2 Ibrahim Čikić

Izdavač UNIVERZITET U SARAJEVU Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava SARAJEVO

Za izdavača Prof. dr. Smail Čekić

Urednik Prof. dr. Faruk Dalagija

Recenzije Prof. dr. Milan Popović Stamenko Fišer

Lektor Azra Fišer

DTP Ali Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 3

Ibrahim Čikić

GDJE SUNCE NE GRIJE

TRAGIČNA ISPOVIJEST O JEDNOM VREMENU I SUDBINI IMENA KOJE NOSIMO

Treće prošireno izdanje

Sarajevo 2012. 4 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 5

6 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 7 8 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 9 10 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 11

ČIŠĆENJE HRAMA

„I dođu u Jerusalem. On (Isus) uđe u Hram i stade istjerivati one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Isprevrta stolove mjenjačima novca i klupe prodavačima golubova; i nije dopuštao da iko pronese išta kroz Hram. Poučavao ih je govoreći: „Nije li pisano: Dom moj zvat će se Dom molitve svim narodima?“ A vi ste učinili od njega pećinu razbojničku“. (Marko, 10-12) 12 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 13

PRVI DIO

S J E Ć A N J A 14 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 15

U ime Boga, Milostivog, Samilosnog!

Bože, blagoslovi Muhammeda, roba Svog i poslanika Svog, i čeljad kuće njegove čistu, i odaberi roditelje moje, oca Avdulaha i majku Samiju o Bože, za čast s Tobom i bla- goslov od Tebe, o Najmilosniji od milosnih! Amin! El-Fatiha

16 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 17

Zahvaljujem Allahu i prizivam Ga upomoć u onome što odbija i udalju- je šejtana i čuvam se od zamki šejtanskih i prepredenosti. Svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed rob Njegov i poslanik Njegov, mir neka je Allahov na nj i potomstvo njegovo čisto!

“Svijet je ovaj doista okrenuo leđa i navijestio odlazak svoj, dok je Svijet budući zasigurno najavio dolazak. Z�najte!��������������������������� Danas je dan pripre- me, a sutra dan utrke. Mjesto napredovanja je džennet, dok je krajnost džehennem. Zar nema nikog da prije smrti svoje ponudi pokajanje nad pogreškama svojim?! Ili, zar nema nikog da poduzme djela čestita za sebe prije Dana obračuna?!” “Iako Bog daje vrijeme tlačitelju, kazna Njegova ga neće poštedjeti. On ga motri iz zasjede na prolazu puta njegova i s mjesta gdje se grlo steže.”

(Imam Ali, Bog blagoslovio njega i njegovu časnu i čistu porodicu) (Staza rječitosti) 18 Ibrahim Čikić

Ibrahimovi roditelji, otac Avdulah (Avdo) i majka Samija (Samka) 1950 godina

GDJE SUNCE NE GRIJE 19

DJETINJSTVO

Mjesec je juli 1994. godine. Već pola godine nalazim se u bjelopolj- skom istražnom zatvoru, zgradi koju sam Bog zna koliko puta šetajući Nikoljcem i Obrovom vidio. Kakvih bi sve sudbina punih jada i čemera insan mogao čuti od ljudi koji su se na pravdi Boga u njemu našli. Do kraja života su nosili teret u svojim napaćenim dušama, tako da se njihovom smrću sve zaboravilo. Davno je neko pametan rekao: “Ono što se ne zapi- še, kao da se nije ni dogodilo!” Težak život praćen silom i nepravdom, koji traje više desetljeća na prostorima ex-Jugoslavije, početkom devedesetih preraste u državni teror. Zlo se brzinom epidemije proširi prostorima dra- ge nam domovine, zahvati i moj rodni grad i napaćeni Sandžak. Sudbina se poigra sa mnom tako što i mene dovede među napaćene duše. Zatvor je napravljen po završetku Drugog svjetskog rata. I dan-da- nas među zatvorenicima kruži priča da je Nijemac koji ga je projektovao, kada je vidio kakav je kazamat napravio, izvršio samoubistvo. Napravljen je u obliku kvadrata, na dva sprata i sa upravnom zgradom koja je na sa- mom ulazu u zatvor i koja se da vidjeti sa ulice. Gledano sa ulice, sasvim obična zgrada koja čak i ne bi podsjećala na zatvor da nije visoke metalne ograde i rešetaka na prozorima. Ispred zgrade nalazi se veliki parking. To je ono što se može vidjeti sa nikoljačke ulice. Kada se čovjek uspenje uz Obrov, vidi da je uz upravnu zgradu, a u pravcu Lima, ograđen visokim zidinama sa tri strane, a iznad zida vidi se samo krov zatvora, koji odaje utisak kvadrata. To je ono što se da primijetiti dok je čovjek na slobodi. No, tek kada se čovjek nađe u njemu, vidi kakav je to kazamat i koliko je bio u “pravu” Nijemac koji se poslije njegova projektovanja ubio. Da nije električnih sijalica koje ima svaka ćelija, izgledao bi kao neki sibirski za- tvor. Kada se uđe u upravnu zgradu, vidi se dugačak hodnik koji se pruža lijevo i desno od ulaza, a ispred ulaza se nalazi ogromna i jaka metalna ka- pija, visoka nekoliko metara. Kada se otvori ta kapija, na nekoliko metara paralelno od nje nalazi se još jedna slična njoj. Kada se i ona prođe, uđe 20 Ibrahim Čikić se u malo dvorište kvadratnog oblika u kom je krug širine jednog metra i prečnika desetak metara, a služi za šetnju zatvorenika. Tačno naspram ulazne kapije nalazi se zatvorska kuhinja, te nekoliko kupatila i vešeraj na prvom spratu, a lijevo i desno od kuhinje nalazi se red ćelija samica. Lijevo i desno od ulazne kapije su stepenice koje vode na sprat, a gore se nalaze grupne ćelije. Zatvor je tako napravljen da ne postoji nikakva mogućnost da se unutar njega čuje bilo kakav zvuk koji podsjeća na civilizaciju. Dio neba koji se vidi iz zatvora toliko je mali da čovjek ne može povjerovati da se tako malo neba vidi iz zatvorske unutrašnjosti. Čak ni Obrov, koji je jako visok, ne može se iz zatvorskog kruga vidjeti. Sunce nikada ne može progrijati u dvorište, gdje je vječiti hlad i zahać. Ćelije su posebna priča i njih ću drugom prilikom opisati. Spratne ćelije, ili kako ih komandiri zovu grupne jer imaju više kreveta, za nijansu su bolje i lakše od ćelija samica, mada i one imaju svoju priču. Ležim u ćeliji br. 1. duga je oko pet, a široka tri i po metra. Na sredini velika teška metalna vrata, a sa lijeve i desne strane dvokrilni prozor. U njoj su tri kreveta i lavabo. Mala i velika nužda obavljaju se u kanti. Tu se boravi dvadeset i četiri sahata, ako se izuzme pet minuta što te za vrijeme ručka izvedu u šetnju u već pomenut prostor. Ležim na krevetu i gledam njegovu konstrukciju koju je dobro zahvatila hrđa, a šušta je sva ispucala tako da je jako neudoban čak i za sjedenje. Ustajem i zagledam uzglav- lje, ispod prstiju osjećam da je neko nekad nešto napisao. Zagledam se i sa ogromnim naporom, iz blizine, uspijevam pročitati: Rići. Sâm sam u ćeliji i to me ime navede na razmišljanje. Rići je bio moj komšija. Jako dobar momak. Bez oca, kojeg nije ni zapamtio, rastao je uz majku. Bio je izuzetno jak i vrlo hrabar. Bio je malo živahniji od ostalih momaka u čar- šiji i ponekad, kada bi se napio, znao je slomiti čašu u hotelu “Sandžak”, što je bio dovoljan razlog da ga organi reda, tako su se u to vrijeme zvali, privedu, zatvore i prebiju na mrtvo ime. Pravo ime mu je bilo Hajrudin. Ubijen je početkom osamdesetih, u najboljoj mladosti, od strane jednog Crnogorca koji ni jednog dana nije odležao zbog tog ubistva. Zvanično saopštenje organa reda bilo je da ne znaju ko je ubica, iako je bilo mnogo svjedoka i dobro se znalo i ime i prezime krvnika. Rasli smo u istoj mahali, gdje smo se često igrali. Bio je omiljen među svima. Srednjeg rasta i jake, pravilne građe, silna momčina. Toliko je bio dobar da bi i posljednji zalogaj iz usta dao drugu. …Naviru sjećanja. Stara vijugava ulica popločana kockom, lijepih trotoara i čista, prolazila je ispred moje kuće. To je glavna saobraćajnica za more, Kosovo i dalje. Zvala se Kula, tako je i sada zovu, samo što sada GDJE SUNCE NE GRIJE 21 nema kocke i pola nekadašnjih kuća, ali ostali su isti saobraćajni problemi od prije četrdesetak godina. U tom vaktu, kada bismo mogli zaboraviti stradanja jadnih Bošnjaka, Bijelo Polje je bilo jedna jako prijatna urbana sredina koja je i pored akcije rušenja turskih građevina, mezarja i ostalih istočnjačkih obilježja, zadržala islamsku odoru i znak raspoznavanja. Ta- kođer je postojala i duša čaršije, koja je ubijena negdje krajem osamdese- tih godina, pred početak krvavih događaja koji su pratili raspad bivše nam domovine. Čaršija se nalazila nekako po sredini grada, između gornje i donje mahale. Njeno rušenje trajalo je godinama, dugo je odoljevala razaranju, ali je sačuvala ljepotu orijenta do početka sedamdesetih, kada je potpuno izmijenila izgled i u potpunosti porušena. Svaka mahala sama po sebi bila je neispričana priča puna mistike i ljepote prošlih vremena. Mahale su imale svoja obilježja po čemu su dobile imena. Nazivi mahala imali su utjecaja na karakterne crte momaka i djevojaka. Zahvaljujući takvom od- nosu prema mahali komšija je imao vrijednost svetinje. Kakva su to lijepa vremena i adeti bili. Znalo se gdje se šta može naći, gdje kakav majstor radi, gdje se može igrati lopte, ašikovati, klikera igrati, kupati itd. Rijeka Lim davala je posebnu draž nekadašnjem Akovu, kome su i ime nasilno promijenili u Bijelo Polje, a kako ime, tako i izgled.. Bjelopoljac koji godi- nama nije dolazio u svoj rodni grad, samo zahvaljujući Obrovu, Marinoj Ravni i Limu, danas bi prepoznao svoje rodno mjesto. Svaka kuća imala je svoju avliju i bašču, tako da smo svi uređivali svoje bašče s ranog proljeća i takmičili se u tome čija će biti ljepša i bolja. Okolna mjesta su bila pra- vi dragulji. Lješnica, Rakonje, Pruška, Rasovo, Nedakusi... bila su toliko lijepa i prijatna da i danas, kada se sjetim te ljepote, osjetim miris liva- da, bašči punih šljiva i raznovrsnog voća. Često sam imao prilike slušati pjesmu od čaršijskih momaka kada bi išli da se najedu šljiva. “Štuca mi se, štuca mi se, pominju me šljive, čak iz Pruške iz Gligove njive!” Pjevan- je pomenute pjesme uvijek je završavalo odlaskom u šljive i obaveznim kupanjem na Limu. Ljepota Lima je posebna priča. Modrozelenu boju Lima, specifičnog mirisa ikre, zahvatao bih rahmetli majci da pravi kahvu, kada smo išli na teferič na Malo polje ili Prštavac, nikada neću zaboraviti. Dok su razvaljivali čaršijsko jezgro, rušili obale Lima i raskopavali lijepe okolne livade, rastao sam gledajući kako ubijaju ljepotu koja se ne može nikada više povratiti. Suviše sam bio mali da bih shvatio odakle taj nagon za rušenjem i zatiranjem svega što ima neku svoju prepoznatljivost i što je svojstveno samo po sebi. Tek mnogo godina kasnije, gledajući razaranje bivše nam 22 Ibrahim Čikić domovine, shvatio sam odakle taj rušilački nagon prisutan u nutrinama mojih komšija s kojima sam mnogo hljeba i soli skupa pojeo. No, ništa se ne može do kraja uopštavati, niti generalno određivati. Prelamati. Mahala u kojoj sam rastao bila je klasična muslimanska, prepoznat- ljiva po avlijama, manjim baščama i bunarima koje je imalo skoro svako domaćinstvo. Kuće su bile sagrađene od kamena, i to širokog od 80 cm do 1m, a u njih su bile smještene hizbe i hambari. Drugi sprat je bio na- mijenjen za stanovanje, a sagrađen je od čatme, sa prelijepim dolapima, hamamima i mutvacima. Unutrašnjost kuća je ispunjena takvim ljepota- ma namještaja, koje su od kuća pravile topli dom. Sve je bilo popunjeno minderima, tegarama, ibricima, đugumima, seharama, maštrafama, saha- nima, ćasama, testijama, kalufli jastucima, ćilimima, serdžadama, ponja- vama, lambama i ritama kojim je bilo zastrto stepenište i dihvana. Avlije su bile popločane kaldrmom između koje nije bilo ni najmanje travke, a u malim cvjećnjacima razno cvijeće kao što je karanfil, bulbul, hašimbeg, zumbul i jorgovan. Bašče su imale uglavnom dunju i pašinku jabuku, kruš- ku ramadanliju, po koju šljivu, te džanariku. Malo bogatije kuće imale su i velika imanja po Lješnici, Rakonjama, Pruškoj, Nedakusima i ostalim prigradskim naseljima koja su se uredno obrađivala. (Različitim pritiscima i prevarama od strane komunističke vlasti SFRJ, ono što nisu opljačkali agrarnom reformom, Bošnjacima je oduzeto na ovaj perfidni način). Nama djeci posebnu radost predstavlja- le su zime sa velikim snjegovima što su tada padali, koje su bile karak- teristične po mahalskim klizanjima, kako u šklavrnjama, na čeleklicama, sankama, sličugama i razno-raznim skijama napravljenim od taraba. Ljeta su bila interesantna po kupanjima na Limu, kako na Sinjavcu tako i na Ciganskom, Patkovoj otoci, Idrinskom, Činovničkim bukovima, Maloj i Velikoj Ćebi, Sofrici, Gredi i ostalim nadaleko čuvenim kupalištima. Posebnu draž čaršiji davali su stariji ljudi, koji su znali mnogo hićaja, priča historijskog sadržaja, anegdota… Čaršiju su krasila i davala joj po- sebnu čar i ljepotu sijela koja su se dugo opirala televiziji, glavnom uzroku prestanka okupljanja i sastajanja ljudi po komšiluku. Islamska arhitektura odiše “pobožnom čamoćom,” zatvorenoj šutljivosti koja se otvara, kon- templacijom. Tišinom. Tako je nekako izgledalo Bijelo Polje, u kratkim crtama, kada sam bio dječačić. Sjećanja naviru kada sam sa, sada rahmetli, Hajrudinom išao na nji- vu koju smo imali u Lješnici. (Tada je Lješnica bila u vlasništvu Bošnjaka i imala samo 3-4 pravoslavne kuće). Vreo ljetnji dan, babko (babo) sa svo- GDJE SUNCE NE GRIJE 23 jim prijateljima okopava kukuruz na Hadžilarskoj livadi. Pjesma odliježe Lješnicom, povremeno prekidana šalama koje se u trenucima odmora čuju sa raznih strana. “Deder, Šućrijaga, tako ti Boga, ispričaj nam onaj tvoj doživljaj sa partizanima”, viče neko iz kukuruza. Šućro, jako vrijedan i radan čovjek, nadaleko čuven po svom pošte- nju, krupan, jakih ruku i ramena, lijepog lica sa blagim crtama na kome su bore ostavile dubok trag, kao i težak život koji je imao radeći u najmu da bi prehranio svoju porodicu u kojoj je bilo dosta čeljadi. Radio je svojski, bio je cijenjen među ljudima po poštenju i karakteru. Vrisak zadovoljstva, svojstven samo njemu, mogao se čuti na udaljenosti od nekoliko kilome- tara kažu, čak do Rijeke, gdje mu je bila i kuća. Ramaga, bapkov svojta, komšija i dobar prijatelj, po zanimanju pe- kar koji je život proveo radeći u pekari, u noćnoj smjeni, da bi prehranio i odgojio sedmero svoje djece kojima je dao mogućnost školovanja na be- ogradskom univerzitetu. Za razliku od Šućra, bio je koščat i mršav, ali vri- jedan u svim poslovima koje je obavljao. Njegov imenjak Ramo Sejdović- Hasanbegović iz Vraneške doline, kao dijete preživio je pokolj muslimana u Šahovicima, tada mu je poklana cijela porodica. Čitav život, do pred samu smrt, proveo je u Šahovicima radeći kod uglednih domaćina kako bi zaradio za koru hljeba da se prehrani i smještaj koji su mu prilikom rada kod njih davali. Izuzetno vrijedan, osrednjeg rasta, bez jednog oka koje je, kako je sâm pričao, izgubio prilikom prelaska Albanije. Nikada se nije ženio, a želja mu je bila da se ukopa u vraneškoj dolini, kako se ne bi raz- dvajao od svojih predaka, koji su svi tamo ukopani. Lijepog lica sa dugim brcima, odavao je izgled pravog gorštaka. Čovjek koji je čitav svoj život proveo u radu a da pri tom nije ama baš ništa stekao. Jako pošten i cijenjen među ljudima, iako nije imao ni škole ni nekog obrazovanja. Životom školovan, ipak je znao sačuvati i čast i ponos. Jer, oni koji imaju iskustvo ili pamet obično su siromašni. “Deder, Hočko, zapjevaj nam jednu, Bog ti dao, samo za pjesme i sevdaha si i rođen”, ču se da reče neko iz kukuruza, što on jedva dočeka i poče pjevušiti sevdalinku koju je samo on znao pjevati na takav način. Prijatan glas razvi se livadom, praćen od ostalih prisutnih, koji jedva do- čekaše da zapale cigar i da popiju Šefove kisele, koju sam ja donosio sa ostalom djecom iz komšiluka. Hočku je pravo ime bilo Muharem, ali po- što je volio mujeziniti u džamiji, dobio je nadimak Hočko, što je njemu prijalo i pričinjavalo zadovoljstvo. Omalehan rastom i dosta nježan, volio je sevdah iznad svega, tako da kud god bi hodio, lagahno bi pjevušio. Zbog 24 Ibrahim Čikić svoje vesele naravi rado je dočekivan u svakom domaćinstvu i ljudi su ga jako voljeli. Znao je razgaliti svakog koga bi pritisla neka briga ili poteš- koća, tako da su se ljudi otimali oko njega. Njegova kuća je bila otvorena za svakog i svaki musafir je bio dobrodošao. Nikada nikog nije vratio sa praga, a tu njegovu osobinu naslijedila su i njegova djeca. Posjedaše svi ukrug i otpoče muhabet, dok je majka postavljala sofru da bismo ručali. Izuzetno vrijedna i zdrava žena koja nije znala za odmor, a koju su svi poznavali po tome što se nikada nije žalila na umor. Vesele naravii, vazda spremna za pjesmu i šalu, iako je imala dosta težak život odgajajući petero djece i vodeći računa o domaćinstvu. Lijepa, okretna i takve naravi, bila je omiljena u komšiluku. Poče postavljati sofru i iznositi ono što je u svojoj kući u Bijelom Polju napravila i sama donijela do Lješ- nice, udaljene nekoliko kilometara. Poče vaditi pite, đuveče, sarme, grah, salatu i tatlije. Po spremanju hrane bila je nadaleko čuvena. “Deder bujrum”, začu se njen glas. Nije morala ponoviti svoj poziv, svi kao jedan posjedaše oko sofre. “Aman Samka, Bog ti dao dobro, pa nismo u prviče, a ni u kući! Kako si samo ovo donijela?” zavika Šućro. “Bujrum, bujrum”, reče ona, “nije to ništa, a ni vi mi niste ko mu dra- go.” Počeše kašike zveckati o sahane i počeše jesti gladni ljudi, umorni od rada. Gostoprimstvo je uvijek toplina, trebalo bi da bude. “Eh, jadni svijetu”, poče Ramo Sejdović svoju priču. “Radio sam cijeli svoj život kod Srba u Šahovicima, ali nikada ni- sam vidio ovakve sofre kao kod Samke. Kod njih je tradicija da naprave kačamak, zaspu ga sirom i kajmakom, naprave od njega grudvu, stave ti to u torbicu pa jedi sokole kad ogladniš. Kad su neki veći radovi, onda se zakolje ovca, nakriža krtole u kazan, skuha i daje radnicima i onim koji su došli pomoći. Čudan je to narod, moj sokole”, reče. “Svi su oni gore na našoj zemlji, ama baš svi. Neki kažu da su nešto za nju platili nekom od potomaka čuvenih Muslića, Hasanbegovića, Čokrlija, Kalića, Babajića i drugih, ali Bog mi duša, lažu. To im kažu i pošteni Crnogorci kojih je sve manje među njima. Sve je to opljačkano od Bošnjaka koji su do 1924-te živjeli u Vranešu. Tada je došlo do ubistva Boška Boškovića, i to od strane Srba kako bi se taj momenat iskoristio za pokolj muslimana. Jer sve velike stvari počinju malim stvarima. “Kako, Ramo, zaboga”, upita Muharemaga, “kako da ga njegovi ubi- ju?” Hočko, koji se nije plaho razumio u politiku i razne igre koje ona zna napraviti, izrazom lica koje poprimi oblik začuđenosti ostade zabezeknut, iako je Bog zna koliko puta do sada čuo bar sličnu priču. GDJE SUNCE NE GRIJE 25

Ramo, onako plećat, jakih ruku i divovskih prsa, sa gustim brcima koji su mu prelijepo krasili izborano i vjetrom i suncem opaljeno lice, a je- dino preostalo oko zračilo blagošću i pored svih nedaća koje su ga zades- ile u životu, mehko nastavi kao da priča samome sebi. “Jeste, slušao sam na sijelima dok sam bio još sasvim mlad. Ma šta mlad, skoro cio život koji sam proveo gore u najmu, pogotovu kad bi bile duge zimske noći i kada se nije imalo šta raditi po polju. Tada bi se zamet- nule razne priče i događaji, tako da sam imao šta čuti i saznati. Jeste, jeste, Boško je bio jako azgin Srbin koji je zadavao jade kako Bošnjacima tako i Srbima i Crnogorcima. On se, navodno, družio sa muslimanima i bio kao njihov prijatelj, ali im nikad nije dobro mislio. To njegovo “prijateljstvo” skupo su plaćali naši naivni age i begovi. Age i begovi koji su imali ogrom- na prostranstva zemlje i velika bogatstva u zlatu i malu mislili su da će tako sačuvati svoje glave i svoja bogatstva, a prije svega udoban i rahat život. Slabo su ti oni mislili na budućnost i događaje koji su slijedili. Poslije od- laska Turaka sa ovih prostora i nekakvog nazovi lijepa života mislili su da su se oni time zadovoljili i da će njih mirne i poštene ostaviti da na miru žive sa njima u dobrim komšijskim odnosima. Nije da nisu imali osnove da tako razmišljaju. Pa, lijepo su oni držali svoje čipčije, dali im svu zemlju i hajvan na upravljanje kao da je njihovo dobro, s tim što su davali jednu polovinu agama i begovima. Koliko će koji od čipčija dati agi zavisilo je od njihovog poštenja. Age i begovi su bili zadovoljni koliko god bi im donijeli prihoda, jer nijedan nije znao koliko čega i koliko hajvana ima u svom vlasništvu. Imali su dovoljno da troše i da budu rahat. Politika ih ni- kad nije ni zanimala, niti su se mnogo bavili njom. Mislili su da će, ako sve prepuste njima, biti ostavljeni na miru. Kad bi bilo glasanje, glasali bi za one koji su bili na vlasti, nikad protiv, i time pokazivali kako su oni lojalni građani. Kako li su samo jadno razmišljali?!” opet za sebe reče Ramo pa nastavi: “Kako su Srbi i Crnogorci dobri političari jer je među njima dosta pismenih, znali su na koji način očistiti Bošnjake iz Vraneša, a da ih to sku- po ne košta, a i Boško im se dobro zamjerio zbog svog bahatog ponašanja. Riješili su da ga oni ubiju, a za to ubistvo optužit će muslimane i naše ju- nake Huseina Boškovića i Jusufa Mehonjića. To da ga nisu Bošnjaci ubili znaju i mala đeca po Vranešu i u to nema nikakve sumnje. Danas o tome pričaju pošteni Srbi i Crnogorci. Poštenih ima i među njima, ljudi koji nisu bili za to, ali su u manjini i niko ih nije pitao. Uglavnom to su oni dobrostojeći koji se bave nekim poslom, tako da imaju sopstveni kapital. Njima nije do pljačke tuđega jer znaju da je oteto prokleto, a i pamte korektan odnos Bošnjaka dok je Turska bila na 26 Ibrahim Čikić ovim prostorima. Kad je Boško ubijen, dato im je tri dana da rade šta god hoće sa nama i da nikom neće polagati račune za tako nešto. Dobar motiv za pokolj bio je dogovor među dušmanima da sve ono što neki pojedinac opljačka ili ubije nekog agu ili bega pripada njemu lično, tako da nije bilo teško organizovati i podići ljude, čak i one koji nisu imali namjeru ratova- ti, ma kakvo ratovanje, hoću reći klanje. Nije se tu imalo protiv koga rat voditi, to je bio narod koji nije imao nikakvog oružja, osim neku kubu- ru ili pušku starije proizvodnje koju su koristili kad bi pijani šenlučili, i to uvijek u prisustvu dušmana. Neorganizovanost i nepovjerenje koje je vladalo među nama, a u dobrom dijelu i zavist i ljubomora, doprinijeli su takvom kraju. Ma nije, bolan, tu bilo među nama ni neke muslimanštine ni neke nacionalne svijesti pa da smo ih izazvali time. Jok, bolan ne bio”, nastavi Ramo karakterističnim vraneškim akcentom, koji je i dan-danas specifičan na tim prostorima i koji su prihvatili i očuvali krvnici i njihovi nasljednici. Znaju se čak i imena i prezimena onih koji su počinili ta zlod- jela i danas se njihovi potomci ponose njima. “Neću ove rede pričati o sudbinama pojedinih ljudi, nego ukratko o onom šta se desilo i kakve je posljedice ostavilo na nas. Ko je ugrabio pobjeći, pobjegao je, ostavljajući sve ono što je imao. Neko u Tursku, a neko u Taslidžu, Akovo, Bosnu i Bog zna gdje sve nismo stigli. Tako, moj Avdo”, obrati se mom ocu, pa nastavi: “A sa svog se ide samo kad se mora. Od tada u Vranešu više nema muslimana, iako još stoje naše kuće, groblja i temelji od džamija!” Slušao sam ovu Raminu priču tada kad sam još bio dijete a i kasnije kao odrastao momak. Imao je izvanrednu moć pripovijedanja i opisivanja prošlih vremena i događaja. Prava milina je bila njega slušati. Imao je što- šta kazati, jer kako je sâm govorio za sebe, dosta toga on tuvi u svojoj glavi od prošlog vakta i zemana. Znao je da propovijed ima snagu i moć. Avdo, moj otac, po zanimanju šnajder, bio je krupan i dosta vrijedan čovjek. Znao je sašiti sve što bi ljudi od njega tražili. Dobro se razumio i u ostale poslove. Veoma inteligentan, vjerski i nacionalno svjestan, uvijek je držao do svojih običaja koliko je to tada bilo moguće. Imao je dosta hri- šćana svojih prijatelja koji su ga jako cijenili i poštovali. Tek kasnije sam shvatio da je razlog tom njihovom uvažavanju bio taj što je stalno bio u vjeri i držao se propisa onoliko koliko je on razumio. Znao je mnogo priča iz prošlosti, a bio je i glumački nadaren, tako da bi često izvodio pokoji skeč. Čitav svoj život proveo je u radu i nikada nije zavisio niti čekao bilo kakvu pomoć. Mnogo je volio siromahe i često ih dovodio kući. Svaku priliku bi ko- GDJE SUNCE NE GRIJE 27 ristio da im se nađe pri pomoći, da im nešto sašije ili da im pomogne oko dobijanja penzije, socijale, ljekarske pomoći, te u slučaju drugih životnih problema sa kojim su se često susretali u životu. Bio je jako omiljen među ljudima, a i djeca su ga veoma voljela. Dok je god mogao, obrađivao je je- dinu preostalu livadu u Lješnici i nije je htio za života prodati. Posljednjih nekoliko godina prestao je raditi na zemlji, ali je davao jednom čovjeku da je održava da ne podivlja. Mnogo lijepih trenutaka sam proveo na toj livadi i za nju me vežu uglavnom lijepe uspomene. Iako su bila teška i mučna vremena, mi nika- da nismo ni u čem oskudijevali. Uvijek je kuća bila puna svega, a tome je doprinosila i majka koja je umjela sve to rasporediti i sačuvati. “Znam, Ramo, znam, ali ja sam čuo i drugih priča, i to od poznatih muslimana. Pa može li bit’ da su ga naši ubili?” ponovi pitanje dobri Mu- harem-aga. A naše i njihove, treba mjeriti samo djelima, težnji ka dobrom. Jer, ponekad je najudaljeniji blizak, a bliski tako udaljen.

Ramo Sejdović Hasanbegović Photo by Ibrahim 1972. 28 Ibrahim Čikić

Panorama starog Bijelog Polja (Arhiva) GDJE SUNCE NE GRIJE 29

STVARNOST

Lupa i zveket ključeva, buka koju su komandiri pravili prilikom ot- ključavanja ćelija, prekide moja sjećanja na prošlost i vratih se u stvarnost, gdje sam se već duže vrijeme nalazio ne znajući koliko dugo će ta stvar- nost trajati i da li ću ikada živ napustiti ovaj kazamat. Škripa teških željeznih vrata je poseban dodatni pritisak na psihu, i to je namjerno tako i urađeno kako bi se ubila svaka nada zatvorenika u slobodu, i kako bi ti i na taj način stavili do znanja da si tu lišen svih ljud- skih i svakih drugih prava. Jer, vrata su izlaz u svijet. Vanjski! Svaki komandir je priča za sebe i među njima je teško izdvojiti nekog ko bi bar malo ličio na čovjeka (mislim na onih četvericu koji su nas prvih šest mje- seci otključavali). Uglavnom sam ja te ljude poznavao od ranije, jer su to moji sugrađani. Ali tolika halabuka je podignuta našim hapšenjem i lažnim novinar- skim izvještavanjem, kako elektronskih, tako i printanih medija, da su se ko- mandiri prosto takmičili u zagorčavanju zatvorskih nam dana. Ratnohuškačko novinarstvo početkom devedesetih je generator svih zala na ovim prostorima. Uđe komandir Petrović vodeći za sobom nekog čovjeka, pri tom me ne pogledavši, i ljubaznim riječima se obrati onom kojeg je doveo. “Izaberi sebi krevet i lijepo se smjesti, a ja ću ti čim ti tvoji donesu od kuće nešto, odmah donijeti. Nemoj se sekirati, nećete vi dugo ovdje ostati.” Srdačan pozdrav između njih i vrata se ponovo zatvoriše. Ćelijom zavlada mučna tišina, ničim remećena. Pošto sam imao strašnih problema sa očima (uslijed torture i stradanja koje sam preživio prilikom hapšenja i mučenja u Foči), slabo sam vidio i vrlo teško mogao razlikovati stvari oko sebe. Vidio sam figuru čovjeka, ali nisam mogao procijeniti ni starost, a ni izgled novopridošlog, iako je bio svega oko jedan metar udaljen od mene. “Dobrodošao junače!” prekidoh mučnu tišinu. “Ja sam Ibrahim, a ti?” “ Zdravo”, reče, “ja sam Zoran Grndov.” Po glasu zaključih da je mlađi čovjek, a po naglasku da je negdje iz okoline Bijelog Polja. 30 Ibrahim Čikić

“Kojim dobrom, junače?”, upitah, ali Zoran ne odgovori. Zavlada ponovo mučna tišina. Samo što se uz škripu i zveket zatvoriše velika vrata kroz koja se ulazi u zatvor, a dvorištem se začu glas: “ Zorane, stani na prozor da ti kažem nešto!” Isti glas prozva još tri imena, govoreći im isto. Zoran se primače prozoru, pope se na klupu koja je služila za sjedenje zatvorenika, odškrinu jedno krilo dvokrilnog prozora i kaza:”Reci!” “Nemoj da ste bilo šta priznali, nemaju dokaza da smo mi to uradili. Za par dana idemo kući, nemojte se sekirat ni za šta”, začu se opet isti glas. Zoran mu saopšti da nema problema, a isto se ču i od ostale trojice sa raznih strana zatvora. Pričali su prilično dugo a da ih pri tom niko od komandira nije ni pokušao prekinuti, pa čak ni opomenuti, iako je stalno na karauli koja je bila na upravnoj zgradi i gledala u zatvorsko dvorište, bio prisutan jedan stražar naoružan puškom. Ovakav vid komunikacije nama uhapšenim za navodno nasilno stvaranje i otcjepljenje države Sandžak bio je najstrožije zabranjen, i svaki pokušaj ovakvog razgovora bio prekidan u samom startu na jako bru- talan i vulgaran način. Po završenom dogovoru i dobijenim uputstvima kako se ponašati za vrijeme koje će provesti u zatvoru, Zoran se vidno raspoložen vrati i sjede na ivicu kreveta. Moram iskoristiti ovu priliku. Jedini način da do- bijem bilo kakve informacije koje se tiču života izvan zatvorskih bedema bio je upravo ovaj. Zorana moram iskoristiti da saznam šta se dešava vani. Kakva je situacija, šta se priča o nama, kad će suđenje, kako se živi napolju, jednom riječju: hiljadu kako i isto toliko zašto? Imao sam advokata kojeg mi je porodi- ca angažovala i koji me za šest mjeseci nije ni jednom posjetio, a nisam mogao ništa čitati i doista sam bio u totalnoj izolaciji. Ovu priliku nisam smio nikako propustiti jer već nekoliko mjeseci, a možda i više, nije bilo novopridošlih u mojoj ćeliji, tako da nisam znao ama baš ništa o stvarima i životu koji se od- vijao iza zatvorskih zidina. Tišina. Zoran leže na krevet i zaspa kao top. Blago njemu, pomislih, već šest mjeseci nemam sna, samo misli i briga. Nije me strah za moju sudbinu. Ne razmišljam o sebi. Nisam ja više važan. Ja sam bio i prošao, tako razmišljam već duže vrijeme. Šta je sa ostalim Bošnjacima vani? Kakva li je njihova sudbina? Šta se njima sprema? Šta će biti sa mojom porodicom, braćom, sestrom, ocem, majkom, suprugom i malim Alijem? Potpuna neizvjesnost i moja bespomoćnost zbog situacije u kojoj se nalazim zadaju mi velike brige i navode na razmišljanja. Kakva je situacija u Bosni? Kako se drži Armija Bosne i Hercegovine? Da li su u stanju pružati otpor fašističkim Miloševićevim zlikovcima? Mnogo pitanja, jer tako je uvijek kada je čovjek svjestan konačnog kraja ili mu se nalazi u samoj blizini. Kraj se veže za početak. GDJE SUNCE NE GRIJE 31

HAPŠENJE

Sjetih se svoga hapšenja, torture kroz koju sam prošao i odnosa koman- dira prema meni i ostalim uhapšenima i njihovog odnosa spram Zorana i njegove družine. Bio je četrnaesti dan mjeseca Ramazana, četvrtak, februar 1994-te godine. Ležim u svojoj kući i meditiram u obrednom postu. Zah- valjujem Allahu na blagodatima koje mi je pružio. Čini mi se da su mi sve dove i želje ispunjene i da se već nalazim u dunjalučkom džennetu. Poslije mog dugogodišnjeg momkovanja, Gospodar svjetova podario mi je hanumu uz koju sam našao smiraj i sreću, a dao mi je i sina. Nadio sam mu ime Ali. Znam da će nas Gospodar na Sudnjem Danu, prozivati po imenu najstarijeg djeteta. �Z����������������������������������������������������������������ato nam je i Kur’anom, a i Sunnetom naređeno da djeci dajemo li- jepa imena. Mislim da sam tu obavezu i Sunanet po tom pitanju u potpuno- sti ispunio. Ima pedeset dana i jako je miran i umiljat. Svaku večer otkada se rodio probudi se u vrijeme noćnog namaza i da mi do znanja da je vrijeme ustajanja na molitvu. Tada sam mislio da sam dobio sve ono što sam želio i da će moja sreća vječno trajati. Gospodar iz ljubavi kuša vjerujuće. Z vono na vratima prekide moje meditiranje. Ustajem i otvaram vra- ta. “Selam!”, govori mi brat Elmedin, “evo se dijeli u Crvenom Krstu po- moć za izbjeglice, pa hajde da odemo i uzmemo za Rabiju.” “Eto, Edo, samo da se umijem i obučem pa ću te ja zvati.” U to vrijeme bilo je jako teško doći do brašna i ostalih životnih namirnica. Međunarodni Crveni Krst je preko lokalnih ogranaka Cvenog Krsta di- jelio pakete izbjeglicama iz Bosne. Zbog velike inflacije i nestašice koja je tada vladala na našim prostorima, dobro je valjala i pristajala ta vrsta pomoći. Mnoge porodice koje su primile izbjeglice i ukazale im svoje gostoprimstvo, zbog neimaštine koja je tada vladala nisu morale makar brinuti kako da se snabdiju bar brašnom. Cijena tovara brašna tada je bila dosta visoka, tako da bi taj paket bio dobrodošao gost u svakoj porodici. Moj brat Edo uvijek je vodio računa da mi se nađe pri ruci i da mi pomogne da donesem ono što se tada davalo. Uglavnom je babko išao po taj paket i on je vodio brigu o tome, tako da bi sav višak jedva čekao da po- 32 Ibrahim Čikić dijeli onima za koje je on mislio da im treba pomoći. Tog dana nije ga bilo u kući, tako da sam ja pošao sa Erkom do Crvenog Krsta. Ulazim unutra i pitam se sa onima koji su u tom trenutku bili prisutni. Ne primjećujem ništa posebno što bi mi nagovijestilo da će to biti jedan od najtežih dana u mom životu. Nisam mogao ni pomisliti da do mog povratka kući može da prođe punih 307 dana, da će naredni dani i mjeseci biti teški, krvavi i vrlo mučni. Dok sam čekao da dođem na red, iznenada upada desetak milicajaca različitih uniformi, strijeljajući prisutne pogledima. Među nji- ma prepoznajem lokalnog radnika DB-a koji ima nadimak “šerif ”. Zove se Z oran Lazović. Prije nego što je prešao u DB, radio je u fabrici “Imako”, ali je svojim ekstremnim i šovinističkim ponašanjem i transformacijom od Crnogorca u velikog Srbina, od portira dogurao do radnika operativca u gradskom DB-u. Pokazuje glavom prema meni. Kao razjareni šakali, baci se njih nekoliko na mene i bukvalno me odniješe do landrovera parkiranog ispred ulaza u Crveni Krst. Od Crvenog Krsta do milicijske stanice nema više od kilometra puta, a za to vrijeme su me nekoliko puta pretresli, ne mogavši da vjeruju da kod mene nisu mogli pronaći ništa od oružja. Pitam Zorana šta sve ovo znači, a on odgovara: “Vidjet ćeš vrlo brzo, balijo, mudžakedinu jedan.” Sa naglaskom koji je svojstven našim seoskim komšijama pravoslavne vjeroispovijesti, izazvao je u meni smijeh. Tom karakterističnom seljačkom go- voru često su se smijali i građani pravoslavne vjeroispovijesti. Odvode me pra- vo u ćeliju zgrade u kojoj se nalazi milicija a da mi niko od njih nije ništa, mimo onog što je Zoran rekao, još kazao. Ubacuju me u ćeliju i zatvaraju vrata. Osta- jem sam. Ćelija nema svjetlosti niti prozora, u njoj vlada potpuni mrak. Smrdi na izmet i urin. Osjeća se vlaga. Da čovjek ne može povjerovati da tako nešto postoji pri kraju dvadesetog stoljeća. Pipam pažljivo po zidu i zaključujem da je veličine oko dva sa dva i po metra. Nogom napipah nešto mehko na podu, sagnem se i opipam platno koje počeh da razgrćem i osjetih ispod prstiju da se radi o vojnom šinjelu. Ima ih dva komada. Strašno smrde i vonjaju na vlagu. Sasvim sam miran, bez imalo straha, često se dešava da nagla promjena donese ravnodušnost. Ne znam zašto su me uhapsili, i ne vidim pri sebi nikakvu krivi- cu. Pokušavam naći odgovor. Je li to Gajo Joksimović riješio da me kazni zbog mog odbijanja da sarađujem sa njim? Jedini razlog koji u tom trenutku vidim kao logičan jeste taj što sam prije nekoliko dana odbio, kada sam bio pozvan, da svjedočim protiv Omera i ostalih uhapšenih. Znam da je prije dva mjese- ca uhapšen ispred svoje kuće u Potkrajcima dok je radio na popravci kamiona kako bi prehranio mnogočlanu obitelj. Uhapsili su ga na očigled obitelji. Da- GDJE SUNCE NE GRIJE 33 nima se ništa nije znalo o njegovoj sudbini, a za to vrijeme gradom su kružile strašne vijesti o njegovom hapšenju, čak se pronijela i vijest da je umro od bati- na i mučenja. Poslije Omera na sličan način uhapsili su još nekoliko pripadnika SDA, čija hapšenja su bila prenošena putem TV. Bio sam na slobodi i pratio te događaje i montirana saopštenja od strane policije povodom tih hapšenja. Čak i naše komšije pravoslavci koji su samo do prije nekoliko godina svi bili Crnogorci i preko noći postali Srbi, nisu vjerovali u ta saopštenja i sa podsmi- jehom su reagovali na njih. Ja sam ta hapšenja doživio kao dodatni pritisak na Bošnjake Sandžaka kako bi se pospiješilo njihovo iseljavanje i prodaja imovine u bescijenje, te kako bi se dao crnogorski doprinos u pravcu etničkog čišćenja sandžačkih prostora. SDA se već ranije povukla iz crnogorskog parlamenta i nije imala nikakvog utjecaja, kako na politiku tako ni na bošnjački narod. Bilo je jasno kao dan da su Bošnjaci naših krajeva izgubili priliku da za duži vremenski period preko te stranke ostvare svoje interese. Zbog ličnih interesa pojedinaca koji su preko DB-a instalirani u sami vrh stranke, stranka je bila dovedena u totalnu konfuziju. ���������������������������������������������������������������Takvom stanju doprinosili su i lični interesi pojedinaca i nji- hova politička nepismenost. Već sam davno napustio stranku, odmah nakon prvog kongresa, nezadovoljan politikom i načinom na koji su pokušavali nešto napraviti za narod. Laži koje su plasirane putem medija od strane državnog apa- rata prilikom hapšenja članova stranke je samo golo zastrašivanje bošnjačkog naroda radi pospješivanja etničkog čišćenja. Istina da je moj doprinos u prvim danima instaliranja stranke i pridobijanja određenih ljudi bio važan. Ali svo- jim javnim istupanjem iz stranke, prvenstveno zbog neslaganja, a na drugom mjestu razočaran zbog određenih ljudi ubačenih špijuna, koji su se neljudski ponijeli prema meni. Nažalost, predsjednik stranke je olahko prešao preko ovih dešavanja, progutao mamac obmane i stavio se na stranu uljeza (što ga je kasni- je skupo koštalo). Državna bezbijednost preko svojih ljudi vrši moje političko diskreditovanje u stranci, a kada su preko svojih kanala krenuli u konačni obračun sa mnom, kao prvim koga je po njihovoj procjeni trebalo udaljiti iz stranke, bio sam više nego siguran, da razbijanje SDA za CG je samo pitanje dana. Ipak, i dalje nastavljam svoju borbu, u vidu nastojanja za osvješćenjem, svih onih koji su me željeli saslušati i čuti. Pripadnost gomili i gubljenje vlastitog identiteta, pokuđeno je djelo. Ove stvari ću objasniti kasnije, kada budem opisi- vao politička zbivanja tih dana u Sandžaku. Jedinstvo u različitosti je dobro, nikad nametnuto. Ostvareno izborom. Sasvim mirno provodim vrijeme u ćeliji, nekada šetajuci, nekada čučeći. Savršeno sam miran, odlično držim koncentraciju, nisam uzbuđen. Znam da je mjesec Ramazan, znam da je i moj Gospodar sa mnom. Po mojoj slobodnoj procjeni, prolazi oko desetak sati od mog hapšenja i zatvaranja, a niko me za to 34 Ibrahim Čikić vrijeme nije kontaktirao niti sam s nekim riječ prozborio. Ćelija je toliko neuslov- na i prljava da ne znam kakvu psihu mora imati čovjek da ga neko natjera da u istu smjesti bilo kog čovjeka. Ove koji su mene hapsili nije trebalo tjerati, njima je to bilo zadovoljstvo. Prvi put sam shvatio koliko ljudi mogu nisko pasti i koliko je tačan onaj kur’anski ajet kada se kaže za određene skupine ljudi da su kao stoka, ne oni su još i gori. U svakom slučaju ja sam boravak u toj ćeliji dosta dobro pod- nio i nisam, zahvaljujući pomoći svoga Gospodara, imao nekih problema. Da nije iskušenja niko ne bi upoznao ni sebe ni druge, čovjek što- šta uobražava ali ga sudbina neminovno upozna sa vlastitom vrijednošću i vrijednošću drugih. Da nije tame, ko bi znao za svjetlost.

Ibrahim kao petnaestogodišnjak GDJE SUNCE NE GRIJE 35

PUT ZA FOČU

U neka doba začu se velika buka i galama, lomljava, krici, deranje i naglo dođe do otvaranja ćelijskih vrata. Jaka svjetlost iz reflektora koji mi je bio uperen u pravcu glave izazva u meni jak bol, tako da sam jedva ostao na nogama i sam ne znam kako nisam izgubio svijest. Inače, još kao dječak imao sam povredu lijevog oka i bio sam operiran u Beogradu i za- padnom Berlinu, nekoliko puta, i svi u gradu su znali za te moje probleme sa očima. Ove zvijeri su znale gdje sam najosjetljiviji, tako da su mi od- mah stavili do znanja da će me gađati ondje gdje sam najtanji i najslabiji. Dok su držali reflektor uperen u mene, staviše mi povez preko očiju, a poslije ogromnu kapuljaču preko. Na ruke koje su mi silom okrenuli na leđa staviše lisice koje su stezale do boli. Dvojica me uzeše ispod pazuha i povedoše među sobom. “Čuvajte mi oči. Znate da i najmanji potres može dovesti do trajnog gubitka vida”, mirno im saopštih. “Boli me k.... za tvoje oči”, prepoznah Zoranov i Aničićev glas. “Brini se za glavu, mudžakedinu jedan.” Ponovo mi zaigra osmijeh na usnama, dok sam se pitao da li ovi ljudi koji me izvanredno dobro poznaju, koji znaju sve o meni i mojoj porodici, koja važi za jednu od najuglednijih in- telektualnih familija u gradu, čuvena po poštenju i držanju svojih običaja i poštivanju tuđih, ne znaju pravilno izgovoriti riječ kojom me oslovlja- vaju, a o značenju riječi (imena) da i ne govorim. Hapse me, a ne znaju koga hapse i zašto hapse. Za njih, je bitno samo da su uhvatili plijen koji im je pokazan. Da li su imali razlog za to, to uopšte nije važno. Važno je da, oni poslije mog hapšenja, ulogu koju sada igraju zamijene nekom ve- ćom. Vode me ispod pazuha uz i niz stepenice. Sve vrijeme su me psovali i upućivali mi najpogrdnije riječi, dok sam se ja spoticao i padao. Osjetih svjež zrak i asfalt ispod nogu pa zaključih da smo ispred zgrade MUP-a. Čuo se zvuk automobilskog motora i glasovi više ljudi. Nisam mogao za- ključiti ko su ti ljudi. Zoran i Rade uvedoše me u zadnji dio auta, pri tom me smjestiše između sebe i povališe me da gornjim dijelom tijela legnem 36 Ibrahim Čikić preko koljena jednog od njih. Znači da će me sada provesti kroz grad kako bi me odveli najvjerovatnije na isto ono mjesto gdje su vodili i one uhap- šene prije mene. Bilo im je važno da neki slučajni prolaznik ne vidi da se ja nalazim u tom vozilu. Uz veliku škripu, auto krenu vrtoglavom brzinom. Kako bih izgubio orijentaciju i kako ne bih znao u kom pravcu me vode, vozili su u krug po gradskim uličicama, otprilike pola sahata, kad sam osjetio da smo izašli na magistralu. Tokom vožnje psovali su mi Tursku majku, prijetili torturom i smrću, kako meni, tako i mojoj porodici. Za divno čudo, izvanredno sam miran. Ne osjećam nikakav strah. Otprilike poslije petnaest minuta vožnje magistralom, zaustavljamo se uz škripu kočnica. Izvode me iz auta i tjeraju da se oko pet-šest minuta okrećem u krug,, kako bih izgubio svaki način orijentacije. Ipak ja prepoznajem po putu koji sam do sada prošao, da bi mjesto zaustavljanja trebalo biti Slijepač Most, u blizini Bijelog Polja u pravcu Titograda. Sve vrijeme dok me okreću u krug čujem galamu i žamor većeg broja ljudi koji me psuju i prijete smrću. U neposrednoj blizini čuje se rad neke građevinske mašine koju neko neprestano turira, kako bi proizvodila ogromnu buku. Kada je po njihovoj procjeni odlučeno da je dosta, uvode me u neko terensko vozilo, na zadnja vrata, obaraju na leđa i bacaju preko mene nešto što me pokriva, a što će kasnije, tokom vožnje koja je trajala nekoliko sahata, pričinjavati mi veliku poteškoću pri disanju. Siguran sam da vozilo u koje sam sada smješten mora biti policijski rover. Zajedno sa mnom u vozilo ulazi više osoba, tako da po glasovima osjećam da je pun ljudi iz milicije, a među njima su Lazović i Aničić. Osjećam miris rakije koju piju, dok sa kasetofona idu pjesme fašističke sadržine, koje vrijeđaju i napadaju Aliju, Bosnu, muslimane i sl. Pozicija u koju su me postavili i lisice na rukama koje mi do bola stežu zglobove i ono što su stavili preko mene pričinjava mi veliku teškoću i imam strašnih problema prilikom disanja. “Brata mu vodite u Čajniče i predajte Kornjači na tretman!” prepoz- najem Zoranov glas koji se obraća nekom preko radioveze, nastavljajući dalje: “Ženu i sestru zajedno sa sinom mudžakedinom ćete držati na do- govorenom mjestu dok nam ne zatrebaju!” Vriska, pjesma i cika koju mogu proizvesti jedino ljudi Zoranovog i sličnog kova primitivnih i glupih seljačina đilkoša, kako se u našim kraje- vima on i njemu slični zovu, odliježu kroz noć, parajući mi bubne opne. Pokušavam da započnem neki razgovor, da uspostavim neku komuni- kaciju, ali u samom startu na vulgaran način me ušutkuju. S vremena na vrijeme, vozilo se zaustavlja i po jedan izlazi iz auta, a mi nastavljamo put bez onog koji je izašao. Gladan sam i žedan, već dvadeset i više sati nisam GDJE SUNCE NE GRIJE 37 okusio ni kapi vode. Mjesec je Ramazan i uhapšen sam dok sam postio. Davno je bilo vrijeme iftara, počeo je novi dan posta. Terenac naglo staje i otvara se više vrata istovremeno, iskaču krvnici iz svojih sjedišta, otvaraju i zadnja vrata i dosta grubo me izvode van. Povez preko očiju i kapuljača koju su mi još u Bijelom Polju stavili i dalje se nalaze na mojoj glavi, a lisi- ce na rukama stežu li stežu. Čujem huk rijeke karakterističan za kanjone. Prepoznajem da smo u nekom mjestu koje je okruženo planinama i brdi- ma, a da rijeka protiče daleko ispod mjesta gdje smo stali. Čujem rafalnu paljbu i pucanje teških topova. “Pomaga Bog, braćo četnici! Evo svježe turske krvi! Za ovog ćete poseban doček, ovo je najveći mudžakedin iz Bijeloga Polja!” začu se Z oranov glas. “Bog ti pomogo, Zorane”, slijedi odgovor, “daj ga odmah meni.” Osjetih nečiju ruku na ramenu, koja me divljački privuče k sebi. “Sad ću ja to odmah završiti sa njim”, nastavi isti glas. Zavrnu mi glavu unatrag, bacivši me na leđa preko koljena, i osjetih hladno sječivo ispod vrata. U trenu mi prođoše sve slike koje sam preživio od rođenja pa sve do ovog trenutka. Sjetih se čak i najsitnijih detalja, koje sam bio potpuno zabora- vio, čak ni u podsvijesti nisam imao pojma o njima. I sve to, samo u jed- nom trenu. Zato je iskustveno znanje, jače od stečenog. Nemam straha, nije me strah smrti. Razmišljam ovako: Blago tebi, Ibrahime, u mjesecu Ramazanu na pravdi Boga vraćaš se svom Gospodaru. Nema drugog Boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik! Allah je najveći! Bla- go tebi, Ibrahime! Allah je najveći! Svijest o sadašnjem trenutku, mnogo je važnija čak i od razuma. Razum zna često izdati, pogotovu u trenutcima velikog straha. .“Stani, budalo! Stani, pa nećeš ga tako lako ubiti, mora on proći sve torture kroz koje mi takve propuštamo. Njega ćemo živa odrati, pa ga onda solju namazati, pa ovce i koze na njeg kroz šumu natjerati!” dreknu Z oran na onog koji me htjede zaklati i stavi mi do znanja da nije tako lah- ko umrijeti kako sam ja sve do tog trenutka mislio. “Vodite ga u Foču, na obradu. Prije Foče Kornjači u Čajniče. Jasno, budalo?” začu se glas Zorana, koji nastavi: “Dok ga budete vodili, nemoj- te sa njim ništa pričati, jasno? Čuješ li kako naši bombarduju balije ten- kovima i topovima i kako pucaju naši dobrovoljci?” obrati mi se Zoran. “Odavde se ga�đa�������������������������������������� Goražde, a ovdje vam i žene jašemo. �Z��bo���������gom, bra- ćo četnici”, reče i čuse zvuk motora djipa koji se udalji. Ostadoh sam, svjestan prisustva samo jednog čovjeka, i to onog koji me htio zaklati, ne znajući da li ima još nekog sa njim u društvu. Čuje 38 Ibrahim Čikić se zaglušujuća buka nekih motora za koje mi Zoran reče da su tenkovi i rafalna paljba. Osluškujem, sav sam se u uho pretvorio, ni sâm nisam bio svjestan koliko se može pomoću sluha odrediti tačnih i pouzdanih informacija. Kad čovjek ne može gledati, sav se u uho pretvori. To mu je jedini način spoznaje i čulo dodira. Priđe mi isti onaj čovjek, uhvati me ispod ruke i naredi da idemo. Pođoh u pravcu kojim me vodio. Poslije kra- ćeg pješačenja naredi mi da uđem u vozilo slično onom kojim sam dovde putovao i tada saznadoh da nije sam i da ima sa njim još ljudi koji uđoše skupa sa nama u vozilo. Mene su opet ubacili u zadnji dio vozila, otprilike isti položaj koji sam imao i do sada, kada sam bio transportovan prethod- nim vozilom. Baš mi je prijao ovaj mali predah, da prikupim snagu, za dalju neizvjesnost koja me čekala. Jaki bolovi u zglobovima od lisica stva- raju mi velike probleme. Disanje mi i dalje pričinjava poteškoću. Prema mom računanju vremena, čini mi se da je već svanulo. Buka motora i kre- ćemo u nepoznato. Za razliku od prve dvije vožnje, prilikom ove nisam imao nekih provokacija od onih koji su me vozili, ako izuzmem pjesmu kojom su vrijeđali moja vjerska i nacionalna osjećanja. Poslije nekoliko sahata vožnje po lošem putu, stigosmo do mjesta za torturu koje je bilo namijenjeno meni i ostalim uhapšenim, kako su mučenja kroz koja smo uglavnom svi prošli nazivali naši krvnici. Izvode me iz auta i vode nekim stepeništem čas gore čas dolje, pa onda liftom, pa lijevo, pa desno, tamo- ovamo, vjerovatno da bih stvorio sliku da se radi o nekom jako velikom prostoru. Najzad uvedoše me u jednu prostoriju, gdje konačno skidoše kapuljaču i povez sa očiju. Jednu ruku mi oslobodiše lisica, a onu na kojoj je ostala jedna lisica svezaše za radijator. Čovjek koji je ovo uradio bio je izuzetno visok i krupan, a na sebi je imao neku plavu uniformu, nisam mogao dobro vidjeti čiju. Uzeo je ogroman pendrek u ruku i počeo ga milovati drugom rukom, lupkajući se njime po slobodnoj ruci. Radija�������- tor je bio toliko vruć da ruka koja je bila uz njega lisicom fiksirana poče da mi predstavlja ozbiljan problem. Lisica, svezana za radijator polahko je počela primati toplotu radijatora, koji je neumoljivo zagrijavao, kako nju tako i moju ruku, dok sam sve to vrijeme morao stajati u jednom neprirodnom položaju koji mi je pričinjavao dodatnu poteškoću. Svjet- lost u prostoriji gdje sam doveden bila je jaka i blještava. Dobro je kada je unutrašnja svijetlost jača od vanjske, pomislih. “A ti si taj vjernik iz Bijelog Polja za koga se vežu razne priče o izdržljivosti i razno-raznim aktivnostima, je l’ tako?” obrati mi se hrmpalija pa nastavi: “Sve tvoje koji su bili prije tebe ovdje mi smo slomili, a i tebe ćemo, budi u to siguran!” govorio je promuklim i mržnjom nabijenim glasom. GDJE SUNCE NE GRIJE 39

“Pošto znaš da sam vjernik i da sam u postu, daj malo vode da po- pijem kako bih prekinuo post u kom se nalazim”, rekoh mirno. Za divno čudo, posluša bez riječi, čak me i odveza od radijatora i povede do to- aleta, gdje oprah ruke i prekidoh post sa nekoliko gutljaja vode, poslije više od trideset sati posta, nasilno produženog od strane krvnika. Nisam mogao popiti vode više od nekoliko gutljaja, ali sam morao na neki način prekinuti post. Čudno, ali nisam bio ni žedan ni gladan. Strah nisam ni u kom obliku osjećao, niti sam razmišljao o onom šta me sve čeka. Ponovo se nađoh uz radijator, svezan. Ulazili su razni ljudi, koji su me šutke pos- matrali i isto tako šutke izlazili. Bili su uglavnom obučeni u civilna odije- la, ali je bilo i onih uniformisanih. U toj prostoriji sam proveo oko pola sahata, možda i više, ruka je boljela, što od lisica koje su me stezala oko zgloba, što od toplote koju je radijator širio oko sebe, tako da sam na toj ruci počeo dobijati i opekotine. Boga sam molio da se što prije prekine ovakva vrsta mog mučenja. Iako me još niko nije udario, ovo je bilo doista naporno i pri tom zadavalo veliku bol u ruci, bol koja se širila čitavim ti- jelom. Napokon hrmpalija otključa lisicu sa moje ruke i naredi da pođem za njim. Uđosmo u veliki hodnik pa u lift koji pođe dolje. Kada se lift zaus- tavi, nađosmo se u dugom hodniku, dobro osvijetljenom i dosta čistom, sa vratima koja su se nalazila sa obje njegove strane. Mene uvede kroz jedna (dok sam prolazio, primijetih da su debela najmanje 40-50 cm) u prostoriju koja je bila otprilike veličine 3x3m, sa po dva jaka reflektora na dva paralelna zida. Pod prostorije je bio presvučen etisonom. Također i zidovi prostorije u visini ramena bili su obloženi istim materijalom, a iznad je stajala daska širine desetak centimetara, postavljena na sva četiri zida. Ostavi me samog unutra i izađe ne progovorivši ni riječi. Zatvori teška vrata za sobom. Nikada u svom životu do sada nisam imao prilike vidjeti nešto slično. Izuzetno jaka svjetlost iz reflektora udarala je u oči, i zadavala ogromnu bol. Stojim nasred prostorije i posmatram začuđeno. Gledam zglob ruke na kojoj mi je lisica što je bila privezana za radijator ostavila veliku brazdu usječenu do same kosti i opekotine sa crvenilom koje je izazvao radijator na mojoj ruci. Nisam mogao ni zamisliti da me tek čeka pravi džehennem. Sve ovo do sada bila je dječija šala u odnosu na ono što su mi bili pripremili i odlučili uraditi. Svaki detalj su razradili do perfekcije. Raspolagali su ogromnim iskustvom i poznavanjem najsurovi- jih metoda mučenja. Na sred takve prostorije, iščekujem šta će biti dalje sa mnom. Jer, radost se čeka, a mučenje iščekuje. 40 Ibrahim Čikić

GDJE SUNCE NE GRIJE 41

KRVNICI NEMAJU MILOSTI

Poslije desetak minuta uđoše dva čovjeka, a da pri ulasku nisu ni poz- dravili, niti progovorili riječ sa mnom. Sjedoše na dvije stolice koje su stajale do tog trenutka prislonjene i složene uza zid. To su bile stolice koje se mogu vidjeti na plaži, a koje se lahko sklapaju i rasklapaju. Pošto se udobno smje- stiše i zauzeše položaj koji im je najbolje odgovarao, zapališe cigarete i počeše me posmatrati krvavim i surovim pogledima koji su bili puni mržnje i prezira. Istina, poglede nisam mogao vidjeti, ali sam osjećao da me fiksiraju očima. Stajao sam uza zid nasuprot njima. Bili su obučeni u civilna odijela, sa kra- vatama i bijelim košuljama. Zadah koji je ispunio prostoriju stavio mi je do znanja da su dobro pod uticajem alkohola i da su dosta popili. Tišinu prekide onaj koji je bio viši rastom: “Slušaj nas dobro, Čikiću. Nama je sasvim poznato šta si ti sve radio da bi formirao stranku SDA. Isto tako, dobro znamo da ti imaš probleme sa očima i da zbog jednog potresa možeš ostati trajno slijep. Znamo da si i iz ugledne porodice i da tvoje riječi imaju veliku težinu među muslima- nima. Od tvog ponašanja zavisi sudbina tvoja i tvoje braće i sestre. Ako budeš kooperativan i pametan momak, već večeras možeš biti kod svoje kuće. Spremni smo i pasoš da damo, kako tebi, tako i tvojoj supruzi i sinu i podosta novca i da ti pomognemo da odeš u treću zemlju, koju ćeš sam izabrati. Ako pristaneš da budeš svjedok na sudu protiv ovih koje smo prije tebe uhapsili, možeš sebe poštedjeti strahovite patnje, a i sačuvati sestru, snahu i brata, koji rade u bolnici i njihova daljnja sudbina je u tvo- jim rukama. Evo ti i izjave onih koji su prije tebe uhapšeni, da vidiš da te oni terete i napadaju, da si ti bio glavni organizator i ideolog SDA. Ti si davao islamski predznak stranci i bio jedan od najradikalnijih islamista u njoj. Ako nam daš riječ da ćeš se za vrijeme suđenja pojaviti na sudu, mi te možemo još večeras skupa sa suprugom i sinom izvesti vani. Ukoliko ne prihvatiš ovu našu ponudu, ministar crnogorske policije daje ti riječ da ćeš zažaliti što te majka ikada i rodila. Uništit ćemo i tebe i tvoju najužu rodbinu. Nisi ni svjestan šta smo ti sve kadri napraviti, koliko ti možemo život zagorčati. Razmisli dobro, da li si spreman da ostatak svog života 42 Ibrahim Čikić provedeš u mraku? Lahko je moguće, ukoliko budeš tvrdoglav preko sva- ke mjere, da insceniramo pokušaj bjekstva i da te likvidiramo. Dat ćemo ti pola sata vremena da razmisliš. Savjetujem ti da budeš pametan.” Krenuše ustajati sa stolica kako bi me ostavili samog. Prije nego ustadoše rekoh im: “Gospodo, nemate potrebe davati mi ni sekunde vremena da raz- mislim. To što vi sada nudite, nudio je i istražni sudija Gajo Joksimović tri dana prije mog hapšenja, kada me pozvao u svojstvu svjedoka protiv ovih ljudi koje ste na pravdi Boga uhapsili. Ja sam, dobro vam je poznato, to odbio istog trena kada je ponudio. U mojoj porodici, koja već nekoli- ko stotina godina živi na ovim prostorima, dobro vam je poznato, nikada nije bilo takvih ljudi. Duboko sam svjestan položaja i situacije u kojoj se nalazi kompletan bošnjački narod i ja, i onog šta ste vi kadri napraviti. Ali, dobro znam, sva zlodjela koja mi vi možete prirediti neuporediva su sa onim što bi me čekalo na Drugom svijetu od mog Gospodara, Allaha, uzvišeno je Njegovo ime. Vaše mučenje i jadi koje ste kadri meni i ostalim mojim napraviti imaju određeno vrijeme postojanja i trajanja. Sve to što možete nadamnom učiniti, učinite odmah, bujrum. Onog trenutka kada umrem, vaša iživljavanja nadamnom su zauvijek prestala. Bogu hvala kad ima smrti, a ona je dovoljna da me zaštiti od vaših tortura i muka koje možete napraviti. Gospodine ministre, ovo je moj konačni stav. Ne treba mi ni trena da razmislim.” “Dobro, Čikiću, dali smo ti šansu i tako smirili našu savjest, sam si odabrao. Vjeruj da niko od onih koje smo prije tebe uhapsili nije izdržao našu obradu pa nećeš ni ti. Znaš dobro da nikom ne polažemo račune, niti kom odgovaramo zbog toga. Ipak razmisli”, završi ministar svoju besjedu i napusti sa pratiocem prostoriju u kojoj sam se nalazio, ostavivši me po- novo samog. Odmah po njihovom izlasku sjetih se istražnog sudije bjelopoljskog višeg suda Gaja Joksimovića. Pozvao me 21-og februara ‘94 godine u 11h u svojstvu svjedoka u njegovu kancelariju. Poziv mi je dostavljen pola sa- hata prije jedanaest, s tim što mi je osoba koja je donijela poziv skrenula pažnju da slučajno ne svratim do nekog advokata uz put. Prijateljski me je upozorio da sam pod prismotrom i da me prate i savjetovao mi da se oba- vezno odazovem pozivu. �������������������������Gaja sam dobro poznavao. �Z������������������nali smo se od ma- lih nogu. Porastao je među muslimanima i muslimani su mu bili najbolji drugovi. Mnogo soli je pojeo u muslimanskim kućama. Sve što je dobra vidio u svom životu, doživio je od strane muslimana. Dobro smo se znali. Znao je da sam vjernik i da idem u džamiju. Često me viđao i pozdravljao GDJE SUNCE NE GRIJE 43 kada sam odlazio i dolazio iz džamije. Volio je popiti i stalno je bio u pri- pitom stanju. Nije bio čovjek koji je imao neku karakternu crtu koja bi ga posebno izdvojila između ostalih ljudi sa kojima je rastao. Inteligencija i poznavanje prava mu je bio hendikep, ali kao čovjek koji nema duše i koji je bio poslušan policiji, odgovarao je onima koji su ga birali na tu poziciju. Poznato je bilo da je često znao pritvarati ljude iako nije imao nikakvih dokaza protiv njih “Davno je prodao dušu đavolu”, govorili bi za njega pošteni hrišćani. Sav bezličan i bezobziran, bio je stvoren za posao koji je obavljao. Mogao je jedino i raditi u kući nepravde koja ga je angažovala, kao neko ko nije imao časti. Ja sam od ranije znao ove njegove osobine, ali muslimanima je trebalo da se desi ‘94. da bi vidjeli s kim su živjeli tolike godine, u istom gradu i komšiluku. Eh, sad je došlo vrijeme da ja moram otići njemu. Ulazim kod Gaja u kancelariju i pozdravljam kao i ranije kad bismo se slučajno sreli na ulici. Ne odgovara na moj pozdrav, već dubo- ko zavaljen u fotelju iza pisaćeg stola kaže da mogu sjesti. Zvaničan kao da me nikada u životu nije vidio niti sreo. Sjedam naspram njega, a za mnom ulaze advokati Velija Murić i Adil Nasufović, koji se pozdravlja- ju s njim i sa mnom i sjedaju sa moje desne strane. Gajo me obavještava da su oni advokati onih koji su uhapšeni prije mene, da sam ja pozvan u svojstvu svjedoka i da moram odgovoriti na neka njegova pitanja. Pošto je zadovoljio zakonsku formu i upoznao da kao svjedok ne smijem lagati, te kako laž povlači zakonsku odrednicu koja me može teretiti za lažno svjedočenje zatvorom u trajanju od šest mjeseci, obraća mi se slijedećim riječima: “Čikiću, pazi dobro kako se ponašaš, od današnje tvoje izjave zavisi tvoj daljnji život. Ja sam moćan da te na tu stolicu dovedem i u svojstvu optuženog. Dajem ti šansu da budeš samo svjedok, u protivnom, nek ti je Bog u pomoći.” “Gajo, ti znaš dobro da sam ja čovjek vjernik i da mi je lagati najstrožije zabranjeno. Vidim da i zakon kojim mi prijetiš nalaže isto, čak je i kaznu zatvora propisao za lažno svjedočenje. Sigurno ću govoriti samu istinu”, rekoh sasvim mirno i pribrano. Gajo nastavi: “Šta ti znaš o ovim ljudima?” i nabroja imena onih koji su uhapšeni zbog “nasilnog” stvaranja države Sandžak. “Ti si bio na ra- znim sastancima i sjedeljkama, a i visoko si bio jedno vrijeme u organima SDA .” “Sve što znam o tim ljudima jeste da su to pošteni i fini ljudi koji su pokušali na demokratski način, organizovanjem u političku partiju, da se izbore za elementarna ljudska prava naroda kojem i ja pripadam. Nikada 44 Ibrahim Čikić nisam čuo od bilo koga iz stranke da je govorio o takvom nečemu za šta ih sada vi teretite. Apsolutno ne vidim ni jedan valjan razlog da se ti ljudi drže u zatvoru i da se nad njima provodi do sada neviđen teror”, saopštih sasvim mirnim i tihim glasom. Ovakva moja izjava ne ostavi Gaja mirnog, već dreknu koliko ga je grlo nosilo: “Znaš li ti da sam ja u mogućnosti da te dovedem do stanja da cviliš kao kuče i da moliš pomoć i milost od mene?” “Dobro znaš, Gajo, da se ja samo Allaha bojim i da se samo Njemu za pomoć obraćam i da samo od Njega pomoć tražim.” “Dobro”, reče Gajo i obrati se dvojici advokata, da li oni imaju kakvih pitanja. Oba advokata uglas odgovoriše da nemaju šta više pitati i da se ove moje riječi unesu u zapisnik kako bi ga oni potpisali. “Šta imaš još reći, Čikiću?”, upita me Gajo. “Gajo, ti znaš dobro mene i moju porodicu. Znaš da sam ja imao povredu oka i da sam sedam puta u Berlinu i jednom u Beogradu operisao oko, te da sam zbog očiju penzionisan i da imam pravo na pratioca. Dobro znaš da zbog prirode moje bolesti ja imam uvijek otvoren nalog za bolnicu grada Beograda u bilo koje vrijeme, ako samo primijetim neke promjene na ovom koliko-toliko zdravom oku. Također, ti znaš da sam ja vjernik i da je mene strah jedino Allaha i da se ja ne mogu lahko prepasti. Sve ovo što mi ti prijetiš nikada normalan čovjek ne može nadamnom provesti. Tu si zbog zakona i ti treba da ga štitiš, a ne da ti budeš taj koji će ga kršiti. Bujrum, Gajo, palo te je pa radi sve što možeš, samo ne znam dokad ćeš. Svaki silnik ima svoj kraj, pa i tebi i ovoj nepravdi koju provodite kao državni teror nad Bošnjacima sigurno će doći kraj. Svaka sila po- stoji do određenog vakta.” “Zapamtit ćeš ti Gaja dobro.” Ovim riječima Gajo završi moje “svjedočenje” upozorivši me pri tom da slučajno ne razgovaram sa ovim advokatima koji su prisustvovali saslušanju. Naravno da nisam poslušao, već sva trojica napustismo njegovu kancelariju i odosmo skupa na kahvu. Zadovoljni, Adil i Velija mi rekoše da se nemam čega bojati i da ne postoji nikakva šansa za moje hapšenje, mada ima dosta izjava određenih ljudi koji me pominju prilikom saslušanja u istrazi, ali da to nije dovoljno za moje hapšenje. I sam, sam imao isto razmišljanje, ali sad tek vidim da nismo bili u pravu. U ovim mojim razmišljanjima prođe onih pola sahata i ponovo uđoše ministar i njegov pratilac kod mene u ćeliju. “Šta si odlučio, Čikiću?” upita ministar prije nego i sjede na stolicu. “Hvala vam lijepo, ministre, rekao sam vam u startu da me je više strah Allahovih kazni i mučenja nego vaših. Nikada pri ovoj pameti neću prihvatiti tako nešto. To bi bio moj kraj. Izgubio bih kako Ovaj tako i Bu- GDJE SUNCE NE GRIJE 45 dući svijet, tražite nekog drugog za tako nešto”, rekoh sasvim mirno, tru- deći se da ne budem provokativan. A mir osvaja i daje utjehu. “Sam si sebi potpisao presudu, Čikiću”, reče mi ministar ostajući zbunjen mojim odgovorom i ne razumijući povode odbijanja onog što mi je on nudio. “Zapamtit ćeš nas za cijeli svoj život, budi siguran. Ja ti to obećavam.” Nervozno poče šetati prostorijom u koju sam bio doveden. “Znali smo da si budala, ali da si toliko lud nismo.” Bijesno psujuć���i izađe���������������������� sa svojim pratio- cem zalupivši vrata za sobom. Ponovo ostadoh sam. Niko me do sada nije ponudio ni čašom vode, a o jelu nema ni govora. Po mojoj procjeni, već blizu dva dana sam bez vode i hrane. Ne osjećam ni glad, a ni žeđ. Osjećaj za hranom i pićem je nestao kod mene. Nemam nikakve potrebe za jelom niti za pićem, pa lahko podnosim. Smiren sam i staložen, bez trunke straha pri sebi. U stvari, osjećam se psihički jako dobro. Ne bojim se ni onog što me čeka. Molim Gospodara da mi dâ snagu da izdržim. “Bože, mjesec je Ramazana, tako Ti najodabranijeg mjeseca kojim si počastio muslimane, podari mi snagu da izdržim sve ono što me čeka! Samo mi pamet sačuvaj kako bih mogao, ako živ napustim ovo mjesto, pričati šta sam sve doživio od ovih dušmana! Gospodaru moj, daj mi snagu Jusufa, a.s., i nemoj dozvoliti da dušmani ostvare svoje prljave ciljeve nadamnom! Gospodaru moj, učini da krajnje ishodište svega ovog bude Tvoje zadovoljstvo i moja pobjeda! Gospodaru moj, koga Ti poniziš, niko ga ne može uzvisiti, a koga Ti uzvisiš, niko ga ne može poniziti...” Moju dovu prekide otvaranje vrata i ulazak nekoliko ljudi koji su bili svi uniformisani. Za njima uđe još nekoliko ljudi u civilnim odijelima, tako da se prostorija popuni. Jednog su oslovljavali sa Kornjača i Vojvoda i on je sve vrijeme uglavnom izdavao naređenja kako i na koji način me treba mučiti. “Skidaj se go, majku ti Tursku”, prosikta kroz zube Kornjača pa na stavi: “Potpuno go, do gole kože, da vidiš kako deru četnici.” Ovakav razvoj događaja doista nisam očekivao. Očekivao sam ćutek i degenek, ali ovo nisam. Priđoše dvojica koja me skidoše do gole kože, čak i gaćice sa mene poderaše. Nađoh se potpuno go među gomilom ra- zjarenih četnika i njihovih nalogodavaca. “Sjedi leđima uza zid i ispruži noge”, naredi onaj koga su zvali Kor- njača. Ni jedno naređenje nisam izvršio sam, jer bi uvijek priskočilo po nekoliko njih koji bi uradili sa mnom ono što je on tražio da uradim. Pošto me namjestiše u položaj koji im je odgovarao za njihove prljave na- kane, jedan od njih stade na oba koljena ispruženih mi nogu. Ja još nisam mogao prozreti njihovu namjeru, šta žele sa mnom raditi, kad začuh isti 46 Ibrahim Čikić glas kako se ponovo oglasi: “Stotinu po nogama i isto toliko po rukama. To za početak, pa ćemo dalje vidjeti.” Jedan se izdvoji iz gomile, priđe do mojih tabana i poče me luđački udarati po tabanu desne pa onda lijeve noge, dok su ostali prisutni na- glas brojali udarce, glasno se smijući pri svakom udarcu. Prvi udarci su bili jako bolni. Kako se povećavao broj zadatih udaraca, ja sam sve manje osjećao bol. Imao sam osjećaj da sam primio neku anesteziju i da su mi ta- bani i cijele noge strašno otekli. Kada su završili sa brojanjem i udaranjem po tabanima, narediše mi da ustanem, stanem uza zid i ispružim ruke dla- novima okrenutim prema gore. Priđe mi krvnik ogromnog rasta, sa de- belim i dugačkim crnim pendrekom i poče udarati svom snagom. Svaki udarac je bio propraćen tupim zvukom. Kroz smijeh i vrijeđanje, krvnik je udarao. Bol je po rukama bio jači nego po tabanima i osjetih kako dlanovi otekoše i poplaviše, tako da nisam mogao vjerovati da su to moje šake i ruke. Dok sam morao stajati kako bi krvnik udario tih sto udaraca po jednoj ruci, tabani pod teretom tijela počeše mi predstavljati poteškoću. S mukom sam uspio ostati na nogama do kraja udaranja. Pošto su završili sa udarcima po rukama, narediše da sjednem da se malo odmorim. Iz taba- na koji su bili crni od udaraca, sa ogromnim krvnim podljevima, izlazila je neka ljepljiva tečnost. Ruke također, poplaviše i pocrnješe, a iz krvnih podljeva poteče mješavina krvi i neke ljepljive tečnosti. “Subhanallah, zar je moguće da sam izdržao četiri stotine udaraca, a da nisam ni jeknuo?” začuđen sam se pitao. “Gledaj, pa ni vid mi nije otišao iako su sve ljekarske prognoze bile da jedan udarac ili potres može dovesti do trajnog sljepila. Bože, pa ovo i nije toliko strašno. Ovaj bol se može podnijeti, hvalim te, moj Gospodaru, Ti si jedini vrijedan hvale. No, bol je uvijek šansa, mogućnost da postane- mo bolji, da sagledamo život sa dublje strane. Zato su tu ratovi i bolesti, da nas podsjete. GDJE SUNCE NE GRIJE 47

ELEKTROŠOKOVI

Dok su se dželati odmarali pijući i pušeći, sve vrijeme su vodili tako vulgaran razgovor među sobom da sam, doista, samo zahvaljujući pra- znom stomaku koji sam tada imao izdržao sve to slušati, a da ne povratim od muke. Psovali su i vrijeđali tako drsko i bezobzirno da je to bilo strašno slušati. To takvo krvničko šenlučenje potraja oko desetak minuta, kada se prolomi pijani glas koji zapovijedi: “Ustaj!” Bila je to nova naredba. Polahko ustadoh. Jedva sam stao na otekla stopala, iz kojih je bez prestanka tekla neka čudna ljepljiva tečnost, pomiješana sa krvlju. Teško stojim na nogama, mislim da ću se svakog trenutka srušiti. Osjećam stra- hovit bol u tabanima. “Okreni se prema zidu, nasloni se raširenim ruka- ma na zid, odmakni se nogama od zida koliko god možeš i nasloni glavu čelom na dasku.” Daska je bila u visini mojih ramena. S mukom zauzeh položaj koji je bio tražen od mene. Zaista je trebalo uložiti ogroman napor da se zauzme traženi položaj. Bol u rukama i tabanima bio je sada još jači, valjda od težine mog tijela i oteklina po udaranim mjestima, tako da sam imao osjećaj da će mi svakog trenutka pući i tabani i dlanovi. “Dajte engleza”, začu se ponovo isti glas koji odmah nastavi: “Najja- ču dozu, znate gdje treba.” Strahovit bol koji pogodi moje testise popraćen nekim čudnim zvu- kom izazva nekontrolisano grčenje mišića na tijelu i odbaci me od poda. Svom silinom sruših se potrbuške na pod, okrenut licem prema tlu. Samo što se nađoh na podu začuh isti zvuk i osjetih strahovit bol po nožnim zglobovima koji je udarao direktno u mozak. Elektrošokovi. To je englez, shvatih o čemu se radi. Bol koji sam dobio od elektrošok uređaja bio je mnogo jači od udaraca palicama. Sada su primijenili kombiniranu tehniku mučenja, naizmjenično palice i elektrošok aparat, po cijelom tijelu, od sljepoočnica i vrata pa do prepona, genitalija, butina i svih mjesta na kojima su najizraženiji nervni završeci. Udari elektrošokovima su rađeni tek onda kada bih stao u poziciju koju sam već opisao, tako da me svaki udar koji bi zadali bacao svom težinom 48 Ibrahim Čikić na pod. Posebno često su koristili udare na genitalije, kako ne bih više mogao praviti mudžakedine, što su govorili dok bi izvodili seansu nadam- nom. Ovakav postupak ponovili su više puta, nedajući mi vremena ni za kakav predah. Kada su izvršili procjenu da bi mogli započeti sa ispitivan- jem, naredili su da stanem uza zid, licem okrenut prema njima i jakim reflektorima. Jaka svjetlost reflektora zadavala mi je ogromnu bol. Suze u potocima od jake svjetlosti teku niz moje lice. Jedva stojim od bola u očima, po prvi put poslije operacija na očima preživljavam istu bol. Svjet- lost reflektora dodatno mi je komplikovala i onako tešku situaciju. In- stinktivno i refleksno, očni kapci se zatvoriše mimo moje volje. S mukom sam pokušavao da ih otvorim, dok su niz obraze suze tekle potocima. Nije to bio plač, to su bile suze koje su izazvane jakom svjetlošću. Vidjevši na mom licu bol koji je izazvao reflektor, a valjda prvi put čuše od mene i jauk, otkriše tačku gdje sam najslabiji. Onaj kojeg su zvali Kornjačom, pošto primijeti moju reakciju, naredi: “Donesite mu naočare, sunčane. Vidite li da ga ovo svjetlo muči više nego elektrošokovi i pendreci? A on ima i probleme sa očima, pa dajte mu sunčane kako bismo lakše razgovarali.” Dok sam jedva stajao uza zid, ne mogavši otvoriti oči, osjetih nečije ruke na obrazima i naredbu da otvorim oči, i dok sam shvatio šta se zbi- va sa mnom, neko me čvrsto uhvati za glavu i na očima mi se nađe neka čudna sprava koju svezaše na mom zatiljku. Pokušah da zatvorim oči i tek tada ustanovih da nisam u stanju to uraditi, već me strahovit bol očnih kapaka spriječi u toj namjeri. Shvatih da je to specijalna naprava koja ne dopušta da se zatvore očni kapci, a koja na krajevima ima male zupce koji onemogućavaju zatvaranje kapaka i pri svakom takvom pokušaju izazivaju njihovo krvarenje. Jedva stojim od silnih udaraca, a sada još sa ovim belajem na očima. Svjetlo reflektora upereno u moje širom otvorene oči zadade do tada neviđenu bol. Svjetlo od reflektora razbija moj nervni sistem, suze teku potocima i jedva držim koncentraciju. Padam od bola u očima. Ne mogu podnijeti svjetlo koje nanosi neopisivu bol. Dižu me i ponovo stavljaju uza zid, pri tom udarajući pesnicama po leđima, stomaku, grudima. “Gdje ti je Allah, vjerniče, da ti pomogne? Ovdje Boga nema, vidiš li, kukala ti majka? Pričaj, pričaj, il’ ćemo te ubiti.” Ove riječi vratiše mi punu snagu i dovedoše do toga da nestade ama baš sve muke i boli koje sam do sada osjećao. I oči me prođoše od ovih riječi. “Zar ne vidiš, Bog te ubio, i te kako Ga ima baš ovdje na ovom mje- stu. Ovdje je i te kako prisutan, da bi me naučio da razlikujem ljude od GDJE SUNCE NE GRIJE 49 neljudi. Da bih ja, ako Bog da, bio spašen a ti bačen u vječnu patnju i poniženje”, rekoh im sasvim mirno i zaista ove riječi na njih ostaviše traga i osjetih zbunjenost i slabost kod njih. Niko od njih nije ni riječi progovo- rio. Osjetih strah u njima. Zavlada tišina i ja nastavih: “Šta god vi meni uradite, uradit ćete samo dobro. Što me više budete mučili, više ću se od grijeha očistiti. Bog je htio da se preko vas očistim. Kada vas budu kažnjavali na Onom svijetu i kada vas budu Zebanije tukle, a to će trajati vječno, onda ćemo vidjeti ko je pobjednik i ko je od svega ovog dobio.” “A šta su ti Zebanije, ‘odža?” upita neko od njih. “To su ti Allahovi policajci koji će u džehennemu raditi otprilike ovo što vi sada radite, s tim što će oni u jednoj ruci držati i po četrdeset hiljada takvih ko što ste vi i što se od njih ne može nikuda uteći. Vi me možete mučiti samo dok mi Allah dušu ne uzme i poslije nema više ove igre, a tamo se neće moći umrijeti, iako ćete smrt priželjkivati.” Ove riječi kod njih izazvaše još veću srdžbu i još žešće kidisaše na mene. Sada su krenuli svi odjednom da me udaraju, po čitavom tijelu, nogama, rukama, pali- cama, boksovima, držalicama i ne znam čime sve nisu udarali. Prilično dugo su nadamnom prosipali svoju silu i krvničko umijeće, sve dok se nisu umorili. Ležao sam sav oblivlen krvlju po golom tijelu. Prosuše na mene kantu hladne vode i narediše mi da stanem uza zid i svi izađoše vani. Ponovo ostadoh sam, sav krvav i crn po čitavom tijelu, što od elektrošo- kova, što od pendreka i raznoraznih udaraca koje sam dobio od krvnika. Ostavši sam pokušah da sjednem kako bih se malo odmorio, ali u zidu iza mojih leđa začuh kako neko udara po nekim čeličnim pregradama i glas koji kao da je dolazio iz same sobe. “Ne sjedaj, balijo, zidovi su providni i mi te svakog trena gledamo!” S mukom ustadoh i počeh osjećati hladnoću. Tek sada sam osjetio zimu koja je vladala prostorijom. Pošto sam sve vrijeme bio potpuno go, sobu u kojoj su me mučili držali su namjerno hladnom kako bi i na taj način utje- cali i vršili torturu nadamnom. Po izlasku iz zatvora od drugih uhapšenih sam čuo da su njihove sobe za mučenje bile izuzetno tople a oni obučeni i zakopčani do grla kako bi ih mučili žeđu. Dakle, to su bile prostorije opreml- jene uređajima pomoću kojih su mogli praviti različite temperature. Mogli su prostoriju držati hladnom kada je to njima trebalo, a također su mogli stvarati jako visoke temperature, zavisno od njihovih procjena. Tako stojeći, dršćući od hladnoće, ostao sam sâm oko pola sahata, i ako sam po mom biološkom sahatu još mogao pratiti protok vremena, mislim da je već počeo i treći dan mojih patnji i stradanja. Nisam imao predstave koliko će još ovo sve trajati. 50 Ibrahim Čikić

Slomljen sam i krvav, sa strahovitim bolovima u očima. Svjetlost reflektora razarajuće djeluje na moj mozak. Glava, lobanja, ma i kosa me boli. Zujanje u ušima stvara mi pritisak u glavi. Strašno! Riječi su nemoćne opisati to stanje. Ne dao dragi Bog takvo nešto više nikom kao iskušenje. Mislio sam da ću se svakog trenutka raspasti i pretvoriti u najsitnije dijelove atoma. Spuštam glavu na ruku i pokrivam oči, ali uzalud, kapci su fiksirani specijalnom napra- vom koja ne dozvoljava njihovo zatvaranje, bole i razaraju moj nervni sistem. Osjećam da ovakvo stanje neću moći još dugo podnijeti. Naumpade mi spa- sonosna ideja. Pa zašto ne bih pokušao skinuti te proklete naočare sa očiju? Pokušavam prstima napipati kanap. Zbog velikog broja udaraca po dlanovi- ma, u rukama i prstima nemam nikakav osjećaj. Nisam u stanju da opipam kanap kojim su vezane za moj potiljak. Ne razlikujem pomoću prstiju kada dodirujem kanap, a kada glavu. Da mi je samo da dohvatim jedan kraj vezice među prste, kako bih odvezao strašne naočare. Više pokušaja odvezivanja biva bezuspješno, ali ne odustajem. Napokon osjetih kako popusti pritisak naočara na moje kapke, ali nisam u stanju osjetiti kada ih držim između prsti- ju kako bih ih najzad skinuo. Toliko su mi otekli dlanovi i prsti da ne mogu ama baš ništa preko čula dodira spoznati, niti imam osjećaja u prstima, kada nešto držim među njima. Napokon osjetih da sam ostao bez naočara. Kapci sami padoše preko očiju i zbog suhoće zalijepiše se uz same zjenice, što izazva takav bol da nisam mogao više stajati i padoh na pod. I pored najbolje želje da otvorim oči, nisam nikako mogao. Čujem da neko viče na mene i da se dere, osjećam da me neko udara, ali bolovi u očima su jači od tih udaraca, tako da ne obraćam pažnju na sve to. Krajnjim naporom držim koncentraciju i osjećam da svakog trenutka mogu ostati bez svijesti. Strahovita zvonjava u ušima i izuzetno jaka svjetlost koju osjetih u glavi prekide moje muke. Od- jednom utonuh u potpuni mrak. Samo sam vidio crnilo oko sebe i ništa više. Nisam siguran koliko dugo sam bio bez svijesti i koliko vremena je prošlo dok sam ponovo došao svijesti. Polahko počeh da razaznajem zvu- kove oko sebe. Čujem da neko nešto priča, ali nisam u stanju razaznati šta se zbori. Pokušavam otvoriti oči, ali mi to ne polazi za rukom. Pojma nemam gdje se nalazim, niti šta se dešava sa mnom. Osjećam strahovitu hladnoću i groznica obuzima moje tijelo. Sav se tresem i nisam u stanju kontrolisati pokrete. Neprirodno se grčim čitavim tijelom. Bol u očima koji sam počeo osjećati vraća me u stvarnost i bivam svjestan situacije u kojoj se nalazim. I dalje potpuno go ležim potrbuške, položene glave na ispruženu ruku. Razaznajem glasove oko sebe i počinjem raspoznavati ono što pričaju. Čujem smijeh oko sebe dok komentarišu izgled mog pol- nog organa. Čujem kako neko od njih govori, da mi više ne smiju stavljati GDJE SUNCE NE GRIJE 51 naočare, ako neće da me ubiju. Ne mogu vjerovati da to čujem svojim ušima, jer od svih do sada pretrpljenih batina, elektrošokova, stajanja uza zid satima u neprirodnoj poziciji, oslonjen čelom o zid, ove naočare su mi zadavale najveći problem i bol. Čuvši ove riječi ponovo dobih snagu i povratih samopouzdanje. “Ustaj, mudžakedine, ustaj, Turčine, pa još nam ništa nisi reko, još ništa nijesmo popričali. A još ima iznenađenja za tebe, ako budeš tvrdo- glav. Ovo je samo početak; ne budeš li dobar, tek sada ćeš vidjeti svoga Boga. Ustaj!” Pokušavam ustati, ali mi to ne polazi za rukom. Misle da se pretva- ram, nasilno me dižu i postavljaju leđima uza zid i istog trena kada su od- makli svoje katilske ruke od mene ponovo padam na pod. Strašan bol u tabanima ne dozvoljava da ustanem i stojim. Vidjevši da stvarno nisam u stanju ustati, odustaju od te nakane govoreći; kako možemo i sjedeći razgovarati. Još nisam u mogućnosti da otvorim oči, kapci kao da su zava- reni za oči. Pitam da li mogu otići do kupatila da se umijem. “Kako da ne, možeš se i okupati”, čujem kako neko od njih kroz smijeh odgovori. Uspravih se na koljena i na laktove, kako bih pošao do WC-a. Govo- rili su u kom pravcu da se okrenem i kamo da pužem. S mukom dođoh do nekih vrata koja oni otvoriše i puzeći uđoh unutra. Glavom sam udario o zid. Shvatih da moram ustati kako bih ušao unutra. Uz ogroman na- por počeh se uspravljati uza zid i taman kada sam ustao čuh kako se uz smijeh vrata za mnom zatvoriše. Shvatih da ova prostorija ne može biti veća od 60x60 cm. Odjednom se na moju glavu, kao da neko sipa ogrom- nim kantama, sli velika količina hladne vode. Pošto je ova prostorija vrlo mala i tijesna, čovjek u njoj nema nikakve šanse da padne, niti da se skloni negdje u stranu. Kada napokon prestade da se slijeva na mene voda, koja je stalno padala u ogromnoj količini, uz smijeh se ponovo otvoriše vrata i rekoše mi da izađem van. Uz napor pri svakom koraku, pođoh u prav- cu gdje sam pretpostavljao da je izlaz. Svaki korak mi je pričinjavao bol i poteškoću. Kvasan i sav slomljen, pitao sam se, šta su ovi neljudi spremni još raditi sa mnom. Nisam mogao ni pretpostaviti da je ovo samo početak svega onoga kroz šta sam još morao proći. Zato je mudar onaj čovjek koji na početku vidi kraj. Svijest o konačnom ishodištu daje snagu i povećava mudrost i spoznaju. 52 Ibrahim Čikić

Poslije operacije u Beogradu 1975. GDJE SUNCE NE GRIJE 53

ČETNIK POČETNIK

Dok sam u sjećanjima u bjelopoljskom zatvoru po ko zna koji put preživljavao ove muke, iz mojih sjećanja me vrati vriska sa Zoranova kreveta. “Nisam ja, nisam. Nikoga ja nisam zaklao. Nisam ja ništa rušio.” Ne mogu da povjerujem da neko može ovoliko vriskati; pa to ne liči na ljudski glas. Imam osjećaj da neko drugi umjesto Zorana izgovara ove riječi. Očekujem šta će se još desiti, spreman na svaku reakciju mog novopridošlog ćelijskog cimera. Teško dišući kao da ima astmu, ustade iz kreveta i sjede na ivicu. “Šta je sokole, šta se desilo?”, upitah blago Zorana. “Ništa”, odgovori i dalje teško dišući. Pošto je njegova vriska bila toliko jaka, ubrzo dotrčaše dva komandira da vide o čemu se radi, da nisam ja slučajno napao njihovog milje- nika. “Šta je bilo, Zorane? Da te nije šta ovaj pored tebe slučajno dirao?” “Nije”, saopšti im Zoran i objasni, da je to kod njega sasvim normal- na pojava i da se on uglavnom kad god zaspi budi na ovaj način. Pritom ih zamoli da mu, čim od kuće donesu tablete, odmah dostave u sobu. Pošto mu komandiri obećaše da ćemu, čim mu od kuće stigne bilo šta donijeti, ljubazno se pozdraviše i zaključaše vrata za sobom. Ponovo Zoran i ja ostadosmo sami. Ustade i poče šetati nervozno ćelijom. Meni je ličio na ranjenu zvijer. Nervoza koju je širio oko sebe ispuni negativnim nabojem kompletnu ćeliju. Moram ga nekako smiriti, moram nekako ostvariti ko- munikaciju sa njim, jer ako se ovako bude ponašao dok bude u pritvoru, napravit će i meni džehennem. Kako da nađem ključ za bilo kakav razgo- vor? Kako da ga otvorim? Kako da saznam zbog čega je ovdje? Hiljadu kako i hiljadu zašto. Ustadoh sa kreveta i priđoh Zoranu. “ Zdravo, Zorane, ja sam Ibrahim. Nije mi drago što si došao ovdje, znam da nisi svojom voljom, ali dok smo skupa, ako budemo pametni, možemo jako lijepo proći i olakšati život jedan drugom. Dosta nam je pakla samom činjenicom da se nalazimo iza ovih rešetaka, pa još ako bu- demo nepovjerljivi jedan prema drugom, eto nam pravog pakla. Ja sam onaj iz SDA, znaš? Čuo si za naše hapšenje, ali eto i ti si Srbin pa te drže u zatvoru. Ova država, dok si u ovoj ćeliji, ne pravi nikakve razlike između 54 Ibrahim Čikić nas dvojice. Mi smo obojica isti za one koji su na vlasti. Zato se moramo potruditi da nam ovo prisilno druženje bude što lakše. Odakle si?” Moje obraćanje, prijateljsko tapšanje i cigareta koju prihvati od mene smiriše Zorana. Ponudih mu da sjedne na moj krevet i upitah da nije gladan, ponudivši mu pitu koju sam taj dan dobio od kuće. Za div- no čudo, odloži cigaretu i odmah prihvati ponuđeno parče pite i poče halapljivo jesti. Gotov si, pomislih sam u sebi, moj si, sokole, samo još malo strpljenja i pričat ćeš ti meni k’o bijela lala. Samo da ne napravim jedan pogrešan potez koji bi prekinuo ovo krhko prijateljstvo koje se razvi među nama. Samo strpljivo i polahko, Ibrahime, govorio sam samome sebi. Polahko, pusti ga sada, neka on počne da priča i nemoj ga zapitkivati, nemoj ga sjeckati; aminuj mu sve, dok bude govorio, ako misliš bilo šta iz njega izvući. Dok je jeo, nije ni riječ progovorio. Vidjelo se da je bio dobro gladan, a i mahmuran. Bio je još u alkoholiziranom stanju koji je u vidu pare izlazio, dok bi disao. Njegovo stanje u kom se sada nalazio, podsjeti me na istražnog sudiju, Gaja Joksimovića, koji je također bio stalno pijan. Pitao sam se, kako je mogao zatvoriti ovako pijanog Zorana, kada i on u pijanom stanju radi sve ove nepravde, a niko ga ne zatvara? Najzad Zoran progovori, u početku nevoljno i stidljivo, ali kako je vrijeme teklo, i razgo- vor je tekao sve otvorenije i smjelije. “Ja sam vojnik Republike Srpske, romanijsko-sarajevski odred, brds- ko-planinsko odjeljenje, došao sam na odsustvo u Ravnu Rijeku. Moji stari su iz Ravne Rijeke rodom, ali su živjeli u Zenici. Ja sam rođen u Ze- nici i najljepše dane svog života proveo sam u tom gradu. Igrao sam i za “Čelik” i imao lijepu perspektivu. Imao sam veliki stan i živio jako dobro. Sva raja sa kojom sam se družio bili su muslimani. Vrlo dobro sam sa nji- ma prošao. Onda je počeo rat i ja sam nekoliko mjeseci proveo u Zenici. Bilo mi je isto kao i muslimanima. Jednom sam odlučio da pođem posje- titi roditelje koji su bili izašli iz Zenice i nisam imao nikakvih problema da izađem iz grada. Muslimani su mi pomogli da napustim grad. Kada sam napustio grad i došao kod roditelja, bila je u toku akcija prikupljan- ja dobrovoljaca za sarajevsko ratište. Dobrovoljno sam se prijavio. Moj sadašnji položaj je na brdu iznad Sarajeva, zove se Trebević. Tri dana idem na ratište i ne dolazim kući, a poslije tri dana imam slobodno i boravim na Palama. Vidim, čudiš se, kako tri dana na ratištu, ali to nije teško. Kad krenemo na liniju, daju nam nekakve tablete protiv spavanja i bocu raki- je. Hranu ne nosimo sa sobom jer nam je donose na položaje, u rovove. Poslije tri dana odlazim na Pale, gdje se javljamo u komandu i ove rede dobijamo tablete za spavanje, hranu u konzervama, hljeb i obavezno bocu GDJE SUNCE NE GRIJE 55 rakije. Ta tri dana boravka na Palama ne ustajem iz kreveta, samo pijem rakiju i tablete. Ovo je prvi put otkako sam u vojsci da sam zaspao bez tableta. Nemoj misliti da sam ja nekoga ubio ili zaklao, ili da sam ja rušio džamije. Sada sam dobio odsustvo i došao u Ravnu Rijeku kod rodbine. Sinoć smo se napili u jednoj kafani blizu Ravne Rijeke i imali smo frku sa nekim Pazarcima. Oni su neki biznismeni koji su dolazili u Podgoricu nekim poslom. Prijavili su nas da smo im oteli velike pare i da smo ih maltretirali. Hoću reći da smo ih dobro istukli. Sve to bi prošlo bez nekih većih problema da, u međuvremenu, nije naišla neka strana novinarska ekipa, koja je sve to snimila i prijavila policiji. Z�ato�������������������������� su i uhapsili nas sed- moricu. Svi smo rođaci i komšije. Nikad nas oni ne bi zatvorili da nije bilo tih novinara. Dok god bude ta bagra u Bijelom Polju, držat će nas u zatvoru. Tako nam je rekao advokat. Ne smiju nas pustiti zbog tih novina- ra. Znam, pitaš se da li su nas maltretirali u miliciji, kao što su i vas. Nisu, zemljače, mi smo cijelu noć sa njima pili, i njima je drago što smo tim Pazarcima pokupili pare, koje zgrću, dok mi ratujemo. Naše hapšenje je političko, isto tako i suđenje će biti održano, ali mi nikada nećemo biti na izdržavanju kazne, iako će nas osuditi. Mi ti odemo na ratište i slobodan si od izdržavanja kazne. Naši borbeni redovi su puni zatvorenika i oni su najhrabriji borci među nama. Bolje mu je na ratištu nego u zatvoru. I ja ću izaći prije ovih mojih drugova, jer će po mene doći vojna policija da mi ona sudi. Navodno da sudi, ali to je jedini način da odmah izađem iz zatvora, da ne bih čekao dok ova novinarska đubrad napusti Bijelo Polje. Znam da ste vi u zatvoru i da se napolju među nama govori da su vas naši dobro nalaušili. Kažu da su vas vodili u Foču, ali niste vi bili tamo, vas su drali na Žabljaku. Mi znamo da tamo postoji specijalna policija koja ima najsavremenije uređaje za mučenje. Za tebe se svi Srbi čude kako si mogao družiti se sa onako jakim i finim momcima, Crnogorcima , a raditi im o glavi. Ti si, kažu, bio najopasniji od svih uhapšenih, sve se družio sa našim momcima, ko bajagi vjernik, a htio si ih zaklati kako njih tako i svu srpsku nejač. Gadno vam se piše, kažu da će vas odrati na sudu. Eto, mene dobrovoljca su namjerno kod tebe u ćeliju stavili. Kažu mi da se Bogu moliš pa da ti ne dam to da radiš, kako se ono kod vas kaže, da klanjaš. Ali, vidiš, j... nisi ti tako loš momak. Nudiš me i da jedem i cigare mi daješ, a kažu i da si iz fine familije, samo da si ti neki izrod u njoj. A priča se i da si kad si bio kod Gaja mnogo psovao i prijetio mu, pa te zbog tog uhapsio. Kažu, da nije on tebe, ti bi njega, da su ovi tvoji nadjačali i da je uspjelo to što ste planirali. Zato sada svi Srbi govore da u vas nema vjere i da sa vama nema prijateljstva.” 56 Ibrahim Čikić

Sve ovo Zoran izgovori u jednom dahu, a da ja nisam ni pokušao da ga zaustavim, ili bilo šta upitam. Završi i pogleda me tražeći cigaretu. Dadoh mu da zapali i počeh da mu objašnjavam neke stvari, koje su i nje- mu bile jasne. Ali niko kao Srbi, u zlu, kada čine Bošnjacima, ne može biti tako složan i kolektivno razmišljati. Državna politika usmjerena protiv ne Srba, rat i genocid, za kratko vrijeme okupi desetine hiljada pristaša. Glas razuma i čestite pojedince, proglase izdajnicima i horde zla su mobilizi- rane. Svi zločini počinjeni nad Bošnjacima bili su organizirani od strane srpskocrnogorskih vlasti. Tako je i sada, zato ovako i pričam sa Zoranom. Treba ga podržati, iskrenost je rijetka. “Eh, moj Zorane, ti si pametan momak, a i ratnik si, što i sam reče, pa da te pitam nešto: da li se može stvarati država sa sedam-osam pištolja i tri-četiri lovačke puške. To je svo naoružanje, koje je policija kod nas pro- našla, dok je hapsila nas dvadeset i jednog muslimana. I sve pod dozvo- lom, registrirano. Da smo imali i tenkove, pa i avijaciju, to je bilo nemogu- će uraditi od strane nas dvadeset i jednog neprijatelja ove države, kako nas zovu vaše vlasti, a i vi nas tako nazivate. Sva ova halabuka koja se podigla tokom našeg hapšenja imala je za cilj, da probudi mržnju kod naših kom- šija prema Bošnjacima, a i da zastraši bošnjački narod kako bi krenuo na masovno iseljavanje i napuštanje ovih naših zajedničkih prostora. Ni jed- nog od nas uhapšenih nisu slučajno uhapsili i ova akcija našeg hapšenja je isplanirana do u najsitnije detalje. Svaki pojedinac od nas koji je uhapšen, u sredini iz koje dolazi ima određenu težinu i razlog zbog kojeg su baš njega uhapsili. Sve su to uglavnom izuzetno pošteni i fini ljudi. Nikada niko od nas nije prije ove situacije imao bilo kakvih problema sa vlasti- ma. Među nama ima ljudi različitih zanimanja i profesija. Ima direktora, sudija, javnih tužilaca, opštinskih službenika, zanatlija, pa čak i teških psi- hičkih i fizičkih invalida. Poslije našeg hapšenja nijedan Bošnjak nije bio siguran da i njega neće uhapsiti, to je prvi razlog našeg hapšenja, hoću reći zastrašiti bošnjački narod prva je zadaća ovih događaja. Trebalo je našim hapšenjem izazvati revolt Srba i Crnogoraca prema muslimanima, kako bi se prekinuo svaki kontakt i prijateljstvo između njih. Ne znam, nisam na slobodi već šest mjeseci, ali mislim da su u tim svojim prljavim naka- nama dosta i uspjeli. To vidim po tom što niko od mojih dobrih drugova i prijatelja hrišćana, koji me izuzetno dobro poznaju, nije, osim jednog od njih, došao da me posjeti u zatvoru za sve vrijeme mog robovanja. Hoću ti reći, da su u dobroj mjeri uspjeli da zavade narod, a čujem da se i Boš- njaci u ogromnom broju iseljavaju sa ovih sandžačkih prostora. Znači, moj prijatelju, to je doprinos crnogorske politike etničkom čišćenju ovih GDJE SUNCE NE GRIJE 57 prostora. Prvo putem slanja dobrovoljaca i razno-raznim javnim i tajnim pomaganjem ovog ludila, koje su i oni u dobroj mjeri izazvali, riješili su da daju i svoj doprinos, samo u perfidnijoj formi i malo ljepšem pakovanju. Zapamti samo jedno što ću ti reći: “Isto onako kako su nas iznenada po- čeli hapsiti, tako će nas iznenada i pustiti iz zatvora, dobri moj prijatelju.” “Znam, bolan, znam, kažu i pokoji od naših da niste ništa krivi i da je to smiješno za što vas terete. Samo, njih je malo i niko ih ne sluša. Svi kažu bilo na TV-u, bilo u novinama, te priznali ovo, te priznali ono, te ima vas još koji su po šumama i koje treba uhapsiti. Ma svašta se priča. Čak i u Bosni se govori o vama i kažu nam da moramo izdržati ovaj rat, koji nam je nametnut od strane Amerikanaca. Kažu da su oni razbili Jugoslaviju. Ma ne znam, bolan, više šta se sve ne priča”, završi Zoran svoj komentar, a da pri tom ni sam nije vjerovao u ono što govori, jedino je jasno bilo da je on tu i da će čim izađe iz zatvora ponovo zauzeti položaj iznad opkoljenog Sarajeva i da će nastaviti sa ubijanjem nedužnih civila grada, koje toliko dugo vremena i on skupa sa ostalim saborcima drži u čeličnoj blokadi. Stanje svijesti koju je on posjedovao i način na koji je razmišljao svojstven je ogromnoj većini naroda kojem je pripadao. Svi oni uglavnom ovako razmišljaju (čast rijetkim pojedincima) i nema šanse da ih čovjek bilo kojim argumentima ubijedi u suprotno. Sve državne i vjerske institucije tadašnje SRJ, uz pomoć Akademije Nauka i Umjetnosti srpskog naroda, te režimskih nacionalističkih i fašističkih medija, već godinama podstiču ratni tempo, koji je sada teško prekinuti. Kolektivni fašizam kada zahvati jednu naciju, teško se zaustavlja. Sanjača koji sanja omiljene snove guslar- ske, teško je probuditi. Odustao sam od ozbiljnijih razgovora sa Zoranom i uglavnom sam pokušao preko njega doći do određenih informacija o spoljnjem svijetu. Tri-četiri dana koja je proveo sa mnom u ćeliji, iskori- stio sam da saznam dosta stvari koje su mi zbog izolovanosti bile nepozna- te. Zaključio sam da je narod postao umoran, od onog što mu godinama nameću. Kad kažem narod, mislim na naše Bošnjake, koje je, koliko vidim iz Zoranove priče, počela zahvatati apatija, što je proizvelo dodatnu brigu i zadalo mi bol u grudima. Zoran je otišao isto onako bučno i nenadno kako je i došao, samo što se prilikom izlaska se doista prijateljski pozdra- vio i poželio mi puno sreće i snage da izdržim. Mislim da poslije boravka u mojoj ćeliji i razgovora, Zoran će makar više razmišljati, o poštivanju ženevske konvencije, tokom daljnjeg ratovanja. Ponovo se nađoh sam sa sobom i svojim mislima. Zbog nemogućnosti da čitam, naučio sam sebe da sjećanjem na lijepe trenutke prošlosti, promišljanjem o stvaranju kre- acije i dugim molitvama prekraćujem vrijeme. Uvijek kada bih se sjećao 58 Ibrahim Čikić torture kroz koju sam prošao, iznova bih preživljavao sav pakao kroz koji sam prolazio. Snove o događajima i mučenjima, koje sam često sanjao, kako u zatvoru, tako i na slobodi, posebna su priča, a to ću, ako Bog da, posebno opisati. Kiša koja je tog dana padala vani ponovo me podsjeti na kupanje koje sam doživio u WC-u prilikom mučenja u Foči. Zorano- vim izlaskom iz ćelije nagrnuše bolna sjećanja. Pitanje je i da li postoji sjećanje, a da nije bolno?. GDJE SUNCE NE GRIJE 59

NISMO TE DOVELI NA ODMOR

Mokar, prebijen, gladan i žedan, neispavan, izmrcvaren elektrošokovima, teturam ka izlazu iz WC-a nesigurnim korakom. Jedva držim ravnotežu i ulažem ogroman napor pri svakom koraku. Iako su očni kapci zatvoreni, jaka svjetlost reflektora razara mi oči i mozak. Zastajem i podižem šake kako bih ih stavio na oči, ali mi to ne polazi za rukom. Karakterističan zvuk koji prati udar elektrošok-uređaja i strahovit bol u testisima baci me pravo na glavu. Osjetih, još, isti udar na sljepoočnicu, i pod pazuhom desne ruke, koji izazva grčenje mog tijela i jauk što nisam bio u stanju kontrolisati. Nemam više predstave koliko dugo se nalazim u rukama ovih dželata. Osjećam da sam na izmaku snage i da neću moći još dugo izdržati. Čini mi se da me neko podiže i nosi. Dvojica krv- nika ispod ruku odniješe me do umivaonika. Tu me postaviše na noge i rekoše da se mogu umiti. Šum vode iz česme instinktivno pokrenu moje ruke u tom pravcu, ali začudo, nikakav osjećaj u njima nisam imao, niti sam mogao znati kad su pod mlazom vode, a kad nisu. Kako da se umijem, kako da se osvježim, kako da snagu povratim, doista kako? Moram nekako otvoriti oči, ali kako? “Požuri, Turčine, nemamo mi vremena za gubljenje s tobom”, dreknu jedan od one dvo- jice. “Nismo te na odmor doveli, glavno tek treba da počne.” Uz jak bol i veliki napor, otvorih malo kapak na desnom oku i ugledah umivaonik i vodu koja je tekla, postavih ruke ispod i počeh da ih perem. Nisam mogao da povjerujem u kakvom su stanju moji dlanovi, pa to je strašno, crni, krvavi, otekli i sa natečenim prstima, uopšte ne liče na šake. Bože, pa je li moguće da su ovo moje ruke i kako da se njima umijem? Nekako zahvatih nešto vode i tek kada prinijeh do lica, osjetih da je hladna. Ma, to što sam pokušavao da se umijem, nije bilo ni nalik na umivanje. To je bio samo očajnički pokušaj da uradim tako nešto, ali sa ovak- vim prstima i dlanovima uopšte nije bilo šanse. Više puta sam ponovio pokušaj umivanja, a da pri tom nisam okusio ni kapi vode, niti sam imao želje da pijem iz takvih ruku. Najzad uspjeh da otvorim oči, gledam se po tijelu i ne mogu da vjerujem da tako izgleda. Pa ja sam potpuno modar i crn, pun krvnih podljeva, pa na šta ovo ličim, subhanAllah?! Ona dvojica me ponovo vratiše nazad u sobu za mučenje i narediše da sjednem. Sada je u sobi bio upaljen samo jedan reflek- tor okrenut plafonu, što mi je omogućilo da držim oči koliko-toliko otvorene. 60 Ibrahim Čikić

Naspram mene sjede dva čovjeka, ne mogu više da vidim ko su i kako izgledaju. Vidim samo siluete i ne raspoznajem boje njihovih odijela. “Slušaj nas dobro, Čikiću”, oslovi me jedan od njih. “Obrati dobro pažnju na sve što ćemo ti reći. Vidiš li, budalo, da ćemo te ubiti ako budeš i dalje tvrdoglav? Nema nam više stajanja kad si ti u pi- tanju. Velika se halabuka podigla oko tvog hapšenja i mi te u takvom stanju ne smijemo pustiti da ideš kući. Kad bi te iko u tom stanju vidio, naša bi ak- cija u potpunosti propala. Mi sada moramo ići do kraja. Govorili su nam za tebe da si lud i fanatik, ali da si tolika budala nismo mogli ni pretpostaviti. Mislili smo da ćeš od straha da ne izgubiš vid pristati na naše nagovore i tako sebe poštedjeti svega ovoga. Mogao si, da si bio pametan, sada ležati pored žene u svojoj kući k‘o hodža iz Bistrice. Pazi i slušaj sada dobro što ćemo ti reći. Optužnica protiv tebe je već sastavljena. Ti je moraš potpisati i naučiti napamet, kako bi je saopštio kod istražnog sudije. Prije toga moraš tu izjavu kod nas potpisati. Uradiš li tako, nema više nikakvih ubjeđivanja i s tobom smo završili. Ovo je već četvrti dan kako te držimo ovdje, iako smo po zakonu morali da te pustimo poslije 72 sahata. Mi te ovdje možemo držati ako bude potrebno i mjesec dana. Zapamti dobro, odavde ne moraš ni da izađeš ako i dalje budeš tvrdoglav. Mi ćemo ti iscenirati pokušaj bjekstva i možemo te ubiti. Zbog tog ubistva, ti to dobro znaš, nećemo nikom odgovarati. U slučaju da ne prihvatiš ovo što tražimo od tebe, idemo dalje, samo što sada mijenjamo način na koji ćemo te prisiliti da nam ovo potpišeš. Vjeruj mi na riječ, ovo je diznilend (odmor) što si do sada prošao, šta te tek čeka. Pa budalo, evo ti izja- ve potpisane od svih onih koje smo prije tebe uhapsili, koji su nam potpisali sve što smo od njih tražili. Časnu ti riječ dajem da među njima ima onih koji su poslije prvog udarca rekli sve što su znali i odmah potpisali. Evo ti izjava da vidiš ko te sve pominjao i šta su ti na teret stavljali. Oni tebe nisu ni najmanje štedjeli. Pa znaš dobro šta su ti sve oni govorili i šta su o tebi pričali. Mi smo mislili da ćeš ti ko pametan čovjek, kad ti sve to predočimo, pristati na ono što smo ti u startu nudili, kako bi se sačuvao svega ovoga. Prevarili smo se i mi ovo moramo dovesti do kraja. Evo ti sendvič i čaj pa dobro razmisli. Ne prihvatiš li, vjeruj da ćeš biti primoran na to i da nećemo bježati, ako bude potrebno, ni od toga da ti uhapsimo još nekog člana porodice. Slaba procjena tvoje lič- nosti nam je zakomplikovala cijelu akciju i mi ne smijemo odustati ni po koju cijenu. Vodi računa o onima koji imaju šanse da prežive a tebi su dragi. Nemoj i njih uvlačiti u ovo u šta si sebe doveo. Vidimo se za pola sata.” Ustadoše i za sobom zatvoriše teška vrata. Muk, teške slutnje, one su uvijek tu, kad je čovjek na ivici života. GDJE SUNCE NE GRIJE 61

IMA LI KRAJA?

Nađoh se sam u sobi, ispred mene neki sendvič i čaj. Konačno malo odmora i predaha. Dok krvnici odmore i popiju dodatnu dozu kako bi postali što krvoločniji. U alkoholu traže snagu za dalja zlodjela. To im je glavni pokretač. Valjda i radi savjesti, koja će im kad-tad proraditi, sve to rade u alkoholiziranom stanju. Da bi kasnije pred sobom imali opravda- nje kako su bili pijani, i da lakše zaborave sva zlodjela. Ma oni meni i nisu toliko važni, daj da ja vidim sa samim sobom šta i kako dalje. Moram prvo da raščistim po pitanju sendviča, da li ga smijem po- jesti? Ne, rekoh samome sebi, tebi je ta hrana najstrožije zabranjena. Nečisto je to za tebe, Ibrahime Čikiću, ponovio sam sebi nekoliko puta. Nema ti jela od ovih zlikovaca. Čaj možeš popiti, rekoh sebi. S mukom prinijeh šolju čaja do usta i poslije nekoliko gutljaja odustadoh i od njega. Ne, nije ti ni čaj potreban, sokole. Vidiš li da nisi ni gladan ni žedan, niti ti se spava. Ti sada praviš budućnost sebi i svom sinu Aliju. Ako poklekneš, ne samo da si ti pokleknuo, nego i tvoj sin jedinac, koji ima samo 54 dana. Ubiju li te, pa blago tebi, sokole, izdržiš li, pa ti si gazija. Poklekneš li, pa ne samo da si ti pokleknuo, nego i sin je zbog tebe pokleknuo, sokole. A što je još teže od toga, šta na Onom svijetu reći Gospodaru? Je li to bila tvoja vjera samo na jeziku? Sjeti se svih bošnjačkih stradalnika, a neke od njih si imao prilike upoznati i sa njima se družiti. Čuo si kroz šta su sve oni prošli, sokole. Gledaj kako ih sada narod, isti onaj narod koji ih je nekada možda i napadao, cijeni i poštuje. Nekada si se divio njima i učio od njih, sada je vrijeme da sebe vidiš na djelu. Pridruži se velikanima Sandžaka, rahmetli Huseinu Boškoviću, Jusufu Mehonjiću, Orlu Kaliću, Rifatu Burdžoviću i ostalim. Na kraju krajeva, vidiš i sam kako priznaju da je tvoje hapšenje njihova greška zbog slabe procjene vjernika. Moraš potvrditi da vjernik nikada ne pravi pogodbu sa zlikovcima koji se bore protiv njegovog naro- da i rade sve ne bi li ga uništili. Kako ćeš kad sve ovo prođe pogledati Muša, Rifka, Rasima, Safedina, Elmedina, Jusufa... i ostalu braću u oči? Neka ti poubijaju cijelu porodicu, neka ti ubiju sina i ženu, pa to je za tebe čisti dobitak, sokole. Znaš li kako umiru i kuda idu nevini? Sjeti se Kerbele, i 62 Ibrahim Čikić junačke pogibije princa svih šehida dženneta! Nema mjesta u lađi u koju si se ti ukrcao, lađi Ehli-Bejta, a.s., za one koji prave dogovore sa tiranima i zalimima. Pa vidiš da ni mučenje do smrti nije toliko strašno, vidiš da su nemoćni da te slome batinom i najsavremenijom tehnikom mučenja. Pa tvoj Gospodar je sa tobom i neće te On samog nikada ostaviti. Nisu ovi zlikovci u stanju spoznati ono što tebi brani da praviš sa njima bilo kakav dogovor takve vrste. Ako te ubiju, blago li se tebi, sokole. Nisi ti te sreće da umreš na pravdi Boga. Treba to zaslužiti. Iako si sve vrijeme go, ti nisi bio ponižen ni jednog trena do sada, ali ako prihvatiš njihove savjete, ni- kada više nećeš biti častan. Pazi se dobro, dok te pamet drži, izdrži, a ako ostaneš bez nje, onda te niko kao ludog ne može niti ima prava optužiti. Ali lud nećeš moći ništa ni kazati ni potpisati. Ovakav razgovor koji sam poveo sa samim sobom, dosta mi olakša stanje i dade mi snagu, za ono što je tek trebalo doći. Doista, ono što sam kasnije prošao, to su mogli uraditi samo sadisti. Oni koji su kadri sve to uraditi ne smiju se nazvati ni stokom jer su gori i od same stoke. Doista, svaki onaj koji ovakve skupine naziva stokom debelo će se namučiti kako bi se opravdao pred hajvanom na Sudnjem Danu, kada se bude polagao konačni račun. A Allah silnicima neće ukazati na Pravi put. (El-Bekare. 258) GDJE SUNCE NE GRIJE 63

STRIJELJANJE I KLANJE

Ulazak dvojice ljudi prekide ovo moje obraćanje samome sebi. Po- što se udobno smjestiše u stolice, obrati mi se jedan od njih: “Zašto nijesi pojeo sendvič? Znamo mi da ti ne jedeš svinjetinu, ali sendvič je sa sirom. Pa mogao si čaj popiti, dehidrirat ćeš bez vode; sve radiš protiv sebe. Pa šta si odlučio?” “Trebalo vam je odmah biti jasno da sa mnom nema nikakve pogod- be kada su ove stvari u pitanju. Da sam smio od mog Gospodara, ja bih to odmah, još dok sam bio kod Gaja, prihvatio. Znao sam ja još dok sam kod njega bio šta me čeka. Imao sam priliku mjesec dana slušati i gledati šta ste sve radili sa ljudima koje ste uhapsili prije mene. Znam dobro kakve su sve strašne priče o vašim zvjerstvima nad Omerom Omerovićem kružile gradom. Slično su prošli i svi ostali. Nemate vi, to vam odgovorno kažem, snagu kojom biste me natjerali pri ovoj svijesti da pristanem igrati tu vašu prljavu igru. Ne razumijete vi stanje onog koji je spoznao svog Gospodara. Takav se čovjek ne može prebiti, takve možete samo ubiti. Jadni su i bijedni oni koji su kadri sve ovo napraviti nad čovjekom koji je otišao u penziju zbog problema koje je imao sa očima. Vi dobro znate da sam imao povrije- du oka i da sam čak do Berlina išao na nekoliko operacija. Ne moram vam ja to pričati, vi to znate vrlo dobro. Kad nisam kod Gaja pristao na ovo što mi nudite, nipošto se nemojte nadati da ću sada to prihvatiti. Sada je prekasno za bilo kakav dogovor ili pregovor po tim pitanjima. Što se tiče potpisivanja optužnice koju ste mi u međuvremenu sročili, također ne dolazi u obzir. Dok me bude pamet držala, ovo je ovako, ali ako me ona napusti, nisam ni odgovoran za ono što u takvom stanju uradim.” Dok sam sve ovo govorio, niko nije ni pokušao da me prekine. Pažljivo su slušali moje izlaganje. Ostali su nekoliko trenutaka potpuno nijemi, dok opet ne progovori jedan od njih. Čini mi se da je samo jedan sve vrijeme i pričao, dok je drugi šutio. Mislim da je ovaj prvi i bio glavni i da je on odlučivao o svemu. “Vodite ga prvo na kupanje, a zatim na strijeljanje! Pucajte mu u leđa, ali prije toga natjerajte ga da trči kako bi izgledalo da je u pitanju bio pokušaj bjekstva!” 64 Ibrahim Čikić

Uđe nekoliko njih i skopaše me i uguraše u onaj isti WC, zatvoriše vrata iza mene i nad mojom glavom kao da se nebo otvori, voda poteče u ogromnim količinama. Ne znam koliko dugo je to trajalo, izvedoše me iz WC-a i ponovo mi staviše kapuljaču preko glave, tako da nisam ništa mogao vidjeti. Nisu imali više potrebe da je stavljaju, jer kako će kasnije utvrditi doktor Jovović iz Podgorice, kada su me poslije nekoliko mjeseci vodili na pregled pod pritiskom Međunarodnog crvenog krsta, sa minus pet dioptrija je otišla na minus dvadeset i sedam. Osjetih snijeg ispod krvavih i otečenih tabana. Znači da su me izveli van. Bilo je toliko hladno da su čak i moji tabani, koji su bili pretrnuli od udaraca, osjetili hladnoću. Jedva koračam, drhteći i tresući se od velike hladnoće koja vlada napolju. Čujem lavež više krvoločnih pasa, koji su toliko blizu mene da osjećam njihov dah po nogama. Vode me čas lijevo čas desno, dok me na kra- ju ne ostaviše samog, naredivši mi da bježim. Ma kakvo bježanje, nisam u stanju sam ni hoditi. Udaraju me i govore da trčim. Kažem im da nisam u stanju za tako nešto, sav se tresući od hladnoće. Kada su se uvjerili da zaista ni- sam u stanju da trčim, odustadoše od te nakane. Stojim sam ne znajući gdje se nalazim, niti šta me okružuje. Osluškujem, čujem korake više ljudi sa različitih strana. Idu ka meni. Šta li sad smjeraju? Osjećam da su jako blizu mene. Odjednom rafalna paljba sa raznih strana, u neposrednoj blizini glave i gornjeg dijela tijela, tako da sam mogao osjetiti toplinu iz cijevi. Čahure počeše udarati po mojoj glavi i ramenima, što je bilo jako bolno. Nisam znao šta me je snašlo, jer toliko je to bilo iznenadno da sam preživio dobar šok. Pucnjava je trajala prilično dugo i naglo prestade. Smijeh i lavež pasa čuju se oko mene sa svih strana. “Turčine, mislio si da ćemo te metkom ubiti, ali to je gospodska smrt. Ne, tebe će sad Kornjača lično zaklati. To je za takve kao što si ti, nemamo više vremena za tebe. Dosta je bilo.” Od- jednom se nađoh bačen na snijeg. Toliko je to bilo nenadno da nisam ni pokušao ublažiti pad. Odmah osjetih nekog kako sjede na moja leđa, uhvati me za kosu i povuče mi glavu naviše. Istog trena osjetih hladno sječivo ispod grla. “Reci, Turčine, zadnju želju”, dreknu onaj na mojim leđima. Nisam mu ništa odgovorio, samo sam tiho u sebi ponavljao: “Nema drugog boga osim Allaha, On nema druga i niko Mu ravan nije, i Muham- med je Njegov poslanik.” Udarac i ostadoh bez svijesti. Zapadoh u potpuni mrak. Nažalost, mno- go je onih koji su sebe zbog dunjaluka doveli u stanje bez svijesti i mraka. GDJE SUNCE NE GRIJE 65

MORAMO GA LUDIM NAPRAVITI

Nalazim se u stanju između sna i jave. Osjećam toplotu i kao da ču- jem majčin glas kako me zove na doručak, a ja kao da sam jedva dočekao takav poziv. Odgovorih: “Sad ću, majko, evo me odmah”, rekoh valjda naglas, što krvnicima dade do znanja da sam došao svijesti. “Ustaj, majku ti Tursku, pa nismo te ovdje doveli da se izležavaš!” Ove riječi su bile popraćene udarcem noge u slabinu. “Ustaj!” Ovo me povrati u svijet zbilje i shvatih gdje se nalazim. Za trenutak sam, valjda u snu, napustio ovo prokleto mjesto. Makar na tren osjetio sam toplinu roditeljskog doma i čuo dragi glas. Stvarnost je bila strašna, gora i od najružnijih snova. Jer, san i ne može biti ružan. Ležao sam na šatorskom krilu go, izgleda mi u istoj onoj sobi. Bože moj, pa šta još ovi neljudi hoće od mene? Šta su još naumili raditi sa mnom? Kakve sve vrste mučenja su smis- lili svojim bolesnim umovima? Dok sam se ja pitao dokle će sve ovo ići, dobih odgovor od samih zlotvora. “Moramo ga dovesti do ludila. Moramo mu razbiti nervni sistem po svim šavovima.�vovima. Samo ga ludog možemo pustiti odavde! Tako će vaspitvaspit-- no djelovati na ostale. Niko se od muslimana više nikada neće usuditi da pođe njegovim putem. Moramo ga omrznuti u očima najuže porodice. Potpuno izluditi i izolovati iz naroda. Sa ženom ga rastaviti...” Iz ovih riječi saznadoh krajnju namjeru i cilj dušmana. Još dugo su nešto govorili, ali ja više nisam mogao slušati. Bilo je sa- svim dovoljno i ovo što sam do tada čuo. Dobro sam znao iz dosadašnjeg iskustva sa njima, da sve ono čime mi prijete stvarno i sprovedu u djelo. Znači, i ovu svoju monstruoznu nakanu svim raspoloživim sredstvima će provesti u djelo. (Na žalost, i dan-danas trpim posljedice ovih njihovih podlih i prljavih zamisli). Nisam više u stanju pratiti sve što se dešava oko mene. Na izmaku sam snage i ne znam koliko još mogu sve ovo izdržati. Mislim da će po- 66 Ibrahim Čikić novo krenuti sa istim onim metodama mučenja koje su i dosad koristili nadamnom. Ali to što sam do tada prošao bila je dječija igra u odnosu na ono što me je tek čekalo. Sve ovo do sada što sam prošao bilo je samo s ci- ljem da me fizički umore, do te granice da više nisam sposoban za bilo šta. Ubiju u meni svaku nadu i želju za pružanjem otpora. Preko očiju, putem reflektora, počeli su razbijanje psihe, a sada je trebalo efektnim udarcem na nervni sistem završiti sa mnom. Ponovo sam dobio više udara elek- trošok-napravom, uglavnom u predjelu sljepoočnica i genitalija. Bilo je i udaraca pendrecima i još jednom ili dva puta, nisam siguran, ponovili su scenu klanja i strijeljanja. Više puta su me na određeno vrijeme izlagali svjetlu reflektora. Tjerali da stojim, udarali, više njih istovremeno bi se zaletjelo na mene i vriskom, dranjem i udarcima obarali na pod. Na liniji sam razdvajanja granice života i smrti, a onda začuh: “Dovedite mu ženu, sestru i dijete.” Nisam vjerovao da čujem ove riječi. Mislim da mi se pričinjava, da haluciniram. Krvnici primjetiše da sam u nedoumici, nesiguran da li sam dobro čuo. “Dovedite mu ženu, sestru i dijete.” Ponovi isti glas. Ove riječi na mene ostaviše strašan utisak. Doista nisam očekivao da će ići tako daleko, da će u svojim prljavim nakanama toliko nisko pa- sti. Nije valjda da će i njih uključiti u sve ovo? Šta planiraju njima uradi- ti? Zašto njih? Šta misle preko njih postići? Možda mnogo, jer čovjek je najranjiviji kada je dijete u pitanju. Luđak je onaj koji očekuje milost od zločinaca. GDJE SUNCE NE GRIJE 67

SINA SMO TI ZAKLALI

Iako sam davno izgubio pojam o vremenu i ne znam koliko dugo sam ovdje, pokušavam ponovo aktivirati biološki sahat kako bih ocijenio da li će, doista, proteći nekoliko sahata, koliko im treba da dovedu moje najdraže. Znao sam da oni ne moraju ići po njih, već da to putem telefona mogu narediti bjelopoljskim policajcima, koji će jedva dočekati, da izvrše to prljavo naređenje. Sa zebnjom u srcu sam iščekivao njihov dolazak. Vrijeme iščekivanja s vremena na vrijeme prekidali bi psovkama i po ko- jim udarcem. Nekad elektrošokom, a nekada pesnicom ili pendrekom. Dovoljno su prosuli sile nadamnom, tako da nisu htjeli da reskiraju da me možda zbog svoje nesmotrenosti, zauvijek izgube. Jedine misli koje su u tom iščekivanju opsjedale moj razum bile su, šta će uraditi mojim najdražim? Osjećaj krivice što će “zbog mene” morati Bog zna kroz kakav džehennem proći, dodatno je razbijao moj razum, psihu i dušu. Nalazim se na samoj ivici, kako fizičke tako i mentalne snage. Pokušavam kontroli- sati misli i pratiti protok vremena. Niko mi se više ne obraća niti priča bilo šta sa mnom. Ni ja nemam želju, da ih šta pitam. Sam, zadubljen u svoje misli, iščekujem. Vrijeme u iščekivanju sporo prolazi. Trenutak predstav- lja čitavu vječnost. Po mojoj procjeni trebalo bi da su već tu. To što ih do sada nema, budi neku nadu, da ih možda neće ni dovoditi i da je to samo još jedan vid pritiska na mene. Valjda namjeravaju ovom neizvjesnošću polahko ubiti u meni svaku želju za daljnjim suprotstavljanjem i učiniti da izgubim svaku nadu. Polahko me na ovaj način žele dovesti do ludila. Koliko dugo ću moći izdržati ovu neizvijesnost koja razara? Oni imaju vremena i sada mogu raditi šta god hoće. “Prvo ćemo ti sina zaklati, pa ćemo ga ispeći i pomiješati sa krme- tinom, kako bismo ti dali da jedeš. �Z�������������������������������������namo mi da si ti u postu i da si gla- dan, pa ćemo te nahraniti. Ženu i sestru će ti silovati četnici pred tvojim očima, da vidiš kako j... četnici”, začuh glas koji u meni ubi svaku nadu da ih možda neće dovoditi i da je ovo samo još jedan način pritiska nadam- nom. Ove riječi odagnaše i posljednji tračak nade koju sam do tada imao 68 Ibrahim Čikić da ih možda neće dovesti. Više ja nisam bitan, ja sam potpuno nevažan. Sada mi je jedina briga i misao, kako mogu njima pomoći. Koliko god sam se trudio da pronađem način na koji bih mogao pomoći svojima, ili da smislim najpametnije rješenje za predstojeće događaje, nije mi polazilo za rukom. Prebijen i izmrcvaren, sa bolovima u očima koji su neizdrživi, hladnoćom koju su održavali za sve vrijeme moga boravka, gladan, neispa- van i potpuno go, nisam imao nikakvih šansi. Da li ćeme moj Gospodar, kušati i na ovaj način? Znam za kur’anske ajete koji govore o iskušavanju vjernika. Isključivo radi ukazivanja na one koji su zaista iskreni. “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenja malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!” (Al-Baqara. 155-156) “Bože, pomozi mi u onom što mogu izdržati, a sačuvaj me onoga što ne mogu podnijeti! Bože moj, podari mi najbolje ishodište iz svega ovo- ga. Bože moj, učini da se čestiti na mene ugledaju...” Tim riječima molio sam svog Gospodara da mi pomogne. Zato je umišljenost i samoobmana najgora karakterna crta. Tako se pokušavaju pravdati saučesnici zločinaca kada govore: “Nisam imao izbora, morao sam to uraditi.” Tišinu koja je tada vladala povremeno bi narušila po koja psovka i udarac. Iznenada začuh plač djeteta i zapomaganje dvaju ženskih glasova. Plač djeteta je bio tako jak da mi je svaka dlaka na tijelu dupke stala. Čuo sam ženske glasove koji su izgovarali moje ime: “Potpiši, Ibrice, molim te potpiši”, a koji su s vremena na vrijeme bili prekidani bolnim kricima i kuknjavom. Vriska na smrt uplašenih žena i plač djeteta ubiše svaku nadu u meni. Stravičan plač i vriska djeteta naglo prestade, što bi popraćeno bolnim jaucima i plačom dvaju ženskih glasova. “Sina smo ti zaklali pred majčinim očima, samo da ga još ispečemo i da ti ga pomiješanog sa krmetinom serviramo da jedeš! Natjerat ćemo te da ga pojedeš, nemoj da sumnjaš u to. Silovanje žene i sestre je ostavljeno za kasnije”, začuh glas koji mi ovo saopšti pa poslije kraće pauze nastavi: “Sve ovo je nula kakav kraj tebe čeka. Živog ćemo te odrati pa posu- tog solju pustiti šumom da lutaš! Za tobom ćemo pustiti nekoliko koza, kako bi te tako slanog lizale. To je najstrašnija smrt koja te može zadesiti”, završi krvnik glasno se smijući. Njegov smijeh prihvatiše i ostali prisutni i nastade nekontrolisano smijanje krvnika. Ludnica! Kroz smijeh sam čuo bolne jecaje i plač dviju žena. Odlučih da prekinem ovo ludilo koje je vladalo svud oko mene. “Što se tiče mog sina Alija, koga ste maločas zaklali takoreći pred mo- GDJE SUNCE NE GRIJE 69 jim očima, niste mi tim činom ni trun zla nanijeli, a ako ste mislili prepasti me tim, jadno ste se prevarili. Ja pripadam onima koji nemaju nikakvog straha od smrti. Za mene je smrt pobjeda, pa kad je još na pravdi Boga, kao što ste mi maloprije sa sinom uradili. Jedva čekam da se i ja njemu pridružim pa požurite sa vašom prljavom nakanom. Moj Ali je sada za- dovoljan kod svoga Gospodara, radujući se i mom skorom dolasku. Klan- jem jedinog mi sina samo ste mi dobro učinili. Kad biste vi samo bili toga svjesni, poludjeli biste od zlobe i zavisti. Vidite i sami da nisam ni suze pu- stio. Nedostatak mojih suza govori da vam kazujem samu istinu. Silovanje mojih najmilijih, kojim mi prijetite, ono je što me najviše boli od svega ovoga. To je vaša specijalnost i u takvim prljavim poslovima i rabotama nema vam premca. O snazi koju ste kadri pokazati nad nemoćnim slušao sam, a i gledao. Dobro sam se nagledao vaših zločina ovih zadnjih neko- liko godina, dok nije došlo vrijeme da i ja to vaše zvjerstvo osjetim na svojoj koži. Takva zlodjela mogu raditi samo bolesnici, oni koji imaju bolesne umove kao što su vaši. Znam, mržnja prema nama Bošnjacima tjera vas na takva zlodjela. To vam je u genima, to ste naslijedili od vaših predaka. Najžalosnija od svega toga jeste činjenica da vi to sve radite u ime pravoslavlja, a da pri tom ne vjerujete u Boga. Ne znam kako vam se duše ne raspadnu od vaših bolesnih ideja koje provodite nad nedužnima i nemoćnima. Znam da ste mekši od pamuka i da niko ne umije lagati bolje od vas kad imate ispred sebe nekog ko ima makar i malo snage da vam se suprotstavi. Da biste napali nekog takvog, morate biti u čoporu i dobro pijani; tek tada se usuđujete krenuti na takvog čovjeka. Vi ste šejtanova braća i u zlu ste i njega pretekli.” Mirnim i dostojanstvenim glasom završih ovo svoje izlaganje, a da me niko nije ni pokušao prekinuti. Vriska žena bivala je sve jača i jača i čuli su se muški glasovi koji su vulgarno od njih tražili da se skinu. Priđe mi neko i uhvati me za kosu kako bi me podigao i reče: “Ustaj da vidiš kako j... četnici!” Ove riječi kod mene izazvaše takvo stanje da sam skočio na noge kao lav. Zaurlah iz sveg glasa: “Pi... jedne, ne dirajte žene!” Udarac čizmom u predjelu srca odbaci me nazad prema zidu, u koji udarih svom težinom tijela i potiljkom gla- ve. To je posljednje što je ostalo urezano u mom pamćenju. Ta predstava vriske na smrt prestrašenih žena koje krvnici siluju i moj pokušaj da im pomognem prekinut strahovitim udarcem posljednje je sjećanje koje sam ponio iz Foče. 70 Ibrahim Čikić

Ibrahimov sin Ali (8 mjeseci) 1994 godina. GDJE SUNCE NE GRIJE 71

ZATVORSKI DOKTOR

Tek po izlasku iz zatvora, zahvaljujući sudskim spisima i datumima koji su stajali na rješenjima koje sam dobio od istražnog sudije, i razgo- voru sa mojim advokatom, uspio sam ponešto saznati od toga šta se sve događalo sa mnom poslije sloma živaca koji sam doživio tada u Foči. Uhapšen sam 24. februara 1994 godine, a 28. februara u kasnim noćnim satima doveden kod istražnog sudije. Znači, poslije punih četiri i po dana torture. Stanje u kojem sam se tada nalazio bilo je toliko žalosno i teško da moj advokat nije htio pristupiti mojoj odbrani ukoliko sudija ne unese u zapisnik ono što je tada mogao vidjeti na meni golim okom. Pritom, advokat je tražio da se skinem i pokažem tijelo sudiji i zapisniča- ru, kako bi dobro vidjeli tragove torture, kroz koju sam morao proći prije izvođenja na sud. Istražni sudija, vidjevši upornost advokata, podlegao je njegovom pritisku i zapisnički konstatovao da su na meni vidljivi trago- vi zlostavljanja i mučenja, te da nisu u stanju sa mnom uspostaviti nika- kvu komunikaciju. Jedino ja od ukupno 21 uhapšenika imam u sudskim spisima takvu konstataciju od istražnog sudije, tako da je taj zapisnik na samom suđenju bio toliko važan, da su se njime koristili i ostali advokati kako bi potkrijepili činjenicu da su i drugi iz grupe tučeni kao i maltretira- ni. Dodatni razlog što su advokati svih uhapšenih koristili zapisnik sa mog saslušanja o primjeni sile leži u činjenici da zatvorski ljekar Zele Agić, ni na jednom uhapšeniku nije konstatovao tragove sile, prilikom pregleda, koji je nad nama on izvršio u zatvoru. Kasnije, tokom suđenja, kada se či- tao nalaz zatvorskog ljekara u dokaznom postupku, prilikom čitanja mog nalaza u sudnici je zavladao smijeh, kada je advokat intervenisao i kazao da je sudija na meni konstatovao tragove sile i to uredno unio u zapisnik, a da doktor isto to nije mogao vidjeti. O zatvorskom doktoru Zelu Agiću i njegovim moralnim kvalitetima nema potrebe ništa pisati, jer on je sam o sebi sve napisao kada je potpisao takav ljekarski izvještaj. Mnogo godina kasnije prišlo mi je nekoliko tadašnjih milicajaca, koji su mi pričali o div- ljačkom ponašanju komandira stanice, izvjesnog Medenice nadamnom, koje im je ogadilo službu kojoj su i sami pripadali. Opisali su mi način 72 Ibrahim Čikić njegovog iživljavanja nadamnom, vrijeđanje, udaranje, psovanje, da im se služba ogadila zbog toga, što su sve to morali gledati. Tek kada su mi ispričali sve šta su tada vidjeli i ja im halalio, kažu da su doživjeli pravo olakšanje. O tim njihovim kazivanjima ne bih pisao pojedinosti, kako im ne bih pravio probleme. Ovo je opis događaja kojih se uopšte ne sjećam. Ovo pišem na osnovu kasnijih saznanja i određene dokumentacije. Poslije saslušanja kod Gaja prebačen sam u bjelopoljski istražni zatvor, u ćeliju samicu br. 6. Koliko vremena sam ležao u ćeliji dok sam počeo dolaziti k sebi nije mi poznato. Da li je to trajalo dan ili više, nikada nisam mogao tačno doku- čiti. Taj vakum u sjećanju o tim događajima i danas je kod mene prisutan. Zaborav dobrovoljni ili prisilni, kob je neke patnje. GDJE SUNCE NE GRIJE 73

ĆELIJA BR. 6

Velika hladnoća koju osjećam natjera me da otvorim oči. Ništa ne vidim osim crnila. Bože, pa nije valjda da sam vid potpuno izgubio, po- mislih i počeh pipati oteklim, prebijenim i promrzlim prstima oko sebe. Osjetih nešto mehko ispod prstiju i zaključih da ležim na jednom ćebetu i da imam još jedno koje me pokriva. Gdje se nalazim, kakva je ovo pro- storija, kada sam ovdje doveden, zbog čega sam tu, koliko dugo ću biti još tu, pitanja su na koja nisam u stanju odgovoriti? Crnilo koje se širi oko mene dovodi me do zaključka da sam, doista, izgubio vid. Nisam u stanju, ama baš, vidjeti ni najmanje tragove svjetlosti. Bolna sjećanja i bolovi koji se šire čitavim tijelom i strašni bolovi u očima. Šta je sa mnom? Gdje se nalazim? Pokušavam da se sjetim gdje bih to mogao biti. Povezujem misli. Slika klanja i silovanja mojih najdražih ponovo titra pred mojim očima. Sjećam se i udarca nogom u predjelu grudi. Ali tamo je bilo svjetla, a ovd- je je potpuno crnilo i mrak. Mora da sam u nekoj ćeliji. To je jedini logični zaključak koji sam mogao donijeti u tom trenutku. Dakle, nalazim se u ćeliji nekog zatvora, bez vida, promrzao i prebi- jen do te mjere da me svaki dio tijela boli. Polahko prebiram po sjećanju, vršim rekonstrukciju događaja. Slažem kockice. Povezujem događaje. Strašno, ali suočavam se sa surovom stvarnošću. Zaključujem da moram biti realan. Realnost jeste najružnija stvar u životu, ali onome ko je isprav- no sagleda i razumije daje pravilno prosuđivanje i razmišljanje. Nema mi druge, prihvatam bolnu istinu, zahvalan Gospodaru, pokoran, ali samo Njemu. U neprijateljstvu sa zločincima, ali bez trunke mržnje. Nisam naučen da mrzim, vjera kojoj pripadam prožeta je ljubavlju. Ljubav je univerzalnog karaktera svojstvena čovjeku, samo neljudi mrze. Smiren i svjestan trenutka, započeh razgovor sa samim sobom: “Ibrahime Čikiću, ženu i sestru su ti silovali, a sina zaklali. Također si ostao bez vida i ostatak života ćeš morati provesti u mraku. Prebijen i ja- dan, bačen si u neku tamnicu. Sam si. Nikoga osim Uzvišenog Gospodara nemaš u ovom trenutku. Dobro vidi šta i kako ćeš dalje sa sobom! Hoćeš 74 Ibrahim Čikić li očajavati i kukati nad zlom sudbinom koja te zadesila, ili ćeš i dalje ići ka cilju? Tvoj cilj je zadovoljstvo tvoga Gospodara, ti to dobro znaš. Bujrum proberi! Izbor je tebi prepušten i to je tvoja slobodna volja. Sloboda misli se nikada ne može uhapsiti. Je li tako? Bujrum proberi!” Boli me duša i od same pomisli da su mi katili silovali najdraže i najs- vetije što sam imao u životu. Toliko mi teško pada ta pomisao da sljepi- lo koje me zadesilo i gubitak sina jedinca uopšte ne opterećuju niti mi zadaju brigu i bol. Scena silovanja me dovodi do ludila, jer osjećam svoju odgovornost zbog toga. Od svih muka i teškoća koje su me tih dana zade- sile ništa me nije pogodilo kao to silovanje. Kako ću dalje sa tom ranom ići kroz život? Nisu me mogli više poniziti i povrijediti. Strašno, isuviše strašno. Prvi put otkako sam uhapšen osjećam se bijedno i prazno. Bol tijela nikada se ne može uporediti sa bolom duše. Sve muke koje sam pro- šao i nasilje koje je učinjeno meni ne predstavljaju nikakvu poteškoću, ali scena silovanja me nikako ne napušta, niti je mogu potisnuti iz sjećanja. Prvi put u svom vijeku zapadam u stanje kada ne vidim nikakvog smisla za dalji život. “Čemu život? Zašto živjeti poslije ovakvog poniženja?” (Nemam ri- ječi niti sam u stanju opisati kakve sve patnje i boli preživih narednih ne- koliko mjeseci boravka u zatvoru, gdje sam proveo godinu dana, dok pri jednoj posjeti nisam saznao da ono nisu bili moji najdraži. Poslije svega, moj pretpostavka je da su tu scenu napravili nad dvjema Bošnjakinjama koje su četnici negdje zarobili kako bi ih iskoristili za ovaj događaj. Dijete koje je tada sigurno zaklano pripadalo je jednoj od njih). I tada, u tom jadnom i žalosnom stanju, sjetih se svoga Gospodara: “Gospodaru moj, Bože moj, Ti si Onaj kome se žalim na svoje stanje i Ti si Onaj koji mi jedino može pomoći. Pomozi me snagom koja će biti darovana od Tebe, kako bih sve ono kroz šta još moram proći izdržao! Samo mi pamet sačuvaj i ne dozvoli dušmanima da uspiju u svojim prlja- vim nakanama! Bože, pomozi me u onom što mogu izdržati i sačuvaj me od onog što ne mogu izdržati! Bože moj, podari mi najbolje ishodište iz svega ovoga!” Ova dova i podsjećanje na moga Gospodara podstaknu me da počnem istraživati okolinu oko sebe. ���������������������������������������������Počeh polahko pipati okolo. Otečenim i prebi- jenim prstima nije to lahko bilo raditi. Pod ćelije bio je od betona, zidovi ta- kođer; osim dva ćebeta i betona okolo zadugo nisam bio u stanju još nešto otkriti. Pomjerao sam se pipajući sve dio po dio ćelije, kako poda, tako i zido- va. Najednom osjetih pod prstima nešto glatko u visini stomaka. Lavabo, pro- đe mi misao kroz glavu, što malo kasnije potvrdiše i moji otečeni i prebijeni GDJE SUNCE NE GRIJE 75 dlanovi. Polahko napipah i slavinu, probah je odvrnuti i poteče voda. Idem dalje sa pipanjem i odmah pored lavaboa osjetih i WC šolju. Nastavljam, da odredim kolika je ćelija u kojoj se nalazim i zaključujem da je duga oko 2,5 m. i široka oko 1,5 m. Aha, rekoh sam sebi, imaš vodu, eto operi se i uzmi abdest. Bog zna koliko dugo već nisi klanjao. Istina, ne tvojom krivicom, ali sad možeš, nema nikoga da ti smeta, sam si. Lahko je bilo kući dok si bio u vrućoj sobi, toplom vodom i puna stomaka zahvaljivati Gospodaru, ali da vidimo kakav si sad. Baš kad ti je svaka dova primljena od Gospodara i kada si od Njega dobio sve što si tražio, hanumu, kojom si prezadovoljan, i sina Alija, i kad si pomislio da će to potrajati, Gospodar ti je sve to u jednom trenu srušio kao kulu od karata. Šta misliš zašto? Zato da bi te iskušao. Da li ćeš i dalje biti zahvalan ili ćeš postati nezahvalan? Sjeti se Jusufa, a.s. Ćelija je njegova me- dresa. Znaš da su i Imami Ehli Bejta a.s., boravili u zatvorima, pa čak i umirali u njima. Sjeti se i mnogih drugih boraca za istinu, znanih i neznanih. Istina je univerzalnog karaktera i ne postoje dvije istine. Zar i jedno od Uzvišenih Allahovih Imena nije ISTINA? Zato, ako budeš pametan i ako se ogrneš sa- burom i iskreno osloniš na Allaha, blago tebi. Postupiš li suprotno od toga, pa nisi ni zaslužio bolje. Bog je pravedan i osnovni princip islamskog vjerovanja poslije tevhida jeste vjerovanje u Božiju pravdu. Eh, evo ti se daje da pokažeš kakav si, pa bujrum. Ovakva situacija ti se nikada više za života neće namjesti- ti. Polahko prilazim do lavaboa i puštam vodu, pipajući tražim ne bih li našao kakvo parče sapuna. Nisam našao sapun i počinjem polahko prati ruke, koje su, doista, bile toliko otečene da nisam vjerovao da su moje. Velikom mu- kom uspijevam uz priličan bol nekako oprati ruke i počinjem umivati lice. Tek preko lica osjetih u kakvom žalosnom stanju su bile moje šake. To nije bilo umivanje, to je bilo kao da prelazim šmirgl-papirom po licu. Uspijevam se nekako umiti i onda polahko uzeh i abdest. Kada sam potirao noge, nisam se mogao čudom načuditi u kakvom su stanju bile. Jedva sam ih izvukao iz cipela.Toliko su bile otečene, da više nisam ni pokušavao da ih ponovo smje- stim u njih. Uzeh abdest, te počeh sređivati ono garderobe na sebi, a što su mi krvnici u Foči obukli kada su me ispraćali nazad. Imao sam na sebi samo farmerice, a gore duks-majicu i preko kratku jaknu. Farmerice su bile raskop- čane, samo onako navučene, a i sa jaknom je bilo isto. Veš koji sam imao na sebi prilikom hapšenja, nikada više nisam vidio. Kad sam se upristojio koliko je to bilo moguće u tom trenutku, instinktivno sam odredio pravac Mekke i da klanjam sabah namaz, (što se kasnije pokazalo potpuno ispravno i tačno i po pitanju pravca kible i vakta namaskog). Onako prebijen, iscrpljen, gladan i promrzao, s dosta muke uspijevam stajati na kijamu, dok ruku i sedžda zahti- jevaju dosta napora, kako bih ih propisno obavio. Svaka promjena tijela koja 76 Ibrahim Čikić je neophodna u namazu izaziva dodatnu bol i poteškoću. Uz veliki napor i koncentraciju uspijevam obaviti namaz i bar za trenutak zaboraviti sva zlodje- la koja sam preživio. Namaz u ovakvim situacijama, doista, ima veliku vrijed- nost, kako za Ovaj, isto toliko i za Onaj svijet. Blagodati na ovom svijetu su te što postaješ svjestan da nema tog kazamata niti ćelije koja te može odvojiti od Gospodara i da je On stalno uz tebe, prisutan, te da zahvaljujući samo Njego- voj pomoći insan može izdržati i takve muke i patnje, koje su kadri provesti samo neljudi. Pa i svrha stvaranja Ovog materijalnog svijeta upravo i jeste da svaki pojedinac pokaže svoju pravu narav i karakter, ono što je u njegovoj biti, kako ne bi na Dan Pravde imao nikakvog izgovora niti opravdanja kojim bi olakšao svoj položaj. Jer prilika koju su imali na dunjaluku, što se tiče polazi- šta, bila je ista za sve ljude. Kako i koliko je ko tu priliku iskoristio i koliko će ko imati nagrade ili kazne na Dan Velikog Suda, zavisi od svakog pojedinca i niko, ama baš niko, ne može poremetiti bilo čiji put povratka Gospodaru. Oduvijek sam se čudio onim ljudima koji bi govorili kako im je neko drugi kriv za stanje u kom se nalaze i da nije bilo tog i tog, oni bi sad bili to i to, imali ovo i ono itd. Sada je moj Gospodar dao, da u praksi osjetim kako zaista niko i nikada nema snage niti moći da prekine nečiju vezu sa Gospodarom, osim njega samog. Svijet melekuta nema granica koje postoje u svijetu materije. On ne podliježe ovim materijalnim zakonima i nije podložan propadanju. Koliko će koji pojedinac uspjeti spoznati svijet melekuta zavisi od njega i taj put niko osim njega, za njegov račun ne može preći. Onaj koji sve podredi ovom materijalnom svijetu i zakonima koji vladaju u njemu sigurno mnogo teže podnosi čak i najsitnija iskušenja. Svjestan ovih istina, dugo sam zahvalji- vao svom Gospodaru na nimetima koje mi je u vidu iskušenja poslao, tražeći samo od Njega pomoć da izdržim sve ovo do kraja. Svaki put, pri bilo kojoj situaciji, kada se počne ispravnim djelovanjem, svaki slijedeći korak, nadati se, bit će ispravan. U protivnom, da Bog sačuva. Poslije namaza osjećao sam se mnogo bolje i po prvi put sam osjetio olakšanje. Poslije namaza spustih se na pod ćelije, gdje prostrijeh jedno ćebe po betonu, dok se drugim ćebetom pokrih. Bilo je dosta hladno, ali ja zaspah. Bolovi u očima, koji su bili dosta jaki, nisu mi dozvolili da dugo spavam. Crnilo se širilo svuda oko mene i ma koliko da sam se trudio da odredim gdje se nalazim, nije mi polazilo za rukom. Bio sam u tom trenutku jedino siguran da sam u nekoj ćeliji. A gdje, u kom gradu, koji zatvor, do kada i kako, za mene je bilo nepoznato. Osluškujem. Nikakav šum nije dopirao do mene i sve je oko mene bilo mirno i crno. Sav sam se pretvorio u uho, ne bih li mogao čuti išta što bi mi moglo koristiti. Vidom sam se davno prestao služiti. Bolovi u očima dosta remete moju koncen- GDJE SUNCE NE GRIJE 77 traciju i postaju nepodnošljivi. Pipajući, nekako složih ćebad u četvrt, sje- doh na njih, skupih noge, položih desnu ruku preko koljena i naslonih se očima na lakat ruke. Toplota mog tijela ugrija mi oči i bol popusti. “Hvala ti, Bože, hvala što si me oslobodio bola u očima”, ponavljao sam tiho u sebi. Hladnoća koja mi je zahvatala leđa i noge nije mi dozvoljavala da duže ostanem u tom položaju, tako da sam morao ustati. Bol u tabanima koji se pojavi odmah nakon ustajanja ponovo aktivira bol u očima. Tada osjetih da mi je i cijelo tijelo obuzeto bolom. S otečenim dlanovima, ni- sam mogao ni pretpostaviti kako sam jadno i žalosno izgledao. S velikim naporom i teškoćom pokušavam hodati ćelijom tamo-ovamo. Samo da mi je da saznam gdje se nalazim. Da li će oni dušmani ponovo doći da me muče? Da li će još biti elektrošokova, udaraca? Šta me još sve čeka? Kako su mi žena i sestra i u kakvom se stanju sada nalaze? Kako su one sve ono što su morale proći podnijele? Gdje su ukopali Alija i da li su imale prilike da ga vide zaklanog? Moja razmišljanja i brige prekide oštar metalni zvuk koji dođe iz pravca vrata. Začuh i glasove ljudi i korake. Čuh zvuk ključa u bravi. Neko otključava vrata. Jako sam uznemiren, šta je sad ovo? Ko su oni? Šta hoće? Dolaze li po mene i gdje ćeme sada voditi? Otvoriše se vrata, ali ne moje već neke susjedne ćelije i čuh kako iz nje izvedoše nekoga van. Ponovo se sve utiša. Osluškujem i povremeno čujem zveckanje ženskih cipela, koje povremeno dopire do mene. Poslije nekoliko minuta, naglo kao što su i počeli, koraci utihnuše, da bi ih poslije kraćeg vremena zamijenili muški. (Tek kasnije sam otkrio da su to bili zatvorenici koji se izvode u šetnju i da je to jedina aktivnost zatvorenika, koja traje otprilike 5 minuta). Pažljivo sam osluškivao korake i pokušavao prepoznati pokoju riječ koju bih čuo. Ali svi ti zvuci koji su dopirali do mene nisu mi mogli pomoći da otkrijem gdje se nalazim. Iščekujem i osluškujem. Z veket ključeva ispred moje ćelije me iznenadi. Uslijedilo je škljocanje brave i naglo otvaranje vrata. Svjetlost koja prodrije u ćeliju izazva strašan bol u mojim očima i izmami bolan krik koji se ču, a da ga ja, doista, nisam mogao kontrolisati. Svjetlost koja je dolazila od otvorenih vrata nagna me da poklopim oči i sjednem od bola. 78 Ibrahim Čikić

Porodica Čikić Stoje: Lahira, Ibrahim, Kemal i Smajo Sjede: Elvedin u krilu, Jaho, Zarka, Samija i Avdo 1968 godina. GDJE SUNCE NE GRIJE 79

PRVA POSJETA

“Ustaj, majku ti tursku j.... Šta se praviš i pretvaraš ovoliko vremena?! Ustaj, imaš posjetu”, začuh glas koji je odavao hroničnog alkoholičara. Promukao i mrzovoljan, isti glas nastavi: “Idi, majku ti j...., šta se praviš lud? Idemo prvo na razgovor pa onda na posjetu. Polazi, Turčine!” Lagah- no pođoh u pravcu svjetlosti i kako izađoh, jutarnja svjetlost me obori na koljena, što izazva bolni jauk. “Šta se dereš, majku ti tursku, šta se pretvaraš? Sad ću te ja palicom natjerati da trčiš!” Istog trenutka osjetih snažan udarac po leđima, za njim je uslijedio još jedan, pa još jedan. Ne znam da li je bilo još udaraca, jer bol koja se pojavila u očima bila je toliko jaka da nisam više obraćao pažnju na udarce. Nađoh se na koljenima. Bolne i otečene dlanove stavih preko očiju i tako ublažih svjetlost. Polahko ustadoh i krenuh nasumice neko- liko koraka, sapletoh se i padoh svom silinom na tlo. Pad koji je bio jako bolan dovede me do ivice strpljenja. “Šta se dereš, životinjo jedna? Pomozi mi! Vidiš li da nisam u stanju sam ići?” dreknuh iz sveg glasa na životinju koja me udara. (Kasnije sam saznao da je to bio komandir Petrović). Divljački me uze ispod pazuha, podiže i poče voditi za sobom. S mukom sam koračao pored njega. Ne- stanak jakog blještavila ispred mojih očiju dade mi do znanja da smo ušli u neku prostoriju. “Evo ga, to je onaj što je htio državu Sandžak. Gledaj ga kakav je, jedva hoda, a čini mi se i da ništa ne vidi”, obrati se Petrović onom u čiju me sobu uveo. “Ja sam Luka Bulatović, upravnik zatvora, Čikiću”, začuh poznati glas čovjeka koga sam dobro poznavao i sa čijim sinom sam bio dobar prijatelj. Poslije kraće pauze Luka nastavi: “Ti si uhapšen i nalaziš se u bjelopoljskom istražnom zatvoru. Optužnica protiv tebe je dosta teška i od nas zahtijevaju da budemo strogi prema tebi. Danas je četvrtak i imaš posjetu. Došli su tvoji da te obiđu. Posjeta će trajati samo 3 minute ako se budeš fino ponašao i ne budeš puno pričao; u protivnom, dužan sam da ti prekinem posjetu. Ne smiješ ih ništa pitati i moraš im reći da si dobro. 80 Ibrahim Čikić

Razumiješ li me što ti govorim? Ne smiješ im ništa pričati o tome gdje si bio i šta ti se desilo, niti njih bilo šta pitati. Samo im kaži da si dobro. Razumiješ li me šta ti govorim? Za desetak dana ćete pregledati i zatvorski doktor.” Ovim riječima Luka završi svoje obraćanje. “Luka, primjećuješ li da ja ništa ne vidim? Ti dobro znaš kakve sam ja imao probleme sa očima i da sam ja teški, stopostotni invalid već skoro petnaest godina. Nisam u stanju sam boraviti u sobi, čovječe? Pa ja sam skoro ostao bez vida, više nisam u stanju sam hoditi. Znaš li ti šta sam sve ja prošao i kakvu sam torturu preživio, čovječe? Koji je danas dan, koji je datum?” prijateljskim glasom upitah Luku. “Danas je četvrtak 10. mart 1994 godine, osam je sati ujutro! Tvoji već sat vremena čekaju da te vide. Prvo ćemo tebe uvesti u prostoriju za posjete pa ćemo onda i njih pozvati. Ako želiš da imaš sljedeću posjetu, pazi dobro kako se ponašaš. Samo govori da si dobro, a u posjetu ti je došao i drug Vesko. Ne vjerujem da će ti ikad više doći”, kao za sebe da reče pa nastavi: “Došli su ti otac, majka i žena.” “Hajde, bando, idemo i pamet u glavu, čuo si upravnika”, začuh Petrovića, koji se bješe uvjerio da doista ne vidim i ne mogu sam hoditi, te me uze ispod pazuha i povede u sobu za posjete. Smjesti me na klupu da sjednem, još jednom saopštivši da budem pametan, i posla neke momke da uvedu moje da me vide. Majka me prva prigrli i plačnim glasom upita kako sam. Babko mi priđe odmah poslije nje i prvi put u životu osjetih da plače. Vesko me bratski zagrli i dok me ljubio, nije mogao sakriti bolne uzdahe, zbog stanja u kojem sam se tada nalazio. Nemoćan da mi pomogne, slomio ga je susret samnom. Bespomoćnost u datom trenutku ljude čini tužnim i zabrinutim. Rabija, moja supruga, posljednja priđe, dostojanstveno i od- važno me zagrli i poljubi. “Budi hrabar i izdrži, sve će ovo, ako Bog da, brzo proći! Kako si?” Srce mi se stegnu od boli. Pa za ime dragog Boga, odakle joj ovolika snaga da poslije svega što je prošla ovako nastupi? Čudom sam se čudio njenoj odvažnosti. Pa je li moguće da je ovoliko hrabra i izdržljiva? Poslije svega onog što je kao muhadžir preživjela, počevši od Čajniča pa do njenog odlaska u Skoplje da obiđe roditelje, i naše svadbe. Njeno dosto- janstveno držanje i odvažan govor povrati mi samopouzdanje i ja odlučno kazah da sam dobro i da je sve u redu, pri tom pitajući kako su oni. Svi uglas rekoše da su dobro i tako se posjeta završi. Isuviše kratko i nenadno prođe ova prva posjeta. Ipak, dobio sam odgovor na pitanje gdje se nalazim. Sada sam znao da sam u istražnom zatvoru u Bijelom Polju. Nažalost, posjetu ni- sam uspio iskoristiti da saznam bilo šta novo, a u vezi svega što me je snašlo. Jedino dobro koje smo vidjeli od ove posjete sadržano je u susretu. Vidjeli GDJE SUNCE NE GRIJE 81 smo jedni druge. Oni mene kao sužnja, a ja njih kao mučenike. Posjeta je bila još jedan šok, kako za mene, tako i za one koji su me došli posjetiti. Petrović me ponovo vrati u ćeliju vodeći me ispod pazuha, dok je u drugoj ruci nosio ceger koji su mi moji donijeli. Zaključa iza sebe vrata i izađe bez riječi. Nađoh se ponovo u mraku. Eh, dobro je, rekoh samome sebi. Kao prvo dobro od ove posjete jeste činjenica da sada znaš, da nisi totalno izgubio vid. Istina, vid ti je do- sta oštećen i jako slabo vidiš, ali, hvala Bogu, još vidiš. Drugo, vidiš da se Rabija drži kao muško i da ti je priredila prijatno iznenađenje, da je mno- go čvršća i hrabrija nego što si mislio. Treća stvar, vidiš da su ti i roditelji dobro i da se i oni dobro drže. Četvrto, evo i Vesko ti je došao, znači da ti je doista iskreni prijatelj. Sada kada si dobio odgovore i riješio se nekih briga i problema koji su te danima mučili, daj da vidimo šta su ti tvoji do- nijeli. Otvorih ceger i napipah veliku plastičnu bocu koja je bila još topla, otvorih je i prinijeh ustima, okusih toplo mlijeko, vareniku. Bože, pa ove ljepote, lijepa mlijeka. Ruka krenu dalje po cegeru i napipah toplu tepsiju. Pita, i to burek. Uzeh nekoliko zalogaja i još koji gutljaj mlijeka i zasitih se. Iako nisam danima jeo, uopšte nisam osjećao glad. Mislio sam da ću sve odjednom pojesti, ali hrana koja je bila donesena i meni draga, (jer su znali šta ja volim jesti), nije me potakla na jelo. Sve ponovo vratih u ceger i prostrijeh jedno ćebe ispod sebe, a drugim se pokrih. Pokušah leći da se malo odmorim, jer mi je doista bio i te kako potreban odmor. Iako mi je bilo hladno, nekako zaspah, a san nakon patnje je blagotvoran i čovjek se navikne na sve okolnosti začuđujuće brzo. Ono što dalje biva ovisi od toga koliko ih prihvata i je li svjestan onog što mu se dešava. 82 Ibrahim Čikić

Haznadar džamija srušena poslije Drugog svjetskog rata GDJE SUNCE NE GRIJE 83

PA ON SE I OVDJE BOGU MOLI!

