Internacionalni – Univerzitet u Novom Pazaru
Univerzitetska misao Časopis za nauku, kulturu i umjetnost
GODINA 2014, BROJ 13 (3)
SPECIJALNO IZDANJE: RADOVI SA KONFERENCIJE "Balkan cultural permeation through philological and sociological dimensions in the 20 and 21 century "
Novi Pazar, januar 2016. godine UNIVERZITETSKA MISAO Časopis za nauku, kulturu i umjetnost Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru
Izdavač: Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Za izdavača: Suad Bećirović, Rektor IUNP
Redakcija: Suad Bećirović, glavni i odgovorni urednik Amela Lukač Zoranić, zamjenik glavnog i odgovornog urednika Edin Korićanin, sekretar redakcije i tehnički urednik
Uređivački odbor: Muzafer Saračević, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Bećir Kalač, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Mustafa Fetić, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Jahja Fehratović, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Elma Elfić-Zukorlić, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Fehim Husković, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Aleksandar Ivanović, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Samina Dazdarević, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Šefket Krcić, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru
Izdavački savjet: Tarik Obralić, Univerzitet u Travniku Ćamil Sukić, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Marija Knežević, Univerzitet Crne Gore Tibor Petreš, University of Szeged Julijana Vučo, Univerzitet u Beogradu, Tomaž Onažić, Univerzitet u Mariboru, Dragana Mašović, Univerzitet u Nišu, Miodrag Jović, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Halid Kurtović, Univerzitet u Zenici Sanjin Kodrić, Univerzitet U Sarajevu, Lars Petter Soltvedt, Buskerud University Šemsudin Plojović, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Enes Osmančević, Univerzitet u Tuzli Emina Avdić, Univerzitet Cirilo i Metodije Senad Bušatlić, Internacionalni Univerzitet u Sarajevu
Lektor: Adnan Hasanović, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Korice: Elvis Nokić, Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru Tiraž: 200 primjeraka Štampa: GrafiColor, Kraljevo
ISSN: 1451-3870
2
Adresa redakcije: Univerzitet u Novom Pazaru Ul. Dimitrija Tucovića bb 36300 Novi Pazar Telefon: +381 20 316 634 E-mail: [email protected]
Sajt časopisa: http://um.uninp.edu.rs/
Bibliografska baza: - Repozitorijum NBS - Kobson - Spisak časopisa iz Srbije dostupnih u e-formi - Central and Eastern European Online Library (CEEOL) - University Library of Regensburg
3
UNIVERZITETSKA MISAO Časopis za nauku, kulturu i umjetnost Internacionalni - Univerzitet u Novom Pazaru
SADRŽAJ PLENARNO PREDAVANJE Marija Krivokapić Izazovi teoriji akademskog pisanja 7
1. KNJIŽEVNOST
Ahmed Bihorac Jezik u romanu „Derviš i smrt“ 24 Ideološki utilitarizam jezika u nastavi srpskog jezika i Kemal Džemić književnosti u osnovnoj i srednjoj školi u Republici 53 Srbiji Amela Lukač Zoranić Odjeci besmrtnosti pjesnika u Šelijevoj/ 62 Jahja Fehratović Kulenovićevoj “Ševi” Prožimanje tokova tradicijske i kulturološke poezije Birsena Šemsović 74 Ismeta Rebronje u bošnjačkoj i srpskoj književnosti Almedina Čengić Karađoz - teatarski izraz kroz vijekove 83 Rejhana Selmanović Otelo i Dezdemona na Kovačevićevski način 100 Socijalni status kao aspekt u Gordost i Predrasude i Selma Slezović Mehmedović 113 Orkanski visovi Život i smrt-stvarnost i snoviđenja balkanski diskurs Tanja Isailović Branka Miljkovića vs anglofonog diskursa američkog 127 juga Tenesi Vilijamsa Branislava Vasić Rakočević Rodni stereotipi u književnosti za decu 140
2. JEZIK Onomastička prožimanja na Balkanu od dolaska Draško Došljak 145 Slovena do danas Edina Solak Poslovice i brzalice – spoj jezičkih i stilskih 155 Alica Arnaut raznolikosti – Abdagićev roman Feniks kao enciklopedija Kemal Džemić 167 bošnjačkog tragizma na Balkanskom poluotoku Balkanski okvir – snaga digitalnog doba i snaga Danica Prilšl 186 diskursa
4
Borrowings in the english language – how the Aldin Rastić Roman, Anglo-Saxon and Norman invasions of the 194 British Isles impacted the modern english Samina Dazdarević Fahreta Fijuljanin Corpus approach to analysing Gerund vs Infinitive 208 Izeta Babačić Majda Klimenta Prevođenje kulturnih i civlizacijskih elemenata 225 Azamat Akbarov
3. KULTURA Communism persecution for political view in Gentian Dedja 234 political and economic view in the City of Elbasan Hivzo Gološ Kulturno-prosvetno društvo „Tarik“ u Novom Ahmed Bihorac 239 Pazaru (1941-1942) Mirsada Gološ Balkanska kulturna prožimanja i novi mediji: Lejla Kodrić Zaimović 256 digitalni životi tradicionalne baštinske građe The Viennese diplomacy and the Albanian Majlinda Peza 267 educational movement during the years 1900-1912 Sefer Međedović Prožimanje i odbrana identiteta 275 Društveno-politički angžman Bošnjaka Sandžaka, u periodu između dva svjetska rata, na putu zaštite Admir Muratović nacionalnog i vjerskog identiteta, s posebnim 286 osvrtom na Jugoslovensku Muslimansku Organizaciju i Džemijjet El Islami Edin Korićanin Nova era, novi izazovi: primena MOOC-a za učenje Muzafer Saračević 298 stranih jezika Adnan Hasanović Uticaj prestanka korištenja arebice na svijest Šemsudin Plojović 307 Bošnjaka o svom identitetu u Jugoslaviji Nacionalne manjine kao bitan faktor kulturnih i Rejhan Kurtović 313 socioloških prožimanja na Balkanu u 20. i 21. vijeku Razlike u šerijatskim propisima i tradiciji i običajima Šemsudin Plojović bošnjaka na teritoriji sandžaka pre i nakon ii 334 svetskog rata
PRILOG: Dijana Gupta - Specifičnosti u BiH 344
5
TEMAT: II MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O JEZIKU, KULTURI I KNJIŽEVNIM STUDIJAMA
Radovi koji čine ovo izdanje časopisa Univerzitetska misao proširene su teme izlaganja predstavljene na II Međunarodnoj konferenciji o jeziku, kulturi i književnim studijama, održanoj u Novom Pazaru, 07-08 novembar 2014. pod nazivom Kulturna, filološka i sociološka prožimanja na Balkanu u 20. i 21. stoljeću, a u organizaciji Filološkog društva Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru.
Zbornik čine tekstovi koji su proizašli iz istraživanja trenutačne konceptualizacije Balkana i „balkanostva“ i odraze ove konceptualizacije u različitim diskursima u/o Balkanu: nacionalne nasuprot međunarodnim, institucionaliziranim, medijima, kao i lokalnim i individualnim diskursima pojedinaca. U okviru ovog općeg tematskog klastera predstavljeni su naučni doprinosi korištenjem bilo teorijskog okvira i/ili metodološkog pristupa i istraživački dijalog/zi unutar i izvan granica ovog temata kao i geografske i geopolitičke granice. Autori su ispitivali različite dimenzije identiteta (Balkana ili drugog) i njegove diskurzivne manifestacije i sagledavali njihove društvene, filološke i kulturne i jezičke ukorijenjenosti. Bavili su se pitanjem kako političke realnosti, uključujući i razne tenzije povezane sa nacionalizmom, i društveno-ekonomskim promjenama, utiču na 'rad identiteta' i 'politike identiteta'. Tu nesumnjivo postoje i međuljudske i institucionalne dimenzije. Stoga je zbornik radova obuhvatio i diskurs svakodnevne interakcije i komunikacije posredovane mas-medijima, kako kulturnih artefakata tako i društvene konstrukcije. Konačno, autori su promišljali ulogu obrazovanja u promociji interkulturalnog dijaloga i multikulturalne pismenosti, ali su pokušali i da identifikuju i procjene uloge tradicionalnih i društvenih medija u formiranju identiteta, pregovaranja i posredovanja.
Ideja iza konferencije, međutim, bila je da okupi različite perspektive o tome kako su prožeti identiteti Balkana i drugi identiteti, kako su izgrađeni, posredovani, osporavani i (konačno) ustanovljeni kroz tekstove, žanrove i javne prostore.
Zaključno, raznovrsnost pristupa i tema u zborniku, korisni su za one koji se bave naznačenim akademskim temama, pa i općenito, onima kojima su predmeti interesa društvene i humanističke znanosti.
6
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015.
Marija Krivokapić Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru, Novi Pazar, Srbija [email protected]
IZAZOVI TEORIJI AKADEMSKOG PISANJA
Apstrakt –Postokolonijalna faza svjetske istorije upoznala nas je sa različitim vrstama mapiranja percipirane stvarnosti na jezičke strukture koje se znatno razlikuju od onih naslijeđenih i naučenih u Evropi. Prema tome, pored toga što i kao nastavnici ikao istraživači moramo poštovati ustanovljena pravila akademskog pisanja i njima učiti naše studente i naslijednike u akademskoj praksi, mišljenja sam da je u razvoju teorije akademskog pisanja potrebno značajno se osvrnuti na i prihvatiti postojanje drugačijih praksi razvoja mišljenja i njegovog izraza. U tome će teorija omogućiti sopstveni holistički, inkluzivni i, prema tome, moralanpristup predmetima izu;avanja. Na prvom mjestu, mišljenja sam da našom naučnom praksom dominira linearni način mšljenjai pisanja koji je značajno odredio prihvaćeni koncept linearnog vremena i koncept istorije ili velikog narativa progresa. Zbog toga ću ovdje dati primjere različitih praksi koje je akademija marginalizovala ili ih odredila kao nepodesne i nečitljive. Moj pristup je i interdisciplinaran i, pored jezičkih, uključuje uvide iz književne teorije, sociologije, geografije, pa i fizike.
Ključne reči – linearnost, sublacija, cirkularnost, prostornost, hermeneutika, retorika, suverenitet, implicirani poredak.
Cilj ovog rada jeste pokušaj promišljanja zapadne prakse i teorije akademskog pisanja na izazovima koje su uspostavili savremeni pisci i mislioci kroz otvorenu nesaglasnost sa zapadnom epistemologijom i hermeneutikom koju doživljavaju kao linearnu i time destruktivnu jer se, ukratko, zasniva na apstrahovanju života.
Ovu linearnu pričukratko možemo opisati kao priču koje je začelo hrišćanstvo a replicirala
7
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015. ideja istorije, kao narativa progresa, i pozitivistička nauka. Kad je religija apstrahovala zemlju iz ljudskih života, njena istorija postala je isključiv agent vremena (cf. Deloria 1994: 121). Kao sekularna, zemlja je postala predmet posjedivanja, eksploatacije, kontrole. Ova ideja pravdala je ekspanziju svjetskih sila na račun zajednica koje su smatrane varvarskim (cf. bula Pape Alexandera VI iz 1493.) i neprogresivnim. Za mnoge domorodačke narode širom svijeta, istorija, i bukvalno i metaforički, liči na repliku biblijskog Egzodusa. U svom radu“Narrating Nationhood”, Joseph Bauerkemper razmatra društveni i politički značaj nelinearnih naracija i, prema tome, imperative linearne istorije koja je odredila moderne nacionalne države. Krećući se ka kraju istorije, koja je za Hegela značila ostvarenje apsolutne racionalnosti i slobode, sve ono što nije progresivno, linearno, tj. sve ono što je statično i domorodačko, trebalo je biti isključeno, potisnuto, marginalizovano ili prisvojeno (2007: 33-34). Pošto nijesu doprinosili ostvarenju idealnog cilja, ovi fenomeni su jednostavno isključeni iz istorije, oduzeta im je racionalna egzistencija i, time, vrijednost. Prema tome, osnovni koncept Hegelove dijalektike, kaže Bauerkemper, jeste “sublacija”(“sublation”)koja znači negaciju i prezervaciju u isto vrijeme. Ona racionalizuje supresiju i aproprijaciju, pa, prema tome, i eksluziju, aboliciju, relokaciju, i, konačno, genocid. Starojedilački narodi Sjeverne Amerike vide ovaj progres kao kulturu smrti (cf. Deloria 1972), kao društveno, kulturno i političko nasilje kojem nije stalo do čovječanstva, već samo do efikasnijih načina racionalizovanja i čuvanja sopstvenih ekonomskih i političkih struktura, uglavnom kroz militantni tehnološki razvoj. Za kolonizovane narode, prema tome, nametanje jedne monološke ideje ili priče od strane dominantne kulture ne znači samo opresiju i misaproprijaciju svetog prostora, već i kulturnog identiteta, nativne epistemoglogije i, dakle, intelektualnog i retoričkog suvereniteta.
Istrajnost linearne misli na Zapadu odavno je uslovila posebnu formu akademskog pisma, te nju vjekovima karakteriše progresivan razvoj od defintivnog početka, preko razvoja teze kroz argumente i pametne citate, do definitivnog zaključka. U strukturalnom smislu učeni smo da esej treba da bude argument razvijen kroz tri dijela, snažno ukorijenjen u teoriju, koji nudi empirijske dokaze i objektivan kritički stav kako prema starijim tako i prema novijim argumentima. Esej uvijek mora imatiuvod, koji je obično proširen i elaboriran naslov, koji problematizuje ideju, kontekstualizuje je i obično sugeriše zaključak.Za ovim slijediteorijski pregled unutar kojeg se osvrćemo na autoritete i značajne reference, kao i dajemo uopštene komentare relevantne za perspektivu koju smo usvojili u dijelu koji ga prati.U trećem dijelu razvijamo detaljnu diskusiju.Ovdje se savjetuje da uključimo empirijske podatke i studije slučaja, te da objasnimo kako 8
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015. data perspektiva pomaže da se ispita problem predložen u naslovu. I ovdje se možemo oslanjati na prethodne nalaze, literaturu kolega iz istog ili sličnog polja naučnog istraživanja (obično na radove iz referentnih naučnih časopisa), koji nudeili kontrastne interpretacije ili različita tretiranja problema. U četvrtom dijelu možemo iznijeti sve niti argumenta zajedno i/ili razviti kritiku argumenta koji smo upravo iznijeli, a pri tome vrijedi uputiti na ograničenja iznesenih tvrdnji. Ukoliko namjeravamo ponuditi alternativne stavove, moramo ih podržati dokazima. Dokazi se, kao što znamo, razlikuju od pretpostavki ili stavova, iako smo u isto vrijeme naučeni da ne postoje istine sa velikim početnim slovom “i”. Zaključak je obično u petom dijelu rada. U njemu odgovorimo na pitanje koje smo postavili na početku, možemo ga i dalje problematizovati, ali dobar zaključak je obično kratak pregled ili rezime rada: koji je bio naš problem, kako smo ga ispitali, tj. kojom metodologijom smo se koristili, te šta smo iz svega naučili. Možemo predložiti da će naše istraživanje koristiti drugima i, naravno, istaći sopstveni doprinos razvoju nauke.
Unutar angloameričkih studija, pravila dobrog stila, za veliko čudo, nijesu se promijenila od Addisonai Steelea. Istraživačko pismo mora biti priča o misli, impersonalnoj i nestrastvenoj. Iako Donald Wesling tvrdi da je svako naše pisanje proisteklo iz naše utrobe i da ne postoji kognitivni antiseptik, pisanje mora da se uskladi sa javnim konceptima, pravilima i očekivanjima određene publike, i naše lične emocije moraju uvijek biti skrivene ili maskirane. Akademski stil traži uklanjanje ličnog pečata, korišćenje komplikovanih recentnih diskursa, strogo kontrolisanje upotrebe ličnih zamjenica, samopominjanja, senzitivnost prema rodnim referencama i slično.
Međutim, kao edukatorina ovom polju i vjerovatno uzorni čitaoci, naišli smo na različite prakse – i to ne samo među našim studentima. Zbog toga ćemo ovdje ponuditi nekolika primjera i to ne sa ciljem da podrijemo akademsku praksu, već da, kao što smo na početku rekli, učinimo je svjesnom alternativnih i jednako validnih izraza. Naš prvi primjer dolazi iz pera čuvenog britanskog romansijera Davida Herberta Lawrencea (1885.-1930.), drugi iz krila starosjedilačke kulture Sjeverne Amerike, da bismo, na kraju, zaključili primjerom iz oblasti fizike.
Poznat kaosalvador mundi, borac protiv industrijske civilizacije koja je korumpirala i zemlju i ljudske duše na njoj, britanski modernista David Herbert Lawrence (1885-1930) odlučio je da postane outsider ina intelektualnom i na književnom polju, i, prema tome u svom diskurzivnom radu. U svojoj putopisnoj knjizi Mornings in Mexico, Lawrence eksplicitno odbija ideju linearnosti:
9
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015.
Izgleda kako sve polako kruži i lebdi prema nekoj centralnoj tački, oblaci, planine oko doline, prašina koja se diže […] Čak i narandžasti kaktus izgleda da se polako okreće i uvija ka centru, zatvarajući se nad njim.
Čudno je da razmišljamo u pravim linijama, kada takvih nema, i govorimo o pravim tokovima, kada vidimo da svaki tok, prije ili kasnije, pravi dugi zaokret, kidišući ka centru. Kad je prostor krivudav, a kosmos je sfera unutar sfere, a put od jedne do bilo koje druge tačke zalazi iza luka neizbježnog, koji se okreće kao što se vrhovi širokih jastrebovih krila okreću naviše, oslanjajući se na zrak poput nevidljive polovine elipse. Ako treba negdje da odem, onda će to biti u kidišućem luku koji se centripetalno uvija ka centru. Pravi put je pun krvavih rana zadobijenih u borbi sa voljom svijeta. (1975: 45)1
Centrifugalne tendencije, uključujući ponavljanja, kaže Lawrence, karakterišu skoro sve poretke života, uključujući kognitivne i kreativne procese. On ekspilicnto vjeruje da se misao, ili “avantura misli” (“thought adventure”, 1936), koju on razumije kao neprestano postajanje, ne razvija linearno, nego ciklično, uvija se i kruži […] umotava se i pristupa tački bola i interesovanja. Postoji neki čudni spiralni ritam, kojim misao uvijek iznova pristupa svom cilju, ponavlja se, vraća se, potpuno ruši vremensku sekvencu, tako da vrijeme prestaje, dok se misao podvrgava cilju, a onda ga napušta a da ga ni ne dotakne, uzlijeće, lebdi, okreće se, kruži, ponovo se podvija, ali još uvijek ništa ne dotiče, ali je sve bliža, ponovo se uzvija, zavitla se u zrak, čak zaboravi, potpuno
1 “Everything seems slowly to circle and hover towards a central point, the clouds, the mountains round the valley, the dust that rises […] Even the orange cactus, seems to be slowly wheeling and pivoting upon a centre, close upon it.
Strange that we should think in straight lines, when there are none, and talk of straight courses, when every course, sooner or later, is seen to be making the sweep round, swooping upon the centre. When space is curved, and cosmos is sphere within sphere, and the way from any point to any other point is round the bend of the inevitable, that turns as the tips of the broad wings of the hawk turn upwards, leaning upon the air like the invisible half of the ellipse. If I have a way to go, it will be round the swoop of a bend impinging centripetal towards the centre. The straight course is hacked out in wounds, against the will of the world.”
10
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015. zaboravi, pa se onda opet vraća, uvija, polako kruži, opet se omotava i podvija, dok se konačno ne sklopi, zgrabi odluku, ili rješenje.(1961: 248)2
Tokom ovog procesa, svaki novi pokušaj da se zahvati tačka interesovanja, nosi sa sobom sve prethodne napore, koji se, dakle, u njemu ponavljaju. Oni nijesu instance misli (bića) koje su prošle, već se neprestano obnavljaju. Lawrence dozvoljava ovom procesu da bude vidljiv u svojim romanima, takođe, pa u predgovoru iz 1919. godine za roman Women in Lovegovori o ovoj stilskoj pogrešci (“stylistic fault”) kao o “blago modifikovanom ponavljanju” (“a slightly modified repetition”) koje je, za njega, najprirodniji izraz. Štaviše, ponavljanje kod Lawrencea ima funkciju odlaganja zaključka, koji je neprirodni prekid “neukrotive rijeke” (“untameable river”) iskustva. Razmišljajući kako gramatika ogleda pozitivističke premise i pruža iluziju kretanja misli i kontrole nad njom, Lawrence kaže:
Mi uvijek hoćemo neki “zaključak”, neki kraj, uvijek ho-ćemo da stignemo, našim misaonim procesima, do neke odluke, finalnosti, tačke. To nam pruža osjećaj zadovoljstva. Sva naša mentalna svijest je pokret naprijed, pokret u fazama, poput naših rečenica, a svaka tačka na kraju je putokaz koji označava naš “progres” i činjenicu da smo negdje stigli. Idemo mi naprijed i idemo, jer mentalna svijest radi pod iluzijom da negdje treba da se stigne, da svijest ima nekakav cilj. Dok, zapravo, cilja nema.3
Sa druge strane, Lawrence ukazuje na vitlanost i emotivnu vrijednost starih likova koja je ležala u otvorenosti njihove forme, njihovom stalnom nastajanju, njihovom rotacionom pokretu i neprestanom kombinovanju (kentauri, etrurska himera ili astečki Quetzalcoatl) unutar kojih se
2 “makes swoops and circles […] coiles around and approac[ing] the point of pain and interest. There is a curious spiral rhythm, and the mind approaches again and again the point of concern, repeats itself, goes back, destroys the time-sequence entirely, so that time ceases to exist, as the mind stoops to the quarry, then leaves it without striking, soars, hovers, turns, swoops, stoops again, still does not strike, yet is nearer, reels away again, wheels off into the air, even forgets, quite forgets, yet again turns, bends, circles slowly, swoops and stoops again, until at last there is the closing-in, and the clutch of a decision, or a resolve.”
3“We always want a ‘conclusion,’ an end, we always want to come, in our mental processes, to a decision, a finality, a full-stop. This gives us a sense of satisfaction. All our mental consciousness is a movement onwards, a movement in stages, like our sentences, and every full-stop is a mile-stone that marks our ‘progress’ and our arrival somewhere. On and on we go, for the mental consciousness labours under the illusion that there is somewhere to go, a goal to consciousness. Whereas of course there is no goal.” (1978: 50)
11
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015. različiti modusi bića ponavljaju i time jedan drugog čuvaju i omogućavaju. Iako izgledaju haotično, iracionalno, odbojno zapadnjačkoj monološkoj misli, oni reflektuju otvorenost prema životu i prihvatanje života, koje je za Lawrencea, a vidjećemo i za starosjedioce Sjeverne Amerike, najveće moralno dostignuće.
Strategije koje su transgresivne za kulturni konzervatizam i ustanovljenje norme akademskog pisanja nalazimo i u Lawrenceovoj diskurzivnoj praksi. Već na samom vizuelnom nivou, kao što je tvrdio Peter Preston, sa njegovih 17 paragrafa, sa apsurdnim personalnim usklicima, poigravanjem sa kurzivom, svojom generalnom perfomativnošću, živahnim i često nejasnim, naizgled besmislenim, metaforama, koje dolaze iz tako udaljenih izvora kao što su Biblija, sa jedne strane, i popularne vrste zabave, sa druge strane, svojom često nepristupačnom figurativnošću, korišćenjem limerika, gorkog sarkazma, jedinstevnog metadiskursa, vokabulara koji važi za samo određene eseje (cf. Peters Douglas 2000), čestim i kontradiktornim asocijacijama, iznenadnim retoričkim skokovima itd., dati odlomak iz eseja “The Novel” svjedoči o Lawrenceovom sukobu sa kritičkom praksom. Da bi smo isto naglasili zadržaćemo citat u originalu.
Damn all absolutes. Oh damn, damn, damn all absolutes! I tell you, no absolute is going to make the lion lie down with the lamb: unless, like the limerick, the lamb is inside.
'They returned from the ride
With lamb Leo inside
And a smile on the face of the tiger!
Sing fol-di-lol-lol!
Fol-di-lol-lol!
Fol-di-lol-ol-di-lol-olly!'
For man, there is neither absolute nor absolution. Such things should be left to monsters like the right-angled triangle, which does only exist in the ideal consciousness. A
12
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015.
man can't have a square on his hypotenuse, let him try as he may.
Ay! Ay! Ay!--Man handing out absolutes to man, as if we were all books of geometry with axioms, postulates and definitions in front. God with a pair of compasses! Moses with a set square! Man a geometric bifurcation, not even a radish!
Holy Moses!
'Honour thy father and thy mother!' That's awfully cute! But supposing they are not honorable? How then, Moses?
Voice of thunder from Sinai: 'Pretend to honour them!'
'Love thy neighbour as thyself.'
Alas, my neighbour happens to be mean and detestable.
Voice of the lambent Dove, cooing: 'Put it over him, that you love him.'
Talk about the cunning of serpents! I never saw even a serpent kissing his instinctive enemy.
Pfui! I wouldn't blacken my mouth, kissing my neighbour, who, I repeat, to me is mean and detestable.
Razmatrajući Lawrenceovu poziciju unutar angloameričkog kritičkog kanona, Isobel M. Findlay nad podsjeća kako je negativna tvrdnja o Lawrenceu koju je T. S. Eliot izrazio u eseju After Strange Gods (1934) zadugo označila Lawrenceovo pismo kao “zavodljivu jednostavnost i jeres koja je opasnija ako publika nije dobro obrazovana i kada je pisac, poput Lawrencea, snob, subverzivan, intuitivan i nesposoban za samokritiku, humor i ono što obično nazivamo mišljenjem”4 (citirano u Findlay 1995). Za razliku od njega, F. R. Leavis hvalio je Lawrencea kao “najfinijeg književnog kritičara svog doba”, čije je delikatno razumijevanje ljudskog zdravlja “ono što naša civilizacija na putu njenog razvoja očajnički treba” (citirano u Findley 1995). Ne iznenađuje, kaže Findlay, da je Lawrenceovo oslanjanje na instinktivno, iracionalno i vitalno, koje u istoriji nije
4“‘seductive simplicity’ of any important heresy [which] is doubly dangerous when the audience is ill-educated and when the writer is, like Lawrence, snobbish, subversive, intuitive and incapable of self-criticism, humor or ‘what we ordinarily call thinking’”
13
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015. imalo mjesta, definisano kao feminino, i prema tome, na još jedan način marginalizovano od strane tradicije kako ju je Eliot definisao. Ne radi se o Lawrenceovoj nebrizi ili arogantnosti, tvrdi Findlay, jer, iz Lawrenceove perspektive arnoldovska ili eliotska impersonalnost u pismu samo su način prikrivanja sopstvenih predrasuda. Oduševljen Einsteinovim idejama u fizici, Lawrence se okreće Knjizi otkrivenja i sa užasom razmatra ljudsku želju za linearnim potkama i kretanjem pravom linijom, koja u neprestanom nastojanju da dosegne kraj, stavlja tačku na kuriozitet, otkriva ljudsku bolest koja ne trpi povezanost među bićima i stvarima svijeta: “Tako da moj individualizam postaje prava iluzija. Ja sam dio velike cjeline i ne mogu joj uteći. Ali mogu da odričem veze, da ih kidam i da postanem fragment. Onda sam proklet”5 (citirano u Findlay 1995).
