Val McDermid Ritam smrti Dead Beat Kate Brannigan 1. Ritam smrti upoznaje nas s Kate Brannigan, privatnom detektivkom koja za Manschester čini ono što je V. I. Warshawski napravila na Chicago. Praveći uslugu poznaniku, Kate pristaje pronaći pjesnikinju Moiru Pollock i ta potraga je vodi u neke od najotrcanijih dijelova Leedsa i Bradforda. PRVI DIO l Kunem se, jednoga dana ću ga ubiti. Koga to? Muškarca koji živi u stanu do mojega, Richarda Barclava, rock-novinara i tipa koji je u svojoj glavi još totalno dijete, eto koga. Spo-takla sam se umorna preko praga svoga bungalova, ne žudeći ni za čim egzotičnijim od nekoliko sati sna, i pronašla Richardovu poruku. Kada kažem – pronašla, koristim taj izraz u ne baš doslovnom značenju. Jedva da sam mogla ne vidjeti je. Bio ju je zalijepio ljepljivom trakom s unutarnje strane mojih staklenih unutarnjih vrata, kako bi to bila prva stvar koju ću vidjeti pri ulasku na verandu. Sablasno je bliještala prema meni, nalikujući poruci djeteta Djedu Božićnjaku, markerom ispisana širokim tiskanim slovima na poleđini materijala diskografske kompanije priređenoga za tisak. – Ne zaboravi – večeras je Jettov nastup i zabava poslije toga. Obvezatno dođi. Vidimo se u osam. – Obve'zatno – je bilo podcrtano tri puta, a – Ne zaboravi je – zgrčilo moje ruke u gestu davljenja. Richard i ja smo ljubavnici samo devet mjeseci, a već sam naučila njegov jezik. Mogla bih napisati zbirku njegovih fraza. Službeni prijevod upute – Ne zaboravi je – Propustio sam ti spomenuti da sam rekao da ćemo ići negdje zaraditi nešto (što ti se gotovo sigurno neće svidjeti) i ako ne dođeš, bit ću u velikoj neprilici u društvu. Skinula sam poruku s vrata i uzdahnula duboko ugledavši tragove ljepljive trake na staklu. Uspjela sam odučiti ga od čavlića, ali još ga ne uspijevam nagovoriti da upotrebljava samoljepljive papiriće. Otišla sam uskim hodnikom do stolića s telefonom. Kućni dnevnik, u koji Richard i ja bilježimo detalje svega što nam je oboma važno, ležao je otvoren. Ispod današnjega datuma Richard je bio napisao crnim flomasterom: – Jett – Apollo, zatim Holliday Inn. – Čak i daje bio upotrijebio drugačiju olovku za svoju poruku, to ne bi moglo zavarati brižno njegovanu vještinu pamćenja Kate Brannigan, privatne istražiteljice. Znala sam da ta poruka nije bila tu kada sam bila izašla, posrćući sat vremena prije svitanja, kako bih nastavila s nadgledanjem dvojice krivotvoritelja skupocjene robe. Promrmljala sam u pola glasa sve djetinjaste kletve kojih sam se mogla sjetiti, idući kroz svoju spavaću sobu i skidajući na brzinu običnu sportsku jaknu i trenirku. – Nadam se da će mu svi zečevi uginuti i da će mu se sve šibice smočiti. I nadam se da neće moći odvrnuti poklopac majoneze kada bude pravio sendvič od piletine, klela sam idući prema kupaonici i zakoračila zahvalno pod vruć tuš. Tada su mi se suze kajanja polagano stale slijevati niz obraze. Pod tušem nitko ne može primijetiti da plačete. To često navodim kao jedan od sjajnih aforizama dvadesetog stoljeća kao i – Ljubav je – nikad ne morati ispričavati se. – No moje su suze trenutno bile ponajprije odraz čiste iscrpljenosti. Posljednja dva tjedna bila sam radila na slučaju – nadziranje kuća i skladišta od nekoliko sati prije svitanja do poslije ponoći – koji je uključivao gotovo svakodnevnu vožnju s jednoga na drugi kraj države i preživljavanje na sendvičima iz benzinskih