Bolovi u očima me probudiše. SubhanAllah, kako me oči bole! Kako da pomognem samom sebi, kako da se oslobodim bola u očima, na koji način da olakšam sebi, kako da prekratim vrijeme, na koji način da olak- šam sebi boravak u zatvoru? Moram odmah nešto smisliti, inače ovako ću biti brzo gotov. Moram��������������������������������������������������������� naći načina da iskoristim vrijeme i da ja njega po- bijedim. Nipošto ne smijem sebi dozvoliti da vrijeme, ubije mene. Kako da sebe naučim podnositi bol, da živim sa bolom, u očima, a da sačuvam psihu? Kako da se liječim od razarajućih misli koje me neprestano pro- ganjaju, kako doći do odgovora na pitanja; šta se desilo mojoj ženi, sestri i sinu? Šta će se desiti sa ostalim članovima moje porodice, šta će biti sa ostalim Bošnjacima Sandžaka, Bosne? Na sva ova pitanja moram naći brz i ispravan odgovor. U protivnom sam gotov. Nemam pravo na grešku. Sva- ka greška može biti fatalna. Zaključih da moram savladati tehniku razgo- vora sa samim sobom. Znao sam da je to moguće i da takav način komu- nikacije koriste duhovnjaci kako bi ukrotili svoj ego. Ubili u sebi nefs. Od svih ratova koji mogu čovjeka zadesiti, najteži rat je sa samim sobom. “Ko spozna sebe, spoznao je Gospodara” kaže se u jednoj predaji od Poslanika a.s. ali ti Ibrahime nikada nisi koristio tehniku takvog razgovora sa samim sobom. Kako to misliš izvesti? Poslije dužeg razmišljanja odlučih, to će izgledati ovako: postavljat ćeš sam sebi pitanja i davati odgovore, ali dok odgovaraš, moraš voditi računa da odgovor bude ispravan i plodotvoran. Vremena imaš napretek, pa kad postaviš pitanje, dobro razmisli prije nego daš odgovor i savjet samome sebi. Ako budeš davao dobre i mudre savjete samome sebi, veća je mogućnost da preživiš ovo zlo koje će, ako Bog da, proći. Prvo ćeš savladati ovu tehniku, sokole. Bolove u očima i ostalim di- jelovima tijela ćemo ostaviti za kasnije. Sad moraš da trpiš i nema ti druge, sad neko drugi određuje umjesto tebe. �����������������������������������Kako određuje, tako i planira dalj- nji tok tvoga života, i to ne samo tvog, već i tvoje familije. I to ko pokušava isplanirati i uticati na život tvoj i tvoje porodice? Katili, zlikovci, dželati. Nema bezizlaznih situacija u životu, samo treba naći rješenje, izlaz. Haj- 84 Ibrahim Čikić demo klanjati, vakat je podnevu, rekoh samome sebi. Klanjam već dese- tak godina i što se tiče namaskog vakta, nadam se ako Bog da, da neću bar po tom pitanju imati problema. Hajdemo abdestiti i klanjati! Da te vidim Ibrahime Čikiću, da li ćeš i dalje ostati samo Gospodaru pokoran, samo Njemu robovati, ili ćeš podlegnuti ovim pritiscima i izabrati nekog drugog za gospodara. Jesi li zaboravio predaju od Poslanika Islama, Muhammeda, neka je Allahov blagoslov i mir na nj, i njegovo plemenito potomstvo čisto, a koja glasi: “Zaista Allah hrani Svoga roba vjernika iskušenjima, kao što majka hrani svoje dijete mlijekom!” Evo ti prilike, bujrum. Ako ne čučneš na ova iskušenja, kojima te tvoj Gospodar časti, ustraješ i budeš zahvalan, nadati se da ćeš biti jedan od spašenih Allahovih robova. U protivnom, uzmeš li nekog drugog za svog gospodara, propao si kako na Ovom tako i na Onom svijetu. Hajde da prvo riješimo ovu stvar, Ibrahime, obratih se samome sebi. Znači, ovako: Allah ti je do ovog iskušenja davao samo dobro, pri- mao dove, ispunio želje koje si tražio, dobio sve što si želio: imaš svoju kuću, hanumu, sina, nisi ekonomski ni o kome ovisan, imaš dobre prija- telje i drugove. Zahvaljujući Gospodarevoj milosti spoznao si i porodicu Poslanika a.s. Ehli Bejt a.s. Dok si bio na slobodi drč’o si i bus’o se u prsa, te ja musliman, te ja ovo, te ja ono, evo ti sada prilike, da vidiš, da li si doista, govorio istinu, ili ćeš se na prvom iskušenju vratiti starim stopama. Tačno je da nikada nisi negirao i da si uvijek vjerovao u Allaha, ali deklarativno. Istina je da si u životu počinio dosta teških harama i ostalih ružnih i neva- ljalih stvari za koje je kazna džehennem. Gospodar ti se smilovao i poča- stio te da budeš od vjerujućih. Nekada si nekim dobrim djelom priskrbio takvu Gospodarevu odluku. Svojom milošću, koja je samo Njemu svoj- stvena, On te počastio i dao ti priliku. Prilika je kao oblak, dođe, prođe i nestane. Gubljenje nade u Božiju milost, spada u velike grijehe, možda i najteže. Nadati se da nisi znao, ono što sada, znaš i možda ćeti se Gospo- dar smilovati i oprostiti. Istina da Gospodar, nikada neće nikoga kazniti ako nije upoznat sa zabranom činjenja određenog dijela. Ako čovjek nije imao priliku, za života na dunjaluku, da se upozna sa zakonom najboljeg Zakonodavca, Uzvišenog Gospodara, Stvoritelja, sedam nebesa i isto toli- ko Zemalja, neće odgovarati za ono što je uradio iz neznanja. Božija Prav- da obuhvata sve ljude, bez obzira na spol, boju kože, položaj, vjeru. Božija kazna važi tek onda, kada si upoznat sa Njegovim propisima i to je Znak Njegove Pravde. Zato je imperativ svakog čovjeka, dužnost i obaveza, ono što razdvaja ljude od životinja, sticanje znanja. Zar nije mastilo učenjaka, na listovima knjige na većem stupnju od krvi prolivene na Božijem putu? Obaveza i dužnost svakog pojedinca je upoznavanje sa zakonima Jednog, GDJE SUNCE NE GRIJE 85

Jedinog, Onog Koji nema druga, niti sa Njim, ima vezira, Vladara Dana Sudnjeg, Gospodara Veličanstvenog. Znati razlikovati dobro od zla, valja- no od nevaljalog dijela. Prve Božanske Riječi dostavljene preko meleka Džibrila, a.s. posljednjem Božijem Poslaniku, Muhammedu, a.s. glase: “Uči u ime Gospodara tvoga koji stvara, Stvara čovjeka od ugruška!” (Al-Alaq. 1-2.) Ali znaj dobro, Ibrahime, da ćeš odgovarati i da će svaki čovjek snosi- ti odgovornost, što se nije potrudio upoznati sa Riječju Skrbnika ljudskog roda. Onaj koji ne želi spoznati Gospodara i svojevoljno odbija takvo zna- nje neće imati nikakvog opravdanja. Znači, odluči da li ćeš i dalje iskreno robovati samo Allahu, uzvišeno je Njegovo Ime, ili ćeš mimo Njega uzeti nekog drugog za zaštitnika. Dobro, dobro, nemoj mi to pričati, pa sigurno je da neću za svog života robovati bilo kom drugom osim Allahu, pa ma- kar me i bez života ostavili, prekidoh ovo obraćanje samome sebi. Onda dobro, eh, da vidimo, hajdemo na namaz, hajdemo na spas, sokole, rekoh sebi. Dok sam bio u namazu, otvoriše se vrata, a da ja nisam čuo kada i kako. Nisam siguran koliko dugo je komandir Petrović posmatrao moju molitvu, ali sam dobro čuo njegovu vrisku, iz sveg glasa: “Pa ti se i ovdje Bogu moliš, budalo jedna! Znaš li ti gdje se nalaziš? Izlazi u šetnju, ako hoćeš; ako nećeš, ja odoh, ima ko hoće!” “Neću, hvala lijepo, nisam u stanju šetati. Ne mogu, bolestan sam”, mirno uzvratih. “Majku ti Tursku! Nisi bolestan kad se trebaš Bogu moliti, budalo jedna”, zaurla promuklim glasom i za sobom zatvori vrata uz psovku i ve- liku galamu. Narednih petnaest dana sam proveo u ćeliji samici, a da mi nikada preko dana nisu upalili svjetlo, tako da sam sve vrijeme bio u mraku. To je posebna metoda mučenja i primjenjuje se samo na one zatvorenike koje treba slomiti kako fizički, tako i psihički. Ni jedan od dana koje sam proveo u ćeliji samici nisam izašao u šetnju, ne zbog toga što nisam htio i želio, već što nisam bio u stanju sam hodati. Sve to vrijeme imao sam samo dva ćebeta, iako je još bio zimski period, mart mjesec. Svi komandi- ri koji su otvarali vrata moje ćelije narednih nekoliko mjeseci, nisu nikada to uradili a da mi pri tom nisu psovali tursku majku i govorili najpogrdnije riječi. Zaista do sljedeće posjete, tj. 17. marta, kada sam morao da vratim ceger sa posuđem u kom su donijeli hranu za tu sedmicu, moji su vidjeli da ja ništa nisam pojeo. Nisam imao nikakve potrebe za jelom. Apsolutno sam se navikao da živim bez uzimanja hrane. Jednostavno nisam imao 86 Ibrahim Čikić potrebu za njom. Vrijeme koje sam proveo u ćeliji samici, posebno stanje psihe i okolnosti samoće jeste jedno metafizičko iskustvo koje ja ne znam objasniti. Ali zato je babko dobro vidio stanje u kojem sam se nalazio. Odmah nakon posjete otišao je do suda i samo on zna gdje sve još nije stigao. Upoznao je sudiju, predsjednika suda, moje prijatelje, komšiluk, (na ža- lost ne i novinare), da ništa danima nisam jeo i da se nalazim u jako lošem stanju. Uspio je izdejstvovati da me prebace u grupnu ćeliju, na spratu. To se dogodilo u smjeni komandira Obradovića i dobro pamtim da mi je tada dao šuštu od metala i dušek koji mi je babko donio. Bila je druga smjena, vakat akšama. Nisam mogao da sam ponesem svoje stvari, te je komandir Obradović pozvao nekog od robijaša da to učini umjesto mene. Držao sam komandira ispod ruke, polahko koračajući. Razdaljinu od najviše petnaestak metara od ćelije samice do grupne ćelije prelazio sam čini mi se čitavu vječnost. Penjanje uz stepenište zahtijevalo je dodatnu snagu i trud. Svaki korak, bol, komandir ima razumijevanja za mene. Zove još jednog robijaša da mi pomogne. Napokon, krajnje odredište. Zaustav- ljamo se, čujem otključavanje teških metalnih ćeliskih vrata. Komandir me uzima ispod ruke i uvodi unutra. Za njim robijaši ubacuju moje stva- ri. Naređuje nekome od robijaša da mi pomogne oko smještaja. Vrata se ponovo zatvoriše, komandir ode svojim poslom, a ja ostadoh pri svom. Stojim, ne znam u kojem pravcu da pođem, kad začuh glas: “Ibro, brate, jesi li to ti? Pa kako to izgledaš, čovječe? Sav si modar i crn, gledaj ti opekotina, daj da vidim”, i poče me zasukivati i glasno se ibretiti onom što je vidio te nastavi: “Ti nemaš ni koliko je vrh od igle zdrave kože, čovječe, pa ti si prebijen! Ja sam Rafet Erović iz Poda, Raši- dov sinovac, poznaješ li me?” “Rafete, brate, ja te ne vidim, samo nazirem siluete i nemam nikakve slike, ja, ja, ja...” Rafet priđe i nježno me zagrli. Posadi me da sjednem na njegov krevet i pita jesam li gladan. Odgovorih mu da nisam već da mi je hladno i zatražih da mi da cigaretu, ako ima, (dok sam bio u ćeliji samici, imao sam cigarete, ali nisam imao šibice). Rafet nastavi sa pričom. “Ovaj momak što je sa mnom u ćeliji zove se Šćero. On je iz Orahovice i dobar je momak. Nadam se da ćeti sa nama biti lijepo i mi ćemo ti pomoći koliko budemo mogli i dok budemo ovdje sa tobom.” Šćero sve vrijeme nije progovorio ni riječi. Valjda me samo zagledao i sjećao se svojih muka kroz koje je vjerovatno i on prošao. Iznenada i sasvim neočekivano Šcero poče lupati na vrata i zvati komandira praveći veliku buku i galamu. Kada komandir žurno dotrča do vrata i kroz špijun- GDJE SUNCE NE GRIJE 87 ku (mali otvor na vratima svake ćelije) upita o čemu se radi, Šćero zaurla: “Pa ovaj čovjek će umrijeti, on neće živ osvanuti. Prebacite me iz ove ćelije, ja neću ovdje spavati, on je gotov. Komandire, on je sav ispečen ko na ražnju, a po čitavom tijelu je plav, crn. Samo ga pogledajte kakav je! Z ovi upravnika, ja neću ovdje više ni trena da ostanem. Prebacuj me odav- de kako ti glava zna, ili mi zovi advokata, odmah.” Pošto mu Obradović objasni da tek ujutro, kada dođe upravnik, može da se žali i da ga jedino on može premjestiti, Šcero se smiri i poče da psuje državu i vlast koja mi je sve ovo napravila, da im majku kako crnogorsku tako i srpsku, iako je i sam bio pripadnik naroda kojeg je sada iz sveg glasa psovao. Doista sam bio u žalosnom stanju. Rafet, koji me dobro poznavao od ranije, rod smo, dade sve od sebe kako bi mi se našao pri ruci i kako bi mi pomogao. On namjesti šuštu na pod i po njoj stavi dušek, tako da sam konačno dobio koliko-toliko pristojan ležaj. Poslije dužeg vremena provedenog u ćeliji samici društvo ova dva čovjeka bilo je ravno izlasku kući. Obojica su se trudila da mi izađu u susret i da mi pomognu i olakšaju onoliko koliko su oni mogli. Rafet je bio na slobodi kada sam ja uhapšen, imao je priliku da prati u elektronskim i štampanim medijima ono što su javljali povo- dom mog hapšenja. Reče mi da sam bio na televiziji, u udarnom dnev- niku, i da je tom prilikom prikazano kako mi u toku pretresa kuće nalaze pištolj, novine “Monitor” i sliku Imama Homeinija. Govorili su kako sam ja bio zadužen da dignem u vazduh most na Ribarevinama i u Gostunu. Također mi kaza kako su javili da su kod mene prilikom hapšenja pronašli otrov koji sam trebao da sipam u rezervoar za pitku vodu kojom se napaja grad. Pa onda kako sam sa svojim sinom, također mudžahedinom, trebao da koljem i ubijam srpsku i crnogorsku djecu. “Trebalo je da evakuišeš muslimanski narod iz Bijelog Polja”, veli, i priča kako su kod mene našli radio-stanicu, te da sam bio zadužen da sa tornja Petrove crkve, koja se nalazi u neposrednoj blizini moje kuće, ubijam Srbe i Crnogorce. Rafet mi ispriča još sijaset stvari koje su bile pla- sirane javnosti putem medija, ali ga ja više nisam slušao. Razum je ostao zapanjen kada sam čuo sve ove laži koje su plasirali javnosti povodom mog hapšenja. Nisam mogao vjerovati da su bili u stanju smisliti takve odvratne laži. Da li je moguće da tadašnja vlast, potpomognuta raznim trabantima i novinarskim ratnohuškačima, nema ni trunke ljudske časti i dostojanstva, niti čistog razuma pri sebi? Znao sam o kakvim nemoralnim i prljavim ljudima se radi i da su to ljudi koji su skloni svakoj vrsti podvala i prevara, ali da će ići toliko nisko i da su kadri plasirati takve nesuvisle laži, koje su u pojedinim vidovima optužbe prelazile granice fantastike, 88 Ibrahim Čikić nisam mogao vjerovati. Sada sam na vlastitoj koži i iskustvu imao prilike osvjedočiti se u „svjetle primjere crnogorskog čojstva i junaštva“, opjeva- ne od vojvode Marka Miljanova, o čemu su nas učili u školi. To je bila ob- avezna lektira u svim školama. Najsvjetlije primjere guslama opjevanog “čojstva i junaštva” u režiji Sveta, Mila i Momira sada sam dobro osjetio na vlastitoj koži, a čije tragove ću nositi do kraja života. Vrhunac bezobraz- luka i drskosti, njihovih prljavih djela jesu laži koje godinama plasiraju narodu. Izmišljanjem neprijatelja, mit o ugroženom srpstvu, represa- lija, sedmi bataljoni i specijalci, Bošnjaci u službi katila, dezinformacije i komformizam, doveli su do dezorijentacije Bošnjaka i stanja u kojem je žrtva počela obožavati, vlastitog dželata. Dobri oratori i demagozi, od naroda su napravili takav mentalni sklop da godinama rade sve što im je naumpadalo, a da pri tome ne moraju da vode računa, da li će nekada mo- rati odgovarati, za bilo koje počinjeno nedjelo. Zla počinjena vlastitom narodu i ostalim narodima koji žive u Crnoj Gori i okruženju, prevazišle su štete najrazornijih elementarnih nepogoda. Cunami, pijavice, orkani i zemljotresi, ne predstavljaju nikakvu opasnost po čovječanstvo, ako ih po razmjeri štete koju su nanijeli vrednujemo prema ovoj trojici crnogorskih lidera. Elementarne nepogode kratko traju, poruše infrastrukturu i odne- su živote određenog broja ljudi. Odmah poslije takvih pojava u pogođena područja hitaju humanitarni radnici, a vlade raznih zemalja u vidu dona- cija saniraju štete i pomažu unesrećene. Dugotrajnost i višegodišnja vla- davina crnogorskih „džemperaša“ traje već dvadeset godina. Šteta koju su nanijeli crnogorskim građanima i državi Crnoj Gori prevazilazi okvire štete razornog zemljotresa koji je 1979-te godine pogodio naše primorje. “Rafete, brate, pa da li im iko vjeruje u te laži koje su saopštili po- vodim mog hapšenja? Da li oni misle da je narod lud i da će im neko po- vjerovati. Laži koje prelaze okvire i same naučne fantastike?” “Vjeruju, roćko moj, vjeruju, i to u velikom broju. Čak i oni za koje čovjek nikad ne bi ni pomislio, vjeruju. A i dosta muslimana, koji su pre- padnuti do ludila, im vjeruju i ne samo da im vjeruju, nego vas i optužuju i napadaju zašto vam je sve to trebalo. Nisu svjesni i izgubili su razum od silnog straha koji se uvukao u kosti kod velikog broja ljudi. Strah šire i Bošnjaci koji su u DPS-u, jer na taj način čuvaju privilegije. Sada među nama imaš ljudi koji su spremni izdati vlastitu mater, kako bi sačuvali bo- gastva i pune trbuhe. Nažalost, postoje ljudi spremni radi večere prodati dušu i nam. Ali mnogo više je onih koji vas žale svim svojim bićem i koji znaju da je sve to u službi politike i zastrašivanja naroda kojem pripada- mo”, završi Rafet svoj odgovor, pa pošto vidje da me njegove riječi učiniše GDJE SUNCE NE GRIJE 89 tužnim i zabrinutim, prebaci temu i skrenu razgovor u drugom pravcu. “Znaš šta, Ibrahime, ja sam ovdje nakratko, moj kum Mujo Ćevapo- vić, se trudi da me što prije izbavi odavde. Ovdje sam zbog toga što sam kupio pušku, koju su mi prilikom pretresa kuće našli, a sa mnom je i Spa- ho Spahić, profesor koji je uhapšen kada i ja. Nas će držati kratko vrijeme i pustit će. Nisu nas povezali sa SDA i mi ćemo odgovarati za nelegalno držanje oružja i municije, ali ti i oni koji su prije tebe uhapšeni, ostat ćete puno duže. Moraš se potruditi da budeš pametan i svjestan da će sve ovo, ako Bog da, jednom proći. Pripremi se za dužu robiju i budi strpljiv. Dok sam ovdje, ništa ti neće faliti. Povrati se malo, čovječe, pa znaš li ti da se bolji od tebe kopaju? Doista žalosno izgledaš, ne mogu da vjerujem da si u takvom stanju. Pa niko mi neće vjerovati, da su te tako nagrdili.” “Rafete, pa znaš li ti šta mi je sa sinom i ženom, sestrom? Je li istina da su mi sina zaklali, a njih dvije silovali? ” upitah i pretvorih se sav u uho. “Roćko, raznih priča sam se naslušao, a pravo da ti kažem, nisam ni smio otići do tvoje kuće da pitam, šta je sa tobom. Malo ko smije sada ući u vašu kuću. Nisam siguran, ne znam, da li se šta njima desilo i da li je šta bilo s njima. Vrlo brzo poslije tebe, i mene su uhapsili, tako da ti ne mogu sa sigurnošću reći šta je bilo, hoću reći ne znam, brate moj mili.” Rafet se trudio koliko je mogao da mi bar malo olakša stanje u kom sam se nalazio. Ostali smo budni do kasno u noć, pričali o svemu i svačemu. Napokon ga san savlada i zaspa. Šcero je već davno bio zaspao. Cijelu noć sam ostao budan i nisam ni oka sklopio. Razne misli i brige su pohodile moj um. Neizvjesnost koja je često gora od svoga neznanja o sudbini najmilijih razara dušu i tijelo. 90 Ibrahim Čikić

Panorama Bijelog Polja (uži dio grada) GDJE SUNCE NE GRIJE 91

PRVA ŠETNJA

Jutarnja galama komandira i zveckanje ključeva, škripa vrata, probu- di moje cimere. Ustadoše i žurno se umiše na lavabou koji je stajao na zidu u samom ćošku ćelije. Ova ćelija nije imala WC, tako da se mala i velika nužda vršila u kanti koju smo morali prosipati za vrijeme šetnje. Svaki dan je ta dužnost padala na drugog, dok se ne bi krug zatvorio, a onda nanovo, opet u krug. Sačekah da se Rafet i Šćero umiju, te ustadoh i pođoh u pravcu la- vaboa, kako bih se i ja umio. Smrad mokraće koji se širio iz požutjelog la- vaboa umalo me ne nagna na povraćanje. Ma WC šolja je prava gospođa, ako je uporedimo sa ovim pesinlukom. Upitah cimere otkuda ovoliki sm- rad i prljavština, te kako mogu nad takvim pesinlukom danima vršiti pran- je i umivanje lica. Objasniše mi da lavabo koriste i za malu nuždu, kako bi kanta u koju vrše samo veliku nuždu manje zaudarala i smrdila. Jer, kanta u kojoj robijaši vrše veliku nuždu, može se samo jednom prosuti u toku 24 sahata. Obično se to radi za vrijeme jutarnje šetnje, kako bi stalno ćelija zaudarala na izmet, urin i smrad. Rekoše mi da se i njima prvih dana tako gadilo, te da će i kod mene to stanje brzo proći i da ću se navići na taj smrad i način života, koji je sastavni dio života u svim zatvorima svijeta. S teškom mukom, nekako se na brzinu umih. “Sada je uobičajena šetnja koja počinje prvo od ćelija samica, pa ide redom do grupnih ćelija. Zatvorenici iz svake ćelije sami idu u šetnju. Dok šetaju iz jedne ćelije, mi drugi čekamo svoj red. Ovaj zatvor ima mnogo ćelija, tako da vrijeme šetnje zbog individualnog odlaska na nju isuviše kratko traje. Nikada se nije desilo da se dvije ćelije istovremeno izvedu u šetnju. Mi koji nemamo u ćeliji WC-a uglavnom tu priliku iskoristimo da prospemo kantu, odemo do zajedničkog WC-a kako bismo izvršili nuždu i da uzmemo porciju čaja. Uglavnom nemamo vremena za šetnju, jer vri- jeme predviđeno za nju iskoristimo za ovo što sam ti rekao. Kada je napol- ju kiša, samo jednoga od nas puste da prospe kantu i da donese čaj. Ostali sjede unutra i dok se onaj koji je izišao ne vrati nazad, vrata od ćelije stoje širom otvorena, kako bi ušlo svježeg vazduha. Vidjet ćeš, i to dobro dođe”, 92 Ibrahim Čikić u jednom dahu mi objasni i sve ovo saopšti Šćero. Čim je šetnja počela, Rafet i Šćero su naizmjenično prilazili vratima i govorili mi ko sada izlazi i ko šeta. Na svim vratima postoji takozvana špijunka, mali kružni otvor prečnika oko pet cm, koji sa vanjske strane ima poklopac što ga zatvara kako se iz ćelije ne bi moglo gledati napol- je. Taj otvor koriste komandiri kada idu u obilazak ćelija i radi uhođenja zatvorenika. Ali uz dosta spretnosti i uz pomoć kašike može se i iz ćelije pomjeriti ustranu i kroz špijunku vidjeti određeni dio zatvorskog kru- ga. Zahvaljujući tehnici otvaranja, sada njih dvojica posmatraju krug i saopštavaju mi ko kada izlazi iz ćelija, ko šeta i u kakvom je ko stanju. Kažu mi: “Evo ga Omer Omerović, sad on šeta, jako loše izgleda. Na nje- mu su, iako su prošla dva mjeseca otkako je uhapšen, vidljivi tragovi sile i torture kroz koju je prošao. Evo sada izlazi Šefko Brković”, nastavljaju me dalje obavještavati njih dvojica, “i on s dosta napora i muke šeta. Doista je u teškom stanju.” Zahvaljujući njima dvojici, saznadoh u kakvom stanju se nalaze uhapšeni članovi SDA. Predpostavljao sam da su u jako lošem i teškom položaju, ali to je bila samo predpostavka, sumnja. Sumnja je vrlo opasna stvar i treba se nje kloniti. Ali sada, kada sam zahvaljujući Rafetu saznao u kakvom se stanju nalazi Omer i ostali iz grupe, više nisam imao nikakvih dilema. Duša me boli za tim ljudima, osjećaj sažaljenja u meni stvara do- datnu bol. Čini mi se da oni to teže podnose od mene. I pored svih svojih problema, kada bih mogao to izvesti uzeo bih na sebe i njihove muke i jad. Da im pomognem, kako bi ih rasteretio, olakšao. Znam da sam uradio sve što sam mogao za njih. Onoga trenutka kada sam odbio da svjedočim protiv njih ja sam uradio onoliko koliko je bilo u mojoj moći. Ali opet im želim pomoći. Tada, Bog mi je svjedok, znao sam da će određeni ljudi iz stranke pružili im se prilika u životu iskoristiti istu i udariti na mene. Sumnjao sam da će katili preko njih pokušati da mi i dalje zagorčavaju život i da udaraju na mene svim sredstvima. Ali, to je bila sumnja, bez konkretnih dokaza. Allah neće nikoga povratiti k Sebi, prije nego li ukaže na karakterne crte svakog pojedinca putem djela. Tako aprila mjese- ca 2011-te godine bivši predsjednik SDA za Bijelo Polje, dobrovoljno se javlja da svjedoči protiv mene, na sudu u korist katila. Naime o čemu se radi. Knjiga “Gdje sunce ne grije” je nanijela „duševne boli i patnju“ stražarima i komandirima bjelopoljskog zatvora. Istim ovim dželatima o kojim sam do sada govorio. Pogodilo ih to, što niko drugi nije o tome ni riječi napisao. Kako oni kažu: “Svi su to zaboravili!” Šta je i tebi to trebalo? Svi šute osim tebe. Zato što si se usudio sjećati, a drugi nisu, putem suda GDJE SUNCE NE GRIJE 93 u privatnim tužbama tražit ćemo odštetu za duševne boli u visini od 120. 000 eura.” Dželati naroda moga, moji tužitelji, kao svjedoka protivu mene, predlažu dvojicu visokopozicioniranih bivših lidera SDA da svjedoče u korist dželata i kažu da su se njih dvojica dobrovoljno javili da svjedoče protivu mene. U listu “DAN” sredinom mjeseca aprila 2011. godine u tekstu koji izvještava šta se dogodilo toga dana u bjelopoljskoj sudnici pod ovim naslovom izlazi izvještaj: “BIVŠI LIDER SDA ZA BIJELO POLJE HVALIO ZATVORSKE ČUVARE” Tako sam iz novine “DAN” saznao da je predsjedniku SDA za Bijelo Polje, bilo jako prijatno i udobno u zatvoru, te da se iz konteksta ovog izvještaja može zaključiti da se strašno napatio od kako je izašao na slobodu. Dakle sumnja iz 1994. javno se potvrdila 2011. Ali za sve vrijeme dok sam imao sumnju u ovakav razvoj događaja, ja nisam progovorio ni riječi. Sada samo opisujem događaj i ništa više od toga. Ne dajem nikakve komentare, izjave i sl. Samo radi informacije, da se ne zaboravi. Vođen predajom Allahovog Poslanika, Abu-Kasima, Muhammeda, neka su Al- lahovi blagoslovi i milost na nj, i njegovo čisto, presvijetlo potomstvo koja glasi: “Tvoje dobročinstvo neprijateljima i onima koji ti žele zlo, više os- tavlja traga na njih, od tvoga zlodjela i ono je povod njihovog popravka.” Zato i neću, radi Gospodara, da im pomenem imena, možda se poprave? Mada sumnjam, isuviše se u sluganstvo katilima upustio. Jedno vrijeme je čak bio ministar u vladi Mila Đukanovića, istoj onoj kaja ga je uhapsila. Dođe red i na našu ćeliju za šetnju. Za sve vrijeme dosadašnjeg bo- ravka u zatvoru nisam nikako izlazio da šetam. Nisam bio u stanju, jako loše sam vidio, nisam mogao sam. Sada kada je došao red da i ja prošetam zatvorskim krugom, osjetih nesigurnost. Bojao sam se da ne padnem, da se ne spotaknem, spetljam, zapnem... Pokušah da izbjegnem šetnju i ob- jasnih im da ja nisam u stanju hoditi, jer čim dnevna svjetlost dotakne moje oči, izgubim i ovo malo vida što mi je još ostalo. Njih dvojica mi objasniše da će me oni polahko voditi ispod pazuha i da će ići polahko, kako bih ih mogao pratiti. Iako sam se opirao, nije mi ništa pomoglo. Kada komandir otvori naša vrata, njih dvojica me šcepaše ispod pazuha i povedoše u pravcu vrata. Svjetlost dana i preko zatvorenih očnih kapa- ka pričinjavala mi je veliku bol, a otečeni tabani usporavali moje korake. Zahvaljujući njihovoj strpljivosti i nesebičnom trudu i zalaganju, ni sam ne znam kako nađoh se u krugu za šetnju. Prvi put poslije skoro mjesec dana, zahvaljujući njima dvojici imam priliku da bar nekoliko minuta bu- dem vani. Pažnja koju su tom prilikom pokazali prema meni izazvala je 94 Ibrahim Čikić kod mene pravo olakšanje. Nisam siguran da li smo prošetali više od jed- nog kruga, pade naredba da je za nas šetnja završena i da moramo nazad u ćeliju. “Komandire, nismo kantu prosuli”, protestvova Šćero, “daj, pusti me da je prospem.” Pošto dobi negativan odgovor, njih dvojica zatražiše od njega da ih prijavi na razgovor sa upravnikom. Uz tešku škripu i lomljavu, vrata se zatvoriše i mi se nađosmo ponovo u ćeliji. “Moj Ibro, Bog zna koliko dugo ćeš ti ovdje ostati. Imao si veliku sreću pa su te doveli kod nas dvojice. Mi smo spremni da ti olakšamo i pomognemo koliko god možemo. Sumnjam da ćeš poslije nas imati još nekog sličnog nama i mislim da su ti ovo najljepši trenuci, robijanja. Pla- šim se da sljedeći koji ti dođe u ćeliju neće imati razumijevanja za tebe i da ćeš proći kroz pravi džehennem. Iskoristi ovo vrijeme da se povratiš kako fizički tako i psihički, jer sve su prilike da je duga robija pred tobom”, blagim i toplim riječima Rafet mi saopšti svoje misli, pa isto tako bratski nastavi: “Šćero će ostati duže od mene, on je dobar momak i sigurno sa njim nećeš imati nikakvih problema. Nadam se da će i on dati sve od sebe kako bi ti se našao pri ruci i pomogao koliko god može. ��������Obojica ��������ćemo da- nas kod upravnika i reći ćemo mu da ti je potreban doktor. Ispričat ćemo mu u kakvom se stanju nalaziš i tražit ćemo da nas prebaci iz tvoje ćelije jer se bojimo da nam ne umreš. Doista jako loše izgledaš. Sumnjam da si kadar sam preživjeti. Tebi je potreban pratilac jer ti vrlo slabo vidiš i dosta teško se snalaziš. Sve što budemo mogli, uradit ćemo kako bi ti i poslije nas dali nekog ko bi ti pomagao i našao ti se pri ruci.” Uz njih i po njihovom nagovoru, silom me tjeraju da jedem. Daju mi Senčove ćevape, koje su jučer dobili, a nisu mogli sve pojesti, ostalo i za mene. Trude se da mi povrate snagu i da me povrate u normalan život. Da su mogli, i disali bi za mene. Dok su se trudili oko mene i mog prvog doručka, komandir otključa vrata kako bi ih poveo kod upravnika na razgovor. Ponovo se nađoh sam u ćeliji. Tih pola sahata samoće, što sam provedoh u ćeliji učini mi se kao prava vječnost. Činilo mi se da vrijeme uopšte ne teče. Željno sam iščekivao njihov povratak. Samoća u kojoj sam se našao, iako sam svega nekoliko sahata proveo u društvu njih dvojice, poče mi zadavati poteškoće. Znao sam da će se brzo vratiti, ali sam bio dosta uznemiren. Šta sutra kada njih dvojica iskoče van? Kako ću tada podnijeti samoću i da li ću moći sam o sebi voditi brigu? Kako sa ovo vida što mi je preostalo da održavam ličnu higijenu, kako da se hranim, kako da počistim oko sebe i hiljadu drugih kako? Zatvor je težak i za najzdra- vijeg čovjeka i nema većeg iskušenja od naglog gubitka slobode. Tek kad GDJE SUNCE NE GRIJE 95 izgubiš ono što imaš vidiš pravu vrijednost i spoznaš težinu i muku rastav- ljanja od nečeg čemu do tada nisi znao vrijednost i cijenu. Često sam imao priliku da slušam u dovama svog oca kako moli Allaha da mu sačuva slo- bodu pa zdravlje. Čudio sam se njegovoj dovi, zašto na prvo mjesto stavlja slobodu, pa tek onda zdravlje? Sada tek vidim da je bio u pravu. Zaista, sloboda nema cijene i ne može se ni sa čim mjeriti. Ne postoji nešto na ovom svijetu sa čime bi se mogla usporediti i za šta bi se mogla zamijeni- ti. Kad se čovjek nađe sa druge strane brave, tek tada shvati da sve što je stekao na ovom svijetu dao bi istog trena, bez imalo žaljenja, za ponovni izlazak vani. Jedina misao koja mu se vrzma po glavi jeste, kako i na koji način da iskoči van, daleko od prokletih rešetaka, daleko od mjesta u kom se nalazi, samo što dalje, dalje, dalje... Sjećanje na jednu izjavu Imama Ali- ja a.s. koja glasi: “Ne budi rob drugome, kada te je Uzvišeni Gospodar stvorio slobodna!” liječi dušu u zatvorskim uvjetima življenja. Slobodu volje i misli nikada niko nije uhapsio, ako ih sam ne uhapsiš. Žučna rasprava ispred vrata prekide moja razmišljanja. Prepoznah Rafetov i Šcerov glas, kako se nešto raspravljaju sa komandirom. Kada ih komandir uvede u ćeliju, obojica su bili ljuti i nezadovoljni obavljenim razgovorom. Iako su uporno od upravnika tražili da ih premjesti iz moje ćelije ili da meni omogući odlazak kod ljekara, nisu naišli na razumije- vanje. Čak im je rekao da sam ja mnogo tvrđi nego što oni misle i da se zbog stanja u kojem se nalazim ne moraju mnogo brinuti. Rekoše mi da im je čak dao i garanciju da neću umrijeti i da rahat i mirno spavaju. Nez- adovoljni ishodom obavljenog razgovora i vidno potreseni i potišteni, taj dan nam je svoj trojici prošao mučno i naporno. Rafet je poslije sedam dana izašao vani, a Šćero petnaestak iza njega. Vrijeme provedeno sa nji- ma ostalo mi je u lijepom sjećanju i to su bili najlakši dani mog tamnovan- ja. Ljepota života sastoji se u činjenju dobra drugima. Zato je dunjaluk ogromna tamnica. 96 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 97

NA NJEMU NEMA TRAGOVA SILE

Kako sam se iznenada našao u društvu dvojice svojih novih prijatelja, isto tako iznenada ponovo ostadoh sam. Vrijeme provedeno sa njima dvo- jicom bilo je ravno izlasku kući. Nesebično su se trudili oko mene, kako bi u svakom pogledu olakšali moje tamnovanje. Nikada nisam morao, a niti su oni tražili od mene da izvršim bilo kakav posao kao što je iznošenje kante sa izmetom vani, donošenje drva, čaja, hljeba, čišćenje ćelije i ostalih sličnih poslova. Tek kada su njih dvojica izašla van, vidio sam da u ćeliji ima peć i da svako jutro treba unijeti po naramak drva, prosuti pepeo i naložiti vatru. Dok su oni bili sa mnom, nisam ni primijetio postojanje peći, jer sve poslove su oni obavljali. I dalje sam pun modrica i oteklina, koje su sada počele poprimati tamnoplavu i zagasito žutu boju. Tabani su se počeli guliti, tako da sam sa njih odvaljivao parče po parče kože koja je podsjećala na koru pečenog krompira. Slično tabanima, i dlanovi ruku su prolazili kroz iste faze oporavka. Mjesta po tijelu koja su bila izložena udarima elektrošok-aparata dugo vremena su izgledala smežurana, naborana i jako tvrda, tako da dugo vremena na tim mjestima nisam osjećao nikakav dodir niti bol, ili bilo kakav nadražaj. Dok su Šćero i Rafet bili sa mnom u ćeliji, zahvaljujući njihovoj pričljivosti lakše sam podnosio i bolove u očima, duši, ali sada kada sam ostao sam ponovo me zagrli briga i tuga praćena neprestanim razmišljanjem, šta je bilo sa mojim najdražim. Ostatak dana nakon Šćerovog izlaska proveo sam u ćeliji, niti sam izlazio u šetnju, niti da prospem kantu. Uglavnom sam pušio i s vremena na vrijeme šetao između kreveta. Povečerje i posljednji obilazak komandira, što je bila uobičajena praksa kada su nam gasili svjetlo, dočekao sam sjedeći na ivici kreveta. “Ustaj, majku ti tursku! Ustaj, bando, kad mi ulazimo! Ustaj dok ti ja nisam bubrege odvalio, stoko turska!” dreknu jedan od dvojice stražara koji uđoše kako bi ugasili svjetlo. “Bolestan sam, nisam kadar ustati. Meni je mjest������o u bolnici,���������������� na inten- zivnoj njezi, a ne u zatvorskoj ćeliji. Hitno mi treba doktor. Imam strašne 98 Ibrahim Čikić bolove u očima, ne mogu više od bola da živim, čovječe”, rekoh sjedeći i dalje na ivici kreveta. “Da ti ne treba i medicinska sestra? Znaš li ti gdje se nalaziš? Ovo je zatvor a ne bolnica. Ustaj!” kroz smijeh, podrugljivo i provokativno dre- knu komandir. “Bolestan sam, ne mogu! Treba mi doktor”, odgovorih i legoh preko kreveta. Bijesno psujući i derući se ugasiše svjetlo, zaključaše iza sebe vrata i ostaviše me samoga. Ispružen preko kreveta pomislih: Bože dragi, pa imaju li duše ovi ljudi? Ima li išta ljudsko u njima? Kakav je to mentalni sklop koji oni posjeduju? Kako li se odnose prema svojoj porodici, ženi, djeci, roditeljima, da li je moguće da ovdje imaju jedno lice, a kod kuće drugo? Teško njihovim suprugama i djeci kada su ovakvi. Nemoguće je da su išta bolji kod svo- jih kuća. Ljudi takvog karaktera ne poznaju riječi ni pojmove merhamet, samilost, blagost, civilizirano ponašanje, to su ljudi u vidu zvijeri. Uglav- nom se za ovakvu vrstu posla traže ljudi takvih karakternih osobina. Ne znam kako da nazovem i kako da imenujem ljude koji su spremni danima tući bespomoćnog i svezanog čovjeka sve dok ne izgubi svijest, što sam imao prilike nekoliko puta gledati kada su tukli Zmaja iz Rožaja. Inače u ovom zatvoru Rožajci najteže prolaze. Oni su uglavnom tu na izdržavanju kazne zbog sječe šume. Kljeke, kako oni kažu. Ono što dadnu podmićuju- ći stražare i upravu, kada izađu vani, godinama odužuju. Zmaj je posebna priča. Dobar momak, ali izvikan. Nestašan i vragolast, ali nije pokvaren. Djetinjast iako ima godina. Komandiri su se utrkivali koji će prvi uletjeti da ga istuče. Uvijek po trojica-četvorica. Nije vrištao, niti se derao, podno- sio je dostojanstveno degenek. Imao je ponosa. Nikada nije molio za mi- lost. Te godine dok sam ja ležao, objesio se jedan Rožajac, u prekršajnom paviljonu. Sa takvim okruženjem i takvim komandirima sada ja trebam provesti, Bog zna, koliko dugo vremena. Kako ću sve to izdržati, da li ću uspjeti pamet sačuvati, da neće i na mene preći njihovo grubo i divljačko ponašanje protkano mazohističkim simptomima i osobinama? Tu večer nisam ni oka sklopio, niti mi je san dolazio na oči. Sve vrijeme sam se borio sa razno-raznim mislima. Duga li je noć zatvoreniku koji ne može zaspati. Nikada kraja takvoj noći. Činilo mi se da traje čitavu vječnost.. Srce i grudi bole do granica kada se gubi svijest. Strahovit pritisak brige razara moje biće i tijelo. Sve to prate strašni bolovi u očima, a nemam kod sebe nikakvu tabletu, nikakve kapi za oči, ništa što mi može pomoći. Sav skrhan i slomljen, napokon dočekah zoru i čuh dolazak jutarnje smjene GDJE SUNCE NE GRIJE 99 komandira. Tiho sam se molio svom Gospodaru, jedino me On nikada nije napustio. Uvijek sam se mogao Njemu obratiti. Bože moj, Gospodaru moj, pomozi mi da izdržim sve muke i teškoće koje me još čekaju! Samo mi pamet sačuvaj! Tako Ti Tvoje časti i dobrosti- vosti, nemoj mi pamet uzeti! Porodica ima snage i može trpjeti i hizmetiti svakog bolesnika koji boluje i od najteže bolesti, naći mu se pri ruci i olak- šati mu. Slijep čovjek također može boraviti u krugu svoje porodice i živjeti koliko-toliko normalan život, zahvaljujući brizi svojih ukućana, ali onaj koji izgubi pamet nema mjesta u svojoj porodici, ne zbog toga što ga oni ne žele, već iz tog razloga što mu oni nisu kadri pomoći. Oni ljudi koji ostanu bez pameti i koji zapadnu u duševne poteškoće definitivno su izgubljeni i izop- šteni iz cjelokupnog društvenog života, počevši od porodice pa do cjeloku- pne ljudske zajednice. Ta vrsta bolesti i iskušenja teža je i od sljepila i bilo koje druge bolesti. To je ono kada se kaže: “Sačuvaj Bože od goreg!” Otvaranje vrata ćelije uz tresak prekide tišinu, moju dovu i razmi- šljanja. Teatralno kao da je na pozorišnoj sceni, zapovjednički ozbiljnim glasom komandir reče: “Čikiću, izađi prospi kantu, donesi drva i uzmi čaj!” “Komandire, nisam u stanju sam izaći vani, a o prosipanju kante, unošenju drva i sličnim radnjama nema ni govora. Potpuno sam bespo- moćan i skoro ništa ne vidim. Molim te, prijavi me kod doktora, dalje od bolova ne mogu.” “ Dobro, Čikiću, mogao si rušiti državu i pripremati oružani ustanak dok si bio na slobodi, a sada ne možeš unijeti drva. Tebi će biti hladno bez drva, a ne meni. Ako hoćeš, iskoristi vrijeme za predviđene poslove, a ako nećeš, to je tvoja briga. Otključao sam te i držati ću vrata otvorena ono- liko vremena koliko je potrebno da se svi ti poslovi odrade i odoh dalje, a ti vidi šta ćeš i kako ćeš. Prijavit ću te i kod doktora, ali ćeš morati sačekati par dana da te doktor pregleda jer samo jednom u sedmici doktor dolazi da pregleda zatvorenike koji se prijave za pregled. Dosada si sam izlazio i određivao sebi vrijeme i poslove koje ćeš obavljati, a sada će to neko dru- gi raditi i određivati mjesto tebe. Pripremi se za 20 godina stroge robije. Kada izađeš van, bit ćeš star čovjek zaboravljen od svih. Tvoje vrijeme za doručak je prošlo, doviđenja, vidimo se ponovo kada budem u smjeni.” Okrenu se i izađe iz ćelije, zaključavši vrata iza sebe. Nekoliko dana nisam izlazio u šetnju, niti sam uzimao čaj niti drva. Ne zbog toga što ni- sam ja to htio, već iz razloga što doista nisam bio u stanju sam izaći van. Vegetirao sam poput biljke, ni sada mi nije jasno kako sam opstao tih prvih nekoliko mjeseci mog tamnovanja. Briga i osjećaj krivice koji me 100 Ibrahim Čikić proganjao tih mjeseci, uz bolove u očima, pričinjavali su mi velike poteš- koće. Kada su komandiri vidjeli i doista se uvjerili da nisam u stanju sam da vodim računa o sebi i na moje uporno insistiranje i traženje ljekara, napokon dočekah i taj dan. Dođe�������������������������������������������� jedan od komandira i reče mi da se pri- premim i da pođem sa njim kod doktora radi pregleda. Čini mi se da je taj komandir bio Bošković iz Mojkovca, jako dobar i pošten čovjek. Uzeo me ispod ruke i polahko sveo niza stepenice i dalje do sobe u kojoj je or- dinirao dr. Zele Agić, zatvorski ljekar. Znali smo se od ranije. On me čak dobro poznavao. Nismo se nikada družili niti bili neki prijatelji, ali pošto je Bijelo Polje mali grad, ljudi su jedni druge poznavali. Pozdravljali smo se kada bismo se sreli na ulici, a on je prije nego je postao zatvorski ljekar radio u Vunarskom kombinatu kao fabrički doktor. Bio je nepoznat van fabričkog kruga jer nigdje drugo nije radio, izuzme li se obavezni priprav- nički rad u Domu zdravlja ili bolnici. Tek s raspadom Vunarskog kombi- nata i plišanom revolucijom koja se dogodila u Crnoj Gori i Srbiji, kada je ostao bez posla, počeo je raditi u Domu zdravlja. Vjerovatno, taj posao je dobio zahvaljujući tome što je imao dobre veze sa policijom, jer je ra- dio kao zatvorski ljekar. I sada 2011-te godine radi kao zatvorski doktor. Istina pošto je bio jedini musliman među jedanaestoricom dželata, mojih tužitelja nagrađen je sa direktorskom foteljom Doma zdravlja u Bijelom Polju. Tužbu je povukao ove godine kada je vidio da nemaju šanse da me dobiju na sudu. Nije ovo 1994 godina, ovo je 2011. Ja se lahko ne pre- dajem, poručio sam mojim tužiteljima, vidimo se u Strazburu. Sada um- jesto jedanaest tužitelja imam devetoricu. Doktor odustao, a jedan umro. Idemo dalje, život teče, nas ne pitajući. Među Bošnjacima postoji dobar dio stanovništva koji je toliko egoistički nastrojen da je spreman izdati kompletan svoj narod kako ne bi preskočio samo jedan obrok. Vješti u pridobijanju takvih pojedinaca, Crnogorci i Srbi znaju iskoristiti takve ljude protiv naroda kojem samo deklarativno pripadaju. Iako se takvi po- jedinci na popisima pišu kao crnogorski Muslimani, srbijanski Muslimani i redovno glasaju za aktuelnu vlast kako bi sačuvali stečene privilegije, ne- kada moraju odraditi i onu vrstu poslova koju nisu htjeli odraditi njihovi ljudi. Ove rede je ta uloga podarena doktoru Agiću. On je pregledao sve nas koji smo uhapšeni kao pripadnici i članovi SDA i ni na jednom nije primijetio tragove sile i torture koja je bila provedena nad nama, iako se i dan-danas na nama daju vidjeti tragovi tih zlostavljanja. “Šta je bilo, Čikiću, na šta se žališ? Ja sam doktor i treba da utvrdim da li na tebi ima tragova sile. Koliko ja vidim, ti se odlično osjećaš i nije ti ništa. Upravniče, na njemu nema tragova sile i nad njim nije bilo torture”, GDJE SUNCE NE GRIJE 101 kroz smijeh reče dr. Agić. “Ma jeste, doktore, samo ima šuljeve pa se zbog toga malo teže kreće”, odgovori mu upravnik Luka Bulatović. Riječi “ima šuljeve” često su znali koristiti u međusobnom komuniciranju svi zaposleni u zatvoru kada bi htjeli konstatovati da je neko dobro prebijen pa se teško kreće, kako bi ga izvrgli ruglu i poniženju. “Doktore, vidiš li kakav sam, Bog ti dao pameti. Pa vidiš li da sam sav plav i ispečen ko da sam skinut sa ražnja. Pa pogledaj moje tabane i ruke, gledaj opekotine, vidiš li ovaj krvni podliv po prsima koji prekriva više od polovine mojih grudi, a koji poslije mjesec dana i dalje stoji. Pogledaj kakve su mi oči i šta su mi uradili! Je li moguće da ti ništa od svega ovoga ne vidiš? Znaš li ti koja je meni dijagnoza lijevog oka? Ti dobro znaš šta je ablacija retine, pa osam operacija, pa reablacija, pa komplikovana kata- rakta, pa preventivna fotokoagulacija na desnom oku dva puta u Berlinu, pa dobro znaš da imam bjanko otvoren uput za Beograd kada primijetim i najmanju mrlju ili promjenu u oku. Jasno mi je da se bolovi ne mogu vidjeti, ali pošto sve ovo znaš još od ranije, preduzmi nešto kako bi me zaštitio i dao mi adekvatnu pomoć i njegu. Ako ne vidiš na meni tragove sile, daj mi makar uput kod doktora specijaliste, očnog ljekara? Ima li kod tebe humanosti i imalo Hipokratovog učenja, čovječe? Učini nešto kako bi mi olakšao bol u očima”, izgovorih u jednom dahu, vidno uzbuđen nastupom kako upravnika tako i doktora. “Pa dobro, za šuljeve ima lijeka, ali za oči ti ja ništa ne mogu pomoći, mogu samo dati prijedlog da te odvedu kod doktora Toma Karišika, ali to ćeš morati pričekati nekoliko dana, dok se organizuje sve to oko tvog pregleda”, reče mi Agić. “Poslije nedjelje vidjet ćemo da ga prebacimo do bolnice”, reče uprav- nik Bulatović, “kako bi ga pregledao dr. Tomo. Ali u svakom slučaju nije mu ništa i ništa mu ne fali, je li, doktore?” kroz smijeh reče upravnik. “Samo da mu ti šuljevi prođu pa ćemo ga povesti kod Toma. Sad ga vratite nazad u ćeliju. Dok ga Tomo ne pregleda nek bude sam u sobi. Zdravo, Čikiću.” Komandir Bošković me ponovo uhvati ispod ruke i dovede do ćelije, uvede i zamnom zaključa vrata. Na njemu se vidjelo da mu teško pada način na koji su se prema meni ponijeli upravnik i doktor. Prije nego je izašao poželio mi je da mi Bog bude na pomoći i puno sreće. Nastup Agićev i Bulatovićev i način na koji su se ponijeli prema meni dao mi je do znanja da ni sa doktorom Karišikom neću biti bolje sreće te da će ishod i tog pregleda biti sličan ovom. Ovdje nikome nije stalo do mog zdravlja i svima njima jedini je cilj da me psihički potpuno slome i unište. Radit će 102 Ibrahim Čikić sve što budu mogli kako bi mi psihu rasturili, kako bi me napravili ludim. Nisam siguran koliko dana sam čekao poslije ovog pregleda da dođu po mene kako bi me poveli na pregled kod očnog ljekara. Iščekivanje tog događaja i moj boravak u ćeliji bio je monoton i sve to vrijeme nisam iz- lazio iz nje. Već nekoliko dana nisam ložio vatru niti prosipao kantu. Iz dana u dan sam izgledao sve lošije i lošije, propadao sam u svakom pogle- du. Hranu, iako mi je redovno donošena od kuće, uzimao sam u malim količinama, samo koliko da ne skapam od gladi. �������������������������San već danima nije dola- zio na moje oči. Brige su me mučile i zadavale mi dosta poteškoća. Briga, bol, briga, bol, briga, bol... Jad i čemer uvukli su se u čitavo moje biće, zmija da me tih dana ujela od mene bi se otrovala. Brige, jad i poteškoće, mijenjaju se kao i vrijeme. Nekada Bonaca, a nekada Tornado. Kiše nika- da ne mogu stalno padati. Sunce će sigurno i mene obasjati. U takvom halu dođe i dan odlaska kod očnog ljekara. GDJE SUNCE NE GRIJE 103

JE LI TO ONAJ TOMO?

Prošlo je već više od mjesec dana od mog hapšenja. Državna bezbi- jednost, napokon daje zeleno svijetlo pravosudnim organima da mogu iz- dati dozvolu za moj pregled kod specijaliste, oftalmologa dr. Tome Kariši- ka. Preko zatvorskog doktora i upravnika uredno su donijeli informacije o stanju u kojem se nalazim. Državna bezbijednost i organizatori policijske akcije “Lim” ništa nisu prepuštali slučaju. Sve je unaprijed dobro planirano i zavisno od njihovih procjena rađeno u odgovarajućem trenutku. Modrice koje sam imao polahko su počele nestajati, a i hod sam koliko-toliko već upristojio, i sada su mogli da me prvi put prikažu bjelopoljskoj javnosti. Po mene u ćeliju dođoše Milko Kljajević, zamjenik upravnika zatvora, i ko- mandir Duško Obradović. Ljudi koji su dugo godina obavljali ove funkcije i koji su imali prilike da se nagledaju raznih ljudskih sudbina. Svjesni vre- mena u kom se nalaze i aktuelne politike koja je sada na sceni, od samog starta bili su koliko-toliko korektni, ako bi se kao parametar uzeo u obzir odnos ostalih komandira. Vjerovatno je od njih traženo da se prema nama ponašaju drsko i bezobrazno. Ipak, njih dvojica su svijetle tačke među za- poslenim. Njima dvojici se mogu priključiti i komandiri Bošković, Ojdanić, Goco Milatović, Simović i Vuković. Pogotovu kako je vrijeme teklo i kako se naziralo skoro okončanje našeg slučaja, ovi momci su bili sve korekt- niji. Istina da prvih tri-četiri mjeseca mog tamnovanja ni oni nisu smjeli, bar tako mislim i to je moje opravdanje za njih, biti korektni prema nama. I oni su tih prvih mjeseci bili strogo ozbiljni i jako profesionalni. Kada me izvedoše iz ćelije i kad se nađoh u zatvorskom krugu, primijetih još jed- nog zatvorenika koji je tu već čekao. Saznadoh da se preziva Vrećo i da je iz Čajniča. Kasnije sam doznao da je to ubica poštara iz Bukovice. O tom svirepom ubistvu jadnog poštara dugo se pričalo širom Sandžaka, jer se do- godilo na samom početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Iako Crna Gora, zvanično nije učestvovala u ratu, trideset i tri sela sa područja pljevaljske opštine su do temelja porušena i etnički očišćena. Deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica, zločincu Karadžiću, Bukovica, bombe na džamije, dućane i kuće bošnjačke, prebijanje omladine, žena, staraca. 104 Ibrahim Čikić

Desetine hiljada izbjeglih i prognanih iz svojih domova itd. I tome sl. Uzeše moju desnu i njegovu lijevu ruku i staviše nam jedne lisice, tako što jednu hvataljku zaključaše na mojoj desnoj a drugu na njegovoj lijevoj ruci. Milko skrenu pažnju Vreći da polahko korača, jer ja ne vidim baš najbolje, i da vodi računa da slučajno negdje ne padnem. Odnos između njih dvojice i Vreće bio je dosta prijateljski. Uvedoše nas u zatvorsku maricu i uputiše se s nama u pravcu bolnice. Prvi put poslije više od mjesec dana imao sam priliku da izađem izvan zatvorskih zidina. Zadnji dio marice bio je bez prozora, tako da uz put nismo mogli ništa vidjeti. Poslije kraće vožnje marica se zaustavi i vrata na njoj se otvoriše. Izvedoše nas vani i tada primijetih da smo ispred glavne bolničke kapije. Odmah mi sinu misao da su ovo namjerno uradili i da je to neko od njih zahtijevao. Trebalo me je ovako svezanog i jadnog pro- vesti kroz krug cijele bolnice, kako bi me vidjelo što više građana i bolničkih radnika. Razlog za taj postupak vjerovatno je bio u tome što sam morao proći ispred ginekološkog i ostalih odjeljenja gdje su kao doktori radili moja sestra, brat i snaha. Trebalo je da me vidi što više njihovih kolega kako bi i oni putem mene bili omalovaženi i diskreditovani. Zaista, tih dana i dugo poslije tih događaja oni su imali strašnih problema. Posebno ekstremistički i pročetnički nastrojen i pun socijalfašističkog naboja prednjačio je dr. Vučić Popović, načelnik ginekološkog odjeljenja. Taj čovjek, koji me je odlično poznavao i bio upućen u moje zdravstvene probleme, dobro je znao da je moje hapšenje bila obična farsa. Ali mržnja prema muslimanima, koja je tih dana bila na vrhuncu, potpuno mu je pomutila razum i probudila u njemu ono najgore kod takvog soja neljudi. Zaista su to bili mnogo teški dani za sve Bošnjake Sandžaka. Specijalna policija koja je tih dana kružila gradovi- ma sa većinskim Bošnjačkim stanovništvom, bez ikakvih razloga prebijala je Bošnjake po ulicama, kućama, kafanama, institucijama... teror, zulum i strah, postala je naša svakodnevnica. Intelektualci su posebno tada bili na udaru. Teško koračajući i žmireći, jer mi je smetalo dnevno svjetlo, a na nesreću i jutro je bilo sunčano, s velikom mukom sam pratio Vreća, koji mi je čestim trzajima ruke zatezao lisicu oko zgloba. Nisam mogao vidjeti koli- ko ljudi je moglo da me vidi i ko me sve tada gledao, ali sam osjećao poglede koji su bili nabijeni mržnjom i zlom. Poslije prilično dugog koračanja, ako se to kako sam ja tada hodio uopšte može nazvati koračanje, napokon smo stigli do zgrade u kojoj je smješteno Oftalmološko odjeljenje. Na samom ulazu u zgradu začuo sam plač jedne žene. Pogledao sam u pravcu odakle je plač dolazio, ali nisam bio u stanju vidjeti ništa drugo osim siluete i samo po boji glasa znao sam da plače neka žena. Plač je bivao svakog trenutka jači i jači. Tek kasnije, kada sam izašao iz zatvora, saznao sam da je to bila radnica GDJE SUNCE NE GRIJE 105 bolnice Vezira Lukač, koja je odmah otrčala i javila mojoj sestri da su me doveli na pregled. Teškom mukom sam uzašao uz stepenice i konačno se nađoh u ordinaciji dr. Karišika. Iako sam Bog zna koliko puta dolazio na pregled, u istu ovu ordinaciju poznavao osoblje i doktora, a tako i oni mene, samo dr. Vojo Bulatović i medicinski tehničar Banjo nazvaše mi dobar dan. Odmah nakon mog ulaska stiže i moja sestra, koja plačući pokuša da me za- grli i poljubi, što joj komandiri ne dozvoliše, saopštivši joj da im je skrenuta pažnja da se ni slučajno ne smijem sa mojima sastati. Uvedoše me u pro- storiju za pregled, a ona ostade u sobi sa Banjom i medicinskom sestrom. “Odvežite ga, skinite mu lisice! Ovo je bolnica, a ne zatvor, nije da vjerujete da vam u ovom stanju može pobjeći. Vidite li da jedva hodi i da ništa ne vidi?!” prepoznah dr. Voja Bulatovića. “Može i sa lisicama, samo nek odvežu Vreća! Spreman je on na svašta!” zagrmi doktor Karišik, što kod mene izazva uzvik čuđenja, koji mi se nekontrolisano ote. “Tomo, ti obavi pregled nad pacijentom svezanim u lance. Kada ti završiš,��������������������������������������������������������������������� tražim da ga i ja pregledam ali onako kako dolikuje čovjeku. Pre- gledat ću ga tek kada ga budu odvezali”, gnjevno i ljutito reče dr. Vojo. “Sipajte mu atropin kapi nula pet odsto kako biste mu proširili zjeni- ce”, reče dr. Tomo obraćajući se osoblju. “Doktore, pa vi dobro znate da se meni ne smije davati atropin jer ja imam miopiju! Znate dobro da je to meni najstrožije zabranjeno. Vi bar znate moju istoriju bolesti, vi me pratite skoro dvadeset godina i imate odličan uvid u moje zdravstveno stanje, bar što se tiče očiju!” zaprepašte- nim glasom ovo saopštih Tomi, ne mogavši da se pomirim sa činjenicom da je izdao takvu naredbu. “Ništa ja ne znam. Mislio sam da znam, ali sada vidim da ništa ne znam! Kad si ti mogao da rušiš mostove i da budeš snajperista sa crkve sv. Petra, da ubijaš Srbe i praviš državu! Kad sve to možeš i hoćeš, a gledao sam i na televiziji tvoje hapšenje, ja ti više ništa ne vjerujem”, reče Tomo sav zajapuren, glasom punim ironije praćene smijehom. “Doktore, vi dobro znate njegovu prirodu bolesti i ono što su mu savjetovali ljekari Opšte bolnice grada Beograda, da ni po koju cijenu ne smije koristiti tu vrstu kapi! Nemojte da mu vi oduzmete i to malo vida što mu je još ostalo”, začuh molećiv sestrin glas praćen suzama. Milko i Duško joj skrenuše pažnju da im je najstrožije zabranjeno da mi skinu lisice i da ona ne smije biti prisutna dok traje pregled, te je ljubazno za- moliše da napusti prostoriju gdje sam se trenutno nalazio. Plačući iz sveg glasa, ona napusti ordinaciju i izađe vani. Banjo mi priđe i nasu kapi u 106 Ibrahim Čikić oči, govoreći mi da nije atropin već zamjena koju smijem primati. Mučna atmosfera ispuni ordinaciju. Zavlada potpuni muk i tišina, tako da se čulo disanje onih koji su se nalazili u mojoj blizini, a iz druge prostorije čuo se plač moje sestre. Ovakva situacija je trajala nekoliko minuta, koliko je potrebno da bi se proširile zjenice. Tišinu prekide Tomov glas: “Dajte ga na stolicu za pregled!” Polahko vođen od strane Banja ispod ruke, sjedoh na dobro poznatu stolicu. Nasuprot meni, na razdaljini oko metar, sjede Tomo i stavi mi na oči naočare za mjerenje dioptrije. Zatvorivši mi desno oko crnim nepro- zirnim staklom, oko na koje sam vidio, stavi mi staklo sa dioptrijom na lijevo oko, na koje sam prije hapšenja mogao razlikovati svjetlo i nazirati siluete a sada sam na njega potpuno izgubio vid, zahvaljujući torturi koju sam prošao. “Čitaj”, odbrusi kratko Tomo. “Doktore, dobro znate da ja na to oko još od 75-te godine razazna- jem samo svjetlo i nazirem siluete i da nikada od tada nisam mogao ništa više vidjeti. Nažalost, sada ni svjetlo nisam kadar njime vidjeti. Zahvalju- jući torturi koju sam ovih dana prošao ostao sam bez i to malo vida, a sada i na desno oko vidim toliko loše da nisam u stanju da se krećem. Nažalost, i zdravo oko je sasvim propalo, moj doktore. Kažem zdravo iako sam na njemu imao dvije preventivne fotokoagulacije, jednu u Beogradu a drugu u Berlinu. Vi znate da mi je pratilac neophodan i da su to konstatovali naj- elitniji stručnjaci ex Jugoslavije”, govorio sam plačnim glasom, praćenim suzama iz očiju koje su tekle tolikim intenzitetom da su mi kapale sa brade na bedra. Ovaj plač i ove suze bili su protiv moje volje i nisam ih mogao kontrolisati. Po prvi put sam ispoljio slabost i otkrio stanje u kojem sam se nalazio. Doista tada nisam mogao kontrolisati svoje emocije, tako da sam se zbog takvog izliva svojih osjećanja mučno osjećao, prekoravajući sebe što mi se sve ovo dogodilo pred ovim čovjekom i na ovom mjestu. Te emocije i ta slabost bili su jači od mene i ja nisam mogao tu ništa uraditi. Tomo je detaljno obavio pregled mojih očiju, konstatujući da na nji- ma nema nekih većih i značajnijih promjena. Pritom je skrenuo pažnju komandirima da me ne ostavljaju samog kod prozora, kako ne bih pobje- gao skočivši kroza nj. “Doktore, ako ste vi završili sa pregledom i ja bih ga malo pogledao, ukoliko nemate ništa protiv”, dostojanstvenim glasom uz izuzetno kul- turan nastup oglasi se doktor Bulatović. Ne čekajući odgovor priđe mi i blago me pogladi po glavi. “Skinite mu lisice, nismo u Aušvicu! On je ovdje u svojstvu pacijenta i mi smo dužni prema njemu postupati na taj način. Ja sam humanista i GDJE SUNCE NE GRIJE 107 dužnost mi je da ovako postupim! Molim vas, skinite mu lisice sa ruku!” Nemajući kud, Duško priđe i skide mi lisice sa ruku, skrećući mu pažnju kako im je rečeno da to ne rade i da sam ja sklon bjekstvu. “Molim vas, izađite vani i ostavite me samog sa pacijentom kako bih na miru obavio pregled. Što se tiče bjekstva od strane pacijenta ja sam za njega odgovoran i garancija sam da on niti hoće pobjeći niti je u stanju za tako nešto. Pa vidite li, da ga sada pustite kući, on nije u stanju sam otići”, ustavši sa stolice i gurajući ih ka izlazu iz ordinacije, reče im dr. Vojo. Kada ih je istjerao vani, zatvori za sobom vrata i zaplaka. “Kume, ja ti nisam u stanju ništa pomoći. Ovo su neka luda vremena. Sada su na sceni neljudi. Da vidim u kakvom su stanju tvoje oči i da ti dam nešto od lijekova, to je sve što mogu uraditi za tebe.” Čim se primakao mom desnom oku i putem svjetlosti i lupe pogle- dao očno dno, bolno uzdahnu i teško dišući nastavi da ispituje moje oči. Pažljivo gledajući i posmatrajući, detaljno, onoliko koliko je on bio u mogućnosti, izvrši pregled i izmjeri mi očni pritisak, koji je bio toliko visok da je kod dr. Voja izazvao čuđenje. Tiho mi saopšti ono što je on konstatovao prilikom pregleda. “Kume, lijevo oko ti je trajno izgubljeno i ono je doživjelo totalnu atrofiju. Moj ti je savjet da hitno zatražiš operaciju kako bi ti odstranili isto. Na desnom oku ima promjena, na mrežnjači i na šestici u donjem di- jelu vidljivi su tragovi izumiranja ćelija i početak ablacije. Uslovi u kojima se sada nalaziš ubrzat će gubitak preostalog vida i može se računati da ćeš ostati trajno u mraku. Moraš biti spreman i na takav ishod, ali ako bi ti se i to desilo, nemoj se nadati da će te pustiti iz zatvora. Mislim da izvještaj koji ću ja napisati, a koji odražava tvoju trenutnu sliku zdravlja i koji je dramatičan, niko neće uzeti u obzir i to ti neće olakšati robiju. Moguće je da zbog ovakvog mog ponašanja budem i ja proglašen teroristom. Ali savjest koju posjedujem jača je od opasnosti koje mi prijete i ne mogu se tome oduprijeti. Predložit ću da te povedu na pregled u Titograd, kod doktora Jovovića, kako bi i on dao svoje mišljenje. On je najjači oftalmo- log u Crnoj Gori i jako je pošten i čestit čovjek. On će ti sigurno dati objektivan nalaz i predložiti najbolje rješenje. Sumnjam da će se njegov nalaz ispoštovati od strane suda, ali neka imaš i njegovo mišljenje.” Suze su u potocima tekle iz mojih očiju, a bol je stezala srce i dušu. Pa zar u trideset i šestoj da ostanem trajno u mraku, zahvaljujući teroru državnih organa u liku i djelu Sveta, Mila i Momira. Ti neljudi i ratnohuškački profiteri pogazili su svaku moralnu normu ponašanja. U njihovim zlikovačkim i prljavim namjerama i načinu na koji su svoje crne 108 Ibrahim Čikić zamisli provodili u djelo pozavidio bi im i sami đavo. Pa šejtan ima grani- cu dokle smije ići u svojim zlodjelima, ali ova skupina crnogorskih čelnika nema. Za odbranu vlasti i moći kojih su se putem uličnih okupljanja i sile dokopali spremni su žrtvovati i posljednjeg Srbina i Crnogorca, a o nama Bošnjacima razmišljaju kao o kolateralnoj šteti. Vješto manipulišući naro- dom i njihovim nacionalističkim osjećajima, godinama su uspijevali osta- ti na vlasti mijenjajući samo nazive funkcija, a pri tome ne gubeći moć koju su posjedovali. Da mi je tada neko rekao da će ovi ljudi imati obraza i smjelosti nakon svih dešavanja u kojima su direktno učestvovali doći u Sarajevo, smatrao bih ga luđakom. Vještim manevrima i dezorijentacijom Bošnjaka i dan današnji vladaju Crnom Gorom. Može li neko zamisliti mentalni sklop čovjeka, kojeg hapsi režim Mila Đukanovića, da odmah nakon izlaska iz zatvora sjedne u ministarsku fotelju takve vlasti. Godi- nama vjerno poput psa, služi takvom režimu, do onog trenutka kada su ga poput džukele m‘ršnuli iz vlasti. Da sam tada znao da će većina Bošnjaka glasati za režim koji je počinio takva zlodjela nad pripadnicima naroda kojem i sami pripadaju sigurno ne bih preživio takvo saznanje. Zato se i mudrost Gospodara ogleda u skrivanju budućih događaja. Jer da sam znao da će Bošnjaci oprati krvave ruke katilske i postati odlučujući faktor za održavanje režima na vlasti sigurno bih sa uma sišao. Nadati se da će pravosudni organi čiji su oni čelnici biti bolji od njih bilo je ravno ludilu. Većina stanovništva uglavnom podržava njihove stavove i razmišljanja. Narod je kao stoka, potreban je samo dobar čobanin. Psihologija mase je takva da je manipulisanje njom uvijek bilo lakše nego rad sa pojedincem. Tehniku manipulisanja masama, odlično je poznavala ova crna trojka. Riječi kao što su humanost, sažaljenje, milost, poštenje, čast, dostojanst- vo, više ne važe kako u Srbiji tako ni u Crnoj Gori. Značenje i pojmovi takvog sadržaja ne postoje u javnoj komunikaciji, pa čak ni u školama. Nacionalšovinizam protkan fašizmom upakovanim u socijalističku misao Srbe i Crnogorce je doveo do histeričnog samoljublja. Mržnja prema sva- koj različitosti i onom što nije isto po njihovim aršinima bila je takva da je to smatrano veleizdajom i bilo prepušteno rulji na odstrjel. Sada smo ja i ostali uhapšeni Bošnjaci prepušteni tim ludacima. Ovako bolestan i bespomoćan, moram se boriti protiv opšteg ludila za goli život i puko preživljavanje. Doktor Bulatović i njemu slični su u tolikoj manjini da po- stoji mogućnost, kada bi javno iskazali svoje stavove, da budu linčovani od sopstvenog naroda. Brišući suze, dr. Vojo završi pregled, pri tome mi dajući kapi protiv očnog pritiska i upale očiju. Kada mu kazah da sam sam u ćeliji i da nisam GDJE SUNCE NE GRIJE 109 u stanju sam stavljati kapi u oči, reče da će napisati u izvještaju da mi je potreban pratilac, ne bi li mi dali nekog zatvorenika da bude sa mnom u ćeliji. Po završetku pregleda, koji je dosta dugo trajao, uđoše Milko i Duško i staviše mi lisice na ruke. Htjedoše da me opet svežu skupa sa Vrećom, ali se ja pobunih i ne dadoh da opet budem vezan zajedno s njim. Milko uze mene a Duško Vreća i pođosmo nazad u pravcu marice, kako bi nas odveli u zatvor. Kada se nađosmo u dvorištu bolnice, blizu ulazne kapije začuh dobro poznati glas. ��������������������������������������Bio je to Arslan Bikić, zet Omera Ome- rovića i moj dobar prijatelj. “Milko, hoćeš li me pustiti da se pitam sa ovim čovjekom?” pa i ne sačekavši odgovor priđe i pruži mi ruku te nastavi: “Ovo je dobar čovjek, budi siguran, a i zatvor je za ljude. Sve će ovo jednom proći i neko će se stidjeti zbog ovoga”, završi Cala, kako sam ga od milja zvao, prije nego me uvedoše u maricu. U teškim trenutcima stisak ruke od prijatelja je često najvažnija stvar u životu. 110 Ibrahim Čikić

Bjelopoljski zatvor GDJE SUNCE NE GRIJE 111

DRUGO LICE ĆELIJE

Povratak u zatvor i moje dovođenje nazad u ćeliju proteklo je bez nekih posebnih događaja koje bih trebao opisivati. Ćelija mračna i hlad- na, zaudara na izmet i mokrež, ustajao vazduh ispunjen vlagom odaje uti- sak štale. Sjedoh na krevet kako bih se ispružio radi odmora, koji mi je u ovom trenutku bio i te kako potreban. Pregled očiju koji sam upravo obavio iscrpio me. Svaki pregled očiju koji sam i ranije, dok sam bio na slobodi, morao obaviti svakih šest mjeseci radi preventive, kako bi se na vrijeme uočila i najmanja promjena na očnom dnu, bio je jako bolan i primoravao me da odležim koji dan u postelji. Zbog širenja zjenica koje je obavezno pri takvim pregledima, bukvalno sve to vrijeme zavisio sam od tuđe njege i pomoći. Sada sam doveden i ostavljen sam u ćeliji, iako sam morao sipati kapi u oči zbog očnog pritiska i upale koju sam dobio, uslijed nehigijenskih uslova u kojim boravim već više od mjesec dana. I ono malo vida što sam imao sada sam izgubio jer mi proširena zjenica nije omogućavala da vidim išta drugo osim svjetla i nejasnih obrisa nekih predmeta koji su me okruživali, tako da nisam bio u mogućnosti ništa razlikovati. Kako da sam sebi sipam kapi tačno u određeno vrijeme, kako da naspem kap u oko na koje uopšte ne vidim, kako da činim hizmet oko sebe, kako da postavim da jedem, kako da pospremim poslije jela, kako da obavim nuždu u kantu, kako da prospem kantu, kako sâm u šetnju i još Bog zna kakvih sve potreba živ insan ima, i sve to u neljudskim i pot- puno nehumanim uslovima i okruženju koje je u potpunosti neprijatelj- ski nastrojeno prema meni? Potajno sam se nadao kada odem na pregled da će dr. Karišik založiti sav svoj autoritet i kredibilitet kako bi odbranio prvo svoju profesiju a onda i mene kao pacijenta. To što sam razočaran i slomljen postupkom i načinom na koji se ponio prema meni dodatno mi je razaralo dušu i zadavalo bol. Pa zar je moguće da i on dijeli mišljenje ovih polupismenih i priučenih policijskih visokih službenika kao što su Z oran Lazović, Medenica i ostalih koji su slični njima, koji misle da meni nije ništa i da se pretvaram i vješto ih foliram? Da li je moguće da čak i doktor koji mora u duši biti humanista prelazi granice svih kodeksa i 112 Ibrahim Čikić normi ljudskog i poprima osobine i kodeks ponašanja koje ne priliči ni najkrvoločnijim divljim zvijerima? Preko svih ovih problema i muka sa kojima se sada moram uhvatiti u koštac još i dodatna briga šta je sa mojim najdražim. Da li su silovane, da li je Ali doista zaklan, kako se moji nose sa problemima i mukom koja ih je, ne mojom krivicom, zadesila? Kako sam vidio i osjetio na svojoj koži ponašanje dr. Toma, još više sam bio si- guran da su moji najdraži doista preživjeli sudbinu koja mi je predočena u Foči. Ovdje se ne radi samo o brizi za moje najdraže. Naprotiv, suosjećam sa svakom nevinom žrtvom. Posebno žalim djecu i žene. Oni su poseb- no na meti zlikovaca. Karakterna crta zločinaca ogleda se u činjenju zla nemoćnim. Gdje su god naišli na otpor, bježali su poput zečeva. Sve voj- ne “podvige” nad braniocima Bosne i Hercegovine izveli su kada su bili desetinama puta jači od branilaca. Poslije žestokih granatiranja, bojnih otrova, stranih plaćenika i dobro pijani. Nekoliko dana sam proveo sam u ćeliji, a da ni dan-danas, iako je od tih događaja prošlo više od deset godina, nisam u stanju sebi objasniti kako sam preživio i pamet sačuvao. Nemoguće je zdravom insanu objasniti šta znači ostati bez čula vida. Da bi čovjek znao cijeniti zdravlje potrebno je da prije toga bude bolestan. Tako i onaj koji ima oči nikada neće moći razumjeti onog koji ima probleme sa vidom ili onog koji nikako ne vidi. Čuo sam priču o čovjeku koji je sanjajući sljepilo i gubitak vida osvanuo potpuno sijed. Zdravlje je zdravlje i sa njim se ništa ne može pomiješati, a oči i očinji vid je nešto što je i iznad zdravlja i što ima vrijednost veću i od samog života. Kada neko ko je imao vid ostane ili treba da ostane bez njega, postoje posebne službe i institucije koje se bave takvim čovjekom kako bi mu olakšali i kako bi ga pripremili za takvu vrstu života. Tada se svi oko njega trude da mu što više budu pri ruci i da ga raznim vježbama i pomagalima pripreme za takav život. Pri tome su jako važne psihofizičke i sociološke pripreme. Sve to radi koliko-toliko lakšeg života, dostojnog čovjeka. Nije mi poznato niti sam do sada imao prilike čuti da ljudi koji imaju takve probleme sa vidom bivaju hapšeni i držani 307 dana u naj- nehumanijim zatvorskim uslovima. Ta vrsta zločina i takvog ponašanja koje je pokazala tadašnja srpsko-crnogorska vladajuća oligarhija sigurno je presedan u civilizovanom svijetu. Gledajući kakav odnos danas imaju ratni zločinci u pritvorskoj jedinici u Hagu i Sarajevu žalosno je što to nazivaju zatvorom. Zatvorsku njegu i ljekarsku pomoć koju danas uživaju ratni zločinci za vrijeme izdržavanja kazni, ni danas nemaju Bošnjaci Sandžaka od aktuelnih vlasti. Animalni opstanak bošnjačkog naroda 2011-te godine ništa manje nije ugrožen nego devedesetih prošloga vi- GDJE SUNCE NE GRIJE 113 jeka. Samo su metode sada mnogo perfidnije. Podlije i pokvarenije. Na žalost u tim prljavim poslovima oko uništenja bošnjačkog korpusa do- brim dijelom učestvuju i petokolonaši. Domaći izdajnici, ne ljudi! Koliko muke i koliko napora sam morao uložiti kako bih tih dana preživio nisam u stanju riječima opisati. Čini mi se da se ta golgota koju sam tih dana prošao ne može ama baš nikako opisati i da bi neko razumio o čemu govorim, morao bi sve to, ne daj Bože, preživjeti i proći kroz takvu vrstu patnje i boli. Tih dana sam molio Boga da me uzme Sebi kako bi mi prekratio sve patnje i boli. Život koji sam tada živio sveo se na život biljke, sama vegetacija bez ikakvih odlika insanskog života. Apatija je obuzela moje biće i nisam imao nikakve volje za život. Nikakvih informacija ni- sam imao niti ijednu posjetu advokata. Posjete koje su bile četvrtkom tra- jale su isuviše kratko, uz prisustvo nekoliko komandira koji su sve budno pratili i motrili na svaku riječ i pokret svih prisutnih kako slučajno ne bih dobio neki haber od mojih koji bi me vratio među ljude. Ističu i posljednji dani mjeseca aprila, i dalje boravim sam u trokre- vetnoj ćeliji. Pošto je kanta u koju sam vršio veliku nuždu bila puna, mo- rao sam naći neko rješenje i otarasiti se njenog sadržaja. To jutro u smjeni je bio komandir Šuković. Kada je došao red da se otvore vrata moje ćelije za potrebu prosipanja kante i uzimanje čaja u zatvorskoj porciji, odlučio sam da konačno sam pokušam uraditi ono što sam morao. Kad se otvoriše vrata, začuh teatralan glas Šukovićev: “Čikiću, hoćeš li iskoristiti ono na šta imaš pravo?” “Komandire, ja moram jutros prosuti kantu, ali ne vidim, molim vas, pomozite mi kako bih došao do mjesta gdje se prosipa. Samo me odvedite do tog mjesta i pokažite, ja ću sam ostalo uraditi. Molim vas, komandire, pomozite mi”, izgovorih trudeći se da budem što ljubazniji kako ne bih izazvao kod Šukovica neku nepredvidivu reakciju. Možda uspjem u nje- mu probuditi humanost. Nažalost profesija kojom se bavi dugi niz godina od njega je napravila profesionalca vjernog i poslušnog svojim starješina- ma. Humanist u ovoj vrsti posla ne postoji ni kao pojam. Naivno je bilo sa moje strane tako nešto u tom vaktu i zemanu očekivati. Morao sam biti svjestan te činjenice. “A da nećeš da ti ja prospem kantu i očistim ćeliju? Kad si znao rušiti državu, nauči i kantu da prospeš. Imaš par minuta za to pa izvoli”, kroz smijeh i glasom punim prezira odgovori mi Šuković. Nisam imao kud, a također nije dolazilo u obzir da ostavim kantu u ćeliji za naredni dan, tako da uzeh kantu u desnu ruku i polahko krenuh prema vratima kako bih iza- šao iz ćelije. Jutarnja svjetlost pogodi moje oči kao snažan udarac, zadavši 114 Ibrahim Čikić mi veliku bol u očima i suze nekontrolisano potekoše iz mojih bolesnih očiju. I ono malo vida što sam imao sada me napusti i ništa osim magle nisam mogao ispred sebe vidjeti. Lijevom rukom prihvatih za ogradu i nesigurnim korakom pođoh u pravcu stepeništa. Stigavši do kraja hod- nika osjetih pod rukom da ograda skreće na lijevu stranu i počinje da se spušta, što mi dade do znanja da su tu stepenice koje vode na zatvorski krug. Polahko počeh da silazim niz stepenice pridržavajući se lijevom ru- kom za ogradu. Morao sam voditi računa o svakom koraku, kako se ne bih spotakao i pao. Nije me bilo strah pada koliko sam se plašio da se kanta ne prolije po meni jer već dva mjeseca nisam se okupao niti kosu oprao. Ta���- kav maler bi mi još dodatno iskomplikovao situaciju u kojoj sam se nala- zio. Pojma nemam kada ću dobiti pravo da se okupam i da li ću uopšte imati takve prilike. Lagahno siđoh niz stepenište u komadu i s kantom u ruci. Otkako sam šetao sa Šćerom i Rafetom ovo je prvi put da sam na dvorištu. Sada tek vidim koliko su moji prijatelji pogriješili što mi bar jed- nom nisu dozvolili da prospem kantu kako bih sada otprilike znao u kom pravcu da krenem. Znao sam samo da treba ići lijevo, ali gdje, kako, dokle, gdje je šaht za prosipanje, niti sam mogao vidjeti niti sam znao gdje se na- lazi. Instinktivno pođoh pravo i napravih nekoliko koraka i tada potpuno izgubih orijentaciju gdje se nalazim, s koje strane sam došao i kuda treba da idem. Stajao sam nemoćan u mjestu, ne pokušavajući da napravim ni jedan, korak u strahu da se ne sapletem i padnem. “Komandire, kuda da idem, gdje je šaht? Ja ništa ne vidim”, vičući iz sveg glasa ponavljao sam ove riječi više puta, dok mi Šuković konačno ne odgovori: “Ne tamo, budalo jedna! Traži, budalo, traži šaht. Kako si mogao da tražiš Srbe da ih kolješ? Traži! Vrijeme ti je pri isteku pa ako ne prospeš, vratit ćeš se sa punom kantom nazad u ćeliju.” Sve ovo, na jako podrugljiv način praćen smijehom, saopšti mi “dobri” Šuković. “Komandire, ako mi smjesta ne pokažete gdje je šaht, ja ću sad na ovom mjestu kantu prosuti pa neka bude šta god biti mora! Ne vidim gdje je šaht i nisam u stanju da ga sam nađem, valjda ima imalo ljudskosti i časti kod vas da vidite da mi je pomoć doista neophodna kako bih mogao prosuti kantu!” dosta ljutito, iznerviran ovakvim njegovim postupkom, derem se na sav glas. “Lizat ćeš poslije to jezikom, to ti kaže Šuković!” Ova njegova izjava kod mene izazva takvu reakciju da sam ja istog momenta istresao kantu na mjesto na kom sam stajao i udaljih se neko- liko koraka ne znajući gdje dalje i u kom pravcu da krenem. Izgubio sam GDJE SUNCE NE GRIJE 115 orijentaciju i morao mi je neko pomoći kako bih pošao nazad prema ćeliji. Tada osjetih da mi priđe neko i uhvati me pod ruku i dovede do ograde stepeništa. Kasnije sam saznao da je to bio kuhar kojeg smo zvali Vreva. Dohvativši se ograde polahko se počeh peti uz stepenište. Komandir još nije bio vidio da sam ja kantu istresao na mjesto gdje sam stajao niti je vidio da mi je Vreva pomogao da dođem do stepeništa. Kada sam izašao navrh stepeništa i našao se u hodniku, pređoh na suprotnu stranu od ogra- de i uhvatih se zida pa pipajući krenuh do vrata moje ćelije. Ne znam ko- jim poslom je Šukovic bio zauzet tako da nije vidio da sam prošao vrata svoje ćelije i zaputio se prema drugim ćelijama. I sam sam osjetio da sam promašio ćeliju i da sam na pogrešnom pravcu, ali nisam znao kako da dođem do nje. Iako sam oči držao otvorene i pri tome osjećao u njima veliku bol od svjetla, trudio se da ugledam nešto što bi mi bilo orijentir za povratak u svoju ćeliju, to mi nije polazilo za rukom jer osim magle i suza koje su me pekle ništa drugo u tom trenutku nisam mogao vidjeti niti osjetiti. “Gdje ćeš tamo? Gdje ćeš u tuđu ćeliju? Vraćaj se nazad u svoju, bu- dalo! Nazad!” dreknu na mene Šuković iz sveg glasa. “Ne vidim, komandire, gdje sam, molim te, vrati me do moje ćelije. Ne vidim, ne mogu sam!” Uhvati me sa dva prsta ispod ramena desne ruke, kao da drži nešto nečisto, pa me poče vući nazad do ćelije i uvede me u nju. Zar je moguće da mi ne vjeruje da doista ne vidim, i da nisam u stanju sam da se krećem? Da li je moguće da je propaganda koja je tih dana bila usmjerena protiv mene bila toliko jaka da ni ono što je kod mene bilo sasvim lahko vidljivo i prepoznatljivo, u ovom slučaju radi se o vidu, proizvela takvu mržnju i odbojnost prema meni da kod Šukovića i njemu sličnih komandira kao što je Marjanović, Petrović i Veličković izazove takvo osjećanje da su, imao sam tih dana takav utisak, bili spremni i mrtvog da me proglase za živog? Očekujući burnu reakciju od strane komandira kada vidi gdje sam prosuo kantu, morao sam odmah reagovati i prijavih se da me odvede na razgovor sa upravnikom zbog zdravstvenih i ostalih problema koji su bili moja svakodnevica. Uredno primivši to i potvrdivši da ćeme prijaviti za razgovor, zatvori vrata iza mene i ja ostadoh sam sa svojom boli. Priđoh lavabou, oprah ruke, umih se i sjedoh na klupu koja je bila postavljena uz sami lavabo i zapalih cigaretu kako bih odahnuo od svih ovih događaja koje sam morao preturiti preko glave. Nisam povukao više od par dimo- va kada začuh dreku na dvorištu. Prepoznah Šukovićev glas i odmah mi postade jasno da je vidio gdje sam izručio kantu. Derao se koliko ga grlo 116 Ibrahim Čikić nosi, psujući na sav glas. Očekivao sam da će svakog trenutka uletjeti u moju ćeliju i iskaliti svoj bijes na meni. Vrata se s treskom otvoriše i sav zajapuren uđe naredivši mi da ustanem kad razgovaram sa njim. Objasnih mu da sam bolestan i da ne mogu ustajati te da sam kantu morao prosuti jer doista nisam mogao naći šaht, pri tom ga pitajući da li je moguće da u njemu nema ništa ljudsko što bi ga navelo da pokaže bar i malo humanosti naspram mene i da li je svjestan bolesti i oštećenja vida koje sam dobio poslije torture u Foči. Također, mu rekoh da me može ubiti ali ja nisam u stanju čistiti ono što sam prosuo. Objasnih da sam tražio od njega da mi pomogne kako bih pronašao šaht. Ponovo mu rekoh da mi je neophodan razgovor sa upravnikom, jer nisam u stanju više sam boraviti u ovoj ćeliji u kojoj se sada nalazim, te da je i on svjedok da ja danima ne izlazim iz ćelije jer ne mogu sam ići u šetnju. Rekoh mu da mu je isto tako do- bro poznato kako me oni vode na posjetu i posade na stolicu prije ulaska moje porodice kako bi prikrili stanje mog vida i kako moji ne bi vidjeli koliko teško koračam zbog krvničkog odnosa policije prilikom hapšenja. Sve ovo i još mnogo toga saopštih u jednom dahu, tako da mu nisam dao prilike da bilo šta kaže, jer mi je bilo sasvim svejedno hoću li ili neću dobiti koji udarac pendrekom više. Toliko sam udaraca do sada već dobio da mi tih par udaraca ništa ne znače i da mi je sasvim svejedno udario me ili ne. Vidjevši da sam doista van sebe i da nekontrolisano vičem, te da se nisam više u stanju kontrolisati niti birati riječi, izađe gunđajući na- polje, govoreći sebi u bradu kako sam ja najviša budala koju je do sada u svom životu vidio. Uzbuđen i nasekiran svim ovim, bolovi u mojim očima postadoše sve jači i jači, tako da sam bio primoran leći na krevet. Poslije više bezuspješnih pokušaja stavljanja kapi u oči, najzad mi i to pođe za rukom. Navukoh pletenu kapu preko glave i očiju i pokušah da se smirim. Kada bi bolovi u očima bili nepodnošljivi, uvijek sam stavljao kapu preko lica i pokrivao glavu tako da bi mi toplina koju bih tada osjećao olakšavala i umanjivala bolove. Dok sam pokušavao umanjiti bolove u očima, duša je sve jače i jače boljela. Sama pomisao šta su sve morali preživjeti moji najdraži dovodila me do ludila. San već sigurno, bar se meni tako čini, ne dolazi na moje oči puna dva mjeseca. Dovoljno je da se sjetim događaja iz Foče i ne mogu po cijelu noć zaspati. ����������������������������������Ti događaji ne daju mi mira i ni- sam u stanju zaspati. Pokušam li trenuti odmah začujem strašne krikove i plač djeteta, što u meni izaziva takvu bol i tjera san s mojih očiju. I sada dok pokušavam umanjiti bol što mi zadaju bolesne i elektrošokovima uništene oči, bolna sjećanja i krici koji bolno odjekuju mojim umom raz- araju moje tijelo i dušu. Ustajem i palim cigaretu, šetam, ponovo sjedam, GDJE SUNCE NE GRIJE 117 pa ležim, tako danju tako i noću, svakoga trena i svakoga časa isto. Sve to je postalo sastavni dio mene i koliko god da sam se trudio pobjeći od takvih razmišljanja, nije mi polazilo za rukom i to je bila moja svakodne- vica. Zbog nečistoće ćelije i nemogućnosti održavanja minimuma lične higijene počeo sam preskakati namaze, što mi je pričinjavalo dodatnu poteškoću. Znao sam da tejemmum može zamijeniti abdest i gusul, ali to je u redu kada se radi o jednom ili dva namaska vakta. Ali��������������� kada to po- stane svakodnenica, onda to postaje nekako drukčije i stvara ti određenu sumnju. Tada ne možeš biti siguran kako trebaš postupiti. Jednom uzmeš abdest pa klanjaš i vidiš da nije nešto uredu zbog mjesta na kom si uzeo abdest. Drugi put tejemmum ali ni tako nešto nisi siguran i to ti stvara sumnju. Redovnom namazdžiji prekidanje namaza dosta teško pada i za- daje mu dosta boli i tuge. Samim biološkim sahatom osjetim svaki vakat namaza, ali počeo sam preskakati. Ne dao mi dragi Bog da sam ja to ura- dio zato što nisam htio klanjati, već zbog situacije i nečistoće u koju sam, ne svojom krivicom, zapao. Tegoba koja se tada javlja u čovječijoj duši toliko je velika da izaziva psihofizičku bol. Sav taj splet okolnosti i okru- ženja polahko počinje da me lomi i počinjem da gubim samokontrolu i teško kontrolišem situaciju. Da mi je samo da se okupam, da se operem, čini mi se sve bi mi bilo mnogo lakše. Dobro kupanje bilo bi ravno izlasku kući. Da imam još gdje na čistom mjestu abdest uzeti, ja bih bio kao soko. Ali to se sada u ovoj situaciji može samo zamišljati i ništa više od tog. U tim mojim mukama i gafletima dođe Šukovic i odvede me kod upravnika na razgovor. Uđosmo u kancelariju upravnika. Šukovic upravnika upozna sa događajem koji se desio kada sam prosipao kantu. Naglasi upravniku da je razgovor zakazao na moju inicijativu, te da sam ja to tražio od njega. Upravnik reče komandiru da sjedne a meni se obrati sljedećim riječima: “Dobro Čikiću, u čemu je problem? Dali smo ti najbolju ćeliju u cije- lom zatvoru, sam si u njoj i imaš izvanredne uslove boravka. To je sve što sam mogao uraditi za tebe. Šta ti još fali? Da nećeš slučajno kući?” Sada mi je postalo jasno otkud ona priča mojih roditelja, brata i se- stre prilikom posjeta da imam izvanredne uslove boravka i najbolji smještaj. Dakle, tu priču kako mi je dobro lansirao je upravnik Bulatović mojima i zahvaljujući njihovoj naivnosti oni su nasjeli na istu i čvrsto povjerovali u ta- kve laži. Vjerovatno je ta ista priča trebala da umiri i određene humanitarne organizacije koje su se interesovale za moj smještaj u zatvoru, jer im je po- sjeta bila zabranjena. Sve ovo vrijeme otkako sam uhapšen moji su odbijali da daju bilo kakve informacije različitim medijima koji su tih dana bukvalno opsjedali moju kuću, ne želeći da se zamjere vlastima i misleći da mi na taj 118 Ibrahim Čikić način mogu najbolje pomoći. Takav njihov stav samo je još više otežavao moju situaciju. Nesvjesno, iz naivnosti i poštenja odigrali su najbolju kartu u korist katila. Znali su moji dželati da Bošnjaci malo pričaju o zlu. Šutnja samo otvara puteve zla. Dok fašisti na lažima grade zločine i mobilišu zločin- ce, Bošnjaci šutnjom sakrivaju istinu. Zato se i ponavljaju ovakva zlodijela. Dakle, sada mi je postalo savim jasno da su moji, najvjerovatnije nesvjesno, nasjeli i progutali ono što je u tom trenutku najviše odgovaralo vlastima, da me drže što dalje od novinara. Angažovanjem advokata koji je samo mene branio također su nesvjesno doprinijeli otežavanju moje situacije, jer sam bio uskraćen za česte advokatske posjete koje su imali ostali uhapšeni i koji su imali koliko-toliko informacija o toku i razvoju procesa koji je planiran u Kraljevu pod šifrom “Lim” u prisustvu Slobodana Miloševića, Momira Bulatovića i kompletnog tadašnjeg jugoslovenskog i republičkog rukovod- stva, s ciljem zastrašivanja i potpomaganja etničkog čišćenja prostora krnje Jugoslavije i Sandžaka. Samo za tu godinu prostore Sandžaka, prema nekim statističkim istraživanjima, napustilo je preko sedamdeset hiljada Bošnjaka. Cifra je sigurno mnogo veća, ali zbog nepostojanja bošnjačkih institucija koje bi ozbiljno istražile ovaj vid etničkog čišćenja sve se zasniva samo na pokušajima i entuzijazmu određenih ljudi koji su debelo svjesni tadašnje srpsko-crnogorske, fašističko-četničke politike koja, manjim ili većim in- tenzitetom, traje skoro punih dvadeset godina, a da pri tom ne postoje ni- kakve naznake da će se u skorije vrijeme prekinuti sa takvom praksom. Još jednom sam, po ko zna koji put, u praksi i na sopstvenoj koži osjetio onu čuvenu Gebelsovu izjavu da laž plasirana desetak ili više puta postaje istina. Dobro potkovan i podučen, tačnije rečeno pripreman kadar tadašnje krnje Jugoslavije, potpomognut trabantima koji su sjedjeli u foteljama Republike Crne Gore i Srbije, koje su nasilno pokušale zadržati ime Jugoslavije, od strane SANU i ostalih akademskih institucija koje zasnivaju svoje ciljeve na doktrini Moljevića, Vase Čubrilovića i njima sličnih, proizveo je ozloglaše- ne četničke generale kao što su Draža Mihailović i Pavle Đurišić, koji su na najsvirepiji način poklali i pobili na desetine hiljada pripadnika bošnjačkog naroda i još više zanavijek protjerali sa ovih prostora. Sada ta ista politika, od strane državnih organa oličenih u liku Slobodana Miloševića, Momira Bulatovića, Mila Đukanovića, Sveta Marovića i njima sličnih na mnogo perfidniji i opasniji način provodi tu istu praksu, a da većina Bošnjaka nije ni svjesna da je samo pitanje dana kada će i oni doći na red za klanje ili protjerivanje sa ovih prostora. Za lakše provođenje svojih prljavih i podlih ciljeva koriste i određene, samo po imenu, pripadnike bošnjačkog naroda, koji sebe nazivaju Crnogorcima i veći su i od samih Cetinjana u busanju u GDJE SUNCE NE GRIJE 119 prsa kada treba burukati za račun vlasti za Srbiju ili Crnu Goru. “Dobro, upravniče, kad mi je toliko dobro, hajde da se zamijenimo pa da se ti ne patiš u ovoj kancelariji nego idi pa se koji dan odmori u mo- joj ćeliji”, rekoh Luki pa i ne sačekavši njegov odgovor nastavih: “Ne znam da li ti je poznato da ja danima ne izlazim u šetnju i da boravim u ćeliji koja nema WC-a, tako da nuždu obavljam u kanti i da se ta kanta mora svakoga dana prosipati. Ja danima nisam bio u stanju kantu prosuti i to sam danas uradio, uz mnogo poteškoća, nasred dvorišta, jer ja toliko slabo vidim da se jedva krećem, što ti može i komandir potvrditi, ako smije govoriti isti- nu i biti svjedok mudžahedinu, kako me ovih dana nazivate. Već danima moja ćelija nije očišćena, a lavabo je toliko prljav da se nisam u stanju ni umiti. Problemi koje imam svakodnevno kada moram sipati kapi poseb- na su patnja i muka, tako da bi mi mnogo lakše bilo kada bi bio još jedan robijaš sa mnom u ćeliji, koji bi mi makar u tom pomagao. Evo već puna dva mjeseca niti sam se okupao niti sam imao prilike da odem kod zatvorskog brice kako bi mi potakmio bradu i ošišao kosu. Samo zahvaljujući velikom čudu nisam zaradio neku infektivnu bolest, ali zato imam hroničnu upalu očiju, koju sam dobio ovdje u zatvoru. Još nijednom ni jedan od komandira koji ulazi u moju ćeliju nije ušao a da mi nije opsovao tursku majku i da se nije izdrao na mene tražeći da ustajem prilikom njihovog ulaska. Nikada neću ustati, jer sam bolestan i nisam u stanju da im ustajem, pa neka bude šta biti mora. To je samo dio problema sa kojim se svakodnevno susrećem, te ako mi doista želiš dobro, daj mi nekog ko bi bio sa mnom u ćeliji, kako bi me izvodio u šetnju i pomagao mi da održavam ćeliju. Na kraju, da ti još nešto kažem, druže upravniče: da ima imalo čovječnosti i ljudskosti kod tebe, ti bi podnio ostavku na to mjesto jer ne bi sebi dozvolio da budeš upravnik zatvora gdje drže skoro slijepa čovjeka, a još da bude i gore, ti ga vrlo dobro poznaješ.” Posljednje moje riječi izazvale su burnu reakciju kako Šukovica tako i Bulatovića i ja primijetih da sam pretjerao. Ali izgovorena riječ se nikada više ne može povratiti i zalud bi mi bilo da se sada kajem ili izvinjavam. Posljednju rečenicu sam izgovorio u afektu, jer sam doveden u stanje iz kojega nisam ni mogao drugačije postupiti, niti sam vidio skorog izlaska. “Dobro, Čikiću, sve ovo što si mi rekao ja ću prenijeti istražnom su- diji i javnom tužiocu pa ako oni odluče da ti treba dati nekoga ko bi bio sa tobom u ćeliji, nema problema. Ja ne smijem sam o tom donositi odluku, jer ti si poseban slučaj i prema tebi važe posebni aršini!” “Kakvi aršini, i to posebni samo za mene, zašto?” prekidoh upravni- kov govor, iznenađen onim što sam od njega čuo. 120 Ibrahim Čikić

Valjda i sam u afektu u kom se našao poslije svega što je čuo od mene, upravnik je nesmotreno izgovorio ovu posljednju rečenicu, jer je na tre- nutak ostao bez samokontrole i njegove usiljene blagonaklonosti prema meni. Sigurno znam da se maksimalno trudio da izvrši svako naređenje koje je dobijao od suda ili policije kako bi mi što više otežao situaciju, i da je samo od njegove procjene zavisilo do kada i na koji način me treba i u zatvoru što više mučiti, otežavati i zagorčavati mi život. “Pa dobro, bio si dosta nekooperativan prilikom hapšenja, Gajo kaže da si mu čak i majku psovao kada te saslušavao. Puno je toga što se satkalo i isplelo oko tebe. Ma, nije ni važno sada. Vodi ga, komandire, a ja ću vid- jeti da li će ti dozvoliti da ti dam nekog.” “Dobro, upravniče, prijavite me kod doktora, imam strašne bolove i upalu očiju, a i nestalo mi je kapi. Tama koja vlada u ćeliji gdje sada bo- ravim dosta doprinosi propadanju i ovo malo vida što mi je poslije Foče ostalo.” “Dobro, ali se mora čekati zatvorski doktor da ti da uput, jer bez nje- gove uputnice ne smijemo nikog voditi u bolnicu. On��������������������� dolazi jednom sed- mično i morat ćeš sačekati njegov dolazak. Od njegove procjene zavisi da li ćeš dobiti uput za pregled u bolnici.” “Znači, dok on ne dođe moram čekati pa makar čekanje dovelo do potpunog gubitka vida, je l’ tako, upravniče?” “Tako je, Čikiću, takvi su propisi za sve uhapšene pa i za tebe. Sada je tako i ja tu ništa ne mogu, zakon je zakon, služba je služba. Zdravo!” Šukovic najavi da je razgovor završen i povede me nazad u ćeliju. Uz put nismo ni riječi progovorili, ali sam osjećao da je bio jako ljut zbog one kante koju sam prosuo nasred zatvorskog kruga. Škljocanje brave i lupnja- va metala smiriše se i utihnuše i ponovo se nađoh sam u svojoj ćeliji. Ne- koliko dana sam još proveo sâm, tako da su prošli i prvomajski praznici. Počeo je treći mjesec otkada sam posljednji put napustio kuću. Mislim da je bio peti ili šesti maj kada dobih cimera. Bilo je to u pos- lijepodnevnim satima i u smjeni komandira Duška Obradovića. Duško me obavijesti da je sud donio odluku da mi mogu dati jednog robijaša koji će biti sa mnom u ćeliji. Dok mi je to govorio, često je ponavl- jao: nek ti je Bog u pomoći. Tek kasnije sam vidio zašto je tu rečenicu više puta ponovio prije nego nas je zaključao u ćeliju. Najava nečeg strašnog, još je strašnija ako se uporno ponavlja. Ponavljanje. Strepnja pred nepoznatim, ona ubija svaku nadu, čak i iluziju uništava osmišljenim kretanjem u krugu. GDJE SUNCE NE GRIJE 121

NIJE TEŠKA ROBIJA NEGO ROBIJAŠI

“Oj đevojko, Milijana, prošetaj se planinama! Prošetaj se gore-dolje...” Šetajući i sam gore-dolje kroz zatvorsku ćeliju, zapjeva koliko ga grlo nosi novopridošlica u mojoj ćeliji, pri tome podvriskujući i dodajući: “Joj, joooj, johoj!” Dobrih pola sahata šetajući gore-dolje ćelijom, pjevajući crnogorske narodne, čobanske pjesme, iscrpi svoj repertoar i baci se svom težinom na krevet. Ćelijom zavlada potpuna tišina, samo se čulo njegovo glasno disanje, koje je ličilo na životinjsko. Sve vrijeme dok je imao svoj pjevački nastup ja sam proveo ležeći u krevetu i čudeći se ponašanju i načinu na koji se pred- stavio. Morao sam naći nekako načina, kako da stupim u kontakt sa njim, da vidim o kome se radi, zbog čega je u zatvoru i za koje djelo odgovara. Proci������- jenih da bi najbolje bilo da mu se obratim strogim i zapovjedničkim glasom. “Kako se zoveš, junače? Odakle si? Ja sam Ibrahim, a ti?” “Malagić iz Gusinja!” “Jesi li baš iz Gusinja? Ja poznajem dosta ljudi tamo.” “Nisam iz grada, jedno selo podaleko od Gusinja!” sve mi se čini da je rekao Vrsenje ili nešto slično. Po prezimenu sam zaključio da je Bošnjak. Kako bih opustio Malagu, kako sam odlučio da ga zovem, ponu- dih mu cigar duhana i upitah ga da nije slučajno gladan. Cigaretu je jedva dočekao i odmah zapalio, a i za jelo je bio i te kako raspoložen. Halapljivo je jeo ono što sam ja dobio od kuće, pri tome pokazujući da mu se hrana i te kako svidjela. “Malaga, koje dobro je tebe ovamo dovelo? Koliko dugo si u zat- voru?” “Ma, za Božić sam zatvoren. Ne znam koliko dugo sam ovdje.” “Dobro, dobro, Malaga, evo ti je počeo peti mjesec, sad je maj, soko- le. A šta si uradio pa su te zatvorili?” “Eh, to je duga priča. Da bih ti sve to ispričo, moro bi me dugo slušat. Ne znam jesi li voljan da me saslušaš?” “Jesam, moj dobri Malaga, jesam, samo pričaj, makar vremena imamo koliko god hoćeš. Pričaj, junače, pričaj”, počeh ga sokoliti i kuražiti da kaže što više o sebi, kako bih stvorio 122 Ibrahim Čikić neku predstavu o njegovom karakteru i kakvo ponašanje i reakciju mogu od njega očekivati, a sve kako bih bio spreman na ono što bi moglo da mi se dogodi. Smijeh komandira Duška, dovoljno je ostavio traga na mene. Pametnom je dovoljan išaret. Nisam očekivao nikakvo dobro. Malaga poče nadugačko i naširoko govoriti o sebi i svojoj porodici, onda o nekoj svojoj djevojci, ljubavi, pa o staroj vještici koja mu je život upropastila. Poslije te priče poče drugu, kako mu je porodica u Americi, a on ostao da čeka vizu da i sam iskoči tamo pa mu djevojka poginula u autu koje je on vozio. Za vrlo kratko vrijeme ispričao je nekoliko verzija koje nisu imale nikakve sličnosti jedna sa drugom, tako da nisam mogao sa sigurnošću utvrditi zbog čega se nalazi u zatvoru, ali sam osjećao da je tu zbog ubistva. Nisam tačno mogao saznati koga je ubio i zašto, ali kako je razgovor tekao, svakog trena sam bio ubjeđeniji da sa sobom u ćeliji imam ubicu koji je dosta priglup i pun vjerovanja u mitomaniju. Sve vrijeme je pominjao vještice i neke nadnaravne stvari koje su svojstvene zaostalim cr- nogorskim selima i običajima. Dok je govorio, način na koji se izražavao i karakterističan govor i naglasak koji je imao, odavao je sliku zaostalog i pri- mitivnog čovjeka koji posjeduje i praktikuje pravoslavlje u onom najnižem mitomanskom obliku. Ni jedan jedini gest ili neku riječ koja bi ukazala da se radi o Bošnjaku sve vrijeme ni nesvjesno nije izbacio iz sebe. Osim imena i prezimena koje je bilo bošnjačko, ni na koji drugi način nije pripadao tom narodu. Kako je razgovor tekao i kako je svaki put na različit način opisivao razlog boravka u zatvoru, a u svakoj priči pominjao jednu te istu staricu, zaključio sam da se radi o ubistvu neke starije ženske osobe. Motiv i raz- log ubistva nikako nisam mogao saznati. Tek kasnije, pri kraju svoje robije, saznao sam da se radilo o svirepom ubici koji je ubio jednu staricu iz zabi- tih gusinjskih krajeva i da mu je suđenje trajalo svega par sati. Niti je znao objasniti razloge i povode ubistva, niti se znao braniti na sudu. Morao je, pritisnut materijalnim dokazima, priznati ubistvo. Dobio je petnestak go- dina robije. Iz razgovora sa Malagom zaključio sam da ne smijem ni na koji način pokazati svoju nemoć, jer bi to bilo fatalno po mene. Procijenio sam da moram u komunikaciji sa njim izgledati strog i jako oštar prilikom govora. Moram ga dovesti u stanje svijesti, da misli kako sam u svakom pogledu jači od njega. Osjeti li kod mene stanje slabosti i probleme koje imam sa očima, gotov sam. Moram mu pričom zadati strah, inače me nema, ubit će me na spavanju, to je sigurno. Ako treba, moram ga čak i efektno udariti kako bih mu izbio iz glave svaku pomisao da prvi nasrne na mene. Pored svih problema sa kojima sam se morao do sada susretati, evo sada još jed- GDJE SUNCE NE GRIJE 123 nog koji je veći i opasniji od svih dosadašnjih. Ona izjava koju sam imao prilike često slušati a glasi: “Sačuvaj Bože od goreg”, vratila me u stvarnost u kojoj sam se nalazio i saznanje da uvijek postoji gore od goreg. Zato nama muslimanima i jeste imperativ vjere da na sve poteškoće i iskušenja kroz koja prolazimo i koja nas pogađaju u životu, moramo biti zahvalni i prihvatati ih kao Božije određenje kojim želi da nas očisti ili iskuša naše vjerovanje i postojanost u vjeri. Polahko pade akšam i dođe vrijeme povečerja, kada se gasilo svjetlo i kada smo ostajali u mraku sve do sabaha narednog dana. Pošto koman- diri izvršiše obilazak ćelija i pogasiše svjetla, Malaga i ja ostadosmo u pot- punom mraku. “Malaga, ja sam također ubica, ubio sam najjačeg čovjeka u Bijelom Polju. Ubio sam ga samo zbog toga što mi je povratio riječ. Znaš, Malaga, udavio sam ga golim rukama, stežući ga za vrat. Oči su mu od jada ispa- le. Ja sam ti lud čovjek i nemoj da se iznenadiš ako bih u snu skočio na tebe. Ako bi se tako nešto desilo, samo ponavljaj: slušat ću, slušat. Nemoj slučajno da se pokušaš braniti, jer bi u tom slučaju bio gotov. Obavi sad malu i veliku nuždu i nemoj pokušavati da ustaneš prije sabaha. Je l’ jasno, Malaga?” strogim zapovjedničkim glasom poželjeh mu lahku noć. “Dobro, dobro, Ibrahime, neću sigurno prije sabaha ustati, samo što i ja u snu ponekad vrištim i derem se kada mi dođu slike one proklete žene koju sam ubio, ali ne ustajem iz kreveta i ne skačem na noge. Ovo ti kažem da znaš, da me slučajno ne bi udavio, jer ja se tu ništa ne pitam. Večeras neću spavati pa se to neće ni desiti. Ja se tu ništa ne pitam, to mi samo po sebi dođe. Znaš?” vidno preplašenim glasom odgovori Malaga pa zatim nastavi: “Meni su rekli da si ti tu zbog neke politike i da si rušio državu. Rekli su mi da si bolestan i da ti ja trebam praviti nekakve probleme. Šta god ti uradim, da neću odgovarat. Vidiš li ti njih kako oni lažu? Oni su me ovdje doveli da izgubim glavu, kuku meni dovijeka.” “Slušaj me dobro, Malaga, nemoj da te đavo nagovori da probaš ko- liko sam opasan. Jedan jedini pogrešan potez i gotov si, budi siguran. Jesi li vidio da ja, kad komandiri ulaze u ćeliju, ne ustajem? A ti? Ustaješ! Je l’ da, ustaješ? Eh, probaj ti samo jednom da ne ustaneš pa ćeš vidjeti šta će te strefiti! Vidiš li, oči ti ispale, da se i komandiri mene plaše?” “Jeste, ti nisi ustajo i nisu ti ništa. Mene su, kad‘ sam tek doš‘o, prebili zbog toga što im nisam ust‘o kad su ušli u moju ćeliju. Vidiš li ti, tebi ništa ne smiju, mora da si opasan.” I tu večer kao i sve prethodne provedoh budan, boreći se sa bolovi- ma i mislima koje me prate od prvog dana mog tamnovanja. Trudio sam 124 Ibrahim Čikić se da Malaga to ne primijeti i pravio sam se da spavam. Često sam mogao čuti kako je nesvjesno ponavljao u snu: “Samo se nemoj protiviti!” Eh, moj jadni Malaga, kad bi ti samo znao u kakvom sam ja jadnom stanju i koliko sam fizički slab i bespomoćan, sam bi sebi uši odgrizao od koga si se prepao. Ta noć mi je dosta brzo prošla i protekla je bez ikakvih problema. Uobičajena jutarnja galama probudi Malagu i on ustade iz kreveta pozdravivši me sa dobro jutro. Dobro, nego šta, moj junače, kako si spavao? Zovnuh ga na moj krevet i zapalismo po cigaretu. Kako je sjeo blizu mene, vidjeh da je mršav, a dok smo se rukovali, otkrih da ima dosta jaku ruku. Bio je za glavu viši od mene. Lice nisam mogao dobro da mu osmotrim i ni danas ne znam kako tačno u licu izgleda. Objasnih mu da, kada se naša ćelija otvori, ode i prospe kantu, a poslije nam donese po porciju čaja i hljeba, jer ja neću izlaziti za vri- jeme doručka. Bez i jedne izgovorene riječi odradio je ono što sam tražio od njega. Dobro je, dešava se nešto, imaš makar sa nekim da pričaš, zapališ, jedeš... Vrijeme do popodnevne šetnje proveli smo pričajući i pušeći. U razgovoru i družbi vrijeme brže prolazi. Dođe vakat i za popodnevnu šetnju. Moram izaći sa Malagom da protegnem noge. Kako da to izvedem, a da on ne primjeti da ja bukvalno ništa ne vidim. Ispričah mu da ja imam probleme sa nogama, da me stopala bole, te da se zbog toga sporije i teže krećem. Rekoh mu da ću ga za vrijeme šetnje uzeti ispod ruke, kako bih lakše hodio. Otkako su Rafet i Šćero izašli nikako nisam išao u šetnju. Ovu priliku svakako moram iskoristiti. Kada dođe vrijeme za šetnju, sa Malagom polako krenuh ka vratima. Pazeći da on ne primijeti da slabo vidim, držeći ga ispod pazuha njegove lijeve ruke, uz ve- liki napor prošetah zatvorskim krugom. Za divno čudo ispalo je sve mnogo lakše nego sam mislio. Malagi je sve to bilo jako zanimljivo i svojski se trudio da sluša moje upute. Ovu priliku sam odlično iskoristio da protegnem noge i nadišem se svježeg zraka. Vrijeme do večere također prođe u glupostima i uobičajenim radnjama. Desetak dana sam bio sam sa Malagom i za to vrijeme nisam imao nekih većih problema sa njim. Ni sam ne znam kako nije primijetio da imam probleme sa vidom. A onda, iznenada dobismo još jednog cimera. Prezivao se Kordić a nadimak mu je bio Crni. Rodom je iz Pljevalja, prit- voren je zbog krađa i džeparenja. Omanji���������������������������������������� rastom, a prepredeniji i pokvare- niji i od samog šejtana, bio je ravan elementarnoj nepogodi za našu ćeliju i mene lično. Imao sam prilike da u svom životu upoznam različite ljude, različitih zanimanja i karakteristika, ali takvo nešto do susreta sa tim li- kom nisam vjerovao da postoji među ljudskom vrstom. Pokvarenost koja je zračila iz njegovog bića dovodila me do povraćanja. Sedam-osam dana, GDJE SUNCE NE GRIJE 125 koliko smo skupa proveli u ćeliji, dani su koji me i dan-danas, kada ih se sjetim, navode na povraćanje. Taj nečovjek bio je spreman prodati i sop- stvenu ženu i dijete samo da bi sebi priuštio i najmanji ugođaj. Bošnjak po imenu a po orijentaciji i opredjeljenju ne znam u koju kategoriju bih ga mogao smjestiti. Mislim da do sada ne postoji adekvatno ime kojim bi se mogli imenovati i nazvati takvi pojedinci, koji su samo po vanjštini slični ljudima. Zahvaljujući pokvarenosti i prepredenosti te urođenoj životinj- skoj intuiciji koju je imao pri sebi, u zatvoru se osjećao kao riba u vodi. Zatvor je za takvu vrstu ljudi jedina prirodna sredina koja im odgovara. Za takvu vrstu sloboda je ogroman teret i nije čudo što su oni česti pov- ratnici. Većinu svog života provedu u zatvorima širom dunjaluka. Koriste ih i visoki opštinski funkcioneri kako bi krali i džeparili za njih. Zauzvrat ih vade iz zatvora i prepuštaju jedni drugima. Oko takvih lopova prava je otimačina dok su u mladosti i dok mogu obavljati svoj posao. Kako stare i oni bivaju odbačeni kao krpe i tek tada počinju raditi samo za sebe, što biva kažnjeno surovim metodama, tako da ih na kraju rastave i od zdravlja i od života. Ta skupina nije ni vrijedna pomena i ja to samo želim pome- nuti kao posebno iskušenje koje, Bogu hvala, nije dugo trajalo. 126 Ibrahim Čikić

Panorama Bijelog Polja (pogled na obale Lima) GDJE SUNCE NE GRIJE 127

PRVO KUPANJE

Često sam sanjao dok sam bio na robiji. Snovi koje sam imao bili su neka mješavina između sna i jave, hoću reći stvarnosti. Osjećaj da se do- ista nalazim, kako duhovno tako i tjelesno, na mjestima koja sam sanjao činili su se kao da aktivno svim bićem učestvujem u radnji koju sanjam. Nekada sam imao snove koji su me podsjećali na neki lijep događaj, a nekada sanjao kako se nalazim u roditeljskoj kući i ponovno preživljavam neki lijep događaj iz djetinjstva. Sanjao sam torturu koju sam prošao, a ti snovi povremeno me i danas pohode, pričinjavajući mi prave noćne more iako je prošlo više od deset godina kako sam izašao iz zatvora, daleko od svog zavičaja, koji sam morao napustiti iz više razloga. Tajnu pravog od- laska iz mog voljenog Sandžaka najvjerovatnije da ću ponijeti sa sobom u mezar. Bojim se da otkrijem pravi razlog svog odlaska u muhadžirluk. Činjenica da sam sa dvoje malodobne djece i jako narušenog zdravlja, sla- bog vida otišao daleko od rodne grude, i to nakon što sam izdržao sve torture državnog terorizma kojim me tadašnja vladajuća garnitura po- kušala uništiti, a ja ih stoički podnio i ostao svoj na svome, prkosan i do- stojanstven, ukazuje da sam morao otići iz sasvim drugih razloga, koje neću spominjati, a zbog kojih ću u svojoj duši nositi ranu i bol do kraja života. Što se tiče snova, a vezani su za torturu kroz koju sam prošao, hvala Gospodaru svjetova prestao sam sanjati onoga trenutka kada sam sve ovo stavio na papir. To je bilo 2004-te godine, a knjiga je ugledala svjetlost dana 2008 godine. Četiri godine stajala je u mom računaru, niko je nije želio niti smio objaviti. Čak i oni koji su me kuražili da napišem knjigu izgubili su nadu da će ikada ugledati svjetlost dana. Jedino sam ja vjerovao i bio ubjeđen da će uz Božiju pomoć ispasti neko rješenje i da će neko stati iza mene i štampati knjigu. Gospodar svjetova daje logistiku i pomoć samo onima koji ustraju u svojim molbama i strpljivosti. Direktor “Inici- jative mladih za ljudska prava Crne Gore” gospodin Boris Raonić, pre- poznaje vrijednost knjige i kao DOKUMENT izdaje knjigu. Konačnica i kraj mojih nadanja premašio je i moja očekivanja. I sada 2011-te “Institut 128 Ibrahim Čikić za istraživanje zločina protiv čovječnosti i kršenja međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu” na čelu sa direktorom prof. dr. Smailom Čeki- ćem izdaje treće izdanje DOKUMENTA “Gdje sunce ne grije”. Ustrajnost i vjerovanje u ono što radiš uvijek urodi plodom. Ali vratimo se mojim snovima. Ovo sam vrlo često sanjao: Soba koja je bila samo moja nalazila se na zapadnoj strani kuće. Sun- ce bi u nju zavirilo jedino u ljetnim danima, i to poslije ikindije, i grijalo bi samo desetak minuta vrlo malu površinu zida suprotnog od malog pen- džera koji je stajao na zapadnoj strani. Na južnoj strani sobe nalazio se dvokrilni prozor koji je povezivao terasu koju je babko davno nazidao uz samu kuću, tako da je u prizemlju bilo predsoblje i kupatilo a iznad njih velika ustakljena terasa koju je bapko koristio kao svoju radionicu, a i ja sam jedno vrijeme dok sam radio u konfekciji “Jedinstvo”, tu šio sa svojim prijateljem Lacom. Mašina za šivenje nalazila se uz sami prozor, a i oba- vezni “Philips” radiokasetofon koji sam donio iz zapadnog Berlina, gdje sam 1975-te bio na operaciji lijevoga oka. Bapko bi tu šio i neizostavno slušao vijesti, naslijepo sa velikom preciznošću prebacujući stanice kako bi saslušao što više izvora o različitim zbivanjima kako u zemlji tako i u svijetu, posebno se zanimajući za arapski dio dunjaluka. Emotivnu vezu sa ovom terasom imao sam i zbog toga što sam svaki blok koji je uzidan sam prebacio na ručnim kolicima od kuće Draga Karličića, iako sam tada bio osnovac. Sanjao sam kako ležim na kauču svoje sobe i čujem bapka kako šije i sluša vijesti. Ležeći pjevušim dok se iz kuhinje širi miris peče- ne pogače koju je majka pripremala samo na njoj svojstven način, koju nikada više poslije njene smrti nisam mogao pojesti. Dok bi se širio miris pogače pomiješan sa mirisom punjenih paprika koje je pripremala u kaci koju je danima nasipala varenikom dok ne bi bile spremne za jelo. Eh, tako bih ja to sanjao dok ne bih začuo njen glas: “Ibriceee, hajde na doru- čak, sine! I sam san bi trajao do tog trenutka dok ne bih začuo njen glas, kada bih se svaki put probudio i razočarano zagledao u rešetke ćelije u kojoj sam boravio. Ovoga puta samoća koju osjetih oko srca, poslije ovo- ga sna pričini mi posebnu poteškoću. Nekoliko dana sam sâm, iako sam tražio od upravnika da mi da nekog ko bi mi pružio kakvu-takvu pomoć oko mojih bolnih očiju. Bio je početak juna, kada mi iznenada dovedoše momka koji se predstavi kao Hasković rodom iz Rožaja, koji je ležao zbog ubistva u samoodbrani. Osuđen je na godinu dana zatvora i odmah sa suđenja pušten kući. Bio je jako pošten i čestit momak, tako da mi je vrije- me koje sam proveo sa njim doista ostalo u lijepoj uspomeni, iako sam za to vrijeme preživio najružnije dane u svom tamnovanju. Čim je došao u GDJE SUNCE NE GRIJE 129

ćeliju, primijetio je da sam neokupan i strašno prljav, pa je odmah zatražio kupanje, što mu na moje veliko čuđenje odobriše još isti dan. Za vrijeme ručka umjesto u šetnju komandir nas odvede u kupatilo, gdje zatekosmo još jednu grupu zatvorenika sa kojom smo trebali zajedno obaviti kupa- nje. ����������������������������������������������������������������������Kupatilo je bilo prostrano tako da su istovremeno četiri robijaša mog- la da se kupaju. Prvi put poslije više od tri mjeseca osjetih mlaz tople vode koja se sruči na moju ulijepljenu kosu, tako da niz lice primijetih vodu koja je bila crna kao oranje. Osjećaj blagostanja tople vode koja je tekla po mom tijelu potraja svega tridesetak sekundi, kada se začu glas komandira da je kupanje završeno i da moramo napustiti kupatilo. Onako raskvašen nisam imao kud, nisam se čak uspio ni nasapuniti a već gotovo. Odlučih da ipak ostanem i da se nasapunjam pa neka bude što biti mora. Filmskom brzinom počeh da se trljam sapunom kako bih napravio sapunicu i kako bih se koliko-toliko očistio, iako je hladna voda tekla iz tuša. Istovremeno dođe i do tuče onih koji su se zajedno sa nama dvojicom kupali te se vrata naglo otvoriše i uletje komandir sa isukanom palicom, koji poče nasumi- ce udarati po nama koji smo bili unutra. “Vani! Vani!”, poče se derati što je glasnije mogao. Tek sam se bio nasapunao i nije bilo šanse da mogu izaći vani jer sam sapun razmazao po licu i bradi tako da me počeo ujedati za oči, što mi je pričinjavalo veliku bol. “Komandire, pa ja sam se tek nasapunao, moram se splakati! Ovo je moje prvo kupanje poslije više mjeseci, možete me ubiti ali ne mogu ova- kav nazad u ćeliju. Vidite li kakav sam? Molim vas, samo da se splačem, pa iako je voda hladna. Ne tražim toplu vodu, samo mi je potrebna voda. Bilo kakva ona bila, samo nek je voda.” “Dosta je bilo, vaše vrijeme je isteklo, nema više kupanja”, kroz smi- jeh odgovori komandir. Odlučih da ga ne poslušam nego nastavih da se ispiram hladnom vodom, koja izazva jezu po mom tijelu. Tako, dok sam se prepirao s njim, splakah se, iskoristivši prepirku da završim kupanje. Kada smo se vratili u našu ćeliju upitah Haska da li je i do sada, kada bi se kupao, bilo ovako kao i sada i da li se još koji put ovako kupao. Dobih odgovor da on leži već osmi mjesec i da svakog četvrtka ima kupanje i nika- da do sada nije imao ovakvih problema i mogao se na miru dosta pristojno okupati. Zaključismo na kraju da je sve ovo bilo zbog mene i da je koman- dir ovako reagovao da bi meni zagorčao kupanje. Hasko također zaključi da ćemu boravak sa mnom biti jako težak, možda i najteži dio robije. Osjećao sam se krivim što će Hasko morati zbog boravka sa mnom u istoj ćeliji is- paštati zbog toga. Ali i Hasko je bio svjestan da ja nisam kriv za njegovo 130 Ibrahim Čikić prebacivanje u moju ćeliju. Sudbina se igra onako kako ona hoće sa nama. Ne može se od nje pobjeći. Na kraju se složismo da sam se ja napokon uspio okupati i da je to najvažnija stvar u ovom trenutku. Dodatno sam bio sretan što sam napokon oprao sav pesinluk sa sebe koji sam nosio još iz Foče, te da ću sada moći bar malo pristojniji i uredniji obavljati molitvu. Blagodarnost vode i značaj njenog utjecaja na čovjeka i njegovo duhovno stanje može se spoznati samo zahvaljujući ovakvim i sličnim ekstremnim situacijama. Uz razgovor sa Haskom saznadoh da ima mnogo boljih ćelija od ove u kojoj se ja nalazim, čak i onih koje imaju odvojen WC u koji se može donijeti u kanti vode iz kuhinje i gdje se može sasvim solidno kupati. Poslije desetak dana Hasko me poče nagovarati da tražim drugu ćeliju, jer je njemu poslije ćelije u kojoj je boravio ovo predstavljalo pravu moru. On je znao za bolje a ja nisam, mislio sam da je svaka ista, da nema razlike među ćelijama. Na kraju Hasko me uspio ubijediti da zatražim premještaj iz ove ćelije radi zdravstve- nih razloga i popravljanja higijenskih uslova našeg boravka. Hasko se ovoga puta prevario, nije znao da ima i puno gorih od ove u kojoj smo boravili. Pošto me poduči pravilima na koji način se traži odlazak kod upravnika, kako se traži odlazak kod ljekara, odlučismo da još isti dan zatražim prijem kod upravnika, kako bih zatražio promjenu ćelije. “Izvoli Čikiću”, oslovi me upravnik Luka Bulatović. “Upravniče, ćelija u kojoj ja boravim je bez WC-a i dosta mračna, što mi pričinjava velike poteškoće. Molim vas, dajte mi drugu ćeliju, u kojoj će biti bar malo prirodnog svjetla i koja će imati WC, jer sa ovakvim vidom dosta teško mogu dalje izdržati u ovoj u kojoj se sada nalazim. Molim vas, tražim i specijalistički pregled stručnjaka, očnog ljekara koji se bavi oper- acijama, jer je stanje mojih očiju doista loše. Mislim da je krajnje vrijeme da me pogleda neki vrstan stručnjak, koji bi dao procjenu stanja u kom se nalazim. Molim te, Luka, dobro se znamo i neki smo prijatelji, učini nešto za mene sada kada si u situaciji, a i ništa te to ne košta”, obratih se upravniku. “Kako ne, Čikiću, dat ćemo ti najbolju ćeliju u zatvoru, sa pogledom na more, ćeliju koja ima toliko svjetla da ti ni u večernjim satima ne treba električno svjetlo, a i kod doktora ćemo te povesti, daje ti riječ Luka”, s ironijom mi saopšti Luka, pri tom naglasivši da će koliko danas narediti da mi promijene ćeliju i daju bolju. Vrativši se nazad u ćeliju saopštih Hasku da će biti nekih promjena, ali ne znam kojih i da će nam sigurno promijeniti ćeliju. Nedugo posli- je mog razgovora sa upravnikom dođe komandir i povede nas u drugu ćeliju, ćeliju br. 5, najgoru u cijelom zatvoru. Ćeliju u kojoj nema čak ni lavaboa, a koja je toliko tijesna i mala da su na jedvite jade ubacili dva GDJE SUNCE NE GRIJE 131 kreveta, tako da nam za šetnju nije ostalo više od dva kvadratna metra. U tako malom prostoru trebalo je spavati, jesti, klanjati, boraviti, vršiti razne fiziološke potrebe, doista nismo mogli dobiti gore i odvratnije mjesto od ovog. Kada smo vidjeli šta smo dobili, tek tada smo postali svjesni da je ono što smo izgubili zaista veliko. “Moj Čikiću, doista sam mislio da će ti Luka dati neku bolju ćeliju od ove. Nisam mogao ni pretpostaviti da ovako nešto postoji u ovom zatvoru. Koliko sam dugo ovdje, nisam vidio da je bilo ko do sada bio smješten u ovu ćeliju, ovo je prvi put da su nekog u nju smjestili. Čuo sam od robijaša da je ovo ćelija za one koji su osuđeni na smrt i da njih posli- je presude ovdje ostavljaju kako ne bi izvršili samoubistvo. Neka nam je dragi Bog u pomoći, ovo će doista biti teško izdržati, moj Čikiću. Samo ne znam čime ja zaslužih da se prema meni ovako ponašaju, do sada nisam imao nikakvih problema. Kako sam došao kod tebe, za mene je nastupio pravi pakao. Šta je ovo, moj dragi Bože?” tužnim glasom oglasi se Hasko. Duša me boljela zbog Haska. Objasnih mu da je ovo sve zbog mene i da sve ovo rade samo da bi meni zagorčali ionako već tešku robiju i da to nema nikakve veze sa njim i da će on, ako Bog da, odmah po izricanju presude biti pušten kući, da nam valja izdržati sve ovo i da iz ove kože u drugu ne možemo. Naglasih da je jako važno kako ćemo se organizirati i da moramo obroke hrane svesti na najmanju moguću mjeru. Moramo se samodisciplinovati kada je u pitanju hrana i voda, te naučiti da veliku i malu nuždu obavljamo za vrijeme jutarnje šetnje, kako bismo što manje morali vršiti nuždu u kantu. Vrijeme ručka i popodnevnu šetnju, koja traje oko 5 minuta moramo koristiti za šetnju, kako bismo protegli noge, nadisali se svježeg zraka i donijeli plastičnu flašu vode. Morali smo u trenu promijeniti dosadašnje navike, ako mislimo normalno funkcionisati. Radi higijene morali smo se odreći jutarnje šetnje, a umjesto tri obroka koris- titi samo jedan. Hranu koju sam ja dobijao od kuće dijelio sam sa Haskom i gledali smo da je pojedemo odmah, kako bih nad posudom u kojoj sam dobio ručak, uzeo abdest, te vodu od abdesta kasnije, za vrijeme šetnje, prosuo u zatvorski krug. Nedostatak ćelijskog prostora i ekstremnu tjeskobu nismo mogli nikako riješiti. Silom prilika naš život se sveo samo na dva kreveta. Više nismo mogli šetati ćelijom. Šta sve čovjek može pod- nijeti prelazi granice i same fantastike. Tvrđi od kamena, a mekši i krtiji od stakla. Nema granice ljudskoj izdržljivosti. O sadizmu mučitelja, glupo je pričati. Postoje “ljudi” koji uživaju u patnji drugoga, to je realnost života. Smijemo li zločince zvati ljudima, pripadaju li oni ljudskoj vrsti? 132 Ibrahim Čikić