Kao što i Joan Douglas Peters (2000) elaborira, samo nekolicini kritičara nije sasvim neudobno da se bave ljutitim diskursom u Lawrenceovim “čudnim” esejima o romanu: “The Novel”, “Surgery for the Novel – Or a Bomb”, “Morality and the Novel”, i “Why the Novel Matters”. Subverzivan jezik, forsirana spontanost, intenzivirana personalnost, nekvalifikovani dogmatizam čine da čitaoci ignorišu retoriku i da iz očigledne konfuzije nekako ipak izvuku koherentnu dominantnu ideju. Douglas Peters pronalazi Bahtinovu ideju o karnevalu, kao sistemu retoričkog diskursa čiji je cilj da izazove, sasvim na nivou teksta, ustanovljenje konvencije žanra, primjenljiv pri analizi Lawrenceove teorije, posebno njenog ritualizovanog smijeha. Ona ukazuje na četiri kategorije koje je Bahtin definisao, a koje se mogu primijeniti na Lawrenceove eseje: 1. instucionalizovanje slobodnog, neformalnog i familijarnog kontakta među ljudima, 2. kolaps hijerarhijskih distinkcija, 3. legitimizovanje karnevalskih profanosti, uključujući opsceni jezik, parodiranje svetih tekstova, i 4. privilegovanje ekscentričnog. Gradeći i neprestano razgrađujući sopstvenu teoriju žanra, kako tvrdi Peters Douglas, Lawrenceovi eseji izrastaju u anti-autoritatvnu prozu, svjesnu sopstvene samodesktruktivnosti, i otkrivaju relativnu lažnost svih apsolutnih istina, uključujući i sopstvenu. Istina Lawrenceove teorije nije sadržana u izjavama logosa već u samoj retorici, u procesu govorenja – upravo u onome što kritičari najprije ignorišu (Peters Douglas 2000). Na taj način, ono najvažnije što Lawrenceovi tekstovi otkrivaju jeste prepoznavanje koliko su oni ljudski i, prema tome, krhki. Lawrenceova retorika zahtijeva dekonstrukciju i zbog toga što zna da uticaj njegove neformalne proze velikim dijelom zavisi od odsustva poliranog diskursa.
5“So that my individualism is really an illusion. I am a part of the great whole, and I can never escape. But I can deny my connections, break them, and become a fragment. Then I am wretched.”
14
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015.
Pretpostavljamo da je pisao očekujući od čitaoca da njegove tekstove razumije kao činove pisanja, kao performativnu retoriku. U tom procesu on uspostavlja kontradikcije, otkriva ograničenja i istovremeno potvrđuje ljudski glas koji izrasta u esejima kojima uspostavlja sopstvenu kontradiktornu istinu kroz implicitne dijaloške konfrontacije sa drugim glasovima (cf. Peters Douglas 2000).
Ideju o cirkularnosti i dijalogu Lawrence dijeli sa mnogim starosjedilačkim kulturama. Naime, one kulture koje nijesu nastale na konceptu progresa prepoznaju cirkularnost na kojoj zasnivaju svoje viđenje svijeta i svoje jezike. Koncept cirkularnosti je i prostoran. Plemenske religije usko su povezane sa onim što, jedan od vodećih starosjedilačkih filozofa, Vine Deloria Jr. naziva “svetom geografijom” (1994). Kao što Jace Weaver objašnjava, “kada su indijanska plemena nasilno izmještena iz svojih domova, od njih je bilo oteto nešto mnogo više nego što je teritorija. Od njih je otet numinozni svijet u kojem su svaka planina i svako jezero imali značenje u odnosu na njihovu vjeru i identitet”6 (2001: 300). Weaver nam daje primjer Čeroki riječi “eloh,” koju ponekad prevode kao “religija”, ali koja zapravo znači istovremeno “istorija”, “kultura”, “zakon” i “zemlja”. On dalje objašnjava da su grčka skripta basileia tou theou uvijek shvatana prostorno, kao metafora Kreacije, ili Postanja, koja je predstavljala ideal harmonije i ravnoteže.Ne posjedujući ideju istorije percipirana stvarnost starosjedilačkih naroda razlikuje se od one koje nameće dominantna kultura. Zbog toga i našu kognitivnu linearnost, pa prema tome i naše akademske moduse doživljavaju kao veoma neudobne šablone. U zadnje četiri decenije, tj. od pojave onoga što se u istoriji kniževnosti prepoznaje kao Renesansa starosjedilačke književnosti, uočava se izntenzivni rad na razvoju nativne kritičke teorije, a nju karakteriše traganje za osnovama uspostavljanja retoričkog suvereniteta.
Razlika između teritorije i zemlje o kojoj Weaver govori, tj. razlika u razumijevanju vremena i prostora, ogleda se u njihovim različitm tekstualnim reprezentacijama, od akademskog pisma preko folklorne do popularne umjetnosti. Budući da govorimo o prostoru, interesantno je primjetiti da se različita sintaksa javlja i na primjerima iz geografije, konkretno kartografije. Kao što Kelly Lion Johnson objašnjava, evropske mape imaju tipične muške forme racionalnosti. Njih su uvijek pravili muškarci, na osnovu svog legitimisanog geografskog znanja, i predstavljali ih, dakle, kao jedine validne, transparentne, naučne, objektivne i univerzalne. Ovaj muškarac pretpostavlja, tvrdi Lion
6“when Indian tribes were forcibly removed from their homes, they were robbed of more than territory. Taken from them was a numinous world where every mountain and lake holds meaning for their faith and identity.”
15
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015.
Johnson, da svoju misao može odvojiti od tijela, emocija i prošlosti, i zbog toga smatra da je njegova misao autonomna i univerzalma, tj. jedino moguće znanje. Evropske mape, objašnjava autorka, “počele su da predstavljaju otjelovljenje naučničke preciznosti, budući da se eksplozija evropskog mapiranja, koju nekada nazivamo ‘kartografskom revolucijom’ desila u isto vrijeme kada i kolonijalno takmičenje i razvoj nauke u sedamnaestom vijeku”7 (2007: 104-105) Starosjedilačke mape ne prepoznaju standardne šeme. One uključuju kontekst, priče i prošlost, fokusirajući se na kulturno značajnu topografiju. Jezero koje je povezano sa pričama, sa nekim značajnim događajem, ili slično, može biti predstavljeno većim od drugih, iako u stvarnosti mnogo većih, oblika vode. Potok se neće pojaviti na mapi ako ne odgovara cilju pravljenja mape (2007: 105-106). Za starosjedilačke narode mape predstavljaju načine verbalizovanja odnosa između ljudi i prirode. “Za mnoge starosjedilačke narode, dakle, prostor je prostor priča”8 (113).
Zbog ovoga Vine Deloria Jr. tvrdi da je plemenske istorije nemoguće napisati hronološki. Ovakav projekat bi morao obuhvatiti poznavanje svih svetih prostora unutar plemenskih geografija, kao i sve priče koje su izrasle iz zemlje (2004: 103). On objašnjava da je jasno da su alatke linearne misli neadekvatne, posebno kada se suočavamo sa gorućim problemom kraja istorije.
Sve je više očigledno da nećemo zadugo uživati dobrobiti ovog svijeta. Neizbježno i očekivano uništenje životnog ciklusa svjetske ekologije može biti zaustavljeno jedino radikalnim pomjeranjem našeg sadašnjeg naivnog koncipiranja svijeta kao prostora testiranja apstraktne moralnosti ka jednom zrelijem pogledu na univerzum kao na sveobuhvatnu matricu životnih formi. Ova promjena u stanovištu je esencijalno religiozna, nije ekonomska, niti je politička. (284)9
7“have come to represent the epitome of scientific accuracy, as the explosion of European mapping that is sometimes called the “cartographic revolution” coincided with colonial competition and the rise of science in the seventeenth century”.
8“For many Native peoples, then, space is storied space.”
9 “It is becoming increasingly apparent that we shall not have the benefits of this world for much longer. The imminent and expected destruction of the life cycle of world ecology can be prevented by a radical shift in outlook from our present naive conception of this world as a testing ground of abstract morality to a more mature view of a universe as a comprehensive matrix of life forms. Making this shift in viewpoint is essentially religious, not economic or political.”
16
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015.
Prema tome, umjesto hrišćanskog koncepta vremena koje nas stalno vodi apstraktnim interpretacijama ljudskog iskustva, Deloria tvrdi da je neophodno centralizovati prostor, učiniti ga svetim i čuvati verbalnost našeg saživota sa njim. Prema postkolonijalnoj urođeničkoj hermeneutici, najbliže judeo-hrišćanskom konceptu grijeha jeste odbijanje odgovorne komunikacije sa ovim prirodnim krugom (Cf. Weaver 2001: 300-302), drugim riječima okupacija, aproprijacija i mapiranje prirodnog svijeta.
U isto vrijeme, Kreacija se ne razumije kao nešto što se desilo u dalekoj prošlosti, kao Postanje, već kao sveta stvarnost koja se neprestano dešava u kružnom toku. Vrijeme, prema tome, ne može biti podijeljeno na odvojene momente. U cirkularnoj kosmogoniji, prošlost je takođe sadašnjost, a budućnost se već dogodila. Laguna spisateljicaLeslie M. Silko kaže:
Istorija nije daleko, nego svuda oko nas. I tako osjećaj vremena koji sam naučila od starih, i način na koji su se kretali, jeste da je vrijeme okean. Nešto što se desilo prije pet stotina godina nije negdje tamo daleko. Vrijeme je okean. Činjenica da sada svi sjedimo ovdje uveliko je određena onim što se desilo prije pet stotina godina. Ne možete prosto reći, “Oh, prije pet sotina godina, to je negdje daleko u prošlosti.” Ne. Ta linearnost, to insistiranje da se vrijeme poređa na uzici, to je politička stvar. To rade kolonizatori.10(citirano u Bauerkemper 2007: 44)
Nelinearna percepcija svijeta, dakle, prozivodi nelinearno označavanje. Donald L. Fixico tvrdi da je “indijansko mišljenje” zapravo “sagledavanje” stvari iz perspektive koja naglašava krugove kao centralne svijetu i da su sve stvari povezane u univerzumu. “‘Gledanje’ je vizualizovanje veze između dvije ili više stvari i bića, te pokušaj da se razumije njihov odnos […] ‘Gledanje’, u
10 “History was not distant, but all around. And so the sense of time that I learned from those old folks and the way they moved, is time is an ocean. Something that happened five hundred years ago isn’t way off over there. Time is an ocean. The fact that we’re all sitting here now is very dependent on what happened five hundred years ago. You can’t just say, ‘Oh, five hundred years ago, that’s way far in the past.’ No. That linearity, that emphasis on making time all strung out on a string, that’s political. That’s what colonialists do.”
17
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015. tradicionalnom smislu, je razumijevanje totaliteta univerzuma”11 (2003: 1-3). Prema tome, umjesto monološke i eksluzivističke transmisije istorije, tradicionalno plemensko pripovijedanje uvijek je imalo funkciju aktualizacije Kreacije, odnosno ponavljanja svete stvarnosti i pretpostavljalo je zajedničku, komunalnu aktivnost. Nadalje, kao što Greg Sarris objašnjava, vitalnost pripovijedne tradcije oslanja se na svoju dijalošku i polifonu prirodu. Dok uvođenje ličnih narativa, kao i interni dijalog sa sopstvenom mišlju i načinom mišljenja, razbija puritet akademskog diskursa, on takođe čuva validnost varijeteta razdvojenih glasova (1993: 33-40). Dakle, kako Weaver tumači, u najvećem broju tradicionalnih zajednica, ideja da neka priča pripada individuama izgleda iracionalno i bizarno, baš kao što je iracionalno smatrati da individua može da posjeduje zemlju (2001: 302). Kako je Kreacija delikatna ravnoteža koegsitencije svih bića, koja su povezana u krugu koji nema početak i kraj, priče ne prepoznaju definitivne početke i zaključke, već se naracija razvija kao formulaično ponavljanje, koje zapadni meta-diskurs ne prepoznaje ili ga označava haotičnim. Ovaj holistički pogleda na svijet određuje sveobuhvatnu metodologiju koja kombinuje naučni rad sa autobiografijom, poezijom, mitom, ekološkim uvidima i slično, u formi, ili na način, usmenog pripovjedanja. Ovakvu formu nalazimo u nekima od eseja koji su udarili temelj starosjedilačke kritičke misli. To su Sacred Hoop i Off the Reservation Paullae Gunn Allen, A Way to a Rainy Mountain i Man Made of Words N. Scotta Momadaya, Mixedblood Messages i Other Destinies Louisa Owensa, svi tekstovi Geralda Vizenora, Keeping a Slug Woman Alive Grega Sarrisa, The Truth about Stories i The Inconvenient Indian Thomasa Kinga, itd.
Esej “These Guys Dead for a Hundred Years” (1987.)Čeroki pisca Jimmya Durhama(r. 1940.) čita se kao izraz svojevrsnog političkog aktivizma. On želi da podsjeti čitaoca da je prošao cijeli vijek od kad je ustanovljen tzv. “Allotment Act”, prema kojem je, za njega i mnoge starosjedioce, isparcelisana i razbijena sveta zemlja na individualne posjede. Izražavajući svoj bunt i bijes zbog toga što bijela civilizacije sistematski uništava tradicionalne načine života i mišljenja, Durham kombinuje istoriju sa ličnim narativom, ideologiju i stihove, političke tvrdnje sa namjerno uvedenim pogrešnim podacima (o čemu u samom tekstu priznaje da nije u pravu, ali da, zbog urgentnosti situacije, nema vremena da ispravlja). Njegov tekst pun je digresija, neodređenih modifikatora,
11“’Indian Thinking’” is ‘seeing’ things from a perspective emphasizing that circles and cycles are central to the world and all things are related within the universe. ‘Seeing’ is visualizing the connection between two or more entities or beings, and trying to understand the relationship between them […] ‘Seeing’ in the traditional perspective is understanding the totality of one’s universe.”
18
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015. kondicionalnih izjava, čeroki fraza, jezika koji se smatra nedoličnim, supstandardnog i gramatički nepravilnog jezika, usklika i eksplozivnih uvida u jetku priču o nepoštovanju i opštoj, geografskoj, političkoj, intelektalnoj marginalizaciji naroda. Konačno u pretposljednjem dijelu rada, u trećem poglavlju, Durham priznaje da je ovaj esej već pretrpio ozbiljnu kritiku, da je isuviše ličan i sklon pridikama, i da su ga nekolika izdavača odbila na tim osnovama. Kaže on i da je razmišljao o tome da ga ispravi po datim uputstvima, ali su se u međuvremenu stvari promijenile u njegovom ličnom životu, pa su se, prema tome, i priče promijenile. Esej koji je bio napisan u nekom prošlom vremenu više ne funkcioniše kao prenosnik njegove priče, ili njegove istine. I on kaže: “Ali u stvari [sic] radi se o ovome: ja apsolutno ne želim da komuniciram sa tobom”12 (1987: 162-3). Ovo “ti,” kako kasnije zaključujemo, jeste čitalac koji ima zapadnjačka akademska očekivanja. “Pa [sic] ti vjerovatno kažeš”, dodaje on poslije još jedne digresije, “ako ne želi da komunicira zašto onda piše?” (163)13 Prirodno ćemo očekivati da će ovo pitanje pratiti odgovor, ali ovo je sve što dobijamo: “Ovo je prava istina: ja apsolutno mrzim ovu zemlju”14 (163). Iako u akademskom pismu ovo ne može biti odgovor na postavljeno pitanje, iz serije primjera koji slijede u Durhamovom tekstu zaključujemo da se on kao intelektualac osjeća sasvim lišenim slobode da se izrazi drugačije nego kao egzotični stranac na zemlji koja originalno pripada njegovom narodu. Živjeći u Njujorku, objašnjava on, često ga pitaju zašto se, umjesto što se stalno žali, ne vrati u šumu koju kaže da toliko puno voli – kao da je to jedina zamisliva regija za starosjedilačko biće. Prema tome, on može samo da izrazi apsolutni spisateljski protest: “Ne želim da te zabavljam ni na jedan način. Mrzio bih kad biste sad svi odjednom počeli da me razumijete”15 (163). Dakle, on ne želi da njegov čitalac pasivno nastavi čitanje do kraja eseja, već da reaguje emotivno, ne samo intelektualno, na ono što esej ima da kaže. Durhama iritira činjenica da će njegov glas biti uzet u obzir jedino ako prihvati bjelačke forme i prema tome on esej ne zaključuje: “Ali, kako god. Koliko Indijanaca čita ovo ionako? Nekoliko mojih kolega pisaca. Ali možda i par studenata koji treba da vide koliko je sve
12“But here is the real thing: I absolutely do not want to communicate anything to you.”
13“So you are probably saying, if he doesn’t want to communicate, why does he write?”
14“Here is the real truth: I absolutely hate this country.”
15“I don’t want to entertain you in any sense of the world. I would hate it if you all came to understand me.” 19
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015. poludjelo. Pa evo ih i pjesme”16 (164). Ove pjesme nam je obećao par stranica ranije, ali nije imao vremena da radi na njima jer je uvijek trebalo još nešto reći, nešto pomenuti ili ponoviti. Ipak, iako u ovom eseju ima puno “grešaka”, on još uvijek uspjeva da prevede i prenese emociju pisca, i traži aktivno učešće čitaoca u kreiranju značenja. Prema tome, esej živi, iako živi drugačije.
Starosjedilački mislioci ne predlažu odbijanje bijelog pisma, jer, poslije više vjekova opresije, apsolutna diskurzivna prozirnost postaje nemoguća. Umjesto toga oni predlažu hibridizovani diskurs koji će obogatiti pisanje i čitanje na obje strane. Najvažnije je da inkorporiranjem autentičnih strategija plemenskih intelektualnih kultura, metoda i instrumenata pripovjedne tradicije, kao i subverzijom logičkih struktura književnog ili akademskog centra, ovi pisci mogu da izraze sopstvene epistemologije i da dosegnu intelektualni i diskurzivni suverenitet. Inkluzivna, kako je Weaver naziva “mi-hemeneutika” (“we-hermeneutic”), za razliku od eksluzivne “ja-hermeneutike” (“I-hermeneutic”, 2001: 303), prava je postkolonijalnost starosjedilačkih naroda i cijelog svijeta. Njena osnovna alatka, njen okvir, njen kontekst i njen cilj jeste zajednica, odnosno svekolika povezanost.
Iako smo skloni da predstavljeni pogled na svijet prihvatimo kao primitivan i, dakle, iracionalan, inuitivan, feminin, primjećujemo i njihovu značajnu sličnost sa recentnim nalazima iz prirodnih nauka, konkretno iz fizike (Cf. Knežević 2012., Krivokapić 2013.). Naime, posmatrajući način na koji mozak radi, savremeni fizičari zaključuju da je racionalno mišljenje samo stvar navike reagovanja, da je to disciplinovana reakcija misli, odnosno sistema misli, tijela, emocija i šire zajednice koja dijeli iste ili slične misli. Prema tome, ovaj proces, ili sistem, nije kreativan, već se sadrži iz momentalnog aktiviranja memorije. U kazualnoj ontološkoj interpretaciji britanskog fizičara Davida Bohma (1917.-1922.), svi manifestovani i percipirani aspekti onoga što zovemo stvarnost samo su trenutne projekcije, apstrakcije procesa koji se dešava između posmatrača i posmatranog. Misao ne možemo razumjeti kao razdvojenu od cijelog procesa jer ona ima recipročni odnos sa materijom. Drugim riječima, činjenica da nam se čini da stvari uvijek imaju isto pojavljivanje samo je stvar memorije, projekcija uslovljenjog sistema misli, privatni miks kolektivnog pokreta i vrijednosti, značenja i intencija (Bohm 2003: loc 295). To zapravo znači da
16“But, anyway. How many Indians are reading this? A few of my fellow writers. But maybe, a couple of college students who need to see how crazy it got. So here are the poems.”
20
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015. dok mi mislimo da su nezavisnost i izbor inherentni našim akcijama, nas, u stvari, pokreću agenti koji se aktiviraju brže i sasvim su nezavisni od svjesnog izbora (loc. 109-10).
Bohm odbaca i koncept linearnog vremenskog poretka, pa i vrijeme tretira kao idiosinkratično. Jedino unutar konstruisanog fragmentiranog poretka, onoga što mislimo da je stvarnost, možemo govoriti o vremenu, ali ono je ponovo relativno jer prošlost je uvijek aktivna (Bohm 2003: loc. 101). I za Bohma, dakle, postoji samo bezvremeno postajanje. Štaviše, svi naši koncepti su apstraktne reprezentacije materije u procesu nastajanja (loc. 799-800), pa kosmos treba sagledati kao talasnu formaciju, a ne kao slijed razdvojenih događaja. Dakle, svaka relativno autonomna i stabilna struktura (npr. atomska čestica) ne treba da se shvati kao nešto nezavisno i permanentno, već kao proizvod koji je oformljen u cijelom tekućem pokretu i koji će se, na kraju, neizbježno ponovo stopiti sa njim. Ovdje nastaje Bohmov koncept impliciranog poretka kao “neizlomljenog jedinstva totaliteta postojanja, poput neprekinutog toka pokreta bez granica” (2005: 71%)17. Unutar ovog poretka svaki dio, elemenat ili aspekat koji se može apstrahovati mišlju omotava cjelinu, i prema tome, intrinsično se odnosi prema totalitetu iz kojeg je apstrahovan. Drugim riječima, cjelokupni poredak je sadržan, u implicitnom smislu, u svakom regionu prostora i vremena, dok sama riječ “impliciran” potiče od latinske riječi implicare koja znači “umotavati”. Prema tome, ovaj svijet nije moguće vidjeti običnim okom, a ono što oko uočava jeste eksplicirani, tj. odmotani poredak. Analogan ovom ciklusu umotavanja i odmotavanja jeste proces koji zapažamo kad kapljicu mastila umočimo u viskoznu tečnost i počnemo je polako rotirati. Najprije će doći do zanemarljive difuzije supstance, a onda će kapljica postati nit koja postepeno postaje nevidljiva. Međutim, iako je nevidljiva, poredak kapljice, šablon koji je impliciran unutar supstance mastila, nije se promijenio.Istina impliciranog poretka može se dosegnuti samo kreativnim uvidom ili imaginacijom zbog toga što, kako tvrdi Bohm, u našoj misli postoji sistemska greška koja nas čini tragičnim bićima, a koja se javlja kao intencija misli da predstavi sebe kao objektivni opis svijeta. Usljed ove greške misao je razvila naviku iskustvovanja fragmentiranog svijeta i postala natopljena razlikama i podjelama koje su, u stvari, iluzija.
Pored značajne sličnosti u koncipiranju stvarnosti, koja je vidna i u izboru plastičnih likova (kao što je lik kruga koji predstavlja cjelokupnost i dobro), Bohm dijeli i ideju o jeziku i prirodi
17 “the unbroken wholeness of the totality of existence as an undivided flowing movement without borders”.
21
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015. jezika sa Lawrenceom i starosjediocima Sjeverne Amerike, na prvom mjestu imam u vidu matematičara Thomasa Nortona-Smitha (2010) i filozofa Gregorya Cayeta. I jedne i druge najprije zanima uloga jezika u fragmentaciji misli. Bohm ukazuje da struktura modernih jezika koja se razvija na linearnom šablonu subjekat-predikat-objekat podrazumijeva da se svaka radnja razvija u razdvojenim subjektima i djeluje ili na razdvojene objekte ili refleksivno na sebe. On se pita da li je moguće eksperimentisati sa novim jezičkim formama u kojima će glavna uloga biti predata glagolima, a ne imenicama. Norton-Smith nam dajeprimjere iz jezika Hopi naroda koji ne posjeduje glagol “biti” već se koristi konceptom “bivati nečim” – na primjer neki sto nije drven nego drveni, neka ptica nije crvena nego crveni. Ovakve forme, zapravo, sadrže seriju radnji koje teku i miješaju se bez očigledne distinkcije ili prekida. Na ovaj način, i u formalnom i u sadržajnom smislu, jezik je u saglasju sa neprekinutim tokom postojanja koje je jedinstvena cjelina, odnosno, ukoliko upotrijebimo tradicionalni starosjedilački rječnik, jezik se koristi ceremonijalno.
LITERATURA
1. Bauerkemper, Joseph. “Narrating Nationhood: Indian Time and Ideologies of Progress.” SAIL. Winter 2007, vol. 19, no.4: 27-53. 2. Bohm, David. Thought as a System. London and New York: Routledge – Taylor & Francis e-Library, 2003. 3. Bohm, David. The Wholness and the Implicate Order, London and New York: Routledge Taylow & Fracis e-Library, 2005. Kindle edition. 4. Deloria, Vine. God Is Red: A Native View of Religion. Golden, Colorado: Fulcrum, 1994. 5. Durham, Jimmy. “Those Dead Guys for a Hundred Years.” I Tell You Know. Ed. Brian Swann and Arnold Krupat. Lincoln-London: The University of Nebraska Press, 1987. 6. Findlay, Isobel M. “‘Word-Perfect but Deed-Demented’: Canon Formation, Deconstruction, and the Challenge of D.H. Lawrence.” Mosaic (Winnipeg). Volume: 28. Issue: 3. September 1995. © 1999 University of Manitoba, Mosaic. Questia, Gale, Cengage Learning. www.questia.com. Accessed July 15, 2013. 7. Fixico, Donald L.The American Indian Mind in a Linear World. New York-London: Routledge, 2003. 8. Johnson, Kelli Lyon. “Writing Deeper Maps: Mapmaking, Local Indigenous Knowledges, and Literary Nationalism in Native Women’s Writing,” SAIL, winter 2007 · vol. 19, no. 4. 9. Knežević, Marija. “Implicirani poredak romana Supruga antilopa Luiz Erdrik.” Filolog – časopis za jezik, književnost i kulturu, IV/2011. Univerzitet u Banjoj Luci, Filološki fakultet: 18-28. 10. Krivokapić, Marija. “From the Chameleon’s Back: John Trudell on the Civilization of ‘Name Callers.’” Presented at the international conference Nation, Nationality,
22
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 7-23, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Sociologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 29.01.2015.
Nationhood: What’s in a Name. Albanian Society for the Study of English, Tirana, May 2- 4, 2013. 11. Lawrence, D. H. Phoenix II: Uncollected, Unpublished and Other Prose Works of D. H. Lawrence. Edited with an introduction by Warren Roberts and Harry T. Moore. London: Heinemann, 1936. 12. -----. Phoenix: The Posthumous Papers of D. H. Lawrence. Ed. with an introduction by Edward D. McDonald. London: Heinemann, 1961. 13. -----. Mornings in Mexico and Etruscan Places. Harmondsworth: Penguin, 1975. 14. Norton-Smith, Thomas. The Dance of Person and Place. State University of New York: SUNY, 2010. 15. Peters, Joan Douglas. “Rhetoric as Idea: D. H. Lawrence's Genre Theory.” Style. Volume: 34. Issue: 1. Spring 2000. © 1998 Northern Illinois. Questia, Gale, Cengage Learning. www.questia.com. Accesses July 15, 2013. 16. Sarris, Greg. Keeping Slug Woman Alive: A Holistic Approach to American Indian Texts. Berkley-Los Angeles-Oxford: University of California Press, 1993. 17. Weaver, Jace. Other Words: American Indian Literature, Law, and Culture. Norman: University of Oklahoma, 2001. 18. Wesling, Donald. “Scholarly Writing and Emotional Knowledge.” Papers on Language & Literature. Volume: 43. Issue: 4. Fall 2007. © 1999 Southern Illinois University. Questia, Gale, Cengage Learning. www.questia.com. Accessed July 15, 2013.
