(O)Soba S Pogledom: Poetika Prozorskog Okna U Slikarstvu Pjera Bonara
Total Page:16
File Type:pdf, Size:1020Kb
Jagor Bučan UDC 75.071.1:929 Bonnard P. Sveučilište u Zagrebu doi: 10.5937/ZbAkU2008169B Akademija likovnih umjetnosti Originalni naučni rad Hrvatska (O)soba s pogledom: Poetika prozorskog okna u slikarstvu Pjera Bonara Apstrakt: Slika se tradicionalno poima kao prozor u svijet. Pogled na svijet ujedno je i svjetonazor, a svjetonazor se u slikarstvu u pravilu izražava likovnim sredstvima. Autor ukazuje na učestalost motiva prozorskog okna u slikarstvu Pjera Bonara, predstavljajući ga kao slikarevo poetičko sredstvo. Motiv prozora sagledan je u tri problemska aspekta: u formalnom, teleološkom i ontološkom. Formalni aspekt odnosi se na kontekst likovnih datosti. Prozor je format, a format u slikarstvu ima formativna svojstva i tvori morfogenetsko polje. Teleološki aspekt odnosi se na prozorsko okno kao sredstvo kojim se u naslikanom prizoru ostvaruje svrha objedinjavanja vanjskog i unutarnjeg prostora. Ta svrhovitost različite predmetne sastavnice eksterijera i interijera svodi na zajednički oblikovni nazivnik putem likovnog podudaranja (oblik, ton, boja, tekstura, itd.). Konačno, ontološki aspekt dovodi se u vezu s Bonarovim određenjem vlastitog djela kao „panteističkog slikarstva“. Iz spomenute svrhovitosti proizlazi istovrsna i istobitna narav prikazanoga. Sve što je u slici prikazano pripada istom ontološkom redu; svemu je podarena jednaka pažnja; sve se međusobno zrcali, podudara i preklapa. Riječju, oblikovni, ikonografski i svjetonazorni aspekt objedinjeni su pripadajućom svrhovitošću tog motiva. Ključne riječi: Pjer Bonar, likovna poetika, prozor, format, panteističko slikarstvo. U muzeju su od svega najljepši prozori. Pjer Bonar Zacijelo će i površni promatrač pri susretu s monografskim pregledom Bonarovog (Pierre Bonnard) opusa primijetiti učestalost motiva prozora na njegovim slikama. Taj se motiv javlja u mnogim radovima koji su sačinjeni tijekom slikarovog šezdesetgodišnjeg stvaralaštva. Najčešće je riječ o interijerima koji uključuju i prikaz manjeg ili većeg isječka krajolika, sagledanog kroz prozorsko okno. Katkad je riječ o uobičajenim prozorima, ponekad o francuskome prozoru, katkad o vratima, a ponekad 169 TEORIJA I ISTORIJA UMETNOSTI/THEORY AND HISTORY OF ARTS pak o zrcalu, koje u kompozicijskoj razdiobi slikovne površine ima posve istu ulogu kao i prozorsko okno. Ono, naime, omeđujući dio slikovne površine stvara svojevrsnu sliku u slici. Bonar nerijetko usvaja oblikovnu funkciju kadriranja, odnosno uokviravanja, čak i u slučajevima kod kojih izostaje konkretni motiv prozora. To najčešće čini tako da rubne dijelove slike pretvara u bordure sačinjene od krošnji stabala, kavanskih tendi, zidova ulica. No, čak i kada nema oslonac u spomenutim motivima, on strukturu kompozicije često zasniva na grupiranju (odnosno razdvajanju) motivskih sastavnica, pri čemu se skupovi oblika doimaju kao virtualni okviri unutar slike. Neovisno o tim inačicama, funkcija prozorskog okna uvijek biva istom. Riječ je o posredništvu između vanjskog i unutarnjeg prostora, odnosno o posredništvu između samog prizora i dvodimenzionalne naravi slikovne površine (prozor je format, poput same slike). Motiv prozorskog okna nalikuje polupropusnoj membrani koja istodobno spaja i razdvaja prostorne planove i predmetne sadržaje. Kroz okno prozora pruža se pogled na trodimenzionalni svijet krajolika. U tom smislu, on je vizir kojim se pogled usmjerava u prostornu dubinu. Okvir okna, međutim, obnaša i estetsku funkciju sažimanja: on uokvirenim pojavnostima takorekuć oduzima dimenziju dubine, svodeći ih na plošne odnose dekorativnog reda (pr. 1 i 2). Bonarova sklonost afirmaciji plošne naravi slikovne površine potječe još iz razdoblja njegovog pripadništva Nabi (Les Nabis) grupi. Programatski stav članova grupe o nuždi sjedinjavanja umjetnosti i života naveo ih je da svoja djela integriraju u životni prostor svakodnevice. Dekorativne panoe, paravane za presvlačenje, naslovnice časopisa – jednako kao i same slike – oni su oblikovali na naglašeno dekorativan način, ističući plošnost površine stiliziranim oblicima lišenima reljefnih značajki. Proizašla iz takvog poimanja slikarske svrhovitosti, Bonarova poetika je i u poznim radovima zadržala srodna obilježja, iako lišena svog manifestnog, doktrinarnog aspekta. Upravo je motiv prozora slikaru pružio formativni okvir za diskretno uvođenje dekorativne teme u raznorodne žanrovske obrasce poput krajolika i interijera, mrtve prirode i portreta. S tog motrišta gledajući, slikarsko djelo i motiv prozora združeni su na osobiti način. Naime, slika je u tradicionalnom smislu bila poimanom upravo kao prozor. Prvenstvo uvođenja te prispodobe pripada Albertiju (Leon Battista Alberti). U svom glasovitome traktatu „O slikarstvu“ on je izrijekom