Jerolim MI©E (Split 1890 - Split 1970) Galerija Adris Obala Vladimira Nazora 1 Rovinj • Rovigno 20 oæujka / marzo / march 18 svibnja / maggio / may 2008 1 Mise.indd 1 3/15/08 7:01:07 AM 2 Mise.indd 2 3/15/08 7:01:09 AM JEROLIM MI©E Igor ZidiÊ U vidokrug hrvatske kritike ulazi mladi, buntovni Miše već 1911, kao dvadeset-jednogodišnjak, i to spomenom velikog Tina Ujevića u tekstu S mora, tiskanom u zadarskom Novom listu.1 Zatim će – između 1914. i 1919 – u ciglih pet godina, njegova djela, zahvaljujući izložbama u Splitu (1914, 1916) i Zagrebu (1916), privući pozornost niza uglednih hrvatskih likovnih pisaca i kritičara – kako starih, tako i mladih – uključivši Isidora Kršnjavoga, Vladimira Lunačeka, Milutina Cihlara Nehajeva, Ivu Delallu, Petra Knolla, Kostu Strajnića, Ljudevita Karu, Gustava Krkleca, ali i perjanice naših avangardi poput Ulderika Donadinija i Antuna Branka Šimića. Nisu svi, namah, osvojeni, ali ga zamjećuju: to je prvi znak individualnosti. Među onima, koji mu poravnavaju put, i prostim je okom lako zamijetiti organiziranu «piemontešku» ili projugoslavensku mladež (s Dimitrijem Mitrinovićem iza kulisa). Avangarde, kao što je poznato nisu tražile uporišta u vlastitoj tradiciji, pa ni onoj modernoj; njihovo je geslo: Raskid! – kako na političkom tako i na kulturalnom polju, raskid sa svime što ih vezuje s domovinskim tlom: s umjetnošću, kulturom, jezikom, vjerom, institucijama; sa sustavom građanskih vrijednosti, s parlamentarnom demokracijom, s modernim republikanstvom. Na sva je pitanja, koja su se oko ideje Raskida neizbježno postavljala, bio samo jedan odgovor, a to je nužnost revolucionarne prakse. Svakako, «Pijemontu» pripada slava jedinstvenoga paradoksa: na ovim su prostorima revolucionarne metode prvi počeli širiti Karađorđevićevi kraljevi agenti! Naporedo s našom avangardom rasli su i naši atentatori – svidjela se ili ne svidjela ta konstatacija «nepolitičnim istraživačima» avangardnih pokreta u nas. Dodajmo tome, da je gnjevna mladost sponzore za oba ta športa – streljaštvo i umjetnost – nalazila u Beogradu. No, bilo kako bilo, ideje kao i konzerve imaju limitiran vijek trajanja. Kad je, nakon sloma Austro-Ugarske, došlo do nesretnoga Ujedinjenja, mlade su se trublje nadaleko čule. Međutim je, od sudbonosna falsifi kata Svetozara Pribičevića (1918) – potonjega obraćenika i kraljeva prognanika – do skupštinskoga revolvera Puniše Račića i smrti Stjepana Radića (1928) prošlo nepunih deset godina, a to je vrijeme u kojemu je prosječno dijete završavalo četiri razreda (nekadašnje) osnovne škole. Završili su je tako i naši avangardisti: to je bilo vrijeme otrežnjavanja. Poslije krvoprolića u beogradskoj Narodnoj skupštini pale su maske svim promicateljima «jugoslovenskog Pijemonta», tj. Kraljevine Srbije kao duhovnog i moralnog središta «troplemenoga naroda» i moglo se, potom, samo na dvije strane: ili, s Orjunom2, u četnike ili se mentalno vratiti svome korpusu, svom zavičajnom i domovinskom podneblju, u kojemu mogućnosti divergentnih artističkih i političkih opcija nisu bile dokinute i gdje je pravo na različitost – gdjekad ostvarivo i kroz teške borbe – bilo dijelom političke svakidašnjice. Iluzija da će se preko izmišljenoga