SVEUČILIŠTE U SPLITU FILOZOFSKI FAKULTET doc. dr. sc. Snježana Dobrota POPULARNA GLAZBA I GLAZBENA NASTAVA Recenzenti: prof. dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš, red.prof., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Albinca Pesek, izv.prof., Univerza v Mariboru, Pedagoška fakulteta WEB predavanje recenzirano dana 15. svibnja 2012. i prema Odluci donesenoj na 12. sjednici Vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu od 1. lipnja 2012. postavljeno na www.ffst.hr (službenoj web stranici Filozofskog fakulteta u Splitu). ZNANSTVENO PODRUČJE: Društvene znanosti ZNANSTVENO POLJE: Pedagogija ZNANSTVENA GRANA: Posebne pedagogije STUDIJSKI PROGRAM: Učiteljski studij NASTAVNI PREDMET: Metodika nastave glazbene kulture 1 GODINA I SEMESTAR: 3. godina, 6. semestar GODIŠNJI / TJEDNI BROJ SATI: 45 sati / 2 sata predavanja + 1 sat seminara NASTAVNA CJELINA: Suvremeni pristupi nastavi Glazbene kulture NASTAVNA JEDINICA: Popularna glazba i glazbena nastava NASTAVNI OBLICI RADA: Frontalni rad, rad u skupinama NASTAVNO SREDSTVO: PowerPoint prezentacija NASTAVNA POMAGALA: računalo i LCD projektor CILJEVI NASTAVE: Ukazati na važnost proširivanja nastavnog programa Glazbene kulture primjerima popularne glazbe. ZADATCI NASTAVE: - upoznati temeljne pojmove (kultura, supkultura, identitet, popularna glazba); - steći uvid u mogućnosti primjene popularne glazbe u glazbenoj nastavi; - potaknuti studente na kritičko razmišljanje u vezi mogućnosti proširivanja nastavnog programa glazbene nastave na svim nivoima obrazovanja. KORELACIJA: - Glazbena kultura - Sociologija - Povijest PLAN SATA: - Uvodni dio: definiranje pojmova kultura, supkultura, identitet, popularna glazba (frontalni rad); - Glavni dio: razlozi za uključivanje popularne glazbe u nastavu (frontalni rad, rad u skupinama); - Završni dio: rasprava i zaključci (frontalni rad). 1 LITERATURA ZA STUDENTE: 1. Dobrota, S., Matić, D. (2010) „Music and music education within the context of socio- cultural changes.“ Music and Music Education within the Context of Socio-Cultural Changes. 18th EAS Congress, 26-29 April 2010, Bolu-Turkey. Editors: Kalyoncu, N. et al. 2. Dobrota, S., Reić Ercegovac, I. (2009) „Glazbene preferencije mladih s obzirom na neke socidemografske varijable.“ Odgojne znanosti. 11 (2), 381-398. 3. Middleton, R. (1990), Studying Popular Music. Milton Keynes: Open University Press. 2 Popularna glazba i glazbena nastava Sažetak: Popularna glazba važan je dio supkulture mladih. U radu se problematizira pitanje odnosa glazbene nastave prema popularnoj glazbi koju favoriziraju masovni mediji i skupine vršnjaka, te razlozi za njeno uvođenje u nastavu. Kao rezultat analize nastavnog programa i udžbenika, autorica dolazi do dvije vrste skupine razloga koji opravdavaju uvođenje popularne glazbe u nastavu. Prvoj skupini pripadaju glazbeni razlozi koji su orijentirani prema samoj glazbi i njenim inherentnim vrijednostima. Drugu skupinu čine neglazbeni razlozi, a odnose se na upoznavanje kulturno-povijesnih okolnosti u kojima popularna glazba nastaje i živi. Ključne riječi: kultura, supkultura, identitet, popularna glazba, glazbena nastava. 1. Uvod Zahvaljujući brzom tehnološkom razvoju, te povećanoj komercijalizaciji i ekonomskoj moći glazbene industrije, glazbi u suvremenom društvu pripada velika uloga. Glazba je temeljni komunikacijski kanal, ona pobuđuje emocije i regulira raspoloženja, a putem glazbe ljudi formiraju i izražavaju svoje identitete. Kako ističe Cook „…odluka o tome koju ćemo glazbu slušati ne ukazuje samo na ono što želimo biti, nego i na ono što uistinu jesmo. „Glazba“ je suviše mala riječ da bi obuhvatila toliku raznolikost formi koje označavaju kulturne ili supkulturne identitete“ (1998, 5). Sveprisutnost glazbe u društvu s jedne je strane pozitivna pojava. Međutim, glazbena demokratizacija zasigurno ima i negativne posljedice, pri čemu u prvom redu mislimo na potencijalno štetan utjecaj dijela glazbe koju plasiraju masovni mediji na glazbeni ukus mladih. Supičić (1978) ispravno uočava kako masovni mediji nemaju moć automatskog privođenja slušatelja glazbi, autentičnog obogaćivanja glazbom ili buđenja i održavanja njihovog trajnijeg i dubljeg interesa za glazbu i njene vrijednosti, već jedino omogućuju da im glazba postane bliža. Činjenica da posredstvom masovnih medija velik broj ljudi ima priliku slušati glazbu različite kvalitete, ipak nije sama po sebi dovoljna da se slušatelji takvoj glazbi doista približe, da je bolje shvate i vrednuju, odnosno da im glazba postane istinska kulturna potreba. U ostvarenju toga cilja zasigurno je relevantniji društveno-kulturni i odgojni sustav. Budući da je glazba mladih u prvom redu popularna glazba, zanimljivo je razmotriti problematiku kulture, supkulture, identiteta i popularne glazbe. 