V i k t o r Ž m e g a č 1 MJESEČNIK RAZREDA ZA KNJIŽEVNOST HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI 2 F o r u m Urednički savjet RAZRED ZA KNJIŽEVNOST HAZU Glavni i odgovorni urednik KREŠIMIR NEMEC Uredništvo MLADEN MACHIEDO NIKICA PETRAK Tajnica SUZANA JUKIĆ Korektorica IVANKA CANKI Računalni slog Kolumna d.o.o., Zagreb Tisak Tiskara Zelina V i k t o r Ž m e g a č 3 Urednički savjet RAZRED ZA KNJIŽEVNOST HAZU Glavni i odgovorni urednik KREŠIMIR NEMEC Uredništvo MLADEN MACHIEDO NIKICA PETRAK SIJEČANJSIJEČANJ –– OŽUJAKOŽUJAK 2014. Tajnica 2012. SUZANA JUKIĆ Korektorica LIII. GODIŠTE IVANKA CANKI LXXVI.LI. GODIŠTE KNJIGA LXXXIV. KNJIGA Računalni slog RAZRED ZA KNJIŽEVNOST Kolumna d.o.o., Zagreb HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI Tisak Tiskara Zelina ZAGREB 4 F o r u m ISSN 0015–8445 MJESEČNIK RAZREDA ZA KNJIŽEVNOST HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI Godište LIII. Knjiga LXXVI. Broj 1-3. Zagreb, siječanj - ožujak 2014. Viktor Žmegač SIMBOLIČNI LIKOVI EUROPSKE KNJIŽEVNOSTI Lako je nabrojiti mnoštvo velikih, poznatih likova. Neka to budu na primjer Kralj Lear, Werther, Čičikov, Emma Bovary, Ana Kare- njina, Marcel (iz Proustova ciklusa), Švejk, Mutter Courage, Josef K. Postoje, međutim, likovi koji se mogu nazvati paradigmatski: nisu samo poznati, nego im je svojstvena posebna aura koja može dostići razinu općeljudskog simbola. Nema ih mnogo, a njihova bi se imena mogla zamijeniti apstraktnim pojmovima s područja mitova, filozofije i psihologije. Za prikaz misaone Europe odabrao sam pe- tero. Smatram ih ključnim likovima. To su Antigona, Hamlet, Don Quijote, Don Juan i Faust. Mogu se dakako zamisliti i drukčije galerije likova. Nekome će možda biti stalo do Odiseja, Kralja Edipa, Macbetha, Raskoljniko- va, Sherlocka Holmesa, Leopolda Blooma ili Ostapa Bendera. Bilo bi čak zanimljivo uspostaviti interpretativne veze između pojedinih likova, primjerice Edipa i Holmesa, Macbetha i Raskoljnikova. Za vezu između Odiseja i Blooma pobrinuo se pisac romana Uliks, Ja- mes Joyce. Moj peteročlani izbor osniva se na okolnosti da je riječ o fikcionalnim osobama koje su se nadigle nad status likova i postale ličnosti – maštovite tvorevine koje su tijekom vremena stekle visok simboličan status. One žive svojim književnim životom ponegdje i izvan svog izvornog tla, prodrijevši i u svijest ljudi koji ta književna djela nisu čitali. Posebnost je izvanknjiževne sudbine naših likova u tome što se smatraju tipološki primjernima u spoznavanju nekih antropoloških svojstava duga vijeka. 6 F o r u m Potrebno je razmotriti pojave ljudskog ponašanja koje se već od početaka pismenosti navode kao postojani dio ljudske naravi. Su- stavnim proučavanjem bave se grane antropologije, ali i pojedina usmjerenja u znanosti o književnosti, jer nijedna ljudska djelatnost nije tako bogat izvor spoznaja o ljudskom mentalitetu kao upravo književnost. Literarna djela sadrže u bezbrojnim varijantama priče o ljubavi, mržnji, smrti, dobroti, agresiji, mudrosti, razumu, umjet- ničkoj i znanstvenoj stvaralačkoj potrebi. Sažeto: u njima su kon- centrirane središnje sastavnice života – eros, stvaralačka mašta, rad, igra, politika. Pogled na književne