Split, 2003. IZDAVAÈ Sveuèilišna knjinica u Splitu POKROVITELJI Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa RH Ministarstvo kulture RH upanija splitsko-dalmatinska Grad Split POÈASNI ODBOR ZA OBILJEAVANJE STOTE OBLJETNICE SVEUÈILIŠNE KNJINICE U SPLITU Alemka Belan-Simiæ Josip Botteri Dini Boo Majstoroviæ mr. Zvonko Mariæ dr. Josip Stipanov dr. Drago Šimunda mr. Branka Šulc UREDNIŠTVO Dubravka Dujmoviæ Anðelka Fadiæ-Bulatoviæ Iva Kolak FOTOGRAFIJE : Branko Ostojiæ; arhiv Sveuèilišne kninice Mihaela Kovaèiæ GRAFIÈKO OBLIKOVANJE : Viktor Popoviæ mr. Petar Krolo GRAFIÈKI UREDNIK : Igor Èaljkušiæ Anita Tièinoviæ TISAK : Kerschoffset, Zagreb NAKLADA : 500 GLAVNI UREDNIK mr. Petar Krolo CIP-Katalogizacija u publikaciji Sveuèilišna knjinica u Splitu UDK 027.7(497.5 Split)(091) 061.22(497.5 Split):027>(067.5) <STO godina> 100 godina Sveuèilišne knjinice u Splitu / <glavni urednik Petar Krolo ; fotografije Branko Ostojiæ>. - Split : Sveuèilišna knjinica, 2004. - 152 str. : ilustr. (preteno u bojama) ; 26 cm Bibliografske bilješke uz veæinu priloga. ISBN 953-96216-7-4 ISBN 953-96216-7-4 3 O stotoj obljetnici osnutka prve javne knjinice u Splitu tiskamo ovu skromnu spomenicu da bi se otelo zaboravu jedno prohujalo vrijeme u kojemu je nastajala, rasla i skromno se razvijala naša ustanova. eljeli smo pokazati u kakvim je uvjetima stvorena, kakve je prepreke na svom razvojnom putu savladala i gdje je danas, u drugom stoljeæu svoga djelovanja. Retrospektiva mora ponešto reæi i o perspektivi. Zamišljena knjinica buduænosti, kakvu zazivamo u našoj spomenici, nije više samo elja i nedosegnuti san, nego gotova èinjenica. Nakon dugogodišnjih rasprava o konaènoj lokaciji nove zgrade, poslije tri neuspjela samodoprinosa usmjerena izgradnji središnje toèke sveuèilišta, brojnih osporavanja uloge klasiène knjinice u doba novih medija koji omoguæuju dostupnost i korištenje informacije bez obzira na fizièko posjedovanje, radosno æemo uskliknuti: Eppur si muove! Tiskanje ove spomenice pada u vrijeme polaganja kamena temeljca za novu zgradu Sveuèilišne knjinice u Splitu, koja bi, u punoæi svojih funkcija, doista mogla postati prepoznatljiv simbol Splita u 21. stoljeæu. Ravnatelj Sveuèilišne knjinice u Splitu mr. sc. Petar Krolo Spomen knjiga Gradska biblioteka Split iz 1911. vrijedan je dokument iz povijesti ove ustanove. 4 5 Slavko Muljaèiæ PROŠLOST DANAŠNJE ZGRADE SVEUÈILIŠNE KNJINICE U SPLITU I NJENOG OKOLIŠA NA MANUŠU 1. POLITIÈKE PRILIKE U SPLITU KRAJEM XIX. I POÈETKOM XX. STOLJEÆA Da bi objasnili zašto je na poèetku XX. stoljeæa u Splitu sagraðena jedna namjenska zgrada za talijansku osnovnu školu kao što je bila Lega Nazionale, moramo se osvrnuti na burne i promjenjive austrijsko-talijanske odnose u XIX. stoljeæu. U prve tri èetvrtine tog stoljeæa (osobito u doba Risorgimenta - talijanskog preporoda), ti su odnosi bili stalno napeti, pa je u dva ratna sukoba Carevina Austrija u korist Kraljevine Pijemont (odnosno kasnije Kraljevine Italije) izgubila pokrajine: Lombardiju 1859., a Veneciju 1866. godine. Meðutim, veæ 1875. i narednih godina u njihovim je odnosima došlo do obrata. U sklopu novog prestrojavanja meðu europskim zemljama, 1882. godine stvoren je Trojni