View metadata, citation and similar papers at core.ac.uk brought to you by CORE provided by Croatian Digital Thesis Repository SVEUĈILIŠTE U ZAGREBU MUZIĈKA AKADEMIJA IV. ODSJEK IGOR VLAJNIĆ TENORSKE ULOGE U REPERTOARNOJ OPERNOJ LITERATURI HRVATSKIH SKLADATELJA U HRVATSKIM KAZALIŠTIMA DIPLOMSKI RAD RIJEKA, 2018. SVEUĈILIŠTE U ZAGREBU MUZIĈKA AKADEMIJA IV. ODSJEK TENORSKE ULOGE U REPERTOARNOJ OPERNOJ LITERATURI HRVATSKIH SKLADATELJA U HRVATSKIM KAZALIŠTIMA DIPLOMSKI RAD Mentor: nasl. doc. art. Olga Šober Student: Igor Vlajnić Ak. god. 2017./2018. RIJEKA, 2018. DIPLOMSKI RAD ODOBRIO MENTOR Nasl. doc. art. Olga Šober _________________________ U Rijeci, 20.05.2018. Diplomski rad obranjen ___________________ ocjenom _____________________ POVJERENSTVO: 1. _________________________________________ 2. _________________________________________ 3. _________________________________________ 4. _________________________________________ 5. _________________________________________ OPASKA: PAPIRNATA KOPIJA RADA DOSTAVLJENA JE ZA POHRANU KNJIŽNICI MUZIĈKE AKADEMIJE SADRŽAJ: Sažetak 4 1. Umjesto uvoda: O repertoarnoj politici 5 2. Vatroslav Lisinski (1819. – 1854.) 8 2.1 O skladatelju i njegovom opernom opusu 8 2.2 Tenorske uloge u operi „Porin“ 8 3. Ivan pl. Zajc (1832. – 1914.) 10 3.1 O skladatelju i njegovom opernom opusu 10 3.2 Tenorske uloge u operi „Nikola Šubić Zrinjski“ 11 4. Josip Hatze (1879. – 1959.) 15 4.1 O skladatelju i njegovom opernom opusu 15 4.2 Tenorske uloge u operi „Adel i Mara“ 15 5. Jakov Gotovac (1895. – 1982.) 17 5.1 O skladatelju i njegovom opernom opusu 17 5.2 Tenorske uloge u operi „Ero s onoga svijeta“ 17 6. Boris Papandopulo (1906. – 1991.) 20 6.1 O skladatelju i njegovom opernom opusu 20 6.2 Tenorske uloge u operi „Sunĉanica“ 20 7. Bruno Bjelinski (1909. – 1992.) 22 7.1 O skladatelju i njegovom opernom opusu 22 7.2 Tenorske uloge u djeĉjoj operi „Pĉelica Maja“ 23 8. Zakljuĉak 24 9. Literatura 25 Sažetak Operna literatura hrvatskih skladatelja neiscrpna je riznica prekrasnih skladateljskih ostvarenja koja su, u svoje vrijeme, s više ili manje uspjeha obiljeţili odreĎena stilska stremljenja, ali i estetiku glazbene umjetnosti, skladatelja i publike. Stojeći uz bok mnogim svjetskim opernim opusima, mnogo je tenorskih uloga u navedenoj literaturi u kojima je moguće pronaći velike i izazovne stranice partiture, ali i ostvariti uspješne interpretacije. Polazeći od kriterija „repertoarnosti“ u hrvatskim opernim kućama, a kombinirajući isti s iskustvom autora u dosadašnjem glazbenom i kulturnom radu, dolazi se do izbora koji uključuje šest znamenitih i vaţnih opernih djela koja se i danas izvode na našim pozornicama. Uloge se analiziraju s više aspekata, kako pjevačkih, tako i teorijskih odnosno dirigentskih. Ključne riječi: opera, hrvatska glazba, tenorske uloge, analiza djela, repertoarna politika 5 1. Umjesto uvoda: O repertoarnoj politici Sukladno Zakonu o kazalištima, koji predstavlja krovni akt pozitivnog zakonodavstva Republike Hrvatske, u našoj domovini postoji pet nacionalnih kazališta koja se nalaze u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Varaţdinu. Prva četiri kazališta imaju stalni operni ansambl koji već dugi niz godina odrţava operni (i glazbeni) repertoar dostupan