www.krajinaforce.com SUĐENJE ARTUKOVIĆU I ŠTO NIJE REČENO www.krajinaforce.com JOVO POPOVIĆ Autor knjige: Jovo Popović Naslov knjige: SUĐENJE ARTUKOVICU I ŠTO NIJE REČENO SUĐENJE Izdavači: STVARNOST, Zagreb JUGOART, Zagreb ANDRIJI ARTUKOVIĆU Za izdavače: Vladimir Štokalo, Ankica Tonković I ŠTO NIJE REČENO Urednički odbor: Miloš Blečić, Krešimir Čuturilo, Željko Duraković, Tomislav Rakočević, Vladimir Štokalo, Mirjana Zdravković Recenzenti: Đuro Bjegović, Pero Pletikosa Likovna oprema: Nenad Dogan Fotografije: Valent Grobenski i Muzej Revolucije, Zagreb Lektor: Jakša Mimica Korektura: Maja Kotur Naklada: 10.000 primjeraka STVARNOST Tisak i uvez: JUGOART Grafički zavod Hrvatske 1986. www.krajinaforce.com U odnosu na suđenje Andriji Artukoviću postoje dvije generacije: ona koja još pamti vremena njegovih nedjela i ona druga, mlada, za koju je to prava povijest, o kojoj zna samo posredno. Jedne je ovo suđenje podsjetilo na proživljeno, a druge upoznalo kroz još žive ljude i svjedočenja s jednim vremenom koje, ipak nije tako daleko. Ali, mjereno ljudskim vijekom, mogli bismo reći da su djeca rođena prve godine poslije oslobođenja danas zreli ljudi, pa poneki od njih imaju i unuke, a ne samo svoju djecu. Jednima i drugima namijenjena je ova knjiga. Jedne će podsjetiti, a drugima će odgovoriti na pitanje koje smo mogli, katkada, ćuti: je li to moguće? Nažalost, odgovor je ne samo da je moguće, već da se i dogodilo. I zato, svima nam je jednaka opomena da činimo sve da se ne ponovi, da ne dopustimo da se povampire snage mraka i zla. To je poruka ove knjige, kao što je to bila i poruka sudskog procesa kojim se bavi. Kad je riječ o suđenju Andriji Artukoviću i pravednoj osudi koju je izrekao sud nakon nadasve korektnog sudskog postupka, treba reći da se pokazalo da za pravdu nikada nije kasno. I to ne zbog osvete, ne zbog odmazde, nego radi same pravde, radi toga da narod iz kojeg je ratni zločinac potekao može gledati u oči svim drugim narodima, a prije svega onima kojima je, u njegovo ime, zlo učinjeno. Pokazalo se na ovom procesu da hrvatski narod nema čega da se stidi, osim one šačice zločinaca koja je djelovala u njegovo ime. Zar nije upravo hrvatski narod sa srpskim i svim ostalima koji žive na tlu SR Hrvatske uzeo svoju sudbinu u svoje ruke i sam obračunao sa svojim izrodima. I o tome govori ova knjiga, upravo stoga što ide dalje od predmeta inkriminacije Andrije Artukovića. J ovo Popović razotkriva svu monstruoznost tvorevine koja nije bila ni hrvatska, ni nezavisna, ni država. Čini to na najbolji, dokumentarni način, i pred nama uskrsava vrijeme strave i užasa kada je ljudski život tako malo vrijedio, ako je bio srpski, židovski, romski, ali i hrvatski - napredan. Ova knjiga je i najbolji odgovor onima koji su pokušali monstruoznog »hrvatskog Himmlera« prikazati kao žrtvu ili u najmanju ruku rezultat naših ovdašnjih odnosa i povijesnih okolnosti. No, pustimo to. Rekao bi čovjek, da ne može za onoga tko na savjesti nosi toliku odgovornost kao Andrija Artuković, biti veće kazne od duga života. Nažalost pokazalo se da Artukovića ne progone grobovi, logori, vješala. I to smo potvrdili prateći proces i čitajući Popovićevu knjigu. I Artukovićeva je savjest mirna i cista. I on vjerojatno mirno spava. Zato je dobro što je napisana ova knjiga, jer govori i šire od onoga što je veliko vijeće Okružnog suda u Zagrebu utvrdilo. Pred nama izrasta u