TR E ć A , BR . 1-2, VOL . XIX, 2017. Treca 1-2_2017_v6_priprema za tisak.indd 1 6.12.2017. 13:02:22 Treca 1-2_2017_v6_priprema za tisak.indd 2 6.12.2017. 13:02:22 S A D R Ž A J feministička kritika TOTALITARNOG UMA Nataša Govedić: TOTALITARNI TEROR „DOMOLJUBLJA“ I DOM DISENZUSA 5 STUDIJE Biljana Kašić: „MI, NA-ROD“: ŠTO S POPULIZMOM? ŠTO S TOTALITARIZMOM? ŠTO S GLOBALNIM FAŠIZMOM? 13 Martina Bitunjac: NAIZGLED NEVIDLJIVE: ISTRAŽIVANJE POVIJESTI O ŽENAMA U NACIONALSOCIJALIZMU I U HRVATSKOM FAŠIZMU 23 Ana Rajković: PREVREDNOVALačkO PRIKAZIVANJE POKRETA OTPORA ILI ŽENSKI OBračUN S TOTALITARIZMOM FAŠističke FRANCUSKE 31 Dorotea Šušak: TRANSFORMATIVNOST MITOVA O REPRODUKCIJI I SLOBODA UMIRANJA 49 Mateja Posedi i Nataša Govedić: TOTALITARNA MATRICA „DRAGOVOLJNOG“ SLUŽENJA: GENETOVE SLUŠKINJE U SVJETLU APSOLUTNIH DRUGARICA RENATE JAMBREŠIĆ KIRIN 61 Suzana Marjanić i Lidija D. Delić: ŽENA U MREŽI: IMPERATIV I/ILI SLOBODA RAĐANJA U SUVREMENOM I FOLKLORNOM KONTEKSTU 73 RASPRAVE Jana Ažić: PSEUDOAKTIVIZAM TOTALITARNE KLERODEMAGOGIJE 97 Ivana Pešut: IDEOLOGIJE MAJčinstVA 105 IN MEMORIAM Marija Geiger Zeman: IN MEMORIAM: SANDRA LEE BARTKY (1935. – 2016.) 121 Sonja Miličević Vukelić: IN MEMORIAM: MARGARET ALICE MURRAY – DVA ŽIVOTA KONTROVERZNE ZNANSTVENICE S POčetka 20. STOLJEĆA 127 TR E ć A , BR . 1-2, VOL . XIX, 2017., S T RANA 3 Treca 1-2_2017_v6_priprema za tisak.indd 3 6.12.2017. 13:02:22 PRIKAZI KNJIGA Željka Sartori: (RAZ)OTKRIVANJE PREDRASUDA I STEREOTIPA U HRVATSKOM PRAVNOM SUSTAVU 137 Maja Profaca: feministički PRISTUP AUTOBIOGRAFIJI 141 Dubravka Zima: MOTIVACIJA OMLADINSKIH RADNIH AKCIJA – OD „račUNAJTE NA NAS“ IZ PEDESET I NEKE DO „NE račUNAJ NA MENE“ U OSAMDESETIMA 145 Martina Munivrana: OKO TERMINA „PRODUKTIVNOG SRAMA“: SRAM I DJELOVANJE, POMIRENJE I OPROST 151 Anita Dremel: ROD I NACIONALIZAM KROZ KULTURNO ZAMIŠLJANJE (NE)MAJKE 154 Leopold Rupnik: ICONES NOVAE MATRES: SUVREMENOM UMJetničkOM KONTRAREVOLUCIJOM PROTIV BDIJENJA NAD MATERNICAMA 157 TR E ć A , BR . 1-2, VOL . XIX, 2017., S T RANA 4 Treca 1-2_2017_v6_priprema za tisak.indd 4 6.12.2017. 13:02:22 TO T ALI T ARNI T EROR „DOMOLJUBLJA “ I DOM DISENZUSA Nataša Govedić U svojem tekstu „Feministička teorija i javni prostor u djelu Hannah Arendt“, politologinja Seyla Benhabib (1993: 110–111) bavi se problemom javnosti koja je nakon razdoblja niza autoritarnih i diktatorskih režima potkraj dvadesetog stoljeća postala „vladavina Nikoga“ (sinonim za lažnu demokraciju kao korupciju glasačkog sustava i na razini isticanja stranačkih kandidata i na razini slabog odaziva glasača), vladavina korporativne anonimnosti (uprave korporacija nisu deklarirani dio političkog parlamenta, ali financijski odlučuju o upravljanju državom), vladavina birokracije, vladavina komercijalnih medija, vladavina socijalnosti bez mogućnosti uspostavljanja političnosti. Da bi neki prostor bio političan ili otvoren argumentiranoj demokratskoj agonistici, a ne samo socijalan na način arbitrarnosti umreživanja i slučajnog povezivanja, potrebno je od sudionika javnosti zahtijevati kriterije iznošenja javnog stava koji obvezuje. Ako svako javno obraćanje ima jednako (neznatnu) težinu, ako na mjesto uvjeravanja stupa proizvoljnost