fra JURICA ŠALIĆ SJEVEROZAPADNO OD BANJA LUKE Izdavač: Katolička misija Vojnić Za izdavača: fra Jurica Šalić Urednik: fra Jurica Šalić Naslovna stranica: Kip Sv. Roka na Visokoj glavici u Kozari Grafička priprema: Impressum, Karlovac Tisak: Tiskara Pečarić&Radočaj, Karlovac fra Jurica Šalić SJEVEROZAPADNO OD BANJA LUKE Banja Luka, 1999. PREDGOVOR studijama i monografijama dobrim dijelom je rasvijetljena burna i U složena povijest banjalučkog kraja. U svim tim nastojanjima autori su se pozabavili uglavnom gradskim područjem a bliža okolica sa selima tek se marginalno spominje. Ovdje imamo drukčiji pristup. Ostavljamo po strani grad Banju Luku a pažnju usmjeravamo na njenu okolicu, sela bližeg okruženja, kao i ona na koja se grad već proširio. Tako u ovoj knjizi idemo obrnutim redom, govoreći o onome, o čemu su drugi malo govorili. Mogli bismo postaviti pitanje: zašto baš ovakav naslov - Sjeverozapadno od Banje Luke? Svakako, za to postoje određeni razlozi. Prije svega, što sela na ovoj strani Banje Luke predstavljaju životni prostor katolika. Naime, u banjalučkom kraju do pojave Turaka živjeli su samo katolici. Tijekom turske uprave stvara se multietnička sredina, u kojoj pored katolika obitavaju još muslimani i pra- voslavni. U takvoj konstelaciji napučenosti katolici obitavaju razasuti po cije- lom banjalučkom kraju. Ali, stjecajem okolnosti, glavna grupacija katoličkog življa, s čistim katoličkim selima sačuvana je na sjeverozapadu Banje Luke. Taj "sjeverozapad" počinjao je na rubu negdašnje Banje Luke, koji je na ovoj strani bio negdje kod katedrale. Petrićevac, Rosulje, Budžak, Novakovići, Derviši... bili su katolička sela. Na istom prostoru, koji dopire do vrha Kozare Krnjina stoljećima postoji župna organizacija Katoličke Crkve. Tu su samostani, crkve, kapele i druga znamenja, koja ostavljaju dojam katoličkog kraja. Zahvaljujući mnoštvu katoličkih sela, koja se na sjeverozapadu naslanjaju na grad, Banja Luka je i u novijem vremenu zadržala svoj katolički izgled. Povijest katolika na spomenutom prostoru nije posebno obrađivana. No, zahvaljujući prije svega crkvenim izvorima, u ovoj knjizi je prikazana prošlost sjeverozapada Banje Luke. Daleka prošlost fragmentarno a novija - uzevši u obzir posljednja četiri stoljeća - sustavnije je prikazana, čime dobivamo dosta vjernu sliku prošlosti ovoga kraja. Iz poznatih razloga, u prošlom ratu 1991-1995. godine mnoštvo katolika banjalučkog kraja moralo je napustiti svoje domove. Među njima najbrojniji su oni sa sjeverozapada Banje Luke. Iako ovi prostori nisu bili u zoni ratnih operacija, nedužni katolički narod je doživio izgon. Mnoga sela ostala su pusta i opljačkana; u kuće koje nisu otkrivene uselili su se pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti. Kad o ovome razmišljam, sjetim se jedne pjesmice, objavljene u listu "Cvijet", kojeg izdaju đaci dječačkog sjemeništa u Visokom. U prvom broju od 15. prosinca 1941. godine objavljena je pjesma pod nazivom "Jedna uspomena" u kojoj se pjesnik sjeća svoga druga. Parafrazirano na ovu situaciju s katoličkim narodom, selima i cijelim prostorom sjeverozapadno od Banje Luke iznosim što osjećam: Dolaze mi misli gorke Kad se sjetim kraja svog, Kad se