlosti i sadašnjosti, poetska konstrukcija kojom autor, koristeći se znanjem o filozofiji, teologiji, pravu, državi, moralu, čovje- ku, stvara simboličku strukturu koja nadilazi sposobnosti pojedinih filozofskih, teoloških i inih dijelova u njemu. I zbog toga za kraj ostavljam sloj romana koji je najdojmljiviji i najvredniji, uočljiv, ali sloj koji se u analizama proze nepravedno doda na kraju svim drugim vrijednostima (osobito aktualnim političkim ili povijesnim) kao uspješan dodatak, a zapravo je sâmo srce djela. To je poetski njegov sloj. Premda ovaj roman inzistira na određenoj realističnosti, odnosno upućen je na povijesne događaje, njegov je iskaz od početka do kraja poetski, i to u svim dijelovima, osobito u onima koji su mu konvencionalno suprotstavljeni, a to su politički, religiozni (u institucionalnom smislu), svakodnevni, racionalni, intelektualni, pragmatični. Sve to Karić uspijeva izraziti jezičnim sredstvima koja, tradicionalno, više pripadaju pjesnič-

114 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar kom nego proznom ostvarenju. Roman je komponiran kao mozaik sastavljen od dojmova, uspomena, boja, emocija, zvukova, mirisa, pokreta i drugih suptilnih senzacija neuočljivih površnu oku. Ali, i to osobito treba naglasiti, nije taj dio „ambalaža“ za ideje te političke i religiozne stavove, ukrasna ambalaža, nego je obrnuto: politički, povijesni i religiozni sloj „materijal“ su kojim se roman koristi i pretvara ga u poetski simbol, ne zbog dopadljivosti iskaza, nego, obrnuto, zbog tumačenja tematskoga sloja. Dublja se interpretacija svijeta ne nalazi na razini radnje i zbivanja nego u zavirivanju iza njih, u njihovu racionalno teško iskazivu bit, koju je moguće zahvatiti i pojmiti tek uz pomoć poetskih simbola. Tako se pomoću njih nazire istina koja stoji iza stvari, iza pojmova i intelekta, iza svih tema kojih se na površinskoj razini roman dotiče: povijesti, vremena, identiteta, religije, države, svakodnevice, pravde, morala… Na eksplicitnoj su razini teksta sve ove teme umješno oblikovane, ali roman u cjelini, kao svaka uspjela književna tvorevina, najviše govori onim što se ne može izraziti intelektom, i više govori autorovim smislom za naslućivanje biti stvari i pojava nego njegovim svjesnim oblikovanjem misli i ideja. Tako autor najbolji postaje tamo gdje je najmanje uočljiv i gdje zaboravlja sebe, svoju intenciju i identitet. Pjesme divljih ptica kompozicijski su, tehnički i idejno pomno osmišljeno djelo, koje ne djeluje kao prvijenac, ili, bolje rečeno, djeluje: kao prvo romansijersko ostvarenje zrela autora koji je za nj očigledno dugo sazrijevao, i misaono i umjetnički, te ga tek u posve zaokruženu obliku iznio na svjetlo.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 115 Alija Pirić Nad jednom stolačkom pjesmom

Ključna riječ u kojoj je skoncentrirana i emocionalna i semantička vrijednost sevdalinke i istovremeno uporišna tačka od koje valja krenuti u svakoj ozbiljnijoj analizi jest leksem sevdah1. Ova riječ je s vremenom poprimila, upravo zbog njezine noseće uloge, čitav spektar polifonične značenjske frakture, počev od njenog denotativnog semantič- nog sloja (ljubav, čežnja, bol) pa do konotativnog simboličkog i alegorijskog simbola jedne urbane profinjenosti i rafiniranosti jednog vremena i jednog “suptilnijeg izraza i erosa koji progovara kroz sevdalinku.”2 Razumije se samo po sebi kako je ova magična riječ kod nas zadobila naročita značenja u simbiozi sa “slavensko-bogumilskom sjet- nom prolaznošću” na jednoj, i njezinom izvornom inicijacijom, na drugoj strani. Primar- no za nas je sevdah strasna i bolna patnja, ali je na drugoj strani sjetna i slatka ljubavna čežnja. Ovakva bipolarnost priskrbljuje sevdahu puninu i cijelu lepezu osjećanja, koja u konačnici oplemenjuju ličnost, bez obzira na konačan ishod takvih nastojanja. Ishodišni cilj u konačnici i nije ljubavno sjedinjenje, koje se razumijeva kao profano prizemljenje duha, nego ukupna ispunjenost bića kome je takvo osjećanje znak posebnosti i eksklu- ziviteta. Nije svakome dato takvo stanje duha i sama činjenica dovoljna je da akteru pribavi potrebnu puninu i distinkciju naspram prizemnih stanja. Svejedno pred takvom realizacijom stoje razne prepreke, jednom individualne, drugi put kolektivne, pa se sevdah “pokazuje kao mučenje koje čine drugi i kao samomučenje i slast šibanja izlučena i samim uživljavanjem u žudnju, mazohističkim doživljavanjem ljubavi i pored svijesti o njenoj uzaludnosti.”3 Sevdalijske ljubavi sakrivene duboko iza avlijskih zidova, na visokom i često nedo- stižnom demir-pendžeru, u sjeni hladovitih bašči ili svježini mahalskih česama, u slučaj-

1 Sevdalinka (ar. sevdah – ljubavna čežnja, zanos; tur. sevda-ljubav; ar. säwdā-crna; crna žuč; jedna od četiri osnovne supstance koje se, po učenju starih arapskih,odnosno grčkih ljekara, nalaze u ljudskom organizmu. Pošto je ljubav često uzrok melanholičnog raspoloženja i razdraženosti, dovedena je u vezu sa crnom žući, uzročnikom istog takvog raspoloženja, pa je ljubav nazvana säwdā – crna žuč. Turci su preuzeli tu riječ od Arapa, a kod nas je dobila glas h i tako je nastala naša riječ sevdah (Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku) 2 Vidi Jovan Kršić, Sarajevo u sevdalinci. 3 Muhsin Rizvić, O lirsko-psihološkoj strukturi sevdalinke u knjizi Panorama bošnjačke književnosti, Sarajevo, 1994. str. 122

116 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar nom prolazu sokakom, opjevane su u ljubavnoj pjesmi, sevdalinci. Prostorno određenje sevdalijske, ljubavne scene jasno je omeđeno stvarnim i metaforičnim preprekama i zidovima, koje je valjalo preći, ili prelaziti da se nikada ne pređu, da ljubav ostane bolna, beznadna čežnja i da se troši u sjetnoj, a dragoj prolaznosti i nemogućnosti ostvarenja. “Bol, zbog toga, što ljubav u tom trenutku nema mogućnosti zadovoljenja i ispunjenja” piše Muhsin Rizvić4 “jer pred njom stoji jedanput prostor i vrijeme kao zid i neprohod- nost, drugi put prepreke individualne, društvene, porodične, tradicionalne ili prosto emocionalno-psihološke”. Tome treba dodati i činjenicu koja proizlazi iz saznanja kako je sevdalinka pjesma društvene grupe koja silazi s historijske scene i stoga pjeva, u osnovi, romantičarsko osjećanje nastanka ljepote iz osjećanja patnje i svečane tužne uznesenosti visokog gospodstva prema primitivnom, profanom običaju plebsa koji se troši u prizemnim zadovoljenjima. Otuda sevdalinke imaju u sebi “nešto od bitnosti balade, njenu zamračenu tragiku bolnog osjećanja”5 Osnovni motiv sevdalinke, varirajući njen lajt-motiv, jest pjevanje o nemogućnosti ostvarenja ljubavi. Tom silnom naboju, oluji osjećanja i derta, uvijek se ispriječi, u za- dnjem momentu, neka prepreka jer ako bi se ljubav ostvarila, ne bi bilo razloga za pjesmu. Sevdalinka pjeva, u onoj mostarskoj, kako dvore gradi Komadina Mujo i kako ga obilazi cijeli Mostar, samo nema Zaimove Zibe, i tu nastaje tragika glavnog aktanta, u činjenici da nema onoga radi koga se sve to gradi i zbog čega sve gubi svoju vrijednost i postaje neutažena tuga. Međutim, izvjesno je da je Zaimova Ziba došla, želja bi bila ostvarena, ali ne bi bilo pjesme, ne bi bilo sevdalinke. Ili pjesma o Ali –paši koji prosi lijepu Maru u dalekom Bišću. Mara odbija njegovu ponudu, ali dodaje, “da se oženiš bih se objesila”. Ona hoće zadržati ljepotu čežnje i patnje, a ako bi se udala za Ali –pašu, nestalo bi razloga za istinsku ljepotu ljubavne slatke strepnje i nade. Zato je Rizvić u pravu kada tvrdi da je sevdalinka pjesma o sevdahu, a ne o ljubavi, jer je sve ostalo samo u sferi osjećanja i duboke čežnje. Sve je ostalo čisto i eterično, fizički i materijalno neopredmećeno, ostalo kao ljepota duhovnog fluida i sreće koja se očekuje, a nikada ne dolazi. Univerzalna ljepota sevdalinke živi u tom neiskazanom grču, bolu čekanja i snoviđenja onoga što se neće dogoditi. Sve ostalo je okvir i atmosfera tog osnovnog motiva. Sevdalinka je, premda je najčešće izražena kao monolog jedne osobe, obično žene, rjeđe muškarca, uspjela kultivirati odnos između ljubavnika, ljubav transformirati u simbole i metafore i njihov eufemičan govor, te formirati prepoznatljiv jezični i stilski izraz, pa sve to transformirati na nivo umjetničkog i univerzalnog iskaza. I konačno, sevdalinka snažno determinira pasivni ženski princip, ulogu žene koja čeka, pati i pjeva svoju emocionalno-psihološku parabolu, poput ptice u kavezu. Ak- tivan je, najčešće, muški princip koji traži zadovoljenje u objektu koji je statičan i bez inicijative. Ovakav odnos muškog i ženskog principa prati našu književnost, s domini- rajućim patrijarhalnom vizurom, bez izuzetaka, od njenih početaka. Iskakanja su samo slučajna i sporadična i sliče na uzlet ribe koja lovi mušicu da bi se ponovno vratila vodi. Voda, ipak, nije tako ustajala kako se, u prvi mah, misli.

4 Muhsin Rizvić, nav, djelo, str. 122. 5 Ibidem,

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 117 Pjesma Poljem se vija Hajdar delija6, kojom ćemo se zabaviti u jednoj mikro vivisek- ciji, na izvjestan način je prevratnička i ne prihvaća prethodno nabrojane poetičke prin- cipe sevdalinke ili barem većinu njih. Ono što poetički diferencira ovu pjesmu u odnosu na tradicinalnu ili, da kažem, tipičnu sevdalinku, vrijedno je svake analize i interpretacije zato što ona nudi niz poetički razlikovnih odrednica u odnosu na tradicionalnu poetiku sevdalinke. Tradicionalna poetika nudi jednu vrstu poetičkog kanona koji se ponavlja na manje više sličan ili čak istovjetan način. Tradicionalna je sevdalinka koncipirana kao ljubavna priča koja ima isti prostor/hronotop ljubavnog susretanja, stvarnog ili fiktivnog svejedno (prozor, ženska odaja, čaradak, avlija, bašča), vrijeme povezano s ulogom mjeseca i prvog sumraka/akšama (predvečerje, veče, noć) aktere, (djevojka, momak ili oboje), aktivni muški princip udvaranja (preovlađujući), prepreku realizaciji ljubavi (socijalnu, klasnu, ličnu, iracionalnu, neuzvraćenu ljubav), unutrašnji ili vanjski monolog aktera iz koga saznajemo uzrok ljubavne čežnje, snažnu emociju izraženu čežnjom/bolom kao najekstremnijim oblikom ljubavne želje, te sretan ili nesretan epi- log, ovisno o vrsti sevdalinke (hedonistička ili tragična). Ovome treba dodati, metar (osmerac, deseterac, dvanesterac i dr), ritam (razvučeni, rjeđe brži, korespodentan teš- kom osjećanju), natopljenost turcizmima kao stilogenim oblicima i onomastiku koja upućuje na muslimansku plemićku sredinu. Na drugoj strani, u sasvim antipodnom odnosu na ovakvu poetičku shemu tradicionalno shvaćene sevdalinke, stoji poetička struktura pjesme Poljem se vija Hajdar delija. Ona emanira jedan neočekivan subverzivni, destruktivni odnos spram tradicionalno shvaćene poetike i, ne rušeći tradiciju sasvim, iskoračuje u jedan savremeniji i intenzivniji doživljaj ljubavnog susretanja, čija kompozicija slika počiva na omiljenim paralelizmima (priroda-čovjek) i “sužavanju” vanjskih slika na unutarnju emocionalnu sadržinu, dubinu i jačinu ljubavi”. Suprotno jasno komponiranoj priči u kanonskom modelu, koja se nerijetko strukturira po kronološkom i događajnom redoslijedu gdje zadobija sve kompozitne fragmente, ova pjesma je samo jedna slika/trenutak u kojoj se odvija ljubavni dijalog sa snažnim, ali suptilnim i eufemičnim, doživljajem ljubavnog susreta. Izostankom epiloga destruira se tradicionalna kompozicija i u povratnoj ulozi umjetnini osigurava modernost legitimiranu subjektivnim doživljajem i lično demostri- ranim vlastitim osjećanjem. Stoga je ovakva liričnost sevdalinke mogla biti, i konačno bila, značajan poetički reper našim pripovjedačima moderne pripovijetke. Dakle, ono što značajno distancira ovu pjesmu od uobičajenog kanona sevdalinke jest nov i neo- čekivan prostor pjesme, zatim simbolična vrijednost toga prostora, nepoznata starom modelu, u kome je prostor značio hermetičnost i svaku vrstu limesa i kao treći, također neočekivani element prostora, jest priroda, koji implicira odnose čovjek - priroda i urba- no-prirodno. Vrijeme u ovoj pjesmi nema onu primarno i očekivanu određenost, nego se relativizira neinsistiranjem na očekivanoj kronološkoj ravni. Naprotiv, vjerovatno se ljubavni susret događa pri punom svjedočenju sunca, tako da se tajnost i tajanstvenost osjećanja diskretnog mjeseca emitira u javni diskurs, mimo svakog očekivanja. Za razliku od uobičajenog unutrašnjeg monologa i samozatajnog prikrivanja osjećanja, ovdje imamo dijalošku formu udvaranja aktera, dvoje mladih ljudi i to na prostornoj distanci

6 Munib Maglajlić smatra ovu sevdalinku stolačkom, prema sredini i vremenu nastanka. Maglajlić u njoj prepoznaje srednjovjekovne slike utvrđenog grada Stoca, polje koje se stere ispod tvrđave i opće- nito atmosferu ove pjesme. Vidi: 101 sevdalinka, Mostar, 1977., str. 153-162

118 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar koja ne osigurava nikakvu samozatajnost. Zatim najveća vrednota pjesme Poljem se vija Hajdar delija, aktivan ženski princip nasuprot uobičajenog muškog, koji je dominan- tan u takvom patrocentričnom, srednjovjekovnom kulturnom modelu. Svojom unutraš- njom logikom aktivan ženski princip producira rušenje ne samo poetičkog standarda nego i destrukciju etabliranih etičkih načela ponašanja kao i rušenje važećeg viteškog i ljubavnog kodeksa. Izostanak epiloga kao konstruktivnog elementa kanona sevdalinke destruira kompoziciju usmjeravajući recipijenta na osjećanje, a ne na tok priče. Da rezimiramo; svi spomenuti poetički elementi (prostor, vrijeme, priroda, dijalog, ženski princip, kršenje etabliranih vrednota, destruiranje kompozicije, usmjerenost na emociju) distingviraju prema etabliranom kanonu i konačno nanovo vrednuju tradiciju uspostav- ljajući novu stvarnost. U tome je njezina prevratnička uloga. Evo te sevdalinke:

Poljem se vija Hajdar delija, po polju ravnom, na konju vranom.

Gleda ga Ajka sa gradskih vrata.

“Hajdar delija, i perje tvoje, tvoje me perje po Gradu penje!”

“Ajko djevojko, i kose tvoje, tvoje me kose po polju nose!”7

(Isticanja u pjesmi moja, op.a)

Prostor/topos u kome se događa ljubavni susret dvoje mladih nije očekivan i nije sevdalijski, pa sugerira iznevjereni horizont. Hajdar delija, ide poljem jašući konja, slobodan i rabijatan, a djevojka stoji na gradskim vratima, kao ptica tek poletjela do vrata, ustreptala i bojažljiva, kao dijete u nedopuštenu poslu. Djevojka je mogla biti na pen- džeru, u bašči, na sokaku, pokrivena velom, kako nalaže patrocentrični moral vremena, ali nikako na gradskim vratima. Topos pjesme odgovara srednjovjekovnom gradu, utvr- di, sa visokim zidovima i glavnim vratima koja se zatvaraju i na kojoj uvijek stoje muške straže. Na vratima se ne može zadržavati niko, a najmanje mlada djevojka koja još posmatra momka i zaljubljuje na prvi pogled. Postupak djevojke iniciran ličnim, subjektivnim osjećanjem nije u skladu sa etičkim kolektivnim principom vremena i sredine, pa je individualni princip u sukobu sa kolektivnim. Slika je moguća i stvarna, a to, što je nasvakidašnja i paradoksalna, uvećava joj poetičku vrijednost. Ona obogaćuje poetsku strukturu sevdalinke novom situacijom i novim iskustvom; novom prostornom scenom i pobunom ženskog individualnog principa protiv kolektivnog, važećeg etičkog principa. Pomicanje toposa sevdalinke prema vanjskom svijetu/prirodi jednako tako decen- trira običajni, etički kanon i relativizira njegovu funkciju strogosti ženskog zatvorenog prostora. Breša je nepovratno otvorena ili relativizirana snagom emocije, zapravo, de-

7 Munib Maglajlić, Antologija bošnjačke usmene lirike, Alef, Sarajevo, 1997. str. 97.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 119 struirana je uvjerljivošću i istinitošću emocije, koja dolazi iznutra. Relacija između čovje- ka i prirode je nanovo uspostaljena na fonu relaksacije i jedinjenja potaknutog ljubavlju. Ponovno nađena priroda producira nepatvorenu, kosmičku ljubav koja se na taj način univerzalizira. Takvome činu posvjedočuje simbolička semantika polja kao primarnog prostora slobode i ličnoga izbora (muškarca) antipozicioniranog naspram tvrđave, simbola zatvorenosti i izglobljenosti iz života (žene). Poljane su antiteza podzemlju i simbol su raja, kamo nakon smrti stižu pravednici. Tvrđava i srednjovjekovni moral izopačili su ljudski lik. “Nečujnost i nevidljivost prodrle su u njega s njima je došla i usamljenost. Priva- tan i izdvojen čovjek –”čovjek za sebe” izgubio je jedinstvo i cjelovitost, koje je određivalo javno načelo. Njegova samosvijest, izgubivši narodni hronotop trga, nije mogla naći takav isti stvaran, jedinstven i cjelovit hronotop.”8 U privatnom čovjekovom životu, naročito u životu žene, pojavilo se mnogo sfera i objekata koji ne podliježu javnom diskursu, pa je lik čovjeka postao višeslojan i heterogen, te su se u njemu razdvojili vanjsko i unutrašnje. Već smo rekli kako je vrijeme u pjesmi Poljem se vija Hajdar delija drugačije nego u tradicionalnoj sevdalinci. Ljubavni susret nije se dogodio u predvečerje, odnosno ova pjesma ne insistira na tome elementu. Ali ona insistira na prezentskom vremenu slike/ trenutka. “Snaga i uvjerljivost realnosti, stvarnosti,” piše Mihail Bahtin “pripada samo sadašnjosti i prošlosti, “jest” i “bilo je”; budućnosti pripada istinitost druge vrste...”9 Ova pjesma je u prezentu, a folklorni čovjek za svoje ostvarenje traži prostor i vrijeme i neprekidno je u njima, pa na taj način tvori trenutak/događaj koga se izdvaja od uobiča- jene prošlosti u sevdalinci. Prezentsko vrijeme izdvaja događaj, dramatizira ga i dovodi u zonu bliskog kontakta s recipijentom, stvarajući tako njegovu uvjerljivost i neposrednost doživljaja, što je, također, modernistički element. Za razliku od preovlađujućeg monologa u sevdalinci, kao intimnog ispovjednog izraza djevojke ili momka, koji ostaje omeđen avlijskim, kućnim ili drugim zidom, ova pjesma je koncipirana kao dijalog, u kojem inicijativu pokazuje djevojka. Dijalog je vrjedniji od monologa jer on pretpostavlja slobodnu cjelovitu ličnost, koja slobodno formulira stavove, izražava osjećanja, namjere, težnje i kontekstualizira ličnost u ambijentu. Uz razumljivu dramsku napetost, Ajka se dijalogom predstavlja kao cjelovita ličnost, koja je u stanju javno formulirati svoju želju ne libeći se otkriti osjećanje, što je tradicionalno čuvano kao najveća tajna. Ljubav u ovoj pjesmi nije više samozatajna vrijednost ličnosti, koja se uzaludno troši u neiskazanoj žudnji, nego ta činjenica dobija javni diskurs sa svim mogućim posljedicama na aktere takvoga čina. Junakinja ekspresivnim dijalogom ispoljava sve što znamo o njoj pa se u pjesmi u samo jednom dijalogu evokativno re- konstruira život ličnosti, s osnovnim svojim planovima i osjećanjima. Unutarnji duhovni život dobija u dijalogu “percetibilnu materijalnu formu”, tako da se ono što je sakriveno u unutarnjem, jasno vidi u vanjskom, u dijalogu. Da ne bude zablude, ovdje nije riječ o dramskom dijalogu jer bi on pretpostavljao dramski sukob i dramsku napetost među akterima. Toga ovdje nema. Ali ovdje postoji dramska napetost i pretpostavljeni dijalog između pojedinca i zajednice i kod prvog i kod drugog aktera. Istovremeno moramo pretpostaviti i stvarnu dramsku napetost unutar samih aktera, kao svojevrstan intimni, unutarnji dijalog.

8 Mihail Bahtin, O romanu, Beograd, 1989. str. 252 9 Ibidem, str. 264

120 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar “Hajdar delija, i perje tvoje / tvoje me perje po Gradu penje!” Animiranje i slobodno apostrofiranje imenom momka, te upućivanje jednog od najljepših komplimenata, uop- će u sevdalinci, konkretnom mladiću, potvrđuje inicijativu aktivnog ženskog principa, samosvjesnog i jasno određenog. Vrijednost komplimenta zadobiva svemirsku snagu trijumfa ljubavi činjenicom, da se nastavlja pobuna ženskog principa protiv važeće druš- tvene prepreke, okoštale etičke norme, koja zabranjuje ženi javno pojavljivanje. Tvoje me perje po Gradu penje, priznaje djevojka, iako duboko svjesna pobune koju upravo čini radi momka i ljubavi. Ići po Gradu znači penjati se na gradske zidine, što je eksklu- zivno muški prostor, pa ako hoćete još ekskluzivnije, to je primarno vojnički prostor. Što će raditi u tom prostoru jedna djevojka? Koje su sankcije za takvo ponašanje? Kako će se kazniti rušenje kolektivnog etičkog principa, u ime individualnog, onog istog pred kojim su pokleknule mnoge tragične heroine naše baladično-lirske epopeje? Zašto se, recimo, Hasanaginica nije usudila protiv društvene norme, iako je imala jače argumente (djecu)? Ajka ne pristaje na čekanje, na pasivnu ulogu promatrača i ptice u kavezu, ona je odlučila preuzeti inicijativu vlastitim iskazom i izjavom ljubavi, bacajući rukavicu u lice vremenu i etičkom kodeksu. Ona ne pristaje na pjevanje o sevdahu, ona pjeva ljubav. Time sevdalinka izlazi iz prihvaćenog stereotipa pjesme o sevdahu i ljubavnom jadu i postaje pjesma o trijumfu ljubavi. Hajdar, na drugoj strani, prihvaća bačenu rukavicu i kavalirski uzvraća kompliment. Time je dijalog realiziran i uspostavljen ljubavni odnos. Istovremeno uzdrman je princip preovlađujućeg sevdalijskog monologa, muškog ili ženskog svejedno. Drugi sudionik u dijalogu, muškarac, prihvaća ravnopravno prvog sudionika, ženu, praštajući joj unaprijed rušenje etičkog kolektivnog principa. Prihvaćanjem dijaloške akcije otvara se put ostvarenja ljubavi. Nadilazeći monolog, kao misao zatvorenu u sebe, samodovoljnu i dogmatičnu, dijaloška misao ostaje otvorena za druge, komunikativna i aktivna u smislu dijalektičnih suprotnosti koja pokreće radnju. Monolog se iscrpljuje unutar ličnosti, unutar pasivne kontemplacije, a dijalog poziva na komunikaciju i suprotstavljanje, pa je zato aktivan princip. Otkrivajući razlog njegovog lutanja poljem (tvoje me kose po polju nose), muškarac također ruši etički, kolektivni princip uzdržavanja od javnih ljubavnih izljeva, kojemu takva “slabost” nije dopuštena, pa nehotice afirmira individualni princip prava ljubavnog užitka i hedonizma. On podnosi žrtvu i izlaže se osudi kolektiva u ime ljubavi, doprino- seći rušenjem barijera i pucanjem oklopa, stvaranju preduvjeta da se ljubav realizira. Njegov je aktivni doprinos posve komplementaran ženskom aktivnom principu. “Znak ljubavi je” piše Ibn Hazm, “i kad zaljubljeni napušta svoje osobine samo da bi želju voljene obratio na sebe. Koliko je samo tvrdica koji su se zbog toga pretvorili u rasipnike? Koliko li je tužnih koji su se razveselili i kukavica koji su se osmjelili, pa grubih koji su se raznježili, neodlučnih koji su postali odlučni, glupih koji su se opametili i nakaza koji su se proljepšali? Koliko li je samo ljudi u godinama koji su se pomladili, koliko čednih koji su postali bestidni, koliko neopreznih koji su se preobratili u oprezne.” (Ibn Hazm, Golubičina ogrlica, str. 36) Na koncu, ostalo je da mikrostilističkom analizom ukažemo na ključni, stilogeni postupak kojom se intenzivira izraz u pjesmi, i u ženskom i u muškom komplimentu. U čemu je snaga i novina komplimenta? Što je tu novo u odnosu na opća mjesta u sevdalinci? Što je novo u odnosu na izraze divljenja prema drugome u općeprihvaćenoj stili-

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 121 stici komplimenata? I djevojka i mladić su se priklonili jednoznačnoj stilističkoj varijanti izdvajanje iz pretpostavljenog niza komplimenata, jednog detalja pomoću sastavnog i nabrajajućeg veznika i (i perje tvoje; i kose tvoje). U prvom slučaju Ajka nudi novi izraz (i perje tvoje), shvaćajući perje kao simbol konkretne materijalne kićenosti momka (konj, odijelo, oružje, opći izgled), na jednoj, i kao izraz apstraktnog fluida, koji nosi sa sobom, (nam, junaštvo, porijeklo), na drugoj strani. Njezin izraz sa veznikom i podrazumijeva ovaj niz konkretnih i apstraktnih vrijednosti, koje ne imenuje zbog namjernog izbjegava- nja potrošenog stilističkog rekvizitarija okamenjenih i očekivanih stilskih sredstava svoj- stvenih sevdalinci. Dakle, sve mi se tvoje dopada, pa na kraju i perje tvoje, koje može biti samo perjanica na kalpaku, izdvojeno i istaknuto veznikom, snažno je stilizirano do totalne ekonomičnosti izraza. Isti postupak koristi Hajdar u svom komplimentu (i kose tvoje). Dakle, sve ti je lijepo i dopada mi se, ali izdvajam kosu (poslije veznika), kao naj- jači izraz tvoje ženske ljepote. Vječno žensko je uzdignuta stvarnost, kako kaže Gete, na koju se čovjek uznosi kad voli, ne zato što bi on sam imao moć uzlaženja, nego zato što je on privučen, i to privučen ka najvišem. Oba komplimenta, i ženski i muški, u prvom stihu imaju bezglagolsku rečenicu/stih (Hajdar, delija i perje tvoje; Ajko djevojko, i kose tvoje) a ona je sama po sebi stiloge- na. Bezglagolska rečenica nije nezavršena, kako bismo za trenutak pomislili; naprotiv, takva rečenica je cjelovita, snažnija, stilogenija negoli glagolska, koja je gramatički i standardno korektna. Poznato je u stilistici da je svako odstupanje od norme, zapravo, stilogeno jer izrazu priskrbljuje nova značenja i što je važnije od toga, subjektivni stav/ osjećanje. Eleminiranjem glagola eleminira se izraz trajanja, protok vremena, koji nas u epskoj pjesmi, baladi i tradicionalnoj sevdalinci anestezira, dok je ovdje u pitanju samo slika/trenutak susretanja i međusobnog komplimentiranja, a ne linearno razvu- čena rečenica. U linearnoj rečenici računamo samo na jednu dimenziju, vremensku, dok je bezglagolska rečenica reducirana elipsa polivalentna na niz semantičkih polja. “Eliptični se izraz tako bitno odvaja od jezičnog znaka kako ga je definirao Ferdinand de Saussure10. Saussure smatra kako jezični znak ima samo jednu dimenziju-vrijeme. Sli- ka je plošni znak, a bezglagolska rečenica svoju slikovitost, višedimenzionalnost, pro- stornost pokazuje prije svega svojim govornim ostvarenjem.” Ovakvim razumijevanjem potiranja vremenskog toka, linearnosti/jednodimenzionalnosti ovaj stilistički postupak tendira pjesničkom. Snažna i upečatljiva slikovitost trenutka i spomenuta nelinearnost upućuju na oblike modernističkog stvaranja. U bezglagolskoj rečenici prepoznajemo “sažimanje vječnosti u tren, životnog iskustva u stih; i obrnuto: bljeska munje u vječno trajanje, stiha u opće poimanje života i svijeta.”11 Osim što oblikuje pjesnički prostor, bezglagolska rečenica linearnom tekstu udahnjuje govor ljudskosti a “jednodimenzionalnosti jezika daje životnost prostora; bezličnost općeg pretvara u univerzalnost poje- dinačnog.” Oba obraćanja sadrže apostrofu kao figuru anitičke retorike u kojoj se glavni akter/ govornik obraća imenom i zvanjem sugovornikom, kako bi mu dao potrebni legitimitet i važnost. (Hajdar delija; Ajko djevojko). Apstrofianje je figura koja se najčešće koristi u epskoj pjesmi i baladi i udružena s ponavljanjem ima vrlo snažan stilogeni efekt. Ono na

10 ferdinand de Saussure, Cours de lingiustique générale, Paris, 1969. prema Branko Vuletić, Prostor pjesme Zagreb, 1999. str. 238 11 Branko Vuletić, nav. djelo. Str. 259

122 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar što računa ova figura jest patos, odnosno važnost koja se daje sagovorniku u trenutku obraćanja. Apostrofa snažno obavezuje oslovljenika i upozorava na važnost i ozbiljnost poruke koja se takvim postupkom odašilje. Patos nije saveznik liričnosti, ali je kao stilska figura usmene poezije neizbježan i očekivan. Pjesma Poljem se vija Hajdar delija nudi se kao atipična sevdalinka s trijumfom žen- skog aktivnog principa koji snažno mijenja prostor događanja, oblik komunikacije i otkriva novi izraz ljubavnog dopadanja. Ona mijenja uobičajenu sliku defanzivne ženske pozicije u našoj literaturi, u mjeri koja je nužna kako bi se prevladao tradicionalni, statič- ni princip pozicije i uloge žene. Druga velika njezina značajka jest destruiranje tradicio- nalnog poetičkog modela na jedan potpun i cjelovit način, pa je kao takva prevratnička, na jednoj, i konstruktivistička, na drugoj strani.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 123 Antun Lučić Putanje za umjetničko gradivo Predstavljanje Akademije III – časopisa za umjetnost i kulturu Akademije likovnih umjetnosti Široki Brijeg

U dekalogu ili kroz deset podioka je raspoređeno gradivo Trećeg, nazvat ćemo tako novi broj Akademije, periodika za umjetnost i kulturu, zapravo časopisa Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru sa sjedištem na Širokom Brijegu. To je treća godina njegova izlaženja, a sadržajno se odnosi na 2008. godinu. Ako se, dakle, Treći broji, priznati nam je da se onda radi o kontinuitetu, osmišljavanju pa i uredničkoj po- vezanosti koju brižno, uz tekstnu i vizualnu akribiju te s estetskom sluhom oblikuje fra Vendelin Karačić sa suradnicima, i sam darovatelj brojnih priloga za više časopisnih života u aktualnoj kulturi. Na 190 stranica ili u okviru 13 tiskarskih araka objavljuje se javnosti ovo sve pri- sutnije i sve potrebnije glasilo puno putanja u oblikovanju zgotovljenih djela. Njegov karakter nije onakav kakvo je postignuće nekoć Bosanskoga prijatelja, prvoga časopisa u BiH prije stoljeće i pol, a kojeg je pokrenuo fra Ivan Frano Jukić. Usto u časopisnome pojavku Akademije vidimo i odjek, da ne kažemo eholaliju, čežnji koje je dječarac s glazbalom s tadanjega Širokoga Briga, Antun Branko Šimić, naznačio u svojim časopi- sima Juriš i Vijavica. Ovomu je potonjem, da započne ekspresionistička glasila, trebao Zagreb, kao što je prvotnome zatrebao Beč. No za ovdašnji časopis Akademija čini se sve se nekako seizmografski dogodilo na Širokom, ili za Široki nam Brig – zamisao, nastanak i provedba te njegovo postvarenje. Uostalom, predstavljač drugoga broja Ivo Čolak je s pravom primijetio da se Akademija već može prihvatiti “jednim tradicionalnim simbolom Širokoga Brijega”, a nadamo se svaki novi prilog daje simboliku i evidentnost tome likovnome krajobrazu. Ulomci a time i nazivi deset cjelina u ovome zboročasopisu su: diplomirani studenti ALU Široki Brijeg, potom diplomski radovi te poslijediplomski studij Ars sacra, zatim je iznesena kronologija ALU Široki Brijeg od 27. lipnja 2007. do 27. lipnja 2008.; tu je i dio Doživljaji – ushiti – traženja, a onda pregled stvarateljske aktivnosti na ALU Široki Brijeg pa stručni radovi i kritički osvrti; sljedeći dio čine razgovori, izvješća i in memoriam. Možemo kazati da se radi o trojnim prilozima, darovima koji su intimističko-stvaralački, kronološko-povijesni i službeno-dokumentacijski.

124 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Marljivo prisutne osobnosti Ovakav se zbornik ne sastavlja i oblikuje po načelu uzmi ili ostavi. Znade to glavni urednik Vendelin Karačić te uz njega članovi uredništva Antonija Gudelj, Zvonimir Heđi, Anto Kajinić, Antun Karaman, Josip Mijić i Silva Radić Markotić. Uvršteni su najbolji uradci, a ostali i drugi prilozi su za sljedeću Akademiju, u već zgotovljenome obliku ili s mogućnošću da dožive poboljšice. Dok navodimo protagoniste ovoga izdanja, ujedno pozivamo za svjedoka deveti naraštaj studenata koji su svoje obveze okončali u 2008. godini. S grafičkog odjela, čiji je voditelj prof. Miro Petric, ponijet će naziv diplomirani profesor grafike Maja Brkić, Marija Ćavar, Darko Dugandžić, Dragana Jelčić, Hrvoje Pranjić, Irena Vasilj, Ana Vidović i Ivana Vučina. Slijedi kiparski odjel u kojemu su, pod vodstvom prof. Nikole Vučkovića, zavrijedili diplomski Ana Zovko i Željko Vukoja, a na slikarskome odjelu, kojega predstavlja prof. Anto Kajinić, diplomandi su Anja Bartulović, Valentina Bošnjak, Kristina Kramer, Ivana Radić, Ivan Risek, Miro šimunović i Jasna Zovko. Uz nazive radova u i na određenom materijalu i s različitim i kombiniranim tehni- kama su i nazivi ironičnoga karaktera, primjerice Kuku nama, Golaći, Bez naziva, Duga pomirenja prožima svaki san koji u eksploziji budi novi svijet, Godina br. 3... i srodni naslovi. S područja diplomskih radova srećemo tekst i slikovne umetke Kristine Kramar naslovljene Hrvatsko naivno slikarstvo. Iz uvodnih razmatranja ona propituje što je naivna umjetnost, a onda predstavlja klasike hrvatskog naivnog slikarstva – Ivan generalić, Ivan Lacković Croata, Ivan Rabuzin, Ivan Večenaj Tišlarov, da bi prešla na majstore hrvatskoga naivnoga slikarstva kao što su Antun Bahunek, Dragan Gaži, Tomislav Pe- tranović Rvat i fra Blago Karačić sa svojom naivnom poetikom. Iako s malim ulomcima, ali jasnim i razgovijetnim izjašnjenjima o umjetničkom kredu nalazimo mišljenja studenata Mirele Borovac, Ane Denona, Andreja Gvozdena, Josipa Ivandića, Milana Knezovića, Ivane Kolar, Višeslava Lučića, Ane Mandić, Ivone Naleti- lić, Anđele Nikolić, Kristine Obad, Ivane Pivar, Tihane Popinjač, Božane Rupčić i Mirka Zovke. Tako se govori o velikome zahtjevu stvaranja, vezi između stvarnosti i snovitosti, jednostavnosti, otuđenju do neljudskosti, problemu krika danas, življenju umjetnosti i govoru srca. U studiju Ars sacra, čiji je pročelnik red. prof. Vasilije Josip Jordan, istaknut je prinos Marijane Pažin Ivešić koja je na slikarskome odjelu učinila reprezentativne radove Biče- vanje Krista i Sv. Ilija. Prema prosudbi prof. dr. Antuna Karamana autorica se bavi svjetlom kao medijem boje, ali zapravo “ono svjetlo koje je nositelj duhovnosti”. Primjećuje usto da uzlete i pročišćenja nalazi kroz prikaz djelovanje biča i razmrvljenu podlogu. Popuni stručnoga gradiva pridonijeli su prikazi Milana Bešlića O kiparskom rada Kuzme Kovačića i prikazani su Kovačićevi radovi na Vran-planini, Rami i čapljini. U nastavku Nina Čuljak i Antun Karaman veoma zdušno i ilustrativno približavaju kiparski obol Nikole Njirića. Uvjerljivi su i izlažu u glasovitost njegova ostvarenja iz maštanja, znakova i ciklusa ptica. Zahvalno je i na ovaj blok naslonjen je rubrika razgovora i u njoj Anto Kajinić ukazuje na dosljednosti grafičara Antu Kuduza, a kompozicijski se u Akademiji zgodno nastavlja i izvješće o učincima širokobriješke galerije. Zadivljuju slikovni prilozi te uredni dvostupčani tekstovi u koje su ukomponirani ti likovni prilozi i snimci, ili obrnuto, likovnima su dometnuti tekstni ulošci ili krakovi po kojima se čitatelj uspinje u “lipost” izraznosti. Usto je i ne mali broj dvojezičnih, hrvatsko-

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 125 engleskih uradaka, a posigurno je tiskara Suton ovome projektu otvorila krila i prisebno je oblikovala svaku pojedinost da se stekne željena cjelina. I naslovna stranica je urađe- na na dirljiv i prijemljiv način, sugestivnošću koja osvaja začudnom silinom u tradiranju drevnosti ali i traženju sadržaja između korica ovoga zbornika. Ako i odbijemo češku riječ časopis, dobivamo na zborniku što uistinu i jest više od časopisa. Otuda neka i podnaslov doživimo kao publikaciju više no što je časopis za umjetnost i kulturu. Prvi broj rečene Akademije ugledao je svjetlo 2006. godine u nakani da svake godine, počevši od toga broja pa nadalje, istaknuo je nosivi urednik, stvaraoci budu “uz krunište zdenca koji se zove umjetnost u pokušaju da crpkom pisane riječi” unesu ponešto u svijet umjetničkoga stvaranja i obrazovanja, razmišljanja i doživljaja. Gradi- vo toga prvijenca podijeljeno je u devet poglavlja – uz uvodnu riječ i obilježavanje 10. obljetnicu Akademije likovnih umjetnosti, preko osvrta na diplomirane studente, izbora diplomskih radova, kronologije akademijskoga života, organizacije i stvaranja, dojmova sa studijskih putovanja, pregleda stvaralačkih aktivnosti pod krovom Akademije i izvan nje. Mjesta su potom našli kritički osvrti na izložbe i likovne fenomene, onda razgovor s akademikom Vladimirom Paarom i najposlije izvješće Franjevačke galerije kroz pet godina, sve sadržajno na 200 stranica. Drugi broj na 192 stranice objavljen je 2007. i uz uobičajene rubrike donosi osvrt na poslijediplomski studij Ars sacra, osobito predstavljanje magistara slikarstva. Inventivan je i odjeljak naslovljen Doživljaji – ushiti – traženja, a u njemu studenti iznose svoj umjet- nički kredo. Uz bogate priloge ujedno privlači opsežniji stručni rad Antuna Karamana o Celestinu Medoviću pod naslovom Kuna pelješka – Medovićeva Itaka, ali i Karamanov povijesno-pregledni rad Slikarstvo u Dubrovniku od srednjeg vijeka do danas (tekst na hrvatskom i engleskom). Zrenje časopisa je ovim nastavnim i stvaralačkim prilozima došlo do izražaja i zato je na dobro pristigao treći broj Akademije s raznovrsnim uradcima i njihovim dosezima koji su ostvareni u potpunosti, sami za sebe ali i u kontekstu osobnosti, vremena i prostora na koje se odnose.

Nemale srodnosti i uzajamnosti Kroz priloge upoznajemo osobine budućeg likovnog odgajatelja i pedagoga, vrline i sposobnosti za održavanje pozornosti i komunikacija, ali usto uočavamo stručnost, nadahnuća i blagost te tolerantnost sudionika u popunjavanju časopisnih stranica... Netko je poodavno kazao, a i sada se potvrđuje: “Svoje ćemo snove ostvariti tek kad se odlučimo probuditi!” Ako bi onda i bio neki pridjevak uz Akademiju likovnih umjetnosti onda bi to bila probuđena akademija. Ova je ustanova razborita u svome poslanju, izravna je izvedbena, kao nacionalni kazališni repertoar, ne pouzdajući se u virtualni svijet plagijata i prenositelja nedoživljenoga. Reći nam je i ponoviti: internet da, ali saka- ta obavijest o kulturnome stvaranju ne. Zato je i potrebna galerija, forum na kojemu se iznose temeljne ideje stvaranja i uređenijega svijeta. Sa sadržajne strane časopis podsjeća na Bosnu franciscanu koju uređuje fra Marko Karamatić, primjerice brojevi koji su ilustrirani radovima slikarice Nade Pivac ili onaj s uradcima kipara Zdenka Grgića. Prilozi u Akademiji su svojevrsni, poslužit ćemo se naslovom jednoga od ponajboljih hrvatskih romana, Hodnici svijetloga praha. Juna- kinja Matilda u rečenom romanu Vitomira Lukića je “obuzeta Holbajnovim predodžba- ma Mojsija na Gori sinajskoj kako pred božanskom svjetlošću prima zakonik urezan

126 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar u kamenu ploču”. Akademija je poput te čudesne junakinje koja nosi estetski žar, a Sinajska gora je zamjenski Široki Brijeg. I uistinu, svjetlost će čuvati, osjećamo i mislimo da će sačuvati tradicijsku i avangardnu baštinu, likovnu, kulturnu i dijelom književnu. Naznačujemo da se likovni i književni motivi itekako prožimaju, primjerice slikarski motivi u Wildeovim Slikama Doriana Graya i Krležinu romanu Povratak Filipa Latinovicza. Ako je kakav nedostatak ili propust ujedno i svojevrsni šarm, Akademija je poput pismene kućanice i rektorice ujedno, uznesene Gospe s brijega koja se brine se za pojedinca, naraštaje i njihove ostvaraje, vjerodostojne i s vidnim tragom. Moguće je da ovaj zbornik ubuduće postane referentnim, odnosno da se nadalje istraživači pozivaju na određene priloge. Trebalo bi, barem mjestimice, predstavljati i važnije likovne događaje u hrvatskoj i europskoj kulturi. Ne bi se ništa uskratilo, naprotiv dometnula bi se časopisu šara ako bi se u jezičnome pogledu ubacio pokoji ikavizam. No, napisan na standardnom hrvatskom jeziku također uvelike obećava. Mlada likovna akademska zajednica ima nešto lijepo pokazati, a to je ne skrivamo i Akademija. Pod- sjeća to na Goetheove riječi koje je šaptao svome biografu Eckermanu: na pitanje kakvu će ulogu odigrati Nijemci u svjetskoj književnosti, Weltliteraur, da ne bi iritirao Fran- cuze samo veliki je književnik obećao da će njegovi sunarodnjaci odigrati lijepu ulogu, onu koja je stišane a uvjerljive razglobljenosti. Takve je raščinjenosti i ova antologijsko izdanje od godišnje produkcije likovnosti i likovne događajnice na Brijegu. Nije isključeno da se ovaj časopis otvora i može vremenom otvoriti za goste, primjerice studente povijesti umjetnosti, restauracije, arheologije pa i kroatistike (tematski se- minari i diplomski) s više filozofskih fakulteta. A da ne spominjemo potrebu otvorenosti priloga za poslijediplomske studije, likovne i njima srodne, gdje će ovakva Akademija biti mostom i razdjelnicom za napredno tržišno komuniciranje. “Onaj koji radi pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu”, nije uzalud evanđeoski poručio Ivan 2, 20-21. Uvezani časopisni tom je svojevrsna medijska izlož- ba, razvedeno gradivo, gledanje i čitanje s razumijevanjem, kao nekoć i nadalje Ilustri- rana Biblija mladih. Kudikamo je ovaj broj uspio jer potencira svijest otprilike na način kada će u Hamle- tu biti kazano, najprije iz usta Ofelijinih: “Pa zar bi ljepota, kraljeviću, mogla imati bolje društvo od kreposti.” Znači li to da današnja mladost i izgledi kreposti idu podruku? Hamlet će iz onodobne, a i sadanje perspektive, odgovoriti: “Dakako, jer će moć ljepote prije pretvoriti krepost u svodilju nego što snaga kreposti može ljepotu učiniti sebi sličnom. To je nekada bio paradoks, ali u naše je doba zaista tako.” Paradoksalnost pojedinih teza iznesenih na stranicama Akademije mogu nas uvjeriti da su one bitne u sagledavanju istine i ljepote, zova i svrhe kako bi se izrekle dalekosežne poruke stva- ralačkoga činjenja.

Sjećanje na stvaraoce, likovne i književne Ispravno je da se i otraga može prići publikaciji pa stoga i Akademiji, dakle od njezina uvjetno desetoga poglavlja. U njemu se kazuje da je draga profesorica Nada Pivac ispraćena u “svezbilju postojanja”. Iako su naslovi nekako “rubrični” ili su zaglavni, ipak su jasni kao komemoracije, zapravo in memoriam. Sućutnost je odlika zapadnoeurop- ske umjetnosti i na to je upozoravano u Društvu hrvatskih književnika Herceg Bosne za godišnjega zborovanja ili u vremenu tradicionalnih Humskih dana poezije; i tada se

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 127 prisjećamo članova koji su “otišli”. Na likovnome području tako je akademska slikarica Kristina Kramer pisala o Nadinu odlasku (predstavljena je Bonaca u pastelu). Auktorica posljednjega pozdrava tako iznosi da je rat odnio brojne Nadine slike s izrazitim estet- skim dosezima, no ona ni kasnije nije posustajala – nastoji prepoznati i bogatiti kreativni izraz u mlade generacije pa, tvrdi u napisu Kramer, “posljednje iskre umjetničkoga obli- kovanja daruje upravo njoj” čime se vjerno zauzimala za vidike uljudbenoga svijeta. Na toj crti Anto Kajinić čak tvrdi da se Nada Pivac može “doživljavati umjetničkom majkom ne malog broja relevantnih umjetnika”. Ravnatelj hrvatske likovne akademije Jozo Peić naglasio je velike Nadine zasluge u osnutku i prvim godinama akademijskoga djelovanja, osobito za njezin programski, organizacijski i stručni udio pa s opravdanjem i domeće: “Kolektiv je s razlogom u njoj gledao svojevrsno jamstvo.” Sudjelovala je u osnivanju Likovne akademije u Sarajevu, ali i Likovne akademije na Širokom Brijegu na kojoj je gotovo bdjela. A bdjela je ljubavlju za likovno poslanje i prema riječima Marca Chagalla osobito jedna boja daje smisao umjetnosti i životu a to je ljubav. Snježana Mutapčić je mišljenja da Nada izabire “ženstveni medij izražavanja svojih djela u pastelu i njegovoj nježnosti, na suptilan i produhovljen način” i pritom ta umjetnica nalazi devi- jacije u portretiranju likova. Uz likovnu rasvjetu, sjećanje s povodom usmjerilo se i na književno područje pa je u časopisu dano mjesta prinosima Nenada Valentina Borozana, pjesnika, novinara i promicatelja kulture i umjetnosti. Uočava se kako je on “sa simpatijama pratio osnivanje i rad Akademije” i upućivao vijesti o likovnim zbivanjima u njezinu okrilju. Zgodno su primijetili fra Jozo Pejić i Stipe Sikirica kada su tvrdili da je Nenad “obilježio vrijeme u kojemu je živio” pa će se njegove naći u dojdućem vremenu. Rečenica da smo s njegovim iskrenim i temeljitim radom upoznali “Božje darove koje imamo” zasigurno se može odnositi na svakoga tko se približio svojstvima umjetnosti. U tom je duhu fra Vendelin Karačić zamijetio da je pjesništvo “glas jastva” pa se i Valentinova riječ promicala dublje od izraza i zaobilazila “diktate suhe logičnosti”. Sve i kad potvrđuje da je ovaj kulturni poslanik obogatio arhivu akademije svojim zvučnim zapisima, nije se zadržao samo na tomu nego poetski čini puno više, zapravo riječ “otvara-rastvara, traži joj susjedu i stran- kinju, želi joj čuti glas i jeku”. I na kraju fra Vendelinu još nije promaklo izreći da se u Valentinovu imenu rijetko kada nalazi takva samozatajnost i radišnost, a knjige njegove nekako i dalje ostaju uz uzglavlje sklonih čitatelja.

Pri uvezu sažimka Ako je poznati teoretičar Mihail Bahtin skovao pojam kronotop, posve bi mogao odgovarati i za posao u i oko Akademije. Premda naziv može podsjećati na klasicističku poetiku Nicolasa Boileaua, ili rodonačelnika enciklopedije D’Alambera, brojni se znani i neznani okupljaju oko Akademije, makar i ne bili u poveznici s njom. Vremensko, go- dišnji razmak, i prostorno – akademijski život na Brijegu, pa i onoj plavoj skamenjenoj vječnosti. Protega i simbioza između temporalnosti i ambijenta ostat će obilježje kritič- koga promišljanja svijeta i razabiranja njegovih fenomena otvorenih za slikarski kist, grafičko držalo i kiparsko dlijeto. Privlači na zanimljiv način kronologija Akademije likovnih umjetnosti kroz godinu dana. Saznajemo o obnoviteljskim radovima akedemijske zgrade i njezina dvorišta, osobito popločavanje “betonskim flasterom”, gradnji kiparskih atelijera, sudjelovanju

128 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar na likovnim kolonijama, dobitnicima prve nagrade, zatim su istaknuta studijska putovanja i izleti, sadržaji uz blagdane, terenska nastava slikanja krajolika, godišnje izložbe studenata, održavanje diplomskih ispita. Ovako zanosan i umjetnostima aktualiziran Široki Brijeg ujedno je una città anticha. Središte Sveučilišta u Mostaru svako malo pa se likovnim bescjenim ljepotama prenosi eksteritorijalno, na brijeg od širine i okomice te za perspektive, naše krajobraze, po konfiguraciji duha sve bliže i ponašene.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 129 130 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar galerija

Atif Kujundžić Slike i kristali Vefik Hadžismajlović: O LIKOVNIM UMJETNOSTIMA I FILMU sarajevski likovni krug i drugi povodi ZALIHICA, Publishing House, SARAJEVO, 2008.

* * *

Vefik Hadžismajlović /1929./, povjesničar umjetnosti, autor brojnih esejističkih, kri- tičkih tekstova i knjiga, ali od 1962. godine i redatelj pedesetak kratkometražnih, do- kumentarnih i animiranih filmova, kao i jednog dugometražnog, cjelovečernjeg filma – Dvije polovine srca. Kao filmadžija, Hadžismajlović je dobio brojne i ugledne nagrade u Veneciji, Moskvi, Oberhauzenu, Karlovim Varima, Beogradu, Kranju, Tuzli. Hadžismajlovićev rad je zapa- žen i u društvenom nivou, dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, ali i Dvade- setsedmojulske nagrade koju dodjeljuje Skupština BiH. Njegova bibliografija odražava neposrednost i intenzitet njegovih interesa: Film i kako ga snimiti, 1995.; Sarajevo u ratu /filmografija/, 1998.; Edmund Misera: Gradovi i krajevi Bosne i Hercegovine na akvarelima Edmunda Misere 1880. – 1883., 2000.; Labirinti slike – likovne kritike, 2002.; Žive slike – eseji i kritike o filmu, 2002.; Sarajevo na akvarelima Fuada Arifhodžića /monografija/ 2003. i knjiga koja je pred nama: Slike i kristali – eseji i kritike o likovnim umjetnostima i filmu, dominantno o sarajevskom likovnom krugu, ali i u drugim povodima.

* * *

Pojava i rad Vefika Hadžismajlovića su utoliko interesantniji jer je riječ o čovjeku koji osim stvarnih znanja o likovnim umjetnostima, poseže za inventivno-kreativnim moguć- nostima, da bi potom i opetovano pisao o umjetnosti. Ta okolnost je u primjeru Vefika Hadžismajlovića je višestruko važna jer pred njega postavlja zahtjev: da ono što radi bude onako kako o tome piše i da piše o umjetnosti na način – na koji se njome bavi. Dakako, treba razumjeti kako to u jednakoj mjeri komplicira obje mogućnosti. No, iz

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 131 prethodno kazanog jasno je vidljivo i sasvim nesumnjivo, da je Vefik Hadžismajlović trajno predan, uspješan i ugledan čovjek u realizaciji svojih namjera i interesiranja. Svoju knjigu Slike i kristali Vefik Hadžismajlović otvara s dva iznimno vrijedna teksta o bh. slikaru Romanu Petroviću /po ocu iz Galicije i majci iz Poljske, rođen 1986. godine u Donjem Vakufu mogao je biti sve osim Bosanac, a Bosanac je najviše bio/, slikaru Sarajeva kojega Sarajevo malo zna i slabo pamti, prema kojemu se s otporom otvaralo. Tek u imenu galerije Roman Petrović – izuzetna ličnost i pojavnost Romana Petrovića – ustrajava, premda njegovo djelo broji preko 1.000 kataloških jedinica, premda je riječ o prvom predsjedniku Udruženja likovnih umjetnika 1925. i 1945. godine i slikaru koji je najveću pažnju posvetio djeci sarajevske ulice, beskućnicima i djeci bez djetinjstva, a na taj način snažno umjetnički progovorio o vremenu i socijalnom problemu koji je opstajao po strani od društvenog organiziranja i angažiranja. Na ovom mjestu najprikladnije bilo bi progovoriti o gorljivom stilu u tekstovima Ve- fika Hadžismajlovića. Čini se, kako je Vefik Hadžismajlović u pisanju, krajnje i intimno blizak načinu slikanja Romana Petrovića. Hadžismajlovićeve rečenice i pasusi i doslovno pršte smislovima, mišljenjima i ocjenama Petrovićevog slikarskog rada i umijeća. Roman Petrović, bio je ličnost nevjerojatnog obilja, nije se vezivao niti za jedan pravac, pa ni za izuzetna osobna postignuća kao za naputak u budućem radu a radi što izvje- snijeg uspjeha. Roman Petrović uvijek je kretao ispočetka iz nepredvidive pozicije, s novom i drugačijom motivacijom i postizao puno. Bio je naklonjen socijalnoj tematici, obespravljenim i poniženim ljudima, posebno djeci i njihovom usudu. Petrovićevi autoportreti i portreti istaknutih ličnosti kulturnog života Sarajeva psiho- loški su uvjerljivi i prostudirani nastajali u raznim razdobljima čine veliku i značajnu gru- pu Petrovićevih djela, bogatu i značajnu kolekciju slika u toj disciplini u bh. razmjerima. Roman Petrović je bio vrlo radin i istrajan u svome poslu, veliki tragač za sarajevskim motivima, naglašen individualac. Umro je 25. 05. 1947. godine. Povodom druge go- dišnjice Petrovićeve smrti, profesor Sigo Sumereker je napisao: S Romanom se ugasio jedan slikarski život koji je gorio i izgarao u borbi za ljepotu i likovni život u sredini koja ga nije pravo ni razumjela ni cijenila. Roman Petrović je bio naglašeno ekspresivan slikar, njegova umjetnička djela imala su jasnu političku poruku i oblikovana su snagom izrazitog društvenog angažmana. Bila je to umjetnost koja nije zazirala od poziva na akciju za izgradnju boljeg svijeta. Romanov Dječak sa balonom /1929./ bio je taj pravi poticaj za bh. umjetnike da stvaraju socijalno angažirana djela socijalne tematike.

* * *

Vefik Hadžismajlović /po svemu/ iznimno dobro poznaje likovne umjetnike o čijem djelu piše. Zato su za Vefika Hadžismajlovića brojne umjetničke tajne – takve – samo krajnje uvjetno. Vrlo lijep primjer je tekst o Emiru Dragulju: Slika Bosne – misao Bosne. Dakako, znamo za taj nivo jedinstva misli, djela, umjetnikove prirode i ishoda, tj. življe- nja umjetničkog djela. Hadžismajlović je to u ovom primjeru donio na lijep i prirodan način koji nas ne odbija, već privlači i spušta u nivo djelatnog umjetničkog prostora. Za Emira Dragulja kaže: Blag, diskretan osmijeh bio je najčešći njegov odgovor na mnoga pitanja, a onda bi kratko izricao svoj sud o temi koja je bila predmet razgovora. Bio je

132 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar to osmijeh s mnogo nijansi i značenja, koji kao da je sumirao prethodna razmišljanja, a onda bi došle njegove škrte riječi, ali dovoljne da otkriju njegovo stanovište i njegov stav o pitanjima o kojima je bilo riječi. Bio je čovjek koji je radije slušao i šutio, da bi nakon pauze onim njegovim osmijehom iznijansiranog značenja rekao poneku svoju riječ, kratki komentar, iznio svoj sud u kojem je utkano sve njegovo iskustvo, misaone šutnje i duga razmišljanja u samoći. Bio je to čovjek kojemu su riječi tek djelić njegovoga složenog misaonog stanja... Istovremeno i promišljeno donosi reprodukciju Draguljeve grafike Crvena avlija, 1994. – 1996. u kojoj prepoznajemo karakteristično Draguljevo viđenje bosansko-hercegovač- kog mikrokozmosa: podzide i suhozide, oglodana brda, šiljaste krovove bijele površine zidova, dvokolice, drveće osuto plodovima, a u sjeni spletena tijela ljubavnika tako da treba učiniti napor kako bi se razaznala. Tako se dobiva potvrda svega prethodno reče- nog o Dragulju, a ako se tome doda i dugo i blisko poznanstvo Emira Dragulja i Stojana Ćelića, čiji je moto bio: Slika se misli – stvar postaje sasvim razvidna iz svih uglova. Slijedi tekst Akvareli u Bošnjačkom institutu /o Ismetu Rizviću/ koji donosi puno značajnih i delikatnih pojedinosti o velikom akvarelisti i njegovome djelu, potom tekst o Safetu Zecu – Ruke srebreničanke, tekst o Ibrahimu Ljuboviću, o fra Petru Perici Vidiću, o Retrospektivi radova Radoslava Tadića, dva teksta o Afanu Ramiću, tri teksta o Džeki Hodžiću, duži tekst Harfe od vune na prostorima Vlakova – o Amili Smajlović, o Fikretu Libovcu i njegovim od žice ispletenim sumornim skaskama o ptici i kavezu, o Mirsadu Konstantinoviću i zvučnosti lika i liku zvučnosti, o Hamzaliji Muhiću i otoku rizika i stvaralačke slobode, o Elmi Avdić i Lutkama i snovima – djetinjstvu kao metafori bitnih postulata života, o Maji Bajević s pitanjem: Možda su krize najplodniji periodi u životu umjetnika, o Gordani Anđelić Galić: Od klasike do novih medija, Minijatura u Tuzli po Drugi put, Kollegium artisticum 2004., ULUBiH – Revijalna izložba 2006., ULUBiH – Re- vijalna izložba 2007., Kollegium artisticum 2009., Aprilski salon 2006. Zenica; Fragmenti umjetničke posebnosti kreativnog bića poljskog naroda, Kolekcija slika i skulptura fra Joze Vrdoljaka, Dževad Hozo Rani listovi. Slijede tekstovi o fotografiji Tarika Samaraha, Kemalu Hromiću i Fikretu Libovcu – Likovni tercet na skali jecaja. Teatar slika Sloboda- na Bobe Perišića. Grafički lirizmi na web site-u – Elektronska knjiga Željka Filipovića. U povodu izložbe radova sarajevskih osnovaca. Tekst o promociji Kolekcije 9 knjiga Dževada Hoze. Nakon pola stoljeća – o djelatnosti ULUPUBiHa, da bi potom sve više i češće pisao o fotografiji i filmu: Nedim Tahmiščić, Dragan Ressner, Aćif Hodović, Faruk Ibrahimović, Josip Ušaj /o fotografiji/, te: Slovenci u bh. kinematografiji, televiziji i na radiju, Harizmatski Čokoć, Nostalgični ton čežnje i prizivanja /o sebi kao filmadžiji/, Bert Haanstra: Staklo, Jasmila Žbanić: Grbavica, Knjiga o prošlosti za budućnost – Dejan Kosanović: Kinematografija u Bosni i Hercegovini 1897. – 1945., u izdanju Kino-saveza Bosne i Hercegovine, 2003. Etc.

