OSVIT 105-106 Mostar, 2021

Jozo Jakiša (1950. – 2020.)

Općinski balkon tisuću devetsto dvadeset pete na onaj tamo elitni balkon ispeo se gospodin stjepan radić 105-106 OSVIT moj mu je djed jozo od srca pljeskao tisuću devetsto šezdeset druge Poezija Aforizmi Jozo Jakiša, Asaf Duraković, Antun Danko Ivšinović, Ivan Baradvica kroz čapljinu samo je prošao Lučić, Ružica Martinović-Vlahović, drug josip broz tito Ružica Soldo, Malkica Dugeč, Znanstveno područje Pero Pavlović, Fabijan Lovrić, Sonja Jurić njegovi su drugovi od dragosti Matej Škarica, Adolf Polegubić, pjevali i vrištali Danica Bartulović, Marela Jerkić- Uz 50. obljetnicu na ovom današnjem Jakovljević, Jozefina Pranjić, Jagoda Hrvatskoga proljeća Marović-Sinti, Danko Ivšinović, Igor općinskom balkonu Ante Čuvalo, Ivan Sivrić, Mijo Tokić, Šipić, Ivan Bitanga Šujan, Ivo Mijo Miljenko Stojić moj je otac ante Andrić, Matea Ravlić moranjem doveden Ogledi i kritike Proza Tina Laco, Ivan Baković, Stanko tisuću devetsto devedeset četvrte Željko Kocaj, Nikola Šimić Tonin, Krnjić, Antun Lučić, Stanko Bašić, Tvrtko Gavran, Mato Nedić, Boris Željko Kocaj, Jasna Ivić, Marko na ovaj isti općinski balkon Njavro, Zdenka Čavić, Radica Leko, Pašalić, Mato Nedić umirujući nas izdane Matej Škarica, Žaklina Kutija ispeo se gospodin In memoriam franjo tuđman Drama Asaf Duraković, Marko Lovrić Stjepan Škvorc, Sanja Nikčević ja sam pio kavu Dokumenti u bobetinu kafiću Prijevodi Odluka o dodjeli književne nagrade i nakon Snežana Stojčevska, Sašo Ognenovski, „Antun Branko Šimić“ sve te otmjene gospode Pavlina Atanasova i svi ti silni drugova Dječja književnost ja priopćavam mojoj djeci Fabijan Lovrić, Miljenka Koštro, s r u š i t e Marisstella Octek općinski balkon Mostar, 2021. Mostar, OSVIT Časopis za književnost, kulturu i društvene teme

Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar

Za nakladnika Ivan Sivrić

Uredništvo Ivan Baković (izvršni urednik), Ilija Drmić, Lidija Glavaš, Fabijan Lovrić, Antun Lučić, Vlatko Majić, Marko Matić, Mato Nedić, Ivan Sivrić (glavni urednik), Ružica Soldo, Maja Tomas, Tomislav Žigmanov

Lektura Ivan Baković

Računalni slog i tisak FRAM-ZIRAL, Mostar

Časopis Osvit je referiran u Central and Easten European Online Library /Frankfurt am Main/ http://www.ceeol.com

OSVIT, časopis za književnost, kulturu i društvene teme. Adresa ured- ništva: Trg hrvatskih velikana b.b., Hrvatski dom hercega Stjepana Ko- sače, 88 000 Mostar, tel./fax – 0038736324432 e-mail: [email protected]; Web: www.dhkhb.org Žiroračun Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, kod UniCredit banke Mostar: 338 100 22001388 90. Za inozemstvo kod UniCredit banke Mostar: SWIFT UNCRBA 22, 7100-280-48-06-03666-5. KAZALO

Poezija Jozo Jakiša: Soba broj sedam ...... 7 Asaf Duraković: Povijest Hrvata...... 9 Antun Lučić: Naušnice uvik na vrime...... 13 Ružica Martinović-Vlahović: Zdravo budi Marija svih grišnikov likarija.... 14 Ružica Soldo: Otiš´o je brat naš među zvijezde...... 18 Malkica Dugeč: Bio vedar ili kišan...... 19 Pero Pavlović: Kada srce kaže: Piši!...... 20 Fabijan Lovrić: Bojni blaženika na nebesima...... 21 Matej Škarica: Znakovi (iz) Prirode...... 22 Adolf Polegubić: Tri pjesme...... 24 Danica Bartulović: Nadživjeti svoje zemaljsko tijelo...... 26 Marela Jerkić-Jakovljević: Nemiri...... 28 Jozefina Pranjić: Otok vedrine...... 30 Jagoda Marović-Sinti: Oseka...... 32 Danko Ivšinović: Na znanje...... 33 Igor Šipić: Koncert za praznu dvoranu...... 34 Ivan Bitanga Šujan: Crne cipele...... 38 Matea Ravlić: Zbog tebe...... 40

Proza Željko Kocaj: Kamen na grudima...... 41 Nikola Šimić Tonin: Divljaci...... 52 Tvrtko Gavran: Ni kapetan ne mora sve znati...... 58 Pismo Remarqueu...... 60 Mato Nedić: Čatma...... 62 Boris Njavro: Pijevac...... 74 Zdenka Čavić: Tjeskoba...... 84 Uvijek druga...... 89 Radica Leko: Dječak...... 93 4 OSVIT 105–106