23
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
Ahmed Bihorac Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru, Novi Pazar, Srbija [email protected]
JEZIK U ROMANU „DERVIŠ I SMRT“
Apstrakt – U radu je prikazan metodički pristup jeziku romana„ Derviš i smrt“ Meše Selimovića i mogućnosti uočavanja jezičkih vrednosti Selimovićevog jezika i njegove primene u školi. Dali smo zadatak, da se, iz školskog aspekta studiozno pozabavimo romanom i da istražimo neke komponente njegovog tumačenja u današnjoj školi. U radu se razmatraju jezik, stil i kompozicija Derviša. I pritom se, uglavnom ukazuje na filozofiju jezika Meše Selimovića, što je sigurno jedna od njegovih estetičkih dominanti, a analizira se i problem leksike u delu: „Turcizmi u romanu...“, te njihova upotreba i stilogena vrednost. Ovaj vid moguće jezičke-stilske analize romana pokazuje kako forma može i često treba, da bude relevantna u školskom tumačenju književnog dela
Ključne reči – jezik, roman, metodika, interpretacija , razgovor.
UVOD
Pri proučavanju književnih dela u školi svi nastavnici se osvrću i na jezičko-stilske odlike teksta. Ti „osvrti su raznovrsni“. Teorijska situacija je definisana, istražena i opisana. Želja nam je bila da damo metodički obol ovom problemu, tačnije, kako metodički tretirati i pružiti priliku učenicima da se bave ovim pitanjem. Metodika, naime, preporučuje i insistira, da se pri školskoj analizi književnog teksta utvrde njegove stilsko-jezičke karakteristike, a stepen, način, dubina i obim tog analitičkog sagledavanja zavise od operativnih zadataka nastave, od uzrasta učenika i od samog književnog dela, od njegove prirode, od toga da li se ono po tim elementima izdvaja, je li poetski jezik konkretnog dela
24
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
(pisca) osoben, originalan, da li je po nečem (stil, leksika…rečenica…) originalan ili je prosečan, uobičajen…
Metodika nastave književnosti preporučuje upoznavanje stilsko-jezičkih karakteristika dela uglavnom u dva vida, u dve tačke: prvo, ove umetničke komponente sagledavaju se kao najvažnji elementi forme u okviru unutartekstovnog pristupa delu kada su najpreporučljivije jezičko-stilske analize, i drugo: jezik i stil treba da budu sagledani i u okviru svake druge vrste analize (idejna, tematska, analiza likova, sociološka, psihološka, pozitivistička i sl.) kao nezaobilazne komponente književne tvorevine, jer je književnost – umetnost reči.
Teorijski to je afirmisano i u najboljoj praksi potvrđeno.
No najbolja praksa je i najmalobrojnija. Jezičko-stilske analize počivaju na egzaktnosti i minucioznosti, što opet podrazumeva ozbiljnu pripremu nastavnika i što ne trpi improvizaciju. A kako u našim školama nema dovoljno entuzijazma ni volje za dodatnim naporima, nastava književnosti se, vrlo često, svodi na improvizacije i na nastavnikova predavanja o piscu i delu, pri čemu se ne ulazi u dublje sustaštvene slojeve književnog teksta; lakše je predavati o delu nego ga argumentovano – logički analizirati; rečit nastavnik radije pribegava monologu nego što đake i sebe priprema za akribično upoznavanje estetičkih datosti književnog dela koje po programu ima da obradi.
To nezadovoljavajuće stanje naše srednjoškolske nastave književnosti samo je refleks opšteg društvenog i školskog konteksta, i dok se on ne izmeni i unapredi ni nastava književnosti, pa ni interpretacija romana u školi neće biti bolji.
Zaobilaženje jezičko-stilskih i analitičkih tumačenja književnog teksta u školama, stoga, shvatamo kao posledicu tog konteksta i refleksa.To je stanje naše nastave književnosti.Ali pošto teorija (metodika i metodologija, pre svega) i studijsko izučavanje problema (u našem slučaju interpretacija romaneskne proze u školi) treba da unapređuju praksu, i pošto u školskoj lektiri imamo dela koja je nemoguće upoznati bez sagledavanja njihovih jezičkostilskih osobina – mislimo da je svrsishodno da se i u ovom radu, koji pledira da bude od koristi nastavnoj praksi, zadržimo na jeziku i stilu Selimovićevog antologijskog romana. Sve u toliko više što samo štivo – snažno priziva ovu vrstu analize.
25
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
DELO OSOBENOG JEZIKA I OSOBENOG TONA
Pri govornoj interpretaciji lika dat je zadatak da se uzme u obzir leksika, oblici rečenica, značenje reči i izraza, kao i govor. Leksičkom analizom smo sa đacima ustanovili socijalnu pripadnost likova, njihovu kulturu, stanje u kome se nalaze. Glasovna struktura reči i izraza pokazala nam je stanja u kojima se nalazio Ahmed Nurudin. Učenici su jezik posmatrali kao sredstvo umetničkog oblikovanja lika, sa dozom rezerve prema mogućnostima učenika s obzirom na nivo njihove lingvističke kulture. Jer se svaka jezička pojava u beletristici posmatra kroz funkciju iskazivanja autorovog pogleda na svet, njegovih estetskih poruka. Zato je ova jezička interpretacija lika u tesnoj vezi sa idejnom interpretacijom. Samosvojnost jezičko-stilskih karakteristika u ovom romanu proizilazi iz razuđenosti i bogatstva duha likova junaka kada se oblikuje bogati jezički izraz. Svom kreativnom duhu pronalazio je bogato vrelo jezičkih izraza i izrekao mnogo sentenci o jeziku, koje su inspirisale mnoge autore udžbenika da ih iskoriste kao: „Jezik je spona među ljudima, možda jedina. Most od reč”1. Konstatacija učenika je da se iscrpnija jezičko-stilska analiza, na žalost, ne može sprovesti za tri časa, ali je i ovoliko dovoljno da učenici osete jedinstvo strukrurnih elemenata, koji doprinose estetskoj vrednosti književnoumetničkog dela.
Posmatrajući ranije pročitane tekstove o Džemsu Džojsu učenici su govorili o tome kako su sva njegova rana dela bila priprema za „Uliksa“. Ambijent i likovi na koje nailazimo u „Dablincima“ javljaju se i u „Uliksu“, a glavni junak iz „Portreta umetnika u mladosti“ postaće jedna od glavnih ličnosti „Uliksa“. Na malo drugačiji način sva ranija Selimovićeva dela bila su priprema za roman „Derviš i smrt“. Ta priprema nije bila tematska već zanatska i jezička. Sam život je nametnuo temu Selimoviću koju on nije želeo da unese u literaturu dok ne bude potpuno spreman.
Učenici su imali zaduženja da se pripreme za razgovor o romanu. U svojim „Sjećanjima“ je Meša Selimović ispričao priču o streljanju svog brata Šefkije i o predavanju koje je održao dan posle bratove smrti. Osnovni motiv romana je tu ali pisac oseća da još nije spreman da piše o ličnoj
1 Došlić, Mišo: Udž e ik srpskohr atskog jezika kao e ater ji jezik za IV razred sred je škole, )a od za udž e ike i asta a sredst a, Beograd, 5.
26
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
tragediji, čini mu se da bi to bilo suviše privatno, suviše pamfletski, teška optužba koja bi se samo njega ticala. „Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu, uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija ... Uvjeren od samog početka (možda i pogrešno) da ću svoju životnu temu moći da obradim u obliku romana, odlučio sam da zanatski savladam tehniku romana“2.
Metodom razgovora došli smo do informacija koje su nam dragocene za recepciju i razumevanje ovog dela. Meša Selimović se godinama borio s jezikom i tehnikom, tražeći jezik za svoju ruku i dušu, no kad je postao opsednut temom, stvari su se skoro volšebno poklopile. Zašto je autor radnju romana i svoju savremenu muku smestio u istoriju? - „Zašto sam otišao u istoriju? Možda i zato što sam se plašio direktne faktografske silovitosti teme i privatne omeđenosti, koja bi me opet mogla povući u neželjeno afektivno reagovanje. A ja sam želio da iz nje izvučem njen univerzalni smisao“3 – a komunističku dogmu zameniće verska.
Redak je pisac koji je u jednom romanu sistematski i toliko duboko razmišljao o fenomenu jezika i govora.
Konsultujući literaturu učenici su istakli podatke prema Tomasu J. Batleru da je Meša Selimović savremeni bosanski književnik koji je skoro dvadeset godina bio relativno nepoznat čitaocima. Pre romana „Derviš i smrt“, 1966. godine, izdao je tri zbirke kratkih pripovedaka: „Prva četa“ (1950), „Tuđa zemlja“ (1962) i „Magla i mjesečina“ (1965); i jedan roman „Tišine“, 1961. godine. Pored navedenog, objavio je zbirku članaka „Eseji i ogledi“, 1966. godine, i završio je studiju o srpskom književnom jeziku „Za i protiv Vuka“.
Razgovorom sa učenicima na času smo konstatovali, na osnovu pročitanih kritika, da u ovim književnim ostvarenjima pisac pokazuje stvaralačku zrelost, veliku književnu kulturu, istančan smisao za jezičko-stilske obrte i varijacije. Tako smo posvetili adekvatnu pažnju Selimovićevim
2 Bardulj, Muharem: Peto izdanje Biblioteke Dani - Der iš i s rt Meše Seli o ića; htttp://www.bhdani.com/
3 Bardulj, Muharem, Isto,; htttp://www.bhdani.com/
27
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
autokritičkim i autopoetičkim izrazima u „Sjećanjima“ gde on sam priznaje izvesnu nedorečenost. Takođe, roman »Tišine« prestrogo ocenjuje kao: „grijeh svoga početka“4, što je teško prihvatiti.
Meša Selimović je, nema sumnje, pisac sa vrlo neobičnom sudbinom. Ako bi učenici konsultovali opšte mišljenje književne kritike o prvim njegovim delima, niko ga ne bi svrstao u red velikih pisaca. Mada je Zoran Gluščević, za roman „Magla i mjesečina“ napisao da je to pravo remek delo partizanske književnosti, dok su svi drugi govorili da je Selimović „istančan, rafinovan, pismen pisac, ali bez dovoljno talenta“5.
Takođe, su učenici naveli da je poznati sarajevski kritičar Risto Trifković vizionarski govorio da će doći vreme da se ispravi to što je propušteno i da će nastati dela gde će se dogoditi sinteza misli i osećanja „misaona rezonansa“6. . . Silovitim bljeskom je zasijalo književno stvaralaštvo Meše Selimovića. divnim romanom „Derviš i smrt“. I sve što je kritika rekla o Selimoviću (da je krut, racionalan, hladan, anegdotičan. . . ) palo je u vodu. Isti autor je govoreći o „Magli i mjesečini“ zapisao i ovo: „Da je svuda održao istu tenziju i da nije dopustio izvesne strukturne greške, ova bi pripovetka bila malo prozno remek-delo partizanske književnosti“7.
U toku izučavanja Selimovićevih dela učenicima se nametnula činjenica da nijedno od ranijih Selimovićevih dela nije dobilo više do skromne pohvale kritičara; koji su ga optužili da je hladan i krajnje analitičan. Međutim, roman „Derviš i smrt“ je dočekan sa odobravanjem i to je bio književni uspeh vredan pažnje. Zaključili smo da ovaj roman spada u prozu koja intelektualizuje problem čoveka u svetu, kao jedinke i vlasti, života i smrti. U toj idejnoj funkciji su i njegov jezik i stilizacija. U romanu „Derviš i smrt“, su učenici uočili, da jezik nema za cilj da konkretizuje predmete i pojedinosti iz spoljnjeg sveta-nema deskriptivnu funkciju, već otkriva analitički smisao: slika ono što je apstraktno, metafizičko, psihološko, subjektivno, s obzirom da sve komentariše iz perspektive pojedinca, intelektualca, misaonog čoveka koji ispoveda svoju priču u prvom licu. Baš zato što se
4 Egerić, Mirosla : Der iš i s rt Meše Seli o ića, Beograd 1982. str. 6.
5 Isto, str. 7.
6 Isto, str. 8.
7 Isto, str. 9.
28
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
sve iznosi lično, bez obzira da li je reč o pojavi, stanju, ljudima, taj jezik ima lični ton i osobeno kazivanje.
Učenici su konstatovali da je sam autor prilikom dodele prestižne Njegoševe nagrade rekao: „Taj roman je sve ono što sam i ja, cijelo moje životno iskustvo, moja osjećanja i moja patnja“8.
On u svojim „Sjećanjima“ i sam beleži da je morao pronaći bolji i ekspresivniji jezik od svih svojih prethodnika, uključujući tu i znamenite pisce Ivu Andrića i Miloša Crnjanskog. Kako sam priznaje u pristupu kompleksnoj socio-psihološkoj i filozofskoj problematici, morao se uhvatiti u koštac „sa jezikom“. Da bi ostvario svoj naum morao je prilagoditi svu krutost, oporost i nesavitljivost jezika kojim je dotad pisao, tražeći nijanse koje će izraziti najtananije duhovne i imaginativne treptaje. Selimović je, na ovaj način, našao „jezik za svoju dušu i za svoju ruku“. To je onaj iznijansirani splet jezičkostilskih efekata koji je izrazio svu ponornost njegovih misli i emocija. Jezik i stil su u funkciji životne drame glavnog junaka i njegovih svakovrsnih dilema, skrivenih nadanja i teških strepnji.
„Derviš i smrt“ je delo osobenog jezika i osobenog tona. Kada se tako kaže može se pomisliti na ustaljene školske šeme u kojima svaki autor dobije epitete: osoben, izrazit pisac. Taj epitet – osoben – izražava određeno svojstvo, koji je osvojivši jezički put u nekom delu pomoću stila, postaje individualni reljef. Prema Aleksandru Beliću, „Bogatstvo jezika nije u pabirčenju po onome što su drugi pre nas stvorili već u bogatstvu duhovne prirode onih koji stvaraju jezik“9. Meša Selimović je u svom najboljem romanu pokazao stvaralačku originalnost umetnika i potvrdio tu istinu tako što je vlastitom duhu pronašao adekvatan jezički izraz. On je u „Dervišu i smrti“ zaista pronašao taj dugo traženi i slućeni jezik „za svoju dušu i svoju ruku“. Ono što je vidljivo, na prvi pogled bez lingvističke strogosti: jezik ovog dela se odlikuje izuzetno razvijenom gipkošću, osetljivošću leksike, gramatike i sintakse. „Drugim rečima, jezik ovde dubinski prati i izražava struje duha koje se obrazuju na relaciji
8 „O dje" List za u jet ost, kulturu, auku i društ e a pita ja , God. I, br. 6, Titograd, 1969.
9 Egerić, Mirosla : Der iš i s rt Meše Seli o ića, )a od za udž e ike i asta a sredstva,
Beograd 1982. str. 53.
29
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015. misao – čin, mišljenje – delovanje i tako ona raznolika i složena iskušenja koja dopiru od sveta prema duhu ili od duha prema svetu bivaju gipko i jasno izražena“10.
POTREBU ZA SUBJEKTIVNIM JEZIKOM
Selimović je među prvima, na našem književnom prostoru, iskazao potrebu za subjektivnim jezikom, u kojem emotivan, duhovno probuđen čitalac može da čuje dramu svakog bića u potrazi za suštinom. Miodrag Petrović, u delu „Roman Meše Selimovića“, istakao je bitnu stvar: leksika romana »Derviš i smrti« ne obiluje novim rečima, ima mnoštvo novih neobičnih spojeva. Ranije smo zahtevali da đaci u romanu potraže sintagmatske konstrukcije kao: prihvatljiva bezobzirnost, osuđen istinom, zrela slabost, beznadno započinjanje, neobmanuta radoznalost, nevoljni saučesnik, spokojna bezobzirnost, zazidana pustoš, nadmoćno odbijanje, mirna bezobzirnost, prastara pravda greha, prazna tišina nesreće, plašljivo radoznao, ljutito uslužan, koje pokazuju da je reč o jeziku paradoksalne plodnosti, ako se ove reči ne bune takvom spoju u jeziku koji izrasta iz duhovnog pogleda autora, pa se neobičnost tih spojeva ne oseća kao traženo, usiljeno spajanje reči, radi efekta, već kao imanentna logika toka, životnog procesa koji posredstvom njih hrli izrazu11.
Jezik kojim Nurudin promišlja stvarnost i situacije u kojima se nalazi nije jezik „njegovog muhmedanskog konfesionalizma“12 već iracionalni jezik afekta, jezik njegovog bunta. Taj jezik je istina unutrašnjeg života Ahmeda Nurudina: prihvatljiva bezobzirnost, osuđen istinom, biće osuđeno na slobodu, bačenost u svet.
Skrenuli smo pažnju učenicima da jezik romana „Derviš i smrt“ nosi obeležje napetosti, drame koja paradoksalno raste pred nama. To je svet koji je imao sigurnu osnovu i precizne konture koji je iz ugla junakovih doživljaja izgubio i jedno i drugo. Prikazano nemirnim i napetim jezikom junaka. Navedene sintagme su izrasle na životnom iskustvu Ahmeda Nurudina i kazuju autentičnu energiju
10 Isto, str. 54.
11 Petro ić, Miodrag: Ro a Meše Seli o ića, isto, str. 244.
12 Isto, str. 55.
30
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015. iz toga iskustva. Kakav je jezik Ahmeda Nurudina i kakvu ulogu ima? Jezik ovde nema funkciju komunikacije on je i aktivni činilac psihičke konfiguracije doživljaja sveta i njegovih mogućnosti. Jezik Ahmeda Nurudina, kojim iskazuje svoje iskustvo u sučeljavanju sa svetom, učenici doživljavaju kao posebnu umetničku moć jezika. Zato ističemo učenicima da je jezik „Derviša i smrti“ istraživački i lucidno pokretljiv, i da je zahvatio gramatikom i sintaksom, vrlo uspešno, ono što je najsloženije u psihičkom životu jedinke. To je misao koja se neprekidno javlja nad svetom. Dok čitaju ovo delo učenicima se nameće osećaj kao da u jezgru verbalne mase osetljivo oko senzibilno prati svaku nijansu u promeni verbalne situacije i radiografski prodorno „uvećava količinu saznanja“13 kretanjem te mase.
Učenici su imali da pronađu deo teksta koji je pravi primer za to kada daje opis ruku kadijine supruge: „Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u tihoj čežnji, ili čuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne učine štogod nerazumno, nepomične u neprestanom talasanju što se jedva vidjelo, slično nemirnom drhatu, lakom grču od preobilja snage. Onda su se bez žurbe razdvajale, kao da su se dogovorile i samo trenutak lebdjele, tražeći se, pa nježno padale, poput zaljubljenih ptica na atlasno koljeno, opet zgrljene, nerazdvojne srećne u svom sastavljenom ćutanju“14. U analiziranom odlomku učenici su primetili da pisac uspeva da predstavi celu tu dramu ličnosti koje razgovaraju u datom trenutku i prikaže kadiničine ruke. Drugim rečima, Meša Selimović se poslužio jezikom da u efektu ostavi trag jedne dubinski proosećajne atmosfere tajnovitosti ljudskog života, skrivenosti opruga koje diktiraju spoljašnje postupke. Ako se dublje zamislimo dok čitamo ovaj odlomak, možemo zapaziti pokretljivost unutrašnjeg života ruku kao daleki eho jednog višeg, sublimnijeg sveta, kako bi život mogao biti privlačan da nije strepnje, muke i taksirata koji anuliraju to bogatstvo. I duboko potisnuta erotska nostalgija, i san o harmoničnom postojanju čoveka u lepoti oblika, i nešto intimno, sve je to dato u deset rečenica koje otkrivaju prividni mir ženskih ruku. Selimović je na ovom mestu celoj našoj literaturi koja se nije odlikovala sklonošću ka nijansiranom slikanju dao odličan primer, kao što primečuje M. Egerić:
13 Isto, str. 56.
14 Seli o ić, Meša: Der iš i s rt, isto, str. 27.
31
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
jezik koji nije u stanju da govori mnogo kad govori o jednom – nije umetnički osvojen jezik. Ovaj jezik govori mnogo u jednom15.
Uputili smo učenike da pročitaju sledeće rečenice: ,,Potapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer smrt je besmisao, kao i život”. One ukazuju na osobine Selimovićeve sintakse. Njenu posebnost čine ravnoteža i ritam. Ta sintaksička uravnoteženost se ogleda u kompleksnim paralelizmima, antitezama, paradoksu i gnomama. Odlikuje se skrivenim sintaksičkim strukturama toliko izražajnim i naglašenim da reči dobijaju dodatni smisao, dokazavši da i sintaksa može imati značenje. Učenici su zaključili da je sintaksička struktura nametnuta rečima, da primećuju oblike iza onog što je rečeno, tako da cele stranice postaju jedinstvena metafora za jedno raspoloženje, a sama sintaksa može ili da pojača ili da bude kontradiktorna poruci pisca. Kao primer smo naveli dervišev opis njegovog odnosa prema kadinici: „Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju, sviješću o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji može da bude teži od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uživanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvečerje; mjesec u ponoć, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru“16. U ovom odlomku derviš ističe činjenicu da, iako je lepa, kadinica u njemu ne budi želju. Razlozi kojima on objašnjava svoju indiferentnost prema njenim dražima, počevši od „ne bih to sebi dozvolio“, postepeno opovrgavaju i potkopavaju ideju koju on pokušava da saopšti. Sintaksička napetost se pojačava sa svakim novim argumentom dervišove odbrane i sa svim onim čime nas on podseća zašto se mora odupreti toj želji, sve dok ne dostigne vrhunac neverovatnosti kad on govori o „svijesti o opasnosti kojoj bi se izvrgao“, i u tom momentu napetost polako popušta. Dakle, ne samo da derviševe reči pobijaju njega samog, nego one, zajedno sa strukturom rečenice, sintaksičkom tenzijom, klimaksom, zatim antiklimaksom, otkrivaju da je u dervišu skrivena strasna priroda“17.
15 Mirosla Egerić: Der iš i s rt Meše Seli , isto, str. 58.
16 Meša Seli o ić, „Der iš i s rt“, isto, str. 25.
17 Batler, Tomas J.: K jiže i stil i poetska fu k ija u ro a u „Der iš i s rt“, „Grača ički glas ik“ Časopis za kultur u historiju , God. XII, r. 5, Grača i a, aj . Ovaj rad je objavljen 32
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
Ove derviševe reči, ne samo da negiraju njega samog, nego one, zajedno sa strukturom rečenice, sintaksičkom tenzijom, klimaksom, zatim antiklimaksom, otkrivaju da je u dervišu skrivena strasna priroda.
U želji da izrazi raznolikost faktora koji doprinose nekoj situaciji ili događaju, Selimović često koristi niz fraza i rečenica povezanih istim veznikom. Pričajući o susretu sa muselimom, derviš kaže: „Obuzeo me stid. Zbog straha, zbog kukavičke sebičnosti, zbog njegova prezira, zbog prava na grubost, zbog dosade koju nije krio, zbog toga što me ponizio“18. Nakon ponovnog zadobijanja samopoštovanja, po povratku u džamiju, autor opisuje: „Ronio sam u nasladu poznate molitve, osjećao da mi se vraća poremećena ravnoteža zbog svega što je godinama moje, zbog prisnih mirisa, nejasnog mrmljanja ljudi, tupih udara koljena, zbog molitava uvijek istih, zbog kruga što se zatvarao kao odbrana, kao tvrđava, opravdavajući me i potvrđujući“19.
Sugerišemo učenicima da obrate pažnju na Ahmeda Nurudina. Sa čijim likovima se može porediti stanje u kome se on nalazi? Da bi prikazali stanje u kome se nalazi derviš, ukazujemo na to šta nas podseća na junaka Dostojevskog iz polusveta nesposobnog da preduzme neki korak bez prethodnog razmatranja čitavog niza hipotetičnih postupaka, od kojih je svaki u suprotnosti sa akcijom koju na kraju preduzima, Selimović upotrebljava vrlo sličnu uravnoteženu i paralelnu strukturu. O čemu razmišlja derviš na putu do tamnice, s namerom da se raspita o bratu? Dobili smo odgovor od učenika da derviš razmišlja o mogućim načinima svog pristupa muselimu: „Mogao sam da uđem u razgovor na više načina, da nisam bio uzbuđen. Mirno: — Nisam došao da branim već da pitam. Široko: — Kriv je čim je zatvoren, mogu li da znam šta je učinio? Umjereno uvrijeđeno: — Zatvoren je, dobro; bilo bi pravo da ste i mene obavijestili“20. Konstatovali smo da u ključnom trenutku Ahmed Nurudin nije upotrebio nijedan od tih mogućih razmotrenih pristupa: „Htio sam da
u „The Sla i a d East Europea Re ie “, no 129, 1974., 440, a poto u časopisu „Sa re e ik“, god. XXI, knj. XLI, sveska 5, maj 1975. str. 429 – 439, u prevodu Jese ke Seli o ić); http://glasnik. gracanica. net/arhiva.
18 Seli o ić, Meša: „Der iš i s rt“, isto, str. 84.
19 Isto, str. 86.
20 Isto, str. 81.
33
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015. pitam za brata — rekao sam smeteno počinjući kako ne treba, bez sigurnosti, odmah otkrivajući slabo mjesto“21. Razgovorom sa đacima motivišemo ih da daju svoje viđenje psihološkog stanja derviša koji razmišlja o načinu vođenja razgovora sa muselimom. Kako je sve planirao da teče razgovor? Potrebno je da pronađene primere analiziraju. Na ovaj način postižemo njihovu aktivnost i angažovanje. Imajući u vidu neponovljivost i univerzalnost ovog umetničkog dela, kao i njegovu slojevitost, izuzetno je inspirativan za različite nastavne pristupe. Ovako motivisani učenici su pokazali rezultate svoga rada.
„Selimovićev smisao za ravnotežu i ritam se reflektuje i u njegovim dionizijevskim istupima — koji podsećaju na Tomasa Vulfa, — zatim u njegovoj dubokoj muci zbog svih mogućih vidova jedne ideje, u njegovom pokušaju da predstavi situaciju ili stanje u svoj potpunosti22. Ovakvi fragmenti romana prikazuju emotivna i psihološka stanja Ahmeda Nurudina koja pred učenike postavljaju brojne zadatke. Ukazujemo učenicima na njegovu temeljitu iscrpnost kojom izdiže običnu deskripciju do nivoa hiperbole i groteske, kao na primer u njegovom opisu derviševe posete muftiji, kao svojevrsna parodija na „Hiljadu i jednu noć“, kada Ahmed Nurudin nastoji da spase brata trudeći se da održi muftiju budnim: „Bivalo mi je sve jasnije: njega muči čama i dosada. Ležala je po njemu kao pokrov, padala kao magla, umotavala ga kao ilovača, opkoljavala kao vazduh, ulazila mu u krv, u disanje, u mozak, širila se iz njega i iz svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipila kao otrovni dim“23.
Pored održavanja ravnoteže iste ili paralelne ideje, Selimović uživa u suprotstavljanju autentičnih elemenata, često zato da bi došao do izreka. U ovom slučaju učenici su naveli sledeće primere: „Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju"24. „Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih
21 Isto, str. 82.
22 http://glasnik. gracanica. net/arhiva.
23 Seli o ić, Meša: „Der iš i s rt“, isto, str. 159.
24 Isto, str. 19.
34
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015. ostvaruje“25. Učenici su imali zadatak da otkriju i zabeleže antiteze, omiljeno Selimovićevo sredstvo, koje koristi da bi izrazio paradoks, i to kad želi da pokaže međusobnu povezanost suprotnih sadržaja i izvesnu vrstu neujednačene ravnoteže kao rezultat toga. Posebno je sugerisano učenicima da imaju u vidu činjenicu da je Meša Selimović dvadeset godina nosio u sebi ideju da ispriča svoju tragičnu priču o gubitku brata. U razgovoru sa kadinicom se osećaju njegova osećanja. Gledajući je, dervišu se nameću misli: „U nevolji smo i ti i ja, zbog braće. Ti svog hoćeš da upropastiš, ja svoga da spasem“26. Na drugom mestu kaže: „Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema“27. U navedenim primerima učenici su uočavali i isticali primere gde se svojim izražajnim obrascem Selimovićeva proza približava čistoj poeziji. Pre interpretacije ovog dela skrenuta je pažnja učenicima da obrate pažnju na početak romana. Derviš se obraća čitaocu na početku romana sumnjom u prikladnost nastavljanja priče: „Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i ono što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikada više ne prihvatim magije što budi zle duhove“28.
