HRVATSKA Od početka do pedesetih godina Prva filmska projekcija u Hrvatskoj održana je 1896. u Zagrebu, u dvorani Kola u zgradi Hrvatskog Sokola (današnja Akademije dramske umjetnosti). 1903. snimljena šibenska luka što je najstariji sačuvani filmski hrvatski dokument nepoznatog autora Prva kino dvorana Pathe’ – 1906. – Zagreb (slijede Pula, Split, Zadar, Rijeka, Dubrovnik) Zastoj razvoja kinematografije u Hrvatskoj – nema potrebe za proizvodnjom domaćih filmova budući da se preko distributerskih ispostava u Beču i Trstu moglo jeftino doći do novijih i tržišno interesantnih filmova Prvi dugometražni film prikazan u Zagrebu 1909.: Bijela robinja Prvi zvučni film stiže u Zagreb 1929. u kino Olimp: Bijele sjene 28.8.1917. prikazan prvi hrvatski igrani film Brcko u Zagrebu Arsena Maasa – komedija o provincijalcu Brcku koji bi u Zagrebu želio doživjeti galantne pustolovine 1917.: Matija Gubec 1918. : Vragoljanka, Dvije sirote, Mokra pustolovina, Dama u crnoj krinki, Tko 1922.: otvorena prva ozbiljna filmska škola – škola za kinematografsku glumu Prva dva crtana filma u povijesti hrvatske kinematografije: Admiral laštilo i Alda čaj (trajala 10-ak sek.) Oktavijan Miletić Prvi hrvatski dugometražni film Lisinski (1944.) 1946. Jadran film Pedesete godine Krešo Golik: Plavi 9 (1950.), Djevojka i hrast (1955.) Prvi film zabranjen od cenzure Ciguli Miguli (1952.) Branka Marjanovića Vatroslav Mimica Jedan od najznačajnijih filmova toga razdoblja, a i inače u hrvatskoj kinematografiji - Koncert (1954.) Branka Belana filmovi za mladež Branka Bauera (Sinji galeb, Ne okreći se sine, Milijuni na otoku) Fedor Hanžeković: Svoga tela gospodar i(1957.) – vrnsa gluma, dijalektalni govor, humor, prikaz teškog seoskog života, melodramatičnost Veljko Bulajić: Vlak bez voznog reda (1959.) – o poslijeratnoj migraciji; utjecaj talijanskog neorealizma Šezdesete godine Godine autorske kinematografije Vatroslav Mimica: Prometej s otoka Viševca (1964.) u kojem se slijedi metoda tijeka svijesti prikazujući sjećanje ratnika Bakule na ratna zbivanja; Ponedjeljak ili utorak (1966.) kolažnom dramaturgijom Mimica prikazuje dan zagrebačkog novinara tj. život suvremenog intelektualca Ante Babaja: Breza (1967.), o nježnoj seoskoj djevojci koju uništavaju grubi životni uvjeti i međuljudski odnosi Krsto Papić, poznati dokumentarist, 1969. snima Lisice Zvonimir Berković: Rondo (1966.) prikazuje ljubavni trokut u stilu modernog autorskog filma Krešo Golik: Imam dvije mame i dva tate (1968.) Antun Vrdoljak: Kad čuješ zvona (1969.), U gori raste zelen bor (1971.) Sedamdesete godine Oslabljena stvaralačka sloboda i kritičnost nakon političkih događaja 1971. i 1972. Krešo Golik snima najgledaniji hrvatski film Tko pjeva zlo ne misli (1970.) – povratak žanrovskom filmu Tomislav Radić: Živa istina (1972.); Timon (1973.) Krsto Papić: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1973.); Izbavitelj (1976.) - spada u rijetke filmove znanstvene fantastike hrvatske kinematografije Bogdan Žižić: Kuća (1975.) – kritički pogleda na društvenu zbilju Rajko Grlić: Bravo Maestro (1978.) Falil Hadžić: Novinar (1979.) Osamdesete godine Rajko Grlić: Samo jednom se ljubi (1981.) – o