likove, spomenute i mno- ge druge, uvjerit će nas da su se neki od njih u svijesti stopili s dominantnim društvenopovijesnim pojmovima, tako da su postali utjelovljenja erotike, etičke postojanosti, znanstvene znatiželje, in- telektualne dvojbe. Gotovo se svi markantni književni likovi mogu promatrati i s gledišta promjena koje su se zbile u europskim susta- vima vrijednosti, od svijeta antičkih mitova do suvremenih shvaća- nja o poštivanju ljudskih prava. Ishodište ovog prohoda kroz galeriju europske karakterne fikcije, složenu u korist povijesnih uvida kronološki, jedna je od najpozna- tijih tragedija stare grčke književnosti, Sofoklova Antigona. Da je naslovna junakinja doista živjela, slavili bismo ovih godina njezin 2450. rođendan. Taj podatak nije samo dosjetka; u njemu je sadrža- na spoznaja da se fizikalno i duhovno vrijeme jedva kad podudaraju. Antigona je unatoč svojoj drevnosti još uvijek živa, znatno življa od mnogih kasnije stvorenih likova. Tome pridonosi i okolnost da je mlada Grkinja ostala fascinozum – poput Don Juana i Fausta – sve do danas. Ti su likovi prešli svoje izvorne granice i postali izazov za dramatičare posljednjih dvaju stoljeća. Antigona, to zna svaki poznavatelj dramske literature, nije jedini antički glas koji svojim odjekom privlači dramatičare i pripovjedače. To isto čine Edip, Elek- tra, Orest, Ifigenija, Lizistrata. Ali Antigona je zbog širine svojega simboličkog zračenja (kojemu ni psihoanalitički oživljen Edip nije dorastao) svakako predvodnica. Hegel je u svojim predavanjima o estetici istoimeno Sofoklovo djelo nazvao vrhuncem tragičke umjet- nosti. Zadržat ću se nakratko na razmatranjima njemačkog filozofa. Po čemu je upravo Antigona vrhunska, uzorna tragedija? Iako je Hegelova analiza Sofoklova djela razmjerno kratka, očito je da je V i k t o r Ž m e g a č 7 on u svojim predavanjima (Vorlesungen über die Ästhetik, 1835.- 1838., III) pošao u traženju definicije te dramske vrste osobito od sudbine mlade kraljevne. U sukobu što ga ona potiče vidljiva su dva glavna strukturna preduvjeta tragedije: logika nerješivog sukoba i postojanje markantnih likova koji utjelovljuju kobnu opreku. Ti li- kovi zastupaju različite poglede, pa i svjetonazore, od kojih je svaki opravdan na svoj način, u skladu s tradicijom, zakonima, »logikom razuma« ili »logikom srca«, kako će mnogo kasnije reći Pascal. Oba stajališta moraju biti moralno ravnopravna, tako da se suprotnici sukobljuju na ravnini očiju, bez obzira na čijoj je strani trenutno politička ili vjerska vlast, ističe Hegel. Ako ne postoji ravnomjernost shvaćanja i djelovanja, jer je jedna od pozicija nižeg moralnog stup- nja (na primjer ako je čimbeni motiv puka osveta ili pohlepa za osva- janjem društvene moći), ta neravnopravnost ukida tragediju. Ako u krvavom obračunu suprotstavljenih strana gledatelj prepoznaje opreku pozitivnih i negativnih postupaka, drama može biti puna kobi, ali ne može biti istinska tragedija. Sukob ravnopravnih shvaćanja srž je radnje u Antigoni. Junaki- nja se usprotivljuje naredbi njezina ujaka Kreonta, tebanskoga kra- lja, koji zabranjuje da se Antigonin brat Polinik pokopa, prepušta- jući leš žegi i životinjama. Polinika, pobunjenika, tebanski vladar smatra