Matej Škarica: Blagdanska strka na prijelazu desetljeća...... 96 Žaklina Kutija: Krpa...... 98

Drama Sanja Nikčević: Na raskrižju Stjepana Škvorca ili suvremeni tajkun na ispitu duše...... 101 Stjepan Škvorc: Na raskrižju...... 114

Prijevodi Snežana Stojčevska: Majkovina...... 133 Sašo Ognenovski: Zamršeni putevi...... 135 Pavlina Atanasova: ***...... 136

Dječja književnost Fabijan Lovrić: Majka...... 137 Miljenka Koštro: Zima...... 138 Marisstella Octek: Zaboravna zu-zu-zujalica pčela...... 139

Aforizmi Danko Ivšinović: Epigrami...... 143 Ivan Bradvica: Osmislice...... 145

Znanstveno područje Sonja Jurić: Pjesništvo Petra Gudelja...... 147

Uz 50. obljetnicu Hrvatskoga proljeća Ante Čuvalo: Hrvatski nacionalizam i hrvatski nacionalni pokret (1966. – 1972.) u angloameričkim publikacijama...... 163 Ivan Sivrić: Sjećanje na sedamdesete...... 187 Mijo Tokić: Zadarske minijature...... 205 Miljenko Stojić: Nisam znao, a znao sam...... 206 KAZALO 5

Ogledi i kritike Tina Laco: Pjesnički kristal(i) Stanka Krnjića...... 209 Ivan Baković: Velike pjesme najmanjega pjesnika...... 216 Stanko Krnjić: Ratovi kao sastavni dio života...... 218 Antun Lučić: Inicijative, zvonjelice o Narcisu...... 221 Stanislav Bašić: Književno stvaralaštvo Radice Leko...... 234 Željko Kocaj: Bosanski ep o Gilgamešu...... 239 Jasna Ivić: Osluškujući unutarnji glas...... 241 Marko Pašalić: Devetnaest intrigantnih pričica...... 243 Mato Nedić: Čujem kako tigar diše...... 246

In memoriam Asaf Duraković (1940. – 2020.)...... 249 Marko Lovrić (1953. – 2020.)...... 252

Dokumenti Odluka o dodjeli Godišnje književne nagrade „Antun Branko Šimić“...... 253

POEZIJApoezija OSVIT7

Jozo JAKIŠA

soba broj sedam Ne ćemo ti još dugo

nekako čistoća i osoblje za pet i domalo pred zimu vraćam im se taman iza ponoći i jopet i jopet i jopet i jopet i pred kišu i brez ustezanja (ko i obično) pripravan sam provrti mi u koljenim i do Boga se propet ustajem a nadam se i piljim prema cimu i prizdravljenju gore ulične svjetiljke ja nečujno hodam u jednoj mi ruci zabodena braunila u drugoj stalak s bocom i gledam kako polako pada k e m o kap po kap u sebi recitiram pjevam smijem se i ne obazirem na boleščinu u tom zakukurikaše i pijetli svukud posvijetli svijet ustaje i nestaje kud koji po meni danas se i moji nadaju meni napuštam hotel 8 OSVIT 105–106

Svjedok vremena

vojska kurčeva i u poodmakloj dobi jopet prva na položaju po trojica u sobi zalegli do uzglavnice jedan drugog sokolimo ispred nas pritajio se neprijatelj nepredvidljiv i udara svom žestinom u nama strah posve vidljiv začudo nasta zatišje i ko nekoć trabunjamo o koječemu o izdaji o jebivjetrima o gulikožama spominjemo se poginulih ranjenih nestalih zaludu naša se žrtva svjesno umanjuje i nitko nas od naših gonitelja u smrt ne obilazi i što ti je mi smo ti još jednom izvisili da išta sva su nas nadanja mimoišla bolest nije a ništa poezija 9

Asaf DURAKOVIĆ

Povijest Hrvata Kraljevski Knin

Preleti prešumni vjetre stepama od Karpata Kada na Gvozdu kralj Petar ostade Prašinu vjekova digni u svoje silne visine Ko nepokoreni pečat zemlje smjele Da stope sa kamena zbore. Da s gora Kada u ruke Kolomana pade Altajskih sine Trnova kruna naše zemlje cijele Sjaj duboke starine sa ognjišta Hrvata. I kada sunce nad Petrovom gorom Sarasvatske će strune pronijeti glas Sarmata Crvenim nebom bolne vatre pali Da opet prozbore svijetu o slavi naših I vremenom se i nebeskim svodom djedova Zna da su živi Hrvati ostali. Jer vjekova četrnaest zavjeru šutnje skova Od puta starina naših iza Harvaitskih vrata. Ali ni nebo što razgoni tmine Ne rastjera nam mraka naših dana Te tame nema da zatre dan koji starina krije Težih od oštrog mača Kolomana Kada se diže narod s planina Hindukuša Ratnici, žene i djeca. Stotine tisuća duša Jer zemlja stenje iz svoje dubine Kroz crvene zemlje i bijele. Do Rimske Jer krv još teče iz hrvatskih rana Panonije. Od Petrovoga kraljevskoga Knina.

A davno prvo toga. Na istok Izraelu Narod Gebalski u moru Helena i Hitita U carstvo Parsu krenu, što Aziju pokori cijelu Kome se ime i danas knjigama Darijskim čita.

