Laibach IV Dio – Prerokbe Konca! (1988
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
Laibach IV dio – Prerokbe konca! (1988. – 1991.) U četvrtom nastavku pratimo Laibach u fazi dekonstrukcije pop glazbe, koja se preklapa sa posljednjim trzajima bivše države. Desetogodišnjicu djelovanja obilježavaju prvim koncertom u matičnom Trbovlju, no na vidiku su tmurni oblaci rata… Tko još sumnja u strašnu moć tih rogova! /Nova Akropola/ Jedan je znakovit događaj s proljeća 1988. na najbolji mogući način poslužio kao sinegdoha aktualnog stanja u raspadajućoj jugoslavenskoj federaciji. Početkom godine, naime, održan je tajni sastanak Centralnog Komiteta Saveza Komunista Jugoslavije, i to samo s jednom točkom dnevnog reda – kako izvesti uhićenja preliberalnih novinara i ostalih otprije poznatih disidenata na području Slovenije. Vrlo vjerojatno je da su slični sastanci realizirani i povodom ne baš malobrojnih ‘otpadnikaʼ iz ostalih ex-Yu republika (Hrvatska i Srbija odmah se logički nameću kao savršena lovna područja), no ovaj je srećom dospio u javnost, upozorio pojedince te dodatno uzburkao ionako nemirnu društveno-političku scenu tadašnje države. Ključnu je ulogu u obznanjivanju materijala sa sastanka imao zastavnik JNA Ivan Borštner koji je tonske zapise s istima proslijedio dvojici novinara Mladine, tadašnjeg glasila Saveza Socijalističke Omladine Slovenije – Janezu Janši i Davidu Tasiču. Koncem travnja Janša će te inkriminirajuće magnetofonske vrpce dodatno proslijediti Franciju Zavrlu, glavnom uredniku Mladine, no ti materijali ionako neće nikad ugledati svjetlost dana u tiskanoj formi. Irwin: Ljubljanski proces (1988.) Niz uhićenja krenuo je s onim Janšinim, 31. svibnja 1988., a kroz idućih su nekoliko dana privedeni i Borštner, Tasič te Zavrl. Unatoč promptnom djelovanju brojnih civilnih udruga, federalna vojska nije nimalo popuštala svoj čelični stisak. Izgovor je bio banalan i počivao je na jednoj metodi sasvim uobičajenoj za rad kako civilnih, tako i vojnih obavještajaca – uz same magnetofonske vrpce ‘nađeniʼ su i određeni dokumenti (naknadno pridodani od strane vojnih struktura kako bi se stvorili pravni temelji za uhićenja) koji su navodno sadržavali bitne podatke o sigurnosnom stanju vanjskih granica SFRJ. Prozirno i stoput već viđeno, ali nažalost i efikasno! Igrom slučaja ili možda ne, naslovnicu narednog broja Mladine, datiranog 05. lipnja krasiti će plakat Novog Kolektivizma na kojemu Tito mačem razdire zastavu nacističke Njemačke. Sporna naslovnica Mladine objavljena u vrijeme uhićenja Borštnera, Janše, Tasiča i Zavrla. Pogađate, riječ je o uradku Novog Kolektivizma! Proces ‘četvoriciʼ, ili kako je nazvan u medijima, ‘Ljubljanski procesʼ, započeo je 18. srpnja 1988., i to po ne baš obećavajućim uvjetima za osumnjičenike. Četvorka nije mogla birati branitelje već su im dodijeljeni po službenoj dužnosti (rekoh, obećavajuće, ha?), a sam je proces unatoč činjenici da je održan u središtu Ljubljane vođen na srpskom jeziku. Ishod je bio više nego očekivan – sva su četvorica optuženi zbog (vidi vraga, otkud sad to!) izdavanja vojne tajne te su osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od šest mjeseci do četiri godine. Srećom, do početka dvotjednog rata za