95 časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja • svibanj - lipanj 2017 • issn 1512-5475 Časopis Motrišta referiran je u Central and Eastern European Online Library /Frankfurt am Main/ - http://www.ceeol.com Miro Petrović, Mato Tadić, Zvonko Kusić, Ljerka Ostojić, Jakov Pehar i Zdenko Ostojić Promocija knjige Mate Tadića u HAZU Zagreb Nova knjiga Mate Tadića pod nazivom Ustavnopravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini (izdanje Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH), predstavljena je u ponedjeljak 26. lipnja 2017. godine u Hrvatskoj aka- demiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, u velikoj dvora- Andrić, Antunović-Skelo, ni Akademije na Trgu Nikole Šubića Zrinskog. Bebek-Ivanković, Beljan Kovačić, Bio je to, ujedno, i prvi službeni susret dviju hrvatskih Brkić Milinković, Crnić, Akademija iz dviju država – BiH i RH. Curić I., Curić S., Grgić, Grubišić, Karačić, Ljevak, Pozdravne riječi nazočnima uputili su predsjednici Lovrenović, Lovrić, Marić, Akademija Zvonko Kusić i Jakov Pehar te Ljerka Osto- Mulić, Nedić, Papić, Pehar, jić. O knjizi su govorili Mato Arlović, Ivo Lučić, Josip Mu- Stanić, Stojić, Škarica selimović i autor Mato Tadić. Jakov Pehar, Josip Muselimović i Zdenko Ostojić 95 br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Utemeljitelj i nakladnik: Matica hrvatska Mostar Sunakladnik: Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini Realizacija i distribucija: Zdravo društvo Mostar Za nakladnike: Ljerka OSTOJIĆ i Jakov PEHAR Glavni urednik: Josip MUSELIMOVIĆ Odgovorna urednica: Ljerka OSTOJIĆ Tajnica: Vanja PRUSINA Uredništvo: Mladen BEVANDA, Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ, fra Ante MARIĆ, Dragan MARIJANOVIĆ, Šimun MUSA, Mira PEHAR, Božo ŽEPIĆ Lektura i korektura: Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ Grafičko oblikovanje: SHIFT kreativna agencija, Mostar Telefon/faks: +387 36 323 501 E-mail: [email protected] Adresa: Ulica kralja Zvonimira b.b., 88000 Mostar Žiroračuni: 338 100 220 201 2542 UniCredit Bank d.d. Mostar 161 02 000 115 000 30 kod RAIFFEISEN BANK BiH Uplata iz inozemstva: UniCredit Bank d.d. Mostar SWIFT UNCR BA 22 IBAN: BA 39 338 060 481 699 95 75 Cijena: 10 KM, dvobroj 20 KM, za inozemstvo dvostruko Mišljenjem Federalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa br. 08-91-4/97. od 3.3.1997. glasilo Motrišta upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. 661 i oslobođeno plaćanja poreza na promet proizvoda. br. 95 časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja aktualno Ivan LOVRENOVIĆ: Andrićevstvo, turkofilija, turkofobija . .7 književna radionica Vinko GRUBIŠIĆ: Valutci pričinjanja . 13 Mato NEDIĆ: Zavodnica i zavodnik.......................................18 Fabijan LOVRIĆ: Sličan sebi . 23 Ante STANIĆ: Zalazak sunca............................................24 Tade CRNIĆ: Naš čovik . 26 Vendelin KARAČIĆ: Pjesmuljci bezglavuljci . 28 učilište Doc. dr. sc. Ivo CURIĆ, Prim. mr. sc. Snježana CURIĆ, Mr. sc. Helien BEBEK-IVANKOVIĆ, Mr. sc. Svjetlana GRGIĆ, Dr. Vesna ANTUNOVIĆ-SKELO, Mr. sc. Ivona LJEVAK: Biološko oružje i bioterorizam . 