Ponesi prešumni vjetre priču starine vrle… Od Darijavuša carstva do stepa hitroga Dona U dvadesetprvi vijek. U dane neumrle Kad i u oblasti tame nestat ne će ona. 10 OSVIT 105–106

Lijet sarmatskog sokola

U svijetu sloboda najviših Kuda od strijela plamenih Gledam gdje nebom poleti Krila u vatri nestaju Utvara krila raskritih. I oko oganj ispija.

I hitrije od ptica svih Nestaje gdje se svjetovi * * * Kriju od očiju požudnih. U ovom danu samotnom Brže od orla i jastreba Kada mu pratim hitri lijet Što lebde nad planinama Okovan svojim uzama Vrh nedokrajnih ponora. Željama visokim razapet Sokolu ne treba vremena Ne stižem svijetu željenom Za proletjet daljinama Ni uzdahom ni suzama Iznad sporoga vremena. I zato, kad sunce zalazi Od sviju ptica nebeskih Kad počinku se spremaju Što love nebeskim morima I sokolovi s visova Gdje nema tereta okova Srce mi tajnu nalazi Samo se mjeri sa sokolom U lijetu, gdje se skrivaju Munja što oblake prolama Dani ropstva i okova Do dna sa svojih visova. Kad zatvorenih očiju Pred sokolovim pogledom Otkrivan visoke svjetove Dubina ništa ne krije Koje ni mrak ne zamata Ispred čistoće Vječnosti Nalazim tajnu otkritu Samo ga ponekad razbije Da tama ne zastire lijetove Čežnja za onim prostorom Vječnog sokola Sarmata. Kuda u lijetu ne smije.

Jer ima katova nebeskih Koji se vidu skrivaju I ptici čistog pogleda. poezija 11

Zapis o zemlji Hrvatskoj *** Ja Bard usklađujem strune, dok vječno vrijeme teče Danas je vjetar. I jesen poljima pognuto Od Gebalima drevnog u nove zore plave juri Sijedu mi bradu mrsi vjetar i jesenje veče I drveće se sprema na smrt u svečanom Korak mi čekaju staze od Jadrana do ruhu. Drave. Zapis o zemlji pišem. Nebo nad glavom žuri Lijepa si voljena zemljo. U kršu voda živa. I vitla nada mnom hrastovu granu suhu. Stijenama bisere toči. Preda mnom jesen od zlata. I tko ne želi da klone, mora na put da Povrh šuma što plamte nebo se valja, pliva krene I divljih gusaka jata. U njive gdje je magla prekrila strništa gola, Kazuju zvjezdane staze, san je u travama U polja gdje se čuje dah naše zemlje snene blizu. U žetvenoj pjesmi težaka i škripi seoskih Kreni, jer miriše jesen iz šuma i velikih kola. voda. Jedre nebeske lađe zorom u beskrajnom I mali pauk što je pao na moju ruku nizu. Odlijeće sitan. Krijepi me njegova malena Listopad poljima hoda. snaga I ja odlazim miran. Nebom se oblaci vuku. Kroz šipražje i trsku polja u nedogled Vjetar mi taknu lice, kad prijeđoh preko Vjetrina povija hukom redove smeđih praga. trava. Obzorom pogled svrni. Crni se šuma red. Rodna me zemlja čeka. Ona mi nemir Tiha je pjesma zvijezda nad zemljom koja znade spava. Jedno je srce u nas. Zna uzrok mojega bijega. Ne budi umornu zemlju. Njoj su nemiri Radosne darove sprema da svome sinu strani. dade Što ako plugovi oru, što ako razdiru rijeke. Polja prepuna sunca. Planine prepune Uvijek se poslije noći rađaju novi dani snijega. I snažnije se bude obzorjem gore daleke. 12 OSVIT 105–106

*** Ridgeway

Nestajem od ljepote u toplom vjetru juga I tako postajem sjena. Svi me putnici Velika cesta. Venu smeđe trave znadu. Tiha je zemlja. Što li sanja ona? Svaka me travka pozna. I svaka cesta U vjetru što mi vije kosu s glave duga. Na Kitajskome zidu Albiona. I samotni šumarci. I magle što se kradu. Cesta je zemlja. Sâm sam zemlja sada Putniče, kad u miru pijanog ljetnog dana Prolaze čete. Surovi junaci Usneš u polju sam, uz pjesmu šturaka Žive i plamte kad sunce zapada snenu Goruća srca u nebo izbaci. Poslušaj, klokoće voda, šumi lisnata grana Čuješ li glasove zemlje, prastaru povijest Sa Keltima na cesti koja plamti njenu. Oštra im koplja i sjekire gledam Prah svake bitke i krv ona pamti S tobom sam u svakom času. S tobom ću, Strepim od mača, kad se misli predam. mokar od rose Korakom mjeriti ceste i prelaziti rijeke, Ridgeway. Pod njim velik san krošanja S tobom u svakom polju, što ga ne taknuše Sa obje strane u noći nestaje kose, Ja, Sarmat s juga koji Jadran sanja S tobom u noći na moru. U mirisu Prolazim cestom što nikad ne prestaje. jadranske smreke. O, Kelti, bojna sjekira još siječe Na nebu ćeš me vidjet u tisućama zvijezda Sred srca u kom bol ljepote gori Ponirem u dubinu drevnih hrastovih šuma Knute nebeske nisu meteori. Kraj loga divljeg zeca. Kraj grmušina Oči vam sijeku listopadsko veče. gnijezda Sam prolazim u sumrak preko polja i Što stenje Ridgeway? Trava mrzne suha huma. Aveti idu iz prastarih šuma Noćas me goni smrt ko sjena gluha Moja se sijeda kosa vidi na vrhu gora Iz svake travke. Sa svakoga huma. Oči u rosi trava. U vatri uranka gorim Dah mi je zrak planina. Magla sam povrh Čujem je. Slava hukom vjetra traje mora Preživjela je carstva cesta stara Nad svojom domovinom levitski Milosti bljeska život se predaje blagoslov zborim. Iz praha nasta. U prah se pretvara. poezija 13

