18 1.1.2. Prostorno razvojne i resursne značajke 1.1.2.1. Prirodni potencijal i korištenje resursa a) Poljoprivredne površine Obnovljivi prirodni resursi su najznačajnija prirodna bogatstva Hrvatske, a među njih se ubraja i poljoprivredno zemljište. U ukupnoj količini poljoprivrednog zemljišta Osječko-baranjske županije Grad Osijek sudjeluje s 4,6%. Poljoprivredne površine Grada Osijeka obuhvaćaju 71% ukupne površine Grada Osijeka. Poljoprivredne površine u Osječko-baranjskoj županiji i Gradu Osijeku Tablica OBŽ ha Grad Osijek ha Udio % Ukupne površine 415.241 16.974 4,1 Poljoprivredne površine 260.778 12.121 4,6 Izvor podataka: RH, OBŽ, Izvješće ureda za statistiku - 1997. b) Šumske površine Šume kao jedini prirodni samoobnovljivi resurs proglašene s Ustavom kao dobro od općeg interesa za Republiku Hrvatsku. Prema Zakonu o šumama, šume i šumsko zemljište dobra su od općeg interesa i ona su najvećim dijelom u državnom vlasništvu. Gospodarenje je povjereno poduzeću "Hrvatske šume" P.O. Zagreb. Gospodarenje obuhvaća uzgajanje šuma, iskorištavanje šuma i šumskog zemljišta, sporednih šumskih proizvoda, te izgradnju i održavanje šumskih prometnica. Na području Grada Osijeka šumama gospodari Uprava šuma Osijek, Šumarija Osijek. U ukupnoj površini šumskog zemljišta Osječko-baranjske županije, Grad Osijek sudjeluje s 0,9%, Šumom je pokriveno 5,6% prostora Grada Osijeka, a pošumljenost Osječko-baranjske županije je 27%. Šumske površine u Osječko-baranjskoj županiji i Gradu Osijeku Tablica OBŽ ha Grad Osijek ha Udio % Ukupne površine 415.241 16.974 4,1 Šumske površine 113.193 965 0,9 Izvor podataka: RH, OBŽ, Izvješće ureda za statistiku - 1997. c) Mineralne sirovine Na području Grada Osijeka eksploatira se građevinski pijesak. Eksploatacija građevinskog pijeska vezana je uz rijeku Dravu, koja je obnovljivo ležište značajno za vodni režim. Cijelo korito rijeke Drave smatra se potencijalnim poljem podložnim kontinuiranim promjenama ležišta i rezervi na njima. 1.1.2.2. Gospodarski potencijal a) Obilježja gospodarskog razvitka Grada Osijeka Grad Osijek iskazivao je u zadnjem desetljeću 20. stoljeća upozoravajuću tendenciju zaostajanja. Različita istraživanja, studije i izračunati pokazatelji ukazuju na tu činjenicu. Prije iznošenja rezultata 19 tih istraživanja potrebno je istaknuti da se rezultati uglavnom odnose na općinu Osijek koja se rasprostirala na većoj površini (650 km2), obuhvaćala više naselja (31 naselje) i imala, između ostalog, više stanovnika (164.577 prema Popisu stanovništva iz 1991.g.). Međutim, rezultati su dovoljno indikativni za uobličavanje zaključaka i izvođenje tendencija o razvitku Grada Osijeka. Prije Domovinskog rasta, tj. u razdoblju 1971. – 1988. g. za općinu Osijek stopa privrednog rasta mjerena stopom rasta narodnog dohotka iznosila je 1,7 (Nujić, 1990.) Obzirom da je takav usporeni rast bio suviše nizak i čak niži od prosjeka Hrvatske i tadašnje Jugoslavije (2,7 i 3,0 respektivno), više se može govoriti o zaostajanju općine, nego o gospodarskom rastu. Rezultati istraživanja koje je proveo Nujić (1990.) primjenom metode ponderiranja pokazatelja razvoja daju precizniji i kompletniji uvid u nepovoljno stanje i tendencije tadašnje općine Osijek. To je stoga što se analiza temeljila na jedinstvenoj metodologiji utvrđivanja ukupne razvijenosti općina u Hrvatskoj za godine 1971., 1981. i 1988. g. i što je omogućila razlikovanje između gospodarske razvijenosti i razvijenosti osobnog i društvenog standarda. Po kriteriju ukupne razvijenosti rang općine Osijek iskazao je tendenciju pada sa 8. mjesta u 1971. g. na 33. mjesto u 1988.g. Još izraženiju nepovoljnu tendenciju iskazao je rang općine Osijek po kriteriju efikasnosti privređivanja ukazavši time da je nepovoljna tendencija zaostajanja u ukupnoj razvijenosti općine Osijek rezultat smanjenja efikasnosti privređivanja i slabljenja gospodarskog rasta. Kao razloge nepovoljne tendencije zaostajanja analitičari su sve do kraja 1970-tih godina, kako navodi Singer i Turkalj (1988.), isticali neprimjerenu makroekonomsku politiku tadašnje Jugoslavije. Ona je u razdoblju nakon II. svjetskog rata bila izrazito razvojno diskriminirajuća prema Osijeku, primarno zbog izostanka značajnijih kapitalnih ulaganja, a što je vodilo daljnjem tehnološkom zaostajanju, smanjenju atraktivnosti područja i intenziviranju procesa "bijega mozgova" i sličnim dalekosežnim negativnim posljedicama. Podaci o značajnom smanjenju efikasnosti privređivanja, ukazali su konačno da uzroci zaostajanja u razvijenosti ne leže isključivo u domeni makroekonomske politike, već i u domeni investicijske i poslovne politike, a posebice u domeni industrije (Singer i Turkalj, 1988.). Industrija je bila veoma značajna za razvitak općine Osijek. Primjerice, u stvaranju bruto društvenog proizvoda sudjelovala je sa 49,5% u 1970.g., a sa 44,6% u 1988.g. Otuda su svaki poremećaji u efikasnosti industrije imali snažan utjecaj na gospodarsko stanje i rast. Za industriju Osijeka u razdoblju 1980. – 1988.g. bilo je svojstveno (Singer i Turkalj, 1998. prema Sablić i dr., 1990.): • mala iskorištenost proizvodnih kapaciteta (65%); • mali udio izvoza industrijskih proizvoda u ukupnom bruto društvenom proizvodu; • zastarjelost industrijskih proizvoda (oko 50% industrijskih proizvoda, a posebice u prehrambenoj, tekstilnoj, metalnoj i drvnoj industriji, ima negativnu stopu rasta, dok se preostali proizvodi nalaze uglavnom u fazi usporenog rasta); • niska finalizacija temeljnih poljoprivrednih sirovina. 