postaja i svratišta, pri pogledu na koje bi moja majka sigurno odlučila nazvati sanitarne inspektore. Kada bi se to uklapalo u normalnu radnu rutinu u tvrtki Mortensen and Brannigan, možda se ne bi činilo tako prokleto groznim. Ali naši slučajevi obično ne zahtijevaju ništa više od sjedenja pred računalom, pijenja kave i vođenja telefonskih razgovora. Ovaj put je, pak, predstojnika ureda, Billa Mortensena, i mene bio unajmio konzorcij proizvođača prestižnih satova da pronađemo izvor vrhunskih kopija njihovih proizvoda koje su preplavljivale tržište, a koji se nalazi na širem području Manchestera. Iznenađujuće je bilo to, daje mene dopao teži dio posla, dok je Bili uglavnom sjedio, ćudljivo zureći u ekrane svojih računala. Stvari su dosegle vrhunac kada je bilo provaljeno u najveću nezavisnu gradsku draguljarnicu. Provalnici su ignorirali sef i alarmom osigurane izloge, a ukrali sve što je sadržavala ladica u menadžerovu uredu. Odnijeli su zelene kožne lisnice, koje inače na poklon dobivaju kupci originalnih satova Rolex, a na tržištu luksuznih proizvoda vrijede jednako koliko i besplatne plastične narcise iz kutija praška za pranje rublja. Odnijeli su i lisnice za kreditne kartice koje je Gucci inače darivao svojim kupcima te mnoštvo praznih kutija za satove Cartier i Raymond Weil. Ova je krađa pokazala proizvođačima daje krivotvorenje pravi business, poznat u tom obrtu kao epidemija koja se seli i na druga dobra. Do sada su profesionalni kriminalci bili zadovoljni prodavanjem svojih proizvoda kao kopija, preko komplicirane mreže malih trgovaca. Iako je to razbješnjivalo tvrtke, još uvijek su vlasnici mogli mirno spavati, svjesni toga da ljudi koji se rastaju od svojih četrdeset funti u pubu ili na tržnici u korist lažnoga Rolexa nisu ona vrsta ljudi koja ima nekoliko tisuća funti spremljenih u stražnjem dijelu hlača za original. Sada se činilo da proizvođači krivotvorene robe planiraju podvaliti svoje kopije kao originale. Ne samo što bi to moglo usporiti posao, već bi moglo i ostaviti ozbiljne posljedice na ugled proizvođača originalnih satova. Stoga su posljednji odjednom spoznali kako bi vrijedilo potrošiti nešto novca da do toga ne dođe. Iako Mortensen and Brannigan možda ne spadaju među deset najznačajnijih britanskih istražiteljskih tvrtki, povjeren im je ovaj posao iz dva dobra razloga. Iako su glavna područja našega djelovanja računalne prijevare i sigurnosni sustavi, mi smo prvi pali Garnettsu na pamet. Bili je nekoć bio dizajnirao njihov elektronički sigurnosni sustav, a oni su odbacili njegov prijedlog da dotičnu ladicu poveže sa cijelim sustavom. Bilo kako bilo, prepirali su se kako tu nema ničega vrijednog... Poslije su požalili. Drugi razlog bio je taj što naša tvrtka djeluje i izvan Manchestera. Poznavali smo teritorij. Kada smo bili preuzeli posao, predviđali smo kako ćemo sve raščistiti za par dana. Nismo mogli pretpostaviti da bi operacija mogla biti tako velika. Hvatanje u koštac sa svime time potpuno me iscrpljivalo. Ipak, posljednjih sam par dana počela osjećati topli sjaj uzbuđenja u trbušnoj šupljini, koji mi se javlja uvijek kada se približava kraj neke akcije. Bila sam pronašla tvornicu gdje se krivotvoreni satovi proizvode, znala sam imena dvojice koji prodaju robu na veliko i ime njihova posrednika. Trebala sam još samo potvrditi pravac njihova kretanja kako bih ih naposljetku mogla predati našim klijentima. Sumnjala