govornica i govornika koji ne moraju potkrijepiti istinitost svojih tvrdnji niti snositi posljedice za neistinitost, ako je distribucija huškačke fabrikacije informacija veća od distribucije provjerenih informacija, ako ključne ekonomske informacije ostaju namjerno zataškane, političnost javnog prostora postaje narušena ili čak poništena. Totalitarizam je, shodno opisanoj inflaciji temeljnih procedura demokracije i narušavanju kredibiliteta javnog polja, također promijenio svoju metodologiju. Umjesto kulta ličnosti na djelu je kult bezličnosti. To bismo mogli usporediti i s pomakom od jedinstvenog programa diskriminacijskog terora prema svijetu bez ikakvog sustavnog kritičkog programa, u kojem samim time teroru ništa ne staje na put. Prema apolitičnom svijetu. Kako veli Wendy Brown (1999: 22) komentirajući gubitak utjecaja stare i nove ljevice: Izvjesno je da su u naše doba gubici ljevice, oni za koje jesmo i oni za koje nismo odgovorni, mnogobrojni. Pri tom zajedno je doslovna dezintegracija socijalističkih režima i gubitak vjerodostojnosti marksizma najmanje zlo. Daleko je veći problem gubitak zajedničke analize i ujedinjenog pokreta, gubitak pojmovnika rada i klase kao neotuđivih predikata političke analize i mobilizacije, gubitak ideje neumoljivog znanstvenog napretka povijesti, gubitak vjerodostojne alternative političkoj ekonomiji kapitalizma. Na pozadini su tih gubitaka i gubitak našeg osjećaja internacionalne povezanosti, baš kao i gubitak povezanosti unutar manjih lokalnih lijevih zajednica. Nemamo više nikakvu zajedničku istinu o prirodi socijalnog poretka, a nemamo ni bogatu moralno-političku viziju koja bi nas vodila i održavala naš politički angažman. TR E ć A , BR . 1-2, VOL . XIX, 2017., S T RANA 5 Treca 1-2_2017_v6_priprema za tisak.indd 5 6.12.2017. 13:02:22 Nataša Govedić > TO T AL it ARN I T EROR „DOMOLJUBLJA “ I DOM D I SENZUSA Feminizam nije pasivno prihvatio tu listu gubitaka. Nancy Frazer (2013: 103): Podjednako odbijajući i ekskluzivan marksistički fokus na političku ekonomiju i ekskluzivan liberalni fokus na zakon, feministkinje su razotkrile nepravde locirane na mjestima kao što su obitelj i kulturalne tradicije, civilno društvo i svakodnevica. (...) Odbijajući privilegiranje klase, socijalne feministice, antirasističke feministice i antiimperijalističke feministice suprotstavile su se čak i naporu radikalnih feministica da postave rod u poziciju kategoričke privilegiranosti. (...) Umjesto toga, priklonile su se „intersekcijskom“ pristupu društvenoj nepravdi i njezinim alternativama. (...) Govoreći o izboru fokusa, možemo reći da su zamijenile monističko, ekonomističko shvaćanje pravde širim, trodimenzionalnim prožimanjem ekonomije, kulture i politike. Koliko god priznajemo navedena postignuća, činjenica je da se i feminizam stalno nalazi u poziciji novih progona uslijed porasta europske političke predominacije klerodesničarskih stranaka i organizacija, kao i da mu preostaje sve manje institucionalnog javnog prostora za artikulaciju kritičke misli. Desnica je neusporedivo bolje organizirana od anarhističke scene, feminističke scene, ljevice, studentskih i ekoloških udruga (da nabrojimo samo neke od elementarnih