JEZIK PUN SIMBOLA
Kod Meše Selimovića pesnički jezik je pun simbola. Pomenućemo one koji se vezuju za Ahmeda Nurudina. ,,Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekija i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj
25 Isto,, str. 10.
26 Isto, str. 28.
27 Isto, str. 184.
28 Isto, str. 10-11.
35
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
tjera vodenični točak, radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukroćena melje žito”.
Autor romana je slikajući rečicu prikazao životni put Ahmeda Nurudina. Odlazak u tekiju i uključivanje u red derviša je predstavljalo nametanje dogme. Ponekad bi reka njegovog života nabujala i rušeći branu potekla slobodno. Obično je to bilo u proleće. Zbog toga sliku proleća imamo na početku romana.
Učenici su zapazili da pojedini odlomci, sa laganim ali upornim uspinjanjem ka vrhuncu – osećanjem koje više ne sluša – i polaganim opadanjem, čine pesmu u prozi objedinjenu ritmičkim osobinama. Da bi to potkrepili navedene Nurudinove reči su ređali u stihove na sledeći način:
„Upitao sam se
Ne bi li bilo bolje
prekinuti ovo pisanje,
da sve
ne bude teže nego što jest“29. . . itd.
Skrenuli smo im pažnju da posmatraju poetske kvalitete Selimovićeve proze i pokušaju da uoče kako ponekad ne proizlaze u tolikoj meri iz ritma koliko iz efektne upotrebe sintaksičkih paralelizama, varijacija, ponavljanja, kao u ovoj litaniji sa Ishakom, koji je dervišev duhovni dvojnik, izmišljeno biće njegove duhovne svesti i odraz njegove mladosti: — „Ishak, česta moja misao, najlakše sjećanje, nesigurna želja mene nesaznanog i neostvarenog, daleko svjetlo moje tame, ljudsko uzdanje, traženi ključ tajne, naslućena mogućnost izvan poznatih, priznavanje nemogućeg, san koji se ne može ni ostvariti ni odbaciti. Ishak, divljenje ludoj smjelosti koju smo zaboravili jer nam je postala nepotrebna“30. Daljom analizom smo dokazali tezu o sintaksičkom paralelizmu.
29 Isto, str. 10.
30 Isto, str. 210.
36
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
Ovakav pristup tokom cele interpretacije romana održavamo svojim odgovarajućim podsticjima kroz problemske situacije, istraživačke zadatke i heuristički dijalog. Ukazano je učenicima na Selimovićevu upotrebu razuđene sintakse, iako su smisao za ritam i sintaksičku ravnotežu glavne karakteristike njegove proze. Na primer, dervišev stražar Džema toliko dugo radi u podzemnoj tmini da je izgubio smisao za sintaksično povezivanje ideja, kao da je i on primer obrnute evolucije koja se dešava među ljudima:
„Ti si derviš. Znaš li ono: „kad dođe veliki događaj"?
- Znam.
- Dođi. Ovamo. Govori.
- Neću
- Šteta. Nisi dobar čovjek.
- Šta će ti to?
- Volim. Da slušam.
- Odakle znaš?
- Od zatvorenika. Prije tebe. Dobar čovjek“31.
U navedenim primerima učenici su zaključili da je kratkim rečenicama postignuta dinamična radnja. Rečenice su snažne, jasne i prikazuju čoveka koji nije navikao da priča već da sluša. Pretpostavljamo da su učenici lako došli do odgovora šta u romanu znače tvrđava i stražari. Po mišljenju Mithata Begića, roman je skup monologa i dijaloga izražajnog tipa koji ne dopušta uplitanje samog pisca već neposredno beleži svest u njenoj čistoći. Obnavljajući u svesti događaje i tragajući za njihovim smislom, on obnavlja i dijaloge. Dijaloška struja funkcioniše na principu gradacije i prožimanja dijaloga sa unutrašnjim monologom. Monološki naboj inicira svedočenje dijalogom, pa dijalog ima ispovednu funkciju koja se uklapa u komentare.
Prizor sa beguncem, koji smo pominjali ranije je odličan primer za tu konstataciju. Razgovor se vodi u izuzetnoj situaciji u kojoj se radi o životu begunca i o dervišovoj odluci koja može da mu
31 Isto, str. 204.
37
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
promeni život. Zato je ovo roman svesti u kome se sukobe um i ljudska suština i sve se prenosi sa nivoa ispovedanja u monologu i dijalogu najčešće na nivo unutrašnjeg monologa.
Roman „Derviš i smrt“ pripada prozi koja intelektualizuje problem čoveka u svetu, odnos pojedinca i vlasti, života i smrti i niz drugih problema egzistencijalne prirode. U takvoj idejnoj funkciji su i jezik i njegova stilizacija. U ovom delu jezik prikazuje apstraktno, metafizičko, psihološko, subjektivno i sve komentariše iz perspektive pojedinca – intelektualca, misaonog čoveka koji ispoveda sebe u prvom licu (JA-FORMA). I baš zbog toga što se sve iznosi iz lične perspektive, bilo da su pojave, stanja ili ljudi, taj jezik ima ton ličnog kazivanja. Njima se kazuju emocije ili refleksije; on izražava promišljanje i objašnjavanje i zauzimanje stavova. Zato se koriste pomenute konstrukcija na nivou sintagmi. Koristeći ovakav jezik pisac razara racionalno i usmerava reč ka apstraktnom, usmeren je ka filozofskoj analitičnosti i ekspresiji. Zahtevali smo od učenika da na konkretnim primerima uoče kako u romanu gravitiraju modeli filozofske analitičnosti:
1. Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od očeva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srećom, 32 sinovi postanu razumni čim postanu očevi .
2. Čuvaj se mržnje, da ne pogrešiš prema sebi i prema ljudima33.
3. Pravda je kao zdravlje, misliš o njoj kad je nema34.
4. Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača35.
Pronađite primere u kojima pisac iskazuje svoje emocije. Nastavnik će povesti i razviti sa učenicima dijalog u kome će ih motivisati da spontano i slobodno kazuju svoje zaključke, tumačenja i komentare u vezi sa pročitanim romanom.
32 Isto, str. 134.
33 Isto, str. 214.
34 Isto, str. 351.
35 Isto, str. 235.
38
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
Kad želi da probudi emocije ili ekspresije Meša Selimović koristi jezik koji dobija posebnu intonaciju i sintaksu: Opoganjen je ovom paganskom noći, uprljan, oprljen, osviješćen, očišćen36. . . „. . . miloduh miriše večeras, nešto se dešava večeras, nešto je strašno večeras. . . otići sam, otići lutati, otići i ne vratiti se, otići i umrijeti. . .“
Učenici su uočili i podvukli da u prvom slučaju, imamo naknadno nabrajanje, unošenje atributa, apozitiva da bi se iskazala unutrašnj uznemirenost onim što se budi i nadolazi, a koje on pokušava da obeleži, što konkretnije prikaže serijom novih prideva koji se rađaju. U drugom primeru otkrili su da jezik i stilizacija rečenica pokazuju veoma visok nivo emotivnosti. Izdvojili su i obeležili učestala ponavljanja reči: nešto, večeras, mjesec, otići, sintagma cijelu ovu noć. Zapazili su da svako ponavljanje nešto ističe ali to nije isto. U prvom slučaju to je nešto što subjekat ne ume da imenuje, da objasni, a to je vrlo važno; u drugom slučaju se akcenat baca na trenutak – to je baš sada („večeras“). U sledećem primeru u prvi plan izbija mjesec koji je pokretač unutrašnje bure ali će njegovo trajanje biti dugo. Glagol otići je težište sledećem slučaju: sve će poništiti, jer je sve postalo nepodnošljivo, sve se gubi.
KONTAKT SA PISCEM
Posle ovakvih učeničkih tumačenja možemo zaključiti da su učenici ostvarili kontakt sa piscem i da stvaralački učestvuju u radu. Veći deo pripovedanja Selimovićevog romana „Derviš i smrt“ je u formi monologa. Šta predstavlja dijalog kada naiđemo na njega? On je snažno olakšanje, kao crno na belom, u pustoši derviševih dugih, često poetičnih monologa punih patnje. Bez ikakvih priprema i opisa Selimović počinje sa dijalozima kako bi prekinuo bujicu reči. Retko prekida govor da bi dočarao reagovanje sagovornika na ono što je rečeno. Nema često fizičkih opisa, tako da mislimo da se razgovara u tamnom, hermetički zatvorenom krugu. Učenici su došli do zaključka ovakvim dijalozima, suprotstavljamo ideje jednu drugoj, dok Selimović smelo razgrće velove sa ljudske komunikacije i prikazuje život. Nalik Njegošu, zaokupljen je permanentno antitetičnim asocijacijama, paradoksom i dijalektikom dobra i zla. Da bi čitav dijalog u bašti tekije prerastao u jednu metaforu,
36 Isto, str. 47.
39
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015. koristi se pojačanim poetskim efektima, kao u razgovoru koji se vodi između derviša i njegovog dvojnika, Ishaka:
„ Hvala ti što me nisi odao. - Neću da se miješam u tuđe stvari, zato i želim da odeš. - Ako me otjeraš, umiješao si se. - Možda bi bilo najbolje. - Jednom si mi pomogao. Zašto da to sad pokvariš? Moglo bi ti nekad zatrebati lijepo sjećanje. - Ništa ne znam o tebi. - Sve znaš o meni. Gone me“37.
S obzirom na to da se od učenika zahteva istraživanje, otkrivanje i rasuđivanje zaključujemo da Selimović u dijalozima izbegava ona sredstva koja su piscu na raspolaganju, pa tako pruža učenicima oskudna objašnjenja koja im mogu pomoći da identifikuju govornika. Vrlo efektno reprodukuje rascepkanost prirodnog razgovora, a s druge strane ispituje sposobnost maksimalne koncentracije učenika. Metodom razgovora smo došli do zaključka da je ponekad neophodno da se vratimo nekoliko redova unazad i ponovo ih pročitamo da bismo bili sigurni da smo pravilno identifikovali govornike. Ovakva privremena zabluda česta je piščeva namera u želji da nas podseti da smo i mi usamljeni u magli života, bez pravog znanja o onome ko nam govori, dok slušamo glasove i odgovaramo im. Došavši kod muftije, derviš zatiče njega i njegovog pomoćnika Malika u igri šaha. Slušajući razgovor muftije i Malika, pisac ujedno otkriva i uznemirujuće, konfuzno stanje u kome se nalazi Ahmed. Slušajući razgovor kao što ga i Ahmed čuje, stičemo utisak kao da su to glasovi u magli:
„Nešto nije u redu. –Vidim. - Ništa ti ne vidiš. - Nešto nije u redu. - Cijelo vrijeme stajao sam bolje.
37 Isto, str. 52.
40
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
- Znam. - Šta vidiš?“38.
Ideju ljudske izolovanosti jednih od drugih, dok razgovaraju kao da to čine u magli ili tami, Selimović ističe pred učenike kroz dijalog između derviša i njegovog poznanika iz ćelije, koji može a ne mora biti Ishak, i zato može a ne mora biti stvaran. Ovde reči izviru iz jednog vlažnog kamena i nestaju u drugom, i nije važno ko šta kaže već šta kaže i kako kaže. . Učenici su to uočili na primeru kada Ahmed i njegov sapatnik kroz svojevrsnu parodiju u jednom odlomka razgovaraju o Sudnjem danu iz Kur′ana:
„Za koga da bude gore? – pitao sam nezabrinuto. - Za nas. Za njih. Zatvaraćemo jedni druge. Naviknućemo. Pretvorićemo se u krtice, u slijepe miševe, u škorpione. - Nećemo izlaziti. Ostaćemo ovdje vječno. Ne možemo bez vječnosti. - Nećemo zaboravljati jedni druge. - Zatvaraćemo protivnike gore, protjerivaćemo ih na zemlju. I zaboravićemo na njih. „Kad budu izvađeni iz pakla, biće bačeni u rijeku života“. - Biće nesrećni gore. Vikaće: „Dajte nam malo mraka. Bili smo sa vama!“ - A mi ćemo im reći: „Tražite sebi mrak! Stvorite ga sami!“39.
Pri vršenju detaljnije analize Selimovićeve sintakse u romanu Derviš i smrt učenici se moraju pozabaviti njegovom upotrebom izvesnih vizantijsko-slovenskih stilskih osobina, koje su zajedničke i Bibliji i srednjovekovnoj srpskoj literaturi. Ilustracije radi učenici su naveli nekoliko rečenice koje često počinju veznicima kao što su „i“, „ali" i „jer“: – I zimus su tako govorili: nije hladno40. – Ali nisam brzoplet, dobro sam izmjerio svaki tren što će naići iz mraka budućnosti, i čin kojim ću ga oploditi, da se desi ono što čekam, kad se sve spoji u lanac uzroka i poslljedica41. „. . .
38 Isto, str. 156.
39 Isto, str. 214.
40 Isto, str. 191.
41 Isto, str. 397.
41
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
jer se nisam odlučio, jer ne treba da se odlučujem“42. Na ovaj način učenici otkrivaju i ističu navedene primere i izvesnim rečenicama pridaje gnomski i vanvremenski kvalitet, pojačavajući njihovu autentičnost zbog derviševog poziva. Kod Selimovića je evidentan još jedan vizantijsko- slovenski uticaj upotrebe retoričkih pitanja: „Nije mi odgovorio na ono što me zanimalo, vratio me u mene sama. I kakav je odgovor mogao da mi da? Kakve smo veze nas dvojica mogli da imamo? Čemu je mogao da me pouči?“43.
Ne odgovarajući ni na jedno svoje pitanje, derviš ih ostavlja da vise u prostoru, u praznini, kao da čekaju naš odgovor. Naše distanciranje od njega kao i njegovo od nas naglašeno je i činjenicom da sledeći red počinje izjavom koja nije ni u kakvoj vezi sa onim što je prethodno rečeno: „Otvorio sam prozor, zagušljivo je u sobi“44.
Podstaknuti pitanjima učenici su uočili, da se autor služio posebnom sintaksičkom strukturom, da bi izrazio složenost života, oslanjajući se prvenstveno na jezik lepe književnosti, da bi predstavio mnoštvo slojeva realnosti koji prevazilaze datu situaciju. Učenici treba da kroz metafore i ostale stilske figure dođu do mnogih odgovora, zato je neophodno da ih uočavaju. Zaključujemo da pisac često koristi poređenje da bi uspostavio odnos između dve ideje ili stvari, i onda prelazi na metaforu da bi taj odnos bio čvršći, i na taj način nam poetski sugeriše da se stvari neumoljivo menjaju u ono što izgleda da jesu. Očekujemo od učenika da će nizom zapažanja uspostaviti emocionalnu komunikaciju sa romanom. Usmereni na istraživački postupak učenici otkrivaju takve primere. Recimo, derviš prvo opisuje svoj susret sa kadinicom koristeći poređenja: „Stajali smo jedan prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oružjem iza leđa, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazaćemo se kad krenemo u napad"45. Nakon toga, istu sliku derviš upotrebljava kao metaforu: . . . . bila je zaista ratnik što polazi u bitku ne zadržavajući korak, ne osvrćući se“46.
42 Isto, str. 240.
43 Isto, str. 56.
44 Isto, str. 56.
45 Isto, str. 21.
46 Isto, str. 21.
42
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
Učenici otkrivaju da pisac često pretpostavljajući metaforu poređenju, gde god je to moguće, metaforički odnos uspostavlja od samog početka: „Ili će iz crnih podruma moje krvi suknuti nepoznate želje“47. Evidentiraju čestu upotrebu eliptičnih rečenica: „Činilo mi se kao da njena ljutina raste, kao iz ponornog izvora“48. Skrenuta je pažnja učenicima na elidirajući glagol (dolaziti) iz druge rečenice, koji omogućava Selimoviću direktan prelaz od simbolizovanog (ljutina) do simbola koji se podrazumeva (voda), naglo prelazeći u metaforu i omogućava čitaocu da oseti njenu ljutnju kao bujicu koja besni ispod mirne površine.
Nabrajajući uočene i zapamćene primere učenici su zaključili da je pisac, koristeći često jednu metaforu, učinio da ona postane trajan simbol, uzdižući tako početnu sliku do veće snage. Govorići o svom detinjstvu, derviš se priseća plavog neba i jezerske vode. Docnije, govori o nebu iznad tekije kao o „škrtoj milosti i sećanju na prostranstvo ogromnog neba detinjstva“49. Lepotu kadinice poredi sa“. . . jezerom moga detinjstva u zoru“50.
Motivisanim pitanjima dovodimo učenike do zaključka da nam česta upotreba ovakvih metafora nameće zaključak da svako spominjanje neba i vode obogatimo dodatnom emocionalnom dimenzijom detinjstva. Rešavajući samostalno, već postavljene, zadatke učenici će otkrivanjem, a očekujemo da otkriju sledeće:voda i nebo postaju simboli života, čistote, nevinosti i nade. Magla, mesečina, tama i senke su simboli koji označavaju savremeni život i izolovaanost derviša od drugih ljudi. Dijaloškom metodom i svojim povremenim kraćim tumačenjima nastavnik će usmeravati da načine malu sintezu o Selimovićevom prikazivanju dehumanizacije i izolovanosti ljudi pomoću senki i mesečine, tišine i bezbojnosti - samo kod derviša postoji jak osećaj, koji kao da treba da nas uputi na njegovo stanje - i pomoću sakaćenja i uništavanja ljudskih osobina. Po njemu, ljudi koji imaju moć, nemaju ni jednu ljudsku osobinu. Derviš opisuje „kumirsko lice“ muselima i kaže: „. .
47 Isto, str. 37.
48 Isto, str. 29.
49 Isto, str. 11.
50 Isto, str. 25.
43
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
. njegovo lice ništa nije govorilo, nije odavalo ni srdžbu ni razumijevanje“51. Kako je autor prikazivao predstavnike vlasti? A kako druge likove? Kadija i muftija su opisani sa željom nagoveštavanja moći koja dehumanizuje čoveka. Ponekad opisujući samo deo ljudskog tela, Selimović kao da želi da kaže da su pojedinci neizbežno unakaženi ulogom koju imaju u životu. Na primeru Ishaka, čoveka u bekstvu, on opisuje samo noge: „Opazio sam ga kad se pomaknuo, i njegove noge su u mjesečini, sjena ga je sjekla iznad koljena“52, govori o Ishakovim posrebrenim stopalima, od kojih je samo jedno obuveno. Selimović nas tako podseća da su za čoveka koji beži samo noge važne. Srebrene su zbog svoje vrednosti, i jedna je bez cipele, tako se nagoveštva da je Ishak krajnja suprotnost mladom Ahmedu koji je trčao bos i slobodan.
Analizirajući ovakvu Selimovićevu upotrebu jezika učenici zaključuju da pored dehumanizacije i uništavanja živih bića, on utiče i na obrnut proces, personifikaciju neživih stvari i apstraktnih ideja. Tako pisac pokazuje da su za bojažljivog i introspektivnog derviša apstraktne misli i nežive stvari postale život za sebe. O „stvarima“ koje treba da saopšti, derviš razmišlja kao da su živa bića: „Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi“53.
Skrenuta je pažnja učenicima da naš jezik ima gramatički rod i da je ovakva personifikacija dvostruko efektna. U pojedinim fragmentima romana osnovna referenca stvari je reč ženskog roda u srpskom jeziku, ovaj odnos se polako gubi u gomilanju reči, ženski rod se zadržava, i mi na kraju prihvatamo ta bića kao nemirne žene, spremne da muče i da teše. U pojedinim delovima pak, derviš govori o nadi (ženski rod) koja je „odjednom digla glavu“54, i o nemiru (muški rod) koji „me strpljivo čekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kućom, i opet ga uzeo kad sam izašao“55. U delu
51 Isto, str. 83.
52 Isto, str. 50.
53 Isto, str. 13.
54 Isto, str. 26.
55 Isto, str. 33.
44
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
romana kada se derviš priseća „tihog hujanja noći (ženski rod), što se lagano giba pod udarima nepoznatih i nevidljivih krila“56, ima nagoveštaja erotike. Ova divna slika nas podseća na pesmu W. B. Yeats-a „Leda i labud“ i daje naknadnu snagu našem saznanju o derviševoj nesvesnoj želji da poseduje kadinicu.
Meša Selimović u svojoj studiji o srpskom književnom jeziku, „Za i protiv Vuka“, izjavljuje da je srpski jezik bio veoma konkretan, nedovoljno snabdeven apstraktnim terminima i nepodesan za pesničke opise, što je pripisao reformi Vuka Karadžića, koju temelji na suviše stvarnom jeziku seljaka, i navodi G. S. Venclovića i P. P. Njegoša kao dva pesnika čije je pisanje ukazivalo na drugi put razvoja srpskog književnog jezika, ali taj put nije imao sledbenika. Selimović se divi ovim pesnicima koji su shvatili i savladali konkretnost jezika, nagoveštavajući odnos između spoljašnjeg sveta i unutrašnjeg raspoloženja, uspostavljajući „dvostruki pejzaž (fizički i duhovni), ali uvek kao preneseno značenje, kao metaforu i alegoriju“57.
U „Dervišu“ Selimović nastoji da ostvari simbiozu fizičkog i duhovnog sveta. Ponekad su tu dati samo nagoveštaji odnosa bez objašnjenja, sa dozvolom čitaocu da aktivno učestvuje u kreativnom stvaranju. Kada Ahmed Nurudin obilazi samrtnika, sa predosećanjem da je mrtav, čini se kao da okolna atmosfera odražava njegovo unutrašnje raspoloženje, a noć koja dolazi je sama smrt: „Gledajući kako veče polako opkoljava kuću svilenim sjenkama i drhti na džamovima posljednjim odbljescima danjeg svjetla, mislio sam na starca i na ono što ću mu reći na posljednjem viđenju“58.
„Derviš i smrt“ je po mišljenju učenika delo neobičnog i čudnog tona, delo koje govori tonom, onoliko koliko je zahvaćeno značenjima sveta Jer – bez obzira na to što je reč o proznom delu, dakle iz reda onih koja po prirodi stvari znače veći stepen određenosti (u odonosu, recimo na poeziju) – ovo delo često doziva reč prizrak, reč koja pre ide u oblast poezije. Šireći, iz poglavlja u
56 Isto, str. 42.
57 Meša Seli o ić: „Za i protiv Vuka“, Novi Sad 1967. str. 122
58 Seli o ić, Meša: „Der iš i s rt“, Isto, str. 16.
45
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
poglavlja svojevrsnu metafizičku jezu od življenja, ćudljive igre okolnosti koje ne daju mogućnost olakog zaključivanja o njihovoj prirodi59.
Objavljujući rezultate svog domaćeg rada učenici ističu neobičan i čudan ton koji nagoveštava autorovo unutrašnje raspoloženje. Ovakvim slikama on priprema učenike za objašnjenje fizičkog sveta po želji autora. Ovakve slike su najefektnije kod Selimovića kada fizički opis služi kao priprema za predstojeće duhovno otkriće. Tada je Selimović najbliži alegoriji. To su učenici najbolje videli u rečenici o dervišu u jutarnjoj šetnji po šumi kad ugleda drvo u beharu: „... opet sam želio, kao i sinoć, da uklopim obje ruke u granje, da me protoči bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem. I baš to ponavljanje čudne želje uvjeravalo me o težini muke koju nosim“60. Tada se čuje zvuk sekire koja seče neko udaljeno drvo. Nakon svakog udarca oštre sekire koji narušava tišinu zna da sekira „zagriza drvo ljutitim cikom, bjesno prodirući do srčike“61. Tada učenici postaju svesni simboličkog značenja stabla i sekire i sa strahom čitaju dalju alegoriju o životu i smrti. Slušajući kukavicu derviš je čuje „pečalno ravnodušnu kao sudbina“62, kao i glas mlade devojke „i znam sve o njoj“63. Derviš kazuje ovim fragmentom da je sekira u stvari sekira njegovog oca (tema detinjstva), a kukavica je ptica koju je često slušao u detinjstvu koju nikada nije video, dok devojka koja peva je njegova bivša draga. Međutim, ne shvata ono što čitalac učenik bojažljivo primećuje, da je on drvo, sekira smrt, a da je kukavica ptica naricaljka.
Učenici primećuju da je isti postupak upotrebe simbola, pre onoga što se simbolizuje, konkretnog pre apstraktnog, to se primećuje u Selimovićevom opisu posete derviša svom prijatelju Hasanu. U dvorištu pred Hasanovom kućom nailazimo na dvojicu ljudi koji pokušavaju da ukrote konja. Stariji i jači prvi prilazi konju. Neobičnom snagom pokušava da smiri konja, ali ga konj obori. Tada mlađi čovek prilazi konju „opreznije, lukavije, pokušavajući da ga prevari otvorenim
59 Egerić, Miroslav: „Duh i či “, eseji o ro a i a Meše Seli o ića, Isto, str. 82.
60 Seli o ić, Meša: „Der iš i s rt“, isto, str. 107.
61 Isto, str. 107.
62 Isto, str. 107.
63 Isto, str. 108.
46
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
dlanom, čak i ljubaznim licem, na kome je lebdio besmislen smiješak“64. Kada konj i njega zbaci Ahmed se čudio zašto ne pokušaju zajedno da ga ukrote, i zašto Hasan, koji uvek želi da pomogne, potpuno indiferentno gleda njihovu muku. Kada Hasan i Ahmed razgovaraju o ispravnom načinu života, učenici su saznali da je mladi čovek ljubavnik žene starijeg, i da Hasan ima isti odnos prema njihovom ljubavnom trouglu kao i prema njihovim naporima da ukrote konja — nezainteresovanost. Tek tada razumemo alegoriju koju nam je prezentirao Selimović. Selimović ne daje skrivene nagoveštaje da je to alegorija i nikada ne izdaje svoju umetničku nameru. Učenici moraju sami da izvlače zaključke, da su dovoljno upućeni u njegovo umeće da bi bili u stanju da otkriju osnovnu zamisao. Takvi primeri govore o Selimovićevoj umetnosti ono što je on rekao o Vencloviću: „Luk misli ovde je pokrenuo reči iz njihovog osnovnog značenja, i one, sa drugim smislom, transponirane, oslobođene prvobitne težine, lebde iznad zbivanja kao njegova suština . . . Apstraktnost ovde čak nije izražena posebnim rečima . . . . ona je u nameri, u misli, u prenošenju značenja“65.