GDJE SUNCE NE GRIJE 133

CRVI IZ OČIJU

Počeše jedni od najtežih dana koje sam proživio za vrijeme svog sko- ro jednogodišnjeg tamnovanja u bjelopoljskom zatvoru. Ne znam da li su mi bili crnji dani ili noći. Iako smo se i ja i Hasko trudili da, koliko je to bilo moguće, olakšamo sebi boravak u ćeliji, nikako nismo uspijevali da se organiziramo i priviknemo na novu ćeliju. Svega par kvadrata pro- stora koje smo imali na raspolaganju, a gdje smo morali sada organizirati svoj život predstavljali su nam i mjesto za jelo, odmor, šetnju, mjesto za uzimanje abdesta i prostor za klanjanje, i što je najcrnje, tu smo morali vršiti i malu i veliku nuždu. Ličnu higijenu je bilo nemoguće održavati jer osim jedne plastične kante bez poklopca koja je bila zapremine svega 2-3 litra i jedne plastične flaše u koju bismo za vrijeme šetnje nasuli 1,5 litar vode, nismo imali ništa više. Ćelija je bila izuzetno hladna i jako mračna pa mi je i to predstavljalo dodatni problem. Osjećaj da Hasko mora sve ovo podnositi samo što je imao tu „sreću“ da bude skupa sa mnom do- datno je nanosio bol mojoj ranjenoj duši. Nedostatak vode i još bar jedne kante u koju bismo mogli odlagati nečistu vodu vrlo brzo je uzeo svoj danak. Već poslije nekoliko dana dobio sam strašnu upalu očiju, što mi je pričinjavalo strahovitu bol i onemogućilo ionako slab vizus vida koji je još preostao na jednom oku. Nisam se mogao kretati bez Haskove pomoći, jer sam doslovno potpuno izgubio vid.Četvrtkom za vrijeme posjete kad bi mi uglavnom dolazili roditelji, brat žena i sestra, komandiri bi obavez- no naglasili da sam dobio najbolju ćeliju u cijelom zatvoru a da sam ja i dalje nezadovoljan. Meni bi prije posjete skrenuli pažnju da bih, ukoliko kažem gdje se nalazim i kakvo je stanje u ćeliji, mogao ostati bez Haska, a možda i bez one flaše vode. Brige koje su me već četvrti mjesec pritiskale polahko su počele ostavljati traga na moju psihu i iz dana u dan bivao sam sve potišteniji i slabiji. Hranu sam sveo na najmanju moguću mjeru, postao sam takoreći biljka koja vegetira. Sama pomisao da su mi silovali sestru, ženu, zaklali sina, uništili oči, briga za roditeljima i ostalom rodbi- nom, sudbina naroda kojem pripadam i neizvjesnost koja je predamnom, polahko su lomili moju dušu, a skupa sa njom i moje srce i tijelo. Uporno, 134 Ibrahim Čikić skoro petnaestak dana, iz dana u dan sam kod komandira tražio da me prijave doktoru i povedu na razgovor kod upravnika, ali to nije dalo nikak- vog rezultata. Kada sam vidio da od mog odlaska kod ljekara i razgovora sa upravnikom nema ništa i da je i ovo još jedan dodatni vid pritiska na mene, odlučio sam da prljavu igru pravosudnih i državnih organa bez- bijednosti moram po svaku cijenu prekinuti. Uvjeti ćelije i dug boravak ovakvog robijanja ostavili su traga i na mladog i jakog Haska. Znao je da- nima šutiti zadubljen u svoje misli i plakati. Bilo mu je jako teško gleda- ti me u stanju u kojem sam se nalazio, a i njegova sudbina se ovih dana isprepletala i povezala sa mojom. Teški uvjeti robijanja, nehigijena brzo ostaviše traga nadamnom. Ja sam propadao fizički, a Hasko psihički. Jed- nog jutra kada smo ustali, samo što me pogledao, vrisnuo je iz svega glasa. “Ibro, pa ti nemaš očiju! Ja na tvom licu ne vidim oči, vidim samo crvenilo očnih kapaka, strah me i pogledati te u lice! Komandire, otvori vrata da vidiš šta ste uradili sa ovim čovjekom! Komandire, vodi me odav- de, ja ovdje više neću ostati ni trena!” Dok je ovo govorio, istovremeno je, kako nogama tako i rukama, lupao po željeznim vratima ćelije da je uzbu- nio cijeli zatvor. Haskova vriska i lupnjava trajali su sigurno i cijelih de- setak minuta, dok konačno komandir ne dođe do vrata, otvori špijunku, pogleda u ćeliju i mirno reče Hasku da je sve u redu i da nema nikakvih problema i da ja izgledam sasvim dobro. Ovakva reakcija od strane ko- mandira još više potvrdi moju sumnju da je sve ovo smišljeno od strane DB-a, suda i zatvorskih vlasti kako bi me doveli do nervnog sloma. Čini mi se da je bila posljednja srijeda mjeseca juna. Sjutra je četvrtak, dan posjeta. Moram iskoristiti posjetu kako bih skupa sa Haskom iskočio iz ove proklete ćelije. Ukoliko i dalje ostanemo na ovom mjestu sigurno smo gotovi. Strašni su uslovi u kojima boravimo. Počesmo obostrano da- vati prijedloge, kako da iskočimo odavde. Poslije dugog dogovovaranja sa Haskom i raznih prijedloga koji su padali kako sa moje tako i njegove strane, odlučismo da prihvatimo ovaj, koji nam se u tom trenutku učini najboljim, a što i praksa kasnije kada ga provedosmo u djelo potvrdi. Plan je otprilike izgledao ovako. Za vrijeme povečerja, vrijeme kada komandi- ri gase svjetlo i obilaze ćelije, sasvim normalno ćemo se spremiti za spa- vanje. Ni jednim gestom nećemo pokazati da nešto spremamo. Napokon svjetla se pogasiše. Ležeći na krevetima još jednom razradismo plan do detalja. Pretvarali smo se da spavamo do pred samu zoru. Ustadoh uzeh abdest i klanjah sabah namaz. Uobičajenu svakodnevnu molitvu. Jednu od pet obaveznih, za svakog punoljetnog i svjesnog muslimana. Nakon molitve uz Božiju pomoć odlučih da počnem sa sprovođenjem plana u GDJE SUNCE NE GRIJE 135 dijelo. Još jednom provjerih budnost Haskovu i kada sam se uvjerio da je budan i spreman da djeluje, uzeh trenirku, koju uz njegovu pomoć svezah za prozorsku rešetku, napravismo skupa omču na kraju jedne nogavice i sve to nabih sebi na vrat. Zauzeh položaj kako bi sve to izgledalo do- voljno ubjedljivo, jer u slučaju da se ovo prozre od strane vlasti, sa mnom bi doista bilo gotovo. Hasko luđački poče lupati na vrata ćelije, govoreći komandiru da se Čikić pokušao objesiti. Komandir nevjerovatnom br- zinom dotrča do naše ćelije, otvori vrata, upali svjetlo i kao lud uletje unu- tra. Vidjevši me sa omčom oko vrata i u neprirodnom položaju u kom sam se tada nalazio, proguta fol koji smo izveli i sav izbezumljen poče me skidati sa vješala. Odmah je alarmirao kompletnu upravu i tog jutra, mnogo prije početka radnog vremena, kompletno zatvorsko osoblje bilo je na poslu. Trik je sto posto uspio i bio sam jako zadovoljan, trebalo je još samo iskoristiti posjetu i tamo odraditi preostali dio posla. Narediše Hasku da budno pazi na mene i da, ako bi mi se nešto desilo, on može biti odgovoran zbog tog. Odoše na vijećanje šta dalje da rade samnom. Ni mi nismo sjedili skrštenih ruku. Isto onako kako su oni pravili dogovore, i mi smo pravili svoj. Oni imaju pravo na grešku, a mi nemamo. Mi smo za njih kolateralna šteta, ali mi se borimo za vlastiti život. Moja posjeta dolazila je ujutru rano, odmah po početku radnog vre- mena. Tog jutra dođoše bapko, majka, žena, sestra i najmlađi brat. Dok sam se ljubio sa bratom, pošto je pažnja komandira bila oslabila, uspio sam ga na uho pitati da li su Laha i Rabija silovane i da li je Ali zaklan. Dobih od njega odgovor da nisu, što mi uli dodatnu snagu i stupih u ak- ciju. Počeh govoriti koliko me grlo nosi, tako da dok sam ja govorio, niko od prisutnih komandira nije ni pokušao da me zaustavi, jer su kod mene vidjeli ogromnu odlučnost i bili sigurni da u toj nakani neće uspjeti. Ili su se uplašili istine, nije nemoguće. “Dobro me saslušajte što ću vam reći, obratite pažnju na svaku moju riječ. Ja sam jutros pokušao samoubistvo i ne znam kako sam preživio.” Samo što sam počeo govoriti, upravnik uđe u prostoriju za posjete. Nje- gov ulazak na trenutak zaustavi moje obraćanje, što on iskoristi da ih upozna sa mojim pokušajem samoubistva, posebno naglašavajući kako se jako plaši za mene i moj život. Samo što je uspio to izgovoriti, ja ga preki- doh i nastavih svoju besjedu: “Ovaj upravnik koji vam se pravi prijatelj najveći je moj dušman u zatvoru. Dao mi je najgoru ćeliju, u zatvoru, ćeliju u kojoj se drže osuđe- nici na smrt. Ćeliju u kojoj nema ni vode ni WC-a. Gledajte kakvu upalu očiju sam dobio. Već dvadesetak dana tražim da mi omogući odlazak kod 136 Ibrahim Čikić doktora kako bih se liječio, a on mi onemogućava i sprječava posjetu i pregled. Sigurno ću se ubiti. Ovaj put su me spriječili, a sljedeći put sigur- no neće. Znajte, za moju smrt direktno je odgovoran upravnik. Bilo šta da mi se desi, on je direktni krivac za to. Dovedite mi sljedećeg četvrtka Alija u posjetu, i to obavezno. Moram ga vidjeti. Ja sam gledao njegovo klanje kada sam bio u Foči na mučenju. Ja vjerujem da je mrtav, ako je živ, obavezno ga dovedite, to je jedini način da me razuvjerite. Idite kod predsjednika suda i tražite da mi omoguće pregled kod ljekara specijali- ste, i to u Podgorici. Ovdje kod Toma nemam više šta da tražim. I on je u službi zločinaca koji sve ovo rade sa mnom. Da je bilo imalo humanosti i ljudskosti u njemu, imao je kad reagovati. Znajte, sve što vam govore kako me ovamo paze, čista je laž. Najgore uslove u zatvoru daju upravo meni. Pitajte čovjeka koji je sa mnom u ćeliji. Bapko, moraš reagovati pu- tem štampe i upoznati javnost šta se dešava tvom sinu. Nemoj me držati u anonimnosti, tako mi samo odmažeš. Znam da tako pokušavaš da mi pomogneš i zaštitiš preostale članove porodice, ali to je pogrešan metod. Moraš ti kao roditelj prvi reagovati, a ne da vraćaš i odbijaš novinare i institucije koje se interesuju za mene. Ako me do doručka ne prebace iz ove ćelije, znajte da živ neću akšam dočekati. Ja nisam kadar dalje robijati pod ovim uslovima. Doktor, i to pošten, potreban mi je što prije. Izvršite pritisak na sud, moraju mi to omogućiti.” Ovu posjetu sam prekinuo onda kada sam procijenio da nema više potrebe da bilo šta još kažem svojima. Sam sam ustao i tumarajući kre- nuo nazad u ćeliju. Konačno, poslije skoro četiri mjeseca prvi put sam zadovoljan i sretan ušao u ćeliju. Konačno sam počeo situaciju polahko uzimati u svoje ruke. Tek će vidjeti s kim imaju posla, govorio sam samo- me sebi. Sada se situacija radikalno promijenila u moju korist. Napokon poslije mjeseci patnje i boli, osjetio sam ogromno olakšanje. Saznanje da Ali nije zaklan i da sestra i supruga nisu preživjele ono najgore vratilo mi je dostojanstvo i samopouzdanje. Više me neće proganjati misao da im se nešto najružnije dogodilo samo zbog mene. Iako sa crvićima koji su izlazili iz mojih upaljenih i bolnih očiju i velikim bolom koji se širio po cijeloj glavi i tijelu, sa jako visokim očnim pritiskom u oba oka, duša je bila smirena i blažena. Sada mogu i pored svih fizičkih bolova trezveno razmišljati i donositi razumne odluke. Iznova se iz biljke koja vegetira u meni rodio čovjek. Proživjeti život poput biljke, zaista nema nikak- vog smisla. Zato duhovna stanja i postoje, jer duše putem iskustva stiču ogromnu vrijednost. To se ne uči iz knjiga. Već, samo putovanjem. Samo što su se ćelijska vrata zatvorila, obratih se Hasku: GDJE SUNCE NE GRIJE 137

“Slušaj me dobro, nemam vremena da bih ti sve potanko objasnio, ali radit ćeš onako kako ti kažem. Nemoj me ništa pitati, odgovor ćeš do- biti kasnije. Sada ćeš početi da lupaš po vratima iz sve snage i da govoriš kako opet pokušavam da se ubijem, i to tako što hoću žice od struje da dohvatim rukama. Kaži im kako hoću da polomim prozore i kako sam potpuno poludio i da me ti nisi kadar spriječiti u mojim nakanama. Samo lupaj u vrata i vrišti iz mozga, ništa se ne boj. Izgleda da je ovo posljednji dan našeg boravka u ovoj rupi.” Samo što sam izdao Hasku ovakve upute, on poče tako jako da lupa po vratima i da se dere dozivajući komandire da i mene strah od te njegove lupnjave poče hvatati. Istog trena dotrča ne- koliko komandira i otvori vrata ćelije, pitajući Haska u čemu je problem. On im usplahirenim i preplašenim glasom ispriča sve ono što sam mu ja objasnio da treba kazati, govoreći da on više ni jednog trena neće ostati sa mnom u ćeliji. I ja sam također vikao i psovao iz sveg glasa, kako državu i njene predsjednike, vladu, sudstvo, miliciju i sve tako redom dok i oni sami nisu došli na red, govoreći im da ću, samo li još koji tren ostanem u ovoj ćeliji, izvršiti samoubistvo. Čim su od mene dobili mogućnost da nešto kažu rekoše nam da spakujemo stvari i da nas za sada vraćaju u istu ćeliju, dok se ne nađe neko rešenje da nas obojicu prebace u ćeliju koja posjeduje WC šolju. Naša selidba počela je odmah, uz njihovu pomoć, tako da smo se vrlo brzo našli u našoj staroj, sada već novoj ćeliji. Kada smo konačno ostali sami, potanko objasnih Hasku šta se sve dogodilo za vrijeme posjete. Dugo smo se svemu ovome potajno i tiho smijali, i to je bio prvi moj srčani smijeh u posljednjih četiri mjeseca. A smijeh zna biti, blagotvoran, okrepljujući i životan. Smijeh koji osvaja, ne i onaj koji bi tek “hljeba i igara.” 138 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 139

ODLAZAK U PODGORICU

Sada je sve bilo mnogo drugačije. Bio sam siguran da će moj bab- ko napraviti pravi korak, da će konačno reagovati. Napokon, maske su pale. Istina o meni konačno će ugledati svjetlost dana. Laži, obmane i zavlačenje mojih najdražih konačno će prestati. Pored neviđene informa- tivne blokade, i fašističkih izvještaja državnih medija Srbije i Crne Gore, bilo je hrabrih pojedinaca koji su željeli pisati istinu. “Monitor”, “Liberal”, “Ljiljan, “Glas Sandžaka”, humanitarne organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava sa velikim zadovoljstvom dočekale su reakciju mog roditel- ja. Kako domaća, tako i međunarodna javnost, bili su upoznati sa mojim slučajem. Do ovog trenutka, zbog svog neznanja i straha, koji je tada vla- dao među bošnjačkim narodom u cijelom Sandžaku, bapko je u dogovoru sa ostalim članovima porodice donio odluku da se ne oglašava povodom mog hapšenja. Takva odluka išla je na ruku mojim dušmanima, tako da su nesmetano mogli da nadamnom provode sva zlodjela koja sam morao do sada podnositi i izdržati. Već sljedećeg četvrtka u “Monitoru” je izašao članak moga babka, koji je promijenio situaciju svih nas dvadesetjednog uhapšenika. Naravno, zatvor je zatvor, i sama pomisao da si lišen slobo- de izuzetno teško pada svakom čovjeku. Ali, uslovi pod kojim se robuje su različiti i tu postoje velike razlike. Kad čovjek posjeduje neku krivicu kod sebe, pa i kad dopadne robije, svjestan svoje krivice lakše podnosi robiju. Ali, kada je čovjek svjestan da pri sebi nema nikakve krivice i da je ispravniji, pošteniji i čestitiji od svih onih koji su ga proglasili navodno krivim, to strahovito teško pada i pogađa dušu. Ipak i pored svih pritisaka i pokušaja nametanja krivice, ja ni u podsvijesti nisam razmišljao o odgo- vornosti i krivici. Istina, osjećao sam određenu dozu odgovornosti, zbog navodnog stradanja mojih najdražih, ali bio sam siguran da je mom ocu i pored svih teškoća, upravo odbijanje moje saradnje sa dželatima naroda moga, pričinjavalo posebno zadovoljstvo i liječilo njegovu ranjenu dušu. Poslije ovih posljednjih događaja, hvala Gospodaru, ja sam se oslobodio glavnih briga i noćne more. Sada sam samo razmišljao o sebi. U pitan- ju je samo moja sudbina, zbog moje nekooperativnosti sa DB, samo ja 140 Ibrahim Čikić ispaštam. Hvala Gospodaru svemira veličanstvenog, pa sam ostao čovjek. Svaka druga opcija u konkretnom slučaju bila bi ravna vječnom ništavilu. I tada, početkom mjeseca jula, donio sam jasnu odluku: mogu me ostaviti bez vida i učiniti potpuno slijepim, mogu mi dati 20 godina robije, mogu me prebijati i mučiti raznim metodama i od mene napraviti stopostot- nog invalida, kako slijepa tako i nepokretna, ali sam bio siguran da više nikada neće biti u situaciji da me naprave ludim, i svojim saradnikom. Mogu mi ubiti sina, ženu, mene, prebijati kosti, izluđivati, praviti ono što im naumpadne, ali nemaju šanse, kada dosad u tome nisu uspjeli, što im je, izgleda, bio glavni i jedini cilj prilikom mog hapšenja. Čovjek koji nije imao prilike ratovati sa državnom bezbijednošću ondašnje, a na žalost i današnje crnogorske, tajne i javne policije, ni u snu ne može predpostaviti šta su katili spremni napraviti čovjeku. Ono kroz šta sam ja prošao poslije hapšenja, a pogotovu poslije izlaska iz zatvora samo Bog i ja možemo zna- ti. Godinama poslije izlaska iz zatvora, osim par iskrenih prijatelja, niko nije otvarao vrata mog doma u Bijelom Polju. Raznim dezinformacijama i zastrašivanjima DB je uspjela da i iz safa prilikom obavljanja namaza u džamiji, klanjači bježe od mene, tako da sam sam u safu godinama klan- jao. Država ima institucije, logistiku, poslušnike, rasturače dezinformaci- ja, špijune, pare, sve što im je potrebno. Moje ne pristajanje na zaborav bilo je kljični razlog da me unište. Na jednoj strani režim i institucije, a na drugoj ja sa vjerom u Boga. Ne znaju oni za kur’anski stavak: “Koga Allah uzvisi, niko ga osim Njega ne može poniziti…” Gospodar je na strani isti- noljubivih. Pune četiri godine poslije objavljivanja moje knjige niko od uhapšenih članova SDA nije napisao ni riječi podrške u moju korist. Da li od straha ili komformizma, ili nekih drugih momenata, ne znam i ne želim da znam. Ali, ono što sigurno znam i što zna crnogorska i međunarodna javnost, jeste činjenica da bivši lider SDA za Bijelo Polje svjedoči u korist dželata, mojih tužitelja. I to dobrovoljno, sam se javio. Kamo sreće da su svi uhapšeni napisali po jednu knjigu. Stanje Bošnjaka u Crnoj Gori ra- dikalno bi se promijenilo na bolje. Ovako tavorimo, do sljedećeg klanja. Da su uspjeli (i ako bi uspjeli) da me psihički i fizički unište, sigurno sutra kada bi me pustili iz zatvora, preko svojih doušnika i rasturača raz- nih dezinformacija među bošnjačkim narodom, iskoristili bi moje stanje da dodatno zaplaše narod. Tada bi od strane njihovih satelita krenula u narod ova priča: “Vidite li, kukala vam majka, šta uradiše sa onim Čikićem? Gledajte ga, jadni ne bili, ne vidi, prebijen, a povrh svega još i lud.” Pa onda, kao da govore u povjerenju samo onom kom u tom trenutku pričaju, kažu kao GDJE SUNCE NE GRIJE 141 samo za sebe, hoću reći saopšte naglas svoje razmišljanje. „Ma neka je, tako mu i treba, hoće on u džamiju, hoće neka prava da traži, te hoće ovo, te hoće ono, nije mogao mirno kući sjedjeti, primati penziju. Hoće on da izigrava velikog muslimana, pa vidite kako je prošao. Pusti belaja, savij one momke kući i ne daj im slučajno da idu u džamiju. Ma pusti džamiju, ovo je njihova država, niko nas ne dira, šta nam fali. A ono što se desilo u Bosni, to su i zaslužili, oni su nikakvi muslimani. Gledaj kako je nas Bog sačuvao! Nikome ništa, sem ovih što su nešto htjeli da traže. Htjeli hljeba preko pogače”. Nikada, nadam se, inš-Allah, moj Gospodar im neće pružiti takvu priliku. Podla i prljava zamisao o uništenju bošnjačkog naroda planirana su dugoročno od najviših intelektualnih krugova, (zločini koja se siste- matski provode nad mojim narodom već skoro puna dva vijeka), bar kada sam ja u pitanju sigurno neće uspjeti. Pobjeda pripada meni, u to sam već tada bio siguran, jer takav je Zakon Božiji. Uvijek je pravda i istina pobjednik. Samo put do njih je izuzetno težak i naporan. Zato je vrlo mali broj onih koji se bore za istinu. I to su neki od razloga što se do istine mukotrpno dolazi. Laž i obmana, kroz historiju imale su mnogo pristalica iza sebe. Šejtanove vojske uvijek su brojnije i nagizdanije, ali propast je njihov usud. To im je sudbina. Narod koji slijedi prokletnika, teško doživi katarzu. Većina se nikada i ne osvijesti. Razlog, sitni dunjalučki interesi, materijalna dobra i prividna vlast. Od sve kreacije koju je Allah stvorio čovjek je najveći interesdžija. U tom se i ogleda Božija mudrost stvaranja. Kada insan ne bi imao tu dimenziju u svom fitretu, dunjaluk ne bi imao nikakvog smisla. Interes je generator putovanja u pravcu besmrtnog živo- ta ili potpune propasti, ništavila, potpunog zaborava! Spašeni, oni koji su iskoristili priliku, su ljudi kojima je glavni cilj isključivo Allahovo zadovoljstvo. Oni kao nagradu traže Njegovu blizinu. Na tom putu aktivno učestvuju i u dunjalučkim poslovima, istrajavajući u borbi za istinu i iskušenjima koja ih na tom putu moraju i trebaju zadesiti. Čvrsti i postojani u vjeri i djelu, takvima su obećane džennetske bašte i Božija milost. Sada se njiva sije i uzgaja, a plodovi se beru tek na Danu pravde (Sudnji dan). Zbog, ako Bog da, takve konačnosti sam patio svih ovih godina. Gorčina svijeta ovoga, slast je svijeta budućeg! Ovaj svijet je za vjernika zatvor. Negdje polovinom jula kao reakcija bapkovog teksta u “Monitoru”, koji su prenijeli i drugi mediji, a pod pritiskom međunarodnih i domaćih humanitarnih organizacija i diplomatskog kora iz Beograda i velikog pri- tiska Međunarodnog Crvenog Krsta, sud donosi odluku da mi omoguće 142 Ibrahim Čikić pregled očiju u Podgorici. Pravi i ispravni potez u datom trenutku, kau- zalitetom povlači niz ispravnih događaja, a da mi toga nismo ni svjesni. Stvari se same od sebe ređaju. Rano tog jutra po mene dođoše Milko i Duško te mi saopštiše da imam zakazan pregled kod dr. Jovovića. Sačekaše dok se ja obukoh i pri- premih za puta i dok su me vodili u zatvorsko dvorište, prema plavoj zasta- vi 101, počeše praviti dogovor i tražiti od mene obećanje da neću bježati, a oni bi mi zauzvrat skinuli lisice. Dobro su znali da nisam u stanju potr- čati ni nekoliko metara, ali su na taj način željeli pokazati svoj položaj koji su u tom trenutku imali nadamnom. Odgovorih im da hoću da bježim i ako mi ne stave lisice na ruke, neću sa njima ići niti ću pristati na pregled. Objasnih im da je to zbog tog što su do sada prilikom moja dva odlaska kod doktora u bjelopoljsku bolnicu obavezno koristili lisice kako bi me što više potcijenili, a i mojoj sestri koja radi u istoj bolnici i koja bi me gledala u takvom stanju, nanosili ogromnu bol i patnju. Tek kada su mi stavili lisice na ruke sjeo sam u zadnji dio auta i polahko pođosmo na put. Riješio sam da ovu priliku iskoristim maksimalno i da dopunim baterije za dalji boravak u zatvoru. Sve������������������������������������������ vrijeme sam maksimalno koristio da ko- liko-toliko osjetim civilizaciju. Put za Podgoricu obavezno je zahtijevao prolazak pored moje kuće. Rodnu kuću, topli roditeljski dom nisam vidio već skoro pet mjeseci. U istom gradu, a tako daleko. Vid da prepoznam ognjište u tom trenutku mi i nije bio potreban. Osjetih blaženstvo mahale Kule i toplinu doma. Zamolih da stanu pred moju kuću kako bih bar na- kratko osjetio blizinu roditeljskog i svog doma. Doista zaustaviše vozilo ispred moje kuće. Iako nisam mogao vidjeti kuću, avliju, osjetih u duši mir i spokoj, pomiješan sa toplinom. Jadna majka je u tom trenutku bila u avliji i kada je ugledala plavu milicijsku zastavu dotrča do nje. Pritrča do auta, otvori vrata, nježno me zagrli i poljubi. Osjetih suze na njenim obrazima, tiho je plakala. Šaputala je nježnim glasom i tepala mi. Nika- da je nisam jače zagrlio. Čovjek nauči cijeniti vrijednost roditelja pošto ih izgubi. Nažalost, tako je i sa zdravljem, slobodom... Nikada se dijete ne može odužiti roditeljima. Ovakvi susreti i rastanci majkama posebno teško padaju. Kako je to uzvišeno ime, majka?! Bože moj, oprosti grijeh i pokrij sramote mojim roditeljima. Njihova ružna dijela promijeni u dobra i obraduj ih džennetom. Nikada neću zaboraviti ovaj susret, zato sam zahvalan Milku i Dušku. Susret je trajalo svega par minuta i mi nastavismo dalje put. Odnos ove dvojice tokom cijelog puta bio je korektan. Čak smo zastali na Miocki i svratili u kafanu da popijemo piće, s tim što su od mene tražili da u kafanu GDJE SUNCE NE GRIJE 143 uđem bez lisica. ����������������������������������������������������������Ispunio sam im zahtjev i dozvolio da mi skinu lisice. Pos- lije više mjeseci popio sam dvije kahve zaredom. Čak su mi velikodušno ponudili, ako hoću da popijem i nešto jače i žešće, što sam ja naravno odbio i zahvalio im se na časti. Zaista su bili maksimalno korektni. Sve vrijeme puta, mislio sam samo na majku. Lebdio mi je njen lik ispred očiju. Suze iz njenih očiju pekle su moju dušu. Zadubljen u misli nisam ni osjetio kada smo stigli u Klinički centar u Podgoricu. Onog mo- menta kada me pozvaše da izađem iz auta, vratih se u surovu stvarnost. Dok su me vodili ispod ruku prema Očnom odjeljenju čuo bih od strane onih pored kojih smo prolazili negodovanje i psovanje komandira, kako ih nije sramota da ovakvog čovjeka drže u zatvoru. Oni nisu imali poj- ma ko sam ja, vjerovatno su se sažalili na izgled koji sam imao tih dana i mjeseci. Konačno uđosmo i kod doktora. Samo što me još dok sam sa vrata ulazio u njegovu ordinaciju vidio (znao je o kom se radi jer je ranije bio obaviješten kako bi nam zakazao termin), bukvalno zaurla iz tamnog kutka ordinacije: “Odvežite čovjeka, budale jedne! Kako vas nije sramota da mu sta- vite lisice na ruke? Ima li išta ljudskog u vama? Vidite li u kako jadnom stanju se nalazi taj čovjek? Kakva je ovo država kad ovakve bolesnike drže po zatvorima? Dabogda u Jadran propala ako je ovaj čovjek može srušiti! Onda ne treba ni da postoji. Sramota! Sramota jedna! Bruka za mene i sve doktore u Crnoj Gori! Kako da niko do sada nije reagovao da se ovaj čovjek pusti na slobodu?” A onda se blagim tonom obrati meni, ponudivši mi da sjednem. Naredi da me odvežu i da napuste njegovu ordinaciju i sačekaju nalaz u čekaonici ispred vrata. Njegov gest unese svježinu, nadu u bolje. U kratkim crtama upoznah doktora sa svim što sam do sada preživio i sa čime sam se morao susresti posljednjih mjeseci. Nije mogao vjero- vati sopstvenim ušima, a bogme ni očima, šta je sve na meni vidio. Pošto je ispred sebe imao kompletnu ljekarsku dokumentaciju od strane četiri najjača profesora beogradskog univerziteta i nalaz iz Berlina, od čuvenog dr. Zenlera, i bio dobro upoznat sa mojom historijom bolesti, ote mu se iz usta bolan uzdah. “Dobro, čovječe, pa kako možeš stajati na nogama? Kako si uopšte u stanju pričati sa mnom? Ni u medicinskoj literaturi ni- sam naišao na takav slučaj. Ljudi padaju u komu u mnogo lakšim situaci- jama i mnogo lakšem stepenu bolesti. Bože! Bože, kakvo je srce kod ovog mladića”, tužno i jadno završi doktor i pažljivo pristupi mojim oteklim i bolnim očima. Dok je brižno vršio pregled, često je psovao i uzdisao. Dosta dugo je posmatrao mene i moje oči, ali tek kada je izmjerio očni 144 Ibrahim Čikić pritisak na desnom i lijevom oku, totalno poludi: “Pa ovoliki pritisak u svojoj skoro četrdesetogodišnjoj službi nikada nijesam izmjerio. Po svim medicinskim spoznajama lijevo oko je do sada trebalo da ti se od jačine pritiska bukvalno raspadne, a desno oko mora se pod hitno operisati. Ovakvu upalu i crve koje ti primjećujem u očima ni- kada do sada nisam vidio. Pa kako možeš hodati, čovječe? Šta radi onaj dr. Karišik? Zašto on do sada nije reagovao i upoznao Komoru ljekara Crne Gore da kao humanisti reagujemo povodom tvog hapšenja? Pa vid ti je sa -7 otišao na -27, još i više od toga. Očno dno samo što ti se nije raspalo. Na desnom oku sljepilo je neizbježno za najdalje 3 mjeseca ukoliko hitno ne pristupiš liječenju. A lijevo oko treba pod hitno izvaditi. Ono je pretrpje- lo takva oštećenja da je nad njim totalna atrofija.Nije valjda da će te više vraćati u zatvor? Pa bolje je da su te ubili, čovječe! Svašta!” Doktor mi dalje objasni da će mi dati određene kapi kojim ću izliječiti upalu i da će on tražiti da me hitno prebace na ležanje u nekoj očnoj kli- nici, da će sastaviti i napisati izvještaj kakav jeste kad bi ga glave koštalo i da se iskreno nada da bih poslije njegovog nalaza najvjerovatnije morao biti pušten kući. A ako ne kući, ostatak svog boravka u zatvoru provesti na nekoj očnoj klinici, i to obavezno u Beogradu. Nažalost, ni takav nalaz najčuvenijeg crnogorskog očnog doktora, ni sud ni zatvorske vlasti nisu prihvatili i ja sam još skoro punih sedam mje- seci proveo u zatvoru. „I kada bismo im pokazali znamenja Naša, opet ne bi vjerovali. Oni su u zlu prešli svaku granicu“, kaže se u Kur’anu. GDJE SUNCE NE GRIJE 145

KAPA NA KOLJENU

Umoran i pospan, kasno uvečer stigoh u ćeliju. Hasko je čvrsto spa- vao, tako da ga ni lupnjava teških ćelijskih vrata nije uspjela probuditi. Sâm sa bolom u očima koji je postao vjerni moj pratilac, utonuh u misli. Ćelijska tišina dodatno navodi na razmišljanje. Fizička ograničenost kre- tanja, otvara velika vrata misli. Riječi dr. Jovovića, tjeraju na razmišljanje. Moram racionalno promišljati, biti realan. Susret sa istinom, nanosi boli. Istina saopštena najboljem prijatelju u većini slučajeva dovodi do prekida prijateljstva. Pokušavam biti realan i suočiti se sa bolnom istinom Šta ako sasvim oslijepim? Kako da provedem ostatak života u potpunom mraku? Postavih sebi jedno od najbolnijih pitanja u životu. Ibrahime, šta ti je sve ovo trebalo? Da li baš niko među bjelopoljskim muslimanima nije imao preči od tebe da pokuša organizovati i instalirati SDA? Zar si ti morao biti onaj koji će ići od čovjeka do čovjeka i tražiti ljude da se politički organiziraju? Vidiš li da sada niko iz tog naroda i ne pokušava makar da te posjeti dok se ovako patiš u zatvoru? Da ti nije rodi- telja, žene, sestre i braće ne bi ti imao ko doći u posjetu. Sjetih se osnivanja stranke njihove opuštenosti i neshvatanja prave situacije . Pošto su na kućnim sjedeljkama koje su održavane u tajnosti u navodno uglednoj kući bjelopoljskog intelektualca, aktiviste DPS i lokalnog čelnika te stranke, izabrali ženu predsjednika Narodne stranke za Bijelo Polje na funkciju na koju nije mogla nikako biti izabrana bez glasova odbornika SDA, stvari su krenule u pogrešnom pravcu. Tada su za uzvrat dobili kancelariju, koja im je po zakonu pripadala u zgradi Skupštine Opštine i podijeljeno im je još par minornih mjesta u strukturi vlasti opštine. Kada je nekolicina njih posjedala u klupe Skupštine Crne Gore, kao poslanici bošnjačkog naro- da, te su dobili ono što nisu bili kadri ponijeti, (kako intelektualno tako i moralno), te počeli razmišljati u pravcu egocentrizma i samoobmane razmišljajući kako će takva situacija vječno trajati. Onog momenta kada su osjetili slasti prividne moći, novca i vlasti, počeše glumiti i izigravati prave prdonje. Ograničeni do bola a egoisti u dubinama svojih duša, pre- 146 Ibrahim Čikić pustiše stranku kadrovima, koje im vješto poturi DB. Kratkovidna stra- načka politika, lični interesi, glupost i neznanje dovedoše do istiskivanja čestitih ljudi iz stranke, te postavljanja ubačenih elemenata DB na čelne pozicije gradskih i stranačkih odbora. Tom prilikom visoki operativac državne bezbijednosti zasjede za predsjednika najjače i najbrojnije boš- njačke opštine na sjeveru Crne Gore. Nažalost, iako je među ubačenim bilo čak i onih koji nisu bili u stanju sačuvati čak ni vlastitu porodicu, sada su takvi jadnici istureni da brane interese bošnjačkog naroda. Među tim poturenim navodnim kadrovima bilo je čak i onih koji su zauzimali visoka mjesta u pravosuđu i organima KPJ i bili visoki i ugledni članovi te parti- je, koji su muslimanskoj sirotinji dijelili i stotine godina robije, novčane kazne i sl. Šaku iskrenih vjernika koji su doista ušli u ovu utakmicu sa jedinim ciljem postizanja Božijeg zadovoljstva i života dostojnog čovjeka, izboriti ravnopravan ili bar približan status koji su imali Srbi i Crnogorci za narod kojem su i sami pripadali, još prije nego je i došlo do kongresa stranke na perfidan način udaljiše iz stranke. Onog momenta kada sam vidio kako se pljačkaju prve pare koje su u vidu donacija stigle za pomoć stranci, shvatio sam da je ideja definitivno propala. Utakmica koja još nije ni počela, sa timom koji ti sastavi protivnik ni ludom čovjeku ne uliva optimizam. Navijači i domaći teren u takvoj konstelaciji snaga nemaju ni- kakvog značaja. Svjestan situacije, skrhan bolom zbog nemogućnosti da bilo šta ura- dim, čekao sam priliku da se na kongresu obratim prisutnima i da napu- stim stranku. Na kongresu sam prvi uzeo riječ. U sali Skupštine Opštine u Bijelom Polju proučih nekoliko ajeta na arapskom jeziku i prevedoh ih na bosanski, a zatim rekoh i ovo: “Gospodo, ovo je naš maksimum. Mi dalje nismo kadri voditi narod. Moramo sebi priznati da je ovo naš maksimum, u protivnom prijeti nam propast. Ova prilika samoorganizovanja bošnjačkog naroda na ovim pro- storima čeka se skoro sto godina. Nemamo pravo prokockati ovu šansu koju nam Gospodar nudi. Moramo kontaktirati sve one pripadnike našeg naroda koji se do sada nisu kompromitovali, mislim u političkom smislu, i ne gledati na njihova vjerska, već nacionalna ubjeđenja i intelektualne spo- sobnosti i prepustiti im vođenje stranke. Normalno, to ne bi značilo naš od- lazak iz stranke, mi bismo i dalje bili tu i pomagali koliko smo kadri pomoći. Sada se, gospodo, vodi politika, i to sudbinska politika, sada se rješava stan- je našeg naroda za narednih sto godina. Moramo prevazići lični egoizam i egocentrizam. Treba doista dosta mudrosti i oratorskih sposobnosti, poz- navanja filozofije i sličnih vještina pa biti partner Đukanoviću, Maroviću, GDJE SUNCE NE GRIJE 147

Bulatoviću i njima sličnim u predstojećim nam pregovorima, kako sa nji- ma tako i sa predstavnicima međunarodnih institucija!” Iako nisam uspio dovršiti svoje izlaganje do kraja, jer je nastala opšta pobuna i dreka naših novopečenih stranačkih prdonja zamračenog uma zbog prividne vlasti koja ih na brzinu opi i uljulja zahvaljujući određenim privilegijama koje dobiše preko noći, bio sam zadovoljan što sam rekao ono što sam mislio, i što se poslije svega ovoga mogu mirne savjesti od njih distancirati i povući iz stranke. Kada sam napustio salu Opštine i plačući otišao kući, padao je snijeg kao iz rukava. Da li je to bilo slučajno ili ne, nije ni važno, ali se sjetih one narodne: Ne pada snijeg da pokrije brijeg već da divljač pokaže svoje tragove. Nakon kongresa, zahvaljujući mom obraćanju na mene je organi- zovano i sistematski krenuo linč, dirigovan od strane DB. Linč i moralna diskreditacija, mene i mog političkog stajališta, potpomognuta na prvom mjestu glupošću ovih iz stranke (koje samo uzgred spomenuh), najbolniji su period mog života. Samo zahvaljujući svijesti o Gospodaru, te činjenici da se On ne može prevariti izdržao sam te udare. U tim napadima posebno su prednjačili ubačeni elementi DB, potpomognuti rasturačima i plaćenim slugama dušmansko-fašističkog režima. Glavni pokretač i imperativ ovih neljudi bile su sitne privilegije , koje im je tih dana režim davao. Dželati vlastitog naroda i petokolonaši te privilegije su koristili za lično bogaćenje. Jadni, kratke i plitke pameti, stali su u službu rušenja vlastitog naroda i mog vjerskog, ljudskog i političkog diskreditovanja i daljnjeg djelovan- ja. Radi ostvarivanja svojih prljavih nakana koristili su stare i provjerene komunističke metode, koje su decenijama bile zastupljene na ovim prosto- rima i koje su uvijek davale rezultate. Kada sam te večeri stigao kući, plačući padoh na sedždu svom jedinom Gospodaru, moleći ga da me sačuva od zla onih koji ne znaju šta rade i onih koji su mi otvoreni neprijatelji. Tada sam sigurno znao da će doći do svih ovih krvavih događaja i zlodjela koja su pogodila naše prostore. To sam više puta isticao i govorio na mjestima gdje se moglo uticati na situaciju, među našim stranačkim liderima, ali niko me nije ozbiljno shvatao. Život je pokazao da je glupost napuštanja parlamen- ta bila olakšavajuća okolnost u korist režima i jedan od nesvjesnih poteza naših lidera. Onog momenta, kada je SDA napustila crnogorski parlament širom su otvorena vrata režimu za naše hapšenje. Da smo ‘94. godine imali nekoliko poslanika u skupštini Crne Gore, nikada se tako nešto ne bi moglo dogoditi. Da se nismo svrstavali na jednu stranu i birali između dva zla. Oni koji su morali znati suštinu zla, a ona glasi: “zlo je zlo” i nema nikakve razlike između većeg i manjeg zla, kako su godinama govorili narodu, nikada niko ne bi pozvao muslimanski narod da glasa za Momira Bulatovića, a protiv 148 Ibrahim Čikić

Branka Kostića. I jedan i drugi su ratni zločinci i među njima nema razlike, niti se oni razlikuju u mišljenju po pitanju bošnjačkog naroda. Da se stva- ri olahko nisu ispuštale iz ruku, te da se vodilo računa i učilo na vlastitim greškama nikada se ne bi desila ona bruka u parlamentu među našim pred- stavnicima, pred očima kamera i crnogorske javnosti, i to poslije zatvora, od strane ubačenih nam elemenata još daleke 1992-ge godine. Trebalo je da Gospodar svjetova tako razgoliti situaciju, da i slijepcu i budali postane jasno ko su ubačeni kadrovi i tako dalje i tome slično, da ne nabrajam. Sa par osvrta u ovom izlaganju, koji su se desili kasnije, poslije našeg puštanja iz zatvora, samo sam želio pobrojati par primjera nepoznavanja stvari i nemogućnosti pravilnog predviđanja budućih događaja, kako bih potkri- jepio riječi koje sam izgovorio u sali Skupštine Opštine i više se neću baviti ovakvim stvarima, nabrajajući sve promašaje i loše poteze. Mislim da na osnovu sudskih spisa koji više nisu strogo čuvani spisi, ozbiljan historičar koji zna svoj posao i sa ovolike vremenske distance može sa sigurnošću i velikom preciznošću utvrditi kako je teklo to bremenito i teško vrijeme. Nažalost, stanje u Crnoj Gori je slično vremenu devedesetih godina prošloga vijeka. Ni danas 2011-te godine iako pokušavaju pune tri godine dobiti uvid u sudske spise, policiske akcije “Lim”, moji advoka- ti nisu uspjeli u tome. I dvadeset godina poslije genocida nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine, te napaćenog Sandžaka, saborci Sloboda- na Miloševića u Crnoj Gori i dalje čuče u istim rovovima i pucaju iz njih. Ovoga puta masovna klanja i egzekucije zamijenjene su kontralustracijom i privatnim tužbama za navodne duševne boli. Dugo sam te noći, i pored bolova i umora, razmišljao o svemu što je prethodilo i direktno uticalo da punih 307 dana provedem u zatvoru, i to na pravdi Boga, bez trunke grijeha, kako kod mene tako i “ostalih” uhapšenika sa kojima sam bio u istoj grupi, iako smo od samog starta imali suprotne razloge ulaska u stranku i načina organizovanja političkog djelovanja. Duša me boljela za sada već rahmetli, Omerom Omerovićem, kojeg sam ja od milja zvao Omer dilber, Šefkom Brkovićem i nekoliko momaka koji su uhapšeni bez ikakva razloga, samo za tu priliku da bi mo- rali biti prisutni kako bi optužnica imala bar po broju uhapšenih zakons- ku formu. Misli i umor me konačno skrhaše i te večeri zaspah sjedeći na ivici kreveta, glavom zaronjenom u šake kojima sam bio prekrio bolne oči kako bih na taj način ublažio bolove. Kada je negdje pred sabah ustao, Hasko me našao u takvom položaju i polahko spustio na krevet, tako sam spavao skoro do ručka. Kada sam konačno ustao, Hasko me obradova viješću da je dobio poziv za suđenje, GDJE SUNCE NE GRIJE 149 dodavši kako se nada da suđenje neće dugo trajati i da će uskoro izaći na slobodu. Reče mi da je imao susret sa advokatom, dok sam spavao, te kako se advokat nada da će suđenje i presudu dobiti prije početka godišnjih od- mora i da će izaći vani. Zaista, Haskov proces nije dugo trajao. Posljednjeg dana njegovog suđenja, nakon što su brzo završili završne riječi, porota se povukla na vijećanje odmah izrekli presudu, tako da je istog dana bio na slobodi. Dobio je samo godinu dana robije, a to je tačno onoliko koliko je ležao u zatvoru. Izlasci iz zatvorske ćelije dešavaju se filmskom brzinom. Svi žele iskočiti što je moguće brže vani. To su jedini momenti kada se zatvoreniku žuri. Za vrijeme robije sve je nekako sporo i lijeno. Tužna srca i na brzinu se pozdravih sa Haskom. Tek kada se za njim zatvoriše teška vrata postadoh svjestan samoće, ponovo uronih u misli. Danima nakon Haskovog izlaska boravim sam u ćeliji. Već sam se navikao na samoću. �����������������������������������������������Smiren sam i imam bistru misao. Nemam onih bri- ga i problema koji su me danima mučili. Evociram uspomene i pravim obračun sa samim sobom. Najtopliji ljetnji dani prolaze, a ja tako blizu, a tako daleko od voljenog Lima. Ljubav koju svaki bjelopoljac njeguje prema voljenoj rijeci nema granica. Onaj ko nije rastao pored Lima i os- jetio njegovu dušu, tu ljubav ne razumije. Karakteristična modrozelena boja, džennetski miris vode, misirska obala, počiva u srcima. To je osjećaj jedinstva i naše sjedinjenje sa Limom. Sastavni dio naše ličnosti, nešto što se ne da razdvojiti. Jedinstvo u mnoštvu. Ne, nije ovo sjećanje, ovo je stvarnost, ja iznova iako u zatvorskoj ćeliji živim sa voljenom rijekom. Od Lima se mi ne razdvajamo. Ređaju se slike Lima i cjelodnevnih teferiča na njegovim obalama. Prštavac, Vidojevine, Malo polje, Rakonje, Rasovo, Sinjavc, Ciganski i ostala prelijepa mjesta. I sada u ćeliji kao da gledam, kada bi majka dok je još bila u punoj snazi pripremila hranu za cijeli dan porodičnog boravka pored Lima. ����Uvi- jek je ona najteži ceger nosila, čuvala je nas djecu, da se ne umorimo. Uvi- jek se trudila da nas zaštiti, nije se žalila, živjela je za djecu. Rano je ostala siroče, bez majke, valjda i zbog toga. Eh, kakva je to hrana bila i kakvi su to teferiči bili! Znam da za kahvu kada bi je htjela pristaviti, a kahva se pila u društvu komšija i prijatelja jer nikada se samo nije išlo na obale, iz Lima bi džezvom zahvatila vode, sta- vila na vatru koja bi po čitav dan tinjala i uz muhabet bi se satima merači- lo, uglavnom na Prštavcu, dok bismo se mi djeca po cijeli dan kupali i brč- kali u vodi. Kasnije, kao odrastao mladić, i ja sam znao čitav dan provesti na Limu, na Sinjavcu, gdje bih se sa društvom: Šabanom, Rilom, Lelom, Ćakom, Iskom, Erkom… provodio i uživao u prekrasnoj obali i tada već 150 Ibrahim Čikić dobro zaprljanoj vodi jadnoga Lima. I ove godine bih sigurno sa njima bio na Sinjavcu da me dušmani nisu silom odvojili od njegovih ljepota. Često bih se sjećao Ramove priče, koju sam spomenuo na početku knjige i uvijek se iznova pitao da li se to nama svakih nekoliko desetljeća ponavlja ista sudbina i događaju tako teške stvari i šta bi moglo biti uzro- kom takve naše tragične sudbine. Bolna sjećanja i iste priče, koje govore o stradanju i progonima. Ista mjesta, samo drugi ljudi, sa jedinom razlikom što bi svaki sljedeći genocid bio mnogo drastičniji i suroviji od prethod- nog. Kako oni prošli tako i ovaj posljednji genocid nad Bošnjacima bili su propraćeni progonom jadnih Bošnjaka sa rodne grude i stalnim gubitkom zemlje i materijalnih dobara. Bošnjački korpus desetkovan, napaćeno sta- novništvo i stradanja kompletnih familija. Da li je to naš usud i sudbina? Bapko je zapamtio dva rata. Drugi svjetski rat, a i ovu posljednju agresiju. Često sam slušao od bapka, a on od starijih od njega, da je i njegov djed Malik stradao, pa njegov rahmetli babo Ibraga, pa on bio u muhadžirluku i neizvjesnosti u Peći, pa sada i ja dopao teške i mučne robije. Znači li to, ako se naš narod zaista u potpunosti ne osvijesti i ne preuzme sudbinu u svoje ruke, ista sudbina čeka i mog sina Alija, kako bi, ne daj Bože, sa još par takvih zlodjela nestalo i posljednjeg Bošnjaka sa ovih prostora. Nismo li iste sudbine španskih muslimana, čiji pogrom je trajao preko dvije stotine godina i koji su u potpunosti zbrisani sa lica Španije a čijih potomaka ima i na ovim našim, nevinom krvlju bošnjačkom natopljenim prostorima. Da li je moguće da smo mi jedini narod u Evropi koji ne piše sam svoju historiju. Sve predaje su uglavnom u maniru priča, s koljena na kol- jeno. Zahvaljujući našem kratkom pamćenju (onom: neka je meni dobro, a za ostale me i nije briga) svaki pojedinac ima veliku odgovornost za žalosno stanje sudbine kojoj smo sami kumovali. U novije vrijeme javlja- ju se pisci, opisivači pojedinih događaja koji imaju historijsku vrijednost, ali površno pišu o nekim događajima, pri tom favorizirajući određene ljude, uglavnom one koji su materijalno pomogli objavljivanje njihovih knjiga putujući i obilazeći brojnu dijasporu rasutu širom dunjaluka, de- belo prodajući knjige, dobro puneći svoje džepove organizirajući razne okrugle, promotivne i slične šejtanske skupove. Dođe vrijeme godišnjih odmora, narednih nekoliko mjeseci uglav- nom je proteklo mirno i dosadno, tako da nije bilo ničeg vrijednog pome- na. Standardna i ustaljena šema robijanja i zatočeništva. Mene su negd- je sredinom augusta konačno prebacili u ćeliju br. 7, koja je bila grupna ćelija i imala je odvojeni WC koji se nalazio u njenom sklopu i pripadao je GDJE SUNCE NE GRIJE 151 samo toj ćeliji. U toj ćeliji me dočeka nekoliko robijaša različite starosne dobi. Bio je i jedan dječak koji još nije imao ni punoljetstvo, pa do čiče koji je odgovarao za ubistvo, a imao preko šezdeset godina. Bio je tu i milicajac koji je odgovarao za ubistvo pretpostavljenog starješine, a bilo je i kriminalaca, lopova, prevaranata, samo Bog zna koliko još njih prode- filova kroz ovu ćeliju za vrijeme dok sam boravio u njoj. Svaki lik je priča za sebe, poseban mentalni sklop, tek tada sam postao svjestan kakvih sve ljudi ima i sa kakvim luđacima živimo u svom svakodnevnom okruženju, a da toga nismo ama baš ni najmanje svjesni. Koliko je, uslovno rečeno, čovjek kvarljivo biće, spoznaju o toj dimenziji vrlo skupo sam morao pla- titi. Sada, sa određene vremenske distance, kada analiziram cijenu koju sam morao platiti i nije bila tako visoka. Samo sam iznenađen brojnošću takvih i načinom kako se uspijevaju uvući u različita pakovanja pitajući se do kada će imati visoku cijenu na ovom prljavom i jadnom dunjalučkom, bazaru. Ali dobro je uvijek u manjini i to ne treba da zbunjuje, jer je rečeno: “Makar te začuđivalo mnoštvo zla.” (Kur’an) 152 Ibrahim Čikić

Kemal, Ibrahim na biciklu, Lahira i Smajo GDJE SUNCE NE GRIJE 153

POSJETA CRVENOG KRSTA

A onda, početkom septembra, iznenada se dogodi čudo. Nalaz dr. Jovovića ugleda svjetlost dana i izazva opštu pometnju u pravosuđu. Još kad se povodom nalaza i mog hapšenja oglasi više ambasada akreditiranih u Beogradu, stvari krenuše u našu korist. Za ovaj slučaj saznali su iz štampe njihovih informativnih agencija, koje su prenosile članke o meni, a koje su preuzimali iz “Monitora” i sarajevskih glasila. Zahvaljujući izuzetno hrab- rim i spretnim novinarima Seadu Sadikoviću i Fehimu Kajeviću i njihovom dostavljanju članaka i izvještaja sa našeg procesa Liberalu, Slobodnoj Evro- pi, Monitoru i Ljiljanu, te ostalim medijima “preko granice”, u vremenu potpune blokade informacija svake vrste koje se nisu uklapale u četnički projekat gradnje i stvaranja velike Srbije. Sve to dalo je kao rezultat i posl- jedicu posjetu visoke delegacije Međunarodnog Crvenog Krsta iz Ženeve. Posjetu sam iskoristio na najbolji mogući način, iako sam prije nego sam otišao na razgovor sa njima bio upozoren od strane upravnika da je prosto- rija ozvučena i da dobro vodim računa šta pričam i kako se ponašam. Već od ranih jutarnjih sahata, toga dana, zatvorom je zavladalo pra- vo mobilno stanje. Kako među upravom i komandirima, tako i nama robijašima. Trebalo je za par sahata očistiti i pripremiti zatvor kako bi ob- manuli i zavarali visoku delegaciju Crvenog krsta. Normalno da je bilo nemoguće dovesti u red, ono što se decenijama nije održavalo. Tek ne- koliko mjeseci kasnije, Rašo zvani Srbin, nastanjen u Bijelom Polju, kada je zbog pića i tuče dospio u zatvor, prekrečio je kompletan zatvor. Zbog toga je dobio skraćenje robije od petnaestak dana, koje nije htio iskoristiti i odležao je kaznu do kraja. Prilikom susreta na slobodi kada bih ga u šali upitao zašto, imao bi običaj da odgovori: “Ej, bre, bratko, iz principa!” Ja sam tek poslije podne došao na red za razgovor. Dođe komandir i odvede me u kancelariju pored upravnikove, koju su privremeno na korištenje dobili službenici Međunarodnog Crvenog Krsta. Komandir me uvede u prostoriju, pažljivo me smjesti na stolicu i ćutke izađe. Nakon uobičajenih pozdrava, te procedure pokazivanja akreditacija, kako bih bio siguran da 154 Ibrahim Čikić se ne radi o podvali već o istinskoj delegaciji, započe razgovor. Prevodilac je bila djevojka iz Podgorice, zvala se Ljiljana. Na samom početku razgo- vora, nakon što sam rekao ime, prezime, godinu i mjesto rođenja zavlada tišina, povremeno prekidana šuškanjem papira. Prijatan glas članice dele- gacije, na engleskom jeziku saopšti: “Ibrahim Čikić, politički zatvorenik, registrovan kod “COMITE INTERNATIONAL GENEVE” NO. CICR: 410335” ozbiljnim glasom prevede Ljiljana, a riječi proprati stavljanjem legitimacije meni u desnu ruku. “Čikiću, dobro čuvaj ovu legitimaciju, valjat će ti. Od sada ne moraš više da brines za svoj život. Rijetko se dešava, nakon što registru- jemo zatvorenika da bude ubijen. Mada nikada ne možemo biti 100% si- gurni. Ovo je Balkan, nikad se ne zna, šta se sve može desiti. Ali, mi se na- damo najboljem” prevede Ljilja pa nastavi dalje kako se ne zna koliko ću još ostati u zatvoru, to ne zavisi od njih, već od države i njenog pravosuđa, na koje oni ne mogu uticati niti imaju mehanizme uticaja koji bi njima bili na raspolaganju. Kako mi oni ne žele davati lažnu nadu da ću biti pušten na slobodu, ali da će moja registracija od strane njih i upoznavanje sa mo- jim slučajem njima moći koristiti kao argument i dokaz o kršenju ljuds- kih prava nacionalnih manjina u SRJ, a radi upoznavanja odgovarajućih međunarodnih institucija. Na osnovu onog što su čuli od mene i doku- mentacije sa kojom oni raspolažu, a tiče se optužnice i ljekarskih nalaza, po njihovim standardima mene smatraju za najdrastičniji primjer kršenja ljudskih prava i sloboda, na prostorima ex-Jugoslavije, pa čak i šire. Pažljivo sam saslušao svaku riječ koju mi Ljilja prevede. Iz onoga što sam čuo izvukao sam zaključak da sigurno nećemo biti likvidirani. Nakon ove posjete mala je vjerovatnoća za tako nešto. Mada iskreno govoreći, meni je tih dana bilo sasvim svejedno. Često sam prizivao smrt, kako bih prekinuo sva ova zla nadamnom. Možda čudno, ali tako je bilo vrijeme i ljudi. Zli ljudi prave teška vremena. Vrijeme je uvijek isto, ljudi se mijen- jaju. Nakon što završiše svoje uobičajeno izlaganje i zadovoljiše standar- de svojstvene njihovom radu dadoše meni riječ. Ali prije nego bilo šta kazah saopštiše mi; da mogu slobodno reći sve što imam da kažem, te da zbog svog izlaganja neću, bar je njima tako rečeno, snositi nikakvu odgo- vornost niti sankcije. Samo što sam počeo govoriti, odmah sam mogao primijetiti (iako ne znam engleski jezik), da prevodilac želi da ja njoj pričam duži vremen- ski period pa da ona njima onda svojim riječima prepriča ono što sam ja GDJE SUNCE NE GRIJE 155 njoj ispričao. Nije mi odgovarao takav način prevođenja. Skrenuo sam joj pažnju da prevod vrši simultano. Poslije samo par riječi nastavila je po starom. Prokockala je moje povjerenje, nisam joj više vjerovao. Pobunio sam se protiv takvog ponašanja. Prozreo sam njene namjere i reagovao prilično žustro, negodujući na takav način prevođenja, pri tome govoreći; da ako misli da meni prevodi, morat će svaku riječ koju kažem odmah prevesti, kako bih sveo na najmanju moguću mjeru njeno eventualno izvrtanje i ublaživanje onog što namjeravam reći, iako sam dobro znao da od tog neću imati Bog zna kakve koristi. Odmah sam im stavio do znanja da je prostorija ozvučena i prepričao razgovor sa upravnikom. Također sam im skrenuo pažnju da ja kao civiliziran čovjek, poštujući njihov rad i njihovo dostojanstvo, a i radi vlastitog dostojanstva mnoge gnusne stva- ri neću ispričati. Objasnio sam im da smo zaista prošli kroz svih devet krugova pakla, te da oni nikada neće moći razumjeti ogromnu mržnju i zlo, naših komšija. Na žalost, zbog mog nepoznavanja engleskog, nisam siguran da sam uspio dovoljno objasniti mitomansku podlogu zla u srci- ma naših komšija koji drvo imenuju bogom, a bibliju u nacionalnu knji- gu genocidne poruke. Na ovim prostorima ubijanje Bošnjaka, smatra se viteštvom, a klanje bošnjačke djece prate pjesmom: “Ko će drugi, ja ću prvi, da pijemo turske krvi!” Objasnio sam da je meni kao vjerniku, laž strana i strogo zabranjena. Zato mogu biti sigurni da im govorim suštu istinu. Za vrijeme izlaganja kada bih primijetio da treba dodatno pojašnjenje, praktično bih pokazao metode mučenja. Moj razgovor sa njima trajao je preko tri sahata. Već poslije petnaestak minuta ženski član delegacije plačući je napustila pro- storiju. Kraj moje priče dočekao je muškarac sav u suzama. Kada sam završio izlaganje, dobih pitanje kakvi su uslovi ćelije i smještaja u kom se nalazim. Odgovorio sam im da je razlika između moje i ćelije Dosto- jevskog u Sibiru, jedino u tome što ja sada imam električnu sijalicu, a on petrolejku, ostali uslovi robijanja su potpuno identični. Inicirani razgo- vorom izrazili su želju da obiđu ćeliju u kojoj boravim. Zamolio sam ih da posjete sve uhapšenike, objašnjavajući da smo svi skupa u velikim proble- mima. Obećali su da će pokušati i učiniti sve kako bi obišli zatvor. Uspjeli su dobiti dozvolu. Tek tada je nastala prava frka. Upravnik je vrebao priliku da me na- padne. Čim mu se ukaza šansa viknu na mene iz sveg glasa: “Je... li nam majku, je..., Čikiću! Ovo će te skupo koštati, vidjet ćeš.” “Zar istina tako boli, upravniče? Pa šta im drugo osim istine ja re- koh? Vjerovatno kad vide kakav komfor imam na raspolaganju i sami će 156 Ibrahim Čikić shvatiti da sam ih slagao. Zašto tolika nervoza i ljutnja? Šta ste vi sve meni radili, pa se ja ne naljutih na vas?” Neki od komandira me sprovede nazad u ćeliju, pri tom naredivši ostalim uhapšenima da ustanu i stanu mirno kako bi dočekali posjetu. Za njim je išao upravnik i vrištao iz sveg glasa: “Slušaj me dobro, nemoj sada da nam prirediš neko sranje. Pazi dobro kako se ponašaš! Nemoj da zasereš nešto! Ustani i fino stani u red, doći će za koji minut u ćeliju. Mo- lim te, ustani kada uđu.” Ne obazirući se na njegov govor, mirno odoh do kreveta u ćošku, koji je bio na sprat, navukoh kapu na glavu i pokrih se prljavim ćebetom. Dok sam ležao, on zaurla: “Jesi li ti lud čovječe? Šta to radiš ? Znaš li ti da se njima mora usta- ti? Nama ne moraš, ali njima moraš! Šta kada te vide ležeći? Šta da im kažem? Kako si nevaspitan, je l’ to?” Mirno mu odgovorih: “Ništa, upravniče, ništa im ne moraš kazati. Sve će im biti jasno kada uđu ovamo, sve. Još kad ih povedem u onu ćeliju gdje si me mjesec dana držao. Vjeruj mi, sve.” Okrenuh se nastranu legoh, tako da ga više nisam slušao. Nije prošlo ni desetak minuta, uz pompu i pratnju cijelog radnog osoblja zatvora uđoše u moju ćeliju. Sve mi je ličilo na cirkusku predstavu. Samo što uđe u ćeliju, gospođa član delegacije, kada me nije vidjela u redu za doček, upita upravnika: “Mister Čikić?” Robijaši su bili postrojeni pod konac. Preko prevodioca upita: Gdje se pobogu nalazi i šta je sa Čikićem, zašto ga nema među ovim robijašima, i šta ste to uradili sa njim?“ Luka je dovede do mog kreveta i pokaza joj gdje sam, pri tom joj objašnjavajući kako mene oči bole i kako ne mogu staja- ti. Njegove riječi kod mene izazvaše smijeh. Jer, stvari se često svjedoče svojim suprotnostima. Odatle i moj humor, vid je trebao nekom drugom. “Pa dobro, gospodine, zašto mu bar ne date prvi krevet nego ga ovak- vog bolesnog držite na spratu?”, sa čuđenjem se obrati Luki i učtivo ga zamoli da me, dok je ona još u ovoj ćeliji, prebace na donji krevet, pri tom pokazujući krevet koji je ona procijenila da bi mi najbolje odgovarao. Pri- je no što Luka odgovori, ja se umiješah: “Hvala vam, draga gospođo, ali ja ću ipak ostati ovdje. Kada bih se sada i prebacio na taj krevet koji ste mi vi izabrali, samo što biste vi napu- stili moju ćeliju, mene bi ponovo prebacili na ovo mjesto. Ne želim se na par minuta prebacivati tamo. Meni je fino i ovdje. Ja sam navikao ovako. Sad mi je super gdje sam do sada sve boravio. Kad biste vi samo znali gdje sam do sada ja sve bio i spavao?” GDJE SUNCE NE GRIJE 157

Moje posljednje riječi Luka ne izdrža: “Pa dobro, Čikiću, nećeš val- jda da je vodiš tamo?” molećivim glasom obrati mi se upravnik. Istim tonom i glasom kao i on, ja mu uz smiješak odgovorih: “Ne boj se, neću, sve je u redu. Mirno spavaj, neću.” Ovaj kratki dijalog između nas dvojice izazva čuđenje kod posje- tilaca i obratiše se meni pitajući da nije neki problem. Uz smiješak im saopštih da je sve OK i da nema nikakvih problema. Govoreći kako tužna srca napuštaju ovaj zatvor, te da se iskreno na- daju kako ja neću još dugo ovdje boraviti, uz srdačne pozdrave napustiše moju ćeliju. Luka izađe posljednji, pri tom mi šapnuvši da sam opet ispao čovjek, a ja osjetih da mu je lahnulo i da se bio pravo prepao za svoju službu, jer je bio duboko svjestan načina na koji je iz penzije povučen na radno mjesto upravnika, kada mu je prezimenjak došao na vlast u ta- kozvanoj balvan revoluciji. U nesigurnim vremenima pošten čovjek teško biva osoba od povjerenja. Traže poslušne. 158 Ibrahim Čikić

Porodična kuća Čikića u Bijelom Polju (stara i nova) GDJE SUNCE NE GRIJE 159

PRAVI PUT

Sljedećeg dana, nakon odlaska delegacije Crvenog krsta, komandiri pozvaše jednog od robijaša navodno radi advokatske posjete. Poslije ot- prilike pola sahata, njega vraćaju u ćeliju, a odmah izvode sljedećeg. Od njih petorice koliko ih je tada u ćeliji bilo, po svakog dođe komandir i izvede ga vani, jedino ja tog dana nisam imao posjetu. Navodne posjete advokata i izvođenje cimera u meni izazva sumnju i brigu. Nemoguće da u jednom danu samo zbog jedne ćelije dođe pet advokata. Nikada se nešto slično do tada nije dogodilo. Pomislih u sebi: nemoguće da u istom danu dođe pet advokata na razgovor sa svojim šticenicima. Ovo se nešto kuha, nešto gadno mi spre- maju uz pomoć robijaša. Po povratku u ćeliju, svi do jednog ponavljali su istu priču. Govorili su kako su imali posjetu od strane advokata i kako su razmatrali strategiju odbrane koju su trebali primijeniti na sudu. Kada i posljednji od njih petorice završi navodnu posjetu i bi vraćen nazad u ćeliju, po zatvaranju vrata zavlada neka mučna atmosfera. Neka zebnja poče mi pritiskati grudi i osjetih kako mi srce ubrzano radi. Bilo je vrijeme ikindije namaza i ja se naoružah abdestom kako bih klanjao nastupaju- ći namaz. Već sam nekoliko dana bio u ovoj ćeliji i do sada nisam imao nikakvih problema dok bih bio na namazu i dok sam obavljao molitvu. Čak, među ovom petoricom čiča koji je bio rodom iz Konjuha kleo se da mu je ovo prvi put u životu da boravi sa nekim muslimanom i da prvi put vidi neke muslimanske običaje. Uvijek kada bi od mene vidio nešto novo, a tiče se kulture i običaja islamskog života, propratio bi simpatičnim komentarom, propraćenim iskrenim čuđenjem. Govorio bi da tamo na Konjuh planini, gdje je proveo život a imao je šezdesetpet godina, kada je počinio ubistvo, sva mjesta i izvori imaju muslimanska imena. Tako bi često spominjao Mehmedovu vodu, Ibragin čardak, Sejfov gaj, Agine liva- de… i pitao se da li će više ikada imati prilike da prošeta tim predjelima. Na moje pitanje kako tamo gdje on živi mjesta i vode nose muslimanska 160 Ibrahim Čikić imena, a ne živi ni jedan jedini musliman, i to u okruženju od nekoliko desetina kilometara, nije mi znao, ili što je vjerovatnije nije htio dati od- govor. U ćeliji je bio i jedan golobradi dječak, musliman koga sam sve vrijeme jako žalio zbog situacije zbog koje je dospio u zatvor. Prvi put je imao priliku da vidi u praksi kako izgleda život muslimana koji prakticira vjeru. Sve ono što je imao prilike vidjeti kod njega je izazivalo reakcije slične čičinim. Istina, prvih par dana imao sam osjećaj da mu je obred namaza posebno privukao pažnju. Ostala trojica robijaša bili su hrišćani i oni su također prvi put gledali čin molitve i način na koji to mi muslimani radimo i nisu imali ništa protiv toga, niti im je do ovog dana to smetalo. Čak bi, dok bih ja obavljao molitvu, za divno čudo bili jako mirni i ne bi ni riječi prozborili sve dok ne bih završio svoju obvezu i vjerski obred. Dakle, odmah pošto su došli sa razgovora koji su obavili sa upravom zatvora, (ni u kom slučaju sa advokatom), čim sam počeo obavljati namaz počeše se smijati i kikotati. Sve vrijeme dok sam se molio Bogu oni su se tako neprirodno ponašali i trudili da me ometu u obavljanju molitve, da prosto nisam znao šta me je snašlo. Po završetku namaza, sklopih peškir koji sam koristio samo za te prilike i obratih se družini koja mi je silom prilika dodijeljena. Nadao sam se možda će saslušati i prihvatiti moje rije- či, jer nam je sudbina zajednička. “Dobro momci, šta bi ovo s vama? Kakvo je ovo ponašanje? Na sve ličite, osim na one stare momke, kakve vas do danas poznavah. Kada sam prvi put obavljao molitvu niko se od vas nije živ čuo, niti je neko pokušao da se nasmije. Svi do jednog ste izjavili da vam je ovo prvi put u životu da vidite kako se muslimani mole Bogu. Čak ste mi govorili da vam je obred molitve interesantan. Prije nego što počeh klanjati pitao sam vas da li ima- te išta protiv da dok se nalazim u vašoj ćeliji, provodim svoje vjerske ob- rede. Svi do jednog ste se složili da mogu. Već nekoliko dana klanjam i do sada nismo imali nikakvih problema, mogu slobodno reći, da smo se fino slagali. Šta bi ovo odjednom da ste se tako svi do jednog počeli ponašati? Šta su vam to ovi iz uprave mogli ponuditi da se tako u jednom trenu promijenite? Niko vas, pa makar on bio i upravnik ili njegov zamijenik i svi do jednog komandira, ne može osloboditi onoga za šta odgovarate. To je stvar suda, a ne ovih u zatvoru. Oni su tu samo zbog nas, da nas drže zatvorene i da nam ne daju da izađemo van ili da pobjegnemo. Čime vas to pridobiše i okrenuše protiv mene, pobogu ljudi?” Tajac koji nastupi poslije mog govora prekide čiča. Polahko ustade na jednu nogu, dok se desnom rukom pridržavao za uzglavlje kreveta kako bi lakše ustao jer je bio takve građe kao da je ispao iz vinkla. Imao je GDJE SUNCE NE GRIJE 161 problema sa kukovima, kako je imao običaj da kaže uspomena od motor- ne šege, kada je sjekao drva za krečane, dok je bio na slobodi. Lukav kao lisica, čak, čini mi se, i dva dana stariji od lisice, sav koščat, suhoga lica i orlovskog nosa, sa sitnim očima koje su letjele tamo-vamo kao da se prže na ulju i brčićima koji su bili kratki i njegovani, pošto ustade i namjesti ravnotežu kako bi lakše stajao, stavivši ruke na zadnjicu osloni se o zid i reče: “Slušaj, Ibra’ime (tako me zvao jer nikada za nekoliko mjeseci dok sam bio sa njim u ćeliji nije izgovorio glas H, kako on tako i ona ostala trojica), advokat mi je reka’ (čitaj uprava zatvora) da si ti politički ovđ’e. Stvara’ si neku državu Sandžak i usta’ protiv Sloba, Šešelja, Momira i srp- stva. ‘Oćeš da srušiš našu državu i da praviš muslimansku. Mi smo pošteni robijaši koji imamo djela, a ti si politički. To je puno više, jer ti nemaš dje- la. Da imaš djela, sad’ ti ne bi im’ ko suditi niti te držati u zatvoru. Vidim da si pametan momak i da si načitan i da znaš da će nam produžiti posjete, bit će čak i po petnest minuta duže nego inače. Ali nije to pravi razlog, mi čuvamo Sloba. On je naša sloboda, a ti njega ne voliš i usta’ si na njega. To je dovoljno da te mi više ne cijenimo.” Dok je govorio, a umio je govoriti, naglašavao bi imena zlikovaca, a naglašena imena bi propratio slabim kašljucanjem. “Slušaj, čiča, dobro me slušaj i ti i ostali što ću vam reći. Ti si čuo za onu narodnu: ‘Boli ga uho ko robijaša za državu!’ Ova država koliko voli mene isto toliko voli i tebe i sve vas ostale, koji ste sada sa mnom ovdje prisutni. Da vas vole više od mene, pustili bi vas kući, a mene sama ostavili ovdje. Kreni da bježiš ili pokušaj bjekstvo ubiće te kao psa. Za ove koji nas čuvaju mi smo potpuno isti. Nema razlike. Mogu vas samo više voljeti od mene zato što ste vi Srbi a ja Bošnjak, ali to vam ne može olakšati robiju. Pokušajte da se vladate mimo pravila zatvorskog ponašanja dobit ćete ba- tine i ćeliju sigurno, je l’ tako? Mi ne treba jedni drugima da otežavamo ove mučne dane nego da pomognemo i olakšamo jedan drugom koliko smo u mogućnosti. Da ćete ovakvim ponašanjem prema meni išta dobiti više od mene ja bih vas razumio, ali ovako ne znam čemu sve ovo? Hajde, čiča, ti si najstariji među nama, reci je li to ovako kako ja kažem? Reci ako ja lažem, slobodno. Reci!” Dok sam govorio, trudio sam se da budem ubjedljiv i da ih navedem na razmišljanje. Kada ja završih, čiča ponovo uze riječ: “Pa jes’, tako je ka što si reka‘. Svaka ti je na mjestu ka‘ Njegoševa. Sva- ka! Al’ oni to traže od nas. Kažu da moramo tako. Vele, ti si puno opasan. Mnogo si nešto zabrlj‘o, vala. Kažu da si neki vjerski fanatik. Vele da ćeš 162 Ibrahim Čikić nas ako tako nastaviš sve prevesti u Turke. Vele, brate, i traže.” Jadni čiča, koga su pogodile moje riječi i vratile ga u stvarnost, nađe se na muci kako da opravda ono što od njega traži zatvorska uprava. Dugo sam pokušavao da im objasnim kako nam je bar dok smo ovdje sudbina svima ista i kako smo prinuđeni da budemo jedan sa drugim i da mi tu ne možemo ama baš ništa promijeniti. Ali čovjek često vjeruje u ono u što želi vjerovati, to je “njegova istina.” Akšam i jaciju klanjah takoreći bez ikakvih problema. Sabah je rano jer su dugi dani, tako da i ne znaju da ima jutarnja molitva. Narednih nekoliko dana učestala izvođenja i dugi razgovori dadoše rezultate, iako sam se ja trudio da ih ponovo pridobijem za sebe. Vlast je vlast i ona ima šta da im ponudi, ja sam im na suprot vlasti nudio samo realnost i istinu, ali takva ponuda im nije mogla ništa pružiti osim realnog sagledavanja situacije u kojoj su se nalazili. Bježeći od istine pobjegli su od mene i prihvatili lažna obećanja i sitne povlastice. Tu sam naučio da sredstvo za pridobijanje čovjeka i način da mu promijeniš svijest i pamet jeste privilegija. Čak i kada je ona samo deklarativna, iako je čovjek svje- stan da od tog nema ništa, ali je lijepo čuti i imati nadu. Nadanja u pod- svijesti proizvode misao. Pa možda će nešto od svega i biti. Samoobmana. Kasnije sam vidio da ima i boljih načina, a to je vlast i novac. Opet glavni “krivac” za takvo razmišljanje jeste onaj praiskonski instinkt kod svakog čovjeka, svojstven i životinjskom svijetu. Razlika između čovjeka i živo- tinje, a tiče se interesa, sastoji se u tome što životinja reaguje samo u kon- kretnom slučaju. Kad sigurno ima ispred sebe ponudu. U svijetu životinja nema samoobmane i egoizma. Čovjek je podložan ovim stvarima, zato je religija tu, da ga poduči i ispravi. Razdvoji od životinje. Uzvišena vjera islam odgaja ljude tako da interes i lični egoizam stavi u službu čovjeka. Pokaže put napretka. Put je jasan. Siratul mustekim. PRAVI PUT. Šta zna- či pravi put? Kakav je to put? To je put posljednjeg Božijeg Poslanika i njegovog Ehli Bejta, (Kuća Čista) ,Bog blagoslovio nj, i njegov čisti i plemeniti rod! Oni su tu da po- vedu čovječanstvo na put koji nosi ime, po jednom od njihovih vlastitih imena. Oni su dali najsvjetlije primjere u historiji ljudskog roda i civiliza- cije. Pokazali način kako se treba i mora iskoristiti Božija milost. Milost Gospodara univerzuma obuhvata sve svjetove, melekutski (anđeoski) i materijalni, (dunjaluk). I kada biste nabrajali darove Gospodara svoga, nebiste ih mogli nabrojati. Ovom prilikom govorit ću samo o milosti spuštenoj od Gospodara, preko poslanika i Kuće čiste. Poslali smo te kao radosnu vijest i milost svjetovima, kaže Gospodar Muhammedu a.s. Zato GDJE SUNCE NE GRIJE 163 posljednji Allahov Poslanik, Muhammed a.s. kaže: Od vas ne tražim ništa, osim ljubavi rodbinske.” Upitan da odgovori ko je njegova rodbina poja- snio je: Fatima, Ali, Hasan i Husejn. Oni su pravi put i kuća čista. Da bi se krenulo ka onima koji su Pravi put, treba imati iskreno vjerovanje i istin- sko ubjeđenje. Zato je potreban razum. Razum podstiče na razmišljanje, a razmišljanje na obrazovanje, sticanje znanja i posjedovanje mudrosti. U poslanikovim predajama koje govore o razumu između ostalog se kaže: “Čovjekov oslonac je njegov razum, nema vjere ko nema razuma!” Dobro reći će neko od čitalaca: “Gdje to sve što si nam do sada na- brojao mi da tražimo? Kome da se obratimo? Kako? Na koji način?” I još hiljade kako i isto toliko zašto. Ja ću ovdje samo u najkraćim crtama, uz Allahovu pomoć, ponuditi odgovor. Najkraći mogući. Lahko i jednostavno. Islam je vjera za koju nam Gospodar kaže; da On ne želi da nam zadaje poteškoće i da nas optereti mimo naših moguć- nosti. Onome kome vjera i njeni propisi i prakticiranje predstavljaju poteš- koću, sigurno ne osjeća blagodat vjere. On, uzvišeno je Njegovo Ime, vodi računa o svakom pojedincu. On vrlo dobro zna svakog od nas ponaosob. Dakle, obaveza svakog svjesnog pojedinaca, nakon što racionalno sagleda i procijeni svoje mogućnosti, (mentalne i fizičke), iskoristi za vlastito dobro i dobro zajednice. Shodno svojim mogućnostima, ništa više od toga. Za po- četak, neka razmišlja o kreaciji. O stvarima koje ga okružuju, prirodi… Da li je on i okruženje nastalo pukim slučajem, ili Mudrošću Stvoritelja. Raz- mišljanja koja privlače djecu, tinejdžere, stare i mlade, naučnike, filozofe… Način percipiranja i korištenja razuma razlikuje se i zavisi od konkretne oso- be. Zato se i razlikuju ljudi u mišljenju. Poslije dugih promatranja kreacije ljudi se uglavnom slažu u tome da ništa nije slučajno nastalo. Samo od sebe stvoreno. Neka svaki pojedinac razmišlja i pogled upire u bilo koju stvar iz kreacije sve dok ga oči ne zabole i um ne zamori. Pa kada se odmori i po hiljaditi put neka pokuša opet, pogled će mu se vratiti umoran i klonuo a razum zapanjen. Morat će čak i najveći inadžija priznati, i pored svih mate- rijalističkih filozofskih mišljenja i razmišljanja, da mora postojati Neko Ko je bar i u najmanju ruku počeo i isplanirao sve ovo što ga okružuje. Eh, sada u vrijeme interneta i satelitske komunikacije, kada infor- macija obiđe svijet za svega par sekundi, ne postoji čovjek koji nije čuo za posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, Bog blagoslovio nj i nje- gov čisti i časni rod! Isto tako, među milionima knjiga koje ljudima želj- nim čitanja stoje na raspolaganju postoji i knjiga koja je preko poslanika Muhammeda, Bog blagoslovio nj i njegov čisti i časni rod, objavljena od Allaha kao uputa i milost svim svjetovima. Ta knjiga je takvog karaktera 164 Ibrahim Čikić i sadržine da nudi odgovore i upute na sva pitanja koja mogu naumpasti bilo kojem pojedincu. Aktuelna do Sudnjega Dana, sve dok i posljednji čovjek ne preseli sa zemlje. Posljednja Božija Objava, zove se Kur’an. Ako je neki pojedinac dao sebi za pravo da pročita čak i hiljade knji- ga, što ja vidim kao jako dobro i pohvaljeno djelo, neka odvoji bar malo vremena i da sebi zadatak da malo zaviri i u Kur’an. Ne mora taj koji se odluči čitati Kur’an iščitati knjigu do kraja. Ta knjiga se ne može iščita- ti. Ali nek je čita i nek razmišlja o onom što pročita, tako se čita mudri Kur’an. Suho isčitavanje koje nije propraćeno razmišljanjem ne ostavlja traga na čitaoca. Lijepo je prije čitanja Kur’ana očistiti dušu i tijelo. Tijelo se čisti kupanjem, a duša izgovaranjem i svjedočenjem Božijeg jedinstva, te priznavanjem Muhammeda a.s. za Poslanika Božijeg. Već na prvoj stra- nici te mudre knjige naići će na suru koja se zove El-Fatiha (na bosanski prevedena kao Pristup, a među učenjacima važi i za suru Hamd, što bi na našem bilo: pohvala, zahvala, slava…). “U Ime Boga, Milostivog, Samilosnog!” kako uglavnom prevode prvi ajet (stih) u svakoj suri (poglavlju), a u Kur’anu ih je 114. Čitanjem Bismile (U Ime Boga…), pažljivi čitalac će otkriti i vidjeti da “Nema drugog boga osim Allaha! Da sva slava i hvala i sva veličanja pripadaju samo Njemu, i da je jedino On hvale i slave vrijedan. I još nešto vrlo važno, da je On Jedini Gospodar svega stvorenog! Vidljivog i nevidljivog! Vladar Dana Sudnjeg! Dakle, već kod čitanja prvih ajeta ove sure svaki onaj koji koristi razum, vi- djet će da se ovdje poziva da obožava samo Allaha. Jer mu se kaže da je samo On: Vladar, Gospodar, Slavljen, Hvaljen… Ne bih išao sa tumačenjem ove sure, jer bi to oduzelo isuviše mnogo prostora, a njeno tumačenje je neis- crpno, ali je navodim samo zbog ovih riječi: “Uputi nas na Pravi put.” E, sada će se svako ko razmišlja zapitati: “Pa dobro, koji je taj Pravi put? Šta je to Pravi put? Kako se razlikuje Pravi od krivog? Koja su mjerila Pravog puta? Kako stići do njega? I još Bog zna, koliko puta kako. Neka se budući čitalac Časnog Kur’ana zapita i neka dobro razmisli, da nije slučajno on taj, koji poziva i vodi na Pravi put? Da slučajno on ne vodi na Pravi put? Zna li možda on način, kako se dolazi do Pravog puta? I tako dalje i tome slično. Poslije mnogo razmišljanja čitalac koji želi sebi dobro vidjet će, da je upravo on taj, koji ima potrebu da ga neko uputi na Pravi put. U ovom trenutku preispitivanja samoga sebe, čitaocu mnogo pomažu ranije pročita- ne knjige, radi objektivnosti sagledavanja i realnosti prosuđivanja. Odgovor na postavljena pitanja mora potražiti u pravilnom isčitavanju i razumijevanju Kur’ana. Radi lakšeg razumijevanja nužno je i poznavanje ostalih svetih spi- sa, obavezno iz različitih izvora. Islam, kao univerzalna religija pripada svima. GDJE SUNCE NE GRIJE 165

Ljudima i džinnima. Univerzalnu religiju (Islam) mogu razumjeti samo oni koji razmišljaju vlastitom glavom. Dogma zna biti retrogradna i vrlo opasna. Sloboda misli i vlastiti izbor ključ su napredka čovjeka. Iskreno molim Boga da uputi i pročisti misao svakom budućem tragaoci u pravcu istine. Od iskrenosti namjere i otvorenog srca zavisi uspjeh. Nadam se da će svaki pojedinac koji razmišlja svojom glavom (ne tuđom), doći sam do jedinog mogućeg zaključka koji glasi: “Poslanik Muhammed, Bog blagoslovio nj, i njegov čisti i plemeniti rod!” Jedino on može i jedino on ima ekskluzivno pravo, dato od Boga, da poziva sve ljude i svjetove na Pravi put. Univerzalni poslanik, vječni pozivatelj ka univerzalnoj religiji. On je “milost svjetovima”, uputitelj na Pravi put. Živi Kur’an koji hoda, Ahmed, Muhammed, Bog blagoslovio nj i njegov čisti i plemeniti rod! Svjesnost ovakvog stanja razmišljanja sasvim je dovoljna da se na- pravi ugovor s Bogom. Svjedočiti i vjerovati da nema drugog boga osim Allaha, da On nema sudruga i da je Muhammed Njegov rob i Njegov po- slanik, ključ je kojim se otvaraju vrata Islama. Tim očitovanjem postaje se musliman. Za početak to je sasvim dovoljno. Ali islam je takav, stalno tjera na učenje i usavršavanje, kako duhovno tako i tjelesno. Beskonačni ocean mudrosti i duhovnog napredovanja. Svjesnost protkana ljubavlju. Sada se nameće jedino logično pitanje; ako je Muhammeda, Bog blagoslovio nj i njegov čisti i časni rod, Pravi put, a sigurno jeste, šta je onda njegova porodica (Ehli-bejt), da li su i oni Pravi put? Mnogo Kur’anskih ajeta, i predaja časnog Poslanika a.s. govori o vr- linama i vrijednostima Kuće Čiste. Za ovu priliku vaše inicijacije navest ću samo jednu predaju od Poslanika, a.s. da razmislite o njoj. Pozivam čitaoca da koristi razum i racionalno promišljanje. Protivnik sam slijepog slijeđenja bilo koga, osim onih koji se moraju bez trunke razmišljanja sli- jediti i čije se zapovijedi moraju odmah izvršavati i prihvatiti, a da se pri tom ne osjeti nikakva sumnja i tuga, već naprotiv, radost i zadovoljstvo. Predaja glasi: “Ja sam (Muhammed) grad znanja, a Ali vrata grada!” Kako se zove onaj koji uđe u grad mimo njegovih vrta? Uljezom nazivaju onoga koji preskačući gradske zidine pokušava ući u grad. ��������������Ne postoji ni- kakav interes niti bogastvo, zbog kojeg sam spreman sebi nadjenuti ime uljeza. Želim i pokušavam na vrata ući u grad. Naći kao glavni interes svoga života Allahovo zadovoljstvo i tražiti Njegovu blizinu jedini je pravi interes koji je postojan i nepotkupljiv. Dakle, pobijedi zatvorska uprava sa svojim lažnim obećanjima i prlja- vim nagovorima i kao instrument daljnjeg pritiska na mene iskoristiše ove 166 Ibrahim Čikić jadnike, koji su se svojski trudili do posljednjeg dana boravka u zatvoru da mi zagorčavaju dane i noći. Rekoh trudili se, a sreća je promjenjivog ka- raktera. Bilo je svega. I nesreća je promjenjljiva ali se duže pamti. I danas, 7-og juna 2011-te godine, zatvorska uprava koristi istu metodu u ratovan- ju protiv mene. Represivni dio državnog aparata, sada penzioneri, koriste Bošnjake kao svjedoke protiv mene. Bivši robijaši svjedoče u korist dželata naroda moga. Ko je sljedeći svjedok katilima od bivših lidera SDA pokazat će vrijeme.

Ibrahim i Nataša Kandić REKOM, 2009-ta godina, Bečići, Crna Gora. GDJE SUNCE NE GRIJE 167

ŠTRAJK GLAĐU

Iako je krajnji zakonski rok za podizanje optužnice davno istekao, nikakvih nagovještaja niti znakova, kada bi moglo početi naše suđenje nismo mogli dobiti. Na sva pitanja koja su pravosudnim organima po- stavljali naši advokati i članovi naših porodica dobijali smo neodređene odgovore, u stilu kako se još određen broj osumnjičenih nalazi u bjekstvu, te kako su nedostupni pravosudnim organima, a da je istraga u toku. Hra- bra i neumorna Nataša Kandić, predsjednica “Fondacije za humanitarno pravo” sa sjedištem u Beogradu, danima se bori i pregovara sa državnim organima iz institucija izvršne i zakonodavne vlasti, vršeći pritisak i preko sličnih međunarodnih institucija kako bi makar odredila datum početka sudskog procesa. Nataša je rijetki primjer humaniste i borca za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda na intelektualnom i političkom cr- nom nebu Srbije i Crne Gore. Kao visoki jablan među intelektualnim šipražjem Srbije i Crne Gore, lavovski se bori za svakog pojedinca koji je dopao u ruke fašističkom režimu i osjetio neljudskost i zulum tadašnjeg državnog terorizma. Posebno interesovanje, iako je tih godina imala pune ruke posla, iskazuje prema meni zbog specifičnosti mog slučaja. Slavko Perović, predsjednik crnogorskih liberala i Žarko Rakčević, predsjednik socialdemokrata koriste svaku priliku u Skupštini Crne Gore da pomenu moj slučaj i iskažu zabrinutost povodom mog hapšenja. Javno osuđuju policisku akciju “Lim”, te zahtijevaju naše puštanje na slobodu. Par neza- visnih medija koji su tada postojali u Crnoj Gori pišu o meni određene članke sa bombastičnim naslovima: “Slijepi snajperista”, “Slijepi terorista” i ostale članke sličnog sadržaja, dok državni i režimski mediji, kojih je bilo veoma mnogo, prave tako monstruozne članke o meni da su i mog sina koji je tada imao samo nekoliko mjeseci proglasili opasnim teroristom i mudžahedinom. Iskusna Nataša odmah uviđa pogrešku ovih prvih i zlo- namjernost i laž drugih te dolazi lično da me posjeti kako bi maksimal- no pomogla moju odbranu. U tom pokušaju, iako je došla u društvu dva ambasadora, nije dobila zeleno svjetlo i dozvolu da me posjeti. Uporna, 168 Ibrahim Čikić ne odustaje i šalje svoju predstavnicu, mislim da se zvala Antonela Riha. Poslije nekoliko dana Antonela uspijeva dobiti dozvolu, tako da se poslije mnogo truda sastala sa mnom u zatvoru. I pored svih pokušaja od strane Nataše i Međunarodnog Crvenog Krsta da se prebacim u neku očnu kliniku, kako bih dobio minimum lje- karske njege i pristojnijih uvjeta za liječenje i lakše robijanje, državni or- gani su ostali nijemi i nikada nisu udovoljili takvim zahtjevima. Tih dana su državni organi Crne Gore poslije povratka crnogorskih rezervista sa ratišta širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Crnu Goru, dočekivani sa ogromnim simpatijama i oduševljenjem. Masovni zločini su slavljeni i doživljavani kao velike pobjede. Crkveni velikodostijnici su ubijanje “Tu- raka” (Bošnjaka) proglasili za najveći čin bogoštovlja. Popovi su blago- siljali kame i masovne zločine, a državna televizija u udarnim terminima izvještavala o viteškim pobjedama “golorukog srpskog naroda” nad Aliji- nim bojovnicima, (kako su tada zvali Armiju Republike Bosne i Hercego- vine). U vremenu kolektivnog nacionalističkog i šovinističkog ludila “ne- beskog naroda” život Bošnjaka vrijedio je cijenu metka. Nas više nisu ni računali u žive, samo su porodice gajile potajnu nadu da ćemo se možda, nekada, vratiti svojim kućama. Sasvim spontano, Omer Omerović počinje štrajk glađu. Poput mun- je vijest o Omerovom štrajku se proširi zatvorom, iako su se komandiri i uprava trudili da štrajk prođe nezapaženo. Odmah se još nas nekolici- na priključuje Omeru i počinjemo štrajk glađu. Za svega sahat vremena više od polovine uhapšenika stupi u štrajk. Puna dva dana štrajkujemo i čekamo posjetu u četvrtak, kako bismo obavijestili javnost da nećemo prekinuti štrajk sve dok nam se jasno ne odredi datum početka suđenja. Bez ikakvog dogovora, jedinstveni do perfekcije. Istina, ne svi, ali do- voljno za pritisak. Moji novi stražari i čuvari koji su sada bili oličeni u vidu petorice robijaša budno prate da ja slučajno ne stavim šta u usta i da ne uzimam hranu krijući. Dežuraju i čuvaju me čak i noću. Za vrijeme obavljanja mo- litve počinju se odvratno ponašati, hrokću kao svinje, puštaju oko mene vjetrove, lupaju, guraju, zovu komandira govoreći kako i dalje obavljam namaz. Procjenjujem da u ovakvim uvjetima moram obavljati molitvu u tajnosti, kako bih se sačuvao od ovakvog vida pritiska. Skrivena molitva ima posebnu duhovnu vrijednost i pruža poseban doživljaj. Vjernicima u svim situacijama uvjek je dobro. Stalno izvuku neku korist. Štrajk glađu podnosim dobro, vjerovatno zahvaljujući postu mjese- ca Ramazana. Zahvaljujući roditeljima od malih nogu njegujem i prakti- GDJE SUNCE NE GRIJE 169 ciram post. Dezinformacijama koje širi po zatvoru, uprava pokušava da razbije i osujeti štrajk. Glavni rasturači takvih dezinformacija po imenu su Bošnjaci. Robijaju, ali rade protiv sebe. Jadnici čemu se nadaju? Ipak ne odustajem, riješio sam da pratim Omera do kraja. Treći dan štrajka imali smo posjete. Četvrtak. Koristim priliku i obavještavam roditelje i suprugu da sam u štrajku glađu, te da neću prekinuti štrajk, sve dok se ne zakaže datum početka suđenja. Zbog specifičnosti i vrste bolesti štrajk je bio jako opasan po moje zdravlje. Dalje ustezanje od hrane i pića prijetilo je da kod mene izazove trajno sljepilo. Nataša se uključuje u ovaj događaj i u petak me posjećuje jedan njen službenik i ljekar specijalista koji je došao iz Beo- grada. U međuvremenu više od polovine onih koji su započeli štrajk sami su prekinuli isti. Uporni Omer i još nekolicina nas i dalje smo u štrajku. Omer izjavljuje da će ostati u štrajku sve dok se ne odredi datum suđenja pa makar morao štrajkovati danima. Posjeta “Fondacije za humanitarno pravo” i ljekar koji je došao meni u posjetu uvjeravaju me da svaki sahat štrajka po moje oči može biti jako koban, pa i fatalan. Govorim im da sam spreman ostati u štrajku danima i da ga neću prekidati sve dok je Omer Omerović u štrajku. Ako može Omer, mogu i ja. Omer ima velike zdravst- vene probleme sa srcem i ostalim unutrašnjim organima i za njega je štrajk mnogo opasniji nego za mene. Mnogo sam volio tog čovjeka. Ušao je u stranku svim svojim bićem i stavio se u službu bošnjačkog naroda, kako lično, tako i materijalno. Bio je izuzetno hrabar i jaka ljudina. Bistar i okre- tan kao vidra. Kada bi pričao, zanosio je na bosanski akcenat, što je meni bilo izuzetno simpatično i milo čuti. Isticao se kako stasom tako i glasom. Njega su prvog uhapsili, dok je radio ispred kuće na popravci jednog ka- miona. Odveli su ga u radnom kombinezonu. Bio je krvavi radnik, jer je imao mnogobrojnu porodicu koju je volio više od svojih očiju. Posebno svoju suprugu Garu, koja se kao lav borila za njega i porodicu, koju je izdržavala dok je on bio u zatvoru. Nikada se nije pomirio sa hapšenjem i to ga je proganjalo do kraja života. Umro je iznenada, samo nekoliko godina poslije puštanja na slobodu. Bio je jako razočaran u čelnike SDA. Umro je ranjenog i povrijeđenog srca. Poslije izlaska iz zatvora jedino sam sa njim održavao kontakt. Planirali smo i dogovarali da nas dvojica pokre- nemo tužbu protiv države. Očekivali smo da će to da urade oni, koji su bili lideri stranke, koji su morali to uraditi. Kada smo vidjeli da od toga nema ništa, mi smo to htjeli pokrenuti, ali nažalost, smrt je bila brža. Neka mu Allah podari rahmet i uvede ga među dobre robove Svoje! Hvala Bogu pa ima smrti. Kako bi Omer podnio i prebolio svjedočenje Rifata Veskovića i Umera Hadžića? Možda je i znao kako će se stvari odvijati, te nije želio 170 Ibrahim Čikić gledati takve izdaje. Umro je od nemoći. Želio je mijenjati svijest boš- njačku, nije uspio. Da li će ikada Bošnjaci imati kolektivnu i državotvornu svijest? Hoćemo li i mi podvući crtu ispod koje se ne smije preći, a tiče se vitalnih nacionalnih interesa?! Štrajk je ipak urodio plodom, iako je onih upornih u njemu ostalo žalosno mali broj. Omer��������������������������������������������������� je bio najuporniji. Suđenje je konačno zakaza- no za oktobar. Ostvarena je prva pobjeda. Poslije skoro devet mjeseci, iz Omerove ćelije prolomi se sevdalinka. Pjesma je odraz tuge i sreće, još ako je iz dubine duše Omerove u to ne treba sumnjati.

Samija (Samka) GDJE SUNCE NE GRIJE 171

PRIPREME PRED SUĐENJE

Iako sam prestao sa javnim obavljanjem namaza, moji problemi sa zatvorenicima u ćeliji br. 7 nisu prestali. Sada je to bilo nešto drukčijeg karaktera i oblika. Uglavnom je to prešlo na nacionalnu i političku osno- vu. �Samoamo je trebalo da robijaši dobiju signal od uprave i budu pokrenu-pokrenu- ti. Sada kada su imali garancije i podršku da rade i djeluju protiv mene mogli su mirno da nastave svoj posao. Bili su sigurni da na takav način stiču blagonaklonost komandira, te zbog svojih podlih radnji neće imati nikakve odgovornosti. Iznenadio sam se koliko su ljudi spremni moralno nisko pasti. Onaj dječak Bošnjak kojeg sam žalio iz dubine svoje duše, prednjačio je u provokacijama i gadostima, tako da je čak u određenim podlostima nadmašivao druge. U početku je sve to bilo verbalnog ka- raktera i nije bilo pokušaja nekih fizičkih kontakata ili svađe koja bi se završila tučom. Ali kako su iz dana u dan permanentno huškani, samo je bilo pitanje trenutka kada će doći i do fizičkog obračuna. Tako jednoga dana, dok sam uzimao abdest u WC-u, gdje je stajao lavabo, odmah nakon izlaska, dok sam se otirao peškirom Iko Rajković taksista iz Plava, koji je bio pritvoren skupa sa jednom Amerikankom porijeklom iz Gusinja zbog falsifikovanja američkih viza, odluči da napadne. Bio je mojih godina i mnogo krupniji od mene. Punačak i dobro razvijen, pa još i sa nekoliko godina taksi škole, posjedovao je dobre veze i kontakte sa određenim vi- sokim policijskim i DB službenicima. Tim vezama i prijateljstvima često se volio hvaliti i bilo je samo pitanje dana kada će iskočiti van. Hvalio se i dobrim vezama koje ima sa muslimanima Plava, navodeći poznata imena svojih prijatelja, iz kriminalnih krugova, a povezani su interesom preko prljavih poslova. Kasnije sam saznao da je tog dana dobio informaciju da za nekoliko dana odlazi kući, pa je htio iskoristiti povoljnu priliku i moju bolest, kako bi me dobro izudarao. Tražio je priliku da izazove svađu i da ostvari svoje prljave i podle namjere. Tada sam toliko slabo vidio da sam jedva mogao pipajući po stolu pronaći svoju hranu koju smo ostavljali na tom mjestu. Nije tačna ona izjava koju sam često imao prilike slušati da je za svađu i tuču potrebno dvoje. Dovoljno je da, onaj koji planira da te 172 Ibrahim Čikić izubija, odluči da to i uradi. “Dobro, Čikiću, šta ti glumiš nekog velikog muslimana i izigravaš slijepca ovdje u zatvoru? Da ti je pošlo za rukom, sada bi ovo bila država Sandžak. Nemoj više nikada da sam te vidio da pokušavaš obaviti ta tvoja neka pranja. K‘o da se ovdje niko osim tebe ne pere i ne čisti”, dok je ovo govorio, ironičnim glasom kroz smijeh koji je bio zarazan, počeše se smi- jati i ostali njegovi pomagači. Pri tom mi se jako unio u lice, stiskajući me rukom ispod desnog pazuha, a drugom za ključnu kost na ramenu. Dok me snažno rukama stiskao na pomenuta mjesta, galamio je iz sve snage. Svojim vikanjem i psovkama želio je privući pažnju komandira. Samou- vjerenost i bezobrazluk pokazan u tim trenutcima od strane Ika, bili su dovoljan razlog da procijenim kako iza ovog ponašanja stoji uprava zat- vora. Planirali su da me maksimalno ponize. Iko je trebao efektnim udar- cem baciti me na pod ćelije, dobro me išutirati nogama i kraj priče. Kada sve bude gotovo, komandir bi uletio u ćeliju i navodno zaustavio tuču. Ika bi prebacili u drugu ćeliju, a meni više ne bi bilo života od robijaša. Poniženjima nikada ne bi bilo kraja. Udarao bi me kad ko hoće i kada mu se prohtije. Pritisak i stisak njegove desne ruke popusti na mom ramenu, proci- jenih da planira udarac. Slobodnom rukom želio je pesnicom udariti me u glavu. Nokautirati. Reagovao sam prvi i instinktivno iz sve snage mahinal- no udario prema njemu. Začu se tup udarac propraćen karakterističnim šumom tijela koje pada. Tup udarac Ikovog tijela od beton, zamijeni tišina. Nije imao kad ni da vrisne. U ćeliji zavlada muk. Iznenađenje. Niko nije ni riječi prozborio. Nisu očekivali ovakav kraj. Tišina koja zavlada ćelijom nagna komandira da naglo otvori vrata i uleti u ćeliju. Prizor koji je zatekao i reakcija koju pri tom napravi potvrdiše moje sumnje da se radilo o dogovoru. Poslije ovog slučaja strasti su se malo stišale. Odnos ostalih robijaša sada je bio drukčiji, bili su puno oprezniji. ���������������������������Čak se odlučiše i da me bo- jkotuju. Prestaše da komuniciraju samnom. To mi je dobro došlo da se malo odmorim i počnem pripremati svoju odbranu i način na koji ću se braniti na sudu. U stvari, nisam se ja imao od čega braniti. Bio sam pot- puno nevin. Kako ja tako i ostali iz grupe. Svima nama je bilo jasno da je ovo montiran proces. Zato što sam znao da je sve montirano odlučih da se na sudu ponašam drsko i odvažno. Znao sam da nam je kazna svi- ma već unaprijed odmjerena. Tih dana zatvor je vrvio od advokata koje je angažovala stranka. Išlo se na dogovore i smišljala strategija odbrane. Roditelji su mi angažovali ličnog advokata, pošto su procijenili da mi na GDJE SUNCE NE GRIJE 173 taj način mogu najbolje pomoći. Za sve ovo vrijeme nisam imao ni jedan kontakt sa njim. Očekivao sam da ću i ja uskoro imati posjetu. Nažalost, do posjete mog advokata nije došlo. Prvu posjetu od strane porodice iskoristio sam da zatražim posjetu advokata. Objasnio sam roditeljima da moram imati susret sa advokatom kako bi razmotrili strategiju moje odbrane. Rekao sam im da ostali uhapšeni članovi SDA imaju i po neko- liko posjeta dnevno, jedino ja nemam nikakvih informacija niti posjeta. Neizvjesnost u kojoj sam se tada nalazio, za razliku od ostalih koji su imali informacije kod mene je izazivala dodatnu zabrinutost. Moja upornost urodi plodom i moji odlučiše da mi pošalju advokata. Već sjutra dođe mi advokat u posjetu. Kada sam od njega saznao na koji način planira da os- misli moju odbranu prosto me doveo do ludila. Ono što sam procijenio da treba biti način moje odbrane on je u potpunosti odbacivao i predlag- ao mi da se branim na način na koji se on sam godinama branio i koji je uvijek bio koristan po njega. Objasnio sam mu da je on sve to u pravu ali da je ovaj slučaj totalno različit od njegovih slučajeva, i da moram braneći sebe istovremeno braniti i narod kojem pripadam, a i ostale uhapšenike iz moje grupe. Strogo sam mu zabranio da slučajno ne pokuša da me brani na takav način i skrenuo pažnju da ću mu odmah na procesu oduzeti pra- vo na moju odbranu. Razišli smo se a da nismo ništa dogovorili. Ja sam već imao kompletnu strategiju svoje odbrane. Prioritet moje odbrane zas- nivao se na odbrani časti i dostojanstva. Znao sam da moram sačuvati čast i dostojanstvo naroda kojem pripadam, a onda moje porodice, te svoje i svoga sina. Ali je tada imao samo devet mjeseci a i on se pominjao kako u optužnici tako i po režimskim novinama. Tih dana na svojim ramenima zaista sam nosio ogromni teret. Odbrana časti i dostojanstva najuzvišeniji je princip života. Onaj ko sebe smatra čovjekom nikada ne trguje kada su ovakve stvari u pitanju. Čast i dostojanstvo uvijek moraju prevagnuti. Tu nema trgovine. Šefket Brković, doista istinski intelektualac, rođeni Taslidžanin, pokušava koliko je kadar da podigne moral ostalim iz grupe. Dugo ležanje i neizvjesnost umorili su ljude. Strašni uslovi zatvorski ostavili su tragove na pojedincima, koji su zbog tako loših uvjeta robijanja zapali u depresiju. Čestim posjetama advokati pokušavaju nešto uraditi, ali stanje je dosta teško i neizvjesnost ogromna. Neizvjesnost je ta koja lomi ljude. Ipak se nekako organizujemo i na razno-razne načine komuniciramo između sebe kako bismo jedni drugima ulili samopouzdanje. Čini mi se da se u dobroj mjeri uspjelo u tome. Dosadni i sumorni dani su se pretvorili u aktivno i grozničavo razmišljanje i iščekivanje. Svako od nas daje određeni učinak 174 Ibrahim Čikić u okviru svojih mogućnosti. Solidarnost je tih dana bila zaista istinska. U globalu je bilo tako, mada je i dalje bilo onih koji su bili skeptici i jako preplašeni za svoju sudbinu. Strah je takvog karaktera da ne postoji ni je- dan jedini čovjek u cijeloj povijesti ljudske civilizacije počevši od onih koji su prošli pa sa nama koji ćemo im se pridružiti i zaključno sa onima koji će poslije nas doći, a da nema pri sebi straha i da se ne može uplašiti. Vrste straha su različite, zavise od vrste i karaktera čovjeka. Od vrste materije i sklonosti čovjeka zavisi i vrsta straha. Kakav će strah biti kod određenog čovjeka u dobroj mjeri zavisi i od njegovih ličnih ubjeđenja i vjerovanja. Onaj koji zna za Gospodara i koji se istinski osvjedočio u Nje- govo postojanje posjeduje samo jednu vrstu straha pri sebi. Takav čovjek drhti od straha kao palmin list na pustinjskom povjetarcu. I to je istina! Zaista drhti! Samo što se ne raspadne od straha! Ali samo od jedne vrste straha, straha pred Jedinim Gospodarom Veličanstvenim. To je jedina vr- sta straha koji posjeduje takva osoba. Ostali strahovi za takve su nepozna- nica. Čak se ne mogu čudom načuditi onima koji imaju pri sebi hiljade strahova. Te plaši se ovoga te onoga, te da nije ovog, ja bih ovako, te da je bilo tako ja bih tako, itd i tome sl. Samoobmana zbog ličnog komfora. Davno je rečeno: “Boj se ovna, boj se g...!” Bolje je živjeti dan kao lav nego sto godina kao zec. Gdje god šušne zecu su pune gaće, a sve nade polaže samo u bjekstvo. Bježi dok se ne umori ili do momenta dok ga gonič ne stigne. Skonča isto kao da nije ni bježao. Zavaravanje da može pobjeći samo mu uliva prividne nade. Odbrana i sa- moodbrana daju šansu da preživiš. Otpor svim raspoloživim sredstvima do posljednjeg atoma snage. Nema predaje bez borbe. Zar i plemeniti Po- slanik Islama ne upozorava: “Nije od naših onaj koji dopadne ropstva bez teških rana!” Zato je lav car životinja. Živi dostojanstveno i suvereno vlada džunglom. Ali kada su velika stradanja, lavovi stradaju prvi. Postoji razlika između smrti lava i zeca. Onako kako se razlikuju naši životi, postoje razlike i u vrstama smrti. Različitosti su nužne i one postoje, čak i poslije smrti. Besmrtnost ili ništavilo, izbor je naš. GDJE SUNCE NE GRIJE 175

IŠČEKIVANJE

Iko kroz par dana izađe van, ali prije nego što ode na najljepši način se pozdravi sa mnom, izrazivši želju da se nekada vidimo i na slobodi. Ni- kada se više nismo vidjeli. Da je dobro zapamtio udarac i da je sve vrijeme vrebao priliku da mi se osveti jasno se vidjelo i na posljednjem suđenju. Bio je svjedok mojim tužiteljima, upravniku i komandirima. Ročište je održano 7-og juna 2011-te godine. Taksista Ilija-Iko Rajković iz Plava, tog dana na sudu izjavi: “Čikić se sve vrijeme boravka u ćeliji folirao da ne vidi. Odličan foler i glumac! Vrlo opasan.” Eto Ilija-Iko Rajković, punih sedamnaest godina čeka i pamti. Ne zaboravlja. Strpljivo čeka priliku da napadne. Ne smije fizički, strah ga, ali smije na sudu. Sude mi u odsustvu, zato je i svjedočio. Siguran sam kada se odlučim pojaviti na sudu, da neće smijeti doći. Zato što laže, a pamti kako ja dobro udaram. Nekako isti dan ili dan poslije, umjesto njega dođe jedan Bjelopoljac kojeg sam jako dobro poznavao i sa kojim sam bio prijatelj dok sam bio na slobodi. Zvao se Kljuno. Prve dane od njegovog dolaska u moju ćeliju iskoristih da se upoznam sa događajima koji su se desili u gradu dok sam ja bio u zatvoru. Njega politika nije interesovala i on se nije mnogo ra- zumio u nju. Ali, sam zahvaljujući njemu saznao gdje se nalaze određeni moji drugovi i prijatelji sa kojima sam se nekada istinski družio i prijate- ljevao. Tih dana nisam imao nekih većih problema sa robijašima u mojoj ćeliji. Strasti su opale, a sa njima i tenzije. U zatvoru nikada nisi siguran. Život je pun iznenađenja, čak i na slobodi. Negdje peti ili šesti dan po dolasku Kljuno mi za vrijeme šetnje reče da bi dobro bilo da se na sudu branim šutnjom i da puno ne pričam. Na moje pitanje zašto, odgovori: Podigla se velika frka povodom tvog hapšenja. Mnogi su bili iznena- đeni i nisu mogli vjerovati da si ti, takav kakvim su te predstavili na TV-u i štampi. Mnogi su i povjerovali. Mi koji te dobro poznajemo i znamo za tvoje probleme sa očima, od muke smo se smijali. Fric snajperista, pa to se graniči sa fantastikom. Ali koliko sam ja čuo, priča se da ako budeš dobar na suđenju, sa suđenja će te pustiti kući. Ja ti to kažem onako drugarski. Ti kako hoćeš. Nemoj puno pričati, moj ti je savjet. Važno je da iskočiš vani.” 176 Ibrahim Čikić

“Hvala ti, Kljuno, na svemu. Lijepo je to od tebe. Ti si sa slobode i znaš više od mene. Ali da ti kažem nešto ako si spreman da me saslušaš?” Unaprijed sam znao da jeste i da jedva čeka da čuje šta ja mislim o svemu. “Reći ću ti ovo: Znam da ti se to što čuješ neće dopasti i tebi će to izgle- dati čudno. Ali slušaj! Poslije svega ovoga što sam prošao i pretrpio za ovih osam i više mjeseci i svega onog što sam doživio za vrijeme torture u Foči, kada bih se ponio onako kako me ti savjetuješ sebe više nikada ne bih sma- trao čovjekom. Znam da ti to drukčije gledaš, nešto slično kao moj advokat, u stilu važno je samo da izađeš na slobodu. To je sa tvog aspekta normalno razmišljanje. Ali oprostiti i halaliti sve ovo što sam preživio, a još i ovakva oštećenja vida i na onako slabim očima, ne daju mi moralno pravo da tako razmišljam. Svako jutro kada ustanem i otvorim oko, u meni ubija svaku pomisao na kompromis. Ne znaš ti moj dobri Kljuno šta znače oči i očinji vid. Mnogo zla i jada ja sam preživio ovih mjeseci. Nemam ja više prava da se tako ponašam. Moj slučaj i moja sudbina nije više samo moja. Radi se o sudbini moje porodice, supruge, sina, roditelja, sestre, braće, rodbine, ma časti i dostojanstva kompletnog bošnjačkog naroda moj Kljuno. Šta više oči svih onih koji su osjetili zulum i nepravdu ovog režima, ma koje vjere bili, gledaju u mene. Isčekuju kako ću se na sudu ja ponijeti. Hoću li saviti kičmu i moliti za milost. Znaju za mene da sam vjernik, a znaju isto tako da nisam kriv. Kad bih se tako ponio, ubio bih im i ono malo nade što polažu u mene. Očekuju od mene da pokažem hrabrost i javno saopštim istinu. Kroz moje svjedočenje i njima će biti lakše. Ako bih ne daj Bože čučnuo, kod svakog onog koji bi poslije mog takvog ponašanja na sudu izgubio nadu u ideal, ja bih bio odgovoran i saučesnik u tom njegovom razočarenju. Neću, Kljuno, kad bi me glave koštalo. Prekasno je da se mirimo. Nikada dok ne umrem neću se pomiriti sa njima. A ni poslije smrti. Mi smo za vijek vjekova odvo- jeni, iako ćemo morati živjeti skupa u istom gradu, državi. Oni su zlikovci a ja sam čovjek. Zapamti i ovo što ću ti reći: Neću dodati ni jednu jedinu riječ više od onoga što je doista bilo i što su mi sve radili i uradili za ovo vrijeme, ali mogu mirno spavati, mnoge radnje i torture nikada nikom neću kazati i to ću odnijeti sa sobom u mezar.” Kljuno je nešto razumio a nešto nije od svega ovoga što sam mu re- kao, ne zbog toga što nije inteligentan, naprotiv, ali on nikada nije imao ovakvu ili sličnu situaciju u svom životu, iako je imao buran život. Tih dana, baš pred sami početak suđenja uhapsiše i dovedoše momčinu Se- lima Bećirovića. Pamte bjelopoljci kako se poslije tog slučaja Zoran kao šerif iz trećerazrednih kaubojskih filmova šepurio i hvalisao gradom kako je “sveza” Selima! GDJE SUNCE NE GRIJE 177

Kakva je to hrabrost bila uz pomoć kordona najelitnijih crnogorskih spe- cijalaca svezati momčinu kakav je bio goloruki i dobroćudni Selim, a oni do zuba naoružani? Zoran je sve to gledao sa bezbijedne udaljenosti. Sa Selimom sam prije hapšenja imao srdačan odnos i bili smo prijatelji. Prilikom prvog sus- reta Selim se srdačno izljubi samnom, dugo smo pričali o svemu. Samo poslije par dana boravka u mojoj ćeliji, Selim pokaza određenu dozu distance, što kod mene izazva čuđenje. Vrebao sam priliku da pitam za razlog distance. Slutio sam, ali nisam želio prejudicirati. Kada sam nasamo prilikom kupanja uspio da ga pitam za razlog takvog ponašanja, kratko je odgovorio: “Prijete mi, brate, nastavim li lijepo s tobom, da će moj slučaj pov- ezati sa tvojim i da mogu dobiti masu robije. Ti znaš gdje je moje srce. Pogano vrijeme, moj brate!” Kasnije, kada sam izašao na slobodu i kada sam se vidio sa njim, ni- kada nisam razgovarao o tom slučaju. Od zajedničkih prijatelja često sam mogao čuti kako je Selim imao običaj reći kako u životu nije vidio luđeg i hrabrijeg čovjeka od mene. Ipak to je samo njegovo mišljenje. Tih dana se skoro svakodnevno punila ćelija br. 7. Dovedoše i tadašnjeg direktora jedne crnogorske banke, pravo u moju ćeliju. Prije dovođenja u zatvor držali su ga nekoliko sati u ćeliji koja se nalazi u zgradi MUP-a. Nekadašnji lokalni moćnik i silnik prošlog komunističkog režima, a bogme se bio dobro uklopio i u ovaj, kada je pokušao da obavi radnju koju je naučio raditi za vrijeme komunista, misleći da će mu to i kod Momira i Mila proći, grdno se prevario. Dobio je desetak dana robije u istražnom zatvoru. Direk- tor “Montenegro Banke” u istražnom zatvoru, kako je to uopšte moguće. Navikao na ugodan život i bahat nastup spram ljudi, a sada robijaš. Poz- icija na kojoj se godinama nalazio od njega je napravila lokalnog moćnika. Ostavši bez pozicije sile koju je u ograničenom obliku imao, našavši se u ovim okolnostima bio je potpuno skrhan i na ivici nervnog sloma. Kako je sâm tih dana govorio dok je bio sa mnom u zatvoru, niko ga nije ni jednom udario. Verbalno su mu prijetili i držali par sati u pritvornoj ćeliju. Dovoljan razlog da plače kao malo dijete. Njegov prezimenjak generalni sekretar SDA za C. Goru, profesor Rasim Šahman, hrabrio bi ga da izdrži tih desetak dana “mučne i teške” robije tješeći ga, a istovremeno se podsmjehujući njegovoj slabosti. Dok je bio uhapšen tih desetak dana, ni jednom nije izašao na krug u šetnju, bojeći se da ga neko od prijatelja ne vidi u tom izdanju, izgledalo bi kao izdaja, da su ga vidjeli u ovom žalosnom stanju. Jata golubova i svraka su često slijetala u zatvorski krug. Kada bi ptice slijetale znali smo sa nevjerovatnom preciznošću da dolaze novi robijaši. Isto tako kada bi letjele preko zidina zatvorskog zida znali smo da neko 178 Ibrahim Čikić iskače vani. Ali, do ove prilike takve pojave bi se dešavale uglavnom sa neko- liko ptica. Ovoga puta slijetilo je čitavo jato. I zaista posljednji dani mjeseca septembra i prvi dani oktobra bili su toliko berićetni što se tiče dovođenja novih robijaša da je jedno vrijeme bilo čak trinaest robijaša u mojoj ćeliji. Ćelija je bila puna kreveta, tako da smo jedva uspijevali stajati. U tom pe- riodu dovedoše nam i jednog od organizatora štrajka u spuškom zatvoru. Z vao se Rade, a nekoliko dana držaše ga vezanog lancima u ćeliji u donjem dijelu zatvora. Zbog takvog odnosa komandira i uprave prema njemu zaradi simpatije skoro svih robijaša. Odveza ga poslije nekoliko dana Milko, nakon što dobi od njega obećanje da neće praviti probleme zatvorskom osoblju, te garancije da će biti miran. Iz samice ga prebaciše pravo u moju ćeliju. Selim i direktor poslije njegovog dolaska brzo izađoše van a meni ostade da sa njim silom prilika dijelim životni prostor. Nije bilo nimalo lahko, ali sam nekako, uz Božiju pomoć, i to pregurao. Tih dana doista nije bilo dosadno i stalno se nešto novo događalo. Nema veće poslastice za robijaše od dana kada jedni iskaču a drugi uskaču u njihovo okruženje. Iste face koje ostaju dugo skupa, čak i kada su prijateljski naklonjeni jedni drugima, često posljednje dane zajedničkog boravka završe svađom i tučom. Monotonija se mora nekako razbijati, a svako to radi u sklopu svojih mogućnosti. Zatvorenici nemaju puno izbora. Jako su ograničeni, pogotovu dok se nalaze u istražnom zatvo- ru, ali utjeha uvijek postoji jer je i sami svijet velika tamnica. GDJE SUNCE NE GRIJE 179

BUBREGE ĆU TI ODVALITI

Suđenje je bilo zakazano za 26. oktobar. U tom mjesecu imali smo posjetu predsjednika Višeg suda iz Bijelog Polja i upravnika zatvora iz Spuža gospodina Željka Šturanovića. Tih dana vladalo je veliko intere- sovanje kako domaće, tako i međunarodne javnosti. Kako ambasadora određenih demokratskih zemalja akreditiranih u Beogradu, tako i među- narodnih humanitarnih organizacija. Željeli su da nas posjete u zatvoru i tražili načina kako da prisustvuju našem suđenju. Nažalost, mi smo dr- žani u totalnoj izolaciji i niko nije uspio dobiti dozvolu od pravosudnih organa da nas posjeti. Uzalud su bili pokušaji ambasade SAD, Kraljevine Švedske… da preko diplomatskih i ostalih kanala dobiju dozvolu da ma- kar zbog specifičnosti i prirode bolesti iz humanitarnih razloga obiđu bar mene. Zbog pomenutih zabrana, a radi obmane međunarodne i domaće javnosti uslijedila je medjisko propagandna posjeta Željka Šturanovića i Vuka Golubovića. Dakle, mogli su nas posjećivati samo oni koji su nas i hapsili. Informaciju o ovoj posjeti dobili smo od komandira nekoliko dana ranije, kako bi mogli preduzeti radnje čišćenja ćelija i zatvorskog kruga. Sa njima dvojicom išla je i kompletna uprava našeg zatvora u prat- nji nekoliko komandira. Posjetili su svakog od robijaša koji je tada bio u zatvoru, tako dođe red i na našu ćeliju. Uđoše i pozdraviše se sa nama i održaše kratke prigodne govore. Pošto je ova posjeta uslijedila poslije organizovanja štrajka robijaša u spuškom kazamatu, Šturanović nas pozva da slobodno iznesemo svoje zahtjeve i potrebe, kako bi on uz dogovor sa pravosudnim organima izvršio procjenu istih, te eventualno izašli u susret opravdanim našim zahtjevima i potrebama. Svaki od nas iskoristi priliku da kaže nešto što mu je u tom trenutku, po njegovom mišljenju bilo uskra- ćeno, a zašto je mislio da po zakonu ima pravo na to. Kad dođe red na mene, obratih se onima koji su direktno odlučivali o uslovima pod kojim treba da nas oni koji su njima podređeni drže u zatvoru. “Gospodo, ja sam Čikić Ibrahim, stoprocentni invalid sa izuzetno ni- skim vizusom vida. Vjerovatno vam je dobro poznat moj slučaj. Mislim da, pošto ja nisam u mogućnosti da čitam, imam pravo da posjedujem tranzi- 180 Ibrahim Čikić stor ili bar vokmen kako bih nadoknadio i prevazišao postojeći hendikep, kojem su u dobroj mjeri kumovali oni koji su me riješili uhapsiti i oni koji su sve to proveli u djelo. Od vas ne tražim nikakvu milostinju, samo ono što mi po svim zakonima u svim civilizovanim zemljama svijeta apsolutno pri- pada. Uslovi moje robije i onih koji imaju vid mnogo se razlikuju u svakom pogledu. Kako bi ste me mogli shvatiti i razumjeti šta vam govorim, molim vas zažmirite makar na par sekundi i pokušajte tako napraviti samo nekoliko koraka. Kako teško provodim dane i sate zbog nemogućnosti čitanja bilo koje štampe i literature procijenite sami. Mislim da je moj zahtjev u potpu- nosti opravdan i da sada na licu mjesta možete udovoljiti istom. Tama koja vlada u ćeliji zadaje mi strašne probleme i jako utiče na dalje propadanje mog preostalog vida na ovom povrijeđenom i elektrošokovima sprženom desnom oku, dok je lijevo zahvatila potpuna atrofija. Tražim i da mi se omo- gući liječenje u bjelopoljskoj bolnici, prije i tokom suđenja, kako bih u ko- liko-toliko normalnoj situaciji bio sposoban da učestvujem i pratim njegov tok i proces. Mislim da ćete me razumjeti i udovoljiti mojim zahtjevima, koji su mi zakonom zagarantovani a uskraćen sam, po mom mišljenju, za iste.” Tim riječima završih svoje izlaganje. Riječ uze upravnik Šturanović, trudeći se da pri govoru ostavi utisak ljutnje i neviđene grubosti: “Slušaj me dobro, Čikiću! Ti si taj koji zadaje probleme ovim ovdje ljudima i koji stalno izvolijeva i traži neka prava i izmišlja neke pritužbe. Ovdje ti je kao kod kuće kako će ti biti ako dođeš kod mene u Spuž! Da nećeš slučajno da ti dam i televizor, radio, muziku uživo, hotel...? Medi- cinsku sestru, a? Bez života ću te ostaviti dođeš li meni, vjeruj mi! Prokli- njat ćeš dan kad te je majka rodila i kad si je prvi put ujeo za sisu, vjeruj mi! Riječ ti daje lično Šturanović! Komandiri će trupački sa obje noge ulijetati u tebe i tvoje slabine, budi siguran! Sa životom ću te rastaviti. Zapamtit ćeš ti dan kad si ušao u SDA! Vidimo se u Spuž!” I ne sačekavši moj odgovor, smijući se kako on tako i kompletna svita koja je bila sa njim u posjeti, bijesno izađe van i ode u sljedeću ćeliju. Već sutradan poslije ovog slučaja, posjetu i inspekciju moje ćelije, a po nalogu sudskih vlasti, izvrši dr. Karišik. Prije nego je on ušao u moju ćeliju komandir nas izvede vani na krug za šetnju. Nismo znali razlog vanrednog izlaska iz ćelije. Rade mi reče da je sa upravnikom još jedan čovjek kog on ne poznaje. Prošli su pored nas, a da se nisu ni pozdravili sa nama. Doktor i humanista mirno prolazi pored svog dugogodišnjeg pacijenta. Zna da ga pacijent ne može vidjeta, zato ga i ne pozdravlja. Vjerovatno misli da će mi na taj način najbolje pomoći. U izvještaju koji je dostavio sudu poslije po- GDJE SUNCE NE GRIJE 181 sjete između ostalog je stajalo da su uslovi u ćeliji odlični, a da za bolničkim liječenjem nema opravdanog razloga. Najbolje mjesto za mene je upravo zatvor, radi bezbjednosti SRJ i njenih građana. O kakvom čovjeku i huma- nisti je riječ najbolje se može vidjeti iz tužbe dr. Karišika koju je podnio protiv mene i “Vijesti” u kojoj traži 15 000 eura za navodne duševne boli jer nisam kao i ostali uhapšenici zaboravio zločin. Zato što sam se usudio sjećati i opisati muke kroz koje sam ni kriv ni dužan prošao treba me kazniti. Naučili da biju i mlate Bošnjake, a da mi šutimo, kao da se ništa nije desilo. Danas biju, a sutra miluju. A mi šutimo. Nema šutanja o zločinu. O zločinu se mora pisati i govoriti. Da se ne zaboravi. Kako se više nikada ne bi po- novio genocid nad Bošnjacima. Pamtite zločine i pišite o njima gospodo Bošnjaci. Zaborav je teži od zločina, mislite na svoju djecu. Kako se primicao datum početka suđenja, i DB poslije radnog vreme- na poče izvoditi određene ljude iz ćelija na nekakve tajne i konspirativne razgovore. Oni koji bi bili izvedeni, kada bi se vratili ponovo u svoje ćelije (tada smo svi mi bili u posebnim ćelijama, razdvojeni) uglavnom bi pre- stajali da se oglašavaju preko takozvanih špijunki na vratima koje su bile u obliku kruga. Čim sam čuo za ovu pojavu (proširila se među nama brzinom munje), obratio sam se komandiru da mi hitno zakaže dolazak advokata. Rekao sam, ukoliko ne udovolji mom zahtjevu, da ću se isjeći na prozorsko staklo po cijelom tijelu, tako da će biti prinuđeni da me odvedu u bolnicu a tamo ću nekom od osoblja saopštiti razloge mog samopovređivanja. Komandir je ozbiljno shvatio moju prijetnju, a pošto je suđenje bilo zaka- zano za sedmicu dana, ne želeći da reskiraju i razmišljaju o mom eventualnom samopovrjeđivanju sljedećeg dana imao sam posjetu advokata. Obavijestih ga o čemu se radi i rekoh mu da alarmira sve one koji su zainteresovani za moj slučaj jer prijeti opasnost da me ponovo povedu na mučenje. Tada sam mislio da se radi o mučenju. Moj advokat je već bio upoznat sa tom pojavom. Oba- vijesti me da je već reagovao, odmah nakon što su prvog poveli na razgovore. Išao je kod predsjednika suda i skrenuo mu pažnju, da ukoliko slučajno mene izvedu, neće ostati ni jedne institucije koja se bavi ovim slučajem, a da je on neće obavijestiti i da će na suđenju otvoreno progovoriti o toj pojavi. Meni je tom prilikom dao savjet, da ukoliko bi slučajno došli po mene, poslije rad- nog vremena, da se isječem o prozorsko staklo po cijelom tijelu. “Isjeći se po čitavom tijelu staklom, nemoj se žaliti! Bolje ti je da se isječeš, nego da te oni izvedu da potpišeš ugovor o saradnji sa njima. Radi toga vas i izvode. Moraš se povrijediti što više, tako da te moraju voditi na previjanje kako ne bi iskrvario. Tako će se saznati za tvoj slučaj, to je jedini način da se zaštitiš, govorim ti ko mom bratu, vjeruj mi!” Ovim riječima moj advokat završi posjetu sa mnom. 182 Ibrahim Čikić

Naš razgovor su dobro čuli i komandiri. Nije tražio da oni napuste prostoriju, namjerno je želio da i oni čuju ove njegove riječi. Zahvalan sam mu na ovom savjetu do groba. Mislim da je ovo najbolji potez koji je uradio tokom moje odbrane. Sada 2011-te godine šutnja ostalih uhapšenih povodom tužbi koje protiv mene podigoše 11 pripadnika represivnog dijela državnog aparata, do- voljno govori sama po sebi. Ova pojava izvođenja je dobro poznata i znaju se imena onih koji su izvođeni i to postoji u sudskim spisima. Navedeni su i razlo- zi takvih izvođenja i također su zapisnički konstatovani tokom procesa. Poslije reakcije koju je napravio moj advokat po pitanju mene kao njegovog klijenta, nikada nisam imao spomenutih problema i mogao sam mirno spavati. Tih dana imao sam i potpunu kontrolu robijaša koji su bili sa mnom u ćeliji, tako da sam mogao na miru izvršiti posljednje pripreme za predstojeći proces. Psihički sam se dobro osjećao, bio sam pun revol- ta i jedva sam čekao da počne proces, kako bih iz sebe istresao sve ono što sam mjesecima morao trpati u sebe. Gospodar mi je podario snagu i bistar um baš sada kad su mi najviše i bili potrebni. Tih dana se i sa mo- jih usana oglasi pjesma, i to ona: “Oj Sandžaku, mjesto moje drago”, i “Zaplakala šećer Đula, Osman-paše vjerna ljuba”. U početku je pjevan- je koje sam izvodio smetalo samo komandirima, tako da bi uvijek moju pjesmu propratili riječima koje bi upućivali sa karaule: “Čikiću, na sud to zapjevaj, na sud, pa ćeš dobiti nagradu! Prekini, da ti ja ne bih dola- zio tamo!” Ove pjesme koje sam pjevao najviše su smetale Marjanoviću, Veličkoviću, Šukoviću i Petroviću. Na ove njihove riječi i prijetnje ja bih bezvoljno odgovarao: “Bujrum, komandire, bilo me je pedeset četnika pa me nije moglo izbiti! Bujrum i ti pa budi pedeset i prvi. Nikada me ti sam ne mo’š izbiti k’o njih toliko!” ���������������������������������������������������������Te prijetnje uglavnom su bile verbalnog karaktera i nika- da nisu pokušali da ih u praksi ostvare. To je sve bilo u sklopu psihološkog ratovanja. Kasnije će se pobuniti i Rade organizator štrajka iz spuškog zatvora, koji je sahat bio Srbin a drugi Crnogorac. Davno je otišao na robiju, još za vrijeme one stare Titove Jugoslavije, tako da se nikako nije mogao uklo- piti u trenutna zbivanja koja su zadesila ove naše prostore. U njemu se lomilo ono što je naučio prije nego je dospio u zatvor, kada je i u samom Beogradu bilo jako teško naći pravog Srbina, jer se većina stanovnika glav- nog grada tadašnje nam drage domovine izjašnjavala i hvalila crnogorskim porijeklom. Sada je došlo neko čudno vrijeme. Odjednom, preko noći svi su postali Srbi. Pa još on boravio tolike godine u istražnom zatvoru (skoro deset godina). Čitajući tadašnju štampu, koja je veličala srpstvo i četništvo GDJE SUNCE NE GRIJE 183 i govorila o ugroženosti srpstva interplanetarnih razmjera, dovelo ga je u stanje konfuzije rečeno bokserskim žargonom, nokdauna. Tako da nije znao ni gdje je ni šta je, niti kojem carstvu da se prikloni. Rođen na sjeveru Crne Gore, a odrastao i živio na Cetinju, doista nije mu bilo lahko sve to svariti. Odlučio se za najblažu varijantu. Do podne Crnogorac, a poslije Sr- bin. Zvao se Rade, bio je visok i krupan. Imao je sto pet kila mišića, kako je govorio za samog sebe. Radio bi po nekoliko hiljada sklekova dnevno. Sami mišić i snaga. Brijao se po glavi svake sedmice, tako da je bio potpuno ćelav. Hod mu je bio nadmen i mangupski. Naučio je da ga robijaši bez pogovora slušaju. Nije imao prilike da mu se neko otvoreno suprotstavi. Jedan takav pokušaj, dok je bio na slobodi, jadnik koji je to pokušao platio je glavom. Vladao je uz pomoć nekih drugova dugo spuškim zatvorom. Čak i koman- diri su zazirali od njega. Imao bi običaj da izađe prvi u šetnju i da šeta satima po krugu, a da ga niko ne bi ometao pri tome, niti pokušao da ga vrati nazad u ćeliju. Sam bi se vraćao kad bi mu dosadilo da se vrti po krugu. Njemu zasmeta moja pjesma. Za mnoge je život samo zabava i igra, zato im i smeta tuđi odlomak. 184 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 185

LOBANJU ĆU TI OTVORITI

Prvih nekoliko dana izvanredno sam se slagao s njim. Čak sam mu bio i simpatičan, kao i on meni. Uglavnom����������������������������������������� je jeo sa mnom i od mene je uzi- mao hranu. Skupa bismo šetali po krugu, družili se i zezali. Poznavali smo iste mangupe koji su tada bili aktuelni. Često bi mijenjao raspoloženje, tako da bi iz smijeha i normalnog razgovora prelazio u agresivnost i posta- jao jako razdražljiv. Naučio je da mu se robijaši pokoravaju i da ga slijepo slušaju. Čak se i jadni čiča, iako je bio teško pokretan, trudio da mu se stavi u službu i da mu se nađe pri ruci. Nije to on od njega tražio, ali ljudi vole tako trčati oko onih za koje misle da im mogu nešto pomoći. Ostala su još samo tri dana do početka suđenja. Vrijeme sam ubijao pjevajući. Pokušavao sam na taj način relaksirati sebe, a mislio sam i ostale robijaše. Želio sam stvoriti pozitivnu energiju. Razmišljao samo o dobru i nadao se samo dobru. Pjevam već nekoliko dana. Nisam imao nikakvih problema zbog pjesme sa robijašima. Istina komandiri su često reagovali, ali samo verbalno. I toga dana nije bilo nikakvih problema sve do ručka. Čak me i Rade često znao podržati i zapjevati skupa samnom. Tako je bilo i toga dana, skoro cijelo jutro pratio me hrapavim glasom. A onda poslije ručka sasvim iznenada reče: “Slušaj, Ibraga, ne mo’š više pjevati te pjesme u mojoj ćeliji! Znaš, sjutra kad izađeš iz zatvora možeš se ‘faliti kako si u mojoj ćeliji pjeva’ te vaše pjesme. A ja sam u koreti već deset godina. Ja ne pjevam nit’ dam da se u mojoj ćeliji pjeva. Je l’ jasno, Ibraga?” Iznenađen ovakvom reakcijom odgovorih mu istim tonom i mjerom: “Slušaj i ti mene Rade! Ovo nije tvoja, već moja ćelija. Ti si došao kod mene, a ne ja kod trebe. Ja sam te ljudski dočekao i dijelio zalogaj hrane sa tobom. Ja ne umijem da pjevam druge do ove pjesme, njih sam od baba naučio. Ni on ne zna pjevati druge. A što se tiče tvog brata koji je poginuo, primi moje iskreno saučešće. Doista mi je žao.” Ovim razgovo- rom završismo kratku prepirku i svaki od nas ode na svoj krevet. Ništa nije nagovještavalo svađu. Ja poslije ove prepirke otpjevah još koju pjesmu i sve se završi bez dalje rasprave. Ostali robijaši ovu prepirku iskoristiše 186 Ibrahim Čikić tako što posjedaše oko njega nešto mu šapućući. To su bili oni sa kojima sam ja imao nekoliko žučnih rasprava. Vidjeli su dobru priliku da mi se preko Rada osvete. Računao sam na njegov mangupluk i nisam pridavao pažnju tim šaputanjima. ��Dugo����������������������������������������������� su mu nešto šaputali i pričali, a onda izne- nada Rade zaurla i okrenu se prema meni: “Slušaj me dobro! Lobanju ću ti otvoriti samo li još jednom pokušaš zapjevat’ bilo koju pjesmu! U ovoj ćeliji više nema pjesme! Rade je tako reka’! Je l’ jasno, Ibraga?” “Nije, Rade, ništa mi nije jasno. Kakvu lobanju i kome lobanju? Šta otvoriti? Kako?” upitah ga sasvim mirno i pribrano, iako sam dobro znao šta misli i šta mi je htio reći. “Tvoju, tako ću te tresnuti da ću ti lobanju otvoriti. Samo li pisneš još jednu. A i put ću ti po ćeliji, kuda se možeš kretati, ja odrediti. To su neka pravila ponašanja iz Spuža i odsad važe i ovdje. Primjenjivat će se na neposlušne, takve kao ti!” reče mi ljutito Rade. Vidno uzbuđen i potresen, dok mi je krv udarala u sljepoočnice, od- govorih ljutitim glasom Radu: “Slušaj me dobro, Rade, ako misliš da mi otvaraš lobanju, otvori je totalno, potpuno. Nemoj da me ostaviš živa ako to namjeravaš i pokušaš uraditi. Preživim li to tvoje otvaranje, ja ti sigurno garantujem da ti moje nećeš preživjeti. Budi siguran! Izvoli!” Živeći u zatvoru skoro deset godina, nenaviknut da mu neko pru- ži otpor i da mu se pokuša suprotstaviti, osta bez teksta na ove moje ri- ječi. Družina koja je bila sa njim na krevetu osta zapanjena. Istog trena ja ponovo zapjevah iz sveg glasa: “Oj Sandžaku, mjesto moje drago…” Niko i ne pokuša da me spriječi dok sam pjevao, niti iko progovori bilo kakvu riječ. Tada sam spavao na krevetu koji je bio odmah do peći a on je bio na suprotnoj strani od mene, odmah do ulaznih vrata u ćeliju, i kao novopridošli imao je najgori položaj kreveta u ćeliji. Odmah poslije ove rasprave ja se prebacih na krevet koji je bio iznad mene, tj. na sprat. Naoružah se jednom povećom bukovom cjepanicom i čvrsto stegoh u ruci kašiku čiju sam dršku u dokonluku tako bio izoštrio o beton ćelije da je mogla brijati. To je imao skoro svaki robijaš. Uglavnom smo za takve prilike koristili pribor koji bi nam došao od kuće sa hranom i to smo mo- rali kriti od komandira, jer pronalazak takve naprave obavezno je vodio u jednomjesečno bacanje u ćeliju samicu na prvom spratu zatvora. Od tog trenutka pa nadalje znao sam da nema više spavanja i da moram biti jako oprezan. U zatvoru i kada su najnormalniji, uslovi robijanja, nikada ne smiješ zaspati čvrstim snom. Uvijek moraš biti polubudan i spreman da reaguješ, na svaki šum posebno tokom noći. Ta lekcija se obavezno mora GDJE SUNCE NE GRIJE 187 naučiti odmah po dolasku u zatvor. Onaj ko preskoči tu obaveznu lekciju skupo je može platiti. To sam Bogu hvala naučio još dok sam bio sa onim četnikom prvih dana boravka u zatvoru. Ni Rade od tog trenutka nije bio miran i spokojan kao ranije i na njemu se mogla primijetiti nervoza i sigur- no mu nije bilo svejedno. To mi je kasnije na slobodi, kada smo se pukim slučajem sreli, i lično priznao. Tu večer smo obojica, iako smo ležali u kre- vetu, ostali budni tokom cijele noći. Namjernim kašljucanjem provjerava- li smo jedan drugoga. Niti je Rade napadao, a niti sam ja pokušavao napa- sti. Ovo je bio rat živaca. Psihološki način ratovanja. On radi ostalih nije smio popustiti ni jedan milimetar, a moje popuštanje značilo bi moju to- talnu propast i nemogućnost daljeg boravka u ovoj ćeliji. Čučnem li sada tada bi se moj život pretvorio u pravi pakao. Na mene bi mogao udarati i zagorčavati mi dane bilo koji od robijaša. Dolazak jutarnje smjene i novog dana dobro je došao kako meni tako i Radu. Iskreno smo se radovali osvi- tu novog jutra. Dan smo proveli također u nadmudrivanju i provjeravanju budnosti. Tako je bilo i druge noći. Obojica smo ostali budni, dok su oni koji su ga nagovorili na ovo mirno spavali. Čudio sam se Radovoj naivno- sti. Mangup vrlo opasan, a papci ga koriste u svoje svrhe. Odlučih da iskoristim prvu povoljnu priliku koja mi se pruži nared- nog dana i prekinem ovu mučnu situaciju. Ne smijem sebi dozvoliti da Rade nesvjesno bude u službi ovih podlih ljudi. Moram da olakšam i sebi i njemu. Mudrošću moram pobijediti protivnike. Ne smijem im pružiti to zadovoljstvo da sa Radom uđem u belaj. Jedan iznenadni udarac i ja sam gotov. Potpuno sljepilo. Kada smo ujutro izašli na šetnju po zatvorskom krugu, u prolazu pored njega upitah ga kroz smiješak: “Spava li ti se, Rade?” “Spava, a tebi?” istim glasom upita me Rade. Sljedeći krug iskoristih da mu u prolazu kažem kako je bolje da olak- šamo jedan drugom robiju nego što se ovako ponašamo i otežavamo je- dan drugom zatvorske dane. Za divno čudo Rade se složi sa mnom da sam u pravu. Koristim priliku. Uzimam ga ispod ruke i skupa šetamo po krugu, a ja nastavih dalje: “Rade, nama sutra počinje suđenje, a to je prilika da se vidim sa svo- jima. Obavijestit ću ih da imam problem sa tobom. Imam brojnu rodbinu, a ima nas, vukova i hajduka.” Rekoh mu da mene posebno vole, te kako ću im reći da ukoliko mi se bilo šta desi u zatvoru, da je za to on odgovoran. “Ostavit ću im u amanet da ti vrate istom mjerom. Znam da tebi ne mogu ništa, ali mogu tvojoj logistici koja je vani. Bez logistike ti si mrtav. Nema više paketa, trčanja po sudovima i raznim ostalim državnim institucija- 188 Ibrahim Čikić ma. Tebi se ne zna koliko još dugo trebaš ostati u zatvoru. Kako dalje bez logistike da robuješ, da li si se to ikada zapitao, junače? Je li nam bolje da olakšamo i pomognemo jedan drugom? Vidio si da me ne možeš prepasti. Možeš me samo ubiti, ali to ti ni u kom slučaju ne odgovara. Nećeš sebi dozvoliti da te ove seljačine i papci huškaju i koriste za ono što oni nisu uspjeli napraviti. Vlad’o si spuškim zatvorom, a ovdje te papci žele isko- ristiti. Oni mirno spavaju a mi smo po cijelu noć budni.” Nisam stigao da mu kažem sve što sam planirao reći, a on me zagrli, steže oko vrata, prislo- ni me uz svoj bok i podiže blago od zemlje te me pažljivo stade nositi po krugu. Blago i kroz smiješak poče govoriti: “Pobijedio si, sve si u pravu! Istinu govoriš. Ja ti se kunem da ti više niko neće smjeti ni riječ‘ pisnuti. Vidim da nisi p.…” Zagrljeni, vratismo se iz šetnje nazad u ćeliju, što kod ostalih izazva čuđenje. Rade primijeti da im nešto nije jasno, pa ne skidajući i ne popuštajući ruku kojom me bio zagrlio oko vrata zagunđa: “Viđi, ko takne Ibra, taka‘ je mene! Je l’ jasno?” Svi postiđeno rekoše da jeste. A ništa im nije bilo jasno. Nisu mogli dokučiti kako je nastao ovaj preokret. Očekivali su sukob između nas dvo- jice. Planovi su im definitivno propali i taj film neće gledati. Ovo je bila još jedna pobjeda. Dobar znak za početak suđenja. Počelo je, el-hamdulillah, mašAllah. Bit će dobro, inšAllah. Gospodar kuša, ali nikad ne ostavlja na cjedilu one koji se uzdaju samo u Njega. Doista tih dana niko, ama baš niko drugi nije mogao pomoći mimo Njega, Gospodara jedinoga. Go- vorim ono u šta sam se osvjedočio. Iz iskustva stečenog preko vlastite kičme. Ovakvo iskustvo se ne može naučiti putem knjiga i predavanja. To se mora doživjeti, kako bi se čovjek osvjedočio. U svim trenucima ostati samo Njemu zahvalan. Samo Njemu robovati i samo od Njega pomoć tražiti. A onda, On daje podršku i logistiku. Preko Svojih robova, često ta pomoć dođe i preko poricatelja istine. On slaže kockice uspjeha. Samo je On moja špilja kada me umore puti, kada me se odreknu bliski i kada me svaki drug napusti. Svijetlo usamljenih u tami. Zato samo od njega pomoć tražim i molim: “O Bože moj, ko meni želi zlo, Ti mu poželi zlo, ko mene želi mučiti onemogući ga i učini od mene najsretnijeg roba Svog! Bože moj, smiluj se mom slabašnom tijelu osjetljivoj koži i nježnim kosti- ma.” Misli li neko da je sada nešto drugačije? Ni jednog trena na bilo kom mjestu univerzuma i melekuta (svijet anđela) ništa se ne može dogoditi bez Njegove Volje. Samo On održava sve u apsolutnoj harmoniji. Vladar, Živi, jedino On je vrijedan obožavanja i samo Njemu pripada slava i hvala. Svojom Milošću sve održava u životu. Jedan tren kolik je treptaj oka, bez GDJE SUNCE NE GRIJE 189 kontrole Gospodara i Tvorca svemira bio bi fatalan za svu kreaciju i sve svjetove. Prema predajama postoje hiljade svjetova sličnih našem, čak i naprednijih od našeg. On je toliko blizu, ali ga mi ne možemo vidjeti. On je tako daleko, ali mu mi ne možemo pobjeći. Tako je bilo, tako će i biti. Nikad drugačije. Uvijek isto. Gospodar je Jedan. Nije rodio niti je rođen. Prvi prije svih i Posljednji poslije svih. Vladar, Živi, Vječni! Pa slava Al- lahu, Gospodaru svjetova, i blagoslovi Allahovi na Muhammeda i njegov čisti, časni i plemeniti rod! Božiji blagoslovi neka su i na Ibrahima, Musaa, Isaa, plemenite i odabrane ashabe i sve ljude koji podržavaju istinu i imaju osjećaj za pravdu. 190 Ibrahim Čikić

