hrvatski filmski ljetopis SADRŽAJ 61, proljeće 2010. UVODNIK 5 Stalna mijena PORTRET REDATELJA: 6 Tomislav Šakić / Uvod u Papića KRSTO PAPIĆ 10 Juraj Kukoč, Daniel Rafaelić i Tomislav Šakić / Krsto Papić u razgovoru: "Želim pridobiti vječnu publiku" 70 Jurica Pavičić / Vrane, ovnovi i žene: politika i moć u filmuLisice Krste Papića 84 Juraj Kukoč / Opreke u dokumentarnim filmovima Krste Papića 92 Nikica Gilić / Predratna psihoza: slike 30-tih u Izbavitelju Krste Papića 102 Juraj Kukoč / Filmografija Krste Papića SNIMATELJSKI PRILOZI 107 Krešimir Mikić / Portret snimatelja (V) – Michael Ballhaus ESEJI 115 Sonja Tarokić /Narativna moć Fritza Langa / Ciklus filmova Fritza Langa II u Filmskim programima FESTIVALI I REVIJE 122 Tomislav Kurelec / Od tolerancije do nasilja / Ciklus novog švedskog filma u Filmskim programima NOVI FILMOVI 126 Kinorepertoar: Avatar, Tomislav Šakić / Crnci, Juraj Kukoč / Čovjek ispod stola, Vladimir Šeput / Duga, Jurica Starešinčić / Ljupke kosti, Mima Simić / Mjesec, Mario Kozina / Ni na nebu, ni na zemlji, Boško Picula / Ozbiljan čovjek, Mario Slugan / Sve o jednoj djevojci, Hana Jušić / Sveti Georgije ubiva aždahu, Josip Grozdanić 156 DVD-i: Nitko ne zna, Dragan Rubeša / 1941: luda invazija na Kaliforniju, Dean Šoša / Zona, Josip Grozdanić NOVE KNJIGE 163 Janko Heidl / Sadržajan uvid u velikog redatelja / David Thomson, Altman, 2009. 164 Tonči Valentić / Četiri desetljeća nagovora na studiozno gledanje / Petar Krelja, Kao na filmu: ogledi 1965–2008, 2009. 166 Damir Radić / Kultivirano zapisana prisjećanja / Bogdan Žižić, Pješčana ura: sjećanja na Solin, Split, Pulu i Zagreb, 2009. 168 Tomislav Čegir / Populistička i iscrpna biografija bez višeslojnosti / Douglas Thompson, Clint Eastwood: Čovjek od milijun dolara, 2009. 170 Tonči Valentić / Početak suvremene reinterpretacije povijesti domaćeg filma / Tomislav Čegir, Joško Marušić, Tomislav Šakić, Hrvatski filmski redatelji I, 2009. 172 Marijan Krivak /Putokaz za pametne gledatelje (i čitatelje) / Mima Simić, Otporna na Hollywood: ogledi iz dekonstrukcije tvornice snova, 2009. DODACI 174 Kronika / Filmografije / Bibliografije / Preminuli u 2009. / Engleski sažeci / Errata corrige / O suradnicima u 60. i 61. broju PORTRET REDATELJA: KRSTO PAPIĆ UDK: 791.633-051Papić, K. Tomislav Šakić Uvod u Krsta Papića Krsto Papić svojevrstan je izazov domaćoj filmologiji, političke povijesti Hrvatske u drugoj polovici 20. stolje- pa i autorska enigma. Izazov nije u tome da su se u ća, o koju se omjeraju i sudbine njegovih protagonista. / 2010 61 njegovu opusu – kako će Papićev dosad najopsežni- On je izrazita autorska ličnost, autor u smislu autorske ji filmski intervju koji slijedi pokazati – spojili autor teorije (politique des auteurs); on nije "tek" filmski reda- i kontekst, umjetnik i društvo, pa i "dvor" na kojem telj koji je najčešće i scenarist svojih filmova – a Papić umjetnik stvara, od Tita do Tuđmana. Naime, taj spoj, jest idejni pokretač svojih filmova te koscenarist (s Mir- sraz, to odmjeravanje snaga bilo je neizbježno za pro- kom Kovačem, Ivom Brešanom, Ivanom Kušanom, Iva- stor i vrijeme u kojemu je Papić stvarao najveći dio nom Aralicom, Matom Matišićem) koji vodi nastajanje