demokratskih aktera civilnog društva). Ljevica se spori, desnica supripada. Osim toga, od tridesetih godina dvadesetog stoljeća do danas sustavno je oslabljena mogućnost uspostavljanja „neapropriranog“ prostora kao prostora kontrakulture i otpora. Pod time mislim na prostor radikalnog pacifizma i izgradnje nemilitarističkog poretka. Dva globalna ili svjetska rata pomogla su ne samo da razaranje postane sveprisutno i, dakako, javno, ničije i svačije, nadzirano i medijski procesuirano, normalizirano – nego i da cijeli niz najprivatnijih ispovjednih praksi dobije status javne terapije, čiju političnost ponovno zamjenjuje temeljna socijalnost prihvaćanja tuđeg stradanja kao činjenice koja malokad traži dodatnu kritičku artikulaciju. Isprva emancipatorsko feminističko geslo Privatno je političko tako je s vremenom dobilo novi zaokret: manjak privatnosti u sferi terapijske javnosti kao globalno iskustvo govorenja u prazno. Na početku 21. stoljeća, kako je pokazala afera Snowden, nasilje prisilne javnosti dobilo je i tehnologijsku podršku: svi su naši telefonski razgovori „evidentirani“, svi naši posjeti internetskim stranicama arhivirani su na različitim nadglednim serverima, naši ukusi komercijalno razvrstani, naše kupovne moći izračunate i klasificirane. Privatnost postaje nedostižno postignuće. Vratimo li se klasičnom argumentu Hannah Arendt o tome da totalitarizam ne može podnijeti individualizam (danas bismo rekli singularitet), ponovno i ponovno gradeći kult velike obitelji u kojem se svi dragovoljno podvrgavaju „svetom“ kolektivitetu (stranke/države/partije/crkve), suvremene totalitarne tendencije također će inzistirati na različitim oblicima poslušničkih, hijerarhiziranih, obiteljaških demagogija. Prema Aristotleu Kallisu (2014), zajednički im je populizam agresivnog, isključivog i progoniteljskog „domoljublja“ kleronacionalističke vrijednosne orijentacije, koji prati izrazito smanjena empatijska kapacitiranost prema strancima (posebice imigrantima), nekonzervativnim ženama, seksualnim i vjerskim manjinama, kritičkim intelektualcima. Svaka instanca razlike na osobit je način povrgnuta discipliniranju, posramljivanju i ušutkavanju. Govoreći o afektivnom tipu obitelji te rastuće i heterogene, ali i dalje prepoznatljivo populističke europske radikalne desnice, ona je u prvom redu paranoična, duboko anksiozna, sklona crno-bijelom razmišljanju umjesto finije analitičke argumentacije, često zaslijepljena ovim ili onim programima bijesnih progona, apokaliptičke evokacije povijesnih trauma TR E ć A , BR . 1-2, VOL . XIX, 2017., S T RANA 6 Treca 1-2_2017_v6_priprema za tisak.indd 6 6.12.2017. 13:02:22 Nataša Govedić > TO T AL it ARN I T EROR „DOMOLJUBLJA “ I DOM D I SENZUSA i s njima povezanih suvremenih stigmatizacija „neprijatelja“. Od Hitlera do Trumpa, totalitarizam se služi retorikom „goruće krize“, razbuktavanjem građanskog iskustva prikraćenosti i sustavne iznevjerenosti, kao i s time povezanim okrivljavanjem (usp. Mudde, 2016), koje je moguće riješiti samo „radikalnim mjerama“, ratovima i progonima. S takvim je – po nizu parametara psihotičnim – političkim sugovornikom veoma teško razgovarati jer mu namjera nije čuti i uvažiti sugovornike. Namjera