Slike iz sudnice

GDJE SUNCE NE GRIJE 191

PRVI DAN SUĐENJA

Predugo iščekujem i radujem se danu kada ću uz Božiju pomoć dobi- ti priliku da kažem sve ono što sam preživio i kroz šta sam sve morao proći posljednjih osam mjeseci. Iako i dalje strepim da nikada više niko od nas uhapšenih neće ugledati slobodu i vidjeti svoje najdraže. Samo kad po- mislim na zlodjela koja su počinjena u najužem okruženju nad nedužnim Bošnjacima u Herceg Novom, Bukovici, Štrpcima... ledi mi krv u žilama. Odakle u našim komšijama tolika količina mržnje i zla? Imaju li ikakvih granica u činjenju zla drugima? Ko im brani i ko će ih spriječiti da krva- vom spisku zločina pripišu još i Bijelo Polje? Metodi i načini počinjenih zločina i masovnih likvidacija razrađeni su od strane fašističke inteligen- cije. Ako je inteligencija jednog naroda spremna da osmisli najstrašnije zločine poslije drugog svjetskog rata, šta se može očekivati od običnog puka? Zato je onih koji su spremni činiti zločine ogroman broj. Zvanična državna politika, crkveni i intelektualni krugovi Srbije i Crne Gore uz pomoć državnih informativnih kuća, JNA i ostalih institucija bukvalno fa- brikuju zločince. Ubijanje Bošnjaka postalo je najprofitabilnije zaniman- je. Jedina fabrika u Srbiji i Crnoj Gori koja radi hiperaktivno. Masovne lik- vidacije, konc-logori, protjerivanja, silovanja, rušenja kuća i vjerskih obje- kata bošnjačkog naroda, nažalost prešutno podržava i tzv. Međunarodna zajednica. Zato su uveli embargo na uvoz oružja legitimnim vlastima Re- publike Bosne i Hercegovine. Kako bi zločincima olakšali posao, čime su postali i sami saučesnici u strašnim zločinima. Sudbina moja i naroda ko- jem pripadam je u potpunosti ista. Niko od nas više nije siguran. Kako mi koji smo u zatvoru, tako i oni koji su ostali u svojim kućama. Zbog takve neizvjesnosti po pitanju sudbine kolektiviteta ja više nisam važan. Sasvim mi je svejedno. Da li ću dobiti dvadeset godina robije ili pet, ništa neće promijeniti moj život. Svi Bošnjaci su u ogromnom koncentracionom logoru. Zato sam sebi postavio prioritet. Ibrahime, moraš ostati trezven i dostojanstven u svim trenutcima. Moraš izdržati do kraja. Na suđenju moraš reći sve kroz šta si prošao. Neka se čuje istina. Neka narod pam- ti. Saopšti istinu pa umri. Moraš ostati upamćen da nisi molio za milost! 192 Ibrahim Čikić

Tada sam bio ubijeđen da je to historija Bošnjaka i da će sigurno doći vrijeme kada će se neki ozbiljan istraživač pozabaviti ovim slučajem i na osnovu validnih dokaza i raspoložive dokumentacije istinski opisati ovaj slučaj. Kada će to biti, uopšte i nije važno. Hoće li se to dogoditi za vrije- me našeg života ili poslije naše smrti, Bog zna? Ali da će slučaj policiske akcije “Lim” biti opisan, u to sam bio apsolutno siguran. Nekada, poslije naše selidbe i napuštanja ovoga svijeta, kada budemo u berzahu, u stanju iščekivanja Sudnjeg Dana ili, kako se još zove, Dana Pravde, neki od ta- dašnjih stanovnika dunjaluka možda pročita moju knjigu, prouči Fatihu, pošalje selam, zatraži oprost kod Allaha za nekog od nas. Možda ja budem jedan od uzroka koji će potaknuti na razmišljanje nekog od budućih čita- laca da istinski razmisli o prolaznosti života koji je dobio kao dar Allahove neizmjerne milosti baš prema njemu i odluči krenuti putem nepatvorene vjere, ka Allahu i društvu Njegovog poslanika i miljenika Muhammeda i njegovog čistog i časnog roda, Bog blagoslovio nj i njegov čisti, časni i plemeniti rod. Noć uoči suđenja nisam ni oka sklopio. Doista sam se radovao tom danu. Osvanu jutro 26-og oktobra 1994 godine. Od ranih jutarnjih sahata počeo sam pripreme i dotjerivanje. Želio sam izgledati dostojanstveno, svježe, pokazati snagu i volju za životom. Moram sakriti tragove bolesti i slabosti, ne smijem sebe dovesti u poziciju da me neko sažaljeva. Zbog takvog držanja u životu imao sam strašnih problema. Ljudi jednostavno ne mogu da shvate da se i sa hendikepom može normalno živjeti. Tre- ba se izboriti za život dostojan čovjeka. To pravo na dostojanstvo ti niko neće pokloniti. Moraš sam uzeti ono što ti od Boga pripada. Gospodar je sve ljude stvorio slobodne, omogućio im da misle i razmišljaju vlastitom glavom, vaspitao ih, obezbijedio opskrbu, darovao pravo na život dosto- jan čovjeka. Ja sam uzeo ono što mi je Gospodar dao i počeo da kori- stim Njegove blagodati. Koristim samo ono na šta me Gospodar duži. Ne ugrožavam nikoga. Želim živjeti život dostojan Božijeg namjesnika na zemlji. Ljudima to smeta. Ma šta smeta, nervira ih, prosto izluđuje. Zato su slobodoumni ljudi uvijek na meti. Ljudi bi da ja njih molim za pomoć, da se njima obraćam i od njih očekujem milost. Voljeli bi da me vide bespomoćnog i muftačnog, uhilje- nog i jadnog, kako bi se sažalili na mene. Ne mogu da shvate da ja nisam za sadaku i milostinju. Oni bi da na najlakši način zasluže Allahov oprost i milost, a da ja njima zauzvrat budem zahvalan do kraja života, a kada god ih sretnem iznova im govorim: “Eh, da mi ti onda ono ne dade, ja ne bih preživio dosad!” Traže od mene da njih počnem obožavati umjesto jedi- GDJE SUNCE NE GRIJE 193 nog Gospodara. Nikada! Takvima koji me nagovaraju i koji očekuju tako nešto od mene želim da postavim pitanje: “Gospodo, da li ste se ikada za- pitali ko vas hrani i ko vama daje na korištenje sve to što imate? Nije valjda da mislite kako ste vi to stvorili i stekli zato što ste sposobniji i vredniji od drugih? Znate li da slast svijeta ovoga neminovno dovodi do gorčine svi- jeta budućega, a gorčina svijeta ovoga vodi ka ljepotama svijeta budućeg? Razmislite malo o tome gospodo!” Počeše se otvarati vrata od ćelija i počeše odvoditi jednog po jednog na sud. Pri tom su strogo vodili računa da ne sastave dvojicu ili ne daj Bože trojicu na jednom mjestu, kako se ne bi slučajno nešto dogovorili ili došaptali. Svaki od nas imao je bar po jednog milicionera, a neki i po dvojicu. Uzbuđenom, srce udara tako jako da sam u jednom trenutku pomislio kako se njegovo kucanje čuje i oko mene, te kako i oni iz mog okruženja čuju otkucaje mog srca. Sa nestrpljenjem isčekujem, konačno zveket ključeva, teatralno otključavanje vrata i glas: “Hajde, Čikiću, idemo, vrijeme je da i ti pođeš!” Naglo otvaranje vrata i svjetlost dana kod mene izazva bol u očima i instinktivno zatvaranje očnih kapaka. To je bila uobičajena pojava koja se događala pri svakom otvaranju vrata. Redovni komandiri su znali za pro- blem i u zadnje vrijeme bi sačekali da se ja priviknem na svjetlost dana. Nepoznata boja glasa stavi mi do znanja da je po mene došao neko ko do sada nikada nije bio u zatvoru. Procijenih da su ovo najvjerovatnije komandiri ili milicija koji su dovedeni sa strane, specijalno za ovu priliku. I dovođenjem ove milicije režim je želio dodatno uliti strah Bošnjacima, a istovremeno nama staviti do znanja da je naš slučaj ozbiljan i neizvje- stan do kraja. Nakon što sam zastao i instiktivno zažmirio, nisam odmah izašao vani, što oni shvatiše kao moje mangupisanje. Jedan od njih drek- nu na mene: “Izlazi, šta čekaš?! Još samo tebe na sudu očekuju. Jesi li se usro, aaa?” Pri tom me uze ispod ruke i grubo povede ka izlazu iz ćelije. Na to im Rade dobaci: “Milicajac, on ne vidi dok mu se oko ne privikne na svjetlo, polako sa njim. Jako slabo vidi, jedva se kreće. Polako sa njim čika milicajac!” “Bravo, junaci, bravo, pokažite junaštvo nadamnom. Ima li vas dovoljno da me čuvate, kako vam ne bih slučajno pobjegao. Na meni pokažite silu države junaci. Jaki ste samo kada je čovjek bespomoćan i kada ste sigurni da nema nikakvih šansi. Tada ste u pravom izdanju, ju- naci. Naprijed, uzmite pendrek pa po meni, šta čekate, junaci? Naprijed! Udri po državnom neprijatelju. Spasi državu od teroriste” ljutito im se obratih, isprovociran ovakvim njihovim ponašanjem. 194 Ibrahim Čikić

“Da te palo šaka, mog’o si ubijat’ srpsku đecu i nejač, znamo mi to! No ‘fala bogu nije! ‘ajde, idemo!” obrati mi se jedan od njih dvojice. “To je tvoj zanat i tvoje zanimanje. Ti to meni iz iskustva govoriš. Ono što si ti po jadnoj Bosni radio! Uzvišena je vjera kojoj ja pripadam i takve stvari su po strogoj Božijoj naredbi meni zabranjene!” Poslije ove kraće rasprave spustih malo loptu na zemlju i objasnih im da ne mogu sam ići, da se moram držati jednome od njih ispod ruke i da me on mora povesti i voditi ako misle da se pojavim na sudu. Uzeh jed- nog od one dvojice ispod ruke i polahko krenuh ka prijemnoj zatvorskoj ćeliji, gdje mi dadoše kaiš i još neke stvari koje sam od kuće za ovu priliku dobio. Ovdje u prijemnoj izvrših dodatna dotjerivanja sebe i garderobe te kada sam bio potpuno spreman da krenem, uslijedi naredba: “Daj ruke da ti stavimo lisice! Moramo te vezati da nam ne pobje- gneš! Opasan si ti mudžakedin!” “Veži, junačino, veži, za to si stvoren! Lahko je vezati svezana. Hajde stavi mi ta govna na ruke pa da idemo! Jedva čekam da idem napolje. Davno sam posljednji put bio u gradu. Hajde, idemo!” Dok sam govorio, ispružih im ruke naprijed, iako su oni htjeli da mi lisice stave tako da mi ruke budu pozadi. Objasnih da, ukoliko me tako svežu, neću moći hoditi zbog slabog vida, te kako ja moram jednog od njih kada izađem iz marice uzeti ispod ruke ako misle da na svojim nogama uđem u sudnicu. Upravnik me podrža i reče da jedino tako ja mogu ući u sudnicu i da mi je neophodna pomoć. Izvedoše me iz prijemne sobe i uvedoše u zadnji dio marice, pomogoše mi da sjednem i iza mene zatvoriše vrata, tako da ostadoh u potpunom mraku. Marica pođe i poslije nekoliko minuta vožnje stigosmo pred zgradu suda. Iako nisam mogao ništa napolju vidjeti, ja sam po krivinama tačno znao gdje se u kojem trenutku nalazim tokom cijele vožnje. Gotovo is- tovremeno kada se marica zaustavila otvoriše se prednja vrata i čuh kako iz nje iskaču milicajci koji hitro otvoriše vrata i narediše mi da izađem van. Ponovo nagla i iznenadna svjetlost koja je doprla do moga bolesnog oka izazva bol i natjera me da zažmirim i ja zastadoh u pola koraka. Pritrčaše dvojica i izniješe me van iz furgona marice. Osjetih asfalt ispod nogu. Bog zna koliko puta sam ovuda prošao kada bih odlazio u posjetu daidži jer mu je kuća bila pored same zgrade suda. Uvijek kada bih prolazio pored ove zgrade u koju me sada vezanog uvode osjetio bih mučninu i teret. I kao dječačić osjećao sam ovu zgradu kao mjesto gdje se provodi strašna nepravda. Imao sam običaj da kažem sebi u bradu: “Mjesto i zgrada ne- pravde!” Sjećanja koja na tren oživješe u meni djetinjstvo prekide žamor i bolni uzdasi koji su sa raznih strana dolazili do mene, tako da zaključih GDJE SUNCE NE GRIJE 195 kako se okolo mene nalazi velika skupina ljudi. Narod se i pored strahovi- tog pritiska i zastrašivanja ipak okupio kako bi nam dao podršku. Ogrom- nim svojim prisustvom željeli su nas ohrabriti. Pokazati nam da su uz nas i da znaju da smo apsolutno nevini. Svojim prisustvom svjedočili su da je u ovom slučaju u pitanju obična farsa. Uvijek je bilo onih hrabrih, znatiželjnih i njima sličnih koje nikakva opasnost nije mogla spriječiti da vide ono što žele. Tako je bilo i ovoga puta, a kasnije, po izlasku iz zatvora, saznadoh – iznad svih dušmanskih očekivanja. Mogao sam jasno razaznati i prepoznati drage mi glasove, plač prijatelja koji me prvi put vidje poslije osam mjeseci zatočeništva. Odlučio sam da maksimalno otegnem ulazak u sudnicu. Želio sam da čujem žamor naroda. Dragi glasovi mi uliše dodatnu snagu i hrabrost. Podigoh visoko ruke kako bi mogli vidjeti lisice na mojim zglobovima koje su imale duge i teške lance, tako da je izgledalo da sam vezan lan- cima a ne lisicama. Naumpade mi poznata sevdalinka; Ibrahim-bega svezana vode... Ovakva moja reakcija izazva kod mase bolni uzdah i jecaj. Iz stotina grla hrabrih bošnjaka začu se gromoglasno negodovanje. Bilo je i psovki koje su se mogle jasno čuti i prepoznati. Narod je negodovao i psovao miliciju, državu, vlast i pored opasnosti kojoj su se izlagali u tom trenutku. Uzeh jednog od mojih uniformisanih pratilaca ispod ruke, dok me drugi uhvati ispod pazuha, i polahko krenuh ka stepeništu koje vodi ka glavnom ulazu u zgradu suda. Išao sam polahko, tako da su oni koji su bili van suda mogli jasno da me vide i procijene stanje u kom se nalazim. Z bog ogromnog interesovanja za suđenje više hiljada građana ostalo je van zgrade. Kada sam ušao u hol zgrade, zujalo je kao u košnici. Sa raznih strana čuo sam povike: “Ibro, Ibrahime, Čile! Fric, Hans”, zgrada je bila puna mojih prijatelja. U prepunom hodniku su me čekali i ostali iz grupe, jer je planirano da skupa budemo uvedeni u salu za suđenje. Trebalo nas je predstaviti kao opasne ekstremiste koji su navodno htjeli srušiti državu i njene institucije. Naše grupno uvođenje na prvi dan suđenja kasnije se pokazalo kao velika greška režima. Mi smo takav način uvođenja u sud- nicu iskoristili tako što smo islamskim pozdravom svi u jedan glas poz- dravili prisutne u sali. Takav pozdrav ostavio je snažan efekat na prisutne, tako da se i dan-danas pojedinci sjećaju tog pozdrava. Iako nismo imali prilike da pravimo bilo kakve dogovore, salom se sa naše strane prolomi: “Es-selamu alejkum!” “Ve alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu!” začu se gro- moglasno u jedan glas od onih koji su imali sreće da uđu u salu. Pravi žamor vladao je u sali, svaki od prisutnih želio je da poselami 196 Ibrahim Čikić svoga bliskoga. Htjeli su da nam stave do znanja kako su uz nas i dijele sa nama našu sudbinu. Željeli su da nam uliju samopouzdanje i kažu da nismo sami. Da izdržimo. Predsjedavajući vijeća uložio je ogromni napor da smiri prisutne. Tek nakon što je više puta upozorio prisutne kako će isprazniti salu zavlada tišina, tako da je suđenje moglo da počne. Poslije uobičajenih otrcanih fraza od strane predsjednika vijeća, koje su sastavni dio ustaljene prakse svih suđenja, predstavljanja porote, koja po meni nije vrijedna pomena i čija imena neću navoditi (postoje u sudskim spisima), predsjedavajući nas kolektivno upita da li smo razumjeli optužnicu, pa odmah nastavi da, ako jesmo, oni mogu odmah početi. Protestujući, zatražili smo da nam se optužnica pročita u cjelosti, kako bi se svaki od nas pojedinačno izjasnio šta misli o istoj. Zatečen ovakvom našom reakcijom sudija na trenu- tak izgubi kontrolu. Nije znao šta mu je činiti. Čitanje optužnice koja je bila ispisana skoro na četrdesetak strana zahtijevala je mnogo vremena i truda. Očekivali su da ekspresno završe ovo suđenje. Na kraju, poslije žučne ra- sprave i reakcije advokata da će napustiti suđenje i našeg protesta, moradoše pročitati tekst optužnice. Čitanje optužnice trajalo je preko dva sahata tako da smo im taj dan pokvarili planove i poremetili daljnji tok procesa. U samom startu srušili smo im koncepciju. Sasvim spontano, bez dogovora. Nevinima je zaista teško suditi. Čak i kada su režimski sudovi u pitanju ipak se mora- ju poštivati određene zakonske forme bar što se tiče protokolarnog dijela suđenja radi prisustva javnosti. To je uglavnom ono interesantno što se tiče prvog dana, odnosno početka procesa. Poslije čitanja optužnice sudija je pro- čitao redoslijed imena kako će i kada kome biti suđeno i saopštio nam da će suđenje početi sa jednim, i to prvooptuženim, a njemu će se kasnije pridruži- vati i moći da prati suđenje svaki onaj koji dođe sljedeći na red i dadne izjavu i izjasni se povodom svog slučaja. Mene je zapalo da budem sedmi po redu, jer tako je stajalo u tim njihovim spisima i rasporedima. To je istovremeno značilo da ja neću imati prilike da slušam šestoricu od nas dvadeset i jednog uhapšenog i optuženog. Mogao sam da slušam samo one koji su dolazili pos- lije mene. Taj princip je važio za svakog od nas. Dugo smo tog prvog dana ostali u sudnici, tako da smo kasno u predvečernjim satima vraćeni nazad u zatvor. Ovaj početak procesa razbio je monotoniju i mnogo mi olakšao dalji boravak u zatvoru. Najvažnije, da se počelo nešto događati i da više neće biti žabokrečine koja je mjeseci- ma vladala. Ustaljenost je prestala i žabokrečina će uskoro postati bistra i brza planinska voda. Kada se nazire kraj sve je lakše. GDJE SUNCE NE GRIJE 197

TI SI NA REDU, ČIKIĆU

Suđenje je zakazivano za 10 sahata. Uglavnom u tom vremenu su zakazivana i sva sljedeća ročišta, s tim što nam je presuda pročitana 28. de- cembra u 12 sahata. Proces je sa manjim prekidima trajao oko tri mjeseca. Uglavnom se išlo dosta brzo, sud je radio punom parom. Drugi dan procesa otpočeo je sa predsjednikom SDA za Crnu Goru gospodinom Harunom Hadžićem. Njegova odbrana trajala je puna dva dana. Nažalost, niko od nas iz grupe nije mogao pratiti izlaganje Haruna Hadžića. Tek onda kada bi sljedeći došao na red, mogao je prisustvovati i pratiti izlaganja onih koji su poslije njega izlagali svoju odbranu. Nikak- vih informacija o toku suđenja nisam imao sve do onog dana kada sam ja došao na red. Bio sam u potpunoj informativnoj blokadi. Advokat mi nije dolazio u posjetu, a uprava se svojski trudila da do nas ne dolaze nikakve vijesti koje se tiču suđenja. Komandiri su bukvalno provodili vrijeme u krugu, tako da nije postojala ni teoretska šansa da se koriste špijunke radi eventualnog dogovora ili informisanja. Kako se približavao dan mog pojavljivanja na sudu, sa nestrpljen- jem sam isčekivao posjetu advokata. Smatrao sam nužnim da kao i osta- li popričam sa svojim braniocem. Normalno je da imam informacije kako teče proces, na koji način da osmislim i postavim svoju odbranu. Nažalost, do posjete mog branioca nije došlo, tako da sam u potpunosti bio prepušten samome sebi. Zaista sam bio u teškoj situaciji. Strahoviti bolovi u očima, nedostatak informacija, nepostojanje strategije odbra- ne dodatno su pogoršavali i onako tešku situaciju. Činjenica da sud po službenoj dužnosti postavlja branioca okrivljenom koji nema vlastitog advokata dovoljno govori sama po sebi. Istina, ja sam po papirima imao advokata, zvučnog imena, ali njegov nedolazak u zatvor radi konsultacija bio je veliki hendikep za mene. Stanje o kom govorim teško je razumje- ti. Na papiru se ne mogu istinski i vjerodostojno stanja preslikati. Riječi često bivaju nemoćne da pretoče događaje. Jezik je ograničen, a osjećanja nisu. Kada sam definitivno vidio da do posjete mog branioca neće doći, 198 Ibrahim Čikić počeo sam, sam, razrađivati odbranu. Tuđa ruka svrab ne češe. Prži se samo ono što je na ražnju, svi ostali gledaju, a svi probaju kada se ispeče. U neizvjesnosti, razmišljanju i planiranju dođe i dan kada mi jedan od komandira za vrijeme popodnevne šetnje saopšti: “Sutra si ti na redu, Čikiću. Loše ti se piše, izgleda da će vas odrati.” Cijelo poslijepodne do kasno u noć razrađivao sam strategiju odbra- ne. Zamišljao sam razne situacije, pitanja, odgovore i sl. Nisam želio ništa prepustiti slučaju. Do perfekcije sam razrađivao detalje. Zamišljao kakve bi sve situacije mogle da me zadese. Na koji način da se odbranim od sil- nih gomila lažnih optužbi iznesenih na moj račun. Na koji najbolji način da iskoristim optužnicu protiv mene, koja se u određenim segmentima graniči sa fantastikom kako bih pomogao drugima i sebi. Trudio sam se da dokučim o kakvom mentalnom sklopu je riječ koji zastupa ovu op- tužnicu. Pitao sam se ima li išta ljudsko u liku državnog tužioca. Na koji način on misli da zastupa optužnicu. Kako misli da argumentuje i dokaže gomilu laži. Ima li ispred sebe moju ljekarsku dokumentaciju? Nekoliko godina kasnije u “Monitoru” je izašao članak, a vezan je za ove događaje u kom se govori da su naša mučenja u Foči snimana kamerom. Snimljeni material je dostavljan državnom tužiocu Milanu Radoviću lično na ruke. U pomenutom tekstu stoji da je tužilac u spavaćoj sobi gledao snimljeni materijal i onanisao!? Tek tada sam dobio odgovor na moja pitanja. Od- govor je bio strašan, ali ja sam ga tražio. Istina zna biti isuviše surova. Optužnica sastavljena tokom onanisanja prilikom gledanja snima- ka moje torture između ostalog me tereti da sam u vremenu od tad do tad planirao, organizovao, obučavao, komandovao, izvodio, pregovarao sa visokim delegacijama određenih islamskih zemalja, održavao uređaje za telekomunikaciju i obavljao tajne razgovore, minirao tunele, mostove, predvodio nekakve trojke, evakuisao stanovništvo, snajperom sa tornja crkve trebao pucati po jadnim Srbima i kao kruna svega i najteža tačka optužnice, islamizirao muslimane sandžačkog područja. Ravno sedamna- est tačaka optužnice meni se stavljalo na teret. I pored ozbiljnosti situacije i visine kazne kojom mi prijete (20 go- dina) smijao sam se iz sveg glasa, dok bi mi neki od robijaša u ćeliji čitao optužnicu. Vjerovao sam da će sudija koji vodi proces imati osjećaja za realnost, te da će na osnovu ljekarske dokumentacije apriori odbaciti op- tužnicu i odmah na prvom ročištu obustaviti dalji postupak protiv mene. Nije moguće da i sudija vjeruje u nadnaravne stvari i mogućnost moje reprodukcije i istovremenog pojavljivanja na sedamnaest različitih strana i lokacija. Nažalost, na prvom ročištu sudija Radosav Konatar stavio mi GDJE SUNCE NE GRIJE 199 je jasno do znanja da vjeruje, naprotiv i mnogo više od onog što stoji u optužnici. Mržnja prema različitosti je ta koja čovjeku pomuti razum. Konačno osvanu i dugo isčekivano jutro. Cijena koju sam morao platiti kako bih dočekao početak suđenja ogromna je. Platio sam goto- vinom u kešu i to: saburom (strpljenjem) na prvom mjestu, a onda bo- lom, patnjom, krvlju, jadom, čemerom, rastavljanjem od svojih najdražih, neprospavanim noćima, i mnogim drugim čovjeku najsvetijim stvarima. Težinu i vrijednost ovih uloga, ako Bog da vidjet ću tek na Danu Pravde, (Sudnji Dan). Moje odvođenje na proces tog i svakog sljedećeg puta bilo je slično prvom. Uvijek obavezne lisice sa predugim lancima, vođen od strane dva komandira koji su me čvrsto držali ispod ruku. Na ovaj način željeli su me maksimalno poniziti i utjerati strah u kosti, te dodatno zastrašiti bošnjač- ki narod. Ovo se jasno moglo vidjeti u trenutcima izvođenja iz marice i uvođenja u zgradu suda. Koliko su me uplašili i uspjeli zastrašiti na najbo- lji način svjedoči i ova knjiga. Uz pomoć milicije zauzeh mjesto iza optuženičke klupe. Sudija s mukom umiri prisutne u sali. Sudnica je bila prepuna, kako Bošnjaka tako i novinara, diplomatskih predstavnika (kasnije sam saznao da je taj dan vladalo ogromno interesovanje kod međunarodne javnosti zbog specifičnosti mog slučaja). Tek pošto je više puta upozorio prisutne da će isprazniti salu i suđenje nastaviti bez prisustva javnosti zavlada mir, te predsjednik sudskog vijeća otvori raspravu. Nakon uzimanja ličnih poda- taka i upozorenja da moram govoriti istinu, poduči me da se mogu braniti i ćutanjem, a ukoliko želim mogu odbranu u potpunosti prepustiti svom advokatu. Zatim sasvim ležerno zatraži od mene da se izjasnim po pitanju optužnice, pitajući me da li se osjećam krivim. Pa odmah nastavi sugerišu- ći da ne pričam priču o navodnom mučenju koje smo imali u Foči, jer se te priče naslušao od onih koji su bili prije mene. Ovakav nastup i sugestiju obrazloži razlogom da se ne bi ponavljala ista priča, koju su već slušali, pa nastavi kako ne treba zamarati porotu i ostale prisutne u sali. Pažljivo saslušah da kaže ono što želi da kaže, pri tom dobro vodeći računa kako i na koji način govori i analizirajući svaku riječ koju je izgovo- rio. Morao sam svaku riječ zapamtiti iz razloga što nisam u stanju pisati, kako bih kasnije mogao lakše odgovarati na njegove riječi i konstatacije. Trebao mi je ogroman napor i koncentracija da kontrolišem bol u očima, da pamtim svaku njegovu riječ i da dobro vodim računa o onom što ću ja govoriti u svoju odbranu. Zbog značaja trenutka u kom sam se nalazio i uzbuđenosti, bolovi u očima postadoše skoro nepodnošljivi, pa mi i taj 200 Ibrahim Čikić problem dodatno iskomplikova situaciju. Očni pritisak, ono čega se dr. Vojo Bulatović najviše plašio. Zločin je izložiti ovakvog pacijenta stresovi- ma. Ulažem nadčovječanski napor kako bih sačuvao koncentraciju. Jedva stojim na nogama, ništa osim svjetlosti ne vidim, okrećem se u pravcu odakle glas dolazi. Pošto sudija završi svoje obraćanje ubaci se moj advo- kat: “Gospodine sudija, moj klijent neće davati nikakvu izjavu sve dok sudnicu ne napuste radnici DB-a i njihovi špijuni. Tražim da vi, pošto ih dobro znate, donesete naredbu da napuste salu. U protivnom Ibro neće davati nikakvu odbranu! Ovakva reakcija mog advokata izazva čuđenje kod mene, sudije i ostalih prisutnih u sudnici. Nastupi mučna i neplodotvorna rasprava između mog branioca i sudije. Upornost mog advokata navede sudiju da ležerno kroz smijeh saopšti: “Pa dobro, ukoliko neće da se brani, mi ćemo to razumjeti kao da se brani šutnjom. A što se tiče radnika i špijuna DB-a, tu mi ne možemo ništa jer njihovo je pravo da kao građani prisustvuju i mogu da budu na svakom suđenju koje im se učini interesantnim.” Poslije žučne rasprave sa mojim advokatom, što je po mojoj procjeni imalo karakter teatralnog nastupa s ciljem ostvarivanja efekta kod publike, odlučih da prekinem cirkus. “Gospodine sudija, ja ovaj dan čekam isuviše dugo da bih se tako olahko odrekao prilike koja mi se konačno ukazala. Meni je samo žao što u sudnici nema predsjednika i ostalih državnika Crne Gore. Nadam se da će ih njihovi doušnici istinito obavijestiti o onome što ću ja danas ovdje reći. Također vas molim, pošto ja nisam u stanju čitati, da mi u cijelo- sti pročitate optužnicu koja je od strane države podignuta protiv mene, kako bih se pojedinačno izjasnio o svakoj tački koja se nalazi u njoj. Ne želim generalno odgovarati i izjašnjavati se o tome. A što se tiče torture i mučenja koje sam doživio i preživio od strane DB-a, (Državna bezbi- jednost) Republike Crne Gore i Karadžićevih fašista u Foči, postoje do- kazi u zapisniku istražnog sudije ovog suda. Istražni sudija lično konsta- tuje i svojim potpisom potvrđuje na meni tragove sile. Za takav zapisnik imam zahvaliti isključivo svom advokatu, jer sam ja bio u stanju nervnog šoka i tih detalja se ne mogu sjetiti. Molim vas pročitajte mi optužnicu naglas, polahko da je mogu razumjeti. Ako vi to nećete, onda tražim da to moj advokat uradi umjesto vas.” Moje riječi izazvaše smirenje situacije i sudija započe čitati optužni- cu. Čitao je polahko i razgovijetno, naglašavajući svaku tačku iz optužnice. Kada je pročitao do kraja upita da li sam razumio i šta imam da kažem u GDJE SUNCE NE GRIJE 201 cilju svoje odbrane. Odgovorio sam da u cjelosti razumijem i odbacujem istu kao gomilu patoloških laži i insinuacija. Nakon ovih riječi obratih se javnom tužiocu Republike Crne Gore, Milanu Radoviću koji je na ovom procesu napravio strahovitu političku karijeru i dogurao do predsjedni- ka Vrhovnog Suda Republike Crne Gore, a zatim generalnog sekretara Skupštine Crne Gore, da bi pod pritiskom demokratske javnosti mjesto sekretara, zamijenio direktorskom foteljom u ZIKS-u. (direktor svih za- tvora u Crnoj Gori). “Sigurno je danas teže javnom tužiocu zastupati ovu optužnicu nego meni dati odbranu na nju. Iako je meni danas da ima i trunke humano- sti u ovoj državi mjesto na intezivnoj njezi očne klinike, nažalost, moram spašavati vlastitu glavu od lažnih optužbi. Očnu kliniku zamijenili ste će- lijom i pored toga što ste zatrpani papirima o neophodnosti mog bolnič- kog liječenja. Elita najjačih doktora i profesora beogradskog Univerziteta i očnih klinika Srbije i Crne Gore zahtijeva da mi se omogući bolničko liječenje. Zato pozivam državnog tužioca da sačuva vlastitu čast i čast profesije, dok još ima vremena. Zato pozivam vas još jednom da odusta- nete od optužnice. ” Nakon ovih riječi napravih dužu pauzu i ponovo se obratih Radoviću: “Šta ste odlučili, gospodine državni tužioče?” prkosno i dostojanstveno završih svoje obraćanje. Sav crven u licu i sa graškama znoja koje su izbijale po njegovom čelu, pun bijesa i mržnje odgovori: “Ne odustajem!” i ljutito sjede nazad na stolicu. Zamolih sada sudiju da mi čita tačku po tačku optužnice kako bih se izjasnio po svakoj tački posebno. Argumentovanom i efektnom odbra- nom pobih svaku tačku optužnice, što kod prisutnih izazva pljesak koji bi propraćen negodovanjem i zahtjevima za mojim puštanjem na slobodu. Nemajući kud, sudija uputi pitanje, baš ono koje je meni u tom trenutku najviše i odgovaralo: “Pa dobro, Čikiću, u tvojoj izjavi koju si dao tokom pritvora stoji da si priznao sve ove navode optužnice?” “Potpisao, gospodine sudija, samo potpisao, i tražim grafologa da na osnovu potpisa sa iste utvrdi stanje u kojem sam se tada nalazio. Ne priznajem ono što sam morao potpisati u Foči, dajte izjavu, ako je imate, koju sam dao kod istražnog sudije”, spremno odgovorih. “Nemamo takvu izjavu od istražnog sudije, ali imamo ovu”, smušeno mi odgovori sudija Radosav Konatar, koji također dobro napredova za- hvaljujući vođenju ovog procesa. Tada sam počeo govoriti o svemu onome što je prethodilo i dovelo do 202 Ibrahim Čikić tog da sam morao potpisati izjavu koju su sačinili oni što su me i uhapsili i u kojoj nema ama baš ni jednog jedinog detalja koji bi bio potkrijepljen ne- kom činjenicom, imenom, događajem i sl. Dok sam pričao i opisivao detalje mučenja mogli su se čuti bolni jauci i mučni uzdasi prisutnih. Plač, praćen psovkama zahvati prisutne. Bilo je bacanja određenih sitnih predmeta od strane onih koji nisu mogli obuzdati plač prilikom napuštanja sale, jer nisu imali snage saslušati moje izlaganje do kraja. Sa sigurnošću znam da je u sali bilo i službenika DB-a, čija je jedina uloga u tom trenutku bila da zaplaše narod i da spriječe ovakve ekscese. Ali moje izlaganje o tome šta sam sve morao proći i podnijeti bilo je mnogo jače i uticajnije nego strah koji su oni sijali u to vrijeme oko sebe, na sve strane i javno i tajno. Još kada sam po za- vršetku svog izlaganja ponudio nalaz doktora Jovovića, sudu i novinarima, bio sam siguran da sam efektno poentirao u našu korist. Nemajući kud su- dija upita jesam li završio. Pošto je dobio potvrdan odgovor od mene, sudija se obrati tužiocu pitanjem da li on ima nešto da kaže. Ni sudija ni državni tužilac nisu imali šta reći. Ovim je bilo završeno moje prvo pojavljivanje na sudu, koje sam iskoristio da upoznam prisutne u sali sa svim nedaćama kroz koje sam prošao. To mi je i bio prioritet. Neka se čuje istina. Da se ne zaboravi. Zaborav u materijalnom svijetu zbog zakonitosti koje vladaju u njemu, a odnose se na kauzalitet, sigurno dovodi do ponavljanja djela. Zato sam i uradio ono što sam morao. Javno svjedočeći i pišući ovu knjigu želio sam dati svoj doprinos borbi protiv zaborava. Radi Zakonitosti koje vladaju univerzumom. Ne bih li doprinio da se zlo više nikada ne dogodi. Od sudije i crnogorskog pravosuđa nisam ni očekivao da sude po pravdi. Da je bilo pravde niko od nas ne bi ni bio u zatvoru. Ipak, zadovoljan sam čekao sljedeću priliku. GDJE SUNCE NE GRIJE 203

DOKAZNI POSTUPAK

Sada su dani mnogo brže prolazili, a i robiju sam mnogo lakše pod- nosio. Nekoliko dana u sedmici išli smo na sud, gdje smo ostajali i po de- setak sahata. Vrijeme provedeno na suđenju za mene je imalo vrijednost slobode. Istina, iako sam se nalazio među optuženima, i radilo se o meni i mojoj sudbini, izlaske iz zatvora sam doživljavao na jedan suptilniji, poseban način. U svim ovim dešavanjima sam koristio takve prilike za djelimične, ograničene susrete sa civilizacijom. Boravak u ćeliji i odnos sa robijašima bio je promjenjivog karaktera. Nekada je bila bonaca, a nekada bura i orkani. Bilo je svađe, tuče, rasprave i ostalih gluposti. Sve u svemu, mnogo lakše nego ranije. Nekako tih dana u istražni zatvor dovedoše poveću grupa bankarskih službenika iz Plava. Jedni bi izlazili a drugi dolazili, tako da je bilo zanimljivo. Česte promje- ne robijaša su najbolja stvar koja vam se može dogoditi dok se nalazite u istrazi. Nove face i likovi, donose i nove informacije. Promjene su jako dobra stvar i na slobodi. U zatvoru imaju posebnu vrijednost. Najgora bolest koja može zahvatiti dušu jeste žabokrečina uma i misli. Melanholija praćena dosadom ubija. Granitni kamen bačen u žabokrečinu vremenom pomahuni i uklopi se u ambijent i okolinu ustajale vode. Nakon određe- nog vremena izgubi svojstvo kamena. I sam postane dio žabokrečine. Odbrana preostalih uhapšenih članova iz naše grupe, a koju sam imao prilike slušati bila je dobra. Posebno ističem uhapšene momke koji zaista nisu imali nikakve veze sa strankom. Sva njihova krivica, kao i moja i svih ostalih iz grupe sadržana je u imenu. Osim “pogrešnog” ime- na drugog grijeha nismo imali. Svi do jednog su argumentovano pobili optužnicu. Milina slušati. Nisu to bili žestoki govori. Momci su se jed- nostavno branili istinom. U sjećanju mi je ostala jedna scena koju ću sigurno dugo pamtiti. Naime, došao je red i na Esada Omerovića momčine iz okoline Rožaja. Esada je optužnica teretila za navodnu obuku u Turskoj. Meni stavljaju na teret da sam ja pronašao Esada, vrbovao ga i poslao na obuku. Momka ranije nikada u životu nisam vidio. Upoznali smo se na suđenju, 204 Ibrahim Čikić tokom njegove odbrane. Esad je posjedovao urednu vojnomedicinsku do- kumentaciju na osnovu koje je pušten iz JNA kao nesposoban za službu i dodijeljen mu je pratilac. Bolest je zaradio za vrijeme služenja Titove vojske. Na straži. Nakon toga imao je određenih psihičkih problema. Ovaj detalj sa njegovog ročišta moram posebno istaći. Nakon što sudija pročita Esadu optužnicu, koja je uzgred rečeno te- retila više mene nego njega, sudija se obrati Esadu: “Esade, šta nam možeš reći o tvom susretu sa Ibrahimom Čikićem? Da li je istina da te Ibrahim vrbovao i poslao u Tursku na vojnu obuku? Je li te Čikić tom prilikom ucijenio, prepadao, prijetio? Okreni se molim te prema Ibrahimu i reci mu u lice slobodno sve, šta imaš da mu kažeš” “Sudija molim te, hoćeš li me već jednom upoznati sa Ibrahimom Čikićem? Red je da upoznam čovjeka koji me poslao za Tursku. Ali, ja nikada u životu nisam bio, niti sam vidio Tursku. Da me Ibrahim hoće poslati da jednom vidim i tu Tursku, pa da umrem ne bih žalio.” Ozbilj- nim glasom odgovori Esad. Nakon ovih Esadovih riječi zavlada smijeh u sudnici, a ja iskoristih priliku da se konačno upoznam sa čovjekom. Poslije ovakvog Esadovog nastupa svima u sudnici bilo je jasno da se zaista mi ne poznajemo. Čak i sudija prihvati tu činjenicu. Tada na sce- nu istupi državni tužilac. Ljubaznim glasom i lisičijim lukavstvom pokuša iskoristiti Esada za svoje prljave ciljeve. Tužilac: “Dobro, Esade, dajem ti časnu riječ da ću odmah protiv tebe obustaviti i povući optužnicu ukoliko mi odgovoriš samo na jedno jedino pitanje. Ispričaj nam samo ono kako si u džamiji polagao zakletvu pred Ibra- himom Čikićem prije nego što si pošao za Tursku. Sjećaš se, Esade, onoga kada je Ibrahim od tebe tražio da se zakuneš da ćeš ubiti i rođenog baba i majku ako on to zatraži od tebe? Samo nam ispričaj, Esade, ono kako si da- vao zakletvu da ćeš ubijati i klati srpsku djecu i nejač. Samo nam to ispričaj i slobodan si…” Tužilac je pokušao navesti Esada, da reaguje namah, in- stiktivno, bez promišljanja. Zato je i iskoristio najpodliji i najprljaviji način obmane. Ponudio je Esadu slobodu, kako bi se on zaletio i ne razmišljajući nasjeo na njegovu zamku, a koja bi po mene bila fatalna. Računao je na Esadovu bolest i htio je to po svaku cijenu iskoristiti. Računao je da je bo- lest uzela maha zbog višemjesečnog Esadovog boravka u ćeliji. Bolesnom čovjeku koji vapi za bolničkim liječenjem ponuditi slobodu ravno je bingu! Tužilac se grdno prevario. Loše je procijenio Esada. Za razliku od tužioca, Esad posjeduje visoke norme ponašanja. Moral ne dozvoljava čovjeku da laže. Esad je energično odbio bilo kakvo poznanstvo sa mnom. Tražio je od tužioca da mu objasni kako je moguće polagati zakletvu i družiti se sa GDJE SUNCE NE GRIJE 205 nekim koga ne poznaješ. Objasnio je još jednom da se nikada nismo vidjeli i da on nikada nije bio u Turskoj. Odlučih da prekinem ovaj cirkus. Podlost i pokvarenost tužioca kod mene izazvaše bijes. Želio sam i da zaštitim Esa- da od daljnjeg maltretiranja. Dobro mi je poznato kako se teško nositi sa bolešću. Odmah sam kod sudije zatražio riječ, kako bih mogao prigovoriti i ljutito se obratih tužiocu, a bogme i sudiji: “Gospodine državni magarče, to za šta vi mene optužujete upravo je vaša specijalnost i karakteristika naroda kojem vi pripadate, (izvinjavam se čestitim pojedincima). To je specijalnost i praksa određenih pripadnika vašeg naroda inicirana od onih koje vi danas ovdje zastupate. Narod kojem ja pripadam nema crnih mrlja na svojoj savjesti, u svojoj historiji postojanja. To što vi pokušavate imputirati meni, ja iz dubine svog bića prezirem. Meni je to strano i odvratno!” i odmah nastavih sa obraćanjem predsjedniku vijeća lično. Iako je pokušao da mi oduzme riječ, ja nastavih ljutito: “Gospodine predsjedniče vijeća, ukoliko ne zabranite ovom državnom magarcu da vrijeđa moja nacionalna i vjerska osjećanja, ja više neću dolaziti na ova suđenja, niti ćete više imati prilike da me vidite u ovoj sudnici. Uzvišena je vjera kojoj ja pripadam. Islam najstrožije zabranjuje i kažnjava čak i sama takva razmišljanja. Očekivao sam, gospodine sudi- ja, da će neko drugi među nama uhapšenim reagovati po pitanju ovakvih prljavih i podlih laži i podvala. Taj neko je morao reagovati zbog položaja koji zauzima u stranci. Nažalost, osim ove reakcije olahko se prešlo preko ovakvih podvala!” fotelje se dobijaju olahko, ali ih je teško nositi. Liderst- vo je ogroman teret. Zato mudar bježi od vladara. “Sjedi dolje! Dosta! Prekini!” dreknu sudija iz sve snage. Esad je i dalje davao odbranu. Sudija ponovo dade riječ Esadu, a on objasni kako nikada nije čuo za ovo što mu stavljaju na teret, i da bi treba- lo da ih je sramota što tako govore. Sudija i njemu naredi da sjedne i završi sa njegovim izlaganjem. Dokazi kojima je tužilac trebao dokazati našu krivicu najbolje će odslikati moj slučaj. Slična situacija bila je i sa ostalim uhapšenicima. Ništa konkretno. Može se slobodno reći smiješno. Kada sam ja došao na red javnog tužioca da iznese dokaze protiv mene pokuša da me zaobiđe i poče iznositi nešto što se ticalo drugog optuženog, a ne mene. Zatražih riječ kod predsjednika vijeća i obratih se državnom tužiocu sljedećim riječima: “Molim vas, državni tužioče, iznesite samo jedan jedini dokaz protiv mene u korist ove optužnice i slobodno tražite za mene smrtnu kaznu, mirne savjesti, imate moj blagoslov.” 206 Ibrahim Čikić

Tužilac s mukom ustade sa stolice i tiho progovori: “Nemam dokaza”, i polahko se vrati na stolicu. Obratih se predsjedniku vijeća sljedećim riječima: “Molim vas, predsjedniče vijeća, nemojte dozvoliti da vas ja učim abe- cedi prava. Ovo suđenje je za mene završeno!. Tužilac javno kaže da protiv mene nema dokaza. Obustavite postupak protiv mene. Pozovite tužioca na odgovornost zbog neargumentovano podignute optužnice. Meni morate istog trena obustaviti suđenje, jer je tužilac javno rekao da nema dokaza.” Na ove moje riječi tužilac ponovo ustade i reče: “Držao je u stanu sliku Imama Homeinija i čitao je list Nur!” Dok je govorio dodade sudiji te argumente kao dokaz. Izađoh iza optuženičke klupe i polahko priđoh do stola za ko- jim je sjedio sudija sa porotom. Zatražih sliku Imama Homeinija i list Nur. Sa “strašnim” argumentima protiv mene polahko krenuh u prav- cu optuženičke klupe. Promaših pravac i neko me od milicije povede u željenom pravcu. Kada sam ponovo došao za optuženičku klupu, okrenuh se publici u sudnici držeći visoko podignut list “Nur” naslovnom stranom okrenut, na kojoj je bila slika Imama Homeinija i rekoh: “Mislite li da mi vi određujete koje ću novine kupovati i čiju ću sliku držati u vlastitom stanu? Nije valjda da ste očekivali od mene da u stanu držim sliku zločinca Miloševića? Tužilac vjerovatno ima sliku Miloševića i meni to ne smeta. Ne vidim što bi njemu smetala slika Imama Homeinija koju sam držao u svom stanu. A što se tiče lista “Nur”, koji izlazi u Beogra- du, a izdavač je Kulturni centar Islamske Republike Iran, legalno je glasilo uredno prijavljeno kod nadležnih organa u Beogradu i prema njihovom mišljenju oslobođeno plaćanja poreza na promet. Taj list sam bez ikakvih problema dobijao preko državne pošte, dugo vremena, dok DB nije odlu- čila da mi plijeni taj list i pljačka poštu koju dobivam. Poštenije bi im bilo da su se pretplatili na taj časopis i legalno ga kao i ja dobijali putem pošte. Ima dovoljno primjeraka za sve zainteresovane čitaoce. Ako su to dokazi i ako zbog toga trebam odgovarati, ne bježim od odgovornosti!” Tada se ubaci moj advokat, sljedećim riječima: “Pa dobro, gospodo, ja u stanu držim sliku Žirinovskog. Ibro drži sli- ku Homeinija, sudija i tužilac drže slike Sloba i Momira. Moramo priznati da je Ibrova slika najljepša. A to što je čitao Nur, pa neka je, ni ja ne čitam ovu vašu štampu. Uhapsite i mene zbog toga!” Kroz smijeh karakteristi- čan samo njemu, reče sve ovo u jednom dahu. Tužilac na sve ovo ne izgo- vori više ni jedne riječi, a advokat zatraži da se ovaj dijalog uredno unese u zapisnik. U sali je vladao smijeh dok su slušali ove argumente i moju i GDJE SUNCE NE GRIJE 207 advokatovu odbranu. Pištolj za koji sam imao urednu dozvolu za noše- nje, izdatu od strane MUP-a Sarajevo, nasilno mi je oduzet. U specijalnoj TV emisiji dnevnika koji je vodio Emilo Labudović dramatičnim glasom je obaviještena javnost kako su zaplijenili ogromne količine naoružanja, prilikom mog hapšenja. Tada je javnost obaviještena kako su zahvaljuju- ću mom hapšenju uspjeli spriječiti nasilno otcjepljenje i stvaranje države Sandžak. Tokom dokaznog postupka ovaj momenat tužilac nije ni spo- menuo. Valjda je u međuvremenu procijenio da se jednim pištoljem ne stvara država. Važno je da su oni tada pištolj predstavili kao ogromnu ko- ličinu naoružanja. Time su dodatno zastrašili ugrožene i jadne Srbe. Po- većali mržnju i fašizam, ojačali zločince Mladića i Karadžića, ovoga puta dobrovoljcima iz Crne Gore. Ni ja nisam puno insistirao na tom slučaju. Pištolj mi nikada nije vraćen i neko ga je od strane policije najvjerovatnije meni ukrao, a sebi poklonio. Dozvolu čuvam i dalje. Možda se taj koji ga je oteo sjeti one narodne: “Oteto prokleto!” Možda mu i proradi savjest? Možda? A možda je najgore kad se krade od sebe, a da se i ne zna?! 208 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 209

ZAVRŠNA RIJEČ

Decembar mjesec, proces u punom zamahu. Šefket Brković, pred- sjednik SDA Pljevalja, u ćeliji “zaradio” hroničnu upalu slijepog crijeva, deset mjeseci proveo u samici, nakon davanja odbrane biva prebačen u ćeliju na spratu. Pravo u moju ćeliju. Bio je teško bolestan, jedva se kretao od bolova. Ušao je savijen, teško koračajući, tako da su mu stvari morali nositi komandiri. Izgledao je žalosno, bio je na ivici snage. Nakon što ko- mandiri zaključaše vrata i napustiše ćeliju, ostao je da stoji nasred ćelije, ne znajući u kom pravcu da pođe, ne vjerujući svojim očima da je prebačen u grupnu ćeliju. Pažljivo je ispitivao okolinu, dok mu pogled ne pade na peć koja je stajala ravno ispred njega. Radostan uzvik ote se sa njegovih usana, šapučući nešto nerazgovjetno sebi u bradu i pođe u pravcu peći. Deset mjeseci je prošlo kako je posljednji put imao priliku da osjeti to- plotu i vidi vatru. Hladna i memljiva ćelija, puna vlage, ostavila je traga na njemu. Miševi su mu deset mjeseci bili najbolji prijatelji. Nije imao s kim ni riječi progovoriti, naučio se družiti i razgovarati sa štakorima, bili su mu najbolji prijatelji. S njima je i hranu dijelio kako bi imao društvo prilikom jela. Nije džaba u narodu rečeno: “Teško samu i na vaganu!” Poslije svih iskušenja, kroz koja je prošao i ostao gospoče, prilazeći peći šaputao je: “Vatra, vatra, peć, toplina, da li je to moguće? Kolika je blagodat vatre, kada biste vi to samo znali. Vatra, vatra…” ponavljao je i polahko prilazio peći. Kada je došao do peći čučnu i lagahno otvori vrata golom rukom. Dok sam ga gledao iz mojih bolesnih očiju tekle su suze. Bilo mi je teško dok sam ga posmatrao, nisam mogao ni pretpostaviti šta će uraditi. Naglim pokretom otvori vrata od peći. Golim šakama zagrabi žara i pri- nese ga licu, i poče žarom milovati obraze, povremeno ga ljubeći. Plakao sam iz sveg glasa. Jasno se moglo čuti kako žar prži njegove ruke, usne, obraze. Ovakav prizor mi je slomio dušu i tijelo. Priđoh i blago ga udarih po rukama kako bi mu žar ispao iz dobro opečenih dlanova. Blago sam mu tepao: “Šefko, brate moj, Šeki, molim te baci iz ruku žar. Važno je da smo sada skupa. Šeki…” 210 Ibrahim Čikić

Robijaši koji su bila u ćeliji sa nama, ovakav Šefketov postupak pro- pratili su smijehom i skandiranjem. Podsticali su ga i bodrili da nastavi i dalje rukama kupiti žar. Njima je sve to bilo smiješno, njegov postupak posmatrali su kao priliku da se dobro nasmiju. Nema milosti i saosjećanja u zatvoru. Robijaši poštuju i strepe samo od jakih. Zato uvijek traže slabi- je od sebe kako bi se mogli iživljavati nad njima. Ne razumiju oni šta znači imati osjećaj i ljubav okrutnost i sila njihov je svijet. Nažalost, među tim životinjama bilo je i onih koji su imali muslimanska imena. Takvi neljudi nisu zaslužili da im pomenem imena. Iako smo bili skupa u ćeliji, nismo mogli Bog zna šta pomoći jedan drugom. I ja sam kao i Šefket, također bio u lošem stanju. Imao sam jake bolove u očima i slab vid. Šefket je koristio svaku priliku da bi ispričao nešto zanimljivo, kako bi nama koji smo ga slušali prenio djelić onog što je on vidio ili pročitao. Doista se imalo šta od njega čuti i naučiti. Nažalost, mentalni sklop slušalaca nije imao razumijevanja za takvu vrstu razgovora i uglavnom bi se sve završilo cirkusom. Šefket je brzo ustanovio da situaci- ju i atmosferu ludila ne može popraviti na bolje, pa je poslije desetak dana zatražio prijem kod upravnika i zahtijevao da ga ponovo vrate u samicu. Iskreno govorim, opis samo jednog dana naše robije zahtijevao bi više de- setina stranica i uloženog truda, (zašto ja na žalost, nemam snage). Šeki je već sutradan prebačen u drugu ćeliju. Uslovi robijanja i postavka robijaša odgovarala je mom prijatelju. Njegov smiraj i spokoj i meni je donio iste blagodati. Ja sam oguglao na ove, što su mi pripali za družbu. Deverajući dan po dan, polahko stigosmo i do kraja suđenja. Ostalo je još samo da tužilac, advokati i mi damo završne riječi. Završnu riječ tužilac je iskoristio da sebe predstavi kao govornika. Govorio je dugo, nepovezano i konfuzno. Nedostatak materijalnih do- kaza kojim bi potkrijepio optužnicu istovremeno je značio i nedostatak samopouzdanja. Pokušao je da nas predstavi kao veliku opasnost po dr- žavu i njen suverenitet. Hvalio je rad i efikasnost policije koja je navodno spriječila naše namjere. Izrekao je i hvalu na svoj račun i rad. Pohvalio je samoga sebe, rekavši kako je njegov doprinos u odbrani države veliki i značajan. Da nije bilo policije i njega, Bog zna šta bi smo mi sve uradili. U punom zanosu samoobmane kada dođe do mog imena izgovori i ove riječi kojih se i dan-danas dobro sjećam i mogu ih citirati. Od slova do slo- va. Pošto pročita moje ime i prezime zastade, glasno se nakašlja, a zatim pročita i ovo: “Čikić je glavni ideolog stranke. Jako inteligentan i fanatičan vjernik. Gospodo sudije, on vidi mnogo bolje i dalje nego što vi možete i pretpo- GDJE SUNCE NE GRIJE 211 staviti. Vidi on bolje nego svi mi prisutni ovdje u sali. Jako opasan i spo- soban. Da nije spriječen u svojim planovima, lako je moguće da bi uspio ostvariti iste!” Moj bapko, učesnik i svjedok posjeta i sudskih rasprava od prvog dana, ne mogavši više da izdrži ustade i koliko ga grlo nosi reče: “Bogu fala kad imam takvog sina! Šućur Bogu, kad dobro vidi, kad je dobar vjernik, inteligentan. Bogu šućur, kad ste sačuvali državu. Da ga Milan Radović i Gajo Joksimović nisu uhapsili ne bi Srbina živa na zem- lji ostalo. Sad ga osudite koliko hoćete. Spasite srpstvo od propadanja. Žalosna je država koja hapsi invalide, a još žalosniji onaj ko od vas traži milost i pravdu. Meni je važno da je on vjernik, inteligentan i zdrav!” Dok je govorio bio je ironičan, ali i dostojanstven i ponosan. Bilo mu je drago što je čuo ovakve riječi od tužioca. On je razumio ono što je tužilac htio reći. Nažalost, mnogi nisu, niti će to ikada. Sudija umiri bapka tako što mu zaprijeti da će ga udaljiti iz sale nastavi li i dalje govoriti. Bapko���������������� je bio za- dovoljan. Rekao je ono što mu je bilo na srcu. Mnogo su mu boli i patnje zadali mojim hapšenjem. Dobro je znao sa kakvom bolešću se godinama borim i koliko sam muke po bolnicama vidio. Tužilac je ovim nastupom srušio svaku njegovu iluziju. Gradaciju ljudi vršio je prema svom moralu. Nije želio vjerovati da ima i ovakvih ljudi u njegovom okruženju, njego- vom Bijelom Polju, komšiluku. Ogromna količina mržnje i zla koju je sada čuo od tužioca teško je mogao razumjeti. Ipak, do svoje smrti vjerovao je ljudima. Preselio je mučeničkom smrću dvadesetprve noći mjeseca Ra- mazana. Prilikom povratka sa jacije, ispred kuće, na trotoaru, udario ga je objesni i pijani mladić. Nosio ga je preko šezdeset metara na haubi. U sred njegovog Bijelog Polja, ograničenje brzine 40 km, a ubica vozio preko 120 km na sahat. Neka mu Allah podari džennetske ljepote i vječni rahmet! Ubica je odležao za ovo ubistvo samo desetak dana. Takva je Crna Gora. Ubica je po imenu bio musliman. Kasnije, nakon mog izlaska iz zatvora često je imao običaj prepričavati ovaj događaj. Završne riječi trajale su nekoliko dana. Moj advokat je u završnoj riječi tražio od suda da bude fašistički a ne komunistički. Razlog radi kojeg traži od suda da postupi fašistički u ovom slučaju podkrijepio je primjerom Di- mitrova i paljenjem Rajhstaga. Kazao je da je tada fašistički sud zbog ne- dostatka dokaza oslobodio Dimitrova, a da će ovaj Milov sud bez dokaza sigurno osuditi Čikića! Prvi dio odbrane bio je sjajan, ali u drugom dijelu pokušao je da kalkuliše. Pokušao je da održi politički govor. Takva zloupot- reba povjerenja natjerala me da mu uskratim punomoć. Odrekao sam se njegove odbrane i odlučio da se sam branim. U završnoj riječi ostati bez 212 Ibrahim Čikić advokata ravno je ludilu. Morao sam tako postupiti. Nisam slušao razum, već emociju. Emotivnost moje reakcije praćena odlučnom reakcijom ohr- abri i ponese Omera Omerovića, tako da i on otkaza svog branioca. Akcija izazva lančanu reakciju, palo je nekoliko otkazivanja punomoćja. Bilo je i suza, dirljivih scena, emocija. Mnogi promijeniše lice. Nisam vjerovao da se ljudi ovako mijenjaju. Čak i oni koje sam istinski cijenio razočaraše me. Gledam reakcije i čudim se. �������������������������������������������Kazna kojom nam se prijetilo, (dvadeset go- dina robije), mnoge je uplašila. To je i razumljivo i normalno. Različitosti i razna mišljenja i jesu ljepote ovoga svijeta. Samo kada su te razlike u grani- cama ljudskosti. Razlike postaju opasne tek onda kad čovjek spusti sebe na nivo niži i od samog hajvana. Hajvan je tada gospodin za takve koji prelaze crtu ljudskosti. Takvima kažeš li da su hajvani, povrijedio si hajvana. Zbog ljepota različitosti u kojima sam ja vidio ljepotu stvaranja, a koja zasmeta mojim tužiteljima, meni se danas sudi. Uzalud sam pokušavao da tokom ovog procesa objasnim mojim tužiteljima ljepote različitosti i prednosti koje različitosti neminovno nose sa sobom. U tim razlikama po svim pita- njima, pa čak i vjerskim, ogleda se i mudrost Onoga Koji je sve ovo stvorio. Te razlike treba premostiti i prevazići dijalogom i lijepim, korisnim i plo- dotvornim raspravama, a ne potezati nož, kamu, vršiti ubijanja i hapšenja nedužnih ljudi. Ne postoji način da objasniš dimenziju ljubavi onome koji je naučio mrziti. Dokazivati nevinost mislim da nema potrebe. Meni nije potrebno pravdanje, mojim tužiteljima jeste. Kada bi Gospodar odlučio da im pokaže određene ljepote anđeoskog svijeta, opet ne bi vjerovali. Zato što ne vjeruju ni sami sebi. Njihova vjera je ljubav prema komforu i materi- jalnom. Zato se i osjećaju ugroženim. Kako bi odbranili ogromna bogastva stečena pljačkom i kriminalom, izmišljaju neprijatelje. Sebe proglašavaju vođama nacije. Naciju mobilišu i plaše različitostima. Skreću pažnju sa biti problema. Dok nacija pod njihovim vođstvom čini zločine, oni pljačkaju. Čak i vlastiti narod. Zlo i čemer koji tom prilikom šire na sve strane gdje se pojave, lažima plasiraju kao dobro djelo. Odbranu nacije. Moralne norme ponašanja pretvaraju u abmoralne. Zavisno od njihove procjene situacije, a radi daljnjeg opstanka na vlasti, prave takve poteze i prevrate da podanici godinama nisu u stanju razotkriti stvarne neprijatelje. Tim koji ubace u igru obmane sastavljen je od svih naroda. Radi apsolutne kontrole podanika. O podanicima misle samo kad su izbori. Dok im ne uzmu glas. Poslije glasanja mogu da umru. Zato su katarze masa bolan i dug proces. Masovnu obmanu mora zamijeniti katarza svih pojedinaca. Jer sve važno je iza scene, tako je oduvijek. GDJE SUNCE NE GRIJE 213

PRIMJERI ČOJSTVA I JUNAŠTVA

Uzbuđen i nestrpljiv, očekujem posljednju priliku za obraćanje jav- nosti tokom davanja završne riječi. Svaku priliku koja mi se ukaže ko- ristim isključivo za obraćanje javnosti. Sudija i porota za mene više ne postoje. Siguran sam da ću biti osuđen i da je ovaj proces obična farsa. Nama je presuđeno onoga dana kada su odlučili da nas pohapse. Ostalo je sve puka formalnost. Ne plašim se visine kazne, niti me ona brine. Želim samo da uvijek, kada mi se pruži prilika pokažem da nisam pokleknuo. Bolovi u očima postali su toliko jaki da tokom odlaska na suđenje sve vri- jeme moram držati oči potpuno zatvorene, kako bih olakšao bol. Crpim iz sebe posljednje atome snage kako bih mogao hodati. Zbog ogromnog bola teško držim i koncentraciju. Više i ne pomišljam na odlazak ljekaru u Bijelo Polje. Govorim sebi da moram izdržati još ovo pa šta Bog dâ i sreća junačka. Ravnodušnost prema dužini kazne i vremenu koje ću mo- rati provesti iza rešetaka djeluje relaksirajuće. Bolovi su glavni problem. Zato živim samo radi završne riječi, i Boga molim da mi podari snage za to. Pomoć i snagu očekujem od Onog, Koji jedino može pomoći. Molim Gospodara da mi da snage i prosvijetli razum i govor! “Čikić Ibrahim, (kratka tišina) želiš li ti nešto reći? Mislim da nemaš potrebe. Ti si uglavnom sve rekao. Može sljedeći”, prenu me glas sudije koji prekide moju molitvu. Malo je trebalo da zakasnim sa javljanjem i da izgubim mogućnost obraćanja. Fizički sam bio prisutan, a mislima mi- lijardama svjetlosnih godina daleko od njih. Ali, Bogu hvala na vrijeme sam reagovao. Objasnih sudiji da upravo ja, imam i te kakvu potrebu za završnom riječi, pogotovu što sam ostao bez advokata, i da je to moje za- konsko pravo koje mi ne smije uskratiti. Započeh svoje obraćanje: “Ovo govorim samo radi onih koji su prisutni ovdje u sali. Moje obraćanje ne odnosi se na vas što mi sudite. Dragi građani, posebno vi koji me dobro poznajete i znate za moje probleme sa vidom. Kao što vidite ja nisam uspio dokazati svoju nevinost i pored obimne ljekarske dokumentacije kojom se 214 Ibrahim Čikić dokazuje 100% moja radna nesposobnost i potreba za pratiocem, a kako da nevinost dokažu ovi, koji su zdravi? Ovo je politički proces i nas će proglasiti krivima. Politički je i zbog toga što će i mene morati proglasiti krivim. Da se radilo o poštenom suđenju, mi bismo odavno svi bili kod svojih kuća. Mnogi od vas se čude kako je moguće da se i meni sudi, pogotovu vama koji me dobro poznajete. Znam da ste se naslušali raznih priča i verzija, a odnose se na moje hapšenje. Jedna od takvih priča došla je i do mene u zatvoru. Kažu da sam pso- vao majku istražnom sudiji kada me pozvao u svojstvu svjedoka. Druga verzija koju sam čuo kaže da sam imao oštar jezik i mnogo napadao vladajuću garni- turu Srbije i Crne Gore. Lažu vas dragi prijatelji. Lažu bilo što da vam kažu. To nema veze sa stvarnošću. Te i sve ostale priče koje ste čuli imaju samo jedan je- dini cilj a to je da vam utjeraju strah u kosti i ubiju ljudsko dostojanstvo u vama. Žele od vas da naprave robove. Gomilu beskičmenjaka i poslušnika. Amorfnu masu. Dobro me slušajte. Vi znate da ja potičem iz poštene i čestite porodice koja nikada u svom postojanju nije okaljala obraz, čast i dostojanstvo. Nikada nismo bili u struk- turama vlasti, pa ni za vrijeme komunista. Moj bapko se nije želio odreći vje- re radi fotelje. Zato je karakterna crta moje porodice religioznost. Moji preci živjeli su za Islam, a ne od Islama. Zahvaljujući uzvišenim Kur’anskim im- perativima gajili smo pošten odnos prema svima. Komšijama posebno. Imali smo lijep i pošten odnos sa svima. Poštivali smo pravo svakoga. Gledali smo čestitost čovjeka i njegova djela, a ne vjersku pripadnost. Uvijek smo prezirali tirane, zulumćare. Ma ko da su. Poštivali smo tuđu vjeru, a tražili da se poštu- je naša. Ideologija i komformizam nikada nije bio naš prioritet. Zahvaljujući visokim moralnim normama ponašanja ja sam se družio sa svima koji su bili čestiti. Dobro znate da sam ja sve vrijeme imao izvanredan odnos sa svima, a najbolji drugovi su mi bili hrišćani. Vesko, Miloš, Željko, Zuka… Poznato vam je da prakticiram Islam. Imali ste prilike gledati kako me Vesko i osta- la družina čekaju ispred džamije dok obavljam molitvu. Ja u džamiji, a oni u haremu. Jedinstven slučaj na ovim prostorima. Obostrano poštovanje do per- fekcije. Praktično sam pokazao da musliman vjernik poštuje svoju, a isto tako i tuđu vjeru. Praksa koju sam provodio pokazala se ispravna i dokazao sam da ovdje ima dovoljno mjesta za sve nas, ma koje vjere i nacije bili. Mnogi od vas su se čudili takvom odnosu. Sada je državi trebalo da pokaže kako u muslimana nema vjere i kako sam ja sve vrijeme, lažno se družeći sa hrišćanima, spremao njihovo istrebljenje. Mene optužiše za svoju specijalnost. Trebalo je poremetiti skladne odnose između nas i hrišćana. Posijati klicu mržnje i razdora. Stvoriti nepovjerenje između nas. Ovo što sam vam rekao prvi je i najvažniji razlog za moje hapšenje. Drugi razlog je prljaviji od prvog, a to je;. Vladajuća hunta u GDJE SUNCE NE GRIJE 215

Crnoj Gori, Momir Bulatović, Milo Đukanović, Sveto Marović i ostala bradata bratija žele dati svoj puni doprinos etničkom čišćenju Bošnjaka Sandžaka. Žele pomoći suludu ideju zločinca Miloševića, a to je stvaranje etnički čiste velike Srbije. Svi Srbi u jednoj državi. Žele stvoriti Srbiju do Tokija! Poslije mog hapšenja ni jedan Bošnjak više nije bio siguran. Zato su hiljade njih napustile rodnu grudu, voljeni Sandžak, Crnu Goru i Srbiju. Pobjegli su kako bi spasili vlastite živote, glavom bez obzira. Širom dunja- luka. Kao muhadžiri otišli ostavljajući svoja vjekovna ognjišta. Pomislili su: kad mogu njega sa onakvim vidom uhapsiti, tući, držati po zatvorima, šta ih može spriječiti i ko im smeta da uhapse i nas? Bogu hvala, nisu uspjeli u svojim prljavim namjerama. Vaše prisustvo u sali dovoljno govori da nas ima još na ovim prostorima, Zato pozivam režim koji je nad svezanim invalidom sve ovo vrijeme pokazivao svijetle primjere junaštva opjevanog od Marka Miljanova, da pokaže i to čuveno čojstvo. Kako? Tako što će mene, moju suprugu i sina starog desetak mje- seci izvesti ispred spomenika borcima palim u borbi protiv fašizma i javno strijeljati. Prije strijeljanja neka zađu po bošnjačkim kućama i uz pomoć raznih policija i DB-a, s puškama i bajonetima, izvedu sve Bošnjake Bije- log Polja i okoline. Neka gledaju strijeljanje mene, i moje porodice. Na ta- kav način bi prekinuli bolove u mojim očima i pokazali najsvjetliji primjer čojstva i junaštva, a što sam i ja nažalost, morao učiti u školi godinama. Jav- nim strijeljanjem mene, sina i supruge režim bi poslao jasnu poruku svim Bošnjacima da su nepoželjni na ovim prostorima. Ovim činom strijeljanja režim bi pored svijetlog primjera crnogorskog čojstva i junaštva također dao neprocjenjiv doprinos etničkom čišćenju ovih prostora. Molim gospodu sudije da ovom činu pristupe odmah i bez ikakvog odlaganja. Bog mi je svjedok da se ne bojim smrti pod ovim okolnostima i to je moja posljednja i najveća želja.” “Sjedi dolje! Sjedi! Oduzimam ti riječ! Zabranjujem ti dalje da govoriš! Sjedi! Milicijo, spriječite ga da govori!” zaurla sudija iz sveg glasa. U sali nasta prava pometnja, a moje riječi izazvaše kod uhapšenih i prisutnih u sudnici la- vinu oduševljenja. Čak su mi pojedinci šaputali, ako ikada izađu živi iz zatvora, neće se “vaditi” iz džamije. Vidjeli su na primjeru šta znači snaga vjere. Protestvovao sam kod sudije i tražio da mi dozvoli da završim svoje obraćanje, ali sve je bilo uzalud. Insistirao sam da ove moje riječi uđu u zapisnik i nisam dozvoljavao da se dalje nastavi proces dok se to ne unese u zapisnik. I pored mog navaljivanja i upornosti sudija je samo djelimično ovo zapisao. Nije u cijelosti ali, dovoljno. Ti spisi će potvrditi istinitost mojih riječi koje sam sada naveo, hoću reći citirao. 216 Ibrahim Čikić

Poslije ove izjave suđenje je izgubilo prividnu težinu, koju su uporno po- kušavali da nametnu kroz cijeli tok suđenja. Ovom izjavom proces je potpu- no pao. Suđenje više nije imalo nikakvog smisla. Moje hapšenje je pretvoreno u kamen oko vrata režimu. Portir, a sada radnik DB-a nagovorio je režim da mene uhapsi. Na kraju zahvaljujući Gospodaru svjetova to se pokazalo kao fatalna greška. Još jednu grešku zahvaljujući portiru režim je napravio 2009- te godine. Radi se o navodnoj tužbi za klevetu jedanaestorice bivših radnika bjelopoljskog istražnog zatvora. Od prvog dana sam ukazivao na činjenicu da su ti ljudi po nagovoru podnijeli tužbu protiv mene i da će slučaj kao i ovaj prvi zahvaljujući “višoj sili” morati biti obustavljen i prekinut. Pod pritiskom EU-a u sklopu evropskih integracija 22-og Juna 2011-te godine Skupština Crne Gore usvojila je zakon o dekriminalizaciji klevete. Morali su ukinuti anticivilizaciski zakon. Režim samo zna za jezik sile i pritiska. Zato će i sada kao i prvi put iz- gubiti spor samnom. Ta greška ih je sada isto kao i ona 1994-te skupo koštala. Proces je definitivno pao. Razne dezinformacije koje su kružile povodom mog hapšenja definitivno su odbačene za sva vremena. Definitivno je propao i pokušaj moje diskreditacije. Knjiga “Gdje sunce ne grije” ostat će ako Bog da za vijek vjekova kao dokument. Da svjedoči o zločinu genocida nad Bošnjacima Sandžaka. Nikada Gospodar neće poniziti onoga koji Mu robuje. Može ga sta- viti na razna iskušenja da bi provjerio njegovo vjerovanje, ali nikada ga neće ostaviti bez Svoje pomoći. Gospodar je najjača logistika. Blago se onom koji se uzda samo u Njega. Pobjeda je sigurna. U takav ishod nema sumnje. GDJE SUNCE NE GRIJE 217

PRESUDA

Vrijeme koje sam proveo u zatvoru poslije završne riječi do dana izri- canja presude, za mene je bilo potpuno nevažno. ����������������������Oslobodio sam se ogro- mnog pritiska. Rekao sam ono što me mjesecima boljelo. Sada sam bio u potpunosti zadovoljan. Skinuo sam ogromni teret sa srca i rasteretio svoju umornu i napaćenu dušu i tijelo. Bolovi u očima, strašni! Bukvalno le- žim dvadesetčetiri sahata. Duge decembarske noći za mene nemaju kraja. Bolest uglavnom noću postaje intezivnija. Bolovi bivaju jači, nikad zore i bijela dana. Snalazio sam se na razne načine da umanjim bol. Navlačio bih pletenu vunenu kapu preko očiju i rukom vršio blag pritisak preko, kako bih bar malo ublažio bol. Toplota ruke i vunena kapa bili su moji jedini lijekovi protiv bolova i nesanice. Nije me interesovala dužina kazne niti sam razmišljao o tome. Znao sam da će od daljnjeg razvoja političke situacije, naročito u BiH, i stava međunarodne zajednice zavisiti i naša sudbina. Računao sam da bi neki maksimum ležanja u zatvoru, ma kolika nam kazna bila odmjerena, mogao biti najviše još godinu ili dvije. Bio sam siguran da rat u Bosni i Hercegovi- ni može trajati najviše četiri-pet godina. Evropa je dovoljno vremena osta- vila Miloševiću da završi posao etničgog čišćenja do kraja. Ipak je Balkan dio Evrope, i mala je vjerovatnoća dugih konfliktnih situacija poput onih na bliskom istoku. Istina, ja sam očekivao da ćemo svi ostati u zatvoru. Ali računao sam da će nas iznenada isto onako kako su nas nenadno hapsili i osloboditi. Ni u kom slučaju nisam očekivao da bih već za par dana mogao iskočiti van. Nedostatak informacija i skoro jednogodišnja izolovanost neminovno su doveli do stanja kada je teško davati prognoze. Ljudi snu- ju, Allah određuje, ali moramo planirati. Ono malo ratnih izvještaja što bi mi neko od zatvorenika pročitao iz režimskih novina upućivalo me na to da je u Srebrenici već bio strašan genocid nad bošnjačkim narodom i da se takva sudbina potpunog genocida nad Bošnjacima sprema i Žepi. Dav- no sam naučio kako iz režimskih fašističkih glasila dobiti približno tačnu informaciju. Još dok sam bio radio amater. Kada bi mi neko od robijaša 218 Ibrahim Čikić pročitao naslov i podnaslov izvještaja iz Bosne i Hercegovine odmah sam znao u kakvom jadu i čemeru se nalazi opkoljeno stanovništvo jadne Bosne. Samo onaj Bošnjak, koji je imao nesreću da ga živog u rukama drže zlikovci, može znati mentalni sklop zlikovaca. Uz dužno poštovanje borcima na liniji, ali linija je nešto drugo od zarobljeništva i logora. Na frontu puška ti, puška mi, pa udri. Ali, logori su posebna priča. Odgo- vorno tvrdim da niko ne može ni zamisliti kolika je to mržnja i šta su sve spremni uraditi muslimanu zlikovci kada im se dopadne šaka. Posebna priča su civili. Pogotovu nejač svih starosnih dobi i pola. Oslobodioci kako sami sebe nazvaše, kada uhvate živu bespomoćnu nejač, mlade, sta- re, žene, djecu, do zuba naoružani, a znaju da žrtve nemaju nikakvih šansi za odbranu, i sigurni da nemaju od koga poginuti, jer niko od uhapšenih nema minimum šansi za odbranu, a imaju garancije od strane države da će zbog počinjenih zločina biti nagrađeni i slavljeni kao junaci, spremni su napraviti takva zlodjela koja se ne mogu, zbog siromaštva jezika riječima opisati. Ne postoje adekvatne riječi za opis takvih zlodjela. O zvjerstvima počinjenim u Bosni i Hercegovini najbolje svjedoče masovne grobnice. Stotine sekundarnih, primarnih, tercijarnih grobnica i dalje čeka da bude otkriveno. Iskopavanja nevinih žrtava i pronalasci kostiju jednog skeleta na više lokacija govori da su zločini činjeni i nad mrtvim Bošnjacima. Od oružja tokom iskopavanja nađenog u masovnim grobnicama otkrivene su cucle, flašice za mlijeko, plastične mede i ostale slične igračke. Nemo- gućnost tačnog predviđanja kraja rata u Bosni je, poput spojenih sudova, istovremeno bila i nemogućnost predviđanja naših sudbina. Robijaši koji su bili sa mnom u ćeliji, a ponešto su načuli o mojoj za- vršnoj riječi, više nisu znali kako da se postave prema meni. Izgleda da tih dana nisu dobijali nikakve direktive od strane uprave. Bili su prepušteni sami sebi i potpuno dezorijentisani. Izgledali su mi jadni i ništavni. Nisu znali šta i kako da rade i kako da se ponašaju i postave. Osjećao sam da napetost i nervoza među nama raste. Postoji mogućnost ukoliko ostanem duže u ovoj ćeliji da situacija eskalira u žestok obračun. Tuča sa njima po mene bi imala nesagledive posljedice. Atmosfera je bila poput bure- ta punog baruta i samo se očekivala jedna iskra pa da sve to eksplodira svom svojom snagom i brutalnošću. Čekao se samo dan čitanja presude. Osvanu i 28. decembar, dan izricanja presude. Dan neizvjesnosti, kako za mene, tako i robijaše iz moje ćelije. Od ranih jutarnjih sahata, odmah nakon doručka, na krugu za šet- nju počelo je postrojavanje na desetine policajaca i specijalaca. Nakon postrojavanja počeše nas izvoditi iz ćelija, dva sahata prije nego što je GDJE SUNCE NE GRIJE 219 bilo zakazano čitanje presude. Razdvajali su nas i dijelili na grupe. Jedne su svrstavali lijevo, a druge desno. Poslije par minuta bi nas prebacili iz grupe u grupu. Po boji glasa zaključio sam da među njima ima i mojih mučitelja iz Foče. Kada bih i sada čuo njihove glasove, siguran sam da bih ih prepoznao sve do jednog. Tokom razdvajanja i pregrupisavanja po- kazivali su veliku strogost i ozbiljnost. Najstrožije su nam zabranili bilo kakvu međusobnu komunikaciju. Onako u mimohodu, kada bi prolazili pored nas govorili bi jedan drugom, ali tako da i mi čujemo, kako se radi o opasnim državnim neprijateljima i kako postoji mogućnost da neko od Bošnjaka napadne zatvor i pokuša naše oslobađanje. Smijao sam se iz sve snage takvim njihovim provokacijama i načinu na koji su pokušavali da nas iznova ponize i potcijene. Najzad počeše izvoditi jednog po jednog. Samo bi prišli, uzeli nas ispod pazuha i odvodili u nepoznatom pravcu. Ništa nisu govorili kuda nas i zašto vode. Mi koji smo ostali da stojimo u zatvorskom krugu pojma nismo imali kuda ih odvode. Poprilično dugo bi se čekalo da dođu po sljedećeg. Takvim ponašanjem željeli su nas dodatno zaplašiti. Neizvje- snost u kojoj smo se nalazili trebala je dodatno da nas ubije u svakom pogledu. Teror, državni terorizam u najgorem obliku, na svakom centi- metru SRJ. (Srbije i Crne Gore). Brojčano stanje se smanjivalo, tako da je poslije isteka više od sahat vremena ostalo nas još samo sedam-osam. Mi koji smo ostali poznavali smo se između sebe. Ništa nismo govorili jedni drugima. Šutali smo. Meni je sve izgledalo smiješno i glupo. Prošlo bi i po dvadesetak minuta prije nego bi došli po sljedećeg. Istina, bili smo done- kle začuđeni ovakvim postupkom, ali sigurno ne i uplašeni. Tačno je i da nismo znali kuda nas vode, ali ja nisam ništa dobrog ni očekivao od njih. Za belaja svi odoše, ostadoh samo sa jednim dobrim prijateljem iz grupe. Gledali smo se sa čuđenjem, nismo govorili ništa jedan drugom. Dođoše i po nas dvojicu. Odvedoše nas u prijemno, gdje smo trebali da dobijemo stvari kao što su kaiš, sahat, pertle i tako još neke sitnice. Kada sam bio spreman, obrati mi se jedan od specijalaca: “Idemo, Čikiću, vrijeme je.” “Gdje su mi lisice? Niste mi ih stavili, zašto? Do sada sam pri svakom izvođenju imao lisice, šta je ovo sada?” upitah. “Danas nema lisica. Danas ćeš otići kao čovjek, bez lisica”, reče mi jedan od specijalaca. “Nikuda ja danas ne idem bez lisica. Nikuda, budite sigurni. Nema te sile koja će me moći odvesti bez njih na rukama. Kada ste mi do sada svaki put kad sam trebao izlaziti, pa čak i kod doktora, stavljali lisice na ruke, pa i svaki dan tokom suđenja, morat ćete to uraditi i danas. “Dok sam govo- 220 Ibrahim Čikić rio ispružio sam ruke i čekao da mi neko od njih stavi lisice.” Nastade prava drama i ubjeđivanje. Čak mi zaprijetiše da će me na silu odvesti do sudnice. Danas��������������������������������������������������� ne dolazi u obzir, rekoše, da mi se stave li- sice. Objasnih im da me mogu odvesti do ispred sudnice, ali sigurno dalje neće moći. Rekoh im da ću se opirati i da ću im napraviti pravu frku. Ili lisice ili ja ne idem u sud. Poslije dugog ubjeđivanja, pošto vidješe moju odlučnost, nemadoše kud i pokušaše da mi stave normalne kratke lisice, što ja odbih i nisam htio krenuti ni koraka sve dok mi ne donesoše one moje koje imaju duge lance i na koje sam se „lijepo navikao.“ Nakon što mi staviše lisice na ruke, što je postalo sastavni dio mene prilikom izvođenja iz kruga zatvora, maricom me prebaciše do suda i tako svezana uvedoše u sudnicu. Kada sam uveden u salu, bukvalno rečeno okovan u lance, moje prisustvo kod prisutnih izazva gnušanje i salom zavlada galama. Interes javnosti povodom čitanja presude napunio je sudnicu. Predstavnici organizacija koje se bave ljudskim pravima, visoki službenici ambasada, novinari, stotine onih koji su ostali ispred zgrade suda dovoljno govore. Prisustvo predstavnika organizacija bio je glavni razlog što su me htjeli bez lisica dovesti na čitanje presude. Ukupno nas dvadesetjedan dobismo oko devedeset godina robije. Sedmorica dobiše preko pet godina, što je značilo njihov dalji ostanak u za- tvoru, a nas četrnaestorica dobismo manje od po pet godina, što je značilo naš izlazak na slobodu još tokom današnjeg dana. Ja sam osuđen na dvije godine robije, što dovoljno govori o načinu na koji se vodio proces i moralu onih koji su nam sudili. ������������������������������������������������������Niko od nas nije dobio priliku da se izjasni po pitan- ju odmjerene kazne. Čitanje presude bilo je ekspresno. Sudnica je ključala kao košnica. Svako od prisutnih je želio nešto reći, opsovati i sl. Nastade pravi haos i vriska. Slična situacija je bila i onda kada su mladi i perspektivni džemperaši rušili komunizam i došli na vlast preko balvan revolucije. Oni koriste ovakve situacije radi opstanka na vlasti. Svaka obmana ima svoj rok trajanja. Takav je zakon Božiji. GDJE SUNCE NE GRIJE 221

POSLIJE MRAKA BOLI I SVJETLO

Put od zgrade suda nazad do zatvora prošao mi je u nekom do tada meni nepoznatom stanju. Činilo mi se da se sve ovo događa nekom dru- gom i da ja sve to posmatram iz nekog polusna. Prilikom povratka čini mi se, bilo nas je desetak u furgonu marice. Sjedjeli smo jedan drugom u krilu. Za divno čudo, nisam bio radostan, već bih slobodno mogao reći, tužan. Opet isti osjećaj i isto stanje koje sam imao tačno prije godi- nu dana, kada sam gledao na televiziji hapšenje Omera Omerovića i svih onih koji su pohapšeni prije mene. Srce mi se stezalo od boli što nismo svi izašli van. Nisam registrovao trenutak kada smo stigli u krug zatvora. Zadubljen u misli, niisam osjetio otvaranje vrata furgona marice i izlazak onih koji su bili skupa sa mnom tokom ove posljednje vožnje. Ostao sam sam. Pozive komandira da i ja izađem vani, nisam čuo, niti registrovao. Kao na filmskom platnu gledao sam posljednje događaje. Iznova sam preživljavao hapšenje, torturu, suđenje.. Neki od komandira me uze ispod ruke i izvede van. Sve do trenutka dok ponovo nisam ušao u krug zatvora i našao se na sredini kruga po kojem sam Bog zna koliko puta šetao, držao me spomenuti osjećaj i stanje. Tek tada sam postao svjestan situacije i sh- vatio gdje se nalazim i šta se sve dogodilo u ovom posljednjem danu moje robije. Stajao sam kao kip, ne znajući kud da krenem i šta da radim. Bolne uspomene, kao na filmskoj traci, iznova su se redale ispred očiju i ponovo sam preživljavao teške trenutke i događaje. Jedna misao oklupirala je moj um, i u tom trenutku postojala je samo jedna jedina misao u mojoj glavi, kako ostaviti i rastati se od onih koji su morali ostati i dalje na robiji? Zai- sta kako izaći bez njih vani? “Čikiću, šta ti čekaš tu u krugu i stojiš kao spomenik? Idi uzmi stvari i pođi sa mnom u prijemno da uzmeš ostalo. Ideš kući. Dok se ti tu čudiš i stojiš ovi ti odoše. Ne možeš ti više ovdje boraviti. Za tebe ovdje više nema mjesta. Hajde, idemo po stvari”, obrati mi se jedan od komandira i povede me uz stepenice, ka ćeliji br. 7. Teška srca i koraka pođoh po stvari. Zveket ključeva i otvaranje teških vrata izazva i iznova povrati u jednom trenu sva 222 Ibrahim Čikić ona prošla otvaranja i zatvaranja istih. Kao da sam samo prije par sekundi, prvi put doveden ovdje. Kako je sve ovo tako brzo prošlo. Samo do prije jednog sahata sve mi je izgledalo beskrajno dugo i neizvjesno. Kako je to izgledalo dugo dok sam bio unutra, a sada kada ostavljam ako Bog da sve ovo iza sebe, iz ove percepcije sve se odigralo u nekoliko trenutaka. Svega par treptaja oka i ništa više. Isti osjećaj kao u trenutku smrti. Tek tada čovjek shvati kako je brzo život prošao i koliko je sve to kratko tra- jalo. Na jedna vrata ušli, a na druga izašli. Kao jahač koji je svratio u hlad sjenke drveta da se malo odmori i ništa više. Slabašno li je tijelo, osjetljive li su kosti i nježna li je koža kojom čovjek treba zaraditi vječnost. Vrijeme koje imamo na raspolaganju za tako uzvišen cilj malo je duže od treptaja oka. Čovjek te istine postaje svjestan tek kad vrijeme nepovratno prođe. Dok se nalazimo u vremenu života, koje je određeno od Gospodara do u posljednji treptaj oka, a mi ga nismo u stanju produžiti ni za jedan jedini treptaj učini nam se dugo i navodi na razmišljanje da nikada i neće proći. Takva percepcija i takvo poimanje beskonačnosti ovog života ima cilj ob- mane i zavaravanja. Jedan od mnogobrojnih načina zavođenja od strane prokletnika, kako bi nas uveo u trgovinu u kojoj ćemo biti sigurni gubit- nici. Konformizmom kupi od nas ovaj svijet, i tako nam oduzme vječnost. Sačuvaj nas Bože bilo kakve trgovine sa prokletnikom. Nemoj nas svrsta- ti u one koji su trgovali zarad svoje vječnosti. Učini nas borcima istine i pravde. Okupi nas u društvo podržavatelja istine i neprijatelja obmane. “‘Ajde vas dvojica, pomozite mu da pokupi stvari i iznesite mu to do kruga, momci!” obrati se komandir, do samo par trenutaka, mojim sudbinom određenim komšijama, sa kojima sam morao tako dugo dijeli- ti životni prostor. Morali smo skupa spavati, jesti, hodati, jednom riječju dijeliti istu sudbinu puna dvadeset i četiri sahata, i to danima, iz dana u dan. Toliko su mi boli, jada i čemera nanijeli, ali sada mi ih postade žao. Za njihove životne priče pokušavao sam naći opravdanje. Tražio sam mi- nimum dobra u njima kako bih mogao da ih razumijem. I razumio sam ih i osjećao sažaljenje prema njima. Pitao sam se da li će i oni sami razumjeti stanje u kom se nalaze. Da li će ikada postati svjesni blagodati života koji im je podaren od Jedinog Gospodara. Hoće li iskoristiti blagodati Nje- gove milosti koju spušta na njih dajući im vremena da promijene način života i razmišljanja. Iskreno se nadam da hoće. Pošto su pokupili sve moje stvari na čaršaf, svezaše krajeve u čvor i među sobom ga izniješe do zatvorskog kruga, uz samu kapiju. Srdačno i ljubazno se pozdravih sa svima, poželjevši im skori izlazak na slobodu i mnogo sreće u budućem životu. Osjetili su iskrenost u mom glasu. Sh- GDJE SUNCE NE GRIJE 223 vatili su da sam im doista želio dobro. Priđoše i plačući se pozdraviše sa mnom, dok su se izvinjavali za svoje postupke. Momci, ja vam halalim, ja sam vam sve oprostio, ali nikada neću moći sve ovo zaboraviti. Jedan od teških grijeha koji čovjek za života može napraviti jeste i zaboravnost i za to će se sigurno odgovarati. Veliki je zulum čak i sami pokušaj nekog kome je učinjena nepravda nagovarati da to zaboravi. Kazna na ovom svi- jetu po pitanju zaboravnosti jeste ponavljanje takve ili slične situacije koju si zaboravio. Veličina čovjeka ogleda se u oprostu, i to u situaciji kada ima mogućnost da vrati zulum koji mu je učinjen a on to u ime Boga i radi Božijeg zadovoljstva oprosti. Ali ne zaboravi! Komandir me poče požurivati da što prije napustim zatvor. Zamolih ga da se pozdravim još sa onima koji su ostali ležati. Krenuh od prozora do prozora ćelije i plačući se pozdravih sa svima. Želio sam što je moguće više odgoditi trenutak odlaska. Znao sam koliko im u tom trenutku teško pada naš izlazak. Koliko dugo će oni morati čekati svoj trenutak? Da li će oni, kada izađu, podleći zaboravu svega? Hoće li zaboravnost pomutiti njihov razum i pravilno prosuđivanje? Tortura i elektro-šokovi, klanja, batinanja, mračne ćelije i neuslovne prostorije ostavile su teške posljedice na meni, a to se posebno odrazilo na moje bolesne oči. Dok sam ležao u ćeliji, toliko sam čeznuo za svjetlom. Sada maksimalno, koliko je to moguće u ovoj situaciji, odlažem susret sa svjetlom. Da li mi to nešto iz dubine duše govori da mi svjetlo za kojim sam toliko dugo čeznuo, poslije toliko mraka kroz koji sam morao proći, priprema dugogo- dišnju bol? Da li to intuicija u meni prepoznaje takvu opasnost i nagoni me da odgodim susret sa istom. Valjda intuicija skupa sa instinktom zna da će svjetlost nanijeti bol mojim napaćenim i oštećenim očima, iako razum jedva čeka susret sa sunčanim pretposljednjim decembarskim danom. Šta mi to govori da više nikada neće biti isto onako kao što je prije zatvora bilo? Da se sve promijenilo i da će se sva ova zla tako brzo zabora- viti. Da pod svjetlom nebeske kape ima i takvih mentalnih sklopova koji su spremni i nakon toga što je država Srbija i Crna Gora priznala grešku i potvrdila da se radilo o političkom procesu i pošto je u javnost izašla kom- pletna dokumentacija gdje i kako koji ljudi i pod kojom šifrom odlučiše da sve ovo provedu u djelo, izjave i traže da sve zaboravim. Nažalost, vrijeme je pokazalo opravdanost mojih sumnji. Zahvaljujući Bošnjacima organizatori svih ovih zločina primaju nagrade u sred Sarajeva. I to za mir, od istog onog grada kojeg su godinama držali u opsadi i granatirali. Moralni sunovrat boš- njačke inteligencije i političkog rukovodstva najjasnije se vidi na primjeru Srebrenice. Pozivanjem Mila Đukanovića da svojim prisustvom u Srebre- 224 Ibrahim Čikić nici uveliča komemoraciju žrtava genocida još jedan je vid genocida nad bošnjačkim žrtvama. Da li je ova posjeta posljednji znak onima koji imaju razum da je vrijeme Bošnjaka isteklo pokazat će vrijeme i događaji. Naža- lost sve okolnosti i događaji koji su se desili nakon agresije na BiH bar meni pokazuju da se radi o našem definitivnom nestanku sa ovih prostora. Pozdravljanje sa komandirima, čak i sa onim koji su bili neprijatelj- ski raspoloženi prema meni i svojski se trudili da mi zagorčavaju život na robiji. Polahko me vode na glavnu, tešku, veliku ulaznu, a ovom prilikom izlaznu kapiju. Mračni hodnik dovodi do širenja moje bolesne zjenice. Naglo otvaranje teških vrata i ogromna svjetlost koja me zapljusnu, skupa sa svježim decembarskim danom, izazva strahovit bol u mom oku. Svje- tlost praćena koncentričnim krugovima zelene, žute, crvene boje prikova me za jedno mjesto. Čuh teška vrata kako se s treskom zatvoriše iza mojih leđa. Ostadoh sâm uz samu kapiju, držeći u ruci povelik zavežljaj, ne zna- jući u kom pravcu da krenem. Iznenada začuh meni dobro poznat plačan sestrin glas: “Ibrice! Ovamo!” Polahko koračajući uputih se u pravcu dragog mi glasa. I osluhnimo na- posljetku znamen među znamenima o Milosti koju Bog spušta bez prestanka (Kur’an, 13:17-18):

On s Nebesa spušta kišu, pa svaka rijeka dolini teče prema njezinoj mjeri, i bujica nosi uzdignutu pjenu, a ona nosi ono nad čim oni vatru pale, želeći ukras ili oruđe, iz čeg se podiže drozga poput nje. Tako Bog skreće pažnju i na istinu i na laž. Glede drozge, ona iščezava kao naplavina, a ono što čovjeku koristi ostaje u zemlji. Čak i tako Bog ističe usporedbe Svoje. Onima koji su se odazvali Skrbniku svome – nagrada najveća. A onima koji Mu se nisu odazvali – kad bi imali sve što je u zemlji, i uz to još toliko, ponudili bi to kao svoj otkup. Oni se – obračun će im zao biti i utočište će u paklu pronaći – u zlo udomljuju. GDJE SUNCE NE GRIJE 225

DRUGI DIO P R I L O Z I

A) S U D S K I S P I S I 226 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 227

Republika Crna Gora VIŠI TUŽILAC KT. br. 5/94 B. Polje, 21.07.1994. god.

VIŠEM SUDU BIJELO POLJE

Na osnovu čl. 45. st. 2. tč. 3. i čl. 174. st. 2. Zakona o krivičnom postupku, podižem

1. O P T U Ž N I C U

Protiv:

1. ŠAHMAN RASIM od oca Aka i majke Nure, rođ. Erović, rođen u Loznoj kod Bijelog Polja, sa prebivalištem u Rožajama, rođen 27.01.1931. godine, musli- man, državljanin SRJ, po zanimanju profesor, oženjen, otac 10 djece, završio fi- lozofski fakultet, vojsku služio u Pančevu 1954. godine, u pritvoru od 26. januara 1994. godine,

2. FETAHOVIĆ ERDŽAN, zv. Tobi, od oca Ruždije i majke Selvije rođene Ća- tović, rođen 04.08.1962. godine u Rožajama, sa prebivalištem u Rožajama ul. Bar Mahala 3, musliman, državljanin SRJ, radnik, oženjen - otac 2 djece, završio višu ekonomsku školu, vojsku služio, vodi se u Vojnom odsjeku u Rožajama, u pritvoru od 25. januara 1994. godine,

3. OMEROVIĆ OMER od oca Hakije i majke Ruce, rođene Ljuković, rođen 15.04.1947. godine u Podkrajcima kod Bijelog Polja, sa prebivalištem u mje- stu rođenja, musliman, državljanin SRJ, vozač, oženjen – otac 9 djece, završio Osnovnu školu, vojsku služio u Zadru, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Po- lju, lišen slobode 26. januara 1994. godine,

4. KASUMOVIĆ MEVLUDIN zv. Meko, od oca Hasa i majke Alte, rođene Nu- hođić, rođen 01.02.1948. godine u Bijelom Polju, sa prebivalištem u naselju Loznice, kod Bijelog Polja, musliman, državljanin SRJ, po zanimanju električar, oženjen – otac 4 djece, završio srednju školu, vojsku služio, vodi se u vojnoj evi- denciji u Bijelom Polju, u pritvoru od 27. januara 1994. godine, 228 Ibrahim Čikić

5. VESKOVIĆ RIFAT od oca Raifa, i majke Hankuše rođene Hodžić, rođen 17.06.1958. godine u Bijelom Polju, sa prebivalištem u naselju Rakonje kod Bi- jelog Polja, musliman, državljanin SRJ, nastavnik, oženjen – 2 djece, završio Višu školu, vojsku služio, u pritvoru od 27. januara 1993. godine,

6. HADŽIĆ HARUN od oca Huseina i majke Zade, rođene Nurković, rođen 01.03.1954. godine u Rožaju, sa prebivalištem u ul. Carine 56, opština Rožaje, musliman, državljanin SRJ, dipl. pravnik, oženjen – otac 5 djece, završio pravni fakultet, vojsku služio vodi se u Vojnoj evidenciji u Rožajama, u pritvoru od 28. januara 1994. godine,

7. MURATOVIĆ HAKIJA od oca Ljutvije i majke Muhre, rođene Rastoder, rođen 28.12.1953. godine u Beranama, sa prebivalištem u naselju Petnica kod Berana, musliman, državljanin SRJ, radnik, oženjen, otac 3 djece, završio Srednju poljo- privrednu školu, vojsku služio, u pritvoru od 28. januara 1994. godine,

8. SKENDEROVIĆ ISAT zv. Isko od oca Murata i majke Muratke, rođ. Ćilović, rođen 14.02.1963. godine, sa prebivalištem u Naselju Trpezi kod Berana, musli- man, državljanin SRJ, profesor, neoženjen, završio prirodno matematički fakul- tet, vojsku služio, vodi se u vojnom odsjeku u Beranama, bez čina i odlikovanja, srednjeg imovnog stanja, u pritvoru od 30. januara 1994. godine,

9. HADŽIĆ UMER od oca Vejsela i majke Medine, rođene Karhimanović, rođen 07.04.1943. godine u Rožaju, sa prebivalištem u mjestu rođenja, ul. Omladinska bb, musliman, državljanin SRJ, diplomirani pravnik, oženjen – otac 7 djece, za- vršio pravni fakultet, vojsku služio, vodi se u vojnoj evidenciji u Rožajama, bez odlikovanja, srednjeg imovnog stanja, u pritvoru od 31. januara 1994. godine,

10. BRKOVIĆ ŠEFKET od oca Tahira i majke Fahre, rođene Kurtović, rođen 23.07.1957. godine u Pljevljima, sa prebivalištem u Pljevljima, ul. Baja Mirko- vića, musliman, državljanin SRJ, dipl. inženjer mašinstva, oženjen, otac 2 djece, završio mašinski fakultet, vojsku služio, vodi se u vojnoj evidenciji u Pljevljima, bez čina i odlikovanja, srednjeg imovnog stanja, lišen slobode 03. februara 1994. godine,

11. CIGULJIN AVDO od oca Rama i majke Halime, rođene Bambur, rođen 13.04.1949. godine u Pljevljima, sa prebivalištem u ul. Prenćanska 12, opština Pljevlja, musliman, državljanin SRJ, vozač, oženjen – otac 2 djece, završio sred- nju školu, vodi se u vojnoj evidenciji u Pljevljima, vojsku služio, bez čina i odliko- vanja, srednjeg imovnog stanja, u pritvoru od 31. januara 1994. godine,

12. BURNA ZOVIĆ RIZAH od oca Ćazima i majke Hanke, rođene Bahor, rođen 10.06.1950. godine, u Bijelom Polju, sa prebivalištem u Pljevljima, ul. 1 Decem- bra bb, musliman, državljanin SRJ, službenik, razveden, otac 2 djece, sa završe- nom građevinskom tehničkom školom, vojsku služio, vodi se u vojnoj evidenciji GDJE SUNCE NE GRIJE 229

u Pljevljima, bez čina i odlikovanja, srednjeg imovnog stanja, u pritvoru od 31. januara 1994. godine,

13. SPAHIĆ SABAHET zv. Sako od oca Zaima i majke Šemse, rođene Klapija, ro- đen 10.04.1961. godine, u Bijelom Polju, sa prebivalištem u naselju Rakonje kod Bijelog Polja, musliman, državljanin SRJ, profesor, oženjen – otac 2 djece, završio prirodno matematički fakultet – odsjek geografije, vojsku služio, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, bez čina i odlikovanja, srednjeg imovnog stanja, u pritvoru od 23. februara 1994. godine,

14. ČIKIĆ IBRAHIM zv. Ibro od oca Avda i majke Samke, rođene Muslić, ro- đen 23.05.1956. godine, u Bijelom Polju, sa prebivalištem u ul. Treće san- džačke brigade br. 26, opština B. Polje, musliman, državljanin SRJ, penzi- oner, oženjen – otac 1 djeteta, sa završenom srednjom školom, regulisao vojnu obavezu, bez odlikovanja, srednjeg imovnog stanja, u pritvoru od 24. februara 1994. godine,

15. OMEROVIĆ ESAD od oca Ibrahima i majke Elfije, rođene Kačar, rođen 28.01.1970. godine, u Biševu kod Rožaja, sa prebivalištem u mjestu rođenja, mu- sliman, državljanin SRJ, zemljoradnik, razveden – otac jednog djeteta, završio Osnovnu školu, vojsku služio, vodi se u vojnoj evidenciji u Rožajama, bez čina i odlikovanja, srednjeg imovnog stanja, u pritvoru od 24. februara 1994. godine,

16. SMAKIĆ HUSEIN zv. Huskara, od oca Bejta i majke Hadžire, rođene Musić, rođen 20.07.1948. godine, u Koritima kod Bijelog Polja, sa prebivalištem u mje- stu rođenja, musliman, državljanin SRJ, zemljoradnik, oženjen – otac 4 djece, završio Osnovnu školu, vojsku služio, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, bez čina i odlikovanja, srednjeg imovnog stanja, u pritvoru od 23. februara 1994. godine,

17. BEGOVIĆ DŽEVAD od oca Safeta i majke Hankije rođene Kuč, rođen 17.01.1970. godine u Bijelom Polju, sa prebivalištem u Rasovu kod Bijelog Polja, musliman, državljanin SRJ, nezaposlen, neoženjen, završio Srednju školu, vojsku služio, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, bez čina i odlikovanja, sred- njeg imovnog stanja, u pritvora od 13. marta 1994. godine,

18. BIBULJICA SEAD zv. Biba, od oca Sabra i majke Mahije, rođene Trubljanin, rođen 18.02.1972. godine u Bijelom Polju, sa prebivalištem u Rasovu kod Bije- log Polja, musliman, državljanin SRJ, nezaposlen, neoženjen, završio Osnovnu školu, nije regulisao Vojnu obavezu, vodi se u Vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, bez odlikovanja, srednjeg imovnog stanja, u pritvoru od 13. marta 1994. godine,

19. PUĆURICA SEAD zv. Ćiro, od oca Ramiza i majke Drage, rođene Balić, rođen 20.07.1967. godine u Zmincu kod Bijelog Polja, sa prebivalištem u mjestu rođe- nja, musliman, državljanin SRJ, bravar, neoženjen, završio srednju školu, vojsku služio, vodi se u Vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, bez čina i odlikovanja, sred- 230 Ibrahim Čikić

njeg imovnog stanja, u pritvoru od 17. marta 1994. godine,

20. PUĆURICA SENAD zv. Ćeno, od oca Ćamila i majke Vahide, rođene Hajdar- pašić, rođen 28.05.1952. godine u Zmincu kod Bijelog Polja, sa prebivalištem u mjestu rođenja, musliman, državljanin SRJ, elektroinstalater, neoženjen, završio Srednju školu, vojsku služio, vodi se u Vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, bez čina i odlikovanja, srednjeg imovnog stanja, u pritvoru od 17. marta 1994. godine,

21. BOŠNJAK ŠEFĆET od oca Ahmedina i majke Tiće, rođene Šabotić, rođen 05.01.1967. godine u Goduši kod Bijelog Polja, sa prebivalištem u mjestu rođe- nja, musliman, državljanin SRJ, nezaposlen, neoženjen, završio Osnovnu školu, vojsku služio, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, bez čina i odlikovanja, srednjeg imovnog stanja, u pritvoru od 07. aprila 1994. godine,

ZBOG TOGA ŠTO SU:

U vremenu od aprila mjeseca 1991. godine do januara mjeseca 1994. godine, u Rožaja- ma, Beranama, Bijelom Polju, Pljevljima i drugim mjestima u cilju da, upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela teritorije Savezne Republike Jugoslavije stvore samostal- nu državu tzv. “Sandžak”, koju čine područja opština: Plav, Rožaje, Berane, Andrijevica, Bijelo Polje, Pljevlja, Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj, pripre- mali izvršenje krivičnog djela ugrožavanje teritorijalne cjeline iz čl. 116. st. 1. KZ Savezne Republike Jugoslavije, na način što su, izvršavajući odluke ilegalnog tzv. “muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka”, sa sjedištem u Novom Pazaru i naloge predsjednika vijeća Sulejmana Ugljanina, formirali resor sigurnosti za teritoriju gradova “Sandžaka” koji pri- padaju Republici Crnoj Gori, kao glavni štab, i resore sigurnosti po gradovima i mjesnim zajednicama i postavljali šefove resora sigurnosti, sačinjavali ratne i druge planove, for- mirali i naoružavali vojne, policijske i druge formacije i jedinice, organizovali odabiranje i upućivanje na vojnu obuku u Tursku armiju većeg broja lica muslimanske nacionalno- sti i organizovano odlazili na vojnu obuku, radi pripremanja stvaranja oficirskog kadra i vojske buduće države, organizovali specijalne naoružane jedinice radi napada na važne objekte i planirali izvođenje raznih diverzija i drugih nasilnih akcija i ilegalno nabavljali, prodavali i držali veće količine oružja, municije i eksplozivnih materija čije nabavljanje i držanje građanima nije dozvoljeno,

PA SU:

1. Okrivljeni Šahman Rasim, što je: kao šef resora sigurnosti, za dio teritorije opština buduće države tzv. “Sandžak” koji pripadaju Republici Crnoj Gori, izvršavajući odluku ilegalnog glavnokomandujućeg tijela tzv. “muslimanskog nacionalnog vijeća sandžaka”, sa sjedištem u Novom Pazaru i predsjednika vijeća Sulejmana Ugljanina, organizovao i formirao resore sigurnosti, kao paralelne i ilegalne organe vlasti na području opština Bijelo Polje, Berane, i Rožaje i izvršio odabiranje i postavljanje šefova resora sigurnosti za opštinu i to: okr. Šah- man Refika za opštinu Bijelo Polje, okr. Skenderović Isata za opštinu Berane i Ćorović GDJE SUNCE NE GRIJE 231

Rešita za opštinu Rožaje, kao i organizovao formiranje kriznih štabova – vojnih for- macija, na gradskom području i na području mjesnih zajednica u formaciji ljudstva “9 + 1” sa jednim komandirom i 9 izvršilaca i za njih organizovao nabavljanje veće količine oružja, municije i eksploziva, zbog čega je odlazio u Novi Pazar i Sarajevo, gdje je od najužeg rukovodstva SDA BiH zatražio i dobio pomoć u naoružanju, koje je organizovano i ilegalno prebacivano u Bijelo Polje i dalje dijeljeno, koordinirao rad i međusobnu saradnju resora sigurnosti i vojnih štabova i u tom cilju odlazio u Višegrad na sastanak komandanata radi dogovora o uspostavljanja koridora između Bosne i Sandžaka, te organizovao odabiranje, upućivanje i finansiranje većeg broja mladih ljudi muslimanske nacionalnosti sa teritorije opština Bijelo Polje, Berane i Ro- žaje na studiranje i vojnu obuku u Turskoj armiji, radi pripreme stvaranja stručnog i oficirskog kadra buduće države i radi izvođenja raznih diverzantsko-terorističkih ak- cija po povratku u zemlju, kao i učestvovao u donošenju odluka na tajnim sastancima šefova resora sigurnosti i predsjednika opštinskih odbora SDA održanih u Tutinu, Prijepolju, Pljevljima, Novom Pazaru, Bijelom Polju i Sjenici, gdje je u džamiji na vjer- ski način položio zakletvu na vjernost i tajnost pripadanja resora i donijetih odluka, da se iz svih opština odaberu i upute lica na vojnu obuku, da se nabave radio stanice za šefove resora sigurnosti i da se izvrši naoružavanje formiranih resora sigurnosti, a u Novom Pazaru učestvovao u donošenju odluke o izradi Ustava države “Sandžak” i drugih akata buduće države, kao i organizovao nabavljanje, veće količine naoružanja koje je neovlašćeno držao i to: automatsku pušku “CZ” cal. 7,62 mm, br. 450577, puš- ka marke “Meverik” – zv. “pumparica” cal. 12 mm, poluautomatsku pušku “CZ” cal. 7,62 mm, trenutno-tronblonsku minu, 66 komada municije cal. 12 mm, 667 komada municije cal. 7,9 mm, 920 komada municije cal. 7,62 mm, 140 komada municije cal. 12. mm, 12 komada municije cal. 9 mm/d i 18 komada municije cal. 5,56 mm,

2. Okrivljeni Fetahović Erdžan, što je: kao član Glavnog odbora SDA Rožaje i pripadnik resora sigurnosti, izvršavajući odlu- ke po tzv. “organizaciono - konstitucionoj šemi SDA Sandžaka”, dobijene od “MNVS” iz Novog Pazara, zajedno sa “uputstvom za primjenu ...”, na tajnom sastanku GO SDA Rožaje održanu krajem 1991. godine, učestvovao i saglasio se sa donošenjem odluke o formiranju pet resora, kao paralelnih i ilegalnih organa vlasti, pa su formirali resor sigurnosti kao parapolicijsku i paravojnu formaciju za djelovanje na teritoriji opštine Rožaje, a za šefa resora odabrali i postavili Ćorović Rešita i zadužili ga da sam oda- bere i postavi članove resora po formaciji ljudstva “9 + 1”, pa je tokom 1992. godine zajedno sa okrivljenim Redžović Hajrudinom, koji je tada postavljen za šefa resora sigurnosti Rožaje i po njegovim upustvima, vršio odabiranje i upućivanje 16 mladih ljudi muslimanske nacionalnosti u Turskoj armiji, i prihvatio njegov poziv i uz dobi- jenih 500 DEM i obećanih i drugih nadoknada otišao na vojnu obuku, koju je obavio u Turskoj kasarni u vremenu od 21. januara do 13 februara 1993. godine, koju su izvodili turski oficiri i Kolašinac Hajriz, komadant vojnog štaba “Sandžaka”, kada je prekinuo vojnu obuku zbog bolesti, gdje se obučio u rukovanju raznim vrstama na- oružanja, postavljanju eksploziva i izvođenja raznih diverzija po povratku u zemlju, a nakon povratka u Rožaje vršio prikupljanje DEM preko humanitarnog društva “Mer- hamet”, čiji je bio predsjednik, radi kupovine naoružanja, pa je od dobijenih 52.000 DEM iz Novog Pazara, zajedno sa okrivljenim Redžović Hajrudinom, kupovao veće 232 Ibrahim Čikić

količine oružja, municije, eksploziva, i bombi, koje je djelio članovima resora sigur- nosti u Rožajama i Beranama, dok je jedan dio sakrio i to 12 automatskih puški, 3 snajpera, 3 kante municije, veći broj bombi, prilikom pretresa kod njega je pronađena i oduzeta veća količina naoružanja i to: dvije “zolje”, 1 PBP od mm M-80, 17 bombi, 19 pakovanja plastičnog eksploziva, 35 detonatora, 4 m sporogorućeg štapina i 10 metara eksplozivnog štapina,

3. Okrivljeni Omerović Omer, što je: kao predsjednik mjesne zajednice Podkrajci i istaknuti član Izvršnog odbora SDA Bijelo Polje, izvršavajući dobijene naloge od okrivljenog Vesković Rifata, predsjednika SDA i komandanta Vojnog štaba Bijelo Polje, naoružao svoju vojnu jedinicu u Podkrajcima i za nju organizovao probnu mobilizaciju kroz naoružane tzv. noćne straže, a u cilju nao- ružavanja resora sigurnosti i kriznog štaba Bijelo Polje, po dogovoru, više puta odlazio za Sarajevo i iz centrale SDA preuzimao veliku količinu oružja municije i eksploziva i ilegalno ga prebacivao za B. Polje, a po dobijenoj potrebi od rukovodstva SDA BiH, pre- uzeo: osam pušaka M-48, cal. 7,9 mm, 35 pištolja, “makaro” cal. 7,65 mm sa po jednom kutijom od 25 metaka uz svaki pištolj (ukupno 875 komada metaka), od koje količi- ne je podjelio u Bijelom Polju tri puške i deset pištolja sa po jednom kutijom metaka, dok je ostalu količinu od pet pušaka M-48 i 25 pištolja “makaro” sa po jednom kutijom od 25 metaka uz svaki pištolj, predao za vojni štab Novog Pazara – Ahmetović Sokolu, zamjeniku komandanta Vojnog štaba Novog Pazara, a za potrebe članova SDA i vojne jedinice u mjestu Korita kod Bijelog Polja, iz Sarajeva u Bijelo Polje ilegalno prebacio tri puškomitraljeza cal. 7,9 mm sa šesto metaka cal. 7,9 mm, dva automata i 20 kilograma eksploziva, ali im iste nije predao već je podjelio svojoj vojnoj jedinici, a za sebe zadržao jedan puškomitraljez cal. 7,9 mm, br. 8659,150 kom. metaka i 2 municijske kutije sa redenicima koji su kod njega sakriveno pronađeni prilikom pretresa,

4. Okrivljeni Kasumović Mevludin, što je: kao član ilegalnog tzv. “muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka” sa sjedištem u Novom Pazaru, podpredsjednik SDA i član vojnog (kriznog) štaba Bijelo Polje, izvr- šavajući odluke MNVS kao i naloge okr. Vesković Rifata, predsjednika SDA i koma- danta vojnog štaba Bijelo Polje, organizovao nabavljanje i prikupljanje velike količine oružja, municije i eksploziva za potrebe resora sigurnosti, kriznog štaba i istaknuti članovi SDA Bijelog Polja, a zajedno sa okrivljenim Vesković Rifatom formirao vojne formacije za gradsko područje po mjesnim zajednicama i selima, sačinjavao plano- ve, formirao grupe za obezbjeđenje pravaca kretanja lica za evakuaciju, zaprečavanje i blokadu puteva i mostova i drugih objekata, vršio odabiranje ljudstva za sastav tih vojnih formacija i postavljanje komandira tih formacija, a radi naoružavanja vojne jedinice u Koritima kod Bijelog Polja i članova SDA, odlazio za Sarajevo gdje je od Omera Behmena, direktora SDA bivše BiH i od rukovodstva SDA BiH tražio i dobio naoružanje koje je po njegovom odobrenju ilegalno prebacio za Bijelo Polje okrivljeni Omerović Omer i to: tri puškomitraljeza cal. 7,9 mm sa šesto komada metaka, dva automata i dvadeset kg eksploziva, te prisustvovao sastanku predsjednika Opštinskih odbora SDA i šefova resora sigurnosti održanog u Novom Pazaru i saglasio se sa doni- jetim odlukama o nabavljanju radio stanica radi uspostavljanja tajne veze između svih gradova Sandžaka, a za sebe u Sarajevo jednu automatsku pušku, GDJE SUNCE NE GRIJE 233

5. Okrivljeni Vesković Rifat, što je: u svojstvu predsjednika SDA i komadanta kriznog (vojnog) štaba Bijelog Polja, izvr- šavajući odluke ilegalnog tzv. “MNVS”, učestvovao na sastanku kod Sulejmana Uglja- nina predsjednika MNVS u Novom Pazaru i saglasio se sa odlukom o donošenju Us- tava buduće države tzv. “Sandžak”, karte, statuta i drugih akata formiranju paralelnih organa vlasti, upućivanju iz svake opštine velikog broja lica na vojnu obuku u Turskoj armiji i upućivanje lica na studiranje, radi stvaranja vojno obučenog i stručnog kadra buduće države, pa je na području Bijelog Polja organizovao i formirao pet resora i odabrao i postavio šefove resora i to: okr. Šahman Refika za šefa resora sigurnosti, okr. Spahić Sabaheta za šefa resora za nauku i obrazovanje i sebe za šefa resora za politiku, a zatim formirao vojni štab Bijelog Polja (zv. “krizni štab”) i sebe postavio za koma- danta štaba a za članove: okrivljenog Kasumović Mevludina, okr. Šahman Refika i dr., te formirao vojne jedinice po mjesnim zajednicama, sačinjavao planove štaba i vojnih jedinica, organizovao vježbe-probne mobilizacije po mjesnim zajednicama i grupe za obezbjeđenje pravca obezbjeđenja kretanja lica za evakuaciju i koordinirao i rukovodio njihovim radom, a za potrebe naoružavanja od Centrale SDA iz Novog Pazara preuzeo 5.100 DEM kojim je kupovao naoružanje i dijeljeno članovima, i u tom cilju odlazio u Sarajevo, gdje je od najužeg rukovodstva SDA bivše BiH tražio i dobio veću količinu naoružanja i organizovao ilegalno prebacivanje za Bijelo Polje, a za potrebe vojne jedinice u Koritima kod Bijelog Polja nabavio tri puškomitraljeza, dva automata i dvadeset pet kilograma eksploziva i tada od Omera Behmena, direk- tora SDA BiH dobio na poklon automat “škorpion”, te preko centrale SDA u Novom Pazaru obezbeđivao DEM i drugu pomoć za 15. lica koja su se vratila sa vojne obuke u Turskoj i odabrao Sejvić Nasufa i uputio ga u Novi Pazar na obuku i rukovanje radio stanicom, kao i neovlašćeno nabavljao veću količinu oružja, municije i eksplozivnih materija i kupio dvije ručne bombe i jedan pištolj “makaro” pa je prilikom pretresa kod njega pronađeno i oduzeto: automat “škorpion” Z 3186 sa dva okvira, cal. 7,65 mm, pištolj “makarov” cal. 10 mm br. 30859, prepravljeni signalni pištolj cal. 5,6 mm marke “longife”, ofanzivna bomba m 52 i 26 komada metaka cal. 7,62 mm,

6. Okrivljeni Harun Hadžić, što je: kao predsjednik SDA za Crnu Goru, podpredsjednik ilegalnog tzv. “muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka” i zamjenik predsjednika vijeća Sulejmana Ugljanina i predsjednik GO SDA Sandžaka, izvršavajući donijete odluke, više puta odlazio za Novi Pazar, a nakon bjekstva Sulejmana Ugljanina i u Tursku, odakle je prenosio nje- gove odluke i uputstva opštinskim odborima SDA Crne Gore, koji su se odnosili na pripremanje uslova za stvaranje države Sandžak, a na sastancima GO SDA i MNVS učestvovao i saglasio se sa donošenjem odluke o izradi Ustava buduće države, karte Sandžaka, Statuta, formiranju resora sigurnosti, glavnog štaba Sandžaka, sa vojnim štabovima po opštinama, kao paralelnih organa vlasti na teritoriji Sandžaka i postav- ljanju okr. Šahman Rasima za šefa resora sigurnosti za Crnu Goru, izradi vojnih, mobi- lizacionih i drugih planova i tzv. “organizaciono-konstuticione šeme SDA Sandžaka” koja je dostavljena svim opštinskim odborima SDA i učestvovao i saglasio se: da se organizuje i iz svake opštine Sandžaka uputi veći broj lica muslimanske nacionalnosti na vojnu obuku u Turskoj armiji, radi stvaranja vojno obučenog kadra buduće države, 234 Ibrahim Čikić

nabavljanju naoružanja radi podjele resorima sigurnosti i vojnim jedinicama, u kom cilju je odlazio u Sarajevo i od najužeg rukovodstva SDA BiH tražio i dobio veliku količinu oružja, municije i eksploziva, koji je ilegalno prebacivan u Bijelo Polje, kao i učestvovao u nabavljanju jedanaest radio stanica a jednu sa tajnim šifranikom zadržao za sebe, radi uspostavljanja tajne veze i komunikacije sa šefovima resora sigurnosti i vojnim štabovima u svim opštinama, te donio odluku o podjeli postojećih opština Bijelo Polje i Berane i zadužio predsjednike SDA da to realizuju, vršio koordinaciju iz- među resora sigurnosti i vojnih štabova i u tom cilju odlazio na sastanak komadanata u Višegrad, radi dogovora o uspostavljanju koridora između Bosne i Sandžaka i dogo- vora oko pripreme za uključenje u rat na teritoriji “Sandžaka”, te sakriveno držao veću količinu oružja, municije i eksplozivnih materija, koji su prilikom pretresa pronađeni i oduzeti i to: dva pištolja “Lama” cal. 9 mm, 1 automatska puška, “pumparica” cal. 12 mm, tri ručne bombe “kašikare” 160 komada metaka cal. 7,62 mm, plastični bidon sa lovačkom municijom i 2 okvira od automatske puške,

7. Okrivljeni Muratović Hakija, što je: u svojstvu predsjednika SDA Berane, formirao resor sigurnosti 28. avgusta 1992. godine, kao ilegalni i paralelni organ vlasti na teritoriji opštine Berane i odabrao i postavio okriv- ljenog Skenderović Isata za šefa resora sigurnosti, a nakon toga, zajedno sa okrivljenim Skenderović Isatom, formirao krizni (ratni) štab, kao paravojnu formaciju sastavljenu od 3-6 ljudi po mjesnim zajednicama, sačinio ratni plan za opštinu i planove po mjesnim zajednicama, planirao brojnost grupa po mjesnim zajednicama, organizovao naoruža- vanje članova resora sigurnosti i članova ratnog štaba, za koje potrebe su od Centrale SDA u Novom Pazaru dobili 5.000 DEM koje su upotrebili za kupovinu veće količi- ne naoružanja i raspodjele, dok je za sebe zadržao tri automatske puške i jedan pištolj “škorpion” sa okvirom i municijom, te sa područja Berana a po nalogu MNVS iz Novog Pazara odabrao i poslao na vojnu obuku u Turskoj armiji tri lica i to: okr. Latić Hazbiju, Škrijelj Muamera i Skenderović Isata, koji su januara 1993. godine otišli i završili vojnu obuku zajedno sa grupom lica iz Rožaja, a radi stvaranja oficirskog i vojno obučenog kadra buduće države, a kao pripadnik i član resora sakriveno držao veće količine oružja municije i eksploziva, od čega je pronađeno i oduzeto: jedna automatska puška M-70, cal. 7,62 mm, br. 500636 sa dva okvira i 60 metaka, jedan automatski pištolj “škorpion” cal. 7,62 mm br. 36346 sa dva okvira i šezdeset metaka, jedna automatska puška cal. 7,62 mm, “kalašnjikov” br. 4461 sa dva okvira i šezdeset metaka, 375 komada pušćane municije, cal. 7,62 mm i 25 komada pištoljske municije cal. 7,65 mm,

8. Okrivljeni Skenderović Isat, što je: U svojstvu sekretara SDA, šefa resora sigurnosti i komadanta ratnog štaba Berana, iz- vršavajući naloge okr. Redžović Hajrudina, šefa resora sigurnosti i komadanta ratnog štaba za teritoriju gradova Sandžaka koji pripadaju Republici Crnoj Gori, oformio resor sigurnosti i ratni štab za Berane, planirao i vršio odabiranje lica po mjesnim zajednicama, oformio grupe po mjesnim zajednicama, sačinjavao ratni plan za opštinu i za mjesne zajednice, pa je izvršio odabiranje po jednog komandira za svaku mjesnu zajednicu sa obavezom da odaberu grupu u formaciji ljudstva “9 + 1”, pa je za komandire postavio i to: okr. Škrijelj Muamera za planine, Hadžić Safeta za Trpezi i Agović Isata za Vrbicu, te naoružavao članove resora i ratnog štaba oružjem koje je kupovao od dobijenih 5.000 GDJE SUNCE NE GRIJE 235

DEM od centrale SDA iz Novog Pazara, kao i oružjem koje mu je dostavljeno, radi po- djele okr. Redžović Hajrudin i to: 1 puška, četiri kg eksploziva, tri plastična eksplozi- va, tri automatske puške, jedan snajper i jedan pištolj “škorpion”, te kupio jednu pušku i veću količinu municije od okrivljenog Šahman Muzafera, a januara 1993. godine na poziv okrivljenog Redžović Hajrudina prihvatio i završio vojnu obuku u Turskoj armiji sa još dva lica iz Berana koje je sam odabrao, gdje se obučavao u izvođenju raznih diver- zantskih akcija koje je trebalo izvoditi po povratku u Berane, uz polaganje zakletve pred Turskim oficirima i Sulejmanom Ugljaninom – daće se boriti za stvaranje države San- džak, uz istaknutu zastavu i intoniranje himne buduće države, a po dobijenom uputstvu na vojnoj obuci isplanirao da eksplozivom minira i zaruši put Berane – Trpezi i izradio skrivenu zemunicu u kojoj je ostavljao naoružanje i hranu, je izvršio odabiranje veće grupe lica radi upućivanja na vojnu obuku i dostavio spisak okr. Redžović Hajrudinu i kao komadant ratnog štaba kod sebe držao veću količinu oružja, municije i eksploziva, od čega je prilikom pretresa pronađeno i oduzeto: automatska puška M-70 cal. 7,62 mm br. 659794 sa dva okvira i 126 metaka istog kalibra, poluautomatska snajperska puška M-76 cal. 7,9 mm br. 33724 sa optičkim nišanom i okvirom sa 24 metka istog kalibra, automat “dobošar” ruske proizvodnje cal. 7,62 mm, sa dobošom i 40 metaka istog kali- bra, tri klasa plastičnog eksploziva i dvije kese sa po 2 kg rudarskog eksploziva,

9. Okrivljeni Hadžić Umer, što je: kao član SDA Rožaje i savjetnik za pravna pitanja Sulejmana Ugljanina predsjednika tzv. “muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka”, učestvovao na sastanku i saglasio se sa donošenjem odluke MNVS po izradi Ustava, Statuta i drugih akata buduće dr- žave Sandžak i formiranju ilegalnih i paralelnih organa vlasti na teritoriji Sandžaka, te prihvatio odluku Sulejmana Ugljanina, da, kao njegov savjetnik za pravna pitanja, sačini Ustav pa je uz dobijenih 1.500 DEM avionom odputovao u Zagreb, gdje je dana 11.12. i 13. aprila 1992. godine u Džamiji i Islamskom centru, učestvovao u izradi tzv. “Ustava Republike Sandžak”, kao rukovodilac Radne grupe koju su sačinjavali: Ša- bić Salem podpredsjednik SDA BiH, imam Omer Bašić N. profesor Tonović Šemso i advokat Silvije Degen, a nakon što je sačinio i oštampao Ustav, uzeo više originalnih primjeraka i iste donio do Skoplja, gdje ih je predao u biro SDA a oni putem telefaksa poslali primjerke Ustava Centrali SDA i Sulejmanu Ugljaninu, pošto iste nije smio prenijeti u Jugoslaviju da nebi bio odkriven na granici, a krajem 1992. godine, zajedno sa Sulejmanom Ugljaninom i Ljajić Rasimom, sekretarom SDA Sandžaka i predsjed- nikom Skupštine MNVS, sačinio ilegalni tzv. “memorandum o uspostavljanju speci- jalnog statusa za Sandžak”, te nedozvoljenog nabavljao i držao veće količine oružja i municije od čega je kod njega pronađeno i oduzeto: dvije vojničke puške M-48, jedna trofejna lovačka puška i jedan pištolj marke “makarov”,

10. Okrivljeni Brković Šefket, što je: kao predsjednik SDA Pljevlja, formirao resor sigurnosti na teritoriji opštine Pljevlja i za šefa resora sigurnosti odabrao i postavio okrivljenog Burnazović Rizaha a za njego- vog zamjenika okr. Ciguljin Avda, organizujući resor do nivoa mjesnih zajednica, po organizacionoj formaciji ljudstva “9 + 1”, učestvovao u donošenju plana za evakuaciju lica muslimanske nacionalnosti, zaprečavanje odabranih puteva, obezbeđenju pojedi- nih objekata, provjere mobilizacije i sl. pa je u tom cilju učestvovao u nabavljanju ra- 236 Ibrahim Čikić

dio stanice za šefa resora sigurnosti i odlazio na tajne sastanke šefova resora sigurnosti i komadanta ratnog štaba svih gradova Sandžaka, održanih u Pljevljima i Sjenici, kada je na vjerski način položio zakletvu na tajnost i saglasio se sa odlukom, pa je vršio oda- biranje i slanje na studiranje u Tursku lica muslimanske nacionalnosti radi stvaranja stručnog kadra buduće države, zbog čega je i odlazio u Tursku, kada se dogovorio sa Sulejmanom Ugljaninom i tajno mu dostavljao sve podatke o brojnom stanju i kre- tanju policijskih i vojnih jedinica, aktiviranja rezervnog sastava, a da se nebi odkrili podaci, zakopao i sakrio svu arhivu SDA Pljevlja,

11. Okrivljeni Ciguljin Avdo, što je: u svojstvu zamjenika šefa resora sigurnosti za opštinu Pljevlja i člana SDA, zajedno sa okrivljenim Burnazović Rizahom, šefom resora sigurnosti, sačinio načela ratnog plana za opštine i za mjesne zajednice, formirao i organizovao naoružane jedinice po mjesnim zajednicama, rukovodio i koordinirao njihovim radom, provjeravao njihovu mobili- zacijsku spremnost kroz organizovanje naoružanih tzv. noćnih straža i planirao pravce evakuacije lica muslimanske nacionalnosti, pa je odlazio na sastanke šefova resora sigur- nosti Sandžaka, održanih u Tutinu, Pljevljima i Sjenici i u džamiji položio zakletvu, gdje su donosili Odluke o koordinaciji i saradnji i saglasio se da se nabavi jedna radio stanica za šefa resora sigurnosti, o slanju lica na vojnu obuku u Turskoj armiji i nabavljanju i naoružavanju resora sigurnosti, pa je organizovao prikupljanje DEM i od njih kupovao i nabavio: jednu automatsku pušku sa četiri okvira, od po 30 metaka, dvije ručne bombe, jednu pušku M-48 i dvije automatske puške, a prilikom pretresa kod njega je sakriveno – pronađeno: jedna automatska puška m 70, cal. 7,62 mm broj 296008 sa četiri okvira i nožem, dvije ručne bombe M 50 i 650 komada metaka cal. 7,62 mm,

12. Okrivljeni Burnazović Rizah, što je: u svojstvu šefa resora sigurnosti i predsjednika SDA opštine Pljevlja, formirao resor sigurnosti i izvršio odabiranje lica za formiranje naoružane jedinice po mjesnim za- jednicama, organizovanoj po formaciji “9 + 1”, od kojih je komandir grupe bio lično podčinjen njemu kao šefu resora, a u okviru ove grupe formirao tzv. “trojke” – grupe za tihu likvidaciju pojedinaca, rukovodio njihovim radom i vršio koordinaciju, te pro- vjeravao njihovu mobilizacijsku spremnost kroz organizovanje naoružanih noćnih straža, planirao obezbjeđenje pojedinih objekata, blokadu planiranih puteva i plani- rao pravce evakuacije lica muslimanske nacionalnosti, te je odlazio na tajne sastanke šefova resora sigurnosti u Tutin, Novi Pazar i Sjenicu, gdje je nakon sastanka u Dža- miji položio zakletvu, na vjerski način, kada se i saglasio sa odlukom da se nabave iz inostranstva radio stanice, da se iz svih gradova Sandžaka upućuju lica na vojnu obuku u Turskoj armiji radi stvaranja vojno obučenih ljudi, da upućuju lica na stu- diranje radi stvaranja stručnog kadra buduće države i da se naoružaju članovi resora sigurnosti, pa je radi realizacije tih odluka, iz Prijepolja preuzeo jednu radio stanicu radi postavljanja tajne veze u komunikacije sa ostalim šefovima resora sigurnosti, or- ganizovao odabiranje i upućivanje grupe lica na studiranje u Tursku i zbog toga od- lazio u Tursku, a nakon što je prikupio novac za kupovinu oružja, otišao u Sarajevo, gdje je nabavio i ilegalno prevezao u Pljevlja dva sanduka sa 11 automatskih pušaka, 44 rezervna okvira za puške, 1.320 komada metaka, dva pištolja “škorpion” i 9 bombi i podjelio resoru sigurnosti, GDJE SUNCE NE GRIJE 237

13. Okrivljeni Spahić Sabahet, što je: u svojstvu šefa resora za nauku i obrazovanje i sekretara SDA Bijelog Polja, po dobi- jenom naređenju i odluci Glavnog odbora SDA Sandžaka iz Novog Pazara, sredinom 1992. godine izvršio odabiranje i slanje 35 lica muslimanske nacionalnosti na studira- nje u Tursku, o trošku Turske i uz dobijenih 80 DEM mjesečno, a tokom 1993. godi- ne odabrao još 15 lica, sve u cilju stvaranja stručnog kadra buduće države, zbog čega je odlazio u Tursku radi dobijanja uputstava od Sulejmana Ugljanina predsjednika MNVS, kao i učestvovao na sastanku GO SDA Bijelo Polje i saglasio se sa donijetim odlukama da se formiraju resori sigurnosti kao paralelni organi vlasti na području opštine, o postavljanju šefa resora sigurnosti okrivljenog Šahman Refika, da se izvrši odabiranje i upućivanje lica na vojnu obuku u Turskoj armiji i o njihovom naoružava- nju, da se formira ratni štab (zv. krizni štab), pa je zajedno sa okri. Vesković Rifatom učestvovao u planiranju i organizovanju naoružanih grupa po mjesnim zajednicama, zbog čega su i odlazili u MZ Ivanje gdje su se sa aktivistom Bahović Ruždijom dogo- vorili da se izvrši provjera mobilizacione spremnosti naoružane jedinice kroz organi- zovanje tzv. noćnih straža, te izvršio odabiranje i upućivanje Sefić Nasufa na tajni kurs veze u Novi Pazar, kao i neovlašćeno nabavljao oružje, municiju i eksploziv, od čega je kod njega pronađena jedna ručna bomba i štih dinamita sa kapsulama,

14. Okrivljeni Čikić Ibrahim što je: kao član resora sigurnosti Bijelog Polja i komandir Vojne jedinice mjesne zajed- nice “Grad – Bijelo Polje”, izvršavajući naloge okr. Šahman Refika, šefa resora sigurnosti Bijelo Polje kome je bio direktno odgovoran, učestvovao u odabira- nju članova resora sigurnosti, pa je odabrao za člana Karalić Esada, formirao vojnu jedinicu za gradsko područje opštine Bijelo Polje u formaciji ljudi “9 + 1” sa tzv. “trojkama” za tihu likvidaciju pojedinaca, izvršio odabiranje lica za članove jedinice, za odabiranje pravca kretanja i evakuacije lica muslimanske nacionalnosti prema planini Pešter, planove zaprečavanja puteva i isplanirao da eksplozivom blokira i ruši mostove na rijeci Limu u mjestu Strojtanica i Ne- dakusi, uz saopštenje i upozorenje ostalim licima da će biti likvidirani ukoliko odaju tajnu jer je on član “tajne policije”, te učestvovao u donošenju odluka na sastancima šefova resora sigurnosti i komadanata ratnih štabova svih gradova Sandžaka, održanih u Prijepolju, Pljevljima, Bijelom Polju, Novom Pazaru, i Sjenici, gdje je i položio zakletvu u Džamiju i saglasio se da se naoružaju članovi resora sigurnosti, da se izvrši odabiranje i upućivanje većeg broja lica na vojnu obuku u Turskoj armiji i da se ilegalno nabave radio stanice, govoreći na sastan- ku da će se izazivanjem sukoba na Sandžaku u isti umješati i islamske zemlje i da će iz Novog Pazara radi pomoći doći 300-400 naoružanih ljudi, pa je isplanirao krađu radio stanice iz “zgrade solidarnosti” i prihvatio da rukuje radio stanicom i da uspostavlja tajnu vezu između šefova resora sigurnosti u svim gradovima Sandžaka, a u Rasovu kod Bijelog Polja, u ulozi hodže, organizovao polaganje zakletve za grupu od 10 lica koja su upućena na vojnu obuku, kao i nabavljao i kupovao veće količine oružja, municije i eksploziva, pa je od okr. Šahman Refika kupio jedan pištolj cal. 50 metaka za 300 DEM, dobio na poklon pušku “pumparicu” sa šest metaka koju je prodao ..... za 2.200 DEM i prodao jednu 238 Ibrahim Čikić

automatsku pušku za 1.500 DEM nepoznatom licu , a okrivljenom Spahić Saba- hetu nudio na prodaju jednu pušku za 100 DEM, okrivljenom Begović Dževadu nudio 4 puške po cijeni od 300 do 400 DEM po komadu, pušku “vičensterku” za 800 DEM i tražio od njega da mu posreduje oko prodaje oružja drugim licima, pa je prilikom pretresa kod njega pronađen jedan pištolj CZU cal. 7,65 mm br. 224771 sa dva rezervna okvira, 53 komada metaka i jedna ručna bomba M-75.

15. Okrivljeni Smakić Husein, što je: U svojstvu predsjednika Mjesnog odbora SDA Sušica i komandira vojne formacije (jedinice) za Sušicu kod Bijelog Polja, postupajući po nalozima okrivljenog Šahman Refika, šefa resora sigurnosti za opštinu Bijelo Polje, kome je bio direktno odgovo- ran, formirao vojnu jedinicu za Sušicu, izvršio odabiranje lica za popunu ove jedinice i organizovao njihovo naoružavanje, organizovao kurirsku vezu radi koordinacije i prenošenja naređenja od šefa resora sigurnosti, preko odabranog kurira Smakić Izeta, sačinio plan jedinice po kome je predvidio putne pravce po kojima će izvoditi nasilne diverzantske akcije, pravce evakuacije i organizovao mobilizacijsku spremu, organizu- jući 20 naoružanih lica za tzv. noćne straže, te odabrao 15 lica sa svog područja radi upućivanja na vojnu obuku u Turskoj armiji u trajanju od 3 mjeseca kao i neovlašćeno nabavljao i držao: jedan pištolj narke “mauzer” cal. 9 mm br. 90001864, dva rezervna okvira za pištolj, jednu ručnu bombu M 75 br. 8518 i 10 metaka za automatsku pušku,

16. Okrivljeni Begović Dževad, što je: kao član resora sigurnosti Bijelo Polje i komandir vojne jedinice za Rasovo kod Bije- log Polja, postupajući po nalozima i naređenjima okr. Šahman Refika, resora sigurno- sti Bijelo Polje, kome je bio direktno odgovoran, formirao vojnu jedinicu za Rasovo i organizovao je po formaciji ljudi “9 + 1” sačinio plan kojim je predvidio evakuacije lica muslimanske nacionalnosti pravcem Rasovo-Zminac-Godijevo-Korita, prema Pešteru, vršio provjeru mobilizacione spremnosti, organizujući oko Rasova naoru- žane tzv. noćne straže u trajanju od više noći na 4 punkta sa po dva naoružana lica, te vršio odabiranje lica za popunu jedinice, pa je odabrao okrivljenog Begović Nedžada, Bibuljica Senada, Hukić Šemsudina, Kasumović Halila-Lilka, Pućurica Seada – Ćira, Pućurica Doda i Sutović Mersudina, koja lica je odabrao i da izvrše vojnu obuku u Turskoj armiji i organizovao za njih polaganje zakletve u kući okr. Kasumović Halila- Lilka, prije odlaska na vojnu obuku, a u svojstvu člana resora sigurnosti prisustvovao sastancima šefova resora sigurnosti i komadanta ratnih štabova svih gradova Sandža- ka, održanog u Sjenici, Tutinu, Novom Pazaru i Bijelom Polju, kada je i položio zakle- tvu u Džamiji i saglasio se sa odlukama da se naoružaju članovi resora, da se nabave radio stanice i da se izvrši odabiranje i slanje lica na vojnu obuku u Turskoj armiji, pa je i sam pošao u Tursku da završi vojnu obuku, ali istu nije obavio zbog nastalih vjerskih praznika u Turskoj, te je odložena,

17. okrivljeni Omerović Esad, Bibuljica Sead, Pućurica Sead – Ćiro, Pućurica Senad – Ćeno i Bošnjak Šefćet, što su: okrivljeni Bibuljica Sead, Pućurica Sead – Ćiro, Pućurica Senad – Ćeno i Bošnjak Šefćet, kao pripadnici vojne jedinice za Rasovo kod Bijelog Polja, prihvatili poziv okr. Šahman GDJE SUNCE NE GRIJE 239

Refika, šefa resora sigurnosti Bijelo Polje, da obave vojnu obuku u Turskoj armiji, pa su zbog toga, prije polaska, položili zakletvu na čuvanje tajne i resoru kome pripadaju i organizovano, zajedno sa još 10 okrivljenih lica iz Bijelog Polja, koja su u bjegstvu, pošli na vojnu obuku aprila mjeseca 1993. godine, dok je okrivljeni Omerović Esad pošao na vojnu obuku januara mjeseca 1993. godine, na poziv okrivljenog Redžović Hajrudina, šefa resora sigurnosti Rožaje, u grupi sa još 15 okrivljenih lica iz Rožaja i Berana, koja su u bjekstvu, sa ciljem da nakon dvomjesečne obuke oružanim putem stvore samo- stalnu državu Sandžak, u kojoj bi oni predstavljali oficirski kadar i buduću vojsku, pa su dobili specijalne legitimacije sa grbom buduće države i naznakom SDA i od 100-500 DEM i organizovano doputovali, preko Skoplja, do sabirnog centra u Istambulu osim okr. Bubuljica Seada koji je vraćen sa granice zbog neposjedovanja dokumenata, gdje ih je sačekao Refik Sijarić – Akova, predsjednik društva “dernek” i organizovano ih uputio do kasarni, pa su u vojnoj kasarni Turske armije, od strane turskih oficira, obučavani u rukovanju oružjem, eksplozivnim i minskim sredstvima, artiljerijskim gađanjem za- prečavanjem puteva, uspostavljanjem veze i obučavani u izvođenju raznih diverzantskih akcija, koje su po planu trebali izvoditi po povratku u našu zemlju, u opštini Bijelo Polje, Berane i Rožaje i pri tom saopštavali Turskim oficirima podatke o lokaciji vojnih, po- licijskih i drugih važnih objekata, brojnom stanju i nacionalnom sastavu stanovništva, komunikacijama, mostovima i drugim objektima, te su po završenoj obuci položili za- kletvu u prisustvu Sulejmana Ugljanina i oficira Turske vojske koji su ih pozdravili kao buduće vojske države Sandžak, uz istaknutu zastavu buduće države i intoniranje držav- ne himne i uz obećanje da će ih naoružati i da će ratom biti stvorena buduća država uz pomoć Turske armije, a po završenoj obuci u Istanbulu dobili po 300 DEM, pa su po povratku u zemlju, u mjestima prebivališta, organizovano održavali međusobne kontak- te, čekajući poziv za oružanu akciju i izvođenje raznih nasilnih diverzija, naoružavajući se i sklanjajući oružje i hranu u tajno izgrađenim zemunicama, a okrivljeni Pućurica Se- nad – Ćeno je postavljen za komandira naoružane jedinice koja je završila vojnu obuku i u svom stanu sakriveno držao jednu automatsku pušku sa dva okvira metaka i jednu bombu – “kašikaru”,

čime su, kao saizvršioci, izvršili krivično djelo ugrožavanje teritorijalne celine iz čl. 116. st. 1. KZ Savezne Republike Jugoslavije, kažnjivo po čl. 138. KZ Savezne Repu- blike Jugoslavije, a pored toga:

- okrivljeni Šahman Rasim, Fetahović Erdžan, Omerović Omer, Kasumović Mevlu- din, Vesković Rifat, Harun Hadžić, Muratović Hakija, Skenderović Isat, Hadžić Umer, Ciguljin Avdo, Burnazović Rizah, Spahić Sabahet, Čikić Ibrahim, Smakić Husein, i Pućurica Senad – Ćeno i Brković Šefket i po jedno krivično djelo nedozvoljeno dr- žanje oružja ili eksplozivnih materija iz čl. 204. st. 2 u vezi st. 1 KZ Republike Crne Gore, u sticaju sa naprijed opisanim krivičnim djelom. 240 Ibrahim Čikić

Z bog toga,

P r e d l a ž e m

Da se pred tim sudom zakaže i održi glavni i javni pretres, na koji da se pozovu:

1. Viši tužilac u Bijelom Polju, 2. Okrivljeni: Šahman Rasim, Fetahović Erdžan, Omerović Omer, Kasumović Mevludin, Vesković Rifat, Hadžić Harun, Muratović Hakija, Skenderović Isat, Hadžić Umer, Brković Šefket, Ciguljin Avdo, Burnazović Rizah, Spahić Saba- het, Čikić Ibrahim, Smakić Husein, Begović Dževad, Bibuljica Sead, Pućurica Sead, Pućurica Senad, Bošnjak Šefćet, preko istražnog zatvora u Bijelom Polju, 3. Branioce okrivljenih lica, po punomoćju u spisima predmeta, 4. Da se na glavnom pretresu pročitaju zapisnici o saslušanju svjedoka:

- Etemović Đemaila od 12.04.1994. godine, - Hodžić Jakuba iz Sjenice, saslušan 12.04.1994. godine, - Aljković Hajra zv. Džibo iz Novog Pazar, Edvarda Kardelja 240, - Hodžić Nedžiba, iz Novog Pazara, saslušan 12.04.1994. godine, - Kolašinac Hajriz, iz Novog Pazara, Ivana Gorana Kovačića, - Taraba Ibrahima iz Pljevalja, ul. Vase Čarapića 7, - Ajanović Smaila iz Pljevalja, ul. Oslobođenja 112, - Pelidija Husein iz Pljevalja, ul. Ive Lole Ribara 14, - Omerović Esada iz Bijelog Polja – Potkrajci, - Čikić Ibrahim iz Bijelog Polja Treća Sandžačka 25, - Šahman Ibrahima iz Bijelog Polja, naselje Pruška, - Spahić Sabahet iz Crnče kod Bijelog Polja, - Omerović Ćamil iz Podkrajaca kod Bijelog Polja, - Latić Ramzija, iz mjesta Lagatore kod Berana, - Šabotić Huzeira iz Savinog Bora kod Berana, - Muhović Selma iz Trpezi kod Berana, - Škrijelj Izeta iz Savinog Bora kod Berana, - Bošnjak Haruna iz Azane kod Berana, - Šabotić Reha iz Petnice kod Berana, - Cikotić Mithada iz Trpezi kod Berana, - Skenderović Hasana naselje Ibarac kod Rožaja, - Bungur Šefka iz Nedakusa kod Bijelog Polja, - Bošnjak Hasana iz Bijelog Polja, Šukrije Međedovića 16, - Gorčević Rasima iz Bijelog Polja, Munira Hadrovića 14, - Ljuca Fatime iz Kruševa, Bijelo Polje, - Bahović Ruždije iz Crnće kod Bijelog Polja, - Hasanagić Ilijaza, iz Sarajeva kod Bijelog Polja, - Spahić Đimsa iz Crnće kod Bijelog Polja, GDJE SUNCE NE GRIJE 241

- Sijarić Senada iz Godijeva kod Bijelog Polja, - Sejfić Nasufa iz Crnće kod Bijelog Polja, - Pepeljak Ahmeta iz Godijeva kod Bijelog Polja, - Hadžibegović Envera iz Bistrice kod Bijelog Polja i - Hodžić Izeta iz Bijelog Polja, Tršova 40.