* * *

Fascinirajuća su znanja i zasnovana akribičnost Vefika Hadžismajlovića, jednako kao njegovo ogromno znanje i sposobnost osobnog unošenja u tekst koji ispisuje oblikuje. Sasvim su mu jasne pojedinosti i cjelina, smisao i mogućnosti umjetničkog žanra. Hadžismajloviću ne mogu ostati skriveni i tajnoviti namjera, cilj i postignuće umjetnič-

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 133 kog poduhvata. Hadžismajlović je krajnje dobrohotan i pun razumijevanja u svakom pojedinačnom primjeru autora, umjetničkog žanra i pojedinačnog djela. Međutim, Duša Vefika Hadžismajlovića se uvelike otvara, čak – bez ograničenja kad dođe do fotografije, a u cijelosti kad dođe do filma. Tako spoznajemo ne samo da mu je fotografija draga, već da je film njegova prva velika ljubav, već i njegovo najdublje i najintimnije opredjeljenje u kojem se i sam želi iskazati. Ovu činjenicu prepoznajemo po esejističkim pasažima u tekstu, po zrelosti osobne – autorske recepcije elemenata autorske i filmske produkcije, filmskog izraza od kadra i sekvence do filmskog djela u cjelini. Pouzdano, otuda i Hadžismajlovićevi brojni filmovi i nastojanja oko fizionomije, specifičnosti filmskog aspekta televizije i bh. filma i filmskog izraza, te, digniteta bh. filma općenito. U ovoj lijepoj knjizi, Vefik Hadžismajlović kao znalac i autor ugradio se na pravom mjestu, faktički i povijesno gledano, inventivno i kreativno, krajnje osobno i neporecivo, a mi kako čitatelji dobili smo knjigu s bezbroj stvari za koje bismo ostali prikraćeni da nije napisana.

* * * Prosinca, 2009.

134 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Mirko Božić Unutarnji krajolici Samostalna izložba Mladena Ivešića, Galerija Aluminij, Mostar

Elektro-encefalogram ili, skraćeno, EEG je metoda snimanja električne aktivnosti unutar lubanje izazvanih oslobađanjem neurona unutar mozga. Snimanje traje 20-ak minuta i najčešće se izvodi uz pomoć elektroda koje su pričvršćene za glavu pacijenta. Nakon završenog pregleda, nalaz električne aktivnosti mozga prikazuje se na papiru pomoću posebnog uređaja, koji aktivnosti prikazuje u obliku valova. Valovi se dijele na više uzoraka: delta, theta, alpha, beta i gama. Jednako kao što EEG prikaz dočarava fiziološki svijet neurona od kojih se sastoji ono što nazivamo čovjekom, tako i Mladen Ivešić svojim slikama prikazuje unutarnje pejzaže od koje se sastoji njegovo unutarnje umjetničko i ljudsko „ja“. Njegovi krajolici, čak štoviše, pomalo i podsjećaju na EEG valove. Nisu to neka definirana mjesta, toposi koje sasvim sigurno možemo smjestiti u neki geografski prostor, već prije neka vrsta psihološkog slide-showa. Niz kadrova okrenut ka duhovnim unutarnjim prostorima u koje Ivešić ponire duboko, bez straha da će se na tom putu izgubiti ili da neće prepoznati prizore koje vidimo na ovim platnima. Italo Calvino nazvao bi njegova, na ovoj izložbi prikazana djela, putovanjem u sjeća- nje. To je ujedno i emotivno najintenzivnije od svih čovjekovih putovanja jer se suočava sa duhovnom istinom o sebi,ako za to ima dovoljno hrabrosti. Mladen Ivešić dokazao je ovim nizom slika da itekako ima hrabrosti za suočavanje sa samim sobom, i u krajnjoj konzekvenci, sa svojom publikom. Otkrivajući nam svoj unutarnji slikarski EEG, on nas pušta da sudjelujemo na tom putovanju kroz njegove unutarnje krajolike. Njegova sklonost ka duhovnom u slikarstvu dovela ga je i do magisterija sakralne umjetnosti na ALU Široki Brijeg. Da bi se čovjek bavio sakralnom umjetnošću, mora biti sklon postavljanju pitanja. Vjera se kao takva temelji na intimnom, unutarnjem odnosu čovjeka sa višim bićem, a sakralna umjetnost je vizualizacija umjetnikova odnosa sa bogom. Svaki rad ovog daro- vitog umjetnika čini upravo to-postavlja pitanje, baca sumnju na unaprijed postavljena pravila te duhovne igre, a njegovi radovi sakralni su čak i kada to ne sugeriraju izravno, kao u ovom slučaju. Ovo doista jest sakralna umjetnost: zbog formata, minijaturnog i intimnog; morate se doista zagledati da biste rad percipirali u potpunosti. Zatim, zbog svoje meditativne prirode-jer se radi o varijacijama jednog te istog motiva, što odražava ritam molitve kao stalnog ponavljanja jednog te istog teksta provučenog kroz duhovni filtar onoga koji

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 135 moli, odnosno u ovom slučaju, onoga koji slika. Na taj način se, kroz medij slike, umjetnik oslobađa svega nakupljenog u nutrini prikazanoj na ovim unutarnjim krajolicima. Sve odnose valovi unutarnjeg mora koje se sveudilj, gotovo ravnodušno, i dalje mreška u jednoličnom ritmu plime i oseke. Dok gledam Ivešićeve slike, gotovo da čujem oseku kako se vuče po mokrom pijesku. U legendarnom filmu Charlieja Kaufmanna „Biti John Malkovitch“, John Cusack sasvim slučajno otkrije tijesni, dugački tunel koji vodi ravno u glavu Johna Malkovitcha. Nešto slično tome desi se kada bacimo pogled na umjetničko djelo. Slučajno ili ne, otvaraju nam se ta tajna,skrivena vrata u umjetnikovu nutrinu. Drugim riječima, postajemo putnici u metafizičkom čamcu koji plovi Ivešićevim krajolikom i za koji već znamo da će nas odvesti na drugu stranu percepcije u kojoj se sve ono što je dotada bilo iskriv- ljeno, biti vraćeno u sklad i postavljeno na svoje mjesto u autorovoj intimnoj konstelaciji oblika, boja i delikatnih poetičkih formi u dugim čipkastim horizontalama. Iako nam se, srećom, za razliku od Kaufmannovih likova, neće desiti da zaglavimo u glavi Johna Malkovitcha (što bi, doduše,bilo više nego intrigantno iskustvo), bilo bi jako zanimljivo gledati svijet, barem na trenutak, kroz oči jednog umjetnika. A izložba Mladena Ivešića idealna je prilika za to.

Mostar, studeni 2009.

136 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar čitaonica

Ante Matić Čitaonica

PJESNIČKO BLAGO U DUHOVNOJ HRVATSKOJ Mario Bilić,Gospodinov štićenik, Alfa, Zagreb, 2008.

Peta po redu knjiga pjesama Marija Bilića zoran je primjer tegobna puta od kamene kolijevke i ploče na koju je iz matere pao do pjesničkog postojanja u ljudinjaku, gdje sve što klija, leti, pliva, gmiže, puže i hodi, sve što zbori, ječi, plače, pjeva, rže, urliče, skiči, zavija i bleji, u zemaljskoj vječnoj epopeji, u rijeci života i smrti, gdje se sve slijeva i razlijeva, u tisuće boja i zvukova, plane, zgasne, bljesne, biva i nestaje, ploveći beskrajnom tminom i tišinom na nebeskoj galije; gdje svoj mali i goli život pjesnik Bilić opjesmi u pjesmi ispisanoj pitkom ikavicom i jedrom hrvaticom, pak se svojim glasom glasa, svojim slovom označava, pjesmom se nastoji u vječnost preseliti. Tako pjesnik Bilić, idući kroz taj ljudinjak, igra se slovima i riječima, dira ih nježno, prebacuje s jednog mjesta na drugo, slaže u stihove kao kamenje u zidove, cjeliva kao majka čedo u kamenoj ko- lijevci, miluje, umiva, povija, mijesi kao kruh, oblikuje, strpljivo kleše svaku rič materinu i ugrađuje u svoju kuću jezika. Sve viša je i sve ljepša je Bilićeva kuća od riječi, kuća jezika. Premda je nije iznutra posve izgradio, on se u njoj već nastanio. Sad uređuje i potkresava živu ogradu riječi oko kuće. Ima pjesama u Gospodinovu štićeniku u kojima Bilić kleči i moli svijen u bolan luk. A tok i huk iz pradoba kroz nevidljivo korito vremena, protok stvari, koje vrijeme ovremenjuje, pjesnika ništa nježnošću ne dira. On sve zlobe i rugobe u biserje pretvara i prosi za uzdarje Gospodinu, kojemu žrtvuje sve svoje dane i godine. Strpljivi djelatnik i patnik riječi. Zar Tin nije u jednom trenutku posumnjao u sebe i svoje slovo, pa je zapisao: Božji sine, nisam li pjesnik, patnik sam strašne velikine. Bilić pjeva u Štićeniku o svom malom, kratkom ljudskom životu, o Isusovoj muci, o Isusu kao jedinom istinskom prijatelju, o Bogu, o čovjeku i sve to prinosi Spasitelju kao vjeru i nadu, koja će svakog ljudskog stvora, od svetaca, mučenika i patnika do zlotvora, zauvijek smiriti u nebu i vječnom životu. Pjesnik Mario Bilić gotovo svaku je svoju pjesmu dotjerao do savršenstva, odjenuo poput zaručnice prije svadbena obreda, pa se ova knjiga doima kao vila u strahoti i ljepoti krajolika duhovne Hrvatske.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 137 Poslije pjesnika Hasanaginice, koji je ispjevao najljepšu hrvatsku ljubavnu pjesmu, pa velikog Tina, briljatnog Šimića, temeljitog Gudelja, fascinantnog pjesnika i oratora Go- tovca, nije lako biti iz Imotske krajine i pisati dobre pjesme. To vam je slično da pišete, pjevate, slikate ili klešete poslije Dantea, Bramantea, Leonarda i Michelangela u Firenci. Nigdje toliko dobrih pjesnika kao što ih daje Imotska krajina. Pjesnik Mario Bilić dolazi iz tog podneblja i miljea i kamo kod je išao kroz život i svijet, osjeća je slično rečenim maj- storima stihova. Nije zalud Tin govorio malena mjesta srca moga, a Bilić ovom knjigom i najnovijom zbirkom pjesama Prološko blago, u nakladi Zavičajne udruge Proložana u Zagrebu – Sv.Mihovil, kao da sva mjesta nosi u srcu; ilirske gradine, suhozidine, doce i vrtače, dumače, gromače, vinograde, maslinjake, kamenjake i sve što je ostalo od predaka. U svemo što ga okružuje u rodnom selu i kamo god krene zemljovidom ili povije- šću, Bilić otkrivo bilo postojanja, neumrlu divotu krajolika, vječnu sliku zavičaja, kolijevku snova i vjetrova, zipku, majku i grobnicu, postojbinu duha i tijela, čudesnu nježnost u grubosti i tegobi življenja. Posvuda nailazi na tragove predaka. Po tim stopama Bilić mjeri svoje korake i hod kroz vrijeme naroda koji je odvajkada bio i opstao na obalama ilirskih rijeka, u mrkim brdima, ili u dolinama hrvatskim koje ih pamte dok su krvarili boreći se protiv silnika i moćnika za opstanak pod suncem i svojim nebom. Bilić poput starozavjet- nog proroka ide ljudinjakom i svojim duhovnim krajolikom, druži se s mitskim izdancima, vilama i hajducima, odmara se na proplancima sa stećcima i križevima, zalazi u jame i provalije, u mukle raspukline, u vinograde i maslinjake, s vilama ljubuje, s kišama tuguje, s vjetrovima blaguje kruh nasušni u vrtači, gdje je iz majke na kamen pao, on ni dobar ni zao, podjednako sve prima i odbacuje, grli, miluje, nad svime što je minulo bdije i tuguje. I sve što je padu bilo sklono oplakuje i svaku stvar koja ga nježnošću ozari, opjevava, okajava, trpi i vjeruje u Spasitelja poput besmrtnih pjesnika Kamenog spavača i Žednog kamena na studencu. Poput svojih učitelja i uzora, sve to čini pisac Gospodinova štićenik i Prološkog blaga u pohvalu Spasitelju i Iskupitelju od grijeha i ljudskih slabosti, zlosti i navisti, što ih ima i nosi u životu svaki ljudski stvor. Pjesnik ide svojim križnim putom, nosi svoj križ po uzoru na Spasitelja, raduje se životu i pati što je čovjek tako slab i jadan u svom odveć ljudskom ambijentu, pa kad ga u snu jedne noći poprskala krv Isusova, našao se u javi nad Rijekom koja razdvaja, a zna da je Mak bio u pravu kad je rekao: Valja nama preko rijeke, molitva putnikova narasla je do krika. Jer, valjalo je na kraju stići tamo gdje su Vrata otvorena, tamo odakle je pun nade i pošao, tamo gdje Krist kraljuje i gdje će sve što se čovjekom zvalo na kraju svakoga puta doći. Biti i navijek živjeti. To je bio smisao postojanja u nestajanju i kratkom ljudskom zemnom življenju. Njegov pjesnički glas je ko iz kamena isisano pamćenje, ničijem istovjetan, ni sličan, samostojan, poradi zlosti i navisti nespokojan, skladu vičan, sam po sebi glasu nebeskom sličan. Bilićeve pjesme su kratke, jezgrovite, melodične, bremenite smislom i porukom. Završit ću Bilićevom an- tologijskom pjesmom Kad se otvore grobovi:

kad se otvore grobovi u rečeni Dan

pa kad iz njih izmile robovi

138 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar u nepreglednom stroju

Spasitelju šapni mi u snu

hoću li i ja biti na broju.

PRIČE MUČKI UBIJENA PISCA Siniša Glavašević, Priče iz Vukovara, Matica hrvatska, Zagreb, 2009.

Pisac ove potresne knjige rođen je u Vukovaru 1960. godine, gdje je završio pučku i srednju školu. Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu. Radio je u školama u Lovasu i Borovu Naselju. Na Hrvatskom radiju – Radio Vukovar zaposlio se najprije kao spiker, a naposljetku kao urednik i ratni izvjestitelj. Za srpske agresije na Hrvatsku 1991. godine svakodnevno je izvještavao iz pakla Vukovara, eda bi padom razorena grada u srpske ruke završio na Ovčari u masovnoj grobnici u koju su srpski zlotvori bacili pobijene vojnike, ranjenike i bolesnike iz vukovarske bolnice i civile, njih više od dvjesta, među kojima je 1997. godine pronađena i Glavaševićeva prostrijeljena lubanja. Strefio ga srpski metak u potiljak. Ove priče jedino je što je od njega ostalo kao literarni pokušaj i zapisi o vremenu, ljudima i ratu u kojem je nestao s mnoštvom svojih sumještana. Ne pamtim da sam odavno čitao bolje, kraće i sadržajnije priče eseje. Da, upravo tako priča kao poetski esej. Dvadeset priča i tridesetak slika ruševina Vukovara, tvore ovu knjigu rijetkom i izvan- rednom u novijoj hrvatskoj književnoj produkciji. Mala književna ostavština zajedno sa slikama razvalina grada na Vuki postaje velika u mislima i očima svakoga tko je uzme u ruke i pročita. Ja sam je čitao sa znatiželjom i tugom. Sinišine priče, zapisi, crtice i ratni radijski svakodnevni izvještaji zorno govore o jednom teškom, krvavom vremenu i zlim sudbinama ljudi koje je zahvatio rat. Nestalo bi to što nam je ostavio tragični hrvatski novinar i pisac Siniša Glavašević u ratnom užasu kad je Vukovar pao u srpske ruke da nije Siniša, sluteći tragediju grada i svoju osobnu zlu sudbinu, pred najezdom podivljale srpske soldateske i četnički hordi, zamolio Mladena Kušeca da sačuva zapise koje će mu poslati faksom. Dirljive su posljednje njegove riječi upućene iz podruma u Vukovaru kolegi uredniku u Zagrebu: Mladene, u razrušenom Vukovaru nešto sam, uz novinarska izvješća, napisao i za svoju dušu i za dušu Vukovara. Ako uspijem, poslat ću vam faksom tu svoju dječicu pa vas molim da, kad to pročitate, kažete što je to i treba li to još kome osim meni i mome gradu. Treba to svakom dobronamjernu i znatiželjnu čovjeku. Ove Glavaševićeve priče trebalo je prevesti na više jezika, pa da ode u svijet strašna slika ratnih strahota koje su zadesile grad na Vuki i njegove žitelje i ljepota duše pisca i novinara Glavaševića, što iz svake priče isijava i svjedoči o tegobi i boli onih koji su umirali uspravni za hrvatsku

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 139 slobodu. Kad sam pročitao ovu knjigu, svih devedeset i četiri priče i dvadesetak ratnih izvješća za radio, ostao sam zbunjen i dugo sam šutio buljeći u jednu točku na zidu, dok su mi se glavom vrzmale i komešale strašne slike razorana grada. I činilo mi se da čujem iz daleka plač, vapaje i krikove onih koje na Ovčari u strašnoj mračnoj noći kolju kao janjce i ovce i bacaju u zajedničku grobnicu.Ova knjiga je svjedočanstvo jednog vremena, koje podjednako u nama izaziva udivljenje i sažaljenje.

PRIČA S ISTOČNE STRANE Ilija Okrugić Srijemac, Lirika, Udruga Hrvata - Petko studio-Simbol-Pergamena Ze- mun – Novi Sad - Petrovaradin – Zagreb – 2007.

Kad sam nedavno predstavljao svoju Kamenu knjigu u Beogradu, Zemunu i Subo- tici, u Zemunu sam dobio na dar od don Joze Duspare, župnika u Zemunu, i Liriku Ilije Okrugića i Zbornik radova s drugog znanstvenog skupa o znamenitim Zemuncima i Srijemcima. Prije nego kažen nekoliko rečenica o pjesniku liriku Iliji i Zborniku, moram ispričati što mi se dogodilo poslije predstavljanja knjige. Župnik mi je dao doznanja da su njegovi župljani koji su došli na predstavljanje moje knjige i Antičićeve drame Kardinal fronto- va, osiromašili poslije nedavnog rata u Hrvatskoj. Prišla mi je postarija profesorica, napisao sam joj posvetu i daravo Kamenu knjigu, kad sam htio napisati i darovati joj i roman Priča o Hrvatima, ona mi je diskretno rekla da ne pišem posvetu, jer ona tu moju knjigu Priča o Hrvatima i Antičićevu knjigu o Stepincu ne smije ponijeti doma, jer bi te knjige njezini unuci bacili u smeće, a ona bi od njih doživjela neugodnost. Bilo mi je silno žao te starice Dalmatinke, koja se davno udala za srpskog oficira, izrodila s njim djecu u Zemunu i dobila unuke, kojih se boji ako bi išta hrvatsko, osim nje, bilo u toj njihovoj kući. To je strašno. Naši ljudi u Beogradu i Zemunu zaista su ugroženi. U Subotici nisu. Vratimo se Okrugiću i njegovu književnom i glazbenom djelu. Ilija Okrugić Srijemac, književnik i skladatelj iz razdoblja hrvatskog narodnog preporoda, rođen je 12. svibnja 1827. godine u Srijemskim Karlovcima. Za svećenika je zaređen 1850. Službovao je u Vrpolju, Hrtkovcima, Kukujevcima, Sotinu, Zemunu, Osijeku, Đakovu, Sarvašu, Levanj- skoj Varoši i Petrovaradinu, gdje se najduže zadržao i gdje je sahranjen 1897. godine. Okrugić je pisao pjesme, drame i priče. Prva mu je knjiga nabožne pučke pjesme Ru- žica zlamenita, tiskana u Beču 1858. Slijede zbirke pjesama Srijemska vila, Glasinke srčenice i pučki ep Sveti Ivan Kapistran, te kazališni komadi Sastanak vila, Saćurica i šubara, Grabancijaš ili batine i ženidba, Šokica i povijesna drama Varadinka Mara. Ova knjiga naslovljena Lirika, je izbor iz Srijemčeve poezije. Knjigu su priredili i uredili Petko Vojnić Purčar i Ante Selak, a pogovor je napisala Jasna Melvinger. Nikša Ercegović je dopunio, popratio i obogatio Okrugićeve pjesme svojim odličnim ilustracijama. Zbornik radova o pjesniku, dramskom piscu i skladatelju Iliji Okrugiću i znamenitim Srijemcima priredio je za tisak Vlatko Rukavina. Zbornik je odlično uređen i u njemu je desetak tekstova skupine autora.

140 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar TRAGANJE ZA ISTINOM Luka Marković, U potrazi za istinom, Vrhbosanska nadbiskupija i Katolički tjednik, Sarajevo, 2008.

Na 250 stranica lijepo opremljene knjige, tvrdog uveza, svećenik, teolog, komuni- kolog, pisac i pjesnik Luka Marković (1953.) napisao je odlične i stručne eseje o Bogu i čovjeku, vjeri i nadi, filozofiji i politici. Predgovor knjizi U potrazi za istinom napisao je sarajevski kardinal Vinko Puljić. Luka Marković je doktor povijesti, predaje na Teološkom fakultetu, piše pjesme, pripovijetke, eseje i članke, objavljuje u različitim časopisma za kulturu, literaturu i religiju. S njemačkog je preveo tri knjige filozofsko teoloških traktata Reinharda Lettmanna i zbirku pjesama Dietharda Zielsa. Njegova doktorska dizertacija (kad je objavljen ulomak) Polemika ili dijalog s islamom naišla je na veliki odjek u teološkim krugovima. Objelodanio je tri zbirke pjesama i knjigu priča i novela. Uvršten je u Leksikon 60 emi- grantskih pisaca, kao i u Leksikon hrvatskih pisaca u Bosni i Hercegovini, te u Leksikon franjevačkih autora. Kako biti čovjek istine i ljubavi, Objektivna istina, Iskrenost u službi dobra, Quo vadis Europo, Kriza kršćanstva u Europi, Je li na pomolu sukob civilizacija na tlu Europe, Mogu li muslimanski fundamentalisti uvući svijet u sukob civilizacija, Mo- ral i globalizirani svijet, Politička kultura i Crkva, Pitanje zla u današnjem svijetu, samo su neki od uspješnih i misaonih eseja fra Luke Markovića. Dobro je napisao kardinal Puljić u predgovoru ove knjige da će se svi koji posegnu za ovom knjigom suočiti s temama i pitanjima koja ona postavlja, pa će tako biti još više onih koji će sadašnjost obogaćivati lijepim i vrijednim nadahnućima današnje civilizacije ljubavi.

BELLINTANIJEVE IZABRANE PJESME Umberto Bellintani, Izabrane pjesme, Biakova, Zagreb, 2008.

Naša poznata i uspješna prevoditeljica s talijanskog i obratno na 250 stranica lijepo opremljene knjige iz sabranih djela talijanskog pjesnika Bellintanija odabrala je najbolje pjesme, prevela na hrvatski, napisala poduži predgovor i prikaz pjesama i objelodanila u Zagrebu prošle godine. Pjesnik, kipar i slikar Umberto Bellintani rodio se 10. svibnja 1914. godine u Bene- dettu Po pokraj Mantove, a umro 7. listopada 1999. Prvu zbirku pjesama Možda jedno među tisuću lica (Forse un viso tra mille) tiskao je u Firenci 1953. Od tada pa do smrti objelodanio je desetak zbirki pjesama. Pjesme su mu prevođene na ruski, slovenski, češki, francuski, engleski i sada na hrvatski. Zastupljen je u svim talijanskim antologijama. Svojedobno mu je nekoliko pjesama preveo Joja Ricov i objavio u Mogućnostima. Bellintani je za života primio mnogo književnih nagrada, a od njegove smrti usta- novljena je međunarodna nagrada Premio Umberto Bellintani za poetska dostignuća i znanstvena proučavanja pjesnika. Tu nagradu dobila je i prevoditeljica i profesorica talijanskog jezika Suzana Glavaš. Možda je o Bellintanijevoj poeziji najbolje napisao Piero Chiara, kad je ustvrdio: Be- llintani je bio nov glas, naglasak na koji se čekalo, neka gorka i svježa nota u pjevu koji je

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 141 vraćao vrijednosti i drevnu postojanost jednom izmučenom svijetu. Bellantini je iza sebe ostavio podosta slika i kipova, koji krase talijanske parkove, galerije, muzeje, prostore ustanova i privatnih kuća.

U SJENI IZGUBLJENIH MIJENA Barbara Kranjec Ilijač, Zalutale sjene, Udruga “August Šenoa”, Zagreb, 2009.

Pjesnikinja Barbara Kranjec rođena je 21. veljače 1941. u Goričancu kraj Zeline. Živi u Zagrebu. Kasno se javila knjigom pjesama. Tek 1987. tiskana joj je prvi zbirka pjesama Poezija, a potom su izišle do sada još dvije knjige pjesama Život pod zvijezdama i Zalutale sjene. Barbara je objavljivala po raznim časopisima, zbornicima i novinama. Primila je razna priznanja za svoju poeziju. Zastupljena je u antologiji Sto hrvatskih pisaca i u nagrađenoj knjizi o hrvatskom obrambenom i oslobolačkom ratu U viteza krunica. Neke njezine pjesme su uglazbljene. Ova treća po redu knjiga Barbare Kranjec naslovljena Zalutale sjene, je zapravo knjiga proze i poezije. Knjigu tvori stotinjak pjesama i desetak kratkih priča. Pjesme su podijeljene u dva ciklusa, priče također. Većina pjesama je na kajkavskom, dok je sedam priča na književnom jeziku i tri na kajkavskom. Prvi ciklus Nostalgija prolaznosti dijeli se na podioke Htjela bih znati, Sjećanja, Zovi me, Bože, Prijatelju, Jake žene, Domoljubne i Blagdanske večeri. Drugi pak ciklus pjesama na kajkavskom naslovljen Pozebleni kaj, raspoređen je u pet podioka: Tam pri kleti, Još jen put, Kaj po meni, Martinje, Pismo brez adrese. Treći pak ciklus, naslovljen Životne priče, sadrži sedam kratkih priča na hrvatskom književnom jeziku i tri na kajkavskom narječju pod zajedničkim nazivom Črna spodoba (priče na kajkavskom). Knjigu je ure- dio iskusni i vrsni urednik Miro Brčić, a crtežima obogatio Želimir Ivanović. Jedino što mi je zasmetalo dok sam čitao Barbarinu knjigu su recenzije na početku knjige. Ugurali se ispred pjesama, na početku, umjesto da su na kraju knjige gdje im je i mjesto. Evo imena prosuditelja, odnosno recenzenata: Mihovil Bogoslav Matković, Miro Brčić i Mate Talijančić. Da budem iskren, nisam pročitao nijednu od tih kratkih recenzija, ali sam zato pomno pročitao Barbarine pjesme i kratke priče. Premda nisam neki naročit znalac kajkavskog dijalekta, ipak sam uživao kako to Barbara veze na kajkavskom svoj vez, riječi koje je čula od majke i onih među kojima se rodila i s kojima je odrasla. Pjesme na kajkavskom su uspješnije od onih koje su pisane hrvatskim književnim jezikom. Vrijed- nost ove knjige treba gledati upravo po tome, po narječju i načinu kako je to narječje pjesnikinja Barbara Kranjec iskoristila pišući svoje pjesme i kratke, duhovite, poučne priče. Sve u svemu, Barbara je trećom knjigom Zalutale sjene ispisala najbolju svoju poeziju. Istina, ima nekoliko pjesama koje su zalutale u ovu knjigu i malo narušile sklad, ali to bitno ne umanjuje relativnu literarnu vrijednost ove knjige.

PRIČE O TRAGICI ŽENA IZ RAZLIČITIH DOBA Esad Jogić, Tri žene i fratar, Pučko otvoreno učilište, Zagreb, 2008.

Petom knjigom novela Tri žene i fratar i romanom Put u izlazak prozaik i pjesnik Jagić zaokružuje svoje književno djelo.

142 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Tri priče: Ciganski san, Fratar anđel i Glumica tvore ovu knjigu pitke proze u kojoj iskri podosta turcizama. Recenzent ove knjige dobro je zamijetio dok je iščitavao Jogi- ćeve priče ono nešto što drži pažnju i ukazuje na središnji motiv: tragične sudbine triju žena u udaljenim vremenskim razdobljima. Jogićevo priča pije vodu sve dok ne iziđe iz okvira zadana jezika, naratora rođena u Bosni, a znano je da je Bosna zemlja vrsnih pripovjedača, a Hercegovina pjesnika, pa se Jogić dobro uklopio u ovu priču o bosanskim pripovjedačima. Najuspješniji su oni dijelovi u svakoj od tri novele koji su autorovo tkanje društvenih, političkih, povijesnih i etničkih okolnosti u kojima su duboko uronjeni njegovi junaci i junakinje; prozna je to materija počesto ispisana jedrim jezikom, onakvim kakvim govore ljudi u Bosni. Tamo gdje prevladava urbani jezik nabijen je psihologiziranjem i kadšto moraliziranjem. Ra- zličitost stila od novele do novele govori o piscu koji se još uvijek traži i dozrijeva poput biljke u vrtu jezika, kojim su govorili Esadovi otac i majka. Ova knjiga pokazuje i to da gotovo svaki pisac nosi u sebi svoju priču, a ta priča u većini slučajeva vezana je za autorovu postojbinu duha i tijela. Jogić je tipičan primjer takva pripovjedača.

PLOVIDBA PO BONACI Boris Jovanović Kastel, Ogledanje u bonaci, Samizdat, Podgorica 2009.

Ovo je već treća knjiga crnogorskog pjesnika i pisca o čijim knjigama pišem. Upo- znao sam ga u Mostaru na Šantićevim večerima poezije prije nekoliko godina. Od tada redovito na moju adresu u Zagrebu stižu Kastelove knjige proze i poezije. Tako je i ova knjiga eseja, književnih kritika i prikaza stigla kao naručena za moju rubriku u Motrišti- ma. Baš lijepo kad ti neki pisac poznanik pošalje svoju knjigu za čitanje i na ogled. Kat- kad se nakupi tridesetak knjiga, pa onda raspalim onako kako to ja umijem i znam pisati prikaze. Neka se ne ljute oni koje malo zakačim i napišem da im knjiga nije bogzna što, kaj i ča! Ne moram ja biti u pravu. To je samo moje mišljenje, a ne sud. Ni o jednoj knjizi nisam donio sud, nego mišljenje. Bilo bi strašno suditi rukopisima i knjigama. Čitajući ovu Kastelovu knjigu, shvatio sam da je u većini slučajeva napisao svoje mišljenje, a u nekoliko navrata napisao je svoj sud o Pavezeu, Ungaretiju, Nerudi, Džubranu, Monta- lu, Leopardiju, Pazu, Servantesu i Buzatiju, dok je napisao što misli o Tabukijevoj poeziji, Markoviću i Načinovićevoj prozi i Kebinoj poeziji. Uz ove prikaze kritike, Kastel je u ovoj svojoj petnaestoj knjizi po redu napisao dva dobra eseja Crna Gora i Mediteran i Mediteran –istorija u pokretu. Inače, ovaj relativno mladi crnogorski pisac i pjesnik opsjednut je Mediteranom, pa su mu većina knjiga posvećene opisu svega što krasi, resi i čini Mediteran. Ni u ovoj knjizi nije odolio toj krasnoj slabosti!

TIŠINA PREKRILA TRAGOVE Ivan Pranjić, Rukopis tišine, Insula, Čakovec 2006.

Pjesnik i prosvjetni djelatnik Ivan Pranjić (1955.) nakon završenih studija dolazi iz Bosne i nastanjuje se u Čakovcu. Predaje hrvatski jezik u čakovečkoj gimnaziji, gdje pokreće list Čagi i književni podlistak Toon poetikon. Jedan je od utemeljitelja Međi- murskih novina, Čakovečke televizije, lista Zvona i biblioteke Insula. Pjesme je govorio

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 143 na Radio Sarajevu i objavljivao u Hrvatskom sjeveru. Šteta što mu je ovo prva knjiga pjesama. Zašto tako kasno objavljuje svoje pjesme ovaj vrstan stilist i znalac hrvatskog jezika? Da ima iza sebe barem nekoliko zbirki pjesama, posve bi o njemu bila druga slika. Ovako, kasni, rijetki i dozreli plodovi, koje je Pranjić godinama držao u svojoj ostavi i pričuvi… Stotinjak pjesama Pranjić je podijelio u dva ciklusa: Soneti i Kronika. Soneti su stvarno soneti i ima ih desetak, dok je Kronika opširnija i pisane su pjesme uglavnom u slobodnom stihu i formi koja je prepoznatljiva upravo zbog kratkoće većine pjesama i rasporeda riječi u dužim pjesmama. Pranjić pjeva o svemu svojim glasom. Ono što odjekuje poslije njegova pjeva, tišinom biva zatečeno i zatočeno. Pranjićeve pjesme su dubokosadržajne, jezgrovite, dobro odmjerene i otete od samoće i zaborava. Pjesme je uspješno ilustrirao i dopunio svojim crtežima i vinjetama Slobodan Benković, zvani Boč. Neki Pranjićevi kasni plodovi su prezreli. Rukopis tišine otkriva pjesnika odmjerena stiha i visoka stila, vrsna znalca metrike i hrvatskog jezika. U ciklusu Soneti dopale mi se pjesme Tragovi i Bijela Mama, a u Kronici prva i zadnja pjesma.

NOGOMETNA SAGA I LEGENDA Luka Tripković, Čarli – život i djelo, Durieux, Zagreb, 2009.

Legendarni i nezaboravi Dinamov branič Mirko Braun zvani Čarli tek poslije smrti dobio je priču o sebi u riječi i slici od dugogišnjeg dopisnika iz Pariza Luke Tripkovića. Za- pravo knjigu je priredio i napisao uvodni tekst Luka Tripoković, a ostale tekstove o Čarliju napisali su Braunovi prijatelji, poznanici i obožavatelji, među kojima treba posebno istaći zapis Relje Bašića, Darka Draženovića, Milana Ivkošića, Miljenka Jergovića, Dražena Jer- kovića, Milana Bandića, Damira Karakaša, Stjepana Mesića, klupskog kolege i suigrača Rore, novinara Ede Pezzija…Svi su oni na svoj način doživljavali i opisali kako su ga vidjeli. Najiskreniji je bio Lamza, a najduhovitiji Škorić, koji u svom tekstu naslovljenu Naša mala golmanska tajna, otkriva Braunovu ljudsku stranu, koja ga je krasila na zelenom travnjaku i u privatnom životu. Ovaj legendarni nogometaš imao je u centru Zagreba kafić Čarli, gdje su se okupljali i družili najviđeniji Zagrepčani ne samo iz sporta nego i iz ostalih grana ljudskih djelovanja, pa su subotom kod Čarlija ispijali kave i ćakulali Dalmoši, kajkali Zagorci i neki Zagrepčani, nabadali Bosanci, glasali se svojom britkom ikavicom Hercegovci…sportaši, političari, umjetnici, znanstvenici, estradnjaci i obični građani. Zato je Relja Bašić napisao da se mnoge stvari u Zagrebu nisu mjerile metrima ili kilometrima, tramvajskim postajama, kvartovskim oznakama, nego udaljenostima od Čalija. Pero Zla- tar završio je svoj zapis čuvenom i dobro poznatom Čarlijevom nazdravicom, koju je svaki put izgovarao kad bi se podigle pune čaše: Bog ga ne uskrati.

ČUDESNA IRSKA PRIČA Frank McCour, Angelin prah, Algoritam, Zagreb,2001.

Jedva sam došao na red za frankovu knjigu o Ircima. Stalno je na čitanju, a u knjižarama je nema, jer je odavno rasprodana. Neke vrijedne knjige trebale bi češće tiskati. Čitajući ovu knjigu, u moju su se dušu ulijevale tako divne misli i budili se u meni

144 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar najdublji i najljepši osjećaji. Sad mi je jasno zašto je ova knjiga dobila Pulitzerovu nagradu. Dobila bi i Nobelovu da su švedski akademici bili objektivniji. Čudesno je kako je ova knjiga nastala. Potkraj života Frank McCourt svojoj unučici priča priče držeći je na koljenu, sjedeći s njom ispred kuće ili u parku, uspavljujući je dok je mati radila noćne smjene, pa je to bacio na papir, dao izdavaču i iz cuga dobio Pulitzera. Poslije toga je pobrao i druge nagrade i stekao svjetsku slavu. Jednom jedinom knjigom koju je napisao. Frankov Angelin prah je zapravo priča o obitelji siromašnih irskih imigranata u vrijeme velike ekonomske krize prije Drugog svjetskog rata. Ta obitelj vraća se u Irsku iz Amerike u uzaludnoj nadi da će u domovini bolje živjeti. Dočekuje ih hladnoća, glad, jad i čemer, bijeda, arogancija engleskih vlastodržaca. Pisac na sve to gleda očima rado- znala dječaka, zbunjenog pred stvarima koje odrasli podrazumijevaju i nikad mlađima ne objašnjavaju. Nameću mu su pitanja teška do neodgovora. U kakvoj je vezi Katolička crkva s političkim i društvenim prilikama u Irskoj. Kako dati istodobno život za vjeru i Irsku. Pronicljivi, izgladnjeli dječak koji odrasta priča o zbivanjima i ljudima oko sebe iz perspektive svojih godina. Dječak priča sočnim i slikovitim jezikom punim kolokvijalne melodioznosti, s obiljem crnog humora uz koji se i najveće tragedije doimaju gotovo apsurdno smiješnim. Knjiga Anglelin prah je priča smijeha i suza o preživljavanju i strašnim uvjetima ne- imaštine i veličini ljudskog duha u preteškim životnim uvjetima. Kad je pročitate do kraja, zažalite što nema još, što je priča završila, jer tako Frank lijepo propovijeda da zaboravite na vrijeme. Jedino čega nema u Frankovoj priči jest patetičnost, samosažaljenje i zloba, što je bilo za očekivati od naratora s obzirom na ono što opisuje. Posebno što Frankovoj priči daje čar jest jezična neposrednost, iskrenost, jednostavnost i duboka sadržajnost. Virtuoz jezika i pričanja, opisao je tako da istodobno uživate i divite se dok čitate. Ovakve i slične ovim knjigama treba češće tiskati.

ŽESTINA SUNCA I SRCA Anđelko Vuletić, Gorko sunce, Naklada Jurčić

Prvi Vuletićev roman poslao mi je prijatelj Zovko u Firencu davne 1969. godine gdje sam studirao. Sjedeći kraj otvorena prozora moje ćelije na brdu Fiesole, odakle puca pogled na Firencu i pola Toskane, gdje tišina gotovo smeta, a zalazak sunca dugo traje, čitao sam i uživao u neumrloj ljepoti krajolika i čudesnoj divoti Vuletićeve pjesničke proze. Od tada čuvam tu knjigu i kamo god sam išao i gdje sam god živio, tu i još desetak knjiga nosio sam sa sobom. Među deset meni najdražih knjiga je i Vuletićevo Gorko sunce. Premda je izišlo još nekoliko izdanja, ja imam prvo izdanje iz 1958. godine. Čudna je i čudesna povijest Vuletićeve najbolje priče, koju je ispričao još kao mla- đarac. Daleke 1957. godine na anonimnom natječaju za roman u Jugi Anđelko Vuletić (1933.) osvojio je prvu nagradu. No, kad se saznalo tko je autor, nastali su veliki problemi i malo je nedostajalo da se poništi natječaj, raspiše drugi i tako Vuletića i njegovu priču gurne u zaborav. Mladi Anđelko Vuletić nije bio politički podoban u Titovu režimu, pa su članovi žirija dugo vijećali što učiniti, dok na kraju nije presjekao poznati parti- zanski pisac i rukopis je tiskan 1958. godine, pa je tako Vuletić ušao u književnost na

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 145 velika vrata prvim svojim romanom. Premda je kasnije objelodanio još sedam romana, po mom skromnom sudu, Gorko sunce bio je i ostao Vuletićev najbolji roman i jedan od ponajboljih romana u povijesti hrvatskog romana. Znam da sam bio oduševljen pri- čom i načinom pripovijedanja. Kad sam ga nedavno po drugi put pročitao, imao sam slične osjećaje onima iz Firence. Prema svim mjerilima Vuletićevo pisanje nije djelovalo početnički. Taj Vuletićev uspješan početak kao prozaika odlučio je daljnju sudbinu ovog inače vrsna pjesnika, koji je do sada objelodanio tridesetak knjiga proze i poezije. Uz romane i pjesme Vuletić piše drame, eseje, kritike, polemike i prevodi s francuskog jezika. Kad s Anđelkom razgovaram, ne da mi za pravo da je Gorko sunce njegova najbolja knjiga. On misli da je njegova najbolja knjiga zbirka pjesama Kad budem velik kao mrav. Istina, Mrav je vrsna poezija, ali ja ostajem pri svojemu, za mene je Gorko sunce zakon! Podijeljen u deset poglavlja, svako poglavlje ima svoj naslov. Sami neki naslovi poglavlja ukazuju na poetičnost romana, kao Crna zemljo ne budi mu teška, Presahli plač kamenja, Po kršu nalegla tišina… Junakinje Vuletićeve priče poput Zore i Ivanke prožete su čvrstim patrijarhalnim pre- drasudama, a muške “ junačine” nepredvidivim naturalnim refleksima, kao što su Sto- jan, Jure, Dinko, Ante…Svi oni čine životnu okosnicu i postojbinu njihova duha i tijela, a kamenjar i kamenu kolijevku kao zavičaj sunca. Sunce neraskidivo vezuje zemlju i nebo, isto onako kako čovjeka vezuje za kamen i život. Opisi krajolika su fantastični, a dijalozi bremeniti poetikom. Katkad se čini da nema izlaza iz te dramatične zbilje u kamenjaru, u kojem žive čovjek i poskok. Podjednako ih peče zvizdan i udara bič vremena i nevremena. Ljudi u tim dumačama, u gromačama, u kamenjaru kao da su udareni žigom nekog višeg usuda od ostalih ljudi izvan kamenjara, kako bi nemilosrdno patili, trpjeli zlo i nevolje, koje ih čine; i kao da bez njih ne mogu dok idu užarenim kamenjarom svaki za svojom zvijezdom i mole se Bogu. Oni razgovaraju znakovito, metaforički, figurativno, a katkad to izgleda bestijalno i psovački. To je drama ljudi na golom kršu u doslovnom i prenesenom smislu, u pustoši vremena, koje je obremenilo slijepim ljudskim udesima u nebesima! Vuletić je to maestralno ispričao i prelijepim hrvatskim jezikom napisao.

KRVAVA KRONIKA HRVATSKE EMIGRACIJE Tomislav Krolo, Hrvatski politički emigrant, Zagreb, 2009.

Kad sam nedavno dobio knjigu od Krole, pitao sam ga je li istinom ono o njegovu bratu, kad ga zbog neposluha od bijesa Maksa Luburića, spasila pred zidom ganga. Krolo je potvrdio, a dogodilo se to da se Krolin brat našao igrom zle sudbine pred zidom za strijeljanje i kad je Maks pitao koja mu je posljednja želja, mladi i na smrt preplašeni Krolo je rekao da sa svojim pajdom Ivanom zapjeva gange. Maks mu je dopustio, a Krolo je zapjevao drhtavim glasom: Paveliću nesta tvoga Krole Ubio ga Makso iz pištole!

Ova duhovita ganga smekšala je tvrdo srce stroga ratnika Maksa, pa je odmahnuo rukom i dao znak da mu odriješe ruke i puste da živi. Tada taj sretnik nije bio te sreće

146 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar na križnom putu. Nestao je zajedno sa stotinu tisuća hrvatskih momaka, od Bleiburga do Đevđelije, na dugom krvavom putu hrvatskih poraženih vojnika, zarobljenika i civila, u marševima užasa i smrti. Na 477 stranica knjige povećeg formata dugogodišnji politički emigrant Tomislav Krolo ispisao je kroniku hrvatske emigracije poslije Drugog svjetskog rata pa sve do 1990. godine. Redaju se ljudi i događaji, smjenjuju režimi i vlade, dok Krolo bilježi što se događa našim ljudima koji su za rata umakli u tuđinu, ili su nekako uspjeli pobjeći preko granice poslije rata. Od prve do posljednje stranice teče priča, krvava kronika hrvatske političke emigracije. Stotinjak su ih smaknuli na razne načine (metkom, omčom, sjekirom, nožem, otrovom) Titovi kileri na raznim stranama svijeta. Nema kontinenta na kojem nije pala neka hrvatska glava poslije Drugog svjetskog rata. Od Krole saznajemo koje su sve nastajale interesne nacionalne grupe, osnivale udruge, na koga je sve vršen atentat od strane Titovih kosovaca i udbaša. A najpotresnija je priča o ubojstvu jednog i možda najviđenijeg, najbitnijeg hrvatskog političkog emigranta Brune Bušića u Parizu 1978. godine. Ubojice hrvatskih emigranata izmicali su pravdi, osim u dva slučaja, atentat na Štedula i ubojstvo Đurekovića. Tko želi podrobnije znati što se događalo u hrvatskoj emigraciji od 1950. do 1990. godine, neka posegne za Krolinom knjigom. Unutra su imena ljudi, mjesta diljem planeta gdje su naši ljudi živjeli, udruge koje su osnovali, gdje su sve držali tajne i javne sastanke, kako su se svađali, pa mirili, te kako su krojili i kovali planove za rušenje Jugoslavije i stvaranje samostalne, slobodne države Hrvat- ske. Od Kamenskog, odakle je krenuo u život i lijepu našu tuđinu, Krolo je nekoliko puta obletio globus, išao je s kontinenta na kontinent na razne sastanke, bio sudionikom ili svjedokom zbivanja svih važnijih skupova i u izradbi programa u hrvatskoj emigraciji za oslobođenje hrvatskog naroda od srpske vladavine i strahota komunizma. Od Krole ćete saznatik tko je, kada, gdje i zašto osnovao Hrvatski narodni odbor, Hrvatski oslo- bodilački pokret, Hrvatski državotvorni pokret, Hrvatsko narodno vijeće… Isto tako ćete saznati o atentatima, ubojstvima i otmicama hrvatskih emigranata. A saznat ćete kako su lukavo i vješto udbaši i Titovi kileri ubacivani u sve udruge, pa je tako jedne od najvećih udruge Hrvatsko narodno vijeće bio tajnik Krunoslav Prates, koji je nedavno osuđen u Njemačkoj na doživotnu robiju, jer je bio jedan od organizato- ra ubojstva Đurekovića i njegova sina. Pomalo čovjeka iritira naiva hrvatskih emigranata, pogotovu nekih naivčina čelnih ljudi hrvatske političke emigracije. Sve važnije proslave 10. travnja su na stranicama Kroline knjige. Na kraju su i faksi- mili originala udbaških zapisnika, kodna imene doušnika i pokoje ime udbaških krvnika. Važniji tekstovi su popraćeni slikama viđenijih hrvatskih političara i emigranata.

MEMENTO BLEIBURŠKOJ TRAGEDIJI Bože Vukušić, Bleiburg Memento, Počasni bleiburški vod, Zagreb, 2009.

Prvi put sam bio na bleiburškom polju 1968. godine. Stari ratnik i emigrant Petar Miloš i nas nekolicina u strahu Božjem pomolili smo se kraj onih 19 borova u polju. Po- tom smo otišli u mjesto i založili u nekom restoranu. Kad nas vino zagrijalo, počeli smo pjevati, došla je austrijska policija i zahtijevala da ne pjevamao ustaške pjesme i da ni slučajno ne govorimo: Za dom spremni!

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 147 Kako su znali i tko im je to kazao, tko nas otkucao? Onda se jedan naš čovjek iz Argentine dosjetio, pa kad se ustao da održi govorčić, ispružio je ruku i rekao: Hime- laja, a mi smo spontano uglas rekli: Džim! Tko je god kasnije htio nešto reći umjesto Za dom govorili smo Himelaja i Džim. Himelaja je značila Za dom, a Džim spremni. I smijali smo se austrijskoj muriji koja nam nije mogla ništa, jer im nije bilo jasno što znače te dvije riječi koje smo izgovarali kad smo se pozdravljali ili držali govorčiće. I još nešto, mi koji smo došli iz Juge kamuflirali smo se tako da nas ni rođene majke ne bi prepoznale, a kamoli udbaši. Stavljali smo brkove i brade, naočale, kape i nosili se svakojako. Tada nam je Petar Miloš govorio kako će se podići spomenik kod borova u polju, a u groblju je već bio spomenik na grobu jednog ustaše. I šutjeli smo gdje smo bili, o čemu smo govorili i do kojih smo strašnih istina došli. I tako godinama, sve do 1990. godine, do prvih izbora i raspada Juge. Nitko nije smio ni zucnuti što se dogodilo hrvatskoj zarobljenoj vojsci i civilima 1945. godine, poslije rata, u miru, moj gospodine. Ma tko se tada usudio otići na to polje hrvatske slave i jada, morao je biti beskrajno hrabar. Onda se pročulo o tragediji koja je zadesila hrvatske vojnike, zarobljenike i civile, koji su se predali Englezima na bleiburškom polju 15. svibnja 1945. godine, pa su ih ti prokleti Englezi izručili Titovim koljačima, koji su ih mučili i ubijali na razne na- čine od Bleiburga do Gevgelije, tjerajući ih u marševima smrti raznim putovima, u više smjerova, uzduž i poprijeko Titove krvave tvorevine komunističke Jugoslavije; to ratno roblje punilo je jame, tenkovske rovove, masovne grobnice za koje se nije smjelo znati za vrijeme Titove tiranije. Bože Vukušić obišao je ta stratišta, patišta i nalazišta kostiju hrvatskih momaka, zarobljenika, ustaša, domobrana i civila, sve to opisao i popratio strašnim slikama od kojih čovjeku pamet stane: prizora na slikama od koji se čovjeku diže kosa na glavi, poput onoga iz Hude jame ili Jazovke... Vukušićeva stravična priča u riječi i slici o najvećoj tragediji hrvatskog naroda u hrvatskoj povijesti tiskana je kao monografija na tri jezika: hrvatskom, njemačkom i engleskom.

TAKO SU GOVORILI APOSTOLI Vjeko Božo Jarak, Djela apostolska u vrijeme nastanka i danas, Slovoznak, Plehan, 2008.

Svećenik, katolički pisac i mislilac, umirovljeni profesor Vjeko Božo Jarak (1931.) objelodanio je svoju desetu knjigu misaone proze. Ova Jarkova knjiga je nastala kao plod dugogodišnjeg proučavanja suvremenih biblijskih dostignuća o ovom važnom kršćanskom djelu. Knjiga nije ni kritika, ni polemika, nego pokušaj promišljanja kako izvorne poruke, iz vremena početaka kršćanstva, prenijeti u današnje zajednice vjernika, jer kršćanin nije samo onaj koji nauk poznaje nego i onaj koji stalno traži, propituje i ostvaruje ono što je bolje. Djela apostolska su teologija rasta Crkve od male skupine učenika i mučenika do širenja evanđelja po cijelome svijetu. Ne radi se ovdje o djelima svih apastola, nego isključivo o onome što su radili, govorili i kako su širili Isusovu ve- selu vijest Petar i Pavao, pogotovu Pavao, kao orijaš kršćanstva. Poštujući samosvijest današnjeg društva i znanstvena dostignuća, Jarak pokušava ovom knjigom pokazati da

148 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar sve što je danas u modi, u silnoj upotreni, na cijeni i podložno mijeni, sve što moderan čovjek čini iz moralnih pobuda ili iz obijesti, da se ne dopusti vjeru gurnuti na rub života, u svijest tradicije i običaja. Vjera je više od toga, ona je prisuće Boga u ljudskoj povijesti, u prostoru i vremenu.

TRAGOM BIBLIJSKIH TEMA I DILEMA Drago Čondrić, Evanđelje po čovjeku, Naklada Bošković, Split, 2009.

Dogodi se da se nešto prepjevava ili nešto opjevava. U ovom slučaju čini se da je pjesnik Čondić prepjevavao neke dijelove Biblije. Kad izmigolji iz bibliske šume i vrati se sebi i vremenu u kojem živi Tužaljkama sina čovječjega, Čondrić otkriva čitatelju Hrvatsku razbaštinjenu i podjarmljenu svjetskom kapitalu, izloženoj totalnoj despera- ciji. Iz biblijskih tema i dilema Čondrić stalno prelazi na hrvatsku zbilju, u ovo vrijeme poremećaja normalnih moralnih normi i gubitka osjećaja za opće dobro i ono nešto što je najdublje i najljepše u čovjeku i ono nešto što drži ljude na okupu, u smislu ili besmislu. čondrić crpi snagu za svoju peziju iz masline kojoj se valja pokloniti, iz hrvatskog tla, iz prastarog hrvatskog ognjišta i onoga što su namrijeli vijekovi, što je ostalo od predaka. Čondrić prilično uspješno zalazi duboko u povijesne, biblijske i kanonske teme, pak prilično uspijeva evanđelje prevesti i promovirati svojim jezikom, na svoj i suvremeni hrvatski jezik. Knjiga nosi prizvuk apokrifičnosti u onolikoj mjeri u kolikoj se pjesnik za- držao na biblijskim putovima, pa tako njegove Tužaljke biblijski prostor i vrijeme prilago- đuje suvremenim temama i dilemama današnjeg čovjeka. U tom postupku kristološka misao dolazi do svog potpunog izražaja i smisla u općem besmislu današnjeg čovjeka, koji zaboravlja da poslije svega ostaju čovjek i Bog, oči u oči, licem pred licem. Valja nama položiti konačno račune pred licem Stvoritelja.

ŽIŽAK, SVITAC I SVITLAC Mijo Tokić, Sjaju li zvijezde, Društvo hrvatskih književnika HB, Mostar, 2009.

Ovo je, naravno, ako se ne varam, četvrta knjiga pjesama duvanjskog pjesnika Mije Tokića. Kažem duvanjskog, jer, kad bi se izdvojile rukoveti pjesama, zbirke, zbornici, almanasi, knjige pjesnika rodom iz toga kraja, dala bi se napraviti mala antologija. Uz to, taj kraj, poput Imotske krajine, rasadnik je i pjesnika i prozaika, a bogme i slikara. Jedino im nedostaju kipari i glazbenici. Duvnjaci su skloniji prozi i poeziji nego glazbi i kiparstvu. Potekao iz tog i takvog kraja i tipično duvanjskog mentalnog sklopa i ambijenta, Tokić pjeva svojim glasom, ide svojim putom do sebe pjesnika kao do jedinog cilja. Ne dira ga što je pokraj puta i ne pada mu na pamet da skrene ustranu i zaluta u nigdinu, u pustolinu i pustu lijepu našu tuđinu! Kako će u to zalutati kad to Tokić opjevava diveći se divoti krajolika, kamenjaru, vremenu i čovjeku. Šest poglavlja i stotinjak pjesama tvore ovu knjigu: Ako je pjesma, Sjaju li zvijezde, Godišnja doba, Zemlja i ljudi, Društvene igre i Žišci. Ovaj posljednji tipično je duvanjski lokalizam. žižak može biti vatrica, ogarak, komadić žeravice, a može biti krijesnica,

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 149 svitac ili svitlac. No, svitlac je stara hrvatska riječ za prozorsko staklo, dok je riječ žižak imala više značenja, ovisilo o kontekstu uporabe i mjestu gdje je ta riječ trabala odsjesti ili poslužiti kao temeljnik. Pjesme su pisana bez interpukcije i slobodnim stihom. Tokić pjeva o svemu pomalo, a ponajviše o zavičaju kao polazištu i ishodištu svega. Mnoge pjesme posvetio je svojim prijateljima ili uzorima. Kroz čitavu knjigu provlači se svijetla nit religioznosti i misaonost sklona političkoj analitici. Knjigu je likovno opremio i obogatio svojim ilustracijama An- đelko Mikulić. Tokić je godinama stavljao svoje pjesme u svoje ladice, ili bi rijetko kada ponegdje objavio koju pjesmu. A davno sam mu govorio, još dok je studirao: Mijo, ukoriči se i vićeš da je to lipo. Evo ga već četiri puta se Tokič dobro ukoričio i ono što je među koricama, ovoga puta, zaista je dobro.

PRIČA IZ LIJEPE NAŠE TUĐINE Dragutin Trumbetaš, Roman o gastarbajterima, HKZ HS, Zagreb, 2009.

Trumbetaša sam upoznao dok sam radio u Grafičkom zavodu Hrvatske. Radio je u tiskari i svi su se držali podalje od njega, kao da je, nedaj Bože, šugav. Budući da sam tada pisao i uređivao tvornički list Grafičar, doznao sam kao novinar, sjedeći na njihovim partijskim sastancima, da je Trumbetaš “opasan čovjek”, zakleti antikomunist i veliki protivnik samoupravljanja, socijalizma, bratstva i jedinstva i tekovina revolucije. Tako je nekako o slikaru Trumbetašu govorila neka drugarica Dušanka i neki drug Vlado. A što je bilo i u čemu je kvaka? Trumbetaš se vratio iz Njemačke i nastavio raditi svoj posao u Zagrebu, naravno da je nastavio crtati svoje grafike i duhovite karikature, koje su svojedobno oduševile, pa naljutile Nijemce. Dakle, taj mirni, radišni slovoslagar i vrsni slikar bio je praćen, ispitivan na informativnim razgovorima, maltretiran na poslu, a kako sam kasnije saznao, i izvan posla. Sve je to stoički podnosio. Krišom smo se pozdravljali samo nama znanim pozdravom kad bismo se sreli u firmi ili na ulici. Znam da nisam mogao staviti nikakav njegov crtež u Grafičar, koji sam uređivao. Nisu dali. Dragutin Trumbetaš bio je zabranjen slikar i pisac. I tako godinama. Konačno je ove godine objelodanio roman o našim ljudima koji žive i rade u lijepoj našoj tuđini. Tu svoju romanesknu prozu Trumbetaš je ovjekovječio crtežima iznimlje ljepote. To je roman urnebesan, zanimljiv, dopadljiv, čitljiv, roman u trideset priča, od kojih svaka može biti zasebna, a povezuje ih glavni lik Tomo i svako poglavlje počinje citatima znamenitih svjetskih pisaca Camusa, Joycea, Hemingvaya, Londona… Budući da je Trumbetaš radio neko vrijeme u Njemačkoj i u Hrvatskoj, kao ručni slovoslagar, opisuje često majstorije i ludorije u tiskari i izvan tiskare, seksualne opse- sije, političke, udbaške i partijske zavrzlame i gnjavaže, razne doušnike, urotnike, ali i obične, jednostavne ljude te, naravno, Tomu, koji svojim mirnim držanjem uporno i jako postojano i odgovorno traži svoje mjesti pod suncem. Trumbetaš nije imao, niti ima dlake na jeziku, pa pisao ili crtao, kao što je nema ni ovaj koji o Trumbetašu piše. A to zna čovjeka skupo koštati. Trumbetaša su pogrešno svrstavali u naivne slikara. Nakon uspješne slikarske, grafičke karijere Trumbetaš se upustio u pričanje svoje priče. I to mu, valja priznati, dobro ide, pak mi je teško reći što mu je bolje - slika ili priča.