1980-te godine obilježava (Singer i Turkalj, 1998.): • drastično opadanje investicijske aktivnosti; • pogoršanje efikasnosti korištenja investicijskih ulaganja mjerene prosječnim kapitalnim koeficijentom; • dramatično opadanje razvojne i poslovne efikasnosti; • smanjenje značaja industrijske proizvodnje u stvaranju tadašnjeg narodnog dohotka općine Osijek; • smanjenje efikasnosti gospodarstva mjereno zbirnim pokazateljem efikasnosti; • mjereno istim pokazateljem, smanjenje industrijske proizvodnje općine Osijek. Pod pretpostavkom da je moguće preslikati tendencije na razini županije kojoj Grad Osijek pripada i na sam Grad, do nešto drugačijih rezultata o zaostajanju došli su istraživači sa Ekonomskog instituta u Splitu (Filipić i Šimunović, 1995.). Primjenom metode Promethee, Filipić i Šimunović (1995.) izvršili su rangiranje makroregija i županija u Hrvatskoj za 1971.g. i 1991.g. prema razvijenosti. Razvijenost 20 je pri tome tretirana kao višekriterijalni pokazatelj koji sažima više indikatora (20 za 1971.g. i 35 za 1991.g.), a koji s različitim ponderima učestvuju u procjenjivanju ukupne razvijenosti. Rezultati su njihovog istraživanja ukazali da je Osječko-baranjska županija tek blago pogoršala svoju poziciju u Hrvatskoj jer je sa 5. mjesta u 1971.g. došla na 6. mjesto u 1991.g. Međutim, rezultati, kako su istaknuli i sami autori, nisu u potpunosti usporedivi zbog različitog obuhvata indikatora, a ne razjašnjavaju ni dilemu je li blago pogoršanje razvijenosti Županije posljedica pogoršanja samo njezine razvijenosti ili pogoršanja razvijenosti i ostalih županija Hrvatske. Po pitanju životnog standarda Filipić i Šimunović (1995.) su ustvrdili ispod prosječni standard Županije u 1991.g. u odnosu na Hrvatsku. Uzimajući u obzir 8 različitih indikatora životnog standarda (broj stanovnika na jedan stan, broj stanovnika po putničkom vozilu, broj stanovnika na jedan km suvremene ceste, broj stanovnika na jednu TV pretplatu, broj stanovnika na jednu telefonsku pretplatu, broj stanovnika na jednog visokoobrazovanog zdravstvenog djelatnika, potrošnja vode u domaćinstvu po stanovniku u m3, te otpadne vode u domaćinstvo po stanovniku u m3) posebice lošije stanje u Županiji u odnosu na Hrvatsku uočeno je po pitanju vode (potrošnje i otpadnih voda), broja stanovnika na jednu TV pretplatu i broja stanovnika na jedan stan. Prema ostalim indikatorima Županija je iskazala iznad prosječno stanje. Tendencija zaostajanja prisutna do kraja 1980-tih godina samo je intenzivirana okolnostima i procesima koji su uslijedili nakon tih godina. Borozan i Barković (2002.) ističu, između ostalog, sljedeće okolnosti i procese koje se, iako uočene na razini Osječko-baranjske županije, mogu aplicirati i na Grad Osijek: • neposredne ratne aktivnosti 1991. – 1995. ili blizina ratne zone, okupacija više od 40% područja Županije, završetak mirne reintegracije okupiranih područja tek 1998.g., ratna razaranja s ogromnim izravnim štetama 1 i još većim neizravnim posljedicama, miniranost velikog dijela njezinog područja; • tranzicijski procesi, ali i šokovi; posebice tajkunske privatizacije, nepovoljno poduzetničko ozračje; • nedjelotvorno sudstvo uslijed nedostatka stručnog znanja, organizacijskih problema, nedjelotvornosti postupaka i velikim odgađanjem u zaključivanju slučajeva, mreža kriminala i korupcije na svim, a također i na najvišim razinama vlasti; • veliki poslovni i ulagački rizici, nepovoljna atmosfera za izravna ulaganja; • tendencija povećanja nezaposlenosti, visok stupanj emigracije mlade i kvalificirane snage; • gubitak i degradacija proizvodnih kapaciteta, smanjivanje proizvodnje, gubljenje tržišta i ugovorenih poslovnih aranžmana, smanjivanje izvoza i porast konkurentnog uvoza; • bankarske krize i stečajni procesi Gradske, Županjske i Cibalae banke, skupi i teško dostupni kapital; • gubljenje vjerodostojnosti u vladu i predstavnike lokalne samouprave, socijalna dezorijentacija i razvijanje osjećaja beznađa. Izrazito nepovoljno gospodarsko stanje, uočene negativne razvojne tendencije i slabljenje razvojne osjetljivosti Grada Osijeka temeljno su obilježje