SADRŽAJ: MEMORIJA RATA Mustafa Polutak SARADNJA POLITIČKOG I VOJNOG VRHA I NIŽIH POLITIČKIH I VOJNIH STRUKTURA “SRPSKE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE” I “HRVATSKE ZAJEDNICE HERCEG BOSNA” 3 Renéo Lukić VANJSKA POLITIKA CLINTONOVE ADMINISTRACIJE PREMA RATOVIMA U HRVATSKOJI BOSNI I HERCEGOVINI 1993. 1995. 23 NEOGRANIČENO RAZARANJE KAO POLITIČKI IDEAL 59 Jostein Gaarder SRAMOTAN JE SVAKI TERORIZAM 61 PRIKAZI Louise L. Lambrich DA BISMO SE SLOŽILI OKO KOLEKTIVNE MEMORIJE, TREBAMO JE ZAJEDNO REKONSTRUIRATI, NA KRITIČKI, PROTIVRJEČNI I NEOBORIV NAČIN 64 dr. Husnija Kamberović SNAŽNO UPOZORENJE O POTREBI OČUVANJA SJEĆANJA I POVIJESNOG PAMĆENJA 73 UMIJEĆE ODBRANE dr. Rasim Delić VEĆ VIĐENO U MODERNOJ SVJETSKOJ HISTORIJI 78 mr. Muharem Kreso OBNOVA DRŽAVNOSTI - NAJZNAČAJNIJA TEKOVINA NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA U BOSNI I HERCEGOVINI 89 Izdavač: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, Daniela Ozme 7, tel/fax: (033) 444 045 e-mail: [email protected] ~ Za izdavača: Dr. Muhamed Ćurić ~ Redakcija: Orhan Bajraktarević, Zahir Dervišević, Murat Kahrović, Safet Kešo, Emir Ramić ~ Glavni urednik: Asaf Džanić ~ Sekretar: Dževad Hadžić ~ Lektor i korektor: Nazif Osma- nović ~ DTP: Kenan Branković ~ Štampa: Armis-Print, Sarajevo ~ Za štampariju: Smail Alihodžić ~ Vanjske korice: Asim Đelilović ~ Ilustracija na ovitku: iz knjige OUTSIDEART Asima Đelilovića KORAK broj 8 TRAGOVI RATA Sylvie Matton SREBRENICA, J EDANAEST GODINA POSLIJE: Izvršioci genocida u bijegu i izgovori Evropske Unije 107 dr. Nikola Kovač GLASOVI SREBRENICE - za odbranu dostojanstva žrtava genocida – 110 Husejin Paravlić SREBRENICA I BRATUNAC 127 Husejin Paravlić OPASNE IGRE - KOVAČI I NEW YORK 131 NOVE PERSPEKTIVE Xavier Bougarel DEJTON, DESET GODINA POSLIJE: OBMANA BILANSA? 133 Emir Ramić NE POZNAJEMO DRŽAVU KOJA IMA GORI ODNOS PREMA SVOJOJ DIJASPORI, A DA VIŠE O NJOJ OVISI 150 KORAK broj 8 3 Mustafa Polutak SARADNJA POLITIČKOG I VOJNOG VRHA I NIŽIH POLITIČKIH I VOJNIH STRUKTURA “SRPSKE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE” I “HRVATSKE ZAJEDNICE HERCEG BOSNA” Velikohrvatski državni interesi i otvoreno negiranje BiH i Bošnja- ka ponovo se aktuelizira sa krizom u SFRJ. Bivši komunist i general JNA, a kasnije hrvatski nacionalist, historičar i utemeljitelj države Hrvatske, Franjo Tuđman, sublimirao je hrvatske nacionalističke i velikodržavne ideje o odnosu prema BiH i Bošnjacima u političko- historijsku koncepciju cijepanja BiH i priključenje njenog značajnog dijela Hrvatskoj. U njegovom odnosu prema BiH i Bošnjacima može se uočiti nje- govo nacionalističko i velikodržavno opredjeljenje: • Bosna i Hercegovina je vještačka država koja je historijsko-naci- onalnom i privredno kulturnom povezanošću trebala da bude u sastavu Hrvatske; • Hrvatska zasniva pravo na BiH na činjenicama da je veći dio BiH u dolini Vrbasa i Une bio od dolaska Turaka u sastavu Hrvatske koja je na kartama predstavljana kao Tursko-Hrvatska; • Bošnjaci nisu posebna nacija nego su u najvećem dijelu po svom etničkom sastavu i jeziku hrvatskog porijekla i kao takvi su sa- stavni dio hrvatske nacije; • Bosanski Muslimani, posebno intelektualci, su