svojeg opusa. Prema Antonínu i Miri Liehm (Najvažni- scenarija kroz više verzija te određuje konačan oblik ja umetnost: istočnoevropski film u dvadesetom veku, Clio, scenarija i, naravno, režijsku knjigu snimanja – nego Beograd 2006), kontekst istočne i srednjojugoistočne redatelj čiji filmski opus čini čvrst i zatvoren "autorski" komunističke Europe u kojemu se svaki film radio za svijet djela, sa svojim repetitivnim temama, sadržajima, jednog vrhunaravnog Gledatelja – bio to Staljin ili bilo tipovima likova, tipovima formalnog oblikovanja djela, koja imaginarna, partijska instancija iznad "naroda" stila, tipova filmskog izlaganja... Treba i ovdje opet na- koja prepoznaje, kako se to kod nas govorilo, "društve- pomenuti (jer se to, izgleda, stalno zaboravlja) da je nu narudžbu", ili pak osobno Josip Broz Tito (pa tako i autorska kritika nastala kao prevrednovateljska kritika Papić u razgovoru gradi sliku Tita, karakterističnog ko- redatelja klasičnoga prosedea koji rade baš u studij- munističkog diktatora bonvivana-filmofila, koji u vili na skoj, industrijskoj kinematografiji, mahom hollywood- Brijunima gleda Lisice i donosi konačnu odluku o sud- skoj (Howard Hawks, Alfred Hitchcock), a da je onda – bini njegova filma) – bio je kontekst u kojemu je "sam napose kod nas, u okviru tzv. autorske kinematografije, problem forme postao politički", a "svi pokušaji da se naspram ranijoj producentskoj i, prije toga, državnoj izraze novi formalni pristupi postali su politički poku- – poistovjećena s idejom da je redatelj filma ujedno i šaji" (Liehm, str. 7). "Nijedna analiza formalnih struktura njegov scenarist. Papić je autor u području i kratkoga istočnoevropskog filma i njihovog razvoja nije potpuna dokumentarnog filma i dugometražnoga igranog filma, ukoliko se ne uzme u obzir bliska veza između filmske te je stoga posebno zanimljiv kao svojevrsno ogledno umetnosti i razvoja društva i politike, koja je karakte- polje na kojemu se mogu pratiti ne stilskopovijesne mi- ristična za nacionalizovanu filmsku umetnost" (ibid.). jene, nego tipološke – a tu leži ranije spomenuti izazov. Krsto Papić kao filmski autor koji je ponikao i stvarao u Presudno obilježen okvirom u kojemu je stvarao – pri tom kontekstu nikad nije bježao od društva, konteksta, čemu Papić nije tek prihvatio kontekst kao svoj nei- sredine; dapače, središnja vertikala, misao vodilja nje- zbježan stvaralački okvir koji je katkad moguće i igno- gova opusa jest suočavanje s tom sredinom, kulturom, rirati, nego je, poput Wajde, Bulajića ili Vrdoljaka, taj kontekstom, kako u dokumentarnim filmovima, tako i kontekst učinio presudnim, shvaćajući filmsku umjet- u igranim cjelovečernjim filmovima. U tom smislu, Pa- nost kao sliku, svjedočanstvo, metaforu, ali i tumačenje pić je – poput poljskog kolege Andrzeja Wajde – u su- svojeg vremena – taj neraskidivi splet javne, društvene štini "društvovni", nacionalni redatelj čiji je svijet djela umjetnosti (što film je, sudbinski usmjeren na publiku) obilježen nacionalnim pitanjem, traumama društveno- i samog društva koji tu skupu igračku plaća u socija- 6 hrvatski filmski ljetopis Tomislav Šakić: Uvod u Krsta Papića lističkom, ali i u novom modelu financiranja