Socijalni I Politički Aspekti Tranzicijskih Promjena U Postkonfliktnim Društvima Na Primjeru Ličko-Senjske Županije U Republici Hrvatskoj (1995
Total Page:16
File Type:pdf, Size:1020Kb
UNIVERZITET U BEOGRADU FAKULTET POLITIČKIH NAUKA Branislav Šutić SOCIJALNI I POLITIČKI ASPEKTI TRANZICIJSKIH PROMJENA U POSTKONFLIKTNIM DRUŠTVIMA NA PRIMJERU LIČKO-SENJSKE ŽUPANIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ (1995. - 2011.) doktorska disertacija Beograd, 2013. UNIVERSITY OF BELGRADE FACULTY OF POLITICAL SCIENCE Branislav Šutić SOCIAL AND POLITICAL ASPECTS OF TRANSITIONAL CHANGES IN POST- CONFLICT SOCIETIES ON EXAMPLE OF LIKA-SENJ COUNTY IN THE REPUBLIC OF CROATIA ( 1995. - 2011.) Doctoral Dissertation Beograd, 2013. KOMISIJA ZA ODBRANU TEZE Mentor: prof. dr.sc. Zoran Stoiljković Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu Članovi: prof. dr. sc. Ilija Vujačić Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu. prof. dr.sc. Branko Caratan Fakultet političkih znanosti u Zagrebu Datum odbrane: _________________________2013. 1. UVOD Od sredine devedesetih godina 20. stoljeća pojam demokracije se u literaturi o tranziciji pojavljuje zajedno sa pojmovima tranzicije i konsolidacije. „Tranzicija je interval između jednog političkog režima i onog koji slijedi iza njega.“(Schmitter and O Donell,1986). Tranzicija sa prefiksom demokratska podrazumeva uvođenje demokratskih ustanova, strukture vlasti koja proizilazi iz izbora, slobodne medije i pristup njima, slobodu udruživanja i političkog organiziranja, nezavisno sudstvo. No, glavna tranzicijska dilema nije u tome da se uvedu ustanove koje će omogućiti promjenu vlasti, već dilema u pogledu toga da li će nakon izbora netko donijeti odluku da te ustanove ukine i počne da obnavlja ustanove starog režima. Problem sa okončanjem tranzicije dolazi odatle, smatrao je Hantington, što nakon njenog početka, po pravilu, slijedi razočaranje u demokraciju koje može rezultirati obratom u politici vlade i pokušajem restituiranja nedemokratskog poretka. Poseban problem isto predstavlja u multinacionalnim državama koje nastaju raspadom ranijih državnih zajednica, kao što je to bio slučaj i bivšom Jugoslavijom. U svojoj studiji o demokratskoj tranziciji i konsolidaciji Huan Linc i Alfred Stepan ističu da je postojanje suverene države suštinski preduvjet za demokratski razvoj. „Demokracija je oblik upravljanja modernom državom. Na taj način, bez države nije moguća moderna demokracija.“(Linc i Stepan,1996:32). Kada je o odnosu nacije i države , odnosno demosa i polisa riječ, Linc i Stepan formuliraju tri važne hipoteze. Prvo, što je država multinacionalnija, odnosno stanovništvo sastavljeno od različitih jezičnih, religijskih i kulturnih grupa, to je teže doći do suglasnosti oko temeljnih principa demokratske konstitucije. Drugo, neki načini rješavanja problema državnosti sami po sebi nisu spojivi sa demokracijom. Na drugoj strani dobrovoljna asimilacija ili napuštanje određenog teritorija, odnosno dogovorno kreiranje novih granica ,uz nadzor i podršku međunarodne zajednice spadaju u red "herojskih pretpostavki"(Linc,Stepan,1998:47-48). Treće , demokracija u multinacionalnim i multikulturnim društvima zahtjeva , i nakon obustave oružanih sukoba i formiranja novih država kao što je to bio slučaj i na prostoru bivše Jugoslavije, znatan napor i vještinu oko formiranja i održavanja demokratskih normi i institucija . Da bi se demokracija učvrstila, Linc i Stepan smatraju da pored djelotvorne demokratske države, mora postojati i pet interaktivnih subjakata koji utječu pozitivno jedan na drugog: (1) slobodno i aktivno građansko društvo; (2) relativno autonomno i cijenjeno političko društvo; (3) vladavina prava, čime se osiguravaju građanske slobode i sloboda udruživanja; (4) državni administrativni aparat koji nova demokratska vlada može valjano upotrijebiti i (5) institucionalizirano ekonomsko društvo U gotovo nepreglednoj literaturi tranzicija se u osnovi definira kao proces transformiranja zatvorenih, autoritarnih političkih režima u otvorena, manje ili više stabilizirana demokratska društva i poretke koje karakterizira pluralizam i nepristrana pravila tržišne i političke izborne utakmice. Tranziciju u Hrvatskoj i ukupnom prostoru bivše Jugoslavije pritom odlikuju dvije osnovne karakteristike. Prije svega kao i u svim postkomunističkim društvima, riječ je o zahtjevnoj dualnoj ili dvostrukoj tranziciji koja, pored političke pluralizacije i dokidanja političkog monopola uključuje i ukidanje zadane ekonomije, zamašan proces privatizacije svojine i kreiranje efektivne tržišne ekonomije. Drugu karakteristiku tranzicijskih promjena kao i u svim nekadašnjim „socijalističkim federacijama“ obilježava raspad prethodnog i stvaranje novog državno- političkog okvira i identiteta. On je, međutim, u slučaju bivše Jugoslavije krajnje nasilan i razvojno skup. Zapravo, druga značajna specifičnost SFR