naroda i nepovijesne države lakše 3 Mise.indd 3 3/15/08 7:01:12 AM 4 Mise.indd 4 3/15/08 7:01:13 AM Autoportret doći do univerzalnih vrijednosti Autoritratto i svjetskoga prosvjetljenja mogla Self-Portrait 1916 se razviti samo u krugu neiskusne i lukavo instrumentalizirane mladosti, koju su ili uvjerili da obavlja svetu rodoljubnu Misiju ili plaćali da taj mit pothranjuje.3 Nikad se prema načelima političke korisnosti – načelima oportunizma i pragmatizma – nisu stvarala duhovna dobra, nego se postizao tek politički probitak. Nekima je to brzo postalo jasno: politički Ujevićev angažman ugasio se, zauvijek 1919. Drugima je trebala Radićeva smrt da bi progledali. Nekako s Ujevićem, odijelio se i Miše od radikalizma mladih, a njegova je ambivalentna pozicija morala biti jasna svakome imalo upućenijem u kulturna stremljenja i specifi čne «rukopise» ondašnje Srednje Europe. Uostalom, Portet Tina Ujevića (1920) jedno je od demarkacijskih djela mladoga Miše. On je nakon boravka u Rimu – a tamo studira od 1911. do 1913 – i u Firenci – u kojoj živi od 1913. do 1914 – pao pod dominantan utjecaj bečkog jugendstilskog linearizma i tako mu se Austrija, protiv koje su upravljene sve političke invektive mladih, «Pijemonteza» ili tzv. «nacionalne omladine», zadugo uvukla pod kožu. Nije to neobična pojava u hrvatskoj umjetnosti uoči I. svjetskog rata; pa i Meštrović (s Račkim) starta 1910 – «nejunačkom vremenu uprkos» – s jugendstilskim pečatom svoga bečkog školovanja, koji će obilježiti tu ispolitiziranu izložbu. Naposljetku i čuvena Esposizione di Roma (1911), s jatom hrvatskih umjetnika u srpskom paviljonu, pokazivala je jasno da Hrvati, oponirajući Austriji (tj. Austro-Ugarskoj), ponajvećma potvrđuju svoju povezanost s bečkom artističkom klimom i svijetom srednjeeuropskih umjetničkih ideja, ne imajući – tome nasuprot – gotovo nikakvih formalnih veza s kulturom svoga istočnog susjeda, odnosno: jugoslavenske braće – kako se onda familijarno tepalo. Jedine su poveznice novih umjetnosti bile pseudomitske naravi; na sižeima iz epskih narodnih pjesama (muških) zasnivala se čežnja za (krvnom) Osvetom. Medijevalna, nipošto moderna tema! Trebalo se osvećivati za poraz na Kosovu i stoljeća mukâ pod osmanlijskom okupacijom. Tko zna što mit jest i kako mitovi nastaju taj razumije vrlo dobro, da se u mitski kostim ovdje zaodijevala određena politika. Kostimi nisu trebali puku i on, zacijelo, nije čitao literarno-fi lozofske drobljence na tu temu, ni hrlio na izložbe gdje se, u bečkoj Portret zaruËnice maniri, budio duh buduće Jugoslavije, utemeljen na osvetničkom erosu, koji je bio bliži starozavjetnoj, Ritratto della fi danzata nego kršćanskoj, novozavjetnoj etici. Dok je kampanja trajala, dok su govornici izvikivali svoje bojne Portrait of His Betrothed 1917 pokliče i dok su Meštrovićevi epigoni glumili «osvještene osvetnike», mršteći čela i s Vođom oblikovali 5 Mise.indd 5 3/15/08 7:01:18 AM grimase «karakterne tipologije Jugoslovena», sve se to, u krugu histeričnih privrženika, moglo činiti živim, ali je svakom upućenijem kulturologu, pa i povjesniku, moralo biti jasno da se ni taj sadržaj ni način njegove ambalaže ne mogu, na duži rok, uspješno nuditi ni Hrvatima, ni