sam da bi ljudi koje sam pratila u sljedećih nekoliko tjedana mogli dobiti nepozvane goste – policajce i tržišne inspektore. To je značilo da će, povrh dogovorene cijene, Mortensen and Branniganu pripasti i značajna nagrada. Budući daje sve išlo tako dobro, obećala sam si zaslužen i neophodan raniji odlazak u krevet nakon što u šest otpratim Jacka Billyja Smarta, svoga prvog osumnjičenog, do njegove gotičke trokatnice u tihoj, drvoredom omeđenoj ulici u predgrađu. Ušao je u kuću noseći nekoliko boca Moeta i naramak videokaseta iz obližnje trgovine i pretpostavila sam kako je pripravan za poljupce i maženje sa svojom djevojkom ispred televizora. Poželjela sam ga i ja poljubiti! Sada sam napokon mogla otići kući, na brzinu se istuširati i poslati taksi po hranu iz obližnje Kineske četvrti, te sjesti pred TV i gledati sapunice. Poslije toga ću staviti masku na lice i uživati u dugoj laganoj kupki i svemu što slijedi. Nisam opsesivna što se tiče osobne higijene, ali uvijek sam imala osjećaj da tuširanje služi ispiranju prljavštine, dok je kupanje namijenjeno ozbiljnijim užicima, primjerice čitanju uvoda u pustolovne igre iz kompjuterskih časopisa i maštanju o tome kako ću nabaviti dodatke za svoje računalo kada se Mortensen and Brannigan obogate. Nadala sam se kako Richard neće biti kod kuće pa ću moći izvesti svoj ritual u potpunome miru. E, barem mi se jedna želja bila ispunila. Richard nije bio kod kuće. Mogla je to biti lijepa samotna večer, a onda je odjednom iskrsnula ta poruka. Toliko o mojim planovima. Znala sam da neću biti dobro društvo za Richarda. No, bila sam preumorna za bilo kakve prepirke. Osim toga, u dubini duše sam znala da ne bi bilo fer da se sada izvlačim. On je prije tjedan dana bio isto to učinio za mene i pratio me u odijelu na poslovnu večeru. Nakon što sam ga podvrgla večeri s hrpom izvršnih direktora osiguranja i njihovim ženama, palačinkama od špinata i tome slično, dugovala sam mu uslugu. Premda sam pretpostavljala da on misli kako je sada na meni red da patim, to nije značilo da moram popustiti bez gunđanja. Dok sam žurno utrljavala šampon u svoju neukrotivu crvenkastosmeđu kosu, leđa mi je zapuhnuo hladan zrak. Okrenula sam se znajući točno što ću vidjeti. Richardovo se lice nervozno smiješilo kroz otvorena vrata tuš-kabine. – Zdravo, Brannigan, pozdravio me. – Spremaš se za veliki provod? Znao sam da nećeš zaboraviti. – Sigurno je primijetio kako se moje lice smrknulo, jer je brzo dodao: – Vidimo se u dnevnoj sobi kada budeš gotova, i brzo zatvorio vrata. – Vraćaj se ovamo! – izderala sam se za njim, ali on me mudro ignorirao. U ovakvim trenucima se pitam zašto sam prekršila sva pravila svoga života dopuštajući ovom muškarcu da prodre u moj osobni prostor. Trebala sam znati. Sve je bilo počelo tako loše. Pratila sam jednog mladog kompjuterskog inženjera za kojeg je poslodavac sumnjao da prodaje informacije konkurentu. Slijedila sam ga do kluba Hacienda, rasadišta mnogobrojnih grupa koje su Manchester pretvorile u kreativni centar glazbene industrije devedesetih. Tu sam ranije bila svega nekoliko puta, jer stiskati se uz masu oznojenih tijela, gdje je i sam čin disanja dovoljan da se čovjek nadrogira, nije po mome mišljenju savršen način za provođenje ono malo slobodnog vremena što ga imam. Moram priznati da puno radije provodim slobodno vrijeme igrajući interaktivne igrice sa svojim računalom.