UDK 811.163.42'35"18/20" Izvorni znanstveni članak Primljen: 14. 01. 2011. Prihvaćen za tisak: 04. 11. 2011. Lada Badurina, Mihaela Matešić Filozofski fakultet u Rijeci Trg I. Klobučarića 1, HR – 51000 Rijeka Jezik i pravopis: teorijsko-metodološki pristup pravopisnom normiranju Odnos je jezičnih razina i njihovih normi prema pravopisnom planu zacrtan u tradiciji izrade hrvatskih pravopisnih knjiga još od pravopisne studije M. Kušara (Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom), Dubrovnik 1889. godine). Tom se raspravom, prema vlastitu priznanju, u velike koristovao Ivan Broz u pisanju Hrvatskoga pravopisa (11892. godine), a zahvaljujući polustoljetnoj Broz–Boranićevoj pravopisnoj dominaciji, baštinjeni se pristup duboko ukorijenio u metodologiji izrade hrvatskih pravopisnih priručnika. Znakovito je da su se u dvadesetostoljetnim pokušajima da se pravopisna norma promijeni (i to onima motiviranima ponajviše društveno-političkim razlozima) mijenjala samo pojedina pravopisna rješenja i/ili pravopisne koncepcije, a ne i (znatnije) metodologija izrade pravopisnih knjiga. S jedne strane cijenjena kao hrvatska i tradicijska, s druge nedostatno propitana, ta je metodologija naslijeđena i u izdanjima pravopisa S. Babića, B. Finke i M. Moguša. Ipak, polovicom 80-ih godina 20. stoljeća zamjetan metodološki pomak donosi Anić–Silićev pravopisni priručnik – u prvome redu pravopisna se norma lišava onoga nepravopisnoga. Međutim nova je koncepcija pravopisne knjige potakla i nova pitanja: pitanje stava prema tradiciji izrade pravopisnih knjiga, ali i ono dotad neprepoznato o komunikativnosti pravopisne knjige. Kao normativno područje na kojem se susreću struka (koju predstavlja pravopisac) i korisnik koji nije nužno filolog, pravopis će u budućnosti morati odgovoriti na pitanja kako uskladiti jedno i drugo, tj. kako unaprijediti pravopisni propis i razviti popularnoznanstveni diskurs u svrhu podizanja opće pravopismenosti na hrvatskome standardnom jeziku. KLJUČNE RIJEČI: hrvatski standardni jezik, normiranje, pravopis. Polazišne postavke Pravopisni je plan stjecište svih jezičnih razina.1 Pravopisna norma nužno mora uzeti u obzir norme svake pojedine jezične razine. To, dakako, ne znači da je pravopisna norma tek zbirka, svojevrsni složenac sačinjen od odabranih, 1 Ovdje odmah najavljujemo da ćemo pojmovno-terminološki razlikovati jezični plan i jezičnu razinu. Naime za razliku od fonološke, morfološke, leksičke, sintaktičke i semantičke jezične razine – čije se uočavanje temelji na strukturalističkome poimanju jezika, tj. na članjivosti i hijerarhijskoj organiziranosti elemenata njegovih struktura – u slučaju ćemo govorenja i pisanja govoriti o planovima jezične realizacije (o jezičnim Lada Badurina, Mihaela Matešić, Jezik i pravopis... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 17-31 (pravopisno) relevantnih elemenata pojedinih jezičnih normi, a niti samo propis i objašnjenje načina njihova prijenosa u pisani plan realizacije. Upravo suprotno: pravopisnoj se normi ne može odreći njezina samostalnost, a koja se nedvosmisleno potvrđuje i u njezinoj specifičnoj, složenoj strukturi. I kao što složenost pravopisne norme ne znači da ona eklektički sabire elemente razinskih jezičnih normi, tako ni pravopisni priručnik neće smjeti težiti tome da zamijeni ostale jezične priručnike2, već će, naprotiv, u njemu odabrane pojedinosti iz svake jezične norme biti uklopljene u novi, pravopisni kontekst. Pitanje koje se pritom nužno ponavlja i kojim se ovjerava pravopisna relevantnost pravopisnom normom (i/ili pravopisnom knjigom) uspostavljenih pravila jest pripada li promatrani problem pravopisu ili pak nadilazi/mimoilazi granice njegove mjerodavnosti. S obzirom na teško razmrsiv odnos između jezika i pravopisa – pa onda i između s jedne strane jezičnih normi, a s druge pravopisne norme – u središtu će se naše pozornosti naći metodologija pravopisnog normiranja. U razmatranju je pak metodologije pravopisnog normiranja moguće izdvojiti tri aspekta: 1. dosezi pravopisne relevantnosti (koji pojedinačni problemi pripadaju pravopisu, a koji ne, odnosno koji se prepoznaju kao pravopisni, a koji se pak ostavljaju izvan ingerencija normiranja pravopisnoga priručnika); 2. oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila (kakav treba biti "jezik pravopisa", tj. njegov metajezik, iznimno je složeno pitanje koje pretpostavlja niz konkretnih odluka o tome kako oblikovati pravilo – pravopisna se metodologija pritom suočava s problemom kako ispravno pretpostaviti korisnikovo lingvističko predznanje, kako na jednostavan i učinkovit način korisniku objasniti pravopisno pravilo te mu i pomoći da njime ovlada, tj. da ga memorira i potom primjenjuje na nove istovrsne primjere); 3. struktura pravopisne knjige (kakav je tip obrade pojedinoga