sjetim što je bilo A što sada od sveg tog. Njega se ja evo sjećam Sa svom tugom i sa boli, Za njeg dižem uzdisaje, Za njega se vruće molim! Osobno razmišljajući, mogu shvatiti činjenično stanje. Nisam prorok i ne znam kako će se događaji dalje odvijati, ali mislim da će se - slijedeći osjećaj za pravednost - uz Božje proviđenje, nastojanje istinoljubivih ljudi s naprednom i demokratskom sviješću, mnogo toga dovesti u red, kako na širim, tako i na ovim prostorima na sjeverozapadu Banje Luke. ŽUPE Pored gradske župe, u prošlosti su postojale i seoske, na području sjeve- rozapadno od Banje Luke. Slično stanje nalazimo i u novijem vremenu, samo je razlika u tome, što je sada broj župa veći. Te župe uključuju veliku skupinu katoličkih sela, koja se nalaze na širokom prostoru, omeđenom gradom, rijekom Crkvenom, Jorgića klupama, Krnjinom na Kozari, Klašnicama i Krčmaricama iznad trapista. Na tako velikom prostranstvu tijekom 17. i početkom 18. stoljeća postojale su stare župe Dragočaj i Motike. Od 1720. godine njihovu ulogu preuzima ivaštanska župa, koja zahvaća veće područje od spomenutog, šireći se prema Savi. Takvo ustrojstvo traje do 1860. godine, kada se za kratko vrijeme uspostavlja kapelanija, odnosno župa Rakovac, za sela koja su bliže gradu. Ta župa se 1876. godine preimenuje u Petrićevac. U novije vrijeme na spomenutom prostoru uspostavljaju se nove župe: • Barlovci 1879. godine, • Šimići 1921. godine, • "Marija Zvijezda" 1973. godine, • Trn 1980. godine, • Budžak i Motike 1983. godine. Sve ove župe, zajedno s gradskom i Presnačama čine vijenac od deset župa banjalučkog kraja, koje s biskupijom i samostanima, u multikonfesionalnoj sredini daju pečat katoličanstva, koje na ovim prostorima predstavlja najsta- riji segment. 8 SJEVEROZAPADNO OD BANJA LUKE STARA ŽUPA DRAGOČAJ Slijedeći povijesne izvore, nalazimo da je župa Dragočaj postojala u drugoj polovici 16., tijekom 17. i početkom 18. stoljeća. Malo imamo poda- taka o postojanju župa u banjalučkom kraju iz spomenutog vremena, ali i to što znamo, dovoljno svjedoči o dragočajskoj župi, koja je svojom organiza- cijom okupljala vjernike na širokom prostoru, čije su krajnje točke u trokutu bile: Vrbas kod Zalužana, Jorgića klupe i Krnjin, vrh na Kozari. Zahvaljujući toj župi, zajedno s motičkom i banjalučkom, sačuvan je kontinuitet katoli- cizma u banjalučkom kraju, u onom sumornom vremenu prvog dijela turske vladavine u Bosni. Uz tako malo podataka i mnogo neodređenosti, teško je govoriti o ovoj staroj župi. Međutim, s ovo malo podataka naziru se njene konture, što nam je dovoljno, da bar donekle rasvijetlimo povijest ove župe. Povijesni izvori Prvi spomen o postojanju župe Dragočaj bilježimo u razmiricama i sudskim raspravama 1567. i 1583. godine, u kojima se spominje fra Marko, župnik u Dragočaju. Ovi izvori potvrđuju da je Dragočaj već 1567. godine imao župnu organizaciju. To je prvi spomen župe Dragočaj, koja se spominje sve do početka 18. stoljeća. Godine 1623. provincijal Bosne Srebrene, fra Marijan Pavlović, u izvješću što ga je poslao u Rim, pored banjalučke, spominje i dragočajsku župu. Apostolski administrator Bosne, biskup fra Tomo Ivković, u izvješću iz 1630. godine spominje tri župe u