poslijeratnim danima, o rascjepu između ljubavi i politike Zoran Tadić (njeguje žanrovski film, posebno kriminalistički): Ritam zločina (1981.) – kombinacija trilera i socijalne tematike Petar Krelja (hrvatski filmski kritičar i dokumentarist): Vlakom prema jugu (1981.) Antun Vrdoljak: Kiklop (1982.), Glembajevi (1988.) Rajko Grlić: U raljama života (1984.), priča o potrazi za srećom i ljubavi službenice Štefice Cvek Krsto Papić: Život sa stricem (1988.) – o staljinističkim progonima Branko Schmidt: Sokol ga nije volio (1988.) – po prvi puta prikazan križni put hrvatskih rodoljuba nakon rata Devedesete godine Zrinko Ogresta: Krhotine (1991.), Isprani (1995.), Crvena prašina (1999.); Ogresta najnagrađivaniji hrvatski autor devedesetih Zvonimir Berković: Kontesa Dora (1993.) – drži se najboljim filmom devesedetih godina Goran Rušinović: Mondo Bobo (1997.) Lukas Nola: Svaki put kad se rastajemo (1994.), Rusko meso (1997.) Vinko Brešan: Kako je počeo rat na mom otoku (1996.), Maršal (1999.) Snježana Tribuson: Tri muškarca Melite Žganjer (1999.) Neven Hitrec: Bogorodica (1999.) Ognjen Sviličić: Da mi je biti morski pas (1999.) H-8 (1958.), red. Nikola Tanhofer H-8 H-8... (1958), Hrvatska, c/b, 104min, Jadran film, r.: Nikola Tanhofer, sc.: Zvonimir Berković, Tomislav Butorac, prema ideji Z. Berkovića i N. Tanhofera, df.: Slavko Zalar, glazba: Dragutin Savin (pjesma »Sretan put«: Ljubo Kuntarić, pjeva Gabi Novak), ul.: Antun Vrdoljak (novinar), Mia Oremović (Švicarčeva žena), Boris Buzančić (Boris), Đurđa Ivezić (Alma), Vanja Drach (Krešo), Ljubica Jović (Jasna), Rudolf Kukić (Švicarac), Stjepan Jurčević (prof. Tomašić), Marija Kohn (Tamara), Mira Nikolić (majka s djetetom), Marijan Lovrić (Rudolf Knez), Fabijan Šovagović (Franjo Rosić), Stane Sever (vozač), Pero Kvrgić, Ivan Šubić, Josip Presl. Iz Zagreba u Beograd polazi autobus pun šarolikih likova: novinar, doktor, lopov, koketa, mlada majka i nekoliko djece. U isto vrijeme na cestu, iz pravca Beograda prema Zagrebu, pristiže kamion kojim upravlja Rudolf Knez sa svojim sinom Vladimirom. Sudar je neizbježan. Ostaje pitanje tko će od svih njih poginuti. Jedan od najcjenjenijih hrv. filmova, H-8... se podjednako odlikuje dojmljivom glumom, režijom i montažom. Na početku film. izlaganja razotkriva se završni rasplet – sudar autobusa i kamiona, a čak se i otkriva broj poginulih te brojevi mjesta na kojima su ti ljudi sjedili. Napetost proizlazi iz činjenice što likovi tijekom vožnje izmjenjuju svoja mjesta, a poistovjećivanje gledatelja i likova pojačava isticanje tvrdnje da se radi o istinitom događaju (uzročnik sudara pobjegao je s mjesta nesreće, a jedino je zapamćen početak njegove registracije: H-8...). Likovi su slojevito oblikovani, ritam je uzoran, a cjelina ostvaruje tipičan jugosl. mikrosvijet toga vremena odn. panoramu složenoga društva. Na festivalu u Puli djelo je nagrađeno Velikom zlatnom arenom za najbolji film te nagradama za režiju, scenarij i za epizodne uloge (A. Vrdoljak, M. Oremović), kao i nagradom publike Jelen. D. Rafaelić OBAVEZNO POGLEDATI FILM!!! http://www.youtube.com/watch?v=1QyXejZF16g Surogat (1961.), red. Dušan Vukotić Zagrebačka škola crtanog filma Surogat (1961), Hrvatska, boja, 9,5 min, animirani, Zagreb film, r., dizajn, animacija: Dušan Vukotić, sc.: Rudolf Sremec, pozadine: Zvonimir Lončarić, glazba: Tomica Simović. Film koji najuspjelije tumači žanrovske, artističke i tehnološke značajke zagrebačke škole anim. filma. U teoriji animacije drži se filmom koji je najbliži fokusu sveukupne definicije Škole. U animacijskom i dizajnerskom smislu samosvojno i uvjerljivo rabi stilizaciju kao originalan i moderan kreativni princip pa je primjer vrhunske usklađenosti sinkretičkih elemenata: animacije, poetike, poruke i crteža. U razdoblju nastanka obilježenim hladnim ratom i porastom materijalizma, film pruža jednostavnu, humanu i duhovitu poruku susprezanja od ekstrema. Čovječuljak u filmu stvari koje definiraju njegov materijalni komfor jednostavno napuhava, stvarajući virtualni i lažni svijet u skladu s površnim ukusima, sve dok čavao ne »ispuše« i njega samoga, bespomoćnog da se opravda pred sustavom koji je sam stvorio. Dosad jedini hrv. film nagrađen Oscarom, ujedno je prvi neamerički dobitnik te nagrade za anim. film. Osim izvrsnog scenarija, dosljedne animacije i režije, svoj uspjeh film duguje i montažerki Tei Brunšmid, tonskom majstoru Mladenu Prebilu i saksofonistu Ozrenu Depolu, koji je junaku filma dao originalan glas. NJEMAČKI EKSPRESIONIZAM • Ekspresionizam je umjetnički smjer koji se početkom 20. stoljeća pojavio najprije u slikarstvu, kao opozicija naturalizmu i institucionaliziranom impresionizmu. • Njegova osnovna teza je da umjetničkom djelu nije svrha niti objektivno prikazivanje vanjskoga svijeta niti puko odražavanje osjetnih dojmova već direktni izraz (ekspresija) autorovih emocijskih reakcija na njegov doživljaj stvarnosti. • Domovina ekspresionizma je Njemačka, gdje su osnovane dvije ključne ekspresionističke likovne skupine: 1905. godine u Dresdenu Die Brűcke (Most) i 1911. godine u Műnchenu Der Blaue Reiter (Plavi jahač). • Njemački filmski autori prednjačili u osmišljavanju, provedbi i širenju tada inovativnih zamisli. Nestabilna društveno-gospodarska situacija u Njemačkoj, osobito uoči I. svjetskog rata, bila je uzrokovana kolektivnim osjećajem poraza, socijalnom bijedom i raspadom moralnih vrijednosti te se većina njemačkih filmskih umjetnika okrenula izričitom kritičkom prikazivanju stvarnosti, kao i prema istraživanju novih oblika izražavanja. Predložak za nastanak ekspresionističkih naslova pronađen je u slikarstvu, točnije u ostvarenjima berlinske skupine Sturm, osobito u djelima Hermanna Warma, Waltera Röhriga i Waltera Reimanna, koji su kasnije osmišljavali scenografije – iznimno bitan element u ovom pokretu - za većinu ekspresionističkih filmova. Kazališni utjecaj pak očituje se u scenskim uprizorenjima umjetnika Maxa Reinhardta, a književni ponajviše u originalnim i adaptiranim scenarijima koje potpisuje Carl Mayer (mnogi povjesničari Mayera smatraju"duhovnim ocem" ekspresionizma u njemačkom filmu, osobito jer je u idućim godinama bio koautor (zajedno s Hansom Janowitzem) za desetak važnih filmova iz toga razdoblja). U njemački filmski ekspresionizam u načelu se ubrajaju svi filmovi koji nisu naturalistički, a nastali su u razdoblju otprilike