150 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar POETESA BOŽICA POSTALA ESEJISTICA Božica Zoko, Ima vremena, Narodna knjižnica Orebić, Orebić, 2009.

Pjesnikinja Božica Zoko ovom knjigom pokazala je da zna biti i dobra esejistica. Božica esejistica, kako to gordo zvuči. Znam da neke ovo moje pisanje muči. Komu smeta, neka ne čita ili neka udari glavom o zid na kojem je visila Titina slika. Povodom šezdesete godišnjice Frane Vlatkovića Božica je napisala i objavila zbirku eseja. Nije mogla ničim bolje proslaviti taj jubilej poznatog i priznatog čovjeka s Pelješca. Božica piše o različitim stvarima. Tako u eseju naslovljenu Zdravica piše o jubilarcu Vlatkoviću i njegovu djelu. U Čestitki pak raspravlja o važnosti imena i rođendana, koji su simbol protoka vremena i kratkoće svakog ljudskog vijeka i pred smrću nemoći svakog čovje- ka. Od uspješnijih eseja navest ću samo neke kao, primjerice: Pokrštavanje Japana, Ploviti se mora, Nadohvat smo raju…

NEVIDLJIVO KORITO VREMENA Ivan Kordić, Živi stroj, V.B.Z., Zagreb, 2008.

Nakon petnaest knjiga pjesama i eseja, objavljenih uglavnom u Sarajevu i ponegdje drugdje diljem Juge, konačno se Kordić oknjižio i uknjižio u prijestolnici svih Hrvata, objavivši kod svojih knjigu pjesama naslovljenu Živi stroj. Plodan pjesnik i škrt prozaik. Kad kažem škrt, mislim na maloću njegove proze. Pjesnik Kordić kreće od svog zaviča- ja, od rodnoga grada na Neretvi i ide poput robota kroz sve moguće i nemoguće klance jadikovce, putove i stranputice, kroz negostoljubive predjele koji iza uma vape snagom svoje istine ili, pak, nadom svoje žrtvovane ljepote za stvari koje su bile nemoćne ili zlo- moćne. Kordićev put ide čudnim krajolikom, kojega pritišće teško nebo i onespokojuju fenomeni i procesi, kojima je prožeto ljudsko zemno postojanje i nestajanje. Posebno valja istaći onaj dio knjige gdje se u pjesmi pojavljuje papa i uznemirenim dušama u napaćenom gradu na Miljacki donosi nadu i vjeru u bolje dane, u sretnije sutra. Kordića katkad zaokupljaju sitnice, koje obični smrtnici ne vide, poput krpice ili mrljice na plat- nu. Sve što je s njim išlo i sve kroz što je prošao, ništa ga blagošću nije diralo, sve je nekako klaparalo, udaralo, zvonili, ječalo, blejalo, lajalo, revalo, plakalo, pjevalo, cičalo, vrištalo, kričalo, molilo…Sve je to išlo nevidljivim protokom vremena na putu do nečega ili ništavila. Pjesnik je svjestan da je teško naći svijet senzibilnosti sličan ili istovjetan njegovu, pa mu je suđeno samcat nositi svoje misli, osjećaje, tuge, vedrine, samoću, jer je samo njegova i ničija inčija; ni s kim je ne može podijeliti, nikom je ne može dati, a ne može bez nje biti i bitisati, niti je ikome može ustupiti. Ta teška popudbina dostojna je nevidljvog korita vremena, kroz koje sve protječe i što je i što nije, što se vidi i ne vidi. Kordić svojim kultiviranim, pročišćenim jezikom i stilom s lirskim diskurzivnim dionica- ma i stilističkim silnicama goneta, gleda, prožima, percepira i secira životnu zbilju, kao nekakvu pustu i otrcanu kolotečinu. On prebire po inventuri svakodnevlja. Poput velikog Francuza, zaljubljen je u svanuće, u jutro. Prevert je svakom jutru radovao što ga je dočekao, što je živ, pa grmjelo, sjevalo, padalo, puhalo ili sunce grijalo, on je znao reći otvorivši svoj prozor s pogledom na Senu: Kakav divan dan. Tako i Kordić obožava jutro. Može se reći ovo je poezija jutra, a jutro je najsvježiji i najčistiji dio dana. Nije svako

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 151 vrijeme nevrijeme. Nije svaki čas isti, niti je svako doba dana ravno jutru. Kordićev jezik ne zalazi u banalnosti, niti u pusto mnoštvo, koje svoj smisao nalazi u tričavoj razonodi, površnom hedonizmu i svakojakim novovjekim ludorijama.

KOLUMNE O VLASTI I NAVISTI Stjepan Čuić, Tumač vlasti, Alfa, 2008.

Od prve svoje knjige, pa do ove sada knjige kolumni, Čuić je bio opsjednut vlašću, moći, politikom. Većina njegovih priča ispričana je da se dokuči odnos čovjeka i vlasti. Njegova knjiga priča Staljinova slika i druge priče bila je u ono doba novost i neka vrsta osvježenja glede pristupa vlasti i politici. Čuić kao da je sebi dao zadatak čim je sjeo pisati da raskrinka vlast i političku moć pojedinca u odnosu na pojedinca koji nema vlasati, ni političke moći. Pisao je ove kolumne u jeku nedavnog hrvatskog obrambenog i oslobodilačkog rata i objavljivao ih u Vjesniku. U njima raspreda na dugo i široko i raspravlja o pitanjima vezanim uz vlast, politiku i kulturu. Knjiga je podijeljena u tri dijela: Primisli pod režimom, Balkanski rat u diplomatskom celofanu i Kultura u političkom rebu- su. Sve su to teme Čuićeva razmišljanja i shvaćanja vlasti i politike, pa ga nije poljuljala ni ratna zbilja, ostao je pri svojem stavu i mišljenju o kumunizmu i postkomunizmu. Neke su njegove teme prešle u teške dileme, kao u kolumnama Sjeta i gorčina, Antika i sovjetika, Hrvati i njihove ubojice, Hrvatska katedra…Preko tih kolumni, razmišljanja, koje katkad prelazi u polemično i odveć kritično, Čuić na svoj način objašnjava sliku političke situacije u vrijeme komunizma i postkomunizma. To bi se moglo nazvati foku- siranje politike i kulture.

MUD(R)OSNICE Ivo Mijo Andrić, Ulomci od slova, Vlastita naklada, Zagreb, 20009.

Plodan pisac i pjesnik i k tomu uporan u svojim nastojanjima da ostavi zapis o svemu i svačemu, o nečemu, o nekomu i nikomu, koji može poslužiti svakomu i nikomu. Na tom tragu je i ova njegova knjiga. Ova Andrićeva zbirka pjesama zanimljiva naslova Ulomci od slova napravljena je po uzoru na neki neboder. Kat iznad kata, poglavlje iznad poglavlja (ne poglavlje iza poglavlja) i kako se dižete naviše, dalje vidite, tako i u čitanju Andrićeve knjige Ulomci od slova vidite dalje što dalje idete prema kraju knjige. Pjesnik se počesto igra riječima, lomi ih, razdvaja, slaže kako kojoj dolikuje mjesto u rečenici, zagrađuje, prigrađuje, kalemi, kleše, teše, dotjerava i uziđuje u svoj zid, u svoju kuću jezika. Primjerice, nazivi poglavlja su cinični: Balkanalije, Polipikantizmi, Izuzet(n)a pravila, Pametniji p(r/opušta, Životne mud(r)osti, Vinske mušice i Hapygrami. Svako poglavlje je splet aforizama koji se vežu jedan za drugoga poput karika u lancu, čineći tako čvrstu cjelinu i povezninu s onim što nije rečeno, ali se sluti u praznini koja je ostala od nenapisana slova. U tim izre- kama pjesnik daje neke životne mudrosti, po kojima bi se ljudi trebali ravnati i ponašati kako bi im život bio sretniji, podnošljiviji, snošljiviji, bolji. Tamo gdje komentira hrvatsku zbilju, pogotovu političku, riječi postaju oštrije, jače i sarkastičnije od svega ostaloga u koricama knjige.

152 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar KOMUNISTI SE HOĆE RIJEŠITI PROŠLOSTI Pavao Pavličić, Trajanovo pravilo, Mozaik knjiga, Zagreb, 2009.

Tko zna koja je ovo po redu knjiga ovog pisca, koji svake godine izbacuje iz svoje radionici jednu ili dvije knjige. U tom moru knjiga nađe se koji otok na kojem se može ostati i opstati. Najnoviji roman najplodnijeg živućeg hrvatskog pisca Pavla Pavličića Trajanovo pravilo pripada trilerskom žanru, a opisuje i rasvjetljuje burne događaje sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je 1971. godine procvalo i buknulo hrvatsko političko proljeće eda bi godinu kasnije zamrlo, ugušeno komunističkom čizmom i sve- moći diktatora Tita i njegove surove partije i bratije. Priča je ispričana u prvom licu i prati život Vite Galovića, asistenta na nekom fakultetu, točnije na studiju novinarstva. Vitin zadatak je pratiti dokumentarnu seriju Zaboravljene sedamdesete u kojoj se prikazuju nepoznati detalji, činjenice i dokumenti, koji neke današnje moćnike, političare, prikazuju u lošem svjetlu. Vito mora nekako uljepšati tu ružnu sliku prošlosti, skriti, nešto učiniti da ta tamna prošlost ondašnjih i današnjih moćnika, udbinih moćnika i doušnika, bude uljepšana, nekako snošljivija, prihvatljivija; sve čini i dovija se na sve moguće na- čine da tu prošlost nekako otkupi, kao da je nema, kao da se nije ništa dogodilo. Ovaj napeti roman se čita u jednom dahu i oni stariji prepoznat će neke ljude koji su i danas na važnim položajima u Hrvatskoj. Poput vukova, promijenili su dlaku, ali nisu mogli ćud. Sve su pokušali da izmijene prošlost, da je prikažu drukčijom, a zaboravili su da su grčki bogovi sve mogli učiniti osim izmijeniti prošlost smrtnicima. Trajanovo pravilo je jedan od boljih Pavličićevih romana.

LJEPOTA PERINA STIHA Pero Pavlović, vrutak.stručak.sinje blago, DHK, Zagreb, 2009.

Kad sam dobio Perinu novu knjigu, vratio sam se u godinu kad smo dijelili Šimićevu nagradu za zbirke pjesama; on za Nebeske latice, a ja za Nebesku galiju. Gle, kako se to potrefilo, u obje knjige u naslovu je bilo nebo. Nebo i zemlja su u svakoj Perinoj pjesmi, pohranjeno je silno bogatstvo riječi od milja, poput smilja i bosilja, mirišu biljka i biljčica, riječi i rječica, kovanica koliko ti duša želi, moj gospodine. Riječi i stihovi Pere Pavlovića najsličniji su grozdovima zrela grožda. Kad se iscijedi, može se od toga dobiti vino bijelo ili crno, rakija, a može i misno vino. Pjesme su Pavlo- vićeve mirisni vrtovi u kojima raste raznoliko mirisno cvijeća. A miris je govor cvijeća, kaže stara kineska mudrost. Poglavlja Pavlovićevih knjiga su poput ljupkih i pitomih ada u velikoj rijeci pezije. Ova knjiga je najsličnija dolini obrubljenoj brdima na kojima raste svakojako drveće, dok u dolini vjetar lagano njiše njive zrela klasa. Prosulo se sunce po svemu što raste i klija u suncu, ispod neba, na putu do grebe i Boga. Uživam čitati Perine stihove. Majstor zna s riječima. Igra se, poslaži ih, zaodjene u misao, napita, nahrani, napoji, zadoji kao mati čedo i pusti da svatko tko ih vidi osjeti njihovu ljepotu, mir i sreću. Kažem, sreću. U riječima se krije sreća. Kao što se u savjesti krije božanstvo. U velikoj Riječi je ljubav i mir svega. Ta velika Riječ je alfa i omega svega. Eto o tomu svemu pjeva Pero Pavlović. On podjednako poklanja pažnju vlati trave, trnu, poskoku, čovjeku, zvijeri, vuku, tišini,

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 153 gromoglasnoj strci i zbrci po gradovima. On sve miluje, draga, vida rane ako ih ima, zacjeljuje, svemu se raduje, sve jednakom ljubavlju prima i nikad i ništa ne odbacuje što je zorom zorilo i mrakom mračilo, dobrotom zračilo, svemu što je bilo sklono od iskona ljudskom licu, njegovoj sudbini, udesu. Svemu što je zatočeno i unesrećeno Pero bi rado donio radost i slobodu. Drago mi je što ga poznajem i što imam sreću čitati njegove pjesme.

ZBORNIK O VUKOVARU

Hrvatska kulturna zaklada Hrvatsko slovo i Hrvatska bratska zajednica izdavači su Zbor- nika o Vukovaru u vrijeme srpske agresije 1991. Sjećanje je to Anice Marić, svjedoka i sudionika ratnog pakla, patnje i stradanja bolesnika i vojnika u bolnici i umirovljenika od srpske soldateske, nekakve jugovojske i četničkih hordi u vukovarskoj bolnici i Domu umirovljenika. Zbornik je obogaćen pričama Siniše Glavaševića. U Zborniku su i podaci o ubijenima na Ovčari, te zapisi i svjedočastva o ljudima koji su branili Vukovar. Zbornik je bremenit i ogorčenošću obitelji žrtava na neke medije i neke zlurade ljude koji neobjektivnim prikazivanjem događaja iz hrvatskog obrambenog i oslobodilačkog rata nanose nepravdu i živima i mrtvima. Vukovar nas ne boli sve jednako i tko smije prešutjeti istinu, kaže na kraju svoje potresne priče majka Vukovarka, koja je izgubila dva sina u obrani grada.

154 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Ivo Mijo Andrić Da se ne ponovi Tomislav Držić: HLADNE JE V PEKLU, Vlastita naklada, Zagreb 2009.

U životu svakoga čovjeka postoje lijepi i ružni trenutci i godine kojih se rado ili s tugom prisjeća. Ti neizbrisivi vedri i bolni biljezi pamte se do kraja života, bez obzira kakvim su bojama oslikani i kojim su tonovima označeni. Oni jednostavno srastu s ljudskom intimom i unutar nje funkcioniraju kao neprijeporne misaone sastavnice od kojih se ne može pobjeći ma koliko se htjelo i željelo. Ugledni novinar i dugogodišnji urednik u VUS-u i Večernjem listu Tomislav Tom Dr- žić proživio je i preživio dva rata te osjetio sve vrline i mane dva sustava koji se među- sobno nadovezuju i isključuju. U prvom, socijalističkom sustavu koji se prema prozapadnom vokabularu piše i iz- govara kao komunizam, premda u stvarnosnom smislu s tom riječju nema puno veze, Tom Držić je osjetio svakovrsne mijene i turbulencije koje su se duboko urezale u njegovo nutarnje biće i zbiljni životopis. Najprije su to bili novi interpersonalni odnosi koji su gospodu, u formalnom smislu, preveli na drugove. Zatim su se na to nadovezali društveno-svojinski odnosi koji su proklamirali takvu materijalnu i duhovnu uravnilovku kakva nije zabilježena u dugoj povijesti ljudskoga društva, počevši od od prvobitne zajednice pa sve do neuspjelog eksperimenta socijalist-utopista Thomasa Morea. Socijalističko samoupravljanje bila je ideja na čijim je zasadima stvarano društvo socijalne pravde i jednakosti. Barem je tako pisalo u knjigama koje su se izučavale na društvenim fakultetima i inim školama. Nešto od toga nastojalo se implementirati u tegobnu praksu u kojoj je elan ljudi rastao bržim tempom od njihovog materijalnog imetka. U takvom ozračju početkom šezdesetih Tomislav Držić započeo je svoju bogatu novinarsku karijeru u NIP Vijesniku a zatim na Radio Zagrebu, HRT-u i VUS-u. Na druš- tvenom planu to razdoblje je obilježeno burnim ekonomskim i političkim promjenama koje su vršene s ciljem jačanja pozicije radničke klase na čelu s vladajućim Savezom komunista. Kroz te promjene ispoljavala su se različita gledišta i idejna strujanja koja su neminovno vodila u konfrontacije lijevih i desnih, naprednih i nazadnih, nacionalnih i internacionalnih, racionalnih i iracionalnih te raznih drugih snaga i blokova. U tom zbrdazdolnom metežu nesuvislog idejnog smisla i nejasnog društvenoga cilja običan se čovjek teško snalazio i još teže zauzimao svrsishodan stav i pravilan sud. Osjetili su to mnogi pripadnici generacije na prijelazu iz mlađe u srednju. Zbog svr-

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 155 stavanja na stranu kontra aktualnoj vlasti mnogi njezini istaknutiji članovi završili su u zatvorima. Manjina zbog konkretnog čina, a većina poradi tzv. verbalnog delikta. Što bi se u narodu reklo: „pjevanja prije zore“. Među tim, po društvo i njegovu vodeću idejno– političku snagu ‘opasnim pjevačima’ bio je i Tomislav Tom Držić. Te, za neke dobre a za druge kobne 1975., zbog verbalnog delikta protiv države i naroda VUS-ov je urednik, zajedno s akademskim kiparom Ratkom Peraićem, najprije pritvoren a onda i osuđen na osam godina strogog zatvora. Približno koliko ubojica dobije za jedan oduzeti ljudski život ili koliko se pijanom vozaču dosudi za troje i više ubijenih ljudi. Po žalbi je ta kazna smanjena na šest godina, ali to ništa ne mijenja na grozoti koja se dogodila vrijednom, cijenjenom i napose akademski obrazovanom čla- nu socijalističkog samoupravnog društva. Kada se čovjek nađe u situaciji nedostojnoj bilo kojega živog bića, onda se u njemu javi potreba za komuniciranjem s ostatkom svijeta. Na jednoj strani on, nepravedno prognan iz društva kojemu pripada, a na drugoj sve ostalo: od stvari kojima se služio do ljudi s kojima se družio i skladno živio. Ni psa tu ne treba gubiti iz vida a niti vinograd u zagorskoj kleti koji su mu bili dijelom svakodnevlja. Sve naprijed istaknuto zapisao sam s jedinom namjerom da objasnim razloge zbog kojih se dobri čovjek Tomislav Tom Držić našao iza rešetaka zagrebačkog i lepoglav- skog zatvora. Gledano iz kuta ovog vremena: ni kriv niti dužan. Dakako, za djela koja su mu pripisana i vještom rukom pravde – nakalemljena. No, svako vrijeme ima svoja pravila zbog kojih se čovjeku nanosi nepravda. Pa i ovo novo – kapitalističko. Na papiru i u proklamacijama – demokratsko. Kakva su, po ondašnjim ocjenama, bila i sva druga društva. A kakva će biti i ona što slijede. Pravde i demokracije uvijek je bilo za izvoz, a tek malo se ostavljalo za domaće potrebe. Našavši se V PEKLU, vrsni je novinar, uz kaznu neljudske izolacije, bio osuđen i na strogu šutnju. Izrijekom između redova sudske presude bilo mu je zabranjeno i slobodno pisanje. Barem onakvo kakvo je godinama prakticirao radeći svoj redovni novinarski posao. Zato se kriomice, maskiran hladnim zidovima i uskim čeličnim rešetkama okre- nuo svojoj novoj ljubavi – poeziji. Počeo je u potaji bilježiti stihove o svemu što je volio i svačemu što mu je nedostajalo. O obitelji koja je u duši bila uvijek s njim, a u stvarnosti neoprostivo daleko. O golubovima koji šire mir dok se u svakodnevlju bore za mrvu kruha. O slobodnom peseku koji je ostao prijateljem i onda kada gospodar sanja o slobodi. O toplom zagorskom domu i neobranom prerodnom vinogradu. O kupici vina što je razbijena. I o svemu drugom zbiljnom a nedohvatnom. Na ovome mjestu na um mi pada Miljkovićev stih: „Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“. Svaka je sloboda bogatstvo, svaki je sužanj siromah. Taj mi se zaključak nameće sam od sebe nakon pročitane Držićeve zbirke poetsko-proznih zapisa pod naslovom Hladno je v peklu koja je suzom, zimom i samoćom iskapana i odsanjana u zagrebačkom i lepoglavskom zatvoru. Zbirka je pisana agramerskim kaj- kavskim jezikom s namjerom da se ‘zatvorski vlasi ne dosjete’. No, oni su se dosjetili, pa su piščeve rukopise oduzeli te ih pohranili u njegov podebljani uznički dosje. Tu su pronađeni mnogo godina kasnije kada su jedne knjige otvorene da bi se druge mogle napisati. Došavši u posjed svojih zatvorskih poetskih zapisa, Tom Držić je, na nagovor prijatelja, o vlastitom trošku pripremio i obznanio ovu dojmljivu i poučnu knjigu kao podsjetnik

156 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar obitelji koja je skupa s njim tamnovala, a sinovima kao (o)poruku „da se to nikad više ne ponovi“. Zbirka Hladno je v peklu svjedoči o užasima zatvorskog života koji se kao dvosjekli mač urezali u ljudsku psihu, da bi tu ostali do kraja života. Zorno to potvrđuje bolno slikovit opis unutrašnjosti samice u kojoj je nepravedno osuđeni poet tamnovao:

Na zidu su bile kervave, Suhe kaple od kervi, I zastal sam, Niš se ne čuje, Ni ftić, ni veter, Ni onaj v susednoj lukni. Čul sam samo jafk moj.

U tom prostoru bez smisla i nade čovjeku ostaje samo vjera u vlastitu snagu da nepravedno dosuđeni mu teret iznese do kraja puta određenog presudom. Tomislav Držić imao je tu snagu i zato je dočekao slobodu kao dar ovozemaljske ljepote namijenjene ljudima odanim životu. Iza njega su ostali hladni zidovi kazamata i rešetke kroz koje pro- laze pogledi nekih drugih osuđenika. Možda ubojica ili okorjelih pljačkaša tuđih dobara. A možda i domoljuba koji su prešli granicu vlastite slobode. O bilo kome da riječ je, V peklu uvijek je hladno. Znade to dobro Tomislav Tom Držić i zato nas javno pjesmom opominje.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 157 Mile Stojić Recenzija o Sonji Sonja Jurić: Nevidljivi prsten, Synopsis, Zagreb - Sarajevo, 2009.

Prva pjesnička zbirka Sonje Jurić “Nevidljivi prsten” otkriva nam jedan izuzetno rafi- niran i suptilan lirski svijet. Iako artikulirana u atmosferi rata i velike ljudske nesreće, ova poezija tu stvarnost neposredno ne artikulira, njena je opsesija drugdje. Bez imalo preten- cioznosti, tako svojstvene mladim piscima, i potrebe da se kroz stihove rješavaju vječna pitanja, ova autorica se okreće traganju za blizinama. Poezija se otkriva u najtišim tišina- ma bića, “na rubu života”, tamo gdje “nevidljivom kretnjom netko ulazi u naš svijet”. Kroz osam pjesničkih ciklusa (Nevidljivi prsten, Nismo iste, Mogla sam biti bilo tko, Zaustavit ću vrijeme, Ogledalo, Žena, Kao vječni stranci, Kroz pogled) Jurićeva tka taj lirski svijet, tu Penelopinu pređu, kroz koju se, kao kroz koprenu otkriva tajna bića, zarobljenog između čežnje i zbilje, između mogućnosti ljubavi i nemogućnosti njenog ostvarenja. Ona kao da tim lirskim sličicama inkarnira stihove sv. Pavla Korinćanima, koji poručuju da je svaka pjesma bez ljubavi samo isprazni zveket mjedi i praporaca. Sonja Jurić, dakle, u stihovima otkriva ružu svoje intime, potvrđujući staru mudrost da je svaka ljubavna pjesma istinski tužna. Iako moderne ljubavne pjesme danas uglavnom artikuliraju erotsko, ono je u ovim stihovima potisnuto, gotovo do nevidljivosti. Pjesnikinja tjelesnost tek najavljuje, kao u pjesmi “Rastanak”, gdje kaže “Moje je tijelo plakalo za tobom / Ali ja nisam. Nisam mogla žaliti ono što sam davno izgubila“. Dakle ljubav se manifestira kroz plač puti za izgubljenim, onim što se neće vratiti. Autorica opisuje kraj ljubavi, kao završnu kadencu neke davno ispjevane pjesme: “Na trulom ležaju laži izdahnula je tvoja pjesma. Zjenice su šutke sačekale kraj”. Jednom sam već pisao da se brojni suvremeni hercegovački pjesnici teško odvajaju od opisivanja hercegovačkog krajolika, jarkih boja i mediteranskih veduta, tvoreći neku vrstu “etnološke” poetike. Tako nastaju brojne ekspresije o Neretvi, kamenu, vinu, naru, sve po modelu šantićevskih romantičarskih arhetipova. Kod Jurićeve to nije slučaj – u ovoj se poeziji jedva dade naslutiti duh mjesta, ona se sve začinje u “jami bića”, rečeno jednim stihom Vesne Krmpotić. Ako se sva suvremena poezija žena u Hrvata mjeri po antipodima dvije Vesne – Parunove i Krmpotićeve, pozija Sonje Jurić više bi gravitira- la ovoj drugoj. U jednoj od najboljih pjesama ove knjige (Nedorečena) lirski subjekt razgovara sa svojom vlastitom projekcijom: “Gledamo se / Ja i Ona / koja sam htjela postati / Nismo iste“. Pjesnikinja razgovara sa svojom “dvojnicom“ i zaključuje kako im se “putovi ne dodiruju“.

158 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Ne podsjeća li nas ova fuga na antologijsku pjesmu “Borges i ja” gdje se genijalni Argentinac također se susreće s vlastitom fikcijom o sebi, s himerom jastva koja ga prati, miješajući svoje korake s njegovim. Tu dvojnost između nas i naših želja pjesnikinja uspoređuje s paralelnim tračnicama, koje se ne dodiruju na ovome svijetu i tome se krije ta nedorečenost naših rečenica i uzaludnost naših pjesama: “Prepoznajemo / nedorečenost, / i kruto se klanjamo/ spoznaji / da se naši putovi / ne dodiruju“. Deveti pjesnički “krug“knjige pod naslovom “Čuvari tajne” čine posvete pjesnicima od kojih je autorica učila poetski “nauk“ i koji je trajno fasciniraju. Riječ je o Tinu Ujeviću, Dobriši Cesariću, Maku Dizdaru, A. B. Šimiću i Nikoli Šopu. Stihovi posvećeni toj hrvatskoj pjesničkoj plejadi zapravo su varijacije na neke antologijske pjesme gdje se kroz imaginarni dijalog otkriva prepoznavanje s poezijom, kao estetički znak, ali i kao lozinka duše i sudbine. Prvom knjigom Sonja Jurić tiho ali otmjeno ulazi na vrata hrvatske knji- ževnosti, a nova se iskustva i izazovi tek otvaraju na tom olujnome i neizvjesnom putu (izdavačka recenzija)

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 159 Gradimir GOJER Rakovčeva apoteza istrijanskom duhu Milan Rakovac Sinovi Istre, Nova Istra, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2009.

Milan Rakovac zagrebački književni je stvaralac dubokih istrijanskih korjena. Rođen je u Rahovcima, u Pereštini. Književnim radom, koji obuhvata široka prostranstva pjesništva (poznate su i njegove grafičko-pjesničke mape sa slikarima Milanom Legovićem, Ivanom Obrovcem...) pa potom kulturno-povjesnih ogleda, dokumentaristike, proze, drame, publicistike... Djela su mu prevođena na strane jezike, a sam je prevodio čuveni roman Fulvija Tomice Bolji život i dokumentarističku knjigu Izbrisani identitet Paula Parovela... No, ovaj osebujni književni imaginator, koji je veliki dio svoga profesionalnoga djela realizirao kao urednik u programima Hrvatske televizije, napravio je književno, ali i, kulturologijski gledano, zadužbinsko djelo; utemeljujući i programski oblikujući među- narodne pogranične književne i kulturologijske susrete: Forum Tomizza, koji se svake godine, redovito, održavaju u tri grada, u tri države: u Umagu (Hrvatska), Kopru (Slove- nija) i Trstu (Italija). Ovom, pak, knjigom Sinovi Istre Rakovac je, literarnom meštrijom, uobličio književno istinske dragulje (svaki ponaosob), pišući o Mati Baloti, Đuzepu Budicinu-Pinu, Anti Ciligi, Zvani Črnji, Vladimiru Gortanu, Alojzu Kocijančiću, Eciju Maštroviću, Boži Milo- vanoviću, Joakimu Rakovcu, fulviu Tomici i Josipu Velikanji, podižući, na taj način, pisane spomenike onima koje niti Istra, niti Hrvatska, pa niti šira regija nikada ne smiju zaboraviti, jer je kulturni zaborav, osobito kod malih naroda, kakvi su naši, najskuplja i najpogubnija snizilica u ljudskom ponašanju... U ovoj knjizi Rakovac ostaje dosljedan svojim ranijim stvaralačkim smjeranjima. Svi ogledi u ovoj knjizi ispisani su o ljudima koji su tvorci i ogledalo kulture i povijesti Istre. Svi oni imaju jedan kulturologijski splin, koji čini Rakovčevo istrijanstvo „miksano“ u finu literarnu tkanicu, u kojoj ima i njegovog, iskonski, lijevog pogleda, širih kozmopolit- skih nadnošenja nad mulj nacionalističkih bastardnih pisanija, ali i tako, s izvornim šar- mom „isklesanoga“ proznoga diskursa, s finim pasažnostima poetičnoga i neke mjere duhovnosti, inače „prilježne“ ovom stvaraocu.

160 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Naslov knjige Rakovac „duguje“ nadahnutom stihovlju Vladimira Kolara („... Mi sinovi smo Istre, a roblje više nismo...“). Ono što je, siguran sam, posebno privlačilo autora da uobliči, raznožanrovskim in- tonativom, ovu uzbudljivu nisku ogleda (priča je to o potpuno različitim, gotovo pa i oprečnim ljudskim sudbama!) Rakovca je to da o svima piše s podjednakom strašću; kako o onima koji su vjernici, čak protagonisti vjere u svećeničkom habitu, tako i onima koji su vjerni agnosticizmu kao svjetonazoru. U ovoj knjizi su likovi i Hrvati, i Slovenci, i Italijani, ali su svi sinovi ambijenta čude- snog jezičnog, običajnog i svjetonazorskoga trokuta Istre, po kojem se Rakovac suve- reno kreće. No posebno je intrigantno da su politički profili Rakovčevih likova u ovoj, svojevrsnoj životopisnoj „sagi Istrijani“ različiti i po političkim svjetonazorima; od narodnjaka, preko liberala, do komunista, pa i onih koje politika nije uopće nikada dotaknula... U ozračju istrijanskog vrlo, vrlo specifičnog prepleta domoljublja i pacifističke žudnje kreće se ovaj libar maksimalne odanosti majci Istri. Rakovčeva knjiga je, uistinu, iznimnog, gotovo žestogog intelektualnog angažira- nja, i to u vremenima kada intelektualci nerado hoće, javno, jasno i glasno, kazati svoj pravorjek. Rakovac to čini intelektualno nadmoćno, dubinski poetično, humanistički široko po- zicionirano i maksimalno književno dignitetno.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 161 Ivo Mijo Andrić Pjesma je molitva duše Stjepan Svedrović: Vječni šapat, Organika, Zagreb

Na prostorima poplavljenim mutnim rijekama boli, teško je ispovijedati ljubav i biti jednako shvaćen od svih koji vole. Mogu tu časnu misiju ljudskosti i dobrote širiti samo oni koji ljubav osjećaju i žive kao bogomdanu nagradu za patnje i nadu. A jedan od takvih jest pjesnik Stjepan Svedrović, zvjezdani lirik, darovan rođenjem ovome svijetu u Brezovici pokraj Zagreba. U kraju gdje napušteni dvorci svjedoče da je rado spominjana izvorna romantika zastala na raskrižju puteva između zaboravljene prošlosti i teško pamtljive sadašnjosti. Bilo je u nas pjesnika koji su svojim tankoćutjem i šapatima duše zazivali ljubav u plodna poetska polja. Ima ih i danas, ali je njihov glas obojen vjetrom i tamnim sjenama turbulentnog vremena, tako da je izgubio pamučnu mekoću i baršunast izgled. Osijedio je i ogrubio kao i izborano lice postnog modernizma. S razlogom se pitam: što je trebalo pjesnicima u vremenu u kojem živimo da ljubav duše zamijene tjelesnom? Da sjetnu liru i božansku rimu prekriju katranom prozaičnog sadržaja. Jesu li znali da se ispod tog katrana ne vide kristali? I jesu li slutili da se iznad njega ne čuju koraci šetača, već škripa vozila što bezglavo jure u vrtlog neizvjesnosti? Slutim da nisu jer zbilja ne laže! Ona je takva kakva jest. Premazana mastima licemjerja i bojama koje se lako brišu. Čuda mehanike i tehnike danas su ispred svega. Od njih se u iskonskoj punini ne vidi ljepota cvjetova niti sjaj zvijezda. Umjesto mirisa peludi danas masovno udišemo aromu nesuvislih sprejeva. Umjesto mjesečinom, pospane oči sve više natapamo di- mom marihuane i štetnim nikotinom. Kamo nas vode razuzdane strasti i hoće li sutra biti nesigurno kakvo je danas? To su pitanja na koja ni znanost nema jasnoga odgovore. Stjepan Svedrović pjesnik prigradske brezovičke ravnice ne dvoji o tome kakva bi ljubav u vremenu prošlom i sadašnjem trebala biti. Niti dopušta sumnji da mu remeti san. On je svoju ljubav živio i živi sukladno ljepoti i ovozemaljskoj uzvišenosti. S njenom je toplinom odlazio u san; iz nje se budio srećom očaran. Zato su njegove pjesme istini- ta svjedočenja o uzajamnosti i razumijevanju dva bića koja su ljubav dizala do neba. Za života svoje vjerne suputnice Stjepan je pisao pjesme koje su odisale toplinom i bezgraničnom radošću. One su kao raspjevane ptice ispunile stranice njegovih pet knjiga objavljenih do konca prošloga stoljeća. Kada se bolest uselila u gnijezdo njegovog doma nastanivši se surovo u tijelu drage mu žene, oči su postale rosne a misli siječanjski hladne. U gluhom ozračju tuge koju

162 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar rađa samoća, stihom je liječio boli što ih donosi gubitak voljene osobe. U noćima bez sna i mjesečine bilježio je sjećanja na lijepe trenutke, tvoreći od njih sjetne, nježne i čežnjive stihove. Baš onakve kakve nalazimo u pjesmi Slušam tišinu:

Za jarbol sam vezan, Sireno moja – Javi se.

Kako je vrijeme prolazilo, tako se širio i zatvarao vijenac sastavljen od cvjetova ljubavi iz kojeg je ispletena zbirka Vječni šapat. Ta zbirka nije spomenar ljubavnih versi ožalošćenog pjesnika za dragom koje nema, kakvih je bilo i kakvih će biti u našoj i svjetskoj lirici. To je, prije, spomenik voljenoj Ženi koja je prerano iz rajskog ovoze- maljskog života otišla u nebeski raj, ostavljajući tužnoga Čovjeka na milost i nemilost vremenu čiji se predznak ne zna. Čitanjem Vječnog šapata mi, odani poklonici stihovane riječi, s uzvišenom sućuti dijelimo pjesnikovu bol zbog nenadoknadivog gubitka drage mu osobe, natapajući usput vlastite emocije ljubavlju prema svima koje volimo. U tom uzvišenom činu pjevanja o lijepom nalazimo snagu koja je Stjepanu Svedroviću pomogla da nadvlada bujice žalosti i ponore tuge koja zadesi dobroga čovjeka kada izgubi onog za koga živi. Pjesnikovi duboko proživljeni emotivni šapati odišu iskrenošću i dostojanstvom kakvo mogu ispoljiti samo ljudi plemenite duše i neuništive istinoljubivosti. Iako je zarobljen samoćom u sobi koju je dijelio s voljenom Ženom, on ne očajava nad vlastitom sudbinom već, blagošću čovjeka koji strpljivo čeka, sluša tišinu i sjetno ponavlja riječi:

Pčelice moja, Vrcaj med U saće prosjaka.

Lijepo je biti pjesnik u dane i noći kada nas pohodi sreća. Kada nas proljeće doče- kuje raširenih ruku, a ljeto grli toplim sunčevim zrakama. Stihovi koje pišemo u takvom ozračju nježni su kao svila i sjajni kao rosa. Ali, kad tuga zarobi misli i kada zore dočekujemo budni, naši se pogledi lome o neprobojne zidove sobe ili se rasipaju kao kišna kap na tvrdoj kamenoj podlozi. U toj tjeskobi i rasapu smisla teško je pronaći prave riječi za opis stanja duše, a još je teže ostati uspravnim pod naletom vjetra nutarnjih oluja. Pjesnik Stjepan Svedrović u tim trenucima tišine i potištenosti priziva sjećanja kao ljekobilje i njime topi hladne naslage leda što su okovale prostore šutnje i nesanice. U pjesmi Zimsko jutro, nakon još jedne neprospavane noći, on nam daruje sliku kakvu možemo susresti u knjigama o ljubavi ili na mramornim spomenicima našim najdražima.

Sve još mirno leži, nema žamora. Tek se čuju krila – krila Amora.

Na tim krilima lebdi duh dragih nam osoba koje žive u našim mislima sve dotle dok se i sami ne ugasimo. Kad dođe taj trenutak, pjesma će ostati jedinim svjedokom

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 163 ljubavi kojoj smo bili do smrti odani. Ima li ljepšega kraja od onoga koji vodi u vječnost poetskoga svijeta? Ako ga ima, podarite ga svima koji su znali voljeti bez ostatka. Zbirka Vječni šapat lirski je molitvenik u kojem će svaki čitatelj pronaći molitvu za svoju dušu.

Vjernik za opraštanje. Grješnik za pokajanje.

164 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Fabijan Lovrić Stremljenje nebu Orman, Rapko: Dobro / nema / veze (Biblioteka „ Studenac“, kolo VIII. , knjiga 5.): gl. i odgovorni ur. Ramiz Brkić: PLANJAX; Tešanj, 2009.

Poznata mi je prva knjiga pjesama „Jadi NE Vujadine“ 1982. godine, autora Rapka Ormana, a onda sam imao čast, te godine ili godinu-dvije poslije, sudjelovati u prepunoj dvorani Doma kulture u Livnu na književnoj večeri s Lukom Paljetkom, dok je tekstove krasnoslovio glumac Žarko Radić. Sjećam se kako smo predstavili knjigu Williama Sha- kespearea (sonete) u prijevodu Luka Paljetka. Nakon toga događaja još nekoliko puta potražio sam Ormana u rodnom mu Livnu, ali ograničavalo me vrijeme i svakidašnja jurnjava na putu do odredišta, te su moji napori bili slabijeg intenziteta. Ali, evo. Evo knjige, evo dijela duhovne i životne ispovijesti, pjesničkoga nadahnuća i životnih opsesija, asencije pjesničkoga izraza koji pamtim još iz prve knjige, nešto izmijenjenog, ozbiljnijeg, tematski prihvatljivog vremenu nastanka i provokativno obilježenog naslovom. Životan, i kako sam kaže u pjesmi „Pjesma moja“, „s obje noge na zemlji“ (7. str.), oživotvoruje pjesničkim umijećem i svoj unutarnji svijet, suvislo ga reciklira svakim stihom kako bi na kraju ostvario jedinstvo u cjelovitosti pjesme. Cjelovitost čini veoma vje- što vođena naracija, slijed koji ima dopadljiv, ali ozbiljan ritam, ritam koji priča i osvaja načinom i tematsko-idejnom sabranošću. Ovaj uspješni pričalac tematskih zanesenosti pronalazi početne uzorke u svojoj blizini, u obitelji, poslu, dnevnoj politici, dnevnim novinama, socijalnim problemima današnjice, sudbinama književnika i njihovoj goloj materijalnosti u odnosu na beskrajno bogatstvo i muku stvaranja. Upozoravajući na indiskretan način, autor želi promijeniti i naš sud o određenom, sud onih najbližih oko sebe, želi promijeniti sebe, ali ne ide, pjesnik se ne mijenja, on jest. Vjerujem u protok energije misli, u preseljenje u opsesiju drugog, u materijalizaci- ju, jer misao putuje, ona je naša nekontrolirana komunikacija i prijenos informacija s nekim drugim. Ako je prepoznamo, onda je upućena nama. Životni problemi, iako se podudaraju, nemaju takvu protočnost, nego su dopustivost i snalažljivost pojedinca da ih rješava na sebi najprimjereniji način: „ knjige su morale seliti na niže etaže / umjesto njih stan je zapljusnuo / odsjaj boja i namještaja // u podrumskim prostorijama literatura je / ušla u mrak / popunila utrobu jednog vremešnog kauča / sve police starih visećih elemenata / stalaže i kufere / vreće i kašete od kartona // moja porodica / (intelektualci koji beletristiku ne ljube) / otad lakše diše“... (Seoba knjiga, 13. str.).

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 165 U životu književnika knjiga je veoma važna. Ona je kraljica informacija, poštivanja, muka i pamet autorova, ona je vrijednost nemjerljivih razmjera, knjiga je oruđe i oruž- je, knjiga je ponos i pokora, knjiga obično ima primjerenije mjesto u kući od samoga autora: „ nakon nekoliko dana / ponovo se laćam knjige / provjeravam prve dojmove / ispravljam svoje brzoplete / propuste.“ (Zavrnute uši, 15. str.). Pažnja prema knjizi je veoma bitna. Za autora, knjiga je živi otisak njega samoga. On joj prilazi kao životu ot- kinutom od svoje nutrine. Zato je teško razumjeti tu ljubav ukoliko i sam nisi književnik i ne dijeliš istu sudbinu. Jedino ostaje smisao traženja ljepote. Sam postupak je znati- želja i otkrivanje novog iznenađenja, a ako pri tome dođe do oduševljenja, potvrda je autorovog senzibiliteta i emocionalne inteligencije da svoje misli stavi u službu drugom, da taj drugi osjeti i proživi avanturu kao svoj podvig: „ s tjemena naše planete / stižu slike koje / znanstvenike uznemiruju / i svijet plaše // pucaju šavovi / ogromne litice leda / odlamaju se i stropoštavaju / uz prasak nebeski / i pljusak“. (Nove Atlantide, 23. str.) Briga za ekologiju briga je za čovječanstvo, ali i upozorenje da je čovjek svojim djelovanjem odavno prešao granicu snošljivosti, granicu ravnoteže prema kojoj je trebao biti krajnje oprezan prije nego se priroda uskomešala. Danas raste strah. Opći strah u očima čovječanstva. Šaka moćnika već ima odstupnicu na drugi planet, baš kao što je nekada Zemlja bila odstupnica onome koji se prvi izgubio u njezinoj pitomosti. Danas razmišlja- mo o istom, ali izlaz je nejasan. Zato je dobro sanjati i vraćati se onome što je iza nas, što nas je nekada činilo sretnima. Samo nesiguran čovjek odlazi u prošlost, hrabar je oduvijek u budućnosti: „ nakon nekoliko decenija / san me odnese u mlade / studentske dane // spremali smo se u pohode / starom bosanskom gradu / na slapove povijesti // uz moje uzglavlje / budilnik je ujutro / zvonio zvonio zvonio // ne znam ni danas / zašto sam baš u tom času / u snu stajao ispod zvonika / i buljio u ruke starog / ubogog zvonara / dok je on potezao konope / da se zvona klate / i zvone. ( San o snu, 29. str.). Nisu li zvona opomena na učinjeno ili, opomena zato što nije ništa učinjeno? Smije li intelektualac ne činiti ništa? A opet, kako činiti ono što je unaprijed osuđeno na prijezir i propast? U nesporazumu jedini sporazum je s religijom. S vjerom u moć Njegovu, jer on je jedan i jedini. Sreća postoji u drugom naraštaju, u mladosti koju čovjek osjeća kao produžetak samoga sebe. Nemoguće se spasiti od života. Koliko god tonuli u smrt, život je iznad nas: „ put tvoj nek ima / vlastiti znak. (Zanosna pjesma, 36. str.) Orman je od onih pjesnika čija znatiželja izbija odmah i tu, opredmećuje se s ono- stranim i stvarnim, komeša se san i stvarnost, takva zadivljujuća lakoća stvaranja od burkanja strasti ideje do realizacije pjesme: „ cestom prema zapadu / praši peugeot 206 / na posao nosi mene i kolegu // s juga prema sjeveru / dva vuka / sijeku polje livanjsko / jutro jesenje na sebi nose / i glad vučju // u zadatku iz matematike / nepoznanice bi se odnosile / na mjesto i vrijeme polaska / vukova i vozila / brzinu kretanja / duljinu pri- jeđenog puta / susret na cesti // na sva ta pitanja / rješenje zadatka dalo bi / precizne odgovore // i hladne // izostali bi izrazi / iznenađenja na licu / kad smo vukove / ugledali pa stali“ /... (Susret na cesti, 39.-40. str.). Ovakve pjesme su i: „ Saga o mačku“, „ Sličice od oraha“, „ Međuljudski odnosi“.... Mnoge pjesme su izvučene iz učiteljske bilježnice, odnosa s učenicima, kolegama, svakodnevici koja upija čovjeka u svoju kolotečinu, u mijene kojih se čovjek ne može odreći niti ih može promijeniti. Životni ciklus je neumoljiv slijed umora i životne snage koja nabuja jutrom donoseći svjetlost u probuđene oči, život u osvježeno tijelo. Takve

166 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar životne čestice trenutak su kada treba održati sastanak mirenja sa svojom nutrinom, s psihom koja gospodari energijom protoka misli, s emocionalnom inteligencijom koja nagoni intelektualca na neredovite sastanke sa samim sobom, na osobnost osobe koja to najbolje obavlja u okrilju sjenovite tišine. Iz te tišine umjetnici nose duh sanjara: „Evo me na pustom otoku / u svom malom stanu / listam Robinsona Crusoea / (sutra će osnovci moji / zaroniti duboko u raspravu / o avanturama pustolova / ploviti zanosno s njim / preko nemirnih mora)“... (Samoća, 49. str.) Prizivanje sreće je metafizički čin izazvan nervozom emocionalnih nakupina u želji iznalaženja rješenja. Gotovo da nema onoga čovjeka koji se nije upitao o sreći ili nevo- ljama koje ga opsijedaju, ali on sam je uzrokom tome u nutrini samoga sebe. U nutrini svakoga čovjeka izvorište je misli, izvorište svih organiziranih konstrukcija koje počesto izazivaju upečatljive kemijske reakcije koje su vidljive u ponašanju pojedinca. Utjecaj receptora je presudan. Prvi strah uzburkava osjetila kroz oko, kroz vid, ali i iznosi osje- ćaje pred mogućega promatrača, analitičara koji svaku gestu, svaki čin i izraz može definirati kao doživljajni svijet autora, a putem semiotičkih, psihološko-analitičkih prepo- znavanja prepoznaje i uzroke samoga čina i uzroka koji pokazuju opravdanost: „ meni / za iskorak / uvijek treba dodatno / zrnce energije“ /.... (Čovjek bez sreće, 52. str.). Istim problemom odnosa bave se i pjesme: „Malo“, „Konopac“, „Dim“... Znamo li našu ulogu? Sve što je intelekt veći, pojedinac je odgovorniji. Orman to slika u običnosti prometnog pomagala, koje oživljava i daje mu osobine živog bića, a radi se o ležećem policajcu, kako nazivamo takvo pomagalo u prometu. Osjećaj za jednostavnost, osjećaj za sve ono što nas okružuje, daje za pravo onima koji misle kako pjesnici od nevažnog i običnog čine čuda. Rapko Orman je jedan od očudioca. Od takvih očuđenja su i tematski otkloni prirodnih fenomena, prirodnih pojava svakodnevnih cikličnih mijena: kiša, sunce, vjetar, snijeg: „ u malom salonu ljepote / tri frizerke mlade / sa smiješkom uljepšavaju / novogodišnje frizure dama // s one strane stakla / kiša dira tipke lirike“ /...( U salonu ljepote, 67. str.) U vrijeme promjena spada i bolno vrijeme promjena izazvano starenjem. Pojedinac to može prihvatiti s nevjericom, negodovanjem, ali na kraju se pomiri s činjenicom da su došle i godine priznanja, godine kada kažemo kako smo drukčiji, stariji od mnogih oko nas. Ako imamo sreću imati unuka, onda: „ od guguta se / lice neba razvedri / svijet proljepša“... (Razgovor s unukom, 72. str.) Svijet koji okružuje nije ravnodušan prema pojedincu. U svakom trenutku želi ga uvući u svoje odnose u kojima se on ne mora snalaziti, ali kao dio kolektiva zvanog čovjek, kao društveno biće, nikako ne može biti bez komešanja i utjecaja izvana. Jed- nostavno je to u činjenici bioloških potreba, iako bi se društvenih normi, koje ograniča- vaju slobodu, počesto želio riješiti, ali u svakom slučaju, glasno ih se odreći. Koliko god to pojedinac tvrdio, odreći se nije moguće, neistinito je. Neistinito je kao u braku imati unuka, a unuk nemati djeda. Iz samoće doživljajnog svijeta izrasta priča o livanjskom boemu, slikaru: „ o slikaru livanjskom boemu / mogla bi se napisati knjiga / sadržajna zanimljiva // dobro nema veze govorio je / u svim prilikama / dobro nema veze i kad je dobro / dobro nema veze / i kad nije dobro // jeo je (i) sirovu nekuhanu hranu / dobro nema veze / od alkoholizma liječio se / u bolnici na Rabu / dobro nema veze / toplim bojama po podu stana / slikao ćilim / da njime ugrije cvokot zime“... (Dobro nema veze, 83. str.). Ovdje, negdje u sredini knjige, gdje se tijelo materije i duha dijeli i sastaje kao

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 167 zanjihani val i obala, možemo odgonetnuti život, ili, upustiti se u filozofiju o vrijednostima i onom drugom. Autor je upravo onaj sugovornik koji ne opterećuje nazočnošću, nego nam nudi metafiziku kao mogućnost razgovora s tišinom njegove emocionalne protočnosti između dva konzumenta koja se senzibiliziraju kroz jedinstvo lijepe književnosti. Taj svijet, za neke štur, osebujnost je izraza i komunikacijskih valera, a opet s druge strane ispunjen svim onim što oko vidi i dosanja um. Um postaje gorljiv idejama i zaključcima, u pjesmi je to pretočena tema kroz oblik pjesme i stilsko-idejne tvorbe koje dovode do ljepote, do čina umjetnosti koju vrednujemo, priznajemo u napisanom kao materijalno. Demografska slika se ubrzano, nasilno promijenila djelovanjem rata. Oni koji su otiš- li nose grč zato što su otišli; oni koji su ostali nose grč zato što su ostali. I jedni i drugi ostaju na novim adresama nesposobni za nove odluke. Čovjeku treba adresa kako bi znao odakle je otišao i gdje će se vratiti. Drugi narodi dolaze, naseljavaju napuštene prostore, oni koji su ostali ne snalaze se u novom okružju. Oni koji su otišli nisu prihva- ćeni od sredine u koju su došli. Oduvijek je bilo tako i oduvijek će biti. „Kinezi dolaze“, kaže pjesnik (89. str.). Proročanski ili ne, u svakom slučaju, svjedočimo. Svjedočimo i mnogim obiteljskim preseljenjima, u kojima se krije svojevrsna drama, kako za obitelj, tako i za svakoga člana obitelji ponaosob: „ preseljavao sam mnogo puta / seljakao iz kuće u kuću / potezao vukao // svaki put / po mjeri nove / prekrajao sam stare / i nabav- ljao druge nužne stvari // nakon svake selidbe / neke stvari postanu suvišne / podrum i tavan nasele / kontejnere i deponije“...(Saga o stvarima, 93. str.). Emocionalni svijet tuguje, ali potrebe su počesto izvan emocija. Ne znam je li se netko sjetio uložiti protest protiv ubijanja puževa u svrhu gastro- nomskog užitka čovjeka? Ali, tko bi se toga i sjetio? Puž nije interesantan ničim osim po pjesmi: „ Pusti pužu rogove“. U svojoj naivnosti, dobričina puž pusti rogove, ali ne ore dolove. Izgleda, šala mu je jasna i neumjesna, ali, puževi se svete: „ znam samo da su neki Sinjani / u Livnu mom Livornu / iznad izvora Bistrice / puževe s visoke litice / platili životom“...(Cijena puževa, 97. - 98. str.) Orman je od onih pjesnika kojima ništa ne promakne. On kroz prizor koji svi vide, vidi i nutrinu, osjetilnost živog i neživog, komunicira s osjetilima, komunicira s protokom energije koju pronosi misao, koju puštaju u prostor stvari iz svojih uporabnih značajki, on dešifrira emocionalni utjecaj grafita (NE BRŽE OD ŽIVOTA, 109. str.), koji je pročitao u Sarajevu, zaokupljaju ga jezične nejasnoće pomodaraca, školske nedorečenosti u obrazovanju mladih, kolektivnih stresova čovječanstva (Ptičja gripa, 117. str.) koju poči- nje autobiografskim iskazom naslovljene: „ konjica Džingis-kana / zapravo Batu-kana / bespućima golemim galopira // topot i prašina iznad / Azije i Europe // putem njenim ali na krilima / pošla sam i ja - / ptičja gripa“... Raznovrsnost tema i jednostavan pristup da kroz zanimljivu ideju pokaže bitno, osnovne su odlike ovog pjevanja, ovog pjesničkoga umijeća koje ne gubi dah kroz narativan postupak, nego smišljeno i kruži spiralnim uznosom stihova do vidikovca svjetlosti. Od svoje prve zbirke pjesama, do ove koju predstavljam, Rapko Orman je učinio veliki korak pjesničkoga umijeća.

Knin, 14. prosinca 2009. Ponedjeljak, 12:40

168 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Misijana Brkić Milinković Moja čitaonica

Priče i legende iz Hercegovine Grgo Mikulić: Priče i legende iz Hercegovine, Široki Brijeg-Gral; Zagreb – Gral Široki, 2009.

Hercegovina od vremena Ilira, Troje, pa do 80-tih godina prošloga stoljeća, kako ju je u dvadeset i sedam priča i legendi predstavio poznati turistički djelatnik i nakladnik Grgo Mikulić, otkriva nam jednu sasvim novu dimenziju ovih prostora, donosi negdje iz prošlosti zaboravljena imena, mjesta, ljude, običaje, pripovijeda o stvarnim i povijesnim likovima, i zaokružena u jednu cjelinu, predstavlja odlično štivo za sve one koji kroz dvjestotinjak stranica žele saznati i otkriti nešto više o ovim prostorima. Svaka Mikulićeva priča, počevši od one u koju je utkana teorija Roberta Salinasa Prajsa o Troji u Gabeli, preko legendi o Teuti, Gavanovu blagu, Katarini Kosači, Ljubu- ši, Herceg Stjepanu Kosači, Divi Grabovčevoj, pa sve do hajdučkih pustolovina Mijata Tomića i Andrijice Šimića, Šantićeve Emine ili priče o teško stradalim sestrama Čuljak o kojima je 1985. brujala cijela bivša država, donosi poneku novu zanimljivost, pojedinost, načinom na koji je napisana pobuđuje zanimanje i za daljnja istraživanja. Hercegovina predstavljena na ovakav literaran način, svojevrsni je putopis u kojemu Mikulić putuje, sluša, istražuje, čita, saznaje i sve to onda prenosi na papir. U tom kontekstu, zašto ne i od nekih legendi i priča napraviti, primjerice, prepoznatljiv herce- govački turistički brand!? Poput, recimo, Troje u Gabeli (što još, mišljenja sam, dovoljno zaživjelo nije, a moglo bi), ili legende o ilirskoj kraljici Teuti i njenim dvorima u Borku, na izvoru rijeke Lištice. Kroz svoje priče Mikulić nas i obrazuje, donosi povijesne podatke i činjenice, pojaš- njava značenje pojedinih naziva, otkriva kako su davana imena mjestima, pojavama, svecima, donosi zanimljivosti o podrijetlu nekih običaja: „Kroz područje Troje protjecala je rijeka Skamandar, današnja Neretva. Helespont je ušće, delta Neretve. Kirkina je prihvatna luka na Korčuli. Šipan je luka Trinakija. Scila i Haribda nalaze su u dubrovačkom arhipelagu između otoka Mljeta, Šipana i Korčule….“ (Troja) „Ak svak ima svoju Gospu , zašto i mi ne bi imali svoju, Snižnu. Mi za našu imamo i dokaz, čudo. Osmi misec. A pa snig. Kuš veće čudo! Vako čudo more učinit samo neko

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 169 ko je skroz moćan. A ko je moćniji od Gospe? A snig usrid lita. Šta je unda drugo nego Gospa Snižna?“ (Gospa Snježna) „Među hrvatskim pukom u Bosni i Hercegovini slavi se kao svetica. Osobito sjećanje na nju održavaju žene u Kraljevoj Sutjesci koje i dan danas na glavama nose crne rupce kao sjećanje na nju. Legenda kaže da ih je vesti te crne rupce, naučila baš kraljica Katarina“. (Katarina Kosača) Na dopadljiv način Mikulić opisuje pejzaže; čitatelj se, vođen tim rečenicama, u mislima može odmah naći na mjestu iz priče kroz koju upravo putuje. „Na obližnjim liticama tragovi rada vode vide se i do desetak metara u visinu, na dnu kanjona gotovo da i nema manjeg kamenja – samo gromade od po nekoliko desetaka tona… Bilo je istodobno zadivljujuće i zastrašujuće: litice s obje strane na samo nekoliko metara razmaknute jedna od druge, koje su se u vrhu sljubljivale s komadićem neba u sredini, to bijaše cijeli vidokrug iz tog polumračnog bezdana…“ (Sestre Čuljak) Jezik u ovoj knjizi je u isto vrijeme i jednostavan i bogat, stil zanimljiv, ali nepre- tenciozan, baš u funkciji privlačenja čitateljeve pozornosti. Radi dočaravanja vremena, ljudi, prostora o kojima piše, Mikulić rabi i arhaizme, ikavicu… Upoznaje nas s mnogim stvarima o kojima mlađi naraštaji zasigurno ne znaju ništa ili znaju vrlo malo. Primjerice, u priči Duhanari, pojašnjava tzv. duhanske putove, piše o karakteristikama duhana rav- njaka, o hercegovačkoj škiji, o ulozi upravo duhana u povjesnici Hercegovine. Kao putnik pripovjedač, s nekim nas stvarima upoznaje u detalje, u drugima otvara mogućnosti za naša daljnja promišljanja i istraživanja. Tu su i fotografije, rađene u crno-bijeloj tehnici, kao slikovni dodaci literarnom. Mikulićeve Priče i legende iz Hercegovine stoga su štivo koje valja pročitati i vođeni spoznajama, zasigurno ćete poželjeti i sami posjetiti neka od ovih mjesta. S nestrplje- njem očekujemo još sličnih uradaka, da našu prošlost ne zaboravimo…A Grgo Mikulić čini se otkrio je odličnu formulu kako da te priče dopru do nas, bez opterećenja i suviš- nih rečenica. Otkrio je pravu mjeru.

NEVIDLJIVI PRSTEN Sonja Jurić: Nevidljivi prsten, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2009.