svojoj ogoljelosti ratni zločinac i čitava zločinačka organizacija YISBN 86—7075-066-X za istrebljenje svega što nije po ustaškoj mjeri, po mjeri ustaškog noža. www.krajinaforce.com Prateći suđenje Artukoviću sjetio sam se svoga teksta pod naslovom prošlošću. Ne želimo da postane mit, na kojem ćemo se, doduše, nadahnjivati, »Ekolozi duha« objavljenog u Vjesniku 17. veljače 1980. godine. Čini mi se, u ali koji će nas, u osnovi ostavljati hladnim, jer sumnjamo da se sve to moglo kontekstu Popovićeve knjige aktualnim, pa ga prepisujem: dogoditi. »U bogatstvu svakodnevnih pojava i susreta, prihvaćanja i sučeljavanja Nije riječ o tome da prizivamo prošlost, da prijetimo prošlošću. Uostalom, akcija i ideja, katkad našu pažnju privuče i poneka brižna dušica, da ne kažemo uza sve teškoće, patnje, krv i stradanja, ta je prošlost prepuna predivnih primjera dušebrižnik, koji iskazuje strah za duševni mir mlade generacije, koju se - kako ljudskosti, junaštva i samoprijegora. Ali ta, značajnija i veća strana prošlosti takvi kažu - opterećuje mračnim slikama iz naše nedavne prošlosti. Čemu toliko izgledala bi nevjerojatnom bez tog mračnog naličja. Prava je i puna vrijednost pričate ili pišete o ratu, čemu snimate filmove o NOB-i ? Dosta je toga, dosta je prošlosti, njenog prisustva u sadašnjosti, u iskazivanju svih njenih dimenzija. krvi, zaboravimo to ! Zato ne možemo prihvatiti ekologiju duha koja bi »pročistila« sve ono što može, Na to nas podsjeća i ponovno otvaranje polemika o nekim filmovima oko na ovaj ili onaj način, s ove ili one pozicije, podsjetiti na temu koju bi još ponetko kojih su se već lomila koplja, upravo na tim i oko takvih ocjena. A sve to želio vratiti. potvrđuje da takve polemike, bez obzira na kojoj su se »teritorijskoj« razdaljini U svjetlu ovih razmišljanja i ova knjiga može svakom dobronamjernom vodile, bez obzira u kakvo ih se ruho odijevalo, nisu završene i zamrle, iz prostog čitaocu otvoriti nova ili proširiti postojeća saznanja. A ono, što je najvrednije, to razloga, jer im je ispod površine, što se moglo čiati i između redaka, stajalo je njena poruka da se zlu treba uvijek suprotstaviti, to je svijest njenog autora, o nekoliko krupnih i bitnih pitanja s posve jasnim idejnim i ideološkim predznacima neizmjernom u sudbinskom značenju bratstva i jedinstva na našim prostorima. i opredjeljenjima. Narodi i narodnosti Jugoslavije su, vlastitom voljom, u toku narodnooslo- Polazeći od takvih ocjena, čini nam se da bi vrijedilo, bez ulaženja u bodilačke borbe, vođeni Titom i Komunističkom partijom, sami odabrali zajed- dublje analize, ukazati na nekoliko tendencija, pa makar samo i ilustracijama, nički život. Zapečatili su to vlastitom krvlju. Brojne žrtve, medu njima i one za ne da bismo sudili, već da bismo iskazali makar i fragmentarno, elemente na koje je suđen Andrija Artuković, obavezuju današnje i buduće generacije da kojima se i kojima se pokušava stvarati određena klima i graditi ocjene i sudovi čuvaju, njeguju i dograđuju tekovine oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. koji se, u svojoj osnovi, bitno razlikuju od onih koje je ovo društvo usvojilo, kao Trajna je pouka i poruka naše povijesti o snazi zajedništva, a prije svega bratstva sud o prošlosti i o sadašnjosti i odnos prema njima. Upravo stoga i spominjemo i jedinstva, ali i o zlu koje se uvijek može ponoviti. I o tome svjedoči ova knjiga. te