CORE Metadata, citation and similar papers at core.ac.uk Provided by Repository of the Faculty of Humanities and Social Sciences Osijek Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku Filozofski fakultet Osijek Dvopredmetni diplomski studij hrvatskog jezika i književnosti (nastavnički smjer) i engleskog jezika i književnosti (prevoditeljski smjer) Martina Bertić O pisanju općih imenica i pridjeva iz drugih jezika Diplomski rad Područje: humanističke znanosti Polje: filologija Grana: kroatistika Mentor: prof. dr. sc. Branimir Belaj Osijek, 2017. Sadržaj Predgovor .................................................................................................................................. 3 1. Uvod ...................................................................................................................................... 4 2. Politički i povijesni okvir standardizacije hrvatskog jezika .................................................. 6 2.1. Ilirski pokret i Ljudevit Gaj .................................................................................... 7 2.2. Razvoj i nasljeđe filoloških škola...................................................................... 8 2.3. Političko i društveno stanje u Hrvatskoj u 20. stoljeću .......................................... 9 3. Prihvaćanje riječi iz drugih jezika u hrvatski jezik ............................................................. 10 3.1. Podjela riječi iz drugih jezika prema stupnju usvojenosti u hrvatski jezik .......... 10 3.2. Kako riječi iz drugih jezika ulaze u hrvatski ................................................... 12 4. O pisanju pridjeva i općih imenica iz drugih jezika ............................................................ 13 4.1. Zastupljenost pitanja o pisanju riječi iz drugih jezika u pravopisima .................. 13 4.2. Pisanje općih imenica iz drugih jezika ................................................................. 17 4.3. Pisanje pridjeva iz drugih jezika .......................................................................... 27 4.3.1. Posvojni pridjevi ....................................................................................27 4.3.2. Odnosni pridjevi .................................................................................... 30 5. Zaključak ............................................................................................................................. 38 6. Popis literature .................................................................................................................... 40 7. Popis ilustracija ................................................................................................................... 44 8. Prilozi .................................................................................................................................. 45 8.1. Prilog 1. Kronološki redoslijed izdavanja hrvatskih pravopisa ............................ 45 Sažetak .................................................................................................................................... 50 Summary ................................................................................................................................. 51 - 2 - Predgovor Temelj jedinstva hrvatske države svakako je jezik, upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje opće građansko, kulturno i obrazovno prostranstvo. I služiti se njime na visokoj razini treba svatko u Hrvatskoj. Artur R. Bagdasarov Godinu 2017. obilježuju dvije velike obljetnice našega jezika − 150. obljetnica proglašavanja hrvatskoga jezika službenim (diplomatskim) [sic!] jezikom te 50. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (Miloš, 2017: 11). Sva su se pravopisna pitanja rješavala (ili pokušavala riješiti) na jedinstvenom Vijeću za normu hrvatskog standardnog jezika i pravopisa1 koje je osnovao 14. travnja 2005. godine Dragan Primorac, tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i športa. Toga vijeća od 8. svibnja 2012. godine odlukom tadašnjeg ministra Željka Jovanovića više nema, ali njihovi su zaključci ostali zapisani. Članovi Vijeća predstavljaju struku i zbog toga će uz odabrane pravopise hrvatskog jezika glavna ideja ovog rada biti njihov zaključak s 14. sjednice održane 19. listopada 2006. godine, na kojoj se u prvoj točki raspravljalo o pisanju stranih imena i od njih izvedenih pridjeva. Kako se osobno ne slažem sa svim zaključcima Vijeća, s rezervom uzimam njihovu preporuku za rješenje pitanja koja analiziram i s velikim zanimanjem počinjem dublje proučavati najprije povijest hrvatskih pravopisa, političko stanje hrvatske države u doba tih pravopisa i naposljetku samih knjiga hrvatskih pravopisa od Ivana Broza do danas. 