Antun LUČIĆ

Naušnice uvik na vrime Pola tisućljeća od prvotiska Judite, Marku Maruliću i Petru Srićiću

Iz nečujne uvalice u obliku palca Nikli osvitni stihovi za buduća lica. Očinska pismena u pokretna slovca, Venecija zaprimi potrebe za knjigom.

Radosni slagar zasukanih rukava Svidoči svaki izraz slovinske jedrine: Ilirski ritam unosi u poredak riči Završno glagoljanje hrvatski potpis.

Čemu se pokori tiskar na kosini ploče? Slaže, pripetljava slova, olovo domeće! Ovamo pri stini i rubu topla mora, Zagledi prema trudu plovne plavce.

Junakinja oslobodi zauzeti grad, Donese svetrag – libar svega svita: Iz usudna jakosna šešira Judita Prinese obje naušnice za govornicu. 14 OSVIT 105–106

Ružica MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ

Zdravo budi Marija svih grišnikov likarija1

Lijek si nam dao, Gospodine Iz pržuna nas ovoga u bolesti i u zlu. U kom s mesom trunu kosti, Marija, liječnica je naša Dobrostivo da oprosti. ali i lijek, ona je sam! Ah usliši slobod’ vrati, Pomoćnica u nevolji i Nada u sretniji čas! Milo oko k nam obrati. Za da vide svi kolici Kao što se nekoć senjski pjesnik Tvoja Majka da si dici. Antun Mateša2 u tamnici tješio Dok živ budem sustat ne ću i bodrio pjevajući – među tvrdim Hvalu t’zdavat sve to veću. uzničkim zidovima samo su molitva i pjesma mogle još prozor otvoriti Uznik i pjesnik, sužanj poeta – i kroz prozore duše Majci da nije bio zatočenik Pozdravljenje poslati: možda ni pjesnik ne bi postao! Zdravo budi o Marija! Bez tame i truleži tamnice, ni njegov duh Svih grišnikov likarija! ne bi mogao tako zasjati i toliko riječi Gospodin je Bog naš s tobom: obasjati. Blažena si med ženami, Bez űza i spona vanjskih i nutarnjih Svako dobro s tebe s nami. ni stihova ne bi trebao – da ih pokida. Blagoslovljen takaj tvoje Ni pjesničkih misli što slobodno prolijeću Jest plod Isus od utrobe (…) kroz rešetke, kroz vreména, kroz stoljeća Moli za nas Sinka svoga kroz patnju i mučeničku domovine kob.

1 Ciklus pjesama „Zdravo budi Marija svih grišnikov likarija“ iz rukopisa zbirke Nasmijane zvijezde / pjesme (o) Mariji 2 Antun Mateša pl. Kuhačević, (Senj, 1697. – Graz 1772.), pjesnik. Bio je vojni činovnik Habsburgške Monarhije, a potom dugogodišnji utamniče- nik u njezinim kaznionicama. poezija 15

Mater Misericordiae Darovi bola darovi sreće

Tvoj plašt kraljevski čudo je milosti. Gledam Te, Majko – ozarena Ti si! – I Ti ga širiš nad svim stvorenjima mirisi molitve osmijeh Ti mame nad zemaljskim bolima i snima i šapat usne kao da me zove… i ljubav dijeliš – baš svima – Usudim se, stoga prići malo bliže pa i onima koji je sami ne umiju i u krilo Tvoje uzeti, tek šutke čekaju; položiti, Majko, i dijete svoje. kao i onima što joj neprestance izmiču i mrvice samo pokupe Pognute glave nijemo se molim: - misle da više ni ne zaslužuju. jednoga po jednog u srce Ti stavljam. Na kraju svega, na kraju boli Pod Tvojim skutom novi Eden se krije susretoh pogled: – Hvala ti na daru. u kojem se nevinost vraća grješnima; Ali, nemoj tražiti natrag, ono što si dala! u njemu nema ni stabla ni zmaja samo je Dobro ostalo…

Ispod Tvojeg plašta vrijeme stoji a bol ne boli, Majko Milostiva! I dovoljno je, samo rubom da me dotakne, pa da nebesa otkrijem u sebi i dušu začaranu ljubavlju. 16 OSVIT 105–106

