Sanja Majer-Bobetko: P ovijest glazbe Vjenceslava Novaka Zatvorena knjiga simbolizira netaknutu tvar. "Ako je otvorena, tvar je oplođena. Zatvorena knjiga čuva svoju tajnu. Ako je otvorena, onda je onaj koji je čita shvatio njezin sadržaj."1 2 I prva hrvatska Povijest glazbe Vjenceslava Novaka dosad je bila zatvorena knjiga, ne samo u simboličkom smislu. Zatvorena na policama Biblioteke Muzičke akademije u Zagrebu, proglašena izgubljenom,2 ona je čuvala svoju tajnu. Neki njezini dijelovi su doduše ostali tajnom, jer su zasad izgubljeni, ali velik njezin dio je potpuno sačuvan i već samim time što je to prvi pokušaj sintetičkog djela o glazbenoj povijesti u hrvatskoj glazbenoj historiografiji zaslužuje da se otvori. Zaslužuje ona to i stoga što "praktična, ’pozitivna’, realna snaga povijesti baš i stoji u tome", kako reče znameniti Novakov suvremenik i kolega Antun Gustav Matoš, "što je historija vrsta štedionice drevnih energija, koje se baš njenim posredovanjem kao žive sile predaju potomstvu. Sve renesanse, svi preporodi su plod historijskih studija, pa zato ih i mi preporučamo kao glavno sredstvo hrvatskoga preporoda. Jer samo ona snaga umire koja je bez povjesničara."3 4 Vjenceslav Novak pisao je svoju Povijest glazbe u posljednjem desetljeću 19. stoljeća. Budući da na samom rukopisu nema nikakve datacije moguće je aproksimativno odrediti vrijeme njena nastanka, kako na temelju u njoj prezentiranih podataka i relevantnih godina, tako i na temelju rezultata istraživanja što ih je proveo L. Saban u arhivu HGZ-a. Ta su istraživanja jasno pokazala da je ravnateljstvo HGZ-a još 1894. naručilo od Vjenceslava Novaka, tadašnjeg honorarnog profesora teorije na glazbenoj školi, Povijest glazbe. Novak je štoviše dobio godinu dana plaćenog dopusta kako bi se u potpunosti mogao posvetiti pisanju svoga udžbenika. Očito je međutim da to Novak nije učinio tijekom jedne godine. Još 1899. godine pisao je molbu za posudbu knjiga iz knjižnice HGZ-a kako bi dovršio svoju P o v i j e s t i U zapisnicima se taj 1 J. Chevalier-A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1987, str. 263. 2 Usp. Ladislav Saban, 150 godina Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb 1982, str. 113. 3 Antun Gustav Matoš, Misli i pogledi, izbor tekstova, indeks i objašnjenja Mate Ujević, drugo izdanje dopunio i priredio Dubravko Jelčić, Globus, Zagreb 1988, str. 311. 4 Na ovom podatku zahvaljujem Nadi Bezić. Molba je pohranjena S. MAJER BOBETKO 2 Croatica 40/41/1993/1994. V je n c e s l a v N o v a k predmet opet javlja 1900. kada stoji da je Novak rukopis dovršio i predao. On međutim nikada nije bio objavljen. Šaban je zaključio da djelo vjerojatno nije zadovoljilo i da ga je Klaić^ jamačno opet dao Novaku na doradu, što on nije stigao učiniti.6 Novakov je rukopis doista bio u rukama barem dvojice recenzenata, što je posve jasno iz njihovih intervencija u samom rukopisu, koji je vrlo trošan, pisan crnom tintom na papiru formata 21x34 cm. Stranice su paginirane i rukopis završava na 237. stranici. Ali, kako je već istaknuto, nije potpun. Osim prve i posljednje nedostaju također dijelovi od 54. do 73. stranice i 218. stranica rukopisa. Novakova Povijest glazbe u takvom je stanju prispjela u biblioteku Muzičke akademije u Zagrebu gdje je 1945. godine inventarizirana i katalogizirana pod brojem 7006. Nažalost u inventarnoj knjizi nema nikakve napomene o načinu na koji je