uz 125. obljetnicu ro+enja Josipa Ü. Slavenskog 11., 12. i 13. 5. 2021. 48. MAJSKI MUZICˇKI MEMORIJAL JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI Nagrada Grada Čakovca „Josip Štolcer Slavenski” za najbolje glazbeno djelo u Republici Hrvatskoj, autor: Robert Wrana ORGANIZACIJSKI ODBOR Ivan Bete, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske Matija Posavec, župan Međimurske županije Stjepan Kovač, gradonačelnik grada Čakovca Romano Bogdan, Centar za kulturu Čakovec ŽIRI Trpimir Matasović, predsjednik Iva Lovrec Štefanović Petra Pavić Krešimir Seletković Mladen Tarbuk Ladislav Varga JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI – skladatelj Josip Štolcer Slavenski rođen je 11. svibnja 1896. u Čakovcu, kao najstarije dijete u obitelji pekara Josipa Štolcera, rođenog u Zlataru, kamo se njegov pradjed doselio iz Frankfurta na Majni, a od majke Julije rođene Novak. Od oca, seoskog citraša i „ishitrioca” naslijedio je izrazit glaz- benički dar, a od majke „živog muzikalnog arhiva” kako piše J. Barle, duboku vezu s međimurskim i hrvatskim pučkim melo- som. Građansku školu i ispit za pekarskog kalfu završio je u rodnom gradu, a prvi glazbeni nauk stječe 1912.-13. u Varaždinu kod A. Stohra i D. Simona. Nakon neuspjela pokušaja upisa u Muzičku školu Hrvatskog glazbenog zavoda odlazi na daljnje školovanje u Budimpeštu (1913.-16.) gdje studira u klasi V. Herz- felda i Z. Kodaly, koji upravo u to vrijeme zajedno sa B. Barto- kom započinje intenzivna istraživanja glazbenog folklora, što (dakako posredno) ostavlja traga i na načinu kojim Slavenski počinje umjetnički oblikovati svoju iskonsku vezanost uz na- cionalni glazbeni idiom. Nakon dvogodišnjeg vojevanja na ru- munjskim i mađarskim frontama (1916.-18.), te nakon prvih skladateljskih uspjeha (praizvedba NOKTURNA za ork. 10.5.1920. u Zagrebu) J. Š. Slavenski se 16. studenog iste godine upisuje na konzervatorij u Pragu, gdje tri godine kasnije stječe diplomu iz kompozicije kao učenik V. Novaka i J. Suka. Sljedeći značajni uspjeh doživljava PRVIM GUDAČKIM KVARTETOM na prvim iz- vedbama u Pragu i Zagrebu, te na Danima suvremene muzike u Donaueschingenu 1924. godine. Godine 1923./24. predaje na Srednjoj školi Kraljevske muzičke akademije u Zagrebu, a od 10.9.1923. djeluje kao nastavnik na Muzičkoj školi u Beogradu (današnja škola „Mokranjac”). Od jeseni 1925. do proljeća iduće godine nalazi se na studijskom boravku u Parizu i potpisuje ugovor s izdavačkom kućom „B. Shoot’s Sohne” u Mainzu koja 48. MAJSKI MUZICˇKI MEMORIJAL JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI od 1926. do 1932. tiska 12 instrumentalnih opusa i 21 zborsku skladbu. Po povratku u Beograd preuzima uz dotadašnju još službu učitelja vještina na Drugoj muškoj gimnaziji. Godine 1930. ozakonjuje prezime „Slavenski”, koje već od vremena stu- dija u Pragu češće nalazimo u sklopu skladateljeva potpisa. U novom boravištu šire se i rasponi njegove vezanosti uz nacio- nalni glazbeni idiom, a glazba što tako nastaje iznenađuje i do- movinu i svijet (BALKANOFONIJA, Beograd 1928., Berlin 1929., DRUGI GUDAČKI KVARTET Frankfurt 1929., RELIGIOFONIJA, Beo- grad 1934., MUZIKA 36, Baden-Baden 1936.; MUZIKA 38, Venecija 1938.; itd.). Od osnutka Muzičke akademije u Beogradu 