Slovencima. Hrvati su gotovo četiri stoljeća branili Hrvatsku pred osmanlijskim nasrtajima, obranivši barem «ostatke ostataka nekoć slavnoga kraljevstva»; tu, na razvalinama, skupljale su se – tijekom četiri stoljeća – zadnje snage otpora i uspijevalo se, na jugu, uz pomoć mletačkih vojnih inženjera i brojnih utvrda i bastiona, a na sjeveru, uz pomoć habsburške vojne organizacije, zapovjednikâ i pridodanih četa, spasiti, u borbama s Osmanlijama, srce Hrvatske bez tijela. Taj je zanos, koji su krijepile rijetke, ali sudbonosne pobjede već od XVI. st – uz vjeru kao stup otpora – priječio da se osjećaj ugroženosti izvrgne u apologiju Osvete. Retoričke parade mladojugoslovena nisu mogle izmijeniti karakter naroda formiran tijekom dugih stoljeća, premda su mogle potpaliti sjenik u gdjekojoj užarenoj glavi. Pragmatični su sponzori to spoznali ističući da im je potrebno više Jukićâ (atentatorâ), a manje Ujevićâ (pjesnikâ). Sada možemo, s mnogo vjerojatnoće reći da Miše 1911. nije krenuo u Italiju da bi joj otkrio dušu, odgonetnuo tradiciju i upoznao nove smjernice njezine moderne umjetnosti – iako je, što se toga tiče dospio u pravi čas4 – nego zato da se priključi Meštroviću, da nađe svoga idola, u trenutku kad veliki meštar posluje oko Rimske izložbe, koja je za neke našijence bila i svjetska promocija umjetničkog jugoslavenstva ili jugoslavenske umjetnosti, tko zna… Našao je proroka; pohvalio se, da je često bio u njegovu društvu. Moramo primijetiti da su neki drugi naši slikari, u isto doba, bolje iskoristili – za vlastiti razvoj – taj sjajni trenutak talijanskoga modernizma: primjerice Marino Tartaglia; prije njega – u drukčijoj konstelaciji – Emanuel Vidović; poslije svih – Vjekoslav Parać. Kada se 1911. našao u Rimu, Miše je bio mlad, neiskusan i odveć blizu Meštroviću, čija je moć privlačila ne samo početnike, nego i starije, a kojega je politički mesijanizam – izdašno subvencioniran – dodatno fascinirao artističku mladež. Te su geste – kao i njegov izraz – pred njihovim očima osvajali Europu i Miše je, kao i toliki drugi, shvatio da je Meštrović planet, koji donosi sreću, da je – sam po sebi – cijeli Svijet. Ako ga je u Italiji stigao – što će mu Italija? U toj se gromadi ono, što je jednom viđeno, nikad više nije izgubilo; za kvalifi ciranog povjesnika umjetnosti Meštrović je bio otvorena knjiga: iz njega se sve moglo odčitati – tako i njegovi bečki uzori. Što ih je više «pokrivala» njegova izvorna oporost, to su se više isticali – makar tek u detalju – bečka elegancija, linearizam, stilizacija, morbidnost sadržaja, artifi cijelno držanje modela. Miše je bio opčinjen, pa bi se moglo reći – bez straha i kolebanja – da je svoj Beč otkrio u Rimu. A kad bismo, nakon umjetnosti, htjeli apostrofi rati i njegovu politizaciju – njegovu političnost – morali bismo priznati i da je i svoju Jugoslaviju (prije Jugoslavije!) našao u Rimu, u Meštrovićevu atelijeru. Poslije će, kao umjetnik s iskustvom, okajavati grijehe svoje mladosti; pritom će, ograničimo li se na umjetnički izraz, svakako pretjerati: njegovu ranom opusu potreban je upućen, strog i objektivan selektor, ali nema nimalo dvojbe da je među ostvarenjima tadašnjega početnika i nekoliko ozbiljnih