31 Ana PAPIĆ, mag. croat. et angl.: Advent u kršćanskoj tradicijskoj kulturi livanjskoga kraja . .39 mozaik Jusuf MULIĆ: Velika krađa i podvala Vuka Stefanovića Karadžića...............57 čitaonica Iva BELJAN KOVAČIĆ: Novo ruho basne ..................................63 fra Miljenko STOJIĆ: Jasnoća pogledâ . .65 Ivo Mijo ANDRIĆ: Na izvoru poezije . 67 Mag. paeed. Fabijan LOVRIĆ: Zijad Duraković – Paradigma metafizike srca . 71 Mato NEDIĆ: Glasnik ljepote ............................................78 Mr. sc. Matej ŠKARICA: Povijesna svjedočanstva s granice zaborava: Stradanje ramske djece u oluji Drugoga svjetskog rata . .81 ljetopis fra Ante MARIĆ: Tu si se rodila, ispaćena zemljo moja! . 87 Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ: Miro Gavran – Da nije bilo Matice hrvatske, pitanje je – bi li bilo moderne Hrvatske . .90 Mira PEHAR: Kronika kulturnih događanja u Mostaru, siječanj – lipanj 2017. ......95 aktualno Ivan LOVRENOVIĆ Andrićevstvo, turkofilija, turkofobija Mislilo se do sada da je o Ivi Andriću čaršija „znala“ sve: za hrvatsko-katoličku bio je na- cionalni prebjeg i vjerski konvertit, posrbica i prodana duša, za građansku srpsku – fra Ivan-beg, politički suncokret koji je iznevjerio kralja i monarhiju, a za pun tanjur i miran život prihvatio Tita i komuniste; za bošnjačko-muslimansku – mrzitelj islama, Bosne i muslimana. Još koješta se nadodavalo. Neki su mudri hrvatski književni povjesničari pouzdano znali da je fratarsko kopile, bošnjački znalci su ih korigirali: ne, no je begov- sko pa mu otuda genijalnost, a osim toga napisao je po naredbi Udbe roman Derviš i smrt, to kukavičje jaje koje je morao potpisati Meša Selimović da bi muslimani lakše progutali prijevaru (vidi: Lažni pisac Meša Selimović, na www.ivanlovrenovic.com). A u svim čaršijama jednako se „znalo“ i da je bio beskrupulozni erotoman, mizantrop, škrtac, itd. Sve se to u toplo-smrdljivim horizontima skučenoga čaršijskoga uma, koji izuzetne duhove mrzi pa ih svlači u vlastito blato, a književnost ne razumije, niti mu je potrebna, odavno „znalo“, samo se do nekidan nije znalo da je Ivo Andrić bio i – rasist. Sada nas je čaršijski um, napokon, prosvijetlio i tim saznanjem. Obnarodovao ga je Nerin Dizdar govoreći o knjizi Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: ona mu je otvorila oči za taj epohalni nalaz. O sretnome nalazaču Dizdaru pak znamo tek to da ga u krugu Ma- hmutćehajićevih apologeta tituliraju kao „istraživača ideologijskih zabluda u bosanskoj političkoj i kulturnoj pluralnosti“ (?), a u stvarnom životu je zastupnik SDP-a u Parlamen- tu Hercegovačko-neretvanskoga kantona. Nepokolebljivo uvjeren u otkrivenjsku misiju Mahmutćehajićeve knjige, „istraživač za- bluda“ zaokružuje i sažima njezine ideje: „Rasizmom je opterećen cjelokupan Andrićev opus! Čitav njegov opus, upravo zbog estetike – ljepote celofana u koju je upakovan, naročito taj rasizam – predstavlja još veću društvenu opasnost, jer upravo je taj rasizam često nesporno prihvaćan kao apsolutno činjenično stanje“, a „Andrićevim se knjigama mahalo u Višegradu, gradu koji je rezultat genocida nad Bošnjacima a dokazi njegovog jasnog rasizma postoje zapisani u doktorskoj disertaciji“. Smetnja su, gotovo da se Motrišta br. 95, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 7 žali Dizdar, samo „književnici poput Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića koji ne žele priznati da je bio rasist“. Jednako nadahnut Mahmutćehajićem, Senadin Lavić donosi još jedno senzacional- no književno-političko otkriće, koje je promaknulo cjelokupnoj dosadašnjoj književnoj znanosti što se bavila Andrićevim djelom: „Andrićeva književnost je veliki antibosanski projekt, velikosrpski projekt, rezultat Nedićevog režima, u kojoj su dobri Bošnjani prika- zani kao remetilački faktor.