pravopisnog problema primijenjen, tj. kojim će se pravopisnim problemima posvetiti zasebna poglavlja, a koji će se navoditi samo u pravopisnome rječniku, te jesu li pravopisu potrebni dodaci – npr. posebni popisi, tablice i dr.). Dakako, najavljeni se aspekti metodologije pravopisnoga normiranja međusobno prožimaju i nisu potpuno odvojivi, no za potrebe ove analize oni su razloženi kako bi se i na taj način upozorilo na kompleksnost teorijsko-metodološkog pristupa pravopisnome normiranju. razinama i planovima usp. Matešić, 2006: 5-10; o planovima jezične realizacije usp. Kovačević–Badurina, 2001: 39-92). Pravopisnom se normom propisuje pisani plan jezične realizacije (pravogovornom, dakako, govoreni), pa će se ona – iako načelno autonomna – nužno naći u specifičnim odnosima spram normi svih jezičnih razina; upravo složenost tih odnosa može postati poticaj za teme poput ove. 2 Uzgred, iako postoji bogata tradicija izrade različitih normativnih priručnika za hrvatski jezik – gramatika, rječnika i pravopisa – svakako smatramo da treba propitati i navike i načine uporabe tih knjiga. Koliko su oni uistinu u skladu s proklamiranom namjenom (kodifikacijom određene norme), ovisit će ne samo o (moguće nedovoljno educiranim) korisnicima nego, još i više, o metodologiji izrade i koncepciji samih normativnih priručnika. Drugim riječima, dokle god se u pravopisnim knjigama nalaze i elementi gramatičke norme i instant jezični savjeti (tipa bolje ova riječ nego ona), teško da se njegovim korisnicima može zamjerati što ih neprimjereno konzumiraju. Delikatan odnos između jezika i pravopisa po svemu sudeći opet dolazi u prvi plan! 18 Lada Badurina, Mihaela Matešić, Jezik i pravopis... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 17-31 O pravopisnome normiranju, i načelno i konkretno S pitanjima se metodologije pravopisnoga normiranja prvi put u novijoj povijesti hrvatske pravopisne misli vrlo ozbiljno suočio još Marcel Kušar: naime upravo su metodološka pitanja postala okosnicom njegove na svojevrstan način prednormativne pravopisne studije Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom), objavljene u Dubrovniku 1889. godine (pretisak Zagreb, 2009).3 On ponajprije daje, za svoje vrijeme neobično iscrpno, obuhvatno određenje pravopisne norme (najavljujući time i sadržaj svoje pravopisne knjige/studije): "Nauka o pravopisu ima zadatak da nas uputi o tome kako ćemo stanovitim alfabetom biļežiti glasove od kojih se sastavļaju pojedine riječi kojega jezika i kako ćemo se poslužiti kojekakim drugim konvencijonalnim znakovima i srestvima da pismom izrazimo sve ono što ima u jeziku te nije predočeno slovima i da postignemo da nas čitalac potpuno i lako razumi. Ti znakovi i ta srestva jesu n. p. akćenat, interpunkcija, pisańe riječi odjelito ili zajedno, pisańe riječi s velikim slovom, odvajańe slogova, poređańe riječi po ńekim pravilima itd." (Kušar, 1889: VII). Pravopisnu normu odmah dovodi u vezu s pravogovornom – poučava ona "gdje se u riječi krivo pišu pojedini glasovi radi toga što se krivo i izgovaraju" (Kušar, 1889: VII–VIII) – pomalo samozatajno domećući, svjesno pritom otvarajući zahtjevnu temu metodologije pravopisnog normiranja: "premda bi to [pitanje izgovora pojedinih glasova, nap. L. B. i M. M.] najprije spadalo na nauku gramatičku (naročito na nauku o glasovima)" (Kušar, 1889: VIII, isticanja L. B. i M. M.). Razvoj hrvatske pravopisne norme i praksa izrade pravopisnih knjiga, pokazat će se uskoro, u velikoj su mjeri kvalificirani upravo spomenutim Kušarovim razmišljanjima. Početkom je zadnjeg desetljeća 19. stoljeća Ivan Broz objavio svoj Hrvatski pravopis, prvi u nizu pravopisnih priručnika kojima je izgrađivana novija fonološko-morfonološka pravopisna norma (usp. i u Badurina, 2002: 64–67), i u njemu zapisao da se pri njegovu sastavljanju u velike koristovao spomenutom Kušarovom pravopisnom studijom. Da je iz nje naslijedio i osjetljivost za problematiku odnosa jezičnih razina i njihovih normi prema pravopisnom planu, potvrđuje ovaj Brozov zapis u predgovoru Hrvatskoga pravopisa: "istina, mnoga [bi] između pravila u I. dijelu pristala upravo u gramatiku jezika hrvatskoga, ali kako ih nema u školskim gramatikama, trebalo je već i zato da se nađu u ovoj knjižici" (Broz, 1893: VI, isticanja L. B. i M. M.). Zanimljivo je ovdje spomenuti da su kasniji hrvatski pravopisci od Broza (posredstvom Boranićevih prerada) baštinili gramatiku kao oslonac u opisivanju/ propisivanju pravopisne norme, ali je, nažalost, otupio senzibilitet za pitanja finih razgraničenja kompetencija i ingerencija pojedinih jezičnih normi: napomene se 3 Pojedinačnih je pokušaja usustavljivanja pravopisanja dakako bilo i u ranijim razdobljima hrvatskoga jezika, no oni su se mahom odnosili tek na grafijsko usustavljivanje – nesumnjivo zanimljivo