u velikoj većini hr- vatskog opredjeljenja, a za intelektualcima će i narod. KORAK broj 8 MEMORIJA RATA 4 • Velikosrpski hegemonizam je činio sve da prekine prirodne veze Bosne i Hrvatske i u tome nije uspio; • Kalajev pokušaj stvaranja “bosanske nacije” radi ostvarivanja ma- đarskih imperijalističkih interesa nije uspio*; • Konfederacija, da, drugačije ne. Ako ne dođe do sporazuma o konfederaciji, formiraće se tri odvojene države koje bi se kasnije pridružile svojim matičnim državama1; Franjo Tuđman je bio opsjednut dogovorom Cvjetković-Maček i podjelom Bosne i Hercegovine i ulaskom dijela Bosne i Hercegovine u sastav Hrvatske. Taj neuspio pokušaj podjele Bosne i Hercegovine i pored samo verbalnog otpora pokazao je da je BiH teško podijeliti, a da to ne izazove krvave sukobe. Međutim, Tuđman nije odustajao od svoje ideje i u tome je imao sagovornika u Slobodanu Miloševi- ću. On svoj odnos prema Bosni i Hercegovini nije krio jer je iznosio svoje ideje i stavove javno. Tako je Aliji Izetbegoviću u Splitu 28. ma- rta 1991. godine prilikom razgovora Tuđman-Milošević-Izetbegović rekao da Bosna u postojećim granicama nije moguća kao država pa ju je, u skladu s tim, potrebno razdijeliti. Treba navesti i više puta, na sličan način intepretirane misli o podjeli Bosne i Hercegovine: “Smirenje srpsko-hrvatske suprotstavljenosti se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj jpriključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je to intersu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je riješena Bano- vina. Pri tome bi mogao ostati dio Zemljice Bosne gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrva- tske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina2”. Iz navedenih Tuđmanovih stavova može se zaključiti da je on sudbinu Bosne i Bošnjaka vidio istim očima kao i S. Milošević. Njih dvojica, mada su međusobno ratovale njihove zemlje, bili su potpu- no saglasni u pogledu sudbine Bosne i Bošnjaka. Tako je F. Tuđman 14. januara 1992. godine, gospodinu Cimermanu, govoreći o Bosni, 1 Dr. Franjo Tuđman, Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u politici i praksi, Sarajevo, 1998. , str. 15-27 2 Rusmir Mahmutčehajić, Kriva politika, Tuzla, 1998. , str. 61. MEMORIJA RATA KORAK broj 8 5 tvrdio: “Muslimani žele da uspostave islamsku fundamentalističku državu. To planiraju da urade dovođenjem 500. 000 Turaka u Bosnu. Uticaj islamske Bosne širiće se preko Sandažaka i Kosova do Turske i Libije. Mi (Tuđman, Milošević, rukovodstvo JNA i bosanski Srbi) smo se složili da je jedino rješenje podjela Bosne između Srbije i Hrvatske. Neka Milošević uzme veći dio, on ga ionako kontroliše. Nama je dovoljno manje od 50 procenata. Spremni smo da Musli- manima ostavimo malu oblast oko Sarajeva. Možda im se to neće dopasti, ali stabilan Balkan je moguć samo ako se promijene grani- ce Bosne, bez obzira šta o tome mislili Muslimani. U tim granicama nema ničeg svetog. Bosna nije stara država kao Hrvatska, koja se ne- kada protezala sve do Zemuna3”. Navedena izjava jasno ocrtava Tu- đmanov karakter, političku kratkovidnost, neutemeljeno mišljenje, negativan odnos o Bosni i nekritički odnos prema stvarnom