Banjalučkom kraju: Banju Luku, Motike i Dragočaj. On je u kanonskim pohodima obilazio Bosnu i Slavoniju 1626-1630. godine. Njegovo izvješće o tim obilascima objavio je 1934. godine dr. Krunoslav Draganović, u časopisu "Croatia Sacra". U prvom kanonskom pohodu, najvje- rojatnije 1626. godine od banjalučkih župa obišao je samo Dragočaj. Istom prigodom u Bukovici je u dva navrata krizmao 124, a u Dragočaju 58 krizmanika. Prilikom drugog dolaska pohodio je sve tri banjalučke župe. U Dragočaju je krizmao 14 krizmanika. Treći i posljednji put, najvjerojatnije 1630. godine obišao je sve tri župe banjalučkog kraja i u Dragočaju krizmao 120 pripravnika. Inače, uvažavajući Ivkovićevo izvješće, dolazimo do zaključka, da Dragočaj kao župa u susjedstvu nije imao samo preostale dvije banjalučke, nego i župe: Lijevče, Majdan i Kozarac. U izvješću iz 1655. godine biskup fra Marijan Maravić spominje tri župe u banjalučkom kraju. Dakle, spominje i Dragočaj. Više pojedinosti o dragočajskoj župi donosi biskup fra Nikola Olovčić, nakon kanonskog obilaska 1672. godine. U izvješću o istom pohodu daje opis pojedinih župa 1. Nakon obilaska i prikaza banjalučke i motičke, spominje da je 1 Usp. Starine JA, Knjiga XXXVI, Zagreb 1918, str. 35-36 ŽUPE 9 24. svibnja pohodio župu Dragočaj. Prema njegovom svjedočenju, tu nije našao crkve, ali nade nešto što je na nju nalik, nekakvu građevinu od drveta, sagrađenu na mjesnom groblju .2 Iz izvješća se može razaznati da je Dragočaj kao župa pripadao fojničkom distriktu. U župi je bio namješten franjevac iz Fojnice, koji je lijepo vodio zajednicu vjernika. Dragočaj je tada brojio 1.200 vjernika, od kojih su 953 pristupili sakramentu sv. Potvrde. Neki od župljana su se rastali, potjerali zakonite žene i doveli druge. Biskup bilježi da je jednog takvog brakolomnika naveo na obraćenje i pokoru. Ove iskaze s nešto više pojedinosti potvrđuje biskup fra Marijan Maravić, koji 1675. godine šalje izvješće Kongregaciji za širenje vjere, gdje spominje župu Dragočaj. Bilježi da je tada župa imala 1.800 vjernika. Jako skromni župni stan i crkvica bili su u Orlovcu. Crkvica je posvećena sv. Vidu. Na blagdan Gospe od anđela na Crkvenama se služi sv. Misa. Sve se ovo gotovo slaže s iskazima biskupa Olovčića. Već imamo jasne dokaze o postojanju župnih objekata, samo ne znamo gdje je što, na Crkvenama ili Lovrića glavici? No, najbliži smo istini ako kažemo, da je župni stan bio na Lovrića glavici a crkvica na Crkvenama. Prostor župe U drugoj polovici 16. stoljeća u banjalučkom kraju bile su samo dvije župe. Gradska, ograničena na grad i prigradska sela na istoku i jugu, dok je na području sjeverozapadno od Banje Luke bila župa Dragočaj. Granica između tih dviju župa bila je negdje u Rakovcu i na početku Šargovca. U prvoj polovici 17. stoljeća stvorena je i treća župa Motike, koja je popunjavala prostor sela pri gradu, izuzetih od gradske i dragočajske župe. Dragočajska župa imala je veliki prostor, kojemu je teško odrediti granice. Uglavnom se ograničavala na Dragočaj i Ivanjsku u tadašnjim okvirima. S novoformiranom motičkom župom granica je uglavnom poznata. S Vrbasa je išla po sredini Vujnovića i sjekla prostor Šargovca, čiji je gornji, manji dio pripadao