nezavisnost Slovenije (kraj lipnja 1991.) svi će već biti na slobodi. Usput rečeno, jedino je vječni oportunist i s Mjeseca vidljiv karijerist Janez Janša iskoristio ovaj slučaj za vlastitu političku promociju – dovoljno je reći kako su i poslovično cinični Laibachovci u jednom nedavnom intervjuu na pitanje o Janši odgovorili kako je riječ o individui preradikalnoj čak i za njihova shvaćanja. Preostala je trojka samozatajno nastavila svoje karijere, noseći osobni križ koji se, eto, prometnuo u neku vrstu aure. Ovaj slučaj navodim ne samo zbog prilično vjernog uvida u situaciju u Sloveniji pred raspad Jugoslavije, već i zbog kako direktnih, tako i indirektnih veza s Laibachom. Poznato je kako je još koncem 1987. u pijanom stanju Milošević telefonski nazvao Milana Kučana, tadašnjeg lidera slovenskih komunista, zahtijevajući hitno uhićenje članova Laibacha. Također, nije nimalo upitno da je ‘lista za odstrijelʼ definirana na spornom tajnom sastanku CK SKJ sadržavala i imena pripadnka Laibacha te NSK, a čitav će događaj imati snažan odjek u tadašnjem djelovanju navedenih kolektiva. Laibach je godinu započeo suradnjom na realizaciji filmskog projekta Pobeda pod Suncem pod redateljskom palicom Gorana Gajića. Uradak koji je javnosti trebao predočiti kontroverzni sastav viđen kako kroz njihovu vlastitu prizmu, tako i s tuđeg rakursa, u svjetlu tadašnjih događaja iznova je aktualizirao neka pomalo zaboravljena pitanja s početka osamdesetih – čemu njihovo koketiranje s poviješću i simbolima, kakav je njihov odnos prema ideologiji, vlasti i umjetnosti, te, na koncu, što je u stvari Laibach. Samo ime filma također treba sagledati u kontekstu retro načela, pošto je riječ o parodiji na ‘kubofuturističkuʼ operu Pobjeda nad Suncem, zajedničko djelo više ruskih avangardista kojemu je Maljevič doprinjeo scenografskim udjelom. Film će zabilježiti još jedan znakovit trenutak – uspon članova Laibacha na Triglav i omatanje zastave s motivom Maljevičevog križa u strojarskom zupčaniku oko ‘Aljaževog tornjaʼ, skloništa na samom planinskom vrhu kojeg je biskup Jakob Aljaž podigao koncem devetnaestog stoljeća s namjerom da bude vidljiv simbol protivljenja nametnutoj germanizaciji Slovenaca. Taj će događaj bitno detaljnije biti prikazan u danas nažalost izgubljenom Retrovizijinom TV filmu o Laibachu (1989.). Danas nažalost zagubljen Retrovizijin TV film S time ne zaršava simbolika video radova vezanih uz Laibach, pošto je uz progresivnu liberalizaciju ex-jugoslavenskih medija u žižu interesa dospio spot Daniela Landina za skladbu Opus Dei, snimljen još 1987. Pored već uobičajene laibachovske scenografije u vidu jelena, slovenskih krajolika i planinarskih pohoda, ovaj rad prikazuje i ‘klasičnu četvorkuʼ ispod mitskog slapa Savice, uz jedan interesantan moment – pažljivijem gledatelju neće promaći obrnuti, uspinjući tok vode. Prije će Sava poteći uzvodno nego se Jugoslavija raspasti! /Josip Broz Tito/ POTOMCI! OSTANITE SI EDINI, DA ZAMAN NAŠO NISMO KRI PRELILI! – groblje vojnika iz Prvog svjetskog rata u Ukancu kod Bohinja Laibach istovremeno nastavlja s koncertnom aktivnošću. 