Pre obrade romana „Derviš i smrt“ učenicima je rečeno da je posvećen supruzi Darki. Skrenuta je pažnja da je to delo posebnog jezika i stila koje dokazuje razgranatost duhovnog bogatstva koje prožima celo delo. U toku čitanja romana učenici su zapazili da se Selimović nije služio misaonim bogatstvom velikih umova, već je čitaocima predstavio bogatstvo svojih misli i iskustava koja su ga kroz život pratila. Iskustva i duhovno blago ne bi vredelo bez veštine da se životna istina prenese na papir originalnim umetničkim jezičkim izrazom. Odabravši Ja-formu pripovedanja, ističemo da se pripovedač uzdiže do zapisivača osnovne ali i svih sekundarnih priča. Sve situacije u romanu nose podudaranje ili poklapanje perspektive aktera i naratorskog prvog lica kao i uspostavljanje posebne veze u odnosu pripovedača prema ispričanom. Taj odnos Meša Selimović postiže poistovećujući perspektivu pripovednog i doživljenog Ja, kao i postavljanjem pripovedačkog prvog
64 Isto, str. 111.
65 Seli o ić, Meša: „Za i protiv Vuka“, str. ; K jiže i stil i poetska fu k ija u ro a u „Der iš i s rt“, k jiže i stil i poetska fu k ija u ro a u „Der iš i s rt“, „Grača ički glas ik“, br. 25, Grača i a, maj 2008. - O aj rad je o ja lje u „The Sla i a d East Europea Re ie “, no 129, 1974., 440, a poto u časopisu „Sa re e ik“, god. XXI, knj. XLI, sveska 5, maj 1975. 429 – 439, u prevodu Jese ke Seli o ić, koji s dopušte je autora pre osi o u jeli i.
47
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
lica u centar događanja, tako se svet prvog lica pretvara u unutrašnji. Pitanja društvene pravde, dobra i zla, života i smrti, zadire u fizičko, u ono izvan materije, teže predočivo – metafizičko. To metafizičko je nosio dugo u sebi tražeći adekvatan umetnički izraz kojim bi empirijska znanja i ideje stavio unutar korica knjige. Tako je Selimović zabeležio u svojim „Sjećanjima“ da je video da se jezik ne da, ostaje krut i nesavitljiv, nepodoban za nijanse koje su mu izgledale značajnije od celovitih blokova; da se godinama borio za prilagođavanje izraza, posebno u nastojanju da iskaže složeniju misao i osećanje za subliminiji jezik, koji bi bar donekle, bio u stanju da beleži splet ponornih oluja i dilema, i teško uhvatljive dubine i žestinu emocionalnih eksplozija66.
Najzad, taj dugo traženi jezik podstiče snažno osećanje i saosećanje, tera na razmišljanje učenike koji čitaju o složenoj životnoj drami pod kojom se glavni junak lomi svom silinom svog unutrašnjeg sveta, nadama koje se bude pa umiru, straha koji svojom težinom pritiska plemenite težnje. Postavljamo pitanje učenicima čime se odlikuje jezik ovog romana? Jezik ovog romana odlikuje se gipkošću, osetljivošću i jasnoćom koja nije na prvi pogled savršeno iskristalisana ali baš zato „Derviš i smrt“ nije roman koji se čita „u jednom dahu“, već zahteva maksimalnu koncentraciju i usmeravanje misli ka metafizičkom u toj radnji. Jezik prati i strujanje duha koje se održava na relaciji misao-čin. Po rečima učenika Meša Selimović je od onih retkih pisaca koji je kroz jezik iskazao potrebu za visoko subektivisanim jezikom kojim čitataoca želi da duhovno probudi i „Derviš i smrt“ obiluje mnoštvom neobičnih sintagmatskih konstrukcija: „osuđen istinom“, „prastara pravda grijeha“, „zrela slabost“, „prihvatljiva bezobzirnost“…Emotivne reakcije postaju svedoci žaljenja za vremenom jedinstva među ljudima. Selimović želi istraživački zahvatiti ono najkompleksnije u psihičkom životu. Svoje misli neprestano proširuje, dodajući nove pojedinosti, što stvara sliku kretanja posmatrača i posmatranog.
Pokušajte da objasnite brojne prekide u pripovednom toku romana koji znače da je napušteno načelo logičkog ili uzročnog povezivanja pripovednih jedinica, gde se kida hronološki raspored, odnosno vremenski tok događaja posredstvom subjektivnog vremena koje proizlazi iz toga što je orijentaciona tačka smeštena u lik Ahmeda Nurudina. „Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam
66 Mužar, Anita (http://images.google.com.)
48
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem? Višom poukom? Čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin“”67.
Apostrofiraćemo učenicima kada Meša Selimović piše da „ono što nije zapisano i ne postoji“ želi da naglasi ono glavno u pisanoj umetnosti – njen smisao - da književnost treba da služi kao osnova za plemenite ciljeve, kao vodič i smernica, da bude trag i svedok postojanja. Podsećamo učenike da književnost mora biti stvaralačka a sam pisac je stvaralac. Nikakve koristi nema ako čovek svoje mišljenje podešava prema tuđem mišljenju. Selimović delo upotpunjuje i mislima za koje možemo reći da su univerzalna svetla današnjem čitaocu. Zbog svega navedenog ovaj roman zaslužuje posebno nastavno tumačenje.
Evidentan je broj orijentalizama u romanu „Derviš i smrt“ koje čine brojne reči iz turskog, arapskog i persijskog jezika.
TURCIZMI U ROMANU „DERVIŠ I SMRT“
Skrenućemo pažnju učenicima da ne postoje jezici koji u svom bogatom leksičkom fondu nemaju brojne strane reči koje su se odomaćile, biće nam jasna konstatacija lingvista koji su se bavili prisustvom stranih reči u našem jeziku, da su turcizmi najprisutniji. To se najviše ogleda u delima Selimovića, Andrića... Pod ovim pojmom se u delu Meše Selimovića misli na reči iz turskog, arapskog i persijskog jezika koji su ušli u naš jezik preko turskog jezika.
U krajevima koji su bili pod turskom vlašću, nisu bile samo reči preuzete već i celi izrazi iz turskog jezika. Upućujemo učenike da se ovom problematikom najviše bavio A. Škaljić u svom Rječniku turcizama koji sadrži 8742 reči.
On je sve turcizme svrstao u tri kategorije:
1. reči koje nemaju zamenu i koje su opšteprihvaćene, npr.:bašča, kašika, čarapa itd.;
67 Seli o ić, Meša: Der iš i s rt, Beograd 1999. str. 10.
49
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
2. reči koje se koriste usvakodnevnij upotrebi ali se polako potiskuju: avlija, ćuprija, mahala itd
3. reči koje su se izgubile jer se više ne koriste :valija, kajmekam, sejmen, muteselim itd.
UPOTREBA TURCIZAMA U ROMANU „DERVIŠ I SMRT“
Upućujemo učenike da je Edim Šator analizirao frekventnost turcizama u drugom delu romana Derviš i smrt, a u prvom delu Senahid Halilović.Znajući da se radnja odvija u Bosni u XVII veku, da je glavni lik verski službenik i da su sama radnja i vreme njenog dešavanja uslovili pojavu tolikog broja leksema orijentalnog porekla učenicima je olakšalo rad. Ističemo podatak da je Meša Selimović bio profesor jezika i književnosti, da je tražio savršenstvo svoje pisane reči i tražio našu, domaću reč da iskaže svoje misli.
U romanu je ukupno u oba dela upotrebljeno 554 različitih turcizama. Dajemo pregled broja turcizama prema vrstama reči:
imenica: 433+ 24 vlastita imena rečci: 5
prideva: 99 veznika: 2
glagola: 9 uzvika: 1
priloga: 4
Naravno, ovo su samo nabrojani turcizmi, ali nikako njihova frekvencija jer učenici koji žele da saznaju više o tome mogu to naći u navedenoj literaturi na kraju rada. Najviše se koriste imenice, pridevi, glagoli pa tek ostale vrste reči.
Interesantna je upotreba imenice Allah. Ova imenica je napisana malim slovom u romanu nekoliko puta a u svim ostalim slučajevima Selimović je pisao Bog.Interesantni su i sledeći primeri:
- kavez kao što je propisivao Pravopis iz 1960. godine a ne kafez kako je karakteristično za Bošnjake.
- mahrama Pravopis nalaže marama ali Selimović koristi mahrama kako glasi u arapskom.
50
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
- bašča-pisac koristi ovaj oblik a nije nijednom upotrebio oblik bašta.
Posebno smo obratili pažnju na tvorbu novih turcizama. To su, kako kaže Edim Šator, hibridne tvorbe, osnova je iz turskog ili arapskog jezika a sufiks iz našeg jezika (spahin-ica, kadijin- ica, derviš-ina, mezar-je).
Učenici su uočili i određeni broj reči preuzetih iz arapskog jezika sa nastavkom -at :šerijat, džemat.
Izvodimo zaključak da je Selimović uspeo da stvori ovakvo delo zahvaljujući specifičnosti svoga jezika i stila. Tome je doprineo i podatak da je oko 2 % ukupne leksike otpalo na turcizme. Međutim, kada se govori o pravopisu i o problematici koja se javlja u ovom delu konstatujemo neujednačenost, u nekim primerima Selimović se koristi primerima propisanim Pravopisom iz 1960. godine, a u nekima koristi oblike karakteristične za Bošnjake i bosansku jezičku tradiciju koji nisu u skladu sa standarnim jezikom68.
Zbog svega rečenog romanom „Derviš i smrt“ delo je zaslužilo svoje mesto u školskim programima u svim delovima ex Jugoslavije.
LITERATURA
1. Bardulj, Muharem: Peto izdanje Biblioteke Dani - Derviš i smrt Meše Selimovića; htttp://www.bhdani.com/ 2. Batler, Tomas J.: Književni stil i poetska funkcija u romanu „Derviš i smrt“, „Gračanički glasnik“ (Časopis za kulturnu historiju), God. XII, br. 25, Gračanica, maj 2008. (Ovaj rad je objavljen u „The Slavic and East European Review“, no 129, 1974., 440, a potom u časopisu „Savremenik“, God. XXI, knj. XLI, sveska 5, maj 1975. str. 429 – 439, u prevodu Jesenke Selimović); http://glasnik. gracanica. net/arhiva. 3. Došlić, Mišo: Udžbenik srpskohrvatskog jezika kao nematernji jezik za IV razred srednje škole, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1985. 4. Egerić Miroslav: Duh i čin, eseji o romanima Meše Selimovića, Novi Sad 2000. 5. Egerić, Miroslav: Derviš i smrt Meše Selimovića, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1982. 6. Meša Selimović: „Za i protiv Vuka“, Novi Sad 1967.
68 Šator, Edi : Tur iz i u Der išu i s rti Meše Seli o ića, „Istraži a ja“, r. , Mostar 2007. str. 125-134.;
51
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 24-52, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 31.01.2015.
7. Meša Selimović: „Za i protiv Vuka“, str. 122); Književni stil i poetska funkcija u romanu „Derviš i smrt“, književni stil i poetska funkcija u romanu „Derviš i smrt“, „Gračanički glasnik“, br. 25, Gračanica, maj 2008. - Ovaj rad je objavljen u „The Slavic and East European Review“, no 129, 1974., 440, a potom u časopisu „Savremenik“, God. XXI, knj. XLI, sveska 5, maj 1975. 429 – 439, u prevodu Jesenke Selimović, koji s dopuštenjem autora prenosimo u cjelini. 8. Meša Selimović: Derviš i smrt, Prosveta, Beograd 1999. 9. Meša Selimović: Derviš i smrt, Srajevo 1983. 10. Mužar, Anita (http://images.google.com.) 11. „Ovdje" (List za umjetnost, kulturu, nauku i društvena pitanja), God. I, br. 6, Titograd, 1969. 12. Petrović, Miodrag: Roman Meše Selimovića, Gradina, Niš 1981. 13. Šator Edim: Turcizmi u Dervišu i smrti Meše Selimovića, „Istraživanja“, br. 2, Mostar 2007. 14. http://glasnik. gracanica. net/arhiva.
52
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 53-61, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 02.02.2015.
Kemal Džemić Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru, Novi Pazar, Srbija [email protected]
IDEOLOŠKI UTILITARIZAM JEZIKA U NASTAVI SRPSKOG JEZIKA I KNJIŽEVNOSTI U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI U REPUBLICI SRBIJI
IDEOLOGICAL UTILITARIANISM OF THE SERBIAN LANGUAGE AND LITERATURE SUBJECT TAUGHT IN PRIMARY AND SECONDARY SCHOOLS IN THE REPUBLIC OF SERBIA
Apstrakt – Nastavni sadržaji iz predmeta Srpski jezik i književnost propisani planovima i programima koje odobrava Ministarstvo prosvjete Republike Srbije su u značajnoj mjeri opterećeni idološkim, političkim, rasnim, vjerskim, nacionalnim i drugim predrasudama. U ovom radu istraživački fokus je usmjeren na udžbenike iz ovog nastavnog predmeta od petog do osmog razreda osnovne škole i od prvog do četvrtog razreda gimnazije i srednjih stručnih škola. Nastavni predmet Srpski jezik i književnost se izučava na svim stupnjevima i usmjerenjima u osnovnoj i srednjoj školi u Republicvi Srbiji, što uključuje i obavezu nacionalnih manjinskih zajednica da ovaj predmet izučavaju kao obavezni s propisanim fondom od dva časa sedmično. I pored toga što su pompezno najavljivane brojne reforme obrazovno-vaspitnog sistema, do suštinskih izmjena pojedinih diskriminatorskih sadržaja u ovim udžbenicima nije došlo, te su aktuelni udžbenici iz ovoga predmeta i dalje neprihvatljivi za učenike manjinskih zajednica u Republici Srbiji.
Ključne reči – srpski jezik, planovi i programi, ideologizacija udžbenika, diskriminatorski sadržaji,reforma obrazovanja,čitanka, historija književnosti, lektira. 53
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 53-61, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 02.02.2015.
Abstract - Serbian language and literature curricula appointed by the teaching plans and programs that are approved by the Ministry of Education of the Republic of Serbia are significantly loaded with ideological, political, racial, religious, national and other prejudices. The focus of this research paper is on the textbooks designated for grades five to eight in primary school and grades one to four in grammar and vocationalmiddle schools. The subject of Serbian language and literature is taught on all levels and specific fields in primary and secondary schools in the Republic of Serbia, it is even a compulsory subject for national minority communities with two classes per week. Even though announcements of pompous reforms of the education system were made in the past, there have not been any constructive changes of certain discriminatory contents in these books, thus the present textbooks for this subject are still not acceptable for students of minority communities in the Republic of Serbia.
Key words – Serbian language, teaching plans and programs, ideologizing of textbooks, discriminatory contents, reform of education, reader textbook, history of literature, literature
UVOD
Upotreba jezika književno-umjetničkih djela u cilju zadovoljenja ideoloških potreba i unaprijed postavljenih zadataka u nastavi srpskog jezika i književnosti u osnovnoj i srednjoj školi, je fenomen koji je aktuelan i u savremenoj nastavnoj praksi.
Reforma obrazovno-vaspitnog sistema u Republici Srbiji ostala je zarobljena formalnim iznalaženjima modernističkih modela savremene evropske škole, dok se nije bavila suštinskom i temeljnom analizom nastavnih sadržaja koji su u mnogim slučajevima zastarjeli i prevaziđeni, te neobjektivni i ne pružaju učenicima osnovne i srednje škole kvalitetno obrazovanje adekvatno interesovanjima, afinitetima, uzrastu i potrebama učenika današnjice.
Pogrešan je zaključak da je djelimičnim uvođenjem nastave na bosanskom jeziku u nekim sandžačkim opštinama riješen problem prava na obrazovanje ove nacionalne manjine na svom maternjem jeziku iz tzv. nacionalne grupe predmeta:bosanski jezik,historija,geografija.
54
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 53-61, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 02.02.2015.
Suštinska reforma obrazovnog sistema u Republici Srbiji se nije dogodila.
Učenici pripadnici nacionalnih manjina u Republici Srbiji svog maternjenjeg jezika u obavezi u da pohađaju i predmet srpsi jezik i književnost.
UDŽBENICI SRPSKOG JEZIKA I KNJIŽEVNOSTI ZA OSNOVNU ŠKOLU
Analizom sadržaja čitanki od petog do osmog razreda osnovne škole i od prvog do četvrtog razreda gimnazije, odnosno srednjih stručnih škola, uočavamo brojne primjere odabranih književno- umjetničkih tekstova iz kojih na časovima srpskog jezika i književnosti nastavnici uzimaju primjere za ekspresivnost jezika, eufoničnost, metaforičnost, simboličnost, jezgrovitost izraza, melodičnost itd. Pitanje u kojoj mjeri su ti tekstovi posmatrano sa sociolingvističkog i psiholingvističkog, metodičkog i pedagoško-didaktičkog aspekta valjano odabrani u cilju praktičnog dokazivanja ovih navedenih jezičkih osobina.
Autori čitanki za osnovnu i srednju školu: Ljiljana Bajić, Zona Mrkalj,Milka Andrić, Živan Lukić, Ljiljana Nikolić, Bosiljka Milić, su izborom pojedinih književnih tekstova doveli u pitanje elementarno pravo učenika na susret sa magičnom ljepotom jezika kao osnovnim izrazajnim sredstvom književnosti kao umjetnosti riječi.
Čitanka za V razred osnovne škole optimistično je naslovljena narodnom poslovicom Po jutru se dan poznaje. Autorice su Ljiljana Bajić i Zona Mrkalj, izdavač Zavod za udžbenike, Beograd 2007.
U ovom udžbeniku u poglavlju Narodna književnost učenicima u multinacionalnoj i multikonfesionalnoj sredini ponuđeni su tekstovi isključivo iz srpskog usmenog književnog stvaralaštva u kojima se prikazuju srpski epski junaci i crkvene ličnosti. Metaforiku, melodičnost i slikovitost jezika učenici svih nacionalnosti i konfesija upoznavanje iz djela usmene srpske književnosti.
U narodnim pitalicama na strani 209. učenicima se prezentira jezička mogućnost gnomskog izražavanja:
55
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 53-61, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 02.02.2015.
Pitao Primorac raju:
- Kad vam je najgori aga?
-Kad osiromašimo
- A kad je najbolji?
- Kad umre.
Pitali Turci Kraljevića Marka:
- Za šta bi se najradije poturčio?
-Za inat.
Čitanka za VI razred osnovne škole- autorica dr Milka Andrić, izdavač: Zavod za udžbenike, Beograd,2009.
Na strani 159. nalazi se narodna epska pjesma Marko pije uz ramazan vino. Učenicima nastavnici zadaju između ostalog i zadatke da istraže ljepotu, stilske i izražajne mogućnosti narodnog jezika u ovoj pjesmi koja je problematična samim svojim naslovom za učenike muslimanske konfesije.
U istom udžbeniku nalazi se oko dvadeset likovnih ilustracija hrišćanskih svetitelja, manastira i ostalih crkvenih motiva i hrišćanskih religioznih tekstova:
Strana 3. Slika žene, freska, strana 38. pjesma Sveti sava i otisak pečata svetog Save, strana 41. Savin monolog i freska sveti Sava, strana 54.-55. Vavedenje bogorodice, detalj djevojke iz pratnje, ikona.
Strana 80.-81. Presveta deva, freska. Strana 89.Knez Lazar i kneginja Milica sa sinovima, ktitorska kompozicija, manastir Ravanica. Strana 104.-105. Beli anđeo, manastir Mileševa. Strana 130.-131. Ratnici, ikona, manastir Hilandar, strana 132. Sveti Simeon Nemanja, ikona, manastir Studenica. Strana 134. pjesma i freska Beli anđeo iz Mileševe.
Prenaglašeni crkveno-hrišćanski likovni i sakralni tekstovi otvaraju problem svrsishodnosti i nerazumijevanja sakralnog jezičkog izražavanja učenika muslimanske konfesije.
56
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 53-61, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 02.02.2015.
Čitanka za VII razred osnovne škole- autor Živan Lukić, izdavač: Zavod za udžbenike, Beograd, 2002.god.
U ovoj čitanci nema tekstova bošnjačkih autora. Narodna epska pjesma Mali Radojica na str. 129. opjeva kako je istoimeni junak-hajduk ugrabio lijepu Hajkunu, preveo je na hrišćanstvo, dao joj ime Anđelija i njome se oženio.
Čitanka za VIII razred osnovne škole - autor Vuk Aleksić, izdavač: Zavod za udžbenike, Beograd, 2002.god.
U sadržini ovog udžbenika nalaze se dva teksta bošnjačkih autora. Na str. 162. nalazi se priča Ćamila Sijarića Bor, ptice i ništa. U Beleškama o piscima za Sijarića, Vuk Aleksić kaže da je u književnost uveo svet i ljude Raške oblasti(str.222.)
Na str.96. nalazi se priča Majka, bošnjačkog pisca Zije Dizdarevića.
UDŽBENICI SRPSKOG JEZIKA I KNJIŽEVNOSTI ZA SREDNJU ŠKOLU
Čitanka za I razred gimnazije i srednjih stručnih škola - autorice: Ljiljana Nikolić i Bosiljka Milić, izdavač: Zavod za udžbenike, Beograd, 2011.godine.
Ova čitanka i pored optimističnih najava suštinske reforme nastavlja tradiciju i praksu neobjektivnosti i tendencioznosti informišuću učenike da je na primjer balada Hasanaginica najljepša srpska pjesma, iako u naučnoj javnosti odavno nema dilema da je Hasanaginica bošnjačka balada pisana bosanskim jezikom koju je prvi zapisao italijanski putopisac Alberto Fortis 1774.god.
Istorija književnosti za I razred srednje škole
Autori Jovan Deretić, Zlata Bojović i Marija Mitrović, izdavač: Zavod za udžbenike, Beograd 2007.god.
U poglavlju Književni rad u južnoslovenskim zemljama i podnaslovu Bosna, na strani 60. govori se da je pismo Kulina bana Dubrovčanima iz 1189. godine, prvi spomenik srpskog narodnog jezika iako je dokazano da je ovaj tekst pisan na bosanskom jeziku pismom bosančicom.
57
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 53-61, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 02.02.2015.
Za ostala srednjovjekovna bogumilska djela Divoševo jevanđelje, Hvalov zbornik, Mletački zbornik, Zbornik krstjanina Radoslava kaže se da su pisana crkvenoslovenskim jezikom s elementima iz lokalnih bosanskih govora. Znači i ova djela su pisana bosanskim jezikom kao i natpisi na bogumilskim nadgrobnim spomenicima-stećcima.
Čitanka za II razred gimnazije i srednjih stručnih škola; autorice: Ljiljana Nikolić i Bosiljka Milić, izdavač:Zavod za udžbenike, Beograd, 2007.godine.
Kulminaciju nacionalne, vjerske, rasne i kulturološke netolerantnosti i netrpeljivosti predstavlja Njegošev spjev Gorski vijenac koji se glorifikuje do kulta jezičke, književno- umjetničke i filozofsko-misaone vrline, kako se kaže najvećeg srpskog pjesnika. Ovaj brutalni izliv Njegoševih šovinističkih, nacionalističkih i rasističkih patoloških vizija linčovanja, progona i etničkog čišćenja Bošnjaka u Crnoj Gori s početka 18. stoljeća, unižava jezik kao osnovni i svemoćni medijum književnog umjetničkog teksta.
Na primjerima Njegoševog jezičkog umeća u Gorskom vijencu svi učenici u drugom razredu srednje škole, pa i učenici bošnjačke nacionalnosti, na primjerima ovih neprimjerenih stihova istražuju i dokazuju ekspresivnost, metaforičnost, eufoničnost, simboliku jezika i prisustvo stilskih figura u ovom umjetničkom tekstu.
Evo nekoliko primjera stihova:
Pa im poče demonski mesija(71)
Lažne vjere pružat poslastice(72)
Bog vas kleo pogani izrodi(73)
Što će turska vjera među nama?(74)
Nekršću se gore usmrđeše(284)
Odža riče na ravnom cetinju(287)
Udri vraga ne ostav mu traga(301)
Udri za krst za obraz junački(668)
Da krstimo vodom ali krvlju(671)
58
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 53-61, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 02.02.2015.
Trijebimo gubu iz torine(672)
Ljuta kletva pade na izroda(691)
Kako smrde ove poturice(1242)
Opažaš li štogod ti Rogane(1243)
Ko nije spreman na Koran pljunuti,
neka bježi glavom bez obzira.
Obrazovni ,kulturološki i civilizacijski je skandal uvrstiti u nastavne sadržaje ovakav primjer nasilja nad jezikom u književnosti i propagiranja nacionalističko-šovinističke ideologije jezikom književnog djela.
Čitanka za III razred srednje škole- autorice: Ljiljana Nikolić i Bosiljka Milić, izdavač: zavod za udžbenike, Beograd,2002.god.
Po ustaljenoj praksi, književnost XX vijeka u ovom udžbeniku se isključivo obrađuje na primjerima književnih tekstova reprezentativnih evropskih i srpskih književnih stvaralaca. U pripovijetki Mračajski proto na str. 101. autora Petra Kočića, književni lik Džibo je predstavljen kao opak i zao čovjek koga junak priče proto naziva pogrdnim imenima.
Istorija književnosti za III razred srednje škole - autori: Jovan Deretić i Marija Mitrović, izdavač: Zavod za udžbenike, Beograd,200.god.
Ovaj udžbenik je sadržinski usklađen sa propisanim nastavnim oblastima u planu i programu za treći razred srednje škole. Na isti način kao i čitanka, Istorija književnosti je okrenuta samo učenicima srpske nacionalnosti i pravoslavne konfesije, ne uvažavajući činjenicu da nastavni predmet srpski jezik i književnost pohađaju i učenici bošnjačke nacionalnosti i muslimanske konfesije.
Čitanka za IV razred srednje škole-autori: Ljiljana Nikolić i Bosiljka Milić, izdavač: Zavod za udžbenike, Beograd,2002. god.
U ovoj čitanci nalazi se pjesma Manasija autora Vaska pope na str.27. Stihovi ove pjesme Čuješ li konjicu noći Alah il ilalah, neprimjerno i avetinjski predstavljaju, kako kažu autori
59
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 53-61, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 02.02.2015. udžbenika, Alahovu vojsku, koja u pjesmi napada manastir Manasiju i Zografa, slikara fresaka i ikona.
Roman Derviš i smrt, autora Meše Selimovića, tretiran je kao srpsko književno djelo, a autor kao srpski pisac.
ZAKLJUČAK
Aktuelni udžbenici iz srpskog jezika i književnost i pored najavljivanih reforskih poduhvata u smislu oslobađanja od netačnih, ideološki tendencioznih i diskriminatorskih sadržaja nisu preživjeli značajnije sadržinske promjene. Čitanka i istorija književnosti su anahroni udžbenici, tendenciozni i neobjektivni i ne mogu se uzimati kao dobra osnovna udžbenička literatura koja odgovara obrazovno-odgojnim potrebama savremenog učenika. Potrebno je čitanku osloboditi ideološkog jezičkog utilitarizma i umjesto ovih književnih sadržaja pisanih jezikom tendencioznog unižavanja, prisvajanja, ili potiranja kulturnog i književnog i jezičkog blaga manjinskog naroda, uvrstiti u planove i programe književne tekstove pisane jezikom lišenim svakovrsnih ideoloških zadataka i devijacija, afirmirajući raskoš i ljepotu duha, jer kako kaže njemački lingvist Humbolt duh jednog naroda počiva u jeziku i jezik tog naroda počiva u njegovom duhu. Zato ovom osnovnom medijumu književnosti kao umjetnosti riječi valja prići s posebnom naučnom pažnjom, imajući u vidu njegove bezgranično fascinantne izražajne mogućnosti, koje,ukoliko se valjano koristi u afirmiranju naučne istine i umjetničke ljepote, ima nemjerljivo veliku moć iskaza.
LITERATURA
1. Aleksić, Vuk, Čitanka za VIII razred osnovne škole, Zavod za udžbenike, Beograd, 2002. 2. Andrić,Milka, Čitanka za šesti razred osnovne škole, Zavod za udžbenike, Beograd,2009. 3. Bajić Ljiljana i Zona Mrkalj Zona, Čitanka za peti razred osnovne škole Zavod za udžbenike, Beograd, 2007. 4. Deretić,Jovan, Zlata Bojović, Zlata i Mitrović,Marija, Istorija književnosti za prvi razred srednje škole,Zavod za udžbenike, Beograd, 2007. 5. Deretić, Jovan, Mitrović Marija Istorija književnosti za III razred srednje škole, Zavod za udžbenike, Beograd,2007.