Iako smo pjesnikinju Sonju Jurić već upoznali kao jednu od autorica zbirke Let u TROstihu, dobitnicu nagrade Šimićevih susreta, tu uspješnu mladu poetesu koja je ča- roliju svoje pisane riječi već predstavila u nekoliko prestižnih književnih časopisa, na nekoliko značajnih pjesničkih okupljanja, uskoro profesoricu hrvatskog jezika i književ- nosti, ovaj put imamo prigodu bolje upoznati kroz njezin pjesnički izričaj u Nevidljivom prstenu. Ljubav, čežnja, nadanje, strah, žena, osjećaji, tajna, vječnost, poezija…, pjesnički su motivi koje Sonja ostvaruje kroz svoje stihove. Zbirka je podijeljena u devet cjelina – Nevidljivi prsten, Nismo iste, Mogla sam biti bilo tko, Zaustavit ću vrijeme, Ogledalo, Žena, Kao vječiti stranci, Kroz pogled, Čuvari tajne. Sonja piše slobodnim stihom, ne robuje uniformiranim pjesničkim normama. Nje- zine pjesme su metafore u kojima svatko može pronaći dio sebe i svoga bivstva. Posljednji ciklus u knjizi Čuvari tajne posebno je zanimljiv.

170 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Sonja svoje stihove, svoja promišljanja i poetske metamorfoze, posvećuje velikim pjesničkim imenima – Tinu Ujeviću (Art Poetique), Dobriši Cesariću (Povratak), Maku Dizdaru (Dok stihove brojim), A.B. Šimiću (Čuvari tajne), Nikoli Šopu (Molitva za odla- zak)… Doživljaj je pojačan ovim istim stihovima u rukopisu koji se nalaze kao uvertira svakoj od ovih pjesama-posveta velikim pjesničkim imenima, na lijevoj stranici knjige. Sonjinu poeziju odlikuje mnoštvo metafora i poredaba, anafora i drugih figura ponavljanja (u službi pojačavanja poruke), ona se igra riječima-porukama… Pušta svoje misli i osjećaje da slobodno izađu i zasjednu na papir. I kao nevidljivi prsten, u krug objedinjuje sve ono što je tako, u isto vrijeme, svojstveno i novo,drukčije, u svima nama…

ČASOPIS TURIZAM BIH

Turizam i kultura življenja odnedavno se, kroz mnoštvo različitih tekstova i fotografija – priča, reportaža, zapisa, intervjua, zanimljivosti mogu naći u časopisu Turizam BiH, čiji je prvi broj predstavljen u Amfiteatru Sveučilišta u Mostaru. Časopis je pokrenula Udruga Stećak, a suizdavač je Federalno ministarstvo okoliša i turizma. Bosna i Hercegovina je zemlja različitosti, raznolikosti. Ta raznolikost se osjeća posvuda, na svakom koraku, primjećuje se kamo god krenuli, od juga prema sjeveru ili istoka prema zapadu, svejedno…Bosna i Hercegovina je raznolika po prirodnim ljepotama, po prirodnim rijetkostima, po kulturno-povijesnoj baštini… Raznolika je kulturno, etnički i vjerski… Tema ovog prvog i svih budućih brojeva bit će promocija ljepote uopće, promocija lijeposti Bosne i Hercegovine, njezinih prirodnih rijetkosti i ljepote, bogatstva njezine kulturno-povijesne baštine, bogatstva i ljepote različitih kultura, tradicija i običaja, etnič- kih i vjerskih pripadnosti… Tako ćemo spoznati sebe, i druge u sebi, i sebe u drugima – kaže glavni urednik Grgo Mikulić. U prvome broju, na stotinu šezdeset pet stranica luksuznog tiska, s mnoštvom fotografija u boji, časopis donosi svojevrsnu turističku razglednicu cijele Bosne i Hercegovi- ne. O turizmu kao strateškoj gospodarskoj grani piše i ministar okoliša i turizma u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine dr. sc. Nevenko Herceg: - Imamo ono što tržište traži – netaknutu prirodu i ekološki očuvan prostor, stotinjak „must see“ lokacija, a uz to složenu i zanimljivu mješavinu povijesti, kulture, gastro- nomije… Ciljevi koje smo zacrtali realni su i samo o nama ovisi hoćemo li ih i ostvariti – kaže ministar. Direktori turističkih ureda turističkih zajednica iz cijele BiH pišu u prvom broju o turističkim potencijalima, resursima i prirodnim ljepotama naše zemlje. Tu su i tekstovi marketinških stručnjaka, uglednih turističkih djelatnika. Časopis je napravljen dvojezično. S lijeve strane nalaze se tekstovi na hrvatskom, s desne – prijevod na engleskom jeziku. Izvrsne fotografije u funkciji što boljeg dočarava- nja turističke ponude Bosne i Hercegovine, također zaslužuju vrhunsku ocjenu. Planirano je da Turizam BiH izlazi dvaput godišnje. Kao uvertira zimskoj i ljetnoj turi- stičkoj sezoni. Planirano je također više novinarskih tekstova, a i čitatelji su dobrodošli iznijeti svoje mišljenje, poslati svoj zapis s putovanja, pohvalu, sugestiju, kritiku. Neos-

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 171 porno je, što se i na stranicama ovog luksuznog izdanja vidi, da smo zemlja čudesnih prirodnih ljepota, turističkih destinacija, bogate kulture i naslijeđa. Stoga Turizam BiH treba biti vodič, odlična brošura ne samo za stručnjake iz područja turizma, ugostitelj- stva, ekologije, ekonomije i drugih grana, već i za, uvjetno rečeno, običnog građanina koji još nije imao prigodu otkriti čari vlastite mu domovine. S časopisom pod ruku, slobodno u obilazak…

172 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Žarko Milenić Dijalog žene i mora Dunja Kalilić: SIVA PLOJKA, HKD Napredak, Split, 2008.

Dunja Kalilić je rođena u Trogiru. Završila je studij na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studija odlazi u SAD i tamo ostaje deset godina. Neko- liko godina živi u Italiji. Nakon povratka iz inozemstva i doseljenja u Split piše feljtone o Americi u “Slobodnoj Dalmaciji”(1986). Objavila je knjigu putopisa “Amerika u Floridi” (1988), zbirku bajki za djecu “Kućica” (1993, 2005), zbirke novela “Plava jeka” (1995), „Sjene“ (2000) i „Čuvari“ (2007), romane za mladež “Crobinhoodovi” (1997) i „Začara- no ljeto“ (2002), te roman za odrasle „Vrijeme bresaka“ (2005). Bavi se i slikarstvom. Živi i radi u Splitu. Novi roman “Siva plojka” Dunje Kalilić vrlo je neobično i originalno djelo. Riječ je o poetskom romanu čija se radnja odvija u „malom dalmatinskom mistu“. Po mnogo čemu se ovaj roman izdvaja iz novije književne produkcije. Zapažamo da je u njemu puno dijaloga u izvornom čakavskom dijalektu (na kraju knjige je pridodan i “Rječnik”). Glavne junakinje u njemu su žene. Autorica ovu knjigu određuje kao “roman o Moru i Kamenu, Ženi i Ribaru, roman o Ljubavi”. Povodom ove knjige recenzent dr. Anatolij Kudrjavcev je rekao kako je ovdje riječ “o postupku koji ni na trenutak ne pristaje na konvencionalna pravila igre ni na uzroč- no-posljedične odnose. Ono nasljedno, iskonski mediteransko spaja se s posebnim modernim senzibilitetom koji slijedi poetiku slobodne slutnje i ne ovisi o klasičnim mjerama.” I zaista teško je govoriti o ovom neobičnom romanu u smislu kako smo navikli govoriti o romanima. Vrlo teško bi se moglo ispričati njegov sadržaj. Autorica prati sudbine četiriju žena (Agneza, Ivanka, Tomažina i Karmela). Najviše je pozornosti Dunja Kalilić posvetila Agnezi. Pratimo njezin životni put od djevojaštva, preko udaje za Peru i čekanja da se on vrati iz Amerike. Agneza, dalmatin- ska Penelopa, vjerno čeka svoga muža i ćuti da su Perina pisma sve hladnija i hladnija. Kad je budu spasili od požara Agneza će se obratiti moru. U svom obraćanju čitatelj će oćutjeti njezinu tragediju: “A kako ću te pojubit, kad te niko nije učija jubavi?! (...) Moja ćeš zipka bit, jer posteju drugu niman! Jer posteje su druge ladne, ladne bez tila drugoga...” Sjetimo se dijaloga s morem u pjesmi Josipa Pupačića “More”. Agnezina sudbina i sudbina drugih žena ovog romana pod mediteranskim suncem podsjetit će nas na neka djela Gabrijela Gárcíje Marqueza, na roman alžirskog pisca Mohameda Diba “Tko se sjeća mora” i dramu “Dom Bernarde Albe” Federica Garcíje Lorce. Ako pokušamo usporediti poetiku Dunje Kalilić sa sličnim nastojanjima u hrvat-

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 173 skoj književnosti prvo ćemo pomisliti na Vesnu Parun. A onda na Mirjanu Matić Halle. Sjetimo se i Andrićeve pripovijetke “Žena na kamenu”. Rekli smo kako ovaj roman vrvi dijalozima pisanim čakavštinom. Nerijetko i opisi Dunje Kalilić poprimaju dijalošku formu. Pripovjedač se često zna obraćati svojim likovima, pisati u neobičnoj formi - u drugom licu. Evo jednog primjera iz kojeg možemo saznati i kako je ovaj poetski roman dobio naziv: “Sve je u tebi val bijeli kad svojim stijenama hrliš! A ono srce što ti ga je mladi piljak u grudi usadio, poput plojke je što vječito lebdjeti nad ljubljenim morem želi i vjeruje da nikad kamenov prah neće postati. (...)” Pred nam je fascinantan roman koji predstavlja pravo osvježenje u hrvatskoj roma- nesknoj produkciji. Slojevit roman čija se značenja nikako ne iscrpljuju prvim čitanjem. A najbolja i jesu djela koja traže da im se ponovno vraćamo.

174 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Ljiljana Tadić Pjesnici - proroci sadašnjosti Nemoj, pjesniče, Krunoslav Šetka, HKD Napredak Sarajevo, 2008.

Tko je taj nazvan pjesnikom, raspaćenikom pod sivkastim nebom priželjkivanja, ne- nasmiješenih sjećanja, ruke prislonjene uz čelo da se jasnije vidi dan koji sutrašnjicom hodi?! Odgovaralo se, pokušavalo, naslućena je točnost sentenci - taj može biti bilo koji lik, uloga na pozornici života; sintaksa jasna, ali uvijek za nijansu približno potpuna, konkretna. Šetka će u svojoj zbirci Nemoj, pjesniče, iz perspektive prolaznika, pjesnika poistovjetiti s crknutom životinjom pored koje se prolazi nemarno, s glasom tuge, s nelagodom na licu. Prolaznici se ili gade ili ne mare za razbucano meso po tlu, hrpu crijeva i potamnjelu krv za tlo prilijepljenu. To je oživljena ravnodušnost mase s grimasom na obrazima, u očima - ružan prizor. Tako se u lijes liježe kao u prešućenu riječ koja ostaje samo za patnika (pjesnika), ni s kim ne dijeleći tu tišinu i taj mrak. Tako biti ne- shvaćen znači biti artističko estetski lijep, nikakvim lažnim sredstvom izraza omamljen, pod samoprijekorom, u povratku kajanju na tom putu iscrpljenosti, pod lupom etičke pismenosti, ma što ona za koga značila ili ne značila! Pjesnik je solarni vibrator jednolične izrade, stoljećima ponavljan u svakom biću koje se njegovoga stiha dotakne. Pjesnik je bolesnik osjetila, treba li se sažaliti nad njegovom siluetom ili mu stisnuti desnu, lijevu pa opet desnu ruku uskličući: Naprijed, naprijed, iz tvoje utrobe rasparčava se tvoj vers na dražbi različitosti godišnjih doba... Ali subjekt veli:

Pjesma moja je kurva Spava s različitim godišnjim dobima Sa mnom se budi (Pjesma moja)

Subjekt ipak ne opravdava naslage vlastitog samosažalijevanja, ako već strast išče- zava između ljubavnika, ide se dalje s rukom u džepu, korača se ulicama korakom pro- gonjenih nemira. Dvoje, ljubav, djeca i kontinuirana bol, u kruženju u prirodi, u društvu zaobilaznicom ili prečicom, sve na istom putu. Valjda se živ čovjek zasiti svega pa iz iskustvenog obzira ravnodušno sliježe ramenima ne želeći da se minulost vrati, a i zašto bi?! Jedino smiješak voljene umije razvući zaljubljeno srce subjekta na priobalne dije-

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 175 love uskomešanog mora strasti i čežnje da bi se tu spojilo s njenim srcem. Tako bivaju povezani toliko da su se jedno drugom počeli čak priviđati. Na taj način se spoznaju djelići života u zapostavljenim neistraženim predjelima ali sa samoćom i u njoj. To postaje grebanje vremena u prolazu kad pjesnik upućuje na samoistragu svojih osjetila i ushita koliko može od pjesme pozajmiti a da joj ne ostane dužan. O životu i smrti Šetka nerijetko piše sarkastično jer u prolaznosti čovjek grabi sve što može stati u grob. Po grobovima hodamo, po utabanim kostima minulih, pa što je cilj kada čovjek:

Povučen postaje dotučen razvučen od mjesta boravka do mjesta spokoja (Eto)

U ljubavnoj lirici autor ne progovara s rupcem preko usta, otvoren je, iskren, nepri- jetvoran, ako ona uđe u njegov svijet neka je spremna vratiti se nazad, a subjekt se u različitim životnim okolnostima krti, lomi se njegovo biće i od njega opstaje tek poneko slovo. Ona je katkad nepoznata, ali vrijedna pijedestala na koji je pjesnik postavlja, ona neizvjesna, nikad viđena, ali oči njegove i ne moraju je vidjeti da bi zamislile njeno predivno tijelo oblikovano stihovima a koje bi moglo utopiti njegovo tijelo u neprekidnu pjesmu. Tako je žena ovdje samo zamisao, njeno tijelo stih a ljubav s njom slutnja pod kojom bi srce izgaralo. Nekad je žena vrijedna i preobrazbe njegovih navika: mogao bi se pretopiti u pjesnika, u levis 501, u tren, ali ostaje sebi odan onakvim kakav je, tu nema preobrazbe, tu je autentičnost. U akrostihnim pjesmama posvećenim Tihani pjesnik je vjeran ljubavni lirik, u formi, izrazu i nestidljivom otkrivanju emocija: sve što miriše njom, u dodiru s njom, vrijedno je uspomene koju subjekt vjerno nosi iznutra.

Opet smo se danas slučajno sreli Možda nama tako zvuči Ali kako slučajno kad si za sobom vukla proljetne livade jesenje šume zimske dvorce i ljetne pustinjske oaze, pa me njima opkolila da se predam (akrostih Tihana)

Njene ruke su veza sa svijetom, jedino s njom subjekt je čovjek, takav je jedini cjelovit, njegova potpunost samo je od toga ovisna. On, ona i priroda kao cvat koji vrijedi, iako to drugi ne vide. Pjesnik je sebe otkrio čitateljima kao otvoren roman istkan ranim iskustvima, po- tmulim napadima mladosti i izgaranjima u vlastitoj iskustvenoj spoznaji, pa takav bez škrtarenja iznosi svoje padove, prve ljubavi, domoljubne osjećaje, otuđenje od druš- tvenih sekvenci, samozatajne ponore duše i sve užurbane potoke u njoj. On sebe i

176 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar potvrđuje takvim kakav jest: pred dragom, pred roditeljima, prijateljima, neprijateljima. U Pismu roditeljima on se epistolarno razotkrio: koliko je lijepo biti svoj, rađati vlastite samospoznaje u svojemu svijetu, ne biti „njihov“, ostati šenoinski svoj i kad je to najteži čin na svijetu! Ne postoji nježno otuđenje čovjeka, ono je grubost koja dolazi podmuklo stišano i akumulirano, na nogarima razlomljenih emocija, na razočaranjima i bolima. Kad se više ne može pružiti ruka čovjeku, ne smije se izgubiti dom, stambeni, bivstveni niti svaki drugi. Roditelji su ti koji objašnjavaju svrhu funkcije povratka. Tako je subjekt svjestan svoje ogoljene osamljenosti, bez izbora, nametnute, neprešućene. Šopovski, Šetka moli za prestanak svoje pjsničke misije jer lirik je uvijek različit; dok drugi razvlače osmijeh po nagom tijelu, njega ništa ne veseli, i obratno. Samo je još voljena cilj, opravdanje i mjerilo:

Poslije tebe više nema razloga za trud Usnama mi daješ pečat životu (akrostih Tihana)

Sve izrečeno u zbirci o pjesmi je ovisno, u pjesmi, s pjesmom ustoličeno, i prije svojih spoznaja, i nakon dotaknutih ciljeva, opet je vrijeme za pjesmu. Bitno je nadići sebe, izaći iz svoje ljušture planinskih visina što ti je smetala pri hodu. To nadilaženje znači prerastanje prisnog u objektivno, u racionalnu zrelost koja drugačijim očima gleda na život. Tako mi s vrha nagona preživljavanja kličemo umjetnosti/ iako realni svijet ne smatramo zabludom. Piše Šetka da je biti pjesnikom u Mostaru kao biti nepismenim u New Yorku. Nitko ne razumije njegov hijeroglif napisan crvenilom srca, pjesnici su slični prorocima koji proriču sadašnjost onakvom kakva je mogla i onakvom kakva bi mogla biti, katarzično, oni od svojih rana stvaraju drugima meleme. Ne vuci pjesnika za jezik, vješto ga zaobiđi naiđeš li na njegovu spodobu koja dotiče i tvoju sjetu otuđenog koraka sadašnjice. Možeš mu samo šapnuti: Nemoj... Razumjet će... Razumjet ćeš...

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 177 Vinko Grubišić Prinova u hrvatskom leksičkom blagu Pero Pavlović: vrutak. stručak. sinje blago, Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2009.

Neko književno djelo može imati smisla samo ako znači neki svojevrstan pomak, izvjesnu inovativnost, a samim tim i inventivnost. S tom napomenom odmah nam valja naglasiti da knjižica Pere Pavlovića (rođena u gradcu kod Neuma, 1952) o kojoj je ovdje riječ dolazi kao višestruko značajan poetski pomak, rekao bih podjednako riječju i propustom. Najprije propustom: za razliku od mnogih, rekao bih gotovo većine, današnjih pjesničkih ostvarenja ili uradaka, uzalud ćemo tražiti u ovim stihovima tračak povijesno-usudnih datosti, odraze krajolika, nedaće socijalnih odnosa, svakodnevnih životnih tereta koji nerijetko tanagljuju ili zaglušuju pjesničku sliku. U ovoj zbirci sav proces pjesničkog pre-stvaranja, tj. “poein” u prvotnom smislu ovdje se događa na potpuno pročišćenim odnosima pojavnosti i riječi. Već sam naslov označava, rekli bismo, tri temeljne opće imenice: vrutak kao naj- zorniji dodir iskonskih agregatâ, donos dara života iz zemlje, stručak kao očitovanje rasta, izlaska prema svjetlosti i usvajanje prostora, a ako prihvatimo sinje blago, ne u materijalnom smislu nego tek kao dočuj iz fabulativnog svijeta narodnog pripovijedanja, onda nam i ne će biti teško tu zadnju sintagmu prihvatiti kao sažetak dviju prethodnih. No valja nam se vratiti već spomenutim pročišćenim odnosima pojavnosti i riječi: sve počinje pjesmom “nevjerica”. U tih osam kratkih stihova veoma je naglašena sumnja kao pokretač riječi, a sama riječ “noćca” te dva završna stiha (“novi život propjevat će / iz okova i pepela”) kao da žele povezati svojevrsnu pjesničku neangažiranost s hrvatskom književnom tradicijom, posebno sa S. S. Kranjčevićem, kao pragom novije hrvatske poezije. U sljedećim dvjema pjesmama (“perjanice” i “ vjeđa boli”) naglašen je protok vremena, dok pjesme “zor” i “plam” očituju događajni dinamizam. Isto je u pjesmi “zor” s glagolima “prometnut se u kret”, “zarno čilit”, “san i javu pjevom krilit”, dok će u “plamu” tu ulogu imati imenice, kao “bljesak i brzutak” , “krilatica”, “trepet” i “tren”. U pjesmi “lipe” svaki je stih posebna slika, iako pjesmu kao cjelinu upravo povezuje lipa kao biljka koja dominira svime što je spomenuto. No svakako bih izdvojio predzadnji stih: “cvjetnu bajku lipanj prede”. Kao da se u taj stih uvlači dio važnosti lipe kao “svetog drveta” u slavenskoj mitoloigji.

178 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Pjesme koje slijede “šum”, “tvorba”, “klik”, ”časak”, “slutnje” i “javke” sve su odreda odrazi pojavnosti kakvom je pjesnik vidi. Na prvi pogled pjesme “varka” te “odreci ruci zlost” pune su poduke i upozorenja, ali i mnogo više od toga.

odreci ruci zlost pripravi pravici put preteci snagom tlost sustižu varke te svud

nek jezik zemni zri trpkom šutnjom propet vrevom misli se skrij davnoj si pjesmi otet

(odreci ruci zlost)

Češće negoli “zlost” dolazi iz istog korijena a gotovo i istog značenja riječ “zlica” (“kad se roje crne zlice”), no to nas nikako ne bi trebalo navoditi na pomisao da ova poezija ima bilo što s moraliziranjem. To su zapisi pjesnika koji promatra fenomene, po- igrava se tim uočavanjem, a ponekad i neočekivanim premetanjem. Pavlović je “poeta ludens”. Nerijetko riječ čini da ponovno biva, da u stih unosi ponešto rubnog značenja, a nerijetko se ponešto oduzima ne samo od njene konotativnosit nego i same norme: “izipkati”, “zarno čilit” (i gl. “zarnuti”), “brzutak”, “sjetan prizor plam i pah”, “biti varka ili trenut”, “prvi zrik”, “nepojamni”, “sićan”, “nujno lišce”, “zib”, “u oćutu tinja žar” , “šti- lac”, “razluka”… Sve je to iz prvog ciklusa po kojem je ova zbirka i dobila ime, a koji je obuhvatniji negoli dva preostala ciklusa “svib” i “zlaćen zir”. Iako su to veoma rijetko rabljene riječi, a za neke bismo pomišljali da su odavno istrošene (kao npr. “nujno liš- ce”), Pavlović ih ponovno vraća u život, nerijetko ih dovodi u nove konotacije. Slično je i s novotvorenicama (neologizmima), koje lako možemo osjetiti kao svojevrsnu prinovu hrvatskom leksičkom blagu. Ponekad će se pjesnik koristiti i ikavizmima (kao “cviće”, “utiha”…), iako on sam nije iz ikavskog kraja. Iako inovativna, ova poezija nije bez mjestimičnih poveznica s hrvatskom pjesnič- kom tradicijom. Već spomenusmo Kranjčevića, a “preobrazba” će nas, bar naslovom, navesti na pomisao o A. B. Šimiću. Pjesma “svjetlo usred tmice” ima sličnosti s narodnim “brojalicama”:

eto glasa usred tmice kad te more nesanice kad se roje crne zlice eto puta usred tmice

da odagna nevjerice da prokaže neznalice da ozari nujno lišce eto svjetla usred tmice

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 179 A završni se stihovi pjesme “tko se lako riječi lati” mogu uzeti kao poslovica. A i inače ta pjesma - na svoj način “programatska” - može nam poslužiti donekle i kao ključ ove poezije pa je navedimo u cjelini:

grominjalo glavinjalo plaminjalo praminjalo zatravilo zaplavilo i ljepotom zažarilo

u progovor što je stalo na naputak poticalo snilo vilo krišom cvalo zrilo lilo zlatno sjalo oćuh krijesan razbuktalo

tko se lako riječi lati pjevom javke okrilati

Neki će nas stihovi podsjetiti i na narodne igre riječima kao npr. “čili časi časkom čile” (“sanje”), a pjesma « pod imenom kim se krije »može se smatrati zagonetkom. Slično bi se moglo tvrditi i za pjesmu «javke» te još za neke. Stihovi su najvećma osmerci sa stankom uglavnom iza četvrt stope, ali ponekad naiđemo na sedmerac, a pjesma je «čempres» pisan u šestercu. Posebno su veoma česte aliteracije, što se već iz navedenih stihova da vidjeti. Nave- dimo još samo jedan primjer, odnosno pjemsu «svibanj svib» u cjelini :

svibanj svib slađak svibanj sunčan sladak svibanj sviće

svib svibanj sunčan sladak sviće

Rime u ovoj kratkoj knjižici pjesama zavrjeđivale bi posebnu pažnju. U pjesmi „perjanice“ svi se stihovi rimuju na „-ice“, a u pjesmi „vjeđa boli“ rimuju se „kob“ : „log“ pa „cvili : širi“. Naslovi pjesama, koje dolaze sljedbeno „cvil“ i „kril“ također se rimuju, a Pavlović ponegdje oživljava i tzv. „serpentinsku rimu“, kao u pjesmi „proćućenje“, gdje se zadnja riječ prve prenosi kao prva riječ sljedeće strofe („ticaj“ : „sricaj“). Uostalom, počujmo sama pjesnika o rimi u pjesmi „prosjev“:

(------)

nije rima spravljen dar okosnicu ljubav tvori

180 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar u oćutu tinja žar dugom riječi pjesma zori

I zaista je zanimljiv čitateljski prohod kroz ovaj Pavlovićev „oćut“ u kojemu „tinja žar“; približit nam se tom vrutku, gdje će se tek na prvi pogled ukazati tanahan stručak, ali u kojem je moguće pronalaziti „sinje blago“.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 181 Mato NEDIĆ Strategija forme Žarko Milenić, Majka kamena, Matica hrvatska, Osijek, 2009., str. 110

Suvremeno doba nametnulo je pluralizam na svim životnim područjima te se to vi- šeglasje odrazilo i na književnost koja pokušava vidjeti život okom umjetnosti, prikazati ga drugima (pa i onima koji će živjeti puno kasnije od vremena u kojemu mi živimo) onakvim kakvim ga vidi i osjeća istančani duh umjetnika. Zato se u suvremenom dobu pojavljuje mnogostranost pristupa književnome stvaranju – od neorealizma koji je vidljiv u djelima nekih vodećih hrvatskih književnika do neomodernizma koji sve više uzima maha u stvaralaštvu mlađega književnoga naraštaja, premda neomodernizam, kao na- sljednik postmoderne (za koju veliki dio teoretičara i povjesničara književnosti vjeruje da još traje) u poetološkom smislu postoji već dugo. Žarko Milenić je književnik koji već godinama svojim književnim opusom ukazuje na mogućnosti koje suvremenome književniku daje poetika postmodernizma. Igranje knji- ževnim formama i načinima komponiranja književnoga djela bilo je glavnim izazovom njegovoga književnoga stvaranja u ranijoj stvaralačkoj fazi, a tako je ostalo i sada kada je ovaj književnik dostigao svoju kako životnu, tako i stvaralačku zrelost. To on dokazuje i romanom Majka kamena koji u podnaslovu kao odrednicu nosi označnicu legenda. Milenić ovim romanom pokazuje kako se suvremeni književnik igra kombinirajući razli- čite inspiracijske poticaje i različite književne forme. Trodijelnu strukturu ovoga romana čine narativni ciklusi naslovljeni Gospodarica, Zatočenik i Majka. Prvi je dio zapravo upoznavanje s glavnim likom romana, s Gospo- daricom, osobom iz stvarne legende (kako nas izvještava sam autor na kraju knjige u svojemu pogovoru). Riječ je, naime, o kneginji Anni Stell, gospodarici Veprinca, koja je živjela u 14. stoljeću. Milenić podatke iz legende preoblikuje u romaneskno tkivo tako što gospodarici daje značajke o kojima sama legenda ne govori. Time stvara umjetnič- ku nadgradnju, odnosno, izbjegava mogućnosti plagiranja legende. On lik Gospodari- ce Veprinca gradi na temelju vlastite imaginacije, a lik stvarne Anne Stell iz od davnina postojeće legende samo je prototip, odnosno polazište za nove književno-umjetničke konstrukcije. U tome smislu autor nadovezuje lik Grofa čija je sudbina izgrađena na temeljima stvarne sudbine, ali ne hrvatskoga, nego francuskoga plemića koji je pedeset godina bio zatočen u tvrđavi Bastilli zbog optužbe da je dobacivao nepristojne poglede Mariji Antoaneti. Spajajući ove dvije stvarne sudbine (sudbinu hrvatske gospodarice

182 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Veprinca koja je živjela u 14. stoljeću i francuskoga plemića koji je živio u 18. stoljeću), Milenić se upušta u igru preskakanja vremenskih razdoblja i pokazuje kako u suvremenome romanu mogu funkcionirati različiti stvarnosni poticaji i kako i oni vrlo uspješno mogu tvoriti kompaktno književno tkivo. U formalnome smislu roman Majka kamena mješavina je različitih narativnih struktura. Autor se za priču o Grofovoj sudbini poslužio elementima epistolarnoga romana. Time je donio autentičnu (Grofovu) priču o njegovom ranijem životu, o razlozima zbog kojih ga je Gospodarica zatočila (a to su nepristojne primjedbe na njezin račun), ali i o sudbini čovjeka koji je izoliran od vanjskoga svijeta, od društva kojemu je do jučer pri- padao, a koje o njemu sada, kada se našao u nevolji, više ne mari. U današnjem vremenu otuđenosti ova priča koja ima primjese patine izgleda aktualna, ali također ukazuje i na činjenicu da se vremena mijenjaju, ali ljudi u svojoj sebičnosti i u skučenosti svojih pogleda ostaju mahom isti, nepromijenjeni, uvijek skloni misliti prvo na sebe, a drugi će doći na red nekada, ako ih se slučajno sjete, ili nikada jer će se uvijek naći nešto preče na što treba misliti. Uzaludnost Grofovih pokušaja da se iz tamnice približi vanjskome svijetu i da ga podsjeti na svoje postojanje kulminira u trenutku kada Grof napiše pismo svojemu mačku Felixu, što njegove pokušaje dovodi do apsurda. Treći dio romana naslovljen Majka donosi sukob Gospodarice i veprinačkoga žu- pnika jer Gospodarica svojemu liku pridaje značajke božanskoga, želi biti nadasve cije- njena i obožavana te pozira talijanskome umjetniku koji na temelju njezinoga lika kleše kip Bogorodice, ali taj kip ne drži dijete Isusa, kao što ni Gospodarica ne drži dijete dok pozira (naime, ona niti ima niti želi imati dijete). Njezina je oholost na vrhuncu u trideset prvom poglavlju romana naslovljenome Ispovijed koje je Milenić ostvario u obliku dramskoga intermezza i time je u formalnome smislu još jednom iznenadio čitatelja opravdano pišući najdramatičniji dio romana upravo u obliku dramskoga teksta. Na planu izraza Milenić ostaje dosljedan sebi. I u ovome su, kao i u prethodnim djelima, rečenice uglavnom kratke, ispresijecane tako da se često događa da samo za- visni dio složene rečenice čini zasebnu rečenicu, a glavni je dio čitatelj primoran tražiti u prethodnim rečenicama. (Primjerice: „Samo su mi žene prijatelji. I to kratkotrajni. Prija- teljujem s njima samo u krevetu. Ako se to i može nazvati prijateljstvom.“, str. 63.) Time se autor suprotstavlja normama suvremene gramatike i dopušta sebi izražajnu slobodu koja mu omogućava, u granicama prihvatljivosti, stvaranje svojega neovisnoga jezično- ga izraza koji je leksički uklopiv u suvremeni standard, ali sintaktički to često nije. Kao i svakome ljudskom djelu, i Milenićevom se romanu mogu pronaći zamjerke i nedostatci. Možda bi glavna zamjerka bila što u Grofovim pismima iznosi podatke koje primatelj tih pisama zasigurno zna te time čitatelj biva doveden u sumnju u autentičnost tih pisama. Autor je ovu pogrješku mogao vješto izbjeći umetanjem pripovjednih dijelova između pisama kojima bi čitatelja izvijestio o odnosima između Grofa i primatelja pisma. No, kako je Milenić i romanom Majka kamena potvrdio da je autor koji može mnogo dati poetici suvremenoga neomodernističkoga romana, ove će mu male zamjerke, vjerujem, i čitatelji i književni kritičari lako oprostiti te će, čitajući Majku kamena, uživati u igri u koju ih uvlači romanopisac.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 183 184 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar ljetopis

Misijana Brkić MILINKOVIĆ In memoriam Vjekoslav Šutej - ZBOGOM, MAESTRO!

Otišao je maestro Vjekoslav Šutej. Utihnula je glazba, dirigentski štapić ostao na pultu. Zaklopio je maestro svoje oči nakon iscrpljujuće borbe s bolešću koja je ovaj put bila jača. Na samom početku prosinca, ususret najradosnijim blagdanima u godini. - Kada je Điđi bio u akciji, cijeli se svijet okretao – rekao je na komemoraciji za mae- stra Miljenko Puljić, ravnatelj Zagrebačke filharmonije. Šuteja je krasila velika energija, izniman odnos, nepresušna životna i kreativna snaga. Godine 2003. postao je šef dirigent Zagrebačke filharmonije, bio je neposredan, karizmatičan, vjerovao u dobru glazbu koja može promijeniti ljude. - Neosporna je njegova umjetnička ostavština, njegovo mjesto u Zagrebačkoj filhar- moniji, osobito ugled na međunarodnoj glazbenoj sceni. Po svemu tome Šutej je bio najbolji veleposlanik i promicatelj hrvatske glazbe u svijetu - rekao je Puljić. Nije čudna njegova ljubav prema glazbi i umjetnički dar. Cijelo je djetinjstvo proveo upravo u glazbenom okružju zahvaljujući roditeljima glazbenicima. Studirao je u klasi Igora Gjadrova na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Poslijediplomski studij završio u Rimu. Uz to što je bio šef dirigent Zagrebačke filharmonije, obnašao je i dužnost ravnatelja glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara, bio prvi dirigent i ravnatelj Opere HNK u Splitu. Međunarodnu karijeru počeo je na Hollybush festivalu u New Jerseyu, čiji je bio umjetnički ravnatelj. U Veneciji - glazbeni ravnatelj kazališta La Fenice. U Špa- njolskoj - član Kraljevske akademije lijepih umjetnosti. Osnovao je Kraljevski simfonijski orkestar Seville. Od 1992. do 1997. – obnaša dužnost umjetničkog ravnatelja Houston Grand Opere. Dobitnikom je Ordena Grada Beča i Nagrade Grada Zagreba, počasni član Real Academia de Belles Artes i počasni građanin Sevilje. Bio je redovni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Godine 1994. debitirao je u Bečkoj državnoj operi gdje se istaknuo u više od stotinu izvedbi opera.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 185 No, maestro je na poseban način bio vezan za Mostar i hercegovačko sunce, kamen i ljepotu Neretve i neba, što je često znao i spominjati. Cijelo je desetljeće, kao umjet- nički ravnatelj, pružao nesebičnu potporu Mostarskom proljeću. Zanimljivo je bilo to njegovo prijateljstvo s ovdašnjim podnebljem i ljudima, jer je upravo u gradu na Neretvi mladi Šutej, netom nakon primljene diplome, dirigirao Sim- fonijskim orkestrom Mostar, na svome prvom profesionalnim koncertu. Prisjetio se maestro, još lani, u jednom intervjuu, i svoga prvog susreta s Danima Matice, prijateljstva s Miljenkom Puljićem, odvjetnikom Josipom Muselimovićem. - Putovao sam od Zagreba do Mostara sa Simfonijskim orkestrom RTV-a Zagreb, punih deset sati, i, odmah po dolasku, otišli smo ravno u Katedralu…Izvodili smo Mo- zarta, njegovu g-mol simfoniju… Lovro Pogorelić je svirao Beethovenov Treći klavirski koncert u c-molu i užasno sam se plašio kako će ljudi, nakon deset sati sjedenja u autobusu, umjetnički donijeti jedan tako težak program. No, bilo je jako lijepo! Oči slušatelja blistale su srećom! Dobro se sjećam, sam sebi sam tada kazao: ovdje treba često dolaziti , ovdje ljudi vole i žele slušati glazbu…Upravo nakon toga koncerta prišao mi je predsjednik Matice hrvatske Mostar Josip Muselimović i zamolio me da budem umjetnički ravnatelj Matičine manifestacije. Onako uzbuđenog i veselog , ta me ponuda razveselila, odmah sam je prihvatio, ali pod jednim uvjetom: da mi ne smije za taj posao ništa platiti… Tako je počelo.... U grad na Neretvi je 2002. doveo i svoga prijatelja dr. Ivu Prlendera i rekao: - Ivo, ovdje moramo nešto uraditi! Posljednji put ovdje je dirigirao u lipnju 2007. na zatvaranju Mostarskog proljeća. Velebna pozornica na Španjolskom trgu, orkestar Zagrebačke filharmonije, solisti, zborovi. I Vjekoslav Šutej u još jednoj briljantnoj izvedbi, dirigira Orffovom Carminom Bura- nom. Bila je to noć za pamćenje. Dolazak u Mostar, ispričao je jednom prigodom, posebno ga je radovao u proljeće. Planirao je doći još prošloga. Htio još jednom prošetati uz Neretvu, možda i zaigrati nogomet, nazdraviti s prijateljima, čašom hercegovačkog vina ..

186 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Ivo Lučić In memoriam Prof. Bonaventura Bono Bagarić

Nikada neću zaboraviti ljubušku Gimnaziju. Prijatelje iz školskih klupa, profesore i staru zgradu časnih sestara milosrdnica o kojoj smo kao pučkoškolci od starijih generacija slušali fantastične priče pune ponosa i strahopoštovanja. Trebalo je naučiti fiziku od Milana Čuljka, odgovarati filozofiju pred Nevenkom Blažeković ili Miladom Orman, sociologiju pred Ivanom Matićem, znati matematiku kod Ivana Pavlovića, geografiju kod Pere Delića ili povijest kod tada mladih profesora Drage Grgića i Keme Mahića. Valjalo je savladati hrvatsku i svjetsku književnost kod profesorice Ljilje Vokić, kod moje drage razrednice Ljilje Marić ili profesora Mate Grbavca. Dilema maturanata: Krleža ili Andrić? Trebalo je progovoriti francuski kod Vesne Majić, njemački kod Ivana Brkića, a tek latinski kod dobre profesorice Ane Lončar? Činilo se da čitava Nahija strahuje od latinskog i da je lakše bilo preorati Beriš nego naučiti sve konjugacije, dekli- nacije, riječi i poslovice. Dum spiro spero. Biti gimnazijalac tada je puno značilo. Na nas se gledalo kao na elitu, mlade ljude na putu znanja, ljude koji će biti bolji, pametniji i mudriji. Koji neće kisnuti i kopati. Bili smo rijedak ostatak građanskog društva, ali i avangarda, iako najčešće nismo napredovali u smjeru kuda su nas usmjeravali. Naši roditelji, susjedi, sugrađani, a posebno profesori vjerovali su u nas. Jesmo li ih iznevjerili? Dok sam živ, pamtit ću prvi dan u ljubuškoj Gimnaziji. Bio je rujan 1976., a prvi sat bila je kemija. Prvi profesor koji je ušao u našu učionicu bio je Bonaventura Bono Bagarić. Već nam je njegovo ime djelovalo nekako učeno, a njegov asketski lik, gospodsko držanje i odijevanje ulijevali su poštovanje. Nije nam tada govorio o kemiji već o životu. Rekao je da više nismo u osnovnoj školi, da smo sada gimnazijalci. “ To je vaš izbor, ova škola nije obvezna, ovdje morate učiti.Od vas će se puno tražiti, ali ćete i puno dobiti.” Kemiju sam zaboravio, ali ove riječi neću nikada. Kao što nikada neću zaboraviti ni profesora Bonu Bagarića i onih nekoliko iznimnih propovijedi koje nam je održao umjesto nastave. Jedanput, kada smo se mladalački neobuzdani potukli između sebe, profesor Bagarić nam je umjesto nastave, čitav sat, u pol glasa, govorio kako je „najveća

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 187 sebičnost udariti čovjeka“ i da nema „ništa gore od toga“. Pogođen dječjom opačinom jedva čujnim glasom ispisivao je u naše duše pravila kojih ćemo se držati i kada nikakva pravila ne budu vrijedila. Jučer, 11. studenoga 2009. umro je profesor Bono Bagarić! U Bosni, u Kiseljaku, tamo gdje se i rodio. Tri desetljeća je živio u Bosni, a onda četiri u Hercegovini. Nakon četrdeset godina života i rada u Ljubuškom otišao je nakratko u svoj rodni Kiseljak samo da umre. Danas su ga vratili u Ljubuški da u njemu ostane vječno. Ivo Lučić iz IV. c , 12. studenoga 2009.

188 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Vesna Hlavaček In memoriam Tea Benčić Rimay - Sve moje jest u Drugome

„Danijel u jednom trenutku, sasvim neočekivano i neprizvano vidi svoj kraj. Zapre- pasti ga iznenadna pomisao: što će ikome od mene ostati? Sve što sam bio ja, nisam bio ja (prokleto ja), jer onaj vulkan u meni još traži putanje svoga izljeva, jer onaj Svemir u meni još traži blizine koje bih podijelio, bezumno poklanjao.Brzo kupuje bilježnicu s vodoravnim linijama, a još prije traga olovke u kutku svijesti ozarene svjetlom javi se spasonosna misao: sve moje jest u Drugome. Kad odem, otvorit će se. Zatvara netom otvorenu bilježnicu, ionako bi u nju ispisivao riječ sunce, sunce, sunce, sunce, sunce, sunce, sunce.“ Sjećanje na Teu Benčić Rimay (6. 12. 1956 – 9. 12. 2009.) započela sam XLVII. pjesmom u prozi iz njezine zbirke „Danijel“. Jer, doista, i nakon odlaska iz svijeta fizičke pojavnosti,baš poput njezinog Danijela – Tea dijeli s nama blizine, još uvijek daruje cijelu sebe, bez ostatka, kao što je to činila i dok su njezine oči, kosa, i svaka izgovorena riječ, tu, pred nama, izvikivali: sunce, sunce, sunce.... Živjela je intenzivnim životom žene, majke, znanstvenice, pjesnikinje – do posljed- njeg trena... O tome mogu posvjedočiti njezini studenti na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji, s kojima je godinama vodila plodonosan dijalog, dijeleći s njima sve svoje znanje, ali i radoznalost i nedoumice... Svjedočit će svi oni što su je susretali na brojnim putovanjima, u Hrvatskoj i izvan nje – na svim mjestima koja je posjetila, slijedeći svoju potrebu da živom riječju o književnom stvaralaštvu uzburka žudnju za istinom i ljepotom u srcima brojnih slušatelja njezinih predavanja, ili posjetitelja promocija, književnih ve- čeri ... A nakon samo jednoga susreta, u pamćenju svih tih ljudi ostajala bi zauvijek... O snazi njezine borbe za život, tijekom koje je, opet, bila sva predana drugima, po- svjedočit će njezine kćeri – s kojima je dijelila svaki trenutak koji je mogla odvojiti samo za njih dvije – Andrijanu i Barbaru... Posvjedočit će njezini prijatelji i kolege, znanstvenici i pisci, koji su je voljeli, poštovali i podržavali za života, i ispratili na vječni počinak... No, uza sve to, o njezinoj predanosti drugome svjedočit će njezino djelo, brojne knjige, što su sve bržim tempom jedna drugu sustizale, kako se približavao tren u kojem je i posljednje zrnce pijeska iz Teine životne ure isteklo... I tako nam, i danas, Tea Benčić Rimay, „pjesnikinja, kritičarka, i jedna od vodećih hrvatskih esejistica i književnih teoreti-

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 189 čarki, koja je veći dio stvaralaštva posvetila pjesmi u prozi i praćenju suvremenog hrvatskog pjesništva“ – daruje cijelu sebe, bez ostatka... Dovoljno je da uzmete u ruke samo jedno od njezinih brojnih djela: „Zidovi i zvijezde: semantička suglasja Slavka Mihalića“ (Zagreb, 1997.), „Pjesma u prozi“ (Zagreb, 1997.), „Čuvari književnog nasljeđa – hrvatski esejisti o književnosti 20. stoljeća“ (priredila, Zagreb, 1999.), „Pjesme u prozoru“ (eseji o suvremenoj hrvatskoj poeziji, Zagreb, 2000.), „Reci mi kakav ti je svijet, reći ću ti kakav si pjesnik“ (eseji o suvremenoj hrvatskoj poeziji, Zagreb, 2002.), „Sipine kosti“ (poezija, Zagreb, 2003.), „Petnaest hodočasnica“ (antologija 15 hrvatskih pjesnikinja dvadesetoga stoljeća, Zagreb, 2004.), „Sipine osti“, (poezija, Zagreb, 2005.), „I bude šuma: mala studija o poeziji žena“ (Zagreb, 2005.), Jasenovac (2006., ur. Tea Benčić Rimay, izd. Javna ustanova Spomen-područje, Jasenovac), „Danijel“ (pjesme u prozi, Litteris, Zagreb 2007.), „Mi smo mjesečari. Smjernice suvremene hrvatske poezije.Ese- ji. (Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, Zagreb 2007.), „Lude i mudre djevice. Antologija pjesama u prozi od Ujevića do naših dana“ (Litteris, Zagreb 2008.), „Pola stoljeća poezije Slavka Mihalića“ (Litteris, Zagreb, 2009.), „Nesvjestice“ (roman, 2009., DHK) – dovoljno je, dakle, pročitati samo jedno od spomenutih Teinih djela, i – duhovna simbioza će se uspostaviti; poželjet ćete potom pročitati još jedno, pa još jedno... Premda ne pratim uobičajeni redoslijed iznošenja podataka o piscima, znanstvenici- ma... vjerujem kako se Tea Benčić Rimay ne bi ljutila, jer nije robovala konvencijama... Evo, dakle, nakon bibliografskih, još nekoliko podataka iz životopisa naše Tee: rođena je 6. prosinca 1956. u Sisku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1980. jugoslavenske jezike i književnost i komparativnu književnost. Magistrirala je 1987. radom „Semantika i izvori filozofijske dimenzije u poeziji Slavka Mihalića“, a doktorirala 1998. di- sertacijom „Pjesma u prozi“. Od travnja 1999. viši je predavač hrvatskog jezika na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji (i pojačanog studija hrvatskoga jezika i književnosti: uvod u knji- ževnost, povijest književnosti i teorija jezika). Izabrana je u znanstveno zvanje docenta. U uredništvima je časopisa „Europski glasnik“ i „Relations“ (nekada „The Bridge Literary Magazine“), urednica je časopisa „Autsajderski fragmenti“ (Institut Vlado Gotovac, Za- greb, 2005.), stalna suradnica Prvoga programa Hrvatskoga radija (emisija „Kutija slova“ Karoline Lisak Vidović) i, povremeno, Trećega programa. Esejima i znanstvenim radovima usmjerena je na jezičnu i teorijsku analizu suvremene hrvatske poezije, proze i diskurziv- nih oblika. Poseban doprinos za proučavanje suvremene hrvatske poezije u europskom kontekstu daje u tridesetak rasprava o pitanjima na sjecištu poetičkog, filozofijskog i este- tičkog interesa književne teorije i genologije. Pripremila je i predgovorom obuhvatila zbirke izabranih pjesama Dobriše Cesarića (Izabrane pjesme, Riječ, Vinkovci, 1998.), Slavka Mihalića (Ispitivanje tišine, hrvatsko-francuskoizdanje, Konzor, Zagreb, 1998.), Nikole Mi- lićevića (Sonet u krugu, Tipex, Zagreb 1998.), Božice Jelušić (Slovostaj, Tipex, Zagreb 2002.), Dražena Katunarića (Načitano srce, Ceres, Zagreb 1999.), Tina Ujevića (Pjesme u prozi, DHK, Zagreb 2002.), Dore Pfanove (Pjesme, DHK, Zagreb, 2002.),Vlade Gotovca (Posude s vatrom, Litteris, Zagreb 2005; zajedno s Višnjom Machiedo i Čedom Pricom: Ušutkajte pjesnika, Institut Vlado Gotovac 2007.), Zvonimira Mrkonjića (Sonet sonetom, Stajergraf, Zagreb 2005; Maslina u čistopisu, Altagama, Zagreb 2004.), Romea Mihalje- vića, (Noćni jezik, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.), Jozefine Dautbegović (Različite ljubavi, Konzor, Zagreb, 2003.), Marije Čudine (Nestvarna djevojčica, Stajergraf, Zagreb, 2008.). Članica je PEN-a, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca...

190 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Svoje posljednje djelo, prozu autobiografskog karaktera, objavila je, pod nazivom „Nesvjestice“, neposredno pred smrt: „... Svemir se ne snalazi, mijenja mjesto. Kažnja- va krive. Eto, i to je razlog zašto ovo pišem. Mogu li se izravnati neravnine? Može li istina koji put prevladati čvrsto krojene laži, ili, može li Osjećaj, nježan i spoznajan, bar na trenutak prevladati grubi, agresivni Razum? Pogled kroz prozor kaže mi da može. Jer u meni je srebrnkast mir ove tihe noći u kojoj sve vidim čisto i jasno. I pismo koje čitam daje mi vjeru da je moja Crnokosa plemkinja imala pravu i veliku ljubav. Podržava me bjelina. Ta čistoća kojoj hrlim, i sada bih najradije istrčala u tu snježnu idilu, bacila se u snijeg i napravila anđela. Ali anđeli su ionako uz mene. To znam jer osjećam, jer ne živim konstrukcije, jer sam sama i imam savjest. Moje nesvjestice sklapaju okvir za ljubav, nikada mržnju.“ Anđeli su, ionako, uz Teu... A Tea je, i dalje, svakako, tu, uz nas koji je volimo...

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 191 Mira PEHAR Kronika kulturnih događanja u Mostaru studeni - prosinac 2009.

01. 11. Izvedena Molitva za pokojne (Dona Eis Requiem) autora don Dragana Fili- povića u Katedrali Marije Majke Crkve. Sudjelovali su: Katedralni oratorijski zbor, solisti Monija Jarak i Mario Zovko, Studenti Glazbene akademije Sveučilišta u Splitu, Kvartet Simfonijskog orkestra Mostar, a dirigirao je Hari Zlodre.

04. 11. Otvorena izložba fotografija «Dva autora» Ahmeta Hukića i Šefika Šaćirovića u Centru za kulturu. Izložbu su organizirali Asocijacija za umjetničku fotografiju u BiH i Foto klub Tuzla u suradnji s Centrom za kulturu Mostar.

05. 11. – 06. 11. Održan Međunarodni znanstveni skup «Hum i Hercegovina kroz povijest» u organizaciji Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, Sveučilišta u Mostaru, a u suradnji s Hrvatskim kulturnim društvom Napredak- Podružnica Mostar, Hrvatskom zajednicom Herceg Bosnom i Maticom hrvatskom- Ogranak Mostar u hotelu Ero.

05. 11. Otvorena izložba slika pod nazivom «Puževa poruka» ak. slikarice Vere An- tunović u povodu godišnjice smrti u Galeriji kraljice Katarine Kosača.

09. 11. Upriličena Zagrebačka posveta mostarskim teatrima u Pozorišnoj kavani i caffe galeriji «Mala», a priredili su je zagrebački umjetnici Goran Matović, Slaven Knezo- vić i Marino Matota u cilju potpore prijateljima, kolegama i sugrađanima.

10. 11. Upriličena promocija jubilarnog broja «Bosanske vile» , kojom je obilježena 15. godišnjica izdavanja ovoga časopisa. Promotori su bili Dejan Đuričković i Željko Grahovac. Promocija je održana u Spomen kući Ćorovića.

12. 11. Otvorena samostalna izložba minijatura akademskog slikara Mladena Ive- šića u Klubu galerije Aluminij.

192 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar 13. 11. Održana glazbeno- pjesnička večer «Grad» posvećena Siniši Glavaševiću i Vukovaru u organizaciji HKD «Napredak» u Galeriji kraljice Katarine Kosača. Odabrane tekstove Sinišinih priča interpretirao je poznati hrvatski glumac i redatelj Rene Medve- šek, a svojim ga pjesmama pratio kantautor Čedo Antolić.

13. 11. Dodijeljena Godišnja nagrada Antun Branko Šimić hrvatskom književniku Mili Pešordi za poemu «Baščanska ploča» u HD hercega Stjepana Kosače. O nagrađenoj knjizi govorili prof. dr. Šimun Musa, predsjednik povjerenstva za dodjelu nagrade i Ma- rina Kljajo Radić, predsjednica Društva hrvatskih književnika Herceg- Bosne, Miljenko Stojić i nagrađeni književnik.

16. 11. Izvedbom predstave «Tigrić» u Centru «Sveta Obitelj» Lutkarsko kazalište Mostar obilježilo je 57 godina rada.

19. 11.Otvorena prva samostalna izložba slika malog formata mlade amaterske slikarice Nadine Vujnović u Galeriji kraljice Katarine Kosača. Izložbu je otvorila prof. Zijada Humo.

20. 11. Održan hommage u povodu godišnjice smrti istaknutog mostarskog umjetnika Vlade Puljića u Klubu Aleksa. O Puljiću su govorili njegovi prijatelji Florijan Mićko- vić, Moca Dizdar, te Josip Muselimović. Glumac Robert Pehar je govorio stihove Vlade Puljića.

21. 11. Otvorena druga samostalna izložba Damira Mumbašića pod nazivom «Lju- bav, emocija i problem- boja i vrijeme» u Galeriji «Virus». Izloženo četrnaest slika većeg formata.

23. 11. Gudački kvartet Simfonijskog orkestra Mostar priredio je koncert «250 godina Haydna» u povodu 250 godina glazbe slavnog austrijskog glazbenika Josepha Haydna, u Galeriji kraljice Katarine Kosača.

23. 11. Predstavljen časopis «Turizam BiH» koji su zajednički pokrenuli širokobriješka udruga «Stećak» i Federalno ministarstvo okoliša i turizma.

24. 11. Održan književno-likovni program u povodu prve obljetnice smrti pjesnika i slikara Vlade Puljića u Galeriji kraljice Katarine Kosača, u organizaciji Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Društva hrvatskih likovnih umjetnika u fBiH. Sudjelovali su: Krešimir Šego, Inga Dragoje Mikulić, Marina Kljajo Radić, Ivo Krešić i Admiral Mahić. Glazbeni prinos Ženska klapa Drača, a voditelj programa je bio Ve- selko Čerkez.

24. 11. Održana promocija knjige «Turski drum» autora Šćepana Aleksića u Spo- men kući Ćorović. U organizaciji SPKD «Prosvjeta» Mostar. Pored autora o knjizi su govorili Gedeon Stajić i Milenko Avdalović.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 193 25. 11. Otvorena izložba radova članova Društva umjetnika Mostara u povodu Dana državnosti u Pozorišnoj kavani.

29. 11. Amatersko kazalište «Didak» izvelo kazališnu predstavu pod nazivom «Bo- žićni dar» u organizaciji Zavoda Sveta Obitelji iz Širokog Brijega u HD hercega Stjepa- na Kosače.

30. 11. – 03. 12. Održani treći Dani filma Mostar. Prikazani filmovi su: Kenjac, Vjeru- jem u Anđele, Čekaj me, ja neću doći, Obični ljudi, Zagrebačke priče, Sveti Gregorije ubiva aždahu, Metastaze.

30. 11.- 05. 12. Održan «Tjedan suvremenog češkog filma» u OKC Abrašević u organizaciji češkog veleposlanstva u BiH. Otvorio ga je veleposlanik češke u Bosni i Hercegovini Tomaš Szunyog.

01. 12. Predstavljena izložba slika pod nazivom «Hrvatska božićna mapa 2009.» u HD hercega Stjepana Kosače, a u organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira.

03. 12. Održana tribina «S istinom u budućnost» u povodu 50. obljetnice franjevaš- tva fra Andrije Nikića u Napretkovu domu, a organiziralo je Hrvatsko kulturno društvo «Napredak». O fra Andrijinim djelima govorili su profesori Pero Marijanović i Tihomir Marić, književnik Fabijan Lovrić te sam fra Andrija Nikić.

03. 12. Održan Simpozij «Medicina i mediji» u organizaciji Liječničke komore HNŽ. Fi- lozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Farmaceutske komore HNŽ u hotelu «Ero».

05. 12. Održan premijerni koncert gudačkog kvarteta našega skladatelja Živka Ključe na koncertu komorne glazbe hrvatskih skladatelja u kapelici časnih sestara fra- njevki. Nastupio i kvartet Rucner iz Zagreba

05. 12. Održan tradicionalni koncert mostarski mažoretkinja u HD hercega Stjepa- na Kosače. Svojim nastupom podržali su ih njihovi gosti Drum bend iz Slovenije.

06. 12. Održana javna tribina na temu „Međunarodna zajednica i aktualni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini“ u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u HD hercega Stjepana Kosače. Uvodničar je bio kandidat za predsjednika Republike Hrvatske prof. dr. Miroslav Tuđman.

06. 12. Otvorena izložba «Međuprostor- tu se nalazim tamo gdje me nema» u OKC- u «Abrašević». Na izložbi su predstavljeni radovi Gordane Anđelić Galić, Nele Hasanbe- gović i Demisa Sinančevića.

09. 12. Upriličena «Božićna pučka veselica» u organizaciji Matice hrvatske Mostar u hotelu «Ero». Nastupili Fojnički tamburaši pod vodstvom fra Marka Majdanžića.

194 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar 09. 12. Otvorena prva samostalna izložba Seke Behmen Kreso u Centru za kulturu. O izložbi je govorio i izložbu otvorio akademski slikar Jusuf Jusa Nikšić.

10. 12. Hrvatsko kulturno društvo «Napredak» priredilo 59. Napretkovu božićnicu. U programu sudjelovali: Crkveni zbor «Svete Cecilije», Hrvatsko pjevačko društvo «Hr- voje», Kvartet mostarske gimnazije, te mnoštvo mladih glazbenika.

11. 12. Predstavljena knjiga «Vrijeme ljevorukih» autora Marka Matića u HD hercega Stjepana Kosače. Knjigu su predstavili Miljenko Stojić, Mijo Tokić i sam autor.

11. 12. Otvorena izložba likovnih radova studenata završnih godina i apsolvenata studija likovnih umjetnosti na visokoškolskim ustanovama u FBiH i svečano progla- šenje nagrada u Galeriji kraljice Katarine Kosača.

12. 12. Održan svečani koncert u povodu Božićnih blagdana pod nazivom «Gradu s ljubavlju» u HD hercega Stjepana Kosače. KUD Sveti Ante iz Cima po sedmi put zaredom daruje gradu koncert sa svojim gostima iz Republike Hrvatske.

13. 12. Održan svečani Božićni koncert HKUD Rodoč i HKUD Jasenica pod nazivom «Naše blago» u HD hercega Stjepana Kosače.

13. 12. Pod nazivom «Melodije bljeska i oluje» Boris Dežulović i Predrag Lucić, kultni splitski novinari i urednici nekadašnjeg Feral Tribunea izveli su pjesničko- poetski kaba- re u OKC «Abrašević» u okviru programa «Praznik knjige» posvećenog kulturi čitanja.

14. 12. Održan okrugli stol na temu «Rodna ravnopravnost u religijskim tradicijama u BiH», a organizirala ga je nevladina organizacija «Forma F». Uvodničari skupa su bili: dr. Zilka Spahić Šiljak, prof. dr. fra Mile Babić i iguman Danilo Pavlović.

14. 12. Upriličena promocija knjige «Peradarstvo» autora prof. dr. sc. Gordana Kralik i suradnika (prof. dr. sc. Elizabeta Has Schön, prof. dr. sc. Davor Kralik i prof. dr. sc. Marcela Šperanda) na Agronomskom i prehrambeno- tehnološkom fakultetu.

15. 12. U povodu 120. obljetnice Hrvatskog glazbeno- pjevačkog društva «Hrvo- je» predstavljena je monografija o ovom društvu. O ovom vrijednom djelu su govorili predsjednica Marija Zelenika, Jure Musa i Inga Dragoje Mikulić, te Josip Muselimović i Jure Burić.

15. 12. Premijerno prikazan dokumentarni film «SFK» zajedno s istoimenom izlož- bom fotografija autora Irfana Redžovića u OKC «Abrašević».