Posvećenje bójâ

Majko svijeta, Okrunjena Djevice! Kako su se usudili, samo Koliki su umjetnici svijeta Majko svijeta, Okrunjena Djevice – tepali svojim bójama i kistom ti stari majstori – Tvoje božanstvo Tvojem milom liku, dajući mu ime: odjenuti u bóje, uplesti ga u atome Madonna, Virgo, Pietá, Regina Coeli i nebesa u djela zemaljskih ruku dozvati! Jesus mater cum infantem Mater Misericordiae Pa Duh udomljen klikće u njima Maria Virgo in Caelis Coronata a ponekad i huči, zadržan i sputan Ancilla Domini, Immaculata u slike uzemljen i utkan Mater Dolorosa, Mater mundi sve dok ne nađe novi dom Mater peregrinorum i tolika u pogledu nekom, kroz koji se bóje druga imena… Što nimalo ne čudi ponovo u duh pretoče i same se jer Ti imaš iménâ koliko i ljudi njime oboje te glasnikom poruke postanu. koji Te njima zazivlju. gdje sjediš I u svakome od ovih svetih prizora I smještali Te na prijestolja svijeta bóje svoje posvećenje slave. na nebeski tron, na stolac u vrtu ili u kući pa i na običan kamen kao Gospu u spilji; s Djetetom u krilu ili na ruci okruženu anđelima i svecima ali rijetko posve samu! Svojim vještim rukama na svojim divnim platnima hvalu Ti davali i slavu. poezija 17

Poći ispred sebe Božji mir

Poslat ću svoja sjećanja Osloniti se na Mir u sebi – kakvo pred sobom, na onu stranu nebesa olakšanje! neka idu prije mene! Kao da smo stigli priči na kraj Spremit ću ih u male škatulje milosti i našli nove priče početak; i položiti pred noge Djevice. kao da smo pronašli cestu za onkraj otkrili sebe prije sebe Predat ću svoju prošlost kao i sebe nakon sebe – onu što nikako da prođe! – te onog manje sebe i više sebe Onome koji zna bolje što s njome dovoljnog sebe i nipošto sebe – neka prva ide! lažnog i zbiljskog sebe jakog i slabog sebe – Svoje snove prebacit ću s onu stranu sna. kao da smo otkrili svih nas sebe. I riječi – one, što još uvijek zvone Hrabre u dobru, a bijedne u nevolji a davno su rečene – neka ih jeka vječnosti kad nas život u hipu obrće ponese! i brzinom strijele rani – tako blizu ponora, a u mraku se ne vidi Kako će duša potom ostati čista i misleći kako čvrsto stojimo, a držimo se prostrana! za vjetar. Jer imati manje često je više… Libera me, Domine! Osloniti se na Mir u sebi – kakvo olakšanje! Poći ću na kraju i ja! Kao da smo otkrili sebe, svih nas sebe… Bez tereta i prtljage A ipak – to još uvijek nismo bili mi! lako ću proći do onoga mjesta gdje, starom stazom, toliko svojih malih ja – poslala sam već. 18 OSVIT 105–106

Ružica SOLDO

Otiš´o je brat naš među zvijezde...

Mojoj braći, Ivanu-Soji i Miroslavu-Čkalji, koji su iznenada, jedan za drugim, otišli slijediti svjetlost nekog drugog planeta

Otišó je brat naš među zvijezde Otišó je brat naš iznenada najsjajnijom među njima biti s blagim plaštom jesenje ljepote otišó je brat naš iznenada odnio je drugome planetu svojom dušom da raj Božji kiti pregršt smijeha, ljubavi, dobrote

Pratio ga lahor nježnih breza Otiš´o je brat naš među zvijezde i u njima gnijezda južnih ptica pokazat im kako sjati treba grlile ga ruke naše tople otiš’o je, vratio se nije bol i suze s neutješnih lica sad je post´o dio rajskog neba

Otiš´o je brat naš iznenada Otiš´o je brat naš iznenada u rađanju jesenjega dana s toplim vjetrom dalekoga juga ostavio miris ranih dunja ostale su te prohladne kiše, nježni lepet zagrljenih grana bol i suze, neizmjerna tuga poezija 19

Malkica DUGEČ

Bio vedar ili kišan U tuge trenu

Bio vedar ili kišan Napisah pjesmu u tuge trenu Svaki biva dan Bez slane suze iz oka svoga. Pjesmom uslišan. Ne misleć‘ na kob još nesuđenu Zamolih za spas dragoga Boga. Moji dani teku Kroz pjesama rijeku Okrenuh stranicu kalendara I služe čovjeku. Darovanog mi ljeta prošloga. Razvedrila me pouka stara Svakog jutra rana Da tugu liječi vjera u Boga. Barem pjesma jedna Bude zapisana. Tad pjesma moja uskrsnu nova Ljepote zemne i snage duha. Dogodi li se jednom Od vjekovječnih hrvatskih slova. Da ni pjesmom vrijednom Dan stišat ne mogu Napisah pjesmu vedroga čela. Pa patim i kisnem, Tuzi ni traga. Zahvalih Bogu Ja i šutnjom vrisnem Što mi je vjera pomoći smjela. Moleći se Bogu.

Bio vedar ili kišan, Dan kroz pjesmu moju Biva uslišan. 20 OSVIT 105–106

Pero PAVLOVIĆ

Kada srce kaže: Piši!