3 Kultura je "...jedna od dvije ili tri najkompliciranije riječi u engleskom jeziku. Uzrok tome jednim se dijelom nalazi u njenom zamršenom povijesnom razvoju u nekoliko europskih jezika, ali većim dijelom u činjenici da je ona postala važan pojam u nekoliko različitih intelektualnih disciplina, kao i u nekoliko zasebnih i nespojivih sustava razmišljanja" (Williams, 1983, 87). O kulturi se obično raspravlja sa sljedećih stajališta: kultura kao umjetnost i umjetnička djelatnost, kultura kao način života, te kultura kao proces razvoja (Baldwin, 1999, 7). Što se vrednovanja različitih kultura tiče, kulturni etnocentrizam polazi od uvjerenja da postoji kultura koja je superiorna u odnosu na sve ostale kulture, dok kulturni relativizam ističe potrebu razmatranja svake kulture u njezinim vlastitim okvirima (prema Hess i dr., 1988, 64). U kontekstu glazbene kulture, etnocentrističko stajalište zagovaralo bi superiornost zapadne umjetničke glazbe, dok bi kulturni relativisti promatrali zapadnu umjetničku glazbu kao samo jednu u nizu različitih, ali jednako vrijednih glazbenih stilova. Dakle, kulture generalno, pa tako i one glazbene, jednostavno su različite i kao takve ih treba i promatrati. Pojam supkulture odnosi se na vrijednosti, uvjerenja, stavove i životne stilove manjinskih skupina u društvu čija se kultura razlikuje od kulture dominantne skupine, iako je s njom na određeni način povezana. Dok je stariji pojam kultura mladih pretpostavljao jednu, homogenu kulturu, supkulturni pristup naglašava fragmentiranje takve kulture, pri čemu supkulturna skupina izražava otpor prema dominantnoj kulturi i tako razvija svoj vlastiti identitet (prema Edgar i Sedgwick, 1999, 386-387). Glazba je važan element supkulturnog stila. Razmatrajući supkulturne stilove i analizirajući glazbu kao kulturnu praksu, engleski teoretičar Williams (1965) govori o društvenom karakteru umjetnosti. On smatra da se niti jedan aspekt glazbe ne može shvatiti neovisno od analize društvenih i kulturnih procesa koji ga okružuju, iako takva analiza sama po sebi nije dovoljna za potpuno razumijevanje jednog tako složenog fenomena kao što je glazba. U tom je smislu zanimljivo razmišljanje Green (2006, 102-103), koja govori o dva dijalektički povezana glazbena značenja: inherentnom i konotiranom značenju. Prvo od njih, ono inherentno, odnosi se na glazbenu sintaksu, odnosno na način oblikovanja i povezivanja različitih glazbenih elemenata. Drugo značenje je konotirano i označava različite društvene, kulturne, religijske i političke konotacije glazbenog djela. Budući da svako glazbeno iskustvo obuhvaća i inherentno i konotirano značenje, glazbeno djelo, a posebno ono koje pripada popularnoj glazbi, ne može se promatrati u društvenom vakuumu. 4 Kako smo ranije istaknuli, glazba, posebno ona popularna, predstavlja medij putem kojega ljudi formiraju i izražavaju identitet. Budući da svaki pojedinac u društvu ima svoje potrebe i interese, društvo uspostavlja ravnotežu između interesa pojedinca i zahtjeva društva kao cjeline, pa govorimo o identitetu u smislu razmišljanja i predodžbi koje pojedinac ima o sebi. Kidd (2002, 26) govori o tri forme identiteta: individualni, koji predstavlja osjećaj osobnosti, zatim društveni, koji se odnosi na kolektivni osjećaj pripadanja skupini, te kulturni identitet, koji označava pripadanje određenoj etničkoj, kulturnoj ili supkulturnoj skupini. Woodward (1997) uspostavlja distinkciju između esencijalističkih i neesencijalističkih definicija identiteta. Esencijalističke definicije polaze od ideje da svaka etnička, odnosno kulturna grupa posjeduje apsolutan i fiksiran skup povijesnih osobina koje stvaraju njen identitet, koji je zajednički svim članovima grupe. S druge strane, neesencijalističke definicije usmjeravaju se prema osobinama koje su zajedničke članovima etničke, odnosno kulturne grupe, ali i prema razlikama unutar nje. Stoga takva definicija uzima u obzir činjenicu da su identiteti suvremenog društva promjenljivi, nezavisni, neodređeni i mnogostruki. Pitanja povezana s identitetom relevantna su i za istraživanje popularne glazbe1. Budući da su stabilnost i koherentnost društvenih identiteta dovedeni u pitanje, ideja o postojanju fiksne veze između društvene grupe i određenih glazbenih stilova više nije održiva. Stoga je u razmatranju glazbenih identiteta potrebno napraviti odmak od esencijalističkih ideja prema stajalištu da kulturni identiteti nisu fiksni, nego da se aktivno stvaraju putem određenih komunikacijskih procesa, društvenih praksi i artikulacija unutar određenih okolnosti. Fenomen popularne glazbe nije moguće jednoznačno definirati. Birrer (prema Horn, 1985, 104) donosi četiri definicije popularne glazbe: Normativne definicije prema kojima popularna glazba predstavlja inferiornu vrstu glazbe. Razlikovne definicije koje definiraju