publici. Iako većina tih kazališnih kuća izvodi i druga neoperna djela poput operete, mjuzikla i raznih koncerata, smatra se da je upravo operni repertoar moţda i najvaţniji dio rada kazališta jer on zahtjeva odrţavanje minimalnog izvoĎačkog kapaciteta na potrebitoj umjetničkoj razini – mora postojati orkestar, zbor, solisti, ali i ostalo umjetničko i tehničko osoblje odreĎenih specifičnih znanja i vještina. Činjenica da jedno kazalište na repertoaru ima deset ili dvadeset opernih naslova koji čine tzv. ţeljezni repertoar govori o izvedbenim kapacitetima i garantira odrţavanje odreĎene umjetničke razine tog istog ansambla. Osim Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ostala kazališta muku muče s financijskim aspektom svog rada u kojem izvore financiranja moraju traţiti u okviru proračuna regionalne i lokalne samouprave prečesto pogoĎene nepovoljnim makroekonomskim kretanjima, ali i smanjenjem interesa za tu vrstu kulture. Stoga, intendanti tih kazališta, suočeni s pritiskom vlasti za smanjenje troškova i povećanje atraktivnosti programa, moraju repertoar prilagoditi ţeljama publike u okviru danih mogućnosti. Rezultat je da sva nacionalna kazališta (osim zagrebačkog) moraju zadovoljavati cjelovite glazbene kulturne potrebe svoga kraja. Dakle, s jedne strane postoje proračunski pritisci, a s druge potreba da se repertoar obogati i drugim vrstama glazbenog kazališta osim opere, ali i koncertima te popularnim eventima najrazličitije vrste. U takvim okolnostima govoriti o repertoarnoj politici nacionalnih kazališta doista je izazov sam za sebe. Kako je moguće u takvim uvjetima uopće promišljati o repertoaru lišenom populizma, a opet i umjetnički vrijednom? MeĎutim, postavlja se pitanje svrhe i zadaće nacionalnih opernih kuća u Hrvatskoj koje se financiraju iz javnih sredstava, te kao takve imaju jednu od prioritetnih zadaća očuvanja i promicanja baštine naroda i domovine u kojima se nalaze. Slijedom navedenog, nuţno je potrebno u repertoarnoj politici voditi računa o baštini i opernim djelima hrvatskih skladatelja. Bogata povijest našeg naroda prečesto je bila utkana u povijest drugih naroda (austrijanci, maĎari, talijani, turci i sl.) s glavnim obiljeţjima nesamostalnosti i teţnje za osamostaljivanjem, pa je i naš mentalitet postao nadasve obiljeţen svojevrsnim udivljenjem svime što dolazi iz svijeta, posebno zapadnih 6 zemalja. Dokaz tome moţemo vidjeti na svakom koraku, posebno u sferi kulture, u kojoj se ponajviše vrednuju i cijene djela i osobe stranog porijekla te se njihove biografije i uspjesi u pravilu svrstavaju iznad onih domaćih bez pravog i konstruktivnog kritičkog promišljanja, a onda se svi, pomalo u tišini, iznenadimo viĎenim „na terenu“. Slično je i s djelima stranih autora koja se većinom smatraju vrijednima, dok se djela hrvatske glazbene baštine izvode na marginama s nedovoljnim publicitetom i još manjim brojem publike. U prilogu se dostavlja sveukupan popis izvedenih opernih naslova četiri operne nacionalne kuće u proteklih 25 godina iz čega se nedvojbeno mogu iščitati dva zaključka: smanjenje ukupne operne produkcije (broja naslova) i broja izvedbi, ali i neproporcionalno smanjenje operne produkcije i broja izvedbi opera hrvatskih autora u omjeru s ukupnom opernom