Prijateljima i neprijateljima koji pišu

Oni koji pišu i objavljuju, stvaraju javno mnijenje. Oni koji pišu, imaju veliku slobodu, skoro neograničenu, a odgovornosti za napisano je sve manje i manje. Radi se o dvije stvari: istini i laži i što će pobijediti.

Kada ruka lati se pera Što je istina, što laž I srce kaže: Piši Riječi mudrom proreci Još jednom preispitaj namisli Ispitaj dubinu smisla zaključana tajnom Korak po korak, i sve će tajne ozoriti otkrivenja Svatko će cilju svome stići I ne žuri porad svih razloga sreće Da ne ostaneš u laži kratkih nogu S onim što ima i zrnce smisla Da te istina pripravna zateče Snaga riječi prosinut će javu iznašašća Istina će biti vrh svake stvari Kada ruka lati se pera Istina će kao sunce pravde sjati I srce kaže: Piši, piši I sam ćeš biti istina, izvor blaženstva i Slijedi zauvijek zvijezdu koja te istinom mira vodi Do sretna iskupljenja S onim što nema valjane mjere i namjere Što si pred zidom riječi manji A srce kaže: Piši Pod nebosklonom pjesme bit ćeš viši Neistina draška sva ćutila A srce kaže: Piši, piši Ne ćeš daleko stići Bit ćeš mag velike obmane Bit ćeš tama svijeta, viša od svake laži poezija 21

Fabijan LOVRIĆ

Bojni blaženika na nebesima

Rasplamsaj srce moje, Gospode neka bude s njima u nebu jer to je bojna koja je nosila slobodu umjesto barjaka, more u očima, slobodu u grudima, odlučnost na čelu.

Grješni ste jer to niste vidjeli, odlučnost puta na kojem se životi gube držeći prst na arteriji, prekinutoj neprijateljskom minom, a život u grlu, pred očima i suhim usnama najmiliji tamo, gdje su prijatelji bojne blaženika na nebesima. 22 OSVIT 105–106

Matej ŠKARICA

Znakovi (iz) Prirode

Kao da: već pomalo naučili smo tumačit znakove upozorenja (iz) Prirode osluškujući potmule zvukove ranjene Zemlje promatrajući prstenasto znakovlje s rujnog dalekog Nebosvoda donekle, kao u onom proteklom ratu kad su razna ognjena zrna parala zrakoprostor Slobode a zelena rijeka nosila nove-stare maglice zaborava u strujama hladnog neistraženog Sjevera dok umorni Jug uz cestu poharan ležao je: zaboravljen, kamenit, tajnovit al’ ponosan i mio zdrav i ponovno cio za pokoljenja nevina nova na zidu kao parola stoji pjesma ova melodija nekih sretnijih ljeta kroz prijezire prevrtljivog svijeta Mi putujemo, sretno… poezija 23

Estetika u moderno doba

Odmaknuti naglo od zaboravljene ljekovitosti Zemlje – netko milom netko silom, treperimo; u svojim vještačkim komorama spletenih od jurnjave, betona i programirane strepnje… čekajući, neko novo umjetno jutro na ekranima, ugođenim samo za nas, dok „pod nos“ turaju nam zapravo izlizanu kulisu oguglalog velegrada, relativiziranu ogoljenost bez imena, osjeta i broja…

Sve dalji smo, čini se, od čeznutljive obale ditinjstva – čistih neukaljanih prostora davnine… Zar to nije otužno, koliko poručuju da je nužno, no opet, tako uvjetovani, prepuštamo se zaboravu bližnjeg, hladnim samosvojnim distancama, otvrdnuto kažemo doviđenja! nekim novim romancama u prolazu…

Čini se kako zrnce sreće ovdje skupo se plaća, a dobrostivost ravnodušnošću i zluradošću vraća. Stog’ odlaziš dalje u okrilje nekog boljeg svijeta dok ulicom miris lipe cvijeta… 24 OSVIT 105–106

Adolf POLEGUBIĆ

TRI PJESME u granama badema dotakni me kako vrijeme odmiče dotakni me ožegom sve me je manje ražari u srcu plam u granama badema nek se vatra u buri podigne do čađavih greda koja zavija i huči i toplinom ispuni napušteni dom i nema mjesta gdje bih se sklonio ugrij kamin neka pucketa drhtim na studeni staro drvo bajama i gledam prema jugu zaplešimo u ovoj na vrata doma oskudici dolutao mačak tu gdje uspomene svijetle i čeka poput krijesnica poezija 25

tišina tišina u misli u danu koji ne obećava sve stane u oveći brunzin davno obješen na komaštrama na čađavoj gredi svjetla ni za dvije ponistre što zure u daljinu poput otvorena dlana poput ranjene ptice na banjevačkim poljima poput tuge koja kopni jarugama poput tebe i mene daleko od doma 26 OSVIT 105–106

Danica BARTULOVIĆ

Nadživjeti svoje zemaljsko tijelo

Nadživjeti svoje tijelo nadali se da će nam netko stisnuti ruku kad nas spuste u zemljanu raku pokazati malo samilosti pobjeći iz njega pogledom posuti po nama nježnost kao neuhvatljiva mitska ptica poput toplog Sunčevog slapa ne ugasiti se a ono munje nas sijeku osvetiti lakomoj smrti gnjevni gromovi ognjem sažežu kost i koja tisućama očiju netremice vreba tijelo uhodi nas i presreće na našem putu udara krupna tuča koja nam rascopa glavu podmuklo podmeće nogu navali voda i sa sobom odvuče u kakvu obara konja i konjanika jamu stiska studen zaboraviti na ruke cvokoću zubi na meso na kožu na sva poniženja to malo strasti i to malo nade ne plakati bijaše premalo da bismo se othrvali ne kajati se što smo bili gluhi i slijepi premalo ljubavi dopustili da nam žice duše zahrđaju da bi nam bila topli ogrtač poezija 27