ekologe duha, kojima ne smeta to što se događalo, već ih smeta da se spominje to što se događalo i kako se događalo. A znamo, bilo je teško, krvavo i često Pero Pletikosa neljudski. To su razlozi da ne možemo prihvatiti tezu: neka se zaboravi, zašto podsjećati na to ? Ne želimo da se zaboravi - da se ne bi ponovilo. A kako, na primjer, izgleda prvi korak zaborava ? Izgleda tako da se u umjetničkom djelu (ako je umjetničko djelo koje se služi neistinom ili poluistinom), nije važno u kojem žanru, u ovoj zemlji prikazuju samo okupatori koje je nemoguće identificirati, a domaći je izdajnik samo gostioničar koji kolaborira uglavnom poslužujući okupatora. Tu ekolozi, vrlo vješto, izbjegavaju da »truju mlade duše« istinom da je i među nama, pripadnicima naše nacionalnosti bilo onih koju su bili na drugoj strani, krvavih ruku. A što da kažemo tek za one kvasi umjetničke tvorevine u kojima se izjednačuju ubojica i žrtva, u kojima su jednaki borci za slobodu i porobljivači. Jednom smo zgodom mogli čuti i tezu da je, bilo je to prilikom razgovora o filmu u kojem su veoma naturalistički i s krvlju prikazani zločini koje ustaše čine nad svojim sugrađanima, dakle Hrvatima, da je u antičkoj tragediji mnogo krvi, ali da se o njoj samo govori, da je se ne vidi. Ali mi danas, gledajući antičku tragediju, prateći sudbine njenih protagonista pa i identificirajući se s njima, znamo, mislimo ili pretpostavljamo da je to legenda, izmišljotina, nešto što je plod mašte, djelo antičkog umjetnika. I premda se radi o ljudskim sudbinama, miješanju bogova i ljudi, o krvi i snažnim osjećajima, ipak tome pristupamo s distancom: moglo se dogoditi, ali je vjerojatnije da se nije dogodilo, da su lica i okolnosti izmišljene. To je ono što ne želimo da se dogodi s našom nedavnom www.krajinaforce.com PONEDJELJAK, 14. aprila 1986. www.krajinaforce.com To je dan kada će, konačno, poslije dugog četrdesetogodišnjeg čekanja, Okružno tužilaštvo grada Zagreba, gdje je Andrija Artuković 1941. godine potpisao zakone kojima je zločin uspostavljan kao sistem, imati priliku da pred krivičnim vijećem Okružnog suda iznese optužnicu: »Artuković Andrija, sin Marijana i Ruže Rašić, rođen 29. 11. 1899. godine u Klobuku, Hrvat, advokat, oženjen suprugom Anom, otac 5 djece, završio pravni fakultet, nalazi se u pritvoru Okružnog suda u Zagrebu od 12. 2. 1986. godine po rješenju Okružnog suda u Zagrebu broj K-91/84. od 2. 3. 1984. godine, da je: zajedno sa ratnim zločincem Antom Pavelićem pod okriljem i u službi njemačkih i talijanskih nacističko-fašističkih okupatora osnovao i organizirao na području dijela Jugoslavije ustašku terorističku tvorevinu...« Optužnici je prethodio naporan put do ratnog zločinca: i da se utvrdi gdje se krije, i da se - kad je već otkriven u Sjedinjenim Državama Amerike - pravosuđu te savezničke nam zemlje iz drugog svjetskog rata, kojoj je »ustaška teroristička tvorevina« objavila rat, baš kao što ga je objavila i svome narodu, uspije objasniti i dokazati da je Andrija Artuković uistinu ono zašto će ga 14. aprila 1986. optužiti Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu, - da je »bio začetnik, podstrekač, organizator i naredbodavac zločinačkog policijskog poretka koji je sprovodio masovna ubistva, hapšenja, mučenja, prisilna iseljavanja, odvođenja u koncentracione logore, internacije, na prisilni rad te pljačku imovine stanovništva jednog dijela Jugoslavije«.