“ Vijest o sijelu u Mostaru, na kojemu su Dizdar, Lavić i drugi adepti Mahmutćehajiće- va umovanja gorljivo raskrinkavali „nacionalističke, orijentalističke i kulturno-rasističke odnose prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu“ u djelu Ive Andrića, obišla je medijski prostor i u njemu izazvala različite reakcije i komentare. Među njima najzanimljiviji su mi neki srpski autori, koji energično protuslove ovakvom vandaliziranju Andrićeve knji- ževnosti, a u intelektualnom i teorijskom pogledu „argumentacija“ koju nude istovjetno je nacionalističko vandaliziranje, samo s naličja. Tako će, na primjer, historičar Čedomir Antić reći da ovakvim tretmanom Andrića „Bošnjaci samo pokazuju da su im stvarne namjere 1992. bile stvaranje etnički čiste bošnjačke države“, a pisac Vladimir Kecmano- vić: „Priča se o mržnji prema muslimanima da se ne bi pričalo o srpskom poreklu većine muslimana, a priča o njemu je nezgodna jer su svi svesni da je istina.“ O izumu „andrićevstva“ pisao sam još prije tri godine (vidi: Kopile ovjenčano Nobe- lom, na www.ivanlovrenovic.com) kada je bio lansiran u Mahmutćehajićevom časopisu Forum Bosnae u formi jednoga od poglavlja buduće knjige. Tu se Mahmutćehajićev perenijalistički i kvaziteološki mlin, što uvijek melje jedno te jedno, bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, ljutito dohvatio i moje malenkosti zbog opaske u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji da je Andrić „najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti“. Kasnije, u knjizi Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, taj moj krimen u Mahmutćehajićevoj „teološkoj“ imaginaciji se razrastao i nabujao dotle, da sam proizveden u zlokobnu figuru „žreca andrićevstva“, suglasnoga s Emirom Kusturicom i Dobricom Ćosićem, onoga koji „s inkvizicijskom sigurnošću presuđuje“, zastupnika „totalitarnog hrvatstva“ i „nacijstva“. Toliko je očigledno uzruja- nost i nebuloznost tih izmišljaja u obrnutoj proporciji s istinitošću, da je o njima besmi- sleno raspravljati. Ali me, skoro zabavno, podsjećaju na ono što je isti autor tvrdio kada sam 2003. godine u sarajevskim medijima bio izložen istovrsnim napadima i objedama, kakvima se on služi sada. Oblijeva tada Mahmutćehajić Lovrenovića superlativima (ne- umjerenima, kakve su mu i sadašnje inkriminacije uostalom) te piše kako su „divljački i šovinistički napadi na Ivana Lovrenovića nepopravljiva sramota i mrlja na bošnjačkom narodu. Njih ništa ne može izbrisati. Za to su odgovorni svi pripadnici tog naroda toliko koliko su prema toj sramoti i toj mrlji ravnodušni“. Prepadnut tim kolektivističkim mi-govorom, otklonio sam tada Mahmutćehajićevu obra- nu: „Nipošto i nikako! Ni u što tako tvrdo nisam osvjedočen kao u to da nema opasnije manipulacije nego što je ona kad se govori ispred naroda, u ime naroda, bez obzira