Tuđa mudrost Pobijeljet će

Nisam na sito s finim Kad više ne bude me u ovom vremenu sitnim rupicama u ovom zraku i eteru prosijala sve misli emocije i suze na ovom stolu za kojim sada sjedim stavila na prikladno mjesto u vazi uvene cvijeće složila sve prešane cvjetove u herbarij kad me više ne bude u tvom oku očekivala sam nemoj plakati misleći da me smrt otela tuđa mudrost može biti itekako korisna samo ću izdahnuti da se previše ne mučim da mogu malo predahnuti mogu od mudrih naučiti kada i kakvu masku na lice staviti duša više ne bi mogla podnijeti kad sam i trn prikazati se ružom ni jednu ranu neke teže stvari preskočiti ni jednu suzu ni jecaj i oni naizgled mudri k tebi će doći sve moje drage ptice često idu nasumce one umiljate zaraženi duhovnim i tjelesnim čak i crni gavrani i vrane bakterijama i virusima da te tješe u nedoumici gube sluh i vid pobijeljet će gavrani i vrane upadnu u vlastite zamke kad shvate koliko ljubav uzdiže i raste zaglave traje u procijepu vremena smiruje oluje oplodi oranice

odlazi zagrijati neki ledeni svijet 28 OSVIT 105–106

Marela JERKIĆ-JAKOVLJEVIĆ

Nemiri Sreća

Dok mi tijelom veslaju nemiri Otvaraš joj vrata, a dušu šaljem nebu, ona ustreptala jarboli bijeli tjeraju me u visine... sva draga.

Podzemljem ću do dubina, Ni vjetrić blag uzdahom do visina usudio se ne bi pjesmom do punine srca. probuditi te...

Usebnim žarom ograđena valovima, I lijepo je nebeskim jastucima. sam, Slobodna ko vjetar u sebi… udaram obalama. U tebi dovršiti Skrivena u vrleti, radost svježa lica. udišem ljeto grli me sunčeva zraka, Od palca do čela, kuša mlada mjesečina. svjetlost kao strijela bojama obojena. Dok mojim tijelom hitaju nemiri. U krug, slatku toplinu smještaš izvan svog tijela, prostor bez zemljanih zdjela, miris bez krvi i mesa. poezija 29

Velikom čovjeku i umjetniku – Florijanu Mićkoviću

Dug je mir tvoj i vječan. Znao si kad spustiš glavu, smiraj ćeš naći. Tad ne će biti više ničega.

Iznad tebe u Maslinama blagi vjetar, oko tebe miris svijeća, plamen vijenca kratkotrajnog. Odmorio si dlane svoje sad slušaš tišinu odzvanja nebesima. I utišao si nemire usnule pa zavarao nas na tren.

Pomislih, otišao si do Kosače, Akademije, do caffe Basketa ili skoknuo do svog ateljea u Međugorje da uramiš dovršenu sliku, pripremiš kamen ili drvo za novu skulpturu... Čekala sam da se javiš. Gdje si nestao? Nisi se vratio!

Ali ostavio si svoje boje, kist i svoje umorne ruke dušu svoju utisnutu u svaki djelić, nit tvoje skulpture, ostavio da žive tvojim duhom i dušom, pokretom i osmijehom.

Pamtit će te i ne će te zaboraviti ni ove ni buduće generacije.

Meni si bio tetak i prijatelj s kojim sam pričala o poeziji i slikarstvu o umjetnosti. Pričao si mi u zadnje vrijeme o novim idejama, planovima, kao da ćeš živjeti vječnost... I samo si nestao???

Zauvijek će živjeti tvoje skulpture i slike gdje ostaje tvoje ime FLORIJAN MIĆKOVIĆ VLADO 30 OSVIT 105–106

Jozefina PRANJIĆ

Otok vedrine Pišem te

Zimska duga noć Pišem te, pjesmo moja spustila se na zemlju. s puno straha i čudne zebnje, Nebo je crno od oblaka. što prožima tijelo moje. Samo na sredini neba mali je otok vedrine. Pitam se, hoćeš li ikada U tom otoku vedrine ugledati svjetlo dana vidim mjesec žut i hoćeš li biti žetva moja? i zvijezdu kako treperi. Mjesec je u mom srcu Svjetlo dana – to su oči čitatelja. ublažio osjećaj samoće, A žetva si ti pročitana a u zvijezdi sam tebe vidjela, i riječi hvale ili pokuda. ljubavi moja. poezija 31

Skriveni pogled

Iz prikrajka gledam te, oče kada se ti i ne nadaš. I vidim tvoje lice borama izbrazdano, umorno je i nenaspavano. Ali ipak na kraju usana vidim mali osmijeh. Taj osmijeh skriva svu ljubav i svu brigu kako zamijeniti majčin osmijeh i vedrinu. Oče, želim ti reći da je osmijeh na kraju usana tvojih isti kao osmijeh s usana majčinih. Želim ti to reći ali ne znam kako… 32 OSVIT 105–106