izdajicom; Antigona pak vjeruje da politička načela ne mogu ukinuti svetu dužnost sestrinu da oda počast svome bratu. Sraz tih dvaju uvjerenja razvija u toku radnje razornu snagu. Kreont osu- đuje neposlušnu nećakinju na smrt, a ona počini samoubojstvo, isto tako njezin zaručnik, Kreontov sin, a zatim i njegova majka. Grčka tragedija je u europskoj književnosti prvi dramski fenomen čija se radnja zbiva prema duševnim zakonima nesmiljenosti, okrutnosti, vjernosti, nepromjenjivih, apsolutnih uvjerenja. Smrt je odgovor na nerješive srazove. Današnji je gledatelj obuzet respektom, ali granica između njega i svijeta antičke tragedije oštro je povučena. Živimo u zbilji koja je ponekad i ponegdje još okrutnija, ali na posve drukčiji način. Indivi- dualne tragične sudbine svakako su iznimka; pravilo je anonimna smrt u besmislenim ratovima i bombaškom terorizmu. Ako na Bli- skom Istoku u autobusu u kojemu je postavljena bomba pogibaju ne- vine žrtve, bezimena je smrt stravičan čin, ali ona prema shvaćanju tragedije na izvorištima europske književne kulture nije tragedija. 8 F o r u m U njemu nema osobnog sukoba, nema konfrontacije individualnih uvjerenja, nema ravnopravnosti. Postoji samo, s jedne strane, sli- jepa mržnja i ideološka zatrovanost. Suvremeni europski gledatelj shvatit će stoga dostojanstvo antičkih likova, premda mu je isključi- vost postala posve strana. Engleski kulturolog austrijsko-židovskog podrijetla George Steiner utvrdio je u svojoj knjizi Smrt tragedije (1961.) da je razvoj europske drame od Shakespearea do danas u znaku odumiranja velike tragičke apsolutnosti. Likove postupno oblikuje utjecaj sredine, u njima slabi nepomirljivost uvjerenja, jer determinizam pridonosi relativiranju shvaćanja. Relativizam, to jest promatranje nekog sukoba s različitih motrišta i nijekanje ne- pokolebljivih stavova, oduzeo je tragediji duhovno tlo. Znakovito je da Steinerova knjiga završava osvrtom na Brechta, koji je svoju dra- maturgiju nazvao »nearistotelovskom«, negirajući mitsku kob koja je u temeljima grčke tragedije. Ni u novovjekovnoj povijesti, međutim, tragedija nije naglo ne- stala s pozornice, stvarne i kulturnohistorijske. Pod utjecajem rene- sansnih književnih otkrića francuski su dramski klasicisti sedam- naestog stoljeća otkrivali za potrebe dvorskog teatra mogućnosti tragedije koja se nadovezuje na antičku predaju. Corneille i Raci- ne restaurirali su snagom suvremenoga francuskog jezika daleki i strogo stiliziran svijet grčke i rimske žalobne igre, koji je donekle mogao pristajati uz ceremonijalno usiljen dvorski bonton. (Brigu o zabavi usklađenoj s modernim temama iz plemićkog i građanskog života kralj Luj XIV. prepuštao je Molièreu.) Za razliku od šarene kazališne zbilje komediografa, tragičari su se oslanjali na jedan sre- dišnji motiv, u kojemu je lako prepoznati problematiku koja prožima Antigonu. To je sukob između strasti (franc. Passion) i razuma od- nosno dužnosti (raison, devoir), kao što se pojavljuje u jednoj od naj- dubljijih tragičnih drama Racineovih, u Berenici. To djelo doduše ne završava smrću likova, ali neizmjerno bolni rastanak između zalju- bljenika, židovske kraljice Berenike i rimskog cara Tita, pruža dra- mi tragičnu