60
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 53-61, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 02.02.2015.
6. Lukić, Živan Čitanka za VII razred osnovne škole, Zavod za udžbenike, Beograd, 2002.god. 7. Nikolić, Ljiljana, Milić, Bosiljka, Čitanka za prvi razred gimnazije i srednjih stručnih škola, Zavod za udžbenike, Beograd, 2011. 8. Nikolić, Ljiljana, Milić, Bosiljka, Čitanka za drugi razred gimnazije i srednjih stručnih škola, Zavod za udžbenike, Beograd, 2007. 9. Nikolić Ljiljana, Milić, Bosiljka, Čitanka za III razred srednje škole, Zavod za udžbenike, Beograd, 2007. 10. Nikolić Ljiljana, Milić, Bosiljka Čitanka za IV razred srednje škole,Zavod za udžbenike, Beograd,2002.
61
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015.
Amela Lukač Zoranić Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru, Novi Pazar, Srbija [email protected]
Jahja Fehratović Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru, Novi Pazar, Srbija [email protected]
ODJECI BESMRTNOSTI PJESNIKA U ŠELIJEVOJ/KULENOVIĆEVOJ “ŠEVI”
THE ECHOES OF IMMORTALITY OF THE POET IN SHELLEY’S/KULENOVIĆ’S „TO A SKYLARK“/“SKAYLARK“
Persi Biš Šeli ili kako ga drugačije nazivaju „skandalozni buntovnik“, rođen je 1792. godine, za svoga kratkog života ostavio je veliki broj pjesničkih ostvarenja koja su i danas predmet brojnih istraživanja. Mitska figura engleskog romantizma život je okončao tragično 1822. godine udavivši se u moru kod toskanskog grada Vijaređa u Italiji. Vest o njegovoj smrti glasno je odzvonila u britanskoj štampi: „Šeli, pjesnik neverničke poezije se udavio; sada će znati da li postoji Bog ili ne.“1
1 Sylva Norman, Flight of the Skylark: The Development of Shelley's Reputation (Norman, OK: University of Oklahoma Press, 1954), pp.3, http://www.questia.com/read/55639950/flight-of-the-skylark-the- development-of-shelley-s.
62
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015.
Ni ovakvi komentari nisu mogli uniziti značaj njegovog umjetničkog dostignuća koje je tek nakon 1850. dobilo na značaju i opservaciju koju zaslužuje.
Šeli se u mnogome nije slagao sa društvenim poretkom 19. vijeka, smatrajući da je društvo Engleske ogrezlo u mizantropiji, tiraniji, eksploataciji, jednoumlju i korupciji.
U njegovim delima preovladava krajna iskrenost i beskompromisna načelnost, koje su ga navodile da sve svoje stavove pokušava odmah i bukvalno sprovesti u život iz toga su prozilazile neke smešne krajnosti i mnoga razočarenja. Zbog tog žestokog pravolinijskog ekstremizma bio je nazvan „ludim Šelijem“ i navukao na sebe veće neprijateljstvo revolucionara nego Bajron2
Još kao vrlo mlad, sa svojih 19 godina, posle 3. godine studija, piše panflet „Potreba za ateizmom“ koji će ga do kraja života dovesti u konflikt sa dogmatskim pretpostavkama tadašnjeg društva, jer u panfletu on ističe tada „šokantnu tezu da se postojanje Boga ne može dokazati ni na kakav način - ni čulima, ni racijem, a ni poverljivim svjedočanstvom“.3
Njegove tvrdnje su izazvale radikalnu reakciju usled činjenice da se Engleska javno želela oduprijeti svakom vidu revolucije, te su ideje takvog tipa naišle na veliki otklon, ne samo kod intelektualne elite i tadašnje vlasti, već i kod same Šelijeve porodice čiji aristokratski koreni (deda mu je bio zemljoposednik) nisu mogli prihvatiti Šelijeve buntovničke tvrdnje.
Međutim, ukoliko se vratimo njegovim književnim dostignućima primetićemo da se u Šelijevim delima oseća reminisencija na religijske tekstove, jer u spjevu „Kraljica Mab“ Šeli ima za cilj da prikaže nastanak svijeta, doduše onako kako ga on vidi. Ono što njegovi savremenici nisu
2 Dušan Puhalo, Istorija e gleske k jižev osti, ZUNS, Beograd, 1997., str. 230.
3 Srebren Dizdar, Poezija engleskog romatizma, Šahinpašić, Sarajevo, . str. .
63
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015. mogli razumjeti, jer su ga smatrali ludim i nevjernikom, jeste da je Šeli, zapravo, „osjećao ljubav i poštovanje za sve što je sveto, za istinu i ljepotu.“4
S druge strane, Šeli kao republikanac je svijet doživljavao na osnovu Platonove ideje u pećini, odnosno da su svi ljudi u suštini zarobljenici kojima njihov ropski položaj ne dozvoljava da vide izlaz iz pećine koji se nalazi iza njihovih leđa, već samo vide iskrivljene sjene koje su pred njihvom očima.
Šeli, kao i Platon želi da dokaže da ljudi nisu u stanju da vide ono što je stvarno, da dođu do spoznaje, da osjete ljepotu i suštinu jer su oni „zarobljenici sopstvenih ograničenih umova“.
Obzirom da je Šeli, kao i svi romantičari, pokazivao poseban interes za ljubav, prirodu i prirodne nauke primeećujemo da se u njemu javilo i razumijevanje odnosa priode, Boga i čovjeka. Naime, njegove prvobitne tvrdnje o nepostojanju Boga jesu nezreli mladalački iskaz jer u potonjem radu ističe da je ljudsko poimanje božanske, uzvišene sile iskrivljeno. U središtu Šeljevih razmatranja je pjesnikova uloga, tj. pjesnik ima za ulogu da edukuje, da kroz svoje stihove nađe put do duše i umova ljudi. Njegove lirske pjesme su nastavak njegovog personalnog života u kojima se osjeća opsežna senzitivnost. Pjesme se mogu percepirati kao izraz Šelijevog doživljaja individualnih ljudskih emocija opisanih kroz njegovo iskustvo.
U predgovoru fantastičnog spjeva, ispevanog Spenserovom strofom5, „Pobuna Islama“, gdje je njegova imaginarna država „Islam“ jeste simbol slobode i borbe protiv tiranije, Šeli, osvrćući se na propast Francuske revolucije, nastoji pobuditi viziju u umovima onih „mudrih“ ljudi kod kojih ideal za moralnom pravdom i dalje postoji.
Ova poema koju sada predstavljam svijetu jeste pokušaj, od kojeg se ne usuđujem očekivati uspjeh, i zbog kog renomirani pisac može posustati bez srama. To je eksperiment
4 Karsten Klejs Engelberg, The Making of the Shelley Myth: An Annotated Bibliography of Criticism of Percy Bysshe Shelley, 1822-1860, London: MansellPublishing, 1988., pp. 67.
5 Percy Bysshe Shelley, The Revolt of Islam, Author's Preface, I have adopted the stanza of Spenser (a measure inexpressibly beautiful) not because I consider it a finer model of poetical harmony than the blank verse of Shakespeare and Milton, but because in the latter there is no shelter for mediocrity; you must either succeed or fail. http://www.bartleby.com/139/shel1131.html 64
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015.
o naravi javnog mnjenja, odnosno koliko daleko želja za boljim moralnim i političkim društvom može opstati među prosvetljenima i mudrima usled bure koja potresa doba u kome živimo.6
Šeli dalje naglašava da je težio navesti harmoniju metričkog jezika, vazdušastu kombinaciju mašte, brzu i dovitljivu promjenu ljudskih strasti, odnosno sve one elemente koji esencijalno sačinjavaju poemu u duhu liberalne moralnosti, a koje tinjaju u grudima čitaoca sa entuzijazmom za doktrine slobode i pravde, skidajući zastor sa religijskih obmana kojim su bili zaluđeni u svojoj pokornosti. Šeli ističe da on ne negira postojanje Boga već da se protivi iskrivljenim predstavama o vrhovnom biću, naglašavajući da je ideja7 o Vrhovnom Biću koncipirana od strane ljudi pogrešna i ponižavajuća. „Verovanje koje neki sujeverni ljudi koje sam predstavio na sceni zabavljaju Božanstvo, štetni po karater čovekoljublja, su u mnogome drugčiji od mojih sopstvenih.“8
Šeli je duboko vjerovao u čovjeka, te čovjekoljublje, kao osnovnu vrlinu ljudskog duha, koji može prodreti do spoznaje koja će za njega – čovjeka, ograničenog i sputanog uvjek biti nedostižna. Samim tim se nameće i ideja da je kroz izrazito lirsku pjesmu „Ševa“(To a Skylark) - za koju kritičari tvrde da ne postoji lirsko ostvarenje sa više originalnih slika prirode, jednostavnog izraza ljudskih osjećanja9 - predstavio prisustvo Uzvišenog Bića, koje je slobodno, neuhvatljivo a opšteprisutno. Uzvišeno Biće jeste ptica ševa, odnosno „krilata duša“, čiji savršeni oblik oslikava vječnu ljepotu i besmrtnost. Inspirisan ševim pjesmom prilikom šetnje u letnje povečerje, Šeli je i napisao odu „Ševi“ 1820. godine. Veruje se da je baš to posebno iskustvo toliko jako inspirisalo pjesnika da će u ovoj pjesmi posebno istaći „snagu umjetničkog izraza“ i „prikazati nesuglasje između (njegovih) pjesničkih sposobnosti i veličanstvene snage umjetnosti.“10
6 Ibid, 7 Ibid, „The erroneous and degrading idea which men have conceived of a Supreme Being.“ 8 Ibid, “The belief which some superstitious persons whom I have brought upon the stage entertain of the Deity, as injurious to the character of his benevolence, is widely different from my own.” 9 James E. Barcus, ed., Percy Bysshe Shelley: The Critical Heritage (London: Routledge, 1995), pp. 327. „There is not in the whole circle of lyric poetry a piece more full of ‘original images of nature, of simple expressions of human feeling.” Desmond King-Hele, Shelley: The Man and the Poet (New York: Thomas Yoseloff, 1960), pp. 227. „Mary Shelley’s note: 'It was on a beautiful summer evening, while wandering among the lanes whose myrtle-hedges were the bowers of the fire-flies, that we heard the carolling of the skylark. . .“ 10 Srebren Dizdar, Poezija engleskog romatizma, Šahinpašić, Sarajevo, . str. . 65
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015.
Pjesma sadrži dvadeset jedna strofu čija je rima ababb, te je logički podeljena u tri dijela.
U prvom dijelu, pjesnik se obraća ptici pozdrav ljajući je riječima “ej, zdravo duše vedrine!” zapažajući da je ona od “ptice više”.
„Radosni duh“ koji se diže sa zemlje i ponire sve više u visine, čiji opojni zvuci transcedentiraju između neba i zemlje, nevidljiva za oči posmatrača, „nevidljiva si, al poj tvoj stiže do našeg sveta“, ispunjava svojom „sjajnom ko pljusak“ melodijom apsolutne delove univerzuma. Šeli pokušava da pronikne u suštinu te sile, koju “ne vidi čovek, al osetiti mora”, što u ljudskom biću izaziva osjećaj radosti i uzbuđenja onda kada su u direktnoj opoziciji sa prirodnim svijetom. Ptica koja se ne vidi a čiji se umilno pojenje čuje jeste direktna metafora prirode. Iako pjesnik teži razumjeti samu prirodu predstavljenu u “bestelesnoj radosti” koja u njemu izaziva buru osjećanja sreće, želje i tragedije, nabrajajući fenomone topljenja večeri, “večer se rumena, rana, topi oko tvog leta”; poređenja ševine pjesme steralama meteora i mjesečevim zracima, njegova nastojanja su ograničena, čovek ne može spoznati suštinu prirode.
U drugom djelu pjesnik iscrtavajući slike prirode naspram slika svijeta ljudi želi dočarati ševinu pjesmu. Šeli poredi šrvinpoj sa pjesnikom sjajnih misli, devom gospodskog soja, svitcem od zlata, ružom, ljetnjim pljuskom, zaključujući da poj ptice prevzilazi zemaljsku lepotu.
“Zvuk pljuska što s premaleća
sav travin rasvetli soj,
bokore rasnoga cveća
i drugo na zemlji toj –
vedro, blistavo, cveće – tvoj je prevazišo poj.”11
11 Navod preuzet iz Persi Biš Šeli, „Ševi“, A tologija e gleske ro a tičarske poezije, priredila i prevela Ranka Kujić, Naučna knjiga, Beograd, . Prim. prev.), str. 267-273.
66
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015.
Ševina pjesma, dakle, kao glas sudbine, ispevana zvonkim glasom, odjekuje u pjesnikovoj duši u svakom atomu njegovog tela, rezemblirajući zvuk krvi i mesa, tkiva i nerava, korespondirajući sa samom kreacijom svijeta, kreirajući vezu između nebesa i zemlje, svjesnosti i nesvjesnosti, pjesnikove duše sa dušom svijeta, čineći da se u pjesjnikovom biću javi nova zebnja od odgraničenog i pitanja koja bole njegovo dušu. „O, da l’ si ko stvari druge?“ Šta ti je nasličnije?“ „Kakave su radosti silne u to srce ti stale?“ „Gde li se napev tvoj rodi?“ „Ko li mu izvore znade?“ „U gori, polju il vodi?“ „Il ti ga nebo dade?“ „Il ljubav tvoje vrste?“ „Zar ti neznaš za jade?“
Nakon pokušaja da pronikne do odgovora pjesnik postaje svestan da čovjek nikada ne može postati idealno biće, kao što je ševa, „jer ljudska patnja ne može dostići uzvišenu radost u kojoj se stalno nalazi krilato biće.“12
„pa i da možemo lako,
Strah, mržnju da prezremo,
da smo se rodili tako
da suze ne prospemo, ipak nebismo mogli tu radost da stignemo.“13
Šeli dalje ističe da su smrtnici ograničeni željama i mogućnostima, dok je, sa druge strane, „ševa“ kao „božansko biće“ oslobođena ljudske patnje. Jedino kroz patnju čovjek može dobiti priliku da razumije sreću koju ševa predstavlja, jer nasuprot ptici, ljudi definišinu svoju suštinu– njihovu ljudskost - kroz tugu kao i kroz radost. „Ta radost žarka i čedna
ne poznaje opadanja:
ne tišti tebe ni jedna
12 Srebren Dizdar, Poezija engleskog romatizma, Šahinpašić, Sarajevo, . str. .
13 Navod preuzet iz Persi Biš Šeli, „Ševi“, A tologija e gleske ro a tičarske poezije, priredila i prevela Ranka Kujić, Naučna knjiga, Beograd, . Prim. prev.), str. 267-273.
67
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015.
bol mučnih osećanja:
ljubiš – al ne znaš tugu sitog ljubavnog stanja.“14
Šeli nagovešava da je i iskreni smijeh čovjeka ispunjen nekim oblikom bola, te da su najslađe pjesme posvećene najtužnijoj misli. Čovjek, kao smrtnik, uvjek je rastrzan između želja i mogućnosti, žudeći za “nestvarnim”
“osmeh nam uvek bol neku
krije što tišti grudi;
najslađom pesmom našom najveća tuga bludi.”
Na samom kraju pjesnik traži od ptice da ga poduči tajnama radosti jer ukoliko bi uspeo, da unese takvu radost u svoj život i živote drugih ljudi, to bi bio jedini način da poboljša čovječanstvo. Svakao, samo razumjevanje radosti ptice veoma je važno za pjesnika jer vjeruje da kada bi mogao da pretoči ševinu pjesmu u riječi uspio bi da učini život boljim za one koji čitaju njegovu poeziju. On smatra da je to i jedini pjesnički poziv.
„Kada bi meni ti rekla
pola radosti svoje
skladna bi ludost potekla
s obadve usne moje,
i svet bi mene slušo ko ja te pesme tvoje.“15
14 Navod preuzet iz Persi Biš Šeli, „Ševi“, A tologija e gleske ro a tičarske poezije, priredila i prevela Ranka Kujić, Naučna knjiga, Beograd, . Prim. prev.), str. 267-273.
68
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015.
Šeli je zastupao mišljenje da su ljudi po prirodi dobri, ali ih kvare i ugnjetavaju političke, društvene i verske konvencije i institucije. Jedan od osnovnih njegovih motiva u poeziji je borba protiv tiranije i stega i otvaranje lične i društvene slobode.16 Oda „Ševi“ je bila još samo jedan Šelijev osobeni krik nade da će svijet poslušati „idealnu inspiraciju u istini koju poseduju samo najlucidniji umovi“17, te da će čitajući iskrenu, čistu poeziju učiniti i samog pjesnika besmrtnim.
Pored Šelija, ševa je bila inspiracija drugom velikom pjesniku 20. vijeka, Skenderu Kulenoviću, koji omađijan ševinom pjesmom, stvara jednu od najlepših poslijeratnih poema: „Ševa“.
Skender Kulenović rođen je 2. 9. 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, a umro 25. 1. 1978. u Beogradu. Pisao je pjesme, drame, eseje, kritike, putopise, crtice, pripovijesti i romane. Bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, urednik u beogradskoj Prosveti. Poredastvalja jedan od najoriginalnijih poetskih izraza u savremnoj bošnjačkoj i južnoslavenskoj književnosti.
Kulenović je pisao liriku ozbiljnijeg tona, oživotvorenja zvukova i polifoničnog sazvučja prirode i svijeta stoga će je cijediti i ne tako često stvarati. Od gimnazijskih Ocvalih primula zamukao je do triju ratnih poema što daje za pravo Durakoviću da ustvrdi kako Kulenović poeziju piše samo u kriznim prijelomnim momentima za njegovo biće i kolektivitet kom pripada. Pjesnik apoteoze i ekstaze života, kako ga je nazvao njegov najbolji i najstudiozniji proučavalac, u ratu je propjevao trima poemama od kojih su dvije odmah publicirane „Stojanka majka Knežopoljka“ i „Ševa“ i donijele mu opću slavu, dok je treću „Na pravi put sam ti majko izišo“ morao skloniti i cijeloga života skrivati da bi je tek u njegovoj zaostavštini pronašao i javnosti obznanio profesor Duraković jer je, prema mišljenju partijskih komesara, sadržavala previše elemenata iz bošnjačko- muslimanske tradicije.
15 Ibid,
16 Ivanka Kovačević, Marija Stansfield-Popović, Veselin Kostić, Marija Šerbedžija, E gleska k jižev ost II, knjiga II, I.P. „Svjetlost“ D.D. , )avod za udžbenike, Sarajevo, ,str. .
17 Srebren Dizdar, Poezija engleskog romatizma, Šahinpašić, Sarajevo, 1999. str.230.
69
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015.
Ako su „Stojanka majka Knežopljka“ i „Na pravi sam ti put majko izišo“ lirski parelalizmi Kulenovićevoga ličnoga odnosa spram predstava stvarnosti, „Ševa“ postiže vrhunac zvukovnog oživljavanja te iste stvarnosti i predskazuje rađanje slobode iz krvi i tragedija partizanske kolone. Zato pjesnik prepušten šašavom letu ove šeretske ptice, koji vizuelno podsjeća na kretanje kolone i doima se njezinim odjsenkom na zemlji, stapa vlastiti duh s ševinim mislima i prepušta da ista kljunom iz beskrajne nebeske perspektive pjeva domovinu a ne o domovini jer sama postaje ta ugrožena dimenzija pjesnikovih nadanja koja još samo na širini nebeskoga svoda ima puninu vedrine i slobode o kojima se te nesretne 1943. godine u vrijeme teških neprijateljskih ofanziva na zemlji moglo još tek sanjati i nadati. Otuda ševa postaje zuvčno-misaoni odraz zemlje, domovine, zabrinute majke koja bdi nad kolonom svoje djece kuražeći ih da ostanu stameni, hrabri i odvažni toplinom svojstvenoj samo majčinom tetošenju djeteta u kog su usmjerna sva nadanja i strahovi za budućnost:
“O kolono, moja vojsko!
O sunčane pijanice pod krilima mojim!
O zemljini ljubavnici pod pazuhom mojim!
Čujte cvrkut – rásprs grla,
čujte prhut – rásprh perja:
ovog sunca, prvog sunca u godini,
sva ću prsnut
u iverja!
Utopite žedne zjene u modrini!
70
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015.
Školjke uha otvorite kapljevini!...”18
Univerzalnost motiva majke iz dvije prethodne poeme preobražava se u pticu i od tog patosa počinje stvarati novu slobodu i širiti radost proljetnog nadanja kroz prhut i treperenje krila razuzdane ševe i nagovješćavajući gnijezdo nove domovine satkanog od nebeske modrine i zemlje krvlju natopljene. Nebeska perspektiva nudi izmaknut plan i bistrije sagledavanje ratne zbilje s makro pozicije što daje pjesniku mogućnost da iskaže totalitet pobune protiv neprijatelja prirodnog poretka i uređenja svijeta. Korespondencija neba i zemlje kroz medij ševinog cokćanja spušta se i na razinu muško-ženskih odnosa u mikro poziciji i kroz žudnju erosa iznova pjeva o rađanju života.
Duraković dobro primjećuje da Kulenović u „Stojanci majci“ i „Ševi“ slavi seljaka i ratara, nudi njegov svijet, metafore, simbole i druge tropske i zvukovne jezičke stilogenosti. Te 1942. godine pa skoro sve vrijeme Drugog svjetskog rata borba se vodila u ruralnim i brdskim predjelima, većina partizanskih formacija se sastajala od seljaka, radnika i mlade inteligencije. Međutim, sve Kulenovićeve poeme, slivaju se u jedinstven motiv krika protiv rata, pustoši i beznađa, u kom se ne uništava samo zemlja već sve zemno, sve domovinsko, sve ljudsko, u kom još samo ševa daje nebsku nadu da će jednom život iznova nići. Zato je Kulenovićeva „Ševa“ u stvari simbol besmrtne slobode, nade, ljubavi, čežnje i vjere u život i budućnost. Ona iz svoje nebeske vizure oplođuje sve što znači život, što se začinje u procesu osjemenjenja i rađa u krvi, te živi u slobodi, te ponovo rađa, poput prirode. Otuda će ova pjesma, iako angažirano postavljena, svoju univerzalnost postići ne samo kroz leksičku raskoš već i mimetičko oponašanje ševinog načina življenja, imitacije njezinog govora, leta, svega toliko nekonvencionalnog koliko jedino može sloboda pojedinca, grupe i naroda biti kada se ne slaže sa stegama društvenih sistema koji ne poštivaju ovo načelo. U suštini, takav je bio i Skender, koji će baš zbog tog slobodarskog i nepokrenog duha i poslije rata trpiti i biti izgnan jer se njegov ševin let nije jednostavno uklapao u kalupe nove „slobode“ jer je pjesnikovo poimanje slobode apsolutno, neoskrnavljeno natruhama ljudskih nedostatosti i slabosti. Zato je „Ševa“
18 Skender Kulenović, Pjesme, Ogledi, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2006., str.119.
71
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015. nadvremenska himna slobodi, univerzlnost panteističkog poimanja svijeta i nadnaravnosti u težnji da se borbom povrati narušena ravnoteža harmonije odnosa u prirodi koja je do te mjere oskrnavljena da je jedino može spasiti novo rađanje ili nada i vjera u novi život, novu proljetnu strast i radost oživljenja iz koje se crpi energija za posljednji juriš ka slobodi i pjesnikov poklič krož ševin usklik:
“O kolono, prhkā dûgo sišla zemlji,
teškā brazdo pošla nebu!
Oslobodi!
Oslobodi!
Oslobodi!”19
Kako Šeli tako i Kulenović smatraju pjesničko bitistvovanje besmrtnim. Oba autora imaju mimetički odnosn prema ptičijoj pjesmi, koja je u Šelijevom slučaju božanska jer je i sama ševa poletna i intrigantna sa umilnom pjesmom koja odzvanja nebom; dok je pjesma Kulenovićeve ševe ispunjena bojama senzualinosti, žudnjom za oplodnjom, žudnjom za trajanjem i besmtrnošću bitka orkestriranom raznovrsnim zvukovima koji dolaze iz “rasprs grla”.
Čudesna ptica sa čudesnom pjesmom, poput kakvog alhemijskog eliksira, pjeva nad životom čineći Šelijevu i Kulenovićevu “Ševu” besmrtnom i iznova interesantnom dok eho njihovog poetskog izraza odzvanja univerzumom.
19 Ibid, str.129.
72
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 62-73, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 05.02.2015.
LITERATURA
1. Barcus, James E. ed., Percy Bysshe Shelley: The Critical Heritage, London: Routledge, 1995. 2. Begić, Mithad, Četiri bosanskohercegovačka pjesnika, Skender Kulenović, Mak Dizdar, Dara Sekulić, Anđelko Vuletić, Svetlost, Sarajevo 1981. 3. Dizdar, Srebren, Poezija engleskog romatizma, Šahinpašić, Sarajevo, 1999. 4. Duraković, Enes, Pjesništvo Skendera Kulenovića, Veselin Masleša 1983. 5. Engelberg, Karsten Klejs, The Making of the Shelley Myth: An Annotated Bibliography of Criticism of Percy Bysshe Shelley, 1822-1860, London: MansellPublishing, 1988. 6. King-Hele, Desmond, Shelley: The Man and the Poe, New York: Thomas Yoseloff, 1960. 7. Kodrić, Sanjin, Književnost sjećannja: klultura pamćenja i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo 2012. Kuić, Ranka, ur. Antologija engleske romantičarske poezije, Naučna knjiga, Beograd, 1974. 8. Kulenović, Skender, Pjesme, Ogledi, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK „Preporod“, Sarajevo 2006. 9. Norman, Sylva, Flight of the Skylark: The Development of Shelley's Reputation Norman, OK: University of Oklahoma Press, 1954. 10. Puhalo, Dušan,Istorija engleske književnosti, ZUNS, Beograd, 1997. 11. Shelley, Bysshe Percy, The Revolt of Islam, Author's Preface, http://www.bartleby.com/139/shel1131.html
73
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 74-82, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 09.02.2015.
Birsena Šemsović Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru, Novi Pazar, Srbija [email protected]
PROŽIMANJE TOKOVA TRADICIJSKE I KULTUROLOŠKE POEZIJE ISMETA REBRONJE U BOŠNJAČKOJ I SRPSKOJ KNJIŽEVNOSTI
PERMEATION OF THE FLOW OF THE TRADITIONAL AND CULTURAL POETRY OF ISMET REBRONJA IN THE BOSNIAN AND SERBIAN LITERATURE
Apstrakt –Rad posmatra zbirke kao pjesnička djela Ismeta Rebronje spajajući njegovu poeziju kao tradicijski ravnopravne tokove, kako srpske tako i bosnjačke knjizevnosti, prožimajući se na tlu naših prostora. Osnovni izvori koji se mogu nazvati korijenima Rebronjine poezije prepoznaju se kao: paganska, slovenska sredina i islamska tradicija koja je bez izuzetka povezana sa orijentalnom kulturom, ali i našom usmjeno-univerzalnom tradicijom. Ali i predanja bihorskih krajeva kao primarni izvor Rebronjinog stvaralaštva. Ovde se obuhvataju osnovni krugovi njegove poezije u kojima se prepoznaju odrijeđene crte pesimizma, nihilizma, usmaljenosti i mrtvila.
Ključne reči – Ismet Rebronja, tradicija, antičko pjesnistvo, istorija, moderno, mitsko, slovenska i orijentalna mitologija, pesimizam, život, smrt.
