TEME teme | Umjetnički govor Poezija kao govor i govor kao poezija Glumčev govor hrani se dobrom literaturom. Banalni će ga sadržaji osiromašiti, ugrozit će glumčevu kompleksnu emotivnost, njegovu unutarnju ljudskost. Stoga se vrlo često događa da glumac nije u stanju izraziti svojim govorom na sceni višeslojnu dubinsku dimenziju lika koji igra pogovoru Novije hrvatske poezije (uredili na govor, ali ta mu analiza nije od presudna interesa. Augustin Stipčević, Dragutin Tadijanović i Usredotočuje se na kazališni aspekt problema govora, Grigor Vitez, Seljačka sloga, Zagreb, 1952.) dakle na tzv. umjetnički govor, koji je po Gavelli ugrožen Udr. Branko Gavella u tekstu pod naslovom O govornoj općim nemarnim odnosom prema govoru. Pritom se umjetnosti između ostalog piše i ovo: „Sa stidom u duši bavi razlikom između recitacije i glume, koju je izrazio moram priznati da u cijelom svojem umjetničkom sažeto i zakonomjerno: potucanju po bližoj i daljoj Evropi nisam naišao na „Kod glume postaje tekst bar fiktivno potpuna svojina nemarniji odnos prema svojem govornom izražaju no glumca, glumac govori svoj tekst kao da je njegov kod nas Hrvata... Ima u nama jedan duboko urođen, vlastiti... Kod recitacije naprotiv stoji tekst, stoji autor tako reći, anarhičan otpor prema govornoj disciplini, piše: uvijek između slušaoca i recitatora. Recitator ne iznosi jedno nadasve individualno zanemarivanje čistoće i Georgij Paro tekst kao direktan izraz svoga doživljaja, već iznosi preciznosti govornog izraza i govorne komunikacije.“ svoj umjetnički doživljaj izazvan tim tekstom. Tim Gavella pokušava dati odgovore na tu tvrdnju obazirući se na se recitatoru nameće neka naročita diskrecija, njegova vlastita povijesne i društvene okolnosti koje utječu kako na jezik tako i osobnost neka ne prekorači granicu danu njegovom zadaćom, Adam Končić u predstavi Ni med cvetjem ni pravice po Baladama Petrice Kerempuha Miroslava Krleže, Kazalište Pinklec, Zagreb 8 Hrvatsko glumište broj 44-45, 2010. teme | Umjetnički govor a to je: svoj doživljaj dati u službu oživljenja i Končić recitira/glumi Balade na stvaranja potpune slike pjesničkog sadržaja.“ onoj tankoj Gavellinoj niti razlike Ovo je Gavella pisao prije 60 godina. Danas su između recitacije i glume. Končić je se problemi nemarna odnosa prema govoru Balade prostudirao i usvojio. Govori ustostručili. Ostavimo po strani dnevnu ih s opuštenom lakoćom i nekom komunikaciju koja se svela na suženi i banalni mudrom jednostavnošću. Igra se vokabular globalističke koncepcije svijeta, što s riječima, a te u nama izazivaju ima osobito pogubne posljedice kod malih nepatvorene emocije. To je uzbudljiv naroda. Međutim, taj trend preplavio je sve, susret s Krležom zahvaljujući pa tako i govor u kazalištu. Pojam umjetničkog Končiću. Končić je (nepotpisani) govora zanemaren je i praktički više i ne postoji, a dramaturg i redatelj svojih/Krležinih ako se neki glumac potrudi govoriti razgovijetno Balada. Što znači da ih je uistinu i dovoljno glasno da ga publika, ako ništa drugo znalački pripremio za svoj glumački barem uzmogne čuti i razumjeti, to će najčešće nastup. Balade Petrice Kerempuha biti podozrivo ocijenjeno kao nešto neprirodno su predstava a ne monodrama; jer tako se u životu ne govori. Taj zahtjev za tzv. potpisani su scenograf (Miljenko prirodnošću zapravo i ne dolazi iz života, nego Sekulić), kostimografkinja M( irjana iz nekih beskrajno banalnih filmskih i osobito Zagorec), oblikovatelj svjetla televizijskih surogata koji nam tobože prikazuju (Dražen Dundović), glazbenik taj naš život. I nije tu riječ o prirodnom nego (Duško Zubalj) i last but not least Vid prizemnom odnosu prema jeziku, govoru i Balog kao jezični savjetnik. Bjelina životu. Naravno da prizemni govor odgovara Končićeva kostima samo u silueti prizemnim sadržajima koji nam se svakodnevno podsjeća na mušku zagorsku nošnju nude. sugerirajući neki izvanvremenski i svevremenski značaj Krležinih Končić je potvrdio dignitet Balada, dok je višenamjenski umjetničkog govora na sceni, kojim geometrijski objekt tek simbolična MIroslav Krleža naznaka različitih prostora u koje se može iskazati sve ljudsko. Poezija je Končić smjestio pojedine balade. kao govor i govor kao poezija. To je Glazba Duška Zubalja izvođena donkihotovski juriš na banalnost, uživo na sceni ostvaruje svojevrsni dijalog s Končićevim govorom. scensku ili životnu, svejedno. U pojedinim momentima, kad osjeti glazbenu mogućnost teksta Problem nastaje kad se igraju Eshil, Shakespeare, (Stric Vujc), Končić će diskretno Racine ili Krleža. Tu ne možemo daleko doći zapjevušiti poneku govornu frazu budemo li ih izgovarali na sceni kao da smo što njegovu govoru daje dodatnu na ulici. Banalnost govorna sadržaja rezultira dimenziju. Postoje trenutci u intonativnim siromaštvom govorne fraze