04. lipnja održavaju čuveni koncert u Beču, jedan od svojih dotad najprovokativnijih nastupa kojeg je otvorio Peter Mlakar iz Odjeljka za praktičnu i čistu filozofiju pri NSK. U svojem govoru uobličenom po Hitlerovim javnim nastupima, Mlakar diže tenzije prisutnih gledatelja negirajući austrijski nacionalni identitet, odnosno nazivajući ih ‘njemačkim sjemenomʼ. Bio je to početak prakse koja će se provoditi dugi niz godina na nekim od bitnijih nastupa Laibacha. Sredinom lipnja Laibach konačno osvaja Ameriku, čije se veleposlanstvo pri tadašnjoj SFRJ umilostivilo te im izdalo dugo očekivane vize. Prva će dva američka nastupa biti održana u njujorškom klubu Hellʼs Kitchen i poslovično će neupućene i neobrazovane građane Sjedinjenih država ostaviti u stanju popriličnog šoka. No, to je bila tek uvertira u niz nastupa koji će se na tlu Novog kontinenta realizirati u veljači 1989. Cionistički imperijalisti su Laibachu konačno izdali dugo priželjkivane vize: Jani Novak, Milan Fras i Dejan Knez u podnožju Kipa Slobode, lipanj 1988. Ljeto i jesen 1988. sastav provodi u Londonu, radeći na dva nova projekta, dvostrukom EP-u Sympathy for the Devil na kojemu će se u konačnici naći osam verzija istoimene skladbe The Rolling Stonesa – četiri od njih u izvedbama Laibachovih subdivizija Germania i 300 000 VK, te albumu Let It Be. Ovaj je potonji uradak zamišljen kao manje-više vjerni prikaz zadnjeg zajedničkog ostvarenja Beatlesa, uz jedan uočljiv i svjesno napravljen izuzetak: album će biti lišen naslovne skladbe! Sympathy for the Devil jest osvrt na zamalo sotonsku karizmu pojedinih političara koji su već tada započeli proces dovođenja vlastite pastve na rub propasti. Ne ulazeći u to koliko je ovaj album najavio mračni duh ‘antibirokratske revolucijeʼ, Gazimestana i sličnih trendova, više je nego jasno da je pakleno kolo već tada bilo pokrenuto! Let It Be je pak stvoren po ponešto drukčijem obrascu. Taj je album fatalistički prikaz moguće budućnosti sastava koji je uslijed trvenja između nekoć složnog članstva došao do točke pucanja i kojega bi tek neki viši (čitaj: financijski) interesi uz eventualnu odgodu mogli održati još neko vrijeme na aparatima – usporednica između mučnog rasapa Beatlesa i stanja u tadašnjoj SFRJ je i više nego očita. Labuđi će pjev četvorke koja unatoč već isuviše jasnoj rascjepljenosti na četiri individue bez zajedničkog interesa, silom želi još koji mjesec egzistirati kao najveći rock sastav svih vremena, iako je već potrošila sve predviđene kredite, više nego znakovito preraditi kolektiv koji je oduvijek gušio svaku natruhu individualnosti, sve u ime višeg cilja. Kockice se savršeno slažu! Većina je pjesama aranžirana, izvedena i producirana uz primjetnu dozu pompoznosti u zvuku, uz karakterističan ‘wagnerijanskiʼ element koji je, začudo, došao do najizrazitijeg izričaja upravo pri parodiranju naizgled jeftinog pop materijala. Uvodna Get Back (ne zaboravimo, ona u stvari zatvara izvorni album!), Two of Us, Dig a Pony, I Me Mine i Dig It svojim naglašenim ritmom i bogatim orkestracijama savršeno potvrđuju takav pristup, a Accros the Universe (još jedna kolaboracija sa subdivizijom Germanija, ili da budemo konkretniji, s Anjom Rupel iz Videosexa) jest pomalo odskakajući trenutak eterične, celestijalne glazbe koji tek prividno smiruje neurozu što izvire iz svake preostale note. Iʼve got a Feeling pretvorena