16. 12. Održan tradicionalni Božićni koncert dar gradu Glazbene škole Ivana pl. Zajca u Galeriji kraljice Katarine Kosača. Predstavili su se učenici svih uzrasta uz po- moć svojih nastavnika.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 195 16. 12. Održana promocija knjige «Srčana slabost, akutna i hronična s terapijom» autora dr. Mustafe Hadžiomerovića i dr. Emira Fazlibegovića u HD hercega Stjepana Kosače. Promotori su bili prof. dr. Muhidin Hamamdžić, emeritus prof. dr. Muzafer Mujić, prof. dr. Enver Raljević i prof. dr. Mirza Dilić.

17. 12. Dolazak Betlehemskog svjetla, te održan svečani koncert u povodu Božić- nih blagdana pod nazivom «Svečanost svjetla» u organizaciji odreda izviđača «Rado- bolja» u HD hercega Stjepana Kosače.

17. 12. Upriličena «Božićna večer knjige i književne riječi» u organizaciji Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Galeriji kraljice Katarine Kosača. Članovi društva čitali su svoje stihove, a glazbom je pridonijela Zdenka Soče Vladić.

19. 12. Lutkarsko kazalište Mostar odigralo predstavu u povodu Božićnih blagdana u Galeriji kraljice Katarine Kosača.

19. 12. Održan svečani godišnji koncert plesne skupine «Zrinjski» Mostar u HD hercega Stjepana Kosače.

20. 12. Održan peti po redu božićni susret klapa «Hercegovini s ljubavlju»u HD hercega Stjepana Kosače. Nastupile klape: Cantus, Krš, Drača, Dobrkovići, Narenta, Delminium Lira i Hrvoje, koje izvodile božićne i tradicionalne klapske pjesme te obrade popularnih napjeva.

21. 12. Koncert pod nazivom «Božićna čarolija» održao Gudački kvartet «Cadenza» iz Zagreba u HD hercega Stjepana Kosače. Program je sastavljen od vrhunskih instru- mentalnih obrada božićnih pjesama i popularnih skladbi klasične glazbe.

22. 12. Održan tradicionalni Božićni koncert pod pokroviteljstvom Grada Mosta- ra u HD hercega Stjepana Kosače. Na koncertu su nastupili: Hrvatska glazba Mostar, Kvartet Simfonijskog orkestra Mostar, Katedralni oratorijski zbor Mostar, Dječji zbor Sla- vuj, Klapa Krš, Klapa Drača, te solisti Lucija Hrstić, Mario Zovko, Karlo Milićević, Ivo Jurić, Josip Prskalo i Josip Bilać.

22. 12. Otvoren treći dio izložbe «Sramota» autora Marka Šaravanje pod nazivom «Noć kulture i poezije- prljava usta» u caffe clubu «Koncept».

28. 12. Izveden mjuzikl «Podrugljivi zeko» u Muzičkom centru «Pavarotti» postavljen na tekst Ante Miše, a igraju članovi dječjeg zbora «Pavarotti». Scenarij i režiju potpisuje Vesna Arapović.

29. 12. Izložbom fotografija pod simboličnim i ironičnim naslovom «Sretna Nova 2010. godina» u Centru za kulturu, dvoje fotografa Selma Hodžić i Edin Junuzović na originalan su način kroz 30 fotografija zabilježili tužne i potresne priče ljudi koji stanuju u nekadašnjoj zgradi zatvora Konak.

196 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Marica Bukvić Veliki jubilej Hrvatskoga glazbeno – pjevačkog društva Hrvoje

Samo sretni narodi mogu se ponositi kulturnim dosezima svoje prošlosti. I herce- govački Hrvati spadaju među njih. Još u tursko doba znali su što umjetnost i kultura znače u životu svakoga naroda. Stoga su silno željeli stvoriti jedno takvo društvo koje bi okupljalo nadarene ljude iz svih građanskih slojeva i svojim programima razvijalo svijest o nacionalnoj pripadnosti, ali i širilo kulturne i umjetničke vidike u europskom duhu. Tuđinske vlasti nisu imale razumijevanja za težnje hrvatskih prvaka. Te ljude nije pokolebalo ni višestruko odbijanje zamolbi za osnutak društva. Tražili su način za dobi- vanje odobrenja, pa i po cijenu da se u nazivu ne spomene hrvatsko ime. Predlagali su imena iz hrvatske prošlosti: Kosača, Višević, Zvonimir, Tomislav… Ni to nije prihvaćeno. Kako je bilo nemoguće osnovati čisto nacionalno društvo, dosjetili su se da Kosača djeluje pod okriljem Crkve, kao i crkveni zbor, vježbajući i izvodeći pjesme nacionalnog sadržaja. I u ovom su, kao i u svim poslovima oko osnutka hrvatskoga društva, veoma značajnu ulogu imali naši svećenici: fra Augustin Zubac, fra Anđeo Nuić, fra Ambro Miletić uz svesrdnu potporu biskupa fra Paškala Buconjića. Ni austrijska vlast nije bila naklonjena hercegovačkim Hrvatima, te je zamolba za osnutak društva odbijena s obrazloženjem da se ne može dozvoliti društvo “koje nemaju druge vjeroispovijesti”1. Odbijanje nije obeshrabrilo hrvatske prvake, nego su uporno i dostojanstveno ener- gično zahtijevali pozitivno rješenje njihovih zamolbi. Konačno je 1888. godine dobiveno odobrenje za osnutak Narodnoga pjevačkoga i glazbenog društva. Iako u nazivu nije bilo nacionalnog obilježja, ovaj događaj izazvao je nezapamćenu radost i oduševljenje u Mostaru, Hercegovini i šire. Pobjeda hrvatske misli nije bila potpuna, te su prvaci nastavili sa svojim zahtjevima. Rezultat toga pokazao se 1899. godine dobivanjem dopuštenja za promjenu imena. Od tada prvo hrvatsko kulturno društvo u Hercegovini djeluje pod imenom Hrvatsko glazbeno – pjevačko društvo Hrvoje.

1 Don Mato Nuić: Spomenica o pedesetogodišnjici Hrvatskog pjevačkog društva Hrvoje u Mostaru

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 197 Osnovna djelatnost Društva u početku bila je glazbena. Osniva se muški zbor koji veoma uspješno, odmah nakon osnutka, priredi javni nastup. To je zbor mogao napraviti zahvaljujući ranijem radu u crkvenom zboru. Na nastupu su izvedene pjesme nacionalnog sadržaja. Osjetila se potreba za glazbenom pratnjom pri izvođenju sve zahtjevnijih skladbi. Zato se ubrzo osniva glazbena sekcija. “Tako je eto Mostar prvi od svih bosanskoher- cegovačkih gradova agilnošću svog pjevačkog društva osnovao i prvu glazbu u ovim krajevima”2. Ova sekcija će tako uspješno djelovati, pa će 1918. prerasti u Hrvatsku glazbu. Hrvoje je bio prvi u Bosni i Hercegovini u osnutku ženskoga zbora. Time je stvorena mogućnost izvođenja i najsloženijih glazbenih djela. Dubok trag u radu zborova ostavile su zborovođe: A. Miletić, F. Prohaska, a posebno Vinko Šubir. Dolaskom Vinka Šubira osnažen je rad zborova, a pokrenuta je diletantska sekcija u kojoj se recitiralo i glumilo. Na svim Hrvojevim priredbama se krasnoslovilo, najčešće su izgovarani domoljubni stihovi najviše umjetničke vrijednosti. Uspješno su ih recitirali ženski i muški članovi diletantske sekcije. Dramska sekcija počinje skromno, na repertoaru su joj žive slike i kraća djela iz nacionalne povijesti, da bi tijekom sljedećih desetak godina svoj repertoar obogatila vrhunskim djelima iz hrvatske dramske i poznatim djelima iz svjetske književnosti. Ova sekcija je postala najprestižnija po kvaliteti ali i po tome što je privlačila najviše publike na svoje predstave. Društvo nije imalo odgovarajući prostor za izvođenje programa. Pozornice su bili prostori u privatnim kućama (kavana Europa, Mikačića kuća, …). Ti prostori su bili pre- maleni da prime sve koji su željeli prisustvovati izvedbama, a takvih je bilo mnogo. Stoga nije čudo, kada se odlučilo pristupiti izgradnji Hrvojeva doma i zatražena nov- čana pomoć za njegovi izgradnju, da je odaziv pučanstva bio veoma velik. Prikupljena sredstva ipak nisu bila dovoljna te je, zahvaljujući dogradonačelniku Mostara gosp. Bašaduru, dio sredstava osiguran podizanjem hipotekarnog zajma. Problemi poput dobivanja zemljišta i sl. riješeni su tako što je Bratovština sv. Ante darovala prostor, a projekt izradio uvaženi arhitekt Miloš Komadina. Izgradnja doma otvara vrata novim aktivnostima. Ističe se prosvjetna djelatnost – organiziranje predavanja za članove Društva i građanstvo. Nakon rješenja čitavog niza problema s cenzurom vlasti slijedi otvaranje knjižnice i čitaonice, što posebno privlači veliki broj građana. Nove prostorije Doma omogućile su izvođenje zahtjevnijih programa i pripremanje različitih prigodnih i zabavih sadržaja: silvestarske večeri, plesne priredbe, tombole, izbor ljepotica, najljepših maškara i sl. Hrvatsko glazbeno – pjevačko društvo Hrvoje nikad nije bilo zatvoreno samo u svoje prostore. Cijela Hercegovina je bila njegova pozornica. U manja hercegovačka mjesta donosilo je ljepotu, izgovorene riječi, otpjevane pjesme, odglumljene drame. S Hrvojem je dolazila radost, životni optimizam i veselje. Hrvoje je trajno surađivao s hrvatskim kulturno – umjetničkim društvima iz Saraje- va, Dubrovnika, Splita, Zagreba i bio član Udruženja hrvatskih kulturno – umjetničkih

2 Isto, 15. str.

198 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar društava. U toj suradnji dao je dostojan doprinos upoznavanju ljudi iz ostalih krajeva s dostignućima Hrvata u Hercegovini. Nemjerljiv Hrvojev doprinos je u obilježavanju svih značajnijih datuma iz hrvatske povijesti. Prigodni programi izvođeni su u Mostaru, drugim hercegovačkim mjestima, ali i širom Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Prvi svjetski rat ugušio je Hrvojev rad: uništio prostorije i inventar Doma, ljude rase- lio i opteretio životnim problemima. Unatoč ratnim stradanjima, odmah poslije rata rad Hrvoja je obnovljen. Nije bilo lako, ali Hrvojev duh bio je neuništiv. Pogibija Stjepana Radića i njegovih suradnika najdublje je potresla cjelokupno hrvatsko biće, a to je ostavilo dubok trag na Hrvojev rad. Posebno je pogodila Hrvojeve intelektualce, jer su vlasti represivnim mjerama onemogućavale njihov rad i dovodile u pitanje čak i njihovu egzistenciju. Rane su polako zacjeljivale, Hrvoje se oporavlja, obnavlja rad svih svojih sekcija i počinje pripremu za proslave pedesete obljetnice osnutka. Agilni predsjednik dr. Bariša Smoljan u drugom svom mandatu pokazuje izuzetne organizatorske sposobnosti, razvija živu djelatnost sekcije kako bi se dostojno proslavio Zlatni jubilej. Međutim, ratni vihor nadvio se i nad naše krajeve. Jubilej je proslavljen s godinom zakašnjenja i mnogo skromnije nego što je Hrvoje zaslužio. Došao je Drugi svjetski rat sa svim svojim nedaćama. Društvo je ostalo bez prostora i članova. Po završetku rata preostali članovi učinili su sve kako bi iz pepela podigli svoje Društvo. To im je samo djelomično uspjelo. Političke prilike dovele su 1949. godine do konačnog gašenja svih nacionalnih društava, pa tako i Hrvoja, uz izgovor da nema zainteresiranog članstva. Demokratske promjene dopustile su razbuktavanje svijesti i misli o potrebi obnove svega što je hrvatsko. Hrvoje je bio najbolji predstavnik u kome bi se moglo to ostvariti. Stoga već 1990. godine Obnoviteljskom skupštinom počinje novo doba za naše Hrvat- sko glazbeno – pjevačko društvo Hrvoje. Osniva se Klapa Hrvoje koja nastavlja tradiciju Društva. Domovinski rat odgodio je obnavljanje ostalih sekcija za bolja vremena, ali nije omeo rad Klape Hrvoje. Svojim nastupima na bojišnicama Mostara i Hercegovine, Klapa Hrvoje hrabri naše branitelje i pokazuje da samo zajednički možemo doći do pobjede. Nastupima na svim društvenim događanjima u Mostaru i Hercegovini širi optimizam, vjeru u pobjedu i pokazuje da je umjetnost pokretačka snaga koja bodri i uzdiže. Sliku ranjene Hercegovine pronosi diljem Hrvatske. Nastupima na Omiškom festivalu klapa, na Splitskom festivalu domoljubne pjesme, u Zagrebu pred prvim hrvatskim predsjednikom dokazuje da Hercegovina čvrsto stoji u pravednoj borbi za čuvanje rodne grude. Zadovoljstvo je bilo većem broju eminentnih umjetnika nastupati u društvu s Klapom Hrvoje (Gibonni, Vice Vukov, Gojčeta, Janja Vuletić, Maja Blagdan, …). Zamjetan je humanitarni rad Klape Hrvoje. Na uspjelim koncertima u Njemačkoj, Italiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Švicarskoj Klapa je prikupila znatnu pomoć za djecu poginulih branitelja i druge ljude kojima je ta pomoć bila najpotrebnija. U ovim vremenima teškoga gospodarskog stanja Društvo pokušava stvoriti osnovne uvjete za obnovu svojih sekcija – kako materijalne, posebno prostor, tako i kadrovske. Svijest o vremenu u kome Društvo djeluje, bremenitom mnogobrojnim poteškoćama

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 199 posebno u životu mladeži, pokreće ljude na aktivnosti. Tradicija Hrvoja pokazuje da se i u najtežim vremenima može uspješno okupljati mladež na plemenitim idejama rođenim u Hrvoju. Uskoro će iz tiska izaći monografija posvećena sto dvadesetoj obljetnici Hrvatsko- ga glazbeno – pjevačkoga društva Hrvoje koja će upoznati javnost s dosezima ovoga Društva, a ujedno će se naš naraštaj odužiti svojim predcima. koji nisu žalili truda, vremena i sredstava radeći za dobro hrvatskoga naroda.

Za ovaj rad korišteni su podatci iz: dokumentacije Arhiva Bosne i Hercegovine Spomenice o 50. godišnjici osnutka HGPD Hrvoje, Mate Nuića dokumentacija Karla Drage Miletića dokumentacija Klape Hrvoje

200 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Marija Zelenika Paulina Loose i njezino značenje u mostarskom kulturnom životu

Malo je osoba koje su u kulturnom ozračju jednoga grada dale toliko kao što je profesorica glazbe i dugogodišnja ravnateljica glazbenih škola u Mostaru Paulina Lo- ose. Najduže razdoblje života provela je u Mostaru u plemenitoj misiji organiziranja glazbenog obrazovanja mladeži, kao profesorica i ravnateljica Niže i Srednje glazbene škole u Mostaru. Ušla je u sve pore glazbenoga života i s entuzijastima toga vremena koordinirala rad na cjelokupnom kulturnom planu grada. Naraštaji učenika svoje glazbeno obrazovanje duguju ovoj školi kojoj je Paulina Loose davala ton i planirala razvoj. Danas su mnogi od tih učenika poznati glazbenici, raseljeni diljem svijeta gdje pronose slavu ovih značajnih ustanova. Taj posao je obavljala ustrajno i revno s ljubavi prema Mostaru, Hercegovini a posebno prema njezinoj mladeži. Biografija Pauline Loose je veoma bogata i pokazuje ne samo njezin život nego i raznovrsnost kulturnih zbivanja u glavnom gradu Hercegovine. Rođena u Trebinju 1913. godine, osnovnu i učiteljsku školu završila u Mostaru. Prvo glazbeno obrazovanje dobiva kod Časnih sestara milosrdnica gdje uči sviranje glasovira. Na njezino životno opredjeljenje najveći utjecaj ima profesor Učiteljske škole Matišić. U ovoj školi iskazala se kao solist i pratitelj instrumentalista, solo pjevač i član školskog zbora. Izabravši glazbu kao životni poziv, 1934. godine odlazi na Glazbeno-dramsku akademiju u Bratislavi koja se zatvara 1939. zbog rata. Poslije završenoga ispita za nastavnika glazbe u Brnu, vraća se u Mostar. Od 1940. – 1945. radi kao stalni nastavnik glazbe na Učiteljskoj šloli u Mostaru, da bi 1945. god. bila dekretom premještena na trebinjsku gimnaziju. Tu uvježbava školske i sindikalne zborove i drži glazbene tečajeve. Povratkom u Mostar 1947. pred nju se postavljaju vrlo zahtjevni poslovi sudjelovanja u cjelokupnom kulturno-umjetničkom radu tadanjeg Mostara. Kada se pri RKUD Abrašević osniva glasovirska sekcija, Paulina Loose postaje njezina voditeljica gdje predaje i teoriju glazbe.Poslije odlaska Franje Milićevića iz Mostara preuzima njegovo mjesto ravnatelja Gradske niže muzičke škole (1950.) i na funkciji di- rektora Muzičke škole I. i II. stupnja ostaje do 1973. godina. Kao pravi pedagog znala je

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 201 da školi u razvoju i bez tradicije trebaju domaći stručnjaci. Sustavno upućuje talentirane mlade ljude na daljnje obrazovanje i nakon toga im osigurava posao u školi iz koje po- tječu. Pokušaj da talentiranu učenicu Nedu Ivanišević pošalje na daljnje usavršavanje nije uspio. Zato je Vjekoslava Šunjić ispunila očekivanja ravnateljice Loose. Dugo ju je pripremala za prijamni ispit na teoretsko-folklorni odjel Muzičke akademije u Zagrebu. Po završetku 1957. vraća se u Mostar i postaje ugledna profesorica teoretskih predmeta, a diljem bivše Jugoslavije i šire niže uspjehe i odnosi pobjede na natjecanjima zborova. Već 1959. vraća se sa školovanja u Zagrebu i bivša učenica glazbene škole Zdravka Vrljić, udana Grabovac i postaje izvrstan stručnjak svoga posla, omiljen kod učenika. Mnogo je takvih primjera. U glazbenoj školi nastaju klice budućeg Simfonijskog orkestra na čije čelo privre- meno dolazi P. Loose. U isto vrijeme osniva se i srednja glazbena škola i opet njezina direktorica je P. Loose. Intenzivna je i zanimljiva suradnja Simfonijskog orkestra i njegova dirigenta Alfreda Tučeka s Narodnim pozorištem predvođenim ravnateljem Safetom Ćišićem i s glazbe- nim školama. Bilo je to vrijeme kada je kulturno-umjetničkom djelatnošću grada uprav- ljala skupina neumornih radnika i zanesenjaka. Vidljivi su rezultati toga rada: • otvaranje baletnog odjela koji izvodi veliki broj predstava (13 predstava s 149 izvedbi; • odjela puhačkih instrumenata s Vickom Padovanom a kasnije Antom Vezilićem na čelu. Njihovi mnogobrojni učenici su dobitnici najvećih glazbenih nagrada; • odsjeka solo-pjevanja kojim rukovodi Milka Padovan i sa svojim učenicima sudjeluje na koncertima ali i u velikom broju kazališnih predstava u gradu.

Nižu se uspjesi zbora na natjecanjima u Celju, Beogradu, na XVIII. europskom omla- dinskom muzičkom festivalu u Nerpeltu. Rezultati su visoka priznanja. Najveća priznanja doživljava glasovirski odjel, koji obogaćen stručnim kadrom pro- fesoricama Zlatom Eterović i Blaženkom Hausmaninger, postiže izvanredne uspjehe na svim natjecanjima. Glazbeno obrazuju veliki broj učenika koji poslije završenog školo- vanja idu putem svojih profesorica nastavljajući tradiciju škole nižući uspjehe. Gudački odsjek odlikuje se brojnošću polaznika, sve većim brojem profesora i nagrada koje dobiva. Ono što su započeli Rajmond Happ, Ivan Rebula, Roman Valić nastavljaju Alfred Tuček, profesor i dirigent, Franjo Peternel, Vlatko Cipra i Vilko Jutt. Nemjerljiva uloga P. Loose u glazbenom i kulturnom životu Mostara nije ostala neza- pažena. Za svoj rad nagrađena je 14. februarskom nagradom Mostara, Ordenom rada III. reda i Ordenom rada sa zlatnim vijencem. I poslije umirovljenja nastavila je raditi. Tijekom Domovinskog rata u Baškoj Vodi djeluje kao profesorica glasovira na franjevačkoj Klasičnoj gimnaziji, a poslije rata u Osnovnoj školi u Čerinu kao savjetnica. Živi u Mostaru. Čuveni glazbeni pedagog prof. Ladislav šaban 1962. god u listu Sloboda iznosi svoje dojmove o glazbenoj školi u Mostaru: ‘’Za tu vašu djecu, za te lijepe talente među njima (takve sam zapazio) radujem se kao glazbenik, što im društvo danas pruža nešto

202 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar daleko ljepše nego što sam ja kao dijete imao, za čim sam negdje u duši čeznuo i još uvijek čeznem. Sretna su djeca Mostara, zaista sretna.’’ I zaista, glazbene škole u Mostaru dosežu visoki stupanj i svrstavaju se u najbolje u Bosni i Hercegovini. A evo i riječi primadone Zagrebačke opere Blaženke Cigić Milić, bivše učenice mostarske glazbene škole. ‘’ Zahvaljujući u prvom redu sposobnoj i uvaženoj osobi Pauline Loose, mnogi su učenici ove škole postigli uspjehe zavidnog značaja. Tamo su me u glazbenoj školi dočekale majčinske ruke tadanje direktorice Loose. Taj moment glazbene pedagoginje znao je privući stručni kadar pa su bili zastupljeni svi instrumenti, solo-pjevanje čak i balet.’’ Ovim riječima ne treba ništa dodati osim želje i nade nas učenika profesorice Pauli- ne Loose da jednoga dana današnja glazbena škola s ponosom nosi njezino ime jer je u temelje i razvoj ove kulturne institucije ugradila cijelo svoje biće i bezgraničnu ljubav.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 203 Ante Matić Šetkine klevete i uvrede* Oprostio bih ja Šetki što je učinio meni, ali ne mogu što je sebi i poeziji!

Već nekoliko godina suradnik sam mostarskog književnog časopisa MOTRIŠTA. Objav- ljivao sam prozu i poeziju. U posljednje vrijeme pišem književne kritike i prikaze knjiga. Do sada sam objavio više od stotinu književnih kritika. Od tih stotinjak i više kritika tek ih je desetak negativnih, među kojima je donekle i kritika o Šetkinoj zbirki pjesama “Nemoj, pjesniče”. Kad sam pročitao što je Šetka napisao kao odgovor na moju kritiku, nisam mogao vjerovati svojim očima da toliko otrova i zloće izbija iz tog relativno mlada zlotvora, a Miljković je davno napisao da “Jedan loš čovjek ne može biti dobar pjesnik”. Po onomu što je Šetka do sada napisao, loše mu se piše kao pjesniku. Kad sam pročitao njegov bijedni tekst o meni i mojoj poeziji, tek sam tada shvatio da je zlurad i loš čovjek. Stojim čvrsto iza svake riječi, koju sam napisao o njegovoj zbirci pjesama u MOTRIŠTIMA broj 48. Evo tog kratkog i britkog prikaza Šetkina knjižuljka. Citiram:

NEMOĆ PJESNIKA Krunoslav Šetka, Nemoj, pjesniče, HKD Napredak, Sarajevo, 2008.

Pjesnik i dramski pisac Krunoslav Šetka u ovoj otanjoj zbirčici ukoričio je pedesetak pjesama, koje nisu bogznašto, pa bih preporučio Šetki da nastavi pisati bolju poeziju ili dramu koja mu više leži. Da je tomu tako, dokaz je njegova dobra drama Naš čovjek. Nešto slično su uvijeno, lukova i neoprostivo nepošteno rekli Šetkini prosuditelji, odnosno recenzenti ove tanane knjižice pjesama, stanoviti Veselin Gatalo i magloviti i katkad nježni, a katkad gromoviti pjesnik Admiral Mahić. Dobro je napisao Admiral: Pjesnikom se može biti u svim oblastima: dovoljno je imati smjeli duh i ići otkriću… Nije mi jasno što napisa taj Gatalo da Šetkine pjesme imaju tijelo, glavu i rep, jasne poruke i ključ za rješavanje nekakvih nedoumica, dok je stil slobodan, stil kakvim često pišu slobodni ljudi zatvoreni u tamnicu vlastitog mesa i kosti. Ne znam je li to smisao pisanje. Pjesmica ko pjesmica, zbirčica ko zbirčica. Dakle, ja sam jasno napisao što sam mislio o Šetkinoj poeziji i prozi. Po mojemu sudu, proza mu je dobra, a poezija loša. Svak oće biti pjesnik. Malo morgen. Mnogo je zvanih, ali malo od Boga i muza odabranih. Taj neodgovorni i zločesti čovjek u Motrištima broj 49

* Ovaj tekst objavljujemo bez uredničke ili lektorske intervencije (Uredništvo)

204 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar objavio je vrlo prljav i ružan tekst o mojoj osobi. Star sam 65 godina i pišem 40 godina i nikad nisam doživio nešto slično. Ovo je jezivo i kažnjivo što o meni piše Krunoslav Šetka. Taj neu- spjeli primjerak ljudske i pjesničke vrste mene čak proglašava ustašom, udbašem i komu- nistom istodobno. Pa to je nečuveno i zlonamjerno do te mjere da nisam odmah povjerovao svojim očima kad sam čitao Šetkine uvrede i klevete na račun moje osobe. A sada pročitajte tekst “velikog pjesnika” Krunoslava Šetke. Čudim se uredniku kako je mogao pustiti na stranice uglednog časopisa Motrišta ove Šetkine neistine, klevete i uvrede. Motrišta broj 49. Citiram:

Krunoslav ŠETKA „Kameni utvarač“1 Ante Matić, Kameni spavač, HKD Napredak 2008.

Kao neka utvara, spodoba, što se nadvila nad svakom umjetničkom/poetskom vrijed- nošću, Ante Matić, čovjek mediokrata, bivši udbaš, sadašnji hrvatski nacionalist, budući nikogović koji će pasti u zaborav, a htio bi postati pjesnikom, izvirio je iz svoga blata, svoje zamućene trivijalne svijesti, kad su mu neki ljudi iste takve svijesti, u vremenu poraća, po- čeli objavljivati knjige, pa mu jadnom, ni krivu ni dužnu, rekli da je pjesnik, što je bilo ravno kulturološkom genocidu, kojeg on nastavlja dalje primjenjivati uništavajući sve umjetnički/ poetski vrijedno što mu se nađe na putu, jer Ante Matić u svojoj plitkoj i zamućenoj ku- munističko-staškoj svijesti nije kadar prepoznati umjetnost/poeziju, a kamoli poeziju pisati; prepoznati on može samo vanjskog neprijatelja, a vanjski neprijatelj mu je veći što je veća umjetnička/poetska vrijednost njegovih djela, jer trivijalna i polupismena svijest Ante Matića umjetnošću smatra prepisivanje natpisa sa stećaka, Ovaj pseudo pjesnik je došao na vidje- lo upravo u vremenu rata i poraća i do dan danas misli dokle god bude pisao o Hrvatima, dotle će mu i njegove knjige biti objavljivane, bez obzira što te knjižurine nemaju nikakvu umjetničku vrijednost. Preporučujem mu da se lati svoga prirodnog alata koji mu bolje leži, krampa i motike, jer HKD Napredak neće više snositi troškove tiskanja bezvrijednog papira samo kako bi on bio jedan Hrvat više na popisu onih koji su (polu)pismeni. To je vrijeme prošlo. „U to je vrijeme dovoljno bilo biti polupismen i zvati se Hrvatom pa da postanete pjesnik“ (Veselin Gatalo). Dokle god imao ovaj novinarski diktator neke svoje ljude koji će o njemu pisati kako im on naredi, držat će se još kako - tako u tom hrvatskom povijesnom blatu, a kad ne bude više imao njih, kad mu za njegove bezvrijedne škrabotine budu sudili ljudi, bez obzira koje bili nacionalnosti, tad će se i ovaj, jedan od posljednjih diktatora trivijalne hrvatske riječi, ugušiti u vlastitom živom blatu, kojeg je on sam godinama stvarao u svojoj zamućenoj i iskomplek- siranoj svijesti, kao mrtvi pjesnik bez imalo dara i poetskog nadahnuća, a povampirio bi cijeli svijet, crpeći svježu i kvalitetnu mladu krv živih pjesnika svuda oko sebe. Kameni spavač je knjiga koja nema niti jednog suvislo napisanog poetskog retka. To je pokušaj frustriranog novinarčića da postane Mak Dizdar, a treba prvo uspjeti na pisati barem jedan vrijedan stih da bi postao uopće pjesnik, što njemu očito nije pošlo za rukom cijeli njegov život, a nije mu još puno od života ostalo. Stranice papira ove knjige mogu poslužiti za čišćenje prozora ili kao toaletni papir, iako ih neće biti ugodno koristiti ni kao toaletni papir jer su krute i grebu,

1 Objavljujemo ovaj tekst kao autorski stav, isto onako kako objavljujemo i tekstove Ante Matića – bez uredničke ili lektorske intervencije (Uredništvo)

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 205 ali bit će ih ipak ugodnije koristiti tako, nego čitati slova što stoje na tom papiru, koja s poezijom i umjetnošću nemaju ama baš nikakve veze. I na koncu, umjesto na policama za knjige, ova će knjiga završiti u k/anti za smeće, kao preteča trash književnosti u Hrvata, koja je za jednokratnu uporabu, i dovoljno je samo u trash folder-u pritisnuti delete pa da ode jednom za sva vremena odakle je i došla - iz pjesničkog i ljudskog ništavila Ante Matića. Ovim tekstom Šetka je pokazao svoje raskošno, bogato i bahato umijeće vrijeđanja, izmi- šljanja, laganja, klevetanja i, što je najgore, pokušaja oduzimanja budućnosti piscu i pjesniku koji je već ušao svojim književnim djelom u Antologije i čitanke.On čak prijeti kako Napredak više neće biti moj izdavač. Nije Napredak Šetkina privatna prćija. Šetka laže kad kaže da je Napredak snosio troškove tiskanja moje Kamene knjige. Za moju Kamenu knjigu Napredak nije dao ni kune,a ja sam poslije predstavljanja u Napretkovim prostorijama u Sarajevu, poklonio deset knjiga mladim napretkovcima.Taj neodgovorni čovjek Šetka ide dotle u svojoj sljepoći, da ni naslov moje knjige nije napisao kako dolikuje. On piše o Kamenom spavaču i nekakvoj mojoj uzaludnoj želji da budem kao Mak Dizdar. Šta bih ja to želio kad sam mu kao pjesnik ravan.Ništa njegov Kameni spavač nije bolji od moje Kamene knjige. Reći će to i vrijeme i oni koji nas budu čitali i dakako“velikog poetu” Krunoslava Šetku! O knjigama mladih pjesnika nerado pišem. Neka to rade neki drugi. Rado pišem o umišljenim piščinama i pjesničinama ala Krunoslav Šetka i njemu slični. Šetka izigrava proroka divljaka ili vidov- njaka, pa unaprijed vidi kako će moje knjige završiti u smeću i kako ih nitko neće čitati. Baš mene briga hoće li ih itko čitati. Ja znam da sam ih pisao s užitkom i mukom. I katkad mi godi pročitati samoga sebe. Dobro bi bilo da svaki pisac i pjesnik pokuša pročitati samoga sebe. Mene uopće ne dira i ne zanima Šetkino negativno mišljenje o mojoj Kamenoj knjizi i mojem književnom djelu. To je njegovo mišljenje na koje ima pravo,ali me zato duboko vrijeđaju kao pjesnika i čovjeka njegove laži da sam nekakav “udbaš”, “ustaša”, “komunist,” “novinarski diktator” i sijaset drugih uvreda, koje nisu kritika, ni polemika, već klevete za koje treba ka- zneno odgovarati. Suočit ćemo se na stegovnom i redovnom sudu. Da bih pokazao da sam bio u pravu pišući onako o Šetkinoj poeziji, citirat ću tek nekoliko stihova iz te zbirčice Nemoj, pjesniče. Pjesma “Pjesnik” počinje ovim besmislenim stihovima:

pjesnik je solarni vibrator jednolične izrade…

Ja ne znam,a ne znam tko zna, što li mu je solarni vibrator i što znači jednolične izrade. Zar postoji nešto dvolične izrade. Rečena pjesma završava stihom:

pjesnik je bolesnik osjetila. Ako je Šetka bolesnik kao pjesnik, neka svoje bolesti zadrži za sebe. Pjesma “Drugo rađanje”, počinje ovim “blistavim”stihom:

Kad prevaziđeš sebe

Pri kraju te banalne pjesmice, pjesničina Šetka opet ponavlja taj “genijalni stih”Kad pre- vaziđeš sebe. Koliko je meni poznato Hrvati nadiđoše, a neki drugi prevaziđoše! Tko ovo pročita što sam napisao, sve će mu bit jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora.Sačuvaj me Bože naših budalaša i zlotvora!

Zagreb, 18.11.2009.

206 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar književni natječaj

Zaklada „Terra Tolis“ Tolisa povodom dvjestote obljetnice rođenja prvoga ilirca iz Bosne fra Martina Nedića (Tolisa, 1. travnja 1810. – 26. svibnja 1895.)

raspisuje

N A T J E Č A J za dodjelu književne nagrade „FRA MARTIN NEDIĆ“

Na natječaj se mogu javiti književnici koji su objavili književno-umjetničko djelo u razdoblju od 1. travnja 2009. do 1. travnja 2010. godine. Nagrada se sastoji od plakete i novčanoga iznosa, a bit će uručena na književnoj večeri u okviru manifestacije „Dani Tolise“ početkom lipnja 2010. godine. Natječaj je otvoren od 1. prosinca 2009. do 1. travnja 2010. godine. Autori trebaju poslati četiri primjerka knjige na adresu Zaklade: Zaklada „Terra Tolis“, Ul. V. Nazora 216, 76272 Tolisa, Bosna i Hercegovina.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | 207 208 | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar ISSN 1512 - 5475 br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar

Mile Stojić U zrcalu književne kritike

(POSEBAN OTISAK)

Mostar, studeni-prosinac 2009. Za utemeljitelja i nakladnika: Josip MUSELIMOVIĆ Glavni i odgovorni urednik: Miro PETROVIĆ Uredništvo: fra Ante MARIĆ, Dragan MARIJANOVIĆ (zamjenik glavnog i odgovornog urednika), Mira PEHAR, Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ Lektor i korektor: Sonja JURIĆ Grafičko oblikovanje: Shift kreativna agencija, Mostar Telefon/faks: +387 36 323 501 E-mail: [email protected] Adresa: Ulica kralja Zvonimira b.b., 88000 Mostar

II | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | III MILE STOJIĆ / Snimio: Jasmin Fazlagić Kazalo

Mile Stojić: U zrcalu književne kritike IX Veselko Tenžera: Stojić je nešto drugo i nešto bolje X Mirko Kovač: Taj otmjeni kujundžija XI Ivan Lovrenović: Pohvala književnom hibridu XII Filip David: Pripovedački dragulj XIV Petar Gudelj: Južnosti, izbor XV Igor Mandić: Sjajne novelete XIX Zvonimir Mrkonjić: Glas podzemnog naroda XX Tonko Maroević: Krajolik s miljem XXIII Slobodan Prosperov Novak: Povijesno i sudbinsko XXIV Predrag Matvejević: Malo je tko umio to reći tako kao Mile XXVII Viktor Ivančić: Toplina i jeza XXIX Stevan Tontić: Jedna od najljepših pjesama XXIX Krešimir Bagić: Melankolija, ironija, cinizam XXXII Miljenko Jergović: Sjećanje popljuvanih XXXIII Josip Mlakić: Velika enciklopedija tuge XXXV Mića Vujičić: Najbolji primerci srednjeevropskog eseja XXXVIII Zdravko Zima: Lokalpatriot bez domovine XXXIX Karl Markus Gauß: Potresni eseji XLII Janusz Drzewucki: Pohvala tišini XLIII Vlatko Simunović: Crnogorska kultura povlašćena činjenicom da je dobila Stojićevu knjigu XLIV Nikola Petković: Biografija u stihu XLVI Robert Perišić: Pjesnik i suptilan pripovjedač XLVII Čedo Kisić: O Stojiću s Kaštelanom i Davičom XLVIII Muharem Bazdulj: Stojićeve Prognane elegije XLIX Ahmed Burić: U društvu sa Šopom LI Faruk Šehić: Pjesma koja će dugo određivati našu književnost LIII Hadžem Hajdarević: Pjesnik ljubavi LIV Miodrag Radović: Vrhunsko literarno putovanje LVII Mile Babić: Stojić, pjesnik metafizičke melankolije LVII Enver Kazaz: Egzistencijalna tegoba i povijesna pustinja LXI

IV | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | V Mile Stojić rođen je 21. siječnja 1955. u Dragićini (Bosna i Hercegovina). Studij južnoslaven- skih književnosti i jezika diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do lipnja 1992. živio je u Sarajevu od pisanja i uređivanja književnih publikacija. Nakon toga više od jednog desetljeća radio kao lektor na Bečkom sveučilištu.

Dosad objavio slijedeće knjige: Lijer, jezik prašine, pjesme, (Sarajevo, 1981.); Umjetnost tame, pjesme, (Sarajevo, 1987.); Zemna svjetlost, pjesme, (Sarajevo, 1980.); Olovni jastuk, pjesme, (Sarajevo, 1989.); Južnost, izbor, pjesme, (Sarajevo, 1990.); Glasovi sarajevske noći, eseji, (Sa- rajevo, 1993., cijela naklada izgorjela u tiskari u Mostaru); Libreto za sviralu i strojnicu, pjesme, (Zagreb, 1994.); Prognane elegije, pjesme, (Sarajevo, 1996.); Jutro u Pompejima, eseji, Za- greb, 1999.); Riječi na prozoru, eseji (Sarajevo, 1999.); Svjetlost u pomrčini sunca, pripovijesti (Zenica, 2002.); Zaboravite nas, pjesme (Split, 2003.); Mađarsko more, pjesme (Međugorje, 1999.), Rječnik za petak i subotu, eseji (Zagreb, 2004.), Prognane elegije, izbor pjesama (Sara- jevo, 2004.); Večera bez politike, pjesme (Zagreb, 2004.); Priznanje, pjesme (Zagreb, 2007.); Utjehe ovdje nema, pjesme (Cetinje, 2007.); Café Nostalgija, eseji (Sisak, 2007.); Via Vienna, putopisi (Zagreb, 2008.); Via Vienna, putopisi (Beograd, 2008.); Među zavađenim narodima, pjesme (Zagreb, 2009.).

Knjige prevedene na strane jezike: Fenster Worte, ein bosnisches Alphabet, eseji (Klagenfurt, 2001.), Das ungarische Mer, izbor pjesama (Klagenfurt-Beč, 2006.), Strzala w popiele, izbor pjesama (Varšava, 2002.), Via Vienna, putopisi (Varšava, 2006.), Mare magiaro, izbor pjesama (Pesaro, 2005.), Dictionary for Saturday and Sunday, eseji (Chicago, 2004.), Zemna svetlina (Prilep, 1998.), a u tisku su mu knjige na slovenskom, mađarskom, norveškom i njemačkom jeziku. Sastavio sljedeće antologije: Iza spuštenijeh trepavica, antologija modernog hrvatskog pjesništva, (Sarajevo, 1991.); In Schmerz mit Wut (bosanska ratna književnosti, zajedno s Alijom Isakovićem, Beč, 1995.); Bosanskohercegovačko pjesništvo XX. stoljeća (zajedno sa Markom Vešovićem i Enesom Durakovićem, Sarajevo, 1999.). Pjesme su mu uvrštene u sve relevantne antologije hrvatske i bosanskohercegovačke poezije.

Dobitnik je nagrada: Šimićevih susreta (1971.), Slova Gorčina (1974.), Pečat varoši srem- skokarlovačke (1976.), Brankove nagrade Društva književnika Vojvodine za najbolju knjigu mladih pisaca u Jugoslaviji (1978.), Nagrade Književne omladine Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu (1980.), Nagrade Željezare Sisak za najbolju knjigu pjesama u Jugoslaviji (1988)., Nagrade Izdavačke kuće Planjax za najbolju pjesničku knjigu u BiH (1999.), Nagrade Buchpremie Austrijskog ministarstva kulture za jednu od deset najboljih knjiga objavljenih u Austriji (2000.), Kočićeva pera (2006.), te Goranova vijenca za cjelokupan doprinos hrvatskom pjesništvu (2007.).

VI | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Mile Stojić U zrcalu književne kritike

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | VII VIII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Mile Stojić U zrcalu književne kritike

Ovogodišnja književna manifestacija Šopovi dani na Plivi bila je posvećena književnom djelu suvremenog hrvatskog i bosanskohercegovačkog pjesnika Mile Stojića. Nakon svečanog otvaranja, prve večeri, 2. listopada, u jajačkom Domu kulture priređen je recital poezije, na kojem su pje- snikove stihove govorili glumica Hasija Borić i autor, dok je sutradan održan okrugli stol posvećen djelu ovog suvremenog pisca. Jajačka publika i okupljeni pjesnici iz cijele države mogli su čuti izlaganja: Stevana Tontića, Envera Ka- zaza, Petra Gudelja, Hadžema Hajdarevića, Ljiljane Tadić, Faruka Šehića, Fabijana Lovrića, Ahmeda Burića, Milenka Stojičića i Vesne Hlavaček. Na skupu je pročitano i pismo Čede Kisića u kojem se evocira jedan davni susret s Oska- rom Davičom i Jurom Kaštelanom u Mostaru... Motrišta objavljuju neka izlaganja s ovog skupa, kao i mali retros- pektivni izbor iz mase kritičkih tekstova o djelu jednog od najistaknutijih pjesnika hrvatskog jezika danas. Oprema tekstova je redakcijska.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | IX Veselko Tenžera Stojić je nešto drugo i nešto bolje

Mile Stojić (1955.) javlja se prvom knjigom u biblioteci dirljiva naslova Nada, što kontekstu suvremenog pjesništva djeluje pomalo naivno, premda je doista riječ o pjesniku s budućnošću. Stojić je posve grafički pjesnik, pa čak i pjesnik grafičkog, koji govori o "Podu- darnosti sebe i čađave tipografije". Tu više nema mehaničkih ritmova ili konvencija prije samog govora: oblik nastaje slučajno, riječi i sintagme, opterećeni "semantič- kom prošlošću", kidaju se iz tko zna kojeg konteksta i spontano slažu, u neki novi poredak, manje obvezan, tek rijetko u funkciji nekog ugođaja (pjesma Prosinac). I, premda prepoznajemo kao podlogu zavičajni hercegovački zemljovid, riječ je ipak o jednom posve modernom pjesničkom osjećanju, krajnje fragmentarnom, ali misaono i govorno ujednačenom, bez jačih eksplikacija, kojima su mladi pjesnici skloni. Stojić je gotovo indiferentan, kao da prešano bilje slaže u herbarij, po nekom sustavu unutarnje gravitacije jezika, ili točnije leksike: jedna riječ privlači drugu, potom se pojavi cijela misao ili sintagma, ali bez produženih ekspozicija ili semantičkog kontinuiteta. Još jedan tip tzv. puke pjesničke prakse, rada u jeziku, koji pjesnik preslaže pazeći da ga iznova ne optereti konvencijama i sistemima. Uz mnogo smiješnih rezultata koje je takova koncepcija podarila našoj novijoj poeziji, Stojić je ipak nešto drugo i nešto bolje: njegov impuls je eminentno pjesnički, pa makar i u funkciji koncepcije kojoj ne vidimo budućnosti, jer je više koncepcija, nego poezija.

O knjizi Lijer, jezik prašine, Vjesnik, Zagreb 17. siječnja 1978. godine

* * *

Druga knjiga pjesama Mile Stojića (1955.) Umjetnost tame na istom je putu kao prva, ali sa znatno rafiniranijim govorom. Od pomalo artizanskog naslova postaje već jasnim izbor tog govora, kojim dominira genitivna metafora, napravljena - po francuskom uzoru - od neobično rijetkih i probranih susreta među udaljenim pojmovima, na temelju veoma kultivirane osjećajnosti. U bosanskohercegovačkom pjesništvu danas nema modela pjesničkog govora uda- ljenijeg od tamošnje kulturalne pozadine nego što je Stojićev. Samim tim označene

X | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar su njegove prednosti i mane: pjesnik značajno mijenja funkciju i shvaćanje pjevanja, ali i ulazi u gravitaciju ezoterije i ljepotarskog jezičarenja. Zasad je ta mana minimalno prisutna, jer Stojić pokazuje neobično razvijen smisao za ekonomiju izraza (pa i količinu pjesama ponuđenih u knjizi). Pjesme kao što su Šimićeva Opomena, te cijeli ciklus MagIe idu u red najljepših pjesama što su ih najmlađi pjesnici napisali. Spomenuti ciklus uvjetno bih nazvao "Ijubavnim pjesmama", u kojem to određenje vidim već na razini jedne erotične melodije teksta i jezičnih intenziteta. Mile Stojić svakako je ime koje treba pamtiti. Zadrži li njegova metafora fleksi- bilnost, može se očekivati i agresivnija leksika, bliža ravni svakodnevnog života, na kojoj ima manje "ljepote", ali zato ne nedostaje dubine, strasti i sudbine.

O knjizi Umjetnost tame, Vjesnik, Zagreb, 1. ožujka 1980. godine

Mirko Kovač Taj otmjeni kujundžija

Kada je netko pjesnik, a Mile Stojić jest apsolutni pjesnik, onda je i poezija koja iz toga živog i duhovnog vrela izvire ono što nas oplemenjuje, nas koji smo, kako bi Baudelaire rekao, "obožavatelji lire", a ovaj poet u svojim najboljim godinama dariva nas još jednom čudesnom knjigom pjesama koju je s rezignacijom i sjetom naslovio Među zavađenim narodima. Čitajući po stoti put tu knjigu stihova, osjećao sam se sretnim što sam s pjesnikom prijatelj. A nema ničega ljepšeg nego diviti se prijatelju, slušati njegovu priču, osluškivati kako kucka taj otmjeni kujundžija i radovati se što to savršeno odzvanja. I pitati se kako sve to umije, tko mu je taj dar podario. U jednoj pjesmi Mile Stojić kaže da je "gospodar lutanja, melankolije i poraza", ali bogme i dijela poetskog kozmosa što ga je osvojio. Ne idite na put bez ove dragocjene zbirke, ako mislite nekamo stići.

Tekst na ovitku knjige Među zavađenim narodima, Zagreb, 2009. godine

* * * Feral je donio odličan tekst svojega kolumnista, pjesnika i erudita Mile Stojića. Njegovo mi je shvaćanje povijesti blisko; to je pjesničko shvaćanje da "povijest nije naša prošlost, nego naše djetinjstvo"…

Iz knjige Elita gora od rulje, Zagreb, 2009. godine

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XI Ivan Lovrenović Pohvala književnom hibridu

Mjesto rođenja zapisa iz ove knjige su novinski stupci, kojima je autor zauvijek prodao dušu nekako istodobno kad i poeziji – s nena vršenih dvadeset godina, u studentskim sarajevskim danima sedamdesetih. Od tada do danas neprekidno traje gotovo protuprirodna a izvanre dno plodna kohabitacija dvaju talenata, sklonosti i znanja, a način na koji kod Stojića produktivno interferiraju i uzajamno se opleme njuju mozartovski izvoran pjesnički dar i novinski afinitet, potpuno je jedinstven u nas. O toj vezi i na razini eksplicitnih iskaza i predmetnoga svijeta pjesme postoje jasni tragovi u najranijoj Stojićevoj lirici: Podudarnost/ Između sebe i čađave tipo grafije (Tajna monološkog pjesništva); tvoje je tijelo tiskanica klišeji kojeg/ se troše i postaješ bezoblično olovo. (Tvoje je tijelo tiskanica); glazba! jek! radioaktivno grlo/ duša na vrpci rotostroja, pax patriae (Ujević, IV)... Posvećeno čeprkanju po svakodnevnici, po definiciji osuđeno na vijek ne duži od jednoga dana, novinarstvo i novine često su sinonimi za trivijalnost, prolaznost, ne vjerodostojnost. Na suprotnomu kraju od toga stajala bi poezija – kao sublimirani doživljaj svijeta, šamansko pronicanje "iza stvari i pojava". Stojićev senzibilitet i dar strukturiran je tako, da, opservirajući i proživljavajući svijet kao cjelinu, a svako dnevnicu u posvemašnjem njezinu trivijalitetu kao jedini stvarni čovjekov svijet i prizorište pravih metafizičkih obasjanja i melankoličnih klonuća, smanjuje razliku između novinskog i književnog (poetskog) teksta. Autor Riječi na prozoru jedan je od baštinika, mutatis mutandis, onoga značenjima bogatoga a tragičkoga osjećaja, koji u Andrićevoj Travničkoj hronici ispovijeda doktor Kolonja: To je sudbina levantinskog čoveka, jer on je "poussiere humaine", ljudska prašina, što mučno promiče između Istoka i Zapada, ne pripadajući ni jednom a bijena od oba... To je jedno malo izdvojeno čovečanstvo koje grca pod dvostrukim Istočnim grehom, i koje treba još jednom da bude spaseno i otkupljeno a niko ne vidi kako ni od koga. To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta... Iz takvoga doživljaja, praćenoga snažnim unutarnjim nagnućem da se svijet obu hvati cjelovitim, izvorno svojim diskursom, kod Stojića se je, paralelno sa svoje vrsnim dehermetiziranjem u poeziji, javila i potreba za "poetiziranjem" ili poetskim esejiziranjem novinskoga žanra. I u jednom i u drugom slučaju to eksperimentiranje

XII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar je krajnje opasno, jer su unutarnje granice postavljene tako, da ih uspješno dete ktira ti može samo najviša mjera individualnoga dara i sasvim posebne tekstualne muzikalnosti. A nedopušteno prelaženje tih granica plaća se smiješnom disfunkci onalnošću teksta i rasapom identiteta žanra. Novinske kolumne sabrane u ovoj knjizi, koje je Stojić počeo pisati prvo u zagre bačkom Tjedniku (Riječi na prozoru), pri kraju svojega bečko–zagrebačkoga ratnoga i post–ratnoga egzila, a kasnije, nakon povratka u Sarajevo, u magazinu D a n i (Riječ u fokusu), svjedoče o jednom ingeniozno ostvarenom novinsko–književnom hibri du, jednom od najrjeđih primjera istinski kreativnog pomicanja žanrovskih granica. Leksikografski obrazac, aktualnost povoda, bogata asocijativnost, lingvistička i opća informativnost, mogućnost (koju izborom riječi autor sam priskrbljuje) da kolumna bude i reakcija na neposredna zbivanja ali i izražavanje dubljega stava u odnosu na razne aspekte zbilje, autorski slobodan ali odnjego van i majstorski precizan jezik – raznorodni su elemen ti, koje Stojić virtuozno stapa u konzis tentan, duhovit, čitak i nadasve autorski prepoznatljiv kratki tekst. Posebna vrijednost je to što autor ne upada u zamku kanona – ovi zapisi se vješto poigravaju različitim novinsko–knjiže vnim prosedeima i vibriraju veoma različitim tonalitetima, od ironijskoga, do lirsko ga, od suho i precizno obavijesnoga, do kroničarski pripovijednoga... Drugi plan Stojićevih kolumni uvijek je – prizor našega žalosnog poslijeratnog svijeta, jednoga svijeta koji se raspao, i drugog, antipatičnog "novoga" svijeta, u koje mu se udomaćuju sirovi nouveauriche–i i manekeni lažnih vjera i lažnih vrijednosti. Stojiću je posve jasno da je "sudnji dan već prošao", ali njegova osnovna emocija nije nihilistička, a njegov stav nije gubitničko zanovijetanje. On, zapravo, i ne demonstri ra ono što se u tvrdim idejnim vokabularima naziva stavom, i što uvijek podrazu mijeva stanovitu mjeru sudačkoga razlučivanja na crne i bijele, na temelju vlastitih uvjere nja, koja, opet, nikad nisu mnogo više od predrasuda... Ne. Umjesto toga, nad cijelom neveselom panoramom pojava i pojmo va, o kojima čitamo na stranicama knjige Riječi na prozoru, lebdi meka aura autorove melankolične opservacije i doži vljaja, strukturiranoga mnogo manje kao stav osude i gnjeva, a više kao sposobnost samilosti i suživljavanja. I melankolija može biti pogled na svijet, ta čudna, nekad smo sumnjali: pomalo kapriciozna rečenica iz romana Miroslava Krleže Na rubu pa meti, odlično pomaže da se uniđe u unutarnji kôd Stojićeve knjige minijatura Riječi na prozoru. I kad jasno i čvrsto zastupa stajališta nesumnjivo moralnoga porijekla, kod Stoji ća je to uvijek iz inteligencije srca, a ne iz nekakva sustavno i koherentno izgrađena svjetonazora, političkog, religijskog ili nekog drugog tzv. opredjeljenja. A zahvalju jući paradoksu dobroga pisanja, baš zbog toga što je to tako, nekom će budućemu is traživaču–znatiželjniku Stojićeva knjiga Riječi na prozoru dati vrijednijih podataka o našemu svijetu i našemu životu nego tisuće stranica i tomova suhih, idejno pročišće nih stavova i deklaracija. A uzbudljiv primjer, kako su inteligencija srca, poetski dar

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XIII i visoka kultura teksta kadri formulirati i snažno programatsko stajalište, predstavlja uvodni zapis. To je tekst, za koji bi najpreciznije bilo kazati da je iz žanra poetskih vizija, a, ipak, ne iskače sasvim i ostaje čitljiv u granicama novinsko–književnoga hi brida, koji Stojić ispisuje cijelom knjigom. Snažnom simbolikom, preciznim slikama i jezikom, izvanredno pronađenim pri povjedačkim postupkom upotrebe gramatičkoga prvog lica, u ovoj paraboli je maes tralno sublimira na središnja infernalna tema posljednjega desetljeća drugoga mile nija u našim krajevima: tema granice i podvajanja.

Pogovor knjizi Riječi na prozoru, Sarajevo, 1997.

Filip David Pripovedački dragulj

U obilju knjiga kojima nas često bez pravog kriterijuma obasipaju domaći izdavači pojavi se, ponekad i iznenada, i neka koja predstavlja pravi pripovedački dragulj. Mile Stojić, sjajni bosanski pesnik, pružio nam je to istinsko zadovoljstvo svojom knjigom Via Vienna koju je žanrovski teško odrediti a u sebi objedinjuje esej, putopis i pesnički doživljaj jednog značajnog grada koji zauzima posebno mesto u stvarnoj i mitološkoj istoriji Srednje Evrope. Naravno, taj grad se zove Beč, njegova slavna carska prošlost, tradicija i mitologija, uspon i pad, veza sa našim krajevima, duša i srce Srednje Evrope. Zapravo, geografski posmatrano Srednja Evropa obuhvata prostor bez preciznih granica. Srednja Evro- pa devetnaestog i početka dvadesetog veka, to su gradovi Beč, Berlin, Budimpešta, Prag, Varšava u kojima su pisci, slikari, arhitekte, naučnici poput Ajnštajna, Muzila, Šulca, Broha, Kanetija, Adlera, Deblina, Karla Krausa, postavljali osnove savremenoj književnosti, modernom pozorištu, novoj muzici, arhitekturi, slikarstvu, to je onaj duh moderne koji svojim ozračjem traje do današnjih dana. To imaginarno, ali i postojeće biće Srednje Evrope, nastalo je iz sukobljavanja ma- šte i razuma, misticizma i nove prosvećenosti, emocija i racionalnog duha, u širo- kom rasponu od Franca Kafke do Sigmunda Frojda. Sklanjajući se od rata u bivšoj Jugoslaviji, Mile Stojić obreo se u egzilu u Austri- ji, u Beču, verujući da će to izgnastvo kratko trajati a ono se produžilo na više od deset godina. Iz tog višegodišnjeg stranstvovanja nastali su ovi fascinantni zapisi o okruženju u kojem se našao, o istoriji, znamenitim ljudima, neobičnim građevinama

XIV | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar sa nizom izvanrednih detalja o sudbinama ljudi i sudbinama građevina. O velikim uzletima i velikim tragedijama. Beč je bio glavni grad države u kojoj su živeli "Nijem- ci, Česi, Mađari, Poljaci, Talijani i Židovi koji su se družili sa Rumunjima, Slovacima, Srbima, Hrvatima i Rusinima". Ta neobična zemlja koju su pomalo pogrdno nazivali Kakanija, bila je, ipak, kako piše Musil "zemlja za genije: a to je verovatno još jedan razlog zbog kojeg je podle- gla". Mile Stojić ispisuje upečatljive portrete nekih od genija K. und K., njihove lične drame, u drami jednog vremena kada je propadao "jučerašnji svet" a rađao se novi koji neće imati ništa od spokoja i sigurnosti onoga koji je nestajao. Taj stari svet, ta stara Srednja Evropa, predstavljala je svet raznolikosti, prožimanja kultura. To je bilo plodno tle za genije koji su tu nastali, velike pesnike, muzičare, arhitekte, naučnike. Monarhija puna kontraverzi, izmešanih nacija i nacionalizama, složenih i komplikovanih identiteta, čiji je raspad bio jedna od velikih evropskih katastrofa iz koje se da štošta naučiti. U poređenju sa starom Srednjom Evropom, sadašnja nova Srednja Evropa deluje tužno i sablasno. Ova nova postala je mesto okupljanja izbeglica iz ratom zahvaćene, raspadajuće Jugoslavije. Mesto ljudske nesreće. Taj "raspad sistema", taj haos, dugo noćno putovanje, povratak iz Evrope u zavičajnu Bosnu, Mile Stojić upečatljivo, tra- gikomično ali i dramatično opisuje u jednom od završnih poglavlja naslovljenom Autobus Beč-Sarajevo, na Božić 1999. Svakako pročitajte!

Povodom srpskog izdanja knjige Via Viena, Oslobođenje, Sarajevo, novembar 2008.