filma u larni film ipak je vjerojatno najinherentniji Papićevu nas, nije to dakle glavni izazov Papića-autora. Izazov autorskom habitusu nakon što je s njega spao stilski koji traži filmološko razrješenje i tumačenje jesu dvo- kontekst Novog filma, kao i generacijska potreba da jica Krsta Papića – ne, kako bi se pomislilo, onaj "do- progovori o mladim ljudima. Papić jest počeo kao je- kumentarni" i onaj "igranofilmski", nego i unutar toga dan od glasova svoje filmske generacije, duboko novo- PORTRET REDATELJA: KRSTO PAPIĆ PORTRET REDATELJA: dvojica Papića-autora, Papić-modernist i Papić-klasicist. valovskim filmovima Čekati i Iluzija, dijelovima Novoga Razdjelnica ne ide kronološki pravocrtno s obzirom filma i formalno i sadržajno, u pripovijestima o mladim na filmske rodove,1 budući da Papićevi dokumentarni parovima koji nisu egzistencijalno situirani, o braći-do- filmovi – njihova jezgra iz 1968-72. – dijeli njegov igra- šljacima u gradu (odjeci Chabrola!) i njihovu paralelnom 61 / 2010 61 nofilmski opus na rani, novovalovski segment (Čekati, odnosu s jednom tipičnom građanskom djevojkom; ta Iluzija), te na modernistički segment s iskustvom doku- dva filma donose i prikaze studentske sredine, pod- mentarizma (Lisice, Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj) stanarskih soba, zagrebačkih ulica, kavana, plesnjaka i klasičnofabularni segment, od žanrovskih filmova s – no, ma koliko da su dakle bliski diskretno moderni- tragovima modernizma (Izbavitelj) nadalje, prema sve stičkim filmovima poput Plesa v dežju Boštjana Hladnika klasičnijim dramskim obrascima (Tajna Nikole Tesle, Život (1961), Dvoje Aleksandra Petrovića (1961) ili kasnijem sa stricem, Priča iz Hrvatske, Kad mrtvi zapjevaju, Infek- Slučajnom životu Ante Peterlića (dakle, moderni su više cija). Pritom je jezgreni Papićev dokumentarni "ciklus" "novim temama" i mladim protagonistima, a manje re- iz 1968-72, omeđen Lisicama i Predstavom Hamleta u volucionarnošću filmske forme), oni su istodobno i vrlo Mrduši Donjoj (filmovi Halo München, Kad te moja čakija bliski francuskim uzorima. Karakteristična je novova- ubode, Čvor, Nek se čuje i naš glas, Mala seoska priredba i lovska sekvenca u Iluziji razgledavanje grada na koje Specijalni vlakovi), suštinski modernistički, s tragovima već udomaćeni, stariji brat (figura oca, dakle već veza raznih aktualnih modernističkih dokumentarnih ten- s kasnijim Životom sa stricem) vodi mlađega brata koji dencija poput Cinéma véritéa (simulirana anketna me- je tek pristigao u Zagreb: voze se autom, uz moderni toda, kako Papić objašnjava u intervjuu), Direct Cinema jazz s radija, malo govore, snimljeni su s potiljka, sa (simulirana skrivena, "zaticajna" kamera), etnografskog stražnjeg sjedala, a onkraj prozora promiču zagrebačke i antropološkog filma (Jean Rouch, kojega je Papić puno fasade i ulice. Novovalna fascinacija Parizom viđenim iz gledao; lektira Claudea Lévi-Straussa, čije je Tužne tro- automobila (Godard!) transponirana je u Zagreb, kao pe pak oduševljeno iščitavao), kao i s njima povezanog i bliska scena (vožnja taksijem u Cléo od 5 do 7 Agnès filma-eseja,2 dok su klasične dokumentarističke ten- Varde, 1962); ni svršetak filma (obračun