Abstract - The work follows the collection of poetical works of Ismet Rebronja conjoining his poetry as traditionally egual flows of Serbian and Bosnian literature, pervaded in our region. The roots of Rebronja’s poetry are recogniyed in the sources as: Pagan, Slovenian environment and Islamic tradition. Nevertheless the tradition of Bihor region remains the primary source of Rebronja’s creativitly. Author in the paper deals with the main cycles of his poetry in which are
74
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 74-82, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 09.02.2015. recogniyed certain traits of pessimism, nihilism, loeliness and lifelessness.
Key words – Ismet Rebronja, tradition, antique poetry, history, modern, mythical, Slovenian and oriental mythology, pessimism, life, death.
UVOD
Ismet Rebronja se smatra za pjesnika kulture. Njegovo pjesničko djelo spaja dve tradicije, zapravo dva tradicijska toka kojima ovaj pjesnik može ravnomjerno pripadati. Prvi tok je tok Sandžacko-bošnjačke književnosti, a drugi tok srpskog modernog pjesništva kojem je sam Ismet Rebronja pripada kao I toku bošnjačke književnosti, gdje je njegov udeo bio itekako bitan.
“Kao pjesnik kulture, Ismet Rebronja se tematsko - motivskom nivou uključio u onaj pokret obnove nepravedno zaostavljene tradicije, a tradicija je pamćenje, a pamcenje je kultura. Tematsko- motvski nivo poezije Ismeta Rebronje omogućuje uvid u dominante, ne samo na nivou njegovog pjesnistva, već i utvrđivanje njegovog statusa na nivou srodnih pjesničkih tematsko-motivskih oprijedeljenja na savremenom, ali i na dijahronom pjesnikom planu.”1
Za osnovne izvore Rebronjinih zapisa, poezije smatraju se islamska i orjentalna baština, kultura, sama tradicija rodnog mjesta Bihora, paganska i slovenska starina, odnos prema srpskom pjesništvu modernog doba kao i historijskih elemenata, kulturoloških, antičkih i mitoloških.
Polazimo od činjenice da su unutrašnji impusli i putevi koje Ismet Rebronja sastavlja u svojim zapisima pa ih predstavlja kao vlastito viđenje svijeta. Poseban tok u njegovom stvaralaštvu ima antička poezija, njen uticaj i prekomjerna zaokupljenost onima koji su živjeli prije nas, na našim prostorima kako fizički tako i duhovno.
1 Tiodor Rosić, Te atsko-motivske dominante u poeziji Ismeta Rebronje, U spomen Ismetu Rebro ji, Narod a biblioteka Dositej Obradović , Novi Pazar . god. str. 8.
75
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 74-82, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 09.02.2015.
“Izvori Rebronjine poezije nisu samo u rekonstrukciji obrednih radnji, vjerovanja, običaja i shvatanja čovjeka koji pripada ratarskoj, odnosno, stočarskoj kulturi. U svojoj pjesničkoj rekontrukciji slavenske mitologije i religije, obicaja i vjerovanja , i to, prije svega, u knjizi Paganska krv, Rebronja se služio historijskom gradjom, svjedočanstvima vizantijskih pisaca i misionara, odijeđenim saznanjima o životu starih Slovena proisteklim iz arheoloških nalaza, svjedočanstvo danskog historičara Saksa Gramatika o svetilištu u Arkoni. Neki elementi u knjizi Paganska krv upućuju na to da se pjesnik možda koristio i ruskom Nestorovom hronikom, ali je sasvim sigurno da je podatke uzimao iz tekstova vizantijskih hroničara Pseudo-Cezarija, Prokopija, Konstantina Porfireogenita. Većinu napisa o životu i obicajima starih slovena moramo prihvatiti sa izvjesnom rezervom. Pisani u različitim prigodama, sa razlicitih pozicija. Osim historijskih dokumenata Rebronjin glavni izvor za pjesničku konstrukciju slovenske mitologije jeste jezik - imenovanje nekih prijedmeta i pojava stočarske i ratarske kulture toponimi. Rebronjin pjesnički pantenom bio bi siromašniji za mnoge “bogove” da ih nije otkrivao u nazivima rijeka, mesta, planinskih visova, pećina, biljaka i životinja.”2
Uslovno rečeno sloju antičke ispiracije pripada jedan od glavnih simbola pjesnika, a to je jezik koji preovladava i uzdiže se iznad sebe sama u svijetu koji je možda zato i trajno živ, a pored toga i zagonetan. Fenomen koji se javlja u lirskom krugu Rebronjine poezije potiče od 1972-1986. god. Na jedan veoma čudesan način, poseban i istančan Rebronja spaja mitološko i poetsko, pagansko i baštinjeno, narodna predanja i praznovjerice sa poetskim fantazmagorijama, slavenske i orjentalne, a iznad svega zavičajne mitologije. Ovom krugu pripadaju zbirke: Izložba, a nesto manje Gazilar, Sreda i Sreda kci, Paganska krv.
„Rebronja je bio magičan i kada priča, a i u tekstu. Uvijek je pružao maksimum pričao je ono o čemu je i pisao o Slavenima, o antropološkim zakonitostima, etimološkim pretragama, o hudu i bođnjačkoj stvarnosti, nesrećnim svađama među slavenskim plemenima, o vlastima, o carevima, o ludacima i kokošarima, šibicarima, konjokradicama, konobaricama, o piscima i psima, o paucima i mačkama.
2 Tiodor Rosić, Tematsko-motivske dominante u poeziji Ismeta Rebronje, U spomen Ismetu Rebro ji, Narod a biblioteka Dositej Obradović , Novi Pazar . god. str. .
76
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 74-82, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 09.02.2015.
Nije volio vlasti, lovce, ambiciozne. Nije volio kravate. Postoje i rijeci koje nije volio. Kazivao bi da nikada u stih ili red nebi stavio riječ koju ne voli“3
Kada govorimo o religijskom, paganskom, mitskom, ono što možemo uočiti jeste izuzetno bogat i raskošan mitološki katalog u ovom pjesničkom izražaju gdje se obuhvataju glavna slavenska božanstva.
Rebronja se isključivo oslanja na ideju o trajnosti duševnih stanja i o ponavljanju ljudskih sudbina. Ismet Rebronja je jedan od onih pjesnika koji svoje strpljenje koriste da bi svoj poetski svijet dosljedno izgradili kao i svoj pjesnički izraz.
Duboka slojevitost religijskog, paganskog i mitskog čini da dobiju značajnu ulogu i na taj način postaju jedan funkcionalini dio odrijeđnog niza simboličkih značenja. Rebronja se elementom mita služi smjerom pa na taj način pjesničkom snagom rekostruiše jedan svijet magijskog vjerovanja. Pjesma je u ovom slučaju kao obred, radnja koja se dogadja na čistom ograđenom bjelilu. Pjesničko biće je zapravo pjesma, ona biva biće umjetnosti gdje prodire do čudesnosti svojom imaginacijom. Njena sjajna metaforička jezgra, neobična su upravo iz razloga sto su gotovo fantastične prirode.
Međutim, uvijek biva zasnovano na jednom osjećaju modernog lirskog izkaza. Teškoće u Rebronjinoj poeziji proizilaze iz njene hermetične zatvorenosti gde čitalačka publika ne moze u potpunosti razumjeti poeziju.
„U Rebronjinu poeziju u zbirkamma Gazilar, Sreda i Sreda kci i Paganska krv ne može se ući bez poznavanja bar nekih elemenata i stvarnosti. Rebronja se koristi historijskim izvorima i podacima, zabeleženim vjerovanjima i predanjima, ali i vlastitim vizijama, slutnjama, svojim smislom za neizrecivo, za u pjesničkom smislu tajanstveno i nedovršeno. Čitalac koji nije bar donekle upućen na te izvore, koji nije spreman da u sebi dovršava započete stvarnosti i pjesničke strukture, teško će shvatiti Rebronjine pjesničke slike, teško će prodrijeti u njegovu simboliku, teško će pojmiti tu njegovu pjesničku odabranu mitologiju slovenskog paganstva, sva ta znacenja koja ovde imaju mleko i koze, srb ili sekira, bijele haljine ili, prosto, imena bogova, ljudi, planina, rijeka,
3 E es Halilović, Priča i Rebro ja i pisa i Rebro ja, U spo e Is etu Rebro ji, Novi Pazar 2010.god.str. 78.
77
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 74-82, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 09.02.2015. gmazova“.4 Zanimljivo jeste to što Rebronjini junaci Paganske krvi vjeruju u paleolitsku ogromnost života, a neka od vjerovanja slična ovim zatičemo i u svijesti sandžačkih ljudi, staraca, i u njihovim pričama o zagrobnom životu. Razlog tome je što sandžački čovjek voli mit pa samim tim on osluskuje mitski prirodu oko sebe.
„U pjesmama Ismeta Rebronje moze se pronaći više elemenata arhaične svijesti i umjetnosti: Najpre, metamorfoza prijedmetnog i ziijvog sveta; potom, natprirodne pojave pred kojima je čovek- subjekt začuđen, zadivljen, i nemoćan, a čije shvatanje ima svojsta umjetnosti; vizije koje su porijeklom iz arhaičnog mišljenja i shvatanja svijeta, u prvom redu vizija smrti, pomora, koja je u stvari varjacija apokalipse; inkarnacija ljudskog svijeta u svijet flore i faune; pojavnost izvan prirodnih bića koje imaju najmanje dvije uloge: Jednu književnu- iz stare građe usmjenosti, a drugu iz sfere psiholoških opažanja.“5
Jednu od iskonskih pripadnosti slavenskoj starini pronalaimo u pjesmi Sclavinica, tu nailazimo na snažan impuls u pjesništvu Ismeta Rebronje i njegov odnos ka srednjovjekovnoj prošlosti i kulturi.
Istovremeno, Rebronja suvereno vlada islamskom tradicijom svog rodnog mjesta, stupajući u dijalog sa njenim nosiocima, uvijek sa onim koji uspostavljaju tokove duha i culture, a ne političke moći.
“Rodni Bihor, usmen poput vukova i ljudi koji ga naseljavaju od pesničkih početaka Ismeta Rebronje jeste neobični i oneobičeni izvor, gospodar ali i rob vlastitog jezika. To bihorsko, zavičajno gospodarenje zorom višestruko je. Iz zavicaja se u Rebronjinu poeziju preliva i drevno i mitsko predanje, i sećanje na srednjovekovnu prošlost, i sultanski zemani, ali tragikomične slike mučne sirotinjske svakodnevnice. Te bihorske priče koje grade svet sabiraju se u jednoj od temeljnih i najdalekoseznijih metafora Rebronjine poezije u Kazivaru. U istoimenoj pesmi iz 1972. god. Kazivar je knjiga - svet, on sabira znanje o svima:
4 Dragoljub Jek ić, Od poetič osti do poetike, U spo e Is etu Rebro ji, Novi Pazar . god. str. 149.
5 Draga Lakićević, Hro ika groblja i sveta, U spo e Is etu Rebro ji, Novi Pazar . god. str. 138.
78
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 74-82, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 09.02.2015.
Pođosmo prema stadima
Stranac se s mesta
Ne miče
Čita Kazivar
Sve o nama zna.6
Rodni Bihor koji naseljava Rebronjinu poeziju nosi sa sobom i niz živopisnih i upečatljivih likova, Bihoraca povezanih kako sudbinom tako i historijom, poimanjem vlastitog indetiteta svog mjesta u rodnom mjestu, doživljaj svijeta, kulturom i jezikom. Ovaj narod, Bihorci, u poeziju unose lokalnu boju, kazivanje o fenomenu pojedinačnog ljudskog trajanja te dokumentarnost, što Ismeta Rebronju čini jednim od prvih pjesnika koji u lirsku pjesmu zašiva čulno-konkretne, gotovo dokumentarne slike svakodnevnice.
“Jedna od temeljnih figura Rebronjinog zavičajnog prostora i njegove ukupne poezije, stožer koji daje smisao, posrednik drevnih znanja i davno zaboravljenih značenja - jeste otac. Dok otac gazi Lim tama i strah zaposedaju kuću. Iz vizure djeteta - lirskog subjekta, izrasta slika svijeta koji je ostao bez zaštitnika i zato moze biti ugrožen zvjerima, vatrom i vodom:
Kad on nije kući
Može da se desi požar,
Može neko pčele
Da ukrade,
A jutro…
Predaleko od nas.
Taj i takav otac vezuje izolovani prostor djetinjstva sa velikim svijetom iz kog dolaze.
6 Ljilja a Pešika -Ljušta ović, Moder i pes ik i drev a priča, U spo e Is etu Rebro ji, Novi Pazar 2010. god. str. 103,104,105.
79
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 74-82, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 09.02.2015.
Pristuna je i u Rebronjinoj poeziji slika majke, oblikovana dvostruko: kao nagovještaj bezrezervne topline, ali i kao mitizovana slika vidilice, žene koja prozire drevne tajne. Majka je u Rebronjinoj poeziji moćna gospodarica riječi “za njenim glasom kurijaci jure”, ona je mitska rodilja čija je veza sa vlastitim porodom iskonska i neraskidiva.
Jedno od prvih Rebronjinih djela jeste Knjiga rabja. Tokovi ove zbirke prepoznaju se u tokovima srpske poezije koji pripadaju Branku Miljkoviću. Ova zbirka je izuzetno simbolična puna metafora, kazuje o ljubavi, smrti i o samom čovjekovom postojanju, čemu je pjesnik i dao lični pečat.
Pored Branka Miljkovića sličnosti se mogu pronaći i kod Ismeta Rebronje i Vaska Pope koji su mu omogućili da u jednom periodu zivota može da bira izdavače za svoja djela i koji je bio jedan od urneka za pisanje jednog dijela poezije. Pričajući sa Ahmedom Gurbijem, mistikom i dervišem upućuje mu teške, bolne stihove.
Ovaj svijet prazna slama,
Pas beznogi za srnama.
Na osnovu ovih stihova možemo prepoznati veoma značajan dijalog s Momčilom Nastasijevićem.
Međutim, to nije jedina veza sa srpkom poezijom već trešnja iz djetinjstva, iz rodne Goduše odjednom postaje mitska i pronalazimo je u Sumatri Crnjanskog.
Ponekad i trešnje one,
Trešnje moje s zavičaja,
Um mi posve zaklone…
Sličnosti također pronalazimo kod Riste Ratkovića gdje Lim kao rijeka morem teče, a kod Rebronje za njegov narod, Bihorce, Lim jeste i more i rijeka, a i nešto više je od toga, ona je granica među svjetovima.
“Njegova pesma Smrt pijetla nastala je jos 1959. god. uspostavlja dijalog s dva u tom trenutku najznačajnija i najosobenija moderna srpska pjesnika s Miodragom Pavlovićem i Vaskom Popom.
80
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 74-82, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 09.02.2015.
Slično smrti Pavlovićeve kokoške u pesmi Na smrt jedne koke, smrt petla postaje simbol umiranja uopšte: 7
Umrla je mala zora
S raširenim krilima
Ka izblijedelom nebu”
Istovremeno, personifikovani prijedmeti male kutije koje napunjenim mirisom iz sanduka kukuriču ostvaruje saglasije sa Popinim svijetom oživljenih prijedmeta, tako da se tragovi Rebronjine poezije, motive i sličnosti mogu pronaći u srpkoj, a i u crnogorskoj književnosti.
Još jedan od aspekata Rebronjine poezije koji se ne može zaboraviti jeste pesimizam, kao stvaralački princip. U pjesmama, prozi, i drugim spisima Ismet Rebronja je pesimista.
Međutim, njegov pesimizam ne zavisi od toga da li je sam pesnik zaista srećan ili ne, da li je vjernik ili ateista pa samim tim pesimizam iskazan na ovaj način prelazi u nihilizam.
Sve vrijeme je zastupljena igra sa vlastitom dušom gdje se nameću pitanja, šta je zapravo život i koji mu je smisao?
Međutim, odgovor na ova pitanja nije ništa novo u historiji čovječanstva, život nije ništa, nema smisao pa čak ni budući svijet ne postoji, niti ima šta sa druge strane života. Knjiga rabja je najautentičniji otisak Rebronjine svijesti i pjesničke duše. Nakon ove zbirke dolazile su druge sažetije, cjelovitije, simbolički organizovanije, utemeljenije, u historiji, kulturi, ali Knjiga rabja ima ono što druge nemaju, a to je pesnička haotičnost, ispoljena strast pa se iz ogromnog historijskog zaborava kao kroz maglu probijaju oštrice metafore i simbola. Ljepota ove zbirke je u tome sto je imala za zadatak da tumači umjetnost i historiju, ali se ostvarila kao knjiga moderne poezije gdje nered i haos treba da se saberu i okupe pa na taj način posvjedoče o senzibilitetu pjesnika i njegovu duševnu potrebu da se suoči sa onim što on zapravo i jeste.
Nemir, nemir, strašan nemir. Nema leka protiv tog nemira, osim pisanja. Pisanje, to me umiri, posve umiri. Pisati, pisati makar i bacati navaljene gluposti. Svet je nepravden, lažan. Sve se zasniva
7 Ljilja a Pešika -Ljušta ović, Moder i pes ik i drev a priča, U spo e Is etu Rebro ji, Novi Pazar 2010. god. str. 101-102.
81
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 74-82, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 09.02.2015. na laži. Lažne su i fundamentalne religijske knjige, falsifikati sumerskih ploča i rimskih papirusa. Sve je laž. Lažne su ideologije. Samo je istinito dobro. Ono se retko zbiva. A i kad se pojavi, uguši ga antidobro. Malum, malum.
Čovek ili čini ili trpi malum.
(Ismet Rebronja, Psi su najbolji ljudi, secanja, neobjavljeni rukopis).
82
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
Prof dr. Almedina Čengić Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru, Novi Pazar, Srbija [email protected]
KARAĐOZ - TEATARSKI IZRAZ KROZ VIJEKOVE
KARAĐOZ - THEATRICAL EXPRESSION THROUGH THE AGES
Apstrakt – Teatar sjenki je kao forma prisutan još u antičkoj Grčkoj, odakle je prenijet u Vizantiju, a Turci su ga prihvatili osvajanjem prostora i plasirali na širem geografskom području njihove dominacije. Ovaj popularni oblik dramske prezentacije dosegao je kulminaciju, u svom razvoju, za vrijeme Otomanskog carstva, ali slična elaboracija tematskih cjelina prisutna je i u ranije zapisanim tekstovima, koji se vežu čak sa II vijekom p.n.e., na teritoriji današnje Sirije. Izvodio se za vrijeme kralja Antiosa, koji je posjedovao vlastito pozorište „igrajućih lutaka“.
Ključne reči – Karađoz, Hadživata, legenda, teatar sjena, Daleki i Bliski istok, orijentalni teatar, Otomansko carstvo, umjetnička i kulturna tradicija, društvena i politička satira, „karađoz“ na Balkanu i u Bosni.
Apstract – Shadow theater as a form present even in ancient Greece, where he was transferred to Byzantium and the Turks have accepted the conquest of space, and distributed over a wide geographic area of their domination. This popular form of drama presentation reached its culmination, in its development, during the Ottoman Empire, but similar to the elaboration of thematic units is present in earlier writing texts, which bind even from the second century BCE, in what is today Syria. He performed during King Antiosa, who owned his own theater "of playing dolls."
83
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
Key words – Karađoz, Hadživata, legend, shadow theater, the Far and Middle East, Orienatal Theatere, the Ottoman Empire, artistic and cultural traditions, social and political satire, „Karađoz“ in the Balkans and Bosnia.
UVOD
U Turskoj se teatar karađoz prvi put spominje u XIV vijeku kao veoma popularan i prihvatljiv oblik drame u svim društvenim slojevima, a legende koje su neposredno povezane za njegov nastanak, datiraju i vežu se za XI vijek.
Varijante karađozovog teatra sjena dominiraju mnogim kulturnim sredinama šireg okruženja, ali za naše područje je bitan ovaj oblik dramskog stvaralaštva, koji se razvijao pod intenzivnim utjecajem turskog naslijeđa. Likovi, struktura teksta, način dramskog uobličenja, motivi i tematika, su prepoznatljivi na osnovu prototeksta, koji se snažno razvio na Maloazijskom poluotoku.
Teatar sjena, kao prvi oblik te vrste umjetnosti na tlu Bosne i Hercegovine, nazvan je po njegovom glavnom protagonisti, Karađozu („crnookom“ što asocira na masku i šminku) i gotovo da se sa sigurnošću može konstatirati, kako je vijekovima dominirao kao jedini oblik dramske djelatnosti ovdašnje populacije.
Prožimajući se na kulturološkim, umjetničkim, nacionalnim i religijskim nivoima, ovaj način dramskog prikazivanja, u regiji oskudnog kreativnog izražavanja, intenzivirao je, u svom sinhronijskom i dijahronijskom slijedu, brojne promjene i prilagodbe. Gotovo svaka od balkanskih zemalja, u kojima se javljao i svaki narod koji ga je prihvatio, kreirali su ga kroz svoje vizure i bojili koloritom vlastitog doživljaja i iskustva.
Ovaj oblik dramskog izražavanja i danas pobuđuje interes književnih kritičara i pruža mogućnosti obnavljanja jednog veoma jednostavnog i popularnog načina pučkog teatarskog kazivanja, čije se tematske odrednice mogu plasirati u jednostavnoj dramskoj formi, kao komentari na svakodnevna suvremena događanja.
84
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
KARAĐOZ- TEATARSKI IZRAZ KROZ VIJEKOVE
U diskontinuitetu promjena koje su se dešavale u svjetskoj književno-umjetničkoj sredini, Bosna i Hercegovina, ali zemlje u njenom okruženju, su bile uslovljene recipročno-posljedičnim događanjima na historijskom planu i tek su u fragmentima plasirale vrijednosti svoje kulturno- umjetničke zaostavštine. Tako su prolazile faze sopstvenih razvojnih procesa koji su oscilirali, od banalnih tekstova čija se vrijednost može tretirati jedino u okvirima historijskih razvojnih linija umjetnosti i književnosti, do tekstova koji su svojim kvalitetom mogli parirati najreprezentativnijim tekstovima u svjetskoj književnosti. Stoga je gotovo simptomatično da je umjetnost ovih krajeva oscilirala u svojim usponima i padovima, pokušavajući sublimirati sopstvenu konstantu o vrijednosti pojedinih umjetničkih dijela ili dominaciji i značajnijem utjecaju velikih umjetničkih pravaca na ove prostore.
Takva problematika je svako prisutna i na širem prostoru Balkana, koji je u ovim sferama ljudskog djelovanja očekivano zaostajao, boreći se za egzistenciju i podilazeći zahtjevima velikih sila, koje su ga konstantno osvajale. U takvom nezavidnom položaju, koji je bio uslovljen nametanjem tuđih kulturnih vrijednosti, narodi ovih područja su inicirali razvojnu liniju u okvirima umjetnosti, ali ona je kao dio kulturne baštine i naslijeđa, često bila samo izraz individualnih stremljenja da se sačuva i održi u svom izvornom obliku.
Kulturno-umjetnička tradicija ovih prostora je posebno bila neafirmativna prema teatarskoj djelatnosti. Ovaj oblik izražavanja je ostao na nivou narodnog stvaralaštva koji je determiniran verbalnim oblikom humora, ograničen kraćim formama, uglavnom, šalama i pošalicama; sa upotrebom svakodnevnog govora i žargona u uobličavanju istih. Značajniji pomaci su prisutni u renesansnoj komediji dubrovačkog podneblja kroz Držića ili kasnije srpske komedijografske škole Sterije i Nušića; ali ograničavajuća determinanta jezičke barijere, kod prijevoda, lokalno je ograničila i autore i tekstove.
Simptomatično je da je gotovo kompletno područje balkanskih zemalja, po inerciji, lakše i jednostavnije prihvatalo prevođenu književnost, plasiranu na svojim jezicima, koja se prilagođavala podneblju i zahtijevima širih populacijskih krugova.
85
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
Ta uslovljenost jeste još jedan od razloga koji su neminovno ograničavali razvoj književno- umjetničke djelatnosti, neposredno povezana sa stvaraocima ovih područja.
Karađozov teatar sjena
Specifičan oblik kulturno-umjetničkog, preciznije dramskog, djelatništva prezentiran je kroz teatar sjena, karađozov teatar, koje je, kao jedinstvena forma, prenesen na tlo balkanskih zemalja kroz osmanlijsku kulturno-umjetničku baštinu, u izvornom obliku iz Sirije, a u drugoj varijanti iz same Turske, preciznije središta ondašnjeg Otomanskog carstva. On obilježilo gotovo višestoljetnu tradiciju teatarske djelatnosti.
Teatar sjena je kao forma prisutan još u antičkoj Grčkoj, odakle je prenijet u Vizantiju, a Turci su ga prihvatili osvajanjem prostora i plasirali na širem geografskom području njihove dominacije.
Ovaj popularni oblik dramske prezentacije dosegao je kulminaciju, u svom razvoju, za vrijeme Otomanskog carstva, ali slična elaboracija tematskih cjelina prisutna je i u ranije zapisanim tekstovima, koji se vežu čak sa II vijekom p.n.e., na teritoriji današnje Sirije. Izvodio se za vrijeme kralja Antiosa, koji je posjedovao vlastito pozorište „igrajućih lutaka“, napravljenih od „tanke i savitljive kože odjevene u blistavu odjeću“. Ta vrsta lutaka je, također, dio tradicije kineskog teatra sjenki, a prepoznatljiva je i u Indiji tokom IV i V vijeka gdje se izvodila projekcija predstava iza bijelog prozirnog platna, pod nazivom Vajang, a tematski je tretirala priče iz velikih epova Mahapharate i Ramajane. U Persiji je ta vrsta teatra njegovana još tokom XII vijeka i inicirala je glavni lik Kečel Pehlivana (Kačal Pahlavan) koji je posjedovao tipske osobine teatarskog obilježja; ćelavost, karikaturalni izgled sa predimenzioniranim detaljima, služenje dijalektom u govoru i sposobnošću humoresknog imitiranja pojedinih negativnih osobina. Na etimološkom nivou prihvaćen je kasnije termin koji pobliže determinira glumca na ovim prostorima, a to je pehlivan - pučki, narodni lakrdijaš i zabavljač.
Tako je ova vrsta teatra tokom svog širenja u geografskom i kulturološkom poimanju doživljavala brojne promjene i prilagođavala se etničkim i etnološkim različitostima pojedinih podneblja.
U Turskoj se karađoz prvi put spominje u XIV vijeku kao veoma popularan i prihvatljiv oblik drame u svim društvenim slojevima, a usmene legende koje su neposredno povezane za njegov nastanak, datiraju negdje oko XI vijeka. 86
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
Varijante karađozovog teatra sjena dominiraju mnogim kulturnim sredinama šireg okruženja, ali za naše područje je bitan ovaj oblik dramskog stvaralaštva, koji se razvijao pod intenzivnim utjecajem turskog naslijeđa. Likovi, struktura teksta, način dramskog uobličenja, motivi i tematika, su prepoznatljivi na osnovu prototeksta koji se snažno razvio na Maloazijskom poluotoku.
Teatar sjena, kao prvi oblik te vrste umjetnosti na tlu Bosne i Hercegovine, nazvan je po njegovom glavnom protagonisti, Karađozu („crnookom“ što asocira na masku i šminku) i gotovo da se sa sigurnošću može konstatirati, kako je vijekovima dominirao kao jedini oblik dramske djelatnosti ovdašnje populacije i postao „posrednik između Evrope i Istoka, između davnog doba i modernih vremena“.