Jugoslavije (i drugih, socijalističkih federacija) je dvostruki karakter krize – preplitanje i kumuliranje krize poretka i krize višenacionalne zajednice. Kriza poretka učinila je vidljivom neriješenu, preciznije tek prividno – na uskoj, ideološkoj integrativnoj osnovi, (raz)riješenu, kriznu i potencijalno visokokonfliktnu cjelinu složenih, međunacionalnih odnosa. U jugoslovenskom slučaju su se osamdesetih na posebno drastičan način manifestirale teškoće i nemogućnost ostvarenja demokratskih promjena i istovremenog očuvanja cjeline, prethodno već dezintegriranog društva/države. Kriza iz osamdesetih zapravo kumulira elemente krize modernizacije, otvorene još šezdesetih, strukturalne krize sa kraja sedamdesetih, prerastajući u političku i državnu krizu – «krizu mrcvarenja Jugoslavije». Ranija kriza iz sedamdesetih je umjesto liberalno-demokratskom modernizacijom prividno riješena decentralizacijom 2 moći i «federiranjem federacije» - (kon)federalizacijom Jugoslavije. Jedina dozvoljena i moguća osnova i okvir političke kompeticije postao je nacionalni (republičko- pokrajinski) pluralizam. Produbljena i radikalizirana kriza iz osamdesetih u pitanje dovodi samu proklamiranu, socijalističko-samoupravnu, osnovu jugoslovenskog federalizma. Oslobođena ideološke osnove identiteta, i bez razvijenog tržišta i civilnodruštvenih instituta i inicijativa, kao transnacionalne osnovne identiteta, jugoslovenska – više mehanička nego organska zajednica se suočila sa dramatičnom krizom identiteta. Centralna savezna vlast, Titovom smrću i ranijim promjenama gotovo oslobođena realnih, autonomnih atributa moći, bila je osuđena na reaktivno, defanzivno ponašanje i neuspjeh. Zakonski politička pluralizacija dobija dominantnu, etničko- teritorijalnu osnovu. Pri tom krizom potencirana i osnažena klima sveopćeg nezadovoljstva zajednicom i uzajamnih optužbi vodi formuliranju uzajamno konfrontiranih, nacionalnih projekata teško svodivih na dovoljno obuhvatan, zajednički navodnik. Teritorijalizacija prava na samoopredjeljenje, njegovo svođenje na pravo na samostalnu nacionalnu državu je, u uvjetima nacionalno izmješanog sastava stanovništva i vanjske izmjene i neravnoteže snaga, rezultiralo ratom i raspadom SFRJ. Neposredni cilj ove doktorske teze je kritički analizirati složene ekonomske, socijalne i političke aspekte i efekte razvoja država koje su nastale nakon rata i raspada SFRJ – na primjeru Republike Hrvatske , odnosno Ličko – senjske županije u Hrvatskoj. Ova županija je odabrana kao predmet istraživanja zato što je na njenom prostoru došlo do izrazitih ratnih razaranja, demografskih promjena i ekonomske devastacije te može poslužiti kao paradigmatičan primjer „ teške tranzicije„. Opredjeljući se za ovaj rad polazio sam od vlastitog interesa za temu koja je rezultat mog izravnog sudjelovanja u svim događanjima od same uspostave lokalne samouprave u Ličko-senjskoj županiji do aktivne participacije u razvojnim procesima iste; od prvih izbora za lokalnu samoupravu 1993. godine do današnjeg razvoja, posebno u aspektima školstva i gospodarstva te sam neposredan sudionik razvoja i napretka ali i problema u razvoju Ličko-senjske županije. Dobro poznajem i najkonkretnije dijelove procesa uspostave političkih institucija, održavanja postkonfliktnih izbora i formiranja obrazovnih i socijalnih institucija na prostoru Ličko – senjske županije , što sve predstavlja uvjerljive pretpostavke da se radi o kvalitetnoj „ studiji slučaja „ za 3 znanstvena istraživanja daleko plauzibilnijoj od uopćenih i na već provjerene teorijske nalaze gotovo isključivo naslonjenih radova. Temelj doktorske disertacije čini nekoliko posebnih hipoteza: - Ekonomski kontekst tranzicije u županiji zadnja dva desetljeća definiran je posljedicama Domovinskog rata koje su rezultirale devastacijom privrede i infrastrukturnih objekata te ljudskim gubicima ; nakon normalizacije prilika te izgradnje infrastrukturne cestovne mreže stvaraju se uvjeti za razvoj i korištenje prirodnih resursa; - Socijalni kontekst tranzicije obilježen je dugim pogoršanjem socijalnih indikatora uz naglašene negativne demografske trendove te dva temeljna procesa: ukupno smanjenje broja stanovnika u cjelini ali i poslijeratni povratak stanovništva te paralelno oživljavanje visokoškolskih i kulturnih institucija; - Nacionalne manjine integrirane su u predstavnička i izvršna tijela jedinica lokalne i područne samouprave; konsolidacijom demokratskih institucija te prilagodbom zakonodavstva Europskoj uniji u Republici Hrvatskoj institucionalno su osigurana mjesta kao i kulturna autonomija nacionalnim manjinama u političkim tijelima jedinica samouprave - Lokalne izbore karakterizira naglašena nacionalna pozicija desnog centra na rubnim, ratnim djelovanjem obuhvaćenim područjima koja pokazuju tendenciju zadržavanja dominacije desnog centra i stranaka desnice; - Politički kontekst tranzicije obilježen je kontinuiranom vlašću