1937. Sla- venski djeluje prvo kao nastavnik na njezinoj Srednjoj školi (današnja škola „J. Slavenski”), a potom od 1945. kao izvanre- dni, a četiri godine kasnije kao redoviti profesor kompozicije. Umro je 30. studenog 1955. u Beogradu. Stotinu i sedamdesetak što duljih što kraćih skladbi svjedoči o pomaknutoj poziciji Josipa Štolcera Slavenskog u glazbenom prostoru u kojem je djelovao i gdje se nastojao ponašati u skladu sa svjetskim glazbenim vremenom; svjedoči o osobnosti i osobitosti načina kojima je predviđao novi razvoj glazbe, o njegovu prijedlogu za budućnost, suviše radikalnom a da bi bio dovoljno praktičan, te mu daje biljeg vizionara autsajdera. Povijest hrvatske i jugoslavenske glazbe pamti ga kao „feno- men Slavenski” i to polazeći prvenstveno od posebnosti nje- govih skladateljskih postupaka, a manje od realnog iskustva o samoj glazbi, dijelom i zato jer je zbog nesređenosti skladate- ljeve ostavštine, nedostataka suvremenih izdanja i zbog iscrpljenosti postojećih „Schottovih” naklada put do nje do danas bio nedovoljno prohodan. ODLUKA OCJENJIVAČKOG SUDA NAGRADE GRADA ČAKOVCA „JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI” ZA GLAZBENO DJELO U REPUBLICI HRVATSKOJ U 2020. GODINI Šimun Matišić laureat Nagrade Grada Čakovca „Josip Štolcer Slavenski” za 2020. godinu Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca „Josip Štolcer Slaven- ski”, u sastavu Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Kre- šimir Seletković, Iva Lovrec Štefanović, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga, u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio pet skladbi – Sorrow Srećka Bradića, Supertramp’s Journal Ivane Kiš, Šlomlék Maryam Ši- muna Matišića, Protuslovlja 2 Ivana Josipa Skendera te Sinfoniu concertante Berislava Šipuša. Većinom glasova članova ocjenji- vačkoga suda (Mladen Tarbuk se, zbog izbjegavanja sukoba in- teresa, izuzeo iz rasprave i odlučivanja), odlučeno je da je laureat Nagrade „Josip Štolcer Slavenski” za prošlu godinu Šimun Matišić. Nagrađeno djelo praizveli su sopranistica Marta Schwaiger, saksofonisti Saša Nestorović i Dragan Sremec te Cantus Ansambl pod dirigentskim vodstvom Berislava Šipuša na koncertu održanom 23. studenog 2020. u Hrvatskome glaz- benom zavodu u Zagrebu. Nagrada će laureatu biti uručena u sklopu programa 48. Majskog muzičkog memorijala Josip Štol- cer Slavenski u Čakovcu, planiranog od 11. do 13. svibnja 2021. 48. MAJSKI MUZICˇKI MEMORIJAL JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI OBRAZLOŽENJE Na hvalevrijednu inicijativu Cantus Ansambla da u tekućoj kon- certnoj sezoni otvori prostor studentima kompozicije Šimun Ma- tišić odgovorio je skladbom koja višestruko nadilazi okvire studentske vježbe iz forme, instrumentacije i drugih skladateljsko- tehničkih elemenata, kojima vlada posve suvereno. Već odabirom tekstovnog predloška – molitve Zdravo Marijo na aramejskom je- ziku – Matišić donosi prvu od niza podvojenosti kojima je obilje- žena čitava skladba: tekst je, naime, svojim sadržajem i porukom općepoznat i univerzalan, ali istodobno jezikom udaljen i egzoti- čan. I u glazbenoj je građi Šlomlék Maryam susretište različitih i raznorodnih sastavnica, s odzvonima tradicijske, umjetničke i jazz glazbe te referencama na