MONUMENTA SREBRENICA Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva KNJIGA 6. SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA Recenzenti: Prof. dr. sc. Enver Halilović Prof. dr. sc. Jusuf Žiga Doc. dr. sc. Anita Petrović Urednik: Prof. dr. sc. Adib Đozić Lektor: Zarfa Sarajlić, prof. Prevod na engleski: Doc. dr. sc. Selma Kešetović Izdavač: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona Štampa: OFF-SET Tuzla Tiraž: 500 kom Tuzla – Srebrenica 2017. ISSN 2233-162X 2 SADRŽAJ Riječ urednika..................................................................................................5 GENOCID Dr. sc. Sakib Softić, UKLANJANJE POSLJEDICA GENOCIDA - KLJUČ ZA OČUVANJE MIRA U BOSNI I HERCEGOVINI ................................... 13 Prof. dr. sc. Šefket KRCIĆ, OTVORENO PISMO FILOZOFU I VELIKOM SVJETSKOM ANALITIČARU NOAMU ČOMSKOM USA .......................................... 35 IZ PROŠLOSTI SREBRENICE Mr. sc. Rusmir Djedović, Dr. sc. Adib Đozić, PANAĐURIŠTE, BARATOVA I SOLOČUŠA U SREBRENICI KRAJEM 19. STOLJEĆA ......................................................................... 59 Dr. sc. Adib Đozić, Mr. sc. Rusmir Djedović, NASELJA PUSMULIĆI (SA JASENOVOM) I ČIČEVAC (SA PRIBIĆEVCEM) KOD SREBRENICE KRAJEM 19. STOLJEĆA ..... 85 Dr. sc. Sead SELIMOVIĆ, OBNOVA I DRUŠTVENI RAZVOJ SREBRENICE U PERIODU 1945-1953. GODINE ................................................................................. 125 PRILOZI Aladin Husić, TREBOTIĆ I UTVRDA KLIČEVAC U VRIJEME OSMANSKE VLADAVINE ............................................................................................ 155 3 DOKUMENTI Dr. sc. Vedad Gurda, PRESUDA ZDRAVKU TOLIMIRU ZA GENOCID U SREBRENICI .... 173 4 Riječ urednika Jedna od bitnih karakteristika čovjeka, između ostalih, je i da je on Homo cultus, biće kulture. S pravom se možete upitati zašto uvodnu riječ za Knjigu broj 6, nama poznate, i nadam se drage, edicije „Monumenta Srebrenica“, počinjemo konstatacijom da je čovjek biće kulture. Razloga za ovo pitanje i odgovor je mnogo, ali je jedan , zasigurno, bitan za ovaj tekst i ovaj povod. Prihvatimo li činjenicu da je „kultura način na koji jedna ljudska zajednica živi i regulira svoje odnose s prirodom, s drugim ljudima i s Bogom i te odnose prenosi u nauku, tehniku i umjetnost, u svoj privredni sistem i svoje ustanove“ (R. Garoudy), vidjećemo da čovjek, nažalost, zna ne samo da zaluta, nego katkad i da se ustremi na vlastitu vrijednost, na samog sebe, na druge ljude kao bića iste vrste, što nam bjelodano svjedoči ukupna čovjekova historija. Zločin genocida je upravo ona čovjekova destruktivna djelatnost kada se on „ustremi na vlastitu vrijednost, na samog sebe.“ Nemamo namjeru, eksplicitnije i šire elaborirati, u antropološko-sociološkom smislu, veoma kompleksno poimanje kulture. Pomenućemo, ovom prilikom, osnovne funkcije kulture te neke od vrsta i oblika iste. Ne upuštajući se iscrpnije u višefunkcionalnost kulture, istaći ćemo njezinu socijalizirajuću, spoznajnu, komunikacijsku, zaštitnu i normativnu funkciju. Pored ovih, vrlo značajne funkcije kulture su i „funkcija emocionalnih napregnutosti“ te funkcija održanja, produženja i napretka ljudskog društva. Miroslav Ilić, s pravom, konstatira da je „osnovni smisao kulture...u tome da olakša održanje i napredak ljudskog društva.“ Kao sadržaj čovjekovog individualnog i kolektivnog iskustva, prošlih i sadašnjih generacija, kultura se ispoljava u mnoštvu različitih vrsta i oblika. U pravilu, razlikujemo opću kulturu i mnoštvo pojedinačnih konkretnih vrsta kulturne prakse. Poseban značaj za čovjekovu individualnu i društvenu egzistenciju imaju kultura rada, zdravstvena kultura, obrazovna, tjelesna, jezička, politička, popularna i drugi oblici kulture. Možemo, također, govoriti o američkoj, bošnjačkoj, francuskoj, hrvatskoj, osmanskoj, srpskoj, zapadno-evropskoj i drugim kulturama. Pored ovih, da tako kažemo, klasičnih vrsta kulturnog ispoljavanja čovjeka, za njegovu egzistenciju, posebno u ovovremenosti, važnost imaju i kultura sjećanja, kultura zaborava, kultura poricanja i sl. Nas posebno interesira odnos kulture i genocida, konkretnije odnos pojedinih 5 vrsta kulture, kao što su popularna kultura, kultura sjećanja, kultura zaborava, kultura poricanja na formiranje genocidne svijesti, genocidnih ideologija i neposrednog genocidnog procesa. Svjedoci smo da se, upravo ovih dana, iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, njegov predsjednik i ministar prosvjete u entitetskoj vladi suprotstavljaju izučavanju zločina genocida nad Bošnjacima počinjenog u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992—1995. godine. Entitetski ministar prosvjete Dane Malešević ističe da će zabraniti u školama tog entiteta udžbenike u kojima se spominju genocid u Srebrenici i opsada Sarajeva od Vojske Republike Srpske. Također, entitetski predsjednik Milorad Dodik kaže: „nikada se neće desiti da u škole Republike Srpske uđu udžbenici u kojima piše da su Srbi izvršili genocid i da su krivi za opsadu Sarajeva.