Đorđije Đole Maksimov Ojdanić IGUMAN MOJSIJE Đorđije Đole Maksimov Ojdanić IGUMAN MOJSIJE Izdavač CRNOGORSKI KULTUTNI FORUM CETINJE Za izdavača Borislav Cimeša Edicija Savremena proza Urednik Borislav Cimeša Recenzenti Dr. sc. Goran Sekulović Borislav Cimeša Slog, korektura i tehničko uređenje: Autor Prelom knjige i štampa IVPE Cetinje, e-mail: [email protected] Tiraž 300 primieraka Đorđije Đole Maksimov Ojdanić IGUMAN MOJSIJE IGUMAN MOJSIJE Dr. sc. Goran SEKULOVIĆ: RIJEČ O KNJIZI ,,IGUMAN MOJSIJE” Autora ove izuzetno značajne, vrijedne i korisne knjige pod naslovom “Iguman Mojsije”, Đorđija Đola Ojdanića, znamo već de- cenijama kao vrsnog publicistu koji nam je podario više djela iz naše, crnogorske, istorijske prošlosti. Ovog puta pred nama je njegova najnovija knjiga koja govori prije svega o jednoj od najznačajnijih crnogorskih ličnosti igumanu Mojsiju Zečeviću koji je rođen u Vinickoj kraj Berana 1780. a umro 1850. i sahra- njen ispred manastira Đurđevi Stupovi. Iguman Mojsije Zečević kao znameniti vasojevićki duhovnik, ali i svjetovni vasojevićki glavar i poglavar, bio je iguman manastira Đurđevi Stupovi kraj Berana od neđe oko 1825. godine. Školovan je na Duhovnoj akademiji u Petrogradu u katedrali duhovnosti u Zagorsku. Iguman Mojsije Zečević je bio svjetovni i duhovni vladar naj- brojnijeg crnogorskog plemena Vasojevića s kraja osamnae- stog i početkom devetnaestog vijeka i njegov portret, ličnost i ukupno djelo se mogu veoma dobro i reljefno, čak i slikovito i idejno vrlo karakteristično i dosljedno, sagledati i upozna- ti u ovoj veoma čitljivoj, dinamičnoj, interesantnoj i nadasve intrigantnoj i poučnoj, primamljujućoj i čak omamljujućoj u najpozitivnijem patriotskom, otadžbinskom, vjersko-ekumen- sko-kulturnom, prosvjetno-edukativnom, informativno-istorij- skom i idealno-prosvjetiteljskom smislu knjizi. Iz knjige Đorđija Đola Ojdanića se veoma dobro i jasno vidi da je, uz Petra I i Petra II Petrovića Njegoša, Iguman Mojsije Zečević bio jedna od najznačajnijih ličnosti Crne Gore. 5 ĐORĐIJE ĐOLE MAKSIMOV OJDANIĆ Zajedno sa Petrom I Petrovićem radio je na oslobođe- nju crnogorskih plemena i podizanju ukupnog crnogorskog narodnog i patriotskog duha, jačanju duhovnih i prosvjetnih prilika, ali i političkog, bezbjedonosnog, diplomatskog i među- narodnog ugleda crnogorske države. Njega je Petar Prvi ime- novao da ga zamjenjuje u „stolici“ dok dođe mladi Rade Tomov na prijesto. A kada je umro Petar I i trebalo da se za njegovog nasljednika izabere mladi Rade Tomov, Iguman Mojsije je sa još nekoliko uglednih crnogorskih prvaka nepokolebljivo, ne dvo- umeći se nimalo, već odmah, i odlučno stao uz mladog Njego- ša, kome su mnogi osporavali pravo na duhovni i svjetovni cr- nogorski tron. Đorđije Đole Ojdanić pokazuje u ovoj knjizi da je Iguman Mojsije Zečević bio nesvakidašnja ličnost, nepokorna, samosvojna, dostojanstvenog i borbenog, ponositog i slobo- darskog duha i stalnog, vječnog otpora prema svakom tuđinu i gazitelju narodnih prava i sloboda, česti i imena, vjere i obraza, prema Njegoševim epohalnim i vječnim uzusima i pravilima, iskazima i načelima koje je dao na tako izuzetno umjetnički način u “Gorskom vijencu” kao ogledalu i enciklopediji