stanju, uključujući i položaj Hrvatske. Izrečeni stavovi proizilaze i pokazuju stepen saglasnosti S. Miloševića i F. Tuđmana oko podjele Bosne i Hercegovine prilikom njihovog susreta i razgovora u Karađorđevu 25. marta 1991. godine. Dogovor o podjeli Bosne između Tuđmana i Miloševića obuhvatio je i obavezu Tuđmana da razori povjerenje između Hrvata i Bošnjaka koje se kroz bližu historiju razvilo na bazi otpora velikosrpskom projektu i srpskoj hegemoniji (Prilog broj 1-2). Iz navedenih stavova F. Tuđmana može se jasno nazrijeti krajnji cilj hrvatske politike: izgradnja hrvatske države u kojoj bi bili svi Hrvati. Prema tvrdnji njihovih najbližih saradnika F. Tuđman i S. Milošević su se sastali još najmanje dva puta i razgovarali o podjeli Bosne i Hercegovine. Na osnovu dogovora, stavova F. Tuđmana i hrvatske politike o Bosni i Hercegovini, te zaključaka sa dva sastanka 13. i 20. juna 1991. godine, 12. novembra iste godine, 22 bosanska Hrvata, među koji- ma su bili Mate Boban, Vladimir Šoljić, Bozo Rajić, Ivan Bender, Dario Kordić i dr. su potpisali tajni dokument u kome je, između ostalog, defi nisano da “hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu i aktivnu politiku koja će dovesti do realizacije na- šeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države4 . (Prilog broj 1-3,4,5 3 Zimermman, Voren, Poreklo jedne katastrofe, Beograd, 1996. , str. 148 4 Mahmutčehajić, Kriva politika, Tuzla, 1998. , str. 63. KORAK broj 8 MEMORIJA RATA 6 i 7). Na osnovu preuzetih obaveza pojedini članovi rukovodstva HDZ BiH od tada i praktično rade na podjeli svoje domovine, Bosne i Hercegovine. Poznato je istupanje Darija Kordića na skupu HDZ krajem 1991. godine u Busovači kada je taj središnji dio BiH nazvao “istočnom granicom hrvatske države”. Odluka o podjeli Bosne i He- rcegovine jasno je istaknuta na sastanku rukovodstva R. Hrvatske na čelu sa Tuđmanom i rukovodstva bosanskih Hrvata 27. 12. 1991. godine u Zagrebu, (Prilog broj 1-1), “Zapisnik sa sastanka predsje- dnika R. Hrvatske F. Tuđmana sa delegacijom HDZ BiH”. Razgovori u Gracu 26. februara 1992. godine, te sporazum Boban-Karadžić s kraja aprila 1992. godine, takođe u Gracu, samo su potvrdili konti- nuitet srpsko-hrvatske saglasnosti o sudbini Bosne i Hercegovine. Letimičan pogled na potpisani sporazum Karadžić-Boban, pa i u di- jelu gdje nije postignuta saglasnost, pokazuje potpuno ignoriranje postojanja Bošnjaka i drugih političkih opcija sem opcije podjele Bosne i Hercegovine. Nesaglasnost je bila oko Mostara i razgraniče- nja u dolini Neretve5”. Zbog pritiska međunarodne zajednice Tuđman je napisao pismo državnom sekretaru SAD, Džejmsu Bekeru, u kojem potvrđuje opre- djeljenje Hrvatske za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Potom je usli- jedio sastanak SDA i HDZ u Splitu kojem je dogovorena i zajednička odbrana od srpske agresije. To je poslužilo Tuđmanu i kao izgovor o razlogu ulaska i djelovanja HV na prostoru Bosne i Hercegovine. Hrvatska s F. Tuđmanom na čelu i HV kao oružanom silom je od po- četka krize u Bosni i Hercegovini, te agresije na Bosnu i Hercegovinu, vodila borbu za svoje velikodržavne interese, a ne za suprotstavlja- nje srpskoj agresiji. Svoju