bio upotrijebio tu usporedbu: „U početku na površini koju treba oslikati ucrtam četverokut pravih kutova, veličine koju hoću, koji mi služi kao otvoren prozor kroz koji se promatra prizor […]“ (Alberti, 2008: 73). U skladu s tim teorijskim prijedlogom, renesansna slikarska djela mahom su podražavala ideal prozorskog okna. Osebujnu likovnu estetiku koja je proizašla iz takvog ideala ovdje nećemo razmatrati. Dovoljno nam je istaknuti temeljni aspekt koji prispodoba prozora sa sobom nosi. Riječ je naprosto o prozirnosti kao osnovnom 170 TEORIJA I ISTORIJA UMETNOSTI/THEORY AND HISTORY OF ARTS perceptivnom svojstvu okna. Ono ne smije zastirati prizor koji se pruža iza njega, već ga svojom prozirnošću treba učiniti posve vidljivim. Ta se uloga slike u kontekstu povijesnog razvoja slikarstva postepeno mijenjala. Pikturalna, odnosno materijalna svojstva slikovne površine sve su više dolazila do izražaja, čime je spomenuti ideal postepeno gubio na značaju i utjecaju. U razvojnoj perspektivi slikarstva slika je u sve većoj mjeri postajala svijetom za sebe, objektom po sebi. No, u laika je i danas uvriježeno slikarsko djelo doživljavati kao prozor u svijet. Ukoliko se slika nalazi obješenom na zidu sobe građanskoga doma, ona nerijetko biva svojevrsnim nadomjestkom prozora. Slike koje ispunjaju te površine (u malograđanskoj sredini) uglavnom nastoje kompenzirati sivilo urbanih vizura. U tmurnoj svakodnevici cilj im je rastvoriti zidove u svijet koji se – u bližoj ili udaljenijoj, stvarnoj ili idealiziranoj projekciji – rasprostire iza njih. Tako stoji s većinom slika koje prikazuju krajolike. No, u biti, to je značajka svih onih djela koje podražavaju spomenuti ideal. Ona, dakle, nastoje promatrača (koji je uskraćen za stvarno sudjelovanje u prizoru koji ga privlači) doživljajno uvući u virtualni svijet i tako mu pružiti privid stvarnog iskustva. Za razliku od tog uvriježenog (uvjetno rečeno tradicionalnog) pristupa motivu krajolika, projekt moderne s kulminacijom u apstraktnom slikarstvu, nastojao je osujetiti mimetički privid pejzaža i uživljavanje utemeljeno u njemu. Umjesto da – po uzoru na prozorsko okno – slika bude tek nevidljivo sučelje koje svojom prozirnošću prizor čini vidljivim, sada sama površina slike postaje prijemčiva, i time znakovita. Prvo dolazi do stupnjevite interferencije – promatrač istodobno prikazanom prizoru vidi i način na koji je on prikazan (pinelatura, faktura površine, itd.). Zatim se sama površina razlaže na strukturne fasete koje razgrađuju opažajnu cjelovitost prizora (sintetizam Nabi grupe, koloristička rascjepkanost u fovista, kristalična fasetiranost analitičnog kubizma). U daljnjim razvojnim fazama moderne dolazi do postupnog obrtanja stupnja razlučivosti prikaza i sredstava kojima je on uprizoren. Prizor postaje sve manje mimetički razaznatljiv; istodobno s njegovom stilizacijom sama površina slike (zaslon prozorskog okna) u sve većoj mjeri zaokuplja promatračevu pažnju. Na koncu tog razvojnog puta, u razdoblju visoke moderne, zaslon okna – kažimo to tako – posve se zamutio. On više nije providan, nego svojom neprozirnošću zadržava pogled na površini. A ta je površina svedena na posve apstraktne oblike i njihove odnose. Ponekad je u njoj očuvano sjećanje na polazište prirodnog okoliša, od kojeg se postupnom redukcijom udaljila – Mondrian (Piet Mondrian), de Stal (Nicolas de Staël). Ponekad se pak površina slike svela na pojavni sukus krajolika, na protežnost koja kao da seže izvan našeg vidokruga – Njuman (Barnett Newman), Rotko (Mark Rothko). No, redovito je slika sâma postala svojevrsni „krajobraz“ koji promatrač razgleda u razloženosti njegove površine. Grinbergovim (Clement Greenberg) riječima 171 TEORIJA I ISTORIJA UMETNOSTI/THEORY AND HISTORY OF ARTS rečeno: „Dok su stari majstori stvarali iluziju prostora u kojem se moglo zamisliti sebe kako hodamo, iluzija koju su stvorili modernisti je iluzija u koju se može samo gledati, kroz nju putovati samo okom“ (Greenberg, 2003: 777). Taj pikturalni krajolik postao je nova stvarnost uvjetovana slikarskim medijem. Slika je postala zaseban, samosvojan svijet koji počiva na pretpostavci – štoviše imperativu – očuvanja bitne odlike slikovne površine: njene dvodimenzionalnosti. Prostornost treće dimenzije (u vidu prizora uokvirenoga prozorskim oknom) u plošnom svijetu ‘zamućenoga okna’ prestala je biti mimetičkim prividom. Ona je postala privilegijom kreativnog postupka, virtualnim efektom koji proizlazi iz dinamike specifičnog opažajnog kretanja po slikovnoj površini. Pokrenutost je bila ostvarena rezonancijom pulsirajućeg ritma boja, ritmičkim odnosima ostvarenima kontrastno uređenom razdiobom plohe. Odbacivši trompe-l’oeil kao iluzionističku varku oka, slikar je ipak bio kadar ovladati trećom dimenzijom, no sada tek kao optičkom sugestijom posve pikturalnih datosti.1 Još je samo jedan korak bio