crno- gorskog etničkog i nacionalnog duha. Na toj visini, na toj ravni, na tim primjerima i visokim moralnim načelima, dakle njego- ševskim, i Iguman Mojsije Zečević ostavio je vječni, neizbrisiv i upečatljiv i dubok trag u crnogorskoj istoriji, u ne malom obi- mu utičući i presudno da se upravo takav potonji njegoševski i crnogorski duh i ovaploti i ustali, iskristališe i – snagom munje i groma, sjaja najveličanstvenije nebeske zvijezdane arije i sim- fonije, te najljepšeg i najumnijeg ljudskog lica i duhovnog i etič- kog svečovječanskog, univerzalnog nasljeđa na Zemlji – pojavi i obnaroduje na tako genijalan, stvaralački vatren i neuporediv, način kod mladog i vječnog mladog a opet tako zrelog i najzre- 6 IGUMAN MOJSIJE lijeg Njegoša čije ime, lik i djelo nadahnjuju i nadahnjivaće sva- kog poštenog i lojalnog Crnoj Gori Crnogorca kroz sve buduće vjekove. Pomoću multidisciplinarnog istraživačkog i iskaznog metoda, lako pamtljivog, popularno pisanog i čitljivog teksta koji je međutim duboko seriozan, nadahnut i inspirativan, na dokumentarni, istoriografski, literarni i publicistički način, i to od najbolje i najplemenitije vrste i kovine, Đorđije Đole Ojdanić je u svojoj knjizi “Iguman Mojsije” dokazao da je nesumnjivo upravo Iguman Mojsije Zečević na izuzetan i bogat, raskošan i inspirativan, inicijacijski i nacionalnodržavno-vjersko-kultur- no-civilizacijski način doprinio jednom ovakvom epohalnom istorijskom, renesansno-ličnosnom i samosvojnom, uzdizanju, stasavanju, vaspitanju i obrazovanju, građenju i samosvojnosti Petra II Petrovića Njegoša. Iguman Mojsije Zečević ostavio je istorijskog traga u Crnoj Gori kao malo koja crnogorska ličnost iz vremena Petra I i Petra II Petrovića Njegoša i otuda je on i tako velika istorij- ska ličnost novije crnogorske povjesnice. Zato mu uostalom Crnogorci i duguju najviše moralno poštovanje i zahvalnost. Prema ovom vazda buntovnom i slobodarski nastrojenom haj- duku-duhovniku, pretpostavlja se da je Njegoš gradio lik Igu- mana Stefana u „Gorskom vijencu“. Izuzetno zanimljiv, borben i duhovit, pravi narodni sin i čovjek, rasna i svestrana vasojević- ka i crnogorska bastadurna ličnost Mojsije Zečević nije mogao ostati bez uticaja na budućeg vladiku. Kasnije će postati jedan od Njegoševih najbližih saradnika i državnih i političkih savjet- nika i ličnost koja će značajno doprinijeti utvrđivanju crnogor- ske nacionalne, državne i političke ideologije. Pod uticajem Igumana Mojsija Zečevića formirao se Njegošev nepokolebljivi oslobodilački i nacionalno-državni 7 ĐORĐIJE ĐOLE MAKSIMOV OJDANIĆ crnogorski svjetonazor kao suverenog i međunarodno prepo- znatog, istorijskog naroda i okosnice, sveokupljališta, ugaoni- ka, kamena-temeljca i matice crnogorske države, tj. Crne Gore. No, ovo je knjiga ne samo o Igumanu Mojsiju Zečeviću već i o Vasojevićima koji su najveće crnogorsko-brdsko pleme, koje je nastanjeno u istočnom dijelu Crne Gore, u Lijevoj Rijeci i s obije strane Lima sve do rijeke Lješnice. Vasojevići su jedna porodica, jedno pleme, jedna krvna zajednica, koja ima svoju zajedničku slavu Svetog Arhanđela, zajedničku tradiciju o svojoj prošlosti, i koja pamti sve svoje pretke počev od glavnog rodonačelnika