5. Da se na glavnom pretresu izvrši uvid i pročita: - tzv. “Ustav Republike Sandžak”, - dopis CB Berane br. 286 od 05.07.1994. godine, - dopis CB Bijelo Polje br. 3320 od 06.07.1994. godine, - historijska karta Sandžaka 1878. godine, - mapa svijeta “Islamski svijet”, - šrafirana karta Sandžaka sa nacionalnim sastavom stanovništva u dva primjerka, - obaveze komadanta u osam tačaka, obaveze komadanta-starešine jedinice i nje- gove dužnosti u osam tačaka, - uloga štaba u tri tačke, i posebne obaveze i dužnosti starješina u resoru sigurno- sti a na poleđini naznaka 27.03.1993. godine Novi Pazar, Sandžak-MNVS, sve urađeno u rukopisu, - uvid u originalnu kartu Sandžaka, - “spisak lica resora sigurnosti SDA u pojedinim gradovima “Sandžak”, sa pojedi- nim gradovima imenima lica i telefonskim brojevima, - “tzv. MNVS” – izvješaj od 31. oktobra 1992. godine izdat u Novom Pazaru, - dopis predsjednika SDA B. Polje od MNVS, Novi Pazar 22.10. 1993. godine, - rezultati referenduma po opštinama za potpunu političku i teritorijalnu autono- miju Sandžak, izdatu od Centralne komisije u Novom Pazaru od 04.11.1991. godine, - izvještaj komisije Skupštini MNVS br. MNVS br. 19/91 od 04.11.1991. godine, Novi Pazar, - rezultati referenduma iz 11 sandžaćki opština izdati od centralne komisije Novi Pazar 30.10.1991. godine, - brošura “Sandžak-ekonomija, politika, ljudska prava” izdat od MNVS aprila 1993. godine, - “zapažanja prema Sandžaku”, od predsjednika MNVS Sulejmana Ugljanina iz Ženeve 24.01.1994. godine, - zaključci sa izvršenog odbora Sandžaka, - uvid u tzv. “Ustav Republike Sandžak” fotokopija, - brošura MNVS izdata u Novom Pazaru juna 1993. godine, - memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak, - glasački listić za referendum br. 01/91, Novi Pazar oktobar 1991. godine, - dvije kartice na ime Haruna Hadžića, podpredsjednika MNVS. - uvid u brošuru, na arapskom jeziku sa kartom Irana, - članska karta na ime Bošnjak Šefketa iz Goduše br. 4215 izdata u Bijelom Polju sa brošurom pod nazivom “zašto Bosanski jezik, sa brošurom “Sandžak” koja sa- drži 13 listova fotokopiranog materijala sa tekstom i kartama Sandžaka, - memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak izdat u Novom Pazaru juna mjeseca 1993. godine, 242 Ibrahim Čikić

- Statut autonomne pokrajine Sandžak, - memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak izdat od MVNS u Novom Pazaru 1993. godine, štampan od amerikan-sanjak congres njuđersi, USA, - fotokopija Sandžaka, izdata u Novom Pazaru, - memoradnum o uspostavljanju specijalnog statusa autonomije za Sandžak u okviru ostatka Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), za mirovnu konferenciju, - deklaracija MNVS, sa opštim odredbama, izdata od GO SDA Sandžaka u No- vom Pazaru 11.05.1991. godine, - dopis predsjedniku predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću izdat od Izvršnog od- bora SDA u B. Polju 26.12.1990. godine, - izjava za članove Skupštine MNVS, - odluka SDA Ogranak-Ivangrad br. 25 od 28.08.1992. godine, - MNVS – dopis predsjedavajućem HESS-a od predsjednika MNVS Sulejmana Ugljanina od 01.07.1993. godine, - izjava za članove skupštine MNVS, - brošura o Sandžaku na engleskom jeziku, - stav MNVS o prisilnom odvođenju muslimana u vojsku, - Statut autonomne Pokrajine Sandžak – fotokopija, - uvid u planove komande štaba sa naznakom “formacija odreda samozaštite”, šema odreda samozaštite, formacija u gradskim mjesnim zajednicama, formacija na seoskom području, izviđački vod, sanitetsko odelenje, pozadinsko odelenje, tehničko odelenje i dr., - fotokopija mape Sandžak, - saopštenje za javnost SDA CG i SNR izdatu od SDA Crne Gore - Haruma Hadžića i SNR Džavida Sabovića, - deklaracija MNVS izdata u Novom Pazaru 11.05.1991. godine, - izvod iz Osnivačke skupštine SDA ogranak Bijelo Polje, od 30.10.1990. godine sa članovima radnog predsjedništva i izvršnog odbora SDA, - letak “popis stanovništva 91.-godine – dokaz naše zrelosti”, - “jedinstvena organizaciono-konstituciona šema SDA Sandžaka” br. 108/92 iz- dat u Novom Pazaru 09.11.1992. godine, sa potpisom Izvršni odbor SDA San- džaka predsjednik Sulejman Ugljanin, - upustvo za primjenu šeme izdate od Centralnog izvršnog odbora Sandžaka Novi Pazar 10.11.90. godine br. 108/92, sa šemom resora i drugih organa u dva pri- mjerka, - izvodi iz zapisnika sa sastanka i sjednica SDA Bijelo Polje, pisani u rukopisu, - uvid u potvrdu CB Bijelo Polje od 29.01.1994. godine na ime Spahić Sabaheta u tri primjerka, - uvid u potvrdu CB Bijelo Polje, od 18.05.1994. godine na ime okrivljenog Pu- ćurica Senada, - potvrda na ime okr. Nakić Huseina od 26.02.1994. godine, - potvrda na ime Čikić Ibrahima od 26.02.1994. godine, - potvrda na ime Čikić Ibrahima od 26.02.1994. godine u ulaženju u stan, - potvrda o ulaženju u stan Vesković Satka, - potvrda na ime Vesković Satka izdata od CB Bijelo Polje, 30.01.1994. godine, GDJE SUNCE NE GRIJE 243

- potvrda CB B. Polje od 29.01.1994. godine na ime Vesković Satka, - potvrda na ime Šabotić Halita izdata od CB Bijelo Polje, 29.01.1994. godine, - potvrda na ime Omerović Omera izdata od CB Bijelo Polje, 27.01.1994. godine, u tri primjerka, - potvrda na ime okrivljenog Fetahović Erdžana od 29.01.1994. godine u četiri primjerka, - potvrda na ime Hadžić Haruna izdata od CB Rožaje od 30.01.1994. godine u tri primjerka, - potvrda na ime okrivljenog Šahman Rasima izdata od MUP-a RCG u šest pri- mjeraka, - potvrda na ime okrivljenog Bošnjak Šefćeta izdata od CB B. Polje od 08.04.1994. godine u tri primjerka, - potvrda na ime okrivljenog Ciguljin Avda izdata od CB Pljevlja od 03.02.1994. godine u dva primjerka, - potvrda na ime Hadžić Rukije izdata od CB Rožaje 02.02.1994. godine u dva primjerka, - potvrda na ime okr. Skenderović Isata izdata od CB Berane od 01.02.1994. go- dine u tri primjerka, - potvrda na ime Muratović Hakije izdata od CB Berane, u dva primjerka, - izvještaj ljekara specijaliste na ime Čikić Ibrahima od 08.03.1994. godine, - izvještaj ljekara na ime Čikić Ibrahima, bez broja i datuma, - izvješaj ljekara na ime Čikić Ibrahima od 16.05.1994. godine, - izvještaj za okr. Hadžić Umera od 15.06.1994. godine, izvještaj na ime Hadžić Umera od 16.05.1994. godine, izvještaj na ime Hadžić Umera od 07.11.1992, 28.05.1993. 21.09.1993, sa dva primjerka izvještaja u rukopisu od 15.12.1992. godine, - zaključak komisije ljekara na ime okrivljenog Čikić Ibrahima od 01.07.1994. godine, - mišljenje – nalaz na ime Čikić Ibrahima od 05.04.1994. godine, - izvještaj na ime Čikić Ibrahima klinike u Beogradu od 14.01.1976. godine, - uvjerenje na ime Čikić Ibrahima od 19. juna 1991. godine, dopis Kliničke bolnice u Beogradu od 22.12.1975. godine, - odpusna lista na ime Čikić Ibrahima od 17.12.1975. godine, - izvršiti uvid u izvod iz kaznenih evidencija za okrivljenog Muratović Hakiju, Skenderović Isata, Šahman Refika, Ćikić Ibrahima, Šahman Mirsada, Pećurica Seada, Begović Dževada, Bošnjak Šefketa, Spahić Sabaheta, Pućurica Senada, Bibuljica Seada, Vesković Rifata, Smakić Huseina, Kasumović Mevludina, Ome- rović Omera, Burnazović Rizaha, Gec Seada, Ciguljin Avda, i Brković Šefketa,

Da se izvrši uvid u spise predmeta Okružnog suda u Novom Pazaru protiv okrivlje- nog Kolašinac Hajriza i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 116. KZ SRJ kažnjivo po čl. 138. KZ SRJ i - da se izvrši uvid odnosno prikazivanje video snimka o pronalasku oružja muni- cije i eksploziva kod okrivljenih lica, - da se izvrši čitanje zapisnika o ispitivanju okrivljenog Hodžić Jakuba pred istraž- nim sudijom Okružnog suda u Novom Pazaru od 02.07.1993. godine, zapisnike 244 Ibrahim Čikić

o ispitivanju okrivljenog Hodžić Nedžiba zv. Džipka, od 14.05.1993. godine, - zapisnik o ispitivanju okrivljenog Aljković Hajra od 09.08.1993. godine i - zapisnik o ispitivanju okrivljenog Etemović Džemaila od 09.06.1993. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Činjenično stanje, iznijeto u izreci optužnice proizilazi iz dokaza prikupljenih u toku istrage i predloženih u optužnici. Okrivljena lica: Šahman Rasim, Fetahović Erdžan, Omerović Omer, Kasumović Mevludin, Vesković Rifat, Hadžić Harun, Muratović Hakija, Skenderović Isat, Hadžić Umer, Brković Šefket, Ciguljin Avdo, Burnazović Rizah, Spahić Sabahet, Čikić Ibrahim, Omerović Esad, Smakić Husein, Begović Dževad, Bibuljica Sead, Pućurica Sead, Puću- rica Senad, Bošnjak Šefćet, iznijela su svoju odbranu u istrazi, dali iskaze pred istražnim sudijom i iznijeli sve činjenice i okolnosti iznijete u izreci ove optužnice, osim okrivljenog Haruna Hadžića, koji nije iznjeo svoju odbranu u istrazi već se brani čutanjem. Odbrane okrivljenih lica, u dijelu gdje ističu da im je bila namjera odbrane od para- vojnih formacija i da su u tom cilju preduzimali sve radnje i pribavljali naoružanje, a ne da stvaraju samostalnu državu Sandžak, neosnovane su i usmjerene izbjegavanju krivične odgovornosti za krivično djelo koje im je stavljeno na teret, a posebno, u suprotnosti su sa pribavljenim materijalnim dokazima, odredbama deklaracije “muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka”, “Ustava Republike Sandžak”, “Statuta autonomne pokrajine Sandžak”. Naime, okrivljena lica su postupala po Odlukama ilegalnog “muslimanskog nacional- nog vijeća Sandžaka” iz Novog Pazara i naloge Sulejmana Ugljanina predsjednika vijeća, a pored toga postupali su i po nalozima i donijetim odlukama sa sastanaka komandanta vojnih štabova, šefova resora sigurnosti i predstavnika SDA iz svih gradova Sandžaka, koji su održani u Sjenici, Tutinu, Prijepolju, Bijelom Polju, Novom Pazaru, Pljevljima i drugim gradovima, a na kojima su prisustvovala okrivljena lica i učestvovali u donošenju Odluka i sa njima se saglasili. Nakon donijetih odluka na sastanku, koje su imale za njih obavezni karakter, jer su, između ostalog, polagali i zakletvu u džamijama radi čuvanja tajnosti donijetih odluka, okriv- ljena lica su postupala po njima i u svojim mjestima realizovali sve donijete odluke. Sve ove radnje okrivljeni su preduzimali u periodu od aprila mjeseca 1991. godine do januara mjeseca 1994. godine, zajedno sa ostalim licima, koja se sada nalaze u bjekstvu i protiv kojih je prekinuta istraga. Okrivljena lica su sve nabrojane radnje iznijete u optuž- nici preduzimala u cilju stvaranja samostalne države tzv. Sandžak, koju su, po njihovom viđenju i po dobijenim odlukama i naređenjima, trebali stvoriti od djela teritorije Savezne Republike Jugoslavije, koju čine područja opština: Plav, Rožaje, Berane, Andrijevica, Bijelo Polje, Pljevlja, Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj. Radi realizacije donijetih odluka, okrivljena lica su formirali resor sigurnosti kao para- lelni organ vlasti, a zatim formirali vojne jedinice u svim mjesnim zajednicama. Postavljali su šefove resora sigurnosti, koji su dalje bili obavezni da odabiraju članove resora, formiraju štabove i vojne jedinice, koje su naoružavali i stvarali druge uslove za njihov rad. Sačinja- vali su ratne i druge planove i po njima postupali, a odnosili su se na zaprečavanju puteva, određivanje pravca evakuacije stanovništva, organizovanje mobilizacijske spremnosti, pri- bavljanju radio stanica, i sl. Pored iznijetih radnji okrivljena lica su organizovano i ilegalno nabavljali veću koli- GDJE SUNCE NE GRIJE 245

činu oružja, municije, i eksplozivnih materija koje su međusobno djelili, a takođe djelili i pripadnicima vojne formacije. Po dobijenim nalozima i radi realizacije donijetih odluka, organizovano je odabiranje i upućivanje većeg broja lica muslimanske nacionalnosti na vojnu obuku u Tursku armiju, od čega je i izvjestan broj lica, naznačenih u optužnici, i obavio vojnu obuku u turskoj ar- miji, a sve u cilju stvaranja vojno obučenih ljudi, koji bi u određenom trenutku pokušali da oružanim putem i drugim nasilnim akcijama stvore samostalnu tzv. “državu Sandžak”, te se u tom smislu i polagali zakletvu u Turskoj, nakon što su obavili vojnu obuku. Prema tome, u radnjama svih okrivljenih lica sadržani su svi bitni elementi bića kri- vičnog djela ugrožavanje teritorijalne celine iz člana 116. st. 1. KZ SRJ, kažnjivo po članu 138. KZ SRJ, a pored toga okrivljeni: Šahman Rasim, Fetahović Erdžan, Omerović Omer, Kasumović Mevludin, Vesković Rifat, Harun Hadžić, Muratović Hakija, Skenderović Isat, Hadžić Umer, Ciguljin Avdo, Burnazović Rizah, Spahić Sabahet, Čikić Ibrahim, Smakić Husein, Pućurica Senad - Ćeno, i Brković Šefćet, izvršili su i po jedno krivično djelo nedo- zvoljeno držanje oružja, municije i eksplozivnih materija iz člana 204. st. 2. u vezi st. 1. KZ RCG, u sticaju sa naprijed opisanim krivičnim djelom. Sva nabrojana okrivljena lica se nalaze u pritvoru, ali pošto i dalje postoji opasnost od bjekstva, jer se 32 okrivljena lica nalaze u bjekstvu pa je protiv njih i prekinuta istraga, te po- stoji opasnost da mogu uticati na svjedoke i saizvršioce i postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da će nastaviti sa vršenjem krivičnog djela, a cjeneći način izvršavanja krivičnog djela, da su djelo učinili kao saizvršioci, i s obzirom na prirodu i karakter krivičnog djela moglo bi doći i do uznemirenja javnosti pa iz tih razloga smatram da su ispunjeni svi zakonski uslovi da se prema okrivljenim licima produži pritvor po osnovu čl. 191. st. 2. tč. 1. 2. 3. i 4. Zakona o krivičnom postupku. VIŠI TUŽILAC Milan Radović 246 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 247

VIŠI SUD U BIJELOM POLJU K. br. 25/94

U IME NARODA

Viši sud u Bijelom Polju, kao prvostepeni krivični, u vijeću sastavljenom od sudije Kontar Radoslava, kao predsjednika vijeća i sudija porotnika Adrović Mujka i Bulatović Jagoša, kao članova vijeća, sa zapisničarem Kučević Fikretom, u krivičnom predmetu optuženih Šahman Rasima, Fetahović Erdžana, Hadžić Haruna, Hadžić Umera, Omerović Esada iz Rožaja, Omerović Omera, Kasumović Mevludina, Vesković Rifata, Spahić Saba- heta, Čikić Ibrahima, Smakić Huseina, Begović Dževada, Bibuljica Seada, Pućurica Seada, Pućurica Senada, Bošnjak Šefćeta iz Bijelog Polja, Muratović Hakije, Skenderović Isata iz Berana, Brković Šefketa, Burnazović Rizaha i Ciguljin Avda iz Pljevalja, zbog krivičnih djela ugrožavanja teritorijalne cjeline iz člana 116. stav 1. KZ SRJ, kažnjivog po članu 138. istog Zakona i krivičnog djela nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 204. stav 2. u vezi stava 1. KZ RCG, izvršenog u sticaju sa naprijed navedenim krivičnim djelom, po optužnici Višeg tužioca u Bijelom Polju (...... ) godine, nakon (...... ) Višeg tužioca (...... ) Rasim, i njegovih brani- laca (...... ) i Velije Murića iz (...... ) Fetahović Erdžana i njegovih brani- laca (...... ) Velije Murića (...... ) iz Berana, optuženog (...... ) Muzafera iz Bijelog polja, optuženog (...... ) branilaca advo- kata (...... ) Muzurovuća iz Bijelog Polja, (...... ) branilaca ad- vokata Dr Sefera (...... ) Muzurovića iz Bijelo Polja (...... ) brani- laca advokata Nasufović Adila (...... ) Vladana Đuranovića iz Podgorice, (...... ) njegovih branilaca advokata (...... ) Vladana Đuranovića iz Podgorice, optuženog Skenderović Isata i njegovih branilaca advokata Velije Murića iz Bijelog Polja i Vladana Đuranovića iz Podgorice, optuženog Hadžić Umera i njegovih branilaca Velije Murića iz Bijelog Polja, (...... ) i Đuranović Vladana iz Podgorice, optuženog Brković Šefketa i njegovih branilaca advokata Đuranović Vladana iz Podgorice, Velije Murića iz Bijelog Polja i Dr Sefera Međedovića iz Berana, optuženog Ciguljin Avda i njegovih branilaca advokata Velije Murića i Adila Nasufovića iz Bijelog Polja i Đuranović Vladana iz Podgorice, optuženog Burnazović Rizaha i njegovih branilaca advokata Velije Murića i Adila Nasufovića iz Bijelog Polja i Đuranović Vladana iz Podgorice, optuženog Spahić Sabaheta i njegovih branilaca advokata Đuranović Vladana iz Podgorice i Ve- lije Murića iz Bijelog Polja, optuženog Čikić Ibrahima i njegovog branioca advokata Kljajević Dragoslava iz Bijelog Polja, optuženog Omerović Esada i njegovih branilaca advokata Velije Murića i Adila Nasufovića iz Bijelog Polja i Vladana Đuranovića iz Pod- gorice, optuženog Smakić Huseina i njegovih branilaca advokata Velije Murića iz Bijelog Polja i Dr Sefera Međedovića iz Berana, optuženog Begović Dževada i njegovih branilaca advokata Nasufović Adila i Velije Murića iz Bijelog Polja i Vladana Đuranovića iz Pod- gorice, optuženog Bibuljica Seada i njegovih branilaca advokata Velije Murića i Adila Nasufovića iz Bijelog Polja i Vladana Đuranovića iz Podgorice, optuženog Pućurica Seada i njegovih branilaca advokata Velije Murića iz Bijelo Polja i Đuranović Vladana iz Pod- 248 Ibrahim Čikić gorice, optuženog Pućurica Senada i njegovih branilaca advokata Adila Nasufovića i Velije Murića iz Bijelog Polja i Vladana Đuranovića iz Podgorice, te optuženog Bošnjak Šefćeta i njegovih branilaca advokata Velije Murića i Adila Nasufovića, donio je dana 16.12.1994. godine, sledeću

2. P R E S U D U

1. Optuženi Šahman Rasim, od oca Aka i majke Nure, rođene Erović, rođen 27.1.1931. godine, u Loznoj, živi u Rožajama, Karavanski put bb – Bandžovo brdo, Musliman, Državljanin SRJ, završio Filozofski fakultet, po zanimanju pro- fesor, oženjen, otac 10 djece, srednjeg imovnog stanja, vojsku služio 1954. godine u Pančevu, bez čina i odlikovanja, ne vodi se u vojnoj evidenciji, neosuđivan, bio u pritvoru od 26.1.1994. godine do 28.12.1994. godine

2. Optuženi Fetahović Erdžan, zv. Tobi, od oca Ruždije i majke Selvije, rođene Ćatović, rođen 4.8.1962. godine, u Rožajama, živi u mjestu rođenja, ul. Bar ma- hala 3, Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, po zanimanju radnik, završio Višu ekonomsku školu, oženjen, otac 2 djece, srednjeg imovnog stanja, vojsku služio 1981/82. godine u Podgorici i u Nikšiću, bez čina i odlikovanja, vodi se u Vo- jnom odsjeku u Rožajama, neosuđivan, nalazi se u pritvoru od 25.1.1994. go- dine pa nadalje

3. Optuženi Omerović Omer, od oca Hakije i majke Ruce, rođene Ljuković, rođen 15.4.1947. godine u Potkrajcima, živi u mjestu rođenja, Musliman – Bošnjak, Državljanin SRJ, završio 8 razreda Osnovne škole, oženjen, otac 9 djece, srednjeg imovnog stanja, vojsku služio u Zadru 1966. godine, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, osuđivan presudom Opštinskog suda u Prijepolju K. br. 85/72 od 22.12.1972. godine, za djelo iz čl. 171. stav 3 KZ je- dan mjesec zatvora uslovno jedna godina, presudom Opštinskog suda Mitrovica K. br. 954/73 od 18.12.1973. godine, za djelo iz čl. 271 stav 3 KZ tri mjeseca zatvora uslovno za jednu godinu, presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K. br. 278/90 od 27.5.1991. godine za djelo iz čl. 152. stav 1. KZ RCG 4 mjeseca zatvora uslovno za jednu godinu, nalazio se u pritvoru od 26.1.1994. godine do 28.12.1994. godine

4. Optuženi Kasumović Mevludin, zv. Meko, od oca Hasa i majke Alte, rođene Nuhođić, rođen 1.2.1948. godine u Bijelom Polju, živi na Loznicama Bijelo Polje, Musliman, Državljanin SRJ, završio srednju školu, po zanimanju električar, oženjen otac 4 djece, srednjeg imovnog stanja, vojsku služio 1967/68. godine u Splitu i Puli, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, osuđivan presudom Opštinskog suda Herceg Novi za djelo iz člana 226 stav 4 na 5 mjeseci zatvora uslovno na dvije godine i presudom Opštinskog suda Sežana K. br. 9/77 od 17.2.1977. godine, za djelo iz čl. 226 stav 1 dva mjeseca zatvora uslovno na dvije godine, nalazio se u pritvoru od 27.1.1994. godine, do 28.12.1994. godine GDJE SUNCE NE GRIJE 249

5. Optuženi Vesković Rifat, od oca Raifa i majke Hankuše rođene Hodžić, rođen 17.6.1958. godine u Radulićima SO-e Bijelo Polje, živi u Rakonjama Bijelo Polje, Musliman – Bošnjak, Državljanin SRJ, završio Višu školu, po zanimanju nastavnik, oženjen otac 2 djece, vojsku služio 1984/85. godine u Virovitici, bez čina i od- likovanja, ne vodi se u Vojnom odsjeku, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, na- lazi se u pritvoru od 27.1.1994. godine, pa nadalje

6. Optuženi Hadžić Harun, od oca Huseina i majke Zade, rođene Nurković, rođen u selu Balotići SO-e Rožaje, živi u Rožajama, ul. Carine br. 56, rođen 1.3.1954. godine, Musliman, Državljanin SRJ, završio Pravni fakultet, po zanimanju dipl. pravnik, oženjen otac 5 djece, vojsku služio 1981/82. godine u Prištini i Priz- renu, bez čina i odlikovanja, lošeg imovnog stanja, vodi se u Vojnom odsjeku u Rožajama, neosuđivan, nalazi se u pritvoru od 28.1.1994. godine pa nadalje

7. Optuženi Muratović Hakija, od oca Ljutvije i majke Muhre, rođene Rastoder, rođen 28.12.1953. godine u Petnjici SO-e Rožaje, živi u mjestu rođenja, Musliman - Bošnjak, Državljanin SRJ, završio srednju poljoprivrednu školu, po zanimanju rad- nik, oženjen otac 3 djece, vojsku služio 1976/77. godine u Koprivnici, bez čina i odlikovanja, ne vodi se u Vojnom odsjeku, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazi se u pritvoru od 28.1.1994. godine, pa nadalje

8. Optuženi Skenderović Isat, zv. Isko, od oca Murata i majke Muratke, rođ. Ćilović, rođen 14.2.1965. godine u Beranama, živi u Trpezima SO-e Berane, Musliman - Bošnjak, Državljanin SRJ, završio Prirodno matematički fakultet, po zanimanju profesor biologije, neoženjen, vojsku služio 1984/85. godine u Strugi, bez čina i odlikovanja, vodi se u Vojnom odsjeku u Beranama, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazi se u pritvoru od 30.1.1994. godine, pa nadalje

9. Optuženi Hadžić Umer, od oca Vejsela i majke Medine, rođene Karhimanović, rođen 07.4.1943. godine, u Balotićima SO-e Rožaje, živi u Rožajama ul. Omla- dinska bb, Musliman - Bošnjak, Državljanin SRJ, završio Pravni fakultet, po zani- manju pravnik u FAMOD-u, oženjen otac 7 djece, završio školu rezervnih oficira 1969/70. godine u Bileći, ne vodi se u vojnoj evidenciji, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 31.1.1994. godine do 28.12.1994. godine

10. Optuženi Brković Šefket, od oca Tahira i majke Fahre, rođene Kurtović, rođen 23.7.1957. godine u Pljevljima, živi u mjestu rođenja, ul. Baja Mirkovića, Mus- liman – Bošnjak, Državljanin SRJ, završio Mašinski fakultet u Sarajevu, po za- nimanju dipl. inžinjer mašinstva u Rudniku uglja Pljevlja, oženjen otac 2 djece, srednjeg imovnog stanja, vojsku služio u Beogradu 1984/85. godine, bez čina i odlikovanja, vodi se u Vojnom odsjeku u Pljevljima neosuđivan, nalazi se u prit- voru od 31.1.1994. godine, pa nadalje

11. Optuženi Ciguljin Avdo, odoca Rama i majke Halime, rođene Bambur, rođen 13.4.1949. godine, u Pljevljima, živi u mjestu rođenja ul. Prenićanska br. 12, Musliman – Bošnjak, Državljan SRJ, završio srednju školi, po zanimanju šofer, 250 Ibrahim Čikić

oženjen, otac 2 djece, vojsku služio u Kninu 1988/89. godine, bez čina i od- likovanja, ne vodi se u Vojnom odsjeku, srednjeg imovnog stanja, osuđivan, pre- sudom Opštinskog suda u Pljevljima K. br. 425/72 od 18.4.1973. godine, zbog krivičnog djela iz čl. 292 B KZ na kaznu zatvora u trajanju od 45 dana, presu- dom Okružnog suda u Bijelom Polju K. br. 21/75 od 19.3.1975. godine, zbog krivičnog djela iz čl. 272 B KZ na kaznu zatvora u trajanju od 40 dana i presu- dom Opštinskog suda u Pljevljima K. br. 199/70 od 26.4.1977. godine, zbog krivičnog djela iz čl. 141 stav 1 KZ na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, nalazio se u pritvoru od 31.1.1994. godine do 28.12.1994. godine

12. Optuženi Burnazović Rizah, od oca Ćazima i majke Hanke, rođene Bahor, rođen 10.6.1950. godine, u Bijelom Polju, živi u Pljevljima, ul. 1 Decembra bb, Crno- gorac - Musliman, Državljanin SRJ, završio građevinsku tehničku školu, po zani- manju urbanista, razveden, otac 2 djece, vojsku služio u Pančevu 1974. godine, bez čina i odlikovanja, vodi se u Vojnom odsjeku u Pljevljima, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazi se u pritvoru od 31.1.1994. godine pa nadalje

13. Optuženi Spahić Sabahet, zv. Sako, od oca Zaima i majke Šemse, rođene Klapija, rođen 10.4.1961. godine u Crnči opština Bijelo Polje, živi u Rakonjama Bijelo Polje, Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio fakultet Geografije, po za- nimanju profesor geografije, oženjen, otac 2 djece, vojsku služio 1987. godine u Beogradu, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 23.2.1994. godine pa do 28.12.1994. godine

14. Optuženi Čikić Ibrahim, zv. Ibro, od oca Avda i majke Samke, rođene Muslić, rođen 23.5.1956. godine u Bijelom Polju, živi u mjestu rođenja, ul. III Sandžačke br. 26, Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio školu za KV krojača, invalid-penzioner, sa pravom na pratioca, član Saveza slij- epih Jugoslavije, oženjen, otac 1 djeteta, oslobođen služenja vonog roka, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 24.2.1994. godine, do 28.12.1994. godine

15. Optuženi Omerović Esad, od oca Ibrahima i majke Elfije, rođene Kačar, rođen 28.1.1970. godine u Biševu SO-e Rožaje, živi u mjestu rođenja, Musliman- Bošnjak, Državljanin SRJ, završio 8 razreda osnovne škole, po zanimanju zem- ljoradnik, razveden otac jednog djeteta, vojsku služio 1988/89. godine u Bjel- ovaru, bez čina i odlikovanja, vodi se u Vojnoj evidenciji u Rožajama, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 24.2.1994. godine do 28.12.1994. godine

16. Optuženi Smakić Husein, zv. Huskara, od oca Bejta i majke Hadžire, rođene Musić, rođen 20.7.1947. godine u Koritima SO-e Bijelo Polja, živi u mjestu rođenja, Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio 8 razreda osnovne škole, po zanimanju zemljoradnik, oženjen otac 4 djece, vojsku služio 1967/68. godine u Sloveniji, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, GDJE SUNCE NE GRIJE 251

srednjeg imovnog stanja, osuđivan presudom Opštinskog suda u Bijelom Polju K. br. 371/67 od 5.7.1968. godine, zbog dva krivična djela iz čl. 142 stav 2 i čl. 144 KZ na 4 mjeseca zatvora, presudom Opštinskog suda u Bijelom Polju K. br. 571/69 od 18.5.1969. godine za djelo iz čl. 142 stav 2 KZ na 60 dana zatvora i presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K. br. 250/91 od 29.10.1991. godine za djelo iz čl. 48 KZ RCG na 30 dana zatvora, nalazio se u pritvoru od 23.2.1994. godine do 28.12.1994. godine

17. Optuženi Begović Dževad, od oca Safeta i majke Hankije rođene Kuč, rođen 17.1.1970. godine u Bijelom Polju, živi u Rasovu SO-e Bijelo Polje, Musliman- Bošnjak, Državljanin SRJ, završio školu za metalostrugara, nezaposlen, po zanimanju taksi vozač, neoženjen, vojsku služio 1989/90. godine u Senki i Bi- tolju, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, sredn- jeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 13.3.1994. godine do 28.12.1994. godine

18. Optuženi Bibuljica Sead, zv. Bibe, od oca Sabra i majke Mahije, rođene Tru- bljanin, rođen 18.2.1972. godine u Bijelom Polju, živi u Rasovu Bijelo Polje, po nacionalnosti Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio osmogodišnju školu, nezaposlen, neoženjen, odpušten iz armije kao privremeno nesposoban, vodi se u vojnom odsjeku u Bijelom Polju, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 13.3.1994. godine do 28.12.1994. godine

19. Optuženi Pućurica Sead, zv. Ćiro, od oca Ramiza i majke Drage, rođene Balić, rođen 20.7.1967. godine u Zimincu, SO-e Bijelo Polje, živi u mjestu rođenja, po nacionalnosti Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio srednju školu za bravara, nezaposlen, neoženjen, vojsku služio u Bitolju 1988/89. godine, bez čina i odlikovanja, vodi se u Vojnom odsjeku u Bijelom Polju, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 17.3.1994. godine do 28.12.1994. godine

20. Optuženi Pućurica Senad, zv. Ćeno, od oca Ćamila i majke Vahide, rođene Hajdarpašić, rođen 28.5.1962. godine, živi u Zimincu SO-e Bijelo Polje, Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio srednju školu za elektroinstalatera, nezaposlen, neoženjen, lošeg imovnog stanja, vojsku služio u Prizrenu 1982/83 godine, bez čina i odlikovanja, vodi se u Vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 17.3.1994. godine do 28.12.1994. godine

21. Optuženi Bošnjak Šefćet, od oca Ahmedina i majke Tiće, rođene Šabotić, rođen 5.1.1967. godine u Goduši SO-e Bijelo Polje, živi u mjestu rođenja, po nacio- nalnosti Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio 8. razreda škole, bez zani- manja, neoženjen, vojsku služio 1987/88 godine u Škofija Loci, bez čina i od- likovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 7.4.1994. godine do 28.12.1994. godine, 252 Ibrahim Čikić

K r i v i s u

Što su:

U vremenu od aprila 1991. godine do januara 1994. godine u Rožajama, Beranama, Bijelom Polju, Pljevljima i drugim mjestima u cilju da upotrebom sile i protiv ustavnim putem ocijepe dio teritorije Savezne republike Jugoslavije, koju čine područja opština: Plav, Rožaje, Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj i da od tih opština stvore samostalnu državu “Sandžak” pripremali izvršenje krivičnog djela ugrožavanje teritorijalne cjeline iz čl. 116. stav 1. KZ SRJ, na način što su: donijeli Ustav kao najviši pravni akt te države, sačinili Statut i Odluku o formiranju MNVS- a tzv. Deklaraciju i tzv. Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa “Za Sandžak”, pa su izvršavajući te odluke iz tih dokumenata i naloge predsjednika MNVS-a Sulejmana Ugljanina, a po tzv. Organizaciono konstitunoj šemi SDA Sandžaka, sa Upustvom za prim- jenu, formirali resore kao paralelne organe vlasti na ovoj teritoriji, između kojih su formi- rali i resor sigurnosti za teritorije gradova i mjesnih odbora, postavljali šefove resora sig- urnosti, obrazovali vojne jedinice i ratne štabove sa imenovanjem komandira i naoružavali članove ovih paravojnih i parapolicijskih jedinica, planirali formiranje raznih jedinica i dru- gih organa, organizovali odabiranje i slanje na vojnu obuku u Tursku armiju većeg broja lica muslimanske nacionalnosti i organizovano odlazili na vojnu obuku a radi pripremanja stvaranja stručnog kadra i vojske buduće države “Sandžak”, ilegalno nabavljali veće količine oružja, municije i eksplozivnih materija, koje građanima nije dozvoljeno,

PA SU:

1. Optuženi Šahman Rasim, što je: Kao prvi šef resora sigurnosti, za dio teritorije opština buduće države tzv. “Sandžak”, koji pripadaju Republici Crnoj Gori, izvršavajući odluku ilegalnog glavnog komandujućeg tijela tzv. “muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka”, sa sjedištem u Novom Pazaru i predsjednika vijeća Sulejmana Ugljanina, organizovao i formirao resore sigurnosti, kao paralelne i ilegalne organe vlasti na području opština Bijelo Polje, Berane, i Rožaje i izvršio odabiranje šefova resora sigurnosti za opštine i to: okr. Šahman Refika za opštinu Bijelo Polje, okrivljenog Skenderović Isata za opštinu Berane i Ćorović Rešita za opštinu Rožaje te organizovao njihovo formiranje na gradskim područjima i na područjima mjesnih zajed- nica u formaciji ljudstva “9 + 1” sa jednim komandirom i 9. izvršilaca i za njih organizovao nabavljanje veće količine oružja, municije i eksploziva, zbog čega je, odlazio, u Novi Pazar i Sarajevo, gdje je od najužeg rukovodstva BiH, zatražio i dobio pomoć u naoružanju, koje je kasnije organizovano i ilegalno prebacivano u Bijelo Polje i dalje dijeljeno, koordinirao rad i međusobnu saradnju resora sigurnosti i u tom cilju odlazio u Višegrad na sastanak komandanata, radi dogovora o uspostavljanju koridora između Bosne i Sandžaka, te or- ganizovao odabiranje, upućivanje većeg broja mladih ljudi muslimanske nacionalnosti sa teritorije opštine Bijelo Polje, Berane i Rožaje na studiranje i vojnu obuku u Turskoj armiji, radi pripreme stvaranja stručnog i oficirskog kadra buduće države i radi izvođenja raznih diverzantsko-terorističkih akcija po povratku u zemlju, kao i učestvovao u donošenju od- luka na tajnim sastancima šefova resora sigurnosti i predsjednika opštinskih odbora SDA GDJE SUNCE NE GRIJE 253 održanih u Tutinu, Prijepolju, Pljevljima, Novom Pazaru, Bijelom Polju i Sjenici, gdje je u džamiji na vjerski način položio zakletvu na vjernost i tajnost pripadanja resora i donijetih odluka, da se, iz svih opština, odaberu lica, za vojnu obuku, da se nabave radio stanice za šefove resora sigurnosti i da se izvrši naoružavanje formiranih resora sigurnosti, a u No- vom Pazaru učestvovao u donošenju odluke o izradi ustava države Sandžak i drugih akata buduće države, kao i organizovao nabavljanje veće količine naoružanja koje je neovlašćeno držao kod sebe i to: automatsku pušku CZ kalibra 7,62 mm, br. 450577, pušku marke “Meverik” zv. pumparica kali. 12 mm br. MV784354, lovačke municije kalibra 12 mm, 66 komada, puškz marke “Maverik mozber”, pumparica kal. 12 mm br. MV78074A, poluau- tomatsku pušku CZ kalibra 7,62 mm, fabrički br. 427B40, trenutno-trombonsku minu, 667 komada municije kalibra7,62 mm, 920 komada municije 7,62 mm, 140 komada lovačke municije kalibra 12 mm, 26 komada pištoljske municije kalibra 9 mm/D i 18 ko- mada municije za pušku kalibra 5,56 mm.

2. Optuženi Fetahović Erdžan, što je: Kao član glavnog odbora SDA Rožaje i pripadnik resora sigurnosti, izvršavajući od- luke po tzv. “organizaciono-konstitucionoj šemi SDA Sandžaka”, dobijene od MNVS-a iz Novog Pazara, zajedno sa uputstvom za primjenu ...., na tajnom sastanku glavnog odbora SDA Rožaje održanom krajem 1991. godine, učestvovao i saglasio se sa donošenjem od- luke o formiranju 5 resora kao paralernih i ilegalnih organa vlasti, pa je zajedno sa ostalim članovima glavnog odbora SDA Rožaje, formirao resor sigurnosti kao parapolicisku i para- vojnu formaciju, za djelovanje na teritoriji opštine Rožaje, kada su za šefa resora postavili Ćorović Rešida i zadužili ga, da sam odabere i postavi članove resora po formaciji ljudstva 9 + 1, pa je tokom 1992. godine, zajedno sa okrivljenim Redžović Hajrudinom, koji je tada postavljen, za šefa resora sigurnosti, Rožaje i Crnu Goru umjesto Šahman Rasima, po njegovim upustvima vršio odabiranje i upućivanje 16 mladih ljudi muslimanske na- cionalnosti na vojnu obuku u Tursku i prihvatio njegov poziv da uz dobijenih 500 DEM i obećanih drugih nadoknada, ode na vojnu obuku, koju je obavio u Turskoj kasarni u vre- menu od 21.1. do 13.2.1993. godine koju su izvodili turski oficiri i Kolašinac Hajriz, kom- adant vojnog štaba Sandžaka, kada je prekinuo vojnu obuku zbog bolesti gdje se obučio u rukovanju raznim vrstama naoružanja, postavljanju eksploziva i izvođenju raznih diverzija po povratku u zemlju, a nakon povratka u Rožaje vršio prikupljanje DM preko humanitar- nog društva “Merhamet” čiji je bio predsjednik, radi kupovine naoružanja, pa je od dobi- jenih 52.000 DM iz Novog Pazara, zajedno sa okrivljenim Redžović Hajrudinom, kupovao veće količine oružja, municije, eksploziva i bombi, koje je dijelio članovima resora sigurn- osti u Rožajama i Beranama, dok je jedan dio sakrio i to 12. automatskih puški, tri snajpera, tri kante municije, veći broj bombi, a prilikom pretresa kod njega je pronađeno i oduzeta veća količina naoružanja i to: 2. “Zolje”, jedan PBP od 64 mm M 80, 17. bombi, 19. pak- ovanja plastičnog eksploziva, 35. detonatora, 110. komada štapina priprodnog eksploziva, 4. metra sporogorućeg štapina i 10. metara eksplozivnog štapina,

3. Optuženi Omerović Omer, što je: Kao predsjednik Mjesnog odbora Podkrajci i istaknuti član Izvršnog odbora SDA Bijelo Polje, izvršavajući dobijene naloge od okrivljenog Vesković Rifata, predsjednika SDA i komandanta Vojnog štaba Bijelo Polje, u cilju naoružavanja resora sigurnosti i Kriznog štaba Bijelo Polje, po dogovoru, više puta, odlazio u Sarajevo i iz centrale SDA 254 Ibrahim Čikić preuzimao veliku količinu oružja, municije i eksploziva i ilegalno je prebacivao za Bijelo Polje, a po dobijenoj potrebi od rukovodstva SDA BiH preuzeo: 8. pušaka M 48, kalibra 7,9 mm, 35 pištolja “Makarov” kalibra 10 mm sa po jednom kutijom od 25. metaka u sva- ki pištolj (ukupno 875 komada metaka), od koje količine je podijelio u Bijelom Polju tri puške i 10. pištolja sa po jednom kutijom metaka, dok je ostalu količinu od 5. pušaka M-48 i 25. pištolja “Makarov” sa po jednom kutijom od 25. metaka uz svaki pištolj, predao za vojni štab Novog Pazara, Ahmetović Sokolu, zamjeniku vojnog štaba Novog Pazara, a za potrebe članova SDA i vojne jedinice u mjestu Korita kod Bijelog Polja, iz Sarajeva u Bijelo Polje, ilegalno prebacio tri puško-mitraljeza kalibra 7,9 mm, sa 600. metaka kalibra 7,9 mm, dva automata i 20. kg eksploziva, ali im iste nije predao već je oružje za sebe zadržao, a kod sebe je držao jedan puško-mitraljez 7,9 mm, br. 8659, 150. komada metaka i dvije municijske kutije sa redenicima koji su kod njega skriveno pronađeni prilikom pretresa,

4. Optuženi Kasumović Mevludin, što je: Kao podpredsjednik SDA i član Vojnog (kriznog štaba Bijelo Polje) izvršavajući od- luke MNVS-a, kao i naloge okrvljenog Vesković Rifata, predsjednika SDA i komandanta vojnog štaba Bijelo Polje, organizovao nabavljanje i prikupljanje velike količine oružja, mu- nicije i eksploziva za potrebe resora sigurnosti, kriznog štaba i istaknutih članova SDA Bijelo Polje, a zajedno sa okrivljenim Vesković Rifatom formirao vojni krizni štab i sačinjavao planove, formirao grupe za obezbjeđenje pravca kretanja lica za evakuaciju, zaprečavanje i blokadu puteva i mostova i drugih objekata a radi naoružavanja vojne jedinice u Koritima kod Bijelog Polja i članova SDA, odlazio za Sarajevo sa optuženim Vesković Rifatom gdje je od Omera Behmena, direktora SDA bivše Bosne i Hercegovine i od rukovodstva SDA BiH tražio i dobio naoružanje koje je, po njegovom odobrenju ilegalno prebacio za Bijelo Polje okrivljeni Omerović Omer i to: tri puško mitraljeza kalibra 7,9 mm sa 600 komada metaka, dva automata i 20 kg eksploziva, te prisustvovao sastanku predsjednika opštinskih odbora SDA i šefova resora sigurnosti održanog u Novom Pazaru i saglasio se sa donijetim odlukama o nabavljanju radio stanica, radi uspostavljanja tajne veze između svih gradova Sandžaka, a za sebe u Sarajevu nabavio jednu automatsku pušku.

5. Optuženi Vesković Rifat, što je: U svojstvu predsjednika SDA i komandanta kriznog (vojnog) štaba Bijelo Polje izvršavajući odluke ilegalnog tzv. MNVS-a, učestvovao na sastanku kod Sulejmana Ugl- janina, predsjednika MNVS-a u Novom Pazaru i saglasio se sa odlukom o donošenju ustava buduće države tzv. Sandžak, karte, statuta i drugih akata, formiranju paralernih or- gana vlasti, upućivanju iz svake opštine velikog broja lica na vojnu obuku u Turskoj armi- ji, upućivanju lica na studiranje, radi stvaranja vojno obučenog i stručnog kadra buduće države, pa je na području Bijelog Polja organizovao i formirao 5 resora i postavio šefove resora i to: okrivljenog Šahman Refika za šefa resora sigurnosti, okrivljenog Spahić Saba- heta, za šefa resora za nauku i obrazovanje a sebe za šefa resora za politiku, a zatim formirao vojni štab BijeloPolje (tzv. krizni štab) na čijem je bio čelu, a za članove, postavio, okriv- ljenog Kasumović Mevludina, okrivljenog Šahman Refika i dr. te formirao vojne jedinice po mjesnim zajednicama, sačinjavao planove štaba i vojnih jedinica, organizovao vježbe, probne mobilizacije po mjesnim zajednicama i grupe za obezbjeđenje pravca kretanja lica za evakuaciju i koordinirao i rukovodio njihovim radom, a za potrebe naoružavanja od centrale SDA iz Novog Pazara preuzeo 5.100 DM, kojim je kupovao naoružanje i dijelio GDJE SUNCE NE GRIJE 255

članovima, i u tom cilju odlazio u Sarajevo, gdje je od najužeg rukovodstva SDA bivše BiH tražio i dobio veću količinu naoružanja i organizovao ilegalno prebacivanje za Bijelo Polje, a za potrebe vojne jedinice u Koritima u Bijelom Polju, nabavio zajedno sa okrivljenim Kasumović Mevludinom, 3 puškomitraljeza, 2 automata i 20 kg eksploziva, i tada od Omera Behmena, direktora SDA BiH, dobio na poklon automat “škorpion”, te preko cen- trale SDA u Novom Pazaru, obezbeđivao DM i drugu pomoć za 15 lica koja su se vratila sa vojne obuke iz Turske odabrao Sejfić Nasufa i uputio ga u Novi Pazar, na obuku i rukovanje radio stanicom, kao i neovlašćeno nabavljao veću količinu oružja, municije i eksplozivnih materija i kupio 2 ručne bombe i jedan pištolj “Makarov”, pa je prilikom pretresa kod njega pronađeno i oduzeto: automat “škorpion” br. 3186 sa dva okvira, kalibra 7,65 mm, pištolj “makarov” br. 30859 kalibra 10 mm, prepravljeni signalni pištolj kalibra 5,6 mm marke “longife”, ofanzivna bomba M52 br. 8736 i 26 komada metaka kalibra 7,65 mm,

6. Optuženi Harun Hadžić, što je: Kao predsjednik SDA za Crnu Goru, podpredsjednik ilegalnog tzv. “MNVS-a”, za- mjenik predsjednika vijeća Sulejmana Ugljanina i predsjednik glavnog odbora SDA Sandžaka, izvršavajući donijete odluke, više puta odlazio za Novi Pazar, a nakon bjekstva Sulejmana Ugljanina i u Tursku, odakle je prenosio njegove odluke i upustva Opštinskim odborima SDA Crne Gore, koji su se odnosili na pripremanje uslova za stvaranje države “Sandžak”, a na sastancima glavnog odbora SDA i MNVS-a, učestvovao i saglasio se sa donošenjem odluke o izradi Ustava buduće države, karte Sandžaka, Statuta, formiranju resora sigurnosti, glavnog štaba Sandžaka, sa vojnim štabovima po opštinama, kao para- lernih organa vlasti na teritoriji Sandžaka, izradi vojnih, mobilizacionih i drugih pla- nova i tzv. “organizaciono-konstitucione šeme SDA Sandžaka”, koja je dostavljena svim opštinskim odborima SDA i učestvovao i saglasio se: da se organizuje i iz svake opštine Sandžaka uputi veći broj lica muslimanske nacionalnosti na vojnu obuku u turskoj armiji, radi stvaranja vojno obučenog kadra buduće države, nabavljanja naoružanja radi podjele resorima sigurnosti i vojnim jedinicama, u kom cilju je odlazio u Sarajevo i od najužeg rukovodstva SDA BiH tražio i dobio veliku količinu oružja, municije i eksploziva, koje je ilegalno prebacivano u Bijelo Polje, kao i učestvovao u nabavljanju 11 radio stanica a jednu sa tajnim šifranikom zadržao za sebe radi uspostavljanja tajne veze i komunikacije sa šefovima resora sigurnosti i vojnim štabovima u svim gradovima, te predlagao donošenje odluke o podjeli postojećih opština Bijelo Polje i Berane, vršio koordinaciju između resora sigurnosti i vojnih štabova i u tom cilju odlazio na sastanak komandanata u Višegrad, radi dogovora o uspostavljanju koridora između Bosne i Sandžaka i dogovora za uključenje u rat na teritoriji Sandžaka, te sakriveno držao veću količinu oružja, municije i eksplozivnih materija, koji su prilikom pretresa pronađeni i oduzeti i to: pištolj “Lama”, kal. 9 mm, jedna automatska puška M 70, 7,62 mm, puška pumparica, kalibra. 12 mm, tri ručne bombe kašikare, 160 kom metaka kalibra 7,62 mm, plastični bidon sa lovačkom municijom i dva okvira od automatske puške,

7. Optuženi Muratović Hakija, što je: U svojstvu predsjednika SDA Berane, formirao resor sigurnosti 28.8.1992. go- dine, kao ilegalni i paralelni organ vlasti na teritoriji opštine Berane i postavio okriv- ljenog Skenderović Isata za šefa resora sigurnosti, a nakon toga, zajedno sa okrivljenim Skenderović Isatom, formirao krizni (ratni štab), kao paravojnu formaciju sastavljenu od 256 Ibrahim Čikić

3 do 6 ljudi po mjesnim zajednicama, planirao brojnost grupa po mjesnim zajednicama, organizovao naoružavanje resora sigurnosti i članova ratnog štaba, za koje potrebe su od Centrale SDA u Novom Pazaru dobili 5.000 DM koje su upotrijebili za kupovinu veće količine naoružanja, dok je za sebe zadržao tri automatske puške i jedan pištolj škorpion sa okvirom i municijom, te sa područja Berana po nalogu MNVS-a iz Novog Pazara odabrao i poslao na vojnu obuku u Tursku armiju tri lica i to: okrivljenog Latić Hazbiju, Škrijelj Mua- mera i Skenderović Isata, koji su januara 1993. godine otišli i završili vojnu obuku zajedno sa grupom lica iz Rožaja a radi stvaranja oficirskog i vojno-obučenog kadra buduće države, a kao pripadnik i član resora sakriveno držao veće količine oružja, municije i eksploziva od čega je pronađeno i oduzeto: jedna automatska puška M 70 kalibra 7,62 mm br. 500636 sa dva okvira i 60 metaka, jedan automatski pištolj “Škorpion” kalibra 7,65 mm br. 19134 sa jednim okvirom i 20 metaka, jedna automatska puška M 70 kalibra 7,62 mm br. C-36346 sa dva okvira i 60 metaka, jedna automatska puška kalašnjikov kalibra 7,62 mm br. B 4467 sa dva okvira i 60 metaka, 375 komada puščane municije kalibra 7,62 mm i 25 komada pištoljske municije kalibra 7,65 mm,

8. Optuženi Skenderović Isat, što je: U svojstvu sekretara SDA, šefa resora sigurnosti i komandanta ratnog štaba Berane, izvršavajući naloge okrivljenog Redžović Hajrudina, kasnije šefa resora sigurnosti i kom- andanta ratnog štaba za teritoriju gradova Sandžaka koji pripadaju Republici Crnoj Gori, oformio resor sigurnosti i ratni štab za Berane, planirao i vršio odabiranje lica po mjesnim zajednicama, oformio grupe po mjesnim zajednicama, sačinjavao ratni plan za opštinu i za mjesne zajednice, pa je izvršio odabiranje po jednog komandira za svaku mjesnu za- jednicu sa obavezom da odaberu grupu u formaciji ljudstva “9 + 1”, pa je za komandire postavio i to: okrivljenog Škrijelj Muamera, za planine, Hadžić Safeta za Trpezi i Agović Isata za Vrbicu, te naoružavao članove resora i ratnog štaba oružjem koje je kupovao od dobijenih 5.000 DM od Centrale SDA iz Novog Pazara, kao i oružjem koje mu je dostav- ljao radi podjele okrivljeni Redžović Hajrudin i to: jednu pušku, 4 kg eksploziva, tri klasa plastičnog eksploziva, tri automatske puške, jedan snajper i jedan pištolj škorpion, te kupio jednu pušku i veću količinu municije od okrivljenog Šahman Muzafera, a januara 1993. godine na poziv okrivljenog Redžović Hajrudina prihvatio i završio vojnu obuku u tur- skoj armiji sa još dva lica iz Berana, gdje se obučavao u izvođenju raznih diverzantskih akcija koje je trebalo izvoditi po povratku u Berane uz polaganje zakletve pred Turskim oficirima i Sulejmanom Ugljaninom, da će se boriti za stvaranje države Sandžak, uz istak- nutu zastavu i intoniranje himne buduće države, a po dobijenom upustvu na vojnoj obuci izplanirao da eksplozivom minira i zaruši put Berane – Trpezi i izradio skrivenu zemunicu u kojoj je ostavljao naoružanje i hranu, te izvršio odabiranje veće grupe lica radi upućivanja na vojnu obuku i dostavio spisak okrivljenom Redžović Hajrudinu i kao komadant ratnog štaba kod sebe držao veću količinu oružja, municije i eksploziva od čega je prilikom pre- tresa pronađeno i oduzeto: automatska puška M 70 kalibra 7,62 mm br. 659794 sa dva okvira i 126 metaka istog kalibra, poluautomatska snajperska puška M 76 kalibra 7,9 mm br. 33724 sa optičkim nišanom istog broja okvirom sa 24 metka istog kalibra, automat dobošar Ruske proizvodnje kalibra 7,62 mm sa dobošom i 40 metaka istog kalibra, tri klasa plastičnog eksploziva i dvije kese sa po 2 kg rudarskog eksploziva, GDJE SUNCE NE GRIJE 257

9. Optuženi Hadžić Umer, što je: Kao član SDA Rožaja i savjetnik za pravna pitanja Sulejmana Ugljanina predsjednika tzv. MNVS-a, učestvovao na sastanku i saglasio se sa donošenjem odluke MNVS-a o izradi Ustava, Statuta i drugih akata buduće države “Sandžak” i formiranju ilegalnih i paralernih or- gana vlasti na teritoriji Sandžaka, te prihvatio odluku Sulejmana Ugljanina, da kao njegov sav- jetnik za pravna pitanja sačini Ustav, pa je uz dobijenih 1.500 DM avionom otputovao za Za- greb, gdje je dana 11. 12. i 13. aprila 1992. godine, u džamiji i Islamskom centru, učestvovao u izradi tzv. “Ustava republike Sandžak”, kao rukovodilac radne grupe koju su sačinjavali: Šabić Salem, podpredsjednik SDA BiH, imam Omer Bašić, prof. Tonković Šemso i advokat Silvije Degen, a nakon što je sačinio i oštampao ustav, uzeo više orginalnih primjeraka i iste donio do Skoplja, gdje ih je predao u Biro SDA a oni putem telefaksa poslali primjerke ustava Centrali SDA i Sulejmanu Ugljaninu, pošto iste nije smio prenijeti u Jugoslaviju, da ne bi bio odkriven na granici, a krajem 1992. godine, zajedno sa Sulejmanom Ugljaninom i Ljajić Rasimom, sek- retarom SDA Sandžaka i predsjednikom skupštine MNVS-a, sačinio ilegalnu tzv. memoran- dum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak, te nedozvoljeno nabavio i držao jedan pištolj marke “parabelum” br. 3415 kalibra 9 mm,

10. Optuženi Brković Šefket, što je: Kao predsjednik SDA Pljevalja, oformio resor sigurnosti na teritoriji opštine Pljevlja i za šefa resora sigurnosti odabrao i postavio okrivljenog Burnazović Rizaha, a za njegovog zamjenika okrivljenog Ciguljin Avda, organizujući resor do nivoa mjesnih zajednica, po or- ganizacionoj formaciji ljudstva 9 + 1, učestvovao u donošenju plana za evakuaciju lica mus- limanske nacionalnosti, zaprečavanja odabranih puteva, obezbeđenju pojedinih objekata provjere mobilizacije i sl. pa je u tom cilju, učestvovao u nabavljanju radio stanice za šefa reso- ra sigurnosti i odlazio na tajne sastanke šefova resora sigurnosti i komadanata ratnih štabova svih gradova Sandžaka, održanih u Pljevljima i Sjenici, kada je na vjerski način položio zak- letvu na tajnost i saglasio se, sa odlukom, pa je vršio odabiranje i slanje na studiranje u Tursku, lica muslimanske nacionalnosti, radi stvaranja stručnog kadra buduće države, zbog čega je i odlazio u Tursku kada se dogovorio sa Sulejmanom Ugljaninom i tajno mu, dostavljao, sve podatke o brojnom stanju i kretanju policijskih i vojnih jedinica, aktiviranju rezervnog sas- tava, a da se ne bi odkrili podaci zakopao i sakrio svu arhivu Pljevalja,

11. Optuženi Ciguljin Avdo, što je: U svojstvu zamjenika šefa resora sigurnosti za opštinu Pljevlja i člana SDA, zajedno sa okrivljenim Burnazović Rizahom, šefom resora sigurnosti, formirao resor sigurnosti u formaciji ljudstva 9+1 po mjesnim zajednicama, rukovodio i koordinirao njihovim radom, provjeravao njihovu mobilizacisku spremnost, kroz organizovanje naoružanih tzv. noćnih straža, i planirao pravce evakuacije lica muslimanske nacionalnosti, pa je odlazio na sas- tanke šefova sigurnosti Sandžaka održanih u Tutinu, Pljevljima, Sjenici i u džamiji položio zakletvu, gdje su donošene odluke o koordinaciji i saradnji i saglasio se, da se nabavi jed- na radio stanica za šefa resora sigurnosti o slanju lica na vojnu obuku u Turskoj armiji, nabavljanju i naoružavanju resora sigurnosti, pa je organizovao prikupljanje DM i od njih nabavio: 1 automatsku pušku M 70, kal. 7,62 mm br. 296008 sa 4 okvira od po 30 metaka, 2 ručne bombe M 50, 650 kom. puščane municije kal. 7,62 mm i nož za pušku, koje oružje je kod njega prilikom pretresa pronađeno i oduzeto, 258 Ibrahim Čikić

12. Optuženi Burnazović Rizah, što je: U svojstvu šefa resora sigurnosti i predsjednika Kluba odbornika SDA opštine Pljev- lja, formirao zajedno sa Ciguljin Avdom resor sigurnosti i izvršio odabiranje lica za formi- ranje naoružane jedinice po mjesnim zajednicama, organizovane po formaciji “9 + 1” od kojih je komandir grupe bio lično podčinjen njemu kao šefu resora, rukovodio njihovim radom i vršio koordinaciju, te provjeravao njihovu mobilizacisku spremnost kroz orga- nizovanje naoružanih noćnih straža, planirao obezbeđenje pojedinih objekata, blokadu planiranih puteva i planirao pravce evakuacije lica muslimanske nacionalnosti, te je odlazio na tajne sastanke šefova resora sigurnosti u Tutinu, Novom Pazaru i Sjenici, gdje je nakon sastanka u džamiji položio zakletvu na vjerski način, kada se i saglasio sa odlukom da se nabave iz inostranstva radio stanice, da se iz svih gradova Sandžaka upućuju lica na vojnu obuku u Turskoj armiji, radi stvaranja vojno obučenih ljudi, da upućuju lica na studiranje radi stvaranja stručnog kadra buduće države i da se naoružaju članovi resora sigurnosti, pa je radi realizacije tih odluka, iz Prijepolja preuzeo jednu radio stanicu radi uspostavljanja tajne veze u komunikacije sa ostalim šefovima resora sigurnosti, organizovao odabiranje i upućivanje grupe lica na studiranje u Tursku i zbog toga odlazio u Tursku, a nakon što je prikupio novac za kupovinu oružja, otišao u Sarajevo, gdje je nabavio i ilegalno prevezao u Pljevlja dva sanduka sa jedanest automatskih pušaka, 44 rezervna okvira za puške, 132 kom. metaka, dva pištolja “Škorpion” i 9 bombi i podjelio resoru sigurnosti,

13. Optuženi Spahić Sabahet, što je: U svojstvu šefa resora za nauku i obrazovanje i sekretara SDA Bijelo Polje, po dobi- jenom naređenju i odluci glavnog odbora SDA Sandžaka iz Novog Pazara, sredinom 1992. godine, izvršio odabiranje i slanje 35 lica muslimanske nacionalnosti na studiranje u Tur- sku o trošku Turske uz dobijenih 80 DM mjesečno, a tokom 1993. godine, odabrao još 15 lica sve u cilju stvaranja stručnog kadra buduće države, zbog čega je odlazio u Tursku radi dobijanja upustava od Sulejmana Ugljanina predsjednika MNVS-a, kao i učestvovao na sastanku glavnog odbora SDA Bijelo Polje i saglasio se sa donijetim odlukama da se formiraju resori sigurnosti kao paralelni organi vlasti na području opštine, o postavljanju šefa resora sigurnosti okrivljenog Šahman Refika, da se izvrši odabiranje i upućivanje lica na vojnu obuku u Turskoj armiji i o njihovom naoružavanju, da se formira ratni štab (zv. krizni štab), pa je zajedno sa okrivljenim Vesković Rifatom učestvovao u planiranju i orga- nizovanju naoružanih grupa po mjesnim zajednicama, zbog čega su i odlazili u mjesnu za- jednicu Ivanje, gdje su se sa aktivistom Bahović Ruždijom dogovorili da se izvrši provjera mobilizacione spremnosti naoružane jedinice kroz organizovanje tzv. noćnih straža, te izvršio odabiranje i upućivanje Sejfić Nasufa na tajni kurs veze u Novi Pazar zajedno sa okrivljenim Vesković Rifatom, kao i neovlašćeno nabavljao oružje, municiju i eksploziv, od čega je kod njega pronađena jedna ručna bomba i štih dinamita sa kapislama,

14. Optuženi Čikić Ibrahim, što je: Kao član resora sigurnosti Bijelog Polja, izvršavao naloge okrivljenog Šahman Refika, šefa resora sigurnosti Bijelo Polje, kome je bio direktno odgovoran, učestvovao u odabiranju članova resora sigurnosti, pa je odabrao za člana Karalić Esada, a zajedno sa Šahman Refikom, sačinjavao planove za evakuaciju lica muslimanske nacionalnosti prema planini Pešter, planove zaprečavanja puteva i isplanirao da eksplozivom blokira i ruši mostove na rijeci Limu u mjestu Strojtanica Nedakusi, uz saopštenje i upozorenje GDJE SUNCE NE GRIJE 259 ostalim licima, da će biti likvidirani, ukoliko odaju tajnu, jer je, on član “tajne policije”, te učestvovao u donošenju odluka na sastancima šefova resora sigurnosti i komandan- ata ratnih štabova svih gradova Sandžaka, održanih u Prijepolju, Pljevljima, Bijelom Polju, Novom Pazaru i Sjenici, gdje je i položio zakletvu u džamiju i saglasio se, da se, naoružaju članovi resora sigurnosti, da se izvrši odabiranje i upućivanje većeg broja lica na vojnu obuku u Turskoj armiji i da se ilegalno nabave radio stanice, govoreći na sastanku, da će se, izazivanjem sukoba u Sandžaku umiješati islamske zemlje i da će iz Novog Pazara, radi pomoći doći 300 do 400 naoružanih ljudi, pa je isplanirao krađu radio stanice iz zgrade solidarnosti i prihvatio da rukuje radio stanicom i da uspostav- lja radio vezu, između šefova resora sigurnosti u svim gradovima Sandžaka, a u Ras- ovu kod Bijelog Polja, u ulozi hodže, organizovao polaganje zakletve za grupu od 10 lica koja su upućena na vojnu obuku, kao i nabavljao veće količine oružja, municije i eksploziva, pa je od optuženog Šahman Refika kupio 1 pištolj sa 50 metaka za 300 DM, na poklon dobio pušku pumparicu sa 6 metaka, koju je prodao ..... za 2.200 DM i prodao jednu poluautomatsku pušku za 1.500 DM N.N. licu, a okrivljenom Spahić Sa- bahetu, nudio na prodaju 1 pušku za 100 DM, okrivljenom Begović Dževadu nudio 4 puške po cijeni od 300 do 400 DM po komadu, pušku “vinčesterku” za 800 DM i tražio od njega da mu posreduje oko prodaje oružja drugim licima, pa je prilikom pretresa kod njega pronađen 1 pištolj marke CZ 7,65 mm br. 224771 sa 2 okvira od pištolja, 53 kom. metaka i 1 ručna bomba M 75,

15. Optuženi Smakić Husein, što je: U svojstvu predsjednika mjesnog odbora SDA Sušica i komandira vojne jedinice za Sušicu kod Bijelog Polja, postupajući po nalozima okrivljenog Šahman Refika, šefa resora sigurnosti za opštinu Bijelo Polje, kome je bio direktno odgovoran, formirao vojnu jedinicu za Sušicu, izvršio odabiranje lica za popunu ove jedinice i organizovao njihovo naoružavanje, organizovao kurirsku vezu, radi koordinacije i prenošenje naređenja od šefa resora sigurn- osti preko odabranog kurira Smakić Izeta, sačinio plan jedinice, po kome je predvidio putne pravce po kojima će izvoditi nasilne diverzantske akcije, pravce evakuacije i organizovao mo- bilizacisku spremnost, organizujući 20 naoružanih lica za tzv. noćne straže, te odabrao 15 lica sa svog područja, radi upućivanja na vojnu obuku u Tursku armiju u trajanju od 3 mjese- ca, kao i neovlašćeno nabavljao i držao 1 pištolj narke “mauzer”, kal. 9 mm br. 90001864, 2 rezervna okvira za pištolj, 1 ručnu bombu M 75 br. 8518 i 10 metaka za automatsku pušku,

16. Optuženi Begović Dževad, što je: Kao član resora sigurnosti Bijelog Polja i komandir vojne jedinice za Rasovo kod Bijelog Polja, postupajući po nalozima i naređenjima okrivljenog Šahman Refika, šefa re- sora sigurnosti Bijelo Polje, kome je bio direktno odgovoran, formirao vojnu jedinicu za Rasovo i organizovao po formaciji ljudi “9 + 1” sačinio plan kojim je predvidio evakuacije lica muslimanske nacionalnosti pravcem Rasovo-Zminac, Godijevo-Korita, prema Pešteri, vršio provjeru mobilizacione spremnosti, organizujući oko Rasova naoružanje tzv. “noćne straže” u trajanju od više noći na 4 punkta sa po 2 naoružana lica, te vršio odabiranje lica za popunu jedinice, pa je odabrao okrivljenog Begović Nedžada, Bibiljica Senada, Hukić Šemsudina, Kasumović Halila - Lilka, Pućurica Seada Ćira, Pućurica Doda i Sutović Mer- sudina, koja lica je odabrao i da izvrše vojnu obuku u Turskoj armiji i organizovao za njih polaganje zakletve u kući okrivljenog Kasumović Halila-Lilka, prije odlaska na vojnu obu- 260 Ibrahim Čikić ku, a u svojstvu člana resora sigurnosti prisustvovao sastancima šefova resora sigurnosti i komandanta ratnih štabova svih gradova Sandžaka, održanog u Sjenici, Tutinu, Novom Pazaru i Bijelom Polju, kada je i položio zakletvu u džamiji i saglasio se sa odlukama da se naoružaju članovi resora, da se nabave radio stanice i da se izvrši odabiranje i slanje lica na vojnu obuku u Turskoj armiji, pa je i sam pošao u Tursku da završi vojnu obuku, ali istu nije obavio zbog nastalih vjerskih praznika u Turskoj, te je zbog toga odložena,

17. Optuženi okrivljeni Omerović Esad, Bibuljica Sead, Pućurica Sead zv. Ćiro, Pućurica Senad zv. Ćeno i Bošnjak Šefćet, što su: Okrivljeni Bibuljica Sead, Pućurica Sead – Ćiro, Pućurica Senad – Ćeno i Bošnjak Šefćet, kao pripadnici vojne jedinice za Rasovo kod Bijelog Polja, prihvatili poziv okriv- ljenog Šahman Refika, šefa resora sigurnosti Bijelo Polje, da obave vojnu obuku u Turskoj armiji, pa su zbog toga, prije polaska, položili zakletvu na čuvanje tajne i resoru kome pri- padaju, organizovano i zajedno sa još 10 okrivljenih lica iz Bijelog Polja, koja se sada nalaze u bjekstvu, pošli na vojnu obuku aprila mjeseca 1993. godine, dok je okrivljeni Omerović Esad pošao na vojnu obuku januara mjeseca 1993. godine na poziv optuženog Redžović Hajrudina šefa resora sigurnosti Rožaje i za područije gradova koja pripadaju Crnoj Gori, u grupi sa još 15 okrivljenih lica iz Rožaja i Berana koja su u bjekstvu, sa ciljem da nakon dvomjesečne obuke oružanim putem stvore samostalnu državu “Sandžak”, u kojoj bi oni predstavljali oficirski kadar i buduću vojsku, pa su dobili specijalne legitimacije sa grbom buduće države i naznakom SDA i od 100 do 500 DM, organizovano odputovali preko Skoplja do Sabirnog centra u Istambulu osim okrivljenog Bibuljica Seada koji je vraćen sa granice, zbog neposjedovanja dokumenata, gdje ih je sačekao Refik Sijarić – Akova, predsjednik društva “Dernek” i organizovano ih uputio do kasarne, pa su u vojnoj kasarni Turske armije od strane Turskih oficira, obučavani u rukovanju oružjem eksplozivnim i minskim sredstvima, artiljeriskim gađanjem, zaprečavanjem puteva, uspostavljanju veze i obučavani u izvođenju raznih diverzantskih akcija, koje su po planu trebali izvoditi po povratku u našu zemlju, u opštini Bijelo Polje, Berane i Rožaje i pri tom saopštavali Turs- kim oficirima podatke o lokaciji vojnih, policiskih i drugih važnih objekata, brojnom stan- ju i nacionalnom sastavu stanovništva, komunikacijama, mostovima i drugim objektima, te su po završenoj obuci položili zakletvu u prisustvu Sulejmana Ugljanina i oficira Turske vojske, koji su ih pozdravili kao buduću vojsku “Sandžak”, uz istaknutu zastavu buduće države i intoniranjem državne himne i uz obećanje da će ih naoružati i da će ratom biti stvorena buduća država uz pomoć Turske armije, a po završenoj obuci u Istambulu dobili po 300 DM, pa su po povratku u zemlju u mjestima prebivalištima, organizovano održavali međusobne kontakte, čekajući poziv za oružanu akciju i izvođenje raznih nasilnih diver- zija, naoružavajući se i sklanjajući oružje i hranu u tajno izgrađenim zemunicama, a okriv- ljeni Pućurica Senad – Ćeno je postavljen za komandira naoružane jedinice koja je završila vojnu obuku i u svom stanu je držao jednu automatsku pušku sa dva okvira metaka model 70 A br. 88704, 60 metaka kalibra 7,62 mm i jednu ručnu bombu – M 75,

čime su kao saizvršioci izvršili krivično djelo ugrožavanje teritorijalne cjeline iz čl. 116. stav 1 KZ SRJ, kažnjivo po članu 138 KZ SRJ

pa ih sud primjenom citiranog zakonskog propisa te čl. 5, 8, 11, 13, 33, 38, 41, 50 i 69 KZ SRJ te čl. 95, 98 i 351 ZKP-a GDJE SUNCE NE GRIJE 261

O S U Đ U J E

Optuženog Šahman Rasima na kaznu zatvora u trajanju od 4,5 godina (četiri i po go- dine), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 26.1.1994. do 28.12.1994. godine.

Optuženog Fetahović Erdžana na kaznu zatvora u trajanju od 5,5 godina (pet i po go- dina), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 25.1.1994. godine pa nadalje.

Optuženog Omerović Omera na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine (četiri godine), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 26.1.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Optuženog Kasumović Mevludina na kaznu zatvora u trajanju od 3,5 godina (tri i po godine), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 27.1.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Optuženog Vesković Rifata na kaznu zatvora u trajanju od 6. godina (šest godina), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 27.1.1994. godine pa nadalje.

Optuženog Hadžić Haruna na kaznu zatvora u trajanju od 7. godina (sedam godina), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 28.1.1994. godine pa nadalje.

Optuženog Muratović Hakiju na kaznu zatvora u trajanju od 5. godina (pet godina), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 28.1.1994. godine pa nadalje.

Optuženog Skenderović Isata na kaznu zatvora u trajanju od 5,5 godina (pet i po go- dina), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 30.1.1994. godine pa nadalje.

Optuženog Hadžić Umera na kaznu zatvora u trajanju od 4,5 godina (četiri i po go- dine), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 31.1.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Optuženog Brković Šefketa na kaznu zatvora u trajanju od 5,5 godina (pet i po go- dina), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 31.1.1994. godine pa nadalje.

Optuženog Ciguljin Avda na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine (tri godine), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 31.1.1994. godine, pa nadalje. 262 Ibrahim Čikić

Optuženog Spahić Sabaheta na kaznu zatvora u trajanju od 4,5 godina (četiri i po go- dine), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 23.2.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Optuženog Čikić Ibrahima na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine (dvije go- dine), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 24.2.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Optuženog Omerović Esada na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine (tri godine), stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 24.2.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Optuženog Smakić Huseina na kaznu zatvora u trajanju od 3,5 godina (tri i po go- dine) stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 23.2.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Optuženog Begović Dževada na kaznu zatvora u trajanju od 3,5 godina (tri i po go- dine) stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 13.3.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Optuženog Bibuljica Seada na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine (dvije godine) stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 13.3.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Optuženog Pućurica Seada na kaznu zatvora u trajanju od 3. godine (tri godine) stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 17.3.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Optuženog Pućurica Senada na kaznu zatvora u trajanju od 3,5 godina (tri i po go- dine) stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 17.3.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Optuženog Bošnjak Šefketa na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine (tri godine) stim što mu se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 7.4.1994. godine do 28.12.1994. godine.

Na osnovu čl. 69 KZ SRJ od optuženih se oduzima oružje i eksplozivne materije i to:

Od optuženog Šahman Rasima, automatska puška CZ kalibra 7,62 mm br. 450577, puška marke “Meverik” zv. pumparica kalibra 12 mm br. MV 784354, puška marke “Me- verik mozberk”, kalibra 12 mm br. 78074A, poluautomatska puška CZ kalibra 7,62 mm br. 427540, trenutno trobonska mina, lovačke municije 12 mm 66 komada, 667 komada municije kal. 7,62 mm, 920 kom municije 7,62 mm, 140 komada lovačke municije kalibra 12 mm, 26 komada pištoljske municije kalibra 9 mm i 18 komada municije za pušku ka- libra 5,56 mm, od optuženog Fetahović Erdžana dvije zolje, jedan PBP od 64 mm M 80, GDJE SUNCE NE GRIJE 263

17 bombi, 19 pakovanja plastičnog eksploziva, 110 kom štapina privrednog eksploziva, 35 detonatora, 4 metra sporogorećeg štapina i 10 metara eksplozivnog štapina, od optuženog Omerović Omera puškomitraljez kalibra 7,9 mm br. 8659, 150 komada metaka i 2 muni- ciske kutije sa redenicima, od optuženog Vesković Rifata automat “Škorpion” br. 3186 sa dva okvira kalibra 7,65 mm, pištolj “Makarov” br. 30859 kalibra 10 mm, prepravljen sig- nalni pištolj kalibra 5,6 mm marke “Longifer”, ručna ofanzivna bomba M 52 br. 8736 i 26 komada metaka kalibra 7,65 mm, od optuženog Hadžić Haruna pištolj marke “Lama” ka- libra 9 mm, automatska puška M 70, 7,62 mm, puška pumparica kalibra 12 mm, tri ručne bombe kašikare, 160 kom metaka kalibra 7,62 mm, plastični bidon sa lovačkom munici- jom i dva okvira od automatske puške, od optuženog Muratović Hakije automatska puška M 70 kalibra 7,62 mm br. 500636 sa dva okvira i 60 metaka, automatski pištolj “Škorpion” kalibra 7,65 mm br. 19134 sa jednim okvirom i 20 metaka, automatska puška M 70 kalibar 7,62 mm br. C-36346 sa 2 okvira i 60 metaka, automatska puška “Kalašnjikov” kalibra 7,62 mm br. B 4467 sa dva okvira i 60 metaka, 375 komada puščane municije kalibra 7,62 mm i 25 komada pištoljske municije kal. 7,65 mm, od optuženog Skenderović Isata automatska puška M 70 br. 659794 kalibra 7,62 mm sa dva okvira i 126 metaka istog kalibra, polu- automatska snajperska puška M 76 kalibra 7,9 mm br. 33724 sa optičkim nišanom istog broja i okvirom sa 24 metka istog kalibra, automat dobošar ruske proizvodnje kalibra 7,62 mm sa dobošom i 40 metaka istog kalibra, 3 klasa plastičnog eksploziva i 2 kese sa po 2 kg rudarskog eksploziva, od optuženog Hadžić Umera puška trofejna br. 109, lovački karabin CZ br. 52748, vojnička puška M 48 fabrički broj M 73095, puška jednocijevka – “Markina” (stara trofejna), pištolj marke “Parabeln” fabrički br. 3415 kalibra 9 mm, pištolj R 51 pllcice br. 647184 kalibra 7,65 mm sa okvirom i 8 metaka, pištolj marke “Zbrojovka” br. 68764 kalibra 7,65 mm sa okvirom i 8 metaka, 60 kom. metaka kalibra 8x57 mm, 15 kom. metaka kalibra 7,9 mm, 12 kom. metaka 7,65 mm i okvir za pištolj, od optuženog Ciguljin Avda automatska puška M 70 kalibra 7,62 mm br. 296008 sa 4 okvira, nožem, 120 kom. metaka, 2 ručne bombe M 50, puščana municija kalibra 7,62 mm u količini od 650 komada, od optuženog Spahić Sabaheta ručna bomba i štih dinamita sa kapislama, od optuženog Čikić Ibrahima pištolj marke CZ kalibra 7,65 mm br. 224771 sa dva okvira i 53 met- ka, ručna bomba M 75, od optuženog Smakić Huseina pištolj marke “Mauzer” kalibar 9 mm br. 90001864, 2 šanžera od pištolja, ručna bomba M 75 br. 8518 i 10 komada metaka od automatske puške, od optuženog Pućurica Senada automatska puška M 70 A br. 88704 sa 2 okvira i 60 metaka kalibra 7,62 mm i ručna bomba kašikara M 75.

Oduzeto oružje po pravosnažnosti presude predat će se Centru bezbednosti Bijelo Polje. Na osnovu čl. 95, 98 ZKP-a, optuženi se obavezuju da sudu plate solidarno na ime troškova krivičnog postupka iznos od 120 dinara i svaki od optuženih paušala iznos od po 600 dinara, stim što su dužni da jednu polovinu paušala uplate Ministarstvu pravde RCG na račun br. 50100-637-8-539 a drugu polovinu paušala i cjelokupan iznos troškova postupka Budžetu Republike Crne Gore na račun br. 50100-630-2-42, a optuženi Omerović Omer je dužan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.145 dinara, sve prednje u roku od 15 dana po prijemu pravosnažne presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 264 Ibrahim Čikić

O b r a z l o ž e nj e

Viši tužilac u Bijelom Polju optužnicom Kt. br. 5/94 od 21.7.1994. godine optužio je Šahman Rasima, Fetahović Erdžana, Hadžić Haruna, Hadžić Umera, Omerović Esada iz Rožaja, Omerović Omera, Kasumović Mevludina, Vesković Rifata, Spahić Sabaheta, Čikić Ibrahima, Smakić Huseina, Begović Dževada, Bibuljica Seada, Pućurica Seada, Pućurica Senada, Bošnjak Šefćeta iz Bijelog Polja, Muratović Hakiju, Skenderović Isata iz Berana, Brković Šefketa, Burnazović Rizaha i Ciguljin Avda iz Pljevalja za krivično djelo ugrožavanja teritorijalne cjeline iz č. 116 stav 1 KZ SRJ kažnjivog po članu 138 KZ SRJ, a pored toga optuženog Šahman Rasima, Fetahović Erdžana, Omerović Omera, Kasumović Mevludina, Vesković Rifata, Hadžić Haruna, Muratović Hakiju, Skenderović Isata, Hadžić Umera, Ciguljin Avda, Burnazović Rizaha, Spahić Sabaheta, Čikić Ibrahima, Smakić Hu- seina, Pućurica Senada i Brković Šefketa i za po jedno krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz čl. 204 stav 2 u vezi stava 1 KZ RCG izvršenog u sticaju sa naprijed navedenim krivičnim djelom. U završnoj riječi Viši tužilac u Bijelom Polju Milan Radović je precizirao optužnicu Kt. br. 5/94 od 21.7.1994. godine i to samo na strani 6 optužnice tako da ona treba da glasi:

Zbog toga što su:

U vremenu od aprila 1991. godine, do januara 1994. godine, u Rožajama, Beranama, Bijelom Polju, Pljevljima i drugim mjestima u cilju da upotrebom sile i protivustavnim putem ocijepe dio teritorije Savezne Republike Jugoslavije, koju čine područja opština: Plav, Rožaje, Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj i da od tih opština stvore samostalnu državu “Sandžak”, pripremali izvršenje krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne cjeline iz. 116 stav 1 KZ SRJ, na način što su: donijeli Ustav kao najviši pravni akt te države, sačinili Statut i Odluku o formiranju MNVS- a, tzv. Deklaraciju i tzv. Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak, pa su izvršavajući te odluke iz tih dokumenata i naloge predsjednika MNVS-a Sulejmana Ugl- janina, po tzv. “Organizaciono konstitucionoj šemi SDA Sandžak”, sa upustvom za prim- jenu, formirali resore kao paralelne organe vlasti na ovoj teritoriji između kojih su formirali i resor sigurnosti za teritorije gradova i mjesnih odbora, postavljali šefove resora sigurnosti, obrazovali vojne jedinice i ratne štabove sa imenovanjem komandira i naoružavali članove ovih paravojnih i parapolicijskih jedinica, planirali formiranje raznih jedinica i drugih or- gana, organizovali odabiranje i slanje na vojnu obuku u Tursku armiju većeg broja lica mus- limanske nacionalnosti i organizovano odlazili na vojnu obuku, radi pripreme stvaranja stručnog kadra i vojske buduće države “Sandžak”, ilegalno nabavljali veće količine oružja, municije i eksplozivnih materija koje građanima nije dozvoljeno. U ostalom dijelu optužnica je ostala neizmijenjena, stim što je tužilac tražio da se optuženim izreknu najstrožije vremenske kazne zatvora. Optuženi su u svojim odbranama kazali: Optuženi Šahman Rasim u toku istrage je kazao: Da je od formiranja stranke SDA postavljen za sekretara SDA za Republiku Crnu Goru. Stranka SDA je posebno registrovana za Crnu Goru, a posebno za Srbiju, jer su tako nalagali formalni razlozi. GDJE SUNCE NE GRIJE 265

Međutim, stvarno je postojala samo jedna stranka SDA za Sandžak, a njen sekretar je bio Rasim Ljajić koji je obavljao i njegove poslove. Sve poslove u stranci obavljali su rukovodeći ljudi SDA za Sandžak sa sjedištem u Novom Pazaru. Prva ideja o stvaranju autonomije Sandžaka potekla je od Sulejmana Ugljanina i Alije Izedbegovića. Tako, doni- jeta je odluka o formiranju autonomije Sandžaka na sastanku Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka. Kazao je da nije učestvovao na tom sastanku ali glavni odbor stranke SDA za Sandžak je razmatrao takvu odluku te je on sa njom upoznat. Glavni odbor Stranke SDA je donio odluku za sprovođenje referenduma za autonomiju Snadžaka. Glavni odbor SDA Sandžaka je u nižem nivou od MNVS-a. MNVS je sastavljeno od svih stranaka koje se formiraju od strane muslimana. Na sastanku na kom je donijeta odluka o sprovođenju ref- erenduma, formirana je izborna komisija i članovi Komisije. Sav materijal za referendum pripreman je u Novom Pazaru a potom je dostavljan pojedinim opštinskim odborima. On, Mehdija Husić i Harun Hadžić su donijeli materijal za sprovođenje referenduma u Bijelo Polje i predali ga Rifatu Veskoviću, Iljazu Hasanagiću, Refiku Šahmanu, Sijarić Senadu, Šahman Ibrahimu, Spahić Sabahetu i dr. Materijal su donijeli u ugostiteljski objekat Alije Halilovića zv. “Pod boriće”. Znao je da je na glasačkom listiću koji je bio pripremljen za referendum stajalo: “Jeste li za potpunu političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka sa pravom pripajanja jednoj od suverenih republika bivše Jugoslavije”. Glasao je za potpunu autonomiju Sandžaka i prihvatio je odluku o referendumu. Početkom 1991. godine, iz Novog Pazara je obaviješten da je zakazan sastanak na područiju Sjenice i da iz svih opštinskih odbora treba da prisustvuju po dva člana. On je pošao sa Mehdijom Husićem za Sjenicu. Sastanak se držao u jednom lokalu vlasništvo Tokovića. Na tom sastanku bilo je prisutno oko 50 članova SDA. Osim njega i Mehdi- je Husića iz Rožaja na tom sastanku su prisustvovali, Čikić Ibrahim i Šahman Refik iz Bijelog Polja, Brković Šefket i još jedno lice iz Pljevalja, iz Prijepolja Sadiković Šefko, sa još dvojicom lica, iz Sjenice Hodžić Jakup i dr. Tim sastankom rukovodio je Melajaz Ferid zv. Dido iz Novog Pazara. Dido je radio u obezbeđenju Sulejmana Ugljanina. Na sastanku se govorilo o radu stranke na terenu a na kraju sastanka Melajac je predložio da se oformi obezbeđenje na terenu obrazlažući to navodno čestim putovanjem predsjednika stranke Ugljanina. Predložio je da se u svim odborima po opštinama formiraju resori obezbeđenja. Prihvatili su formiranje takvih resora po formaciji ljudstva “9 + 1”. On je zajedno sa Mehdi- jom Husićem na tom sastanku zadužen da oformi te resore na terenu Crne Gore, odnosno da predlože rukovodioce resora obezbeđenja a oni su trebali da postave dalje članove. Za resor obezbeđenja odabrao je i postavio za područje Rožaja Ćorović Rešita za Bijelo Polje Šahman Refika a za Petnjicu Skenderović Isata. Postavljanje ovih ljudi kasnije je vršeno na sastancima odbora SDA na nivou opština. Tek kasnije iz organizaciono konstitucione šeme stranke SDA je saznao da se taj resor zove resor sigurnosti a ne resor obezbeđenja. Kasnije na jednom sastanku koji je održan krajem 1991. godine, ili početkom 1992. godine u Novom Pazaru, Sulejman Ugljanin je kazao da nije zadovoljan radom resora sig- urnosti. To isto su konstatovali i drugi članovi izvršnog odbora Stranke. Tad je, poslove u resoru sigurnosti preuzeo Ahmetović Soko i on je bio glavni za taj resor za čitav Sandžak. Ahmetović Soko je zadužio Mahmutović Aliju, da obiđe teren, na području Crne Gore, da utvrdi stanje resora sigurnosti i oživi njegov rad. Nakon tog obi- laska Ahmetović Soko je postavio za Rožaje a i za čitavo područje Crne Gore za šefa resora sigurnosti i Redžović Hajrudina. Po dolasku Ahmetović Sokola za šefa resora sigurnosti za Sandžak, resor sigurnosti je izmakao iz kontrole rukovodstva SDA za Crnu Goru. 266 Ibrahim Čikić

Na sastanku koji je održan na području Sjenice, kada je započeta organizacija resora sigurnosti, Melajac Dido je tražio od prisutnih da se zakunu, te je, pročitao tekst zakletve. Kasnije je čuo, da resor sigurnosti organizuje slanje ljudi muslimanske nacionalnosti za Tursku gdje je vršena vojna obuka u trajanju od po 2 mjeseca. Od svog sina Šahman Mirsada, saznao je, da je i on išao za Tursku, gdje je vršena vojna obuka u trajanju od po 2 mjeseca. Od svog sina Šahman Mirsada, saznao je, da je i on išao za Tursku, gdje završio vojnu obuku. Od sina je čuo da su zajedno sa njim išli na vojnu obuku Nurković Nazim, Z ejnilagić Mersad zv. Meče, Fetahović Erdžan, Muković Beli, Murić Rahman i dr. Od njega je čuo da su im za obuku davali po 400 – 500 DM, a da su im obećali i druge naknade. Nije saznao od sina zbog čega su išli na obuku u Tursku. Kazao je da mu se sin nalazi u inostrans- tvu. Nije učestvovao u slanju lica na vojnu obuku niti je organizovao naoružavanje članova SDA i nije prisustvovao nikakvim sastancima, radi dogovora o naoružavanju članova SDA i resora sigurnosti. U početku osnivanja stranke, on, Harun Hadžić i Mehdija Husić, dobili su od Jusufa Bećiragića iz Novog Pazara 4 pištolja španske proizvodnje marke “Astra” i 4 puške pump- arice. Za sebe je uzeo pušku i pištolj, a od tog naoružanja njegov sin Mirsad je dobio jednu pušku zv. pumparicu. Imao je ranije pištolj pod odobrenjem. Naoružanje je uzeo jer ga je bilo strah od prijetnji pojedinih lidera stranaka upućenih iz Beograda. Odlazio je za Sarajevo ranije i viđao se sa Alijom Izedbegovićem. Vraćajući se iz Sa- rajeva, zajedno sa Harunom Hadžićem, Mehdijom Husićem, Feridom Šarkinovićem i dr. svratio je u Višegrad, gdje su se dogovorili, da se formira, jedna stranka i to SDA. Neposredno prije izbijanja rata u Bosni iz centrale SDA u Novom Pazaru, obaviješten je, da se održava sastanak u Višegradu. Na sastanak je otišao sa Mehdijom Husićem. Tada im je Šabović Murat, kazao, da je na pomolu rat u Bosni i da muslimani iz Sandžaka a naročito iz Crne Gore nemaju šta da traže bez Bosne i da treba da se pripreme za rat. Priznao je da od naoružanja koje je pronađeno i oduzeto od njega, njemu pripada jed- na puška, dok je ostalo oružje njegovog sina Mirsada, Murić Rahmana i Kurpejović Safeta.

Optuženi Šahman Rasim na glavnom pretresu je još dodao: Da je bio član glavnog odbora SDA i da je prisustvovao na sastancima stranke SDA gdje je raspravljano o tome kako i na koji način da traže položaj muslimani u novoj Ju- goslaviji. Stav glavnog odbora SDA Sandžaka bio je da traže da se muslimani u novom Ustavu tretiraju kao narod. Međutim, u novom Ustavu SRJ muslimanski narod se nigdje ne pominje kao narod već kao manjina odnosno etnička grupa. Nakon sprovedenog ref- erenduma došlo je do formiranja memoranduma za uspostavljanje specijalnog statusa za Sandžak. Memorandum je donijelo MNVS-a iz Novog Pazara. Tekst memoranduma razmatran je na glavnom odboru SDA Sandžaka i zaključeno je da se njima vodi dijalog odnosno pregovori. Pošto su skupštine Republike Crne Gore i Srbije odbile da prihvate di- jalog o rješavanju statusa Muslimana u Sandžaku, prešlo se na međunarodni nivo. Tamo se tražilo pitanje rješavanja statusa Sandžaka. Međunarodne aktivnosti preduzimali su Harun Hadžić i Sulejman Ugljanin. Cilj tih aktivnosti bilo je rješavanje muslimanskog nacional- nog pitanja u novoj Jugoslaviji. Kasnije izbijanjem rata u Bosni došlo je na prostorima Sandžaka do ponižavanja mus- limana odnosno vršen je pritisak na njih bacanjem bombi od pojedinih ekstremnih grupa, upućivanjem prijetnji i sl. To je dovelo do toga da se muslimani samoorganizuju radi od- brane. Nije bio član MNVS-a niti mu je poznato ko su bili članovi tog vijeća. GDJE SUNCE NE GRIJE 267

Što se tiče sastanka u Sjenici kazao je da je bio prisutan, međutim, niko ga nije predložio za šefa resora sigurnosti za Crnu Goru. Nije prisustvovao sastancima koji su održavani u Pljevljima i drugim mjestima niti je dao zakletvu na sastanku u Sjenici. Takođe je kazao da nije bio šef resora sigurnosti za Crnu Goru niti je iste oformio za područje opština Bijelo Polje, Berane i Rožaje niti je koga postavljao za šefove resora sigurnosti. O formiranju kriznih štabova i vojnih jedinica, nabavci oružja, municije, eksploziva ništa mu nije poznato. U Sarajevo je išao prije rata isključivo u privatnim posjetama. Idući u Sarajevo uz put je svraćao u Višegrad i to pred sam ratni sukob u Bosni. Kazao je da je išao u Tursku radi posjete studenata, jer je imao, dva studenta u Turskoj. U Tursku nije išao sam već sa drugim predstavnicima, odnosno prosvetnim radnicima iz drugih opština. On je išao iz Rožaja, Muratović Hakija iz Petnjice, Spahić Sabahet i Ekrem Brković iz Pljevalja, Mujo Polimac iz Priboja i dr. Kazao je da mu nije poznato da mu je sin bio na vojnoj obuci u Turskoj. U Sarajevo nije išao radi nabavke oružja niti se ikad u Sarajevu sastajao sa bilo kim od čelnika SDA. Od optuženih iz Novog Pazara kazao je da poznaje Hodžić Jakuba, iz Tutina, Sadiković Šefka, iz Prijepolja, Ferida Melajca zv. Diba iz Sjenice i Redžović Hajrudina iz Rožaja. Upoznat je sa organizaciono konstitucionom šemom stranke SDA. Poznavao je Refika Akovu koji je rodom iz Godijeva a nalazi se u Turskoj. Upoznat je i sa slanjem stude- nata radi studiranja u Turskoj i načinu na koji je to vršeno. Na kraju je kazao da je u predkrivičnom postupku fizički i psihički bio maltretiran, da je doveden poslije toga kod Istražnog sudije i da je Istražni sudija unosio u zapisnik ono što se njemu svidjelo te da mu na kraju nije dao da pročita zapisnik. Prilikom njegovog ispitivanja bio je prisutan njegov advokat a na kraju je zapisnik potpisao.

Optuženi Fetahović Erdžan u toku istrage u svojoj odbrani je kazao: Da je od samog formiranja stranke SDA član te stranke te da je ušao u glavni od- bor stranke za Rožaje. Odmah nakon toga, na jednom od prvih sastanaka stranke SDA izvršena je podjela i zaduženje po resorima. Za politiku je bio zadužen Rasim Šahman, za kulturu Sabahudin Honsić, za ekonomiju Adem Fetić, a za resor sigurnosti Ćorović Rešid. Prilikom formiranja resora sigurnosti rečeno je da se on formira radi pomoći u slučaju ne- zgoda, požara i sl. Kod seoskog stanovništva resor ima funkciju da se pazi na nepoznata lica koja se kreću kroz selo. Svi zaduženi za resore imali su obavezu da za svoj resor nađu odgovarajuće ljude i da im daju konkretna zaduženja. Sa Redžović Hajrudinom upoznao ga je Rahman Murić iz Rožaja. Od njega je čuo da treba ljudi da se organizuju radi odbrane i zaštite od napada paravojnih jedinica. Primijetio je da se Redžović kretao sa grupama mlađih ljudi iz Rožaja. Zaključio je da on vrši neki kurs oko eksplozivnih naprava. U de- cembru mjesecu 1992. godine Redžović mu je pomenuo da bi trebao da ide na kurs u Tursku. Nakon toga, često mu je pominjao odlazak na kurs u Tursku. U prvoj polovini 1993. godine, Redžović mu je kazao da treba da se spremi za put i to u januaru mjesecu, da neće biti sam i da ima dosta mladića koji idu na kurs i da će za to dobiti 500 DM te da će im biti plaćeni svi troškovi. Novac je Redžović donio iz Novog Pazara pa je nakon toga pošao sa njim i još jednim licem autobusom do Skoplja. Na aerodromu u Skoplju je vidio da im ima oko 80 lica. Sjutradan iz Skoplja su odputovali za Instambul avionom. Na aero- dromu u Instambulu su ih dočekali dvojica rožajaca i to Kolašinac Džemail i Ibrahimović Raif, sa jednim oficirom Turske vojske. Od Kolašinca je saznao da su oni prvi koji su došli 268 Ibrahim Čikić da završe obuku za starešine buduće države Sandžak i da će im biti jedan od osnovnih zadataka po povratku u Sandžak da nastave sa obukom drugih kadrova. Na vojnoj obuci proveo je 17 dana. Za to vrijeme obučio se u rukovanju pješadiskim naoružanjem. Obuka je vršena u jednoj kasarni u blizini Izmira. Tokom obuke upoznat je sa nekim vrstama mina i eksplozivnih naprava. Zbog bolesti vraćen je u zemlju. Nakon dva mjeseca od njegovog povratka iz Turske primijetio je da su se vratili neki momci koji su bili sa njim na vojnoj obuci. Nakon izvesnog vremena pojavio se Redžović Hajrudin i tom prilikom ga upozorio da o tom kursu nikome ne priča. U julu mjesecu iste te godine, Redžović je došao kod njega i dao mu 52.000 DM na čuvanje. Kazao mu je da od tog novca može da da samo sinu Šahman Rasima Mirzi. Poslije toga, Mirza je dolazio u dva navrata kod njega te mu je on dao ukupno 7.000 DM. Iz razgovora okrivljenog Hajrudina i Šahman Mirze zaključio je da su oni kupovali oružje za taj novac, na području Rožaja i Bijelog Polja. Početkom druge polovine 1993. godine, čuo je, da su Šahman Mirza i Redžović Haj- rudin nešto kopali na terenu Rožaja. Naredne noći svojim kolima im je prevezao oružje. Prevezao im je 12 komada automatskih puški, 3 snajperske puške i 3 plastične kante sa municijom. Oni su to oružje zakopali. Polovinom januara mjeseca 1994. godine, kod njega je došao Muhović Nazim i kazao mu da kod Hasović Safeta postoji dio oružja, koje je kupio Redžović Hajrudin. Hasović je tražio od njega da to oružje sakrije. Torbu sa oružjem, sakrio je u staroj kući njegove babe. Kasnije je saznao da se u torbi nalazio eksploziv, bombe i 2 zolje. Bio je prisutan jednom prilikom kada je Redžović Hajrudin, uzeo dio eksploziva od Etemović Ljaka iz Novog Pazara. Redžović mu je govorio, da ima namjeru da oružje podijeli nekim licima. Prisust- vovao je sastanku gdje je izvršena podjela resora u stranci. Pored aktivnosti u stranci, bio je i predsjednik društva “Merhamet”. Svo oružje koje je nabavljeno, nabavljeno je radi od- brane od paravojnih formacija, koje bi se otrgle od legalne vlasti. Na nivou Rožaja oružjem je raspolagao Redžović Hajrudin. Osim njega, poznato mu je da su oružjem raspolagali Ahmetović Soko, Etemović Ljako, Hodžić Nedžib, kao i sin Rasima Šahmana Šahman Mirza. Na vojnoj obuci iz Rožaja u Turskoj bili su prisutni, Redžović Hajrudin, Šahman Mirsad, Murić Rahman, Muković Džeko, Omerović Esad zv. Esko, Skenderović Isat, Latić Hazbija, Škrijelj Muamer i druga lica.

Optuženi Fetahović Erdžan, na glavnom pretresu je kazao: Da navodi iz optužnice nijesu tačni, da je sve unaprijed pripremljeno i montirano od strane policije. Jedino je tačno, da je bio član glavnog odbora SDA za Rožaje i predsjednik društva “Merhamet”. Negirao je da je bio član resora sigurnosti i da je taj resor postojao. Postojale su samo redarstvene službe radi obezbeđenja promotivnih skupova stranke, tri- bina i sl. Nije vršio odabiranje lica za vojnu obuku u Turskoj, niti mu je o toj obuci bilo šta poznato. On nije obavio nikakvu vojnu obuku a za Tursku je išao krajem januara 1993. godine, radi prikupljanja humanitarne pomoći. Bio je u Istambulu 15 dana. Za oružje je kazao, da mu o o njemu nije ništa poznato i da ga je policija odvela prema selu “Sređani” i primoravala ga da kopa oružje na jednoj livadi. Oružje je kopao na više mjesta. Jedino zna o oružju koje su u kući njegove babe ostavili Nuković i Hasović. Upoznat je sa organizaciono-konstitucionom šemom SDA. Šema je razmatrana na glavnom odboru. Mehdija Husić je kazao da treba da se pripreme kadrovi za obavljanje funkcija u pojedinim resorima na tom odboru. Poznaje Šahman Mirzu a Etemović Ljaka, Ahmetović Sokola i Hodžić Nedžiba ne. Skenderović Isata je poznavao jer je bio sekretar GDJE SUNCE NE GRIJE 269

SDA za Berane. Ne poznaje Omerović Esada. Čuo je za MNVS i za njenog predsjednika Sulejmana Ugljanina, dok je za deklaraciju MNVS i o memorandumu ništa nije čuo, kao ni za stvaranje države Sandžak. Posebno je naveo da je u policiji tučen, odnosno maltretiran a nakon toga je doveden kod Istražnog sudije gdje je dao iskaz. Istražni sudija je sam formu- lisao zapisnik a on ga je na kraju potpisao plašeći se da ga ponovo vrate u policiju.

Optuženi Omerović Omer u toku istrage u svojoj odbrani je kazao: Da je u drugoj polovini 1991. godine, sa svojim vozilom marke “Mercedes” pošao za Sarajevo da bi nabavio oružje. Dolaskom u Sarajevo svratio je u jednu kafanu i kod jednog nepoznatog čovjeka se raspitivao gdje bi mogao da kupi dva tri pištolja. Taj čovjek ga je upu- tio u Centralu SDA govoreći mu da je tamo oružje jeftinije. Pošao je u Centralu SDA. Primio ga je jedan čovjek po imenu Emir. Kada mu je kazao zbog čega je došao, on mu je rekao da pođe u Novi Pazar kod Ahmetović Sokola i da preko njega može doći do oružja. Vratio se za Novi Pazar. Pronašao je Ahmetović Sokola u njegovoj prodavnici i sa njim razgovarao oko nabavke oružja. Tom prilikom Ametović Soko mu je dao potvrdu sa kojom je on ponovo pošao za Sarajevo. Ponovo je svratio kod Emira. Sa Emirom je pošao do skladišta oružja. Tom prilikom kod Emira je dobio puške i pištolje i to: 8 pušaka M 48 i 35 pištolja marke “Makarov”. Od municije je dobio uz svaki pištolj po kutiju od 25 kom. metaka. Ranije se dogovorio sa Mahmutović Rasimom da mu izvrši prevoz oružja do Bijelog Polja, jer je on vozio kamion za prevoz stoke. Utovario je oružje na kamion na aerodromu a potom su pošli za Bijelo Polje. Kod svoje kuće u Bijelom Polju ostavio je tri puške i 10 pištolja a preostalo oružje su otjerali za Novi Pazar i podijelili ga Ahmetović Sokolu, odnosno predali ga njemu. Komšiji Šukurica Ferku prodao je tri puške za 2.000 DM, Omerović Hidu dao je 2 pištolja za 600 DM, Bandić Nedžadu je dao jedan pištolj, Vesković Rifatu, Dizdareviću i Međedović Miku, dao je po jedan pištolj. Veskoviću je pištolj poklonio a ostali su mu dali po 300 DM. Šahman Refiku je dao 4 pištolja za 1.200 DM. Iste te godine Kasumović Mevludin zv. Meko, mu je kazao da je nabavio dva puško mitraljeza u Sarajevu i da mu se nalaze kod Šuke Idrizovića. Zamolio ga je da mu ih preveze od Sarajeva do Bijelog Polja. Pošao je za Sarajevo a Šuka Idrizović je mitraljeze prebacio kod kuće njegovog brata Munira u Sarajevo. Uzeo je jedan puško mitraljez i sakrio ga u bunker vozila “Mercedes” i tako ga prenio do Bijelog Polja. Puško-mitraljez je zadržao za sebe. Drugi puško-mitraljez iz Sarajeva prevezao mu je njegov brat Munir, te ga je on dao njegovom bratu Ćamilu. Uz puško-mitraljez dobio je 600 metaka od kojih je 300 zadržao za sebe a 300 je dao Ćamilu. Nešto kasnije kada je Kasumović Mevludin saznao da je on uzeo ova dva puško- mitraljeza Meko i Vesković Rifat su tražili od njega da im preda puško-mitraljeze odnos- no da jedan puško-mitraljez da sinpantizerima odnosno pripadnicima SDA u Koritima. Kasumović Mevlduin mu je tražio da iz Sarajeva preveze za njega 20 kg eksploziva. Od Kasumović Mevludina, Vesković Rifata i Refika Šahmana je kasnije saznao da je Meko puško-mitraljeze nabavio za stranku SDA. Kazao je da je za oružje išao samoinicijativno i da je mogao nabavio bi još više oružja. Oružje je dijelio osobama sa kojima je svakodnevno sjedio. Nabavku oružja je izvršio bez ikakvog cilja. Puško-mitraljez je zadržao za sebe radi sigurnosti svoje porodice, jer su u to vrijeme bili veliki nemiri u Pljevljima pa su stanovnici u Potkrajcima gdje on živi noću organizovali straže plašeći se od upada paravojnih jedinica. 270 Ibrahim Čikić

Na glavnom pretresu optuženi Omerović Omer je kazao: Da je bio član SDA i član IO za Bijelo Polje do referenduma za autonomiju Sandžaka a kasnije je napustio stranku i postao član DPS-a. Više puta je išao za Sarajevo kod brata koji mu tamo živi. Inače, po zanimanju je autoprevoznik. U jesen 1991. godine pošao je sa svojim vozilom marke “Mercedes” za Sarajevo da nabavi oružje za sina i sebe. Razlog za nabavku oružja je taj što mu je brat poginuo 1990. godine i više nije imao povjerenja u bilo koga. Prodao je kombi u Sarajevu a za novac kupio oružje. Kombi je prodao za 4.000 DM stim što je od tog novca odmah kupio 6 pištolja sa municijom i jedan puško-mitraljez. Svo naoružanje je dotjerao sa svojim vozilom marke “Mercedes”. Pištolje je rasprodao u komšiluku za iznos od po 300 DM a jedan pištolj je dao Vesković Rifatu za 50 l benzina koje mu je od ranije dugovao. Puško-mitraljez je zadržao za sebe i 300 metaka. Pored ovog puško-mitraljeza kupio je još jedan puško-mitraljez njegov sinovac Omerović Sinan a on mu ga je prebacio iz Sarajeva u Bijelo Polje. Kazao je da nije imao svoju jedinicu, nije orga- nizovao probne mobilizacije niti je naoružavao resor sigurnosti i krizni štab Bijelog Polja. Nije mu poznato da je postojao takav štab niti resor sigurnosti Ahmetović Sokola iz Novog Pazara nije poznavao niti se sa njim ikada sretao. Ne zna za vojnu jedinicu u mjestu Korita niti je za nju bilo kad prebacio tri puško-mitraljeza i 20 kg eksploziva. U Novi Pazar je išao samo jednom kada mu je umrla tašta. Nije čuo za MNVS-a, za Statut, memorandum i sl, niti mu je poznata ideja za stvaranje države Sandžak. Na kraju je kazao da je u policiji, tučen, maltretiran te da mu je zaprijećeno u policiji da mora dati istu izjavu i Istražnom sudiji a ako to ne uradi da će biti vraćen u policiju i ponovo tučen.

Optuženi Kasumović Mevludin u toku istrage u svojoj odbrani je kazao: Da je početkom 1991. godine otišao za Sarajevo da bi ostvario kontakte sa nekim od rukovodilaca SDA. Tom prilikom je upoznao Latić Dževada. Pitao ga je na koji način da dođe do oružja. Latić ga je uputio na Omera Behmena. Nakon razgovora sa Omerom Behmenom, pozvao je Rifata Veskovića da bi se sa njim dogovorio oko oružja. Nakon 2 – 3 dana u Sarajevo je došao Vesković. Vesković je u njegovom prisustvu razgovarao sa Omerom Behmenom. Behmen je nešto napisao na listu papira, to kovertirao i dao Veskoviću i uputio ih kod lica koje se zove Kemo iz stranke SDA. Prije toga, Omer Behmen je izvadio jedan automat “Škorpion” i kazao da ga poklanja jednom od njih dvojice. Taj škorpion uzeo je Rifat Vesković. Sa kovertom su pošli kod Kema i predali mu kovertu. On ih je pitao gdje će da im prebaci oružje. Tad mu je on dao adresu njegovog rođaka Šula Idrizovića iz Sarajeva. Kemo je do kuće Idrizovića prebacio tri – puškomitraljeza, dva au- tomata i 20 kg eksploziva. On je ostao još nekoliko dana u Sarajevu. Po njegovom povratku u Bijelo Polje Omerović Omer saznao odnekud za to oružje i često mu je pominjao, tako da je u vezi toga razgovarao sa Vesković Rifatom. Na kraju je odlučio da mu kaže gdje se nalazi oružje i rekao mu da mu ga dotjera. Javio je Šulu Idrizoviću da će za oružje doći Omerović Omer i da mu preda oružje i esploziv a za njega da ostavi jedan automat. Poslije izvesnog vremena, Idrizović Šule ga je zvao iz Sarajeva i kaza mu da je kod njega dolazio Omerović Omer sa bratom Munirom i da mu je dao svo naoružanje i eksploziv izuzev jednog automata. Kasnije je išao do Sarajeva i razmišljao se da donese sa sobom automat, međutim, na kraju se odlučio da automat ostavi kod Idrizovića. Jednom prilikom pitao je Omerović Omera šta je sa oružjem, a on mu je odgovorio da je oružje na sigurnom mjestu. Kada je pošao za Sarajevo pošao je sa ciljem da nabavi oružje lično za GDJE SUNCE NE GRIJE 271 sebe a kada je vidio o kakvom je naoružanju riječ odustao je od oružja. Sve aktivnosti oko nabavke oružja u Sarajevu je preduzimao Vesković Rifat. Ne zna koji je bio cilj nabavke oružja za Veskovića. Nije mu poznato ništa o postojanju resora sigurnosti. O sprovođenju referenduma za autonomiju Sandžaka saznao je od Rasima Šahmana. Uoči referenduma došli su Rasim Šahman i Harun Hadžić, donijeli glasačke listiće i kazali mu da ne moraju da idu po terenu već da sami upisuju imena i navodno glasanje. U glasačkom folmularu sam je upisivao imena komšija kao i samo glasanje. Nije mu poznato da je referendum bio zabranjen.

Na glavnom pretresu optuženi Kasumović Mevludin je kazao: Da je jedino bio podpredsjednik stranke SDA u Bijelom Polju te da se nije bavio poli- tikom. Politiku stranke vodio je predsjednik stranke i to u početku Ilijaz Hasanagić, a kasni- je Vesković Rifat. Kazao je da je u novembru mjesecu 1991. godine bio u Sarajevu 10 do 15 dana u posjeti rodbini. Za tih 15 dana jednom se sreo na Baš čašiji sa Rifatom Veskovićem, koji mu je tom prilikom ispričao da je došao kod rukovodstva SDA u Sarajevu da traži nekog ko može da utiče kod vlasti u Crnoj Gori da se lica nakon sprovedenog referenduma za autonomiju Sandžaka u Crnoj Gori puste. Nije bio član MNVS-a niti je nabavljao oružje za sebe, krizni štab i resor sigurnosti. Za krizni štab je čuo prvi put u policiji. Od optuženih poznavao je Burnazović Rizaha iz Pljevalja, koji je kod njega kupovao ribu, Omerović Omera, koga nije poznavao kao građanina. U Novi Pazar je išao samo privatnim poslom. Nikada nije čuo za deklaraciju MNVS-a, za Sandžak niti za državu “Sandžak”. Poznato mu je da su studenti slati na studije u Tursku ali ne i na vojnu obuku. Priznao je da je kod njega dolazio Alija Izedbegović i da ga je gostio u svojoj kući. Iako je bio pripadnik stranke, u stranci je obavljao samo tehničke poslove i to samo prevoza kolima. Pored toga, naveo je da ne poznaje novinara Latić Dževada iz Sarajeva niti Omera Behmena. Negirao je da je od Omera Omerovića bilo kada tražio oružje. Svoju izjavu kod Istražnog sudije dao je pod pritiskom jer mu je zaprijećeno da ukoliko ne ponovi izjavu koju je dao u policiji Istražnom sudiji, da će biti ponovo vraćen u policiju, i maltretiran.

Optuženi Vesković Rifat u toku istrage je u svojoj odbrani kazao: Da je u drugoj polovini 1991. godine, zakazan referendum o političkoj i kulturnoj autonomiji Sandžaka. Odluku o referendumu donijelo je MNVS-a sa sjedištem u Novom Pazaru. Tu odluku prihvatila je stranka SDA. Kao predsjednik stranke imao je zadatak da nakon referenduma podnese izvještaj o uspjehu referenduma na sjednici glavnog odbora SDA za Sandžak, sa sjedištem u Novom Pazaru. Poznato mu je da je referendum bio zabran- jen. Materijal za referendum za teritoriju Bijelo Polje, donijeli su Rasim Šahman, Harun Hadžić i Mehdija Husić. Kasnije na sastanku glavnog odbora SDA on je referisao da je referendum u Bijelom Polju uspio sa 70%. Poslije referenduma došlo je do hapšenja nekih aktivista stranke pa je od straha da ne bude uhapšen pobegao za Sarajevo. To isto su uradili Harun Hadžić, Rasim Šahman, Kasumović Mevludin zv. Meko i Mehdija Husić. Svi skupa su se dogovorili u Sarajevu da obiđu centralu SDA i da iznese njihove probleme. Prvi put u centrali SDA primili su ih Omer Behmen i Irfan Ajanović a drugi put Alija Izedbegović. Alija Izedbegović ih je obavijestio da je razgovarao oko referenduma i hapšenja pojedinih aktivista SDA sa Momirom Bulatovićem. Od Alije Izedbegovića tražili su pomoć u oružju. Tada su im obećali u centrali SDA u Sarajevu da će im pružiti pomoć u naoružanju kada budu bili u mogućnosti. Poslije završenog sastanka kod Alije Izedbegovića, pozvao ga je 272 Ibrahim Čikić

Omer Behmen zajedno sa Mevludinom Kasumovićem. Pošli su sa njim obojica. Tom pri- likom Behmen je izvadio pištolj marke “Škorpion” i kazao im da nema drugog, dajući im ga. Uzeo je taj pištolj za sebe. Pištolj je imao dva okvira sa municijom. U Sarajevu su se zadržali oko 10 dana. Za to vrijeme Kasumović Mevludin je pošao van Sarajeva sa svojim vozilom i kada se vratio donio je sa sobom 2 puške odnosno jednu automatsku pušku i jedan automat “Šmajser”. Ne zna da li je Mevludin to oružje donio sa sobom. Nakon neko- liko mjeseci Omer Omerović je donio iz Sarajeva dva puško-mitraljeza i dvije kese es- ploziva. Prije izbijanja rata u Bosni od Omera Omerovića dobio je na poklon jedan pištolj Ruske proizvodnje. Taj pištolj je imao namjeru da legalizuje. Polovinom 1993. godine, od Izeta Hodžića je kupio 2 bombe za 30 DM. Bombe je kupio zbog izbijanja rata u Bosni iz straha da se ne proširi na ostale djelove Jugoslavije. Mujo Ćevapović mu je poklonio jedan pištolj koji je prepravljen da koristi malokalibarsku municiju. Iako su postojale formalno dvije stranke SDA i to za Srbiju i Crnu Goru, defakto postojala je samo jedna stranka SDA za Sandžak čije je sjedište bilo u Novom Pazaru. Najviše tijelo stranke SDA za Sandžak bio je glavni odbor SDA Sandžak. Odluke tog odbora bile su obavezujuće za sve ostale niže organe stranke. Organizaciono-konstituionu šemu stranke SDA za Sandžak radio je Alija Mahmutović iz Sjenice. Šema je sadržavala 5 resora. Na nivou opštinskog odbora SDA Bijelo Polje, on je bio zadužen za politiku, Spahić Sabahet za nauku, Enver Hadžibegović za kulturu, za privredu Rasim Gorčević. Oko resora sigurnosti u početku je bilo govora o nji- hovom formiranju i najviše se raspravljalo oko naziva tog resora. Kasnije je iz Novog Pazara utvrđen sastav tih resora sigurnosti i donijeta je odluka u Novom Pazaru da se teritorija čitavog Sandžaka po resorima sigurnosti podijeli na tri teritorijalne cjeline po gradovima. Za resor sigurnosti za dio crnogorskih opština zadužen je Rasim Šahman. Rasim Šahman je za taj resor zadužio za opštinu Bijelo Polje Refika Šahmana. O djelovanju resora sigurn- osti nije znao ništa do povratka nekih lica iz Turske. Jednom prilikom ispred kancelarije SDA u Bijelom Polju zatekao je tri četiri momka i to: Pućurica Ćena, Bibuljicu zv. Bibe, Balijagić Žutog i Batilovića kome ne zna ime. Od njih je saznao da su se vratili iz Turske i da su završili vojnu obuku, te da su došli da im naknade troškove koji su im obećani u vezi sa tom obukom. Tada je saznao da iz Bijelog Polja je bilo upućeno 15 momaka. Nakon toga, pošao je kod Mahmutović Alije u Sjenici zajedno sa Balijagićem, Međutim, Mahmutović se naljutio zbog toga što su došli. Nije im dao troškove, te je Balijagiću obećao da mu od Humanitarnog društva obezbijedi nešto od namirnica kao i za lica koja su se vratila iz Tur- ske sa obuke. To je kasnije i uradio. Pozvao je nakon toga Refika Šahmana na razgovor u vezi sa radom resora sigurnosti i u vezi slanja tih momaka za Tursku. Tom prilikom Refik Šahman mu je kazao da je od Rasima Šahmana dobio naređenje da odabere 15 momaka radi vojne obuke u Turskoj i da je formirao trojke kao male jedinice – vojne formacije koje imaju zadatak bezbjednosti. Od hodže iz Bistrice jednom prilikom je saznao da je Refik Šahman sa grupom mladića polagao zakletvu u džamiji i da je istjerao hodžu iz džamije. Za Tursku je putovao tri puta. Prvi put prije 7. godina kod sestre i zeta. Tom prilikom upoznao je Refika Akovu koji je brat njegovog zeta. Drugi put je putovao u januaru mjese- cu 1993. godine takođe kod sestre i zeta. Kod njih se zadržao 15 dana. Za to vrijeme pos- jetio je Klub iseljenika sandžaklija. Treći put je putovao po pozivu Sulejmana Ugljanina. Kod Ugljanina su putovali i iz ostalih gradova Sandžaka i to Brković Šefket iz Pljevalja, Smajo Polimac iz Priboja, Suljević iz Sjenice, iz Novog Pazara Ferzija Murić i dr. Za Tursku su odputovali iz Novog Pazara. Na tom putovanju održali su dva sastanka gdje je bilo riječi o problemima studenata iz Sandžaka i njihovom položaju. Obišli su Instambul i Ankaru. GDJE SUNCE NE GRIJE 273

Obišao je centar “Aber Sandžak – vilajet” i tom prilikom se upoznao sa koordinatorom tog centra Mustafom. Sa tim centrom ranije su kontaktirali i dostavljali im podatke o aktuel- nim zbivanjima na područiju Bijelog Polja. Podatke su slali iz kancelarije SDA u Bijelom Polju. Po povratku iz Turske Refik Akova im je dao 500.000 turskih lira za piće. Formiranje resora od strane SDA nije shvatio kao formiranje paralernih organa vlasti. Nije preduzi- mao nikakve radnje u vezi formiranja bilo kakvih jedinica odnosno oružanih formacija na područiju Sandžaka niti je formirao krizni štab za Bijelo Polje, niti odabirao članove kriznog štaba. Referendum je bio proba da se ispita volja naroda da li je za političku i teri- torijalnu autonomiju Sandžaka. Kod sebe je držao geografsku i cestovnu kartu Sandžaka. Poznato mu je da je Ustav SRJ donijet 1992. godine u aprilu mjesecu. Smatra da ni jednom radnjom nije ugrozio teritorijalnu cjelinu SRJ.

Na glavnom pretresu optuženi Vesković Rifat je kazao: Da je optužnica inskonstruisana, montirana u saradnji sa policijom da bi se diskredi- tovao muslimanski narod. Sve što je rađeno prema optuženom rađeno je sa podporom aktuelne vlasti. Pored toga, kod muslimanskog naroda je postojao strah od paravojnih formacija koje su se javile u Crnoj Gori. Istvoremeno je došlo do raspada SFRJ, a novim Ustavom SRJ pitanje muslimana nije rješeno na adekvatan način, pa je, stranka SDA pokušavala da to pitanje riješi legalnim putem kroz pregovore sa legalnim organima vlasti. Kad se nije uspjelo u pregovorima sa legalnim organima vlasti prešlo se na međunarodni nivo. Obrazovane su Komisije pri međunarodnoj zajednici u Ženevi, Londonu. Muslimane Sandžaka odnosno Crne Gore, predstavljao je Ha- run Hadžić. Iz optužnice je priznao da je jedino tačno da je bio predsjednik SDA u Bijelom Polju, i to od kraja 1991. godine, a od 1992. godine, stranka SDA je zamrzla rad i nije izlazila na izbore, koje je, zakazala i održana aktuelna vlast te godine. Negirao je da je bio predsjed- nik odnosno komandant (kriznog) vojnog štaba Bijelo Polje, da je bio član MNVS-a i da je izvršavao njihove odluke. Kao predsjednik stranke nekoliko puta je išao u Pazar gdje se sus- retao sa Sulejmanom Ugljaninom. Na tim sastancima bili su prisutni svi predsjednici odbora i na tim sastancima se raspravljalo o stanju u stranci i političkom odnosno bezbednosnom stanju. Nikad nije čuo ni od koga na sastancima o stvaranju države “Sandžak”. Bilo je govora o stavaranju autonomije Sandžaka a kasnije je bilo govora o specijalnom statusu za Sandžak. Nikada se nije saglasio sa odlukom o donošenju statuta, karte i ustava, te drugih akata i formi- ranju paralernih organa vlasti. Ne zna za slanje lica u Tursku na vojnu obuku ali mu je poznato o slanju lica muslimanske nacionalnosti u Tursku radi studija. Nije nikada organizovao niti formirao resore u Bijelom Polju, niti je postavljao šefove resora. Nikada nije dobijao orga- nizaciono – konstitucionu šemu stranke, niti zna o čemu se radi, a niti je glavni odbor SDA Bijelo Polje bilo kada raspravljao o šemi stranke. Svi materijali odnosno odluke upustva koji su slati iz centrale SDA iz Novog Pazara išli su kod sekretara, odnosno kod Spahić Sabaheta. Znao je da su postojale ranije redarstvene službe koje su obezbjeđivale skupove. Nikada nije formirao vojne jedinice po mesnim zajednicama, sačinjavao planove tih jedinica i organi- zovao probne mobilizacije niti grupe za obezbjeđenje, evakuaciju, niti je koordinirao radom tih jedinica. Iz centrale, iz Novog Pazara, nije preuzeo nikad DM radi kupovine oružja niti je oružje dijelio članovima SDA. Nije išao u Sarajevo da traži naoružanje kod rukovodstva SDA, niti je ilegalno organizovao prebacivanje tog oružja za Bijelo Polje. Ne zna za vojnu jedinicu u Koritima, niti je ikada za to vojnu jedinicu nabavljao oružje. Omera Behmena je upoznao u Sarajevu kada je pobegao poslije referenduma za autonomiju Sandžaka. Za to vri- 274 Ibrahim Čikić jeme u Sarajevu sreo je Rasima Šahmana, Haruna Hadžića, Meka Kasumovića i Mehdiju Husića. Tom prilikom sreo se sa Alijom Izedbegovićem, gdje su razgovarali oko kongresa i oko hapšenja članova SDA u Bijelom Polju. Omer Behmen mu je poklonio pištolj marke “Škorpion”. Od Omera Omerovića je dobio pištolj marke “Makarov” kalibra 10 mm i neko- liko metaka. Pištolj mu je uzeo za gorivo koje mu je Omer dugovao. Od Hodžić Izeta kupio je dvije bombe kašikare. Kasnije je kupio 25 metaka kalibra 7,65 mm. Mujo Ćevapović mu je poklonio pištolj sa jednim metkom a to je ustvari obična cijev. Sejfić Nasufa nije slao na obuku da rukuje radio stanicom i istog ne poznaje. Sa Refikom Šahmanom bio je u sukobu od kraja 1991. godine. Sukobi su bili stanački. Poznavao je Aliju Mahmutovića, Pućurica Ćena, Muratović Hakiju. Postojali su mesni odbori SDA i predsjednici mesnih odbora. Ustav Sandžaka nikada nije gledao dok je Memorandum o specijalnom statusu muslimana u Sandžaku čitao. Nikada nije vidio šemu vojne organizacije. Nije poznavao Ahmetović Sokola i Melajac Dida. Na kraju je kazao da je predhodno u policiji maltretiran i da je izjavu kod Istražnog sudije potpisao iz straha te da je Istražni sudija praktično prepisao izjavu iz policije.

Optuženi Hadžić Harun u toku istrage se branio ćutanjem. Na glavnom pretresu između ostalog je kazao: Da je čitav proces od samog početka, a koji se vodi protiv njega i ostalih montiran od strane policije i predstavlja spregu sa postojećom vlasti. Optuženjem njega i drugih optuženih aktuelna vlast u Crnoj Gori je htjela da diskredituje stranku SDA i njih kao političare. Istakao je, da je, stranka SDA svu svoju aktivnost usmjerila na rješavanju mus- limanskog nacionalnog pitanja nakon raspada bivše SFRJ. Cilj starnke je bio da se iznađe status muslimana mirnim putem, kroz dijalog sa aktuelnim organima vlasti, u Crnoj Gori, Srbiji i Saveznoj Republici Jugoslaviji. Smatra da pitanje muslimana nije bilo riješeno na valjan način ni u bivšoj SFRJ, kao i u opšte nacionalna pitanja, te da se, zbog toga, SFRJ raspala. Savezna Republika Jugoslavija je tek konstituisana 27. aprila 1992. godine, a njemu se i ostalim optuženim optužnicom na teret stavljaju radnje prije tog perioda, dakle, kad SRJ nije ni postojala. Njemu i njegovim istomišljenicima je već ranije jednom suđeno za ovo djelo nakon sprovedenog referenduma u Sandžaku te smatra da se radi o presuđenoj stvari. Radna komisija koja je radila na Ustavu Republike Crne Gore, odnosno Žabljačkom ustavu, nije prihvatila amandmane stranke SDA da se muslimani u novoj SRJ tretiraju kao narod. Smatra da su muslimani novim ustavnim rješenjima u Crnoj Gori svedeni na etničku grupu, odnosno manjinu i da njihov status je neriješen. Zbog toga, stranka SDA je pokušala da to pitanje riješi dijalogom sa aktuelnom vlašću, mirnim putem. Taj dijalog stranka je pokušala odmah nakon formiranja SRJ. Kada su vidjeli da njihovi odbornici (od- bornici stranke) SDA u Skupštini RCG, ne mogu, ništa da riješe u korist muslimanskog naroda sa aktuelnom vlašću, njihovi odbornici odnosno poslanici su skupštinu napustili i nijesu učestvovali na izborima 1992. godine. Smatra da MNVS-a nije ilegalno i da nema ilegalne organe vlasti, već da je to jedna vanstranačka organizacija, koja okuplja sve musli- mane u Sandžaku, njihova udruženja i stranke. Obzirom da MNVS-a nije ilegalno ni akti koje ono je donosilo nijesu mogli biti ilegalni. MNVS-a je stvoreno raspadom bivše SFRJ radi zaštite interesa muslimanskog naroda u Sandžaku. Posebno je istakao da je polovinom 1992. godine, bio na sasanku u Vili Gorica u Pod- gorici sa predsjednikom Jugoslavije Ćosićem i da je sa njim razgovarao oko rješavanja mus- limanskog pitanja u SRJ. Na tom sastanku nije bio prisutan niko od aktuelnih vlasti Crne Gore. Ćosić se složio, tad, da se pitanje muslimana riješi kroz specijalni status i da treba GDJE SUNCE NE GRIJE 275 da se riješi pitanje muslimana. Ćosić je tad predložio da se pitanje muslimana riješi kroz specijalni status predviđen u Haškom dokumentu kada je Crna Gora prihvatila a podpisao ga predsjednik Bulatović. Nakon tog razgovora sa Ćosićem, Gerent Arens i Tijer Berbosier posjetili su Lorda Karingtona a potom su došli u Rožaje. Sa njima su nastavili razgovore o Haškom doku- mentu. Oni su izložili uopštenu zamisao rješavanja Jugoslovenske krize. Na tom sastanku nije bio niko od predstavnika crnogorske vlasti. Na tom sastanku bio je prisutan Rasim Šahman i dr. 30. juna 1992. godine, on je pošao u Brisel, jer ga je MNVS-a ovlastilo da bude vođa delegacije za pregovore i rješavanje pitanja muslimana kao manjine iz Crne Gore. U Briselu su bili prisutni na sastanku radne grupe predstavnici Crnogorske vlade Novosel i Gajević. Tu se vodio razgovor o specijalnom statusu muslimana u Sandžaku. Tražio je da se u okviru Haškog dokumenta riješi pitanje muslimana. Sa tim se složio i Gajević. Međutim, niko tada nije dao konkretan predlog za rješavanje problema. U avgustu mjesecu 1992. godine, išao je za London po ovlašćenju MNVS-a za Sandžak. Sve što je rađeno u stranci SDA rađeno je i MNVS-a. Poslije sastanka u Londonu on i Rasim Ljajić su se sastali u Ulcinju sa italijanom koji je bio član radne grupe i sa Sančom Kultinjom. Na tom sastanku nijesu bili predstavnici aktuelne vlasti iz Crne Gore, već samo Albanci. I na tom sastanku se razgovaralo o speci- jalnom statusu. 17.9.1992. godine, u Ženevi su počeli razgovori o Jugoslaviji. Istovremeno je počeo rad u grupi za manjine u okviru ženevske konferencije. Na toj konferenciji nijesu bili predstavnici Crne Gore i Srbije. On je išao ispred stranke SDA i MNVS-a. Na toj konferenciji je zaključeno da oni uobliče zahtjev za specijalni status da bi oni znali šta muslimani hoće. Nakon sastanka u Ženevi ponovo je održan sastanak u Ženevi u novembru 1992. go- dine a na kom sastanku je prisustvovao Sulejman Ugljanin. Nakon ovih konferencija MNVS-a je odlučilo da traži specijalni status i da napravi akt u pismenom obliku. Odluka o specijalnom statusu donešena je u januaru 1992. godine i time je stavljena van snage deklaracija MNVS-a i tada su odpale sve opcije za državu, a država Sandžak nikada nije ni postojala. Početkom 1993. godine urađen je nacrt memoranduma a isti je radio pravni savjet MNVS-a. Ne zna ko su članovi MNVS. 6.6.1993. godine, MNVS-a u Novom Pazaru je definitivno usvojilo tekst memoran- duma za specijalni status i odlučilo je da se takav tekst dostavi skupštinama Crne Gore i Srbije. To je kasnije i urađeno. Vlada Republike Crne Gore i Srbije su odbile da prihvate memorandum. U avgustu mjesecu 1993. godine, on i Sulejman Ugljanin su posjetili oko 10 stalnih misija pri Ujedinjenim Nacijama i uručili im po primjerak memoranduma. Posjetili su na- kon toga, Ministarstvo inostranih poslova Francuske, gdje su im takođe uručili primjerak memoranduma i obrazložili svoje stavove, a potom su pošli u Hag, u UMPO, koji pred- stavlja nevladinu organizaciju na međunarodnom nivou i predstavlja narode koji nijesu učlanjeni u Ujedinjenim nacijama. I njima su uručili primjerak memoranduma i iznijeli svoje stavove. U novembru mjesecu 1993. godine, podpredsjednik Lorda Ovena, Pjer Marsel i predsjednik radne grupe Marsel Rej posjetili su Novi Pazar i MNVS-a, te su im prenijeli da će pitanje Sandžaka doći na dnevni red. 276 Ibrahim Čikić

Od 9.12. do 12.12.1993. godine, on i Sulejman Ugljanin bili su u Njujorku, Vašingtonu, u organizaciji UMPA i prisustvovali su sastanku gdje je bio prisutan generalni sekretar Ujedinjenin nacija. Na tom sastanku on i Ugljanin su im predočili memorandum. Ugljanin je govorio na tom sastanku i obrazlagao memorandum. U Vašingtonu su posjetili Senat i hu- manitarne organizacije za ljudska prava. U tim razgovorima su saznali da propaganda nečija radi protiv njih. 7.1.1994. godine vratio se iz Amerike a 27.1.1994. godine je uhapšen. Priznao je da je predsjednik stranke SDA za Crnu Goru, podpredsjednik MNVS-a i predsjednik glavnog odbora SDA Sandžak. Nije zamjenik predsjednika MNVS-a, Sulej- mana Ugljanina. Tvrdio je da nije prenosio nikakve odluke Sulejmana Ugljanina i upustva opštinskim odborima SDA Crne Gore. Smatra da MNVS-a, nije donosilo nikakve odluke kojima bi se pripremali uslovi za stvaranje države Sandžak. Kartu Sandžaka radio je jedan čovjek u Zagrebu i nikakva odluka o karti nije donešena. Resori sigurnosti nikada nijesu postojali niti je o njima donijeta bilo kada, bilo kakva odluka. Organizaciono-konstitu- cionu šemu stranke su dobili odmah na početku osnivanja stranke i šema je dostavljena svim odborima. Imao je kod sebe šemu stranke. Po toj šemi stranka SDA je imala svoje resore na svim nivoima. Na taj način, stranka je pripremala kadrove, ukoliko pobijedi na izborima. Ne zna da li je postojao glavni štab u stranci niti bilo kakve vojne ili paravojne jedinice te paravojni organi vlasti. Ne postoje nikakvi vojni, mobilizaciski ili drugi planovi. Nije postavio Rasima Šahmana za šefa resora sigurnosti za Crnu Goru, niti ima veze sa slanjem lica muslimanske nacionalnosti u Tursku. Nije organizovao nabavljanje oružja niti je u tom cilju odlazio u Sarajevu, mada je ranije u Sarajevu živio 9. godina. Ne zna za posto- janje radio stanica, za uspostavljanje veze između resora sigurnosti po opštinama, niti je vršio koordinaciju između resora sigurnosti. Nikada nije bio u Višegradu radi dogovora o uspostavljanju koridora između Sandžaka i Bosne. Za oružje je kazao, da je nabavljano od strane muslimanskog naroda, iz straha, zbog događanja na prostorima bivše Jugoslavije i okolo. Oružje je nabavljeno u cilju odbrane a ne stvaranja države. Što se tiče radio stanice naveo je da je ona nabavljena radi formi- ranja radio kluba u Rožajama. Tako radio stanicu koja je nađena kod njegovih roditelja nabavio je Mehdija Husić, pa je, zbog malog dometa nijesu ni upotrebljavali. Radio stan- ica je ostala na katunu kod njegovih roditelja, a oni su je izbacili i ostavili u jedan stari šporet na smeću, kada su napustili katun. Radio stanica nije imala nikakvih tajnih šifri. Za ustav države “Sandžak” je kazao, da se ne radi ni o kakvom ustavu, jer on nije potpisan niti ovjeren od bilo kod nadležnog organa. Za taj ustav znao je on i Sulejman Ugljanin. Ustav je donijet zbog toga što je u memorandumu za specijalni status Sandžaka u jednom poglav- lju istačeno, da će se prava naroda u Sandžaku detaljnije urediti Ustavom. Od Sulejmana Ugljanina je saznao da je on angažovao neke stručnjake za izradu memoranduma, druge za ustav, a treće za statut. Ugljanin mu je jednom navodno kazao da im je ustav države Sandžak podmetnula UDBA i KOS. Rekao je da je primjerak ustava dobio u septembru mjesecu 1993. godine, a pošto predstavnici Ženevske konferencije su im kasnije prenijeli, da im uz memorandum ne treba nikakav akt, ostavio je ustav kod sebe, dok mu ga nije u kući pronašla i oduzela policija. MNVS-a u užem krugu imalo je 15 ljudi a u širem sastavu bili su i predsjednici opštinskih odbora SDA. MNVS-a održalo je svega tri sjednice i to jednu u januaru 1992. godine, kada je donijet statut MNVS-a i stavljena van snage deklara- cija MNVS-a, drugi sastanak je održan početkom januara 1993. godine, kada je donijeta odluka da se traže ljudi koji će raditi memorandum i prateće dokumente a treća sjednica je održana 6.6.1993. godine, na kojoj je usvojen konačni pismeni tekst memoranduma o GDJE SUNCE NE GRIJE 277 specijalnom statusu i donijeta odluka da se memorandum dostavi međunarodnim orga- nizacijama i vlastima u Srbiji i Crnoj Gori. Smatra da MNVS-a nije imalo svoje organe, paralelnim organima aktuelne vlasti. Između glavnog odbora SDA i MNVS-a postojala je saradnja i na odboru stranke bi prvo uobličavana mišljenja a potom bi išli na MNVS- a. MNVS i Glavni odbor SDA nikada se nijesu mimoilazili u mišljenjima. Putovao je za Tursku, Ameriku, Ženevu, Cirih, Brisel i sl. Smatra da mu nikada nije bila ideja da stvori državu “Sandžak”, a to nije bila ideja ni stranke SDA ni MNVS-a. Na kraju je istakao da je u policiji tučen, maltretiran te da mu je prijećeno.

Optuženi Muratović Hakija u toku istrage je u svojoj odbrani kazao: Da je član stranke SDA i predsjednik stranke SDA za Berane. Na sastanku glavnog odbora SDA koji je održan u Novom Pazaru, prihvatio je stav MNVS-a, da se sprovede referendum za autonomiju Sandžaka, iako je znao da je Skupština Republike Crne Gore zabranila isti. Sa svojim vozilom iz Rožaja preuzeo je glasački materijal i dopremio ga na područje Berana. Glasačke listiće preuzeo je od Rasima Šahmana sekretara SDA za Crnu Goru. Materijal je podijelio aktivistima SDA iz Berana koji su sproveli referendum. U toku 1992. godine iz Novog Pazara, dobili su organizaciono-konstitucionu šemu stranke po ko- joj je trebalo da se izvrši formiranje resora. Šema je trebala da bude tajna a i rad stranke je trebao da bude tajan, obzirom na djelovanje resora. Postavio je članove resora. Za resor nauke odabrao je Adrović Saliju, za resor kulture Škrijelj Asima, za resor politike Šabotić Reha i za resor sigurnosti Skenderović Isata. Šefovi tih resora imali su zadatak da dalje post- avljaju ljude – članove resora. Resor sigurnosti u miru je imao zadatak da organizuje pro- motivne skupove, pomaže u slučaju elementarnih nepogoda, odnosno to bi radio krizni štab koji se formira u okviru resora sigurnosti, a taj isti krizni štab imao bi zadatak ratnog štaba ukoliko bi došlo do rata. Zaduženja oko ratnog štaba imao je Skenderović Isat jer je po funkciji pokrivao resor sigurnosti. O postavljanju ljudi za šefove resora imao je obavezu da obavijesti centralu SDA odnosno glavni odbor SDA u Novom Pazaru. Skenderović kao šef resora sigurnosti zbog prirode resora je bio samostalan u svom radu i nije imao obavezu da ga obavještava, već je obavještavao glavni odbor SDA Berane i glavni odbor stranke SDA za Sandžak sa sjedištem u Novom Pazaru i to odbor koji se bavio resorom sigurnosti. Skenderović Isat mu je tokom 1992. godine, kazao da je dobio nešto novca za nabavku oružja i tada je pomenuo sumu od oko 5.000 DM. Saglasio se sa njim da on za taj novac kupi oružje. Ne zna koliko je Skenderović oružja nabavio ni od koga je novac dobio. Resor sigurnosti na nivou stranke za njega je bio tajna i samo ljudi iz resora sigurnosti na nivou stranke gledano linijski znali su za novac, odakle potiče i zašto se upotrebljava. Poslije iz- vesnog vremena Skenderović Isat mu je donio tri puške automatske i jedan pištolj marke “Škorpion”. To oružje sakrio je. Njegov i Isatov zaključak je bio da se oružje podijeli aktiv- istima stranke SDA. Ne sjeća se da je glavni odbor SDA Berana raspravljao o slanju ljudi na vojnu obuku u Tursku ali smatra da je to bila tajna i da se o tome nije smjelo pričati. Poznato mu je da je stranka slala studente na školovanje u Tursku, te da je Turska snosila troškove školovanja. Za slanje studenata iz Crne Gore zadužen je Rasim Šahman. On je svu dokumentaciju primao i dostavljao Novom Pazaru gdje je radila komisija koja je vršila selekciju kandidata. Nije mu poznat cilj školovanja. Oružje koje je dobio od Skenderovića imao je namjeru da podijeli aktivistima SDA a za sebe da zadrži automatsku pušku ili pištolj. Da je referendum uspio oni bi putem legalnih organa tražili ono što je zacrtano memorandumom. 278 Ibrahim Čikić

Na glavnom pretresu optuženi Muratović Hakija je kazao: Da se radi o montiranom-policiskom procesu da bi ga stranka SDA diskreditovala pa i sam muslimanski narod. Iz optužnice je priznao samo da je bio predsjednik SDA Berana i to od 28.8.1992. godine kada je konstituisan opštinski odbor SDA za Berane. Tada na tom sas- tanku glavni odbor je imenovao pojedina lica za nosioce pojedinih resora, nauku, kulturu i sl. Tad su formirali redarstvenu službu. Negirao je da je postojao resor sigurnosti, da je postavio Skenderović Isata za šefa resora sigurnosti, da je formirao krizni štab sa Skenderović Isatom i da mu o tome nije ništa poznato. Takođe, kazao je, da nije pravio ratne planove za opštine i mjesne zajednice ni naoružavao članove resora sigurnosti i ratnog štaba. Tvrdio je da je za sebe kupio tri automatske puške i jedan škopion. Oružje je nabavio zbog straha od rata i rat- nog okruženja. Oružje je držao jedno vrijeme u kući a potom ga je zakopao jer je zaključio da se situacija smiruje. Niko ga nikada nije slao na obuku niti je povodom toga izvršavao bilo čije usmene ili pismene naloge pa ni MNVS-a. Nije bio član MNVS-a, a bio je član SDA Glavnog odbora u Pazaru. Prisustvovao je sjednicama glavnog odbora SDA u Novom Pazaru i tada se raspravljalo o radu opštinskih odbora i o problemima u stranci. Nikad se nije raspravl- jalo na glavnom odboru SDA za Sandžak o odlukama MNVS-a. Odluke koje su donošene na glavnom odboru SDA Sandžaka obavezivale su opštinske odbore. Kazao je da je u junu mjesecu 1993. godine išao u Tursku da obilazi studente i da su sa njim išli iz Crne Gore Rasim Šahman i Spahić Sabahet. Tad su išli i drugi predstavnici iz sandžačkih gradova. U Turskoj su bili od 8 do 10 dana i boravili su u gradovima Ahisar i Kišihir. Za to vrijeme spavali su sa studentima i sa njima se hranili. U Turskoj su posjetili koordinacioni centar stranke SDA. Za vrijeme boravka u Turskoj nijesu se međusobno razdvajali i svuda su skupa išli zajedno. Ne poznaje Refika Akovu, Ahmetović Sokola, Hodžić Nedžiba, Jakuba ni Etemović Džemala. Na kraju je kazao da je u policiji maltretiran i da je izjavu kod Istražnog sudije dao pod silom, prijetnjom, prinudom.

