Izlazak ovog broja Pisma finansijski je potpomoglo Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo. UDK 81+82 ISSN 1512-9357 PISMO Journal for Linguistics and Literary Studies Zeitschrift für Sprach- und Literaturwissenschaft IV/1 Published by Herausgegeben von: BOSNIAN PHILOLOGICAL SOCIETY BOSNISCHE PHILOLOGISCHE GESELLSCHAFT SARAJEVO, 2006 UDK 81+82 ISSN 1512-9357 PISMO Časopis za jezik i književnost GODIŠTE 4, BROJ 1 SARAJEVO, 2006. Izdavač: Bosansko filološko društvo, F. Račkog 1, Sarajevo Savjet: prof. dr. Esad Duraković (Sarajevo), prof. dr. Dževad Karahasan (Graz – Sarajevo), prof. dr. Svein Mønnesland (Oslo), prof. dr. Angela Richter (Halle), prof. dr. Norbert Richard Wolf (Würzburg) Redakcija: Adnan Kadrić, Munir Mujić, Merima Osmankadić, Ismail Palić, Vahidin Preljević, Vedad Smailagić i Amela Šehović Glavni urednik: Ismail Palić Sekretar Redakcije: Senka Ahmetović Časopis izlazi jedanput godišnje. Sadržaj I. RASPRAVE I ČLANCI JEZIK Mehmed Kico: Vjernost u prevođenju .............................................................................. 11 Amela Šehović: Pozdravi u bosanskohercegovačkim dramama 20. vijeka (sociolingvistička analiza) ....................................................................... 26 Munir Drkić: Etimologija riječi musliman .................................................................... 43 Amina Pehlić: Fonetsko-fonološke osobine govora Donjeg Kamička (kod Sanskog Mosta) ................................................... 54 Ismail Palić: Pragmatički dativ u bosanskome jeziku .................................................. 73 Emina Velić: Značenja i funkcije lokativa s prijedlozima u, na i po u bosanskome jeziku .................................................................... 88 Vedad Smailagić: Konstrukcije za + infinitiv u bosanskom jeziku ....................................... 107 Zenaida Karavdić-Meco: Tipovi strukturno nepotpunih rečenica u bosanskome jeziku ................. 115 Meliha Hrustić: Kopulativni glagoli i kopulativne partikule u njemačkom i u bosanskom jeziku .......................................................... 130 KNJIŽEVNOST Dijana Hadžizukić: Funkcija i značaj epizodnih ženskih likova u romanima Ćamila Sijarića ................................................................... 149 5 Sadržaj Adijata Ibrišimović-Šabić: Ekfrazis Kamenog spavača Mehmedalije Maka Dizdara (ili Kameni spavač kao ekfrazis) ............................................................. 171 Emina Kamenarević: Ljubav ili Metafizički nukleus ravnoteže različitosti u romanu “Istočni diwan” Dževada Karahasana ................................... 193 Mirza Sarajkić: “Medžnun i Lejla” pred oltarom politike ................................................. 213 Namir Karahalilović: O strukturnoj nekonvencionalnosti jednog gazela Nabija Tuzlaka na perzijskom jeziku ....................................................... 220 Sanjin O. Kodrić: Literary Canon and Case of Bosnian and/or Bosniak Literary History (Example of Circumstances and Character of Early M. Begić’s Canonization Work) ................................................. 229 Shahab Yar Khan: The Orient and the Occident in Shakespearean Drama ......................... 244 Fahran Ebadat Yar Khan: Mourning Becomes Electra: Myth Recreated ......................................... 254 II. PRILOZI Senka Ahmetović: O mogućnostima primjene generativnog pristupa na sintaksu bosanskoga jezika ................................................................. 269 III. OSVRTI I PRIKAZI Alica Arnaut: Hasnija Muratagić-Tuna: Bosanski, hrvatski, srpski aktuelni pravopisi (sličnosti i razlike) (Bosansko filološko društvo, Sarajevo, 2005) ......................................... 289 6 Pismo, IV/1 Vojko Gorjanc: Bez predrasuda i stereotipa: Interkulturalna komunikacijska kompetencija u društvenom i političkom kontekstu (ur. Mirjana Benjak i Vesna Požgaj Hadži) (Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2005) .................................................. 294 Maja Arifhodžić: Geschichte (ge-)brauchen. Literatur und Geschichtskultur im Staatssozialismus: Jugoslavien und Bulgarien (ur. Angela Richter / Barbara Beyer) (Frank & Timme, Berlin, 2006) .............................................................. 298 Munir Mujić: Esad Duraković: Orijentologija: univerzum sakralnoga teksta (Tugra, Sarajevo, 2007, 395 str.) .............................................................. 302 Podaci o autorima .................................................................................... 309 Upute za autore ........................................................................................ 