Petar Gudelj Južnosti, izbor

Već dvadeset i više godina, Mile Stojić slovi viđenim srednjoeuropskim pjesnikom s naših zemljopisnih i jezičnih prostora. Bez književnog djetinjstva i mladenaštva, početništva i skrbništva, vrlo mlad i na velika vrata, ušao u veliku književnost. Po- četak bi mu se mogao usporediti s početcima dvojice dvadeset godina starijih poratnih srpskih pjesnika – Branka Miljkovića i Borislava Radovića. Još jedno književno čudo: svu trojicu je otkrivao i slavio vidoviti i slavni, od Stojića bezmalo pola stoljeća stariji, Oskar Davičo. Pomno iščitavajući Stojićev život i djelo, moglo bi se reći da su išli dvama, uspored- nim putovima: pjesma, poezija, na bijelom konju, putom posutim ružama, hvalama

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XV i nagradama, život minskim poljem, trnjem i kamenjem. Za pjesnika i za pjesmu – ništa novo, nikakvo zlo. Zar svaki pjesnik za svoju poeziju, ma kakva bila, ne bi dao sto svojih života? Osim što je viđen srednjoeuropski pjesnik, Stojić je i djelatan srednjoeuropski intelektualac, živo uključen i upleten u društvena zbivanja svoga vremena, djelujući trostruko: kao odvjetnik, tužilac i sudac, na poprište izvodeći i svoju pjesmu, pa bi mu se i u tom pogledu, u povijesti hrvatske književnosti, moglo tražiti mjesto u tro- kutu i u magnetnom polju između Krleže, Šimića i Ujevića.. Mile Stojić piše modernu, prosutu, nervoznu, često nejasnu i nerazumljivu pjesmu, koja se može čitati na puno načina i sa svih strana. Pjesnik ne da ne pomaže čitatelju, nego kao da se trudi da ga onemogući u razumijevanju, zavede ustranu, izvede iz pjesme, zbuni. Pri tome se služi izostavljanjem i proizvoljnom uporabom interpunkcije, ignoriranjem pravopisa, mijenjanjem semantike. Ali je Stojić, kao istinski moderni pjesnik, ostavio i omogućio čitatelju, pravo na vlastitu sintaksu (književno-grama- tički pojam koji se pojavljuje u puno njegovih pjesama). Pjesnik je priskrbio toliko leksičkog, slikovnog, misaonog i asocijativnog materijala, da svaki čitatelj, u svakoj Stojićevoj pjesmi, može sastaviti, pročitati ili učitati svoju pjesmu. Usudio bih se reći: i u svakoj Stojićevoj knjizi, svoju knjigu. Pa sam se i sam poslužio tim pravom. Stojićevo pjesničko drvo (arbor vitae, arbor mundi), nadraslo je Ivan-planinu (o kojoj Stojić dirljivo pjeva) i pružilo grane dokle Dunav sa svojim pritokama teče, ali je njegov korijen u mitskoj zemlji Hercegovini, u kraju između nevelike planine Trtle i smaragdne Neretve koji se zove Brotnjo, Broćno. Broćno je stara srednjovjekovna župa koja je dobila ime po broću, biljci iz čijih se podanaka pripravljala crvena boja nalik na grimiz. Koja je obojila Stojićeve početke. U drugoj polovici petnaestog stoljeća, preseli se Vladko Opanak, knez moćnog vlaš- kog plemena Opanci s 44 obitelji i 18 neoženjenih momaka, iz Imote u Broćno. Jedan turski dokument iz 1477. godine sačuvao nam je njihova prelijepa starohrvatska imena: Radoč sin Vranuša, Radko sin Radivoja, Radoje sin Radonje, Radovac sin Slišoja, Belosav sin Radosala, Vitas sin Radana, Smoljan sin Vladka, Radivac sin Grdana, Vu- kač sin Gojaka, Budko sin Borovca, Pokrajac sin Bradca, Radibrad sin Doljana. Imena kao da su skinuta sa stećaka. Tužno je što nisu sačuvana i ženska. Ona, iz starih lovreć- kih greblja, po ogradama, časkom izviru u obliku rana proljetnog cvijeta i vrate se pod kamen, u svoj prosuti prah. Jedna se zvala Stoja i od nje pročediše Stojići. Stojić je uvijek bio svjestan svoje južnosti, on je smislio to lijepo ime, njime imeno- vao jednu svoju knjigu: Južnost, izbor, Sarajevo, 1990. Pa sam se i ja zaputio za pjesnikom kroz njegovo djelo. Za južnostima. Vjerujući da one o Stojiću i njegovu djelu kažu više i bolje od svih književnih kritičara i teoretičara. Pustimo ih nek govore. "Od svih riječi otajstva mi razumijemo samo/ riječ kruh, on prianja za nepce/ mi čujemo samo poziv mladićima u zemlju/ u kojoj će iz svakog damara šiknuti vodo- skok". (Misa)

XVI | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar "Ubaci nas bijele u eter, o milostiva,/ da se vratimo plavi, zeleni, ljubičasti". (Misa) "Djevojčica je vrisnula uplašena svojim tijelom" (Prosinac) "Stoga nam je pjesma škrgut zgažena svijeta/ Opasnost zmijskoga zijeva" (Povratak Hektorov u Brotnjo) "Kroz staze tišine hode naši bivši životi/ Iz stare sobe u opojni miris smilja/ Zatim vrijeme što taložilo se u deblu/ Javlja se žestinom vatre, prešućenim krikom" (Kra jolik sa smiljem) "Oči tamne rupe, iz njih iščupana stabla/ odjeci davnih zdravomarija" (Sentimen talna pjesma o zavičaju) "Stabljika duhana raste u zjenici" (Fotografija iz djetinjstva) "Kuća! Reče kući. Ta istost/ Prokleti bezoblični prostor iz kojega otkidamo/ minule nas. Kamen iz kojega klešemo/ nezgrapne stihove" (Progonstva) "Naš put prema iskonu, u stvari, tu je/ gdje put prestaje a pustoš zanosno pjeva" (Progonstva) "govoriš i iz usta i lepršaju krila tamnih anđela" (Govorim bojama) "riječi poskoka što bdiju pritajene u tvom oku" (Job, 29,13) "a nostalgija me ovija kao lozje i čujem/ stalno bat koraka kojih nema više" (Job, 29,13) "Moj zavičaj je jedna ruka što maše u sjećanju" (Zabluda o epistolarnoj ptici) "u nestajućoj pjesmi mladića u sutone/ dubokim očima djetinjstva, grgoljenju vina" (More, skica za ogled) "rezonanca davno upamćena Shelleyeva stiha/ suho korito vodoskoka u parku lju- buške gimnazije" (Mjesto) "Znam kraj u kome cvatu krinovi i perunike" (Sjedimo na verandi i gledamo noćno nebo) "njihov spol s našim nestalim zavičajem/ postao je jedno" (Žene što su koračale rubom) "Zanosan je mir metvice/ Nedostižan je dan što se lije kao žeženo zlato/ kroz malu hercegovačku uvalu/ Hrapave su riječi zvona i teške" (Olovni jastuk) "Kad su tražili zlato ja sam davao krv, jer drugog zlata nisam imao" (Pismo dr. Maksu Levenfeldu) "što smrt su mu donijele njegove opsjenarske riječi/ Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je moja krv" (Majci) "Otac je trznuo/ svijetlu pušku iz koporana i ptičje tijelo/ muklo je palo na mali lijes"… "te da uvijek za vrijeme preobrazbe na groblju Podišta/ vjetar lagano zanjiše granje starih hrastova" (Legenda o lovcu) "Kad list jasena porumeni procvate biljka broć/… Kad su jeseni tople oni dozivaju milinjem/… Za hladnih jesenjih noći nalože vatru od lozovine… Kad kora smokve puca od mraza i u buri/ majka dugo u noć čeka izgubljene čobane" (Kad list jasena porumeni)

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XVII "prisjećam se riječi "cvit" i "nedilja" (Razglednica iz Sydneya) "moja rečenica uvijek odiše kišnim sumrakom/ mirisom nagorjela žita" (Rečeni ca) "Tebe godinama nema, al tvoj glas još zvoni/ još se crtaju tvoje ruke u tijestu i pra- šini/ i hoće biti jedna pjesma o meni. O trice/ i kučine!" (Južnost, izbor) "… taj mukli udar u crvenicu…" (Neposlano pismo) "Stablo smokve mliječi/ gorak je okus badema/ gorak je okus badema/ sladak je okus pelina" (Svjetiljka u buri) "Sve svete djevice i udovice/ Molite za nas/ svi glagoljaši, babuni, sva pismena hu- mačke ploče/ ružo prekobrojna/ ružo mirisa puna" (Male litanije Snježne Gospe) "A za poeziju bit će vremena/ Kad dođu duge jesenje kiše/ Kad padne tamna noć" (Ne pišem dok drugi rade u polju) "Bilo je davno ljubuško ljeto. Bili smo/ Anđeli. Tad mi se ukazivala Marianne/… Jesen je u Klobuku, vjetar povija trsku./ O pusti sprud udara val" (Klobuk, Klokun) "Ljubav je časovita i prolazna/ Mržnja je vječna" (Varijacije na Šimića) "U radost i u visinu, u obzor gdje se spaja/ Moja duša s plavetnilom, srce sa zavi- čajem" (Moja kafana) "I tvoje oko u kome se ugasio smaragd Neretve/ … A ne postoji ništa samo ova crna zemlja" (Milica Mandžo, 1930-1979) "Zamućen je pendžer za snove, čatrnja lozina/ Gdje ponekad svrati na vodu žedna duša Jozina" (Odrina nad čatrnjom) "Zurna crna/ Zvučna i kratka poput Lorkina stiha/ Tirititiiiiiiiiiiiiiiiii, tiritatataaaa/ Do munje, nepostojanja" (Klarinet što je nekad služio u Trebižatskoj limenoj glazbi) "Očarava me sporost, besciljnost/ Radije ostajem pisati o grlicama/ Iz Huminih vinograda, pjesme/ Za ljude koji ih nikad neće pročitati/ Ljubuški, Počitelj, Kočerin, Cista Provo" (Chicago) "Na mjestu gdje građevinski strojevi kopaju veliku rupu/ Bio je vinograd moga oca. Njegovo trsje još uvijek/ Ovija moje ruke i vrat, njegovi medeni grozdovi/ Još uvijek svjetlucaju, mirišu pred mojim očima". (Vinograd) "Ne mogu da te prežalim u zimska predvečerja/ kad bogorodica u zavičaju razgovara s čobanicama" (Ne mogu da te prežalim) "Venut će hrastovi na ilirskom groblju u Dragićini/ Za nama, jer tu ćemo leći ti i ja/ Nakon buke i bijesa, svijeta, velegradova i rata./ jedino tu će naše duše biti mirne/ Čak i kada nam zavičajni psi budu/ pišali iznad groba". (Groblje u Dragićini)

Prilog sa skupa u Jajcu

XVIII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Igor Mandić Sjajne novelete

"Sjaj bosanskog segmenta hrvatske kulture dopire do nas u trenucima njenog de- finitivnog zalaska" - sumračno zaključuje hrvatski pjesnik Mile Stojić (rođ. 1955. god.) u feljtonističkoj (kolumnističkoj) zbirci Jutro u Pompejima, koju je skromno označio "građom". Posljednjih je godina on zaista egzistencijalno iskusio (neprizna- tu) dvojnost pisca u dvostrukoj dijaspori: oni koji su ranije djelovali u okružju ne- kadašnje SR BiH često su nailazili na odbojnost u matičnoj (hrvatskoj) duhovnosti; kada ih je rat raspršio svijetom pogotovo su teško mogli obrazložiti kome (odsada) pripadaju. Kada u ovoj zbirci tekstova (izabranoj iz obimnije proizvodnje, u razdoblju 1990.-1998.) iskazuje svoju udivljenost opusom Ivana Lovrenovića, on da citira jedan njegov iskaz koji je vjerojatno posvojio, a koji bismo i trebali primiti kao po- sljednju Opomenu prije nego što "orijentalno hrvatstvo" prestane biti "integralni dio hrvatskog, kulturnog kruga". Naime, riječ je "endemičnoj hrvatskoj pojavi: nepozna- vanju svojega, nemaru za svoje, slasti u gubljenju svojega i u odricanju od svojega". Našavši se, stjecajem okolnosti u struji matične (zagrebačke) tekstualne proizvodnje - nakon napuštanja Sarajeva, u lipnju 1992. g. i europskoga stranstvovanja - Mile Stojić kao da se našao u tantalovski ukletoj poziciji, pokušavajući u svojim (često pripovjedno intoniranim) novinskim kolumnama prizvati mnogo od onoga što je bošnjačka komponenta odavno označila u hrvatskoj duhovnosti, ali razočaran što ga svaki takav napor iznova vraća na početak. Svejedno - kao rođeni Hercegovac a naturalizirani Bosanac, kako se sam određuje - godinama je prikupljao građu, koja je sada sama sebi dovoljna: to je niz kulturološ- ko i političko polemičkih izuzetno informiranih tekstova, u kojima autobiografska sastavnica stoji u suglasju s kolektivnom sudbinom. U ovakvom harmoniziranju, međutim, često odjekuje svojevrsna bolna jednostranost - kao kod svih koji mogu reći: "Sarajevo, mon amour" - izazvana nesumnjivo tragičnom ratnom konstelaci- jom, u kojoj nema mogućnosti (ni smisla, ni potrebe) za relativiziranjem. (...) Stojić je literarno izrazitiji i dojmljiviji kada pusti svome pripovjedačkome živcu na volju (oslobađajući ga "čisto" političke prisile), jer se tada, u kombinaciji autobi- ografskoga i kulturološkoga iskaza, rađaju sjajne "novelete" (kao jedna od varijanti feljtonističkog žanra), pune ovakve zaključne gorčine: "Fikcija se slaže na fikciju, a realnost su jedino tisuće, milijuni što se potucaju od nemila do nedraga. Na Balkanu će još dugo najbrojnija nacija biti nacija onih koji nemaju ništa, onih koji su ništa."

O knjizi Jutro u Pompejima, Vjesnik, Zagreb, 26. kolovoza 1998.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XIX Zvonimir Mrkonjić Glas podzemnog naroda

S poezijom Mile Stojića (1955.) upoznao sam se u zborniku "Insulae, Hrvatska nova lirika" što ga je 1981. objavio Drago Štambuk. U zborniku je Stojić predstavljao umjerenu varijantu mladoliričara koji su ispovijedali "vjeru u izrecivost smisla" nasuprot semantičkim konkretistima koji su smisao smatralo kompromitiranim. Što bijaše u međuvremenu od smisla? Jedni su ga uz raznorazne isprike poslali u ozna- čiteljsku gombaonicu. Stojić je bio već od početka pjevni euforik koji je svoje lijepe stihove jednako punio osobnim prisjećanjem, eruditskim natuknicama i metapo- etskim bilješkama, uz to što mu nije bilo stalo ni do uzročno-posljedičnih veza ni do logike, nastojeći zgodimice, kako je Mallarmé govorio, "unijeti malo nejasnoće" među skladne redove. Odmah izražavam neslaganje sa Stojićevim predgovornikom Ivanom Lovrenovi- ćem da njegova poezija pripada "melankolijskom osjećaju svijeta i molskom tonali- tetu pjesme" naprosto zato što je tamo gdje je ta poezija nastajala mol izražavao ono isto što je zapadnije izražavao dur. Stojiću je naprosto bila suđena aktivistička poetika onoga koji vidi crno, ali ga mora bilježiti po bijelom, kao što to govori u ranoj samoproročanskoj pjesmi o Hektoru:

Dok zanosna bonaca smrti uvlači se u zjenicu Razbora, dragi prijatelju, ti seliš u nepoznat Svijet, bez boga i smisla; avaj, ti postaješ Stablo, uvik sveprisutne radiofonije! (Povratak Hektorov u Brotnjo)

Stojić nije poklonik suznih jeremijada. Ako i znade jako dobro ugoditi harfu za elegijske tonove, njemu je najbliža forma zapravo trubadurski sirventes, politički angažirani, srdito-ironični pjev kojim šiba zla vremena, njegove poroke i njihove aktere. Stojić je stoga bio pozvaniji od "kakva inog bljutavca slavjanskog" (Tonči P. Marović) staviti na papir tragediju Bosne i holokaust Sarajeva. To će mu pomoći da, za razliku od mladih pjesnika koji "vole jake riječi kao smrt, krv, domovina", sroči na putu u progonstvo novu poetiku povijesne kataklizme. U Vježbama iz Aristotelove poetike Stojić uči kako "Potresne riječi nikog ne zanimaju/ bez obzira što su istinite" te kako kritična masa ravnodušnosti pokreće srebrenički pokolj. Sa zaključkom: "A mi/ držimo jedino do književnosti vukova. Do simbola/ njihovih očnjaka i metafore njihova postojanja".

XX | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Tako je Stojić postao pjesnik nestanka stare Bosne, koji gdjekad distanciranošću kamere opisuje događaje (Mrkonjić, 1992.), gdjekad ih kao opjesmenjene uspomene spašava od zuba vremena s povremenim neizbježnim patetičkim naglascima (Sa rajevska groblja) dovodeći svoj libar uništenja svega postojećeg do neprijepornog vrhunca Naše duše:

Kad su gorjele naše kuće, nije htjela otići skrivala se u pepeo, podupirala lastavicu koja se ruši Ugarke, poderotine skupljala u zavežljaj i poslije od njih pravila mitove Uvijek je vukla natrag Najviše stanovala u nosu

Gubeći domovinu, pjesnik dolazi u završni stupanj apatrida i ahasvera, punog "ge- netske nomadske tuge", koji živi "nakon sudnjeg dana" i eventualno uživa sitne be- neficije "bosanskih pjesnika u egzilu". Teško je, privodeći kraju ove bilješke o Stojiću, ne govoriti o njegovoj izrazitoj ću- tilnosti, o čežnji za svim svojim ženama, prošlim, sadašnjim i budućim kao prota- gonisticama nekog degradiranog raja koji je primio na sebe sve nevolje zemaljštine. Reklo bi se da pjesnikov postojani dijalog s vremenito ženskim kao mjerilom realnog omogućuje mu njegov tragični osjet (bez) domovinstva. Tko god bude htio doznati što je ostalo od Bosne, morat će konzultirati Stojića, pjesnika čije se elegije nikada neće vratiti iz progonstva.

U povodu knjige Prognane elegije, Novi list, Rijeka 23. prosinca 2004.

* * *

Promotreni sa stajališta odnosa prema svom vremenu, neki od važnih pjesničkih opusa hrvatske poezije iz druge polovice šezdesetih godina nisu objašnjivi ako se na njih ne primijene izrazi poetičkoga nomadizma ili poetike tranzicije. Primjerice, Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, Nikica Petrak, Tonko Maroević i dr. temeljito mijenjaju diskurs napuštanjem hermetičnoga monološkog govora u ko- rist višeglasnoga povijesnog učitavanja, štoviše palimpsestnog uslojavanja diskursa. Tako i Josip Sever započinje svoj planetarni delirij nad zadimljenim kristalnim glo- busom. Poezija najavljuje time tektonske mijene društva, gdje neće samo biti ugro- ženi tekstovi nego i životi. Potkraj osamdesetih godina i Mile Stojić (1955.) započinje zastupajući stvar mo- nološkog pjesništva naprosto zato što je ono, odvajajući ga od prijetvorne ideološke pastorale, najbolje branilo stvar metaforskoga voluntarizma. On je nepristran, od

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XXI svega jednako daleko koliko god se pozivao na južnost i sredozemni univerzalizam: "Mi nemamo porijeklo, mjesto, dom/ Sve što je s nama prezreno je, zgaženo" (Po vratak Hektorov u Brotnjo). Koliko god hermetistički umotana, nazire se teza o her- cegovačkom ustaštvu i političkom kapitalu osvojenom na njoj – teza koja će biti premašena u novom povijesnom prijevoju. Potkraj osamdesetih događa se u Stojiće- vu pjesništvu raskid s tananim estetizmom njegovih ranih zbirki, kad je njihovu sre- dozemnu bezvremenost zamijenio novim osjetom vremenosti. Stojiću nije pritom promaknuo način kako nas veliki pjesnici, Homer, Mandeljštam, Goran, katarzom svojih tragičnih pjesama nastoje pomiriti s postojećim. Je li moguće, pita se pjesnik, u gonetanju znamenja vremena ne osjetiti bitnu isto- dobnost nekih događaja, primjerice osjetiti "čas goranova smaknuća... dokle nestr- pljivo očekuješ vijest utakmica je prekinuta/ Zbog skandala na stadionu" (Nedjeljna poslijepodnevna pjesma). Povijest prestaje biti učiteljicom života sa svojim poukama i utjehom dijakronije. "U mladosti sam prezirao biografije pisaca/ jer su mi njihovi banalni životi mutili patetiku/ njihovih rečenica... Kasnije sam shvatio da poezija nije samo u versima/ nego i u njihovu nevidljivom korijenju" (Čitam biografije). Kada se razvojem događaja libreto za sviralu udvaja i stapa s libretom za strojnicu, poezija prestaje biti puko kombiniranje jakih riječi nego je u zahtjevu da se pronađu objektivni korelativi koji stoje ili ne stoje iza tih riječi. Nova Stojićeva poezija nastaje u osluškivanju opsade Sarajeva, tako i doslovce ispisuje svoju poetiku koja se u Pro gnanim elegijama (1996.) definira kao poetika egzila: "Naše pjesme ne podnose više velike riječi/ naš govor sve više postaje nerazumno mrmljanje" (Gitara bodljikavih žica). Dok u pjesmi Zemlja opisuje nestajanje svih znakova državnosti srednjovjekovne Bosne, u Trijumfu mašte događa se to kao u povijesnoj analogiji lišavanjem pjesničke mašte svih njezinih moći, ciničnom primjenom slavnoga gesla "manje je više".

Ali dosegli smo zato trijumf mašte Govoreći o stvarnosti postižemo čudesne, gotovo nevjerojatne efekte u našem slučaju izjednačeni su označitelj i označeno Pakao za nas nije simbol, nego satiruće iskustvo Weltschmerz je već stanje rasječenih usta Vatra za nas nije proplamsaj duha već heraklitsko počelo što je progutalo svijet

Svezak Stojićevih izabranih pjesama kulminira zacijelo tom negativnom pobjedom, u situaciji kad više ništa nije kao što je bilo. Pa kao što ustanovljuje pogovornik Miljen- ko Jergović, "nakon svega toga Mile Stojić pisao je samo dvije vrste pjesama: nježne i pomalo bolećive ljubavne pjesme, te angažirane, kroničarske, posmrtne pjesme o svo-

XXII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar joj zemlji i njezinim ljudima". Stojić i nakon ovih gusto evokativnih pjesama ostaje za- točenik memorije suočen s globalizirano brzim napredovanjem zaborava; pjesnik ga je opisao preko sudbine znamenitog sarajevskog tunela o kojem govori snažno poput biblijskog Izaije: "Podzemni narod izlazio je kroz zemljana vrata/ I nastanjivao daleke pustare kontinenata". Ako je itko dao tome narodu glas, onda je to Mile Stojić.

U povodu knjige Priznanje, Vijenac, Zagreb, 5. lipnja 2008.

Tonko Maroević Krajolik s miljem

Podnaslov ove knjige Stare i nove pjesme, iskoristit ćemo da pomoću njega fiksira- mo najodređeniji dojam upravo završenog čitanja glavnine dosadašnjega Stojićeva opusa. S vrlo malo kombinatorike kazat ćemo da je riječ o pouzdano "novom" autoru kojega stihovi, međutim, imaju zadah ili auru "starine", a da i ne govorimo o čvrstoj konzistenciji govorenja, zbog čega mu i najnovije pjesme izgledaju često kao stare, a stare su mu pak morfološki i tipološki uglavnom ravne novijima. Ovaj je pjesnik tako reći od prvoga stiha našao odgovarajući, osobni, pravi ton, pri čemu svijest o tradiciji upravo obavezuje na stanovite iskorake, ali i nuka na metodično uklapanje u širi kontekst. Priznajemo da smo bili u napasti da parafraziramo i naslov zbirke kao naslov ovoga prikaza. Naime, nije čest slučaj da pojam izbora uđe u samo tkivo govorenja, a zaključna pjesma knjige naziva se istom sintagmom: Južnost, izbor. Izbor se pri tom, dakako, tek uvjetno odnosi na ovdje prikupIjene pjesme, a mnogo više na vezu po srodnosti s ishodišnim terminom, a to je u ovom slučaju: južnost. Nužnost da osta- nemo u okvirima duhovnog podneblja potakla je dodir s jednom drugom pjesmom koja eksplicitno aludira na genius loci, u Stojićevu slučaju svakako na mediteranski, hercegovački kameno-osunčani okoliš. Uz pjesme kao što su Sentimentalna pjesma o zavičaju, ili More, skica za ogled, logično je da u Stojićev okular ulazi i Šimićeva Opomena. Pjesnikova (samo)svijest nužno računa s tvarnim i idealnim precima, a hermetizam Antuna Branka Šimića jedan je od nemimoilaznih načina sažimanja regionalog iskustva i pretvaranja do- življajnih sastojaka u čvrsti amblem. Razumije se, Stojić ne staje na jednom, ma kako dostojnom i hvale vrijednom modelu, već pipke svojega senzibiliteta podjednako upućuje još i prema Ujeviću, Krleži i Miljkoviću, Mandeljštamu i Celanu, da spome- nemo samo one na koje se izričito nadovezuje.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XXIII Reference i citati iz tih, i nekih drugih, pjesnika nemaju ipak težinu "stranog tijela", niti upadljivost, ostentativnost nekog postmodernističkog postupka. Naprotiv, Stojić kao da organski rastapa i asimilira bilo kakve tragove lektire, nastojeći ponajprije oko elastičnosti i mekote vlastita iskaza, gdje tuđi dodaci djeluju tek kao zrcalo ili podloga kroz koju se prodire/kroz koju se prozire u ono dublje i nedohvatno. Prido- davši još povremeni antikni i arhetipski repertoar imena i pojava, ishod je iznimno uspješna dijakronija, rijetko plemenita patina i potkožna patetika izricanja. Počevši od prve zbirke, ili bolje prvoga naslova: Lijer, jezik prašine (1977.), Stojić je pjesnik riječi i jezika, glasova i rečenica, pjesnik procijeđenog i nataloženog pjesniš- tva. Gotovo u svakoj čestici zbirke, gotovo na svakoj stranici naiđemo na proverbi- jalne i formulaične metapoetske opaske, među kojima s najviše povjerenja stajemo uz programatski završetak teksta Zapis o prosipanju pijeska, nimalo slučajno posve- ćenoga baš Jovici Aćinu: "Nisam tražio riječ što razmiče granice razlama membrane/ nego onu/ što čini mirnom, ogromnu površinu jezera". Doista, umjesto agresivnog udara ili provokativnog učinka, Stojiću je do snaženja nutarnjih niti na kojima se zasniva koherencija vremena i prostora, istančanog pletiva življenja i pisanja. Sazrijevanje i puna zrelost Stojićeva pjeva zbili su se u nepuno desetljeće i pol njegova rada. Ovaj rani rezime popraćen je lijepim pogovornim prinosom Branka Stojanovića, u kojemu su analitički raščlanjene mnoge smjernice i tekovine, i na koje će se morati pozivati svako buduće vrednovanje. Možemo još sa svoje strane pridodati kako lagano otvaranje prema svakidašnjici, postupno i usmjereno osluškivanje aktualija i/ili trivijalija nimalo ne narušava visoku stilizaciju Stojićeva pjesništva: dapače, korelativi Orašja i Gustava Schwaba ili epifanije iz Karla Štajnera ili iz ulice Đure Đakovića svojevrsna su kušnja, koje slike izlaze ne samo konkretnijima, već i pročišćenijima.

O knjizi Južnost, izbor, Slobodna Dalmacija, Split, 27. listopada 1990.

Slobodan Prosperov Novak Povijesno i sudbinsko

Te gorde pjesme idu u red boljih ispovjednih stihova novije književnosti, a svojim tvrdim tonovima i ironijom znatno se približavaju zvukovima i smislovima što su ih u ratnim i poratnim pjesmama ostvarivali Zvonimir Mrkonjić i Boris Maruna, a vrlo su bliske i narativnim stihovima kakve je u posljednjih desetak godina pisao svakako danas najbolji bosanski pjesnik Mile Stojić. Taj Hercegovac za kojeg je s pravom i ne

XXIV | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar u šali rečeno da je i sam etnološki raritet, jedan je od onih koji bolje od drugih zna uskladiti molitvu s proklinjanjem i pokazati kako postoje vremena u kojima pjesnici čak i kad ulaze u rizične prostore doslovnosti i angažiranosti, ne smiju zanijemiti. Mile Stojić rodio se u Dragićini 1955., a u književnosti se pojavio zbirkom poezije Lijer, jezik prašine, 1977. Pred sam rat u svesku Južnost, izbor, s podnaslovom Stare i nove pjesme, rekapi- tulirao je svoj dotadašnji pjesnički rad. Nakon studija književnosti, Stojić je živio u Sarajevu, gdje je uređivao časopise Lica i Odjek te kulturne stranice dnevnika Oslobođenje. Od 1993. neko vrijeme je u Beču lektor na tamošnjoj slavistici, zatim je u Zagrebu uređivao list Tjednik, a onda se vratio u Sarajevo, gdje je danas novinar i urednik u nezavisnom magazinu Dani. U vrijeme ratnog progonstva njegov je književni opus doživio važne promjene, a do rata glasoviti pjesnik ne samo što je napisao novih i tamnih pjesama nego se pokazao i kao suptilan pripovjedač, oštar kritičar balkanskog antieuropejstva, pisac dramatičnih autobiografskih eseja, kreator čudne ali djelotvorne mješavine privatnog i kulturološkog, trivijalnog i uzvišenog. Prvu knjigu eseja Stojić je objavio 1992., ali taj svezak, s naslovom Glasovi sara jevske noći, nije se sačuvao jer je izgorio u bombardiranju i požaru tiskare. Dvije važne prozne Stojićeve knjige, a one su samo djelić vrlo opsežne piščeve esejističke aktivnosti, jesu svesci Jutro u Pompejima iz 1998. i Riječi na prozoru iz 1999. Obje knjige prepune su lucidnih promišljanja o sudbini piščeva zavičaja, o ratu ali najviše o poremećenoj i onemogućenoj ljudskosti. U tim knjigama nalazi se građa mnogih nikad ispričanih priča, sabrane su na njihovim stranicama mnoge sudbine, drastične slike i začuđujući zaključci. Piščev esej o vojničkim silovanjima žena, priča o zločin- cu i njegovim krvavim zanokticama, Stojićeve razorne analize nemuštosti europskih mirotvoraca, akutne opaske o pluralnom identitetu, sve su to poglavlja velike buduće enciklopedije bosanskih smrti i njihovih uzaludnosti. Stojić je trijezni svjedok porušenoga i popaljenog zavičaja, on je osposobljen osluš- kivati znakove starine, pozitivne glasove baštine. Upravo u dosluhu mrtvih i živih izgradio se Stojićev ratni i poratni lirski opus, korpus koji se stilom i duhom bitno približio piščevim prozama. U ranijim pjesničkim zbirkama, sve do pojave izabranih pjesama u knjizi Južnost, izbor, Stojić je bio govornik svečanih i mirnih tonova, pisac koji nije vrtložio materijal od kojeg su mu napravljene pjesme. On je, doduše, od po- četka nešto manje, a kasnije sve više, bio zainteresiran za realije, iskazivao je sklonost pripovjednom i gotovo proznom diskursu u pjesmama. Njegovi lirski tekstovi još od prvih zbirki nakrcani su metapoetičkim slojevima, u njima su česta navođenja tuđih tekstova, spomeni književničkih imena, mitoloških referenci i povijesnih aktualija. Stojić je od prve objavljene pjesme autor čiste i osmišljene rečenice, pjesnik izvrsno odabranog ritma, majstor nataloženog iskustva koji u zbirkama Umjetnost tame iz 1979. te u knjigama Zemna svjetlost, 1987. i Olovni jastuk, 1989. znalački raspleće

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XXV pisanje kao da je život i život kao da nije ništa drugo doli pisanje. Malo je hrvatskih pjesnika vlastitom zavičaju bolje od Mile Stojića tako savršeno razotkrivale mjeru povijesnog i sudbinskog. Prva piščeva prognanička, ratna zbirka poezije imala je sasvim izravan i ironičan naslov. Zvala se Libreto za sviralu i strojnicu i bila je objavlje- na 1994., a slijedile su je Prognane elegije tiskane u Sarajevu 1996. te opsežna zbirka Nakon sudnjega dana iz 1999. u kojoj ima pjesama iz obiju prethodnih knjiga. Te tri knjige treba shvatiti kao jedinstven tekst, kao teksture koje su se inače prelijevale jedna u drugu. Makabrične Stojićeve pjesme najvažniju tematsku inspiraciju nalaze u grobovima ubijenih stanovnika Sarajeva ali i grobovima piščevih duhovnih bliznika. An- tologijski su Stojićevi prekogrobni razgovori s Vitomirom Lukićem, s fra Ivanom Jukićem i Veselkom Koromanom, dirljiva su njegova sjećanja na Niku Milićevića, na stari Mostar i na Sarajevo, Jajce i Banju Luku, na stričeve i njihove smrti, oca i ubijenog djeda. Prema Homeru ovom se prognaniku često upućuje misao, vraćaju mu se slike Antigone i njezina nepokopanog brata, osluškuje "što je rekao Hektor kad se vratio":

Nad krajolicima, nad zelenim boricima uvijenim u maglu i dim, nad staklima što se lede od daha đavola nad tankim nitima globulina, nad kapljicama što se grušaju nad papirima što ih raznosi vjetar

Nad strujama što podmuklo tope zlato i čelik nad vjetrovima što huje pustim obalama uzaludno tražeći lepršave haljine i zvuk usne harmonike Nad mrkim aoristima, pougljenim imperfektima nad kolonama, nad kolonama bez kraja

ponovno će proklijati nesretna ljudska sperma ponovno će svoje žezlo podići mrki bog Vodat ćemo unučad između ruševina, misleći da smo na plaži Bit ćemo mrtvi a mislit ćemo da živimo.

U svojim zrelim zbirkama, narativnim i ispovjednim, Stojić je ostvario neke od najparadoksalnijih ali književno najekonomičnijih slika ikad napisanih u Bosni. Ta- kva je sigurno ona o Dostojevskom koji bombama tuče Sarajevo s Trebevića jer se ondje pojavio da pomogne novokomponiranim Mesijama pravoslavlja. Sintaksa i ritam Stojićevih pjesama vrlo su bliski onome što Gottfried Benn, kojega pjesnik ne

XXVI | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar jednom spominje, naziva proznom lirikom. U toj lirici ispovjednost i sjećanje dominantni su ali s jednim vrlo važnim, za Stojića presudnim, otklonom. Pisac sam taj otklon naglašava kad kaže da je zaboravio sve stvari što su mu se nekoć činile prisutne u vremenu te da mu se sve više one stvari koje su mu nekoć bile odbojne i proklete sada, nakon prevrednovanja, nakon rata, u civilizacijskom jutru nakon kataklizme, čine još dragocjenijima i uzvišenijima. Svijest da se na kraju povijesti svaka brbljarija koja stiže iz zaborava može učiniti svetim slovom, a da se u isto vrijeme dojučerašnje svetinje neštedimice ruše, ta svijest uvodi Stojića u samo središte postmoderne osjećajnosti. Stojićev lirski glas govori tonovima apokalipse, ali je primiren jer je na zemlji susreo njezino podzemlje, i jer joj je ugledao kraj.

Iz knjige Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 2003.

Predrag Matvejević Malo je tko umio to reći tako kao Mile

Onaj tko bude proučavao povijest Bosne i Hercegovine i raspad Jugoslavije, knji- ževnost koja je obilježena tom poviješću i tim raspadom, morat će otvoriti knjige Mile Stojića. U njegovu djelu, napose u zbirci što nosi naslov Mađarsko more, otkrivamo nostalgiju ne toliko za onim što je bilo koliko za onim što je moglo biti, osjećaj nelagode spram onoga što jest i što nas još čeka. Mađarska nema mora, a brod kojim je pjesnik plovio pretvorio se u olupinu. Oprema na takvu putovanju stane u nevelik zavežljaj, s najnužnijim stvarima, ponekom slikom, ponekad knjigom. Većina putuje s malo čim, mnogi bez ičega. Mile Stojić je ponio jedino "Pandorinu kutiju", koja se sama od sebe otvorila već prije nego što je krenuo. Ni sam nije znao što je sve u njoj. Odlučio je da nam to otkrije, pa neka bude što biti ne može. Rođen u Hercegovini, Stojić je proveo djetinjstvo i ranu mladost u kraju gdje pušu vjetrovi s mora, ali se samo more ne vidi. Živio je dugo u Sarajevu, među brdima, i zavolio ga. Pisao je knjige, uređivao časopise, radio, družio se. Vjerovao je da je neki bolji život moguć i zalagao se za nj. Rat ga je iznenadio. Nije očekivao ni da će izbiti a kamoli da će biti takav ta, imao je prijatelja na svim stranama! Uspio je izići iz nesretne bosanske prijestolnice koja je doživjela najdulju opsadu u novijoj povijesti, dužu od one koja je zadesila Lenjngrad u II. svjetskom ratu: tri

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XXVII i pol godine granata i kuršuma s okolnih uzvisina, kojima su nemilosrdno gađani poniženi i uvrijeđeni stanovnici grada. Susreo sam Milu u Zagrebu, gdje se najprije sklonio sa ženom i dvjema malim kćerima. Iz bijede se nije lakše izvući nego iz opsade, pogotovo kad su djeca nejaka a zbog njih je i potražio zaklon. Nije bilo lako. Pjesnik i publicist nije pristao na uvjete koje su Hrvatu iz Hercegovine postavljali nacionalisti skloni tadašnjoj vlasti, da surađuje po njihovim nalozima u režimskim novinama i izdavaštvu. Znajući dobro cijenu koja se za to plaća, suprotstavio se, javno i izričito, onim svojim sunarodnjacima koji su, u rodnom mu kraju, otvarali logore i rušili mosto- ve. Uputio se na Zapad, u Austriju. I ja sam već bio na putu između azila i egzila. Rastali smo se s brigom u očima, u jednom malom zagrebačkom restoranu koji se tada zvao, po rijeci na bosanskoj granici, Drina. Ime mu još nisu bili promijenili oni koji mijenjaju imena, držeći da tako mijenjaju i povijest i sudbinu. U Beču je, ne bez teškoća, našao skromno mjesto lektora jezika hrvatskoga, i srpskoga, i crnogorskoga i, k tome, bosanskoga ili bošnjačkoga jezika koji se u svijetu ne dijeli na isti način na koji se to čini u zemlji gdje se on govori i piše, razumije i voli. Čuo sam da svoje studente upućuje na ono što je najbolje u južnih Slavena, bez nacionalne pristranosti kakva obično resi naše provincijalne profešure kad se do- kopaju strane katedre. I Hasija Borić, njegova supruga, glumica, dobila je u Bečkom Narodnom Teatru svoje uloge. Preživjeli su vraćajući se stalno svome kraju. Prošle su godine. Njihove su djevojčice u međuvremenu postale djevojkama, vidjeh ih nedavno s ocem u Dubrovniku, lijepe i stasite. Mile je više posijedio nego ostario. On zapravo nije nikad ni emigrirao. Ostao je tamo gdje je bio zajedno sa svojim djelom, djelo mu se nije prekidalo ni gubilo, naprotiv raslo je i izdizalo se. Našli smo se u Sarajevu kad je izvanjska opsada prestala, a ona unutrašnja, breme- nita posljedicama, još nije. U jednoj maloj bosanskoj aščinici, uz obalu "mađarskoga mora" ili na nekom njegovom otoku, razmijenili smo uz piće svoja razočaranja. Od- lučili smo obojica da ipak nastavimo putovima kojima smo pošli. Što nam je drugo preostalo, s mnogima i onako nećemo i ne možemo u kolo? Pratim i čitam sve što piše, na raznim stranama, Mile Stojić piše mnogo, više nego što bi morao u normal- nim uvjetima, nadničari. Ne znam kako bi inače preživio. Ponekad i omane, kao svi mi koji s jednoga posla skačemo na drugi. Ne govorim ovdje dovoljno o njegovoj poeziji jer mi se čini da to nije potrebno onome tko otvori knjigu Mađarsko more. Ona je u Sarajevu nagrađena kao najbolje pjesničko djelo objavljeno u Bosni i Her- cegovini 2003. godine. Kad sam nekoć čitao rane Stojićeve pjesme, tražio sam u njima ugođaje rodnoga kraja, njegova i moga: slike zemlje gdje je više kamena nego polja, manje livade nego brda, gdje pušu, kako rekoh, vjetrovi s mora a mora nema. U njegovim novim stihovima htjedoh reći posljednjim, a znam da će ih još biti otkrivam ponovo sve što su proživjeli oni koji su otišli s nadom u povratak ili pak ostali bez ikakve nade. Malo

XXVIII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar tko je iz Hercegovine i Bosne umio to reći tako kao Mile. Visoka je cijena za to i on je već platio golem predujam. Tu nema veresije. Ove retke pišem ne samo iz osjećaja sklonosti i bliskosti, nego u znak zahvalnosti pjesniku i drugaru. Za ono što je učinio i što čini Hercegovini, Bosni, nesretnim Južnim Slavenima. Nama svima.

Pogovor talijanskom izdanju knjige Mađarsko more, Pesaro, 2005.

Viktor Ivančić Toplina i jeza

Mile Stojić, kao rijetko tko prije njega, dokazao je da nostalgija ne mora biti ni sladunjava, ni patetična. U njegovu rukopisu, naime, ona ne pokazuje ukopanost u prošlost, nego - obratno - demaskira našu stvarnost bolje od mnogo čega drugog. Stojićevi tekstovi stoga su poput vožnje automobilom, gdje se stalno nudi dvostruki uvid – kroz prednje staklo, ali i u retrovizor, s nezamagljenom slikom onoga kroz što smo prohujali, a što obično biva osuđeno na kolektivni i individualni zaborav. Podsjećajući nas na to gdje smo bili, ovaj nas blistavi pisac permanentno upozorava na to kamo, zapravo, idemo. Samo je vrhunsko pero moglo patentirati tu aktivnu nostalgiju kao temeljnu poetičku odrednicu svoje publicistike, te spojiti dva osjećanja koja prevladavaju u ovim tekstovima - toplinu i jezu.

Tekst na ovitku knjige Cafe Nostalgija, Sisak, 2007.

Stevan Tontić Jedna od najljepših pjesama

Više puta sam pisao o Mili Stojiću, povodom pojedinih pjesničkih knjiga, ali i o njegovom poetskom djelu u cjelini. U jednom eseju posebno sam se pozabavio njegovim ljubavnim pjesništvom u "sjenci rata i egzila", osvrćući se u isti mah na tu vrstu poezije kod Stojićevih kolega Muniba Delalića i Dragoslava Dedovića. Stoga ću se ovog puta osvrnuti samo na jednu, za našeg pjesnika svakako reprezentativnu pjesmu pod naslovom Bratstvo i sestrinstvo iz zbirke Večera bez politike (V. B. Z., Zagreb, 2005.). Navodim je u cijelosti: Kada bih se ponovo rodio/ i mogao birati, ne bih izabrao/ ovaj jezik, ni ovo zanimanje/ Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru/ bez nade. Ne bih prihvatio/ da me ubojice

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XXIX uče pravdi./ Ne bih izabrao ovo vrijeme/ ni ovu zemlju u kojoj utjehe/ nema. Ni ovu braću koja su me/ prodala. Ni ovaj narod što/ svoje sinove prinosi teletu/ od zlata. Bacio bih svoje ime./ Jedino bih ponovo/ izabrao tebe, što te u svakom/ danu tisuću puta dodirnem/ pogledom odanosti sjaja. Ova pjesma, sastavljena od pet nerimovanih terceta i samostalnog završnog stiha, napravljena je po krajnje jednostavnom modelu, kao odgovor na pitanje koje je svako od nas sam sebi postavljao: šta bih izabrao kada bih se ponovo rodio? Pitanje je i djetinjasto i ozbiljno - ozbiljnim ga, u stvari, čini tek odgovor poput ovoga koji je dao Stojić. Pa da malo raščlanimo taj pjesnikov odgovor. Prije nego što nam, na samom kraju, objavi šta bi jedino izabrao kada bi se ponovo rodio, pjesnik (lirski subjekt pjesme) nabraja deset stvari ili vrednota koje određuju njegov sadašnji, ovozemaljski život, a koje on ne bi izabrao po ponovnom dolasku na ovaj svijet. A to čega se on zaredom i na sav glas odriče zapravo su, same po sebi, prema opšteprihvaćenom kodeksu, najvažnije, fundamentalne kategorije i vrijednosti lične i kolektivne egzistencije. Pjesnik se tu odriče i osnovnih odrednica svoga identiteta: jezika i zanimanja, naroda i vjere, pa i vlastitog imena. Pokazna zamjenica ovaj, ova, ovo, koja stoji ispred većine upotrebljenih imenica, upućuje na to da se on vjerovatno ne bi odrekao svih ovih stvari kakve su one an sich, po svojoj pretpostav- ljenoj, istorijski "neuprljanoj", nezlobivoj suštini. (Odbacuje ih, dabome, na osnovu sopstvenog iskustva s realnim manifestacijama tih "suština".) To ipak ne umanjuje značenje, pa ni provokativni smisao ovog demonstrativnog obreda odricanja - ve- ćina ljudi, naših savremenika, nije nipošto na njega spremna. Ko se još javno, osim ponekog izopštenog buntovnika i "izdajnika", odriče zemlje, naroda i vjere, jezika i braće, čak i kada ih doživljava na negativan način i intimno okrivljuje za sva zla koja su ga lično snašla? Pjesnik je napravio vrlo promišljen izbor stvari koje u novom životu ne bi izabrao. Koju god od njih da osmotri, čitalac koji poznaje Stojićevo pjesništvo, postaje svjestan da se ona javlja na mnogim drugim mjestima u njegovom opusu. A ono što je u pjesmi Bratstvo i sestrinstvo na kraju odlučno izabrao - ljubav u liku žene koju voli - birao je i u mnogim drugim pjesmama. Neke od njih spadaju među najljepše koje je on uopšte napisao. Stojićeve zbirke gotovo su napučene stvarima i pojmovima koje ovdje negativno vrednuje u ime svoje jedine ljubavi. U svojoj najnovijoj knjizi isturio je riječ narod, u pluralu, u sam naslov (Među zavađenim narodima, V. B. Z., Zagreb, 2009.). O zemlji i jeziku, o vjeri i pravdi, o braći i sestrama, o ljubavi i mržnji govori se - direktno ili u metaforama i aluzijama - u pretežnom broju Stojićevih pjesama, osobito u novijim zbirkama, onim sa presudnim iskustvom rata i egzila. Ako bismo sudili po samoj učestalosti javljanja tih ili srodnih leksema, gotovo bismo mogli pomisliti da se ovaj pjesnik svrstao u tabor tradicionalnih, osobito narodnjačko-domoljubnih liričara kod kojih zemlja, domovina i narod ("svoj" narod!), braća i sestre, vjera i nevjera,

XXX | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar pravda i nepravda itd., tvore obavezni izbor posvećenih pojmova koji određuju je- zičke, duhovne pa i ideološke koordinate tih pjesnika, upućujući i na ukus publike kojoj se obraćaju. Stojić je, međutim - iako piše jasnim, veoma prijemčivim, kadšto i publicistički "angažovanim" jezikom (osobito kada se polemički, iz egzilantskog ili povratničkog očaja, odaziva na svakojaka nepočinstva "među zavađenim narodima") - u poetičkom pogledu prava suprotnost ovom soju liričara. Nema kod njega nekritičkog obožavanja ni svog naroda ni svoje domaje, i pored neprekinute tužaljke nad sudbinom koja nas je zadesila - zadesila, po njemu, prije svega sopstvenom, a ne tek, a kod narodnjaka redovno, tuđinskom zavjerom i krivicom. Pjesnik nikad ne amnestira ni svoju "braću" (a braća su mu svi ljudi s kojima dijeli "naš jezik") od njihovih grijeha, ma koliko mu to nalagala njegova hrišćanska vjera, pogotovo predstavnici crkve, svih crkava, čiju je često licemjernu retoriku ne jednom stavljao pod svoju kritičku lupu. Najotvorenije i najdirektnije, gotovo pamflet- ski, učinio je to u pjesmi Molitva (iz zbirke Među zavađenim narodima) na kojoj ću se - ilustracije radi - malčice zadržati. Pjesma je napisana u julu 2005., kao reakcija na izjave katoličkih i pravoslavnih velikodostojnika te poznatog foruma musliman- skih intelektualaca u kojima su svi oni najoštrije osudili pjesmicu jednog sarajevskog srednjoškolca (muslimana) u kojoj su se našle i ove blasfemične riječi: "Ljudi moji, Pa Isus je bio kopile, I takav neki nam sudbu kroji?" Iz Stojićeve reakcije na tu javnu osudu nesretnog mladog poete izdvajam najizrazitije stihove: Isuse moj/ Zaštiti nas od onih koji te štite/ Obrani nas od onih koji te brane/ Koji te brane od mladića što u očaju hule tvoje ime/ Mladića sličnih tebi/ Zaštiti nas od onih koji te štite/ Jer njihove riječi zvone zveketom zlatnika/ Dok licitiraju tvojom mukom, dok te sažaljevaju/ (...)/ Isuse moj/ Znam da više vjeruješ ružnim riječima onih što se/ Krvavo znoje, nego laskama licemjera/ Da više voliš muslimane sirote bosne/ Nego katolike bogatog rima, pri čemu su i Bosna i Rim napisani malim slovom. A pomenuta vjera bez nade iz pjesme Bratstvo i sestrinstvo, upravo je vjera koju afirmišu obožavaoci zlatnog teleta, kao i licemjeri iz nove političke klase, pa čak i pojedini, s njima udruženi, zastupnici Boga na zemlji. Sjenke licemjerstva, cinizma i laži prekrivaju u Stojićevom ljudskom i pjesničkom iskustvu i mnoge druge vrednote, zapravo sve ono što tvori naš život u prostorno- vremenskim koordinatama savremenosti. Takav život, vidjeli smo, pjesnik - tačku po tačku, kao u nekom negativnom "saldu" svoje sudbine - odbacuje u svom za- mišljenom ponovnom postojanju. Jedina, jer najdragocjenija, apsolutna vrijednost egzistencije lirskog subjekta pjesme jeste - pošto odbaci i svoje ime - njegova voljena, koju "u svakom/ danu tisuću puta dodirnem/ pogledom odanosti sjaja." Ovakav završetak pjesme je tim ljepši što su izbjegnute velike i patetične riječi kojima se ljubav najčešće slavi. Iza podužeg nabrajanja svega onog što se odbacuje, uslijedila je - suprotno očekivanju - suzdržana i mirna, ozarujuća slika nepomućene, blagodatno

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XXXI prisutne ljubavne sreće. Prisustvo te sreće prebacuje se mirno saopštenim jedinim izborom i u novi, prekogrobno rođeni život. Time je taj obrt u vrednovanju najvažni- jih stvari postao još uvjerljiviji. Sreća nastaje i traje već "dodirivanjem" putem čistog pogleda "odanosti i sjaja". Ne pominje se nikakav tjelesni kontakt, ni seksualni spoj bogomdanih ljubavnih partnera. Spaja ih samo predano gledanje, kao da su i sami to Gledanje, poput "prvog Gledanja" kojim se imenuje voljeno biće u onoj krasnoj lirskoj narodnoj pjesmi. Ta odanost i taj sjaj bili bi dovoljni i nakon hipotetičnog ponovnog rođenja. Sve ostalo pjesnik bi stresao kao strašan teret sa svog, do kraja ogoljenog a ipak potpuno ispunjenog ponovljenog života. Ova pjesma priziva u svoje društvo još neke, izuzetno lijepe ljubavne pjesme. Tako se u pjesmi Večera bez politike (iz iste zbirke), sa posvetom "za H.", kaže: Samo ovaj život/ U kojem izgaramo kao upaljene žigice/ Postojao je i imao je smisla/ Zahvalju- jući tebi/ Čije sam lice prepoznavao u zrcalima sreće/ I u zrcalima boli. U to isto, prepoznato lice ljubavi, pjesnik bi gledao i kada bi se ponovo rodio, beskrajno ponavljajućim, ozarujućim pogledom sreće i životne utjehe, gledao vječno. Kao u pjesmi Bratstvo i sestrinstvo (čiji naslov ostaje pomalo zagonetan), jednoj od najljepših pjesama naše savremene, ne samo hrvatske lirike.

Riječ na skupu u Jajcu

Krešimir Bagić Melankolija, ironija, cinizam

Mile Stojić (1955.) svoj je pjesnički svijet izgradio na razmeđi pojedinačne biografije i historijske priče. Tematizirajući vlastito iskustvo i sudbinu, njegov lirski protagonist skicira iskustvo i sudbinu kolektiva kojemu pripada i kojemu se obraća. Riječ je o pjesniku koji se iznova hvata u koštac s vječnim temama poput života, ljubavi, mira, radosti, sna… Te teme obično bivaju obrađene tako da ih se sučeli s njihovim suprotnostima – smrću, mržnjom, ratom, tugom, stvarnošću… Kreirajući tako nizove opreka, Stojić podcrtava jaz između željenoga i realnoga stanja svijeta i oblikuje ključne figure svoga pjesništva, a te su paradoks i oksimoron. U njegovu opusu relativno se često pojavljuju prividno proturječne sintagme, tvrdnje i naslovi poput "tamni anđeli", "sanjamo zbilju", "Libreto za sviralu i strojnicu", "uzgajali smo vinograde, ali su rađali žirom" i sl. Mile Stojić je pjesnik koji svijetu neprestano pokušava govoriti istinu, ogoljavati ga, spašavati i harmonizirati, ali i pjesnik koji je – dok govori – duboko svjestan da je

XXXII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar njegov napor uzaludan jer put do konačne istine zapravo ne postoji. Pjesma je za Milu Stojića ponajprije prostor ispovijesti, svjedočenja, priče… Ovaj je autor u ranim zbirkama skloniji zadanim formama stiha i teksta, povremenim jezičnim igrama i tema- tizaciji samoga jezika kao varavoga i neuhvatljivoga bića. U kasnijim zbirkama glavne odlike njegova pisanja postaju narativnost i izravnost. Autor čitatelju nudi prispodo- be o ratu, nesreći, egzilu, smrti, poeziji… Govor njegova lirskog protagonista pritom obilježavaju stilizirani razgovorni ritam, arhetipske fabulacije, komentatorska logika te povremeno gotovo poslovična formulaičnost. Dominantni ton Stojićeve poezije kreće se između elegičnosti i melankolije, s povremenim iskliznućima prema humoru, ironi- ji i cinizmu. Taj ton znak je razočarenja subjekta koji zbilju doživljava kao dehumanizi- rani prostor koji obilježavaju nesreća, nepravda i obrnuta hijerarhija vrijednosti. Stojić se uvijek bavi stvarnošću i njezinim evidencijama, dapače uvjeren je da "govoreći o stvarnosti postižemo čudesne, gotovo nevjerojatne efekte". Njegov se angažman stoga najjasnije očituje u borbi protiv lažnih vrijednosti i zaborava kao jedinih preostalih nam uporišta humaniteta. Među velike teme Stojićeva pje- sništva svakako spada i sama poezija, njezino mjesto, dosezi, snaga i smisao pjevanja. U svojim stihovima ovaj autor kreativno komunicira s pjesnicima poput Tina Ujevića, Slavka Mihalića, Antuna Branka Šimića, Branka Miljkovića, Paula Celana, Czesława Miłosza ili Friedricha Hölderlina. Pritom slavi njihove napore, iskazuje im poštovanje i predstavlja se njihovim nepokolebljivim sljedbenikom. Ukratko, lirska dionica Mile Stojića nezaobilazan je dio svake (iole cjelovitije) slike suvremenoga hrvatskog odnosno bosanskohercegovačkog pjesništva. Njegov je opus mjesto humanizacije, provoka- cije i prijepora spomenutih dvaju literarnih konteksta, ali i točka iz koje iznova može početi komunikacija među njima. Stoga je dodjeljivanje Goranova vijenca Mili Stojiću, uz ostalo, prigodan čin potvrde konkretnoga opusa, ali – posredno - i podsjećanje da je poetska komunikacija globalna a ne lokalna urotnička gesta.

Slovo na dodjeli Goranova vijenca, Lukovdol, 21. ožujka 1997. godine

Miljenko Jergović Sjećanje popljuvanih

Kada bi poezija bila sjećanje, čega bismo se sjećali iz hrvatskih devedesetih? Lje- popisa i ljeporijeka, filozofskih sentenci, metatekstualnih jednadžbi u kojima stih, uglavnom, ima ulogu razlomačke crte, poneke sasvim osobne neuroze, titraja duše u višim intelektualnim sferama, profesure iz pjesničkoga umijeća, i jezičkoga talenta.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XXXIII Da, bas jezičkoga talenta, koji se, uglavnom, bavio arheološkim istraživanjima, kako dubina tako i plićaka, te geološkim ispitivanjima jezičkih struktura, njihove tvrdoće i elastičnosti, nekom višom metaforikom jezika šutnje, koji, uostalom, i jest najviša točka do koje stižu jezički talenti. Kada bi poezija bila sjećanje, iz devedesetih bismo se još mogli sjetiti šetnji Zrinjevcem, šuma lišća i potočnoga žubora, mora i velikih rijeka, razglednica iz inozemstva, šifriranih poruka koje nitko nije imao potrebu dešifrirati. Također i hrvatskih kraljeva i kneževa, prizora i prispodoba nacionalnog romantizma, i pokojeg Vukovara i rijetke Škabrnje, uz nužnu psovku upućenu agre- soru. Da nije te psovke, ničega se, osim poezije, ne bismo poezijom ni sjećali. Mile Stojić je do pred rat pisao stihove helderlinovske ljepote, pjesnički uzvišene, čiste i slobodne od transkribiranja stvarnosti. Bio je majstor od tog posla, i od takvog pjesničkog umijeća, takav majstor da je u takvome majstorisanju mogao provesti cijeli svoj život. Tim više što poezija nije sjećanje, niti ce to više ikada biti. Daleko su Homer i njegovi, a daleko je, Bogu hvala, i Andrija Kačic Miošić, njegova nepouzda- na memorija, uglavljena u kvrgave slavenske riječi, čije peglanje i poravnavanje, evo, nije dovršeno do dana današnjega. Stojićeva najbolja pjesma iz tog vremena imala je naslov: Riba, infinitiv. Svojom ljepotom i točnošću plijenila je svakog umnijeg štioca, kakav je, zacijelo, smatrao da su iza nas zauvijek ostale kubure, jatagani i deseterci, ti rafali slogova kojima smo, u ime Božje i za spas domovine, ratovali protiv turskih osvajača. Moglo je, kažem, tako i ostati. Mogao je Stojić biti i trajati kao uredan pjesnik. Toliki su manje daroviti od njega odabrali takav put, i eno ih, preživjeli su skupa sa svojim pjesmama, i dobro im je. Poezija nije sjećanje, poezija je zaborav. Ako već nije uzvišenija, onda je barem drukčija od stvarnosti. Hrvatski pjesnici zato ne opjeva- vaju stvarnost. Imperativ pjesniku da živi i umire u skladu sa svojim djelom, u ritmu svojih stihova, njihovoga smisla i značenja, da živi i umire s "pričom" svojih pjesama, i da ne pravi razliku između života i pjesništva, svakako je nešto što je vrijedno hvale, barem kod stranih i inozemnih poeta. Eto, na primjer, Neruda ili Jehuda Amihaj. lli svi oni slavni i prokleti trubaduri dvadesetog stoljeća, recimo Victor Jara, koji su glavom platili činjenicu da nisu pravili razliku između svoga ljudskog i svoga pjesničkog lica. Takvi nam se, velim, sviđaju, ali nam se čini nedostojnim, sasvim nemodernim, čak i pomalo ogavnim, da se takav svat pojavi i među Hrvatima. S takvima poezija postaje sjecanje. Mile Stojić rodom je i zavičajem iz zapadne Hercegovine, a sudbinom i životom iz Sarajeva. Ratne je godine proveo u bečkome izbjeglištvu. Iako u njegovome životopi- su nema tragičnih detalja, barem kada se uspoređuje sa svojim brojnim sunarodnjacima, a među njima i prijateljima, svaka Stojićeva pjesma napisana u devedesetima svjedočila je o tragičnoj sudbini jednoga svijeta, bilo da je taj svijet bosanski i sara-

XXXIV | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar jevski, bilo da je zapadnohercegovački, katolički i hrvatski. Pročišćene od metafora, vrlo često pripovjedne strukture, te su pjesme potpuno suprotne predratnome Stojiću, premda se u njima prepoznaju ritam i jezik, ista ljepota velikoga pjesničkog dara. Pravo na pjevanje i svjedočenje o tragediji, kao i pravo na poeziju kao organ sje- ćanja, izbor je više egzistencijalni nego pjesnički. Za takav izbor nije dovoljno uživ- ljavanje u stradanja naroda u Ruandi, niti promatranje jednako dalekih Vukovara i Srebrenice. Kada se tamo umiralo, ti si bio na sigurnome, a to je svakako vrlo daleko, bez obzira na broj kilometara. Da bi se pjesnički svjedočilo, mora se biti unutra. Biti onaj kome se nešto događa, biti to po vlastitome izboru, a ne po usudu mjesta rođe- nja, vjere, nacije i kućnoga broja u opsađenom gradu. Pjesma Volim popljuvane je istovremeno i plakat i manifest, ali je mogla biti napisana samo tako da pjesnik prethodno pristane biti jedan od popljuvanih. Drukčije to ne ide. Dobro te stvari znaju i oni kojima se od ovakvoga pjesništva diže kosa na glavi. Kako je visoka životna cijena ovakve poezije, tako je za nju najbolje reći da je pred nama jeftina pjesma, bez stvarne književne vrijednosti. Pjesma koja iznevjera- va visoke i svete ciljeve teksta i njegovih intertekstualnih referenci. Jezik je magičan gdje god nije životan. Jezik kao leš, kojemu se raduju kukavice i oprezni. Oni koji nikada nisu bili popljuvani. Stojićeva poezija devedesetih u cjelini je sjećanje popljuvanih, autsajdera i čestitih ljudi, onih koji su bili spremni spašavati svoj svijet, umjesto da ga jednostavno za- borave. Bio je to život vrijedan pjesničkoga umijeća, među ljudima koji su iskoristili svoje pravo na izbor. O tome govori ova pjesma.