Optuženi Skenderović Isat u toku istarge u svojoj odbrani je kazao: Da je obavljao funkciju sekretara glavnog odbora SDA za Berane. Prije sprovedenog referenduma o političkoj i teritorijalnoj autonomiji Sandžaka bio je prisutan na skupštini SDA u Novom Pazaru kada je donijeta odluka da se provede referendum. Međutim, nije bio prisutan kada se referendum sprovodio. Dok je on bio sekretar SDA Berana funkciju predsjednika je obavljao Hakija Muratović. Poslove sekretara obavljao je za novac. Novac je poticao jednim dijelom iz inostranstva, nešto iz Novog Pazara a nešto od prihoda kluba. Početkom 1992. godine iz Novog Pazara došla je organizaciona šema SDA po kojoj su morali odmah da postupe. Hakija Muratović kao presjednik stranke SDA za Berane ga je predložio da obavlja poslove šefa resora sigurnosti. Pored njega predložio je i druga lica za druge resore. Svi predlozi Muratovića, usvojeni su od strane glavnog odbora SDA Berane. Po organizacionoj šemi resor sigurnosti je trebao da pomaže u slučaju elementarnih nepo- goda, da organizuje i priprema tribine i obezbeđuje skupove građana. U martu mjesecu 1992. godine, za vrijeme ramazana pošao je za Rožaje sa ciljem da kupi pušku. Našao je Redžović Hajrudina i to mu ispričao. On ga je uputio da pušku može kupiti kod Muzafera Šahmana iz Lozne. U maju mjesecu sreo je Šahman Muzafera, te je od njega kupio jednu automatsku pušku za 1.600 DM. Nakon toga, Redžović Hajrudin mu je predložio da formira ratni štab za odbranu. Štab bi sačinjavali po jedan član SDA iz mesnih zajednica, a dalje članovi štaba po mesnim zajednicama bi morali da organizuju grupe u GDJE SUNCE NE GRIJE 279 formaciji od 3, 6 ili 10 ljudi koji bi bili naoružani. Nije odmah počeo da radi na formiranju ratnog štaba. U junu mjesecu 1992. godine, Šahman Mirsad i Muzafer su mu donijeli i dali mu tri automatske puške, jedan snajper i jedan “Škorpion”. Rekli su mu da to oružje podijeli ljudima koje odabere. O tom oružju obavijestio je Muratović Hakiju. Oružije je odnio kod Muratović Hakije. Od Šahmana je saznao da je oružje poslao Redžović Hajrudin. Posli- je nekoliko dana Redžović Hajrudin mu je donio jednu rusku pušku i izvesnu količinu eksploziva i rekao mu da pušku da nekom koga on odabere. Tad je Redžoviću kazao da će on biti šef štaba, ali obzirom da je živio dosta daleko od Petnjice i da je zauzet diobom oružja, predložio mu je da umjesto njega nađe drugog čovjeka. Od dobijenog oružja i ku- pljenog od strane njega, jedan dio je podijelio aktivistima SDA a jedan dio sakrio odosno zakopao kod svoje kuće. U krizni štab (ratni štab) koji bi se formirao u okviru resora sigurn- osti isplanirao je da uđu ljudi i to: Hakija Muratović za Petnjicu, odnosno da nađe čovjeka za Petnjicu, on i Sajo Hodžić za Trpezi, Agović Isat za Vrbicu i Škrijelj Muamer za planine. Ratni štab bi bio nadležan za organizovanje odbrane. Od Redžović Hajrudina je saznao da je oružje nabavljao Muzafer Šahman od jednog majora iz Nikšića. U Tursku je putovao 2 puta, i to, prvi put radi vojne obuke u januaru 1993. godine, a drugi put u oktobru 1993. godine, radi prikupljanja novca za izgradnju džamije u Trpe- zima. Redžović Hajrudin mu je kazao da treba da se organizuje što veći broj ljudi za vojnu obuku na teritoriji Turske i dao mu zadatak da na područiju Berana obavijesti što više ljudi. Nakon toga on je obavijestio o tome Muratović Hakiju. Sa područija Berana pošli su on Škrijelj Muamer i Latić Hazbija. Putovali su preko Skoplja. Od Redžović Hajrudina dobili su po 500 DM. Iz Skoplja su do Instambula doputovali avionom. U toj grupi bilo ih je oko 80 lica iz Crne Gore i Srbije. Iz Crne Gore je bilo od 15 do 18 lica. Poznao je u toj grupi Fetahović Erdžana, Omerović Esada, Murić Rahmana, Zejnilović zv. Meče i dr. Iz Instam- bula su autobusom prevezeni u blizini Izmira do mjesta Urla, gdje se nalazi kasarna turske vojske. U kasarni je upoznao jedno lice po prezimenu Kolašinac koje je imalo čin majora. Vođa puta je bio Hodžić Nedžip zv. Džipko. U kasarni u Turskoj su raspoređeni po vodovi- ma. Za komandira voda iz Crne Gore postavljen je Redžović Hajrudin. U kasarni su učili komande, upoznavali se sa pješadiskim naoružanjem, kretanjem po terenu, tumačenjem geografskih karti, obučavali se u gađanju iz pištolja, puškomitraljeza, uvežbavali iskakanje iz helikoptera, obučavali se za pravljenje eksplozivnih mina, za postavljanje zaseda, tihe likvidacije, zaprečavanje puteva, vršenje atentata i sl. Od turskih oficira je saznao da se vojna obuka vrši radi stvaranja nove države Sandžak na područiju bivše Jugoslavije. Turski oficiri su im govorili da odmah kada se vrate izrade zemunice, pripreme hranu i oružje, da prenose znanje na druge ljude, te da izazivaju incidente, vrše propagandu da bi još ljudi došlo na obuku. Na vratima kasarne u Turskoj postavljen je grb Sandžaka, pisalo je Musli- mansko nacionalno vijeće Sandžaka, a u prostorijama su bile geografske karte sa granicama Sandžaka. Na tim kartama obilježeni su putevi, željeznice, vojni objekti, rijeke i sl. Turski oficiri su ih pitali za nove podatke koji nijesu unešeni u kartu. Na karti je vidio aerodrom u Beranama, pa je turskim oficirima kazao da se na tom aerodrumu nalaze vojni avioni. Turski oficiri su ih učili kako da obilježe vatrom teren, radi doturanja hrane, sanitetskog materijala i oružja. Predložili su im, da im, za to bude određena Pešterska visoravan kod Sjenice. Turski oficiri su najviše razgovarali sa komandirima vodova a najčešće sa Mirsa- dom Hodžićem, Nedžibom Hodžićem i Redžović Hajrudinom. Na kraju obuke dobili su instrukcije oko načina rada. Predloženo im je da izrade zemu- 280 Ibrahim Čikić nice radi smještaja hrane, ljudstva i oružja, da treba planirati zauzimanje vitalnih objekata, pošta, stanica milicije i sl. Lično je predložio da bi u planovima trebalo uvrstiti prekidanje puta Trpezi-Berane, u mjestu zv. Stjenica na način što bi postavio eksploziv. Kazali su im da po povratku u zemlju formaciski izvrše organizovanje ljudi i to manje ljudi u većem broju grupa, jer bi tako grupe pokrivale više terena. U cilju stvaranja države “Sandžak” predlagali su im da ubijaju uglednije ljude, ljude na većim položajima i to ne samo pravoslavne već i muslimane, koji ne prihvataju njihove ideje o stvaranju države “Sandžak”. Turski oficiri su im obećavali pomoć u oružju, hrani i sanitetskom materijalu. Po povratku sa vojne obuke Redžović Hajrudin je od njega tražio, da formira novu grupu za slanje u Tursku radi vojne obuke, ali on to nije uradio. Od Redžović Hajrudina i Šahman Mirsada je čuo da su oni radili na izgradnji zemunica. Po povratku iz Instambula u Instambulu ih je sačekao Refik Akova koji im je dao po 100 DM na ime troškova do povratka kući. Početkom novembra mjeseca 1993. godine, drugi put je išao za Tursku radi priku- pljanja novca za izgradnju džamije jer je bio predsjednik režiskog odbora za izgradnju džamije. Posjetio je udruženje “Dernek”. U tom udruženju sreo je Sulejmana Ugljanina i Refika Akovu. Akova ga je ispitivao o situaciji u Sandžaku i kazao mu da je on formirao udruženje sandžaklija koje se nalazi u njegovoj kući. Po povratku sa vojne obuke odnosno prije nego što su otišli na vojnu obuku, Redžović Hajrudin mu je kazao da treba da dobije radio stanice radi uspostavljanja veze između svih opština na područiju Sandžaka. Redžović Hajrudin je bio zadužen za organizovanje štabova za odbranu po opštinama na teritoriji Republike Crne Gore i bio je šef štaba za odbranu Republike Crne Gore i radio je na obezbeđenju oružja. Štab odbrane na čijem čelu je bio Redžović nije isto što i resor sigurnosti. Resor sigurnosti je formiran u okviru SDA.

Na glavnom pretresu optuženi Skenderović Isat je kazao: Da je sudski proces montiran političko-policiski proces, da se sudi stranci SDA u Crnoj Gori i čitavom muslimanskom narodu. Priznao je da je bio samo sekretar stranke od 28.8.1992. godine i ništa više. U decembru mjesecu 1992. godine, od Hakije Muratovića koji je bio predsjednik opštinskog odbora SDA saznao je da je postavljen za šefa redarst- vene službe. Redarstvenu službu je svatio onako kako mu je Muratović objasnio a to je da ona služi radi obezbeđenja skupova, promocija stranke i sl. Jednom prilikom odredio je redare i spisak reda dostavio SUP-u. Redari su imali bedževe za obezbeđenje. Kazao je da ne poznaje Redžović Hajrudina, niti da se sa njim bilo kad sretao, da ne zna o slanju lica u Tursku radi vojne obuke, o formacijama vojnim jedinicama “9+1”, o državi “Sandžak”. U Tursku je išao kod rodbine u privatnoj režiji. Pušku je nabavio iz straha jer su tada bili u ratnom okruženju. 4 kg rudarskog eksploziva i tri komada plastičnog eksploziva dao mu je jedan čovjek kada je rađen put Berane – Trpezi. Na kraju je kazao da je izjavu kod Istražnog sudije dao pod pritiskom koji je predhodno vršen na njega u policiji i da je mnoge stvari morao da izmisli.

Optuženi Hadžić Umer u svojoj odbrani u toku istrage je kazao: Da je polovinom 1991. godine, pristupio stranci SDA. U septembru mjesecu 1991. godine, razgovarao je sa Harunom Hadžićem, predsjednikom SDA za Crnu Goru. Tom prilikom Harun mu je kazao da je Ugljanin želio da se upozna sa njim. Prihvatio je taj poziv iz radoznalosti. Istog tog mjeseca, tačnije 18.9.1991. godine, kada se vraćao iz Podgorice sa GDJE SUNCE NE GRIJE 281 jednog sastanka, svratio je u hotel u Rožaje, gdje se nalazilo rukovodstvo SDA na ručku. Pošao je u hotel i tamo je zatekao Sulejmana Ugljanina. Sjeo je do njega na jedno tri do četiri mjesta. Tom prilikom je od Ugljanina razgovarao sa Degen Silivijom, advokatom iz Zagreba, da se žalio Degenu da nema kadra za SDA te da mu je on predložio njega. Sil- vija Degena upoznao je na jednom suđenju u Bijelom Polju, kada je radio kao zamjenik Okružnog javnog tužioca. Poslije nekoliko dana, od tog susreta, a prije referenduma o političkoj i teritorijalnoj autonomiji Sandžaka, kod njegove kuće došli su Harun Hadžić, Rasim Šahman i Mehdija Husić. Pozvali su ga da sa njima pođe do Novog Pazara u glavni odbor SDA. Pošli su u Novi Pazar, gdje ih je primio Sulejman Ugljanin. Tad je upoznao Rizaha Grudu, Mahmutović Aliju i službenika SDA Hajdarevića. Sastanak sa Ugljaninom trajao je oko 40 minuta bez dnevnog reda. Na tom sastanku Sulejman Ugljanin im je kazao da se angažuju oko referen- duma da bi uspio i da će se odmah raditi na formiranju paralernih organa vlasti. Istakao je da u vezi referenduma nije imao nikakva zaduženja. U aprilu mjesecu 1992. godine, kod njega su došli Harun Hadžić, Rasim Šahman, Ri- fat Vesković i pozvali ga da sa njima pođe i čestita Bajram Ugljaninu. Na to je pristao i pošao sa njima. Kod Ugljanina se iskupilo 10 do 15 ljudi, koje je on pozvao na ručak. Ugljanin je tada zahtijevao da sjedne pored njega. Tom prilikom mu je kazao da treba da pođe za Za- greb da donese neki materijal, da treba da pođe neko od pravnika i da u slučaju potrebe, da primjedbe, na taj materijal. Ugljanin mu je kazao da je tamo organizovao ljude da urade taj materijal. Nije znao o kakvom se materijalu radi. Obećao mu je da će mu on platiti troškove i dnevnice. Nakon nekoliko dana Ugljanin ga je pozvao da pođe za Zagreb. Pristao je, pa je pošao za Skoplje, a potom avionom za Beč, a nakon toga za Zagreb. U Beču se našao sa Velagić Tufikom, koji je bio zadužen da ga sačeka. Uz put je svratio u Maribor i Kranj, gdje je obavio neke poslove za preduzeće. Dolaskom u Zagreb po preporuci je došao kod džamije Islamskog centra. Tu ga je primio Salem Šabić, podpredsjednik SDA za Jugoslaviju. Šabić je istog dana zakazao radni sastanak. Na sastanku su bili prisutni Šemso Tonković, univerz- itetski profesor, Silvije Degen, Omer Bašić, koji je glavni rukovodilac Islamskog centra i još neka lica. Šabić je otvorio sastanak i pročitao tekst Ustava Republike “Sandžak”. Tek tada je saznao o kakvom je materijalu riječ. Na Ustav je stavio dvije primjedbe. Prvu primjedbu je stavio zbog toga što nosi naziv Republika “Sandžak” a ne autonomija, a drugu da je u tekstu upotrebljeno dosta hrvaštine i da je Ustav sličan sa Hrvatskim Ustavom. Prisutni su mu objasnili da je takav naziv tražio Sulejman Ugljanin, zbog pregovora na međuanrodnom nivou i da se tekst može prilagožavati potrebama. Silvije Degen je tada kazao da je on radio Ustav Hrvatske i da nema nikakvih opasnosti od teksta Ustava Republike “Sandžak”. Vratio se do Skoplja istim putem. Ustav je predao predsjedniku SDA u Skoplju a on je telefaksom materijal Ustava prenio za Novi Pazar. Dva dana po povratku iz Zagreba, sreo se sa Harunom Hadžićem, i tom prilikom mu je on kazao da ga je Sulejman Ugljanin postavio za njegovog savjetnika za pravna pitanja. Harun mu je kazao da je njegov protivkandidat bio Dr Sefer Međedović. Krajem 1992. godine, dobio je poziv od službenika SDA iz Novog Pazara Hajdarevića, da dođe u centralu. Hajdarević mu je kazao da umjesto ustavnog materijala koji je doni- jet iz Zagreba, potrebno je da uradi teze memoranduma za specijalni status Sandžaka, zbog prestojećih konferencija na međunarodnom nivou. Uradio je teze memoranduma za oblast poljoprivrede. Kazao je da se uvijek zalagao da se na teritoriji Sandžaka formira neki veći stepen lokalne samouprave u dogovoru sa Srbijom i Crnom Gorom, pa je u tom 282 Ibrahim Čikić pravcu i postavio teze iz oblasti privrede. Sredinom 1993. godine, po pozivu Ugljanina pošao je u Novi Pazar. Kod Ugljanina je zatekao Rasima Ljajića. Ugljanin mu je kazao da je dobio više različitih tekstova memo- randuma o autonomiji Sandžaka i da mu se najviše sviđa tekst Kasima Trnke iz Sarajeva. Pročitao je taj tekst i primijetio da je u njemu prenaglašena autonomija Sandžaka, ali je ipak tekst prihvatio. Ugljanin mu je kazao da će tekst memoranduma dostaviti MNVS-u a nakon toga skupštinama SRJ, Srbije i Crne Gore. Sulejman Ugljanin mu je pokazao jed- nom prilikom šemu paralernih organa vlasti. Poznato mu je da je ministar za obrazovanje Sandžaka bio Rizah Gruda i da su studenti išli na studije u Tursku. I njegova kćerka, sino- vac i sinovica su takođe išli na studije u Tursku. Od studenata iz Turske saznao je da je jedan broj studenta vrbovan u Turskoj da ne studira već da obavlja vojnu obuku. To je saznao i od studenata koji su se odmah vratili iz Turske. U vezi vojne obuke u Turskoj pitao je Haruna Hadžića, kao i sa naoružavanjem, te da mu je on odgovorio, da SDA sa tim nema nikakve veze. O naoružanim stražama saznao je 1992. godine, kada je primijetio logorske vatre po okolnim brdima i naoružane pojedince. Ne zna šta je SDA planirao sa kadrovima koji su poslati na školovnje u Tursku, ne zna ništa o resoru sigurnosti. Za oružje koje je nađeno kod njega kazao je da ima odobrenje i da je jedan dio oružja bilo staro trofejno oružje koje su mu poklanjala pojedina lica.

Na glavnom pretresu optuženi Hadžić Umer je u svojoj odbani kazao: Da je optužnica montirana u sprezi sa policijom i da su sve stvari u njoj izmišljenje. Ni- kada nije učestvovao ni na jednom sastanku SDA ni MNVS-a, pa se nije mogao ni saglasiti sa odlukama koje su donosili stranka SDA i MNVS-a. Ne poznaje nikoga od saoptuženih izuzev Haruna Hadžića, Refika Šahmana, Fetahović Erdžana, kao ni lica koja su optužena u Novom Pazaru. Nije učestvovao u izradi Ustava i za Ustav je prvi put čuo u policiji, kao ni u izradi memoranduma. Tekst memoranduma je pročitao u Reviji “Sandžak”. Oružje koje je od njega oduzeto nije ilegalno kupovao, već je za isto posjedovao odobrenje, izdato od SUP-a, ili pak revers od Streljačkog društva, ili se pak radilo o starom trofejnom oružju. Na kraju je negirao svoju izjavu koju je dao pred Istražnim sudijom tvrdeći da je istu dao zbog straha a zbog predhodne torture koja je nad njim vršena u policiji.

Optuženi Brković Šefket u svojoj odbrani u toku istrage je kazao: Da je od osnivanja stranke SDA za Pljevlja bio njen predsjednik. Na tom položaju nalazio se kada su iz Novog Pazara došle instrukcije za sprovođenje referenduma oko političke i teritorijalne autonomije Sandžaka. Znao je da je referendum bio zabranjen, ali bez obzira na zabranu stranka SDA iz Pljevalja je odlučila da se isti sprovede. Materijal za referendum dobio je od Rasima Ljajića koji mu je materijal dopremio preko Prijepolja. Za vrijeme referenduma je bio odsutan odnosno aktivno je učestvovao u referendumu. Po- datke o uspjehu referenduma Rasimu Ljajiću prenijeli su optuženi Burnazović Rizah i Vla- hovljak Ekrem. Kada su dobili organizaciono-konstuticionu šemu iz Pazara počeli su da rade na formiranju resora sigurnosti, obrazovanja, kulture, privrede, nauke i sl. Šefove re- sora sigurnosti su postavljali izvršni odbori stanke odnosno glavni odbori stranke u mjestu gdje stranka djeluje. U Pljevljima nijesu postavljali šefa resora prije sastanka koji je održan u jesen 1991. godine na područiju Sjenice. Prije tog sastanka kod njega je došao Ciguljin Avdo i kazao mu da ga je iz Sjenice pozvao njegov poznanik Melajac Feriz, zv. Dido i rekao GDJE SUNCE NE GRIJE 283 mu da je zakazan sastanak resora sigurnosti na nivou sranke. Pošao je sa Ciguljinom u Sjen- icu. Sastankom u Sjenici rukovodio je Melajac Dido. On je na sastanku kazao da je zbog konplikovane situacije u Jugoslaviji u interesu svih muslimana da resor sigurnosti djeluje van stranke, da bi zaštitio sve muslimane i da se resori sigurnosti formiraju za sela i gradove u grupama 9+1. Na tom sastanku je rečeno da se u tom interesu razmijene iskustva resora sa različitih teritorija. Na tom sastanku on je predložio za šefa resora za Pljevlja Burnazović Rizaha a za njegovog zamjenika Ciguljin Avda. Zadatak resora je bio da u slučaju potrebe postavlja zaprege na putu, balvanima i automobilima i sl. Na tom sastanku bilo je i eks- tremnih diskusija od strane Čikić Ibrahima iz Bijelog Polja i Malage iz Prijepolja. Oni su na sastanku govorili da će izazivanjem sukoba u Sandžaku umiješati se islamske zemlje. Na tom sastanku u Sjenici bili su prisutni iz Bijelog Polja i još Dizdarević, zatim Rasim Šahman, Šefko Sadiković, Alija Mahmutović iz Sjenice, te lice po imenu Tarzan. Sa sastanku u Sjenici učesnici sastanka njih oko 20 položili su zakletvu odlaskom u džamiju. Tekst zakletve je glasio: “da se kunemo da nećemo izdati to o čemu se toga dana radilo i da nećemo izdati tajne stranke, tako nam bog pomogao”. Na sastanak u Tutinu išli su Ciguljin Avdo i Burnazović Rizah. Po povratku sa tog sastanka oni su mu kazali da je za šefa resora sigurnosti za Crnu Goru postavljen Rasim Šahman. Poslije formiranja resora sigurnosti isključio se iz tog resora, a u njemu su ostali da rade Ciguljin Avdo i Burnazović Rizah. Od Ciguljin Avda je čuo da treba da se nabave radio stanice radi uspostavljanja veza između gradova na teritoriji Sandžaka, te da je u tom cilju Malazić Eso iz Prijepolja pošao van zemlje da nabavi radio stanicu. Jedna takva radio stanica dostavljena je u Pljevlja a kasnije kada se pokazala da je nepraktična vraćena je. Krajem 1993. godine, dobio je poziv od glavnog odbora SDA iz Pazara i to prvo od Azema Ajdarevića, a kasnije i Rasima Ljajića. Pozvan je da ide za Tursku, radi upozna- vanja prilika u kojima žive studenti iz Sandžaka i radi susreta sa Sulejmanom Ugljaninom. Otišao je u Pazar a potom je zajedno sa Rifatom Veskovićem, Smajom Polimcem, Ferzijom Murićem, i Đemailom Suljevićem pošao za Tursku. Na putu u Turskoj prvo su se sreli sa Refikom Akovom a potom su pošli do Ankare gdje su toga dana uručivane diplome studentima o završenom jeziku. Poslije toga, vratili su se za Istambul, gdje su se sreli sa Sulejmanom Ugljaninom na konferenciji za štampu. Poslije konferencije, Ugljanina su obavijestili o situaciji u Sandžaku, a on mu je prenio da je situacija u Pljevljima nešto bolja od ranije. Sulejman je od njih tražio da obustave sva javna istupanja i okupljanja SDA jer je to nalagala njegova procjena povodom prestojeće Ženevske konferencije, kada je zamišljao da će stvari krenuti drugim tokom. Po povratku svi su od Ugljanina dobili po 300 DM u turskim lirama. Pri odlasku iz Turske rečeno im je da javljaju o događajima u Jugoslaviji. Prije ovoga on je prenosio centrali u Novom Pazaru sve događaje iz Pljevalja a centrala je te informacije prenosila Sulejmanju Ugljaninu i ostalim centrima po Evropi. Ugljaninu je slao podatke iz Pljevalja o namjeri aktiviranja rezervnog vojnog sastava i njihovom broju. Dio arhive SDA je zakopao da bi prikrio podatke ko su članovi stranke i da bi zaštitio te ljude od paravojnih formacija.

Na glavnom pretresu Brković Šefket je kazao: Da je optužnica inskonstruisana odnosno montirana i da njih trojica optuženih iz Pljevalja nijesu mogli stvoriti državu Sandžak. U Pljevljima živi samo 18% muslimana, a taj broj je manji nakon događanja u Pljevljima tokom 1991. godine i 1992. godine. Od radnji koje su mu stavljene na teret u optužnici priznao je da je bio samo predsjednik stranke SDA 284 Ibrahim Čikić u Pljevljima. Na početku osnivanja stranke formirali su redarstvene službe a čiji je bio cilj da se obezbeđuju skupovi, tribine, promocije, vjerski objekti i sl. Ciguljin Avdo je sam kazao da će on koordinirati radom redarstvenih službi. Prije obezbeđenja svakog skupa dostav- ljali su organima MUP-a spisak redara. Za resore sigurnosti mu ništa nije poznato kao ni formacije grupa “9 + 1”. Nikakve planove za evakuaciju lica muslimanske nacionalnosti nije niko pravio, kao ni planove za obezbeđenje objekata, zapušavanje puteva. Kazao je da je bio na sastanku u Sjenici u ljeto 1991. godine zajedno sa Ciguljin Avdom. Na tom sas- tanku sa sobom je ponio članske karte, radi plastifikacije tih karata za članove stranke. Na sastanku je bilo oko 20 ljudi u prosjeku, a nekada i 100. Sastanak se držao u kafani i u nju se stalno ulazilo i izlazilo. Na sastanku je iz Bijelog Polja bio Čikić Ibrahim, Rasim Šahman iz Rožaja, kao i neki ljudi iz Prijepolja, Sjenice. Na sastanku se raspravljalo o finansiranju stranke i rađen je nacrt statuta stranke i delegirana neka lica za kongres. Sastankom je ru- kovodio predsjednik opštinskog odbora SDA iz Sjenice. Na kraju sastanka jedan čovjek iz obezbjeđenja Ugljanina, po nadimku Dido, govorio je o redarstvenoj službi i da treba da se ujedini na nivou stranke. Nije polagao zakletvu niti je bilo polaganja zakletve. U Tursku je putovao jedan put i to u oktobru mjesecu 1993. godine, radi posjete studentima. Išao je zajedno sa Veskovićem iz Bijelog Polja, Suljevićem iz Sjenice a bila su i druga lica iz drugih opština. Prvo su bili u Ankari gdje su posjetili studente dva dana a potom su se vratili za Instambul, gdje su se razdvojili. Otišli su svi kod svoje rodbine. Tri dana se nijesu viđali, a četvrti dan su se vratili na zborno mjesto. U Turskoj se nakratko sreo sa Sulejmanom Ugljaninom. Dokumentaciju koju je sakrio a koja se odnosila na stranku SDA u Pljevljima, sakrio je iz razloga da bi zaštitio članove SDA kao i samu stranku. U toj dokumentaciji nije bilo nikakve nelegalne dokumentacije. Na kraju je kazao da je izjavu kod Istražnog sudije dao iz straha jer je predhodno u policiji tučen.

Optuženi Ciguljin Avdo, u svojoj odbrani u toku istrage je kazao: Da je član stranke SDA od njenog formiranja. Predsjednik stranke bio je Brković Šefket. Tokom 1991. godine, pošao je sa Brkovićem za Sjenicu. Sa njima je trebao da pođe i Rizah Burnazović, ali je bio odsutan. Pošli su na zakazani sastanak. Sastankom je rukovo- dio Melajac Dido. Na sastanku su bili prisutni iz Prijepolja Sadiković Šefko, i Malagić Esko, zatim Rasim Šahman i dr. Na sastanku je bilo oko 20 članova. Pored Dida Melajca sas- tankom je rukovodio i Šahman Rasim. Na sastanku se pričalo o formiranju resora sigurn- osti. Svatio je, da resor sigurnosti, treba da obezbjeđuje promociju stranaka, da štiti čelnike stranke i Ugljanina, a da u slučaju opasnosti evakuišu žene, djecu, starce, da zaprečava ulice i puteve i obezbeđuje vjerske objekte. Na sastanku je bilo riječi oko naoružavanja resora. Rečeno je da će resori biti naoružani i da će legalno nositi pištolje. Nakon sastanka pošli su u džamiju, gdje su klanjali. Dido je držao Kuran ispred sebe, te im je kazao, da treba da se zakunu na vjernost i čuvanje Sulejmana Ugljanina. Nakon 15 dana, zakazan je sas- tanak u Prijepolju, ali on na tom sastanku nije prisustvovao. Poslije sastanka u Prijepolju održan je sastanak u Pljevljima. Sastanak je držan po liniji resora sigurnosti. Na tom sas- tanku bio je prisutan on, Rizah Burnazović i Brković Šefket kao i predstavnici drugih gra- dova Sandžaka. Na tom sastanku je primijetio da je predstavnik iz Bijelog Polja Čikić Ibrahim, bio veliki fanatik. Na sastanku resora sigurnosti u Tutinu išao je sa Burnazović Rizahom. Iz Bijelog Polja, bio je prisutan Čikić sa još jednim licem, iz Rožaja Rasim Šahman, Melajac Dido i još neka lica koja nije poznavao. Na tom sastanku dogovorili su se da nabave radio stanice za sve opštine. Jednu radio stanicu preuzeo je Burnazović Rizah. GDJE SUNCE NE GRIJE 285

Poslije sastanka Burnazović je pošao sa nekim momcima u džamiju radi davanja zakletve. On nije prisustvovao tom činu. Članovi resora sigurnosti za Pljevlja bili su on, Burnazović Rizah i Brković Šefket. Prilikom jednog sastanka, u jednom lokalu u Pljevljima, on, Gec Sead, Burnazović Rizo, Irfan Kamber, Gec Sulejman i dr. razgovarali su oko naoružanja. Gec Sulejman je kazao da bi se naoružao, pa je Burnazović Rizo, kazao da ima momke koji mogu da nabave oružje. Burnazović je kasnije prikupljao novac i nabavio oružje. Jed- nog dana Burnazović ga je pozvao da dođe kod kuće Cica Muslića. Kada je došao tamo zatekao je Sadiković Šefka, Kamber Irfana, Burnazović Rizaha i vozača kamiona Bašića. Tom prilikom na vozilu je vidio, da su bila dva drvena sanduka sa oružjem. Jedan sanduk su istovarili. Kada su ga otvorili u njemu je vidio 5 – 6 automatskih puški. Burnazović Rizo je izvadio dvije automatske puške sa municijom, dao mu ih i kazao mu, da ih ponese Gec Seadu, što je on i uradio. Drugi sanduk sa oružjem prevezen je za Prijepolje. Sjutradan Burnazović Rizo je došao kod njega kući i donio mu jednu automatsku pušku i tri okvira oko 30 metaka. Burnazović mu je tražio da plati pušku, međutim, on je to odbio jer mu je Rizah dugovao 500 DM. Od Irfana Kambera je kupio dvije bombe. Ranije, jednu pušku M 48 poklonio mu je Sadiković Šefko ali mu je istu kasnije vratio jer mu je Šefko obećao, da će mu, umjesto puške, nabaviti pištolj. U resor sigurnosti ulazili su ne samo članovi SDA nego i drugi ljudi. Brković Šefket je organizovao slanje učenika i studenata za Tursku. Na jednom sastanku Melajac Dido je kazao, da osim učenika i studenata za Tursku treba da se pošalju dva, tri momka radi obuke. Radio stanicu Burnazović Rizo je dobio od Malezić Esa. Nije upoznat sa referendumom za političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka. Nije mu bila namjera da svojim radnjama stvara samostalnu državu Sandžak.

Na glavnom pretresu optuženi Ciguljin Avdo je kazao: Da je član stranke SDA od početka i bio je odbornik pri SO-e Pljevlja. Tokom 1991. godine došao je u sukob sa Burnazović Rizahom i od tada nije preduzimao nikakve ak- tivnosti u stranci ali je ostao njen sinpantizer. Kazao je, da nije bio zamjenik šefa resora sig- urnosti za Pljevlja niti mu je o resoru sigurnosti bilo šta poznato. Bio je redar na pojedinim skupovima i prilikom obezbjeđenja džamije. Nije sačinjavao planove za opštinu Pljevlja ni za mjesne zajednice, niti je formirao i organizovao naoružane jedinice i rukovodio nji- hovim radom. Zbog događaja u Pljevljima a i zbog ratnog okruženja držane su straže oko vjerskih objekata i kuća. Međutim, nikada nije stvorio planove za evakuaciju lica musli- manske nacionalnosti niti je bio na sastanku šefova resora sigurnosti u Tutinu i Sjenici. Za Sjenicu je išao sa Brković Šefketom, radi plastificiranja članskih karata. Dok je Brković Šefket obavljao posao svratio je kod brata u Sjenici. Predhodno se dogovorio sa Brkovićem da se nađu u kafanu. Međutim, kada je došao u kafanu konobar mu je kazao da je Šefko otišao u džamiju. Otišao je do džamije i vidio da u njoj klanja 15 do 20 ljudi, a među njima nije bio Šefko. Jedan čovjek mu je kazao da Šefko otišao da uzme članske karte. Pronašao ga je na tom mjestu, a potom su se vratili za Pljevlja. Prije ovog odlaska za Sjenicu jedno 20 dana sa Buranozović Rizahom je išao za Tutin. Vozio je Burnazović Rizaha. Rizah mu nije kazao kojim povodom ide za Tutin i da ima sastanak. Zajedno sa Rizahom došao je u jednu prostoriju gdje je bilo od 5 do 6 stolova i 10 do 12 ljudi. U toj prostoriji su se zadržali jedno pola sata. Na tom sastanku se govorilo oko rada stranke i da se u stranku SDA ubacuju ljudi iz drugih stranaka koji imaju cilj da stranke razbiju. Neko je na sastanku kazao da je vrijeme da se klanja u džamiju te je otišlo nekoliko ljudi u džamiju. Sa njima je otišao i Burnazović Rizah, kojom prilikom mu je kazao da želi da razgleda džamiju, a ne da klanja. 286 Ibrahim Čikić

Ne zna ništa o slanju vojnih lica na obuku u Tursku, niti oko nabavke radio stanica za šefove resora sigurnosti. Na kraju je kazao da je izjavu kod Istražnog sudije dao zbog straha da ne bude ponovo vraćen u SUP i tučen, te da se ništa ne sjeća šta je pričao kod Istražnog sudije.

Optuženi Burnazović Rizah, u svojoj odbrani u toku istrage je kazao: Da je podpredsjednik stranke SDA za Pljevlja i predsjednik kluba odbornika te stran- ke u skupštini Pljevalja. Kazao je da je za resor sigurnosti bio zadužen Ciguljin Avdo i isti je postavljen za šefa resora sigurnosti na sastanku u Sjenici. On na tom sastanku nije prisust- vovao već su prisustvovali Ciguljin i Brković Šefket. Na sastanku u Sjenici rečeno mu je da odputuje za Tutin na sastanak. Na sastanku u Tutinu bilo je prisutno oko 12 ljudi. Sastank- om je rukovodio Dido. Na tom sastanku bili su prisutni Mehdija Husić, Rasim Šahman iz Rožaja, Šahman Refik iČikić Ibrahim iz Bijelog Polja, dok ostala lica nije poznavao. Na tom sastanku bilo je riječi da iz svake opštine dođe po jedan predstavnik da završi obuku, međutim, nije svatio o kakvoj se obuci radilo. Pominjan je i resor sigurnosti, a on je svatio, da je zadatak tog resora da vodi računa o disciplini članova. Na kraju sastanka njemu je rečeno da pođe i da položi zakletvu. Međutim, on i još jedan mladić sa tog sastanka nijesu položili zakletvu. Zakletva se polagala u džamiji a tekst zakletve je glasio: “Kunem se da neću izdati ovo o čemu danas radimo i tajne stranke, tako mi Alah pomogao”. On, Brković Šefket i Ciguljin Avdo su kasnije odlučili da ne šalju člana iz Pljevalja na obuku o kojoj je bilo riječi na sastanku u Tutinu. Povodom događaja u Pljevljima i bacanja bombi na objekte muslimana stranka SDA iz Pljevalja se obraćala nadležnim organima u Republici. U jesen 1991. godine, zbog događaja u Pljevljima, on i Irfan Kamberović odlučili su da pođu sa njegovim vozilom za Sarajevo i da kupe oružje. Sa sobom su ponijeli 3.000 DM. Novac su dobili od Brković Zijaha i Gec Seada. Dolaskom u Sarajevo stupio je u kontakt sa Salihović Šefkom, zv. Šolaja a on ga je povezao sa jednim čovjekom vlasnikom kafane “Olimpik” u Sarajevu, koji se preziva Sadiković. On mu je ponudio automatske puške po cijeni od po 500 DM. Sadiković je došao narednog dana sa svojim vozilom i dotjerao im dva sanduka oružja u kojima je bilo 11 automatskih puški i dva škorpiona. Prodavac oružja im je dao besplatno 9 bombi. Po povratku istovarili su 5 pušaka, jedan škorpion i 9 bombi, kao i municije u kompletu od 4 okvira za po jednu pušku, 5 bombi, 6 pušaka i škorpion otjerao je Sadiković Šefko za Prijepolje. Od tog oružja jednu automatsku pušku uzeo je Ciguljin Avdo a on je uzeo škorpion, a ostalo oružje je uzeo Brković Zijad, Gec Sead i Irfan. Škorpion je kasnije prodao. Na početku osnivanja stranke SDA prisustovao je na sastanku glavnog odbora SDA u Novom Pazaru. Na tom sastanku iz Crne Gore su prisustvovali Hadžić Harun, Rasim Šahman, Mehdija Husić, Kasumović Meko iz Bijelog Polja i druga lica. Na tom sastanku je rečeno da je radi boljeg komuniciranja potrebno da se nabave radio stanice. Nešto kasnije išao je za Prijepolje da preuzme radio stanicu iz kancelarije SDA. Pošto radio stanica nije bila funkcionalna a u međuvremenu u kancelariji SDA su dobili telefon i telefaks, vratio je radio stanicu Malazić Eso. Učestvovao je u sprovođenju referenduma za autonomiju Sandžaka. Oružje je nabavljao iz straha jer je u Pljevljima bila posebna situacija. Nije imao namjeru da stvori državu Sandžak i ugrozi teritorijalnu cjelinu SRJ.

Na glavnom pretresu Burnazović Rizah je kazao: Da se radi o montiranom političkom procesu da je suđenje farsa i pranje ruku od strane aktuelne vlasti. Muslimanski narod u Pljevljima je maltretiran prije izbijanja rata u GDJE SUNCE NE GRIJE 287

Bosni a i kasnije. U Pljevljima je vladalo pravo bezvlašće. Stoga je on i stranka SDA tražilo zaštitu kod nadležnih organa vlasti u Republici Crnoj Gori. Ništa mu nije poznato oko naoružanih jedinica u formaciji ljudstva “9 + 1”, nije mu poznato ništa oko tzv. trojki za likvidaciju pojedinaca. Nije vršio blokadu puteva niti je organizovao noćne straže ili pak planirao evakuaciju lica muslimanske nacionalnosti. Tvrdi da u Pljevljima nije nikada postojao resor sigurnosti niti je ikada išao na tajne sastanke šefova resora sigurnosti u Tu- tinu, Novom Pazaru i Sjenici. Jednom prilikom bio je u Tutinu i to privatno gdje je pravio fotoreportažu džamije. U Tutinu je tada išao sa Ciguljin Avdom. Ništa mu nije poznato o upućivanju lica muslimanske nacionalnosti na vojnu obuku u Tursku. Upoznat je sa slan- jem lica muslimanske nacionalnosti na školovanje u Turskoj. Više puta je išao za Tursku gdje ima rodbinu. Iz Prijepolja je donio telefaks a ne radio stanicu. Nije nabavljao oružje iz Sarajeva, niti je prikupljao novac za nabavku oružja. Oružje koje je nađeno kod njega nabavio je iz straha zbog događaja u Pljevljima. Na kraju je kazao da je izjavu kod Istražnog sudije dao pod utiscima maltretiranja u policiji odnosno zbog straha da ponovo ne bude vraćen i maltretiran.

Optuženi Spahić Sabahet u svojoj odbrani u toku istrage je kazao: Da je bio član SDA od osnivanja stranke. Za sekretara stranke izabran je 27.11.1991. godine. Početkom 1992. godine, telefaksom je dobio organizaciono-konstitucionu šemu SDA iz Novog Pazara. Po toj šemi postojali su resori za nauku, obrazovanje, privredu, kul- turu, politiku i resor sigurnosti. Ovlašćenje oko postavljanja šefova resora imao je pred- sjednik opštinskog odbora SDA Rifat Vesković. Vesković je postavio šefove resora. Za šefa resora sigurnosti postavio je Refika Šahmana. Šefovi resora imali su ovlašćenja da u okviru svog resora angažuju još ljudi. On je obavljao poslove šefa resora obrazovanja. Iz Novog Pazara iz centrale SDA dobio je obavještenje da oglasi stipendiranje studenata koji će školu završiti na teritoriji Turske. Oglas je objavio preko radio Bijelog Polja. Na oglas se javilo preko 130 kandidata koji su podnijeli dokumentaciju koja je tražena na oglas. Na- kon završenog oglasa svu dokumentaciju je poslao Centrali u Novom Pazaru. Sa tog oglasa odabrano je 35 lica koja su upućena u Tursku na školovanje. Studenti su u Turskoj imali be- splatan smještaj odnosno školovanje. 1993. godine ponovo je objavio oglas za školovanje studenata u Turskoj. Tada se na oglas javilo 15 lica a jedan je zadovoljio kriterijum i on je kasnije poslat za Tursku. Tokom 1993. godine, pošao je u posjetu studentima u Turskoj zajedno sa Rasimom Šahmanom iz Rožaja, Muratović Hakijom iz Berana, Brkovićem iz Pljevalja i dr. U Turskoj su razgovarali sa studentima oko problema školovanja. U Turskoj ih je primio predstavnik turskih vlasti Mustafa Kahramaniol, a koji je bio zadužen za stu- dente iz Jugoslavije. Kod Mustafe su zatekli Sulejmana Ugljanina. Sa njim su razgovarali o problemima studenata. Na tom putovanju po Turskoj išli su autobusom i obišli su gradove Kršihir i Akisar i posjetili društvo “Dernek”. Ne zna cilj slanja studenata na studije u Tursku. Resori u stranci su formirani zbog toga što predsjednici odbora nijesu mogli da prate sva zbivanja u društvu, tako da su šefovi resora iz svog delokruga pratili zbivanja i obavještavali o tome predsjednika odbora. Sjeća se da su u drugoj polovini 1993. godine u kancelariji SDA u Bijelom Polju došli Bibuljica zv. Bibe, Balijagić Sabahet i tražili da razgovaraju sa Rifatom Veskovićem i Refikom Šahmanom. Pominjali su neki novac i bili su ljuti. Kada je došao Rifat Vesković on je napustio kancelariju. Refik Šahman mu je pričao da je on kao šef resora sigurnosti poslao 15 lica sa područja Bijelog Polja na vojnu obuku u Tursku. Tada mu je pomenuo da je iz Bijelog Polja poslao Bibuljica zv. Bibea, Pućurica Ćena, Balijagić 288 Ibrahim Čikić

Sabaheta, Batilovića iz Crniša, Kasumović Halila, Begovića, Šahman Muzafera, Mersudina i dr. Šahman mu je kazao da je vojna obuka teška u Turskoj i da su se ta lica obučavala za diverzantske akcije. Na teritoriji opštine Bijelo Polje izabrani su predsjednici mjesnih od- bora a radi lakšeg djelovanja stranke. Tako postojali su mjesni odbori za gradsko područje, mjesni odbor za Potkrajce, Kukulje, Zminac, Ivanje, Loznu, Godijevo, Dobrakovo, Kanje, Orahovicu, Rasovo, Gubavač, Bistrica, Korita, Crhalj i sl. Kazao je da je čuo da je krajem 1991. godine, Omer Omerović iz Bijelog Polja, od direktora SDA za Bosnu i Hercegovinu Omera Behmena dobio veću količinu oružja i oružje dotjerao za Bijelo Polje. Takođe je čuo, da je Kasumović Mevludin od Omera Omerovića uzeo oko 50 kg eksploziva. Poznato je da su Refik Šahman i Omer Omerović podijelili opštinu Bijelo Polje, tako da je Refik Šahman bio zadužen za Kostiće, Lahovo, Kačevare, Ivanje, Godijevo, Loznu, Crniš, Crhalj, Šipanje, Korita i Godušu, a Omerović Omer je bio zadužen za Gubavač, Kanje, Dobra- kovo, Bistricu, Rasovo, Gradsko područje, Potkrajce i Kukulje. U maju mjesecu 1992. godine, bio je sa Vesković Rifatom u jednom lokalu u Bije- lom Polju. U tom lokalu su se sreli sa Refikom Šahmanom, Dizdarević Avdulahom i Čikić Ibrahimom. Oni su sjedili za posebnim stolom. Čikić, Dizdarević i Refik Šahman su im dobacivali govoreći im tom prilikom da će da ih uklone sa položaja da imaju legitimacije da su članovi tajne policije SDA iz Sarajeva. Čikić Ibrahim i Šahman Refik su govorili da će eksplozivom porušiti sve mostove i da za to imaju eksploziv. Čuo je da su Refik Šahman,Čikić Ibrahim i Dizdarević Avdulah izbacili iz džamije u Bistrici hodžu i da su nakon toga, obavili neku zakletvu. Iz razgovora između Refika Šahmana i Čikić Ibrahima čuo je da pominju riječ “džihad”. Nije mu poznato ko je bio zadužen za rušenje tunela u mjestu zv. Gostun, mosta na Limu kod Ribarevina, radio antene i za evakuaciju muslimana u Bijelom Polju. Kazao je da mu je Skenderović Isat govorio da je završio vojnu obuku na teritoriji Turske, zajedno sa još 5 do 6 momaka iz Petnjice, da je u više navrata u njegovog prijatelja Kurtagića kupovao puške i da je te puške sakrio te da je u blizini njegove kuće napravio zemunicu. Još dok nije bio postavljen za sekretara stranke, Rifat Vesković ga je pitao da li poznaje neko lice koje poznaje radio telegrafiju i zna da rukuje sa radio stanicom. Sjetio se Sejfić Nasufa iz Crnče, te ga je preporučio Veskoviću. Čuo je kasnije od Sejfić Nasufa da ga je Vesković vodio za Novi Pazar, radi provjere poznavanja radiotelegrafije i rukovanja radio stanicom. Poznato mu je da je Vesković Rifat formirao “krizni štab” čiji je bio predsjednik a članovi tog štaba bili su Refik Šahman, Hasanagić Iljaz, Mevludin Kasumović, Zumber Muratović. Kasnije je čuo da je zadatak štaba bio organizovanje i povlačenje musliman- skog stanovništva u pravcu Pešterske visoravni. Krizni štab se sastajao po kućama članova kriznog štaba nekoliko puta. Pošto je često razgovarao sa Refikom Šahmanom, jednom prilikom mu je Refik kazao da od Rasima Šahmana može da nabavi oružje. Rifat Vesković je iz Novog Pazara donosio u dva navrata DM i to jednom 3.500 DM a drugi put 1.400 DM. Novac je podijeljen za zimnicu kao i za materijalnu pomoć stranke. Od tog novca koji je Refik donio Refik Šahman je uzeo 1.000 DM, a trebao je da dobije 400 DM. To je bio razlog za izbijanje nesporazuma između Refika Šahmana i Rifata Veskovića te je kasnije Rifat Vesković pokušao da ga smijeni sa šefa resora sigurnosti. Vesković je na mjesto Refika Šahmana imao namjeru da postavi Zumbera Muratovića. Šahman Refik mu GDJE SUNCE NE GRIJE 289 je kazao da je Zumber Muratović održao jedan sastanak sa licima koja su završila vojnu obuku. Poznato mu je da je zamjenik Refika Šahmana u resoru sigurnosti bio Pućurica Ćeno. Krajem 1991. godine prisustvovao je sastanku izvršnog odbora SDA za Crnu Goru u Rožajama ali bez prava da učestvuje u radu tog sastanka. Na tom sastanku Harun Hadžić je iznio prvi put ideju o stvaranju opština i to opština Bistrica, Lozna, Zaton, Korita, Podkra- jci, po ugledu na opštine onako kako su bile formirane prvih posleratnih godina. Predsjed- nici opštinskih odbora su tad dobili zadatak da ispitaju mogućnosti takvog organizovanja opština. Nije mu poznat cilj stvaranja novih opština. Što se tiče oružja kazao je da je posjedovao jednu ručnu bombu i jedan štit dina- mita koji mu je dao brat iz Slovenije. Oružje mu je radi kupovine nudio Refik Šahman, Izet Hodžić, Čikić Ibrahim, Buhur Šefko. Čuo je od Bahović Nedžada da je on i jedan Hajdarpašić nabavljao oružje iz Nikšića u većim količinama i da su ga prodavali Refiku Šahmanu. Ništa mu nije poznato oko radio stanica i formiranja centara veza.

Na glavnom pretresu Spahić Sabahet je kazao: Da je proces koji se vodi protiv njega i ostalih optuženih političko-policiski, montiran i da nije ništa tačno od navoda u optužnici izuzev da je bio sekretar stranke SDA u Bije- lom Polju. Tvrdio je da u Bijelom Polju nije bilo nikakvih resora sigurnosti niti oružanih formacija “9 + 1”, niti trojki za likvidaciju. Nije čuo za slanje lica na vojnu obuku u Tur- skoj, izuzev lica koja su slata na studije. Nije učestvovao na sastanku glavnog odbora SDA Bijelog Polja kada je donešena odluka o formiranju resora niti zna da su u Bijelom Polju postojali resori a pogotovo resor sigurnosti. Poznaje Sejfić Nasufa ali ga nije slao na kurs veze u Novi Pazar. Na kraju je kazao da je izjavu kod Istražnog sudije dao pod prijetnjom i iz straha zbog torture koja je vršena nad njim u predkrivičnom postupku.

Optuženi Čikić Ibrahim u svojoj odbrani u toku istrage je kazao: Da poznaje Refika Šahmana još od prije osnivanja stranke SDA. Upoznali su se kao vjernici jer je on često posjećivao džamiju. Nije bio član stranke SDA ali je bio njen sinpantizer. U junu mjesecu od Dizdarević Avdulaha saznao je da je zakazan sastanak SDA u Sjenici i da je potrebno da prisustvuju tom sastanku. Iz Bijelog Polja otišli su on, Refik Šahman i Dizdarević Avdulah. U Rožajama su im se priključili Rasim Šahman i Mehdija Husić. Sastanak u Sjenici je održan u privatnom lokalu vl. Tokovića. Iz Pljevalja na tom sastanku bio je Brković Šefket i Ciguljin Avdo, kao i predstavnici iz drugih gradova Sandžaka. Sastanak je vodio Melajac Dido. Na početku otvaranja sastanka Melajac je kazao da je centrala SDA za Sandžak odlučila da se formira resor redarstva. Tad nije bilo govora o stvaranju resora sigurnosti. Resor redarstva imao je zadatak da obezbeđuje Sulejmana Ugljanina kao i promotivne skupove na terito- riji Sandžaka. Zaključio je da je na tom sastanku Rasim Šahman postavljen za šefa resora za Bijelo Polje. Poslije sastanka u Sjenici resor redarstva je prerastao u resor sigurnosti. Nešto kasnije za šefa resora sigurnosti za Bijelo Polje postavljen je Refik Šahman a Rasim Šahman je postavljen za šefa resora sigurnosti za Crnu Goru. Na kraju sastanka u Sjenici Alija Mahmutović iz Sjenice je predložio da polože zakletvu. Pošli su svi u džamiju i položili zakletvu. Zakletva je tekla vjerski. Tekst zakletve je glasio: “Zaklinjem se čašću da ću braniti muslimanski narod, da ću braniti jedinstvo 290 Ibrahim Čikić muslimanskog naroda”. Na kraju sastanka u Sjenici dogovorili su se da se za 15 dana sastanu u Prijepolju. Na sastanku u Prijepolju, bio je prisutan on, Dizdarević Avdulah i Refik Šahman. Iz Rožaja su bili Rasim Šahman, Mehdija Husić. Sastanak je održan u kafiću vl. Sadikovića. Na tom sastanku izvještaj za Bijelo Polje, podnio je Refik Šahman. Refik je kazao da su za resor sigurnosti angažovani Begović Dževad iz Rasova, nekog Erovića i Karalić Esada iz Bijelog Polja. Karalić Esada je angažovao on. Na tom sas- tanku su se na kraju dogovorili da se ponovo nađu u Pljevljima za 15 dana. Na sastanak u Pljevljima, odputovao je on, Refik Šahman, Dizdarević Avdulah i Dževad Begović. Na tom sastanku bili su prisutni Rasim Šahman i Mehdija Husić. Na tom sastanku Refik Šahman je govorio da je nedopustivo da članovi resora nijesu naoružani. Zbog malog broja prisutnih na tom sastanku sastanak je kratko trajao. Na kraju su se dogovorili da se za 15 dana sastanu u Bijelom Polju. Sastanak u Bije- lom Polju održan je u selu Gubavču na periferiji Bijelog Polja u lokalu “Oaza”. Refik Šahman je zakupio unaprijed kafanu od vlasnika kafane. Na sastanku u Gubavču Re- fik Šahman je insistirao da se članovi resora sigurnosti naoružaju i da posebno treba naoružati šefove resora sigurnosti. Rasim Šahman je predložio da neko odputuje u Novi Pazar i po pitanju naoružanja prodiskutuje sa čelnicima SDA. Odlučili su na kraju da Rasim Šahman pođe za Novi Pazar i razgovara oko nabavke oružja, a sas- tanak su zakazali ponovo za 15 dana na području Novog Pazara. Na sastanak koji je održan u Novom Pazaru, otišli su on, Dizdarević Avdulah, Refik Šahman i Begović Dževad. Iz Rožaja su bili prisutni Rasim Šahman i Mehdija Husić. Prisutnima na tom sastanku obratio se Sulejman Ugljanin. Na tom sastanku već se pominjao resor sigurnosti i zaključeno je da se sprovede referendum na teri- toriji Sandžaka. Sulejman Ugljanin mu je obećao da će poći za Sarajevo, da nabavi oružje i da se naoružaju šefovi resora sigurnosti. Na tom sastanku Refik Šahman je postavljen za šefa resora sigurnosti za Bijelo Polje a Rasim Šahman je prešao za Rožaje. Priznao je da je bio član resora sigurnosti za Bijelo Polje. Pošto su on i Refik Šahman položili zakletvu kao članovi resora sigurnosti tražili su da i ostali članovi polože zakletvu. U tom cilju organizovali su polaganje zakletve za Karalić Esada i Begović Dževada u džamiji koja se nalazi u Bistrici. Tom prilikom Refik Šahman i Dizdarević Avdulah su se posvađali sa hodžom jer su hodži branili da prisustvuje činu polaganja zakletve. Refik Šahman je organizovao polaganje zak- letve za Erovića u džamiji u Loznoj. Na sastanku u Novom Pazaru svi su dobili službene legitimacije. Na legiti- macijama je pisalo “obezbeđenje”, a na legitimaciji šefova “šef obezbeđenja”. Nije mu poznato ko je bio zadužen za rušenje važnih objekata za Bijelo Polje i okolo, za organizovanje povlačenja muslimanskog naroda iz Bijelo Polja u pravcu Sjenice i Pešterske visoravni. Nije učestvovao u sprovođenju referenduma. Priznao je da je prije referenduma kupio od Refika Šahmana jedan pištolj za 300 DM i 50 metaka te da mu je Refik Šahman poklonio pušku pumparicu i 5 – 6 metaka za tu pušku. Tu pušku je odmah prodao ..... iz Rasova za 2.200 DM. Kasnije Refik Šahman mu je dao jedan šmajser koji je on prodao a jedan dio novca zadržao za sebe a dio dao Refiku Šahmanu. Poznato mu je da je Refik Šahman jednu pušku prodao Hasanu Bošnjaku, hodži iz Bijelog Polja. Kod Refika Šahmana u njegovoj kući vidio je jednu automatsku pušku, jednu pušku M 48 i jedan pištolj. GDJE SUNCE NE GRIJE 291

Na sastanku u Novom Pazaru je bilo riječi i o nabavci radio stanica. Predložili su njega da rukuje radio stanicom, međutim, radio stanicu nikada nije zadužio. Kazao je da je kontaktirao sa predstavnikom Iranske ambasade u Beogradu koji je zadužen za kulturu i od njih je dobijao vjerske časopise. Od Refika Šahmana je čuo da je Mevludin Kasumović nabavio 250 kapisli za aktiviranje eksploziva koji se nalazio kod Refika Šahmana.

Na glavnom pretresu Čikić Ibrahim je kazao: Da je optužnica montirana uz pomoć torture u policiji, da je izkonstruisana i izmišljena i da predstavlja gomilu laži. Nikada nije čuo za resor sigurnosti niti je bio član tog resora jer je to i nemoguće zbog toga što je on slijep čovjek i nije služio vojsku. Ne zna da je Refik Šahman bio šef resora sigurnosti i nije izvršavao njegove naloge. Refika Šahmana je upoznao u džamiji jer su obojica vjernici. Od oktobra mjeseca 1991. godine, sa njim je bio u sukobu. Nije formirao vojnu jedinicu za grads- ko područje Bijelog Polja u formaciji ljudstva “9 + 1” i tzv. “trojke za likvidaciju” niti zna da su takve jedinice postojale. Ne zna za planove, za evakuaciju lica muslimanske nacionalnosti prema planini Pešter, niti za zaprečavanje puteva. Kazao je da je bio na sastanku u Sjenici sa Refikom Šahmanom i Begović Dževadom koji ih je vozio, ali da je to bio svečani sastanak, da se jelo i pilo, da se izlazilo i ulazilo i da se ništa nije diskutovalo. Svak je razgovarao zasebno i za svojim stolom. U Sjenici nije polagao zakletvu, kao ni ostali učesnici skupa. Nije čuo za odlazak lica muslimanske nacio- nalnosti za Tursku niti o nabavci radio stanica. U selu Rasovu, nikada nije izigravao ulogu hodže niti organizovao polaganje zakletve za 10 ljudi koji su upućeni na vojnu obuku u Tursku. Na kraju je kazao da je izjavu kod Istražnog sudije dao ali se ne sjeća kako jer je zbog batina u policiji doživio nervni šok.

Optuženi Omerović Esad u svojoj odbrani u toku istrage je kazao: Da nije bio pripadnik stranke SDA. U porodici ima dosta članova pa je često ra- dio kod privatnih preduzimača. Početkom januara 1993. godine, sreo se sa Redžović Hajrudinom, i sa njim je pošao na piće. Pitao je Redžović Hajrudina da li može da mu nađe neki posao. Redžović mu je odgovorio da može i to dobro da zaradi ako odputuje za Tursku gdje preduzetnici dobro plaćaju. Nakon 10 do 15 dana Redžović Hajrudin je došao kod njega i dao mu 500 DM govoreći mu da će taj novac odraditi i da je to samo akontacija. Redžović mu je kazao da određenog dana dođe na aerodrum u Skoplje. Za Skoplje je otputovao dan prije od ugovorenog datuma. Kada je došao na aerodrum, već se bila iskupila veća grupa mladića. Među tom grupom prepoznao je mnoga lica a naročito Šahman Mirsada, Fetahović Erdžana, Murić Rahmana, Hodžić Džipka iz Novog Pazara. Avionom su otputovali za Tursku i to do Instambula a zatim autobusom do Izmira, tačnije do kasarne Urla. U toj kasarni sačekali su ih Kolašinac i turski oficiri. Odmah su zadužili uniforme i automatske puške. Komandir mu je bio Kolašinac Džemail. Kasnije su im se priključila još neka lica iz Sandžaka i to iz svih gradova Sandžaka. Najviše ih je bilo iz No- vog Pazara, Sjenice, Tutina, Bijelog Polja i Rožaja. Podijeljeni su bili u vodove. Obavljali su vojnu obuku, političku i vjersku nastavu. Na početku obuke upoznali su se sa pješadiskim naoružanjem sa postavljanjem eksploziva i sl. Na početku obuke najviše vremena se pro- vodilo na izučavanju Kurana i vjerskih obreda. Oficiri su im govorili da treba da budu do- bri muslimani i da je cilj obuke stvaranje države Sandžak uz pomoć turske vojske. Pred 292 Ibrahim Čikić kraj obuke iz svakog voda izdvojeno je po jedno odjeljenje i samostalno su vršili obuku. Tako tu obuku su samostalno vršili Redžović Hajrudin, Skenderović Isat, Murić Rahman, Nurković Nazif, Muković Enes, Zejnilagić Mirsad. Obuka je trajala mjesec i 25 dana. Njih je zamijenila nova grupa iz Jugoslavije koja je bila znatno viša i brojila je oko 100 ljudi. U njegovoj grupi je bilo dosta lica koja su došla iz Jugoslavije zbog rada i školovanja ali su ipak obavljali vojnu obuku. Po završetku vojne obuke rečeno im je da će po povratku u Jugoslaviju dobiti oružje ukoliko dođe do pobune, da iskopaju zemunice i pripreme hranu. Redžović Hajrudin mu je obećao da će mu dati pušku kada se vrati u zemlju, da će uzeti od Haruna Hadžića jer on ima oružje. Kasnije je čuo da su organizovane straže i da su se organizovali i držali Murić Rahman, Redžović Hajrudin i dr.

Na glavnom pretresu Omerović Esad je kazao: Da nikada nije išao na vojnu obuku u Tursku niti je poznavao Redžović Hajrudina. U Tursku je išao u jesen sa bratom od strica gdje je radio u Instambulu na građevini. Ra- dio je dva mjeseca. Nije čuo za Murić Rahmana, Rasima Šahmana, Fetahović Erdžana i Skenderović Isata. Na kraju je kazao da je izjavu dao kod Istražnog sudije pod prisilom zbog straha da ne bude vraćen ponovo u policiju i tučen.

Optuženi Smakić Husein, u svojoj odbrani u toku istarge je kazao: Da je od osnivanja stranke SDA bio član stranke. Izabran je iste te godine za predsjed- nika mjesnog odbora u Sušici. Mjesni odbor je imao 10-esetak članova. Prilikom izbora mesnog odbora za Sušicu iz Bijelog Polja ispred stranke SDA bio je prisutan Refik Šahman. Kazao je da je kod njega dolazio kurir koga je poslao Refik Šahman i da mu je prenio da mu je Refik kazao da organizuje straže i odbranu sela jer im prijeti napad od četnika. Or- ganizovao je dvadeset ljudi za straže koji su imali oružje. Sjeća se da je na jednom sastanku bilo riječi oko organizacije u slučaju rata i da je tada rečeno da u slučaju rata predsjednik skupštine je komandant opštine i pošto je on predsjednik mesnog odbora, trebao je da bude komandir odjeljenja za područje Sušice. Na tom sastanku, Refik Šahman je kazao da u slučaju sukoba treba da postave barikade po putevima. Pored toga, od njega je Refik Šahman tražio da mu obezbijedi 15 ljudi za obezbeđenje, a za oružje mu je kazao da se sami snalaze dok se stranka ne snađe. Šahman Refik mu je govorio da će mu po kuriru poručiti kada treba da se aktivira straža, radi odbrane od četnika. Jednom prilikom Refik mu je kazao da nađe 15 ljudi sa njegovog terena koje treba poslati za Tursku, da bi završili vojnu obuku. Kazao mu je i pokazao mu jedan papir govoreći mu da je došlo naređenje koje je potpisao Sulejman Ugljanin. Kasnije je sa nekim ljudima razgovarao oko slanja lica na vojnu obuku u Tursku, a pošto oni to nijesu ozbiljno svatili od toga je odustao. Čuo je od Smakić Faika, zv. Gaga da je razgovarao sa Refikom Šahmanom i da mu je Refik kazao da lica koja se šalju na vojnu obuku u Tursku po povratku treba da formiraju krizne štabove i vojne jedinice. Prije 4 do 5 godina kupio je pištolj “Parabelu” - Mauzer, i dva šanžera od po 5 metaka a prije godinu dana jednu bombu za 10 DM od N.N. lica. Kazao je da nikada nije posjedovao automatsku pušku a metke od automatske puške je slučajno našao na put. Nije čuo za stvaranje države “Sandžak”. Ni na jednom sastanku gdje je bio prisutan. Sa televizije je čuo da je tu ideju zagovarao Sulejman Ugljanin. GDJE SUNCE NE GRIJE 293

Na glavnom pretresu Smakić Husein je kazao: Da ništa nije tačno iz optužnice, što se odnosi na njega izuzev da je član SDA i odbornik SO-e Bijelo Polje. Nikada nije čuo za vojne formacije niti je takva jedinica postojala za Sušicu. Sa Refikom Šahmanom ne govori više od 10 godina niti zna da je on šef resora sigurnosti za opštinu Bijelo Polje. Nije sačinjavao nikakve planove niti odredio putne pravce za izvođenje diverzantskih akcija, pravce evakuacije niti je organizovao mobilizaciju. Nikad nije organi- zovao noćne straže niti je odabirao lica za slanje na vojnu obuku za Tursku. Na kraju je kazao da je izjavu kod Istražnog sudije dao pod pritiskom, jer je maltretiran u policiji.

Optuženi Begović Dževad u svojoj odbrani u toku istrage je kazao: Da je u prvoj polovini 1991. godine, razgovarao sa njegovim drugom Imamović Dževadom i da mu je tom prilikom on predložio da sa svojim vozilom vrši usluge prevoza ljudi iz SDA za novac. Imamović ga je uputio da se radi dogovora oko toga obrati Šahman Refiku, Dizdarević Avdulahu, Čikić Ibrahimu i Hadžibulić Saku. Predložio mu je da se sastanu u kafani pod Boriće. Sastao se sa njima i dogovorio oko prevoza. Nakon nekoliko dana pozvao ga je Refik Šahman da ga preveze do Sjenice. Povezao je i Čikić Ibrahima i Refika Šahmana. Nije mogao da prisustvuje sastanku u Sjenici, međutim, nakon završenog sastanka Čikić i Refik Šahman su ga pozvali da pođu u džamiju sa njima i položi zakletvu. Pošao je u džamiju gdje su položili zakletvu držeći desnu ruku na Kuran. Zakletva je glasila: “U ime Alaha”, ponavaljajući to četiri puta, “Zaklinjem se, da ću braniti muslimanski narod, da ću raditi na jedinstvu muslimanskog naroda, da u toj borbi neću žaliti da dam svoj život, stigla me kazna Alaha, ako ovo izdam”. Drugi put je vozio Čikića i Refika Šahmana za Tutin na sastanak. Na tom sastanku je prisustvovao ali nije diskutovao. Sastanku je prisustvovao i Rasim Šahman iz Rožaja. Na sastanku su dominirale dvije teme i to: stvaranje radio veza na čitavom području Sandžaka između gradova i stvaranje organizacije za zaštitu stranačkih skupova i lidera SDA. Na tom sastanku odlučeno je da Čikić Ibrahim se zaduži oko organizacije posla u vezi sa postavl- janjem i povezivanjem radio stanice. Pri povratku iz Tutina Čikić mu je kazao da u zgradi solidarnosti u Bijelom Polju postoji jedna radio stanica i da je treba ukrasti, a Refik Šahman je govorio da u Beranama postoji jedna radio stanica kod jednog lica. Na sastanku u Tu- tinu bilo je riječi o organizovanju grupa ljudi od 10 ljudi. Poslije sastanka u Tutinu Refik Šahman mu je kazao da odabere 10 ljudi i Rasova za vojnu jedinicu. Odabrao je Begović Nedžada, Bibuljica Seada, Hukić Šemsudina, Kasumović Bilala, Pućurica Seada, Pućurica Doda i Sutović Mersida. O tome je obavijestio Refika Šahmana.Nakon toga došli su Čikić i Refik pred kima su pomenuta lica položila zakletvu.Zaklinjao ih je Čikić Ibra- him koji je kod sebe imao Kuran. Na toj zakletvi odlučeno je da Dizdarević Avdulah da takvu grupu od 10 ljudi formira na području Bistrice, Hadžibulić Sako na području Zminca, Šahman Refik, na području Lozne,Čikić Ibrahim na području Bijelog Polja. U Bistrici je formirana jedna takva grupa ljudi, a zakletva je položena u džamiji u Bistrici u prisustvu Čikića, Šahman Refika i Dizdarević Avdulaha. Da bi nabavio oružje i da bi ga legalno nosio on Dizdarević Avdulah, Refik Šahman, Čikić Ibrahim, Hadžibulić Sako, su se dogovorili da odjave prebivališta iz Bijelog Polja i da se prijave na području Sarajeva. To su uradili i sve aktivnosti je preduzimao Refik Šahman. Međutim, zbog rata u Bosni ta njihova akcija nije sprovedena do kraja. Na sastanku u Sjen- ici je rečeno da će svi prisutni dobiti posebne legitimacije, te je poslije izvesnog vremena Refiku Šahmanu dao fotografije a on mu je potom donio legitimacije sa pečatom stranke 294 Ibrahim Čikić

SDA iz Novog Pazara. Na legitimaciji je pisalo obezbeđenje. Legitimaciju je pored njega dobili Dizdarević Avdulah, Čikić Ibrahim. Na početku formiranja grupa ljudi po mjesnim zajednicama nije im rečeno šta je nji- hov cilj. Tek kasnije Refik Šahman mu je kazao da je cilj takvih grupa stavaranje povjerljivih ljudi kojima bi se podijelilo oružje u slučaju izbijanja rata. Čuo je iz razgovora Dizdarević Avdulaha, Čikić Ibrahima i Šahman Refika da će se do oružja doći preko Prijepolja, No- vog Pazara i Sarajeva. Nakon izbijanja rata na području Bosne sa nekoliko momaka iz Rasova, organizovao je straže i kontrole punktova u mjestu Rasovu. Straže su držali sa naoružanjem noću i to više noći uzastopno. Dogovorio se sa tim ljudima da u slučaju napada ispale po jedan hi- tac kao znak upozorenja i kao znak za evakuaciju muslimanskog življa putem Rasovo – Zminac –Godijevo – Korita, prema Pešteri. Učestvovao je u sprovođenju referenduma za autonomiju Sandžaka. Materijal za referendum donijeli su Harun Hadžić, Rasim Šahman, Mehdija Husić u kafanu pod Boriće, a pošto im je prijetila opasnost od milicije sklonili su se u kuću Šahman Ibrahima. Tada su im Harun Hadžić i Rasim Šahman govorili da se što bolje organizuju oko referenduma jer će podaci referenduma biti dostavljeni Evropskoj za- jednici u Hagu ili Ženevi. Rečeno im je da će referendum sprovoditi po kućama obilaskom kuća a da se ne organizuju glasačka mjesta. Kazao je da je prisustvovao na jednom sastanku u Gubavču u kafani “Oaza”. Na tom sastanku bili su prisutni predstavnici svih gradova iz Sandžaka. Iz Bijelog Polja prisutni su bili Čikić Ibrahim, Refik Šahman, Avdulah Dizdarević, Dido, Rasim Šahman i dr. Na tom sastanku bilo je riječi oko naoružavanja stranke. Ispred kafane bilo je parkirano jedno vozilo marke “Folcfagen” a koje je bilo puno naoružanja i bombi. Nije gledao to oružje ali je iz priče na sastanku čuo da je cijena to oružja minimalna. Tokom sastanka momak koji je vozio kombi je napustio sastanak i pošao negdje sa kombijem. Kada je on otišao otvorila se rasprava oko jednog teretnog vozila – šlepera koji je bio natovaren naoružanjem a koji je došao do Prijepolja. Oružje je trebalo da se podijeli na teritoriji Bijelog Polja. U vezi sa tim oružjem čuo je više verzija od više ljudi. Početkom 1993. godine Refik Šahman je tražio da se angažuju oko organizacije slanja određenog broja mladića radi obavljanja vojne obuke u Turskoj. Prihvatio je da ide za Tur- sku radi vojne obuke. Pošao je zajedno sa Begović Nedžadom, Čoković Muratom, Sutović Mersudinom, Pućurica Ćenom. Autobusom su došli do Instambula. Međutim, u vrijeme dolaska u Turskoj su bili vjerski praznici, tako da im je rečeno da se vrate u Jugoslaviju. On i Nedžad su produžili za Izmir kod brata od strica. U Turskoj je ostao 6 mjeseci, gdje je učio jezik a nakon toga se vratio za Jugoslaviju. Kada se vratio u Jugoslaviju saznao je da je jedna grupa mladića odputovala za Tursku na vojnu obuku i da se vratila. Među tom grupom bio je njegov brat Nedžad. Bibuljica Seada su vratili sa Bugarske granice i zbog neuredne dokumentacije iako je on pošao na vojnu obuku. Od brata Nedžada čuo je da je obuka bila teška i da se obavljala u kasarni Turske vojske. Od Kasumović Halila je saznao da je njihov prvenstveni zadatak bio da služe kao vodiči kada dođe turska vojska na teren Jugoslavije, da će biti naoružani. Kasumović Halil mu je govorio da uvijek ima eksploziva, da pravi eksplozivne naprave a od Dizdarević Avdulaha i Čikić Ibrahima je čuo da su govorili da u slučaju opasnosti iz Novog Pazara bi došlo 300 do 400 naoružanih ljudi. Od njih je čuo da su govorili da bi trebalo blokirati most u mjestu Strojatanica, zatim most koji povezuje Rasovo i da bi u slučaju da neko od ljudi koji su položili zakletvu odao tajnu bio likvidiran. Čikić Ibrahim mu je nudio nekoliko puta da mu nalazi kupce za puške. GDJE SUNCE NE GRIJE 295

Na glavnom pretresu Begović Dževad je kazao: Da je optužnica montirana u saradnji sa policijom, i u cjelosti je odbacio. Negirao je sve navode optužnice. Priznao je jedino da je Refika Šahmana vozio jednom do Sjenice a da ga je poslije toga nikada nije viđao niti se sa njim sretao i da je bio u Turskoj 6 mjeseci na školovanje. Na kraju je kazao da je u policiji tučen, maltretiran i da je iz straha da ne bude ponovo vraćen u policiju ponovio priču koju je ponovio u SUP-u.

Optužnica Bibuljica Sead, u svojoj odbrani u toku istrage je kazao: Da se prije referenduma upoznao sa Šahman Refikom preko Begović Dževada a u kući Kasumović Halila. Poslije toga, nekoliko puta se sretao sa Refikom Šahmanom u čijem društvu je bio Čikić Ibrahim. Prilikom tih susreta Refik Šahman mu je govorio da bude prisutan radi davanja zakletve. Govorio mu je da zakletvu treba da polože Pućurica Sead, Kasumović Halil, Begović Dževad, Begović Nedžad, Hadžibulić Safet, Hukić Mer- sudin i sl. Nakon toga, položili su zakletvu pred Čikić Ibrahimom i Šahman Refkom i još jednim nepoznatim licem. Tekst zakletve je glasio: “Zaklinjem se, da ću raditi na ujedin- jenju muslimanskog naroda, da ću biti spreman, da dam i svoj život”. Čikić Ibrahim je držao Kuran a oni su stavljali ruke na Kuran i zaklinjali se. Na kraju zakletve Refik Šahman im je kazao da je zakletva tajna i da sve radnje koje ubuduće budu preduzimali treba da predstavljaju tajnu i da se o tome nikom ne smije pričati. Zakletvu su položili u kući Kasumović Halila. Od Kasumović Halila je čuo početkom 1993. godine da mu je Refik Šahman dao instrukcije radi organizovanja odlaska lica za Tursku i obavljanja vojne obuke, te da mu je obećao da će svi koji pođu za Tursku radi vojne obuke dobiti po 500 DM. Za Tursku je pošao on, Čoković Murat, Pućurica Ćeno, Balijagić Sabahet, Kasumović Halil i dr. Međutim, dolaskom do Bugarske granice on je vraćen jer je išao sa tuđim pasošem odnos- no sa pasošem Nišić Nedžada. Prije tog pokušaja odlaska u Tursku još jednom ranije je od- lazio za Tursku radi vojne obuke ali su tom prilikom bili vjerski praznici te je bio prinuđen da se vrati. Svu vojnu obuku organizovao je Refik Šahman preko Kasumović Halila. Nakon mjesec i po do 2 dana iz Turske su se vratili Balijagić Sabahet, Pućurica Senad, Čoković Murat, Begović Nedžad, Batilović Enver, Pućurica Sead i dr. Pokušali su da od Refika Šahmna uzmu novac koji je obećan. Međutim, on mu je kazao da su ga u vezi novca pre- varili ljudi iz Novog Pazara, a njemu je rekao da nije obavio vojnu obuku i da ne zaslužuje novac. Od ljudi koji su završili vojnu obuku saznao je da je obuka bila teška i naporna i da im je rečeno da po povratku iz Turske se nađu sa Refikom Šahmanom i da će im on dati dalje instrukcije. Saznao je da je za šefa grupe lica koja je završila vojnu obuku na području Turske Refik Šahman postavio Pućurica Ćena. Poznato mu je da je bilo dosta problema oko novca koji je obećan ljudima koji su završili vojnu obuku te da je Refik Šahman obav- ezu oko isplate tog novca prenio na Rifata Veskovića. Sjeća se da je Rifat Vesković kazao da u vezi sa tim novcem ne zna ništa ali da je išao sa Balijagićem i Pućuricom za Novi Pazar u vezi toga. Kazao je da mu je osnovni cilj zbog čega je odlučio da ode za Tursku na vojnu obuku bio novac.

Na glavnom pretresu Bibuljica Sead, je kazao: Da se radi o politički montiranom procesu da nikada nije bio član stranke SDA niti njen sinpatizer. Nije čuo za resore sigurnosti, za ratne i druge planove, vojne i policiske 296 Ibrahim Čikić jedinice, niti je ikada čuo za slanje vojnika na obuku u Tursku. Nije mu poznato da je posto- jala vojna jedinica za Rasovo, niti je bio član te vojne jedinice. Šahman Refika ne poznaje ni Čikić Ibrahima. Na kraju je kazao da je u policiji tučen, maltretiran i da je izjavu dao pod pritiskom plašeći se da ga ponovo ne vrate u policiju i ne tuku.

Optuženi Pućurica Sead, u svojoj odbrani u toku istarge je kazao: Da dok je radio početkom 1991. godine, u privatnoj pekari u Rasovu, čuo je od Kasumović Halila, zv. Lilka, da se poznaje dobro sa Refikom Šahmanom i da je Refik Šahman zahtijevao da se na području Rasova formira jedna grupa za bezbednost. Ta grupa bi radila ispred SDA. Zadatak te grupe bio bi da obezbijedi odstupnicu muslimanskog naroda putem Zminac, Bistrica, Stubo – Korita, prema Pešteru. Tom prilikom Kasumović Halil mu je kazao da će se za dva – tri dana sastati kod njega kući i da će ga o tom sastanku obavijestiti. Poslije dva tri dana Kasumović Halil ga je obavijestio o sastanku pa je on pošao i istom prisustvovao. Na tom sastanku bili su prisutni Refik Šahman,Čikić Ibrahim, Kasumović Halil, Pućurica Semir i Edin, Begović Dževad, Nedžad, Bibuljica Sead i Hadžibulić Sako. Na tom sastanku govorio je Refik Šahman da treba da se organizuju radi obezbeđenja musliman- skog naroda odnosno njihovog izvlačenja prema Pešteri ako budu napadnuti i da će oni biti prva grupa koja će intervenisati. Na tom sastanku Refik Šahman je kazao da će ta grupa oružje dobiti kasnije odnosno da će on to oružje nabaviti. Od njih je zahtijevao da sam sastanak i formiranje grupe drže u strogoj tajnosti i da o tome ne smije niko da zna. U tom cilju Čikić Ibrahim je tražio od njih da polože zakletvu. Položili su zakletvu na način što su stavljali desnu ruku na Kuran i ponavljali tekst zakletve koji je govorio Čikić. Na kraju sastanka Refik Šahman je kazao da će vezu između njega i njih kao grupe održavati Dževad Begović. Od Begović Dževada je saznao da je sa Refikom Šahmanom i još nekim licima bio na sastanku koji je održan u Bistrici i da se tamo polagala zakletva. Početkom 1993. godine, pošao je sa Pućurica Senadom u Loznu na pijac. Tamo se sreo sa Refikom Šahmanom i sa njim je razgovarao. Tada mu je Refik Šahman kazao da je on glavni za resor sigurnosti u Bijelom Polju i da treba da organizuje odlazak najsposob- nijih momaka za Tursku radi vojne obuke. Njemu i Senadu je Refik tada dao u zadatak da mu pomognu oko izbora lica za odlazak u Tursku, radi vojne obuke. Obećao im je da će svi dobiti po 500 DM. Rekao im je još da se sva ta akcija drži u strogoj tajnosti da ide preko njega a da je on povezan sa nekim licem po nadimku Soko iz Novog Pazara i da se ta lica šalju ispred stranke SDA Sandžaka. Kazao im je da će im o odlasku za Tursku javiti. Pri povratku iz Lozne od Pućurica Senada je saznao da je on jednom išao za Tursku radi vojne obuke ali da se vratio zajedno sa još nekim licima zbog vjerskih praznika. Nakon tog susreta u Loznoj Pućurica Senad ga je obavijestio da je prisustvovao sastanku u kući Kasumović Halila i da su na tom sastanku prisustvovali Refik Šahman, Kasumović Halil, Begović Nedžad i Medžad, Bibuljica Sead, Balijagić Sabahet i dr. te da su se tom prilikom dogovorili oko odlaska na obuku u Tursku. Toga dana Senad mu je kazao da treba da odmah idu za Tursku, pa su istog dana on, Kasumović Halil, Balijagić Saba- het, Bibuljica Sead i Sutović Mersudin su pošli za Novi Pazar. Svratili su u centralu SDA i upoznali se sa jednim momkom po nadimku Soko. Od njega su dobili po 100 DM i legiti- macije. Iz Pazara su pošli za Prištinu gdje su prenoćili u hotelu Božur, a sjutradan su pošli za Skoplje. U Skoplju su se našli sa Pućurica Senadom, Begović Nedžadom i Medžadom i Čoković Muratom i sa još nekim licima iz Novog Pazara. Na granici između Bugarske i GDJE SUNCE NE GRIJE 297

Turske bilo je problema oko ulaska u Tursku. Bugarske vlasti su vratile Bibuljica Seada sa granice jer je on pokušao da pređe sa falsifikovanim pasošem. Probleme oko prelaska gran- ice između Bugarske i Turske riješili su Sijarić Refik – Akova, Faruk Ugela i neki Daut. Kada su došli i Istambul, smjestili su se u Hotel, gdje su ostali 4 do 5 dana da bi sačekali ostale ljude koji su trebali da stignu na vojnu obuku. Za to vrijeme okupilo ih se oko 55 – 57 lica. Iz Bijelog Polja ih je bilo 14 i to: Pućurica Senad, Begović Nedžad, Medžad, Kasumović Halil, Sutović Mersudin, Čoković Murat, Hot Ismet, Sijarić Sead, Batilović Enver, Bošnjak Šefćet, Balijagić Sabahet, on, Kajević Sabhudin i Kovačević Rajo. Iz Istambula su autobusom prevezeni do Izmira a potom na jedno poluostrvo koje se zove Čehmalta, gdje su smješteni u jednu vojnu kasarnu. Jedan major turske vojske im je održao govor i kazao im da oni prestavljaju prve početke u formiranju vojske buduće države Sandžak. Nakon toga zadužili su uniforme i podijeljeni su u tri voda. Za vrijeme obuke učeni su da rukuju svim vrstama pješadiskih naoružanja, da rukuju bacačima eksplozivom da postavljaju minska polja da gađaju u akciji, da se kreću kroz šumu, noću po azimutu i sl. Prije nego što su završili vojnu obuku obišao ih je Sulejman Ugljanin i tom prilikom im održao govor. U govoru je istakao da su oni odabrani muslimani Sandžaka da treba da sa uspjehom završe obuku i da je cilj te obuke stvaranje nezavisne i samostalne države Sandžak. Govorio im je da po povratku u Jugoslaviju moraju da privuku što više lica za borbu protiv Srba i Crnogoraca. Zakletvu su polagali u učionici gdje su na stolovima bili postavljene puške i turske i sandžačke zastave. Tekst zakletve je glasio: “Zaklinjem se, da ću braniti Sandžak i muslimane, da ću se boriti za nezavisnu i samostalnu državu Sandžak, za jedinstvo musliman- skog naroda i da neću žaliti da u tom cilju da dam svoj život. Nakon zakletve bili su počašćeni i preko radio kasetofona puštena je kaseta sa pjesmom ”Zemljo moja Sandžačka“. Za vrijeme trajanja te obuke turski oficiri su im govorili da će turska vojska doći na Peštersku visoravan da će im pomoći u naoružavanju preko Albanije. Turski oficiri su tražili od njih podatke o miliciskim snagama, punktovima milicije, vojnim kasarnama i sl. Nakon završene obuke u Istambulu od Dauta i Refika Sijarića dobili su po 300 DM. Oni su im kazali da po povratku u Jugoslaviju moraju da se razdvoje u više grupa kako bi im povratak bio bezbjedniji.

Na glavnom pretresu Pućurica Sead je kazao: Da je optužnica lažna, neistinita i da nikada nije bio pripadnik nikakve vojne jedinice niti je čuo da postoji vojna jedinica za Rasovo. Kazao je da ne poznaje Refika Šahmana, niti je išao na vojnu obuku u Tursku. U Tursku je išao samo kod rodbine. Sva rodbina mu se nalazi u Istambulu. Za Tursku je išao jedanput i to krajem aprila 1993. godine sa bratom od strica Pućurica Senadom. Putovao je autobusom preko Skoplja, zatim preko Bugarske do Istambula. Iz Turske se vratio sa Senadom početkom juna. Ne poznaje Sulejmana Ugl- janina niti je bilo kada dao zakletvu u Turskoj vojsci. Na kraju je kazao da je u policiji tučen, odnosno maltretiran, te da su u policiji izmislili neke stvari koje je on morao da podpiše, a kasnije Istražni sudija je samo prepisao izjavu iz policije.

Optuženi Pućurica Senad, u svojoj odbrani u toku istrage je kazao: Da je 1991. godine, držao u zakup kafanu “London” u Rasovu. Te godine, nakon hapšenja nekih lica zbog sprovođenja referenduma kod njega je došao Spahić Sabahet is- pred SDA i tražio novčanu pomoć za lica koja su lišena slobode da bi angažovali branioca. Bio je član SDA. Jednom prilikom kod njega je došao Balijagić Sabahet. Tom prilikom 298 Ibrahim Čikić kazao mu je da se upoznao preko Kasumović Halila sa Refikom Šahmanom i da je Refik zadužen za organizovanje građana i slanje na vojnu obuku u Tursku, te da će svi članovi koji završe vojnu obuku dobiti po 500 DM. Nakon nekoliko dana od tog razgovora sreo se sa Refikom Šahmanom i sa istim se dogovorio da ide za Tursku. Po dogovoru prvo je svratio u Novi Pazar gdje su mu iz Centrale SDA dali novac za troškove putovanja do Instambula. U Instambulu su ih sačekali Ahmetović Soko i Daut i kazali da su došli u vrijeme vjerskih praznika i da treba da se vrate za Jugoslaviju dok ne prođu praznici. Kada se vratio poslije izvesnog vremena od Balijagić Sabaheta je saznao da je održan sastanak kod Kasumović Halila i da je na tom sastanku podijeljeno po 100 DM i posebne legitimacije. Tom pri- likom Balijagić mu je dao 100 DM i legitimaciju koja mu je služila za ulazak u Tursku. Neki ljudi su morali da idu po novac i legitimacije za Novi Pazar. Za Tursku osim njega radi vojne obuke odputovali su: Pućurica Sead, Hot Ismet, Čoković Murat, Kasumović Halil, Begović Nedžad, Medžad, Sutović Mersudin, Batilović Enver, Bošnjak Šefćet, Sijarić Sead, Kovačević Raif, Balijagić Sabahet, Kajević Sabahutin i Bibuljica Sead, zv. Bibe, koji je vraćen sa Bugarske granice jer nije imao urednu putnu ispravu. Za Tursku nijesu otputovali odjednom već u grupama. Sabirno mjesto bilo im je u Istambulu u mjestu zv. Čekmedže. U tom mjestu sačekali su ih Daut i još jedno lice. Daut im je pomagao prilikom ulaska u Tursku pošto nijesu imali ulazne vize. Iz mjesta zv. Čekmedže otputovali su u mjesto Češme kod Izmira, gdje su smješteni u jednu kasarnu. U kasarni su podijeljeni u tri voda te su zadužili uniforme. Nakon toga, obavljali su vojnu obuku, gdje su obučavani za vršenje diverzija u rukovanju pješadiskim naoružanjem, minama, bacačima, kretanje po terenu. Tokom obuke učili su turski jezik i vjeronauku. Oficiri su im govorili da su oni odabrani sinovi muslimanskog naroda buduće samostalne države Sandžak, da je Turska uz njih i da će u datom trenutku Turska vojska desantnim putem napasti Peštersku visoravan i pomoći im u obračunu sa srpskim ili crnogorskim četnicima. Tokom obuke položili su zakletvu. Jednom prilikom došao je Sulejman Ugljanin, a sa njim je bio i Daut i održao im govor. U govoru je istakao da su oni okosnica buduće vojske nezavisne države Sandžaka. Zakletvu su polagali pred Sulejmanom Ugljaninom polažući desnu ruku na sto koji je bio prekriven Turskom zastavom i zastavom Sandžaka uz pješadiško naoružanje. Teks zakletve je čitao Ugljanin. zakleva je glasila: “Zaklinjem se da ću braniti svoj muslimanski narod i da ću se boriti za nezavisnu, suverenu državu Sandžak i da u toj borbi neću žaliti da dam i svoj život”. Poslije zakletve, priređena je gozba. Na kraju zakletve dobili su nešto novca u Turskim li- rama za trošak dok se ne završi vojna obuka. Na kraju vojne obuke podijeljene su im značke buduće države nezavisne i samostalne države Sandžak. Na kraju im je zaprijećeno da o vojnoj obuci ne smiju nikom pričati kao ni o ciljevima te vojne obuke i da će u protivnom biti likvidirani. Po povratku u Jugoslaviju od Dauta i Refika Akove dobili su po 300 DM. Po povratku u Jugoslaviju imali su problema oko novca te su u cilju rješavanja tog pitanja angažovali Rifata Veskovića. U Turskoj za vrijeme vojne obuke bio je postavljen za zamjen- ika komandira voda. Po odlasku za Tursku od Fadila Sadikovića negdje u oktobru mjesecu 1992. godine, kupio je automatsku pušku sa dva okvira i 60 metaka. Poslije nekoliko dana kod njega je kupio još 115 metaka i jednu bombu kašikaru. Bilo im je obećano da će dobiti naoružanje odnosno novac za nabavku oružja. Međutim, novac nijesu dobijali.

Na glavnom pretresu Pućurica Senad je kazao: Da je optužnica iskonstruisana, da ne zna ni za kakvu vojnu obuku u Turskoj. U Tur- sku je išao dva puta i to: jednom u februaru mjesecu 1993. godine, a drugi put u aprilu GDJE SUNCE NE GRIJE 299 iste te godine. Prvi put je išao sa Balijagić Sabahetom i Čoković Muratom, a drugi put sa Pućurica Seadom. U Tursku su išli radi trgovine i posjete rodbini. Prvi put je bio u Turskoj 7 – 8 dana. Drugi put se zadržao u Turskoj oko mjesec i po dana. Nije bio komandir ni- kakve jedinice niti je čuo za resor sigurnosti. Oružje koje je pronađeno i oduzeto kod njega nabavio je iz razloga lične bezbednosti i bezbednosti njegove porodice. Na kraju je kazao da ne priznaje izjavu koju je dao kod Istražnog sudije, da je to izjava SUP-a koju on nije dao, a koju je morao da potpiše u SUP-u, zbog batina.

Optuženi Bošnjak Šefćet u svojoj odbrani u toku istrage je kazao: Da je član stranke SDA, ali da nije imao nikakva zaduženja u vrijeme sprovođenja ref- erenduma. Refika Šahmana je poznavao od ranije, ali se bliže sa njim upoznao polovinom marta mjeseca 1993. godine. Tad ga je Refik Šahman obavijestio da ispred stranke SDA organizuje slanje omladine sa područja Sandžaka za Tursku radi vojne obuke. Prihvatio je njegovu ponudu da i on obavi tu obuku. Od Refika Šahmana je saznao da se odlaženje u Tursku organizuje u manjim grupama, te da će za putne troškove dobiti po 100 DM, a nakon završene obuke još po 500 DM. Dogovorio se da sa njim pođu još Batilović Elvir i Kajević Sabahet. Po dogovoru našli su se 20.4.1993. godine ispred Robne kuće gdje im je Refik Šahman dao po 100 DM za putne troškove i kartice sa njihovim fotografijama. Na tim karticama bio je tekst na Turskom jeziku i grb sa zlatnim ljiljanom. Po dogovoru nared- nog dana pošli su za Berane, a potom iz Berana za Skoplje. Uz put im se pridružio Sijarić Mele. U Skoplju je Sijarić odustao od puta. Pošto su prenoćili sjutradan su pošli za Tursku preko Bugarske. Dolaskom u Tursku granicu turske vlasti im nijesu dozvolile ulazak u Tur- sku. Pokazali su im kartice koje su dobili, međutim, ni one nijesu važele. Prije polaska iz Bijelog Polja Refik Šahman im je dao brojeve telefona nekih turskih gradova koje su trebali da pozovu ukoliko budu imali problema. Kajević je obavio telefonski razgovor sa Dautom Nurilerom i nakon toga turske vlasti su ih pustile. Dolaskom u Istambul sačekao ih je Daut Nuriler. Poslije toga, otišli su za Čekmedže, gdje im je bio sabirni centar. Tu se okupilo oko 75 lica. Nakon okupljanja pošli su u mjesto zv. Češmealte koje je udaljeno od Izmira oko 80 km, gdje su se smjestili u vojnu kasarnu. Iz Bijelog Polja bili su prisutni Pućurica Senad, Sead, Begović Medžad i Nedžad, Hot Ismet, Čoković Murat, Sutović Mersudin, Batilović Elvir, Kasumović zv. Lilko, Balijagić Sabahet, Kajević Sabahudin i dr. Na vojnoj obuci bila su i druga lica iz Rožaja, Berana, Priboja, Pljevalja i sl. Na vojnoj obuci bila su organizovana tri voda. Prvi vod su sačinjavali lica iz Tutina i Novog Pazara, drugi vod iz Bijelog Polja i Sjenice a treći vod lica iz Rožaja, Priboja i Pljevalja. Komandir prvog voda je bio Huso iz Novog Pazara, drugog voda Pućurica Senad, a trećeg voda Muhamed Šarac. Pored njih za vodove su bili zaduženi i turski oficiri. Po dolasku na vojnu obuku zadužili su uniforme i automatsko naoružanje. Upoznali su sa naoružanjem i eksplozivima a potom su obučavani za njihovu upotrebu. Gađali su iz trombonske puške, obučavani su za postavljanje zasjeda, kretanje po terenu i slično. Tokom obuke imali su časove turskog jezika i vjeronauku. Slo- bodno vrijeme su koristili gledajući filmove. Turski oficiri su ih pitali za pojedina mjesta na karti za punktove milicije, za kasarne i slično. Oficiri Turske su im govorili da su oni odabranici muslimanskog naroda nezavisne države Sandžak, da su došli u bratsku državu Tursku da bi se obučavali za borce. Tokom obuke dolazio je Sulejman Ugljanin. Svečanu zakletvu su dali 6 maja 1993. godine u jednoj sali. Sala je bila ispunjena stolovima na ko- jima su postavljene turske zastave i zastave buduće nezavisne države Sandžak sa zlatnim ljiljanima. Na stolovima su postavljeni puškomitraljezi, kalašnjikovi i po jedna knjiga Kura- 300 Ibrahim Čikić na. Nakon što su položili zakletvu Sulejman Ugljanin je održao govor kojom prilikom je kazao: da su oni provjereni sinovi muslimanskog naroda i da predstavljaju temelj buduće vojske tzv. nezavisne države Sandžak. U povratku su se sastali sa Refikom Šahmanom i od njega su tražili da im isplati po 500 DM i da im da po automatsku pušku, kako je bilo dogovoreno, prije odlaska za Tursku. Pošto nije Refik Šahman ispunio te uslove došlo je do svađe između njega i Pućurica Senada zv. Cana. Poznato mu je da su tokom 1991. godine na području Goduše organizovane straže. Iako je član SDA nije mu poznato da su postojali resori sigurnosti. Prije odlaska za Tursku Refik Šahman im je kazao da sve troškove oko vojne obuke snosi SDA. Stvaranje države Sandžak je svatio kao državu muslimana gdje bi se muslimani osjećali ravnopravni sa srbima i gdje bi imali sva prava kao srbi. Smatrao je da će u državi Sandžak bolje živjeti, da će u njoj život biti kao u Turskoj, te je zbog toga i pošao u Tursku na vojnu obuku.

Na glavnom pretresu Bošnjak Šefćet je kazao: Da je optužnica neosnovana i da je montirana u saradnji sa policijom. Nije mu pozna- to da je postojala vojna jedinica za Rasovo, niti se ikada sretao sa Šahman Refikom. Takođe, nije dao nikakvu zakletvu radi neke tajne o obuci lica u Turskoj. O toj obuci ništa ne zna. Za Tursku je išao samo jednom i to legalno sa putnom ispravom. Išao je za Tursku krajem aprila 1993. godine a vratio se 1. juna 1993. godine. Otišao je autobusom iz Berana za Skoplje a potom preko Bugarske do Istambula. U Turskoj nikoga nije viđao iz Jugoslavije osim rodbine. Na kraju je kazao da je izjavu o vojnoj obuci kod Istražnog sudije izmislio jer se plašio da ga ponovo ne povedu u SUP i ne tuku. U završnoj riječi svi optuženi su istakli da se ne osjećaju krivim za učinjena djela i svi su izuzev optuženog Omerović Omera i djelimično optuženog Čikić Ibrahima pri- hvatili završne riječi svojih branilaca, koji su tvrdili da se radi o montiranom političkom procesu, da su izjave optuženih u toku istrage i u policiji iznuđene silom, prijetnjom, ucjen- ama ili su date iz straha, te da se na njima ne može zasnivati presuda. Tražili su da svi budu oslobođeni od optužbe za krivično djelo ugrožavanje teritorijalne cjeline a da se pojedini optuženi oglase samo za krivično djelo nedovoljno držanje oružja ili eksplozivnih materija. Sud je u dokaznom postupku u cilju utvrđivanja pravnorelevantnih – odlučnih činjenica izveo sledeće dokaze: saslušao u svojstvu svedoka: Šahman Ibrahima, Omerović Ćamila, Ljuca Fatimu, Skenderović Hasana, Bahović Ruždiju, Cikotić Mithata, Muković Selma, pročitao iz istrage iskaze svedoka Etemović Džemaila, Hodžić Jakupa, Aljković Hajra, Hodžić Nedžiba, Kolašinac Hajriza, Taraba Ibrahima, Ajanović Smaila, Pelidija Hu- seina, Latić Ramzije, Šabotić Huseina, Škrijelj Izeta, Bošnjak Hasana, Šabotić Reha, Bugur Šefka, Bošnjak Haruna, Gorčević Rasima, Hasanagić Iljaza, Spahić Džimsa, Hodžić Izeta, Sijarić Senada, Sejfić Nasufa, Pepeljak Ahmeta i Hadžibetović Envera, pročitao Ustav Re- publike Sandžak, pročitao dopis Centra bezbednosti Berane br. 286 od 5.7.1994. godine, dopis Centra bezbednosti Bijelo Polje br. 3320 od 6.7.1994. godine, izvršio uvid u istorisku kartu Sandžaka 1978. godine, izvršio uvid u foto-kopiju mape i karte Islamskog svijeta, izvršio uvid u šafriranu kartu Sandžaka sa nacionalnim sastavom stanovništva u dva prim- jerka, izvršio uvid u pismeni akt obaveze komadanata u 8 tačaka, obaveze komadanata je- dinica i njegove dužnosti u 8 tačaka, uvid u pismeni akt, uloga štaba u tri tačke, i posebne obaveze i družnosti starješina resora sigurnosti, na poleđini akta naznaka 27.3.1993. go- dine Novi Pazar – Sandžak, MNVS urađeno u rukopisu, izvršio uvid u orginalnu kartu Sandžaka koju je izdao Grafički zavod Hrvatske u saradnji Prosvetnog savjeta Sandžaka, GDJE SUNCE NE GRIJE 301 izvršio uvid u spisak lica resora sigurnosti SDA u pojedinim gradovima Sandžaka sa imen- ima lica i telefonskim brojevima, pročitao izvještaj MNVS-a od 31. oktobra 1991. godine koji je izdat u Novom Pazaru, pročitao dopis MNVS-a predsjedniku SDA za Bijelo Polje od 22.10.1993. godine, pročitao izvještaj Centralne komisije za sprovođenje referenduma za potpunu i teritorijalnu autonomiju Sandžaka iz Novog Pazara od 4.11.1991. godine, izvještaj Centralne komisije br. 19/91 od 4.11.1991. godine kao i rezultate referenduma iz jedanaest sandžačkih opština izdate od centralne komisije iz Novog Pazara od 30.10.1991. godine, pročitao brošuru Sandžak – politika, ljudska prava” koju je izdalo MNVS-a u apri- lu mjesecu 1993. godine, pročitao zapažanja prema Sandžaku od predsjednika MNVS-a Sulejmana Ugljanina od 24.1.1994. godine, pročitao zapisnike sa izvršnog odbora Sandžaka (2 primjerka), pročitao brošuru MNVS-a izdatu u Novom Pazaru juna mjeseca 1993. godine odnosno pročitao Memorandum o specijalnom statusu za Sandžak sa nazna- kom Novi Pazar 1993. godine, izvršio uvid u glasački listić br. 01/09 sa naznakom Novi Pazar oktobar mjesec 1991. godine (2 primjerka), izvršio uvid u dvije vizit karte na ime optuženog Hadžić Haruna podpredsjednika MNVS-a, izvršiti uvid u brošuru na arapskom jeziku sa kartom Irana, izvršio uvid u člansku kartu na ime optuženog Bošnjak Šefćeta koju je izdalo SDA Bijelo Polje, izvršio uvid u list sa naznakom zašto bosanski jezik” u vidu plakata, pročitao brošuru Sandžaka koja sadrži 13 listova i kartu Sandžaka, izvršio uvid u Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak, izdat u Novom Pazaru juna mjeseca 1993. godine, pročitao Statutu Autonomne Pokrajine Sandžak, izvršio uvid u Memorandum o specijalnom statusu za Sandžak čiji je izdavač MNVS-a Novi Pazar 1993. godine, a koji je štampan u Amerikan Senjak Kongresu, Klifton Njudžersi USA, izvršio uvid u brošuru Sandžaka izdat u Novom Pazaru na engleskom jeziku sa kartom i 8 listova, pročitao Dekleraciju MNVS-a sa opštim odredbama koju je izdao glavni odbor SDA-a Sandžaka u Novom Pazaru 11.5.1991. godine, pročitao dopis predsjednika predsjedništva BiH Aliji Izedbegoviću od strane SDA u Bijelom Polju, pročitao Odluku SDA ogranak Ivangrad br. 25 od 28.8.1992. godine, pročitao dopis predsjednika MNVS-a Sulejmana Ugljanina od 1.7.1993. godine predsjedavajućem KEPS-a, pročitao pismeni stav MNVS-a o prisilnom odvođenju muslimana u vojsku od 16. aprila 1993. godine, pročitan je statut Sandžaka u Foto – kopiji, pročitani su planovi komande štaba sa naznakom Formacija odreda samozaštite, šema odreda samozaštite, formacija u gradskim mjesnim zajednicama, formacija na seoskom području, izvidžački vod, sanitetsko odjeljenje, pozadinsko odjeljen- je, tehničko odjeljenje, mjesne zajednice, gradskog područja, seoskog područja, predsjed- nik ogranka, podpredsjednik ogranka, zadaci sekretara ogranka (opšta načela za izradu konkretnih vojnih planova), izvršio uvid u foto-kopiju mape Sandžaka, pročitao saopštenje za javnost SDA Crne Gore i stranke nacionalne ravnopravnosti, izvršio uvid u foto-kopiju deklaracije MNVS-a od 11.5.1991. godine, pročitan je izvod iz Osnivačke skupštine SDA ogranak Bijelo Polje od 30.10.1990. godine sa članovima radnog predsjedništva i Izvršnog odbora SDA, izvršio uvid u letak “Popis stanovništva” 1991. godine – dokaz naše zrelosti, pročitao jedinstvenu organizaciono konstitucionu šemu br. 108/92 izdata u Novom Paza- ru od 9.11.1992. godine sa upustvom za primjenu šeme izdate od Centralnog izvršnog odbora Novog Pazara br. 102/92 od 10.11.1990. godine sa dvije šeme stranke SDA, pročitao izvod iz zapisnika sa sastanka sjednice SDA u Bijelom Polju pisanih u rukopisu, izvršio uvid u potvrdu CB Bijelo Polje od 21.2.1994. godine na ime optuženog Spahić Sa- baheta, izvršio uvid u potvrdu CB Bijelo Polje od 17.5.1994. godine na ime okrivljenog Pućurica Senada, izvršio uvid u potvrdu Centra bezbednosti o privremenom oduzimanju 302 Ibrahim Čikić predmeta Smakić Huseina od 26.2.1994. godine, izvršio uvid u potvrdu o oduzimanju predmeta od optuženog Čikić Ibrahima od 26.2.1994. godine, izvršio uvid u potvr- du o ulaženju u stan i druge prostorije kod optuženog Čikić Ibrahima od 26.2.1994. godine, izvršio uvid u potvrdu o ulaženju u stan supruge optuženog Vesković Rifata Vesković Satke, izvršio uvid u potvrdu na ime Šabotić Saliha od 29.1.1994. godine, izvršio uvid u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od optuženog Omerović Omera od 27.1.1994. godine u tri primjerka, izvršio uvid u potvrdu na ime optuženog Fetahović Erdžana od 29.1.1994. godine u 4 primjerka, izvršio uvid u potvrdu na ime optuženog Hadžić Haruna od 30.1.1994. godine u 3 primjerka, uvid u potvrdu na ime optuženog Šahman Rasima izdata od SUP-a RCG u 6 primjeraka, uvid u potvrdu na ime Bošnjak Šefćeta od 8.4.1994. godine u 3 primjerka, uvid u potvrdu na ime optuženog Ciguljin Avda od 3.2.1994. godine u 2 primjerka, uvid u potvrdu na ime supruge optuženog Hadžić Umera Hadžić Rukije od 2.2.1994. godine, uvid u potvrdu na ime optuženog Skenderović Isata od 1.2.1994. godine u 3 primjerka, izvršio uvid u potvrdu na ime optuženog Muratović Hakije u 2 primjerka, izvršio uvid u izvještaj ljekara bez broja i datuma i izvještaj ljek- ara specijaliste od 8.3.1994. godine na ime optuženog Čikić Ibrahima, uvid u izvještaj ljekara bez broja i datuma i izvještaj od 16.5.1994. godine, na ime optuženog Čikić Ibrahima, pročitao zaključak komisije ljekara na ime optuženog Čikić Ibrahi- ma od 1.7.1994. godine, pročitao nalaz i mišljenje ljekara na ime optuženog Čikić Ibrahima od 5.4.1994. godine, pročitao izvještaj očne klinike od 13.1.1976. godine na ime optuženog Čikić Ibrahima, pročitao uvjerenje na ime Čikić Ibrahima od 19. juna 1991. godine na ime optuženog Čikić Ibrahima, pročitao dopis Kliničke bol- nice Beograd od 22.12.1985. godine i otpusnu listu od 17.12.1985. godine na ime optuženog Čikić Ibrahima, izvršio uvid u 2 primjerka izvještaja u rukopisu od 15.12.1992. godine na ime Hadžić Umera, izvršio uvid u izvještaju ljekara od 17.11.1992. godine, 28.5.1993. godine i 29.5.1994. godine na ime optuženog Hadžić Umera, pročitao izvod iz kaznene evidencije na ime optuženih, izvršio uvid u spise (dio spisa) Okružnog suda u Novom Pazaru K. br. 95/93 i to: uvid u optužnicu Javnog tužioca u Novom Pazaru Kt. br. 69/93 od 11.10.1993. godine, uvid u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od optuženog Faković Ibrahima od 22.3.1993. godine, uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija kod optuženog Faković Ibrahima od 22.3.1993. godine, izvršio uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija za optuženog Rašanin Šefkije i uvid o pot- vrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 22.5.1993. godine, izvršio uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija kod optuženog Zilkić Safeta i Zilkić Muzafera od 22.5.1993. godine i potvrdu o privremeno oduzetim predmetima od njih od 22.5.1993. godine, izvršio uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija kod optuženog Jakupović Hoda, od 22.5.1993. godine, i potvrdu o privremeno oduzetim predmetima od njega od 22.5.1993. godine, izvršio uvid u potvrdu o privremenom oduzimanja predmeta od optuženog Šaćirović Asima od 22.5.1994. godine, izvršio uvid u zapisnik o pretresanju stana od optuženog Fejzović Hajriza od 22.5.1993. godine i uvid u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od 22.5.1993. godine, izvršio uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija kod optuženog Ugljanin Fadila od 22.5.1993. godine i uvid u potvrdu o oduzimanju predmeta od njega od 22.5.1993. godine, izvršio uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija od optuženog Škrijelj Jonuza i potvrdu o privremenom oduzi- manju predmeta od 22.5.1993. godine, izvršio uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija kod optuženog Hasić Adema od 22.5.1993. godine i uvid u potvrdu o privre- GDJE SUNCE NE GRIJE 303 meno oduzetim predmetima od njega od 22.5.1993. godine, izvršio uvid u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od optuženog Halilović Alije od 1.6.1993. godine, izvršio uvid u potvrdu o privremeno oduzetim predmetima od optuženog Aljković Alja od 1.6.1993. godine, uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija kod optuženog Alić Mustafe od 9.6.1993. godine, izvršio uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih pro- storija kod optuženog Hodžić Nedžiba, zv. Džipka od 9.6.1993. godine i potvrdu o privre- meno oduzetim predmetima od njega od 9.6.1993. godine, izvršio uvid u zapisnik o pre- tresanju stana i drugih prostorija od optuženog Hodžić Zuhdije od 9.6.1993. godine, i potvrdu o oduzimanju predmeta od njega od 9.6.1993. godine, izvršio uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija kod optuženog Hodžić Mirsada od 29.6.1993. godine i potvrdu o privremeno oduzetim predmetima od njega od 29.6.1993. godine, uvid u za- pisnik o pretresanju stana i drugih prostorija kod optuženog Hodžić Jakuba od 29.6.1993. godine, i potvrdu o privremeno oduzetim predmetima od njega od 29.6.1993. godine, izvršio uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija kod Doma izvidžača u No- vom Pazaru, uvid u potvrdu o privremeno oduzetim predmetima od optuženog Etemović Džemaila od 20.5.1993. godine, uvid u zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija kod Plojović Mersada i potvrdu o privremeno oduzetim stvarima od njega od 23.5.1993. go- dine, uvid u potvrdu o privremeno oduzetim predmetima od Halilović Nasufa od 25.5.1993. godine, uvid u potvrdu o privremeno oduzetim stvarima od Murata Mušića njega od 25.5.1993. godine, na saglasan zahtjev pojedinih optuženih i njihovih branilaca izvršeno je video-tehničko prikazivanje snimka o pronalasku oružja kod pojedinih optuženih, na pretresu saslušao vještaka medicinske struke Dr Popović Blagomira, pročitao na zahtjev optuženog Čikić Ibrahima izjavu koju je dao kao svjedok pred Istražnim sudijom Višeg suda u Bijelom Polju dana 21.2.1994. godine, izvršio uvid u spise istrage Okružnog suda u Bijelom Polju a povodom referenduma i hapšenja pojedinih lica, uvid u Službeni list SFRJ br. 75 od 18.9.1991. godine o utvrđivanju postojanja ratne opas- nosti, uvid u potvrdu CB Rožaje od 21.1.1994. godine izdatu na ime oca optuženog Hadžić Haruna, Hadžić Huseina o privremenom oduzimanju jedne radio stanice marke “Prezi- dent” sa ispravljačem za radio stanicu marke “Pan”, izvršio uvid u svesku ogranka SDA Ivangrad gdje su vođeni zapisnici sa sjednica IO SDA Ivangrad, izvršio uvid u izvještaj ljekara specijaliste na ime optuženog Čikić Ibrahima od 15.11.1994. godine, pročitao Statut MNVS-a od 11. 1.1992. godine, uvid u revers br. 25/87 o zaduženju vojničke puške br. M 48 na ime Hadžić Umera, izvršio uvid u izvještaj ljekara Dr Suljevića i uvid u izvještaj ljekara specijaliste od 18.11.1994. godine na ime optuženog Hadžić Umera, izvršio uvid u rješenje br. 01/478 od 11.3.1992. godine na ime oca optuženog Pužurica Senada, Pućurica Ćamila, uvid u izvještaj ljekara specijaliste za njegovu majku Pućurica Vahidu od 28.6.1994. godine, 7. 6. i 7. 7. 1994. godine, uvid u spisak redara koga je izvršni odbor SDA Pljevlja dostavio Centru bezbednosti Pljevlja, uvid u potvrdu CB Pljevlja od 6.5. 1992. godine, na ime optuženog Ciguljin Avda, uvid u Presudu Opštinskog suda u Prijepolju br. 272/86 od 15.10.1976. godine, na ime optuženog Sadiković Šefka, izvršio uvid u komplet norma- tivnih akata stranke SDA sa konstitucionom šemom od marta 1992. godine, izvršio uvid u akt Savezne Republike Jugoslavije – Savezne Vlade od 23. novembra 1994, godine i pro- tesnu notu br. 7889 na srpskom i turskom jeziku bez datuma koju je Savezna Vlada uputila Ambasadi Turske u Beogradu i saopštenje za štampu koje je tom prilikom dalo Savezno ministarstvo za inostrane poslove, izvršio uvid u korektivnu verziju Haškog dokumenta – ugovorne odredbe za konvenciju od 3. novembra 1991. godine, izvršio uvid u vojnu 304 Ibrahim Čikić knjižicu na ime optuženog Omerović Esada br. 1844/33, uvid u knjigu protokola bolesni- ka – zatvorenika Zatvora u Bijelom Polju sa pismenim izvještajima ljekara Dr Budimira Rakonjca i Dr Rasima Agića, izvršio uvid u presudu Vojnog suda u Beogradu Ik. br. 97/94 od 18.11.1994. godine, izvršio uvid u akt Vojnog odsjeka br. 05/840/2 od 18.11.1994. godine, izvršio uvid u članak koji je izašao u Turskom listu Aildinlik od 21.5.1994. godine i prevod tog članka na srpskom jeziku o vojnoj obucu sandžačkih muslimana u Turskoj. Cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, pa ih dovodeći u vezu sa odbranama optuženih, sud je utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude a na osnovu sledećih dokaza: Notorna je činjenica koju ne treba dokazivati da je polovinom 1990. godine formi- rana stranka SDA za bivšu SFRJ, a po svim republikama. Stranka je uredno registrovana posebno za Srbiju a posebno za Crnu Goru. Stranka je ustrojena prema jedinstvenoj organizaciono-konstitucionoj šemi stranke SDA, koja se primjenjuje za sve nivoe, a što se utvrđuje iz te šeme br. 108/92 od 9. 11.1992. godine i upustva opštinskim, gradskim i seoskim izvršnim odborima i izvršnih odbora mjesn- ih zajednica stranke SDA Sandžaka, za primjenu te šeme, od 10.11.1990. godine, koju je donio Centralni odbor SDA Sandžaka a potpisao njegov predsjednik Dr Sulejman Ugljanin. Prema toj šemi stranka SDA ima centralnu skupštinu i predsjednika skupštine Stranke, glavni odbor stranke, centralni izvršni odbor i predsjednika centralnog izvršnog odbora, pravnu službu i nadzorni odbor, sud časti, agit propagandni biro i resore za kulturu, nauku, politiku, privredu, sigurnost i koordinatore resora. Organizaciono konstituciona šema stranke je tako urađena da se može primijeniti na sve nivoe počev od bivše SFRJ preko republika, opština do mjesnih zajednica. Ta šema je materijalni dokaz koju niko ne spori. Takođe, opšte poznata činjenica je, a koju ne treba dokazivati, da je u aprilu mjesecu 1991. godine došlo do rata u bivšoj Jugoslovenskoj republici Sloveniji i da je tada počela faktički da se raspada Jugoslavija, jer su ubrzo raspadom Slovenije odnosno Jugoslavije sa- mostalnost i nezavisnost proglasile i republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Sa početkom rata u Sloveniji i sa raspadom bivše SFRJ, koji put je takođe bio protiv- ustavan, stranke Demokratske akcije za Republiku Crnu Goru i Republiku Srbiju, faktički, počinje, da djeluju kao jedna stranka na nivou Sandžaka i organizaciono konstitucione šeme stranke SDA primjenjuje se na Sandžak. Raspadom bivše SFRJ, na taj način stran- ka SDA je počela ponovo da se aktualizuje pitanje nekadašnjeg Sandžaka. Te činjenice utvrđuju se takođe, materijalnim dokazima odnosno uvidom u normativna akta stranke SDA Sandžaka u kojima se nalazi jedinstvena organizaciono konstituciona šema SDA za Sandžak, statut stranke SDA Sandžak, poslovnik glavnog odbora SDA, poslovnik izvršnog odbora stranke SDA, pravilnik o materijalno finansijskom poslovanju, prihodima, rashodi- ma i raspodjeli sredstava, pravilnik o vođenju knjigovodstva, pravilnik o sistematizaciji poslova i radnih zadataka izbornih lica i radnika stručne službe stranke SDA Sandžaka, pravilnik o radu informativnog centra, službe sigurnosti, programska deklaracija i statut MOSA. U svim ovim normativnim aktima provejava ideja Sandžaka, jer se pominju gener- alna skupština SDA Sandžaka, glavni odbor SD Sandžaka, resor sigurnosti SDA Sandžaka, skupština MOSA Sandžaka i sl. Pored toga, što je stranka SDA aktuelizovala pitanje Sandžaka kroz jedinstvenu orga- nizaciono konstitucionu šemu SDA i svoja normativna akta, glavni odbor SDA Sandžaka, na sjednici u Novom Pazaru od 11.5.1991. godinr, donio je odluku o formiranju MNVS-a Sandžaka i istog dana deklaraciju MNVS-a. U čl. 1 deklaracije stoji: da će MNVS raditi GDJE SUNCE NE GRIJE 305 na obezbjeđenju građanske i nacionalne ravnopravnosti i sloboda građana muslimanske nacionalnosti i muslimanskog naroda u Sandžaku, kao i zaštiti života imovine i kulture. U čl. 2 se kaže da MNVS uzima u svoju nadležnost sve nacionalne interese muslimana i da odgovara samo skupštini MNVS-a. Prema čl. 3 deklaracije, MNVS je jedini legitimni predstavnik muslimanskog naroda u Sandžaku i jedino kompetentno da donosi odluke o statusu Sandžaka u budućoj jugoslovenskoj zajednici. U čl. 4 je predviđeno da u slučaju cj- epanja Jugoslavije MNVS će proglasiti autonomiju Sandžaka koja mu je ukinuta 29. marta 1945. godine. Najviši organ MNVS-a je skupština, koju čine predstavnici izvršnih odbora i glavnih odbora SDA sandžačkih gradova po zastupničkom principu. Najviši organ vlasti autonomne oblasti Sandžak je MNVS. MNVS ima po toj deklaraciji izvršno vijeće, koje or- ganizuje i uspostavlja funkcije u oblasti nauke, kulture, politike, ekonomije i odbrane. Ono ima svoju javnu sigurnost koja je obavezna da uspostavlja javni red i mir. Takođe, MNVS ima svoju odbranu, odnosno glavni štab odbrane Sandžaka kao i štabova po gradovima, mjesnim zajednicama i selima, uređuje osnove odbrambenog sistema muslimanskog naroda Sanžaka, rukovodi i komanduje narodnim otporom. U prelaznim i završnim odred- bama deklaracije MNVS se kaže da MNVS stupa na snagu, u slučaju neposredne opasnosti po muslimanski narod u ma kom dijelu Sandžaka, u slučaju suspenzije saveznih organa (skupštine i predsjedništva SFRJ) i u slučaju proglašenja vanrednog stanja ili građanskog rata. Dalje, u deklaraciji se kaže, da stupanjem na snagu MNVS, suspenduje se svaka druga vlast na teritoriji Sandžaka, a muslimanski narod poštuje samo odluke MNVS-a. Poslanici muslimanske nacionalnosti se povlače iz republičkih skupština a MNVS će prestati da djeluje odlukom MNVS-a, kada prestane opasnost po muslimanski narod. Predhodno istačene činjenice u deklaraciji MNVS-a su nepobitne, nesporne i pred- stavljaju materijalni dokaz. Deklaracija je stupila na snagu jer je Predsjedništvo bivše SFRJ proglasilo postojanje neposredne ratne opasnosti 1.10.1991. godine. Deklaracija je pronađena i izuzeta iz arhive SDA u Rožajama. Kasnije, pošto je glavni odbor SDA Sandžaka praktično oformio MNVS, ono donosi odluku o sprovođenju referenduma za autonomiju Sandžaka. Sve aktivnosti oko sprovođenja referenduma i dalje je preduzimala jedino stranka SDA za Sandžak. MNVS je oformilo centralnu izbornu komisiju, koja je rukovodila sprovođenjem referenduma. Ref- erendum je sproveden, uprkos zabranama 25, 26 i 27. 10.1991. godine, sa uspjehom prema izvještaju centralne komisije. Pitanje na glasačkom listiću, za referendum je bilo “Da li ste za potpunu političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka, sa pravom priključenja jednoj od suverenih Republika”. Te činjenice utvrđene su materijalnim dokazima, uvidom u glasački listić, uvidom u izvještaj centralne komisije za referendum br. 19/91 od 4.11.1991. godine o rezultatima referenduma u 11 sandžačkih opština, sa pregledom rezultata po opštinama, uvidom u zahtjev za sprovođenje istrage Višeg javnog tužioca u Bijelom Polju Kt. br. 75/91 od 30.10. 1991. godine, i Kt. br. 81/91 od 7.11.1991. godine. Uvidom u izvještaj o uspjehu referenduma po opštinama te potvrdu o oduzimanju tog izvještaja od strane optuženog Spahić Sabaheta, sekretara SDA Bijelo Polje, utvrđeno je da je te materijale držala stranka SDA u Bijelom Polju. Od 1. do 15. aprila 1991. godine, vršen je popis stanovništva u bivšoj SFRJ i tada se pojavljuje letak koji je izdala SDA tražeći da se muslimani u tom popisu pišu kao narod i da im je jezik bošnjački, objašnjavajući u tom letku “zbog čega Bosanski jezik”. Te činjenice, utvrđuju se, materijalnim dokazom, uvidom u letak “Zašto Bosanski jezik”, koji je pronađen i izuzet iz dokumentacije SDA Rožaje. 306 Ibrahim Čikić

Iz sadržine statuta Autonomne pokrajine Sandžak od 11.10.1991. godine, utvrđeno je, da je, njime, predviđeno, autonomija za Sandžak i da je Sandžak posebna administra- tivno teritorijalna jedinica u sastavu jugoslovenske zajednice, u okviru koje svi nastan- jeni građani ostvaruju svoja prava i ispunjavaju dužnosti utvrđene statutom Autonomne pokrajine Snadžak. APS uspostavlja se u skladu sa posebnim nacionalnim, istoriskim, kulturnim, ekonomskim i drugim svojstvima tog područja. U čl. 3 se kaže da građani Sandžaka ostvaruju svoja suverena prava u APS. U čl. 4 se kaže da APS ima teritoriju koju sačinjavaju opštine: Novi Pazar, Nova Varoš, Priboj, Sjenica, Tutin, Pljevlja, Bijelo Polje, Petnjica, Rožaje, Plav i Prijepolje, kao i ostala naselja, koja svoje interes žele ostvariti u ok- viru Sandžaka, a čiji se građani o tome, predhodno, izjasne na referendumu. Teritorija APS ne može se mijenjati bez saglasnosti Skupštine Sandžaka. Sjedište najviših organa APS je u Novom Pazaru. Organi vlasti u APS su Skupština Sandžaka, Izvršno vijeće i predsjednik Izvršnog vijeća. U čl. 19 Statuta APS se kaže da Skupština može raspisati referendum o pri- sajedinjenju APS-a jednoj od republika, kao prirodno pravo naroda na samoopredjeljenje. U čl. 41 Statuta je propisano da će se za sprovođenje Statuta donijeti posebna odluka. Statut predstavlja materijalni dokaz i činjenice koje su u njemu istačene ničim ne mogu biti dovedene u sumnju. Statut je izuzet iz arhive SDA Rožaje. Uvidom u Službeni list SFRJ br. 75 od 18.10.1991. godine, utvrđeno je da je predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na sjednici održanoj 1.10.1991. godine, utvrdilo postojanje neposredne ratne opasnosti u SFRJ, a što predstav- lja nepobitan materijalni dokaz. Iz sadržine korektivne verzije Haškog dokumenta od 3. novembra 1991. godine, utvrđeno je, da taj dokument predstavlja, opšti okvir, za rješavanje novih odnosa između bivših republika koji su nastali raspadom SFRJ a što je i opisano u čl. 1 opštih uslova tog dokumenta. Haški dokument predstavlja samo neku vrstu ugovornih odredaba za konven- ciju odnosno sporazum. Po tom dokumentu predviđaju se razni načini rješavanja pitanja bivših republika SFRJ, odnosno njihovog položaja raspadom SFRJ. O tome se govori u prvoj glavi tog dokumenta. U drugoj glavi, govori se o ljudskim pravima i pravima etničkih i nacionalnih grupa, pozivajući se na međunarodne konvencije o ljudskim pravima i pravi- ma nacionalnih manjina. U drugoj glavi u čl. 2 tač. b pod brojem 4 se kaže da će republike garantovati pripadnicima nacionalne ili etničke grupe koja čini bitan dio stanovništva u oblasti u kojoj živi, ali ne većinu, pored navedenih u stavu 3 predhodnog člana, opšte pravo, učešća pripadnika te grupe u javnim poslovima, uključujući pravo učešća na nivou vlade republike u pitanjima koja se odnose na njih. U drugoj glavi pod tač. c predviđen je speci- jalni status za oblasti ali u okviru republika u kojima pripadnici nacionalne ili etničke grupe čine većinu u vidu specijalnog statusa autonomije. Taj specijalni status se ogleda u pravu pripadnika nacionalne ili etničke grupe na posjedovanju i isticanju nacionalnih znamenja, pravo na svoj obrazovni sistem, pravo na zakonodavni dio, pravo na sopstvenu adminis- trativnu strukturu uključujući i regionalne policiske snage, pravo na sudstvo i pravo na međunarodno posmatranje specijalnog statusa. Ta područja bit će trajno demilitarizovana. Dalje se kaže da su i pripadnici etničkih i nacionalnih grupa dužni da poštuju prava većine u ostvarivanju svog prava na specijalni status. U glavi 3 tog dokumenta govori se o uređenju ekonomskih odnosa između republika a u 4 glavi se govori o institucijama koje bi osnovale republike, da bi sprovele sporazum. Ovaj dokument potpisale su sve bivše republike SFRJ, izuzev Srbije, što znači da nije pravno valjan za primjenu. Činjenice istačene u Haškom dokumentu su nepobitne a sam Haški dokument predstavlja materijalni dokaz. GDJE SUNCE NE GRIJE 307

Iz brošure Sandžak, položaj i granice Sandžaka, istoriska opravdanost autonomije Sandžaka, stanovništvo Sandžaka, hronološki prikaz realizacije srpskog nacionalnog pro- grama u Sandžaku, primjeri diskriminacije prema muslimanima u Sandžaku od strane Srbije i Crne Gore i brošure “Sandžak ekonomija, politika, ljudska prava”, a koje je, iz- dalo MNVS i u Novom Pazaru, jasno proizilazi ideja o Sandžaku, kao zasebnoj admin- istrativno-teritorijalnoj jedinici. Opravdava se, istoriska opravdanost i dalje postojanje Sandžaka na tim prostorima, kao i ekonomski uslovi za stvaranje samostalne države. U toj brošuri se dalje, analizira stanovništvo po opštinama, te se vidi, da muslimani imaju na području Sandžaka većinu samo u Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu, Rožajama i Plavu, dok su u ostalim opštinama većinski narodi, Crnogorski, Srpski i dr. Ovi akti su rađeni, radi internacionalizacije problema Sandžaka, kod međunarodnih organizacija, kako bi se međunarodna zajednica ubijedila u postojanje svih istoriskih, političkih, geografskih i eko- nomskih uslova za državu Sandžak. Ovi dokumenti, koji predstavljaju meterijalne dokaze, nađeni su i izuzeti iz arhiva SDA Rožaja i Bijelog Polja. Skupština MNVS-a, koja je održana u Novom Pazaru, 11.1.1992. godine, donijela je statut MNVS-a. Iz sadržine tog statuta, vidi se da se i dalje održava stara ideja o Sandžaku iako su tim statutom stavljeni van snage deklaracija od 11.5.1991. godine i statut APS od 11.10.1991. godine. U čl. 1 Statuta MNVS-a se govori o Sandžaku kao posebnoj istoriskoj, etničkoj, socijalno kulturnoj i ekonomskoj cjelini, u kojoj muslimanski narod Sandžaka ima svoje nacionalne organe, skupštinu, predsjednika MNVS-a i vladu. Skupština dono- si bitne odluke po muslimanski narod Sandžaka, skupština ima 66 članova i unutrašnjo politički i vanjsko politički odbor. Vlada se sastoji od predsjednika vlade i 5 resora i to: za kulutru, za nauku, politiku, privredu i sigurnost. Vlada odgovara skupštini za svoj rad. MNVS je najviši organ muslimanskog naroda Sandžaka između dva skupštinska zasijedan- ja. MNVS čine predsjednik MNVS, vlada, unutrašnjo-politički odbor i vanjskopolitički odbor. U čl. 11 se kaže da vanjsko politički odbor MNVS, sprovodi internacionalizaciju problema muslimanskog naroda u Sandžaku, osniva predstavništva i informativne centre u inostranstvu, ugovara sastanke delegacija MNVS-a na međunarodnom planu i dr. Statut MNVS-a predstavlja nepobitan materijalni dokaz. Iz ustava Republike Sandžak, koji je nakon izrade iz Zagreba do Skoplja, donio Hadžić Umer i koji je kasnije proslijeđen centrali SDA u Novom Pazaru, 19. aprila 1992. godine, a koji je kasnije pronađen i oduzet od optuženog Hadžić Haruna, jasno se utvrđuje namjera stranke SDA i MNVS-a, koga je ta stranka osnovala. U čl. 2 tog Ustava se kaže da je republika Sandžak, suverena država i da se njen suverenitet prostire na čitavoj teritoriji i na vazdušnom prostoru iznad te teritorije. Teritoriju Sandžaka čine opštine Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš, Priboj, Pljevlja, Bijelo Polje, Rožaje, Berane, Plav i Andrijevica. Suverenitet Republike Sandžak je neotuđiv, nedeljiv i neprenosiv. U čl. 3 je predviđeno da Republika Sandžak može da se udružuje sa drugim državama stim da zadrži suvereno pravo da odlučuje o obimu i vrsti prenesenih prava na zajednicu. Tim ustavom se utvrđuje organizacija vlasti u Sandžaku. Prema toj organizaciji postoji sandžački parlament, predsjednik republike, vlada republike Sandžak, ministarstva, Vrhovni sud Sandžaka, or- ganizacija sudske vlasi, lokalna samouprava i zaštita ustavnosti i zakonitosti. U čl. 112 toga ustava, stoji, da do izbora, Sandžačkog parlamenta po odredbama toga ustava, poslove za- konodavnog tijela će vršiti nacionalno vijeće Sandžaka. U čl. 113 se kaže da ustav stupa na snagu 8 dana od dana usvajanja od strane MNVS-a. Sam ustav i njegova sadržina predstav- ljaju nepobitan materijalni dokaz. 308 Ibrahim Čikić

Nakon toga, 27.4.1992. godine, donosi se Ustav SRJ, sa kojim se uspostavlja konti- nuitet vlasti na teritoriji sadašnje SRJ. Poslije donošenja tog Ustava, stranka SDA povlači poslanike iz republičkih skupština i ne učestvuje u njihovom radi, niti izlazi na izbore od 31.5.1992. godine i 20.12.1992. godine. Te činjenice su opšte poznate i ne treba ih dokazi- vati. Njih ne spore ni optuženi. Notorna je i činjenica da je 26.-28. 8.1992. godine održana Mirovna konferencija o Jugoslaviji u Londonu, a koja je potom nastavljena 16-17.9.1992. godine u Ženevi. Međutim, i za to postoje materijalni dokazi, uvidom u sadržinu napom- ena uz memorandum. Na konferenciji u Ženevi je odlučeno da MNVS konkretizuje i pravno uobliči svoj stav o specijalnom statusu za Sandžak. I o tome se govori u napomenama uz memorandum. Nakon Ženevske konferencije o bivšoj Jugoslaviji, MNVS je 29.9.1992. godine ot- vorilo javnu raspravu o budućnosti Sandžaka i muslimanskog naroda Sandžaka. Nakon te rasprave sekretarijat MNVS-a je sačinio izvještaj u 8 tačaka od 31.10.1992. godine. U I tački se kaže, da je matična domovina muslimana Bosna i Hercegovina, u tač. 2, da musli- mani Sandžaka svoju sigurnost povjeravaju MNVS-u, u tač. 3 da muslimani Sandžaka svoj politički status, ekonomski i kulturni i socijalni razvoj mogu rješavati samo u okviru vlade i skupštine MNVS-a, u tač. 4, da pitanje vojske i služenja vojnog roka treba posmatrati kroz odluku MNVS-a od 11.1.1992. godine da Sandžak bude demilitarizovana zona, da se muslimani ne odazivaju na regrutaciju niti služenju vojnog roka do konačnog rješenja statusa Sandžaka i muslimana Sandžaka, u tač. 5, da muslimani treba da imaju dvojno državljanstvo i to državljanstvo svoje matične republike BiH i svoje, u tač. 6 da su mus- limani autohton narod, da je njihova nacionalnost musliman a vjeroispovjest islamska, u tač. 7, da obrazovni sistem mora biti isti sa obrazovnim sistemom Bosne i Hercegovine, a u tač. 8 da resurse i prirodna bogastva Sandžaka mora koristiti narod Sandžaka u skladu sa programom vlade Sandžaka. Te činjenice se potvrđuju materijalnim dokazima uvidom u anketni listić o popisu stanovništva 1991. godine “Dokaz naše zrelosti”, i stav MNVS-a o prisilnom odvođenju muslimana u vojsku. Na skupštini MNVS-a od 6.6.1993. godine, usvojen je konačan tekst Memoranduma o specijalnom statusu Sandžaka. Poslije toga, tekst Memoranduma je štampan u više ob- lika sa istom Sadržinom. U Memorandumu se predviđa uspostavljanje specijalnog statusa za Sandžak u okviru ostatka Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Iz sadržine teksta Memoran- duma proizilazi da će se funkcije državne vlasti ostvarivati preko organa Sandžaka i preko organa u opštinama u njegovom sastavu, a da će se prava i obaveze Sandžaka regulisati Ustavom Sandžaka. Dalje, u njemu se predviđa da će Sandžak imati skupštinu, kao zakono- davno tijelo, guvernera i vladu kao nosioca izvršne vlasti, samostalnu policiju i nezavisno sudstvo Sandžaka. Ta vlast će se prostirati na teritoriji Sandžaka, a koja obuhvata teritorije opština Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Novu Varoš, Priboj, Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav i Rožaje. Uz Memorandum je priložena mapa Sandžaka. Granice Sandžaka se ne mogu mijenjati bez saglasnosti potpisnika memoranduma. Ove činjenice su nepobitne i potvrđuju se uvidom u materijalni dokaz, sadržinu teksta memoranduma o specijalnom statusu za Sandžak. Nakon usvajanja Memoranduma, MNVS preduzima i dalje samostalnu aktivnost u inostranstvu kroz njegove informativne centre u Ankari, Cirihu, Americi kao i u drugim međunarodnim organizacijama i Ujedinjenim Nacijama, istrajavajući u svojim zahtjevima da se Sandžak vrati u ranije okvire prije 1945. godine. Na taj način, MNVS pokušava da što više internacionalizuje pitanje Sandžaka. Ove činjenice potvrđuju se materijalnim do- GDJE SUNCE NE GRIJE 309 kazima kao što je dopis predsjednika MNVS-a Sulejmana Ugljanina, predsjedavajućem KEBS-a od 1.7.1993. godine, kao i uvidom u zapažanja o Sandžaku predsjednika MNVS-a Sulejmana Ugljanina, koje je faksom dostavljeno sekretarijatu SDA Sandžaka i MNVS-a, informativnim centrima MNVS-a, predsjedniku stranke SDA Sandžaka, predsjednicima republičkih ogranaka SDA, u kom Sulejman Ugljanin prenosi mišljenje međunarodnih faktora oko Sandžaka i na kraju daje prijedlog šta stranka SDA, MNVS i njihovi organi treba dalje da čine. U tim zapažanjima pod tač. 4 Dr Sulejman Ugljanin navodi da njegovi sagovornici u inostranstvu često ističu njegovu izreku “Da je Sandžak najljepši dio Bosne i Hercegovine”. Iz normativnih akata stranke SDA za Sandžak, a koji predstavljaju materijalni dokaz, utvrđeno je da glavni odbor SDA Sandžaka, donosi i usvaja, organizaciono konstitucionu šemu stranke i bira izvršni odbor SDA. Glavni odbor SDA Sandžaka bira predsjednika. Predsjednik Glavnog odbora SDA Sandžaka u saradnji sa predsjednikom stranke SDA i izvršnim odborom stranke SDA Sandžaka, stara se o sprovođenju odluka glavnog odbora. Glavni odbor SDA Sandžaka bira skupština na osnovu kandidature po glavnim odborima ogranaka (opštine) SDA. Predsjednik stranke koordinira rad svih organa stranke i brine se o sprovođenju njihovih odluka i zaključaka. Izvršni odbor stranke čine predsjednik stranke, dva podpredsjednika, sekretar, predsjednik MOS-a i 10 članova koje bira glavni odbor SDA. Predsjednik stranke je po funkciji predsjednik Izvršnog odbora. Izvršni odbor SDA izvršava odluke i stavove skupštine i glavnog odbora. Mesni odbor SDA ima članove i simpatizere i postupa po organizaciono konstitucionoj šemi. Organizaciono konstituciona šema stranke SDA je hijerahiska i primjenjuje se na svim nivoima. Odluke višeg organa SDA imaju obavezujući karakter za niže organe prema hijerahiskoj potčinjenosti. Glavne odbore ogranka SDA (opštine) čine svi članovi izvršnog odbora opštine i predsjednici mesnih odbora SDA. Glavni odbor opštine SDA predlaže kandidate za više funkcije. Sekretar stranke učestvuje u radu organa stranke i donošenju odluka organa stranke kao i u njihovom sprovođenju, učestvuje u donošenju normativnih akata stranke i radi druge poslove po nalogu predsjednika stranke i glavnog odbora SDA. Sekretar za svoj rad odgovara glavnom odboru i predsjedniku Stranke. Predsjednik opštinskog ogranka SDA organizuje i kontroliše sprovođenje odluka viših organa stranke, imenuje nosioce resora i uspostavlja organizaciju stranke u skladu sa organizaciono konstitucionom šemom. Informativne centre stranke kao sponu između SDA i MNVS-a na jednoj strani i međunarodnih organizacija od značaja za Sandžak. Informativni centri imaju svoje koordi- natore koje imenuje predsjednike stranke. Sve ove činjenice predhodno istačene sadržane su u normativim aktima stranke SDA Sandžaka i kao takve su nepobitne. Optuženi Hadžić Harun na glavnom pretresu od 6.10.1994. godine je kazao da je član MNVS-a i da vijeće u užem krugu ima 15 ljudi sa nivoa Sandžaka a u širem krugu MNVS-a su predsjednici opštinskih odbora SDA. Između glavnog odbora SDA Sandžaka i MNVS-a postojala je saradnja i na stranci su se prvo uobličavala mišljenja a potom bi to mišljenje išlo na MNVS. Nikada nije bilo mimoilaženja u mišljenjima između glavnog odbora SDA i MNVS-a. MNVS-a ima sekretarijat koji obavlja tehničke poslove za MNVS, a u inostranstvu tri centra i to jedan u Cirihu, Ankari i jedan u SAD. Te činjenice koje je istakao optuženi Hadžić Harun potvrđuju svi pismeni dokazi koje je sud izveo a naročito deklaracija MNVS-a od 11.5.1991. godine, iz koje se vidi da je praktično stranka SDA osnovala MNVS, zatim uvidom u akt MNVS-a koji je upućen predsjedniku SDA Bijelo 310 Ibrahim Čikić

Polje od oktobra mjeseca 1993. godine, zapažanja predsjednika MNVS-a Dr Sulejmana Ugljanina prema Sandžaku iz koga se vidi da su ta zapažanja dostavljena sekretarijatu SDA i MNVS-a, informativnim centrima MNVS-a, predsjednicima republičkih ogranaka SDA i predsjedniku stranke SDA a iz normativnih akata stranke SDA za Sandžak se utvrđuje da je informativni centar kao organ vanjsko političkog odbora MNVS-a i ima posredničku ulogu između centrale SDA i MNVS-a na jednoj strani i međunarodnih organizacija, insti- tucija i pojedinaca od značaja za Sandžak na drugoj strani. Iz organizaciono konstitucione šeme stranke SDA odnosno njene sadržine koja je materijalni dokaz, proizilazi da je stranka SDA na svim nivoima počev od Sandžaka kao najvišeg nivoa za organizaciju stranke SDA, pa do mjesnog odbora oformila organe – resore za kulturu, nauku, politiku, privredu, sigurnost i postavila koordinatore resora, a na drugoj strani MNVS-a, koje je, stvorila, ova stranka, je takođe, formirala paralelne organe, države vlasti, kroz deklaraciju MNVS-a, statut AP Sandžak, ustav države Sandžak, statut MNVS-a i memorandum o specijalnom statusu za Sandžak, predviđajući iste resore, kao paradržavne i paralelne državnim organima vlasti i postavila ministre kao rukovodioce tih organa. Tako, po deklaraciji MNVS od 11.5.1991. godine, predviđeno je, postojanje, izvršnog vijeća, koje ima 5 resora i to: za nauku, kulturu, politiku, ekonomiju, odbranu i javnu sigurnost, po statutu AP Sandžak, takođe je predviđeno izvršno vijeće i ministarst- vo, po statutu MNVS-a je predviđena vlada sa 5 resora i to: za kulturu, nauku, politiku, privredu i sigurnost, kao i unutrašnjo politički i vanjsko politički odbor, po ustavu države Sandžak predviđene su vlada, ministarstva, nezavisno sudstvo, kao i drugi državotvorni organi, a po memorandumu o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak, takođe, su predviđeni državotvorni organi odnosno vlada. Svi optuženi su zauzimali neke funkcije u stranci SDA i MNVS-u ili su pak bili sim- patizeri te stranke. To su optuženi i priznali. Tako, Rasim Šahman je bio sekretar SDA za Crnu Goru i član glavnog odbora za Sandžak, Fetahović Erdžan je član glavnog odbora SDA za Rožaje, Omerović Omer je član SDA, član izvršnog odbora SDA Bijelo Polje i predsjednik mjesnog odbora za Potkrajce, Kasumović Mevludin je podpredsjednik SDA u Bijelom Polju, Vesković Rifat, predsjednik SDA za Bijelo Polje, Hadžić Harun, predsjed- nik SDA za Crnu Goru, podpredsjednik MNVS-a, što se utvrđuje iz vizit karte i predsjed- nik glavnog odbora SDA Sandžaka, te zamjenik Sulejmana Ugljanina, Muratović Hakija predsjednik SDA za Berane, Skenderović Isat, sekretar SDA za Berane, Hadžić Umer, član stranke SDA i savjetnik za pravna pitanja Sulejmana Ugljanina, Brković Šefket, predsjednik SDA za Pljevlja, Ciguljin Avdo, član SDA, Burnazović Rizah, član SDA, Čikić Ibrahim, simpatizer SDA, Smakić Husein, član SDA i predsjednik mjesnog odbora SDA, Begović Dževad, simpatizer SDA, Spahić Sabahet, sekretar SDA za Bijelo Polje, Omerović Esad simpatizer SDA, kao i Pućurica Sead i Bibuljica Sead, dok su Pućurica Senad i Bošnjak Šefćet, članovi SDA, a što se za Bošnjaka utvrđuje uvidom u člansku kartu SDA br. 4215. Kada se imaju u vidu, ovako naprijed nesporno utvrđene činjenice, koje su nepo- bitne, jer ih potvrđuju materijalni dokazi, stvara se jedan zatvoreni krug djelovanja stranke SDA za Sandžak i MNVS-a, koje je stranka SDA za Sandžak i oformila. Stranka SDA kroz MNVS je stvorila paralelne organe državne vlasti. Ti organi su oformljeni kroz deklara- ciju MNVS-a, statut AP Sandžak, Statut MNVS-a, ustav države Sandžak i memoradnum o specijalnom statusu za Sandžak. Stranka SDA je praktično MNVS kroz te organe dala život isturajući ga naspram drugih organa vlasti u Saveznoj Republici Jugoslaviji, Republici Crnoj Gori i Srbiji. Članstvo SDA i organi stranke SDA za Sandžak postupali su kroz orga- GDJE SUNCE NE GRIJE 311 nizaciono konstitucionu šemu SDA, sprovodeći odluke MNVS-a i upustva i naloge pred- sjednika MNVS-a Sulejmana Ugljanina. Optuženi su, zauzimajući odgovarajuća mjesta po toj šemi u stranci kao i mjesta u MNVS, preduzimali konkretnije radnje u cilju ostvarenja ideje SDA Sandžaka, da na protiv ustavan način i silom, ocijepe dio teritorije SRJ, koju čine područja opština: Plav, Rožaje, Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj i da od tih djelova stvore samostalnu državu Sandžak.