1 Za čelnu osobu Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika bio je postavljen hrvatski akademik Radoslav Katičić, a za zamjenika akademik Mislav Ježić. Članovi Vijeća bili su Ivo Pranjković, Dunja Pavličević-Franić, Mirko Peti, Ljiljana Kolenić, Dunja Brozović-Rončević, Marija Turk, Branka Tafra, Tomislav Ladan, Mile Mamić, Ivan Zoričić, Joško Božanić, Marko Samardžija (Nakon smrti Tomislava Ladana 2008. u Vijeću ga je zamijenio prof. dr. sc. Marko Samardžija) - 3 - 1. Uvod O hrvatskom se jeziku brinu i o njemu raspravljaju mnoge državne institucije, portali, časopisi, pojedinci. S hrvatskim se jezikom susrećemo u djelima hrvatske književnosti, u novinama, na portalima, na vijestima, u reklamama, na cjenicima, u pjesmama i u uličnim razgovorima. Onaj tko se rodi u okruženju hrvatskog jezika, usvoji svoju inačicu hrvatskog jezika koja nije jednaka inačici nekog drugog govornika koji se rodi u nekom drugom okruženju hrvatskoga jezika, u drugoj obitelji, gradu ili državi. To ne znači da jedan ili drugi govore više ili manje vrijednom inačicom hrvatskog jezika, već su razlike među tim inačicama vrijedne bilježenja i proučavanja i prema njima se ti govori kategoriziraju u lokalne govore, skupine govora, poddijalekte, dijalekte i narječja hrvatskog jezika. Tako će jedan govornik rođen u Bolu govoriti lokalnim govorom općine Bol, koji pripada primorskom poddijalektu južnočakavskog dijalekta čakavskog narječja (Lisac, 2010: 79). Drugi, rođen u Kotoribi, govorit će lokalnim govorom općine Kotoriba iz donjodubravske skupine govora donjega međimurskog poddijalekta kajkavskog narječja (Blažeka, 2010: 155). Treći će pak, rođen u Bošnjacima, govoriti govorom općine Bošnjaci, koji pripada posavskom poddijalektu slavonskog dijalekta štokavskog narječja hrvatskog jezika (Lisac, 2002: 58). „Hrvati [govore] štokavskim, čakavskim i kajkavskim dijalektima“ (Brozović, Ivić, 1988: 4). Kako bi se govori, dijalekti i narječja koji su organski idiomi jer ih nalazimo u uporabi, u uzusu, mogli zvati hrvatskim, mora postojati jedna viša razina, jedan neorganski idiom koji bi ih sve obuhvaćao. To je standardni jezik koji se, kao i svaki jezik, mijenja. Pravila i preporuke koje određuju pravilno pisanje riječi u standardnom jeziku izdaju se u knjizi pravopisa. Prema toj skupini pravila i preporuka nešto se u hrvatskom standardnom jeziku može smatrati pravilnim ili nepravilnim, dok se u lokalnom govoru i razgovornom stilu najnormalnije koriste mnogi oblici koje pravopisom nisu pravilni za hrvatski standardni jezik. Od neizmjerne je važnosti to da svaki govornik hrvatskoga jezika poznaje važeća pravopisna pravila kako bi mogao ispravno koristiti hrvatski jezik u situacijama kada se to od njega traži, primjerice, u javnoj komunikaciji i u javnim ustanovama. „Potrebna je ljubav prema jeziku i volja za učenjem da bi se (na)učio standardni jezik, a trud koji većina pri tome ulaže najviše se odnosi na pravopis“ (Miletić, Novaković, 2009: 31). Rezultati dobiveni u jednom istraživanju u osnovnoj školi pokazuju da učenici po završetku osnovne škole ne uspijevaju dovoljno ovladati pravopisnim pravilima, a, nažalost, nerijetko smo svjedoci tome da se u srednjoj školi pravopisnoj problematici ne pridaje onoliko pozornosti koliko bi to potrebe svakodnevne životne prakse zahtijevale (Miletić, Novaković, 2009: 44). - 4 - Pravopis se uređuje po nekoliko načela. „Ta se načela odnose na različite dijelove pisane prakse: jedna odlučuju o interpunkciji, druga o velikim i malim slovima, treća o rastavljenom i sastavljenom pisanju riječi, četvrta o pisanju izgovaranih slova, i još neka“ (Brozović, 2005: 41). Ni jedan pravopis nije zasnovan isključivo na jednom načelu, ali jedno uvijek prevladava pa se pravopis onda naziva po tome temeljnom načelu. Hrvatski je pravopis fonološko-morfonološki: po fonološkom načelu, koje je dominantno, piše se slatka (prema sladak), otpuhnuti (prema od + puhnuti), pretpostavka (prema pred + postavka), iskopati (prema iz + kopati), iščupati (prema iz + čupati), opkoliti (prema ob + koliti), stambeni (prema stan + beni) itd., a po morfonološkom, koje pretpostavlja čuvanje glasovnog sustava tvorbenih jedinica (neprovođenje glasovnih promjena) − predsjednik, odčepiti, gradski, podšišati, podciknuti, jedanput, izvanbrodski. Prvi hrvatski pravopis u današnjem smislu riječi jest Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892. godine. Njime je standardizirana hrvatska fonološko-morfonološka pravopisna norma (Badurina, 2012: 66). Godine 1892. Hrvatski pravopis Ivana Broza uvodi prevladavajuću fonološku pravopisnu osnovu hrvatskog standardnog jezika, 1899. godine objavljena je Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tomislava Maretića, 1901. godine tiskan je Broz-Ivekovićev Rječnik hrvatskog jezika koji je, protiveći se jezičnoj diktaturi Khuen- Héderváryya, doprinio pobjedi hrvatske