O pjesmi Volim popljuvane, Poezija, Zagreb, br. 1-2, studeni 2005. godine

Josip Mlakić Velika enciklopedija tuge

Premda prvenstveno poznat kao sjajan pjesnik, jedan od najboljih iz svoje generacije na ovim prostorima, Mile Stojić je u relativno kratkom vremenu objavio dvije prozne knjige: Via Viena i Rječnik za petak i subotu. Zajedničko im je to što se radi o ukoričenim novinskim tekstovima, objavljivanim u dužem periodu u časopisima Tjednik, Dani i Feral Tribune. Unatoč tome, ove knjige ne treba ni u kojem smislu dovoditi u vezu s iritantnom pojavom ukoričavanja novinskih kolumni, što je u de- vedesetim godinama prošlog stoljeća bio svojevrsni trend. Dva su osnovna razloga: Stojićevi tekstovi nisu uobičajeni suhi novinski tekstovi, nego nešto što je Ivan Lo-

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XXXV vrenović u pogovoru knjige Rječnik za petak i subotu nazvao književnim hibridom. Drugi razlog je taj što su Stojićevi tekstovi tek ukoričavanjem dobili svoj pravi smisao i kontekst, što je posebna kvaliteta ovih knjiga. Kao da su krhotine razasute po novinama složene u raskošan mozaik. Knjiga Rječnik za petak i subotu nastala je od tekstova objavljivanih u ugaslom časopisu Tjednik i sarajevskim Danima. Već ranije je jedan dio ovih tekstova izišao u zasebnoj knjizi Riječi na prozoru u izdanju Svjetla riječi. Svaki od obrađenih pojmova našao se u novinama s određenim povodom, uglavnom se radilo o riječi koja je obilježila prethodni tjedan, s tim da pojmovi u knjizi nisu dani kronološki, nego po abecedi, što izvrsno funkcionira. I stoga je logičan podnaslov ove knjige: Mali pojmovnik tranzicije. U suprotnom, mogli bi govoriti o kronologiji tranzicije. U ovom slučaju se radi o višestruko dopunjenom izdanju, ali još uvijek ne konač- nom, jer Stojić iz tjedna u tjedan nastavlja sa svojom kolumnom u Danima. Radi se o sjajnim minijaturama, napisanim jedinstvenim stilom, počesto obojenim blagom melankolijom, zaštitnim znakom ovoga pisca. Mada se dugo godina bavi i novi- narstvom, Stojić je sačuvao neokrnjen svoj pjesnički integritet. Drugim riječima on i kao novinar ne prestaje biti pjesnik. Na neki način pisac je spojio šturi novinski tekst enciklopedijskog tipa sa svojom pjesničkom poetikom, tako da je krajnji dojam zaista fascinantan. Ono što posebno karakterizira obje Stojićeve knjige je to što se naizgled zasebni novinski tekstovi savršeno uklapaju u cjelinu, i na taj način mnogo bolje funkcioniraju. I to je ona osnovna razlika između Stojićevih knjiga i raznorazne kolumnistike. Stječe se dojam da je Stojić tekstove iz knjige prebacivao u novine, a ne obratno. A to je u suštini razlika između onoga što ostaje i onoga prigodničar- skog, dnevnopolitičkog. Knjiga Via Vienna bi žanrovski mogli okarakterizirati kao putopisnu reportažu, žanr u kojem se novinarstvo i književnost dodiruju, žanr koji G. G. Marquez glo- rificira u svojoj autobiografiji. Tekstovi iz ove knjige objavljivani su (i još uvijek se objavljuju) u splitskom Feral Tribunu. I za ovu knjigu vrijedi sve ono izrečeno za Rječnik, s tim da je ova mnogo kompaktnija, iz prostog razloga što je u središtu svakog teksta Beč. Mogli bi je nazvati i malim emocionalnim vodičem kroz taj grad. Beč Mile Stojića nije užurbana metropola, nego grad-muzej s neuništvom memori- jom, po kojem lutaju sablasti njegovih znamenitih prolaznika: Alme Mahler, Romy Schneider, Ödöna von Horvatha, Eliasa Canettija, Sigmunda Freuda, Paula Celana, Thomasa Bernharda... Posebno su fascinantna dva teksta iz knjige: Alma, ljubavnica bogova i Stefanel Zweig. U prvom Stojić govori o Almi Mahler, fatalnoj ženi iz bečkih umjetničkih krugova prve polovice dvadesetog stoljeća, i, koristeći rečenice Eliasa Canettija o ocvaloj Almi Mahler, na neki način demitologizira jedan mit. To je jedna od onih tužnih priča u kojima se uzvišeni anđeo pretvara u brbljavu svraku. U drugom, jednom zgodnom metaforom, onom o balkanskom odjelu u jednoj od bečkih knjižara,

XXXVI | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Stojić posredno otkriva kanibalističku prirodu globalnog informatičkog konzume- rizma. Drugim riječima, tek nesreća malih naroda može na neki način svratiti pozornost na njihovu književnost. Sa slabljenjem interesa za jedno, smanjuje se i za drugo. Danas Bosna, sutra Irak, prekosutra tko zna tko. Ima još likova koje bi svakako željeli vidjeti u ovoj knjizi, premda je ovo pomalo subjektivno, mada, opet, nije isključeno da ih Stojić neće u nekoj od narednih kolumna uvrstiti u svoj emocionalni spomenar. Iz moje perspektive to su prije svega još dvojica znamenitih bečkih prolaznika: Carol Reed i Graham Greene, tvorci filmskog remek-djela Treći čovjek u kojem je glavni lik podijeljeni, devastirani i apokaliptični Beč iz godina nakon drugog svjetskog rata. Ako je knjiga Rječnik za petak i subotu mali pojmovnik krvave i brutalne balkanske tranzicije, Via Vienu bi mogli okarakterizirati kao mali pojmovnik egzila. Na jednom mjestu Stojić citira austrijskog feljtonistu Alfreda Polgara: "Tuđina nije postala zavi- čaj, ali je zavičaj postao tuđina". Taj moto svih egzilanata, utopljen u neponovljivu Stojićevu melankoliju, daje ton cijeloj knjizi. I Stojićevi likovi su egzilanti, bečki prolaznici, ljudi koji su dali nemjerljiv doprinos gradu, a da im se grad nikada nije na pravi način odužio, osim što u kolektivnoj memoriji ljubomorno čuva uspomene na njih. U tekstu Posljednja iluzija Ödöna von Horvatha Stojić taj svoj postupak podcrtava, skicirajući sudbinu Ödöna von Horvatha, paradigme srednjoeuropske iskorijenjenosti, čovjeka kojemu je jedini zavičaj u životu bio njemački jezik. Uostalom, Stojić na neki način ispisuje i vlastitu životnu priču, stoga je ova knjiga uvjerljiva, poštena, katarzična i beskrajno tužna. I konačno, usuđujem se reći i veliko književno djelo, koje u svakom pogledu može stati uz bok s dva remek-djela ovog tipa književnosti: Dunav Claudija Magrisa i Nekrolog jednoj čaršiji Zuke Džumhura. Ustvari, ova knjiga, po svom postupku, čini savršenu poveznicu između ove dvije genijalne knjige, između neponovljivog Džumhurovog putopisa-sevdalinke i širokih vidika Claudija Magrisa, između Džumhurovog totala i Magrisovih panoramskih kadrova. Ako, po Borgesu, svaki pisac cijeli život ispisuje jednu te istu knjigu, onda bi Stojićevu slobodno mogli nazvati Velikom enciklopedijom tuge.

Pogovor knjizi Via Vienna, Zagreb, 2008. godine

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XXXVII Mića Vujičić Najbolji primerci srednjeevropskog eseja

Zastanimo već u prvoj rečenici, naručimo kafu u bečkom kafeu Central, pre nego što pođemo dalje i okrenemo 27. stranicu zanimljivog putovanja kroz srednju Evro- pu sa poznatim sarajevsko-bečkim književnikom Miletom Stojićem. U dnu stranice, Mile Stojić piše kako su pisci starog Beča nekada živeli od svojih svakodnevnih susreta u kafeu Central, u tom "centru i epicentru intelektualnog života Monarhije", gde su sedeli Frojd, Brams, Kafka i mnogi drugi. "U ovoj kavani, kao i u drugim sličnim mjestima", piše Stojić, "nastajala je umjetnost feljtona, najčuvenijeg literarnog žanra srednje Europe. Ta umjetnost, piše jedan kritičar, može se definirati kao ’sastavljanje nečega iz ničega’... Pa ipak, bečki feljton bio je početkom stoljeća važan novinski i literarni žanr, koji je omogućavao trijumf kavanske lucidnosti i živahnosti, pretvarajuće se povremeno u ležerni esej." Via Vienna, knjiga u podnaslovu definisana kao zbirka skica na putu Sarajevo- Beograd-Sarajevo, skup je od dvadesetak upravo pomenutih ležernih, znalački napisanih eseja, koji su nastajali možda baš kao najbolji primerci feljtona, da bi na kraju postali putopis i uz to neka vrsta intimnog Stojićevog bedekera kroz Beč, Sarajevo i celu srednju Evropu, sa ponekom umetnutom bolnom pesmom. Već u predgovoru koji piše s jeseni 2003. godine, u godini kada se navršilo deset godina od piščevog egzila i dolaska u Beč ("U ratu i strahu, progonstvu i skriva- nju najmilijih pred zločinom i etničkom mržnjom proteklo je deset mojih najboljih godina"), pisac uspeva da nas natera da udahnemo nešto emigrantske atmosfere u Beču i razmislimo o rečenici austrijskog kritičara i feljtoniste Alfreda Polgara koji je napisao kako tuđina nije postala zavičaj, ali kako zavičaj jeste postao tuđina – rečenici koja otvara Stojićevu knjigu. Iza toga čitamo tekstove o Beču. Pre svega to su zabeleške putopisca, liričara i oštrou- mnog esejiste znanog od ranije, ali pored toga što skiciraju Austriju i njenu prestonicu, fenomenološki vrlo oštro secirajući neka zanimljiva aktuelna pitanja na čije odgovore autor nailazi šetajući bečkim ulicama, Mile Stojić u svakom eseju, nudi i kratku povesnu digresiju, najčešće izvučenu iz bogate istorije K. i K. monarhije, ali i Balkana i čitave Evrope. Na tom putu, što bi se moglo učiniti kao najvažnije, Mile Stojić ne odlazi preda- leko u istoriju da bi zaboravio ono svoje tako bitno pripovedačko ja koje na pažljivo oda- branim mestima prelazi i u drugo lice, obraćajući se čitaocu kao saputniku, a u povesti ne ostaje ni predugo da bi zaboravio ono aktuleno i naše koje ga je dovelo do Beča.

XXXVIII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Iako kompleksna, Via Vienna jeste jedna sasvim precizno, uredno, jednostavno rečeno: lepo napisana knjiga, čini se bez ijedne reči viška, sa skicama napravljenim na putu Beč-Sarajevo i uz obilje zanimljivih istorijskih podataka i polemika koje teraju na razmišljanje. Dakle, knjiga sačinjena od feljtona koji su postali literatura, ili najbolji primerci prepoznatljivog srednje-evropskog eseja, lucidnog, živahnog i ležernog.

Povodom srpskog izdanja knjige Via Vienna, Politika, Beograd, 1. novembar 2008.

Zdravko Zima Lokalpatriot bez domovine

Poslije svega što nas je snašlo u posljednjih dvadesetak godina, neka naizgled eg- zaktna pitanja čine se neizvjesnijim nego ikad. Kao potvrda za to može poslužiti životni i književnički put Mile Stojića (1955.). Dakako, znamo da je Stojić pjesnik, i to ne bilo kakav, znamo da je esejist, antologičar, novinski i časopisni urednik te da je desetak godina živio u Beču i radio kao lektor na Slavističkom institutu tamošnjeg Sveučilišta. Kao što je njegov boravak u glavnom gradu Austrije prije rezultat nužno- sti (opsada Sarajeva) nego eventualne slobode, kao što te godine u inozemstvu nisu puko gastarbajterstvo, a još su manje razdoblje specijalizacije i svjesno odabrane ini- cijacije, tako je pred nama pisac kojeg je teško uhvatiti za glavu i za rep. Kako su nacionalni kriteriji posljednjih godina postali presudniji i prevalentniji od ičeg drugog, to se u slučaju Mile Stojića manje postavlja pitanje kakav je, a mnogo više ČIJI je pisac? Po svom podrijetlu i mjestu rođenja, Stojić je Hrvat iz Hercegovi- ne, po sudbini, on je Ahasver koji beznadno luta (čovjek kojeg je prokleo Isus Krist jer mu nije htio dati vode), a s obzirom na neskriveno koketiranje službene Hrvat- ske s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, koketiranje koje nije mimoišlo ni književne antologičare, Stojić je podjednako udomljen u bosanskohercegovačkoj i u hrvatskoj književnosti. Uostalom, u Međašima Zvonimira Mrkonjića, antologiji hrvatskog pjesništva 20. stoljeća, tiskanoj 2004. u Zagrebu, Stojić je predstavljen s tri pjesme. Ne spominjem to zato što bi me mučilo pitanje kojoj državnoj reprezentaciji treba pripisati kojeg pjesnika, nego zato da bih konkretnim primjerom pokazao kakvi su sve rezultati minulog rata na balkanskom tlu. Mnogo mi se važnijim čini to da je Stojić vrstan pjesnik, premda vjerujem da ni njemu samome nije lako uvijek objasniti tko je i kome pripada: ne samo kad ispunjava birokratske formulare, nego isto tako kad je

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XXXIX prinuđen precizirati kojem državnom, nacionalnom, književničkom i tako dalje kor- pusu pripada. Posljednjih godina Stojić se najviše pročuo kolumnom Café Nostalgija koju sustavno objavljuje na stranicama splitskog tjednika Feral Tribune. U godinama dok je kolumne odašiljao iz Beča, one su se doimale kao "epistole ex Ponto", kako bi rekao Ivo Andrić, ili kao pisma iz tuđine, kako je jednu svoju knjigu (u tri dijela!) nazvao Borislav Pekić. No, koliko god je činjenica da Stojić svoje tekstove više ne smišlja u Beču, nego u Sarajevu, onim neskrivenim dahom nostalgije, ako ne i ča- motinje, impregnirani su i dalje. Ne bih rekao da Stojić to čini zbog toga da bi udovoljio lepršavom prizvuku iz na- slovne egide, koji je što i šlag na raskošnoj torti ili rahatluk uz blago zaslađenu kavu. Jean Michel Palmier objašnjavao je da piše zato što se ne osjeća dobro u vlastitoj koži, zato što je uvijek u (o)poziciji i što se policajcima i pokraj zdravih očiju čini da uvijek vozi u zabranjenom smjeru. A teško bi bilo povjerovati da su poslije povratka u Sarajevo, koliko god željenog, dokinuti razlozi Stojićeve nostalgije. U svim mogućim modalitetima, nezadovoljstvo je za pisca produktivno stanje koje mu omogućava da svom očajanju uvijek dâ podnošljivu formu. Drugim riječima, trebalo bi biti krajnje naivan, pa povjerovati da su s povratkom u Sarajevo dokinuti razlozi Stojićeva feljto- nističkog revolta. Naprotiv! Dio tih tekstova autor je sada objavio i objedinio u knjizi Café Nostalgija (nakladnik Aura, Sisak, 2007.). Pozornost je ponajprije privukao naslov. Iako je café francuska riječ za kavu i kavanu, u nazivu Stojićeve knjige zazvučala je kao CAF, što nije ništa drugo neko skraćenica za Savez srednjoameričkih država (Central American Fede- ration). Od inicijalne podudarnosti važnija je činjenica da se te zemlje, Gvatemala, Honduras i druge, etiketiraju kao banana države. Manji je problem u spomenutom voću, kao najvažnijem izvoznom proizvodu, a mnogo veći u deprecijativnom zna- čenju sintagme, koja sugerira njihovu nestabilnost i nesamostalnost. Iz žargona koji je primjenjivan za zemlje srednjoameričkog i latinoameričkog kontinenta, zlosretna kovanica prirodno je premještena u balkansko podneblje. Zato je razumljivo zbog čega je strana riječ café, prije nego na francusku kavanu ili tursku kavu, asocirala na totalitarne države i nedužne banane! Što se pak nostalgije tiče, ni tu stvari ne stoje mnogo bolje. U Hrvatskoj vlada takva klima da svatko može iskazivati nostalgiju prema Endehaziji, Habsburškoj monarhiji, prema Napoleonovom ili Rimskom carstvu, ali ako kojim slučajem ustanovi da u Jugoslaviji nije sve bilo tako crno, automatski će mu biti priljepljena etiketa neprijatelja i sumnjivog jugofila. Koliko je to točno, dokazuje Karl-Markus Gauss, austrijski pisac i kritičar koji nije samo vrstan poznavatelj književnosti srednje i istočne Euro- pe, nego je isto tako upućen u političke prilike na balkanskom tlu. Gauss tvrdi da ri- ječ Jugonostalgiker u njemačkom zvuči nevino, a u hrvatskom brutalno. I zaključuje, doslovce: "Bez kriterija danas se ta oznaka lijepi svakome tko se usuđuje kritizirati hrvatski nacionalizam što se uzdigao u državotvornu ideologiju".

XL | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Opservacije austrijskog pisca važne su kao svjedočanstvo vanjskog i neutralnog promatrača, koji već po logici svoje povijesne određenosti gaji simpatije prema hrvatskome narodu. One su isto tako važne zbog klime u novostvorenim balkanskim zemljama u kojima je, uz časne izuzetke, zaboravljen smisao za razlike i u kojima se demokracija svodi na crno-bijele stereotipe ili primitivno sučeljavanje između "va- ših" i "naših" koje oslobađa prostor za sve, osim za toliko potrebne nijanse. Stojić je sumnjiv već zbog nostalgije koja iz naslovnog okvira strši kao gromobran i kojom je impregniran svaki njegov tekst. A da ne spominjemo Stojićev leksik, njegove "re- ditelje", "eksere", "eleme" (i slične turcizme), koje svaki dobrostojeći lingvist u novoj Hrvatskoj osjeća kao kost u grlu. Ali nije Stojić tu zato da bi pljeskao političkim pripuznicima, pa ni njihovim jezičnim advokatima. On piše zato da bi odgovorio na izazove svog vremena, svoje individualne i spisateljske savjesti, a to mu je - dok je na ovome svijetu - više nego dovoljna zadaća. Što se pak tiče dvojbe o nacionalnoj atribuciji, apostrofirane na početku, na nju u tekstu Tragovi đavoljeg stopala odgovara sâm Stojić. Pozivajući se na jednu kova- nicu Lászla Végela, mađarskog pripovjedača i esejista (rođenog 1941. u Srbobranu u Bačkoj!), on se bez mnogo dvoumljenja legitimirao kao "lokalpatriot bez domovine". To je bezdomnost provocirana najezdom ideologijskog mraka, o kojoj se tako eksplicitno izjašnjavao Danilo Kiš i o kojoj je na jednoj drukčijoj instanci svjedočio veliki i u Hrvatskoj zaboravljeni srbijanski pjesnik Momčilo Nastasijević. Šezdesetih godina prošloga stoljeća, dok su balkanski vampiri čučali u svojim brlozima i dok se ovakvi belaji nisu ni slutili, Végel je objavio knjigu pod naslovom Psujemo, a iz očiju nam suze teku. To je slogan pod kojim u krajnjoj liniji piše i Stojić, pa se njegovi tekstovi doimaju kao plovidba na pučini na kojoj se tegobne oluje smjenjuju s kratkotrajnim i toliko željenim trenucima bonace. Poput teško izbježivih šalica kave, koje u sebi nose gorak i sladak okus, kofein i šećer, tako Stojić svoju publiku gađa mješavinom nostalgije i depresije, svjestan da rane mogu biti ovakve ili onakve, ali da ih se najbolje liječi tako da ih se razotkrije. Kao toreador koji nakon pikadorskih draškanja dokrajčuje bika, tako naš feljtonist pogađa u metu, tvrdeći da živimo u svijetu u kojem su djedovi pojeli unuke i u kojem su starci nametnuli svoje imbecilne i krajnje retrogradne ideologije. Tu konstataciju, doduše, Stojić je preuzeo od Mladena Markova, ali to ne umanjuje užas spoznaje da su nad razvalinama Jugoslavije "novi" svijet sa starim nacionalističim asamblejama, skupštinama i saborima artikulirali raznorazni Kadi- jevići i Ćosići, Tuđmani, Manolići i njima slični, koji su svoj vijek produžavali tako što su se napajali krvlju drugih i drukčijih. Očevi su progutali nedužnu dječicu. Što nakon toga slijedi, vidljivo je na svakom koraku. Jednu od najboljih definicija nacionalizama dao je Mugdim Karabeg, bosan- skohercegovački novinar koji se silom prilika skutrio u Sjedinjenim Državama: "Ako se ljubav rađa u srcu, a mudrost u glavi, nacionalizam nastaje u debelom crijevu, u

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XLI kojem ima mjesta samo za govna". Tako se o nacionalizmu, via Stojić, izjasnio Kara- beg. Treba li tražiti argumentaciju za to? Posebno su uvjerljivi, ili šokantni, tekstovi o gradu Jajcu, u kojem su se oslobo- ditelji smjenjivali na tekućoj vrpci, sarajevskim ulicama, među kojima je jedna dobila ime Nerkeza Smailagića, više zbog nacionalne pripadnosti nego zbog onog što je Smailagić uistinu značio, likvidaciji Blaža Kraljevića, piscima baštovanima koji korov uvijek nalaze u tuđem vrtu, Dretelju, sarajevskom pjesniku i junaku Marku Vešoviću, Beogradu i Zagrebu (koji bi se trebali zvati Beogrob i Zagrob) i drugi. Ne- vjerojatan je kontrast između sjetnog raspoloženja koje obuzima pisca, dok putuje zavičajnim krajem, i činjenica s kojima se sučeljava: "Vlak klizi preko Ivana, prelazeći imaginarnu granicu gdje se Mediteran dodiruje s kontinentom. Hercegovina je ostala tvoj biološki zavičaj, mada si se odavna odrodio, s Bosnom si se srodio u trenutku kada je započela njena kalvarija, ali i ona ti je danas daleko. Andrić je na pitanje o mjestu rođenja odgovorio da svaki čovjek ima tu ne- sreću da negdje mora biti rođen. Geburtsort Nirgendwo. Koračao si uvijek stranpu- ticom, ne znajući da su ti vidici bili zaklonjeni, a spoznaje naivne. Nisi slutio klanje, koje će ti ogaditi signum vlastite nacionalne pripadnosti, do povraćanja". Sa svojim feljtonima Stojić se predstavlja kao glasnik zabranjene nostalgije ili kao renegat koji je bio prinuđen znatan dio života provesti u inozemstvu. Po svjesno artikuliranom osjećaju za prošlost, blizak je Alešu Debeljaku i njegovu spisu Sumrak idola (1995.), važnom zbog sposobnosti nadilaženja federalističkih i nacionalističkih stereotipa o balkanskom potkontinentu. Za pohoda Mugdibu Karabegu, u Chicagu, dvojica azilanata oživljavali su davne uspomene. Rat je stao, ali u našim glavama trajat će dok god dišemo, citira Stojić svog prijatelja. Ne zvuči utješno, osim kao predložak za neku novu Stojićevu knjigu.

O knjizi Café Nostalgija, Novi list, Rijeka, 18. studenoga 2007. godine

Karl Markus Gauß Potresni eseji

Das Alphabet, als literarische Vorgabe von Prosasammlungen verwendet, ist eine zwanglose und anspruchsvolle Form zugleich. Jetzt hat es der 1955 geborene Lyriker Mile Stojic unternommen, politische Glossen, komprimierte kleine Studien, luftige Feuilletons zu einem "bosnischen Alphabet" von A wie Andric bis zu Z wie Zlato zu

XLII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar sammeln. Das Gold (Zlato) findet er im kroatischen Wörterbuch nicht gleich neben dem Geld wie im deutschen, sondern nahe beim Verbrechen (zlocin), was ihn zu eini- gen interessanten Gedankenspielen veranlasst. Gedankenspiele, Versuche, dem Den- ken probeweise eine andere Richtung zu geben, sind die meisten seiner Eintragungen, die einst als Beiträge für eine Zagreber Zeitung geschrieben wurden. Stets erhellend, mitunter erschütternd ist, was Stojic vom "Genozid" bis zum "Wiederaufbau", von "Demokratur" bis "Plünderung" über sein Land zu erzählen weiss. Der Autor geht es als gebildeter, um Ausgleich und Rationalität bemühter Beobachter an, doch schreckt ihn, was er sieht, immer wieder aus der Ruhe, so dass seine Texte mitunter zur bitteren Klage, zur erbitterten Anklage werden. In seinem schönen Vorwort räumt Stojic ein, dass auch seine Texte die Balkantragödie nicht zu erklären vermögen: "Sie sind nur der Widerschein am Fenster einer Wiener Mansarde, wo ich als Flüchtling zwischen 1994 und 1996 Zuflucht gefunden hatte, der Reflex am Fenster eines flüchtigen Eisenbahn- zuges, der zu meinem ständigen Wohnort geworden ist."

O knjizi FensterWorte, Neue Zürcher Zeitung, 27.1.2001. godine

Janusz Drzewucki Pohvala tišini

Liryka Mile Stojicia jest gorzka i pesymistyczna. Ale to tylko połowa prawdy. Li- ryka Mile Stojicia jest również publicystyczna i interwencyjna. Bośniacki poeta pr- zeżył piekło wojny domowej, widział, jak w Sarajewie ginęli jego znajomi i przyjaci- ele. Od wielu lat żyje na emigracji - w Wiedniu, gdzie wykłada na uniwersytecie - i próbuje opisać tragedię, jaka wydarzyła się w jego rodzinnym mieście. "Hymnem naszej ziemi jest wycie wilków z gór" - napisał w wierszu "Ziemia", a w utworze "Gitara z drutu kolczastego" stwierdził nie bez sarkazmu: "Nasze wiersze nie znoszą już wielkich słów/ nasza mowa coraz bardziej staje się bezrozumnym bełko- tem". Rozmowa, jakakolwiek wymiana myśli, staje się niemożliwa, bowiem: "Między nami padły słowa niby martwe przedmioty/ ich pędy oplatają nam ręce, nogi, twarz, która naraz przestała promienieć". Liczący dziś 47 lat, Mile Stojić pisze o tym, co boli i nie pozwala zapomnieć, a więc pełne brutalnej prawdy wiersze, takie jak "Naród", "Sarajewo, 1995", "Jakaś zbrodnicza ręka", "Sentymentalny wiersz o kraju rodzinnym", "Libretto na piszcza- łkę i karabin maszynowy", "Wiersz wygnańczy", "Bośniaccy poeci na uchodźstwie". Według niego, literatura jest bezsilna wobec ogromu przelanej krwi, niewinnej krwi. W "Tryumfie wyobraźni" szydzi zatem z siebie samego, ze swoich młodzieńczych i artystycznych marzeń: "Nad kraterami świątyń rewolucjonizowaliśmy formy po-

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XLIII etyckie, odkrywając jedyny istotny rytm, rytm ziemi, co się otwiera i zamyka. Te wiersze pisane są dla naszych zmarłych, oni nas najlepiej rozumieją". Zapewne z tego względu apeluje o umiar w wyrażaniu emocji i uczuć. "Nigdy nie mów: nie może być gorzej. Może być" - czytamy w utworze "Nigdy nie mów". I jeszcze: "Nigdy nie mów: gorzej nie było: Było gorzej". Pisarz, który wybrał milczenie, pisze "Szkic do poematu o ciszy", ale poematu o ciszy raczej już nie napisze, chociaż bardzo by chciał. To prawda, poemat o ciszy byłby "balsamem dla naszych poranionych dusz", ale któż wie jak opisać ciszę?

O knjizi Strzała w popiele, Rceczpospolita, Varšava, septembar, 2002. godine

Vlatko Simunović Crnogorska kultura povlašćena činjenicom da je dobila Stojićevu knjigu

Na mjestu gdje će se prije kamila provući kroz uši iglene no što će čeljad prestati da razaraju svoju budućnost prebirajući na zgarištima prošlosti, ne prestajući da sijedu glavu uzdiže usuprot burama koja tuku, Mile Stojić pjeva da uvijek ima nade na smrt osuđenom u svijetu koji sve zna a ništa ne razumije. Zaista, kao što je to zapisano u jednom pjesmi Mila Stojića koju posvećuje mađarskom pjesniku, poezija nema smisla ako njen jezik ne otvara put ka konačnoj istini. Poezija je u pamćenju vjerodostojnija od istorije. U knjižurinama koje čuvaju iz- vještaje o klanicama duž linija razdvajanja armada u prvom svjetskom ratu, bizarne statističke podatke poput onih o porastu proizvodnje u teškoj industriji SSSR-a a.d. 1939. (sve sa korekcijom zbog pada cijene kamenoga uglja), u knjigama koje zaključ- ke o "opštem blagostanju" donose na osnovu oficijelnih podataka o visini depozita po viđenju u štedionicama na tlu Zetske banovine - ništa suštinsko nećete saznati o mukama koje trpe nekakav Stjepan, Volođa ili Krsto bačeni u pomanitali mehani- zam koji sagorijeva njihove kosti, mišiće i krv, a kojega učeni nazivaju istorija, etike- tirajući tu mašineriju i laskavim kvalifikativom majka mudrosti. Ne, nema ni slova o tome kod Gelera, Nekriča, Ćorovića (Gospode, adekvatnog li prezimena jednom istoričaru, uz sav respekt prema velikom naučniku).

XLIV | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar O stradanju Stjepanovom, Volođinom, Krstovom , jadima te trojice ljudi i udesima miliona njima sličnih, izvijestiće vas Krleža u "Hrvatskom bogu Marsu", Varlam Tihonovič Šalamov, Solženjicin ili pjesnici crnogorske moderne Zogović, Banjević, Stefan Mitrović... E, baš tu misiju, to svjedočenje o ljudskoj materiji koja do naj- beznačnijeg vlakna ne pristaje biti logična u poslušnosti pred mehanizmima isto- rijskim, na okrvavljenom kraju dvadesetog vijeka preuzeo je Mile Stojić. Njegove izabrane i nove pjesme, kod Otvorenog kulturnog foruma štampane pod naslovom "Utjehe ovdje nema" (što je bliski eho Benovog stiha) jedinstvene su ispovijedi o pro- kletstvu porijekla, o tragici egzistencije čovjekove u regionima gdje je trijumf mržnje izvjesniji od praštanja. Na mjestu gdje će se prije kamila provući kroz uši iglene no što će čeljad prestati da razaraju svoju budućnost prebirajući na zgarištima prošlosti, ne prestajući da sijedu glavu uzdiže usuprot burama koja tuku, Mile Stojić pjeva da uvijek ima nade na smrt osuđenom u svijetu koji sve zna a ništa ne razumije. Taj je pjev pitanje vjere, postojanosti, života i smrti, melanhonije koja proživa svaki element njegove poezije. Stojić nastoji učiniti vidljivim pamćenje čovjeka bez posla i domovine u bijelom gradu uz studenu vodu Beču i varošima na čijim se pločnicima zatekao nastojeći da izmakne pred balkanskim potresom i jataganima. On zna da je smrt jeziva studen. On zna da čovjek prestaje da se vlada kao posljednja ološ tek kad ga sustignu najcrnje kata- strofe. Shvata da utjehe nema i svakim svojim poetskim gestom tu istinu sugeriše. Sirotica nada posljednja umire. U jednom eseju Ungareti, doslovno, kaže: "Pjesnik je danas učestvovao u najstraš- nijim događajima istorije. Osjetio je i osjeća sasvim izbliza užas i istinu smrti. Razu- mio je šta je trenutak u kome važi samo trenutak. On se navikao na takvu prisnost sa smrću, da mu život izgleda kao brodolom bez kraja, čiju sliku za njega svaki predmet odražava. Ma koji predmet na kome se njegov pogled zadrži odražava, rekapituli- san, ceo njegov život. U stvari, ceo njegov život samo je objektivan, to je prvi dati predmet, i činjenica da se on koncentriše u trenutku jednog predmeta, ne ostavlja nikakve mogućnosti mjere. Tako se predmet uzdigao od zagrljaja pakla do beskraja božanske izvjesnosti. Potčinjenost predmetu bila je tolika da je iz toga najzad izašla konačna sloboda". Ovaj pasus velikog italijanskog pjesnika (pisan s ambicijom da ilustruje poziciju pjesnika u industrijskom društvu i ratnoj savremenosti) zapanjujuće vjerno ilustruje sadržinu onoga što je u priči, poeziji i genima Mila Stojića. U svijesti činjenice da duga priča gubi cijenu, ovome se iskazu nema što ni dodati, ni oduzeti. Crnogorska je kultura povlašćena činjenicom da je dobila knjigu kakva je Stojićeva "Utjehe ovdje nema". Njegove su čovječanske strofe, baš kao i u Austriji, Americi ili Skandinaviji, stigle među svoje.

O knjizi Utjehe ovdje nema Pobjeda, Podgorica 29. decembar 2007. godine

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XLV Nikola Petković Biografija u stihu

Na jugu američke savezne države Texas koja bi se, kao i mnoge naše djelomično i povremeno, željela odcijepiti od Bijelog dvora zemlje u kojoj, kao i u ovim našim, ljudi ne prelaze granice nego granice prelaze ljude, postoji izreka koja nostalgično svjedoči o žalu za prošlim vremenima. Pa kaže: "Those were the times; when men were men, and sheep were afraid". Iz tih vremena, kad je "muško bilo muško, a ovce pune straha", dok je, dakle bilo nekakvoga reda, obraća nam se, unutar (inter)nacionalne poezije, kanonizirana pjesma Mile Stojića. Ona o ribi u infinitivu. Napisana krajem sedamdesetih, pjesma govori o tome kako je sve zapravo jednostavno. Ovako: "plava crta/ razbija naše stvarno jedinstvo. Vodu/ i zrak tek oluja spaja. (U oprugu/ istoga sata ulazi naša snaga)// Ti si u vrtlogu, ja u šutnji/ I stog/ naravno da ja govorim, da ti šutiš/ Ali, kada naše kosti budu isto, kamen/ i to u istoj vodi, na istoj obali// Naši životi, mila skliska zvijeri/ bit će tema neke druge balade/ Ti ćeš šutjeti, ja ću šutjeti/ i to je jedina stvar što me zbunjuje". Što biste danas dali, vi nostalgični ribari infinitiva, na prostorima čiji gospodari vjeruju da je ključ našeg futura u našem imperfektu, i da zadaća prošlosti nije da prođe, nego da nam se, preobličena, maskirana, podlo i lukavo vraća, od iskustva današnjice čineći infinitiv... što biste dali za taj osjećaj zbunjenosti pred vlastitom i tuđom šutnjom!? Šutnja, rezignacija, klimanje glavom i drugim organima koji su sedamdesetih, baš kao i opruga Stojićeva sata u koju je ulazila naša snaga, stajali čvr- sto i nisu se savijali, postala je trajna akvizicija naše zbilje. Gotovo iskustvo apriori: odmah uz prostor i vrijeme. Šutnja kao preporučeni oblik življenja. U "Priznanju" sabrane pjesme o šutnji svjedoče kao o odustajanju od života. Ali, kako i gdje pozicionirati glas u prostorima čiji nas materijal podsjeća na bivšost kao egzistencijalnu kategoriju? U nadahnutom i veoma argumentiranom pogovoru knjizi njezin urednik Miljenko Jergović (jedan od rijetkih urednika u nas koji stvarno zna kako profilirati biblioteku i kako raditi na autorskom tekstu), piše kako je pred nama zapravo romansirana biografija jednoga čovjeka, napisana u stihu. Razasuta u pjesmama, dopunit ću pogovarača, pred nama je i povijest kao autobiografija tkivo čijega teksta čini kontramemorija autora koji je, poput tragična junaka, iz velike sre- će vremena infinitiva, zašao u veliku nesreću sadašnjeg prostora bivšosti. Lijepa su bila vremena kada je jedino Jelena bila ona koje nema, ali koliko je danas Jelena u zemlji Bosni, za koju tandem Stojić-Jergović, svaki u okvirima koje im dozvoljava podjela uloga oko ove knjige, kaže kako "nam i njezin spomen kane oduzeti i osporiti". Ne baš kao Makedonija uvjet čijeg geopolitičkog postojanja jest da je nominalno, pa i ontički nema, Bosna je poetizirani prostor u kojemu stanuje razobli-

XLVI | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar čeni infinitiv koji je, ne tako davno, na govor šutnje gledao kao na čin, ili odustajanje od čina, vrijedan/vrijedno čuđenja. Moderna Firenza, poharana kugom koju je u laboratoriju Balkana stoci sitnog zuba upržila stoka krupnog zuba, Bosna dakle u pjesmama Mile Stojića živi kao jezik, kao govor, kao, priča. Baš kao i one priče desetorice mladih koji su, odmaknuti od glavne ceste talijanske tradicije na kojoj je cestarinu naplaćivao Dante, u pero Boccacciu ša- putali formule protiv nestajanja. Kada budete čitali ovaj sklop starih i novih pjesama Mile Stojića, stvarno ga probajte čitati kao životopis. Kao roman. Obraćajući se tradiciji američkoga juga s kojim smo i započeli priču o ovoj knjizi, Michael Ondaatje napisao je roman naslovljen "Sabrana djela Billyja Kida". Napisan je u stihovima. Uglavnom. Sam Ondaatje je taj roman žanrovski odredio kao "ljevoruke pjesme". Lirski roman Mile Stojića uredničkim zahvatom podsjeća na Ondaatjeov projekt. Ono što je ovim knjigama zajedničko jest da u jednoj, u domicilnim kulturama ne- primjerenoj formi (lirskome stihu), progovaraju o kulturalno prenaglašenoj epskoj situaciji. S tom razlikom što Ondaatje svoju osobnu povijest usmjerava na lirizaciju masovnog ubojice, a Stojić se u stihovanoj romansiranoj biografiji, u jeku regionalne i globalne šutnje, implicitno obraća masovnim ubojicama.

O knjizi Priznanje, Novi list, Rijeka, 28. srpnja 2008. godine

Robert Perišić Pjesnik i suptilan pripovjedač

Knjiga Jutro u Pompejirna Mile Stojića (r. 1955.) podnaslovljena je kao "građa", svakako ne bez razloga, jer knjiga sadrži i eseje, i autobiografsku prozu, i esejistički autobiografizam kao međuoblik, što se sve zajedno uklapa u jednu osobenu kroniku tematski vezanu uz ratove u Hrvatskoj i BiH. Konstitucija te dokumentarne i tu- robne "građe" zapravo preslikava način na koji se je privatno i politički sudarilo na "terenu", a literatura nastojeći obuhvatiti - u ovom slučaju gubi svoju "čistu", autono- mnu formu. "Građa", svakako, signalizira i na svjedočenje, i na mogućnost uporabe u stvaranju neke buduće (pri)povijesti. Bilo da u tekstovima preteže literarnost ili informativnost, Stojić, i u novinskim povodima, uvijek nastoji stvar podići na pripo- vjedačku razinu, vazda prožet lirizmom. Poznat kao pjesnik, Stojić se ovdje putem autobiografizma predstavlja i kao suptilan pripovjedač, te nema razloga da ubuduće očekujemo i kakvu knjigu s manje skromnim podnaslovom.

O knjizi Jutro u Pompejima, Feral Tribune, Split, 21. rujna 1998. godine

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XLVII Čedo Kisić O Stojiću s Kaštelanom i Davičom

Dragi Mile! U jednoj staroj francuskoj knjižici o Pasternaku, ponovno joj se vra- ćajući, nedavno nađoh jedan svoj, već zaboravljen, zapis s početka osamdesetih ove sadržine: Mostar. Zanimljiv razgovor o književnim manifestacijama u Hercegovini, o Šimiće vim susretima, Šantićevim večerima, Slovu gorčina, Trebinjskim (prvotno Dučićevim) večerima poezije – u razgovoru sudjeluju i pjesnici Oskar Davičo i Jure Kaštelan, uvijek rado viđeni i lijepo pozdravljeni na svim tim susretima. Uz više pohvala programskoj evoluciji tih manifestacija, u razgovoru obilje ideja i sugestija za njihovo daljnje napre- dovanje. Snažno se dojmila Davičova riječ i misao da svako iole valjano književno djelo, kao da hoće preko svih razlika u jezicima, istorijama, običajima, sistemima, vremenima, idealima da pouči, da kaže, jedno isto, svim ljudima svud po svijetu danas, sutra i prekosutra – eto, znajte da postoji naša zajednička muka sa životom i da osnovna poruka književnosti dolazi od razumijevanja drugih, od tolerisanja razlika u ime suštinskog sveljudskog jedinstva. Slažući se s Davičom, Kaštelan je pružio lijepe ilustracije te misli na primjeru poezije A. B. Šimića. Nakon tog razgovora Jure Kaštelan i ja spremili smo se za putovanje u Dubrovnik, on na sjednicu Akademijskog odjeljenja, ja na sastanak Kulturno-prosvjetne zajednice na tromeđi BiH, Hrvatske i Crne Gore i u posjetu dragom prijatelju, dubrovačkom slikaru Branku Kovačeviću, pozivajući i Daviča da krene s nama, što je on rado i prihvatio. Ljubazni mostarski predsjednik dao nam je svoj automobil za ovo putovanje, koji će mi ostati u dragom sjećanju. Već na izlasku iz Mostara, počela nas je pratiti kiša, koja je padala kao iz kabla uz snažan prolom oblaka i grmljavinu sve do Dubrovnika. A unutra, u kolima, spontan razgovor o stotinu tema. Pominju se u raznim, asocijacijama, imena svjetske i naše književnosti i kulture, Bod- ler, Rilke, Pasternak, Elijar, Pikaso, Mendelson, Brodski, Krleža, Andrić, Tin, Miljković, Vesna Parun i Vesna Krmpotić, Kordić, Blagojević, Vuletić, Horozović, Tontić, Begić, Hanifa Kapidžić, Lovrenović, Konstantinović, o svakom poneku lijepu riječ, uz pričicu i anegdotu, a onda će Oskar Davičo gotovo uzviknuti: "Mile Stojić" i dodati: "Mile Stojić je pesma! Poezija koju on piše otvara se budućnosti. On je mlad, nema još ni trideset godina. Ja ga vidim kao velikog pesnika u pesničkoj eliti XXI. stoleća." Kaštelan navodi da su se sve te Stojićeve osobene vrijednosti i talent dali naslutiti iz prvih pjesničkih zbirki. Sva trojica smo se složili da će u dosljednjoj budućnosti biti potvrđen značaj Stojićeve pojave i na budućem simpoziju s naslovom "Šimić i Stojić".

XLVIII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Još puno lijepih prisjećanja ostalo je u nama s tog putovanja koje bismo evocirali u našim ponovnim susretima. Eto, dragi Mile, sudbina je htjela da preživi ovaj moj mali šturi zapis i da ti ga poša- ljem u prigodi održavanja skupa posvećenog tebi i tvojoj poeziji, kao što je sudbina htjela da se taj skup održi u vrijeme obilježavanja 100-godišnjice rođenja Oskara Da- viča i 90-godišnjice rođenja Jure Kaštelana, velikih pjesnika koji su izuzetno cijenili i voljeli tvoju poeziju i radovali se svakom susretu s tobom. Sinoć, do dugo u noć, ponovo čitam tvoje Prognane elegije, koje zacijelo mogu stati uz biserna ostvarenja evropske poezije. Srdačan pozdrav, tvoj Čedo Kisić. Sarajevo, 1. oktobra 2009.

Pismo pročitano na skupu u Jajcu

Muharem Bazdulj Stojićeve Prognane elegije

Riječ elegija potiče od starogrčkog elegion što znači distih. Elegija je, po Klaiću, kod starih Grka i Rimljana bila svaka pjesma napisana u distisima, a danas se taj termin koristi za lirsku pjesmu prožetu tužnim raspoloženjem. Aleksandar Sergejevič Puškin ima pjesmu pod nazivom Elegija, a njezini stihovi kao da sažimaju suštinu elegičnog poetskog ozračja: "Ludo veselje mojih mladih ljeta/ kao mamurluk sad mi samo smeta/ al kao vino tuga davnog plača, u mojoj duši biva sve to jača…" Kad je pak riječ o progonstvu i poeziji, nemoguće je ne sjetiti se Ovidija i njegovih Epistulae ex Ponto napisanih u izgnanstvu sa obala Crnog mora (kako i sam naslov veli - Pont, naime, označava more u koje se ulijeva Dunav i zemlje oko tog mora). Frazu Ex Ponto proslavio je u južnoslavenskim jezicima Ivo Andrić uzevši je za naslov svoje prve knjige. U naslovu izbora poezije Mile Stojića odjekuje, dakle, eho žalosti i izgnanstva, makar je mjesto Stojićevog egzila uzvodnije uz Dunav. Mile Stojić je rođen dvadeset i četvrtog januara 1955. godine u mjestu Dragaćina u zapadnoj Hercegovini. Od studentskih dana, međutim, njegov je život prvenstveno vezan za Sarajevo. Do rata su u Sarajevu po pravilu izlazila prva izdanja svih Stojićevih knjiga, u Sarajevu se Stojić u mnogim redakcijama bavio novinarskim i uredničkim radom. Od dnevnika Oslobođenje pa do različitih kulturnih časopisa i izdavačkih kuća, Stojić je bio iznimno aktivan u takozvanom književnom životu. Od samih njegovih

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | XLIX književnih početaka Stojiću je polazilo za rukom paralelno razvijati svoj poetski dar te stvarati novinarsku i uredničku karijeru. U petnaest prijeratnih godina Stojić je objavio sljedeće pjesničke knjige: Lijer, jezik prašine, Umjetnost tame, Zemna svjetlost, Olovni jastuk, Južnost. Ne treba, međutim, zaboraviti ni Stojićev esejistički i antologičarski rad. Zajedno sa Ivanom Lovrenovi- ćem, Ivom Komšićem, Ivanom Kordićem te Miljenkom Jergovićem i Stojić je potpisao čuveno otvoreno pismo Franji Tuđmanu u kojem se ova skupina pisaca i intelektualaca još uoči rata u Bosni i Hercegovini usprotivila idejama o podjeli naše zemlje. Početkom rata Stojić odlazi u Beč. Prisustvo rata vidljivo je već i u naslovu njegove zbirke pjesama iz 1994. godine: Libreto za sviralu i strojnicu. Neposredno nakon rata izlazi i Stojićeva ponajbolja prozna knjiga - Jutro u Pompejima, a u ovim godinama Stojićeva poezija doseže neku dotad neznanu gorku zaokruženost. Iz naslova kakvi su Nakon sudnjeg dana, Mađarsko more, Zaboravite nas, vidljiva je svojevrsna mela- nholična rezignacija. Sve ovo vrijeme Stojić je aktivan i u novinarstvu, a njegova kolumna o riječima jedna je od najdugovječnijih na ovim prostorima. Ona je nadživjela novinu u kojoj je začeta (zagrebački Tjednik), upravo u Danima postoji neprekidno već nekoliko godina, a osim što je na maternjem jeziku ukoričena dva puta doživjela je i neka inostrana i prevedena uknjižena izdanja. Stojićevu autorsku plodnost potvrđuje čak nekoliko njegovih knjiga koje su se ove jeseni paralelno pojavile, a ljubitelje njegove poezije ponajviše će vjerovatno interesirati njegove najnovije pjesme. Nedavno je crnogorski časopis Ars objavio izbor pjesama iz buduće zbirke Večera bez politike, a iz njih je jasno da je Stojić u dobroj pjesničkoj formi. "Takav početak svi smo očekivali, ali nas je iznenadio/ Sa brda je prvo gađan teve odašiljač na humu" - tako počinje pjesma Put preko Kreševa čija je narativna struktura uz svojevrsnu dokumentarnost paradigmatična, reklo bi se, za "novog" Stojića. Usprkos naslovu koji je dao jednoj svojoj knjizi (Zaboravite nas), Mile Stojić je ipak pjesnik uspomena. ("Mile Stojić je pjesnik koji ne dozvoljava zaborav" - zapisao je nedavno Janusz Drzewucki.) U njegovim stihovima kombiniraju se povijesno pamćenje i spomenar pojedinca, a sve zarad nepristajanja na nametnuti zaborav. Njegovo je djelo elegični podsjetnik na sveopću prolaznost kojoj se suprotstavlja jedino krhkost pamćenja. U svojim najboljim pjesmama poput one o Nikoli Tesli ili u ciklusu pjesama o sarajevskim grobljima Stojić se potvrđuje kao suptilan lirik koji je u stanju skovati snažne simbolične stihove spretno uklopljene u elegičnu poetsku naraciju. Insistiranje na memoriji kod Stojića je neodvojivo od nostalgije. Stojićeva nostalgija nije, međutim, jeftini vapaj za zlatnim dobom, ne, riječ je o mnogo složenijem osjećanju u kojem se stapaju bolne uspomene i zapamćeni užici, osjećanju što združuje snove i sudbine, snove što su iznevjerili sami sebi i nedoživljene sudbine. Ne sastoji se Stojićeva nostalgija od trivijalija iz zajedničke bolje prošlosti niti ex- yu sentimentalnog vaspitanja, nije to još jedna verzija historijske čitanke odnosno

L | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Leksikona Yu mitologije. Naprotiv, u srži Stojićeve nostalgije uvijek postoji svijest o kataklizmi, uvijek u pozadini ječi upozorenje da je taj svijet kojega se autor melan- količno i nostalgično prisjeća skončao u apokalipsi. Mile Stojić je svjestan činjenice da je pjesma nemoćna i uzaludna kad je riječ o po- slovičnom mijenjanju svijeta, a ipak u svojoj poeziji ne bježi ni od političkih valera i svojevrsnog angažmana. Sanjin Sorel je u jednom eseju lijepo ukazao na ovo svojstvo Stojićeve poezije: "Mile Stojić ukazuje na jednu nemogućnost, na jednu, mislilo se prošlu, Adornovu misao o nemogućnosti pisanja poezije nakon Auschwitza, a koja se, nažalost, u svoj svojoj strahoti ponovo obistinila. Pisanje poezije u vremenu kad se jedinim pra- gmatičnim poslom činilo pisanje osmrtnica u poziciji je groteskne djelatnosti." Stojić je svjestan grotesknosti te poezije i zbog toga se njegove ratne pjesme - kako kaže Sorel - ne odlikuju pretjeranom brigom za poetičke okvire. Upravo je pojava ove programske "nebrige" najizrazitija razlika između dvije poetske faze Stojićeve, nazovimo ih provizorno "prijeratna" i "ratno-poratna": razumijevanje uzaludnosti pjesničke rabote vodi Stojića ka naglašenijem isticanju poruke, te ka manjoj brizi za način na koji se poruka saopćava. Stojiću, međutim, ipak polazi za rukom da i kad je angažiran ostane na prepoznatljivom terenu poezije. Jednostavno rečeno: iako tran- sparentnije nego ranije, njegove pjesme nisu manje - pjesme. Prognane elegije reprezentativan su izbor iz dosadašnjeg Stojićevog pjesničkog opusa, neka vrsta male antologije najistaknutijih Stojićevih stihova. Riječ je, dakle, o djelu što u malom predstavlja jednog od nezaobilaznih aktera suvremene bosansko- hercegovačke poezije, pjesnika za kojeg je Veselko Tenžera još prije četvrt stoljeća kazao da treba upamtiti njegovo ime. Onima koji Stojića poznaju samo kao novinara ove su pjesme najbolji i najkraći put u njegov pjesnički svijet.

U povodu knjige Prognane elegije, Dani, Sarajevo, 12. studenoga 2004. godine

Ahmed Burić U društvu sa Šopom

Jednom sam za poeziju Mile Stojića napisao da je u njoj najvrjednije to što posje- duje lakoću pripovijedanja stihom, to skoro pa besprijekorno ovladavanje formom koja – uz sadržaj koji uvijek dolazi kao destilat percepcije svijeta – čini jedinstvene cjeline, koje su u ovdašnjoj poeziji svojstvene samo nekolicini odabranih!? I upitao se: "jesu li najbolje strane njegovog pisanja, sada nakon svega, vezane uz to da on

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | LI danas piše i pjeva bolje nego ikad zato što je u razdoblju zrelosti akumulirao iskustvo i znanje za poeziju koja ga može učiniti besmrtnim?" Nijedno od pobrojanog nije najveći kvalitet, iako svi ovi argumenti nisu za od- baciti. Još je bolje kad se o jednom pjesniku može pisati i govoriti na takav način. Ipak, ono najvrednije u poeziji Mile Stojića je, upravo, vjera u poeziju, ostajanje na njezinoj strani. Pored ostalih, to je jedna od karakteristika koja ga smješta u društvo sa Šopom. Šopovljevo privatno, ali duboko socijalno, pa i konvencionalno kršćanstvo tvorilo je izraz koji je svojom kosmičkom blagošću nadilazio kako tadašnje konvencije u poeziji, tako i vrijeme u kojem je nastajala. Što se, pak, Stojića tiče, njegovo je pažljivo građenje izraza i stiha došlo dotle, da danas možemo govoriti o osebujnoj poetskoj pojavi, jednoj od najvažnijih u današnjoj Bosni i Hercegovini. Ako ćemo pravo, onda bi se dalo govoriti i o vrijednosti u nešto širem prostoru. Kao i o jednoj vrsti "reperta- orske" raskoši kad je Stojićeva poezija u pitanju. On je, kao i Šop uostalom, sposoban za sonet, baladu ali i formu koja se ne drži ustaljenih konvencija, jer novi sadržaj, to smo shvatili i ponovili toliko puta – hoće i nove forme. Zbog te tanke, ali vjerovatno najvažnije komponente kad je pisanje uopće u pitanju, mogu se zaboraviti i teorijski obrasci, čak i melodija riječi, i činjenica da se radi o jednom od najkultivisanijih pisama na našem govornom području. Ono što se neće i ne treba zaboraviti jeste da je ta varljiva i krhka stvar dala takve pjesme kao što su Kapetan Odisejeve mornarice, Naknadni epitaf za Iliju Jakovljevića, Haj, vaj, Krhotine uz dan 11. rujna... Kad pjeva o Tesli, o Jajcu, o Mateju o svome ocu ili svojima naj- bližima, on govori o nama, pjeva o toj vjeri, koja je u Šopa bila utjelotvorena u Isusu, dok je kod Stojića u ljubavi i čežnji, ako to uopće jeste razlika. U punoj zrelosti, nakon dva perioda u Stojićevom stvaralaštvu – "refleksivnog" i "stvarnosnog" – Stojić i njegova poezija žive najbolje dane. To što su to teški dani naših života – u zemlji skoro podijeljenoj, obespravljenoj i samoj, na vjetrometini sitnih interesa i velikih novaca, daje i poeziji, ali i njemu samom, dodatni kvalitet. Jer, šta je Mađarska bez mora? Gdje su sve te Prognane elegije? Postoji li, uopće, Večera bez politike? Šta smo i gdje mi Među zavađenim narodima? Uhićeni u vječitu zamku između poezije i života, u mrežu u koju se prije toliko godina uhvatio Mile Stojić i iz koje, na svoju i našu sreću ne izlazi, gradeći jedinstven oreol u našoj novijoj književnosti. Uostalom, nije li svo pisanje, ako je dobro, samo jedan od putova za spasenje duše? U Stojićevoj poeziji stoji i nešto istine o nama, i nije slučajno da se to ostvaruje upravo ovdje u Jajcu, mjestu o kojem smo – poput Stojićeve poezije – morali naučiti sve, da bismo kasnije sve morali zaboraviti. I ponovo otkriti, jer nemoguće je za dan, godinu ili tri, srušiti nešto što nastaje stoljećima. U tom smislu, Stojićeva poezija jeste putokaz, ali i međaš.

Riječ na skupu u Jajcu

LII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Faruk Šehić Pjesma koja će dugo određivati našu književnost

Ono što svi pokušavamo napisati: jeste pronaći u sebi i drugima razloge i dokaze kako je sve počelo? Zašto nam se sve ovo dogodilo? Hoće li ikad biti onako lijepo kao prije? Da li je prošlost dobra samo zato što je prošlost (zbog sjete), ili zato što je sadašnjica blijeda slika nekadašnjeg života? Mile Stojić je prije svega pjesnik velike jugoslavenske tragedije – raspada Jugoslavi- je, a u svom najbitnijem fokusu okrenut je našoj, domaćoj tragediji i hororu ratova u Bosni i Hercegovini. Kao takvo će Stojićevo pjesništvo, esejistika i novinski tekstovi ostati upamćeni u historiji pisane riječi, jer je stvarnost ta koja određuje ono o čemu autentičan pjesnik, u lošim vremenima, treba da piše. Bez obzira na svoje želje i te- žnje ka lijepom poetskom iskazu koji će biti skršen pred naletom ratnog užasa. Ono što će ostati iza toga može se nazvati nepatvorenom poezijom koja će vidjeti prostor metafore kao prostor groba, kako glasi stih iz uvodne pjesme Trijumf mašte iz knjige Stojićevih izabranih pjesama Prognane elegije. To je pjesma koja će, nažalost, još dugi niz godina određivati našu književnost unatoč tome što ljudi misle kako je došlo novo vrijeme za pisanje "nove književno- sti", lišene rata, užasa i pripadajućih teških tema. To je samo diktat tržišne ekonomije koja je logično ušla i u književnost nudeći knjigu kao robu bilo koje vrste, kao krom- pire i zelenu salatu sa tržnice na Markalama. Ova pjesma je ključna za razumijevanje Stojićevog pjesništva, ali je ona i savršen poetski manifest naših opsesija i nezaobilaznih literarnih tema. Herberta i Różewicza su nazivali pjesnicima zaraženim smrću, tako bi se mogla nazvati i Stojićeva poezija, iako se ona ne ograničava samo na bavljenje traumom raspada koji još uvijek traje, a prenijeće se i na naredne generacije ljudi na prostoru bivše Jugoslavije, to je njena najvažnija uloga: suočavanje sa izobličenim stvarnosti- ma života u našoj zemlji i šire. Mile Stojić je, na kraju krajeva, bard – što znači pjesnik svega, jer ima tu sposobnost i vjeru u poeziju, pomoću čega svaku stvar može pretvoriti u pjesmu, i nastaviti nadopunjavati veliku, nikad završenu knjigu našeg vremena – svjedočanstva dvadesetog vijeka (njegove mračne sadržine), u kojem ćemo, kako Miłosz reče: ostati zarobljeni baš kao muha u jantarnoj smoli. Poezija Mile Stojića je humanistička i etička u najčistijem i najizvornijem značenju ovih, počesto otrcanih riječi. Njegova poezija je obilježena sveprisutnom melanho-

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | LIII lijom i jednom plemenitom rezignacijom, koja govori o ljudskoj nemoći, o nemoći jednog čovjeka što ne može promijeniti stvari koje vidi prije drugih ljudi. Oni koji vjeruju u književnost znaju da se iz tog pesimizma uvijek rađa velika književnost, ona koja će nadživjeti sve trendove i diktate kapitalizma. Ukratko Stojićeva poezija mi vraća vjeru u ljudsku dobrotu i duh isto onako kako mi se to dešavalo sa Borge- sovom poezijom ili aforizmima Emila Ciorana. Oslobađanje ili katarza je najbolja riječ za to.