Tako: Optuženi Šahman Rasim, u toku istrage je priznao, da je od formiranja stranke SDA, postavljen za sekretara SDA za Crnu Goru, ali, da je, defakto, postojala samo jedna stranka SDA za Sandžak i da je njen sekretar bio Rasim Ljajić, koji je obavljao i njegove poslove. Priznao je, da je član glavnog odbora SDA za Sandžak, da je prisustvovao sastanku glavnog odbora SDA za Sandžak, kada je donijeta odluka o formiranju autonomije Sandžak i od- luka za sprovođenje referenduma za tu autonomiju. Na poziv iz Novog Pazara išao je na sastanak predstavnika SDA svih gradova Sandžaka koji je održan u Sjenici tokom 1991. godine, a kojim je rukovodio Melajac Dido. Na tom sastanku je zadužen da oformi za- jedno sa Mehdijom Husićem resor obezbeđenja za Crnu Goru i odabere šefove resora po gradovima, a što je kasnije i učinio. Tako, odabrao je šefove resora sigurnosti za opštine Bijelo Polje, Berane, i Rožaje. Za opštinu Bijelo Polje odabrao je Šahman Refika, za Berane Skenderović Isata, a za Rožaje Ćorović Rešata. Opštinski odbori SDA bili su dužni da pot- vrde izbor šefova resora. Na sastanku u Sjenici je dogovoreno da svi odbori SDA formiraju resore sigurnosti – redarstva po formaciji ljudi 9+1. Kasnije resor redarstva je prerastao u resor sigurnosti, po nalozima iz Novog Pazara. Na sastanku u Sjenici prisutni su položili zakletvu na vjernost i tajnost. Kasnije na jednom sastanku krajem 1991. godine i početkom 1992. godine u Novom Pazaru, Sulejman Ugljanin je kazao da nije zadovoljan radom reso- ra sigurnosti za Crnu Goru, te da je, zadužio Ahmetović Sokola da obiđe teren i da pojača rad tog resora. Kasnije je Ahmetović Soko, za šefa resora za Crnu Goru umjesto njega, postavio Redžović Hajrudina, kao i za opštinu Rožaje. Priznao je da je bio na sastanku kod Alije Izedbegovića u Sarajevu i na sastanku u Višegradu. Na sastanku u Višegradu bili su ljudi iz Novog Pazara i Sjenice i tada je prisutnima Šabović Murat, saopštio, da se priprema rat na teritoriji Crne Gore. Sastanak u Višegradu je bio u martu mjesecu 1992. godine, pred izbijanje rata u Bosni. Znao je za slanje muslimana na vojnu obuku u Tursku i da su dobijali 400 do 500 DM. To je saznao od svog sina koji je takođe završio obuku u Turskoj. Za djelovanje optuženog Šahman Rasima za period iz optužnice, pojedini optuženi su istakli činjenice koje se poklapaju sa njegovim iskazom i donekle su čak i identične. Tako, optuženi Vesković Rifat je kazao tokom istrage, da je, zajedno sa Šahman Rasimo bio u Sarajevu, kod Alije Izedbegovića i da su tada tražili i dobili pomoć u naoružanju za gradove u Crnoj Gori, te da je resor sigurnosti za Crnu Goru bio zadužen Šahman Rasim. Optuženi Muratović Hakija, je u svojoj izjavi u toku istrage kazao, da je Šahman Ra- sim bio glavni pri SDA u Crnoj Gori, za slanje studenata u Tursku na studije i da je preko njega išla dokumentacija, koju je on kasnije lično dostavljao Novom Pazaru. Optuženi Hadžić Umer, u svojoj izjavi u toku istrage je kazao, da je bio u Novom Pazaru na sastanku kod Sulejmana Ugljanina, zajedno sa Šahman Rasimom i dr. koji je održan početkom desetog mjeseca 1991. godine, kada je Ugljanin saopštio da će početi da radi na formiranju paralernih organa vlasti na teritoriji Sandžaka. Optuženi Brković Šefket, u istrazi je kazao, da su mu optuženi Ciguljin Avdo i 312 Ibrahim Čikić

Burnazović Rizah, saopštili poslije dolaska sa sastanka u Tutinu, da je za šefa resora sigurn- osti za Crnu Goru postavljen Šahman Rasim. Optuženi Ciguljin Avdo je u istrazi kazao, da je na sastanku u Sjenici bio prisutan i Šahman Rasim, da je tada donijeta odluka o formiranju resora sigurnosti i da ti resori budu naoružani. On je kasnije bio prisutan i na sastanku resora sigurnosti u Tutinu, kada je do- govoreno da se nabave radio stanice za potrebe resora sigurnosti. Optuženi Burnazović Rizah, u istrazi je kazao, da je Šahman Rasim bio na sastanku u Tutinu, kada je odlučeno da se nabave radio stanice, da se iz svake opštine Sandžaka oda- bere po jedno lice pošalje na obuku, te kada se razgovaralo o radu resora sigurnosti. Optuženi Spahić Sabahet u toku istrage je kazao, da je tokom 1993. godine išao za Tursku, zajedno sa Šahman Rasimom i dr, i da su se u Turskoj vidjeli sa Sulejmanom Ugl- janinom i sa njim razgovarali. On je kazao, da mu je Šahman Refik pričao da od Rasima Šahmana može da nabavi oružje. Optuženi Čikić Ibrahim u toku istrage je kazao, da je bio na sastanku u Sjenici, gdje je bio prisutan i Šahman Rasim, kada je predložen i izabran za šefa sigurnosti za Crnu Goru, te da su nakon sastanka položili zakletvu u džamiji. On je još kazao da su pored Sjenice zajedno bili na sastanku u Prijepolju, Pljevljima, u Gubavču kod Bijelog Polja. Na sastanku u Gubavču, govorilo se o naoružavanju resora sig- urnosti. Tada je dogovoreno da Rasim Šahman ide na dogovor u Novi Pazar, radi naoružavanja članova resora sigurnosti. Na sastanku u Novom Pazaru bio je takođe prisutan Šahman Rasim kada je Ugljanin saopštio da će lično ići u Sarajevo, radi nabavke naoružanja, za šefove resora sigurnosti. Optuženi Begović Dževad u istrazi je kazao, da je Šahman Rasim bio na sastanku u Tutinu kada je dogovoreno da se uspostavi radio veza između resora sigurnosti iz svih sandžačkih gradova. Optuženi Skenderović Isat u toku istrage je kazao, da je Šahman Rasim, na jednom njihovom sastanku u Beranama rekao, da se referendum za auonomiju Sandžaka mora sprovesti, da je to stav MNVS-a i da on prenosi taj stav. Vesković Rifat, u toku istrage je kazao, da je saznao iz razgovora sa Refikom Šahmanom, da mu je Rasim Šahman dao naređenje da odabere i pošalje na vojnu obuku u Tursku 15 lica. Optuženi Hadžić Umer u toku istrage je kazao da je u martu mjesecu 1992. godine bio u Novom Pazaru kod Sulejmana Ugljanina zajedno sa Rasim Šahmanom, Rifatom Veskovićem i Harunom Hadžićem, a kada mu je Ugljanin predložio da pođe za Zagreb i donese ustav. Optuženi Omerović Omer u toku istrage je kazao da je iz Sarajeva prebacivao naoružanje za Bijelo Polje, kako sopstveno, tako i naoružanje koje su nabavljali Kasumović Mevludin i Veković Rifat. Priznanje iz istrage optuženog Šahman Rasima, potvrđeno je izjavama predhodno navedenih saokrivljenih, koje se međusobno slažu do detalja, kako u pogledu hronologi- je događaja, tako i u pogledu mjesta, vremena i drugih aktivnosti, koje je preduzimao optuženi Šahman Rasim. Kao kruna svega toga, najbolji, dokaz, je potvrda o privremenom oduzimanju oružja od optuženog, koju optuženi ne spori. Sama količina i vrsta naoružanja jasno govori o cilju radnje optuženog, a pogotovu kada se ima u vidu činjenica, da je optuženi imao oružje, koje legalno posjedovao i da je ono bilo dovoljno, za njegovu ličnu bezbednost i sigurnost porodice. GDJE SUNCE NE GRIJE 313

Optuženi Fetahović Erdžan je u toku istrage priznao, da je od samog formiranja stran- ke SDA član te stranke i da je ušao u glavni odbor stranke za Rožaje. Odmah po formiranju stranke SDA na jednom od prvih sastanka stranke izvršena je podjela i zaduženje po reso- rima. Formirali su 5 resora a za resor sigurnosti su postavili Ćorović Rašita. Zaduženi za resore, imali su obavezu, da za svoj resor, nađu odgovarajuće ljude i da im daju konkretna zaduženja. Nakon poznanstva sa Redžović Hajrudinom negdje u decembru mjesecu 1992. godine, Redžović mu je pomenuo da bi trebao da ide na kurs u Tursku. Prihvatio je poziv Redžović Hajrudina, pa je pošao na vojnu obuku u Tursku, početkom 1993. godine uz dobijenih 500 DM. Sa njim je pošao i Redžović. Kada su stigli u Skoplje vidio je da ih ima oko 80 lica, koja su krenula na vojnu obuku. Iz Skoplja su avionom otišli do Istambula gdje ih je dočekao na aerodromu Kolašinac Džemail. Kolašinac im je saopštio da su oni prva grupa koja vrši obuku i da će biti starješine kada se vrate u zemlju i da će im biti osnovni za- datak da nastave sa obukom drugih kadrova. Obuku je obavio u trajanju od 17 dana, žaleći se da ne može da izdrži vojnu obuku, a potom se vratio za Rožaje. Po povratku u Rožaje i po povratku Redžović Hajrudina iz Turske i dalje je s njim sarađivao. U julu mjesecu te iste godine po povratku iz Turske Redžović mu je dao 52.000 DM, na čuvanje. Kazao mu je da od tog novca može, da da, samo sinu Šahman Rasima Mirzi. Poslije toga Mirza je dolazio u dva navrata kod njega, te mu je on dao, ukupno 7.000 DM. Iz razgovora Šahman Mirze i Redžovića zaključio je da su novac dobili iz Novog Pazara, te da su novac trošili za kupovinu naoružanja. To naoružavanje, on im je, prevozio kolima, a dio naoružanja koje je posebno dobijao, je sakrio. Preko Redžović Hajrudina upoznao se sa Ahmetović Sokolom, Hodžić Nedžibom i Etemović Đakom iz Novog Pazara. Kazao je da je sa oružjem raspol- agao Redžović Hajrudin i nabrojao lica koja su bila na vojnoj obuci. Takođe, je priznao, da je predsjednik Dobrotvornog društva “Merhamet”. Priznanje optuženog Fetahović Erdžan, potvrđeno je iskazima saoptuženih. Tako, da je optuženi završio diverzantsko terorističku obuku u Turskoj, potvrdili su svojim iskazima Skenderović Isat i Omerović Esad, koji su kazali da je on bio na vojnoj obuci. Optuženi Šahman Rasim, je izjavio, da mu je o vojnoj obuci pričao njegov sin Mirza i da je na njoj, bio optuženi Fetahović Erdžan. Krunski dokaz njegovog priznanja govori naoružanje, koje je kod njega nađeno i oduzeto uz uredno izdatu potvrdu, a koju je optuženi potpisao. To naoružanje po vrsti i količini ukazuje na namjeru i cilj optuženog i daleko premašuje potrebe za ličnu sigurnost. Optuženi Omerović Omer, u toku istrage je priznao, da je, išao u više navrata u Sa- rajevo, da preko centrale SDA nabavlja naoružanje. Kazao je, da naoružanje nije mogao dobiti bez potvrde Ahmetović Sokola iz Novog Pazara. Od njega je zatražio, i dobio pot- vrdu, sa kojom je iz skladišta naoružanja, centrale SDA BiH u Sarajevu, dobio veće količine naoružanja i municije, koje je, organizovano, prebacio u Bijelo Polje. Od veće količine naoružanja, kod sebe je ostavio, tri puške i 10 pištolja a ostalo naoružanje je predao po dogovoru Amhetović Sokolu iz Novog Pazara. Dva puškomitraljeza vlasništvo Kasumović Mevludina takođe je prevezao do Bijelog Polja, ali ih je zadržao za sebe sa 600 kom mu- nicije. Puškomitraljeze nije želio da vrati iako su to od njega tražili, optuženi Vesković Rifat, Kasumović Mevludin i Šahman Refik. Od njih je saznao da su puškomitraljezi bili nami- jenjeni za stranke SDA u Koritima. Priznao je, da je, držao straže u Potkrajcima. Priznanje optuženog potvrđuju i izjave drugih saoptuženih iz istrage, u pogledu svih radnji, koje je preduzimao optuženi Omerović Omer, tako, da se, u cjelosti potvrđuje njegovo priznanje. Optuženi Kasumović Mevludin u toku istrage je izjavio da je Omerović 314 Ibrahim Čikić

Omer saznao za oružje koje je nabavio u Sarajevu i da je o tome razgovarao sa Vesković Rifatom i na kraju odlučio da mu kaže gdje se oružje nalazi i da mu ga dotjera. Kasnije je od Omera tražio oružje, ali mu ga Omer nije dao. Optuženi Vesković Rifat je u istrazi kazao, da je, vidio, da je Omerović Omer, donio iz Sarajeva dva puškomitraljeza i kese sa eksplozivom. Prije izbijanja rata u Bosni od Omera je dobio jedan pištolj Ruske proizvodnje. Optuženi Begović Dževad u toku istrage je kazao da je optuženi Omerović Omer prisvojio šleper naoružanja namijenjen za članove SDA. Optuženi Spahić Sabahet u toku istrage je izjavio da mu je poznato da su Vesković Rifat i Omerović Omer podijelili opštinu Bijelo Polje na dva dijela i da je Omerović Omer bio zadužen za Gubavač, Kanje, Dubrakovo, Bistricu, Rasovo, gradsko područje, Potkrajce i Kukulje, te da je čuo da je Omerović Omer dobio od Omera Behmena, direktora SDA BiH, veću količinu oružja krajem 1991. godine, da je to oružje dotjerao u Bijelo Polje i od tog oružja dao 50 kg eksploziva optuženom Kasumović Mevludinu. Priznanje optuženog Omerović Omera je potpuno, potvrđeno je potvrdom o oduze- tom oružju od njega, koju je optuženi potpisao i koju ne spori. Optuženi Kasumović Mevludin, zv. Meko, u toku istrage je priznao da je išao u Saraje- vo tokom 1991. godine, radi nabavke naoružanja i da je bio kod Omera Behmena, direkto- ra centrale SDA BiH, koji mu je obećao naoružanje u prisustvu optuženog Vesković Rifata, koga je predhodno zvao na dogovor. Tom prilikom Omer Behmen, im je dao, pismenu na- redbu za izdavanje naoružavanja iz magacina centrale SDA u Sarajevu i pitao ih za mjesto gdje treba oružje da im prebaci. On mu je dao adresu njegovog rođaka Šula Idrizovića iz Sarajeva. Kod njegove kuće su kasnije prebačena tri puškomitraljeza, dva automata i 20 kg eksploziva. To oružje je kasnije ilegalno i organizovano prevozio Omerović Omer za Bijelo Polje. Aktivnost oko nabavke naoružanja u Sarajevu preduzimao je optuženi Vesković Ri- fat koji je o tome i razgovarao sa Omerom Behmenom. Nakon tog razgovora Behmen je Veskoviću poklonio jedan automatski pištolj marke “škorpion”. Njegovo priznanje u toku istrage potvrdili su svojim izjavama takođe u toku istrage pojedini optuženi. Tako, Omerović Omer je kazao, da je tokom 1991. godine bio zamoljen od Kasumović Mevludina, da mu iz Sarajeva preveze 2 puškomitraljeza sa po 300 metaka a što je on kas- nije i učinio. Kazao je, da su oružje, od njega tražili Kasumović Mevludin, Vesković Rifat i Šahman Refik i da su mu tad rekli, da je oružje namijenjeno za SDA Korita, ali da im oružje nije predao. Optuženi Vesković Rifat u toku istrage je kazao, da je sa Kasumović Mevludinom poslije referenduma išao za Sarajevo kod Alije Izedbegovića, kada su ga zamolili da im da pomoć u naoružanju. Od Alije Izedbegovića pošli su kod Omera Behmena gdje im je on nalogom odobrio određenu količinu naoružanja. Optuženis Burnazović Rizah, je u istrazi kazao, da je na sastanku u Novom Pazaru, kada se pravio dogovor da se nabave radio stanice za šefove resora sigurnosti, bio prisutan i optuženi Kasumović Mevludin. Optuženi Spahić Sabahet, u toku istrage je potvrdio da je Omer uzeo od Omera Behmena i eksploziv od čega je 50 kg dao optuženom Kasumović Mevludinu. Pored toga, kazao je, da je optuženi Mevudin bio član tzv. kriznog štaba Bijelo Polja, a da je predsjednik tog štaba bio optuženi Vesković Rifat. Zadatak štaba je bio da organizuje izvlačenje musli- manskog življa prema Pešteri. Štab se sastajao tajno i ilegalno po kućama a ne u kancelariji GDJE SUNCE NE GRIJE 315

SDA i Bijelom Polju. Otuženi Čikić Ibrahim u toku istrage je kazao, da mu je okrivljeni Šahman Refik saopštio, da je optuženi Mevludin nabavio 250 kapisli za aktiviranje eksploziva. Optuženi Vesković Rifat u toku istrage, priznao je, da je predsjednik SDA za Bijelo Polje i da je nakon sprovedenog referenduma pobjegao u Sarajevo i od Alije Izedbegovića tražio da posreduje oko hapšenja povodom referenduma u Crnoj Gori, što je ovaj i prih- vatio. Tom prilikom od Alije Izedbegovića je tražio, a kasnije dobio pomoć u naoružanju. Omer Behmen im je izdao nalog za naoružanje a na poklon mu je dao i automatski pištolj marke “škorpion” sa dva okvira municije. Kasnije je kupio dvije bombe. Od Omera Omerovića, dobio je na poklon pištolj Ruske proizvodnje marke “makarov”. Ćevapović Mujo mu je poklonio pištolj sa jednim metkom. Posebno je kazao da je u Novom Pazaru donijeta odluka da se čitavo područje Sandžaka podijeli po resorima sigurnosti na tri teri- torijalne cjeline po gradovima a da je po organizacionoj šemi SDA za resor sigurnosti u Crnoj Gori postavljen Šahman Rasim. O djelovanju resora sigurnosti, saznao je nakon povratka 15 lica sa vojne obuke u Tursku. Iz razgovora sa Šahman Refikom, saznao je, da je dobio naređenje od Šahman Rasima, da odabere i pošalje 15 lica u Tursku na vojnu obuku i da je formirao vojne jedinice na području Bijelog Polja. Putovao je u Tursku zbog obilaska studenata. U kući je držao geografsku i cestovnu kartu Sandžaka. Priznanje optuženog Vesković Rifata iz istrage potvrđeno je i izjavama drugih saoptuženih takođe iz istrage. Tako, Omerović Omer je rekao, da su kod njega dolazili optuženi Vesković i Kasumović Mevludin i tražili da im da 2 puškomitraljeza za stranku SDA u Koritima a što je on odbio. Optuženi Kasumović Mevludin je u toku istrage kazao, da je bio u Sarajevu sa Vesković Rifatom zbog oružja kod Omera Behmena. Vesković je tom prilikom od Omera Behmena dobio ceduljicu, sa kojom su otišli u magacin centrale SDA BiH i preuzeli naoružanje. Optuženi Hadžić Umer je u toku istrage priznao da su kod njega dolazili Harun Hadžić, Vesković Rifat i dr. i pozvali ga da odu kod Sulejmana Ugljanina. To je bilo u sep- tembru mjesecu 1991. godine. Otišli su zajedno u Novi Pazar. Na tom sastanku Sulejman Ugljanin im je saopštio, da radi na formiranju paralernih organa vlasti. U aprilu mjesecu 1992. godine, prihvatio je nalog Sulejmana Ugljanina da pođe za Zagreb i da učestvuje u izradi ustava države Sandžak. I na tom sastanku bio je prisutan Vesković Rifat. Optuženi Spahić Sabahet u toku istrage je kazao, da je, po dobijanju organizaciono konstitucione šeme SDA iz Novog Pazara, optuženi Vesković Rifat bio zadužen da postavi šefove resora što je uradio. Za šefa resora sigurnosti za Bijelo Polje postavio je Šahman Refika. Takođe, je izjavio, da je u maju mjesecu 1992. godine bio u kafani u Bijelom Polju sa Vesković Rifatom a da su za drugim stolom sjedjeli optuženi Čikić, Šahman Refik i okrivljeni Dizdarević Avdulah. Oni trojica su govorili da će da ruše mostove u Bijelom Polju dinamitom. Vesković Rifat je vodio Sejfić Nasufa u Novi Pazar na kurs rukovanja ra- dio stanicom. Vesković je fomirao krizni štab, čiji je bio predsjednik, a članovi tog štaba bili su Kasumović Mevludin, Šahman Refik i dr. Krizni štab se tajno sastajao po kućama. Dalje, je izjavio, da je Vesković donosio novac iz Novog Pazara u Njemačkim markama. Jednom prilikom od tog novca Šahman Refik je uzeo 1.000 DM, umjesto 400, koliko mu je pri- padalo. Tada su se Vesković i Šahman Refik posvađali. Nakon toga, Vesković je pokušavao da Refika Šahmna smijeni sa šefa resora sigurnosti i umjesto njega imao je namjeru da postavi Muratović Zumbera. Nakon povratka sa vojne obuke iz Turske, Bibuljica Sead, 316 Ibrahim Čikić zv. Bibe, i Balijagić Sabahet su u kancelariji SDA u Bijelom Polju, tražili obećani novac za obavljenu vojnu obuku u Turskoj, pa je sa jednim od njih Vesković išao za Novi Pazar zbog tog novca. Optuženi Pućurica Senad, zv. Ćeno, u toku istrage je kazao, da je Vesković Rifat licima sa vojne obuke u Turskoj, podijelio nakon povratka po 2 paketa sa namirnicama od humanitar- nog društva “Merhamet” i obećao im da će riješiti problem oko isplate obećanih DM. Sve ove činjenice, koje su istakli predhodni saoptuženi, u cjelosti potvrđuju priznanje optuženog. Njegovo priznanje, potvrđeno je nađenim i oduzetim oružjem od njega a koje on ne spori. Optuženi Hadžić Harun je priznao da je predsjednik stranke SDA za Crnu Goru, pod- predsjednik MNVS-a i predsjednik glavnog odbora SDA za Sandžak. Smatra da pitanje mus- limana u sadašnjoj Jugoslaviji nije riješeno na adekvatan način, jer se oni tretiraju kao nacio- nalna manjina, pa je stoga preduzimao određene aktivnosti kod nadležnih organa državne vlasti u Crnoj Gori i SRJ, kao i kod međunarodnih organizacija, a sve sa ciljem rješavanja tog pitanja. Priznao je da je kontaktirao sa Sulejmanom Ugljaninom, da je često obilazio međunarodne organizacije i bio prisutan na mirovnim konferencijama o bivšoj SFRJ. Dalje je priznao, da je prisustvovao sjednicama MNVS-a i sjednicama glavnog od- bora SDA, da je postojala saradnja između stranke SDA i MNVS-a, da su oni razmjenjivali mišljenja i da se nikada u njima nijesu mimoilazili. Priznao je, da je, držao kod sebe ustav države Sandžak koji je dobio od Sulajmana Ugljanina, a koji je kod njega oduzet i pronađen uz uredno izdatu potvrdu, koju on ne spori. Pored tih činjenica, koje je priznao na glavnom pretresu, pojedini saoptuženi u toku istrage za njega su izjavili: Optuženi Šahman Rasim u toku istrage je kazao, da je sa njim nakon referenduma išao u Sarajevo kod Alije Izedbegovića i da su po povratku iz Sarajeva, svratili u Višegrad. U Višegradu im je Šabović Murat kazao, da se priprema rat u Bosni, i da muslimani u Sandžaku nema šta da traže izvan Bosne, te da treba da se pripreme za rat. Optuženi Vesković Rifat, u toku istrage je kazao, da su u Sarajevu kod Alije Izedbegovića, tražili pomoć, kako radi sprečavanja njihovog krivičnog gonjenja, i njihovih istomišljenika u Crnoj Gori, nakon referenduma, tako i pomoć u naoružanju preko cen- trale SDA BiH. Optuženi Umer Hadžić, inače bliži rođak optuženog Haruna, u toku istrage je izjavio, da ga je, sa Ugljaninom upoznao Harun Hadžić, nakon čega su odlazili u Novi Pazar kod Ugljanina, gdje im je isti naložio, da se angažuju oko sprovođenja referenduma i saopštio im da on radi na formiranju paralernih organa vlasti. Negdje u aprilu mjesecu 1992. go- dine, sa Harunom je otišao kod Ugljanina u Novi Pazar. Tada je od njega dobio nalog da pođe u Zagreb radi izrade Ustava buduće države Sandžak odnosno njegove korekture. Po povratku iz Zagreba optuženi Harun mu je saopštio, da ga je Ugljanin postavio za njegovog savjetnika za pravna pitanja. Optuženi Burnazović Rizah, u toku istrage je kazao, da je Harun Hadžić bio na tajnom sastanku resora sigurnosti u Novom Pazaru, kada su se dogovorili o nabavci radio stanica za sve opštine Sandžaka. Optuženi Spahić Sabahet, u toku istrage je kazao, da je prisustvovao jednom sastanku izvršnog odbora SDA za Crnu Goru u Rožajama, kada je Harun Hadžić iznio ideju o stvaranju novih opština u Crnoj Gori. Taj sastanak je držan krajem 1991. godine. Pred- sjednici opštinskih odbora SDA su tada dobili zadatak da ispitaju mogućnost takvog or- GDJE SUNCE NE GRIJE 317 ganizovanja opština. Optuženi Omerović Esad, u toku istrage je kazao, da mu je optuženi Redžović Haj- rudin, nakon povratka sa vojne obuke iz Turske rekao da može preko Haruna Hadžića da mu nabavi naoružanje. Optuženi Skenderović Isat u toku istrage je kazao, da je na jednom sastanku Harun Hadžić prenio stav MNVS-a da se održi referendum. Navode iz optužnice za optuženog Hadžić Haruna pored njegovog djelimičnog priznanja i izjava saoptuženih o njegovoj aktivnosti, potvrđuju svi pismeni akti stranke SDA, koje je on, kao predsjednik glavnog odbora SDA potpisivao, kao i akti koje MNVS donosilo u vidu statuta APS, ustava države Sandžak, memoranduma o specijalnom statusu Sandžaka, kao i sam položaj, koji je zauzimao prema tim aktima u stranci i u MNVS-u. Njegova hronologija izlaganja događaja na glavnom pretresu od raspada bivše SFRJ, ref- erenduma za autonomiju Sandžak, pa do njegovog hapšenja, najbolje potvrđuju navode iz optužnice. On je upoznat sa svim aktima koje donosila stranka SDA Sandžaka kao i MNVS, te sa ciljem donošenja tih akata. Postoje materijalni dokazi, da je optuženi držao kod sebe ustav republike Sandžak i naoružanje u većoj količini. Za oružje i oduzeti ustav izdata mu je potvrda koju je on potpisao i koju ne spori. Kod njegovog oca pronađena je radio stanica sa ispravljačem za radio stanicu. O tome postoji materijalni dokaz odnosno pismeno izdata potvrda njegovom ocu Hadžić Huseinu. Optuženi Muratović Hakija u toku istrage je priznao, da je predsjednik SDA Berane, i da je dobio organizaciono konstitucionu šemu SDA iz Novog Pazara sa upustvom za prim- jenu. Po toj šemi je trebalo da se izvrši formiranje resora. Šema je trebala da bude tajna kao i rad stranke, obzirom na djelovanje tog resora u stranci. Postavio je članove resora, a za resor sigurnosti je postavio Skenderović Isata, kao šefa tog resora. Skenderović je bio u obavezi da samostalno odabere članove resora. Resor sigurnosti je u miru imao zadatak da organizuje promotivne skupove, u slučaju elementarnih nepogoda, to bi radio krizni štab, koji se formira u okviru resora sigurnosti, a taj isti krizni štab imao bi zadatak ratnog štaba u slučaju rata. Zaduženje oko ratnog štaba imao je Skenderović Isat. O postavljanju ljudi za šefa resora imao je obavezu da obavijesti centralu SDA odnosno glavni odbor SDA u No- vom Pazaru. Skenderović kao šef resora sigurnosti, zbog prirode resora je bio samostalan u svom radu i on je obavještavao glavni odbor SDA sa Sandžak i to odbor koji se bavio reso- rom sigurnosti. Skenderović mu je saopštio da je dobio 5.000 DM iz Novog Pazara, radi kupovine oružja za članove resora sigurnosti. Od dobijenog novca njemu je Skenderović obezbijedio dio naoružanja. Pored njegovog priznanja u toku istrage o njegovom radu pojedinci optuženi u toku istrage su istakli činjenice koje potkrepljuju to njegovo priznanje, upotpunjuju ga i potvrđuju navode iz optužnice za njega. Optuženi Spahić Sabahet u toku istrage je kazao, da je sa Muratović Hakijom išao u Tursku tokom 1993. godine, radi posjete studentima i da su se tom prilikom sreli sa Sule- jmanom Ugljaninom. Optuženi Skenderović Isat u toku istrage je kazao, da po dobijanju organizacione šeme SDA iz Novog Pazar, Muratović Hakija ga je postavio za šefa resora sigurnosti za Be- rane. Oružje koje je dobijao od Redžović Hajrudina, koji je bio zadužen za organizovanje štabova za odbranu po opštinama na teritoriji Crne Gore, podijelio je aktivistima SDA a jedan dio je zakopao. Obavijestio je Muratović Hakiju o slanju lica muslimanske nacional- nosti na vojnu obuku u Tursku, kao i o svom odlasku na tu obuku. 318 Ibrahim Čikić

Navode iz optužnice, za radnje optuženog Muratović Hakije, pored njegovog priznan- ja i izjava saoptuženih o njegovoj djelatnosti u cjelosti potvrđuju i upotpunjuju materijalni dokazi, kao što je odluka glavnog odbora SDA Berane u pismenom obliku od 28. 8. 1992. godine o formiranju resora i postavljanju pojednih lica za šefove resora, pa i za resor sigurn- osti, kao i potvrde o oduzimanju oružja od optuženog u većoj količini, koju je on potpisao i istu ne spori. On je potpisao odluku glavnog odbora Berane od 28. 8. 1992. godine. Optuženi Skenderović Isat je u toku istrage priznao, da je obavljao funkciju sekretara glavnog odbora SDA Berane, da je bio prisutan na skupštini SDA u Novom Pazaru, kada je donijeta odluka da se sprovede referendum. Muratović Hakija ga je postavio za šefa resora sigurnosti, a to je usvojio glavni odbor SDA Berane. On je priznao, da je izvršavao naloge optuženog Redžović Hajrudina, kasnije postavljenog za šefa resora sigurnosti za Rožaje i Crnu Goru, te da je radio na formiranju ratnog štaba. Ratni štab bi sačinjavali po jedan član SDA iz mjesnih zajednica. Članovi štaba po mjesnim zajednicama bi morali da organizuju grupe uz formaciji ljudi od 3, 6 i 10, koji bi bili naoružani. Redžović Hajrudin mu je poslao veću količinu naoružanja, koju je trebao da podijeli članovima resora. Po nalogu Redžovića išao je na vojnu obuku u Tursku. Opisao je do detalja kako je tekla vojna obuka u Turskoj, način obučavanja i cilj obuke. U Turskoj su, obučavani, da po povratku u zemlju zauzimaju vitalne objekte, prekidaju komunikacije i vrše druge diverzantske akcije. Priznanje optuženog u toku istrage svojim izjavama potvrdili su pojedini saoptuženi. Tako optuženi Šahman Rasim u toku istrage je kazao, da je na sastanku u Sjenici doni- jeta odluka o formiranju resora sigurnosti, da je on zadužen, da oformi resor sigurnosti za Crnu Goru, te da je predložio Skenderović Isata za šefa resora sigurnosti za Berane. Optuženi Muratović Hakija u toku istrage je kazao, da je kao predsjednik SDA Be- rane, postavio za šefa resora sigurnosti optuženog Skenderović Isata i potpisao takvu od- luku. Kazao je, da je Skenderović bio odgovoran direktno Novom Pazaru po svojoj liniji i da je resor sigurnosti imao ulogu kriznog (ratnog) štaba. Skenderović mu je saopštio da je dobio 5.000 DM radi kupovine naoružanja. Optuženi Fetahović Erdžan, Omerović Esad i Spahić Sabahet u svojim izjavama u toku istrage, potvrdili su da je optuženi Skenderović Isat bio na vojnoj obuci u Turskoj i da se obuka izvodila radi stvaranja oficirskog kadra vojske buduće države Sandžak. Svedok Cikotić Mithat u svojoj izjavi u toku istrage je kazao: da je jednom prilikom čuo kada je Skenderović Isat razgovarao sa Skenderović Zenom, da bi bilo dobro da se muslimani naoružaju, da može doći do rata i da bi dobro bilo da imaju specijalni status. Čuo je, da je za Tursku išao Skenderović Isat i da je bio odsutan jedan i po mjesec. Pričalo se u njegovom kraju da je Skenderović Isat završio vojnu obuku za vrijeme boravka u Tur- skoj. Svedok Muhović Selmo, u toku istrage je kazao, da je jednom prilikom u kafani, se sreo sa Skenderović Isatom, da je Skenderović prišao kod njega i kazao mu “da bi musli- mani imali svoja prava u Sandžaku. Radnje iz optužnice za optuženog Skenderović Isata, pored njegovog priznanja koje je potpuno, potvrđuju i izjave predhodnih saoptuženih o njegovoj djelatnosti, kao i iz- jave svedoka Cikotić Mithata i Muković Selma iz istrage. Njihova međusobna kazivanja se poklapaju i ničim jedna drugo ne dovode u sumnju. Potvrdu svih radnji optuženog, potvrđuje sama količina naoružanja koja je nađena i oduzeta od njega. Njemu je izdata potvrda, koju je on potpisao i koju ne spori. Optuženi Hadžić Umer u toku istrage je priznao, da ga je Sulejman Ugljanin post- GDJE SUNCE NE GRIJE 319 avio za savjetnika, za pravna pitanja. Išao je za Zagreb i učestvovao u izradi ustava države Sandžak. Više puta je išao u Novi Pazar gdje se sastajao sa Sulejmanom Ugljaninom. Ugl- janin mu je saopštio na jednom sastanku u Pazaru da će početi da radi na formiranju para- lernih organa vlasti. Priznao je da je njegov odlazak i rad u komisiji za izradu ustava bio tajan. Ustav je rađen u džamiji u Islamskom kulturnom centru u Zagrebu. Nakon izrade ustav je donio do Skoplja, a odatle ga putem telefaksa predao centrali SDA u Novom Paza- ru, preko SDA Skoplja. To njegovo priznanje potkrijepljeno je uvidom u sam Ustav, koji je pronađen i oduzet od optuženog Hadžić Haruna. Pored učešća u izradi ustava države Sandžak, optuženi je priznao da je izradio i dio teza za memorandum a po nalogu Sulejmana Ugljanina. Takođe, saglasio se sa odlukom Ugljani- na da se izrade i drugi akti buduće države uz istovremeno formiranje paralernih organa vlasti. Njegovo priznanje u tom dijelu potvrđuju materijalni dokazi, odnosno sam memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak. Da je njegovo priznanje tačno, govori i jedin- stvena organizaciono konstituciona šema SDA Sandžaka, koju je optuženi držao kod sebe, a koja se odnosi na stvaranje paralernih organa u stranci i upustvo za njenu primjenu. Ona je bila putokaz kako da se formiraju paralelni organi vlasti pri SDA. Za oduzetu šemu izdata je potvrda njegovoj supruzi kao i knjigu Iseljavanje muslimana iz Sandžaka od Bandžovića. Da je posjedovao ta pisma, optuženi ne spori. Uz sve to Umer je posjedovao i veću količinu oružja a što se potvrđuje iz potvrde koja je izdata njegovoj supruzi. Optuženi Brković Šefket, u toku istrage je priznao, da je od osnivanja stranke SDA bio njen predsjednik u Pljevljima, i da je aktivno uključen oko sprovođenja referenduma za autonomiju Sandžaka. Iz Novog Pazara dobio je organizaciono konstitucionu šemu SDA i po istoj postupio. Počeli su u Pljevljima da planiraju resore. Radi toga, po unaprijed zakaza- nom sastanku iz Novog Pazara, išao je na sastanak u Sjenici. Tad je Melajac Dido kazao da je zbog konplikovane situacije u Jugoslaviji u interesu svih muslimana da resor sigurnosti djeluje van stranke i da se formira u organizaciji ljudstva 9 + 1. Na tom sastanku predložio je Burnazović Rizaha za šefa resora sigurnosti a za njegovog zamjenika Ciguljin Avda. Na kraju sastanka nakon dogovora o resoru položili su zakletvu u džamiji, radi tajnosti resora. Priznao je, da je bio upoznat sa dogovorima na sastanku resora sigurnosti u Tutinu o nabavci radio stanica. Dalje je priznao da je išao za Tursku i da se sretao tamo sa Sulej- manom Ugljaninom. Iz Pljevalja je dostavljao podatke koji su od bezbedonosnog značaja, centrali u Novom Pazaru, a oni su te podatke, kasnije prosleđivali za Tursku odnosno Sule- jmanu Ugljaninu. Njegovo priznanje u toku istrage potvrđeno je izjavama pojedinih saoptuženih iz is- trage. Tako, optuženi Šahman Rasim, Čikić Ibrahim i Ciguljin Avdo su kazali da je optužen Brković Šefket bio na sastanku u Sjenici, kada je dogovoreno da se formira resor sigurnosti, kao paralerni organ vlasti. Optuženi Spahić Sabahet je u toku istrage kazao, da je bio sa Brković Šefketom u Tur- sku radi posjete studentima. Sve ove činjenice, koje su istakli saoptuženi u cjelosti potvrđuje priznanje optuženog Brković Šefketa jer se međusobno u pogledu svih činjenica poklapaju i ničim to priznanje ne dovode u sumnju. Optuženi Ciguljin Avdo, u toku istrage je priznao da je išao na sastanak u Sjenicu za- jedno sa Brković Šefketom, kada je sastankom rukovodio Melajac Dido. Na tom sastanku donijeta je odluka o stvaranju resora sigurnosti u koji je on ušao. Tada im je obećano da će 320 Ibrahim Čikić resori sigurnosti biti naoružani. Poslije sastanka u Sjenici, održan je sastanak u Prijepolju, gdje nije bio prisutan, zatim u Pljevljima, pa u Tutinu, kada je dogovoreno da se nabave radio stanice za resor sigurnosti. Jednu radio stanicu za Pljevlja je uzeo Burnazović Rizah. Pored toga, kazao je da im je Dido tad kazao da odaberu po jedno lice i pošalju na obuku, ali da su na sastanku SDA Pljevalja odlučili da nikoga ne šalju. Oružje su nabavljali preko Burnazović Rizaha, koje je dotjerao u drvenim sanducima. Da je optuženi posjedovao oružje, vidi se iz potvrde o oduzetom naoružanju od njega, koju je on potpisao i koju ne spori. Priznanje optuženog u toku istrage potvrđuju svojim izjavama u istrazi pojedini saoptuženi. Tako, optuženi Brković Šefket, je kazao da je Ciguljin bio na sastanku u Sjenici, kada je dogovoreno da resor sigurnosti djeluje van stranke i da je bio prisutan na sastanku u Tu- tinu. Poznato mu je, da je nabavljena jedna radio stanica za potrebe šefa resora sigurnosti. Na sastanku u Sjenici za šefa resora sigurnosti predložio je Burnazović Rizaha, a za njego- vog zamjenika Ciguljin Avda. Optuženi Čikić Ibrahim je u toku istrage kazao, da je na sastanku u Sjenici bio prisutan Ciguljin Avdo i da su tada položili zakletvu u džamiji. Ove činjenice koje su istakli predhodni saoptuženi, potvrđuju u cjelosti priznanje optuženog Ciguljin Avda, jer se njihove izjave u pogledu svih bitnih činjenica poklapaju i ničim to priznanje ne dovode u sumnju. O njegovim radnjama govori i pismeni dokazi, kao što je spisak lica po pojedinim resorima sigurnosti sa brojevima telefona koji je pronađen u Novom Pazaru kod optuženog Faković Ibrahima. Na tom spisku nalazi se broj telefona optuženog Ciguljina, a on to ne spori. Na tom spisku nalaze se brojevi telefona i drugih lica iz Novog Pazara optuženih u Novopazarskom predmetu, a koji su bili šefovi resora sigurnosti ili njihovi članovi. Optuženi Burnazović Rizah u toku istrage je priznao da je bio podpredsjednik SDA Pljevlja, da je učestvovao u sprovođenju referenduma za autonomiju Sandžaka, kao i na sastancima resora sigurnosti koji su održani u Tutinu i Novom Pazaru, kada su donijete odluke, da se stvore paralerni organi vlasti u stranci i da se nabave radio stanice radi lakše komunikacije među gradovima Sandžaka. Dalje je priznao, da je preuzeo radio stanicu za SDA iz Prijepolja, a pošto ista nije dobro funkcionisala vratio je Malezić Esu. Išao je za Sarajevo sa Irfanom Kamberom, radi kupovine oružja. Iz Sarajeva su dotjerali 2 sanduka oružja u kojima je bilo 11 automatskih puški, dva škorpiona i 9 bombi. Pored priznanja optuženog njegove radnje iz optužnice, potvrdio je i optuženi Brković Šefket u svojoj izjavi datoj u toku istrage. On je kazao, da je na sastanku u Sjenici, optuženi Burnazović Rizah postavljen za šefa resora sigurnosti i da je u toj ulozi išao na sastanak u Tutin. Te činjenice potvrdio je i optuženi Ciguljin Avdo. On je kazao, da su se na sastanku u Tutinu dogovorili da nabave radio stanice, to da je jednu radio stanicu dobio Burnazović Rizah kasnije, kao šef resora sigurnosti. Ciguljin je kazao da je Burnazović prikupljao novac radi nabavke oružja. Sve te činjenice koje se međusobno do detalja poklapaju i ničim jedna drugu ne dovode u sumnju upotpunjuju priznanje optuženog i potvrđuju radnje iz optužnice za njega. Optuženi Spahić Sabahet, u toku istrage je priznao, da je bio sekretar stranke SDA u Bijelom Polju i da je početkom 1992. godine dobio organizaciono konstitucionu šemu SDA Sandžaka sa upustvom za primjenu. Po toj šemi bili su predviđeni resori kao paralerni organi vlasti u stranci. Optuženi Vesković Rifat za šefa sigurnosti je postavio Šahman Re- GDJE SUNCE NE GRIJE 321 fika a njega za šefa resora za obrazovanje. Njegov resor je bio zadužen za slanje studenata na studije u Tursku. Išao je kasnije u Tursku radi obilaska studenata. Bio je prisutan kada su se optuženi Bibuljica i Balijagić našli u kancelariji SDA u Bijelom Polju nakon završene vojne obuke u Turskoj i kada su tražili novac, za završenu obuku. Čuo je od okrivljenog Šahman Refika da je išao na vojnu obuku i da su se u Turskoj obučavali za izvođenje diverzija i terorističkih akcija, te da je Šahman Refik sa Omerović Omerom podijelio opštinu Bijelo Polje na dva dijela. Priznao je da je odbrao za kurs radio telegrafije lice po imenu Sejfić Na- suf iz Crnče, te da ga je preporučio optuženom Vesković Rifatu. Vesković Rifat je pokušao da smijeni šefa resora sigurnosti za Bijelo Polje Šahman Refika zbog toga što je umjesto sledovanih DM u iznosu od 400 DM uzeo 1.000 DM, pa su se zbog toga posvađali. Takođe je priznao da je neovlašćeno nabavio jednu ručnu bombu i štih dinamita. Da je priznanje optuženog Spahić Sabaheta u toku istrage tačno prije svega govore is- kazi skoro svih ovde saoptuženih u toku istrage, kao i materijalni dokazi odnosno pismena dokumentacija koja je oduzeta od njega i od stanke SDA u Bijelom Polju čiji je on bio sek- retar. Po funkciji sekretara bio je upoznat sa svim radnjama i djelatnostima pojedinaca iz stranke i direktno je bio uključen sa pojedinim licima iz stranke SDA u Bijelom Polju kao što su Kasumović Mevludin, Omerović Omer, Vesković Rifat, Šahman Refik, Čikić Ibrahim i druga lica koja se nalaze sada u bjekstvu. On se saglasio sa donijetim odlukama o formi- ranju resora sigurnosti kao paralernih organa vlasti, o postavljanju šefa resora sigurnosti, o odabiranju i slanju lica na vojnu obuku u Tursku. Sam je vršio odabiranje i slanje lica u Tursku, radi stvaranja stručnog kadra buduće države. Saglasio se o formiranju kriznog (rat- nog štaba) na području opštine Bijelo Polje. U kancelariji SDA u Bijelom Polju čiji je bio sekretar optuženi, nađena je brošura “Sandžak”, ekonomija, politika i ljudska prava”, koju je izdalo MNVS 1993. godine, nađeni su rezultati referenduma po opštinama od 4.11.1991. godine sa izvještajem centralne izborne komisije od 4.11.1991. godine, zatim Bijela knjiga o Sandžaku, dopis Sulejmana Ugljanina od 17.1.1994. godine, o zapažanjima prema Sandžaku, dopis Rifata Veskovića upućen Rasimu Ljajiću, konkurs za studente u Turskoj, zatim spisak novinara u RTV Sarajevo, dopis Sulejmana Ugljanina Klausu Klinkelu, dopis MNVS-a o dostavi snimljenog materijala, obavještenje MNVS-a, zapisnik sa sastanka SDA Bijelo Polje, bedž obezbeđenja SDA Bijelo Polje, informacija MNVS-a od 22.10.1993. godine, kao i druga mnogobrojna dokumentacija, koja ukazuje na rad stranke SDA i MNVS-a. Optuženi je pot- pisao potvrde o oduzimanju svih ovih spisa i on ih i ne spori. Optuženi Čikić Ibrahim, u toku istrage je priznao da je bio simpatizer stranke SDA i daje poznavao Refika Šahmana i Dizdarević Avdulaha. Prisustvovao je na sas- tanku SDA u Sjenici zajedno sa Refikom Šahmanom i Dizdarević Avdulahom. Tim sas- tankom je rukovodio Melajac Dido. Na tom sastanku Melajac je kazao da je Centrala SDA za Sandžak odlučila da se formira resor redarstva sa zadatkom da obezbjeđuje Sulejmana Ugljanina i promotivne skupove na teritoriji Sandžaka. Na tom sastanku Rasim Šahman je postavljen za šefa resora. Nakon sastanka u Sjenici resor redarstva je prerastao u resor sigurnosti, a za šefa resora sigurnosti za Crnu Goru postavljen je Ra- sim Šahman. U Sjenici su položili zakletvu na vjerski način. Na kraju sastanka u Sjenici dogovorili su se da se za 15 dana sastanu u Prijepolje. Bio je prisutan na sastancima resora sigurnosti koji su poslije Sjenice održani u Prijepolju, Pljevljima, Bijelom Polju i Novom Pazaru, kada su se donosile najvažnije odluke, o radu resora sigurnosti, njiho- vom naoružavanju o nabavci radio stanica i legitimacija. Priznao je da je kontaktirao sa predstavnikom Iranske ambasade u Beogradu koji je bio zadužen za kulturu i da je od 322 Ibrahim Čikić njega dobijao vjerske časopise. Takođe je priznao da je zajedno sa Refikom Šahmanom bio član resora sigurnosti i da je organizovao polaganje zakletve za Karalić Esada i Begović Dževada u džamiji koja se nalazi u Bistrici. U Novom Pazaru je predložen da rukuje radio stanicom. Nabavljao je oružje i municiju, prodavao ga odnosno dijelio, što se utvrđuje iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, odnosno oružja od optuženog, koju je on potpisao i koju ne spori. Pored priznanja optuženog Čikić Ibrahima u toku istrage, njegovo priznanje potvrđuju i iskazi pojedinih saoptuženih iz istrage. Tako Šahman Rasim je kazao u toku istrage da je Čikić bio na sastanku u Sjenici kada je donijeta odluka o formiranju resora sigurnosti, kao pararelnog organa vlasti. Optuženi Brković Šefket je takođe potvrdio prisustvo optuženog Čikića na sas- tanku u Sjenici, kada je Čikić diskutovao i kazao da će se u ratni sukob na prostoru Sandžaka umiješati Islamske zemlje. Optuženi Ciguljin Avdo u toku istrage je kazao da je na sastanku u Pljevljima primjetio Čikića koji je bio “veliki fanatik” i ekstremista”, te da je bio na sastanku u Tutinu, kada su se dogovorili da se nabave radio stanice. Optuženi Spahić Sabahet je u toku istrage kazao, da je u maju mjesecu 1992. go- dine, Čikić Ibrahim bio sa Dizdarević Avdulahom i Šahman Refikom u jednoj kafani te da je čuo od njih da su govorili o tajnoj policiji odnosno da su oni tajna policija iz Sarajeva, da je on govorio o džihadu – svetom ratu, i da će eksplozivom porušiti sve mostove u opštini Bijelo Polje i da za to imaju eksploziv. Optuženi Begović Dževad u toku istrage je kazao da je Čikića vozio na sastanak u Tutinu, Sjenici i Gubavču kod Bijelog Polja, zajedno sa Šahman Refikom, te da mu je poslije sastanka u Tutinu Šahman Refik naložio da odabere 10 ljudi za vojnu jedinicu iz Rasova. Pošto je odabrao lica obavijestio je odabrana lica položila zakletvu. Zak- linjao ih je Čikić Ibrahim koji je kod sebe imao Kuran. Od Refika Šahmana je čuo da je cilj stvaranja takvih grupa odabiranje povjerljivih ljudi kojima bi podijelilo oružje u slučaju izbijanja rata. Od Čikića, Refika Šahmana i Dizdarević Avdulaha je čuo da će doći do oružja preko Prijepolja, Novog Pazara i Sarajeva. Od Čikića i Dizdarević Avdulaha te Kasumović Halila je čuo da su oni govorili da bi trebalo blokirati most u mjestu Strojtanica, zatim most koji povezuje Rasovo i sl. Optuženi Bibuljica Sead, u toku istrage je kazao, da je u kući okrivljenog Kasumović Halila, zv. Lilka, optuženi Čikić Ibrahim, u ulozi hodže, obavio zakletvu za grupu lica koja je otišla na vojnu obuku u Tursku. To isto je potvrdio i optuženi Pućurica Sead. Kada se uzmu u obzir sve činjenice koje su istakli predhodni saoptuženi, za optuženog Čikić Ibrahima, stvara se jedan čvrst mozaik, koji potvrđuje njegovo priznanje kao i radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret. Optuženi Smakić Husein, u toku istrage je priznao da je bio član stranke SDA i pred- sjednik Mjesnog odbora za Sušicu. Priznao je, da je, kod njega dolazio kurir koga je poslao Refik Šahman i prenio mu Refikovu naredbu, da organizuje straže i odbranu sela. Postupio je po njegovoj naredbi. Na jednom sastanku određen je za komandira odjeljenja, za Sušicu. Od Refika Šahmana dobio je nalog, da izvrši odabiranje 15 mlađih lica radi upućivanja na vojnu obuku u Tursku. Refik mu je tad pokazao jedan papir, govoreći mu, da je, došlo naređenje od Sulejmana Ugljanina. Razgovarao je sa nekim ljudima oko slanja lica na vojnu obuku u Turskoj. Imao je kurisku vezu, sa šefom resora sigurnosti za Bijelo Polje, Refikom GDJE SUNCE NE GRIJE 323

Šahmanom. Od naoružanja je priznao, pištolj, ručnu bombu i manju količinu metaka od automatske puške. To naoružanje je nađeno kod njega i oduzeto mu je. Za oduzeto oružje izdata mu je potvrda koju je on potpisao i istu ne spori. Priznanje optuženog iz istrage, najbolje potvrđuje, pismeni dokaz, odnosno orga- nizaciono konstituciona šema SDA za Sandžak, po kojoj je optuženi kao predsjednik mjes- nog odbora zauzimao najniže mjesto u toj hijerarhiskoj organizaciji. Priznanje optuženog potvrdio je svojim iskazom u toku istrage optuženi Skenderović Isat, koji je kazao, da mu je Redžović Hajrudin naložio da formira ratni štab i kazao mu da bi u taj štab ušli članovi SDA iz mjesnih zajednica, a koji bi po mjesnim zajednicama, morali, da organizuju grupe u formaciji ljudi 3, 6 ili 10, koji bi bili naoružani. Takva organizacija, jedinica, na tom nivou, predviđena je i prema opštim načelima za izradu konkretnih planova, koje je sačinio ka- petan I klase Kolašinac Hajriz iz Novog Pazara, koja su dostavljena svim opštinskim od- borima SDA, a o čemu u spisima postoji pismeni dokaz (sama ta načela). Optuženi Begović Dževad u toku istrage je priznao, da je po dogovoru i planu Refika Šahmana izvršio odabiranje više lica za vojnu obuku u Turskoj. Učestvovao je u polaganju zakletve u kući okrivljenog Kasumović Halila, zv. Lilka, a u prisustvu šefa resora sigurnosti za Bijelo Polje Šahman Refika i člana Čikić Ibrahima. Sačinio je plan evakuacije lica musli- manske nacionalnosti prema planini Pešter a radi provjere spremnosti, lica koja je odabrao, organizovao je noćne straže oko Rasova, organizujući lica na 4 punkta, sa naoružanjem. Prisustvovao je na više sastanaka šefova resora sigurnosti. Pored toga, optuženi je aktivno učestvovao u formiranju resora sigurnosti i saglasio se dogovorom o nabavci radio stanica za sve šefove resora sigurnosti radi uspostavljanje tajne veze. Na kraju je priznao, da je po nalogu svog šefa, Refika Šahmana, početkom 1993. godine, otišao u Tursku, radi obavl- janja vojne obuke, ali istu nije završio zbog vjerskih praznika koji su bili u Turskoj, te se vratio zbog toga ponovo u zemlju. O djelovanju optuženog Begović Dževada, najbolje su kazali, optuženi Bibuljica Sead zv. Bibe, Pućurica Sead, zv. Ćiro, kao i optuženi Čikić Ibrahim, sa kojim je Begović bio u stalnom kontaktu, kao i sa odbjeglim Dizdarević Avdulahom i Šahman Refikom. Tako, optuženi Bibuljica Sead je u toku istrage kazao, da je i Begović Dževad bio prisutan polaganju zakletve, pred Čikić Ibrahimom i Šahman Refikom u kući Kasumović Halila zv. Lilka. Optuženi Pućurica Sead u toku istrage je kazao da je polaganje zakletve u kući okriv- ljenog Kasumović Halila zv. Lilka, bio prisutan Begović Dževad i da je na tom sastanku okrivljeni Refik Šahman kazao da će veza između njega i lica koja su položila zakletvu biti Begović Dževad. Na tom sastanku Refik Šahman je kazao da grupa koja je položila zakletvu ima zadatak da obezbijedi izvlačenje lica muslimanske nacionalnosti prema Pešteri i da je prva grupa koja će intervenisati. Optuženi Čikić Ibrahim u toku istrage je kazao, da je Begović Dževad zajedno sa njim, Refikom Šahmanom i Dizdarević Avdulahom prisustvovao na sastancima šefova resora sigurnosti održanih u Sjenici, Pljevljima, Bijelom Polju, Novom Paza- ru i Tutinu. Priznanje optuženog u toku istrage je potpuno jer ga potvrđuju iskazi predhod- nih saoptuženih. Optuženi Bibuljica Sead u toku istrage je priznao da se upoznao sa Šahman Refikom, preko Begović Dževada u kući Kasumović Halila. U njegovoj kući položio je zakletvu sa Pućurica Seadom, Kasumović Halilom, Begović Dževadom, Nedžadom, Hadžibulić Safe- 324 Ibrahim Čikić tom, Hukić Mersudinom i sl. Njih je zaklinjao Čikić Ibrahim koji je imao kod sebe Kuran. Priznao je da je znao za slanje lica na vojnu obuku u Tursku i da je sam išao sa tom namjerom, ali da je vraćen sa Bugarske granice, jer nije imao ispravan pasoš. Priznanje optuženog svojim iskazima u toku istrage potvrdili su saoptuženi Begović Dževad, Pućurica Sead, Pućurica Senad. Svi su oni potvrdili da je optuženi Bibuljica Sead prisustvovao zakletvi u kući okrivljenog Kasumović Halila i da je sa njima odlazio za Tur- sku sa ciljem da završi vojnu obuku, ali da je zbog neispravnog pasoša sa Bugarske granice vraćen. Kazivanje ovih optuženih, priznanje optuženog Bibuljica Seada čini potpunim, jer se njihove izjave koje su dali u toku istrage u bitnim činjenicama do detalja poklapaju. Optuženi Omerović Esad, Pućurica Sead, zv. Ćiro, Pućurica Senad, zv. Ćeno i Bošnjak Šefćet su u toku istrage priznali, da su završili vojnu obuku u Turskoj tokom 1993. godine. U Turskoj su ih obučavali turski oficiri radi vršenja diverzantskoterorističkih akcija i osposoblja- vali ih za komandire odnosno za oficirski kadar buduće vojske tzv. države Sandžak. Priznali su, da su znali cilj te obuke a koji se sastojao u stvaranju samostalne države Sandžak oružanim putem. U Turskoj su obučavani za gerilski način ratovanja, zatim da vrše ubijanja poznatih ljudi i ljudi na visokim funkcijama, da vrše prekidanje komunikacija, ruše mostove i osvajaju vitalne objekte. Kroz vojnu obuku obučavani su, kako sami da se snalaze za hranu, da kopaju zemunice radi skrivanja hrane i naoružanja. Upustva oko izvođenja vojne obuke dolazila su od Sulejmana Ugljanina predsjednika MNVS-a. Njihov odlazak na vojnu obuku u Tursku tekao je preko šefova resora sigurnosti. Tako, optuženi Omerović Esad na vojnu obuku je otišao po nalogu Redžović Hajrudina a optuženi Bošnjak Šefćet, Pućurica Senad i Sead otišli su po nalogu okrivljenog Šahman Refika.Z a Tursku su išli organizovano preko Skoplja do Instambula, gdje ih je čekala veza, a odatle su dalje prosleđivani do turskih kasarni. Na vojnoj obuci u Turskoj bilo je mnogo ljudi iz sandžačkih gradova, a najviše iz Sjenice, Novog Pazara, Tutina, Rožaja, Berana i Bijelog Polja. Tokom obuke posjećivali su ih Sulejman Ugljanin, tur- ski oficiri kao i pojedina lica koja su rodom iz Sandžaka a žive u Turskoj. Prilikom davanja za- kletve bio je prisutan Sulejman Ugljanin. Zakletvu su davali uz intoniranje himne Sandžaka, pred zastavom Sandžaka i naoružanjem. Sulejman Ugljanin im je govorio da je cilj njihove obuke, da uz pomoć oružja stvore samostalnu državu Sandžak i da su oni prvi vojni kadar, buduće države Sandžak. Učeni su, da po povratku u zemlji i sami organizuju obuke, da se pri- premaju u naoružanju, kopaju zemunice, radi sklanjanja hrane i naoružanja, da vrše diverzije i izazivaju incidente. Turski oficiri su im obećali pomoć u ljudstvu i naoružanju preko Albanije, Kosova i Pešterske visoravni. Tokom vojne obuke, dobili su značke sa zlatnim ljiljanima, koje predstavljaju grb države Sandžak, kao i pomoć u novcu. Priznanje ovih optuženih je zaista potpuno i do detalja se poklapa međusobno jedno sa drugim u pogledu načina vršenja vojne obuke. Njihovo priznanje, svojim iskazima u toku istrage potvrdili su i optuženi Fetahović Erdžan, Skenderović Isat i Begović Dževad. Da je priznanje svih saoptuženih u toku istrage, potpuno i nedvosmisleno jasno, jer se ta priznanja međusobno do detalja poklapaju u odlučnim činjenicama, najbolje govore i materijalni (pismeni) dokazi, kao što su, protesna nota br. 7889 koju je Savezno Ministarst- vo za inostrane poslove uputile Ambasadi Republike Turske u Beogradu i dalo saopštenje za štampu, odnosno za javnost, zatim tekst koji je izašao u Turskom listu “Aindilnik” o obuci sandžačkih muslimana u Turskoj, sa prevodom na srpskohrvatski jezik, kao i pis- meni dokazi iz spisa predmeta Novopazarskog suda K.br. 63/93 od 19.10.1993. godine, a posebno optužnica tog suda Kt. br. 67/93 od 18.10.1993. godine i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od optuženih, te zapisnika o pretresu stana i drugih prostorija kod GDJE SUNCE NE GRIJE 325 njih. Tu su pored njih, pismeni akt, - opšta načela za izradu konpletnih vojnih planova, sa šemom formacija odreda samozaštite, formacija u gradskim mjesnim zajednicama, na seoskom području, izvidžački vod, sanitetsko odjeljenje, pozadinsko odjeljenje, tehničko odjeljenje, mjesne zajednice – gradsko područje, seosko područje, zadaci predsjednika ogranka, podpredsjednika ogranka i sekretara ogranka, dužnosti komandanata, koman- danata starješina jedinica, dužnosti štabova, posebne obaveze i dužnosti starješina u resoru sigurnosti. Tako, iz sadržine protesne note utvrđeno je, da je Turska omogućila organizovanje simpozijuma u svojoj zemlji od strane tzv. lidera MNVS Sulejmana Ugljanina, da duže vremena pomaže njegovo djelovanje u Turskoj i dozvoljava da se vrši obuka i školovanje muslimana u Turskoj. Turska je na taj način flagrantno prekršila principe usvojene u povelji Ujedinjenih Nacija i u dokumentima KEBS-a. U noti se kaže, da je SRJ do tada više puta ukazivala Turskoj na te njene radnje. To isto se utvrđuje i iz sadržine saopštenja za štampu koje je dalo Ministarstvo inostranih poslova SRJ. Iz sadržine teksta o vojnoj obuci sandžačkih muslimana u Turskoj, koji je izašao u Turskom listu “Aidilnik” na Turskom jezi- ku, a koji je preveden na naš jezik, utvrđeno je da je vojnu obuku izvršilo više muslimana sa područja sandžaka u turskim kasarnama Urla i Poča. Prva grupa lica na obuku stigla je to- kom 1993. godine i do kraja 1994. godine vojnu obuku je završilo oko 754 lica, a još se na- lazi u Urli oko 500 mladića iz Sandžaka. U njemu se govori, da je sabirni centar tih mladića Skoplje, odakle se prebacuju za Tursku. Obuku u Turskoj je pokrenuo Sulejman Ugljanin 1992. godine, kada je razgovarao sa Turskim predsjednikom Turgutom Ozalom. Na čelu tima koji vrši obuku sandžaklijama, nalazi se Mustafa Kahraniol, takođe sandžaklija. Iz djelimičnog uvida u spise Okružnog suda u Novom Pazaru K. br. 63/93, a posebno optužnice, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od optuženih i zapisnika o pre- tresanju stana i drugih prostorija, utvrđeno je da su optuženi Kolašinac Hajriz i dr. djelovali u istom cilju kao i optuženi u ovom predmetu, da su izvršavali iste naloge MNVS-a i predsjed- nika Sulejmana Ugljanina, te da je to jedna organizacija. Iz spisa toga predmeta utvrđeno je da je Kolašinac Hajriz formirao glavni štab za Sandžak i sačinio načela ratnih planova za Sandžak, gradove na teritoriji Sandžaka i mjesne zajednice. O tome postoje pismeni dokazi odnosno sama načela kao i dužnosti komandanta, starješina jedinica, štabova i posebne obaveze i dužnosti starješina u resoru sigurnosti. Načela su pronađena i oduzeta od njega. Iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta na ime optuženog Faković Ibrahima, utvrđeno je da je kod njega nađen spisak lica sa brojevima telefona pojedinih članova i šefova resora sigurn- osti, po pojedinim sandžačkim gradovima. Na tom spisku za Pljevlja se nalaze Ciguljin Avdo, Talović Džemali i Ajanović Behudin, kao i brojevi njihovih telefona. Kod optuženog Hosnić Adema, nađene su karte, skice plana, sanitetski materijal i veća količina naoružanja, a kod Hodžić Jakuba nađeno je više topografskih karti. Dalje, kod optuženih lica u Novom Pazaru, nađena je velika količina naoružanja i eksplozivnih materija, zatim veća količina vojničke opreme, radio stanice, oficirske torbice, dvogledi, kao i konkretne skice i planovi. O tome postoje materijalni dokazi odnosno potvrde o oduzimanju predmeta od pojedinih optuženih i zapisnici o pretresanju stana i drugih prostorija kod njih. Iz sadržine opštih načela za izradu planova i dužnosti komandanata, starješina jedi- nica, štabova, starješina resorsa sigurnosti, u cjelosti se potvrđuju radnje optuženih. Tako, u tim načelima stoji da se na gradskom području formiraju jedinice u okviru mjesnih zajed- nica (mjesnih odbora) u brojnom sastavu od 5 – 10 ljudi, a da svako povećanje broja ljudi iziskuje formiranje narednog odjeljenja. Ako se formiraju dva do četiri odjeljenja, formira 326 Ibrahim Čikić se vod. Vod ima komandira, zamjenika i kurira. Više vodova čine četu. Četa ima pozadin- sko i izvidžačko odjeljenje. Predviđeno je određivanje mobilizaciskih mjesta veza kurirska, telefonska i radio veza. Slične formacije predviđaju se i za seosko područje. Opisuju se dužnosti komandanta štaba, zadaci štaba, starješina jedinica, kao i starješine resora sigurn- osti. Starješine jedinica su dužne da održavaju punu borbenu gotovost jedinice, da orga- nizuju obuku u svojoj jedinici, da organizuju vezu unutar jedinice i vezu sa višom i nižom komandom. Starješina u resoru sigurnosti ima obavezu da čuva tajnost o radu resora sig- urnosti i radu svakog oficira, da prihvati obavezu da radi u ilegali odnosno tajno. Svi predhodno navedeni materijalni dokazi ukazuju na to da je priznanje optuženih u toku istrage, istinito i potpuno, da odgovara sadržini pismenih dokaza i radnji koje su optuženi preduzimali pojedinačno i skupno. Sigurno je da optuženi, nijesu mogli ništa izmisliti, a da u tome nijesu učesvovali, da nijesu znali šta se radi i u kom cilju. Pogotovu nijesu mogli izmisliti same detalje događaja a da im o tome nije stvarno bilo sve poznato. Sa tih razloga sud je njihovo priznanje u toku istrage u cjelosti prihvatio. Takođe, sud je prihvatio i iskaze svedoka iz istrage Cikotić Mithata i Muhović Selma, jer se njihovi is- kazi uklapaju u objektivno utvrđeno činjenično stanje i ničim nijesu dovedeni u sumnju, a posredno su utvrđeni i sa svim drugim materijalnim dokazima. Njihove iskaze na pre- tresu, sud nije prihvatio, jer su dati kasnije, kada je rodbina optuženih i njihovi branioci, izvršili uticaj na njih, pa oni na glavnom pretresu nijesu htjeli da im se zamjere. Njihove izjave na pretresu, da je prema njima istražni sudija nekorektno postupao, su neosnovane i nelogične, jer su oni saslušani kao svjedoci, a Istražni sudija nije imao razloga da na njih vrši pritisak kada je raspolagao sa brojnim materijalnim dokazima. Njihove izjave na pretresu treba posmatrati u sklopu odbrana na glavnom pretresu optuženih i njihovih branilaca. Što se tiče izjava ostalih svjedoka, koji su saslušani na pretresu, kao i izjava svedoka koje su dali u toku istrage, a koje je sud pročitao na pretresu, sud nije mogao utvrditi neke odlučne činjenice za postojanje ovog krivičnog djela, pa ih sa tih razloga posebno nije ni cijenio niti je na istima mogao zasnovati svoju odluku. Imajući u vidu predhodno neosporno utvrđeno činjenično stanje, sud je mišljenja da se u radnjama optuženih stiču sva bitna obilježja krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne cjeline iz čl. 116 stav 1 KZ SRJ, kažnjivog po članu 138 istog Zakona. Naime, ovo krivično djelo čini onaj ko pokuša da upotrebom sile ili drugim proti- vustavnim putem ocijepi dio teritorije SRJ ili da dio te teritorije pripoji drugoj državi. U čl. 138 KZ SRJ, predviđeno je da će se kazniti onaj ko priprema izvršenje tog krivičnog djela. Čl. 18 KZ SRJ a u stavu 3 je predviđeno da pripremne radnje određenog krivičnog djela se sastoje u nabavljanju ili osposobljavanju sredstava za izvršenje krivičnog djela, u ot- klanjanju prepreka za izvršenje krivičnog djela, u dogovaranju, planiranju ili organizovanju sa drugima izvršenje krivičnog djela, kao i u drugim radnjama kojim se stavaraju uslovi za neposredno izvršenje krivičnog djela, a koje ne prestavljaju radnje izvršenja. Zaštitni objekt ovog djela je teritorija SRJ odnosno njen teritorijalni integritet. Radnja ovog djela je upotreba sile ili protivustavno postupanje. Sila, obzirom na prirodu krivičnog djela najčešće predstavlja upotrebu fizičke snage uz upotrebu oružja ili uz prijetnju da će se oružje upotrijebiti. Pod protivustavnim putem, podrazumijeva se svako postupanje koje je protivno Ustavu SRJ ili ustavima republika. Sam protivustavni put, predstavlja i put sile. Kao protiv ustavan čin izvršenja ovog djela, smatra se svako postupanje koje nije u skladu sa principom saglasnog odlučivanja svih republika i autonomnih pokrajina o promjenama granica SFRJ i saglasnom odlučivanju republika o promjeni granica sadašnje SRJ i sa pro- GDJE SUNCE NE GRIJE 327 cedurom i nadležnošću prilikom rješavanja promjena granica u Ustavu SFRJ i sadašnjem Ustavu SRJ. Djelo se može izvršiti sa umišljajem, direktnim ili eventualnim. Ovo djelo može se izvršiti i kroz oblik saizvršilaštva, pri čemu nije potrebno da saizvršioci postupaju sa istim oblikom umišljaja, niti da se kod njih umišljaj formira u isto vrijeme, jer svijest o posledici i voljno opredeljenje u pogledu njenog nastupanja, kod nekih može postojati ra- nije a kod nekih kasnije. Bitno je, kod pripremnih radnji ovog djela, da kod svih saizvršilaca postoji svijest o zajedničkom djelu odnosno cilju pripremnih radnji, kao i svijest o samom djelu koje se kroz pripremne radnje sprema da se izvrši. U bivšem Ustavu SFRJ, predviđeno je bilo, da se granice između republika ne mogu mijenjati bez saglasnosti republika i autonomnih pokrajina. Taj Ustav je predviđao nadležnost i proceduru za promjenu granica. Bivša SFRJ se raspala protivno tom Ustavu i taj put je bio protivustavan i put sile odnosno nasilja. Raspadom bivše SFRJ Republika Srbija i Republika Crna Gora su izrazile volju da žive u zajedničkoj državi SRJ i nastavile su kontinuitet vlasti na teritorijama tih republika. Savezna Republika Jugoslavija je prihvatila pravne akte iz bivše SFRJ i tako postala suk- cesor odnosno naslednik bivše SFRJ. U Ustavu Savezne Republike Jugoslavije u čl. 3 se kaže, da je teritorija Savezne Repub- like Jugoslavije jedinstvena i da je sačinjavaju teritorije republika članica. U čl. 2 se kaže, da Saveznu Republiku Jugoslaviju sačinjavaju Republika Srbija i Republika Crna Gora. U čl. 3 stav 3 Ustava SRJ stoji da se granica između republika članica može mijenjati samo njihovim sporazumom u skladu sa ustavima republika članica. Ustavom Republike Crne Gore u čl. 8 predviđeno je, da je teritorija Crne Gore, jedin- stvena i neotuđiva i da se Crna Gora teritorijalno organizuje u opštine. I po Krivičnom zakonu bivše SFRJ koji je naslijedila Savezna Republika Jugoslavija, kao i sa kasnijim izmjenama toga Zakona, predviđeno je krivično djelo ugrožavanja terito- rijalne cjeline Savezne Republike Jugoslavije i kažnjavanje za pripremne radnje toga djela. U konkretnom slučaju, optuženi su bili ili članovi stranke SDA, ili simpatizeri te stranke i obavljali su neke političke funkcije u stranci. Po organizaciono konstitucionoj šemi zauzi- mali su određene političke funkcije a što je neosporno utvrđeno. Pored funkcija u Stranci pojedinci a naročito predsjednici opštinskih odbora SDA zauzimali su funkcije i u MNVS- u. Raspadom Jugoslavije, stranka SDA, koja se odmah konstituisala za teritoriju Sandžaka i odmah primijenila organizaciono konstuticionu šemu na tom području, u prvi plan je is- takla pitanje Sandžaka, kroz navodno neriješeno muslimansko pitanje kako u Ustavu bivše SFRJ tako i ustavima Savezne Republike Jugoslavije i republika Srbije i Crne Gore, Harun Hadžić na glavnom pretresu je kazao da nacionalno pitanje i u bivšoj SFRJ nije bilo riješeno na adekvatan način pa se zbog toga SFRJ i raspala. Aktuelizirajući to pitanje stranka SDA je formirala Muslimansko Nacionalno Vijeće i donijela deklaraciju tog vijeća. Tu deklara- ciju donio je glavni odbor SDA u Novom Pazaru. Na taj način stranka SDA je formirala i dala život MNVS-u i njegovim organima. Kasnije je MNVS, donosila razne odluke i druge normativne akte, kao što su statut AP Sandžak, statut MNVS-a, memorandum o uspostavl- janju specijalnog statusa za Sandžak, ustav države Sandžak i sl. Sve te akte donosila je stručna služba MNVS-a ili neki drugi organi i lica po njegovim preporukama odnosno preporukama predsjednika MNVS-a Sulejmana Ugljanina. Na taj način stranka SDA je formirala paralerne organe vlasti (paradržavne vlasti), stvarajući jednu posebnu paradržavnu organizaciju koja je djelovala mimo ustavnopravnih i zakonskih normi kako bivše SFRJ, tako i republike Srbije, Crne Gore i Savezne Republike Jugoslavije. Na taj način optuženi su postupali protivustavno 328 Ibrahim Čikić ne samo po Ustavu Republike Crne Gore, Republike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, nego i protivno Ustavu bivše SFRJ. U Ustavu bivše SFRJ nigdje se ne pominje Sandžak niti se on tretira kao posebna političko-teritorijalna i administrativna jedinica. Ni u Haškom dokumentu, nigdje se ne pominje Sandžak, kao posebna administrativ- no-teritorijalna i politička jedinica. Haški dokument tretira samo republike i on predstav- lja, samo načelni okvir za rješavanje budućih odnosa između republika koji su nastali raspa- dom SFRJ. Istina, u njemu se predviđa specijalni status ali u okviru republika, za rješavanje pitanja nacionalnih manjina ili etničkih grupa. Haškim dokumentom predviđeno je da nacionalna manjina i etničke grupe mogu imati specijalni status samo u onim opštinama u kojima imaju većinu. U konkretnom slučaju, optuženi su preko stranke SDA i MNVS-a tražili specijalni status i za one opštine u kojima muslimani ne čine većinsko stanovništvo. Muslimani u tim opštinama gdje su sačinjavali većinsko stanovništvo, praktično su imali ono što im pri- pada po Haškom dokumentu. Naime, stranka SDA u tim opštinama imala je vlast što je opštepoznata činjenica, a to priznaju i čelnici stranke SDA. Oni su istakli da je stranka SDA imala vlast u lokalnim skupštinama gdje god su bili muslimani većinski narod. Kada se ima u vidu ta činjenica, kao i činjenica da se poslanici SDA povlače iz skupštine Srbije i Crne Gore, da stranka SDA formira paralerne organe vlasti u stranci, da početkom 1992. godine postupaju po organizaciono konstitucionoj šemi, da resor sigurnosti u ok- viru stranke tada počinje da djeluje tajno, da se preko toga resora organizuju muslimani za formiranje vojnih jedinica i za nabavku naoružanja, da se kroz MNVS formiraju paralerni organi državnoj vlasti, te kada se ima u vidu hronologija aktivnosti stranke SDA odnosno optuženih i akata koje je stranka donosila kao i MNVS, jasno se vidi cilj optuženih. Taj cilj je bio stvaranje samostalne države Sandžak. U tom cilju su i preduzimali pripremne radnje. Tako, iako je Haški dokument donesen u 11 mjesecu 1991. godine, MNVS tek 6. 6. 1993. godine usvaja memorandum za uspostavljanje specijalnog statusa za Sandžak. Prije toga, glavni odbor SDA Sandžaka donosi deklaraciju MNVS i to 11. 5. 1991. godine. Tada je stranka SDA formirala MNVS, zatim se donosi statut AP Sandžak u 10. mjesecu 1991. godine, nakon toga, donosi se Haški dokument, a poslije Haškog dokumenta 25. 6. i 7. 10. 1991. godine sprovodi se referendum za političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka. Pored toga, istovremeno se radi na izradi ustava države Sandžak u Zagrebu, koji je Umer Hadžić donio u aprilu mjesecu 1992. godine iz Zagreba. U prelaznim i završnim odred- bama toga ustava se kaže, da do izbora organa po ustavu države Sandžak, funkciju zako- nodavnog tijela će vršiti MNVS. I u specijalnom statusu za Sandžak, predviđeno je da će se funkcije državne vlasti ostvarivati preko organa Sandžaka i da će se to urediti ustavom. Kada se ima sve ovo u vidu jasno se stvara zaključak da je Haški dokument i specijalni status koji je predviđen u tom dokumentu za manjine i etničke grupe bio samo maska da se dođe do države Sandžak. Stoga je, optuženi Harun Hadžić na jednom sastanku u Rožajama, kako je istakao optuženi Spahić Sabahet i tražio podjelu postojećih opština na više opština a to sa ciljem da bi oformio nove opštine u kojima bi muslimani imali većinsko stanovništvo a na koje bi mogao primijeniti Haški dokument. Kada se sve predhodno ima u vidu, jasno je šta je bio cilj optuženih. Taj cilj je bio pri- premanje uslova za protivustavno i nasilno stvaranje države Sandžak. Da je to tako, najbolje svedoči sam sistem organizacije optuženih, koji je bio tajan i hijerarhijski osmišljen. Tako, rad resora sigurnosti, koji je formiran pri stranci, bio je strogo tajan a o čemu svedoče iskazi pojedinih optuženih, kao i same zakletve koje su polagali pojedini članovi i pripadnici toga GDJE SUNCE NE GRIJE 329 resora. Da je taj resor radio tajno potvrđuje se materijalnim dokazom odnosno uvidom u opšta načela za izradu vojnih planova i posebne obaveze i zadaci šefova resora sigurnosti koja su oduzeta od optuženog Kolašinac Hajriza u Novopazarskom predmetu. Resori su imali zadatak da odabiraju ljude koji su povjerljivi, da ih naoružavaju, da odabiraju ljude koji su povjerljivi, da ih naoružavaju, da odabiraju lica i šalju na vojnu obuku u Tursku radi stvaranja vojno stručnog kadra buduće države Sandžak i da ih pripremaju da oružanim putem stvore državu Sandžak. O tajnom radu optuženih najbolje govori i činjenica, da baš u vrijeme kada se traži specijalni status a to je 1993. godina, tajno se šalju na vojnu obuku lica u Tursku i vrši se tajno i ilegalno naoružavanje, prave se vojni planovi, formiraju se jedinice po tim pla- novima, određuju njihovi komandiri, prikuplja se novac za naoružanje i sl. Dakle, pored paralernih organa državne vlasti počinju se stvarati paravojne i parapoli- ciske organizacije i organi. U konkretnom slučaju, nije došlo do ocepljenja djelova teritorije SRJ i stvaranja sa- mostalne države Sandžak, ali su optuženi kroz svoje radnje i aktivnosti te svoju subjek- tivnu povezanost kroz organizaciono konstitucionu šemu, pripremali ocepljenje teritorije Sandžaka, koju čine opštine Plav, Rožaje, Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj. Sama količina naoružanja, municije i eksplozivnih materija, njihova vrsta, količina vojne opreme, sanitetskog materijala, postojanje konkret- nih planova i vojnih jedinica, te slanje lica muslimanske nacionalnosti na obuku u Tursku radi stvaranja vojno stručnog kadra buduće vojske države Sandžak, jasno govori o cilju optuženih. U prirodi ovog krivičnog djela je, da se može izvršiti uz upotrebu oružja i to veće količine. To predstavlja pripremnu radnju u smislu nabavljanja sredstava za izvršenje krivičnog djela. Pored toga, optuženi su se međusobno dogovarali, prisustvovali na raznim sastancima, resora sigurnosti i dogovarali se o naoružanju i stvaranju vojnih jedinica o us- postavi veze između resora sigurnosti, čelnici stranaka po opštinama koji su bili članovi MNVS-a i najviših organa stranke SDA za Sandžak, prenosili su odluke viših istanci do nižih istanci, kroz organizaciono konstitucionu šemu i neformalne sastanke, te su plani- rali svoje djelovanje, zajednički ga usmjeravali u istom cilju i drugim svojim radnjama učestvovali u stvaranju uslova za neposredno izvršenje krivičnog djela odnosno ocepljenje Sandžaka od teritorije Savezne Republike Jugoslavije. Sve ove pripremne radnje su pro- tivzakonite i protivustavne i predstavljaju put sile. Optuženi su bili svjesni svog pojedinačnog i zajedničkog djelovanja jer su pripadnici iste stranke ili njeni simpatizeri, djelovali su po istim nalozima, koji su dolazili od MNVS-a i njegovog predsjednika Sulejmana Ugljanina, a koji je ujedno bio i predsjednik stranke SDA za Sandžak, zauzimali su svaki svoje mjesto u organizaciono konstitucionoj šemi SDA, koja je hijerahiska i preko nje su upoznati sa odlukama najviših organa MNVS-a i stranke, te su u sklopu svega toga, istina u različito vrijeme i različitim mjestima, u različitim vremenskim intervalima u periodu od aprila mjeseca 1991. godine do januara mjeseca 1994. godine, svi optuženi, preduzimali svjesno pripremne radnje za izvršenje ovog djela, budući svjesni unaprijed zadatog cilja. Dakle, svi optuženi su bili svjesni pripremnih radnji i cilja u kome se one preduzimaju te su ih voljno i svjesno preduzimali sa umišljajem. Za učinjeno djelo su krivi i krivično-pravno odgovorni. Sud nije mogao prihvatiti navode optužnice, da se u radnjama optuženog Šahman Rasima, Fetahović Erdžana, Omerović Omera, Kasumović Mevludina, Vesković Rifata, Hadžić Haruna, Muratović Hakije, Skenderović Isata, Hadžić Umera, Ciguljin Avda, Burnazović Rizaha, Spahić Sabaheta, Čikić Ibrahima, Smakić Huseina, Pućurica Senada 330 Ibrahim Čikić i Brković Šefketa, pored krivičnog djela ugrožavanje teritorijalne cjeline iz čl. 116 stav 1 KZ SRJ, kažnjivog po čl. 138 istog Zakona, stiče i po jedno krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz čl. 204 stav 2 u vezi stava 1 KZ RCG, jer je mišljenja da se u konkretnom slučaju radi o prividnom idealnom sticaju po osnovu kon- sumpcije i da je veća količina naoružanja koje su optuženi nabavljali imajući u vidu njihov cilj, već sadržana u pripremnim radnjama krivičnog djela ugrožavanje teritorijalne cjeline. Takođe, sud tokom dokaznog postupka nije mogao utvrditi za pojedine optužene, navode iz optužnice, pa ih je od tih navoda odnosno radnji oslobodio. Tako, sud nije mogao utvrditi da je optuženi Šahman Rasim postavljao za šefove resora sigurnosti, da je formirao krizne štabove, da je koordinirao njihovim radom te da je finansirao vojnu obuku u Turskoj kao i školovanje. Naime, u spisima predmeta postoji materijalni dokaz, tj. odluka glavnog od- bora SDA Berane o postavljenju šefova resora pa i resora sigurnosti. Iz te odluke se vidi da su šefove resora sigurnosti postavljali glavni odbori SDA po opštinama odnosno predsjednici SDA koji su po funkciji bili članovi glavnog odbora i te odluke potpisivali. Što se tiče toga, da je optuženi Rasim formirao krizne (vojne) štabove i da je koordinirao njihovim radom, te da je finansirao vojnu obuku u Turskoj kao i školovanje lica, u spisima nema materijalnih dokaza, za to, a iz izjava okrivljenih u toku istrage koje je sud prihvatio, proizilazi da je vojni krizni štab za Crnu Goru formirao kasniji šef resora sigurnosti odbegli Redžović Hajrudin, dok se vojna obuka i školovanje finansiralo iz sredstava SDA, a dio troškova je snosila Turska vlada. Takođe, sud nije mogao utvrditi da je Fetahović Erdžan odabrao Ćorović Rešida za šefa resora sigurnosti jer je utvrđeno tokom postupka da je njega odabrao Šahman Rasim. Za Omerović Omera, nije mogao utvrditi da je predsjednik mjesne zajednice Potkrajci i da je imao svoju jedinicu te da je oružje podijelio svojoj jedinici. Naime, iz izjava optuženog Spahić Sabaheta u toku istrage nesporno je utvrđeno da je Omerović Omer bio predsjed- nik mjesnog odbora SDA Potkrajci, a niko nije potvrdio da je on imao svoju jedinicu niti u spisima ima meterijalnih dokaza. Svo oružje optuženi je dijelio prijateljima, članovima SDA a jedan dio je predao Ahmetović Sokolu u Novom Pazaru. Za Kasumović Mevludina nema dokaza da je bio član MNVS-a jer po deklaraciji MNVS-a i izjavi optuženog Hadžić Haruna, članovi MNVS-a su bili po funkciji predsjednici opštinskih odbora SDA, a optuženi Meko to nije bio. Takođe, nije utvrđeno da je Mevludin formirao vojnu jedinicu za grad, za mjesne zajednice i sela i vršio odabiranje ljudstva za sastav tih jedinica i postavljao komandire tih je- dinica. Niko od optuženih u toku istrage to nije istekao a ni kasnije na pretresu, niti u spisima o tome postoje dokazi. Naprotiv, u spisima postoje dokazi, da je to radio optuženi Vesković Rifat. Za Vesković Rifata nije dokazano da je sam sebe postavio za komandanta štaba, već je on oformio taj štab s funkcija komandanta mu je pripadala po položaju jer je bio predsjednik SDA za opštinu Bijelo Polje. Tako, Smakić Husein, koji je bio predsjednik mjesnog odbora SDA za Sušicu i po funkciji glavnog odbora SDA za Bijelo Polje, u toku istrage je kazao da je na jednom sastanku rečeno da u slučaju rata, predsjednik opštine komanduje odbranom, a pošto je on predsjednik mjesnog odbora SDA, da treba da bude komandant odbrane za Sušicu. Analogno tome, to se odnosi i na predsjednika SDA opštine. Za optuženog Hadžić Haruna, tokom postupka nije utvrđeno da je on donio odluku o podjeli opštia, već je on samo predlagao njihovu podjelu. Te činjenice istakao je optuženi Spahić Sabahet u toku is- trage. Za Muratović Hakiju tokom postupka, nije dokazano, da je on, odabrao Skenderović Isata za šefa resora sigurnosti za Berane, već je to učinio optuženi Šahman Rasim. Rasim je to priznao u toku istrage. Za optuženog Hadžić Umera tokom postupka nije utvrđeno da je neovlašćeno držao oružje u većoj količini, već samo jedan pištolj marke “parabelum”. O GDJE SUNCE NE GRIJE 331 tome postoje u spisima dokazi odnosno dozvola o držanju oružja. Za optuženog Ciguljin Avda, sud nije mogao utvrditi da je on sačinio načela ratnih planova za opštine i mjesne za- jednice i da je organizovao naoružane jedinice. Te činjenice za njega u toku istrage a i kasnije na pretresu niko nije potvrdio od optuženih, niti u spisima postoje materijalni dokazi. Naime, iz spisa Novopazarskog suda, utvrđeno je da je ta načela uradio optuženi Kolašinac Hajriz iz Novog Pazara, inače rezervni kapetan I klase. Takođe, nema ni dokaza da je organizovao vojnu jedinicu. Za optuženog Burnazović Rizaha, nije utvrđeno da je formirao naoružane grupe tzv. “trojke za tihu likvidaciju pojedinaca”, jer te navode optužbe niko od saoptuženih ni u istrazi ni na glavnom pretresu, nije potvrdio. Za optuženog Čikić Ibrahima, tokom postupka nije utvrđeno da je on formirao vojnu jedinicu za gradsko područje, sa tro- jkama za tihu likvidaciju i da je bio komandir vojne jedinice mjesne zajednice grad – Bijelo Polje. Ni za njega, niko od saoptuženih nije potvrdio te navode, niti u spisima postoje materijalni dokazi. Tokom postupka, sud je odbio predloge okrivljenih i njihovih branilaca za izdvajanje izjava koje su dali kod Istražnog sudije, zbog toga što su navodno date pod prijetnjom, pri- nudom, silom i strahom da ponovo ne budu vraćeni u policiju i maltretirani. Naime, sud je bio mišljenja da su izjave date kod Istražnog sudije pravno valjane, da nije bilo prinude, sile i prijetnje. Svi optuženi su saslušani po pravilima ZKP-a, u prisustvu svojih branilaca ili bez njih ukoliko su se odrekli prava da uzmu branioca ili im je to pravo prisustva branioca bilo po zakonu uskraćeno. Oni su propisano upozoravani, svima je ostavljen rok od 24 sata za ispitivanje i ispitivani su u prostorijama Istražnog sudije. Niko od branilaca koji su u većini slučajeva bili prisutni ispitivanju okrivljenih, nije stavio primjedbu na zapisnik izuzev branioca optuženog Čikić Ibrahima i to samo zbog toga što Istražni sudija nije htio da upiše na zapisnik, njegov prikaz tretmana u policiji. Po žalbi okrivljenih i njihovih brani- laca na rješenje o odbijanju njihovih predloga za izdvajanje zapisnika okrivljenih iz istrage, Vrhovni sud RCG je odbio njihove žalbe i potvrdio rješenje sudećeg vijeća. Takođe, sud je odbio predloge okrivljenih i njihovih branilaca, da se izdvoje izjave svedoka, dat u periodu od 4. 2. do 21. 2. 1994. godine, jer su te izjave ranije, u toku istrage bile izdvojene. Sud je odbio predlog tužioca, da se pročitaju izjave optuženih Etemović Džemala, Hodžić Jakupa, Aljković Hajra, Hodžić Nedžiba i Kolašinac Hajriza, koje su dali u istrazi, jer je njihove izjave koje su dali u svojstvu svedoka pročitao na pretresu, smatrajući da se na njihovim izjavama kao okrivljenih iz drugog predmeta ne može zasnivati sudska odluka. Takođe, sud je odbio njegov predlog da se izvede dokaz video-tehničkim prikazivanjem pronalaska oružja kod optuženih, jer smatra, da su taj predlog mogli postaviti isključivo okrivljeni, obzirom da se radi o materijalu koji je pribavljen u predkrivičnom postupku i koji se tretira kao svako drugo obavještenje pribavljeno od MUP-a. Takođe, sve saglasne predloge optuženih i njihovih branilaca koje su dali na pretresu, na zapisniku ili priložili u pismenom predlogu, sud je odbio, izuzev onih predloga koje je usvojio, ocjenjujući da neusvojeni predlozi, nijesu značajni za utvrđivanje odlučnih činjenica i da se njihovim izvođenjem činjenično stanje ne bi promijenilo već bi se samo odugovlačio postupak a što bi bilo na uštrb procesne ekonomije. Većina neusvojenih predloga, odnosila se na utvrđivanje činjenica, koje se tiču političkog rada stranke, jer su okrivljeni i njihova od- brana, htjeli da predstave suđenje kao političko. Tako, predlagali su razna vještačenja, kako oružja, tako i psihičkog stanja okrivljenih, vještačenja dokumenata, uvid u razne novinske članke, specijalne statuse drugih subjekata, predlagali su saslušanje pravnih stručnjaka, eksperata za međunarodno javno pravo, saslušanje branilaca o okolnostima pod kojima je 332 Ibrahim Čikić saslušanje vršeno kod Istražnog sudije, saslušanje ljekara, lica iz MUP-a, koja su ih ispitivala u predkrivičnom postupku, saslušanje međunarodnih predstavnika kao što su Lord Oven, Grete Arens, zatim saslušanje najviših političkih ličnosti SRJ, Srbije i Crne Gore sl. Na pretresu sud nije neposredno saslušao svedoka Sejfić Nasufa, koga je pozvao na pretres jer je prema izvještaju Centra bezbednosti Bijelo Polje utvrđeno da se svedok nala- zio u inostranstvu. Takođe, nije izveo dokaze ni uvidom u 4 video kasete koje su oduzete od Haruna Hadžića jer je prema dopisu Centra bezbednosti Bijelo Polje, utvrđeno da su te kasete zagubljene. Cijeneći odbrane optuženih sud je prihvatio, njihove odbrane iz istrage kao i djelimično priznanje optuženog Hadžić Haruna sa pretresa, onako kako je to utvrđeno u okviru predhodnog činjeničnog stanja, iz razloga što se one međusobno poklapaju do detalja i potvrđene su brojnim materijalnim dokazima, koje je sud takođe predhodno na- veo. Njihove odbrane sa glavnog pretresa se dijametralno razlikuju od njihovih odbrana iz istrage i u potpunosti odudaraju od utvrđenog činjeničnog stanja. Sve njihove odbrane na pretresu su identične odnosno slične, što će reći da su kasnije montirane od strane njihovih branilaca. Oni su im pripremili jedinstven model odbrane. Da je to tako najbolje govori činjenica da su optužene u toku istrage branili skoro isti branioci kao na pretresu, da u istrazi nijesu stavili nigdje i primjedbe na zapisnik, izuzev branioca Čikića, da bi na pretresu isticali da istraga nije dobro vođena da optuženi nijesu rekli Istražnom sudiji ono što je upisano na zapisnik, a sebe su predlagali odnosno nudili da se saslušaju kao svedoci na okolnosti ispitivanja kod Istražnog sudija. Svi optuženi na pretresu su se skoro istovjetno branili, isticali su da su u policiji tučeni, teško maltretirani, prinuđavani da daju iskaz kako je ljudima iz policije odgovaralo, a po- tom odmah odvođeni kod Istražnog sudije na saslušanje, gdje su bili prisutni uniformisani radnici, pa su iz straha potpisivali izjavu. Svi su tvrdili da nijesu bili u stanju da Istražnom sudiji ispričaju ono što je upisano na zapisnik te da je Istražni sudija prepisivao izjave iz SUP-a. Isticali su da nijesu čuli za resore a posebno za resor sigurnosti. Umjesto resora sigurnosti znali su samo za redarstvenu službu. Kada bi na pretresu priznali da su bili u Turskoj ili na sastancima stranke u pojedinim gradovima Sandžaka, isticali su da se na tim sastancima nije ništa govorilo oko resora sigurnosti, formiranje jedinica, njihovog naoružavanja, oko formiranja države Sandžak, da nijesu čuli za MNVS, pojedine organe MNVS-a i odluke koje su donosili. Tvrdili su da se međusobno ne poznaju, da ne pozna- ju lica iz Novopazarskog procesa, da nijesu davali nikakve zakletve, da su išli u Sarajevo, Višegrad, Skoplje, Zagreb i sl. isključivo privatno a za Tursku radi posjete studentima ili posjete rodbine. Tvrdili su da su se naoružavali iz ličnog straha od paravojnih formacija da ne znaju za postojanje vojnih štabova, jedinica o slanju lica na vojnu obuku, te da su se angažovali samo oko rješavanja muslimanskog pitanja u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Svi optuženi su skoro u potpunosti negirali izjave iz istrage, izuzev pojedinih činjenica, za koje su smatrali da se mogu lako dokazati. Tražili su da se izdvoje njihove izjave iz istrage a sebe su predstavljali kao političke krivce ističući da je čitav proces politički i montiran. Njihove odbrane u potpunosti su neosnovane i obezvrijeđene su njihovim izjava- ma iz istrage i brojnim materijalnim dokazima, koje je sud predhodno naveo, utvrđujući činjenično stanje. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se ni o kakvom političkom procesu, već o svakodnevnom, gdje se optuženom sudi za klasično krivično djelo. To što su većina optuženih pripadnici SDA ili njihovi simpatizeri, ni u kom slučaju ne može učiniti pro- ces političkim. Optuženi su pripremali izvršenje jednog klasičnog krivičnog djela, kojim GDJE SUNCE NE GRIJE 333 se štiti teritorijalna cjelina jedne zemlje. Neosnovano optuženi ističu, da je postojao strah, kod muslimanskog naroda od paravojnih formacija i da se zbog toga muslimanski narod naoružavao. Svatljivo je, ako kod nekog postoji strah, da drži jednu vrstu naoružanja ili dvi- je, ali nije nikako svatljivo, to, da se drži veća količina automatskog, modernog vojničkog naoružanja, više desetina bombi, eksploziva i drugih eksplozivnih materija, da se drže ručni bacači, zolje, da se drži sanitetski materijal, radio stanice, dvogledi, topografske karte, da se prave opšta načela za izradu planova i sl. O svemu tome u spisima predmeta postoje nepo- bitni materijalni dokazi, kroz izdate potvrde o oduzimanju oružja, eksplozivnih materija, sanitetskog materijala i drugih pismenih i normativnih akata stranke i MNVS-a. Postoje, nepobitni dokazi da su lica muslimanske nacionalnosti obavljala vojnu obuku u Turskoj. Poznati su ciljevi te obuke. Takođe, postoje materijalni dokazi da su postojali resori, pa i resori sigurnosti i da su isti djelovali tajno, kao i za to šta je njihov cilj. Postoje materijalni dokazi i o postojanju vojnih štabova, te dokazi o slanju lica muslimanske nacionalnosti u Tursku na školovanje koje je bilo u organizaciji Ministarstva obrazovanja Sandžaka. Po mišljenju suda, optuženi su izabrali takvu odbranu na pretresu, jer su smatrali da im se ne može dokazati krivica, pošto kod njih nijesu pronađeni konkretni planovi, spis- kovi vojnih jedinica kao u Novopazarskom procesu. Međutim, što nijesu nađeni ti planovi u pismenom obliku, normalno je, obzirom da je organizacija optuženih djelovala tajno, kao i zbog toga što je u Novom Pazaru proces hapšenja počeo mnogo prije, pa su optuženi u ovom slučaju imali mogućnosti da takve planove sklone. Da je to tako govore materi- jalni dokazi u spisima predmeta, kao što su posebne obaveze i dužnosti starješina resora sigurnosti u kojima stoji, da je rad resora tajan. Stoga su optuženi izbjegavali svaku vezu sa Novopazarskim procesom i protivili su se izvođenju dokaza uvidom u spise toga pred- meta. Međutim, upoređivanjem odbrana optuženih iz istrage u ovom predmetu i činjenica odnosno materijalnih dokaza iz procesa u Novom Pazaru, jasno se zaključuje da se radi o jednoj organizaciji, organizaciji koja je djelovala tajno i izvršavala naloge istih organa stran- ke SDA, MNVS-a koga je oformila stranka SDA i predsjednika toga MNVS-a Sulejmana Ugljanina. I jedni i drugi optuženi imali su isti cilj, pa su se stoga tajno sastajali i dogovarali u pojedinim sandžačkim gradovima. Nađene radio stanice govore o namjeri uspostavljanja veze između resora sigurnosti svih sandžačkih gradova. Posebno je neosnovana odbrana optuženog Šahman Rasima, na pretresu da nije oformio resor sigurnosti u Crnoj Gori, da nije nabavljao oružje niti je znao za oružje, koje je od njega oduzeto, kao ni za vojnu obuku u Turskoj. Njegova odbrana obezvrijeđena je iskazima, pojedinih saoptuženih u toku istrage, kao i svim izvedenim materijalnim dokazi- ma. Njegov sin Šahman Mirza, nalazi se u bjekstvu, pa je on znajući da je on u inostranstvu, da ne može biti saslušan, kasnije kazao da je to oružje njegovog sina i još dvojice drugova. To mu je bio najlakši način odbrane, jer je znao da se ona ne može provjeriti jer su mu i drugovi sina u bjekstvu. Bjekstvo saoptuženih, protiv kojih je istraga obustavljena, iskoris- tili su pored njega i drugi saoptuženi u svojim odbranama na glavnom pretresu, negirajući pojedine činjenice. Sa istih razloga neosnovana je odbrana optuženog Fetahović Erdžana, u pogledu oružja, koje je kod njega nađeno i oduzeto. I on se branio da oružje nije njegovo iako je potpisao potvrdu o oduzimanju predmeta. Isticao je da su ga u MUP-u, primoravali da kaže za oružje da je njegovo i da kopa na više mjesta radi pronalaska oružja. Međutim, ta njegova odbrana je obezvrijeđena samom njegovom izjavom u toku istrage, da je to naoružanje vozio sa svojim kolima Redžović Hajrudinom i Šahman Mirzom. Da nije znao gdje su oružje zakopali sigurno je da ga ne bi ni iskopao i ono ne bi bilo ni pronađeno. 334 Ibrahim Čikić

Neosnovana je i odbrana optuženog Omerović Omera, da je išao za Sarajevo da naba- vi naoružanje radi lične sigurnosti, jer sama količina i vrsta naoružanja ukazuje na njegov cilj odnosno namjeru. Posebno je neosnovana odbrana optuženog Vesković Rifata, na pretresu da nije bio član MNVS-a, da nije izvršavao njegove odluke, da ne zna o slanju lica na vojnu obuku u Tursku, da nije formirao resor sigurnosti i dobio organizaciono konstitucionu šemu. O njegovoj saradnji sa MNVS postoji materijalni dokaz, akt, koji je uputilo MNVS njemu kao predsjedniku stranke SDA, zatim deklaracija MNVS-a od 11.5.1991. godine, u kojoj stoji da su članovi MNVS-a predsjednici opštinskih odbora SDA i izvršnih odbora svih sandžačkih gradova. Pored toga, optuženi Hadžić Harun je priznao da su u MNVS ulazili i predstavnici opštinskih odbora SDA. Iz normativnih akata stranke SDA i pismene odluke glavnog odbora Berana od 28.8.1992. godine, utvrđeno je, da su resore formirali glavni odbori SDA po opštinama, a u koje su po funkciji ulazili predsjednici stranke, koji su i potpisivali odluke o postavljanju. Po normativnim aktima stranke SDA, sekretar stranke je bio odgovoran predsjedniku stranke i glavnom odboru i oni su vršili nadzor nad njim. Spahić Sabahet je potvrdio da je bio sekretar stranke SDA za Bijelo Polje, i da je početkom 1992. godine, dobio organizaciono konstitucionu šemu sa upustvom za primjenu i da je Vesković postavio šefove resora. I u pogledu drugih činjenica, njegova odbrana na pretresu je neosnovana i sračunata je na izbjegavanje krivično pravne odgovornosti. Odbrana optuženog Hadžić Haruna izvan njegovog priznanja koje je sud prihvatio, na glavnom pretresu je, takođe neosnovana. On se branio da je sve radio legalno, da MNVS nije ilegalno već legalno, da ne zna za ideju stvaranja države Sandžak, da smatra da je ta ideja glupost, da ne zna za vojne štabove, resore sigurnosti, za mobilizaciske planove, za slanje muslimana na vojnu obuku, da je radio stanica, koja je pronađena kod njegovog oca nabavljena za radio klub u Rožajama, da oružje nije njegovo već njegovog obezbeđenja da Ustav i nije nikakav valjan pravni akt, da im je podmetnut od strane UDB-e i KOS-a i da ne zna za deklaraciju MNVS-a i sl. Naime, svi pismeni dokazi, koje je sud izveo tokom postupka jasno ukazuju na njegove radnje kao i na to da je on jedan od ljudi i samog vrha ove organizacije. On je po normativnim aktima stranke SDA i po svom položaju u stranci i MNVS-u bio upoznat o svemu i morao je o svemu da zna. Bio je predsjednik glavnog odbora SDA za Sandžak, predsjednik stranke SDA za Crnu Goru, podpredsjednik MNVS-a, zamjenik predsjednika MNVS-a Sulejmana Ugljanina i njegov najbliži saradnik. Optuženi Harun, na pretresu je pokušao da se stavi u zaštitu svih optuženih i on je praktično bio njihov branilac, vjero- vatno osjećajući krivicu sopstvenu za ostale saoptužene koje je uvukao u ovu organizaciju, pokušavajući da dokaže da je proces politički montiran, da se sudi rukovodstvu stranke i njegovim istomišljenicima. Promjenom hronologije događaja, on je pokušao da ubije- di sud i javnost, da je sve bilo legalno i da je rađeno u cilju iznalaženja rješenja, navodno neriješenog pitanja muslimana u novoj Jugoslaviji. Pokušao je da opravda to on što radi sa istomišljenicima da je mišljenje svih muslimana i da to svi oni opravdavaju. Tako, u izvještaju MNVS-a od 31.10.1992. godine, koji je MNVS izdalo u 8 tačaka, utvrđeno je da je tada traženo javno mišljenje muslimanskog naroda o položaju Sandžaka. Prije ove javne rasprave održana je Ženevska konferencija na kojoj je odlučeno da musli- mani uobliče svoje zahtjeve prema Sandžaku. Nasuprot tome kako tvrdi optuženi ustav je rađen za specijalni status. Ustav je rađen ranije, još u aprilu 1992. godine. Kada se to ima u vidu, postavlja se pitanje, kako je Ustav rađen ranije za specijalni status kada još nije bilo GDJE SUNCE NE GRIJE 335 ni riječi o specijalnom statusu i kada se tek 31.10.1992. godine traži mišljenje musliman- skog naroda o tome. Pored toga, postavlja se pitanje, kada je Haški dokument donijet još u novembru 1991. godine, zašto tada nijesu odmah tražili specijalni status već su dono- sili ustav države Sandžak. Isto tako, glavni odbor SDA Sandžaka formira MNVS i donosi deklaraciju, kroz koju mu daje organe i oživljava ga a kaže da će naknadno u taj organ ući predstavnici drugih stranaka, političkih organizacija i udruženja muslimana, a tek 26. i 27. 10.1991. godine sprovodi referendum po odluci toga MNVS-a. Na taj način, jasno se vidi da je stranka SDA kroz MNVS svom muslimanskom narodu u Sandžaku namet- nula sebe pa i MNVS. On je bio predsjednik stranke za Crnu Goru i član glavnog odbora SDA za Sandžak, kao i potpredsjednik MNVS-a. Predsjednici opštinskih odbora SDA su bili članovi MNVS-a. Oni su bili zaduženi da organizuju i kontrolišu sprovođenje odluka viših organa stranke i MNVS-a. Da je MNVS bilo samo organ stranke SDA a ne i ostalih stranaka, govore sljedeće činjenice. U normativnim aktima, odnosno u Pravilniku o radu informativnih centara stranke SDA se kaže da su ti centri spona između SDA i MNVS-a sa jedne strane i međunarodnih organizacija od značaja za Sandžak sa druge strane. Dakle, nigdje se ne pominju druge stranke niti udruženja. Iz zapažanja prema Sandžaku, koja je poslao faksom Sulejman Ugljanin, nesporno je utvrđeno da su ona poslata samo MNVS-u, stranci SDA Sandžaka, republičkim SDA a ne i drugim strankama. Iz dopisa MNVS-a predsjednika stranke SDA Bijelo Polje, utvrđeno je da je MNVS komuniciralo sa predsjednicima opštinskih odbora SDA. Stranka SDA nije poštovala postojeću vlast ni njene organe pa je s toga i formirala MNVS i njegove organe koji su bili paralerni legalnim državnim organima. To je bilo protivno ustavu kako bivše SFRJ tako i Savezne Republike Jugoslavije i predstavlja put sile, da ne govorimo o pripremnim radn- jama za oružanu silu o kojoj je predhodno bilo riječi. Postoje materijalni dokazi o vojnoj obuci muslimanske nacionalnosti i ko ih je slao na tu obuku te ciljevi te obuke, a što ne treba ponavljati jer je to predhodno istačeno. Optuženi je neosnovano tvrdio da radio stan- ica koja je nađena kod njegovog oca je neispravna i da je uzeta za radio klub. Međutim, tu njegovu odbranu prvo je sam optuženi demantovao jer je kazao da je kupio Mehdija Husić za marke, da su je probali te da je bila malog dometa, pa je zbog toga nijesu upotrebljavali. Ostala je na katunu kod njegovog oca a on je navodno bacio na smeće gdje je pronašla policija. Pitanje je ko to baca nove stvari na smeće. Pored toga, njegovu odbranu u tom dijelu demantovali su pojedini optuženi u toku istrage koji su kazali da je dogovoreno da se nabave radio stanice i da su nabavljene. Te radio stanice pronađene su kod pojedinih lica optuženih u Novopazarskom predmetu o čemu postoje potvrde o oduzimanju. Neos- novana je njegova odbrana da oružje nije njegovo nego njegovog obezbeđenja. Postavalja se, pitanje kakvo je to obezbeđenje koje krije oružje i zakopava ga. Da optuženi nije držao to oružje, sigurno je da ga ne bi pronašao i predao organima MUP-a i ne bi potpisao izjavu odnosno potvrdu o oduzimanju tog oružja. Takođe, neosnovana je njegova odbrana da ustav nije nikakav valjan pravni akt i da im je podmetnut od strane UDB-e i KOS-a, te da ne zna za deklaraciju MNVS-a. Nesporno utvrđeno činjenično stanje i svi materijalni dokazi ukazuju na to da je ustav postojao i da su postojali ilegalni organi državnoj vlasti. U svim aktima počev od deklaracije pa do memoranduma za specijalni status, figuriraju isti organi MNVS-a. U prelaznim i završnim odredbama ustava se kaže da do izbora sandžačkog par- lamenta kao zakonodavnog tijela njegove poslove će vršiti MNVS. To znači da je MNVS imalo ulogu nekakve privremene, prelazne skupštine. Da im je ustav podmetnut od strane UDB-e ili KOS-a, sigurno je da ga optuženi ne bi držao kod sebe. 336 Ibrahim Čikić

Pored odbrana optuženih na glavnom pretresu, neosnovane su i odbrane njihovih branilaca da su optuženi prolazili kroz neviđenu turturu u predkrivičnom postupku, a da su nakon toga dovođeni kod Istražnog sudije te da zbog povreda i straha nijesu mogli dati valjane izjave i da se na njihovim iskazima iz istrage ne može zasnivati sudska odluka. Naime, sud je izveo dokaze uvidom u zatvorsku knjigu – protokol zatvorenika i saslušao vještaka medicinske struke Dr Blagomira Popovića, koji se izjasnio kod optuženih, karak- teru tih povreda i načinu nanošenja. Vještak je kazao da su pojedini optuženi imali povrede ali da sve predstavljaju po svom karakteru lake, dok pojedini uopšte nijesu imali povreda iako su na pretresu pokušavali da prikažu da su maltretirani pod neviđenom policiskom torturom. Tako u protokolu nema povreda optuženi Šahman Rasim, Skenderović Isat, Fetahović Erdžan, Hadžić Harun i dr. Nalaz ovog vještaka sud je prihvatio kao objektivan i stručan jer je dat na osnovu ma- terijalnih činjenica koje su konstatovane kroz protokol zatvorskih bolesnika i zasnovan je na iskustvu vještaka. Neosnovano odbrana ističe, da se u optužnici ne navodi mjesto, vrijeme, saizvršilaštvo između radnji optuženih i da za njihove radnje nema pismenih dokaza kako pojedinačno tako i skupno. Međutim, sud je mišljenja, da u spisima predmeta ima dosta valjanih materi- jalnih dokaza a pogotovu kada se ima u vidu činjenica da je organizacija optuženih kako u ovom predmetu, tako i u Novopazarskom radila tajno i ilegalno. Te dokaze sud je predhod- no navodio i ne treba ih ponovo ponavljati. Takođe, neosnovano odbrana ističe, da je ustav države Sandžak donešen kada Savezna Republika Jugoslavija još nije bila stvorena, da tad je imala svoju teritoriju i da optuženi nijesu mogli izvršiti djelo prema nečem što ne postoji. Isticali su da SRJ nije međunarodno priznata. Međutim, odbrana zaboravlja da istakne, da se radi o kontinuitetu vlasti na teritoriji sadašnje SRJ, jer raspadom bivše SFRJ, repub- like Srbija i Crna Gora nijednog momenta nijesu izgubile vlast na njihovim teritorijama a koje čine sadašnju teritoriju Savezne Republike Jugoslavije. Po međunarodnom pravu za postojanje jedne države nije bitno međunarodno priznanje, jer ona može biti priznata direktno, posredno ili nepriznata, već su bitna tri elementa i to teritorija, stanovništvo na toj teritoriji i organizacija vlasti na toj teritoriji i organizacija vlasti na toj teritoriji. Dakle, iako za period od aprila 1991. godine, kada je počeo raspad bivše SFRJ, koji je bio takođe protiv ustavan pa do 27.4.1992. godine, nije postojao formalni akt – Ustav SFRJ, koji je tek tada donešen, defakto odnosno stvarno republike Srbija i Crna Gora su imale faktičku vlast na teritoriji tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i one su kasnije dobrovoljno stu- pile u zajednicu stvarajući Saveznu Republiku Jugoslaviji, čija se vlast, prostire na istim tim teritorijama republike Srbije i Crne Gore koje su ulazile u sastav bivše SFRJ. SRJ je pravni naslednik akata bivše SFRJ, te je i po Krivičnom zakonu SFRJ bilo predviđeno isto ovo krivično djelo i štitili su se sa njime iste ove teritorije, koje su optuženi pokušali da ocijepe i stvore samostalnu državu Sandžak. Dakle, odbrane optuženih, kako materijalno tako i formalno sa glavnog pretresa su neosnovane, suprotne su utvrđenom činjeničnom stanju i usmjerene su na izbjegavanje sopstvene krivično pravne odgovornosti. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazni optuženim, sud je uzeo u obzir sve okolnosti iz čl. 41 KZ SRJ i to: za optuženog Šahman Rasima, kao olakšavajuće okolnosti uzeo je, da je stariji čovjek, da do sada nije osuđivan, da je porodičan, njegovo korektno držanje na pre- tresu, da je samo jedno vrijeme bio šef resora sigurnosti i da je kasnije smijenjen, zbog lošeg rada tog resora, dok mu nije našao ni jednu otežavajuću okolnost. Za optuženog Fetahović GDJE SUNCE NE GRIJE 337

Erdžana, od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir da je mlad, porodičan čovjek, da do sada nije osuđivan, dok mu nije našao otežavajuće okolnosti; za optuženog Omerović Omera, od olakšavajućih okolnosti uzeo je, da je porodičan čovjek i da izdržava brojnu porodicu, da je nazaposlen, dok mu je kao otežavajuća okolnost uzeo to što je ranije osuđivan i što se nekore- ktno držao na pretresu; za optuženog Kasumović Mevludina, od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir da je porodičan čovjek, dok mu je kao otežavajuću okolnost uzeo to što je ranije osuđivan; za optuženog Vesković Rifata, od olakšavajućih okolnosti uzeo je da je mlad, porodičan čovjek, da nije osuđivan, dok mu je kao otežavajuću okolnost uzeo to što je imao takav položaj u stranci i MNVS-u, stvarajući veći stepen ugroženosti zaštićenog objekta; za optuženog Hadžić Haruna, od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir da je mlad, porodičan čovjek, siromašnog stanja, da do sada nije osuđivan, dok mu je kao otežavajuću okolnost uzeo to što je sobzirom na položaj koji je zauzimao u stranci i MNVS-u izražavao najveći stepen ugroženosti zaštićenog dobra jer je on jedan od čelnih ljudi u ovom postupku i organi- zator; za optuženog Muratović Hakiju od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir, da je mlad, porodičan čovjek, da do nije osuđivan, dok mu je kao otežavajuću okolnost uzeo u obzir to što je sobzirom na svoj položaj u stranci i MNVS-u stvarao veću mogućnost i bio u mogućnosti da ugrozi zaštićeni objekt; za optuženog Skenderović Isatom od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir, da je mlad, da do sada nije osuđivan, dok mu je kao otežavajuću okolnost uzeo, moguću jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra obzirom na položaj koji je zauzimao u stranci i resoru; za optuženog Hadžić Umera, od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir da je stariji čovjek, da do sada nije osuđivan, da je porodičan kao i njegovo zdravstveno stanje koje se ogleda kroz medicinsku dokumentaciju iz koje se utvrđuje, da ima kataraktu oba oka, kao i okolnosti pod kojima je izvršio djelo, dok mu nije našao otežavajuću okolnost; za optuženog Brković Šefketa, od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir, da je mlad porodičan čovjek, da nije osuđivan, dok mu je kao otežavajuću okolnost uzeo to što je sobzirom na mjesto u stran- ci i MNVS-u jače ugrožavao zaštićeno dobro; za optuženog Ciguljin Avda od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir to da je porodičan čovjek, dok mu je kao otežavajuću okolnost uzeo u obzir to što je ranije više puta osuđivan; za optuženog Burnazović Rizaha, od olakšavajućih okolnosti uzeo je da je mlad, porodičan čovjek, da do sada nije osuđivan, dok mu je kao otežavajuću okolnost uzeo njegovo nekorektno ponašanje na pretresu, odnosno njegovo držanje, želeći sebe da predstavi kao patriotu ove države kao i svog sina koga je poslao u vo- jsku baš u vrijeme izbijanja rata, iako je uvidom u presudu Vojnog suda utvrđeno da mu je sin pobjegao iz vojske i da je zbog toga osuđen; za optuženog Spahić Sabaheta od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir, da je mlad, porodičan čovjek, da do sada nije osuđivan, dok mu je nije našao otežavajuće okolnosti; za optuženog Čikić Ibrahima od olakšavajućih okol- nosti uzeo je u obzir da je mlad, porodičan čovjek da do sada nije osuđivan, da je inval- id I kategorije sa 100% oštećenim vidom, te da je praktično slijep, dok mu je nije našao otežavajuće okolnosti; za optuženog Omerović Esada od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir da je mlad, otac jednog djeteta, da do sada nije osuđivan, dok mu nije našao otežavajuće okolnosti; za optuženog Smakić Huseina, od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir da je porodičan čovjek dok mu je kao otežavajuću okolnost uzeo to što je ranije više puta osuđivan i njegovo nekorektno držanje na pretresu, jer je pokušao sebe i svoju porodicu da prikaže kao patriotsku, koja je za sadašnju Jugoslaviju, ističući da je u vrijeme izbijanja rata u bivšoj SFRJ, njegov sin dobrovoljno otišao u vojsku, iako je sud kasnijim proverama preko Vojnog odsjeka utvrdio da to nije tako; za optuženog Begović Dževada od olakšavajućih okolnosti sud je u obzir, da je mlad da do sada nije osuđivan, dok mu nije našao otežavajuće okolnosti; 338 Ibrahim Čikić za optuženog Bibuljica Seada od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir da je mlad, da do sada nije osuđivan i da je lošeg imovnog stanja, dok mu nije našao otežavajuće okolnosti; za optuženog Pućurica Seada, od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir da je mlad, neza- poslen, da do sada nije osuđivan, dok mu nije našao otežavajuće okolnosti; za optuženog Pućurica Senada od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir, da je mlad, da je lošeg imovnog stanja, da je nezaposlen, da nije osuđivan kao i njegove porodične prilike jer izdržava bole- snog oca i majku, dok mu nije našao otežavajuće okolnosti i za optuženog Bošnjak Šefćeta od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir da je mlad, nezaposlen, da do sada nije osuđivan, dok mu nije našao otežavajuće okolnosti, pa im je, imajući u vidu okolnostima pod kojima su izvršili djelo odnosno vrijeme pripremanja djela, stepen njihove krivične odgovornosti i stepen društvene opasnosti ovih djela koja redovno kada se izvrše dovode do ratnih sukoba i krvoprolića, izrekao kazne zatvora kao u izreci presude, vodeći računa prilikom njihovog odmjeravanja o mjestu optuženih koje su zauzimali u MNVS i stranci, smatrajući da su im izrečene kazne adekvatne i da će se sa njima postići svrha kažnjavanja iz čl. 33 KZ SRJ u ok- viru opšte svrhe izricanja krivičnih sankcija predviđen čl. 5 istog Zakona. Na osnovu čl. 69 KZ SRJ sud je od optuženih oduzeo oružje i eksplozivne materije koje su od njih privremeno oduzete i to kako naoružanje koje su nedovoljeno odnosno neovlašćeno držali tako i oružje za koje su imali ranije dozvole a sve to imajući u vidu cilj optuženih i radnje koje su preduzimali u tom cilju. Ti predmeti su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela kojim se ugrožava bezbednost zemlje a na to ukazuje sama količina i vrsta oduzetog naoružanja. Na osnovu čl. 95, 98 ZKP-a, sud je obavezao sve optužene da solidarno plate troškove krivičnog postupka u iznosu od 120 dinara jer se ti troškovi odnose na izdatke koje je sud imao za vještake i svedoke, te ih obavezao da plate paušal u iznosu od po 600 dinara a koji je odmjeren obzirom na trajanje, složenost postupka i imovno stanje optuženih. Sud je posebno obavezao optuženog Omerović Omera da sam plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.145 dinara jer je te troškove sam izazvao a odnose se na troškove odbrane branioca koga mu je sud postavio po službenoj dužnosti. Sa gore iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.

VIŠI SUD U BIJELOM POLJU dana 28.12.1994. godine

Zapisničar: PREDSJEDNIK VIJEĆA SUDIJA, Fikreta Kučević Radoslav Konatar

PRAVNA POUKA Nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema otpravka presude – rješenja, putem ovog suda

VRHOVNOM SUDU RCG - PODGORICA GDJE SUNCE NE GRIJE 339

Republika Crna Gora VIŠI TUŽILAC KT. br. 5/94. god.

VIŠEM SUDU BIJELO POLJE ZA VRHOVNI SUD REPUBLIKE CRNE GORE PODGORICA

Protiv presude Višeg suda u Bijelom Polju K. br. 25/94 od 28.12.1994. godine, a u od- nosu na optužene Šahman Rasima, Fetahović Erdžana, Omerović Omera, Kasumović Mevludina, Vesković Rifata, Hadžić Haruna, Muratović Hakije, Skenderović Isata, Had- žić Umera, Brković Šefketa, Ciguljin Avda, Burnazović Rizaha, Spahić Sabaheta,Čikić Ibrahima, Smakić Huseina i Begović Dževada, zbog krivičnog djela ugrožavanje terito- rijalne cjeline iz čl. 116. st. 1. KZ SRJ, kažnjivo po čl. 138. KZ Savezne Republike Jugo- slavije, izjavljujem: 3. ŽALBU

- Zbog odluke o kazni

Obrazloženje Presudom Višeg suda u Bijelom Polju K. br. 24/94 od 28.12.1994. godine optu- žena lica su oglašena krivim da su, kao saizvršioci, izvršili krivično djelo ugrožavanje teritorijalne cjeline iz čl. 116. st. 1. KZ Savezne Republike Jugoslavije i osuđeni na kazne zatvora: optuženi Šahman Rasim 4,5 godina, Fetahović Erdžan 5,5 godina, Omerović Omer 4 godine, Kasumović Mevludin 3,5 godina, Vesković Rifat 6 godina, Hadžić Ha- run 7 godina, Muratović Hakija 5 godina, Skenderović Isat 5,5 godina, Hadžić Umer 4,5 godina, Brković Šefket 5,5 godina, Ciguljin Avdo 3 godine, Burnazović Rizah 5 godina, Spahić Sabahet 4,5 godina, Čikić Ibrahim 2 godine, Smakić Husein 3,5 godina i Bego- vić Dževad 3,5 godina. Dakle, žalba se ne odnosi na ostala optužena lica (optuženi Omerović Esad, Bibulji- ca Sead, Pućurica Sead, Pućurica Senad i Bošnjak Šefćet), pošto je tužilac dozvolio sebi slobodu ocjenjujući da su kazne zatvora ovim optuženim licima pravilno odmjerene i da su adekvatne njihovoj krivično-pravnoj odgovornosti, uz vođenje računa o svim okolno- stima predviđenim članom 4. KZ SRJ. Donoseći prvostepenu presudu, Viši sud u Bijelom Polju je pravilno utvrdio sve či- njenice i okolnosti, izveo sve potrebne dokaze i utvrdio krivičnu odgovornost optuženih lica. Dakle, tokom postupka sud nije napravio povrede krivičnog postupka, utvrdio je pravilno i potpuno činjenično stanje i nije povrijedio krivični zakon. Na osnovu ovako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, sud je pravilno optužene oglasio krivim i osudio 340 Ibrahim Čikić ih na naznačene vremenske kazne zatvora. Dakle, sa prvostepenim sudom nema različite ocjene u pogledu činjenične i pravne ocjene djela, osim u pogledu pojedinačno odmje- rene visine kazne zatvora, u odnosu na naznačena optužena lica, uz ocjenu da je kazna zatvora pravilno odmjerena ostalim optuženim lciima i na taj način, smatram, olakšano sudu donošenje odluke o visini kazne, uz pokušaj da prenese viđenje na glavne vinovni- ke ovog procesa. Ova žalba je više usmjerena ka skretanju pažnje drugostepenom sudu na već utvr- đene činjenice i okolnosti koje se nalaze u spisima predmeta i koje su bile predmet ocje- ne prvostepenog suda, a bile su od uticaja na odmjeravanje visine kazne zatvora, kao i ka skretanju pažnje na date ocjene tužioca u pogledu ocjene izvedenih dokaza i krivične odgovornosti svakog pojedinog optuženog lica, date tokom trajanja brojnih pretresa, a posebno tokom davanja završne riječi, koja je predata sudu u pismenoj formi. Prema tome, cilj žalbe nije da se sada nešto novo kaže i ukaže, već samo pokretanje pravosudnih mehanizma u pogledu izricanja strožijih kazni zatvora, predviđenih po zakonu, prema optuženim licima protiv kojih se ulaže žalba. Ova žalba, dakle, u suštinskom smislu neće ništa novo pridonijeti, uvjeren da drugostepeni sud dijeli mišljenje tužioca da optužena lica treba osuditi na strožije kazne zatvora. Iz tog razloga i žalba nije usmjerena na sva optužena lica, već samo protiv optuženih kojima je sud izrekao neadekvatne kazne zatvora, a posebno žalbe su usmjerene prema licima čija je krivično-pravna odgovornost veća od krivično-pravne odgovornosti dru- gih optuženih lica, a dobili su manje kazne zatvora. Na taj način, iako je sud vršio indivi- dualizaciju kazne, pokazuje se da o ovom principu nije vodio dovoljno računa. Sud je uzeo u obzir sve otežavajuće okolnosti predviđene članom 41. KZ SRJ i na- šao da na strani optuženih postoje i olakšavajuće okolnosti, ali mišljenje tužioca, koje je već i dato u završnoj riječi, jeste da je jedinu olakšavajuću okolnost optuženim licima dao upravo zakonodavac, propisujući naznačenu kaznu zatvora, kao i odluke o puštanju na slobodu većeg broja optuženih lica, proizilazi nesumnjivo da sud nije sa dovoljno pažnje vodio računa o svrsi kažnjavanja, predviđene čl. 33. KZ SRJ. Posebno, vidi se da sud nije dovoljno cijenio stepen vinosti optuženih lica. Naime, optuženi su izvršili krivično djelo sa predumišljajem, i to u odnosu na sve bitne elemente krivičnog djela. Njihova odluka, kao saizvršilac, pojavljuje se kao rezultat zrelog razmi- šljanja i pune promišljenosti, tako da su njihove odluke čvrste a izvršena djela planirana. Njihov umišljaj je bio unaprijed određen i formiran, i od njega nijesu odustali, pa se on ogleda u većem stepenu određenosti i predstave o sadržini radnje i posljedice, koju su svojim djelom pokušali ostvariti. Dalje, sud nije vodio dovoljno računa o težini posljedice izvršenog krivičnog djela, a ova se sastoji u velikom stepenu ugroženosti zaštićenog dobra, posebno kada se ima u vidu da odgovaraju za kažnjivo pripremanje krivičnog djela, koje u nekim momentima čak prelazi u pokušaj krivičnog djela. Posebnu težinu čine okolnosti pod kojima su djelo izvršili. Naime, djelo su izvršili poslije dužeg razmišljanja i djelo su vršili u dužem vremenskom trajanju (počev od apri- la 1991. godine do januara 1994. godine) i kontinuirano. Koristili su tešku društveno- ekonomsku situaciju u kojoj se našla tek stvorena SRJ, te ratno okruženje i pojačan strah od izbijanja ratnog sukoba u našoj zemlji. Uz sve to oni su bili i bezobzirni, jer su slali mlade ljude na vojnu obuku u Tursku, radi priprema i vođenja diverzantsko-terorističkih akcija u takvim uslovima, ali ne i u cilju odbrane naše zemlje, što im je bila dužnost. Ko- GDJE SUNCE NE GRIJE 341 ristili su nepravilan i nehumani karakter dijela međunarodne zajednice prema našoj ze- mlji, odlazili po inostranstvu i na drugi način širili laži i neistinu o stanju ljudskih prava u našoj zemlji, o navodnoj ugroženosti muslimana, a vidi se da su oni, kao navodno žrtve, u stvari bili agresori, odnosno pripremali se da to budu. To je, kao što je svima poznato, dovelo do ugrožavanja odnosa na međunarodnoj osnovi, a posebno činjenica da su slali ljude na vojnu obuku u Turskoj dovela je do stvaranja straha i osjećaja ugroženosti kod većinskog stanovništva. Takođe, kao otežavajuća okolnost pojavljuje se broj izvršilaca ovog krivičnog djela, koji, malo slobodnije rečeno, prelazi u masovnost, uz napomenu da je istraga vođena protiv 54 lica a optužnica podignuta protiv 21 lica. O držanju optuženih poslije izvršenog krivičnog djela, može se izvesti jedinstven zaključak o njihovom pojedinačnom i grupnom stavu prema izvršenom djelu, koji je jedinstven, društveno je neprihvatljiv, a iz ukupnog držanja proizilazi njihovo svjesno prihvatanje djela, u kom cilju je i njihovo držanje pred sudom i uopšte u krivičnom postupku, što takođe, po zakonu, predstavlja otežavajuću okolnost, koju sud nije s do- voljno pažnje cijenio kod svakog optuženog lica. Sud sudi na osnovu Ustava i Zakona i s tim u vezi sud se, prilikom odmjeravanja visine kazne kretao u okviru slobode koju mu je ostavio Zakon. Ali, sud sudi, prije svega, U ime naroda. Dozvoljavam sebi da pokušam predočiti drugostepenom sudu tužiočevo viđenje ocjene javnosti, koje podržavam, jer u ukupnoj krivičnoj odgovornosti, sa profe- sionalne strane, sud mora da, djelujući u ime naroda, donese pravilnu odluku zasnovanu na zakonu. Naime, sa nevjericom je primljena odluka suda o visini pojedinačno izrečenih kazni zatvora, a naročito kazni zatvora prema organizatorima i ideolozima ovog procesa, kao i puštanje iz pritvora većine osuđenih lica. Za javnost, za svakog čovjeka, nije prihvatljiva takva odluka suda, i izazvala je i dalje izaziva nevjericu, uvjereni u pravilnu i konačnu odluku drugostepenog suda. Sud kao da zaboravlja da su oni djelovali organizovano, konspirativno, da su se izvan sudske odluke našla 32 okrivljena lica koja se sada nalaze u bjekstvu, pa se ne sti- če utisak da je sud vodio dovoljno računa o broju i stepenu organizovanosti optuženih lica. Takođe, ovakvim visinama kazne i puštanjem na slobodu većeg broja optuženih lica prvostepeni sud je na izvjestan način njima pružio ponovnu mogućnost da nastave sa krivičnim radnjama, pa je nesvatljivo njihovo puštanje na slobodu bez obzira na visinu kazne zatvora, jer su sva ova optužena lica, po ocjeni tužioca, trebala biti zadržana u pritvoru, pošto su i taj način sprečavani da nastave organizovanu ulogu ka ostvarenju njihovog cilja. Upravo puštanje na slobodu optuženih lica, dovelo je do nevjerice i do- datne uznemirenosti kod građana, da ovakva lica s obzirom na vrstu izvršenog krivičnog djela, mogu biti na slobodi. Smatram da prvostepeni sud, kroz visinu kazne i posebno broj optuženih lica i te- žinu njihovog djelovanja, nije vodio dovoljno računa o licima sa područja Bijelog Polja. Naime, optužnicom je obuhvaćeno ukupno 11 optuženih lica iz B. Polja, a od tog broja 10 lica je osuđeno na vremenske kazne ispod 5 godina (optuženi Vesković Rifat), a iz dokaznih radnji se uočava da pojedinačna krivično-pravna odgovornost ovih lica nije manja, nego čak pojedinih optuženih i veća. Nije slučajno da je najveći broj optuženih lica iz Bijelog Polja, jer je Bijelo Polje predviđeno kao alternativni glavni grad Buduće države tzv. Sandžak. To je grad sa najviše muslimana u Crnoj Gori, što je ohrabrivalo okrivljena lica da većinu radnji vrše upravo u Bijelom Polju. Iz tog razloga, blage kazne 342 Ibrahim Čikić ovim licima dovele su do revolta većinskog stanovništva, a postoji i opravdana bojazan da isti mogu nastaviti sa daljom neprijateljskom aktivnošću. Kao dokaz njihovog dje- lovanja, i to upravo pred odluku drugostepenog suda, služi organizovano prikupljanje potpisa u ovoj opštini za sopstveno oslobađanje od daljeg izdržavanja kazne i povraćaj njihovog lidera S. Ugljanina. Posebno, ova presuda prvostepenog suda ne može se posmatrati i mjeriti ukupnom visinom izrečenih kazni zatvora, koji pristup bi doveo do pogrešnog pojedinačnog za- ključka o odgovornosti pojedinih optuženih lica, a posebno u tom slučaju se ne bi uočila krivična odgovornost najodgovornijih optuženih lica. Jednostavno, potrebno je da dru- gostepeni sud cijeni pojedinačnu krivičnu odgovornost svakog pojedinog lica, s tim da vodi računa o ukupnom stepenu krivične odgovornosti. Na taj način, drugostepeni sud će uvidjeti da su pojedini optuženi, a posebno kada se uporede sa krivičnom odgovor- nošću drugih optuženih lica, osuđeni na manje kazne zatvora a upravo njihova krivič- no-pravna odgovornost je mnogo veća. U ovom dijelu, ukazujem na tužiočevo viđenje pojedinačne krivične odgovornosti pojedinih optuženih lica, dato u završnoj riječi. Osnova viđenja, pored pojedinačno blago odmjerenih kazni zatvora, odnosi se na nepravilno odmjerene kazne zatvora glavnim vinovnicima ovog procesa, kao i ostalim koji su s njima zajedno djelovali, koji su bili u organizaciji i dobijali upustva i naređenja od optuženih: Haruna Hadžića, Umera Hadžića i Rasima Šahman, koji su u stvari pred- stavljali komandni centar organizacije i bili trojka koja je o svemu odlučivala i donosila sve odluke. I ne samo sudu, jasno je da su glavni ideolozi, organizatori ovog procesa bili upravo optuženi Harun Hadžić, Umer Hadžić i Rasim Šahman, pa je stoga i nevjerovatna od- luka prvostepenog suda da osudi prvog čovjeka uopšte (poslije bjekstva S. Ugljanina) optuženog Haruna Hadžića na kaznu od samo 7 godina zatvora, uz ocjenu da mu je kazna trebala biti u maksimalnom zakonskom određenju. Jer, on se samo za vrijeme dje- lovanja obuhvaćenog optužnicom, nego i na pretresu, ponašao kao glavni, a takav odnos su prema njemu imala i ostala optužena lica (ne računajući Umera Hadžića i Rasima Šahmana). Iako je nedvosmislena ocjena da su zajedno s njim sačinjavali “trojku“, da su glavne ličnosti, što je i dokazano, ipak prvostepeni sud osuđuje Umera Hadžića i Rasima Šahmana na blage kazne (4,5 godina zatvora) i uz to ih pušta iz pritvora, uz nalaženje olakšavajućih okolnosti, koje po zakonu nijesu mogle imati karakter za tako donijetu od- luku. I kod muslimanskog dijela stanovništva postoje komentari i nejasnoće zbog čega se Umer Hadžić i Rasim Šahman osuđeni na te kazne zatvora i uz to još na slobodi, a nasuprot njihovim brojnim istomišljenicima i “saborcima“ koje su oni odabrali i stvorili, i uz to Rasim Šahman formirao resor sigurnosti na nivou Crne Gore, rukovodio njego- vim radom i sl. a Umer Hadžić, kao glavni ideolog, napisao 1. Ustav buduće države, kao najviši pravni akt, i druga pravna kata. Oni su rukovodili čitavim radom stranke (i onim za demokratsku javnost i onim tajnim i protivzakonitim) i njima su i pripadale najviše funkcije u stranci i u organizaciji, a da i ne govorimo koje funkcije su im bile namijenjene u budućoj državi. Zaista, njihova pravna odgovornost mnogo je veća od odgovornosti svih ostalih osuđenih lica, pa je začuđujuće da je šest optuženih lica dobilo veće kazne zatvora nego oni (Umer Hadžić i Rasim Šahman). Dakle, ne može se svatiti odluka suda u pogledu visine kazne ove trojice optuženih lica, jer su sva ostala lica djelovala po nji- hovoj naredbi i nalozima, uz napomenu da je zbog ovakvih radnji, a prije ovog izvršenog djela, protiv njih vođen krivični postupak zbog tzv. “referenduma“. GDJE SUNCE NE GRIJE 343

S druge strane, a slobodnije rečeno, sa nešto manjom krivično-pravnom odgovor- nošću su sva ostala optužena lica protiv kojih se izjavljuje žalba, jer su sve naloge i na- ređenja dosljedno izvršavali, pa čak im davali i dodatnu i kreativnu snagu, tako da su na svom terenu, po svojim linijama, razrađivali planove do najsitnijih detalja. Z bog velikog broja optuženih lica, a zbog izbjegavanja ponavljanja već dobijenih svih činjenica i okolnosti vezanih za pojedinačnu odgovornost optuženih, kratko će se pomenuti pojedinačna odgovornost optuženih lica. Tako, za optuženog Omerović Omera je poznato da je bio glavni snabdjevač ilegal- nog prevoženja velike količine naoružanja i municije iz Sarajeva do Bijelog Polja, koje oružje je distribuirao dalje do Novog Pazara. Bio je u direktnoj vezi sa muslimanskim rukovdstvom bivše BiH, od kojeg je dobijao i naoružanje; osuđivan više puta i poznat po svom asocijalnom djelovanju, posebno po ponašanju na glavnom pretresu. Optu- ženi Kasumović Mevludin je imao visoku ulogu u formiranju ovakvog ilegalnog rada stranke, a bio je u najdirektnijoj vezi sa bivšim rukovodstvom BiH, pa je iz Sarajeva or- ganizovao prebacivanje veće količine naoružanja, uz to osuđivan je više puta, a obojica su bili uključeni u rad tzv. “referenduma“. Optuženi Spahić Sabahet je uz Vesković Rifata bio u rukovodećem timu SDA u Bijelom Polju, sve odluke su dolazile do njih i dalje od njih prosljeđivane, formirali su krizni štab za Bijelo Polje, vršili odabiranje kadra buduće države i sl. a kao nastavak kontinuiranog djelovanja je njihovo učešće u “referendumu“. U djelovanju optuženog Čikić Ibrahima očituju se elementi namjere islamizacije ovog prostora i namjere stvaranja islamske države na ovim prostorima, a kao pod- loga tome predočava se da je optuženi na svoju inicijativu odabrao vrstu i način polaganja zakletve za članove tajne organizacije u džamiji i sa rukom na Kur’anu. Bio je u najdirektnijoj i stalnoj vezi sa službenicima iranske ambasade u Beogradu, s njima razmjenjivao informacije, što je i sam priznao, a nasuprot svemu tome i ostalim dokaznim radnjama ipak je osuđen na najmanju kaznu zatvora, 2 godine, čak manju od 5 lica protiv kojih se i ne ulaže žalba, a njihova odgovornost je bila ta što su bili na vojnoj obuci u Turskoj, a on je ta osoba koja je odabrala i upućivala ta ista lica na vojnu obuku, bio član tajne policije, učestvovao u formiranju resora sigurnosti i bio na svim ilegalnim sastancima resora sigurnosti. Optuženi Begović Dževad je formirao, rukovodio i vršio dalje odabiranje članova resora sigurnosti u najve- ćoj mjesnoj zajednici B. Polja – Rasovu, sa 8 000 stanovnika, i organizovao naoružavanje članova svog resora, što je isto činio i optuženi Smakić Husein u svojoj mjesnoj zajed- nici, uz napomenu da je isti više puta do sada osuđivan. Optuženi Fetahović Erdžan, po dokaznim radnjama, a posebno po količini pribavljenog oružja i novcu koji mu je bio na raspolaganju sa odbjeglim okrivljenim licem, bio je glavni za kupovinu naoružanja i dalju distribuciju članovima resora sigurnosti, mogao je voditi pravi rat, za koga je bio i vojno obučen, pošto je završio vojnu obuku. Optuženi Muratović Hakija i Skenderović Isat su djelovali kao rukovodstvo u opštini Berane, odnosno mjesnoj zajednici Petnica, gdje je pretežni dio muslimansko stanovništvo, dok su Burnazović Rizah, Brković Šefćet i Ciguljin Avdo djelovali u opštini Pljevlja, s tim što su bili u stalnoj vezi sa pomenutom trojicom optuženih lica, od kojih su dobijali upustva i naređenja i prisustvovali svim sastancima posvećenim formiranju resora sigurnosti i daljem radu u resoru. Pored svega iznijetog, a s obzirom na pravnu prirodu i vrstu krivičnog djela, sud je bio dužan da sa većom pažnjom vodi računa o bezbjednosnom stanovištu, jer je terito- rijalna cjelokupnost i jedinstvo teritorije SRJ jedna od najznačajnijih vrijednosti našeg 344 Ibrahim Čikić društva, a svako ugrožavanje našeg društvenog uređenja i bezbjednosti zemlje, pa zbog toga ovo krivično djelo spada u grupu krivičnih djela protiv osnova društvenog uređenja i bezbjednosti SRJ. Današnja zbivanja u svijetu svjedoče o neprekidnim pokušajima da se naša zemlja dovede u položaj potčinjenosti i zavisnosti u odnosu na druge države, a da bi se to postiglo preduzimaju se akcije upravljene na podrivanje društvenog uređenja i bezbjednosti. Tako, optužena lica stavila su se u funkciju izvršioca ovakvih stremljenja. Naime, ovakvim radnjama optuženih lica nanosi se i politička šteta SRJ, jer su ova lica, s obzirom na njihov status, lica s kojima kontaktiraju i kontaktirale su strane obavje- štajne službe, njihova viđenja su u direktnoj funkciji kontinuiranog napada na našu ze- mlju, data kroz izjave međunarodnih institucija o navodnom ugrožavanju ljudskih prava u našoj zemlji. Zbog toga, njihova sloboda je latentna opasnost za izbijanje novih sukoba i nesloboda ostalim građanima, posebno na međunacionalnoj osnovi. Dakle, njihovo djelovanje treba posmatrati ne samo sa krivično-pravnog stanovišta već i sa bezbjedno- snog stanovišta građana države SRJ, jer nema težeg napada od napada na teritorijalni integritet i cjelokupnost SRJ, ustavni poredak, i to sve uz upotrebu sile. U organizaciji slanja mladih ljudi muslimanske nacionalnosti u Tursku, na ilegalnu vojnu obuku, terorističke kurseve i u školovanju mladog stručnog kadra, a sve u cilju stvaranja vojno-stručnog kadra buduće države, ogleda se u stvari Izdaja naše zemlje kroz direktni rad u službi strane države, koja ima pretenzije na ovaj prostor i uticaj na razbijanju zemlje. Strane obavještajne službe su razbile bivšu SRJ, a op- tužena lica su dobila i izvršavaju zadatak od tih istih službi, da razbiju tek stvorenu SRJ. Na osnovu svega iznijetog,

P r e d l a ž e m

Da Vrhovni sud Republike Crne Gore uvaži žalbu Višeg tužioca u Bijelom Polju, i presudu Višeg suda u Bijelom Polju K. br. 25/94 od 28.12.1995. godine preinači u po- gledu odluke o kazni i naznačena optužena lica osudi na teže kazne zatvora, predviđene po Zakonu.

VIŠI TUŽILAC Milan Radović GDJE SUNCE NE GRIJE 345

VRHOVNI SUD REPUBLIKE CRNE GORE Kž. br. 92/95

U IME NARODA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE CRNE GORE, u vijeću sastavljenom od sudija Da- mjanović Stevana, kao predsjednika vijeća, Đukanović Radosava, Đondović Miodraga, Barović Božidara i Krivokapić Radovana, kao članova vijeća, uz učešće službenika suda Janković Nade, kao zapisničara, u krivičnom predmetu optuženih: Šahman Rasima, Fetahović Erdžana, Hadžić Haruna, Hadžić Umera, Omerović Esada, Omerović Ome- ra, Kasumović Mevludina, Vesković Rifata, Spahić Sabaheta, Čikić Ibrahima, Smakić Huseina, Begović Dževada, Bibuljica Seada, Pućurica Seada, Pućurica Senada, Bošnjak Šefćeta, Muratović Hakije, Skenderović Isata, Brković Šefketa, Burnazović Rizaha, Ci- guljin Avda, zbog krivičnih djela ugrožavanja teritorijalne cjeline iz člana 116. stav 1. KZ SRJ, kažnjivog po članu 138. istog Zakona i krivičnog djela nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 204. stav 2. u vezi stava 1. KZ RCG, povodom izjavljenih žalbi protiv presude Višeg suda u Bijelom Polju K. br. 25/94 od 28.12.1994. godine, u sjednici vijeća odražnoj 29.12.1995. godine, donio je

4. P R E S U D U - I -

Povodom žalbi a po službenoj dužnosti, na osnovu člana 387. u vezi člana 349. tač- ka 6. i 365. tačka 3. ZKP, p r e i n a č a v a se presuda Višeg suda u Bijelom Polju K. br. 25/94 od 28.12.1994. godine, pa se p r o t i v optuženih:

ŠAHMAN RASIMA, od oca Aka i majke Nure, rođene Erović, rođen 27.01.1931. godine, u Loznoj živi u Rožajama, Karavanski put bb – Bandžovo brdo, Musliman, Dr- žavljanin SRJ, završio Filozofski fakultet, po zanimanju profesor, oženjen, otac 10 djece, srednjeg imovnog stanja, vojsku služio 1954. godine u Pančevu, bez čina i odlikovanja, ne vodi se u vojnoj evidenciji, neosuđivan, bio u pritvoru od 26.01.1994. godine do 28.12.1994. godine;

FETAHOVIĆ ERDŽANA, zv. Tobi, od oca Ruždije i majke Selvije rođene Ća- tović, rođenog 04.08.1962. godine, u Rožajama, živi u mjestu rođenja, ul. Bar mahala 3, Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, po zanimanju radnik, završio Višu ekonomsku školu, oženjen, otac dvoje djece, srednjeg imovnog stanja, vojsku služio 1981/82 godine u Podgorici i u Nikšiću, bez čina i odlikovanja, vodi se u Vojnom odsjeku u Rožajama, naosuđivan, nalazi se u pritvoru od 25.01.1994. godine, pa nadalje;

OMEROVIĆ OMERA, od oca Hakije i majke Ruce, rođene Ljuković, rođenog 15.04.1947. godine u Podkrajcima, živi u mjestu rođenja, Musliman – Bošnjak, Državljanin 346 Ibrahim Čikić

SRJ, završio osam razreda osnovne škole, oženjen, otac devetero djece, srednjeg imovnog sta- nja, vojsku služio u Zadru 1966. godine, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, osuđivan presudom Opštinskog suda u Prijepolju K. br. 85/72 od 22.12.1972. godine, za djelo iz čl. 171. st. 3. KZ jedan mjesec zatvora uslovno za jednu godinu, presudom Opštinskog suda Mitrovica K. br. 954/73 od 18.12.1973. godine, za djelo iz čl. 171. st. 3. KZ, tri mjeseca zatvora uslovno za jednu godinu, presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K. br. 278/90 od 27.05.1991. godine za djelo iz čl. 152. st. 1. KZ RCG, četiri mjeseca zatvora uslovno za jednu godinu, nalazio se u pritvoru od 26.01.1994. godine do 28.12.1994. godine;

KASUMOVIĆ MEVLUDINA, zv. Meko, od oca Hasa i majke Alte, rođene Nuho- đić, rođenog 01.02.1948. godine u Bijelom Polju, živi na Loznicama, Bijelo Polje, Mu- sliman, Državljanin SRJ, završio srednju školu, po zanimanju električar, oženjen otac četvoro djece, srednjeg imovnog stanja, vojsku služio 1967/68 godine u Splitu i Puli, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, osuđivan presudom Opštinskog suda Herceg Novi za djelo iz čl. 226. st. 4 na pet mjeseci zatvora uslovno na dvije godine i presudom Opštinskog suda Sežana K. br. 9/77 od 17.02.1977. godine, za djelo iz čl. 226. st. 1. dva mjeseca zatvora uslovno na dvije godine, nalazio se u pritvoru od 27.01.1994. godine do 28.12.1994. godine;

VESKOVIĆ RIFATA, od oca Raifa, i majke Hankuše rođene Hodžić, rođenog 17.06.1958. godine u Radulićima SO-e Bijelo Polje, živi u Rakonjama Bijelo Polje, Mu- sliman – Bošnjak, Državljanin SRJ, završio višu školu, po zanimanju nastavnik, oženjen otac dvoje djece, vojsku služio 1984/85 godine u Virovitici, bez čina i odlikovanja, ne vodi se u Vojnom osjeku, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazi se u pritvoru od 27.01.1994. godine, pa nadalje;

HADŽIĆ HARUNA, od oca Huseina i majke Zade, rođene Nurković, rođenog u selu Balotići SO-e Rožaje, živi u Rožajama, ul. Carine br. 56, rođen 01.03.1954. godine, Musliman, Državljanin SRJ, završio Pravni fakultet, po zanimanju dipl. pravnik, oženjen otac petoro djece, vojsku služio 1981/82 godine u Prištini i Pruzrenu, bez čina i odliko- vanja, lošeg imovnog stanja, vodi se u Vojnom odsjeku u Rožajama, neosuđivan, nalazi se u pritvoru od 28.01.1994. godine pa nadalje.