i to s predstavi kad govorna emocija vremenom postaje navikom. Kao što sms-poruke izazove još snažniju glazbenu uništavaju pismeni sadržaj. Nakon niza godina emociju (Na galgah), što mi se ne esemesiranja bit će nam teško napisati pismo, čini najsretnijim rješenjem. Emocija baš kao što će glumac ogrezao u sapunicu imati izazvana majstorijom govora velikih problema kad se nađe pred zadatkom dovoljna je, ne treba joj glazbena igrati na sceni klasični dramski tekst. nadogradnja. Govor je najsavršeniji izraz ljudskog bića. Taj Končić je Krležine Balade doveo se, međutim, mora njegovati da ne zakržlja. do svojevrsnog savršenstva. To je Glumčev govor hrani se dobrom literaturom. Balade Petrice Kerempuha uzoran glumački napor i rezultat. Banalni će ga sadržaji osiromašiti, ugrozit će Vraća poljuljanu vjeru u moć glumčevu kompleksnu emotivnost, njegovu kazališta da nas istinski uzbudi i unutarnju ljudskost. Stoga se vrlo često događa da glumac nije navede na razmišljanje. Končić je potvrdio dignitet umjetničkog u stanju izraziti svojim govorom na sceni višeslojnu dubinsku govora na sceni, kojim se može iskazati sve ljudsko. Poezija kao dimenziju lika koji igra. Umjesto izražajnog bogatstva govornih govor i govor kao poezija. To je donkihotovski juriš na banalnost, melodija i fraza čujemo samo pojedine riječi koje se ne povezuju scensku ili životnu, svejedno. u smisao. Vjerujem da bi Končićevim Baladama Petrice Kerempuha bio Nađu se iznimke, ali rijetko. Jedna takva rijetka iznimka je Adam zadovoljan i sam dr. Branko Gavella. Končić u svojoj interpretaciji Krležinih Balada Petrice Kerempuha. broj 44-45, 2010. Hrvatsko glumište 9 teme | Molièreov Tartuffe Obnova bogate tradicije Fabijan Šovagović u okružju nezaboravne predstave Božidara Violića iz 1964. bio je u svakom pogledu nadmoćan okolini. Pameću, ljepotom, strašću, svime osim društvenim položajem i imetkom. Kao puki siromah, uljez među povlaštenima, uspravan i gord nastupio je u predstavi koja teži tragediji adnjih desetljeća Molière sa scene sve više i soba za glačanje iz koje će izlijetati Dorine, što se na govori scenografijom.M ožda poslije davnoga BITEF-u sve zajedno moglo smjestiti jedino u golemi gostovanja Comédie-Française u HNK tako Sava-centar. Zklasična aristokratskoga salona nije bilo moguće vidjeti. Moglo bi se nabrajati dalje, no teško se sjetiti predstave Redatelj Antoine Vitez u svojoj na festivalu BITEF sa tako dinamičnom scenografijom kao što je najnoviji viđenoj, omnibus predstavi arhaično osvijetljenih Molière u Frankopanskoj. Nije ona dinamična sama od prizora Molière držao se tradicionalnih znakova teškoga sebe, nego tek u suigri s gledateljem. Raskošno oslikana, štapa za početak svakoga prizora i široka šešira za ta je scenografija od početka do kraja nepromjenjivo ceremonijalni pozdrav na praznoj pozornici izgrađenoj prisutna, uvijek ista, pa ipak nitko neće prigovoriti od vremenom potamnjela gruboga drveta. Salon piše: da je odveć dominantna ili da može dosaditi. Njezina Miše Račića za predstavu Tartuffe redatelja Božidara Marija Grgičević dinamika je s naše strane rampe. Ovisna o pozornosti i Violića, bio je također iz teška drveta, više građanski raspoloženju gledatelja. O tome koliko će se on odazvati nego dvorski, a zbog sudske ovrhe na posivjelom zidu (ili samo misliti da se odaziva) pozivu s pozornice na ostali su tragovi odnesenih slika. Za predstavu Tartuffe redatelju diskretnu, trajno živu suigru, koja se bez velike štete za ukupan Rogeru Planchonu bila je potrebna široko rastvorena katnica s doživljaj predstave može zaustaviti na prvom dojmu kićena više prostorija za obiteljski život, među kojima je u prizemlju čak salona ili pak na svakom koraku otkrivati provokativne detalje i Ozren Grabarić kao Tartuffe, J. B. P. Moliere, Tartuffe, red. Marco Sciaccaluga, DK Gavella, 2010. Enes Vejzović (Orgon), Nataša Janjić (Elmira) i Ozren Grabarić Ozren Grabarić kao Tartuffe, J. B. P. Moliere, Tartuffe, red. Marco (Tartuffe), J. B. P. Moliere, Tartuffe, red. Marco Sciaccaluga Sciaccaluga, DK Gavella, 2010. 10 Hrvatsko glumište broj 44-45, 2010. teme | Molièreov Tartuffe mijene. Postupno može iskrsnuti pitanje gdje može opravdati, a nitko nije pravedan. smo mi to? Je li to kolorit Versaillesa ili možda Divilo se tada raskošnoj ženstvenosti čipkom povezana domaćeg ambijenta? Elmire Vjere Žagar Nardelli, suosjećalo Izbjegavajući preživjelu otvorenu borbenost s dobrodušnim Orgonom Drage Krče, i odveć kričavi angažman, ta predstava strahovalo od okoštale strogosti Gospođe kao da se na svoj način zbiva danas i ovdje, Pernelle Marije Kohn, mladi par (Helena podrugljivo se poigravajući i histerijom danas Buljan i Ljubomir Kapor) pod Dorininom nametanih okršaja. Nema li taj raskošni, (Semka Sokolović Bertok) palicom izazivao gotovo bi se reklo pozlaćeni