Prožimajući se na kulturološkim, umjetničkim, nacionalnim i religijskim nivoima, ovaj način dramskog prikazivanja, u regiji oskudnog kreativnog izražavanja, intenzivirao je, u svom sinhronijskom i dijahronijskom slijedu, brojne promjene i prilagodbe. Gotovo svaka od balkanskih zemalja, u kojima se javljao i svaki narod koji ga je prihvatio, kreirali su ga kroz svoje vizure i bojili koloritom vlastitog doživljaja i iskustva.
To ne znači da je kulturna tradicije Bosne i Hercegovine u ranijim stoljećima potpuno lišena teatarskog, a time imanentno, i dramskg segmenta, o čemu svjedoče dubrovački zapisi još iz 15. stoljeća, iz kojih se vidi da je srednjovjekovna bosanska vlastela imala na svojim dvorovima artiste, tzv. bufone, histrione, žonglere, koji su bili veoma traženi kad je trebalo uljepšati razne javne i privatne svečanosti, čak i u samom Dubrovniku. Kasnije, u vrijeme turske vladavine, u Bosni se pod utjecajem orijentalnog „teatra sjenki“ na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće razvio specifičan vid pučke zabave po imenu „karađoz“ („crnooki“), koji je, u skladu sa zahtijevima islama, eliminirao prisustvo živoga glumca na sceni, ali je zasigurno njegovao dijalog kao dramski oblik neophodan za odvijanje predstave, baziran na improvizaciji poput canovaccia u komediji dell arte, privlačan kao brzi odgovor na aktuelna zbivanja, do danas sačuvan samo u fragmentima koji ukazuju na kanoniziranog junaka Karađoza, kao predstavnika naroda što po pravilu pobjeđuje svoje protivnike. (Muzaferija 2004 : 9).
"Karađoz teatar", korijene u svom uobličenju vuče još iz antičke Grčke, a na ove prostore gdje je usvojen kao dio kulturne tradicije, je prenesen neposredno dolaskom drugih naroda. Prvi precizni podaci o izvođenjima ove vrste teatra vezuju se za predstave igrane na vašarima ili sijelima, kasnije u “kahvanama”, pa čak i u pojedinim porodičnim kućama. On je u potpunosti bio u skladu sa 87
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015. zahtijevima islamske tradicije, jer ona zabranjuje „glumovanje“ i pojavljivanje živog glumca na sceni, pa je stoga bio popularan na teritorijama gdje je pretežno živjela muslimanska populacija. Zanimljiv podatak da su početkom 20. vijeka, za vrijeme ramazana, ove predstave često izvođene u čuvenoj "Despića kući", koja je bila kulturno stjecište intelektualnih sarajevskih krugova. Posljednji pobornik ovog specifičnog teatarskog žanra bijaše neki, Hasib Ramić koji je negdje oko sarajevske Skenderije držao “kahvanu” u kojoj se prikazivao “karađoz”, a prestade da radi negdje 1919., valjda mu se suprotstavila jaka konkurencija. Sarajevo dobi svoje Narodno pozorište.
Karađoz
88
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
Turska
Krađoz (turski: Karagöz, što znači „crno oko“) je oblik kazališta sjena u Turskoj u kojoj su likovi, poznati kao tasvirs izrađenih od devine ili volovske kože u obliku ljudi ili stvari, a koje se drže na šipkama ispred izvora svjetla tako da bacaju svoje sjene na zaslonu od pamuka. Lutkama upravlja samo jedan vodeći umjetnik, Hayali, a može imati jednog ili više šegrta pomoćnika koji uče zanat i pomažu napraviti tasvirse i prate akciju s glazbom. Ove vrsta kazališta je bila veoma popularna u vrijeme Osmanskog carstva i naširoko se izvodila u kavanama, vrtovima i javnim trgovima, pogotovo tijekom svetog mjeseca Ramazana, kao i tijekom blagdana obrezivanja. Karađoz se danas danas uglavnom izvodi u dvoranama, školama i centrima u većim gradovima gdje još uvijek privlači veliku publiku, iako su uglavnom pojednostavljene za djecu. Ovo tradicionalno kazalište jača osjećaj kulturnog identiteta i povezuje ljude kroz zabavu, zbog čega je upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2009. godine[1].
Iza pozornice Karađoz kazališta
89
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
PREDSTAVE
Karađoz likovi u muzeju u Albaidi
Izvedba Karađoza
Karađoz je vodeći lik teatra sjena, neposredno prikazan kao: „priprost, a bistar čovjek iz naroda, razborit i domišljat, mada nepismen, u procjenama uvijek trijezan i čak grubo realističan“. Ova konstatacija neminovno inicira paralelu koja ga poredi sa renesansnim likom comedije del arte:
90
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015. pametnog, lukavog, ali domišljatog sluge, koji ima funkciju glavnog intriganta u samom zapletu drame.
Nasuprot njemu, kao antipod, je drugi centralni lik Hadživat „čovjek školovan i finih manira, u razgovor uvodi, i sebi nerazumljive, arapske i persijske riječi i fraze, nastrojen emotivnim izlivima“, ali sa osobinom brzopletog i nepromišljenog djelovanja, što ga često dovodi do nepotrebnih sukoba. U svom osnovnom uobličenju on odgovara liku lakomislenog gospodara renesansne komedije, koji u svom hedonističkom zanosu često inicira probleme za koje nije u stanju da pronađe rješenja. Ova dva lika su pandani šabloniziranim i univerzalnim likovima Scapina i Tartuffea, protagonistima prepoznatljive europske komedije iz doba renesanse.
Povlačenje paralele sa renesansnom komedijom je potpuno opravdano u odnosu na period kada se ova dva dramska oblika pojavljuju u Evropi, dakle, okvirno period XVI vijeka.
Tema kazališnih komada se temelji na kontrastu između dva glavna lika: Karađoz simbolizira nepismenog čovjeka iz naroda, dok Hadživat (tur. Hacivat, što je složenica od Hacı İvaz, tj. „Ivaz hadžija”) pripada obrazovanoj klasi koja koristi književni i poetski jezik. Karađozova duhovita naivnost uvek pobijedi Hadživatovu učenost, premda svi njegovi poslovni planovi propadnu. Pored glavnih likova, Karađoza i Hacivata, može se naći i niz drugih likova, kao što su kabaretska pjevačica Kantocu i iluzionist-akrobat Hokkabaz, ali i pijanica, ovisnik o opijumu, ekscentrični patuljak, škrtac, namiguša i drugi. Pojavljuju se i stranci u tipiziranim ulogama: crna sluškinja, albanski stražar, grčki doktor, židovski zlatar, i dr. Ova vrsta kazališta je postala popularna među Armencima, Albancima, Arapima, ali i u Grčkoj pod imenom Karađozis. (Karagöz na UNESCO-vim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 31. kolovoza 2014.)
Iako uslovljen migracijskim pomjeranjima koje su intenzivirane, pogotovo na teritoriji Balkana, za vrijeme osvajanja i ratovanja, karađozov teatar sjena se, neovisno od bilo kakvih ograničenja, širio izvan geografskih i historijskih odrednica, neposredno ili posredno povezivanih sa lokalitetima koji su prihvatali ovaj vid dramskog prikazivanja. Upravo te osobenosti i potvrđuju tezu, koja ovu vrstu teatra tretira kao univerzalni fenomen, koji se, slijedeći specifičnosti pojedinih regija u kojima se pojavljivao, drugačije tretirao, primjenjivao i izvodio.
Imena likova i njihove osobine su projekcija kulturne tradicije šire pučke populacije u jednom regionu, koja na najjednostavniji način pokušava da oslika sopstvenu stvarnost jednog datog
91
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015. trenutka. Stoga je simptomatično da je ova vrsta dramskog sukoba isključivo zasnovana na verbalnom humoru i da se proicira kao komedija situacije ili komedija naravi, sa vrlo jednostavnim zapletom koji se usložnjava uvođenjem novih likova, koji u spiralnom ispreplitanju zabuna i intriga, iniciraju komične situacije.
Postoji legenda kako su Karađoz i Hadživat dva zidara koja su radila na izgradnji džamije u Bursi u prvoj polovici 14. stoljeća. Njihovi verbalni dueli su veselili ostale radnike, ali su usporavali rad. Zbog toga su pogubljeni, ali su ovjekovječeni u narodnim pričama. ( Ersin Alok, Karagöz-Hacivat: The Turkish Shadow Play, Skylife - Şubat (Turkish Airlines inflight magazine), veljača 1996., str. 66–69.)
Neposredna povezanost sa legendom osnovnog dramskog motiva u karađozovom teatru je očigledna i sveprisutna, a može se tumačiti kao konstanta koja stalnim retrospektivnim postupcima podsjeća na početak priče o Karađozu i Hadživati, likovima koji su oživljeni kroz teatar sjena, potencirajući univerzalnost ovog dramskog fenomena. Kao takav specifikum, on je u svojoj dominantnosti i vjerodostojnosti, na osnovu narodne baštine, inicirao slijed sopstvenog razvoja, koji je neposredno povezan i uslovljen tradicionalnim usmenim naslijeđem.
Uvodni dio, obavezno sadrži, jednu vrstu prologa u kome se objašnjava određena situacija, u kojoj se nalaze glavni protagonisti i koji ima funkciju pojašnjenja, upravo kao i komentar negromanta, uvodničara, u renesansnoj komediji.
Predstava započinje s projekcijom uvodnog lika koji predstavlja prizor i daje nagovijestiti temu drame, prije nego što nestane s prodornim zvukom zviždaljke ustupajući glavnoj izvedbi koja može uključivati pjevanje, glazbu tamburina, poeziju, mitove, jezične dosjetke i zagonetke. Predstave obiluju igrama riječi i imitacijama regionalnih naglasaka[1] .( Karagöz na UNESCO-vim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 31. kolovoza 2014.)
Kompoziciona struktura prvobitnih tekstova karađozovog teatra se u mnogome razlikuje od onih oblika koji su iz njih kasnije razvijali. Oni su prihvatani, tumačeni i izvođeni, zavisno od područja gdje su, posredno ili neposredno preneseni i predstavljeni kao dio narodne kulturno- umjetničke tradicije. Međutim, fleksibilnost njihove prilagodbe nije inicirala različitosti u osnovnoj tematici i idejnom određenju teksta, niti u poziciji i funkciji glavnih likova.
92
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
Kazališne predstave o Karađozu i Hadživatu tipično imaju 4 dijela. U prvom (Mukaddime) Hadživat poziva svoga prijatelja Karađoza, koji se na kraju pojavljuje. Drugi dio (Muhavere) je dijalog među njima, dok se u trećem dijelu (Fasil) stvara zaplet. Najzad, u četvrtom dijelu (Bitiş), dolazi do kratke prepirke između Karađoza i Hadživata koja redovito završava tako što Hadživat viče na Karađoza da je sve upropastio, tj. „doveo do krajnjeg zastora”. Karađoz odgovara frazom: „Neka mi bude oprošteno“.( Cevdet Kudret, Karagöz, İstanbul: Yapı Kredi Yayınları 119., Sanat, 2111., 2004. ISBN 975-08-0862-2)
Iako karađozov teatar sjena ima precizno određenu kompoziciju u svom izvornom obliku, ta odrednica je potpuno zanemariva u odnosu na različite varijante ove vrste dramskog prikazivanja na teritorijama gdje se proširio. Ne slijedeći striktno pravila koja određuju tok radnje, s obzirom da je ova vrsta determinirana kao pučki teatar, jasno je da je karađozov teatar sjena bivao prilagođen različitim potrebama i situacijama određene sredine i njene populacije. Njegova osobenost je potpuna sloboda u improvizaciji na nivou proširenja komentara glavnih likova na zadatu dramsku situaciju ili postavljeni problem koji inicira osnovni dramski sukob, kao okosnicu samog teksta. Izgovoreni tekst je uvijek drugačiji u odnosu na prethodnu izvedbu, stoga se može konstatirati da on nema konstantu u svom uobličenju, a time nema ni autora koji ga potpisuje kao jedinstvenu cjelinu, nego je rezultat stava izvođača koji trenutno prikazuje predstavu. Nakon veoma intenzivnog dramskog sukoba iniciranog zabunom ili intrigom sa specifičnim komičnim efektima, neminovno se nameće razrješenje u vidu sretnog završetka.
Medijska atrakcija
Specifikum ove vrste teatra u Bosni i Hercegovini je doživio svojevrsnu reinkarnaciju u drugoj polovini XX vijeka. Sveprisutnost tematike, neovisno o vremenskim i prostornim distancama, koja se neposredno povezuje za ovu vrstu teatarskog uobličenja, proicirala je novi način tretiranja teatra sjena. Prilagodbom koja je inicirana tehnološkim napretkom, karađozov teatar sjena je predstavljen kao “medijska atrakcija”, adaptirana u tv serijal “Karađoz” i u formu kratkih komentara na nivou vica i šale, prvo u formi radio adaptacije, a uskoro i kao “blic” komentara u tv programima.
Momo i Uzeir
"Karađoz" na humorističan način govori o temi turske vladavine i, iako se precizno ne može odrediti historijski moment bitan za radnju, iz arhaičnog bosanskog jezika koji je maestralno
93
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015. interpretirao Demirdžić moglo bi se zaključiti da je riječ o periodu neposredno pred dolazak Austro-Ugarske u BiH. Upravo ovaj lik obilježio je njegovu karijeru i mnogi ga pamte kao Husametin-bega. Televizijski projekt nadmašio je i njegovu radijsku ulogu Uzeira, koja opet ima svoju priču. Naime, Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić, ili jednostavno Momo i Uzeir, u svojoj humorističnoj emisiji zabavljali su slušaoce Radija Sarajevo, a upravo po njihovim ulogama naziv su dobili popularni sarajevski neboderi - "Momo i Uzeir".
"Karađoz" je bila neobična serija koja je prikazana u pravo vrijeme i predstavljala je bajku, fantastiku. Korenić i ja trudili smo se da napravimo orijentalnu priču koju smo prilagodili bosanskim prilikama, gdje je beg bio bosanski, a ne istanbulski. Ova serija pomogla je mnogim sarajevskim glumcima da probiju led - izjavio je svojevremeno Demirdžić, koji je 1988. preminuo u 71. godini. U novije vrijeme seriju "Karađoz" reprizirao je BHT 1.
Čuveni komad "Karađoz" ubraja se među najveće dragulje bosanskohercegovačke kinematografije koji je Televizija Sarajevo ekranizirala davne 1969. godine. Zajedno s velikim glumcem Rejhanom Demirdžićem, scenarij za ovaj projekt potpisuje Jurislav Korenić, a zasluge se pripisuju i televizijskom reditelju Aleksandaru Jevđeviću. ( http://www.avaz.ba/clanak/136557/karadoz-pravi-bh-dragulj#sthash.GIAllGFh.dpuf ).
Televizijska adaptacija karađozovog teatra sjena izazvala je veliki interes širih krugova publike, koja je ovaj tv projekat prihvatila sa posebnom simpatijom i zainteresovanošću. Jasno je da bila potrebna izuzetna sposobnost za ovakvu vrstu projekcije jednog tradicionalnog i univerzalog načina dramskog prikazivanja, ali kompleksnost pristupa čitavog tima koji je osmislio ovu ideju dala je zaista „dragulj bosanskohercegovačke kinematografije“ čiji se uspjeh proširio na cijeli region.
Specifičnost samog teksta koji je bio prilagođen svojom univerzalnošću, na nivou dramskog uobličenja, tradicionalnom poimanju i tumačenju šale, koja je u svojim osobenostima prepoznatljiva na ovim prostorima, je bio “intrigantan” postupak u popularizaciji serije. Mada je serijal, po J. Lešiću, kombinacija situacijske komedije (comedia motoria) i karađozovog teatra, ipak upotreba turcizama, orijentalnih pojmova, imena, a i sama tematika su više determinirani kao naslijeđe istočnjačke kulturne tradicije. Kostim i šminka su, podilazili elementima orijentalnog stila, ali glavni likovi Fistik i Husametin-beg imali su obilježja koja su ih neposredno povezivala sa likovima 94
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
Karađoza i Hadživate (platnena brada, kapa sa obilježjima, obuća i odjeća i orijentalni dodaci na njoj). S druge strane posebno je inicirana sličnost sporednih likova sa onim iz karađozovog teatra (plesačica, kurtizana, razbojnik, trgovac, naivni putnik namjernik i itd.) u njihovim postupcima i izgledu.
Scenografija je u enterijernom, kamernom prostoru, uglavnom, bila improvizovana u skladu sa nadrealističnim postupkom, dok je eksterijer pažljivo biran u svojoj vjerodostojnosti, gdje su korišteni ambijentalni prostori kuća, ulica, bašta, koje su podsjećale na, ili su još uvijek zadržale, orijentalni stil (tekija u Blagaju, Stari most u Mostaru, mostarska čaršija, Počitelj, Svrzina kuća, Baščaršija). Upravo na ovim prostorima je i nastajala dosjetka, vic, šala, pošalica, anegdota, specifične u svom uobličenju i osnovnoj poruci, u odnosu na pučanstvo, narod iz čije su tradicije i proizašle.
Posebna atrakcija ovog serijala je upotreba “pjevljivih” kratkih songova u funkciji intermecca i muzičkih numera na najavnoj i odjavnoj špici serijala kao i kratkih baletnih tačaka. Najavna i odjavna špica su uobličene u klasičnoj formi karađozovog teatra sjena gdje, u projekciji iza osvijetljenog bijelog platna, igraju lutke sa svim svojim specifičnostima od izgleda, pokreta, komične gestikulacije, do sadržaja najavne muzičke numere.
Požuri polako
Na male ekrane "Karađoz" (u prijevodu s turskog jezika znači “crnooki”) dospio je nakon što su ga Korenić i Demirđić oživjeli kroz prvo bh. pozorište sjenki, a premijera takve predstave izvedena je 1967. godine u „Svrzinoj kući" u Sarajevu. (http://www.avaz.ba/clanak/136557/karadoz-pravi-bh-dragulj#sthash.a3Y5pxHI.dpuf )
Na veliki korak Televizija Sarajevo odlučila se 1969., a serija je snimana do 1971. godine. Njene epizode "Lažni bakalin", "Maćeha", "Varalica Fistik", "Đul i Fidan" i "Husametin-begovi belaji" već pri prvim emitiranjima izazvale su ogromno interesiranje gledalaca. Mnogi citati i izreke iz "Karađoza" u narodu se mogu čuti i danas, a ova serija zaslužna je i za ime jednog od sarajevskih mostova „Požuri polako".
U prvoj TV seriji tada jedinog bh. kanala, snimljenoj, naravno, u crno-bijelom formatu, glavne uloge ostvarili su Rejhan Demirdžić (Husametin-beg), Aleksandar Mičić (sluga Fistik) i 95
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
Zvonko Zrnčić (Zejbek), dok se u epizodnim ulogama pojavljuju i Nada Pani (Kaduna), Rudi Alvađ (Ribar), Zvonko Marković (Ćelal efendija), Zijah Sokolović (Hajdibej), Vera Milovanović (Maćeha), zatim Etela Pardo, Miralem Zubčević te interpretator Sabahudin Baho Kurt. (http://www.avaz.ba/clanak/136557/karadoz-pravi-bh-dragulj#sthash.a3Y5pxHI.dpuf A. Islamagić- Mulahmetović, “Dnevni Avaz” 19.09.2014.)
Karadjoz:Season1,Episode3
Varalica Fistik (11 Mar. 1970)
TV Episode - 60 min - Comedy | Drama
Directors:
Aleksandar Jevdjevic, Jurislav Korenic
Writers:
Rejhan Demirdzic, Jurislav Korenic
Stars:
Rejhan Demirdzic, Aleksandar Micic, Ranko Gucevac ("Karadjoz" Varalica Fistik (TV Episode 1970) - IMDb www.imdb.com/title/tt1133013/)
Uspjeh pomenutog serijala je potvrđen i kasnijim čestim repriziranjem, kao i frazama iz teksta pojedinih epizoda ili uzrečicama nekih likova; što je rezultiralo recipročno-posljedičnim slijedom prepoznavanja lika Karađoza, pri njegovom pominjanu ili pojavljivanju, te ponovnom prihvatanju ovog narodskog zabavljača kao tradicionalnog regionalnog šaljivdžije i zabavljača, „šereta“.
Bitno je napomenuti da je drugi likovi ovog serijala: Fistik, Niger, Zejbek, Abrakadabra, Kaduna-Kada, također, postaju prepoznatljivi likovi koji su doživjeli izuzetnu popularnost u široj regiji i bili omiljeni kod velikog broja gledalaca.
Kazalište sjena pojava je koja postoji u kulturama od Azije do Balkana, svaki put u drugačijem, kulturno prilagođenom obliku. U svim kontekstima bilo je, i danas je, izraz nižih klasa, društveno neprihvaćenih ili siromašnih pojedinaca. Tradicionalne su teme kazališta sjena
96
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015. siromaštvo, glad te isključenost. Kazalište sjena još uvijek živi u Grčkoj, Turskoj i diljem Azije. U domaćim krajevima i regiji ne postoji od tridesetih godina prošloga stoljeća, dok se od ove godine naziru pozitivni pomaci i u ovome kazališnom izrazu. Konkretno, u predstavi Regoč zagrebačkog kazališta Trešnja, kazalište za djecu pokazalo se i dalje najotvorenijim za nove forme, te u području popularne kulture, odnosno pobjednicima talent showa jedne komercijalne televizije, kazalištu sjena Promenada iz Karlovca. Kao posebna umjetnička forma pučke kulture, takvo je kazalište oduvijek nosilo subverzivni potencijal. Glavni junak tradicionalne izvedbe jest Karađoz, siromah koji humorom, trikovima i prijevarama pobjeđuje, rješava probleme i ismijava sve što je represivno. On je simbol borbe protiv okrutne vlasti, nasilne moći, nepravde, autoriteta, pohlepe i gluposti.
Svetlana Slapšak je antropologinja, feministica i teoretičarka kulture, matična institucija joj je Institutum Studiorum Humanitatis u Ljubljani, gdje radi kao koordinatorica programa Antropologija antičkih svjetova i Antropologija roda te kao dekanica od 2004. godine. Kao direktorica Srpskoga kulturnoga centra Danilo Kiš, čiji lutkari pokušavaju oživjeti kazalište sjena na ovim prostorima, u intervjuu Damiru Imamoviću objašnjava aktualnost Karađoza:
"Zahvaljujući medijima i internetu, nikada nije bilo lakše naučiti se izvođenju pozorišta senki odnosno Karađoza, i to grčkog Karađoza, koji nam po pristupu, dramaturgiji i političkoj satiri najviše odgovara. Sa druge strane, taj svet u kojem živimo je jako fragilan: nestane struje, ode naš elektronsko-digitalni raj. Karađoz se može izvoditi bilo gde, kod kuće, sa svećama. Nemiri, ratovi, pobune, revolucije su možda bliska budućnost - opet je Karađoz tu. Karađoz pripada mediteransko- balkanskim kulturama sirotinje. U Grčkoj je uveliko postao terapija u najnovije doba. To je zabava za decu, koju vole odrasli, a opet grčka dečica uživaju u direktnim i neučtivim političkim aluzijama kojima ovo pozorište obiluje. U Grčkoj su u šezdesetim i docnije - sve do danas - puštali Karađoza na televiziji kao zamenu za crtiće, jer nisu bili tako privilegovani sa Disney-om kao mi u socijalističkoj Jugoslaviji...", te zaključuje: "Grčki Karađoz posebno je politički nekorektan medij".(Subverzivni potencijal kazališta sjena | kulturpunkt www.kulturpunkt.hr/.../subverzivni- potencijal-kazali.).
Ovaj oblik dramskog izražavanja i danas pobuđuje interes književnih kritičara i pruža mogućnosti obnavljanja jednog veoma jednostavnog i popularnog načina pučkog teatarskog kazivanja, čije se tematske odrednice mogu plasirati u jednostvavnoj dramskoj formi, kao komentari na svakodnevna suvremena događanja. 97
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
Pokušaj iniciranja interesa za ovu vrstu humora u novije vrijeme su predstavili sarajevski glumci Enis Bešlagić i Milan Pavlović, koji su snimili serijal o Muji i Sulji, komičnim likovima humoresknog prosedea prepoznatljivog u formi vica, osobito u centralnoj Bosni, ali u svojoj specifičnosti prihvatljivi u širem region exjugoslovenskog podneblja. Jedna od pretpostavki je, da su upravo ova dva lika, Mujo i Suljo, otjelotvorenje likova Karađoza i Hadživate, ali sa specifikumom koji je prije svega povezan sa tradicionalnim poimanjem i predstavljanjem humoresknih sadržaja, koji tretiraju stvarnost i problematiku ljudi, jedne konkretne sredine, saočekivanom determinantom vremenske distance.
4. ZAKLJUČAK
Moderna evropska drama, nažalost, sve manje forsira klasični tip humora u novijim tekstovima. Generalno bi se moglo zaključiti da se sada radi o nekim žanrovskim dramskim podvrstama koje sve više liče na ironiju, burlesku, satiru, grotesku, ali tradicionalna komedija gotovo, da je zanemarena. Postavlja se pitanje da li je komedija izumrla u svom izvornom obliku i da li smo zaboravili kako ona nastaje da bi nas zabavila i nasmijala? Ozbiljnost problematike koja se bavi pitanjem egzistencije sveukupnog čovječanstva, sve više okupira svjetsku populaciju. Da li smo zbog toga zaboravili na smijeh i sve ga više potiskujemo iz naše svakodnevnice!!! Oživimo Karađoza, neka se našali na naš račun, ali onako srčano i naivno, tako da se i mi sebi sami nasmijemo...možda su upravo, te zaboravljene kulturne vrijednosti, rješenje za naše današnje probleme.
LITERATURA
1. Alok Ersin, (1996), Karagöz-Hacivat: The Turkish Shadow Play, Skylife - Şubat (Turkish Airlines inflight magazine), veljača 1996., str. 66–69. 2. Kurdet Cevdet ,(2004) Karagöz, İstanbul: Yapı Kredi Yayınları 119., Sanat, 2111., ISBN 975 3. Lešić Josip,(1991), „Dramska književnost I i II“,“Svjetlost“, Sarajevo. 4. Muzaferija Gordana, (2004), „Činiti za teatar“,“Judita“, Tešanj. 5. Pignare Robert, (1970), „Povijest kazališta“, „Matica hrvatska“, Zagreb. 6. Sinanović Emsud, (1996), Bošnjačka drama“, „Cambi“, Lovran, Rijeka. 98
Univerzitetska misao - časopis za nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 83-99, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html Tematska oblast u koju se svrstava rad: Društvene nauke / podoblast: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 10.02.2015.
7. „Pozorište“(1981), časopis za pozorišnu umjetnost, br. 1-2 godina XXIII, „Univerzal“, Tuzla. 8. http://www.avaz.ba/clanak/136557/karadoz-pravi-bh-dragulj#sthash.GIAllGFh.dpuf08- 0862-2 9. http://www.avaz.ba/clanak/136557/karadoz-pravi-bh-dragulj#sthash.a3Y5pxHI.dpuf 10. "Karadjoz" Varalica Fistik (TV Episode 1970) - IMDb www.imdb.com/title/tt1133013/ 11. Karagöz na UNESCO-vim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 31. kolovoza 2014. Subverzivni potencijal kazališta sjena | kulturpunkt www.kulturpunkt.hr/.../subverzivni- potencijal-kazali..
99
Univerzitetska misao - čКsШpТs zК nauku, kulturu i umjetnost [ISSN: 1451-3870] Vol. 13, str. 100-112, 2014 god., web lokacija gde se nalazi rad: http://um.uninp.edu.rs/arhiva.html TОЦКtsФК ШЛХКst u ФШУu sО svrstКvК rКН: DruštvОЧО ЧКuФО / pШНШЛХКst: Filologija Datum prijema rada: 07.11.2014. Datum prihvatanja rada: 16.02.2015.