MURATOVIĆ HAKIJE, od oca Ljutvije i majke Muhre, rođene Rastoder, rođenog 28.12.1953. godine u Petnjici, SO-e Rožaje, živi u mjestu rođenja, Musliman - Bošnjak, Državljanin SRJ, završio srednju Poljoprivrednu školu, po zanimanju radnik, oženjen, otac troje djece, vojsku služio 1976/77 godine u Koprivnici, bez čina i odlikovanja, ne vodi se u Vojnom odsjeku, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazi se u pritvoru od 28.01.1994. godine, pa nadalje;

SKENDEROVIĆ ISATA, zv. Isko, od oca Murata i majke Muratke, rođ. Ćilović, rođenog 14.02.1965. godine u Beranama, živi u Trpezima, SO-e Berane, Musliman - Bošnjak, Državljanin SRJ, završio Prirodno matematički fakultet, po zanimanju profesor biologije, neoženjen, vojsku služio 1984/85 godine u Strugi, bez čina i odlikovanja, vodi se u Vojnom odsjeku u Beranama, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazi se u pri- tvoru od 30.01.1994. godine, pa nadalje; GDJE SUNCE NE GRIJE 347

HADŽIĆ UMERA, od oca Vejsela i majke Medine, rođene Karhimanović, rođe- nog 07.04.1943. godine, u Balotićima SO-e Rožaje, živi u Rožajama, ul. Omladinska bb, Musliman - Bošnjak, Državljanin SRJ, završio Pravni fakultet, po zanimanju pravnik u Famod-u, oženjen otac sedmoro djece, završio školu rezervnih oficira 1969/70 godine u Bileći, ne vodi se u vojnoj evidenciji, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 31.01.1994. godine do 28.12.1994. godine;

BRKOVIĆ ŠEFKETA, od oca Tahira i majke Fahre, rođene Kurtović, rođenog 23.07.1957. godine u Pljevljima, živi u mjestu rođenja, ul. Baja Mirkovića, Musliman – Bošnjak, Državljanin SRJ, završio Mašinski fakultet u Sarajevu, po zanimanju dipl. in- ženjer mašinstva u Rudniku Pljevlja, oženjen, otac dvoje djece, srednjeg imovnog stanja, vojsku služio u Beogradu 1984/85 godine, bez čina i odlikovanja, vodi se u Vojnom od- sjeku u Pljevljima, neosuđivan, nalazi se u pritvoru od 31.01.1994. godine, pa nadalje;

CIGULJIN AVDA, od oca Rama i majke Halime, rođene Bambur, rođenog 13.04.1949. godine, u Pljevljima, živi u mjestu rođenja ul. Prenićanska br. 12, Musliman – Bošnjak, Držav- ljan SRJ, završio srednju školi, po zanimanju šofer, oženjen, otac dvoje djece, vojsku služio u Kninu 1988/89 godine, bez čina i odlikovanja, ne vodi se u vojnom odsjeku, srednjeg imov- nog stanja, osuđivan presudom Opštinskog suda u Pljevljima K. br. 425/72 od 18.04.1973. godine, zbog krivičnog djela iz čl. 292. B KZ na kaznu zatvora u trajanju od 45 dana, presudom Okružnog suda u Bijelom Polju K. br. 21/75 od 19.03.1975. godine, zbog krivičnog djela iz čl. 272. B KZ na kaznu zatvora u trajanju od 40 dana i presudom Opštinskog suda u Pljevljima K. br. 199/70 od 26.04.1977. godine, zbog krivičnog djela iz čl. 141. st. 1. KZ na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, nalazio se u pritvoru od 31.01.1994. godine do 28.12.1994. godine;

BURNA ZOVIĆ RIZAHA, od oca Ćazima i majke Hanke, rođene Bahor, rođenog 10.06.1950. godine u Bijelom Polju, živi u Pljevljima, ul. 1 Decembra bb, Crnogorac - Musliman, Državljanin SRJ, završio Građevinsku tehničku školu, po zanimanju urba- nista, razveden, otac dvoje djece, vojsku služio u Pančevu 1974. godine, bez čina i odli- kovanja, vodi se u Vojnom odsjeku u Pljevljima, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazi se u pritvoru od 31.01.1994. godine pa nadalje;

SPAHIĆ SABAHETA, zv. Sako, od oca Zaima i Šemse rođene Klapija, rođenog 10.04.1961. godine u Crnči, opština Bijelo Polje, živi u Rakonjama Bijelo Polje, Mu- sliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio Fakultet geografije, po zanimanju profesor geografije, oženjen, otac dvoje djece, vojsku služio 1987. godine u Beogradu, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, srednjeg imovnog stanja, neo- suđivan, nalazio se u pritvoru od 23.02.1994. godine pa do 28.12.1994. godine;

ČIKIĆ IBRAHIMA, zv. Ibro, od oca Avda i majke Samke, rođene Muslić, ro- đenog u Bijelom Polju 23.05.1956. godine, živi u mjestu rođenja, ul. III Sandžačke br. 26, Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio školu za KV krojača, invalid- penzioner, sa pravom na pratioca, član Saveza slijepih Jugoslavije, oženjen, otac jednog djeteta, oslobođen služenja vojnog roka, srednjeg imovnog stanja, neosu- đivan, nalazio se u pritvoru od 24.02.1994. godine do 28.12.1994. godine; 348 Ibrahim Čikić

OMEROVIĆ ESADA, od oca Ibrahima i majke Elfije, rođene Kačar, rođenog 28.01.1970. godine u Biševu SO-e Rožaje, živi u mjestu rođenja, Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio osam razreda osnovne škole, po zanimanju zemljoradnik, ra- zveden otac jednog djeteta, vojsku služio 1988/89. godinu u Bjelovaru, bez čina i odli- kovanja, vodi se u Vojnoj evidenciji u Rožajama, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 24.02.1994. godine do 28.12.1994. godine;

SMAKIĆ HUSEINA, zv. Huskara, od oca Bejta i majke Hadžire, rođene Musić, rođenog 20.07.1947. godine u Koritima, SO-e Bijelo Polje, živi u mjestu rođenja, Mu- sliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio osam razreda osnovne škole, po zanimanju zemljoradnik, oženjen, otac četvoro djece, vojsku služio 1967/68 godine u Sloveniji, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, srednjeg imovnog sta- nja, osuđivan presudom Opštinskog suda u Bijelom Polju K. br. 371/67 od 05.07.1968. godine, zbog dva krivična djela iz čl. 142. st. 2. i čl. 144. KZ na četiri mjeseca zatvora, presudom Opštinskog suda u Bijelom Polju K. br. 571/69 od 18.05.1969. godine za djelo iz čl. 142. st. 2 KZ na 45 dana zatvora, presudom Opštinskog suda u Bijelom Polju K. br. 764/73 od 24.02.1974. godine za djelo iz čl. 142. st. 2. KZ na 60 dana zatvora i presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju K. br. 250/91 od 29.10.1991. godine za djelo iz čl. 48. KZ RCG na 30 dana zatvora, nalazio se u pritvoru od 23.02.1994. godine do 28.12.1994 godine;

BEGOVIĆ DŽEVADA, od oca Safeta i majke Hankije rođene Kuč, rođenog 17.01.1970. godine u Bijelom Polju, živi u Rasovu SO-e Bijelo Polje, Musliman-Boš- njak, Državljanin SRJ, završio školu za metalostrugara, nezaposlen, po zanimanju taksi vozač, neoženjen, vojsku služio 1989/90 godine u Senki i Bitolju, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nala- zio se u pritvora od 13.03.1994. godine, do 28.12.1994. godine;

BIBULJICA SEADA, zv. Bibe, od oca Sabra i majke Mahije, rođene Trubljanin, ro- đenog 18.02.1972. godine, u Bijelom Polju, živi u Rasovu - Bijelo Polje, po nacionalnosti Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio osmogodišnju školu, nezaposlen, neože- njen, otpušten iz armije kao privremeno nesposoban, vodi se u Vojnom odsjeku u Bi- jelom Polju, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 13.03.1994. godine do 28.12.1994. godine;

PUĆURICA SEADA, zv. Ćiro, od oca Ramiza i majke Drage, rođene Balić, rođe- nog 20.07.1967. godine u Zmincu, SO-e Bijelo Polje, živi u mjestu rođenja, po nacio- nalnosti Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio srednju školu za bravara, nezapo- slen, neoženjen, vojsku služio u Bitolju 1988/89 godine, bez čina i odlikovanja, vodi se u Vojnom odsjeku u Bijelom Polju, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 17.03.1994. godine do 28.12.1994. godine;

PUĆURICA SENADA, zv. Ćeno, od oca Ćamila i majke Vahide, rođene Hajdar- pašić, rođenog 28.05.1962. godine, živi u Zmincu SO-e Bijelo Polje, Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio srednju školu za elektroinstalatera, nezaposlen, neoženjen, lo- GDJE SUNCE NE GRIJE 349

šeg imovnog stanja, vojsku služio u Prizrenu 1982/83 godine, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, neosuđivan, u pritvoru od 17.03.1994. godi- ne do 28.12.1994. godine;

BOŠNJAK ŠEFĆETA, od oca Ahmedina i majke Tiće, rođene Šabotić, rođenog 05.01.1967. godine u Goduši – SO-e Bijelo Polje, živi u mjestu rođenja, po nacional- nosti Musliman-Bošnjak, Državljanin SRJ, završio osam razreda škole, bez zanimanja, neoženjen, vojsku služio 1987/88 godine u Škofija Loci, bez čina i odlikovanja, vodi se u vojnoj evidenciji u Bijelom Polju, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan, nalazio se u pritvoru od 07.04.1994. godine do 28.12.1994. godine,

O D B I J A O P T U Ž B A

Da su:

U vremenu od aprila 1991. godine do januara 1994. godine u Rožajama, Beranama, Bijelom Polju, Pljevljima i drugim mjestima u cilju da upotrebom sile i protivustavnim putem odcijepe dio teritorije Savezne republike Jugoslavije, koju čine područja opština: Plav, Rožaje, Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj i da od tih opština stvore samostalnu državu “Sandžak“ pripremali izvrše- nje krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne cjeline iz čl. 116. st. 1. KZ SRJ, na način što su: donijeli Ustav kao najviši pravni akt te države, sačinili Statut i Odluku o formiranju MNVS-a tzv. Deklaraciju i tzv. Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa “Za Sandžak“, pa su izvršavajući te odluke iz tih dokumenata i naloge predsjednika MNVS- a Sulejmana Ugljanina, a po tzv. Organizaciono konstitutivnoj šemi SDA Sandžaka, sa Upustvom za primjenu, formirali resore kao paralelne organe vlasti na ovoj teritoriji, iz- među kojih su formirali i resor sigurnosti za teritorije gradova i mjesnih odbora, postav- ljali šefove resora sigurnosti, obrazovali vojne jedinice i ratne štabove sa imenovanjem komandira i naoružavali članove ovih paravojnih i parapolicijskih jedinica, planirali for- miranje raznih jedinica i drugih organa, organizovali odabiranje i slanje na vojnu obuku u Tursku armiju većeg broja lica muslimanske nacionalnosti i organizovano odlazili na vojnu obuku a radi pripremanja stvaranja stručnog kadra i vojske buduće države “San- džak“, ilegalno nabavljali veće količine oružja, municije i eksplozivnih materija, koje gra- đanima nije dozvoljeno,

Da je:

1. Optuženi Šahman Rasim, - kao prvi šef resora sigurnosti, za dio teritorije opštine buduće države tzv. “San- džak“, koje pripadaju Republici Crnoj Gori, izvršavajući odluke ilegalnog glavnog ko- mandujućeg tijela tzv. muslimanskog nacionalnog vijeća “Sandžak“, sa sjedištem u No- vom Pazaru i predsjednika vijeća Sulejmana Ugljanina, organizovao i formirao resore sigurnosti, kao paralelne i ilegalne organe vlasti sa područja Opštine Bijelo Polje, Berane i Rožaje i izvršio odabiranje šefova resora sigurnosti za opštine i to: okrivljenog Šahman Refika za opštinu Bijelo Polje, okrivljenog Skenderović Isata za opštinu Berane i Ćorović 350 Ibrahim Čikić

Rešida za opštinu Rožaje, te organizovao njihovo formiranje na gradskim područjima i na područjima mjesnih zajednica u formaciji ljudstva “9 + 1“ sa jednim komandirom i 9 izvršilaca i za njih organizovao nabavljanje veće količine oružja, municije i eksploziva, zbog čega je, odlazio u Novi Pazar i Sarajevo, gdje je od najužeg rukovodstva BiH, zatra- žio i dobio pomoć u naoružanju, koje je organizovano i ilegalno prebacivano u Bijelo Po- lje i dalje dijeljeno, koordinirao rad i međusobnu saradnju resora sigurnosti i u tom cilju odlazio u Višegrad na sastanak komandanata, radi dogovora o uspostavljanja koridora između Bosne i Sandžaka, te organizovao odabiranje, upućivanje i finansiranje većeg broja mladih ljudi muslimanske nacionalnosti sa teritorije opština Bijelo Polje, Berane i Rožaje na studiranje i vojnu obuku u Turskoj armiji, radi pripreme stvaranja stručnog i oficirskog kadra buduće države i radi izvođenja raznih diverzantsko-terorističkih akcija po povratku u zemlju, kao i učestvovao u donošenju odluka na tajnim sastancima šefova resora sigurnosti i predsjednika opštinskih odbora SDA održanih u Tutinu, Prijepolju, Pljevljima, Novom Pazaru, Bijelom Polju i Sjenici, gdje je u džamiji na vjerski način po- ložio zakletvu na vjernost i tajnost pripadanja resora i donijetih odluka, da se, iz svih op- ština, odaberu lica, za vojnu obuku, da se nabave radio stanice za šefove resora sigurno- sti, a u Novom Pazaru učestvovao u donošenju odluke o izradi Ustava države Sandžaka i drugih akata buduće države, kao i organizovao nabavljanje veće količine naoružanja koje je neovlašćeno držao kod sebe i to: automatsku pušku CZ, kalibra 7,62 mm, br. 450577, pušku marke “Meverik“ zv. “pumparica“ kal. 12. mm, br. MV784354, lovačke municije kalibra 12 mm, 66 komada, pušku marke “Meverik mozber“, pumparica kal. 12 mm, br. MV78074A, poluautomatsku pušku CZ kalibra 7,62 mm, fabrički br. 427B40, trenut- no-tromblonsku minu, 667 komada municije kalibra 7,62 mm, 920 komada municije 7,62 mm, 140 komada lovačke municije kalibra 12 mm, 26 komada pištoljske municije kalibra 9 mm/D i 18 komada municije za pušku kalibra 5,56 mm,

2. Optuženi Fetaković Erdžan, - Kao član glavnog odbora SDA Rožaje i pripadnik resora sigurnosti, izvršavajući odluke po tzv. organizaciono konstuticionoj šemi SDA Sandžaka, dobijene od MNVS iz Novog Pazara, zajedno sa uputstvom za primjenu ..., na tajnom sastanku glavnog odbora SDA Rožaje održanom krajem 1991. godine, učestvovao i saglasio se sa donošenjem odluke o formiranju 5 resora kao paralelnih i ilegalnih organa vlasti, pa je zajedno sa ostalim članovima glavnog odbora SDA Rožaje, formirao resor sigurnosti kao parapo- licijsku i paravojnu formaciju, za djelovanje na teritoriji opštine Rožaje, kada su za šefa resora postavili Ćorović Rešida i zadužili ga, da sam odabere i postavi članove resora po formaciji ljudstva 9 + 1, pa je tokom 1992 godine, zajedno sa okrivljenim Redžović Hajrudinom, koji je tada postavljen, za šefa resora sigurnosti, za Rožaje i Crnu Goru umjesto Šahman Rasima, po njegovim upustvima vršio odabiranje i upućivanje 16 mla- dih ljudi muslimanske nacionalnosti na vojnu obuku u Tursku i prihvatio njegov poziv da uz dobijenih 500 DM i obećanih drugih nadoknada, ode na vojnu obuku, koju je obavio u Turskoj kasarni u vremenu od 21.1. do 13.2.1993 godine koju su izvodili tur- ski oficiri i Kolašinac Hajriz, komadant vojnog štaba Sandžaka, kada je prekinuo vojnu obuku zbog bolesti gdje se obučio u rukovanju raznim vrstama naoružanja, postavljanju eksploziva i izvođenju raznih diverzija po povratku u zemlju, a nakon povratka u Rožaje vršio prikupljanje DM preko humanitarnog društva “Merhamet“ čiji je bio predsjednik, radi kupovine naoružanja, pa je od dobijenih 52.000 DM iz Novog Pazara, zajedno sa GDJE SUNCE NE GRIJE 351 okrivljenim Redžović Hajrudinom, kupovao veće količine oružja, municije, eksploziva i bombi, koje je dijelio članovima resora sigurnosti u Rožajama i Beranama, dok je jedan dio sakrio i to 12 automatskih puški, tri snajpera, tri kante municije, veći broj bombi, a prilikom pretresa kod njega je pronađeno i oduzeta veća količina naoružanja i to: 2. “ Zolje“, jedan PBP od 64 mm M 80, 17 bombi, 19 pakovanja plastičnog eksploziva, 35 detonatora, 110 komada prirodnog eksploziva, 4 metra sporogorućeg štapina i 10 m ek- splozivnog štapina,

3. Optuženi Omerović Omer, Kao predsjednik Mjesnog odbora Podkrajci i istaknuti član izvršnog odbora SDA Bi- jelo Polje, izvršavajući dobijene naloge od okrivljenog Vesković Rifata, predsjednika SDA i komandanta Vojnog štaba Bijelo Polje, u cilju naoružavanja resora sigurnosti i kriznog šta- ba Bijelo Polje, po dogovoru, više puta, odlazio u Sarajevo i iz centrale SDA preuzimao veli- ku količinu oružja, municije i eksploziva i ilegalno je prebacivao za Bijelo Polje, a po dobije- noj potrebi od rukovodstva SDA BiH preuzeo: 8 pušaka m 48, kalibra 7,9 mm, 35 pištolja “Makarov“ kalibra 10 mm sa po jednom kutijom od 25 metaka i svaki pištolj (ukupno 875 komada metaka), od koje količine je podijelio u Bijelom Polju tri puške i 10 pištolja sa po jednom kutijom metaka, dok je ostalu količinu od 5 pušaka m 48 i 25 pištolja “Makarov“ sa po jednom kutijom od 25 metaka uz svaki pištolj, predao za vojni štab Novog Pazara, Ahmetović Sokolu, zamjeniku vojnog štaba Novog Pazara, a za potrebe članova SDA i voj- ne jedinice u mjestu Korita kod Bijelog Polja, iz Sarajeva u Bijelo Polje, ilegalno prebacio tri puško-mitraljeza 7,9 mm br. 8659, 150 komada metaka i dvije municijske kutije sa rede- nicima koji su kod njega skriveno pronađeni prilikom pretresa,

4. Optuženi Kasumović Mevludin, Kao podpredsjednik SDA i član Vojnog (kriznog štaba Bijelo Polje) izvršavajući odluke MNVS-a, kao i naloge okrivljenog Vesković Rifata, predsjednika SDA i koma- danta vojnog štaba Bijelo Polje, organizovao nabavljanje i prikupljanje velike količine oružja, municije i eksploziva za potrebe resora sigurnosti, kriznog štaba i istaknutih čla- nova SDA Bijelo Polje, a zajedno sa okrivljenim Vesković Rifatom formirao vojni krizni štab i sačinjavao planove, formirao grupe za obezbjeđenje pravca kretanja lica za eva- kuaciju, zaprečavanje i blokadu puteva i mostova i drugih objekata a radi naoružavanja vojne jedinice u Koritima kod Bijelog Polja i članova SDA, odlazio za Sarajevo sa optu- ženim Vesković Rifatom, gdje je od Omera Behmena, direktora SDA bivše BiH i od ru- kovodstva SDA BiH tražio i dobio naoružanje koje je, po njegovom odobrenju ilegalno prebacio za Bijelo Polje okrivljeni Omerović Omer i to: tri puško-mitraljeza kalibra 7,9 mm, sa 600 komada metaka i dva automata i 20 kg eksploziva, te prisustvovao sastanku predsjednika opštinskih odbora SDA i šefova resora sigurnosti održanog u Novom Pa- zaru i saglasio se sa donijetim odlukama o nabavljanju radio stanica, radi uspostavljanja tajne veze između svih gradova Sandžaka, a za sebe u Sarajevu jednu automatsku pušku,

5. Optuženi Vesković Rifat, U svojstvu predsjednika SDA i komandanta Kriznog (vojnog) štaba Bijelo Po- lje izvršavajući odluke ilegalnog tzv. MNVS-a, učestvovao na sastanku kod Sulejmana Ugljanina predsjednika MNVS-a u Novom Pazaru i saglasio se sa odlukom o donošenju Ustava buduće države tzv. Sandžak, karte, statuta i drugih akata, formiranju paralelnih 352 Ibrahim Čikić organa vlasti, upućivanju iz svake opštine velikog broja lica na vojnu obuku u Turskoj armiji upućivanju lica na studiranje, radi stvaranja vojno obučenog i stručnog kadra bu- duće države, pa je na području Bijelog Polja organizovao i formirao pet resora i posta- vio šefove resora i to: okrivljenog Šahman Refika za šefa resora sigurnosti, okrivljenog Spahić Sabaheta za šefa resora za nauku i obrazovanje a sebe za šefa resora za politiku, a zatim formirao vojni štab Bijelo Polje (tzv. krizni štab), na čijem je bio čelu, a za članove postavio okrivljenog Kasumović Mevludina i okrivljenog Šahman Refika i dr. te formi- rao vojne jedinice po mjesnim zajednicama, sačinjavao planove štaba i vojnih jedinica, organizovao vježbe, probne mobilizacije po mjesnim zajednicama i grupe za obezbje- đenje pravca kretanja lica za evakuaciju i koordinirao i rukovodio njihovim radom, a za potrebe naoružavanja od centrale SDA iz Novog Pazara preuzeo 5.100 DM, kojim je kupovao naoružanje i dijelio članovima, i u tom cilju odlazio u Sarajevo, gdje je od naj- užeg rukovodstva SDA bivše BiH tražio i dobio veću količinu naoružanja i organizovao ilegalno prebacivanje za Bijelo Polje, a za potrebe vojne jedinice u Koritima u Bijelom Polju, nabavio zajedno sa okrivljenim Kasumović Mevludinom, tri puškomitraljeza, dva automata i 20. kg eksploziva i tada od Omera Behmena, direktora SDA BiH, dobio na poklon automat “škorpion“, te preko centrale SDA u Novom Pazaru, obezbjeđivao DM i drugu pomoć za 15 lica koja su se vratila sa vojne obuke iz Turske i odabrao Sejfić Nasufa i uputio ga u Novi Pazar, na obuku i rukovanje radio stanicom, kao i neovlašćeno nabav- ljao veću količinu oružja, municije i eksplozivnih materija i kupio dvije ručne bombe i jedan pištolj “Makarov“ pa je prilikom pretresa kod njega pronađeno i oduzeto: automat “škorpion“ br. 3186 sa dva okvira, kalibra 7,65 mm, pištolj “Makarov“, br. 30859 kalibra 10 mm, prepravljeni signalni pištolj kalibra 5,6 mm marke “Longife“ ofanzivna bomba M- 52, br. 8736 i 26 komada metaka kalibra 7,65 mm,

6. Optuženi Harun Hadžić, Kao predsjednik SDA za Crnu Goru, podpredsjednik ilegalnog tzv. “MNVS-a“, zamjenik predsjednika vijeća Sulejmana Ugljanina i predsjednik glavnog odbora SDA Sandžaka, izvršavajući donijete odluke, više puta odlazio za Novi Pazar, a nakon bjekstva Sulejmana Ugljanina u Tursku, odakle je prenosio njegove odluke i uputstva Opštin- skim odborima SDA Crne Gore, koji su se odnosili na pripremanje uslova za stvaranje države Sandžak a na sastancima glavnog odbora SDA i MNVS-a, učestvovao i saglasio se sa donošenjem odluke o izradi Ustava buduće države, karte Sandžaka, Statuta, formi- ranju resora sigurnosti, glavnog štaba Sandžaka, sa vojnim štabovima po opštinama, kao paralelnih organa vlasti na teritoriji Sandžaka, izradi vojnih, mobilizacionih i drugih pla- nova i tzv. “organizaciono konstuticione šeme SDA Sandžaka“, koja je dostavljena svim opštinskim odborima SDA i učestvovao i saglasio se: da se organizuje i iz svake opštine Sandžaka uputi veći broj lica muslimanske nacionalnosti na vojnu obuku u Turskoj ar- miji, radi stvaranja vojno obučenog kadra buduće države, nabavljanja naoružanja radi podjele resorima sigurnosti i vojnim jedinicama, u kom cilju je odlazio u Sarajevo i od najužeg rukovodstva SDA-a BiH tražio i dobio veliku količinu oružja, municije i eksplo- ziva, koji je ilegalno prebacivano u Bijelo Polje, učestvovao u nabavljanju 11 radio stani- ca a jednu sa tajnim šifranikom zadržao za sebe radi uspostavljanja tajne veze i komuni- kacije sa šefovima resora sigurnosti i vojnim štabovima u svim gradovima, te predlagao donošenje odluke o dodjeli postojećih opština Bijelo Polje i Berane, vršio koordinaciju između resora sigurnosti i vojnih štabova i u tom cilju odlazio na sastanak komadanata GDJE SUNCE NE GRIJE 353 u Višegrad, radi dogovora o uspostavljanju koridora između Bosne i Sandžaka, i dogo- vora za uključenje u rat na teritoriji Sandžaka, te sakriveno držao veću količinu oružja, municije i eksplozivnih materija, koji su prilikom pretresa pronađeni i oduzeti i to: dva pištolja “Lama“, kal. 9 mm, jedna automatska puška M-70, 7,62 mm, puška “pumparica“, kalibra 12 mm, tri ručne bombe kašikare, 160 kom. metaka kalibra 7,62 mm, plastični bidon sa lovačkom municijom i dva okvira od automatske puške,

7. Optuženi Muratović Hakija, U svojstvu predsjednika SDA Berane, formirao resor sigurnosti 28.08.1992. godi- ne, kao ilegalni i paralelni organ vlasti na teritoriji opštine Berane i postavio okrivljenog Skenderović Isata za šefa resora sigurnosti, a nakon toga zajedno sa okrivljenim Skende- rović Isatom formirao krizni (ratni) štab, kao paravojnu formaciju sastavljenu od tri do šest ljudi po mjesnim zajednicama, sačinio ratni plan za opštinu i planove po mjesnim zajednicama, planirao brojnost grupa po mjesnim zajednicama, organizovao naoružava- nje resora sigurnosti i članova ratnog štaba za koje potrebe su od Centrale SDA u Novom Pazaru dobili 5.000 DM koje su upotrijebili za kupovinu veće količine naoružanja, dok je za sebe zadržao tri automatske puške i jedan pištolj “škorpion“ sa okvirom i munici- jom, te sa područja Berana a po nalogu MNVS-a iz Novog Pazara odabrao i poslao na vojnu obuku u Tursku armiju tri lica i to: okrivljeni Latić Hazbiju, Škrijelj Muamera i Skenderović Isata, koji su januara 1993. godine otišli i završili vojnu obuku zajedno sa grupom lica iz Rožaja a radi stvaranja oficirskog i vojno - obučenog kadra buduće države, kao pripadnik i član resora sakriveno držao veće količine oružja, municije i eksploziva od čega je pronađeno i od njega oduzeto: jedna automatska puška M-70 kalibra 7,62 mm, br. 500636 sa dva okvira i 60 metaka, jedan automatski pištolj “škorpion“ kalibra 7,65 mm, br. 19134 sa jednim okvirom i 20 metaka, jedna automatska puška M-70 kalibra 7,62 mm, br. C-36346 sa dva okvira i 60 metaka, jedna automatska puška kalašnjikov kalibra 7,62 mm, br. B4467 sa dva okvira i 60 metaka, 375 komada puščane municije, kalibra 7,62 mm i 25 komada pištoljske municije 7,65 mm,

8. Optuženi Skenderović Isat, U svojstvu sekretara SDA, šefa resora sigurnosti i komandanta ratnog štaba Bera- ne, izvršavajući naloge okrivljenog Redžović Hajrudina, kasnijeg šefa resora sigurnosti i komandanta ratnog štaba za teritoriju gradova Sandžaka koji pripadaju Republici Crnoj Gori, oformio resor sigurnosti i ratni štab za Berane, planirao i vršio odabiranje lica po mjesnim zajednicama, oformio grupe po mjesnim zajednicama, sačinjavao ratni plan za opštinu i za mjesne zajednice, pa je izvršio odabiranje po jednog komandira za svaku mjesnu zajednicu sa obavezom da odaberu grupu u formaciji ljudstva “9 + 1“, pa je za komandire postavio i to: okrivljenog Škrijelj Muamera, za planine, Hadžić Safeta za Tr- pezi i Agović Isata za Vrbicu, te naoružavao članove resora i ratnog štaba oružjem koje je kupovao od dobijenih 5.000 DM od Centrale SDA iz Novog Pazara, kao i oružjem koje mu je dostavljalo radi podjele okrivljeni Redžović Hajrudin i to: jednu pušku, četiri kg. eksploziva, tri klasa plastičnog eksploziva, tri automatske puške, jedan snajper i jedan pištolj “škorpion“, te kupio jednu pušku i veću količinu municije od okrivljenog Šahman Muzafera, a januara 1993. godine na poziv okrivljenog Redžović Hajrudina, prihvatio i završio vojnu obuku u Turskoj armiji sa još dva lica iz Berana, gdje se obučavao u izvođe- nju raznih diverzantskih akcija koje je trebalo izvoditi po povratku u Berane uz polaganje 354 Ibrahim Čikić zakletve pred Turskim oficirima i Sulejmanom Ugljaninom, da će se boriti za stvaranje države Sandžak, uz istaknutu zastavu i intoniranje himne buduće države, a po dobijenom uputstvu na vojnoj obuci isplanirao da eksplozivom minira i zaruši put Berane – Trpezi i izgradio skrivenu zemunicu u kojoj je ostavljao naoružanje i hranu, te izvršio odabiranje veće grupe lica radi upućivanja na vojnu obuku i dostavio spisak okrivljenom Redžović Hajrudinu i kao komandant ratnog štaba kod sebe držao veću količinu oružja, municije i eksploziva, od čega je prilikom pretresa pronađeno i oduzeto: automatska puška M-70, kalibra 7,62 mm br. 659794 sa dva okvira i 126 metaka istog kalibra, poluautomatska snajperska puška M-76 kalibra 7,9 mm br. 33724 sa optičkim nišanom istog broja i okvi- rom sa 24 metka istog kalibra, automat dobošar ruske proizvodnje, kalibra 7,62 mm, sa dobošom i 40 metaka istog kalibra, tri klasa plastičnog eksploziva i dvije kese sa po 2 kg. rudarskog eksploziva,

9. Optuženi Hadžić Umer, Kao član SDA Rožaja i savjetnik za pravna pitanja Sulejmana Ugljanina predsjed- nika tzv. MNVS-a, učestvovao na sastanku i saglasio se sa donošenjem odluke MNVS-a o izradi Ustava, Statuta i drugih akata buduće države Sandžak i formiranju ilegalnih i paralelnih organa vlasti na teritoriji Sandžaka, te prihvatio odluku Sulejmana Ugljani- na, da kao njegov savjetnik za pravna pitanja sačini Ustav, pa je uz dobijenih 1.500 DM avionom otputovao za Zagreb, gdje je dana 11.12. i 13. aprila 1992. godine, u džamiji i Islamskom centru, učestvovao u izradi tzv. “Ustava republike Sandžak“, kao rukovodi- lac radne grupe koju su sačinjavali: Šabić Salen, potpredsjednik SDA BiH, Omer Bašić, prof. Tonković Šemso i advokat Silvije Degen, a nakon što je sačinio i odštampao ustav, uzeo više originalnih primjeraka i iste donio do Skoplja, gdje ih je predao u Biro SDA a oni putem telefaksa poslali primjerke Ustava Centrali SDA i Sulejmanu Ugljaninu, pošto iste nije smio prenijeti u Jugoslaviju, da ne bi bio otkriven na granici, a krajem 1992. go- dine, zajedno sa Sulejmanom Ugljaninom i Ljajić Rasimom, sekretarom SDA Sandžaka i potpredsjednikom skupštine MNVS-a, sačinio ilegalni tzv. memorandum o uspostavlja- nju specijalnog statusa za Sandžak, te nedozvoljeno nabavio i držao jedan pištolj marke “Parabelu“ br. 3415, kal. 9 mm,

10. Optuženi Brković Šefket, Kao predsjednik SDA Pljevalja, oformio resor sigurnosti na teritoriji opštine Pljev- lja i za šefa resora sigurnosti odabrao i postavio okrivljenog Burnazović Rizaha, a za nje- govog zamjenika okrivljenog Ciguljin Avda, organizujući resor do nivoa mjesnih zajed- nica, po organizacionoj formaciji ljudstva “9 + 1“, učestvovao u donošenju plana za eva- kuaciju lica muslimanske nacionalnosti, zaprečavanje odabranih puteva, obezbeđenju pojedinih objekata provjere mobilizacije i sl. pa je u tom cilju, učestvovao u nabavljanju radio stanice za šefa resora sigurnosti i odlazio na tajne sastanke šefova resora sigurno- sti i komandanta ratnih štabova svih gradova Sandžaka, održanih u Pljevljima i Sjenici, kada je na vjerski način položio zakletvu na tajnost i saglasio se sa odlukom, pa je vršio odabiranje i slanje na studiranje u Tursku, lica muslimanske nacionalnosti, radi stvaranja stručnog kadra buduće države, zbog čega je i odlazio u Tursku, kada se dogovorio sa Sulejmanom Ugljaninom i tajno mu dostavljao sve podatke o brojnom stanju i kretanju policijskih i vojnih jedinica, aktiviranju rezervnog sastava, a da se ne bi otkrili podaci zakopao i sakrio svu arhivu Pljevalja, GDJE SUNCE NE GRIJE 355

11. Optuženi Ciguljin Avdo, U svojstvu zamjenika šefa resora sigurnosti za opštinu Pljevlja i člana SDA, zajedno sa okrivljenim Burnazović Rizahom, šefom resora sigurnosti, formirao resor sigurnosti u formaciji ljudstva “9 + 1“ po mjesnim zajednicama, rukovodio i koordinirao njihovim radom, provjeravao njihovu mobilizacijsku spremnost, kroz organizovanje naoružanih tzv. noćnih straža i planirao pravce evakuacije lica muslimanske nacionalnosti, pa je od- lazio na sastanke šefova sigurnosti Sandžaka održanih u Tutinu, Pljevljima, Sjenici i u džamiji položio zakletvu, gdje su donešene odluke o koordinaciji i saradnji i saglasio se, da se nabavi jedna radio stanica za šefa resora sigurnosti o slanju lica na vojnu obuku u Turskoj armiji, nabavljanju i naoružavanju resora sigurnosti, pa je organizovao prikuplja- nje DM i od njih nabavio: jednu automatsku pušku M-70, kal. 7,62 mm, br. 296008 sa četiri okvira od po 30 metaka, dvije ručne bombe M-50, 650 kom. puščane municije kal. 7,62 mm, i nož za pušku, koje oružje je kod njega prilikom pretresa pronađeno i oduzeto,

12. Optuženi Burnazović Rizah, U svojstvu šefa resora sigurnosti i predsjednika Kluba odbornika SDA opštine Pljevlja, formirao zajedno sa Ciguljin Avdom resor sigurnosti i izvršio odabiranje lica za formirane i naoružane jedinice po mjesnim zajednicama, organizovane po formaciji “9 + 1“ od kojih je komandir grupe bio lično podčinjen njemu kao šefu resora, rukovodio njihovim radom i vršio koordinaciju, te provjeravao njihovu mobilizacijsku spremnost kroz organizovanje naoružanih noćnih straža, planirao obezbjeđenje pojedinih objeka- ta, blokadu planiranih puteva i planirao pravce evakuacije lica muslimanske nacional- nosti, te je odlazio na tajne sastanke šefova resora sigurnosti u Tutinu, Novom Pazaru i Sjenicu, gdje je nakon sastanka u džamiji položio zakletvu na vjerski način, kada se i saglasio sa odlukom da se nabave iz inostranstva radio stanice, da se iz svih gradova Sandžaka upućuju lica na vojnu obuku u Turskoj armiji, radi stvaranja vojno obučenih ljudi, da upućuju lica na studiranje radi stvaranja stručnog kadra buduće države i da se naoružaju članovi resora sigurnosti, da se radi realizacije tih odluka, iz Prijepolja preu- zeo jednu radio stanicu radi uspostavljanja tajne veze i komunikacije sa ostalim šefovima resora sigurnosti, organizovao odabiranje i upućivanje grupe lica na studiranje u Tursku i zbog toga odlazio u Tursku, a nakon što je prikupio novac za kupovinu oružja otišao u Sarajevo, gdje je nabavio i ilegalno prevezao u Pljevlja dva sanduka sa 11 automatskih pušaka, 44 rezervna okvira za puške, 132 kom. metaka, 2 pištolja “škorpion“ i 9 bombi i podijelio resoru sigurnosti,

13. Optuženi Spahić Sabahet, U svojstvu šefa resora za nauku i obrazovanje i sekretara SDA Bijelo Polje, po do- bijenom naređenju i odluci glavnog odbora SDA Sandžaka iz Novog Pazara, sredinom 1992. godine, izvršio odabiranje i slanje 35 lica muslimanske nacionalnosti na studiranje u Tursku o trošku Turske uz dobijenih 80 DM mjesečno, a tokom 1993 godine, odabrao još 15 lica sve u cilju stvaranja stručnog kadra buduće države, zbog čega je odlazio u Tursku radi dobijanja uputstava od Sulejmana Ugljanina predsjednika MNVS-a, kao i učestvovao na sastanku glavnog odbora SDA Bijelo Polje i saglasio se sa donijetim odlu- kama da se formiraju resori sigurnosti kao paralelni organi vlasti na području opštine, o postavljanju šefa resora sigurnosti okrivljenog Šahman Refika, da se izvrši odabiranje i 356 Ibrahim Čikić upućivanje lica na vojnu obuku u Turskoj armiji i o njihovom naoružavanju, da se formi- ra ratni štab (tzv. krizni štab), pa je zajedno sa okrivljenim Vesković Rifatom učestvovao u planiranju i organizovanju naoružanih grupa po mjesnim zajednicama, zbog čega su i odlazili u mjesnu zajednicu Ivanje, gdje su se sa aktivistom Bahović Ruždijom dogovorili da se izvrši provjera mobilizacione spremnosti naoružane jedinice kroz organizovanje tzv. noćnih straža, te izvršio odabiranje i upućivanje Sejfić Nasufa na tajni kurs veze u Novi Pazar zajedno sa okrivljenim Vesković Rifatom, kao i neovlašćeno nabavljao oruž- je, municiju i eksploziv, od čega je kod njega pronađena jedna ručna bomba i štih dina- mita sa kapsulama,

14. Optuženi Čikić Ibrahim, Kao član resora sigurnosti Bijelog Polja, izvršavao naloge okrivljenog Šah- man Refika, šefa resora sigurnosti Bijelo Polje, kome je bio direktno odgovoran, učestvovao u odabiranju članova resora sigurnosti, pa je odabrao za člana Ka- ralić Esada a zajedno sa Šahman Refikom, sačinjavao planove za evakuaciju lica muslimanske nacionalnosti prema planini Pešter, planove zaprečavanja puteva i isplanirao da eksplozivom blokira i ruši mostove na rijeci Limu u mjestu Stroj- tanica Nedokusi, uz saopštenje i upozorenje ostalim licima da će biti likvidirani ukoliko odaju tajnu, jer je, on član tajne policije, te učestvovao u donošenju od- luka na sastancima resora sigurnosti i komandanata ratnih štabova svih gradova Sandžaka održanih u Prijepolju, Pljevljima, Bijelom Polju, Novom Pazaru i Sjeni- ci, gdje je i položio zakletvu u džamiji, saglasio se da se naoružaju članovi resora sigurnosti, da se izvrši odabiranje i upućivanje većeg broja lica na vojnu obuku u Turskoj armiji i da se ilegalno nabave radio stanice, govoreći na sastanku da će se, izazivanjem sukoba u Sandžaku umiješati islamske zemlje i da će iz Novog Pazara radi pomoći doći 300-400 naoružanih ljudi, pa je isplanirao krađu radio stanice iz zgrade solidarnosti i prihvatio da rukuje radio stanicom i da uspostavlja radio vezu, između šefova resora sigurnosti u svim gradovima Sandžaka a u Rasovu kod Bijelog Polja, u ulozi hodže organizovao polaganje zakletve za grupu od 10 lica koja su upućena na vojnu obuku, kao i nabavljao veće količine oružja, municije i eksploziva, pa je od optuženog Šahman Refika kupio jedan pištolj sa 50 metaka za 300 DM, na poklon dobio pušku Pumparicu sa šest metaka koju je prodao ..... za 2.200 DM i prodao jednu poluautomatsku pušku za 1.500 DM nepoznatom licu, a okrivljenom Spahić Sabahetu nudio na prodaju jednu pušku za 100 DM, okrivlje- nom Begović Dževadu nudio četiri puške po cijeni od 300 - 400 DM po komadu, pušku Vinčisterku za 800 DM i tražio od njega da mu posreduje oko prodaje oružja drugim licima, pa je prilikom pretresa kod njega pronađen jedan pištolj marke CZ 7,65 mm, br. 224771 sa dva okvira od pištolja, 53 komada metaka, jedna ručna bomba M 75,

15. Optuženi Smakić Husein, U svojstvu predsjednika mjesnog odbora SDA Sušica i komandira vojne jedinice za Sušicu kod Bijelog Polja, postupajući po nalozima okrivljenog Šahman Refika, šefa re- sora sigurnosti za opštinu Bijelo Polje, kome je bio direktno odgovoran, formirao vojnu jedinicu za Sušicu, izvršio odabiranje lica za popunu ove jedinice i organizovao njihovo naoružavanje, organizovao kurirsku vezu, radi koordinacije i prenošenja naređenja od GDJE SUNCE NE GRIJE 357

šefa resora sigurnosti preko odabranog kurira Smakić Izeta, sačinio plan jedinice, po kome je predvidio putne pravce po kojima će izvoditi nasilne diverzantske akcije, pravce evakuacije i organizovao mobilizacijsku spremnost, organizujući 20 naoružanih lica za tzv. “noćne straže“, te odabrao 15 lica sa ovog područja, radi upućivanja na vojnu obuku u Tursku armiju u trajanju od 3 mjeseca, kao i neovlašćeno nabavljao i držao pištolj mar- ke “Mauzer“, kal. 9 mm br. 90001864, 2 rezervna okvira za pištolj, i ručnu bombu M-75 br. 8518 i 10 metaka za automatsku pušku,

16. Optuženi Begović Dževad, Kao član resora sigurnosti Bijelog Polja i komandir vojne jedinice za Rasovo kod Bijelog Polja, postupajući po nalozima i naređenjima okrivljenog Šahman Refika, šefa resora sigurnosti Bijelo Polje, kome je bio direktno odgovoran, formirao vojnu jedinicu za Rasovo i organizovao po formaciji ljudi “9 + 1“ sačinio plan kojim je predvidio evaku- acije lica muslimanske nacionalnosti pravcem Rasovo-Zminac, Godijevo-Korita, prema Pešteri, vršio provjeru mobilizacione spremnosti, organizujući oko Rasova naoružanje tzv. “noćne straže“ u trajanju od više noći na četiri punkta sa po dva naoružana lica, te vršio odabiranje lica za popunu jedinice, pa je odabrao okrivljenog Begović Nedžada, Bibuljica Senada, Hukić Šemsudina, Kasumović Halila-Lilka, Pućurica Seada – Ćira, Pućurica Doda i Sutović Mersudina, koja lica je odabrao i da izvrše vojnu obuku u Tur- skoj armiji i organizovao za njih polaganje zakletve u kući okrivljenog Kasumović Hali- la-Lilka, prije odlaska na vojnu obuku a u svojstvu člana resora sigurnosti prisustvovao sastancima šefova resora sigurnosti i komandanta ratnih štabova svih gradova Sandžaka, održanih u Sjenici, Tutinu, Novom Pazaru i Bijelom Polju, kada je i položio zakletvu u džamiji i saglasio se sa odlukama da se naoružaju članovi resora, da se nabave radio stanice i da se izvrši odabiranje i slanje lica na vojnu obuku u Turskoj armiji, pa je i sam pošao u Tursku da završi vojnu obuku, ali istu nije obavio zbog nastalih vjerskih praznika u Turskoj, te je zbog toga odložena,

17. Optuženi Omerović Esad, Bibiljica Sead, Pućurica Sead – zv. Ćiro, Pućurica Senad – zv. Ćeno i Bošnjak Šefćet, i to: Okrivljeni Bibiljica Sead, Pućurica Sead – Ćiro, Pućurica Senad – Ćeno i Boš- njak Šefćet, kao pripadnici vojne jedinice za Rasovo kod Bijelog Polja, prihvatili poziv okrivljenog Šahman Refika, šefa resora sigurnosti Bijelo Polje, da obave vojnu obuku u Turskoj armiji, pa su zbog toga, prije polaska položili zakletvu na čuvanje tajne i re- sor u kome pripadaju, organizovano i zajedno sa još 10 okrivljenih lica iz Bijelog Polja, koja se sada nalaze u bjekstvu, pošli na vojnu obuku aprila mjeseca 1993. godine, dok je okrivljeni Omerović Esad pošao na vojnu obuku januara mjeseca 1993. godine na poziv optuženog Redžović Hajrudina, šefa resora sigurnosti Rožaje i za područje grado- va koja pripadaju Crnoj Gori, u grupi sa još 15 okrivljenih lica iz Rožaja i Berana, koja su u bjekstvu, sa ciljem da nakon dvomjesečne obuke oružanim putem stvore samo- stalnu državu “Sandžak“, u kojoj bi oni predstavljali oficirski kadar i buduću vojsku, pa su dobili specijalne legitimacije sa grbom buduće države i naznakom SDA i od 100 do 500 DM, organizovano otputovali preko Skoplja, do Sabirnog centra u Istanbulu, osim okrivljenog Bibuljica Seada koji je vraćen sa granice, zbog neposjedovanja dokumenata, gdje ih je sačekao Refik Sijarić – Akova, predsjednik društva “Dernek“ i organizovano ih uputio do kasarne, pa su u vojnoj kasarni Turske armije od strane turskih oficira obuča- 358 Ibrahim Čikić vani u rukovanju oružjem eksplozivnim i minskim sredstvima, artiljerijskim gađanjem zaprečavanjem puteva, uspostavljanjem veze i obučavani u izvođenju raznih diverzant- skih akcija koje su po planu trebali izvoditi po povratku u našu zemlju, u opštini Bijelo Polje, Berane i Rožaje i pri tom saopštavali turskim oficirima podatke o lokaciji vojnih, policijskih i drugih važnih objekata, brojnom stanju i nacionalnom sastavu stanovniš- tva, komunikacijama, mostovima i drugim objektima, te su po završenoj obuci položili zakletvu u prisustvu Sulejmana Ugljanina i oficira turske vojske, koji su ih pozdravili kao buduće vojske “Sandžak“, uz istaknutu zastavu buduće države i intoniranje državne hi- mne i uz obećanje da će ih naoružati i da će ratom biti stvorena buduća država uz pomoć turske armije, a po završenoj obuci u Istanbulu dobili po 300 DM, pa su po povratku u zemlju u mjestima prebivališta, organizovano održavali međusobne kontakte, čekajući poziv za oružanu akciju i izvođenje raznih nasilnih diverzija, naoružavajući se i sklanjaju- ći oružje i hranu u tajno izgrađenim zemunicama, a okrivljeni Pućurica Senad – Ćeno je postavljen za komandira naoružane jedinice koja je završila vojnu obuku i u svom stanu je držao jednu automatsku pušku sa dva okvira metaka model 70A, br. 88704, 60 metaka kal. 7,62 mm i jednu bombu kašikaru M75,

- čime bi kao saizvršioci izvršili krivično djelo ugrožavanje teritorijalne celine iz čl. 116. st. 1. KZ SRJ, kažnjivo po čl. 138. KZ SRJ a optuženi Šahman Rasim, Fetaković Erdžan, Omerović Omer, Kasumović Mevludin, Vesković Rifat, Hadžić Harun, Mura- tović Hakija, Skenderović Isat, Hadžić Umer, Ciguljan Avdo, Burnazović Rizah, Spahić Sabahet, Čikić Ibrahim, Smakić Husein, Pućurica Senad i Brković Šefket i krivično dje- lo nedozvoljeno držanje oružja iz čl. 204. st. 2 u vezi st. 1 KZ RCG.

Prema optuženim se izriče mjera bezbjednosti – oduzimanje predmeta pa se na osnovu člana 69. KZ SRJ oduzima oružje i eksplozivne materije i to: Od optuženog Šahman Rasima automatska puška CZ kalibra kalibra 7,62 mm br. 450577, puška marke “Meverik“ zv. pumparica kalibra 12 mm br. MV 784354, puška marke “Meverik mozberk“, kalibra 12 mm br. 78074A, poluautomatsku pušku CZ kali- bra 7,62 mm br. 427540, trenutno tromblonska mina, lovačke municije 12 mm 66 ko- mada, 667 komada municije kal. 7,62 mm, 920 kom. municije 7,62 mm, 140 komada lo- vačke municije kalibra 12 mm, 26 komada pištoljske municije kalibra 9 mm i 18 komada municije za pušku kalibra 5,56 mm, od optuženog Fetaković Erdžana dvije zolje, jedan PBP od 64 mm M 80, 17 bombi, 19 pakovanja plastičnog eksploziva, 110 kom. štapina privrednog eksploziva, 35 detonatora, 4 metra sporogorećeg štapina i 10 metara eksplo- zivnog štapina, od optuženog Omerović Omera puškomitraljez kalibra 7,9 mm br. 8659, 150 komada metaka i 2 municiske kutije sa redenicima, od optuženog Vesković Rifata automat “škorpion“ br. 3186 sa dva okvira kalibra 7,65 mm, pištolj “Makarov“ br. 30859 kalibra 10 mm, prepravljen signalni pištolj kalibra 5,6 mm marke “Longifer“, ručna ofan- zivna bomba M 52 br. 8736 i 26 komada metaka kalibra 7,66 mm, od optuženog Hadžić Haruna pištolj marke “Lama“ kalibra 9 mm, automatska puška M 70, 7,62 mm, puška pumparica kalibra 12 mm, tri ručne bombe kašikare, 160 kom. metaka kalibra 7,62 mm, plastični bidon sa lovačkom municijom i dva okvira od automatske puške, od optuženog Muratović Hakije automatska puška M 70 kalibra 7,62 mm br. 500636 sa dva okvira i 60 metaka, automatski pištolj “škorpion“ kalibra 7,65 mm br. 19134 sa jednim okvirom i 20 metaka, automatska puška M 70 kalibra 7,62 mm br. C-36346 sa 2 okvira i 60 metaka, GDJE SUNCE NE GRIJE 359 automatska puška “Kalašnjikov“ kalibra 7,62 mm br. B 4467 sa dva okvira i 60 metaka, 375 komada puščane municije kalibra 7,62 mm i 25 komada pištoljske municije kal. 7,65 mm, od optuženog Skenderović Isata automatska puška M 70 br. 659794 kalibra 7,62 mm sa dva okvira i 126 metaka istog kalibra, poluautomatska snajperska puška M 76 kalibra 7,9 mm br. 33724 sa optičkim nišanom istog broja i okvirom sa 24 metka istog kalibra, automat dobošar ruske proizvodnje kalibra 7,62 mm sa dobošom i 40 metaka istog kalibra, 3 klasa plastičnog eksploziva i 2 kese sa po 2 kg rudarskog eksploziva, od optuženog Hadžić Umera puška trofejna br. 109, lovački karabin CZ br. 52748, vojnička puška M 48 fabrički broj M 73095, puška jednocijevka – “Markina“ (stara trofejna), pištolj marke “Parabeln“ fabrički br. 3415 kalibra 9 mm, pištolj R 51 pllcice br. 647184 kalibra 7,65 mm sa okvirom i 8 metaka pištolj marke “Zbrojevka“ br. 68764 kalibra 7,65 mm sa okvirom i 8 metaka, 60 kom. metaka kalibra 8x57 mm, 15 kom. metaka kalibra 7,9 mm, 12 kom. metaka 7,65 mm i okvir za pištolj, od optuženog Ciguljanin Avda au- tomatska puška M 70 kalibra 7,62 mm br. 296008 sa 4 okvira, nožem, 120 kom. metaka, 2 ručne bombe M 50, puščana municija kalibra 7,62 mm u količini od 650 komada, od optuženog Spahić Sabaheta ručna bomba i štih dinamita sa kapislama, od optuženog Čikić Ibrahima pištolj marke CZ kalibra 7,65 mm br. 224771 sa dva okvira i 53 metka, ručna bomba M 75, od optuženog Smakić Huseina pištolj marke “Mauzer“ ka- libar 9 mm br. 8518 i 10 komada metaka od automatske puške, od optuženog Pućurica Senada automatska puška M 70 A br. 88704 sa 2 okvira i 60 metaka kalibra 7,62 mm i ručna bomba kašikara M75. Oduzeto oružje pravosnažnosti presude predaće se Centru bezbjednosti Bijelo Polje. Troškovi krivičnog postupka nastali usljed vođenja krivičnog postupka u iznosu od 2.265 dinara padaju na teret budžetskih sredstava prvostepenog suda.

- II -

Prema optuženom Fetaković Erdžanu, Vesković Rifatu, Hadžić Harumu, Murato- vić Hakiji, Skenderović Isatu, Brković Šefketu i Burnazović Rizahu, u k i d a se pritvor, pa se isti imaju pustiti na slobodu dana 19.12.1995. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Viši sud u Bijelom Polju donio je presudu br. K. 25/94 od 29.12.1994. godine, ko- jom je optužene, nabrojane u izreci ove presude oglasio krivim i osudio na pojedinačne kazne, pa je istom presudom sve otptužene obavezao na plaćanje troškova krivičnog po- stupka u iznosima kako je to određeno u izreci te presude. U toku postupka po žalbama izjavljenim na navedenu presudu, Predsjednik Repu- blike Crne Gore, donio je Odluku o pomilovanju broj: 01-715/1 od 19.12.1995. godine, kojom je oslobodio od krivičnog gonjenja sve optužene protiv kojih se vodio krivični postupak pred Višim sudom u Bijelom Polju po optužnici Višeg tužioca u Bijelom Polju Kt. br. 5/94 od 21.07.1994. godine, po kojoj je Viši sud u Bijelom Polju donio predmet- nu presudu. Pošto je Odluka o pomilovanju protiv optuženih uslijedila u toku postupka po žal- bi, ovaj sud je povodom izjavljenih žalbi, po službenoj dužnosti vodio računa o pravilnoj primjeni zakona, pa je na osnovu člana 387. u vezi člana 249. tačka 6. i 365. tačka 3. ZKP, 360 Ibrahim Čikić donio presudu kojom se u odnosu na sve optužene odbija optužba zbog naznačenih krivičnih djela, jer je krivično gonjenje dalje isključeno usljed akta pomilovanja. Pošto je donesena presuda kojom se optužba odbija, to troškovi krivičnog postup- ka nastali zbog vođenja krivičnog postupka protiv okrivljenih, a u iznosima kako je to određeno u izreci prvostepene presude, u smislu člana 99. stav 1. ZKP, padaju na teret budžetskih sredstava suda. Na osnovu člana 69. st. 2. KZ SRJ optuženim je izrečena mjera bezbjednosti – odu- zimanje oružja i eksplozivnih materija jer su se stekli uslovi za izricanje ove mjere iz člana 500. stav 1. ZKP u vezi člana 69. stav 2. KZ SRJ. Pošto je po rješenju Višeg suda u Bijelom Polju K. br. 25/94 od 28.12.1994. godine, pritvor produžen Fetaković Erdžanu, Vesković Rifatu, Hadžić Harumu, Muratović Ha- kiji, Skenderović Isatu, Brković Šefketu i Burnazović Rizahu, do pravnosnažnosti presu- de, valjalo je primjenom člana 387. stav 3. u vezi člana 353. stav 3. ZKP, donijeti rješenje i ovim licima ukinuti pritvor sa danom 19.12.1995. godine, kada su optuženi i pušteni iz pritvora prema obavještenju Zatvora u Bijelom Polju od 29.12.1995. godine, odnosno riješiti kao u stavu II izreke ove odluke. Na osnovu svega izloženog, a shodno citiranim zakonskim propisima odlučeno je kao u izreci.

VRHOVNI SUD REPUBLIKE CRNE GORE Podgorica, 29.12.1995. godine

Zapisničar, PREDSJEDNIK VIJEĆA Nada Janković, s. r. Stevan Damjanović, s. r. GDJE SUNCE NE GRIJE 361

B) Š T A M P A 362 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 363 364 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 365 366 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 367

Večernje novosti utorak. 26. jul. 1994 368 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 369 370 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 371

Večernje novosti 27. 9. 1994 372 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 373 374 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 375 376 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 377 378 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 379 380 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 381 382 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 383 384 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 385 386 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 387 388 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 389 390 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 391 392 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 393 394 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 395 396 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 397 398 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 399 400 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 401 402 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 403 404 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 405 406 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 407 408 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 409 410 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 411 412 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 413 414 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 415 416 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 417 418 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 419 420 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 421 422 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 423 424 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 425 426 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 427 428 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 429 430 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 431 432 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 433

Vijesti 12. Nov 2008. 434 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 435

Vijesti 7-8. Jan 2009. 436 Ibrahim Čikić

Vijesti 19. Jan 2009. GDJE SUNCE NE GRIJE 437

Vijesti 27. Apr 2009. 438 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 439 440 Ibrahim Čikić

Vijesti 13. Maj 2009. GDJE SUNCE NE GRIJE 441 442 Ibrahim Čikić

Vijesti 14 Maj. 2009 GDJE SUNCE NE GRIJE 443

Vijesti 18 Maj. 2009 444 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 445

Vijesti 2 Jun. 2009 446 Ibrahim Čikić

Vijesti 16 Jun. 2009. GDJE SUNCE NE GRIJE 447 448 Ibrahim Čikić

Vijesti 19 Jun. 2009. GDJE SUNCE NE GRIJE 449 450 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 451 452 Ibrahim Čikić Vijesti 27 Feb. 2010. Vijesti GDJE SUNCE NE GRIJE 453

Vijesti 31 Mart. 2010. 454 Ibrahim Čikić

Vijesti 28 Maj. 2010. GDJE SUNCE NE GRIJE 455 Vijesti 29 Maj. 2010. Vijesti 456 Ibrahim Čikić

Vijesti 7 Jul. 2010 GDJE SUNCE NE GRIJE 457

Vijesti 12 Jul. 2010. 458 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 459 460 Ibrahim Čikić

Vijesti 31 Dec. 2010. GDJE SUNCE NE GRIJE 461 462 Ibrahim Čikić Vijesti 18 Jan. 2011 Vijesti GDJE SUNCE NE GRIJE 463 464 Ibrahim Čikić

Vijesti 28 Feb. 2011. GDJE SUNCE NE GRIJE 465

Vijesti 16 Mart. 2011. 466 Ibrahim Čikić

Vijesti 7 Maj. 2011. GDJE SUNCE NE GRIJE 467

Vijesti 7 Maj. 2011 468 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 469

Vijesti 16 Jun. 2011. 470 Ibrahim Čikić

Vijesti 10 Avgust. 2011. GDJE SUNCE NE GRIJE 471 472 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 473 474 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 475 476 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 477 478 Ibrahim Čikić

Preporod 15 Maj. 2010. GDJE SUNCE NE GRIJE 479 480 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 481 482 Ibrahim Čikić

Oslobođenje 5. 5. 2010 GDJE SUNCE NE GRIJE 483 484 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 485 486 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 487 488 Ibrahim Čikić

GENOCID NAD BOŠNJACIMA U CRNOJ GORI

Autor: Prof. dr Smail Čekić

Stopostotni invalid Ibrahim Čikić, sljedbenik Istine i vjernik u Jednog Boga, mo- ralna veličina, iz poštene i čestite porodice “koja nikada u svom postojanju nije ukalja- la obraz” i imala “lijep i pošten odnos, kako sa muslimanima, tako i sa hrišćanima”, je, uz javno “iskopavanje oružja optuženih oko njihovih domova, na snijegu, u prisustvu državnih TV kamera i specijalaca, 24. februara 1994. uhapšen i od strane Tužilaštva u Bijelom Polju optužen da je “planirao, organizovao, obučavao, komandovao, izvodio, pregovarao sa visokim delegacijama određenih islamskih zemalja, održavao uređaje za telekomunikaciju i obavljao tajne razgovore, minirao tunele i mostove, predvodio neka- kve trojke, evakuisao stanovništvo, snajperom sa tornja crkve trebao pucati po jadnim Srbima i kao kruna svega i najteža tačka optužnice, islamizirao muslimane sandžačkog područja” (268). Tužno, žalosno, smješno, skandalozno, jadno - da ne može biti jadnije. Pored slijepog Ibrahima Čikića, tog opasnog “snajperiste” i “teroriste”, uhapšeno je još 20 nevinih uglednih i poznatih Bošnjaka s područja sjevernog dijela Crne Gore, rukovodstvo, uglednici i pripadnici Stranke demokratske akcije, koji su optuženi za tero- rizam i pokušaj formiranja nezavisne države Sandžak. Na hiljade drugih Bošnjaka prošlo je strašnu policijsku torturu, strah i neizvjesnost, a desetine hiljada, prije svega, mladih krenulo je u nepoznato - u muhadžerluk. Riječ je o jednom od montiranih političkih procesa, koji su, nažalost, potresali Sandžak devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrije- me genocida nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini i agresorskog rata protiv Bosne, u kojima je učestvovala i Crna Gora. Riječ je o zločinu koga je osmislila i vodila država Srbija i Crna Gora (Savezna Republika Jugoslavija). O tom zločinu i teškim fizičkim i psihičkim povredama nevinih Bošnjaka, autoh- tonog evropskog naroda, zbog njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti, kao i o jednom prostoru, vremenu, ljudima i neljudima, autentično i potresno svjedoči knjiga “GDJE SUNCE NE GRIJE”, autora Ibrahima Čikića, koja ima dokumentarni karakter izuzetno značajne vrijednosti. Autentično i potresno svjedočenje Ibrahima Čikića o svom vlastitom bolnom i teškom stradanju, kao i zločinima nad drugim Bošnjacima (u Crnoj Gori), međuna- rodnim humanitarnim pravom zaštićene nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, predstavlja nedvosmislene dokaze o postojanju jasno prepoznatljivih elemenata zločina genocida, definisanih i utvrđenihKonvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, a izvršenih s namjerom da se u cjelosti ili djelimično istrijebi pomenuta gru- pa. Pored subjektivnih (mentalnih) elemenata genocida (mens rea), Ibrahim Čikić pruža uvjerljive dokaze i o provođenju objektivnih elemenata genocida (actus reus). Naime, očigledno je riječ o dva objektivna elementa zločina genocida, odnosno radnje koje predstavljaju genocid: - prvi, uzrokovanje (nanošenje) teških tjelesnih ili psihičkih povreda pripadnika grupe; - drugi, namjerno nametanje grupi životnih uslova, sračunatih da dovedu do nje- GDJE SUNCE NE GRIJE 489 nog potpunog ili djelimičnog uništenja. Na osnovu autentičnog svjedočenja Ibrahima Čikića se, također, pouzdano može utvrditi sljedeće - prvo, iza navedenih zločina nad Bošnjacima u Crnoj Gori stajala je država sa njenim cjelokupnim aparatom vlasti, - drugo, poznati su organizatori, učesnici i izvršioci tih zločina (od državnog vrha - državni funkcioneri, tužilaca, sudija, medija, pa do policajaca, kao i njihova namjera da te zločine počine; - treće, zločini su vršeni i izvršeni u skladu sa državnom politikom, “u zemlji”, kako reče Midrag Živković (jedan od recenzenata rukopisa “Gdje sunce ne grije”), “natoplje- noj krvlju drugačijih, a ne lošijih od sebe”. Ibrahim Čikić i druge žrtve zločina u Crnoj Gori s kraja XX stoljeća nisu izabrane za žrtvu zbog njihovog angažmana ili djelovanja, odnosno bilo kakve pojedinačne krivi- ce za učinjeno krivično djelo, nego isključivo zbog svog ličnog i svjesnog nacionalnog, etničkog i vjerskog identiteta, odnosno pripadništva nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj gru- pi kao takvoj. On je žrtva počinjenog djela genocida kao pripadnik grupe (nacionalne, etničke ili vjerske) koja je odabrana kao takva. Zbog toga je uhapšen, optužen i nevino osuđen, kao i mnogi drugi, zbog pripadništva nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj grupi kao takvoj. Konstruisana i konstantna kampanja proganjanja i zastrašivanja Bošnjaka u Crnoj Gori samo je jedan u nizu primjera koji u historiji istraživanja genocida uka- zuju na vrlo vješto maskiranje efektivno genocidnih mjera različitih režima, koji su pod krinkom političkog proganjanja nad pripadnicima određenih nacionalnih, et- ničkih i vjerskih grupa kao takvih provodili genocid. Na taj način su i u Saveznoj Republici Jugoslaviji svi Bošnjaci i ostali muslimani, posebno Albanci, proglašeni političkim neprijateljima, kako bi genocid nad njima mogao proći nekažnjeno i ne- primjećeno. Ova knjiga je ključni doprinos u nastojanju da se ta nepravda otkloni. Nažalost, Crna Gora još uvijek nije otklonila sve, najblaže rečeno, nepravde prema Boš- njacima i Bosni i Hercegovini. Najbolji pokazatelj odnosa Crne Gore prema Bosni i Her- cegovini - njene politike i izgleda njene službene nauke - je i u tome što je ona agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu okarakterisala kao građanski rat. Naime, Centralna narodna biblioteka Crne Gore je, prilikom izrađivanja predmetnih odrednica u katalogi- zaciji knjiga, za agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu ozvaničila sintagmu građan- ski rat. S obzirom na to da je Crna Gora učestvovala u tom ratu, odnosno agresiji i ge- nocidu, njen takav odnos po pitanju karaktera rata u Republici Bosni i Hercegovini i ne čudi. Institut će na ovu praksu Crne Gore u vezi sa falsifikovanjem historijskih činjenica oštro reagovati i zahtijevati da Centralna narodna biblioteka Crne Gore iz katalogizacije knjiga isključi odrednicu građanski rat.

490 Ibrahim Čikić

MUČENIK IBRAHIM

Autor: Gojko Berić

Oktobar 1994. godine. Dok u Bosni general Mladić nastavlja sa operacijama et- ničkog čišćenja, kako bi na širokom prostoru koji je kontrolisao Bošnjaka ostalo tek za sjeme, crnogorske vlasti obavljaju u Sandžaku svoj dio posla: u Okružnom sudu u Bije- lom Polju vodi se montirani “veleizdajnički proces“ protiv dvadesetjednog sandžačkog muslimana. Optuženi su za pokušaj stvaranja “države Sandžak“ i njenog izdvajanja iz sastava Crne Gore. U sudnicu uvode sedmog po redu među optuženima. Onizak 38-go- dišnjak krhke građe kreće se nesigurno, kao da pipa po mraku. Skidaju mu lisice. Viši javni tužilac čita optužnicu od 17 tačaka. Optuženom je namijenio ulogu snajperiste, potom specijaliste za rušenje mostova i pruga, te osobe zadužene za evakuaciju stanov- ništva, i radikalno islamiziranje muslimana sandžačkog područja. Ostale nebuloze nisu vrijedne pomena. Čovjek na koga se okomila ova politička i sudska perverzija pljačkaško-švercerske vlasti Mila Đukanovića zove se Ibrahim Čikić, iz jedne od najstarijih i najuglednijih muslimanskih porodica u Bijelom Polju. Šta biste pomislili kad bi vam neko rekao da postoji film pod nazivom “Slijepi snajperist“? A Ibrahim Čikić je, medicinski je utvrđeno davno prije nego što je uhapšen dok je u prostorijama Crvenog krsta čekao humanitarnu pomoć, stopostotni invalid. Slijep čovjek. Iako po zanimanju modni krojač, tužilac ga je, kao što se vidi, učinio kvalifikovanim za još čitav niz najrazličitijih poslova, dakako subverzivnih. Čikić je osuđen na dvije godine zatvora, a jedini “dokaz“ koji je tužiocu ostao glasio je: “U kući je držao sliku imama Homeinija i čitao je list Nur.“ Ostala dvadesetorica zaradila su ukupno sto godina robije. Mnogo godina kasnije Čikić je, po nagovoru svojih crnogorskih prijatelja, počeo pisati knjigu o paklu kroz koji je prošao u istražnim zatvorima u Bijelom Polju i Foči, i dao joj naslov “Gdje sunce ne grije“. Promocija je održana krajem 2008. u Podgorici, a prije dva dana i u Sarajevu. Da nisam zamoljen da i sam kažem nekoliko riječi o Čiki- ćevoj mučeničkoj ispovijesti, možda nikada ne bih ni pročitao ovu knjigu. A kad sam je pročitao, shvatio sam kako je neoprostivo okretati glavu od ovakvih svjedočenja. Jer, Čikić nije pisao samo za sebe, pisao je i za ostale. Knjiga govori o odsustvu pravde, o mučenjima, zloupotrebama vlasti i njenoj zlikovačkoj moći. Već na početku svoje ispovijesti Čikić zapisuje: “Svaki zatvorski komandir je priča za sebe i među njima je teško izdvojiti nekoga ko bi bar malo ličio na čovjeka.“ Njegovo čuđenje je tim veće što je riječ o njegovim sugrađanima i dobrim poznanicima. Među- tim, vremenom, svoju zaprepaštenost postupcima svojih mučitelja Ibrahim zamjenjuje nepokolebljivom voljom da po cijenu vlastite smrti pobijedi njihovo zlo. Baš kao što je, prije mnogo stoljeća, govorio jedan grčki stoik: “Možeš da me lišiš života, ali ne i da mi izmijeniš dušu.“ Znajući da je potpuno nevin, Ibrahim je nalazio snagu u svojoj istinskoj religioznosti. Njegova tragedija učinila ga je moralnom gromadom, a njegove dželate šljamom. Postao je simbol pobjede dobra nad zlom. Kad Ibrahim samo jednom kratkom rečenicom opisuje svoj doživljaj zatvorskih komandira i stražara, on zapravo otvara veliku temu zla. Postoji u ljudima neka opaka GDJE SUNCE NE GRIJE 491 energija nasilja. Ali, nasilje postoji i izvan ljudi, u političkim sistemima, običajima, čak i u religiji. Ibrahim se suprotstavio nasilju na svoj način, ali misionari altruizma nisu sami u stanju ukinuti nasilje koje se provodi u ime i po nalogu države. Kad se nasilje organizuje na nivou države, kako su to činili fašistički nacionalizam i staljinistički komunizam, ono prerasta u državni teror. U bliskoj prošlosti to je na svoj način prakticirao Miloševićev režim. Kada je svojom knjigom posvjedočio o prirodi srpsko-crnogorskog državnog te- rora, vlast osamostaljene Crne Gore smislila je osvetu: Čikićeve mučitelje podstakla je da protiv njega podnesu tužbu za klevetu i duševne boli!? Ibrahim tako po drugi put postaje žrtva državnog nasilja. Oni koji tvrde da se u proteklih dvadeset godina priroda vlasti u Crnoj Gori nije bitno promijenila, dobili su ovom sramotnom tužbom još jedan adut. Uzgred budi reče- no, upravo je Bijelo Polje bilo najveće četničko uporište u Crnoj Gori, vikend-pljačkaški sabirni centar crnogorskih rezervista koji su išli u zločinačke akcije i pohare na BiH. Milo Đukanović, obilježen kao politički pokrovitelj balkanske duhanske mafije, dolazi u Sara- jevo dočekan sa počastima. On priznaje da bez bošnjačkih glasova ne bi mogao vladati Crnom Gorom, ali se pravi kao da nema pojma o tome da je iza zločina nad Bošnjacima u Crnoj Gori stajala država sa svojim cjelokupnim aparatom vlasti. O stanju vladaju- ćeg duha u Crnoj Gori svjedoči još jedan detalj. Naime, u katalogizaciji Čikićeve knjige, urađenoj u Centralnoj narodnoj biblioteci Crne Gore, agresija na BiH zamijenjena je sintagmom “građanski rat“!? A ako vas interesuje šta je sa Čikićevim mučiteljima, oni su, hvala na pitanju, svi dobro i zdravo. Javni tužilac, odnosno sudija koji mu je izrekao kaznu unaprijeđeni su, i danas uživaju na visokim državnim položajima u pravosuđu Kolumna je objavljena u Oslobođenju a uz odobrenje autora objavljujemo je i na Boš- njaci.net kojem se srdačno zahvaljujemo!

DR. PELIDIJA: VAŽNO SVJEDOČANSTVO IZ OLOVNIH DANA

Autor: Salih Smajlović

Knjiga “ Gdje sunce ne grije” autora Ibrahima Čikića, u kome on opisuje sav užas koji je doživio u zatvorima Bijelog Polja i Foče, poput najtežehg horora, čita se u jednom dahu. To je autorova osobna drama, koju je doživio od momenta kada je 1994. godine uhapšen, preko zatvorskih kazamata, do danas, kada su ga u knjizi, prepoznati zlikovci, tužili za neisti- ne, zbog čega je morao napustiti rodno mjesto i prije sedam godina nastaniti se u Sarajevu. Optužen da je snajperista, iako je obnevidio. Knjiga u Sarajevu pobudila veliko zanimanje Četvrtog maja 2010. godine u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu, održana je promocija knjige “Gdje sunce ne grije”, autora Ibrahima Čikića, njenog izdavača: Ini- cijativa mladih za ljudska prava, Crna Gora, u sklopu edicije “Dokumenti“, čiji je cilj ostavljanje pisanog traga o zlodjelima koja su činjena devedesetih godina prošlog sto- ljeća, tokom oružanih sukoba, na prostorima bivše Jugoslavije. Ovo je drugo izdanje te knjige, odštampane 2008. godine, i njena prva promocija u BiH, dvije godine nakon što 492 Ibrahim Čikić je promovirana u Podgorici. Organizator promocije knjige bio je Institut za istraživanje zločina protiv čo- vječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Promocija ove knjige po- budila je veliku pozornost Sarajlija, koji su, kao i Ibrahim Čikić, žrtve Srbo-četnika, koji su više od tri godine mučili i ubijali žitelje glavnog grada BiH. I ispovijest Ibrahi- ma Čikića, ispisana na 300 stranica knjige “ Gdje sunce ne grije”, odslikava nam šta je sve on doživio i kroz kakve je torture prošao od momenta, kada su ga 1994. godine, zajedno sa 24 Novopazarca i 21 Bjelopoljcem uhapsili i optužili po 17 tačaka optuž- nice, među kojima i za to, što je navodno, kao snajperista, trebao ubijati srpsku djecu, bez obzira što je skoro potpuno obnevidio. Uhapšen je 24. februara 1994. godine, a u kasnim noćnim satima 28. februara doveden kod istražnog sudije, pod optužbom da 1993. i 1994. htio stvoriti državu Sandžak, da je specijalista za rušenje mosto- va i pruga, pa je u bjelopoljskom zatvoru, a kasnije i u fočanskom - stravično mučen. Na promociji knjige “Gdje sunce ne grije” autora Ibrahima Čikića, govorili su: prof. dr. Milan Popović iz Univerziteta Crne Gore u Podgorici, prof. dr. Mile Babić, dekan Franjevačke teologije, prof. dr. Ismet Dizdarević, predsjednik UO Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, prof. dr. Smail Čekić, direktor tog instituta, Milika Pavlović, književnik i publicista, prof. dr. Enes Pelidija iz Univerziteta u Sarajevu, Gojko Berić, novinar “Oslobođenja“, Safet Sijarić, književnik, Esad Kočan, glavni i odgovorni urednik “Monitora” i Slobodan Pe- jović, ključni svjedok zločina nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine u Herceg Novom. Promotori su istakli da je knjiga “ Gdje sunce ne grije” svjedok zločina nad nevinim čovjekom i da su akteri tog i sličnih zločina ljudi, koji danas obnašaju najviše funkcije u državnom vrhu Crne Gore. Riječi promotora Prof. dr. Mile Babić, dekan Franjevačke teologije u Sarajevu, na promociji knjge reče:” Blago Ibrahimu Čikiću, pa on nije načinio nikakvo zlo, a oni koji su ga počinili nad njim, živi su mrtvaci”. Prof. dr. Smail Čekić: “Potresno svjedočenje Ibrahima Čikića pokazuje elemente genocida i pokušaja da se istrijebi određena grupa ljudi, iza čega je sta- jala država. Crna Gora još nije otklonila sve nepravde prema Bošnjacima u BiH.” Milika Pavlović, književnik i publicista, govorio je o tome da su današnji vlastodršci u Crnoj Gori krivi za torture nad Bošnjacima, kao što su zločini u Štrpcima, deportacije izbjeglica iz BiH i drugi slučajevi zlostavljanja. On je spomenuo više zločinačkih paro- la pod kojima su zločinci atakovali na nedužne narode, drugih nazora i vjerskih opre- djeljenja, među kojima i onu parolu:” Ne tražimo ništa novo, samo carstvo Dušanovo”. I prof. dr. Milan Popović je spomenuo slučaj 11 osoba, koje su se prepozna- le u knjizi i tužile njenog autora, da su to samo spolja privatne tužbe, a da su one zapravo maska nosilaca i izvršitelja progona, čija je žrtva Ibrahim Čikić. Dr. Rasim Muratović je također istaknuo da je montirana optužnica protiv Ibrahi- ma Čikića učinjena u cilju zastrašivanja i brisanja historijskog pamćenja Bošnjaka. Safet Sijarić, književnik: “Ibrahim Čikić je principijelan čovjek među zatvorenicima, koji su spremni prodati svoju ljudskost. Čikićeva knjiga nas vodi u jednu prokletu avliju i sivi dom.” Dr. Ismet Dizdarević: “ Knjiga” Gdje sunce ne grije” je jedna osobna psihološka drama doživljena u jednoj atmosferi, koja je sama po sebi bila tako modelirana da je čovjek morao da preživi ono što je preživio i Ibrahim Čikić je sve to izdržao i odnio moralnu pobjedu. On je ostajao permanentno miran jer je duboki i iskreni vjernik.” GDJE SUNCE NE GRIJE 493

Prof. dr. Enes Pelidija za knjigu veli da je ona važno svjedočanstvo iz olovnih dana i da će ona biti tokom vremena sve vrijednija i zapaženija. Gojko Berić uz ostalo naglasi: “ Čovjek na koga se okomila ova politička i sud- ska perverzija pljačkaško-švercerske vlasti Mile Đukanovića, zove se Ibrahim Čikić. Njegova tragedija ga je učinila moralnom gromadom, a njegove mučitelje šljamom i postao je simbol pobjede dobra nad zlim. U katalogizaciji njegove knjige, urađenoj u Centralnoj narodnoj biblioteci Crne Gore, agresija na BiH je zamijenjena sintagmom “ građanski rat”. A ako vas interesuje šta je sa Čikićevim mučiteljima, oni su, hva- la na pitanju, svi dobro i zdravo. Javni tužilac, odnosno sudija, koji mu je izrekao ka- znu, unaprijeđeni su i danas uživaju na visokim državnim položajima u pravosuđu. “ Nebojša Medojević, lider PzP/ Pokret za promjene - Crne Gore: “Iza svakog zločina stoji politika, a iza svake politike političari. Ovdje se radi o državnom zločinu iza kojeg stoji vlast u Crnoj Gori. Našem vladaru je bitno da zadrži dobre odnose sa Bošnjacima, jer je svjestan da bez Bošnjaka ne bi vladao. On je u zadnja tri mjeseca, tri puta bio u Sa- rajevu. Ja ću sve učiniti da druga, prava i istinska Crna Gora pobijedi i da onda dobijemo slobodnog nezavisnog tužioca, koji će podignuti optužnicu za ljude koji su te Ibrahime Čikiću zlostavljali i učiniću sve da ti ljudi završe u zatvoru. Ja sam srećan da postoje ljudi kao Ibrahim Čikić, koji na zločin ne odgovaraju zločinom.” Esad Kočan, urednik nezavisnog nedjeljnika “Monitor”, govorio je o tome kako su se kroz ovaj list borili protiv zla i zločinaca, počevši od Štrbaca, deportacije Bošnjaka, zločina koji su činjeni prema Ibrahimu Čikiću. Slobodan Pejović, ključni svjedok nad Bošnjacima BiH u Herceg Novom:” Knji- ga Ibrahima Čikića mogla bi se nazvati i knjigom o žrtvi i dželatu. Ne ponovilo se nikad više ovakvo zlo.” Moderator promocije bio je prof. dr. Faruk Dalagija.

MEMIŠEVIĆ: CRNOGORSKO TUŽILAŠTVO VODI PROCES PROTIV SVJEDOKA GENOCIDA

Autor: Bošnjaci.Net Ibrahim Čikić, svjedok genocida, tužen od onih koji su ga uhapsili, zlostavljali i oslijepili Apel Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore: Umjesto sudjenja žrtvi otvo- rite proces protiv počinilaca i njihovih nalogodavaca Društvo za ugrožene narode Bosne i Hercegovine uputilo je apel Vrhovnom dr- žavnom tužilaštvu Crne Gore povodom zločinačke tužbe protiv Ibrahima Čikića, žrtve torture i zlostavljanja u kojem se izmedju ostalog kaže: Ibrahim Čikić u politički montiranom procesu optužen je za terorizam i osuđen na zatvorsku kaznu koju je dvije godine izdržavao u zatvorima Crne Gore i u Foči. Svoju golgotu, najsuroviju policijsku torturu, zlostavljanje i muče- nje usljed kojeg je izgubio vid objelodanio je u knjizi “Gdje sunce ne grije“. U knjizi autor imenom i prezimenom pominje one koji su po nalogu vlasti vršili zlostav- ljanja i ubijanja. Te ubice i mučitelji tužili su autora knjige zbog izrečene istine. 494 Ibrahim Čikić

“Nalazimo da je skandalozno to što Tužilaštvo otvara proces protiv žrtve zlostav- ljanja umjesto protiv počinilaca koji još traže i materijalnu naknadu za ´pretrpljenu du- ševnu bol´ zbog mučenja, terorisanja i ubijanja koje su oni nad zatvorenicima vršili“, istakla je Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode za BiH dodajući da od Suda Crne Gore zahtijeva pravdu za žrtvu i kaznu za počinioce Sudjenje Ibrahimu Čikiću počinje 24. septembra 2010.godine pred Sudom u Bije- lom Polju, stoji u saopćenju Društva za ugrožene narode za ljudska prava – širom svijeta.

EVROPA BI MORALA BITI PONOSNA ŠTO U NJOJ ŽIVI NAROD POPUT BOŠNJAKA

Autor: Muhamed Ćeman

Kao što je i najavljeno, u nedjelju uvečer, 7. novembra, uspješno je predstavljena i promovirana knjiga “Gdje sunce ne grije”, autora Ibrahima Čikića. Po mnogima Čikić je najtragičnija ličnosti u čuvenom političkom procesu protiv sandžačkih prvaka boš- njačkog SDA rukovodstva crnogorskog dijela Sandžaka 1994. godine koji su uhapšeni u akciji “Lim”. Promociju je organizirala bošnjačka omladina okupljena u udruženju “Unija mladih aktivista” (UMA), u koorganizaciji s “Bošnjačko-demokratskim fondom” (BD Fond), u čijim je novootvorenim prostorijama kluba je priređena promocija i druženje. Prisutnima se prvo obratio Enver Korać, predsjednik BD Fonda, koji je ujedno bio moderator promocije. Nakon što se zahvalio prisutnima na odzivu, podijelio je svoje utiske o Ibrahimovoj knjizi, koju je pročitao za svega pet sati, što je po svjedočenju auto- ra dosadašnji rekord kad je u pitanju brzina čitanja njegove knjige, a ujedno i indicija da se radi o vrlo interesantnom pisanom dokumentu, svjedočanstvu o preživljenoj golgoti unutar crnogorskih kazamata. U nastavku je gospodin Korać pročitao dijelove nadah- nutog sižea Ibrahimove knjige, koji je napisala sandžačka pjesnikinja Elifa Kriještorac, promotorica Ibrahimovog djela na tek okončanim promocijama u njemačkim gradovi- ma - Kelnu, Frankfurtu i Hanoveru. U siže je, između ostalog, uvršten i dio pisma Milike Pavlovića kojim se obraća Ibrahimu, a koje svjedoči da u Crnoj Gori ipak ima ljudi koji- ma je pravda i čojstvo na prvom mjestu. Nakon toga je riječ uzeo Enver Šutković, koji je također za vrlo kratko vrijeme (za nepuna dva dana), pročitao Čikićevu knjigu. Šutković je govorio, na vrlo emotivan način, o knjizi i utiscima tokom i nakon njenog čitanja. Dalo se primjetiti da je vidno potresen zbog svega što je u njoj pročitao. Rekao je da ga Ibrahim i neprijatnosti koje je podnio podsjećaju na vrle ashabe (drugove Allahovog Poslanika, a.s.), te vraćaju u ta davna vremena kad su ljudi poput Ibrahima, potpuno nevini, ali postojano podnosili poteškoće i zlostavljanja. Uslijedilo je obraćanje autora knjige. Iako su svi očekivali da će prvenstveno go- voriti o patnjama i torturi koje je doživio kao zatvorenik (a usto i slijep), ili bolje reći, zatočenik tadašnjeg crnogorskog režima, a koje je zapisao i sačuvao od zaborava u svojoj GDJE SUNCE NE GRIJE 495 knjizi - ipak to nije bio slučaj. Naime, prisutne je upoznao s neprijatnostima koje doživ- ljava otkako je knjiga ugledala svjetlost dana, a koje se, između ostalog, ogledaju i u tuž- bama raznih sporednih likova koji su spomenuti u knjizi, tačnije njih “11 veličanstvenih” - kako ih Ibrahim nazva. Ibrahimove riječi su bile daleko i od pozivanja na osvetu za ono što se desilo njemu i mnogim drugim pripadnicima našeg naroda. Ali podsjetio je i da je zločin zaboraviti zločin. Prisutnima je poručio da bi Evropa morala biti ponosna što u njoj živi narod poput Bošnjaka, a da mi kao pripadnici naroda “koji nema crne mrlje u svojoj historiji možemo hodati uzdignute glave!” U nastavku izlaganja Ibrahim je s prisutnima podijelio jedno lično zapažanje, a to je da se nerijetko susreće s pitanjem koje dolazi od ljudi sa Zapada, predstavnika raznih institucija i udruženja, koje glasi: “Kako objašnjavate da su Bošnjaci narod koji ‘obožava’ svog dželata?” I uistinu, ako analiziramo političku scenu u Crnoj Gori u rasponu od 1994. godine kad je Ibrahim uhapšen, pa do danas, utvrdit ćemo nekoliko paradoksa, od kojih i taj da je tadašnji premijer Crne Gore bio Milo Đukanović, a istu funkciju obavlja i danas, tadašnji ministar pravde Filip Vuja- nović je sadašnji predsjednik države, Zoran Lazović (koji je 1994. sa pedeset policajaca naoružanih do zuba brutalno uhapsio Ibrahima Č.) od portira u firmi i niskog službeni- ka Državne bezbjednosti dogurao je do visokog funkcionera Agencije za nacionalnu be- zbjednost, tužilac Višeg suda u Bijelom Polju – Milan Radović (na suđenju za Ibrahima tražio doživotnu robiju) danas je direktor Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS), itd. Mislim da nema potrebe napominjati da su se ove osobe našle na ovim funkcijama zahvaljujući glasovima Bošnjaka – istih onih koje su hapsili, maltretirali i tukli, raselili i u velikoj mjeri osiromašili. Doduše, i autor knjige se zadržao na identičnom “položaju”, tada (1994.) je bio optuženi, a i danas je optuženi. Preostalo vrijeme su prisutni gosti iskoristili da upute različita, vrlo konstuktivna pitanja gospodinu Čikiću, a iz kojih se moglo zaključiti da su više nego razočarani trenut- nim stanjem bošnjačke zajednice u Crnoj Gori. Bošnjaci u Luksemburgu se raduju da je knjiga “Gdje sunce ne grije” donekle osu- jetila crnogorsku agresivnu politiku izvrtanja historijskih događaja koji su obilježili ‘90 godine prošlog stoljeća, te zahvaljuju njenom autoru na trudu i žrtvi koju je uložio kako bi se u knjizi opisani zločin sačuvao od zaborava. Toronto (Kanada)

IBRAHIM ČIKIĆ PRIMLJEN U MEĐUNARODNI EKSPERTNI TIM INSTITUTA ZA ISTRAŽIVANJE GENOCIDA KANADA

Autor: Bošnjaci.Net U cilju inteziviranja naučnih istraživanja u oblasti genocida nad Bošnjacima San- džaka u Međunarodni ekspertni tim Instituta za istraživanje genocida Kanada je pri- mljen gospodin Ibrahim Čikić. Čikić je autor dokumentarne knjige “Gdje sunce ne grije” koja je samo za par mjese- ci doživjela dva izdanja i štampana je u nekoliko hiljada primjeraka. Išla je kao feljton u 35 nastavaka u “Vijestima”. Za dvije godine preko 200 puta izlazili su tekstovi u “Monito- 496 Ibrahim Čikić ru” i “Vijestima” 50-tak puta na naslovnim stranicama. Više puta na TV kako u CG tako i u Bosni i Hercegovini. Prema glasanju novinara “Monitora” proglašen je među pet po- zitivnih ličnosti godine u CG za 2009. i 2010. godinu. NVO i intelektualci CG više puta pisali jako afirmativne tekstove o Čikiću. U organizaciji Instituta za istraživanje zločina na čelu sa prof. dr. Smailom Čekićem u Domu Oružanih snaga BiH prošle godine održa- na je promocija Čikićeve knjige “Gdje sunce ne grije”, gdje je učestvovalo 16 promotora i diskutanata. Prof. dr. Milan Popović, redovni profesor crnogorskog Univerziteta na- pisao roman “Ibrahim 2044-1994” čija se promocija očekuje krajem ovog ili početkom sljedećeg mjeseca u Podgorici. Roman će biti štampan u nekoliko hiljada primjeraka. Inače, Čikić je 100% invalid, u pitanju su oči, prema nalazima ljekara iz Berlina po- treban mu je pratilac, ali on ne prestaje voditi borbu za istinu i pravdu, stoji u saopćenju Instituta za istraživanje genocida Kanada. Godine 1994. u policijskoj operaciji “Lim“ u režiji Bulatovićevog i Đukanovićevog režima u Crnoj Gori je uhapšen 21 Bošnjak (kompletno rukovodstvo tada opozicione SDA u CG). U toj grupi među nedužno uhapšenim bio je i Ibrahim Čikić, stopostotni invalid, nad kojim su izvršeni najgori oblici zlostavljanja, torture i mučenja u zatvoru Bi- jelom Polju i logoru u Foči. Čikić je bio optužen po 17 tačaka optužnice, između ostalog, i kao snajperista koji je navodno trebao ubijati srpsku djecu. Povodom otvorenog pravnog nasilja i nelegalnog suđenja Ibrahim Čikić se obraća Vesni Medenici, predsjednici Vrhovnog suda i Sudskog savjeta Crne Gore

NELEGALNO SUĐENJE PROTIV ČIKIĆA: RIFAT VESKOVIĆ SVJEDOČIO U KORIST KATILA

Autor: Bošnjaci.Net

Objavljeno: 16. March 2011. 10:03:55 Danas je u Osnovnom sudu u Bijelom Polju, nastavljeno ilegalno i protuzakonito suđenje Ibrahimu Čikiću, autoru knjige “Gdje sunce ne grije”. I ako je Čikić putem medi- ja i lično odaslao zahtjev za izuzeće sudije Rahma Bande, predsjedniku Osnovnog suda u Bijelom Polju Radulu Piperu, ipak sudija Banda je održao nezakonito i ilegalno ročište. Tužioci, Čikićevi katili, su kao svjedoka predložili Rifata Veskovića, koji je također bio uhapšen u akciji “Lim” 1994. godine. Rifat Vesković je od ranije poznat kao čovjek koji je odmah nakon izlaska iz zatvora stupio u službu zločinačkog Đukanovićevog re- žima, gdje je bio zamjenik ministra prosvjete u Vladi CG. Poznat je također da odigrao sramnu ulogu u razbijanju SDA za Crne Goru, a poslije svega formirao svoju stranku pod imenom Demokratska zajednica Muslimana-Bošnjaka, kojom je do skoro vjerno služio crnogorskom kartel režimu. Kada ga je sa političke scene CG istisnula Bošnjačka stranka, pokušao je nekoliko navrata da se vrati pod skute zločinca Đukanovića. Današnje svjedočenje protiv Čikića, Vesković je iskoristio za reklamiranje svoje navodno napisane knjige čije izdavanje najavljuje već desetak godina. Prema onome što je rekao njemu je prvenstveni cilj da pokušava da umanji vrijednost Čikićeve knjige do- kumentarnog sadržaja, koja je doživjela više izdanja i zgražavanja onih koji su je pročitali. GDJE SUNCE NE GRIJE 497

Vesković je javno istakao kako je njemu boravak u bjelopoljskom zatvoru bio su- per i da on nije imao nikakvih problema prilikom boravka u njemu, što je dobar poka- zatelj da režimska i policijska vlast uhapšene bošnjačke prvake nisu isto tretirali. Dok su jedne premlaćivali na smrt drugi su “super” prolazili, ili su možda redaradi bili zatvoreni. Na pitanje Čikićevog branioca po službenoj dužnosti Kemala Čindraka da li je boravio sa Čikićem u istoj ćeliji, Vesković je odgovorio da nije! To je najbolji pokazatelj da je policija nekoliko Bošnjaka, među njima i Čikića, tukla i zlostavljala do ivice smrti, a tek se saznaje da je Vesković uživao u zatvorskom smještaju. Zaista je bilo žalosno gledati svjedočenje Rifata Veskovića i njegovo učestvovanje u ovom farskičnom suđenju. Vesković na najbolji način predstavio sebe crnogorskoj jav- nosti i potvrdio sumnje Bošnjaka da se radi o režimskom čovjeku i podaniku. Nastavak nelegalnog suđenja protiv Čikića zakazano je za 13. april.

Izjava za javnost Ibrahima Čikića u povodu svjedočenja Rifata Veskovića

IZ KOJIH RAZLOGA JE VESKOVIĆ IZAŠAO IZ ZATVORSKE UDOBNOSTI DA BI SE PATIO NA SLOBODI?!

Autor: Bošnjaci.Net

Povodom jučeranjeg svjedočenja Rifata Veskovića u nelegalnom krivičnom po- stupku koji se vodi protiv Ibrahima Čikića u Osnovnom sudu u Bijelom Polju, kojim predsjedava sudija Rahmo Banda, Čikić je dao izjavu javnost. U listu “Dan” 17. 03 2011 godine u tekstu koji je naslovljen “NEKADAŠNJI ČEL- NIK SDA ŠTITI ZATVORSKE ČUVARE” Čikić je na početku naglasio: - Čestitam ti, Rifate Veskoviću!!! U nastavku izjave Čikić tvrdi: - Ja nikada u svom životu nisam imao nikakve ko- munikacije sa Rifatom Veskovićem, niti sam ikada bio član bilo koje njegove stranke. Za vrijeme mojih zatvorskih dana u bjelopoljskom Istražnom zatvoru, tokom 1994. godine, nikada se nisam sreo sa Veskovićem, niti sam kad sa njim dijelio zatvorsku ćeliju, što je i sam na suđenju priznao, zato se čudim njegovom svjedočenju! Čikić dalje kaže: - Kakav je bio njegov tretman u zatvoru ja o tome nisam pisao u svojoj knjizi, ja sam samo opisao djelić pakla kroz koji sam ja prošao. Što se tiče nje- gove sumnje izrečene na suđenju da ja nisam pisao knjigu, to je njegovo pravo i ja ne želim o tome sa njim polemisati, rekao je Čikić nastavljajući: - Ovom prilikom podsje- ćam svjetsku demokratsku javnost, ali i Crne Gore, da knjiga “Gdje sunce ne grije“ ima DOKUMENTARNU vrijednost, da je izdata od strane “Inicijative mladih za ljudska prava Crne Gore“, a da su recenzenti knjige prof. dr. Rešid Hafizović, Miodrag Živković i Andrej Nikolaidis. Radi javnosti želim napomenuti da poslije promocije 2008. godi- ne u Podgorici, te početkom maja 2010. godine u organizaciji “Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i kršenja međunarodnog prava“ Univerziteta u Sarajevu u “Domu Oružanih snaga BiH“ na promociji moje knjige su uzeli učešća najeminentniji 498 Ibrahim Čikić naučni radnici i univerzitetski profesori svih nacionalnosti sa prostora bivše Jugoslavije. Pomenut ću samo neke od njih: Prof. dr. Mile Babić, Franjevačka Bogoslovija, Prof. dr. Smail Čekić, direkrot Instituta; Prof. dr. Milan Popović, Prof. dr. Enes Pelidija, Prof. dr. Ismet Dizdarević, Prof. dr. Rasim Muratović, Prof. dr. Faruk Dalagija, Gojko Berić, Esad Kočan, književnik Milika Pavlović, Nebojša Medojević, Slobo Pejović, Safet Sijarić... Za- tim održane su promocije u Kelnu, Frankfurtu, Hanoveru, Luxemburgu; 2. aprila bit će održana promocija u Amsterdamu... Knjiga je do sada imala dva izdanja, a u pripremi je i treće, to dovoljno govori o vrijednosti knjige, rekao je Čikić o svojoj knjizi, gdje još ukazuje: - Da je Vesković više pratio medije imao je prilike pročitati više mojih kolumni i stavova, kojih će iz dana u dan biti sve više, ako Bog da. Čikić je u zaključku izjave naglasio: - Nije mi jasno iz kojih razloga je Vesković izašao iz zatvorske udobnosti da bi se patio na slobodi! Po pitanju suđenja protiv njega, Čikić je istakao: Suđenje protiv mene je obična farsa i produženi zločin nadamnom što potvrđuje i odustajanje od tužbe Rasima Agića i svjedočenje Rifata Veskovića. Na kraju, onoga trenutka kad dobijem poziv za suđenje ja ću se odazvati, rekao je Čikić, koji je član Međunarodnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida - Kanada (IRGC). Bošnjaci.Net dobro znaju kolika je potražnja Čikićeve knjige, time je is- pod akademskog nivoa da se proteže sumnja ko je autor i ko je pisao knji- gu, a da se uz to zaobilazi zbog čega je Čikić uhapšen i zlostavljan, maltretiran i prebijan po crnogorskim kazamatima. Najzad, i čitalačka publika na više pro- mocija na Balkanu i Evropi je pokazala kako mišljenje ima o knjizi i Čikiću. Naporotiv, Bošnjaci.Net saznaju da upravo knjigu Rifata Veskovića pišu Milan Ra- dović, nekadašnji državni tužilac protiv Čikića, a sada direktor ZIKS-a u Spužu i Z oran Lazović, jedan od šefova ANB-a po nalogu ratnog zločinca i vođe mafijaš- kog kartela Mila Đukanovića, koju upravo Vesković treba samo da potpiše i da se spase dželati bošnjačkog naroda. Veskoviću treba biti jasno da takva priča ne prola- zi ni kod male djece u Sandžaku. S pravom se pitamo zar nije dosta sluganstva uvla- čenja u stražnji dio kičme katila, progonitelja i istrebljivača bošnjačkog naroda!?

NE DAJ SE CRNOGORSKIM KATILIMA, IBRAHIME ČIKIĆU!

Autor: Tim Bošnjaci.Net Objavljeno: 07. June 2011.

Danas je u Osnovnom sudu u Bijelom Polju pred vijećem kojim predsjedava su- dija Rahmo Banda nastavljeno suđenje Ibrahimu Čikiću, žrtvi crnogorskog fašističko- policijskog režima autoru knjige “Gdje sunce ne grije”. Saslušavanjem svjedoka koje su predložili Čikićevi tužioci nastavljeno je ročište, po privatnoj tužbi za navodne duševne boli devetorice dželata i zatvorskih čuvara, treće- razrednih likova dokumentarne knjige u kojoj Čikić iznosi djelić svojih stradanja i pakla GDJE SUNCE NE GRIJE 499 kroz koji je kao stopostotni invalid ni kriv ni dužan prošao tokom 1994. godine. Žalosno je danas izgledao Umer Hadžić, dok je pred sudijom Rahmom Bandom, poput Rifata Veskovića, hvalio dželate naroda svoga. Prema onome što se čulo, ne samo da je izrekao hvalu i slavu Čikićevim tužiocima, već se hvalio zatvorskim smještajem i uslovima pod kojim je robijao. Taksista Ilija - Iko Rajković iz Plava, koga je Čikić, po navodima knjige, nakoutirao 1994. godine dok su skupa ležali u bjelopoljskom zatvoru, danas je na suđenju izjavio da se “Čikić pretvara da ne vidi; da super vidi i da je jako opa- san”, tako je govorio poznati hohštapler iz plavsko-gusinjskog kraja, prodavač oružja za likvidaciju Bošnjaka i Albanaca ispod Prokletija, istih onih koji su ga godinama gotivili. Ali dobro je da je ovom četniku pala maska i da ga danas preziru. Sljedeće ročište zakazano je za 6. juli. Da iza privatnih Čikićevih tužioca stoji država Crna Gora, koja je privatno carstvo zločinca i vođe kartela Mila Đukanovića, jasno se moglo vidjeti i iz činjenice da sud ne priznaje ljekarsku dokumentaciju i nalaze najelitnijih svjetskih oftalmologa kao što su dr. pr. Zelner iz Berlina, te prof. dr. Z. Kecmanović, prof. dr. Dergenc, prof. dr. Biga, prof. dr. M. Ignjačev, prof. dr. M. Kuljača u nalazu koji su potpisali prilikom pregleda Ibrahima Čikića izvršenog daleka 1976. godine na Očnoj bolnici grada Beograda, kada su konsta- tovali da je Ibrahim 100% invalid kome je nužan i obavezan pratilac. Montirani svjedoci i priručno crnogorsko sudstvo ipak su od Ibrahima Čikića na- pravili živog mučenika i legendu bošnjačkog otpora u Sandžaku. O Ibrahimu i njegovom otporu najbolje svjedoči i knjiga koju je ovih dana napi- sao prof. dr. Milan Popović, štampana u 4000 primjeraka koja je planula u toj istoj CG. Antifašistički nadnacionalni otpor nazvan “Ibrahim” poprimio je internacionalni karak- ter. Poslije oslobađajućih presuda crnogorskog pravosuđa u slučajevima Kaluđerskog laza, deportacija, Bukovice, Štrbaca, Morinja i treba osuditi Čikića. Čikić je kriv što je preživio zločin genocida. Ne samo preživio, već se usudio da javno svjedoči. Izložio je sebe smrtnoj opasnosti. Crna Gora je opasna država, za Ibrahima posebno. On je opasan svjedok. Bošnjaci.net poručuju: “Ne daj se crnogorskim katilima, Ibrahime Čikiću!”

Blistava pobjeda Ibrahima Čikića i advokatske kancelarije Prelević DOMAĆI IZDAJNICI I CRNOGORSKO PRAVOSUĐE BAČENI NA KOLJENA

Autor: Tim Bošnjaci.Net Objavljeno: 08. August 2011.

Može li neko zamisliti situaciju da su kojim slučajem nacisti tužili Anu Frank zbog njenog “Dnevnika“; kakvu reakciju svjetske javnosti bi izazvao takav slučaj? A kada bi se još kojim slučajem na takvom suđenju kao svjedoci u korist nacista pojavili Anini Jevreji koji su skupa sa njom boravili u konc logoru, takva informacija bi bila udarna vijest na svim svjetskim elektronskim i printanim medijima. O reakciji samih Jevreja, a i slobod- nog dijela čovječanstva, ne treba ni razmišljati. Naravno, sve ovo spada samo u domen fantastike, i Bogu hvala, ovakve ljudske gluposti moralnog posrnuća čovjeka nisu zabi- 500 Ibrahim Čikić lježene u sudskoj praksi, sve od 2009. do 2011. godine u Crnoj Gori. Nažalost, ovakva situacija moguća je samo u “evropskoj” Crnoj Gori i njenim pravosudnim institucijama, nad Bošnjacima južnog Sandžaka. Ibrahim Čikić, 100% invalid, ugledni Bošnjak iz južnog dijela Sandžaka, za vri- jeme po zlu čuvene policijske akcije “Lim“ tokom 1993-94 godine u periodu najžešće genocidne agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, nakon što odbija da svjedoči protiv uhapšenih članova SDA u CG i sam biva uhapšen i podvrgnut najstravičnijim me- todama mučenja u Foči. Crnogorska policija kojom je tada upravljao ministar Pejaković, pod dirigentskom palicom tadašnjeg ratnog premijera Mila Đukanovića, odlučuje da kazni Čikića tako što ga isporučuju četničkim falangama zločinca Radovana Karadžića na torturu u etnički očišćenoj Foči. Hapšenje Ibrahima Čikića izaziva zgražavanje de- mokratske svjetske javnosti i povodom tog slučaja oglašava se i tadašnja američka Bijela Kuća oštrim saopćenjem u kojem izražava “veliku zabrinutost“ zbog kršenja ljudskih prava i sloboda u tzv. SRJ (Srbiji i Crnoj Gori). I pored ogoromnog interesovanja “za slučaj Ibrahim Čikić“, crnogorsko pravosuđe proglašava Ibrahima krivim i dodjeljuje mu kaznu od dvije godine strogog zatvora. Da apsurd bude tim prije veći, Čikić biva osuđen i za snajpersko djelovanje iako je po nalazima najjačih svjetskih oftalmologa proglašen za bukvalno “slijepu osobu kojoj je neophodan pratilac“! Nakon potpisivanja dejtonskog mirovnog sporazuma, a na insistiranje rahme- tli Alije Izetbegovića, uhapšeni Bošnjaci Sandžaka bivaju oslobođeni, policijska akcija “Lim“ polahko pada u zaborav. Osnovna karakterna crta bošnjačke gluposti zaborav i ovog puta uzima svoj danak i tako otvara vrata za nove zločine. Kada je policijska akcija “Lim“ otišla u zaborav, čak i od lidera SDA, a kada su po- čeli umirati akteri i žrtve pomenutog državnog zločina, Ibrahim se pojavljuje sa knjigom “Gdje sunce ne grije“ i tako skida prašinu zaborava i za sva vremena ostavlja trajni pisani dokument. Jedini takve vrste u Sandžaku! Po prvi put u historiji Sandžaka žrtva za života hrabro odlučuje da opiše torturu koju je prošao. Svjedoči javno u pisanoj formi. Bez straha za vlastiti život i živote svoje najuže porodice. Izlaže smrtnoj opasnosti sebe i vla- stitu porodicu. Jedini razlog po Čikićevom kazivanju za takav postupak leži u Allahovom zadovoljstvu! Ništa više od toga. Država Crna Gora, na čelu sa ratnim i poratnim premijerom Milom Đukanovićem odlučuje da kazni Čikića. Ovoga puta u vidu navodnih “privatnih“ tužbi za klevetu. Or- ganizuju jedanaestoricu bivših zatvorskih čuvara i tuže Čikića za klevetu. Sudija Rahmo Banda jedva čeka da namjeru premijera sprovede u djelo i kazni Čikića. Pune tri godine jadni Rahmo na razne načine pokušava da osudi Ibrahima i tako stekne privilegije kod vlasti. Uzalud montirani svjedoci u liku i djelu Rifata Veskovića i Umera Hadžića. Ad- vokatska Kancelarija Prelević iz Podgorice besplatno brani Ibrahima. Uz Ibrahima staje skoro kompletan NVO sektor i antifašistička intelektualna i demokratska javnost CG. Nažalost, Bošnjaci Crne Gore u žalosno malom broju staju u antifašistički front otpora nazvan “Ibrahim“. Ibrahim je od prvog dana farse i posljednjeg političkog suđenja u Crnoj Gori go- vorio da će ovaj cirkus morati biti prekinut pod pritiskom Europske unije i neizbježnih demokratskih procesa koji moraju zahvatiti i balkanske prostore. Tri godine je Ibrahim potrošio da raširi istinu o zaboravljenom zločinu. Slabog zdravstvenog stanja, ali jake vjere i misli konačno je uspio u tome. Povalio je crnogorsko priručno pravosuđe na kolje- na! Pod pritiskom EU, Crnogorski parlament je morao usvojiti demokratske standarde GDJE SUNCE NE GRIJE 501 civiliziranog ponašanja i izbrisati iz svojih staljinističkih i komunističkih zakona nepo- stojeće djelo. Osnovni sud u Bijelom Polju kojim je predsjedavao Rahmo Banda donio je rješenje o odbijanju tužbe protiv Čikića kao neosnovane. Sudske troškove i ovoga puta kao i bezbroj puta do sada platit će svi građani Crne Gore. Država Crna Gora i na ovaj način štedi Ibrahimove tužitelje i smišlja još neku podvalu Čikiću. Poznajući Ibrahima sigurni smo da će se planina prije raspasti nego on pomjeriti sa svoga mjesta. Izdržao je Ibrahim i mnogo teže momente u životu. Zato ovih dana od strane crnogorskog režima smiješno izgledaju ubačeni špijuni i dezinformatori naroda koji šire laži kako Ibrahim nije napisao knjigu. Navodno mu je “neko“ pomogao u tome. Mi iz Bošnjaci.Net takvim poručujemo: “Naravno da nije Ibrahim, Allah ga je nadahnuo i pomogao u njegovoj plemenitoj namjeri. Ko sumnja u tako nešto neka uskoro pročita treće izdanje Čikićeve knjige koju će izdati Univerzitet u Sarajevu!“ “Koga Allah ponizi, niko ga osim Njega ne može uzvisiti. A koga Allah uzvisi niko ga osim Njega ne može poniziti“, vječna je kur’anska poruka. Zar i ova Ibrahimova pobjeda kod priručnog crnogorskog sudstva i montiranih svjedoka nije od Boga? Samo zahvaljujući ogromnoj vjeri i volji duha Ibrahim je dobio sve dosadašnje bitke. Tako će, ako Bog da, biti i u budućnosti. Od srca ti čestitamo pobjedu, Ibrahime! 502 Ibrahim Čikić

KATARZA IBRAHIMOVA

Autor: Halil Džananović

Po programskoj shemi moja malenkost je trebala da najavi početak književne večeri, (nazvane u predhodnom najavnom tekstu: “Dvadeseto- sma noć”), ali umjesto tog’ iz daleka, u podrhtavajućem smiraju predvečer- ja, u kom je nebo prelazilo iz jedne u drugu boju, iz rumenkaste u jarko cr- venu kao ‘bošnjački odrezak’ ispečen na ražnju kosovskih (zlo)pamćenja, začula se bolna jeka iz knjige: “GDJE SUNCE NE GRIJE”, autora Ibrahi- ma Čikića, s kraja priče, kao s kraja iščupanog srca, odjeknulo je: ‘’Ako bi se javio Bog takve tjelesne građe - sa desnom rukom udovice, sa lijevom rukom siročeta, sa očima punim tuge kao Dubrovnik, sa srcem majke iz Srebrenice ili Sarajeva, udova polomljenih kao Vukovar, ako bi sav imetak nosio u plastič- noj kesi o presječenom vratu kao mostarski Bošnjaci i kosovski Albanci, ako bi se nekim čudom bogojavio takav Gospod, sa toliko nepravo zadobijenih rana i uvreda, ateista koji ispisuje ove redove kleknuo bi pred oltar takvog Boga i molio: Smiluj se na moje ruševine, ljubim ti ruke polomljene i plave oči iskopa- ne i raskomadano srce majke bošnjačke! Otvori nenatrunjene izvore da moja sirota Gora (Crna (op.a.) opere crn obraz, uprljan rukom bezbožnika, koji se i danas, nad grobnicama svojih žrtava, bestidno razmeću lentama i gramotama nevinosti i čistote!’’ Biće, koje prođe kroz takav pakao (Ibrahim Čikić (op.a.) a ipak spasi čistotu srca i duše, zaslužuje da bude: Bog ili Bošnjak!’’ (MILIKA PAVLOVIĆ). Evo, to je moj večerašnji pozdrav Vama Velikomučeniče! To je čovjek (Ibrahim Čikić) koji riječima i djelom, te glasom i držanjem miriše na Džennet. Ibrahim je, nema nikakve sumnje, a ako je ima onda nema nas, prošao svoju katarzu. Katarza je Aristotelov termin, a znači pročišćenje - prosvijetljenje. Aristotel je vjerovao da je upravo ona rezul- tat gledanja tragedije i da povoljno utječe na Grke. POZDRAV ORGANIZATORA: Poštovani književnici, pisci, pje- snici... Hvala vam što ste večeras s nama! Hvala u moje ime i u ime Zajed- nice sandžačke dijaspore za Holandiju. Hvala vam što ste prevalili tolike kilometre da nam večeras predstavite (preko vaših promotora) književno GDJE SUNCE NE GRIJE 503 stvaralaštvo našeg podneblja i naših osjećaja. Hvala vam što ćemo svi za- jedno, nakon promocije, na miru porazgovarati o svemu što bi nas bolji- ma učinilo. I što ćemo još jednom saznati kako duše nahraniti i kako srca napojiti. Jer je poznato da tjelo traži hranu a samim tim i duša traži svoj zalogaj koji se upravo (jednim dijelom) u umjetnosti nalazi. Poštovana publiko, dragi prijatelji, Hvala i vama što ste večeras s nama, jer je kolek- tivna snaga i ljepša i zvučnija a samim tim i snažnija. Hvala IKC-u džemata ‘’Amsterdam’’ koji nam je noćas obezbijedio ove blistavo čiste prostorije. Posebna čast, pa i istinski ponos koji me čini sretnim, je prisustvo Njene ekselencije, ambasadorke BiH u Holandiji, gospođe Mirande Si- dran-Kamišalić. Drago mi je iz jasnih činjenica da je gospođa Miranda, na neki način, i naša ambasadorka. Jer bez obzira na administrativne granice, naša srca, poštovani prijatelji, kucaju istim ritmom. Naša srca, vjekovima, imaju svoju rezonancu a mi imamo pravo da sanjamo o zajedništvu kao jedinom garantu sigurnije budućnosti. Kazao je predsjednik Zajednice sandžačke dijaspore za Holandiju, gospodin Enes Nuhović. ZAJEDNO SMO VEĆA RANA IZ KOJE JE NIKLA SREBRENI- CA; Zatim je moderator večeri zamolio Njenu ekselenciju, ambasadoricu BiH u Holandiji, Mirandu Sidran-Kamišalić, da se obrati prisutnima. Kao i uvjek, na svim važnijim skupovima, njene riječi nagovijestile su nadu da ipak nismo od matice zaboravljeni ili (ned’o Bog) prezreni kako se to po nekad pogrešno da naslutiti. Ambasadorica Miranda je u sažetom govoru naglasila zadovoljstvo svog prisustva na tako značajnoj večeri i govorila, ne kao diplomata, već, kako bi to pjesnik kazao, kao kćer oca naše moderne poezije, Oca ‘’Oca na službenom putu,’’ Oca razumjevanja ovih i onih, Oca nade, jer još dopiru pljesci uz naklone iz Beograda... Oca koji je probudio djecu poezije, probudio Maka, oživio Mešu, te plesao Saraj’vom s iščupanim srcem, dok je njegov Rudo, onako bezglav, diri- govao na obalama Drine bezglavim bošnjačkim tjelima, učeči ih kako se umire na komšijski način, iz potrebe njihove i navike nam naše. Umire daleko od stećaka na kojima jedino nije ispisano iskustvo s onog svijete. Oca koji je najdublje i najbolnije uronuo u rakama Srebrenice, hod’o sa štapom po Saraj’vu i išaretom nam govorio da šutimo, dok ‘Slijepac pjeva svome gradu’. Oca kom su djecu (stihove ko sinove) uzeli a njeg, slučaj- no, u gunguli i borbi za fotelje zaboravili, Oca kom su i snove o nama ljudskijim opljačkali, Oca koji glasom koga više nema, jezikom koji kao pile prima novo perje, u kući koju nema i dalje pjesmu pjeva. Otac ‘’Oca na službenom putu’’ pjevaće u našim srcima dokle god se ne rapuknu od komšijskog pasjaluka i našeg poganluka. NOĆ IBRAHIMOVA: Tokom promocije knjige “Gdje sunce ne 504 Ibrahim Čikić grije” i noć je naglo postala tamna i gusta kao mezarja po Bosni, a Ibra- himovo lijevo oko, na koje ne vidi, se već odavno prolilo, tako da je svo bijele boje, te liči na kolektivni nišan koji mi sami sebi za života podižemo. Hladni od zime koja nadire iz Ibrahimova glasa kao uplašena djeca zavi- rujemo u njegove rane, pucketamo prstma na rukama koji postaju zrnca tespiha... Tiho sam se u sebi pitao, hoćemo li večeras dotaći Ibrahima, kao bića koja se bude iz lažnih snova o bezgriješnosti; hoćemo li se iz njegovih rana vratiti kao ljudi? Hoće li se i u nama, slijedom balkanske logike, probuditi krvožednost? Jer ni on ni mi ne možemo vidjeti da nebo mjenja boju i postaje crveno kao srebrenički odrezak kog su prepržavali na velikom slavlju, ispod kalemegdanske tvrđave u blizini turbeta Alipa- šinog (u Beogradu). Oni koji budu propali kroz Ibrahimove rane, oni koji se iz njih budni ne vrate, neće im vrijediti ni nagrada u vidu Dženneta, oni će i tamo u svojim snovima sanjati pakao i samo pakao! Potresni trenutci kao potmuli tutanj bubnjeva i odjek povampirenih truba koje je u svojoj ‘’Poruci’’ najavio Mehmedalija Mak Dizdar:

...Čekam te Jer te znam Doći ćeš opet jednog dana (Zakleo si se čvrsto na to Na kaležu, na križu, na oštrici mača Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)...

Mene su pržeći slomile tuđe rane, a on, Ibrahim je izašao iz sopstve- ne rane čist i okupan od mržnje i zla. U njegovim ranama još uvjek, uz skiku i bolne ugrize, reže podivljali čopori, dok talasi mora dosoljavaju brazgotine na puknućima koja ne znaju zarasti, a munje se, svojim sjajnim repovima, češu o njegovo merhametli (u bol uramljeno) lice, kao da ga i nebo želi dotaknuti, nebo nevinošću prozračno, puno beskrajnih snova koje mu se obećalo za vrijeme tamnovanja, mučenja i poniženja što ga samo poseban nakot zna kreirati. On, čovjek ili kamen, on se žrtvovao, ne za ljudski rod koji to ne zaslužuje, već za istinu po kojoj mi iz divljine nismo blizu ni čovjeku a samim tim ni Tvorcu ove bolne iluzije... Ibrahim Čikić je pokret budućnosti, bolan odjek prošlosti koja još traje, nebeski glas sadašnjosti. Ibrahim mi je još jedna najubjedljivija potvrda da je čo- vjek potomak životinje ili glas vaseljenje. Brojati mrtve, uz ove polumrtve, Bošnjake i rane po Ibrahimovoj duši, isto je kao po nebu brojati sagorjele zvjezde, iz čijeg pepela će, tako kažu, da se rađaju nove i sjajnije zvjezde, na radost neba i onih što pod njim lutaju, tonući u tuđe duboke rane bol- GDJE SUNCE NE GRIJE 505 nije od istine koja je s one strane ove iluzije. SULEJMANOVI “BOGUMILI SANDŽAKA”: Sulejman Alič- ković se predstavio sa knjigom: ‘Bogumili Sandžaka’. Obavještavajući prisutne, odmah na početku, da je prvo izdanje rasprodato. Sulejman je zanimljiva ličnost, etnolog koji se već duži niz godina bavi istraživanjem bogumilstva to jest bošnjaštva na prostorima njegova, kako reče, voljenog Sandžaka. Dug je period, kazat će Sulejman, u kom su Bošnjaci kroz siste- me obrazovanja uz falsifikovanja historijskih činjenica, uzimanjem koje- kakvih legendi kao nepobitnih istina, ubjeđivani da oni nemaju svoje sop- stveno porijeklo, svoju prošlost, već da su oni islamizirani Sloveni (Srbi će reći ‘Srbi muslimanske veroispovjesti’, a Hrvati će reći da su Bošnjaci “hr- vatsko cvijeće... Svoju prvu knjigu ‘Bogomili Sandžaka’ (osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka) objavio je 2008. godine. Zatim nas je podsjetio na minule vjekove u kojima su bošnjačka podneblja, vještinom dželata na iškolovan način, (‘Ćeraćemo se još’ Matija (i bratija Mečković) davljena i na oba križa zakucavana. Na vjekove o kojima ima sve manje interesa, jer i nas sve manje ima, odnosno sve više nema. OSVJEŽENJE I PAMĆENJE: Uslijedila je pauza na kojoj je, nakon ‘osvježenja pamćenja’, uslijedio trud i otvoreno srce predsjednika IKC- džemata ‘Amsterdam’ Hakije Rešića, te njegovih saradnika da prisutne usluže hladnim sokovima i toplom kafama, da nas i na taj način trgnu iz kolektivnog šoka u koji nas je smjestila knjiga Ibrahima Čikića: ‘Gdje sun- ce ne grije’. Naravo, na usluzi nam je bio i glavni organizator ove večeri, kakva se do sad ne pamti u Zemlji kraljice Beatrix, predsjednik Zajednice sandžačke dijaspre za Holandiju, Enes Nuhović, zajedno s Fakom i Džafe- rom Džigal, te ostalim saradnicima, SAFETIN “MELEK RABIJA”: O njenom stvaralaštvu, preciznije o romanu ‘Melek Rabija’ govorili su ljudi iz publike koji su već pročitali ovu knjigu kojom je Osmičićka najozbiljnije na sebe skrenula pažnju. Moja malenkost je podosta toga napisala o romanu ‘Melek Rabija,’ tako da ću se, na neki način, samo prisjetiti već kazanog, odnosno zapisanog: Svojevrsni Duhovni vjetar “El Nino” koji u svom prozirno plavičastom oblaku nosi sadržaj romana “Melek Rabija”, potpisanim Safetom Osmičić, zapuhao je na dijasporskom stvaralačkom nebu. Pa svojom snagom koja se ogleda u okupljanju naših ljudi, prognanika u tuđe avlije i u tuđe snove, stvara sna- gu samospoznaje. U njoj bh. čovjek ponovo na način radoznalog čitaoca, te svojevrsnog zaljubljenika u umjetnost - uopće, dotiče, vraća se, i gleda sebe u minulim vremenima, uči se na svojim i na pradjedovim greškama, obećavajući sebi (dok čita) da neće ponavljati rasipnički život glavnog ju- naka, da neće izazvati bol koji glavna junjakinja trpeći uspjeva da nadraste, 506 Ibrahim Čikić svojm gordošću, primljenom od surovo lijepih krajolika, koje autorica ba- roknim umjećem pretvara u ‘najživlje’ fotografije, toliko vjerodostojne da ih prosto vidimo i uživamo u njihovim bojama mirisima i slobodi kojom odišu. Dakle, (glavna junakinja) Rabija je od onih koji ne prestaju moliti, te kad shvate da je uzaludnost trajanja prazan hod bespućima nestvarnog, ponadaju se da će im molitve biti uslišene kad zauvjek iščeznu iz doline suza, nespokoja, plamena mržnje i divljačkih urlika. Tako se sve okovalo u okvir slike koju nema ko da rastumači. Za jedne, Bog je (bez obzira na naša (ne)djela) nepresušan izvor milosti i topline, a za druge, one što “u ime svog boga” ostavljaju iza sebe palež i garež, nezaustavljivo opaki tiranin s neba. Ni jedni ni drugi nisu u pravu. ‘Melek Rabija’’ je priča o biblijskom prokletstvu žene. Poučno štivo, kakvi ne bi trebali da budemo, ako uopće jesmo? Roman o ljubavi, filozofija života, hronika palanke(i), te uzalud- nosti patnje. Roman o posrtanju i dizanju, ne iz inata, već da bi se još jed- nom palo. Psihologija duše po kojoj je rana jedina brazda iz koje se niče. Roman sebi i dragim ljudima, kao nauk i/ili samoopravdanje, jer samo je uzvišena bol istinsko postojanje. ZAŠTO NE UMUKNEŠ PRED IBRAHIMOM?: Eh, poezijo izvi- toperena, kibernizovana, erotizovana... s jedne, te epsko pećinska s druge strane, nabijem te ne pergament, na tatoirane silikonske kože, na zgulje- ne kože - naživo, na zasoljenje rane... Zašto ne umukneš pred Ibrahimom (Abrahamom) zašto se tvoja naherena slova ne počnu sama kidati i poput meteora zasipati u naše krmeljive duplje gdje bi trebale biti oči...Zašto neki naučnici, (fizičari, astrolozi, genetičari, demagozi) ne kaže da smo mi crne kosmičke rupe, prazne vreće, gladni potrošači, spužve natopljene lažnim vjerništvom i čojstvom, crni šlaufi zmijske konstrukcije koji su po- pili Ibrahimov vid. Možda je neko od vas i uspio da napiše najpotresniju priču-pjesmu, ali da je preživio tu priču, pjesmu..., kao što je Ibrahom pre- živio, sigurno nije. U prostorijama IKC - džemata Amsterdam u kojima je te noći treperila dova za one što su prošli, nada(e) za one kojih sve manje ima, leden uzdah, Ibrahimova suza iz oka koje ne vidi životinje s maska- ma ljudskih likova... završena je najglasnija i najpotresnija manifestacija sa stihovima nade i opomene. Sa po jednom pjesmom u nijemoj tiši predpo- noćnog Amsterdama, Safeta Osmičić i Nurija Hajdarović završili su ovu noć sa porukama o budnosti i nadi u bolje sutra. Ne vjerujem u nadu bez ljudi, jer oni su ti koji je stvaraju. A ljudi je sve manje i manje. IMA LI SMISLA GOVORITI POSLIJE IBRAHIMA ČIKI- ĆA? Došavši kući spalio sam sve ‘’našvrljano’’ što je iole mirisalo na sop- stvenu bol. Oduzeo sam sebi pravo da me boli. Sve moje rane odbolovao je Ibrahim, među žicama, na mokrom betonu, među akrepima što se kote GDJE SUNCE NE GRIJE 507 na obroncima vlažne zemlje iz koje izvire krv...Kad pustim posljednji uz- dah to neće biti moj već Ibrahimov uzdah. Ima li iko da mi oprosti što sam griješio misleći da je moja fizička patnja najteža, naročito tokom povrat- ka iz sedmodnevnog nesna među mrtvima. Prijatelju, prestaneš li, nakon ovog, pisati svoju pećinsku poeziju, posumnjaće da si poludio. Nastaviš li, otklonićeš svaku sumnju u to. Zbilja, najiskrenije, ima li smisla pisati po- slije Ibrahima? Ima li smisla pitati: Zašto oni po Bosni toliko kopaju, šta siju? Jer oni ne siju, već iskopavaju posijano. A o kakvim se usjevima radi? O kostima bez mesa! Pa što ne traže sijače- zločince? Zapitaće se svi razu- mni, ako ih još imade? To je zaludan posao - odgovoriće neko, jer zločinci i dalje sami niču, u nama, i oko nas! Mi smo se kroz vjekove toliko srodi- li sa zločinom da se u predahu ‘’nebeskih ratnika’’ dok se odmaraju, da kame dooštre, rakije dospu, voskom premažu... sami gonimo iz rata u rat. Evo, polomio sam sve olovke, naslućujući da ću ostati nedorečen. Neću stići ni da se potpišem a ruke se stežu u pesnice! Priseban, tek toliko, da još znam da sam sin rahmetli Mehe i rahmetli Fatime. Oca još nisu našli, dok majci fali puno kostiju ko krvnicima naših krikova! Ima li smisla govoriti poslije Ibrahima Čikića? pitam se dok koncert počinje, moje ruke su čeki- ći a stol nakovanj, između je crna tastatura, kao najcrnja mramorna ploča, kao nebeska ploča koja puca nad Paganskim poetom Denisa Dželića, na ukletom bošnjačkom, maglama ko zavojima umotanom, raspolućenom nebu. Slova već pršte! Lomim dio po dio, mene su sjećanja, crvena kao me- sarevi snovi, odavno polomila. Lomim! da ne bih mogao nikad ništa više, ( jer nema se kom ), zapisati. Ako neko sve ovo ipak pročita i ako ostane sanjar iz boljeg juče, onda je on svoje sutra zijanio i halalio onima koji ima- ju šupalj zub pamćenja, zmijsko tjelo, i nebeski oreol, nacrtan na zidu bo- gomolje u kojoj je tajno donešena odluka da se ponovi Velika Inkvizicija. Nikada više neću moći biti prisutan ni na jednom skupu gdje je riječ o Čikićevom djelu i bilo čijoj drugoj prozi, pa makar to bili sve sami nobe- lovci, koji, uostalom, pomalo tuknu na barut a barut na trulež raspadanja, a trulež na izumrlu duhovnu hranu nadanja: Da će svijet na tobe i da će njihala strave u muzejske sobe. Odričem se autorstva ovog zapisa, u korist Ibrahima Čikića, autora najpotresnije knjige koju je moja, dosad-dvaput odumirana, ruka dotakla. Jer, osim riječi koje je sudbina u meni posijala, kao što crne mantije siju klice mržnje, nemam ništa. Nemam ništa osim riječi nerotkinja iz kojih će nakon, ponovnog progonstva iz bjednih želja čovjekova ega, te ponovnog sunovrata u duboke šutnje, siguran sam, klijajući nicati krikovi. (BHMa- gazin.com) 508 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 509

D) D O K U M E N T I I F O T O G R A F I J E 510 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 511 512 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 513 514 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 515 516 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 517 518 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 519

Ibrahim i Florens Artman

Ibrahim, Biljana Jovićević, Milika Pavlović, Dragan Prelević 520 Ibrahim Čikić

Ibrahim i Petar Komnenić

Ibrahim i Senad Hadžifejzović GDJE SUNCE NE GRIJE 521

Promocija u Podgorici 13. 11. 2008.

Promocija u Sarajevu 04. 05. 2010. 522 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 523 524 Ibrahim Čikić

Promocija u Luxembourgu 2011.

Promocija u Amsterdamu 2011. GDJE SUNCE NE GRIJE 525

Avdo Huseinović, Ibrahim, prof. dr. Smail Čekić, prof. dr. Faruk Dalagija

Ibrahim i Reis-ul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić 526 Ibrahim Čikić

Ibrahim i Esad R. Krcić GDJE SUNCE NE GRIJE 527

E) R E C E N Z I J E

1. Recenzije prvog i drugog izdanja 528 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 529

Rukopis pod naslovom “Gdje Sunce ne grije” autora Ibrahima Čikića u prvome redu predstavlja autentično i potresno svjedočanstvo o stradanjima Bošnjaka tokom netom minule krvave agresije izvršene nad Bosnom i Hercegovinom i njenim temeljnim narodom - Bošnjacima. Da kojim slučajem ne pripadamo tako malom, autohtonom europskom narodu islamske provinijencije i da naša povijest nije krvavim alfabetom ispisana i cijelim nizom genocida isperiodizirana, pomislili bismo kako se naslov rečenog rukopisa razmeće sa raskošnom metaforom i simbolič- kim jezikom kakav je bio primjeren Henry Corbinu, Goetheu, Meistern Eckhardtu i drugim velikim europskim hije raticima koji su takvim i slič- nim metaforama i simbolizmima dodirivali sami vrh onog metaflzičkog ili su ocrtavali prefmjene unutarnje konture hijerohistorije najnjegovanije ljudske duše. Ali, nažalost, nije riječ o takvoj vrsti metafora, simbolizama i duhovnih pustolovina, nego je, naprosto, riječ o zlosretnoj sudbini koja je individualno i kolektivno zadesila Bošnjake na Balkanu i, zamalo, ih uvela u završni ciklus njihova višestoljetnog stradavanja od iste kame i od istoga dželata. Iznoseći svoja osobna bolna iskustva u svom vlastitom stradavanju i stradavanju svoje sabraće i svojih sapatnika, Ibrahim Čikić, zapravo, samo još jednom posvješćuje činjenicu kako Bošnjaci, makar autohtoni europski narod, čiji duhovni bitak je u svom ovdašnjem višestoljetnom bitisanju oz- biljio najraskošniji egzistencijalni sraz svoje religijske kulture i najboljih du- hovnih upliva europske kulture i tradicije, žive baš na onom kontinentu koji je u podjednakoj mjeri posvjedočio svu svoju slavu i veličinu, ali i svu svoju bijedu, barbarizam i pojedinačni i komuntarni moralni sunovrat. Makar je to kontinent čija civilizacija se danas neukusno hvasta tekovinama demokracije, ljudskih prava, socijalne pravde, slobode, jednakosti i ljudskog dostojanstva, valja podsjetiti da je donedavna taj isti kontinent u istoj svojoj kulturnoj i civi- lizacijskoj kolijevci, u kojoj je odnjegovao rečene tekovine moderne europske civilizacije, ljuljuškao najstravičnije “ideale” svoje povijesti poput Inkvizicije, križarskih ratova, fašizma, genocida, incesta, pedofilije i nekih drugih teških ljudskih poroka i izopačenosti. Ukoliko moramo slijediti logiku kako su sva moderna dostignuća europ- ske civilizacije porođena kroz one užasne “ideale” Europe, valja nam neumit- no, tragom iste te logike, bolno naslutiti kako će postojeće tekovine europske civilizacije, u svojoj budućoj dozrelosti i ocvalosti, opet se neizostavno preta- knuti u svoje suprotnosti i kaliti u nekoj novoj inkviziciji, fašizmu, genocidu i križarskim vojnama. Čini se da europska povijest, koliko god teži da se razvija 530 Ibrahim Čikić po linearnom biblijsko-hegelovskom obrascu, pokušavajući napredovati od su- bjektivnog, preko objektivnog do apsolutnog duha, gotovo redovito se ozbilju- je u nekoj vlastitoj cikličnoj samoposuvraćenosti ili spiralnom samoizvijanju iz ciklusa renesanse i prosvjetiteljstva u ciklus fašizma, genocida i inkvizicije, i sve tako ukrug. Krvava drama Balkana, a napose Bosne i njenog temeljnog europ- skog, muslimanskog naroda na kraju dvadesetog stoljeća, najbolji je pokazatelj i svjedok tome kako europski kulturni, politički, nacionalni i građanski identitet uvijek raste na duhovnom humusu sedimentiranom po slojevima: red demo- kracije i ljudskih prava, potom red genocida, fašizma i inkvizicije. A što se tiče rukopisa autora Ibrahima Čikića, on je samo još jed- no plauzibilno svjedočanstvo tome i još jedan udar povijesnoga klatna o našu vlastitu svijest i savjest, tek koliko da nas podsjeti da ni naša ovdašnja muslimanska povijest i hijeropovijest neće biti drukčijim ciklusima peri- odizirana doli onim istim kakvi iscrtavaju povijest i civilizaciju europskog kontinenta. Sarajevo, 20. 04. 2007. Prof. Dr. Rešid HAFIZOVIĆ GDJE SUNCE NE GRIJE 531

Pročitaćete knjigu “Gdje sunce ne grije”, Ibrahima Čikića. I bićete tužni, bićete bijesni. Tužni, jer se takva nepravda i bol, eto, mogu desiti ljudima, i bijesni jer ćete znati da niti jedan od onih koji su osmislili i odglumili pred- stavu u kojoj su, kao u kakvoj infernalnoj lutkarskoj predstavi, vukli konce laži i igrali se ljudskim životima i istinom, neće pred zemaljskim sudovima odgovarati za ono što je učinio. Nekoliko pitanja, ipak, treba postaviti hladne glave, i pokušati odgo- voriti na njih. Zašto su ovakve stvari bile moguće u Crnoj Gori? – tako glasi prvo. Šta je to bilo u ljudima, pa su bili spremni da povjeruju da je stoprocentni invalid namjerio da stvori nezavisnu državu Sandžak? Isto ono što je koljače, onomad, uvjerilo da su srebrenička djeca, ti meleci od suza, zli neprijatelj kojega bez treptaja oka, bez drhtaja ruke treba ubiti? Da je bošnjački grijeh tako velik da osveta (čija? u čije ime? čijim ovlašte- njem?) mora biti nestanak tog naroda u slapovima vlastite krvi? Proces koji je vođen protiv Čikića i ostalih nevinih ljudi optuženih za terorizam bio je nastavak rata drugim sredstvima. Ovi nevini ljudi osu- đeni su iz istog razloga iz kojeg su njihovi nevini sunarodnici u Bosni ubi- jani. Sve je to bio dio istog zločinačkog poduhvata. I da, Crna Gora jeste učestvovala u tom zločinu. Konačno: zašto su ovakve stvari i dalje moguće u Crnoj Gori? Zašto se prošlost ponavlja, pa se danas umjesto bošnjačkim sudi albanskim tero- ristima, koji su ustanak, umjesto u Sandžaku, tužitelji kažu, naumili dizati u Malesiji? Zato što je vlast u Crnoj Gori ista. I zato što je narod u Crnoj Gori isti. Ista ona ravnodušnost za tuđu nesreću, ista ona spremnost da se oči zatvore pred očitom nepravdom, isti onaj strah da se progovori i svjedoči o sramoti i zlu koje smo imali onda, imamo i danas. Uvijek se zlo i nepravda dešava nekom drugom. A silnika je bolje ne ljutiti. Pa neka svoje iskali na drugome, možda će poštedjeti mene, misle ljudi. Ali neće. Sila navikla da nekažnjeno čini zlo nikada neće promijeniti svoju prirodu: ići će ona dalje, do posljed- nje kuće, do posljednjih vrata, do posljednjega od onih koji su smatrali da je bolje, da je mudrije, ćutati i trpjeti. Zato, jer ima tako mnogo onih spremnih da budu slijepi na zlo koje se čini drugima, bilo je moguće da Ibrahim Čikić bude nevin hapšen, nevin zlostavljan i nevin utamničen. Svako od onih koji su učestvovali u mašineriji zla koja ga je pokušala – i nije uspjela – samljeti, 532 Ibrahim Čikić znao je da je nevin. Njihov grijeh je utoliko veći. Zlo i nepravda koji su učinjeni Ibrahimu Čikiću, ljudima kojima je suđeno po istoj optužnici, ljudima koji su sa njim tamnovali i, konačno, njegovom narodu, svoje namirenje neće naći pred zemaljskim sudovima. Čikić zna koja je konačna sudska instanca u njegovom slučaju. Njegova knjiga - tekst je pune i iskrene religiozne posvećenosti. Kao vjerujući čo- vjek, on zna da je Bog, između ostalog, i beskrajna, kako kaže Peter Slo- terdijk, banka srdžbe i, važnije, banka pravde. Iz te riznice na koncu će biti zahvaćeno. I svakome - a malo kada je ta toliko puta ponovljena rečenica zvučala tako utješno i spasonosno kao u slučaju žrtava i dželata bosansko- ga rata - dodijeljeno onako kako je zaslužio. Andrej NIKOLAIDIS Novinar i publicista 2008. Ulcinj GDJE SUNCE NE GRIJE 533

Knjiga Ibrahima Čikića “Gdje sunce ne grije“ na najbolniji način podsjeća da je od svih poimanja sudbine, religijske i društvene, najgora balkanska. To nije sudbina koju nam Bog zapiše rođenjem, niti sudbina koju sami ispisujemo činjenjem, to je balkanska sudbina koju nam živi, nedostojni ljudi ispisuju sudeći samo po imenu, koje čak sami ne biramo. Nomen est omen - Ime je znak...Ibrahim. Kur’an govori da Ibrahim nije bio ni hrišćanin ni Jevrej, nego potčinjeni hanif i da nije bio idolopoklonik. (Sura Ali ‘Imran, ajet 67) Prema ovom opisu, Ibrahim je bio primodrijalni čovjek u univerzal- noj predanosti Božanskoj stvarnosti prije njene fragmentacije u religije odvojene jedne od drugih razlikama u formi. Ibrahim Čikić, božji sluga, osjetio je najsuroviju sudbinu svoga ime- na od (ne)ljudi bez identiteta- taocima tek mita o moralu i državne politi- ke u zemlji natopljenoj krvlju drugačijih, a ne lošijih od sebe. Iako je rastao uz predanja o stradanjima, Ibrahim je nastavio suživot sa svima u Bijelom Polju. Vođen univerzalnim vrijednostima, ljudskim, civilizacijskim...živio je sa prijateljima, i njihovim razlikama. Živio je u miru, sa onima koji su mu zarad besramnih ciljeva uzeli oči, ali ne i vjeru u istinu. Na pravdi Boga i nepravdi ljudskoj. Čini se da je nepravda general- no i proizvoljno svrstavanje individua u kolektivne torove, na neviđeno. Medijska dramaturgija tih godina u Crnoj Gori ponudila je naciona- lizmu slobodu djelovanja. Filozof Adorno je taj mehanizam shvatio još 30-ih godina, analizirajući fašističku propagandu: Hitlerova je poruka lažni poziv na prestup: “Ispunja- vaj moja naređenja i zauzvrat ćeš moći da radiš šta god ti je volja: da ubijaš, kradeš, siluješ...“ Nasilje je bilo najobičniji rezultat propagande, to jest jezičkog nasilja. Izmišljeni su muslimanski teroristi, koji su bili prijetnja ideološkim i nacionalističkim integralistima. Tadašnja, tj. današnja vlast, raspa- la u moralnom blatu i beznađu, kreirala je državnu politiku nasilja nad neposlušnim i onima koji su se oglušili o njihov poziv. Dali su legitimitet nasilju, mržnji, lažnim sudskim procesima. Sistemska nepravda- sistems- ko kršenje ljudskih i građanskih prava i sloboda. Dodatni gnijev izazivala je spoznaja da učinjena nepravda neće oslabiti one koji su i dalje ljubili samo istinu i prezirali njihovu osionost. 534 Ibrahim Čikić

Nepravda boli više od bilo čega. Vrhunska nepravda je u Crnoj Gori činjena tamo gdje joj se sudi. Politički proces, u kojem su učestvovali od državnog vrha, sudija, medija do policajaca okončan je vulgarnim pomi- lovanjem nedužnih. Još jedna farsa u zemlji istitucionalnog mraka i ljuds- kog sljepila goreg od Ibrahimovog. Onima koji su osmislili cijelu ujdurmu i onima koji su vršili torturu nad tadašnjim liderima SDA niko nije sudio. Ni javnost, ni sudovi. Pro- ces lustracije nikada nije započet, iako su visoki tadašnji državni funkcio- neri, sudije i policajci na istim ili češće višim pozicijama. Valjda su to i zaslužili?! Na sceni je kontralustracija i pranje biografija. Pišući nove isto- rije, sebe nazivaju mirotvorcima i humanistima, zorno kačeći na reveru ordenja za nedjela. Knjiga Ibrahima Čikića, pored bolnog prisjećanja i tragične ispovije- sti, baca prkosno u lice čitaocu provokaciju, motiv za promišljanje, zavjet za nezaboravljanje. Čikić, sa vjerom u Boga i njegovo spasenje, nudi i či- taocu spas snažeći volju. Njegova knjiga nije samo pisani trag o jednom vremenu i sudbini “imena“ koje nosimo, ona je odlučnost hrabrog čovje- ka da spriječi da ćutanje ne nadglasa istinu. Miodrag ŽIVKOVIĆ Predsjednik LS CG 2008. Podgorica GDJE SUNCE NE GRIJE 535

Vama poštovani velikomučeniče gospodine Ibrahime Čikiću

Ja sam ateista, a vi Vjernik, no nadam se da mi nećete zamjeriti i ja imam vjeru. Citirat ću Vam jednu sekvencu iz rukopisa knjige koju pripre- mam za objavljivanje: “Ako bi se javio Bog takve tjelesne građe – sa desnom rukom udovice, sa lijevom rukom siročeta, sa očima punim tuge kao Dubrovnik, sa srcem majke iz Srebrenice ili Sarajeva, udova polomljenih kao Vukovar, ako bi sav imetak nosio u plastičnoj kesi o presječenome vratu kao trebinjski Bošnja- ci i kosovski Albanci, ako bi se nekim čudom bogojavio takav Gospod, sa toliko nepravo zadobijhenih rana i uvreda, ateista koji ispisuje ove redo- ve kleknuo bi pred oltar takvoga Boga i molio; smiluj se na moje ruševine, ljubim ti ruke polomljene i plave oči iskopane, i raskomadano srce majke bošnjačke! Otvori nenatrunjene izvore da moja sirota Crna Gora opere crn obraz, uprljan rukama bezbožnika koji se i danas, nad grobnicama svojih žrtava, bestidno razmeću lentama i gramotama nevinosti i čistote! Biće koje prođe kroz takav pakao, a ipak spasi čistotu srca i duše, zaslužu- je da bude – Bog ili Bošnjak!” Evo, to je moj pozdrav Vama, velikomučeniče!

Milika Pavlović Književnik i publicista Januara 2009. Bar 536 Ibrahim Čikić

GDJE SUNCE NE GRIJE 537

R E C E N Z I J E 2. Recenzije trećeg izdanja 538 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 539

IZUZETNO SVEDOČANSTVO Recenzija za knjigu sećanja Ibrahima Čikića Gdje sunce ne grije

Ratne 1994., u Bijelom Polju, vrh crnogorske vlasti, uz odgovarajuću medijsku, političku i policijsku torturu, sproveo je montirani sudski proces protiv dvadesetjednog funkcionera, aktiviste i simpatizera SDA (Stranke demokratske akcije), tada najjače stranke Muslimana/Bošnjaka u Crnoj Gori. Među optuženima je bio i Ibrahim Čikić, (polu) slepi Bjelopoljac, čovek, vernik, označen od strane vlasti još i kao snajperist. Još tada, ovaj poslednji, malo je reći cinični detalj, toliko karakterističan za jednu krajnje beskrupuloznu vlast, privukao je pažnju crnogorske i šire antiratne i demokratske javnosti. Već sledeće godine, pod uticajem dejtonskog mirovnog paketa, svi optuženi i osuđeni, dobili su pomilovanje. Ali ne i pravno zadovoljenje. Ovo poslednje najbolje će pokazati upravo ova knjiga Ibrahima Čikića. Četrnaest godina posle, kada je na čitav slučaj počeo već i da pada zaborav, Ibrahim Čikić je objavio Gdje sunce ne grije, u kojoj je konkretno, detaljno i potanko, opisao svoje stradanje 1994. A onda su, od strane one iste, u najvećoj meri nepromenjene vlasti, u prevarnoj formi “privatnih tužbi“, usledili novi talasi političkog progona njenog autora, koji bez prekida traju, evo, do današnjeg dana. Knjiga sećanja Ibrahima Čikića Gdje sunce ne grije, predstavlja izuzetno svedočanstvo o jednom teškom iskustvu i vremenu. U ovoj recenziji, ističem samo tri najvažnije dimenzije ove njene izuzetnosti. Najpre, to je njena izuzetna DOGAĐAJNA I LIČNA DIMENZIJA. Dramatično, uverljivo i autentično svedočanstvo o stradanju, otporu i prkosu jednog izuzetnog čoveka. O arhetipskoj borbi između dobra i zla. I o pobedi onog prvog, kada se ne žale napor, život i žrtva. Zatim, to je njena izuzetna ISTORIJSKA I POLITIČKO- 540 Ibrahim Čikić

PRAVNA DIMENZIJA. Po svim svojim bitnim političkim i pravnim elementima, naime, bjelopoljski montirani proces iz 1994., sa progonom Ibrahima Čikića i njegovih sapatnika, sve do današnjeg dana, bio je i ostao – deo najvećeg, nekažnjenog i nezastarivog zločina genocida i drugih ratnih zločina. U tom smislu, svedočenje Ibrahima Čikića u ovoj knjizi, je neposredno, verodostojno i relevantno, da neposrednije, verodostojnije i relevantnije ne može biti. A produženi progon Ibrahima Čikića, samo još jedan dokaz o pravom stanju stvari u današnjoj Crnoj Gori. O tome kako u ovoj, ni dan danas, 2012., ne samo da nije sprovedena lustracija zločinačkih vrhova vlasti, nego se i dalje sprovodi produženi progon ili kontralustracija onih koji, kao Ibrahim Čikić, ne prihvataju da ćute ili zaborave. Što sve, opet, predstavlja samo produžavanje onog najvećeg i nezastarivog zločina genocida vlasti. Najzad, ova knjiga ima i izuzetnu DUHOVNU I CIVILIZACIJSKU DIMENZIJU. Odlučujuću snagu da izdrži i muke koje najveći broj ljudi nije u stanju da podnese, Ibrahimu Čikiću je dala vera. Zbog toga je ova knjiga na tragu velikih svetih knjiga, Starog i Novog zaveta, Kurana, i drugih. Ona pokreće najveća, višemilenijumska, civilizacijska pitanja našeg vremena. Pitanje odnosa između čoveka i čoveka, čoveka i boga, vere i sumnje. Pitanje velikih religija, religije i ateizma, religije i drugih duhovnih sistema. I pitanje nove velike duhovne obnove, konvergencije i alternative. Zbog svih ovih njenih izuzetnih osobina, knjiga sećanja Ibrahima Čikića Gdje sunce ne grije, zaslužuje našu najveću pažnju, podršku i uvažavanje. A njen autor, kao i njeni izdavači, i svi drugi koji su doprineli njenom objavljivanju, naše najiskrenije čestitke.

Prof. dr. Milan Popović, Redovni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici Podgorica, 15. februar 2012. GDJE SUNCE NE GRIJE 541

Da li imamo pravo ovaj rukopis nazvati samo autentičnim i potresnim svjedočenjem, kada je autor u njega uložio mnogo više od običnih fakata.Šta reći kada se i sam Čikić pita “Oni koji su kadri sve to uraditi ne smiju se nazvati ni stokom jer su gori i od same stoke...“.Da li ovaj rukopis imamo pravo, diveći se njegovoj autentičnosti samo nazvati svjedočanstvom, stavljajući tačku na nešto što se dogodilo i što će se ponovo dogoditi ako ozbiljnije ne pogledamo u historiju. A histrorija se ponavlja, zar ne... Zar se i Čikić ne pita, govoreći sam sebi “Pazi se dobro, dok te pamet drži, izdrži a ako ostaneš bez nje onda te niko kao ludog niti može, niti ima pravo optužiti...!“.Ova rečenica kao i mnoge prije i poslije nje sugerira još na samom početku kako je ovdje mnogo više od rukopisa koji možemo svrstati pod običnost jezivog svjedočanstva.No, i sam se pitam koliko time pojednostavljujemo svu strahotu na koju Ibrahim opominje, kazuje ponekad i sam nesvjestan: da li se to sve njemu kao što reče Avdo Sidran, ...isponadogađalo... A jeste? Sudbina je za jedne bila mnogo surovija nego što bismo pomislili da je uistinu takva! Ibrahim Čikić ovim rukopisom daje jednu drugu dimenziju, pruža i odgovore koje vrijedi pročitati i tamo gdje ih nema...gdje se samo naslućuju radi britkosti Ibrahimovog kazivanja.Zbog svega toga ovo nije, kako rekosmo, samo potresno svjedočanstvo...Ovaj rukopis je više od toga jer je “slavna klatež“ u svoj svojoj jadnosti pokazala što mogu uraditi gori od najgorih.Umjesto da im se divi, ili ko zna što, Ibrahim ih tako hladnokrv- no nabraja poistovjećujući se sa zlom koje su nanijeli Bošnjačlom narodu. Netreba iznenaditi kada zbog siline zla koje ga je snašlo autor kao pripovjedač uzima daha kako bi nastavio.U tim momentima, što je zadivljujuće,vraća se u normalu pojašnjavajući značaj toliko korištene taktike toplo-hladno.Kažemo ne staje, jer njegova borba za život trajala je upravo onoliko koliko je odlučio.Naravno, to se nigdje ne vidi, nigdje ne može pročitati ali može saznati jer je pripovjedač tako htio...

Stamenko Fišer Novinar i publicista Sarajevo decembar 2011. 542 Ibrahim Čikić

GDJE SUNCE NE GRIJE 543

S A D R Ž A J 544 Ibrahim Čikić GDJE SUNCE NE GRIJE 545

S A D R Ž A J

Predgovor...... 5

PRVI DIO

S J E Ć A N J A

Djetinjstvo...... 15 Stvarnost…...... 25 Hapšenje …...... 27 Put za Foču…...... 31 Krvnici nemaju milosti...... 37 Elektrošokovi ...... …...... 43 Četnik početnik …...... 49 Nismo te doveli na odmor …...... 55 Ima li kraja? …...... 57 Strijeljanja i klanje …...... 59 Moramo ga ludim napraviti…...... 61 Sina smo ti zaklali …...... 63 Zatvorski doktor...... …...... 67 Ćelija br. 6 …...... 69 Prva posjeta …...... 75 Pa on se i ovdje Bogu moli! ...... …...... 79 Prva šetnja …...... 87 Na njemu nema tragova sile…...... 93 Je li to onaj Tomo? …...... 99 Drugo lice ćelije …...... 107 Nije teška robija nego robijaši ...... …...... 117 Prvo kupanje ...... …...... 123 Crvi iz očiju …...... 129 Odlazak u Podgoricu ...... …...... 135 Kapa na koljenu…...... 141 Posjeta Crvenog krsta …...... 149 Pravi put …...... 155 546 Ibrahim Čikić

Štrajk glađu …...... 163 Pripreme pred suđenje …...... 167 Iščekivanje …...... 171 Bubrege ću ti odvaliti …...... 175 Lobanju ću ti otvoriti …...... … ...... 181 Prvi dan suđenja ...... …...... 187 Ti si na redu, Čikiću …...... 193 Dokazni postupak …...... 199 Završna riječ…...... …...... 205 Primjeri čojstva i junaštva …...... 209 Presuda ...... 213 Poslije mraka boli i svjetlo ...... …...... 217

DRUGI DIO

P R I L O Z I

A) SUDSKI SPISI 1. Optužnica...... 223 2. Presuda …...... 244 3. Žalba Višeg tužioca .…...... …...... 335 4. Presuda Vrhovnog Suda Crne Gore .…...... 341

B) ŠTAMPA...... 357 C) INTERNET...... 482 D) DOKUMENTI I FOTOGRAFIJE...... 505 E) RECENZIJE...... 523 1. Recenzije prvog i drugog izdanja...... 523 2. Recenzije trećeg izdanja...... 533 GDJE SUNCE NE GRIJE 547

Z A H V A L E

Ova knjiga nije mogla biti napisana i objavljena bez susretljivosti znatnog broja ljudi kojima izražavam zahvalnost. Na prvom mjestu zahvalu upućujem Fehimu Kajeviću i Safetu Sijariću. Oni su me ohrabrili da svu moju tugu i noćne more stavim na papir, kako bih bar djelimično skinuo teret sa duše. Kada su mi se prsti spustili na tipke i misli počele pretakati na papir, tu moram posebno da pohvalim strpljivost supruge Rabije, sina Alija i kćerke Nudžejme. Mjesecima su morali pokušavati zaspati (poslije pola noći pa do zore) uz lupkanje prstiju po tipkama. Što je knjiga ugledala svjetlost dana sve pohvale (ali doista sve) idu Borisu Raonići i Inicijativi mladih za ljudska prava Crne Gore. Da bi knjiga doživjela i drugo izdanje mnogo su zaslužni recezenti: Akademik Rešid Hafizović, Andrej Nikolaidis i Miodrag Živković, nezavisni dnevnik Vijesti i crnogorski nezavisni nedeljnik Monitor, nevladin sektor i demokratska javnost Crne Gore: prof. dr. Milan Popović, Milika Pavlović, Nebojša Medojević, Mehmet Bardhi, Slobodan Pejović, Sead Sadiković, Daliborka Uljarević, Tea Gorjanc-Prelević, Advokatska kancelarija Prelević na čelu sa Draganom Prelevićem i mnogi drugi kojima se od srca zahvaljujem. Oduševljenje čitalaca knjigom i javno iznesenim istinitim događajima devedesetih naglo je prekinuto sudskim procesima od strane države Crne Gore, preko navodno privatnih tužbi. Sudski procesi otkrivaju surovu stvarnost Crne Gore, a podrška demokratske javnosti dovodi do internacionalizacije slučaja Čikić. Posebnu zahvalu u širenju ISTINE o mom stradanju izražavam Esadu R. Krciću i web. portalu Bosnjaci.net. Zahvale upućujem i IRGC (Internacionalni Institut za istraživanje genocida Kanade), KBSA (Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike), BKHD (Bosansko Kanadsko Humanitarno Društvo Toronto), BD-F Luxemburg na čelu sa predsjednikom Enverom Koraćem, te Halilu Džananoviću i Enesu Nuhoviću iz Amsterdama. Kako bi mi pomogli u odbrani od tužbi (koje traju već ćetiri godine), 548 Ibrahim Čikić iskrene zahvale upućujem Sarajevskom Univerzitetu, Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava na čelu sa akademikom Prof. dr. Smailom Čekićem koji prikupi dokumenta od 1994-te godine pa do danas i objavi treće prošireno izdanje moje dokumentarne knjige. Zahvalnost izražavam i svim uposlenicima Instituta. Ovom prilikom posebno želim iskazati zahvalnost prof. dr. Faruku Dalagiji. Zahvale upućujem prof. dr. Milu Babiću (Dekanu Franjevačke Bogoslovije), prof. dr. Ismetu Dizdareviću, prof. dr. Enesu Pelidiji, prof. dr Rasimu Muratoviću, novinaru Gojku Beriću i Mensuru Muzuroviću. Autor