savez (Triplice Alleanza) izmeðu Kaiserove ujedinjene Njemaèke, Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Italije, a poèetkom XX. stoljeæa suprotstavit æe mu se savezništvo (Antanta) izmeðu Kraljevine Velike Britanije, Republike Francuske i Carevine Rusije. Sve se to odraavalo i na stanje politièkih prilika u Splitu. Sredinom XIX. stoljeæa talijanska se manjina u Dalmaciji sastojala od ostataka one iz mletaèkih vremena, ojaèane doseljenicima iz sjeverne Italije u prvoj polovici XIX. stoljeæa, kada je tamo još postojala austrijska pokrajina Lombardo-Veneto, pod koju je nekada potpadala i Dalmacija. U njoj su talijanske obitelji bile uglavnom naseljene po gradovima, a uz intelektualce meðu njima su bili i iskusni trgovci i vrsni zanatlije, pa su takve obitelji bile natprosjeèno imuæne, obrazovane i utjecajne. Gradska biblioteka utemeljena je 1903. godine u sklopu Hrvatske Kad je u Carevini Austriji, poslije vojnog poraza 1859., ukinut apsolutizam i uveden narodne èitaonice, u kuæi Iliæ, na parlamentarni sustav, u mnogim je dalmatinskim gradovima dugo vladala protalijanska Obali. Autonomaška stranka (Partito autonomo), pa tako i u Splitu. Ona je sišla s vlasti kada je 4. XI. 1880. god. dalmatinsko Namjesništvo, s izlikom previše naraslih opæinskih dugova smijenilo splitskoga Knjinica je djelovala od 1910. do 1945. godine u palaèi Bernardi, na gradonaèelnika (podesta) dr. Antonija Bajamontija, voðu splitskog ogranka Autonomaške stranke, Pisturi. zaslunog za razvoj grada Splita tijekom gotovo dva desetljeæa njegova naèelnikovanja (1860.-1864. i 1865.-1880.). Tijekom 1945. godine knjinica je Nakon što su dva komesara upravljali splitskom opæinom, na srpanjskim izborima 1882. godine bila smještena u bivšim prostorijama Gabinetto di lettura, u dugovladajuæu je autonomašku stranku pobijedila Narodna stranka splitskih Hrvata pod vodstvom Marmontovoj ulici. dr. Gaja Filomena Bulata. U novom opæinskom vijeæu, koje je 9. XI. 1882. preuzelo opæinsku vlast u Splitu, narodnjaci su imali 28, a autonomaši (tolomaši) samo osam vijeænika. Prešavši u oporbu, i to ne samo u Splitu, veæ postupno i u svim dalmatinskim gradovima osim Zadra, dalmatinski Talijani i njihovi sve rjeði pristaše hrvatskog porijekla više se ne zadovoljavaju nastojanjem da se oèuva tzv. dalmatinska autonomija (nasuprot rastuæim zahtjevima hrvatske veæine dalmatinskih itelja - da se pokrajina Dalmacija sjedini s Banskom Hrvatskom). Otprilike nakon 1890. godine, oni se sve više pretvaraju u iredentiste, a zalau se da se pet još neotkupljenih (irredenti) provincija, tada unutar austrijskih granica: Trident (Trento), Trst, Istra, Gorica i Dalmacija, u kojima ivi velik broj Talijana, izdvoje iz austrijskog dijela Monarhije i pripoje Kraljevini Italiji. No buduæi da su od 1882. godine Austro-Ugarska i Italija bile povezane ugovorom o savezništvu, talijanski iredentisti nisu imali puno slobodnog prostora za uspješan i neometan rad. Takva politika 6 7 meðusobnog nezamijeranja izmeðu Austro-Ugarske i Italije izvrsno se razabire iz jednog sitnog koèije (jer se mala poštanska kuæica nalazila neposredno iza tih vrata). Vjerojatno je u drugoj polovici detalja iz našega grada. Kad je sredinom sijeènja 1891. godine u Splitu umro bivši autonomaški XIX. stoljeæa izmeðu dva spomenuta bastiona bio zasaðen i danas postojeæi drvored platana, koje su gradonaèelnik dr. Antonio Bajamonti (1822.