Riječ na skupu u Jajcu

Hadžem Hajdarević Pjesnik ljubavi

Poeziju Mile Stojića čitam već više od trideset godina. Živo se mogu sjetiti njegove prve knjige pjesama, Lijer, jezik prašine ("Svjetlost", Sarajevo, edicija Nada, 1977.), još onoga dalekoga dana kad su je, s novoizašlim knjigama bosanskohercegovačkih autora, istom stavili u izlog Stipine knjižare u Titovoj ulici, pa i, ubrzo, njena ponovljena izdanja, što je u to vrijeme možda bio jedini slučaj da prva knjiga mladoga autora doživi drugo izdanje. Potom su dolazile slijedeće Stojićeve knjige: Zemna svjetlost (1980.), Umjetnost tame (1987.), Olovni jastuk (1989.), u kojima je pjesnikovo ele- gično osjećanje svijeta bivalo uravnoteženo do one gospodstvene poetizacije "stvarnosti" kad stihovi postaju autentična poetskotvorna magija... Danas se, međutim, te rane Stojićeve knjige prvenstveno čitaju iz aspekta njegova kasnijeg pjesništva, pa će se, pomalo rogobatno, reći kako su bile "dezangažirane", a zapravo bile su tih kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća itekako angažirane u smislu jednoga autentičnog profiliranoestetskog otpora dotadašnjoj sveprisutnoj estradnoj profanizaciji i poezije i samoga pjesnikova pozvanja. Nama su, devedesetih godina, u Bosni već dodatno postali poznatiji svi ti estradni pjesnici; jedni su, u vremenima agresorskih beščašća, naveliko koketirali s balkanskim nacifašizmom, dok su se oni drugi otužno vrtjeli unutar svojih kameleoničnih "identiteta"... Ovdje ne bih, iz po- štovanja prema pjesniku Stojiću, ni spominjao njihova imena. Objavljujući veliki izbor Stojićeva pjesništva (Priznanje, V.B.Z., Zagreb, 2007.), nakon što je ovaj pjesnik dobio prestižnu hrvatsku književnu nagradu Goranov vijenac, priređivač Miljenko Jergović također konstatira kako se ovaj pjesnik u kasnijim svojim knjigama (Libreto za sviralu i strojnicu, 1994., Prognane elegije, 1996., te Večera bez politike, 2005. trsio metafora i tzv. uglađenijih pjesničkih formi, nego se prihvatio

LIV | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar gorućih tema surove bosanske i balkanske stvarnosti. Sam Jergović u svojim prigod- nim opaskama u pogovoru ovoga izbora Stojićeve lirike ističe da su se mnogi pjesnici i književni kritičari, prvenstveno pjesnici na hrvatskome književnom prostoru, pitali što je to trebalo Stojiću da u književne salone više ne ulazi "u lakiranim cipelama i u fraku", nego da "korača u onim radničkim gumenim čizmama blatnjavim i krvavim od zemlje istovremeno..." Pjesnikovo pismo, kao svojevremeno u slučaju Czeslawa Milosza i drugih velikih poljskih pjesnika, postalo je "pismo pamćenja". Pa kao što, u knjizi razgovora s Evom Czarnetzkom, Milosz konstatira kako je za njega pisanje na poljskom razgovor s mrtvima", i Mile Stojić će u svojoj pjesmi "Trijumf mašte", koja se doima kao jedna od najbitnijih, gotovo pa programskih Stojićevih pjesama ("Mi dolazimo iz predjela žalosti/ gdje literatura, slikarstvo glazba nisu neophodni/ Osim tugaljive narodne po ezije, tu i tamo tek pokoji stih kao bljedokrvni/ ukras općenarodnim tiranima..."), u posljednjim stihovima ustvrdio:

Nad kraterima hramova revolucionisali smo poetičke forme i otkrili jedini bitni ritam, ritam zemlje što se otvara i zatvara Ove pjesme pisane su za naše mrtve Oni nas najbolje razumiju

Pripremajući se za ovaj razgovor o Stojiću i čitajući pjesme u njegovim posljednim knjigama Večera bez politike i Među zavađenim narodima (V.B.Z., Zagreb, 2009.), pjesme koje veže za sasvim otvorene, jasne, životonosne koordinate trajuće bosanske patnje i prokletstva (naprimjer, pjesme koje u najneposrednijoj duhovnokozmičkoj kore- laciji s univerzalnim oćutom Trpnje, Zla, Dobra, Nostalgije poetski dijalog s Isusom, pa pjesme koje pjesnik posvećuje Nikoli Tesli, glumcu Avdiću, novinaru i publicisti Senadu Pećaninu), prisjetio sam se jedne davne opaske hrvatskoga pjesnika Danijela Dragoje- vića o Veronikinu rupcu, odnosno o pjesnikovoj poziciji da u svim vidljivim i nevidljivim opakostima i gadostima svijeta i njegovih mijena, ostane vjeran humanističkom razumijevanju i patnje i društvenog haosa što proizvodi i distribuira istu tu patnju... Možda bismo se, u nekom kozmičkonježnom ozračju Šopova prisustva ovdje među nama, u Jajcu, mogli prisjetiti te veličanstvene priče o Veronikinu rupcu. U pasiji Isusa Krista, negdje pri samom kraju njegove patnje, dok je već više puta padao pod križem, Isusu je prišla jedna žena, zvala se Veronika, i dodala mu rubac, kako bi on mogao s lica obrisati znoj, krv i tuđe pljuvačke. Isus uzima njen rubac, briše lice i vraća ga zabrinutoj Veroniki. Rubac, međutim, nije samo mokar od znoja, krvi i pljuvačke; na njemu ostaje Isusovo lice, ostaje njegov portret... Pjesnik Dragojević nastavlja nizom pitanja o tome ko je ta Veronika, odakle dolazi, ko joj je obitelj, kako teče njen kasniji život nakon ove bliske veze s Isusom Kristom. Bez obzira što ne možemo ničim zadovoljiti svoju zna- tiželju, jer je sama priča apokrifna i nema pouzdanije evanđeosko pokriće, mi, sami,

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | LV intuitivno osjećamo kako ova žena ipak nije izmišljena, kako je stvarnija od mnogih drugih za koje se pouzdano zna da su u tim časima bili s Isusom, s obzirom da pogled te žene na izmučeno Isusovo lice nije ju mogao ostaviti ravnodušnom i ona je, činom dodavanja rupca i pomoći bar trenutnog zaturanja ako ne i ublažavanja bolova, postala savjest mase koja izvikuje i pljuje. Veronika je samo jedna od žena u razjarenoj gomili. Ona je netom probuđena savjest iste te gomile, sama je zahvaćena Isusovim bolom, čistotom tog bola, kako naglašava pjesnik Dragojević, zahvaćena je licem koje sve više postaje nebesko i sve manje zemaljsko... Sami je rubac živi znak te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi s ovog svijeta u času dok svojom misijom i trpnjom uspostavlja vezu između onoga što vidimo kao zemlju i onoga što vidimo kao nebo. Isus podnosi patnje radi ovoga svijeta a Veronika neposredno sudjeluje u istoj toj patnji. Tako su i Isus i Veronika, zapravo, autori Isusova portreta. Stojićeva ljudska i pjesnička angažiranost u vremenu u kojemu ima mnogo čega s tom isusovskom mukom i nadom da patnja, bez obzira kakva bila svjetina i koliko bila tijesna vremena u kojima traju ideološke razjarenosti i bjesnila, ipak nije uzaludna... U tom sam pravcu doživio i Babićev esej "Mile Stojić – pjesnik metafizič- ke nostalgije", objavljen kao pogovor u posljednjoj Stojićevoj knjizi pjesama Među zavađenim narodima... Ovaj Babićev esej snažno skreće pažnju na to kako Stojiće- va poezija ukazuje da su i križ i svi ovdašnji napadni, svevidni, turboideologizirani vjerski simboli više u funkciji prkošenja drugome, zastrašivanju drugoga, primitiv- noideološkom vrijeđanju drugoga, negoli su u funkciji iskrenoga vjerničkog dijaloga s Bogom i njegovim stvaranjem u Kozmosu. (U ovome bih kontekstu, konkretno, mogao reći kako sam i lično bivao u situaciji da onim muslimanima koji, naprimjer, danas u Bosni grade izdužene, neprirodne, kičerajske inate-munare kažem kako ja i takvi graditelji pripadamo, dakako, istoj religiji, ali nam, očito vjera nije ista.) Ipak, ima jedna nit, jedna važna nit koja snažno veže cijelo Stojićevo pjesništvo, i ono pjesnički, recimo, estetskisofisticirano, da kažem,metaforizirano , i ovo novije pje- sništvo neumoljivo u svojoj stvarnosnosti, i ta nit je ljubav. Mile Stojić je, primarno, pjesnik Ljubavi, u onom najbožanskijem i najzemaljskijem razumijevanju tog pojma. On je pjesnik ljubavi i onda kad pjeva o ženi, i kad pjeva o pejzažima rodne Hercegovi- ne, i kad pjeva o usudnim bosanskim povijesnim raspućima, kad pjeva o konkretnim ljudima iz povijesti ili o ljudskim sudbinama iz svoga životnog okoliša, o bilo čemu da pjeva, uvijek je ljubav prema ljudskome i prema svemu što je izvorno ljudsko primarna vodilja Stojićeva pjesničkog osjećanja svijeta i sebe u tom svijetu... Zato, ako bih pravio neku moguću, neku, da kažem, tematsku antologiju iz bogatoga Stojićeva pjesništva onda bi to, najprije, bile pjesme o ljubavi. Bila bi to jedna od najveličanstvenijih građevina u ovom našem sve ruševnijem svijetu i sve neizvjesni- jem vremenu u kojemu živimo.

Riječ na skupu u Jajcu

LVI | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Miodrag Radović Vrhunsko literarno putovanje

Koloplet priča koji sačinjava novi rukopis Mila Stojića jeste pre svega vrhunsko prozno iskustvo, koje na istančan, sofisticiran esejističko-pripovedni način čitaocu približava godine egzila u kojima se sam pisac našao, impresivno se osvrnuvši na sve ono što ga okružuje: povest Beča, istorija migracija, arhitektura, umetnost, literatura, našijenci, oni prohujali i ovi novopridošli, jer sve to u svojoj ukupnosti čini ono što pisac prihvata kao jednako pogodno za milost "literarnog uobličenja". U tom ukrštaju, u tom spoju naizgled nespojivog, nastao je vanredan prozni doživljaj, koji se bavi kako Franc Jozefom, Marijom Terezijom, ili Hitlerom, tako i istorijom migracija balkanskih književnika, koji su na ovaj ili onaj način dospevali u situaciju da bivaju građanima Beča, što je dovoljan razlog da se čitaoci upute u jedno vrhunsko literarno putovanje.

U povodu srpskog izdanja knjige Via Vienna, Književnost, Beograd, br. 1., 2009. godine

Mile Babić Stojić, pjesnik metafizičke melankolije

Za Milu Stojića metafizika je vjernost ovom svijetu i odgovornost za ovaj svijet, točnije rečeno, vjernost onim vrijednostima koje život na ovom svijetu čine smisle- nim, lijepim, uspjelim i sretnim životom. Te vrijednosti možemo imenovati. To su za Stojića solidarnost, ljubav prema bližnjem i ironija. Solidarnost ne samo s ljudima koje pate, nego i solidarnost sa svakim živim bićem (sa svakim Božjim stvorenjem) na ovoj zemlji i solidarnost s cijelim ovim planetom koji se zove Zemlja, i s cijelim svemirom (to nas podsječa na Tina Ujevića i na sv. Franju Asiškog). Ljubav prema bližnjemu uključuje zahtjev da se prema svakom čovjeku kojega sretnem ponašam kao bližnji, onako kao što se Samarijanac u Evanđelju pokazao bližnjim neprijatelju svoje vlastite nacije i svoje vlastite religije. Biti, dakle, bližnji svakom čovjeku, osobito svom neprijatelju (to zapravo znači praktično nasljedovati Isusa). Takav način pona- šanja pretvara ovaj svijet mržnje i nasilja u svijet nesebične i ponizne ljubavi.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | LVII Stojić prakticira ironiju upravo u sokratovskom smislu. Sokrat se svojim sugo- vornicima predstavlja kao neznalica i pokušava svojim pitanjima osloboditi svoje sugovornike od njihove sigurnosti, od njihova sigurnog znanja. Cilj je ironije da sugovornici uvide kako je njihovo znanje nesigurno, da zapravo uvide svoje neznanje. Upravo uviđanje vlastitog neznanja je pretpostavka istinske spoznaje, istinskog traganja za istinom. Ironijom dovodimo u pitanje uobičajenu paradigmu mišljenja i djelovanja i tako postajemo otvoreni za traženje istine. Istina je jedna, istina nas sve nadilazi i sve povezuje u jednu zajednicu. Karl Jaspers je rekao: "Istina je ono što nas povezuje" (Wahrheit ist, was uns verbindet). U svojoj poeziji Stojić ostaje vjeran spomenutim vrijednostima i tako pliva protiv struje u formalnom i sadržajnom smislu. On je, dakle, protiv duha vremena, protiv stare metafizike kao projekcije i kao lažne utjehe, jasnije rečeno, protiv svijeta uteme- ljenog na metafizici laži, ali se njegova poezija ne iscrpljuje u pukom proturječenju staroj metafizici, u pukom protivljenju tami, jer pukim proklinjanjem tame tamu još više uvećavamo. On je toga svjestan i zato on u svojim pjesmama slavi svaki sitni proplamsaj ljubavi i ljepote na ovome svijetu bez obzira na to gdje se to i kod koga se to događa. Tim malim čudesima je toliko ushićen da se nekim čitateljima to može činiti patetičnim i bolećivim. Ali nije tako: u ovome svijetu mržnje i nasilja svaki proplamsaj ljubavi i ljepote je pravo čudo koje nas obvezuje da ga slavimo i nasljedujemo. Zagovarajući metafiziku kao odgovornost za ovaj svijet, Stojić nemilosrdno i dosljedno demaskira i destruira metafiziku kao projekciju (pod tim mislim i na religiju kao projekciju i na cijelu kulturu kao projekciju), kao lažnu utjehu, kao infantilnu iluziju, kao opijum siromašnih i obespravljenih. Razotkriva državne i religijske institucije kao institucije moći (čime nas podsjeća na Kranjčevića) i pokazuje kako su iskrivljeni (perverzni) politički i religiozni pojmovi i predodžbe negacija čovjeka i Boga, negacija čovjekove slobode i Božje slobode (čime nas podsjeća na Nietzschea i Krležu). To se jednostavno može izraziti ovako: Kada bilo koja politika, religija ili kultura opravdava gaženje slobode i ljubavi na ovome svijetu obećavajući ostvarenja te slobode i ljubavi s one strane ovoga svijeta, onda je to za Stojića proizvođenje zla i nasilja na ovoj zemlji, onda je to za Stojića dokaz da "je deva odavno prošla kroz uši iglene" (pjesma Matej 19, 24), jer moćni i bogati ne žele ući u Božje kraljevstvo, tj. u kraljevstvo slobode, ljubavi i ljepote, onda je to dokaz da na komemoracijama žr- tvama "šljam (na njihovoj) krvi pjeva aleluje" (taj stih Stojić preuzima od njemačkog pjesnika G. Benna), onda to proizvodi "zimu u srcima" (pjesma Dravograd). Stojić pokazuje kako je cijela povijest čovječanstva puna lažnih božanstava, božan- stava smrti, božanstava koja zahtijevaju mržnju prema drugima i ubijanje drugih, da je "povijest kao rezultat nagomilanih predrasuda". Zato nas Stojić poziva da razlupa- mo "iluzije o slobodi i bogatsvu", taj opijum naroda, da porušimo "gipsane bogove povijesti" i da shvatimo "da smo najbliži oblacima" i "najbliži našim krvnicima".

LVIII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Navodim sada stihove iz pjesme Povijest doslovno:

"Cvala je povijest kao rezulat nagomilanih predrasuda Razlupali smo iluzije o slobodi i bogatstvu Kao čaše iz kojih smo pili opojne napitke prošlosti Porušili gipsane bogove povijesti A onda smo shvatili da smo najbliži oblacima što su kuljali sa juga u našu samoću

Najbliži našim krvnicima."

Iz navedenih stihova očite su dvije istine koje nas oslobađaju od laži: najbliži smo oblacima i najbliži svojim krvnicima, koje pozivaju na bratstvo i sestrinstvo svih bića u svemiru, ne samo na bratstvo s prirodom, s oblacima, koji su naša braća i sestre po stvorenosti, jer smo i mi dio svemira, dio prirode, dakle prirodna bića, nego i na bratstvo s našim neprijateljima, jer oni koji se nalaze u uzajamnom neprijateljstvu ne shvaćaju da su isti, da se samo isti sukobljuju, da se različiti dopunjuju i tako obogaćuju. Svatko tko se bori protiv svoga neprijatelja, na kraju postane svjestan da je on slika i prilika svoga neprijatelja, vrijedi i obratno. Tako Stojić razgrađuje glu- post i zlo uzajamne mržnje i uzajamnog ubijanja. Jednako je neslobodan i onaj koji vlada i onaj nad kojim se vlada, jednako su ovisni jedan o drugome, dakle, jednako neslobodni. Vladavina nad prirodom i vladavina nad ljudima vodi u uzajamno uni- štavanje, u sveopću propast. Kada krvnik i žrtva postanu slobodni ljudi, prestat će uzajamna mržnja i ubijanje. Stojić u pjesmi Budapest piše kako voli šetati imperijalnim metropolama, "čije me ime podsjeća na stalnu prisutnost kuge". Pest na njemačkom znači kuga, što Stojić uzima kao dokaz da su imperijalne metropole nastale na varanju i u ubijanju, na kugi koju uzrokuju vlastoljubivi ljudi. Voli gledati trgove koji pokazuju da slava kratko traje, da je nad vremenima kratkotrajne slave "orao mrcinaš raširio krila", "jer lijepo nije ništa drugo nego početak strašnog" (taj stih preuzima od Rilkea). U pjesmi Molitva Stojić moli Isusa da nas zaštiti od onih koji njega štite, od onih koji njega brane, od onih koji ga brane od mladića koji u očaju hule na Isusovo ime, da nas zaštiti, od onih koji trguju Isusovom mukom, od onih koji sažaljevaju Isusa zato što je Isus umro mučeničkom smrću, od onih koji su mladim ljudima ukrali budućnost. Moli Isusa da nas zaštiti od pljačkaša narodne muke, od onih "koji tvojim imenom ušutkivaju gnjev ljudi koji pate". Isus nije htio ovakav svijet, nije htio da u ovom svijetu vladaju mržnja, tlačenje i ubijanje. Stojić zna da Isus više voli muslimane sirote Bosne, nego katolike bogatog Rima, da više voli mladiće i djevojke koji ga iz očaja vrijeđaju, nego krvnike koji mu podižu zlatne oltare. Pjesmu Molitva Stojić završava sljedećim stihovima:

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | LIX "bio si neprijatelj svećenika i farizeja a brat prosjaka i pijanica radovao si se životu, stvarao od vode vino da bi se slavila gozba rađanja a ne ples smrti

Rekao si ‘tko je od vas bez grijeha nek prvi baci kamen’ Amen".

U pjesmi Chicago Stojić tvrdi da ne može napisati pjesmu o Chicagu, što zaprao znači da ne može izdati svoju savjest, svoju dušu, svoj unutrašnji imperativ, da se ne može klanjati kapitalističkom božanstvu koje se zove Milijun: "A svi smo rav- nopravni mravi pred kapitalističkim božanstvom koje se zove Milijun". Time Stojić pokazuje da se današnje čovječanstvo klanja idolu najniže vrste, da je današnje ido- lopoklonstvo gore od idolopoklonstva na početku povijesti čovječanstva. Nekada se čovječanstvo klanjalo zlatnom teletu, a danas Milijunu. Biti protiv duha vremena, živjeti kontra struji današnjeg vremena, znači biti za čovjekovu slobodu, osobito za čovjekovu temeljnu slobodu: slobodu savjesti. Sva zla i nasilja ovoga svijeta izazivaju kod Stojića melankoliju, ali ga ta melankolija ne vodi u rezignaciju, nego u nostalgiju, tj. u čežnju za ljubavlju i ljepotom. Svaki proplamsaj ljubavi i ljepote na ovome svijetu raznježi Stojićevu dušu i istodobno budi svijest o prolaznosti svega i budi čežnju za nepoznatim svijetom. Upravo ti proplamsaji ljubavi i ljepote omogućuju Stojiću da osjeti "ciničnu ravodušnost svijeta" i "sintaksu smrti" (Ljubavi moja). Ti proplamsaji ljubavi i ljepote "govore o nepozna- tom svijetu u koji čovjek odlazi" (Ljubavi moja). U svijetu koji zabranjuje ljubav svaki čin ljubavi je pravo čudo:

"Na brdu su dvoje poljupcem na tren postali jedno A tu je sad posađen križ kao opomena da se takva ljubav Ne bi smjela ponoviti" (Na Šantićevim večerima poezije).

Time Stojić ističe da je kod nas križ kao religiozni simbol (a religiozni simbol nas povezuje u ljubavi s drugima i s apsolutno Drugim) pretvoren u simbol pripadnosti, u simbol koji nas vodi u sukobe s drugima. Živimo u svijetu u kojem su religiozni simboli svih religija pretvoreni u simbole političke, nacionalne, religijske, kulturne ili neke druge pripadnosti, jasnije rečeno, u svijetu u kojem su religiozni simboli pretvoreni u idole, u negaciju religioznosti, u negaciju Boga i čovjeka. To je totalna perverzija: križ kao simbol ljubavi je pretvoren u negaciju ljubavi. Corruptio optimi pessima. Kada se ono najbolje iskvari (pervertira), onda je takva korupcija (iskvarenost) najgora.

LX | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Stojić je pjesnik koji se stidi zla i zločina koje smo mi ljudi počinili, koje je cijelo čovječanstvo počinilo. Tako kod njega dolazi do izražaja ono što je Emmanuel Lévi- nas zastupao da je odgovornost za drugoga primarna odgovornost, da je čovjek jednostavno odgovoran za sve, za cijelo čovječanstvo. Stojić se stidi i za ono što sam nije počinio, a to mi u kršćanstvu nazivamo kajanjem. Da bismo raščistili s prošlošću, sa zlima koje smo počinili u prošlosti, moramo se pokajati. Kajanje je jedini način na koji se možemo osloboditi od tereta prošlosti i tako se otvoriti novom životu u budućnosti. Kajanje spada u samu bit religioznosti. Ali to se kajanje ne može narediti i nametnuti. Istinsko kajanje nastaje iz slobode, iz unutrašnjeg imperativa, i istinsko kajanje je dar. Istinsko kajanje se ne može dogoditi u relaciji s nekom apstraktnom idejom ili u relaciji s nekim apstraktnim Bogom. Istinsko kajanje može nastati samo u relaciji sa Živim, koji nam je bliži od naše najbliže unutrašnjosti koji nam je istodobno viši od naše najviše uzvišenosti, koji nam je najbliži i istodobno najdalji, koji je nepojmljiva Tajna.

Časopis Jukić, Sarajevo, br. 1. 2009. godine

Enver Kazaz Egzistencijalna tegoba i povijesna pustinja

Mi dolazimo iz predjela žalosti/ gdje literatura, slikarstvo i glazba nisu neophodni,/ Osim tugaljive narodne poezije, tu i tamo tek pokoji/ stih kao bljedokrvni/ ukras op ćenarodnim tiranima/ Stog naše pjesme nemaju uobičajeni šarm/ ni dopadljivost, ni spleen. Čak ni zvuk melankolije/ koji stvara kiša bubnjanjem po krovu/ Mi nemamo krova.

Ovim stihovima započinje Mile Stojić Trijumf mašte, pjesmu koja je neka vrsta njegove ars poetice, ali ne samo to, već ona u svojoj gustoj semantici i stresnim slikama funkcionira i kao osobena esejističko-lirska ocjena karaktera ovdašnjeg pje- sništva nastajalog u uvjetima teške, krvave historije u kojoj su poezija, književnost i ukupna kultura na različite načine neprestano ideološki funkcionalizirane. Stojićeva lirsko-esejistička ocjena spaja poeziju i krvavu historiju, da bi nekom vrstom estet- sko-etičke sondaže izvršila analizu i jedne i druge. Takvu pjesmu, zapravo, rijetko su- srećemo u našim jezicima pogotovu u poeziji interliterarne bosanskohercegovačke

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | LXI zajednice. Razlog tome je to što programska pjesma, od ekspresionizma na ovamo biva zatomljena, gurnuta na marginu, pa ovdašnja poezija nema mogućnost autore- ferencijalne geste koja bi je na principima poetičkog samosvješćenja suočila sa samom sobom i oslobodila romantičarskog i kvaziromantičarskog poetičkog nasljeđa koje od poezije i traži etničku i ideološku angažiranost. Stojić u ovoj pjesmi, kao i ukupnoj svojoj poeziji, u stvari, redefinira osnove kon- stituiranja lirskog subjekta u ovadašnjem pjesništvu. Namjesto onog lirskog subjekta baziranog na zasadima devetnaestovjekovnog modela folklornog, sentimentalnog te u odnosu na onaj evropski zakašnjelog romantizma, dakle, lirskog subjekta čiji se glas u pjesmi izjednačava sa okvirima autorskog egzistencijalnog ja, u Trijumfu mašte zatiče se autoreferencijalni lirski subjekt realiziran na temelju postmodernog obrata u književnosti. Takav lirski subjekt ne samo da je osvijestio svoje mjesto govora na sociokulturnom, povijesnom, etičkom i čitavom nizu drugih planova, već je tragom tog samosvješćenja ušao u dijalog sa poezijom i ukupnom kulturom duž njihove dijahronijske ose, prešao granice jezika u potrazi za sazvučjem kultura u pjesmi, postao kulturološki i identitarno polifon, da bi na koncu pjesmu kao roman- tičarski ili neoromantični kulturalni i egzistencijalni monolog pretvorio u intelektu- alistički postuliran poetski interkulturni polilog. Otud pjesma u konačnici i postaje nekom vrstom simfonije kultura, prelazeći svaku vrstu granica među različitim vi- dovima identiteta. Autoreferencijalni lirski subjekt do punog izraza dolazi već u ranom Stojićevom pjesništvu, još u stihozbirci Lijer, jezik prašine, gdje je postmodernistički hermetičan i smješten u literarni aleksandrizam. Rat kao apokaliptični događaj, kao sudnji dan, kako ga Stojić određuje u pjesmi Nakon Sudnjeg dana iz zbirke Prognane elegije, pre- obrazio je okvire glasa kojim nam se u pjesnikovoj ratnoj i postratnoj poeziji obraća taj lirski subjekt. On nije više heremetičan, zatvoren u rafinirani, intelektualistički i gust figurativni jezik pjesme kao postmodernističke kreacije poetskoga poliglasja na bazi igre asocijacija, aluzija, citata, pseudocitata, odnosno, guste mreže postmoder- nističke intertekstualnosti i metatekstualnosti, nego se otvara za poetiku svjedočenja unutar svijeta koji je izgubio sva svoja uporišta, skljokao se u apokaliptičnu klanicu rata, skliznuo u nepojamnost zločina, sručio se u područje ljudskog životinjstva i ideološkog bestijarija, na scenu izveo politički mrak i logiku mržnje, legalizirao bar- barizam poništavajući svaki oblik humanističke tradicije i sadržine, uništio svaku vrstu etičnosti i moralnosti, te prosvjetiteljski humanizam, da bi mržnju prema Dru- gom i svakom obliku drugosti zamaskirao borbom za tobožnju etničku slobodu, čak do razine proizvođenja ratnog zločinca u etničkoga heroja. Radi se, dakle, o poetičkom prelomu u Stojićevoj poeziji, pri čemu se raniji model postmodernističke hermetične, intelektualističke pjesme, zamjenjuje otvorenim modelom pjesništva koje funkcionira kao asortiman slika ratnog i postratnog užasa, a poetska slika zasniva se na metonimijskim redukcijama ili principima sinegdohe

LXII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar koje postaju semantičkim indikatorima općeg udesa. Stojić je na toj osnovi jedan od onih pjesnika bosanskohercegovačke interliterarne zajednice koji ne samo da je uvodio rafinirani postmodernizam u ovdašnje pjesništvo, nego je slamajući njegovu poetičku osnovu otvorio prostor za ostvarivanje i postističkih poetika, prije svega nove osjećanosti, lirskog konkretizma i kritičkog mimetizma. Ako se pažljivije analizira predratno Stojićevo pjesništvo, onda odmah u oči pada njegova metatekstualna i intertekstualna podloga na bazi postmodernističkog zahtjeva za dijalogom u književnosti duž njene dijahronijske ose. Paradigmatičina u tom smislu jeste npr. Šimićeva Opomena, u kojoj u semantički obzor Stojićeve, ulazi glasovita Šimićeva pjesma, da bi ova druga posudila značenja prvoj. Šimiće- va pjesma unutar imperativnog obraćanja utopijski je tražila od čovjeka, a potom i metonimijskom logikom ustroja značenja i od ukupnog čovječanstva, da nadrastu svoju zemnost i uzdignu se do kosmičnosti, da iz povijesnog i čovjek i čovječanstvo zagledani u zvijezde odu u metafizički prostor, te da na koncu umjesto zemnim budu prožeti nalozima zvijezda. Stojićeva pjesma, pak, do kraja je melanholična i distopij- ska. Ona dolazi poslije kraha utopijskih obećanja moderne, koja je snivao i Šimić u postapokaliptičnom stanju iza Prvog svjetskog rata. A nakon što je dvadeseti vijek sa svoje dvije globalne klanice protutnjao kroz čovječanstvo, nakon što je tehnologija postala metafizikom modernog doba, nakon svih iznevjerenih utopija koje je gradio prosvjetiteljski logocentrizam i optimistički zanos novovjekovnog scijentizma, Sto- jićeva pjesma na bazi autoreferencijalnosti, svojevrsnim valerijevski melanholičnim i molskim tonom, rafiniranim stihovima suočava i čovjeka i čovječanstvao sa nemo- gućnošću zasnivanja nove utopije. Slično ovoj funkcionira još jedna paradigmatska pjesma, Heraklov silazak u Brot njo, u kojoj, postmodernistički citiran, homerovski junak suočen s prirodom postaje antiheroj, te prizemljen iz epskih visina, poput Andrićevog Đerzeleza, biva čovjek svakodnevnice koji egzistencijalni smisao ne nalazi više ni u herojskom epskom na- tjecanju s bogovima niti u junačkom podvigu, već, što bi rekao Mirko Kovač u Vra tima od utrobe, u svakodnevnim poslovima i običnim danima u kojima se ne očituju nikakvi veliki povijesni ideali i u kojima ljudski život nije na ispitu velikih, utopijskih naracija i obećanja. Molski ton pjesme, pak, ukazuje na Stojićevu pjesničku elegan- ciju, tako rijetku u ovdašnjoj poeziji, a iznad tih matoševski ili tinovski uglačanih stihova, iznad valerijevski hermetične refleksivnosti i guste figurativnosti pjesme dominira sazvučje različitih povijesnih vremena. Starogrčka egzistencijalna situacija heroja koji se opire bogovima i ispituje granice ljudskih moći i mogućnosti kao da se doziva sa egzistencijalnom situacijom dvadesetovjekovnog vojnika, poraženog od svih pobjeda i svih poraza koje je doživio u dvije uzastopne svjetske klanice a zace- nutog pred strašno kompliciranim, zamaskiranim svijetom tehnološke i informatič- ke civilizacije, svijetom totalitarnih ideologija, skršenih utopija, na koncu, svijetom koji nije više topos nastanjen ljudskim, već isključivo ideološkim sadržinama.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | LXIII Niz je u Stojićevim ranim zbirkama, Lijer, jezik prašine, (1977.), Umjetnost tame (1987.), Olovni jastuk (1989.), Zemna svjetlost (1990.) i izbora predratne poezije Juž nost (1990.) upravo takvih postmodernistički palimpsestnih pjesama u kojima traje neprestani dijalog teksta i prototeksta, a u tom poetskom višeglasju u prvi plan izbija postmoderna melanholija, distopija, ironija i relativistička svijest o svim u povijesti proklamiranim vrijednostima. Valja istaći da takav poetički credo tada, koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka u bosanskohercegovačku interliterarnu zajednicu skupa sa Stojićem uvode Slobodan Blagojević i Hamdija Demirović, djelomice i Dragan Kaluđerović, te da im se u osamdesetima pridružuju Ferida Duraković, Semezedin Mehmedinović, Milorad Pejić, Zijad Sarajlić, a nešto kasnije i Miljenko Jergović sa svojim ranim pjesničkim zbirkama Uči li neko noćas u ovom gradu japanski i Opse ravatorija Varšava. Ako je predratna Stojićeva poezija hermetična, intelektualistička poetička gesta koja oprobava održivost liotarovski shvaćenih modernističkih metanaracija, herme- neutike smisla, teleologije duha i emancipacije čovječanstva, poslijeratna poetički pripada modelu otvorenog pjesništva kakvo u svjetskoj književnosti zasnivaju i pro- vode angažirani poljski pjesnici, prije svih: Milosz, Szimborska, Herbert, Röszewich ili Adam Zagajevski. Tu se Stojić oslanja na poeziju kao rezervoar stvarnosnih slika koje precizno, kao neka vrsta poetske fotografije, oslikavaju u fragmente razbijen svijet, onu dijaboličnu i apokaliptičnu ratnu i postratnu bosanskohercegovačku stvarnost u kojoj su skršene sve iluzije o velikom modernom humanizmu, a svaki ideal moderne poprimio je svoje zlo naličje. Zato sada Stojićeva pjesma nije unutarpoet- ski dijalog, tekst kao izraz borhesovskog koncepta vavilonske biblioteke, nego lirsko narativni na principima ejzenštajnovski shvaćene montaže organiziran niz poetskih slika koje u neprestanom jukstapozicioniranju jedna drugoj posuđuju značenja. Upravo tehnikom montažiranja, dovođenjem u neposrednu vezu naoko razdalekih fragmenata stvarnosti, po količini potopskog i postpotopskog povijesnog očaja uz- dignutih do razine ekspresionističkog munkovski postuliranog krika – ostvaruje se nova Stojićeva poezija. A u narativnosti pjesme, u pjesmi koja više ne može računati ni sa kakvom ritmičkom uglačanošću, ni sa kakvom eufoničnošću, kao da se na im- plicitnom, metapoetičkom nivou same forme očituje ono što se zbiva u neposrednoj stvarnosti. Naime, poetska melodioznost ustuknula je pred narativnom aharmonič- nošću, pa se amelodiozna pjesma koja ne želi ponoviti nikakvu shemu ostvarenu na principima tzv. formalnog ritma, njegove metričke versifikacije i rime, pojavljuje, već na toj razini poetskog oblika, kao izraz svijeta uhvaćenog u stupicu svake vrste haosa. Drukčije rečeno, kao da na implicitnoj poetičkoj razini u prvi plan izbija svijest da je nemoguće ritmički pjevati u svijetu koji se, da parafraziram Vladana Desnicu iz njegovog mota Proljećima Ivana Galeba, preveć tragički prozlio da bi se mogao opjevavati umilnim, harmoničnim ritmom. Tako je Stojićeva pjesma posta-

LXIV | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar la na ritamskom planu ostvarenje ujevićevski shvaćene fisharmonike; puno, dakle, ostvarenje davnih teza francuskih simbolista o psihološkom ritmu poezije, prema kojima ritam u pjesmi mora odražavati ne formalnu metričku organizaciju, već stanje uma i ritam misli, kao i ritam emocija. Poredeći takvu organizaciju pjesme sa ekspresionističkom lirskom revolucijom, može se reći da su ekspresionisti rušili sve tradicionalne forme poezije, pogotovo metrički organiziran stih i rimu za račun slobodnog stiha, kao metapoetički odraz povijesnog loma kojeg naslućuju ili kojeg su preživjeli. Stojić, pak, narativnim ustro- javanjem pjesme ruši i zadnje tragove poezije, pri čemu u prvi plan izbija metapoe- tički stav da je nemoguće pjevati u svijetu kojeg nije obuzelo jedino rasulo, već se ne može ni naslutiti izlazak iz opće tragedije. Na drugoj strani, Stojićeva pjesma je logikom poetske naracije u maksimalnoj mjeri reducirala i svoju figurativnost i kao da je odustajući od konotativnih potencijala jezika odlučila da isproba referentnu snagu poetske slike, odnosno nizova poetskih slika ostvarenih gotovo referencijalnim jezikom u kojima opalizacijsku snagu pjesme ostvaruje princip filmske montaže, odnosno logika ustroja slika po načelu rasta emocionalnog i ukupnog psihološkog intenziteta te rasta etičkog stresa pred slikama povijesnog zla. No, bez obzira na tu metapoetičku funkciju pjesme, otvoreni model Stojićevog pjesništva ne bi mogao funkcionirati bez narednog bitnog momenta. Naime, onog momenta u kojem njegov autoreferencijalni lirski subjekt intertekstualnom igrom uvlači u svoj pogled prethodeće književne tekstove, da bi oni bili podloga slikama razrušene stvarnosti. Pri tom, taj subjekt ne skriva poziciju svjedoka zbivanjima, povišenu osjećajnost pred njihovim zlim licem, čak patos u kontekstu tragičkog i postragičkog stanja svijeta. Na toj osnovi Stojić i gradi poetiku nove osjećajnosti u kontekstu interliterarne bosanskohercegovačke zajednice kao postcitatni, postu- topijski poetički model u kojem se, kako kaže Mihail Epštejn, na relaciji između autorskog glasa i citiranog materijala rađa treperava estetika koju karakterizira "tran- silirizam koji je podjednako tuđ i modernističkoj i postmodernističkoj estetici."I Te- orijski elaborirajući koncept postcitatnog stvaralaštva, Epštejn naglašava da se ono razvija u kontekstu kulture koja je došla do svijesti da se na globalnoj razini postmo- dernistički antiutopizam javlja kao rezultat spoznaje da su modernistički fenomeni hipertekstualnosti, hiperegzistencijalnosti, hiperseksualnosti, hipersocijalnosti, hipermaterijalnosti, hiperrevolucionarnosti, itd. pretvoreni u svoju suprotnost po- stavši pseudo fenomenima, stvorivši bodrijarovski simlukarum. Otud on naglašava: "Pseudo je zajednički imenilac svih kriza, koje krajem XX. veka izbijaju na mestu socijalnih, naučnih, filosofskih i ostalih revolucija sa početka XX. veka. U znaku pseudo protiču: kriza strukturalizma u humanističkim naukama, kriza koncepcije

I Mihail Epštejn: Postmodernizam, Zepter, Beograd, 1998, str. 135.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | LXV elementarnosti u fizici, kriza levih ideja i frojdomarksizma, kriza materijalizma i po- zitivizma u filosofiji, kriza sovjetske ideologije i raspad komunističkog društva, kriza utopijske svesti u celini. Tek sada hiper se otkriva u celokupnom istorijskom opsegu svog ostvarenja kao prelaz iz moderne u postmodernu. Sa postmodernističke tačke gledišta, socijalna revolucija, seksualna revolucija, egzistencijalizam, materijalizam, itd. - uopšte nisu oslobodilački prodori u poslednju realnost, nego pre intelektual- ne mašinerije namenjene za proizvodnju pseudosocijalnosti, pseduoseksualnosti i pseudomaterijalnosti."II No, na mjestu epštejnovskih kriza karakterističnih za kontekst globalne kulture, na lokalnoj, bosanskohercegovačkoj razni pridodaje se i tragedija, ratna klanica. A jedan model utopijskih hiper fenomena nije prokazan tek kao pseudo, da bi različiti društveni subjekti u odnosu na to saznanje zauzeli nove postutopijske interpretativne pozicije, već je namjesto njega došao novi, etnonacionalistički model ideološkog utopizma. Ako je onaj raniji, komunistički, svoju utopiju smještao u stalnu pomič- nost futura, odgađajući njeno ostvarenje u neprestano izmičućoj budućnosti, novi etnonacionalistički utopizam pojavio se kao retro fenomen, kao retroutopija koja svoju punu realizaciju nalazi na mjestu davne prošlosti, pa smo umjesto postmoderne kulturne nekropoetike na društvenom planu dobili ideološku nekrofiliju, a namjesto modernizacije, arhaizaciju kulturalnih identiteta. Na drugoj strani, pak, komunistički utopizam imao je pretenziju svog globalnog ostvarenja sa nakanom da proizvede internacionalistički, kozmopolitski, društveni i subjekt kulture, dok etno- nacionalistički utopizam nastoji proizvesti arhaični kulturni i društveni subjekt. A to bi, zapravo, bio primarni sociokulturni, ideološki, politički i ukupan povijesni kontekst Stojićeva poetičkog obrata iz postmodernističke u sistem postističkih poetika, prije svega novu osjećajnost i lirsko narativni kritički konkretizam. Međutim, u takvom strukturiranju pjesme i profiliranju poetičkog sistema Stojić nije usamljen u kontekstu ovdašnjeg pjesništva. Njemu se pridružuje čitav niz pjesnika i pjesnikinja interliterarne bosanskohercegovačke zajednice. Prije svih Semezdin Mehmedino- vić, Miljenko Jergović, Dragoslav Dedović, Jozefina Dautbegović, Ilija Ladin, Stevan Tontić, a na poseban način Marko Vešović, osobito sa zbirkom Poljska konjica i njenim dokumentaristički postuliranim lirskim subjektom, te Dubravko Brigić sa knjigom Alfabet mrtvih ljudi, ali i generacija pjesnika i pjesnikinja koja se u književnosti javlja u vrijeme zadnjeg bosanskog krvavog rata i neposredno iza njega, kao što su Amir Brka, Faruk Šehić, Tanja Stupar-Trifunović itd. Obilježena moralom nepripa danja kao temeljnim stavom u odnosu na ideološke zahtjeve o etnonacionalističkoj arhaizaciji, monocentričnoj kolektivizaciji i klerikalizaciji identiteta, o konstrukciji identiteta kao, što bi rekao Amin Maluf, ubilačke kategorije, ovo je poezija koja bira, tontićevski rečeno, blagoslov izgnanstva ne samo kao moralni, već i kao ideološki

II Isto, str. 28.

LXVI | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar stav, te etičko-estetsku distancu u odnosu na zahtjev ideološkog uma da poezija postane sluškinjom političkom moćniku i njegovoj paroli o etničkom jedinstvu u kontekstu povijesnog zvjerinjaka. Blagoslov izgnanstva, moral nepripadanja, apatridstvo, svijest o bezdomnosti, usamljenički krik sred povijesne apokalipse i vapaj nakon nje – to bi bili u najkraćem okvirni metanarativi na kojima je kao svom idejnom apriorizmu nastajala poezija na prijelazu milenija u bosanskohercegovačkoj interli- terarnoj zajednici. Njen poetički profil, naravno, neodvojiv je od šireg književnog konteksta. Naime, onog konteksta koji se može identificirati kao anti/ratna književnost, koja je vratila etički angažman u literaturu što ga je iz nje nastojao protjerati visoki modernizam sa svojom esencijalističkom poetikom, te idejom autonomije književnosti u odnosu na komunističku društvenu stvarnost, i, na koncu, sa svojim zahtjevima za eksperimen- tom i istraživanjem mogućnosti jezika i forme u literaturi.III A na toj razini katalog imena se proširuje svakako na Ivana Lovrenovića, Aleksnadra Hemona, Josipa Mla- kića, Daria Džamonju, pa i Muharema Bazdulja itd., pri čemu valja imati u vidu da se začetak takvog poetičkog preloma nalazi u časopisu Zemlja, koji je tokom 1992. godine izlazio u Sarajevu. Imajući to u vidu može se reći da Stojić od Libreta za sviralu i strojnicu (1994.) preko Prognanih elegija (1996.), Mađarskog mora (1999.), Večere bez politike (2004.), pa sve do zbirke pjesma Među zavađenim narodima (2009.)IV ispisuje, zapravo, jednu dugačku mozaičku poemu ispitujući stanje ljudske supstance uhvaćene u zamku ratne tragedije i postratne, postapokaliptične političko-ideološke stupice. Pri tom, ovaj pjesnik ne skriva da piše i izravnu političku pjesmu, ili pjesmu kao etički komentar stanja užasa, odnosno ljubavnu pjesmu u kojoj se ljubav pojavljuje čas kao pribježište od spoljnjeg užasa, čas kao topos u kojem ljudska supstanca ostvarujući svoje zemne, dodiruje i metafizičke suštine. Paradigmatska za ovu Stojićevu poeziju jeste, kao što je već naglašeno, pjesma Tri jumf mašte. Ona je istodobno i Stojićeva programska pjesma, i esej o povijesnom užasu, i o karakteru ovdašnjeg pjesništva, i ekspresionistički profiliran urlik nad razvalinama svijeta koji se skršio u ratnoj klanici. Spoznajući da je Trijumf mašte u stvari precizna dokumentaristički postulirana deskripcija stvarnosti, Stojić pjesnički dijagnosticira stanje kulturološkog i poetičkog uma kojem nedostaje načelo igre, epi kurejstvo duha, a umjesto pirueta erosa u našoj književnosti nalazimo grč suspensis animis, korbač osvete, prostor metafore kao prostor groba, limfu i krv u razlupanim oknima, bljedokrvne stihove kao ukrase općenarodnim tiranima, poetičko stanje u ko-

III Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Neprijatelj ili susjed u kući, Sarajevo, 2008. IV Stojić je od rata na ovamo objavio i čitav niz izbora svojih pjesama: Zaboravite nas (2003.), Pro- gnane elegije (2004.), Priznanje (2007.), Utjehe ovdje nema (2007.), ali oni nisu u ovom tekstu predmet istraživanja stoga što je interes usmjeren ka izvornim pjesničkim zbirkama. Uz poeziju, ovaj pjesnik objavio je i mnoge zbirke eseja, kolumnističkih tekstova i putopisa.

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | LXVII jem su izjednačeni označitelj i označeno, pa Pakao nije simbol, nego satiruće iskustvo, a vatra nije proplamsaj duha, već heraklitsko počelo što je progutalo svijet. Otud se u ovoj pjesmi surađuju ironija i melanholija, etički grč i vrisak sa poezijom kao lirskom fotografijom svijeta obuzetog od dna do vrha magbetovskim principom nakon kojeg na pozornici ostaju samo leševi. Tako je povijest viđena ne samo kao klanica, već i kao lešinarnica, stroj za proizvodnju smrti, a pjesma koja započinje mi subjektom iskaza neprestano traži poređenje ovdašnje nesreće sa onim svijetom iza granica predjela žalosti, kako pjesnik imenuje naš prostor. Otud se u ovoj pjesmi iscrtava precizna granica između onog prostora koji se automatizirano poima kao prostor normalnosti naspram kojeg stoji naše zvjerstvo. U odnosu na to zvjerstvo, lirski subjekt zauzima distancu ukazujući na svoju kulturološku pripadnost prostoru, da bi povijesno zvjerstvo mjerio iz perspektive različitih oblika humanističkog obećanja. Otud je Trijumf mašte pjesma etičke vivisekcije ne samo stanja kulture i poezije, već i stanja povijesti na ovdašnjem prostoru, ali i pjesma u kojoj je očito da namjesto poetske imaginacije preovladava poetski dokumentarizam kao potpun trijumf poezije nad krvavom historijom. Slično kako je Ilija Ladin ustvrdio u jednoj svojoj pjesmi da u ratu nije pjevao pjesnik, već prizori, u poetičkom stanju kada muze ćute a pjevaju topovi, dok povijesni užas naseljava poetsku sliku. Međutim, ostaje otvorenim pitanje kome se obraća, kome nastoji predstaviti naš svijet, naše predjele žalosti lirski subjekt ove pjesme? Je li to, možda stranac koji dolazi u naš svijet, ili možda stranac u čiji prostor se dolazi u situaciji ličnog egzila, pa je pjesma svjedočanstvo pjesnika egzilanta koji pjesmu organizira kao duhovnu razglednicu svijeta iz kojeg je prognan? Ili se radi o drugom tipu glasa? Onom, naime, glasu koji u pjesmi ostavlja testamentarnu poruku za budućnost ciljajući i na to da svijet kome pripada, da predjele žalosti natjera na samopromatranje i autoa- naliziranje. Na tragu tih pitanja umnažaju se adresati pjesme, odnosno sugovornici lirskog mi subjekta u pjesmi. Zato se pred nizom ovih podrazumijevanih sagovor- nika u poenti pjesme tragički konstatira da je to pjesma i njenim tragom poezija, koja je nad kraterima hramova revolucionirala poetičke forme, pisana za naše mrtve, jer oni je najbolje razumiju. Tako je Trijumf mašte nekrolog, ali ne samo mrtvima, već i nekrolog jednom svijetu osuđenom na umiranje, na magbetovski pokolj, koji je, što bi rekao Marko Vešović zastupajući stav o fantastičnom u ratnoj i postratnoj stvarnosnoj književnosti, fantastičniji u zlu od svake fantastike, stoga što je u nezamislivosti, nepojamnosti ubijanja usavršio svoju ubilačku prirodu pretvarajući je u tehnologiju zločina, pri čemu je zločin dobio značenje vrhunske ideološke vrijednosti uz zahtjev ideologije da se etnički identitet izjednači sa njim kao krajnjim stadijem herojstva. Međutim, na molskom tonu ovog poetskog nekrologa otkriva se i višestrukost na- slovne metafore pjesme, naime iza trijumfa mašte leži trijumf zvjerstva i zločina, sav onaj deformirani povijesni svijet kao potpuni poraz ljudskosti. To je trijumf poraza

LXVIII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar humanizma, poraza etike, poraza metafizičkih suština čovjeka, konačno trijumf sotonskog nad božanskim principom i čovjeka i čovječanstva. A upravo to bi mogao i biti temeljni idejni izvor Stojićeve poslijeratne poezije, ta spoznaja da nastanjujemo stvarnost u kojoj je do izražaja došao, metaforički rečeno, potpun trijumf sotonskog i krajnji poraz božanskog principa njenog ustroja. Stojić je spuštajući pjesmu u blato stvarnosti, u krv povijesti načinio moralnu analizu ov- dašnje povijesti i istodobno s njom iz etičkog ugla procijenio stanje poezije, koja je u stranim bibliotekama i iz perspektive stranaca ocijenjena psihološkim sindromom i smještena u lazaret edicija. Ta kužna poezija, međutim, nosi višak istine u kojoj je barok rečenica zamijenjen elipsama urlika kao krajnjeg izraza govora o stvarnosti koji postiže čudesne, gotovo nevjerojatne efekte. Na koncu, poetska slika stvarnosti kao urlika postaje, zapravo, najtačnija njena etička i humanistička ocjena. A to znači, kako pjesnik naglašava u jednoj drugoj svojoj programskoj pjesmi, naime pjesmi Priznanje, iz knjige Prognane elegije u podlozi Trijumfa mašte skriva nada da se drastičnim govorenjem o stvarima mogu izmijeniti stvari same. Tu se i dolazi do novog bitnog određenja ovog pjesništva. Onog određenja prema kojemu je sva Stojićeva poezija angažirana, pri čemu taj novi poetski i poetički angažman ne želi biti upregnut u bilo koju ideologijsku i utopijsku konfiguraciju, već je melanholičan i nostalgičan na onaj način kako Svjetlana Bojm određuje nostalgiju smatrajući da je ona potraga za autentičnim vrijednostima egzistencije u jednom duboko neauten- tičnom svijetu i da je nostalgija ne fenomen okrenut samo prošlosti već, ponajprije, budućnosti kao čežnja da se humanizam nestao u prošlosti, a poražen u sadašnjosti vrati u neizvjesnoj budućnosti. Pri tom, angažman Stojićeve, i ne samo njegove, već i onog dijela anti/ratne bosanskohercegovačke književnosti obilježene moralom nepripadanja i blagoslovom izgnanstva iz etnonacionalistički definiranog kolektiviteta - jeste nastojanje da se povijesna i društvena stvarnost moraliziraju i humaniziraju. Pri tom sistem etičkih vrijednosti ne može biti propisivan iz perspektive bilo kakve apriorističke ideološke konstrukcije heroja, već stajališta njegove žrtve kao očitova- nja ljudskosti koja je poražena, a ne smije to nipošto biti. Dakle, na terenu smo nove vrste literarnog angažmana, onog postutopijskog, an- gažmana koji je koliko skeptičan, isto toliko i obilježen krhkom nadom da etika u jednom trenutku može postati zastava poniženih i uvrijeđenih, onih što su suočeni sa povijesnim zlom i poraženi od njega još sposobni da se ne odreknu ljudske sadržine svijeta i njegovog humanističkog potencijala. To je angažman koji sumnja i opominje istodobno, nada se i ne vjeruje u tu nadu, odustaje od velikih metapriča da bi im suprotstavio priče iz podnožja, male priče ljudskih krhotina koje nisu mogle spasiti svijet, ali jesu naše nesretne duše što cvile u pomrčini, kako naglašava pjesnik u pjesmi Nikola Tesla. Ako se u Trijumfu mašte može očitati nacrt Stojićeve poetike angažmana sa za- drškom, odnosno skeptičnog angažmana koji ne želi da se upregne u gradnju neke

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | LXIX nove utopije koja bi se pojavila kao okupator i prezenta i futura čovječanstva, onda se u nizu njegovih pjesama iz ratnih i poratnih zbirki može otkrivati neka vrsta lirskog dnevnika tog skeptičnog angažmana. Pjesnik će u Libretu za sviralu i strojnicu nastojati da svjedoči o nesporednom ratnom bestijariju, pri čemu poezija zauzima stajalište univerzalnog humanizma oštro suprotstavljenog ideologiji zla i zločina koja je tokom krvavih ratova devedesetih godina potopila ovdašnji prostor, da bi se u Prognanim elegijama svjedočenju o ratu dodalo i svjedočenje o egzilu, dnevnik postutopijskog odisejskog progonstva. Nakon toga slijedit će u zbirci Mađarsko more poezija čežnje za onim čega nema, za stalno odsutnim, a privlačnim humaniziranjem nehumane stvarnosti iz koje je iscurio svaki oblik ljudskog smisla, a potom se u zbirkama Večera bez politike i Među zavađenim narodima poezija uspostavlja kao mnogostruk dnevnik pustošenja, pri čemu se, pogotovu u Mađarskom moru, temi povijesnog zla i društvenog urušavanja pridodaje ljubavna tema, a Stojićeva poezija sada postaje koliko dnevnik izvanjskog, povijesnog loma, isto toliko i dnevnik intimnog koje se ukazuje kao prostor odbrane, neka vrsta utočišta pred povijesnim zvjerstvom. Međutim, ni ljubav ne može ostati cijela, nedirnuta povijesnim užasom, pa se njena odbrana nadaje kao zadnji dokaz mogućnosti da ljudskost može preći preko granica povijesnog potopa. Tako ljubav postaje postutopijska nada, a emocija ona vrijednost koja prelazi preko svakog povijesnog užasa. No, Stojićeva poezija nije obilježila bosanskohercegovačko poetičko i ukupno knji- ževno stanje samo tim svojim osobinama. Ako se u njoj kondenzira vrijeme, raspu- klo, teško, apokaliptično, onda je njen manifestni znak upravo naslovna sintagma zadnje knjige: među zavađenim narodima. U toj sintagmi ogleda se pjesnički moral nepripadanja, pri čemu postaje jasnim da se ideologija u našem vremenu pojavila kao suvremena mitologija usisavajući u svoje interpretacije ukupnost etničke egzistencije. Ideologija na taj način postaje etnički apokaliptični mit. Unutar tog mita, sveopća kolektivizacija označila je poraz individue, pa se pjesma ukazuje ne samo kao njena odbrana, nego i zadnje preostalo utočište. Zato Stojićeva poezija i jest antiideološka i antipolitička riječ čovjeka poraženog od povijesti i u povijesti, a ne samo antiratni dnevnik. Suprostavljanjem ideologiji i zlu povijesti ona, pak, ima nakanu ne samo moralizirati neposrednu postapokaliptičnu stvarnost, već i humanizirati svijet. Proces humanizacije obilježen je elegičnim tonom, a svijest da je čak i elegični ton prognan iz povijesti, na drugoj strani uslovljava saznanje da u povijesti nema prostora za elegiju, već za odu vođi, za himnu pobjedniku koji ne može od svojih zlih pobjeda iskupiti dušu. Elegija je pri tom proces moraliziranja i humaniziranja, a himna pobjedniku i oda vođi proces ahumanizacije, doprinos ubilačkoj prirodi ideologije i politike. U čitavom nizu drugih, izdvaja se u tom smislu pjesma ispisna biografskim narativom o Nikoli Tesli, zanesanjaku i geniju koji odbija pripadati, jer bi energija mržnje etničkih elita pretvorena u električnu struju mogla obasjati i svijet

LXX | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar i čovječanstvo. Ili, pak pjesma Gabata, u kojoj na mjestu Isusova mučenja i ubistva, Poncije Pilat pokazuje da je moćnik poražen Isusovom gestom beskrajne ljubavi i žrtve za druge, ali i da moćnik Isusovom osudom spašava svoju mračnu ideologiju i moć. Ali, Stojić svojim lirskim dokumentarizmom nije samo osvijetlio stravu rata, već i neljudskost progonstva, pa se njegova pjesma odvija i kao lirski dokument o egzilu, o onom stanju egzilanta koji ne može pripadati nigdje i nikome, pa kao bezmjestan identitet svjedoči o ubilačkoj snazi ideoloških naracija. Na toj osnovi povijest se pre- tače unutra, u dušu, upisuje u um, remeti ritam srca i emocija, a u finalu njenih zlih radova pustoš izvana postaje unutarnjom pustinjom. Upravo slika povijesti kao unutarnje pustinje i jeste možda najpreciznija ocjena Stojićeve intimne hronike spoljnjeg užasa. No, toj hronici duše, pridodaje se ispis drame tijela, kao npr. u pjesmi o srcu koje će jednom kao stara dotrajala pumpa prestati da druka, ili u pjesmi Djevojke moje mla dosti u čija tijela se upisao ne samo proces starenja, već i tegobnog života i stravične povijesti. Te nausikaje, penolepe, te Ladylike za šivaćim strojevima, dijane, danaje, na usikaje, antigone što zazivaju prazninu, jesu, zapravo, upečatljiva slika mnogostrukih načina pustošenja, slika neizdrživosti života koji se iz egzistencijalne tegobe pretočio u povijesnu pustinju koja neprestano raste i od koje ceptimo u strahu od nove apokalipse. Na toj osnovi i sklapa se luk poetičkog obrata u Stojićevom pjesništvu koje je na svom početku obilježeno nastojanjem postmodernistički konstruiranog lirskog subjekta da u intertekstualnoj lirskoj gesti ostvari pjesmu kao aleksandrijski tekst koji dijalogizira duž povijesne ose kultura, ali i da u sinhronoj, prezentnoj osnovi kulture lirski transmigrira preko svake vrste granice. Tako je Stojićev lirski postmodernizam obilježen stalnom transmigracijom lirskog subjekta i preko granica u vremenu i preko granica jezika. Rat je, pak, uslovio poetički prelom u pjesnikovu opusu. Taj se prelom može, možda najpreciznije, opisati Kiševim manifestnim stavom literature kao po-etike, pri čemu Stojićeva poezija zasniva koncept otvorenog pjesništva koje se bazira na lirskom dokumentarizmu. Pjesma utemeljena na poetici svjedočenja funkcionira, pak, kao dvostruki dokument. Na jednoj strani, ona je dokumentarni, emocionalni, etički i intelektualni vrisak sred povijesne apokalipse, a na drugoj, ona ispisuje stanje egzistencijalne tegobe uslovljene survavanjem povijesne apokalipse unutra, postajući lirskim dokumentom i dnevnikom unutrašnje pustinje. U toj njenoj poetičkoj dvostrukosti utemeljuje se moral nepripadanja ideološki projekti- ranom kolektivitetu i razračun sa ideologijom kao suvremenom mitologijom, ali i nacrt krhke čežnje za postutopijskim i postapokaliptičnim humaniziranjem i moraliziranjem i čovjeka i čovječanstva.

Prilog na skupu u Jajcu

Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar | LXXI LXXII | Motrišta br. 50, glasilo Matice hrvatske Mostar Fotografija: Stojan Lasić

Vjekoslav Šutej (1951.-2009.)

HVALA, MAESTRO!

Maestro je na poseban način bio vezan za Mostar i hercegovačkobr. 50, glasilo sunce, Maticekamen ihrvatske ljepotu Mostar Neretve i neba, što je često znao i spominjati. Cijelo je desetljeće, kao umjetnički ravnatelj, pružao nesebičnu potporu Mostarskom proljeću. U grad na Neretvi 2002. doveo je i svoga prijatelja dr. Ivu Prlendera i rekao: - Ivo, ovdje moramo nešto uraditi!