“ Ovi stavovi Maleševića i Dodika nisu ništa drugo do negiranje, odnosno poricanje genocida kao svojevrsni oblik izgradnje kulture zaborava. Podsjetimo se, genocid je proces koji se odvija u osam faza. Prva faza je razvrstavanje, podjela na nas i njih; druga faza je simbolizacija, „oni“ se obilježavaju da bi se lakše prepoznali. Treća faza je proces dehumanizacije, kada se označenoj grupi oduzima humanost. Četvrta faza je organizacija, koju po pravilu sprovode državni i paradržavni organi. Proces polarizacije je peta faza genocida kada dolazi do pojačanog govora mržnje. U šestoj fazi žrtve se identificiraju i odvajaju, dakle to je faza identifikacije zbog njihove etničke ili religiozne pripadnosti. Vrlo brzo nakon identifikacije počinje sedma faza genocida, a to je istrebljenje. Posljednja, osma faza genocida je faza negiranja. Sve ove faze su predvidive, ali ne i neizbježne. Važno je napomenuti da sve faze djeluju tokom čitavog procesa. U svakoj fazi, preventivne mjere mogu da ga zaustave. Sada bi trebalo svima da bude jasno, pa i Maleševiću i Dodiku, da su oni direktni učesnici posljednje faze genocida. Negiranje genocida i holokausta je u mnogim državama svijeta zakonom kažnjivo. Nakon ovako eksplicitno iznesenih stavova Maleševića i Dodika, postavljaju se dva pitanja. No, prije tih pitanja da se podsjetimo. Genocid nad Bošnjacima je neosporna pravna činjenica što najbolje svjedoče do sada donesene pravomoćne presude od strane međunarodnih i domaćih sudova. Također, dokazana je činjenica da je opsada Sarajeva trajala 1.425 dana tokom koje je ubijeno 11.541 lica, od čega 1.601 dijete. Prvo pitanje je: ko, kako, zašto i na osnovu kog pravnog akta, ima pravo zabraniti žrtvama genocida, a i onima koji su genocid počinili, da se suoče s istinom, u obrazovnom procesu, koja se neupitno dogodila, a to je zločin genocida nad Bošnjacima. Zamislite na kakve bi reakcije naišla i sama pomisao da neko u školama širom demokratskog svijeta zabrani izučavanje zločina holokausta. Podsjetimo se samo, da su do sada Međunarodni sud pravde, najveća sudska instanca u sistemu organizacije 6 Ujedinjenih nacija, Sud Bosne i Hercegovine, te nacionalni sudovi pojedinih evropskih država, donijeli niz pravomoćnih presuda za zločin genocida nad „bosanskim muslimanima“/Bošnjacima u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992—1995. godine. Smatramo bitnim istaći i činjenicu da je Evropski parlament 15. januara 2009. godine usvojio Rezoluciju da obilježi „11 juli u Evropskoj uniji kao dan sjećanja na genocid u Srebrenici.“ Također, u junu 2005. godine Kongres SAD (Senat i Predstavnički dom) usvojili su Rezoluciju o genocidu u Bosni i Hercegovini. Drugo pitanje koje se postavlja na osnovu stavova, naprijed navedenih entitetskih zvaničnika, jeste, ako je ovo tipičan primjer kulture negiranja, poricanja genocida nad Bošnjacima, nije li on istovremeno i preduslov da se učinjeni zločin genocida ponovo dogodi. Bošnjačko historijsko iskustvo genocida govori da se nekažnjeni i zaboravljeni zločin permanentno ponavlja. Njegovanje kulture sjećanja, primarno ima za cilj da prevenira eventualne buduće zločine genocida i da pomogne u otklanjanju posljedica (društvenih, političkih, demografskih, materijalnih, kulturnih, zdravstvenih, psihičkih i dr.) počinjenog genocida. Njegovanje kulture sjećanja posebno dobija na značaju ako se zna da društveno-politički i historijsko-kulturni faktori obnavljanja genocida nad Bošnjacima nisu uklonjeni. Bilo bi neophodno, ne samo kroz obrazovni/e sistem/e, sačiniti sveobuhvatan program prevencije, kao državno-politički program, koji bi se efikasno suprotstavio genocidnim potencijama u kojima Bošnjaci, nažalost, još uvijek žive i živjet će u vremenu koje je pred njima. Kulturu sjećanja ne treba svoditi samo na uzak krug pitanja koja se tiču genocida počinjenog 1992—1995. Godine, već je treba proširiti na konkretan društveno-historijski kontekst u kome su Bošnjaci živjeli, žive i u kome će živjeti. Kao prvo neophodno je demistificirati historijsko neznanje - „predrasudnu historiografiju“. Do sada su historiju Bosne i Bošnjaka, posebno srednjovjekovnu, pisali srpski i hrvatski intelektualci. Tako naprimjer, Dragoljub Dragojlović u knjizi: Istorija srpske književnosti u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, izdatoj u Novom Sadu 1997., piše da je u srednjovjekovnoj Bosni sve srpsko, i stećak i pismo i crkva i narod i država. Kada se ovo historijsko neznanje, ili još slikovitije kazano, mitološka perverzija historije udruži s etničkim predrasudama o Bošnjacima kao etničkim