-1891.), predstavnik Italije u tom gradu nije više bio tek tek u sljedeæem stoljeæu dosegle znatnu visinu, a u toplim ljetnim mjesecima su davale i ugodnu konzularni agent, veæ pravi talijanski konzul. Meðutim on nije sudjelovao na Bajamontijevoj sahrani, hladovinu. oèito da se ne zamjeri austrijskim dravnim vlastima s kojima pokojnik do svoje smrti (a osobito s Juno od ceste koja je obilazila bastione oblikovano je veliko slobodno zemljište, koje je do dalmatinskim namjesništvom u Zadru) uglavnom nije bio u dobrim odnosima. Bajamontija je na èelu sredine èetrdesetih godina XIX. stoljeæa austrijska vojska koristila za vjebalište i streljanu,2 a nakon ogranka Autonomaške stranke naslijedio pravnik dr. Ercolano Salvi (1861.- 1920.), splitski odvjetnik. nagodbe izmeðu vojnog erara i opæinskih vlasti, uz ostale, napustila i taj teren. Još je arhitekt Vicko Stoga su austrijski Talijani prikrivali politièko, a u prvi plan ubacili kulturno djelovanje, zalauæi Andriæ bio planirao njegovo ozelenjavanje visokim drveæem, a uskoro je teren dobio i glavnu se za otvaranje i odravanje škola s nastavom na talijanskom jeziku po veæ navedenim austrijskim namjenu: korištenje za tjelovjebu na otvorenom prostoru ðaka osnovnih i srednjih škola (Klasiène pokrajinama. U tu je svrhu 1885. godine bilo osnovano i domoljubno društvo Pro patria, od kojega je gimnazije i Velike Realke, koje su se nalazile u njihovoj blizini). I gradonaèelnik Bajamonti predlae veæ 1887. i u Splitu bila otvorena prva dalmatinska filijala. Kad su 1890. godine austrijske vlasti …nastavak radova na stablima zasaðenoj Manuškoj poljani, a 1864. izvješæuje opæinsko vijeæe: Poboljšali smo zabranile to društvo, Talijani su veæ 1891. osnovali novo, slièno: Lega Nazionale, i po nekim gradovima i umnoili javne nasade. Preuredili smo cijelu Manušku poljanu i sveli je na prvotnu namjenu gimnastièkog u austrijskim pokrajinama s podosta Talijana poèeli za njihovu djecu otvarati osnovne škole. Tu vjebališta, opskrbivši je odgovarajuæim spravama i uljepšavši je stablima, rustiènim klupama i jednim akciju nije formalno novèano subvencionirala talijanska drava, veæ 1889. u Italiji osnovana udruga paviljonom.3 Dante Alighieri, koja se brzo širila i navodno je od poèetnih 4.000 èlanova, 1914. imala èak 60.000 Sjeverno od poèetka veæ spomenute zaobilazne ceste nalazio se vrlo dug neizgraðen prostor, upisanih èlanova i bogat prihod od èlanarina. promjenjive širine, koji je bio u posjedu Biskupskog sjemeništa, a ono ga je koristilo za poljoprivredu. Ipak, Talijanima koji su ivjeli u tadašnjoj Austriji nije uspjelo da im vlasti dopuste da u Trstu za U sklopu tog posjeda nalazio se i veliki bunar, pa iako mu je voda bila osrednje kvalitete, tijekom njihovu djecu otvore talijansko sveuèilište, s nastavom na njihovu jeziku, na èemu su godinama uporno ljetne sezone, kada bi mnogi drugi bunari presušili, donosio je dobit od 700 fiorina, koliko i bunar radili. A onda je 23. svibnja 1915. godine Kraljevina Italija navijestila rat Austro-Ugarskoj Monarhiji.