ovaj rukopis postao vlasništvom Muzičke akademije. Nastala desetljeće prije Hadrovićeve Kratke povjesti glazbe objavljene 1911.,7 premda dosad neobjavljena, pa kao što je navedeno, zapravo i nepoznata, ova je P o v ije s t u svakom slučaju, barem koliko je dosad poznato, prvi pokušaj pisanja sintetičkog djela na temu povijesti glazbe u Hrvatskoj pa samim time zaslužuje da bude prezentirana (ne)kritičkom oku javnosti. Pri tom svaka kritička analiza Novakova teksta nesmije zanemariti upravo tu činjenicu. Uz to je bitan kriterij svake valorizacije toga teksta i njegova očita pedagoška namjena. Novakova Povijest glazbe je rukopis bez naslova. Stoga je nemoguće znati što bi sve u tom naslovu stajalo. Možda bi se tu našao, kao kasnije kod Hadrovića, i pridjev k r a tk a (premda je ona daleko iscrpnija od Hadrovićeve) ili već štogod drugo. Budući da je iz samoga djela i iz arhivskih materijala jasno o čemu je riječ, taj podatak držim posve irelevantnim. Bez obzira na naslov koji je imala (ili možda još i nije?) ova Povijest glazbe unatoč (pre)brojnim nepreciznostima opetovano otkriva golemi i nedovoljno istican muzikološki 567 u arhivu HGZ-a pod signaturom 173/99-900. 5 Vjekoslav Klaić bio je član ravnateljstva HGZ-a od 1890. do 1928. Premda nikada nije htio postati predsjednikom, već je djelovao kao "drugi čovjek", Klaić je zapravo profilirao politiku cijelog tog dinamičnog razvoja u povijesti HGZ-a do te mjere da se ono s punim pravom može nazvati Klaićevom erom (Usp. L. Šaban, op. cit., str. 101). 6 Usp. L. Šaban, op. cit., str. 311. 7 Usp. Stjepan Hadrović, Kratka povjest glazbe, Vlastita naklada, Zagreb 1911. S. M a je r B o b e t k o 3 Croatica 40/41/1993/1994. V je n c e s l a v N o v a k potencijal svoga autora. Usuđujem se reći najveći poslije Kuhačeva tijekom Zajčeva i Kuhačeva razdoblja. Konačno, Vjenceslav Novak, glasovit predstavnik hrvatskoga književnog realizma, bio je jedan od onodobnih u nas rijetkih profesionalno glazbeno obrazovanih glazbenih pisaca, teoretičara i skladatelja.8 Upravo je to obrazovanje što ga je stekao u Pragu presudno utjecalo na formiranje njegova profesionalnog habitusa što se, dakako, reflektiralo i u njegovu promišljanju glazbeno teorijskih, estetičkih pa i povijesnih tema. Kao povjesničar glazbe Vjenceslav Novak pokazuje zavidan stupanj poznavanja relevantne literature, s jedne strane, ali i stanovitu originalnost, s druge. Historizam 19. stoljeća nije mimoišao glazbu. Intenzivirana povijesna istraživanja rezultirala su revitalizacijom glazbe ranijih epoha, kako na izvedbenom planu, tako i sve većim brojem muzikoloških radova, pa i povijesnih sinteza. Najrespektabilnije takve opće povijesti su Fćtisova, Ambrosova i Riemannova. U svojoj nedovršenoj Histoire générale de la musique (5 sv., 1869-76) François Joseph Fétis pokušava proširiti etnografske horizonte i izvan granica zapadnoeuropske glazbe, ali dospijeva tek do 15. stoljeća. Osporavajući koncept "progresa" u glazbi Fétis zagovara tezu o promjenama temeljnih glazbenih principa, npr. unutar glazbene forme i tehnike, što nipošto ne implicira i pojam napredovanja u umjetnosti i glazbi. Humanistički obrazovan na Sveučilištu u Pragu, nositelj titule doctor juriš, povjesničar češkog podrijetla August Wilhelm Ambros zasniva svoju* i 8 V. Novak rođen je u Senju 11. 11. 1859., a umro u Zagrebu 20. 9. 