311 7 I. RASPRAVE I ČLANCI JEZIK UDK: 81’25 Mehmed KICO Vjernost u preVođenju Ključne riječi: teorija prevođenja, vjernost i smisao prevođenja, dimenzije vjernosti u prevođenju Postupak prevođenja se ostvaruje u sklopu jezika kao sistema znakova pomoću kojeg zajednice komuniciraju. Mnoge pojave specifične izvorniku u prijevodu se gube zato što se vjernost prijevoda izvorniku ne postiže oponaša- njem već preoblikovanjem sadržine u drugome jeziku. Rasvjetljavanje problema vjernosti kao zadatak teorije prevođenja važno je naročito zbog toga što sam problem još uvijek nije jasno definiran, a razlike u njegovom razumijevanju proizlaze oko pridavanja većeg značaja onom što je osobeno ili onome što je opće u izvorniku. Kad se radi o pridavanju značaja osobenome i općemu, postoje tri vrste prevođenja: prevođenje u pravom smislu, podvođenje i transkribovanje. Pošto primjenu odgovarajućeg postupka određuje saodnos osobenoga i općeg, koji proizlazi iz naravi komunikacije, prevodilac treba biti vješt u kombinovanju različitih vrsta prevođenja, naročito zbog toga što su osobeno i opće u umjet- ničkom djelu nerazdvojive kategorije. Pojam vjernost obuhvata više kategorija: vjernost jeziku-izvoru, vjer- nost jeziku-cilju, vjernost primaocu prijevoda, vjernost vremenu izvornog teksta itd. Tako višeslojna, vjernost izmiče svakoj želji da se precizno definira i praktično u cijelosti analizira. Sve i kad bi bili ispunjeni metodološki uvjeti u prevođenju, ne može se ostvariti potpuna vjernost. Njeno relativno ostvarenje može biti mjereno samo razinom sličnosti prijevoda izvorniku. uVodna riječ Ako se u prvi plan stavi najvažnije očekivanje od prijevoda, da se tekst putem njega u drugom jeziku izrazi kroz jedinstvo forme i sadržaja, a imajući 11 Mehmed Kico: Vjernost u prevođenju u vidu da je sam jezik sistem sredstava komuniciranja specifičan datoj zajedni- ci, unaprijed se mora računati s tim da će dio onog što je specifično izvorniku, nesumnjivo, u prijevodu biti izgubljeno. Treba unaprijed znati da izvornik i prijevod ne mogu, poput dva duplikata, biti identični, zato što se specifičnosti izvornika ne mogu u potpunosti sačuvati. Nastojanje da se postigne identič- nost, značilo bi udovoljavanje zahtjevu da se kopiraju sva specifična obilježja, od kojih su mnoga za čitaoca prijevoda lokalna, a samim tim i nebitna. Prijevod u odnosu na izvornik nije isto što i umjetnost u odnosu na stvarnost. Prijevod nije oponašanje izvornika, već je njegovo preoblikovanje u drugom materijalu, a u tome drugom materijalu stvarno jedinstvo forme i sa- držaja izvornika se ne ostvaruje, već se, umjesto toga, čitaocu pruža prividan utisak o željenom jedinstvu. Forma izvornika se u prijevodu ne može sačuvati, već se za čitaoca tek, manje ili više uspješno, reprodukuje njena estetska vri- jednost. Zato, jedan od najvažnijih zadataka teorije prevođenja jeste da kroz proces prevođenja rasvijetli problem vjernosti reprodukovanja. Različito razumijevanje vjernosti prijevoda izvorniku i borba između različitih struja traje cijelim tokom razvoja prevodilačkih metoda i predstavlja pokretačku snagu napredovanja u toj oblasti. Jedna struja je nelingvistička, a to je ona koja ne odustaje od navike da prevođenje posmatra kao praktično umijeće, a druga je lingvistička, ona prevođenje shvata kao naučnu djelatnost proizašlu presudno iz jezičke nauke. Suprotstavljenost tih struja nije otklonje- na ni do danas, a u mnogome duguje činjenici da ni suština vjernosti prijevoda nije precizno definirana niti u praksi dovoljno analizirana, što rezultira veoma različitim tumačenjima. Nije teško uočiti da se u suprotstavljenosti struja očituje uporno stajanje iza različitih pristupa prevođenju, u kojima se primarna pažnja treba obratiti općem ili osobenom iz izvornog djela kao cjelokupne poruke. To istovremeno ističe i opredjeljenje za udovoljavanje formi ili sadržaju, jeziku ili kulturnoj historiji, nacionalnim ili općim ljudskim interesima. U odnosu na sve to, do- slovni prijevod insistira na momentima specifičnosti i zato traži samo zamjenu jezičkog materijala, a slobodni prijevod, čuvajući opći sadržaj i formu, može više isticati ono što je opće. U književnom djelu osobeno i opće se blisko povezuju. Što je veza među njima čvršća, veći je broj teškoća pred kojima se nalazi prevodilac. Ukoliko je osobeno više naglašeno, primjetnije je razlikovanje između doslovnoga i slobodnog prijevoda. S obzirom na to, korisno je znati tri različita postupka prilikom prevođenja, a to su: prevođenje u pravom smislu, podvođenje i tran- skribovanje. 12 Pismo, IV/1 Vjernost prijeVoda i smisao Prevođenje u pravom smislu moguće je samo u razini općega, u katego- rijama komunikacije u kojima zavisnost od jezika i historijskog konteksta nije direktno ispoljena, kao kad se radi o stručnom nazivlju za koje se mogu naći jednoznačne jednakovrijednosti. Iako sklonosti prevodilaca mogu biti bitno različite, poseban značaj uvijek imaju dva pitanja