povijesne tehničke i formalne obrasce, poput srednjovjekovnog hoquetusa, baroknog concerta grossa ili klasicističke arije s koncertantnim instrumentima. Matišić, među- tim, ne pristaje na liniju manjeg otpora koju mu daje polazišna građa, odbacujući tako i romantičarsku dijalektičnost i postmo- dernistički polistilizam. Umjesto toga, skladba donosi složenu mrežu prepoznatljivih, ali i višeznačnih glazbenih znakova. U svojoj sveukupnosti oni tvore samosvojan zvukovni krajolik, dok njihove pojedinačne preobrazbe u bitnome pridonose dramaturškome oblikovanju cjeline. Zvuk se iz polazišnoga tona c u početku širi u stilu tijesnih intervala, neskriveno folklorne provenijencije; dva sa- ksofona, kao znak „nebeskoga”, tog se stila brzo oslobađaju, a nji- hove sve virtuoznije dionice navode slušatelje na asocijacije u rasponu od imitacije ptičjega pjeva (po uzoru na Messiaena) sve do jazz improvizacije. Takvim poticajima postupno i suzdržano od- govaraju sopran i prateći ansambl. Dramaturški vrhunac događa se kad solistica i ansambl ostanu prepušteni sebi sâmima – isprva zamucukujući u svojevrsnom hoquetusu, oni vlastiti glas konačno pronalaze u nadahnutom „koralu” na tekst étkašaf hlofayn hnan hatoyé (moli za nas grešnike), znakovito postavljenome na mjestu zlatnoga reza unutar cjeline kompozicije. U izokrenutim ulogama, ta pronađena vlastitost ansambla potiče saksofone na opsežnu kadencu. No njihov se glas ovdje istrošio, a njegov je „nebeski” po- ticaj postao izlišan – sopran i ansambl, nasuprot ekstrovertnom nastupu saksofona, na vlastiti način, gotovo samozatajno, privode molitvu kraju – bordun viola (i opet neskriveno folklornoga priz- vuka) čvrsto je „uzemljen” na tonu c, čije oktave dopiru i do pola- zišnoga tona čitave skladbe. Most od Neba do Zemlje tako je konačno postavljen i učvršćen – Čovjek je, pak, ostao na njegovoj sredini, završnome tonu fis u vokalnoj dionici. Trpimir Matasović DORICA MATJAN Moja pjesma međimurska Za izrazito prožimanje glazbe i slike traži se po- seban senzibilitet za pro- vedbu sinteze umjetničkih vrsta, u kojoj će događanje slike, kao što je kod Dorice Matjan, unijeti karakter pjesme ili neke veće sklad- be. Već je ranije Dorica gradila dijalog s nekim skladateljem, nekim ostva- renjem kao što je primje- rice bilo s Georgom Fri- drichom Handelom i njegovom „Muzikom na vodi”, povodom 300. godišnjice (1717.) skladanja ove suite. Ovoga puta skladatelj je rodom iz Čakovca (1896. - 1955.) Josip Štolcer Slavenski koji je u svom osebujnom, velikom opusu i obradio i harmonizirao lijepe, i svima nam drage međimurske narodne napjeve. Glaz- benom opusu Slavenskog daje se, a posebno u Čakovcu, pažnja u njemu posvećenim danima, u kojima i izložba Dorice Matjan podržava visoku umjetničku razinu te svečanosti. Dorica je pošla ne samo od poznavanja već i posvojenja značajnog djela stvaralaštva Slavenskog, koncentrirajući se u ovom ciklusu, na segment popularan i kod šire publike, koja s ponosom prihvaća baštinu međimurskih korijena… I nižu se slike (skladbe). Spomenimo neke. „Voda zvira” u dina- mičnoj slikarskoj teksturi crtovlja i točaka sugerira neprekidno obnavljanje izvora (života). „Klavirska minijatura” osmišljena je simpatičnom doslovnošću minimaliziranja glazbala, kojim izve- dene