1905. God. 1886. na Praškom konzervatoriju stekao je zvanje orguljaša, a 1887. nastavnika pjevanja i teorije glazbe. Od 1887. profesor je glazbe na Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu; uz to 1890-94. predaje teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na školi HGZ-a. Sa V. Klaićem izdaje 1892. glazbeni časopis G u sle a 1893. sam časopis G lazba. Četrdesetak članaka i kritika s glazbenom tematikom objavio je i u drugim časopisima različita profila. Autor je prvih udžbenika harmonije na hrvatskom jeziku (Priprava k nauci o glazbenoj harmoniji, 1889, 18982; Nauka o glazbenoj harmoniji, 1890, 18982). Autor je i većeg broja drugih glazbenih priručnika i rasprava: P jeva čka obuka u pučkoj školi, 1892; Pučki učitelj kao učitelj pjevanja i kao orguljaš, 1888; Crtice o razvoju crkvene glazbe, 1889. Također je ritmizirao i harmonizirao pedesetak napjeva iz Citharae octochordae, koje je 1891. objavio u zbirci Starohrvatske crkvene popievke. Bavio se i skladanjem ali je većina njegovih djela izgubljena. S. M a je r B o b e t k o 4 Croatica 40/41/1993/1994. V je n c e s l a v N o v a k Geschichte der Musik (1862-82) na kulturološko-povijesnom stajalištu prema kojemu umjetničko djelo čini dio opće duhovne klime, duha vremena {Zeitgeist). Štoviše, glazbu prošlosti ne bi valjalo suditi prema nepromjenjivom estetskom idealu, već u okvirima "povijesnog razumijevanja". Tretira umjetnost kao organizam koji prirodno raste, razvija se u skladu s prirodnim zakonima, "poput cvijeta iz pupoljka".9 U osnovi Ambrosove humanistički široke vizije stoji međutim njegovo vlastito iscrpno višegodišnje istraživanje. Stoga i nije čudo što svoj golemi projekt u kojemu je poseban akcent na renesansi Ambros nije uspio dovršiti sam. Nakon 3. sveska (1868) 4. su svezak uredili C. F. Becker i G. Nottebohm, a 5. svezak je uredio O. Kade (1882). Langhansova Die Geschichte der M usik des 17. 18 und 1 9 Jahrhunderts (1881-87) zamišljena je ka'o nastavak Ambrosove povijesti. Handbuch der Musikgeschichte (1901-13) autor koje je - kako mnogi drže - najsvestraniji muzikolog svih vremena Hugo Riemann, sjajno je , postignuće glazbene historiografije 19. stoljeća u kojemu je građa manje prezentirana kao povijest pojedinih glazbenih osobnosti i kultura a više kao formalni i stilistički proces. Prema Riemannu čovjekova urođena sposobnost da percipira formu i strukturu bila je konstantan čimbenik u glazbenom iskustvu. Ocrtavanje formalnih i stilističkih procesa, njihovih mijena, njihovih međusobnih odnosa i njihovih veza s unutarnjom logikom tonalne percepcije, koja je, prema Riemannu, imanentna Bečkoj klasici, glavni je zadatak povjesničara. U tom je smislu njegova koncepcija bliska glasovitoj Wolfflinovoj "povijesti umjetnosti bez imena", ili barem takvoj povijesti u kojoj će biografski podaci imati sekundarno značenje. Praškom đaku Vjenceslavu Novaku Ambrosova je povijest dakako poznata i apostrofirana u samom njegovu tekstu (autograf, str. 19, 175). Fetiša i Riemanna kao povjesničare ne poznaje; potonjeg već i zbog vremenske sukladnosti nastanka tih dviju povijesti. Našavši se pred posve konkretnim zadatkom pisanja u d ž b e n ik a , što pretpostavlja spajanje zahtjevnih fundamentalnih informacija iz područja povijesti s praktičnim, odnosno propedeutičkim i metodičkim zahtjevima u samoj pedagoškoj praksi, Novak je posegnuo za posve drugim trima izvorima. Riječ je o tada već afirmiranim sažetim, popularnim povijestima glazbe: 1.