produkcijom. Operna produkcija hrvatskih autora u posljednjim godinama svela se na izvedbe „Nikole Šubića Zrinjskog“ Ivana pl. Zajca i „Ere s onoga svijeta“ Jakova Gotovca kojima se, tu i tamo, priključi koji povijesni naslov (obično sporadično, bez repertoarne odrednice i s malim brojem izvedbi). Pa ipak, novca za produkciju suvremenih autora ima, jer je vidljivo povećanje broja izvedbi suvremenih autora, posebno u okviru manifestacije „Muzički biennale Zagreb“ što bi bilo pohvalno, kada te produkcije svojim omjerom broja izvedbi i uloţenih financija ne bi činile većinu produkcijskih kapaciteta u Republici Hrvatskoj, a publika istih uključivala vrlo ograničeni broj osoba bez znatnijeg odjeka u široj populaciji. Valja imati na umu i činjenicu da djela suvremenih autora put do pozornice i izvedbe mogu pronaći putem financiranja namjenjenih poticanju stvaralaštva kojih u svijetu ima priličan broj, a temeljem globalizacije lišeni su nacionalnog predznaka. Nasuprot tome, djela hrvatske glazbene baštine neće se izvesti nigdje ako ne u Hrvatskoj. Korištenje kapaciteta na ovaj način neminovno rezultira postupnim zaboravom hrvatske glazbene baštine, ali i padom broja operne publike koji se, unatoč naporima opernih kuća da to prikriju, uočava kao pravilo. Promišljati o temi ovog rada i odreĎivanju „repertoarnih“ opernih djela hrvatskih autora nije nimalo lako. Naime, pojam „repertoarno“ u sebi uključuje „ono što je na repertoaru“ duţe vrijeme, s većim brojem izvedbi i sl. Takvih djela u Hrvatskoj gotovo da i nema, osim dvije već spomenute opere, pa je pri izboru materijala za analizu potrebno primijeniti druge kriterije. Stoga, osim „Nikole Šubića Zrinjskog“ i „Ere s onoga svijeta“ u izbor će se uključiti i drugi naslovi koji su se samo i našli na repertoaru, a ne predstavljaju djela suvremenih autora. Njihova djela valja ostaviti budućim naraštajima na prosudbu kvalitete, ali i utjecaja na ukupnu glazbenu povijest ukoliko ona uopće postoji. Kao posljednji kriterij uključuje se činjenica sudjelovanja autora ovog rada u scenskim izvedbama navedenih djela u svojstvu 7 korepetitora, zborovoĎe, dirigenta ili pjevača čime se omogućuje poseban uvid u kompleksnost uloga i samih opera, ali i njihov značaj u ukupnoj glazbenoj baštini hrvatskog naroda. 8 2. Vatroslav Lisinski (1819. – 1854.) 2.1. O skladatelju i njegovom opernom opusu Skladatelj Vatroslav Lisinski1 ţivio je sredinom 19. stoljeća u Zagrebu. Nije se školovao po europskim središtima (osim kraćeg boravka u Pragu pred kraj ţivota), nego je nakon osnova glazbene poduke i završenog studija filozofije bio uključen u ilirski pokret u kojem je uţivao poloţaj najvećeg skladatelja. S obzirom na potrebe ilirskog pokreta, Lisinski se istaknuo skladanjem na narodnom hrvatskom jeziku u obliku solo popjevke i zborova, budnica i davorija, ali i opere. Prvom hrvatskom operom i nacionalnom operom smatra se njegovo djelo “Ljubav i zloba”, iako je tek kasnija opera “Porin” na tekst Dimitrija Demetra karakterizirana kao pravo operno djelo u kvalitativnom i formalnom smislu. Najveća tragedija Vatroslava Lisinskog je cjeloţivotna borba za afirmacijom
Details
-
File Typepdf
-
Upload Time-
-
Content LanguagesEnglish
-
Upload UserAnonymous/Not logged-in
-
File Pages26 Page
-
File Size-