Vasa pa sve do današnjeg dana. Od Nožice Vasojevići su se počeli pomjerati postepeno ka istoku dokle nijesu zahvatili cijelu limsku dolinu sve do ri- jeke Lješnice. Prilikom toga kretanja, širenja i prodiranja oni su starosjedeoce Lužane, Bukumire, Macure, Španje i Latine, dijelom asimilovali, dijnelom potisnuli, a dijelom potčinili, i svi- ma nađenuli ime Srbljaci. Nasuprot Vasojevićima, Srbljaci ne predstavljaju etničku cjelinu, jer oni nisu jedna porodica, jedno pleme, jedna krvna zajednica, već skup raznih rodova koji su se tokom vjekova tako izmijenili, da se danas za mnoge sigurno ne zna ko od koga vodi svoje porijeklo. Otuda Srbljaci, uzeti kao cjelina, nemaju tradicije o svojoj prošlosti, jer nemaju za- jedničkog pretka od kojega bi izvodili svoje zajedničko ime i porijeklo. Interesantno je reći da u početku, kada su Vasojevići zauzeli limsku dolinu i potčinili starosjedeoce, Srbljaci nijesu imali ni svojih glavara niti ikakva učešća u opštim plemenskim poslovima, već su im Vasojevići i sudili i predstavljali ih i spolja i iznutra. Ali upornom borbom Srbljaci su počeli osvajati jedno po jedno zvanje, dokle nijesu izvojevali svoje kmetove, brat- stvene starješine, a docnije i pravo učešća na narodnim zbo- 8 IGUMAN MOJSIJE rovima i skupštinama. No i pored tih zadobijenih i osvojenih prava, Srbljaci su kao manjina bili i ostali potišteni, zapostavlje- ni, jednom riječju skrajnuti, jer ih Vasojevići nijesu nikada htjeli primiti u svoju sredinu kao ravnopravne članove, pošto su odu- vijek smatrali da su od njih nešto više i da se s njima ne mogu nikako izjednačiti. Usljed te dugotrajne borbe i međusobnog gloženja, bješe se i kod jednih i kod drugih razvio toliki antagonizam, da je ta borba Srbljake ujedinila, i od njih, kao raznorodnih ele- menata, stvorila jednu takvu cjelinu koja se smatra kao jedna zajednica koja ima iste misli, iste želje, iste osjećaje. Zbog toga oštrog razlikovanja koje je postojalo između Vasojevića i Srblja- ka, čak su se i u nepisanim, običajnim i u pisanim, zakonodav- nim aktima spominjala ova dva “posebna naroda”, koja su se među sobom bitno razlikovala kako po svome duhu, karakteru i osjećaju, tako i po drugim etničkim odlikama. U vrijeme Igumana Mojsija Zečevića kao prvog savjet- nika i saradnika Petra Prvog i Petra Drugog, koji je dugo godina boravio na Cetinju naročito od 1831. godine, Vasojevići se tre- tiraju kao dio Crne Gore (o tome piše i Pavel Apolonovič Rovin- ski – “Građa za istoriju Vasojevića”, 1889.), i nalaze se pod juris- dikcijom Crne Gore. O tome svjedoči veliki broj dokumenata, a zanimljivo je spomenuti pismo kneza Aleksandra Karađorđevi- ća, vladici Radu, iz 1850. godine, đe se on žali kako “crnogorski Vasojevići grubo postupaju sa Ašanima (Srbljacima, odnosno Srbijancima)”, i traži od njega da ih umiri. Pripadnost Vasojevića Crnoj Gori, od 1831. godine, po- tvrđuju i crnogorske blagajničke knjige. Iz njih se vidi da su Va- sojevići jugozapadno od Komova plaćali porez Cetinju (koji su, recimo, Kuči odbijali da plaćaju). Vasojevići su učestvovali i u 9 ĐORĐIJE ĐOLE MAKSIMOV OJDANIĆ bitkama: na Martinićima i Krusima (nakon čega Piperi i Bjelopa- vlići ulaze u sastav crnogorske države). Međutim,