Jagoda MAROVIĆ-SINTI

Oseka Uzdanje

Dugo oseka na ovoj strani Al’ podić’ će se poniknuto klasje pušta soli da rastače hridi kad snagu skupimo rastvara grize odlučimo krenut

Riznice se osilile Ojađena zvona što šutjela dugo nadasve ciliknut će klikom istine redom zanemarujući i sve što otprhnuto bilo Povjerenje se gasi sila pravdi lomi krila navratit će srcu umu proroci smeteni blijede

Unizismo se kao vlati a ni to dosta nije

Htjeli bi da smo tratina

…da utrnemo… poezija 33

Danko IVŠINOVIĆ

Na znanje

Zapamti dobro što ću ti reći: uvijek će se naći neki Petar, koji će te se kada dođe stani-pani u tren oka odreći. Neki Juda koji će te za šaku škuda izdati. Neki Toma koji će u tebe stalno sumnjati i svoje prste i svoj nos u sve gurati. I na koncu konca, neki Pilat koji će te ni krivog ni dužnog pred svima osuditi i bez po muke dezinficirati ruke. 34 OSVIT 105–106

Igor ŠIPIĆ

kladite li se u beskonačnost pobjedom dobijete sve Blaise Pascal

KONCERT ZA PRAZNU DVORANU

(Berlinska filharmonija, Adagio)

Gudači Bubnjevi

Silvestrovo, Filharmonija ustaje, Ledenjaci ne otapaju ništa, nisu to oni fini filantropski oni samo umišljaju, preuzimaju gudači, nebo krcato zvijezdama, odgovornost usta s kojih se ljubila pravo tumačenja svijeta na vlastiti prošlost, ljuštila izgubljenost svijeta način; praznina je ogromna, golema okrznuta uvijek nekim dužim putem poput kapitalizama, ohladna na dodir, težim; voštana krila ne izdrže dugo crni veo lišen svake volje mlade Safo; sudbinu beskonačnog, bol kojom večeras žena će zanijeti s ledenjakom nije prošla nijedna topla zima. van Gogh će konačno biti nepriznat. Ledenjak će prijeći u sunce Gudala su otrovna u maloj bočici, hrast zamrznuti vrijeme ubojstvo na žici, u ponoć kad je tog jednog jedinog Julija legla pored ljubavnika; jadnog života, boja ciklame nikad se ne će adagio. promijeniti navijek će ostati ista okna, adagio. poezija 35

Trombon, trube, rogovi, oboe… Palica

Ledenjak je sam, Dunav mirno teče, nosi Titanic u kristalnoj noći, list breze, najmanje što se od vjerojatno na svijetu postoji sićušnosti života može očekivati. još neka neotkrivena pustinja za Maestro gasi Filharmoniju u strasti koju mi ledenjaci, kolerici, gubavci, stvaranja svijeta, čini se, ljubav nije prosci još ne znamo; takva je ta tišina rođena od prvih ljubavnika, suze su iz što buči, neka nova ljubav bez izgleda, prvih erupcija, miješani osjećaji reda i neki odustali putnik, Albinoni na goloj kaosa; tko bi inače goloruk na prazne koži; ne znam tko si, možda u katrenu dvorane evolucija, što ostaju nakon čekaš da prođem, možda to s ognjem dobrog filma kad svi odu, a sjediš, gasim ono još živo od tebe, možda ti sjediš, ne postojiš ti nego žal ćeš naga preko glečera, a drugog za onim prosutim kokicama života ja nemam; mislim da poda, dok smo grickali postojiš, polagano, živiš, neuki taj začarani sa mnom, odlaziš, svijet, adagio, adagio. adagio.

Orgulje Post festum

Ledeni brijeg je nevin Adagio završava na rubu provalije svih dok mu se ne dokaže krivnja, velikih ljubavi; Julija nije bila mrtva; a lov je tako okrutan, psima će na smrću ledenjaka naraslo je more; pod lane, sokolovima na prsa Andaluzije; morem ostali su potopljeni gradovi. U ženi gdje bi drugo bila ta zemlja prekopana raste novi život... gdje bih pronašao riječi i tako malo od mene, što još može da ti učvrsti vjeru u kakav miris istočne mirodije, neki paradoks instrumentalne muzike po kojem će se zvati stoljeće; iz najtežeg, najdubljeg, su naši koraci, adagio. 36 OSVIT 105–106

CAFĖ TISSARDMINE

Youssef Karen Ona: Ona: - Što je potrebno za dobru žetvu? - Što ćeš mi dati za koraljni greben? On: On: - Moraš biti tamo. - Dat ću ti sjeme, nahranit ćeš svijet. A ta žena, ležala je Provansa leži pod na leđima, ogromna žena, morem crveni su koralji narančastocrveno ljeto; otkud izašli na kopno, dvije strane ti takva senzualnost, jesi li jelena zamijenile su oluje, spremne za srela putem, je li zastao i pogledao razgovor; ali što ako su to energije onim velegradskim pogledom; kako ako je to ona ljubav, neman bez lica, si jednostavna, kako pamučne su niti srce uokvireno u strategiju žene, pita oluje ne bih ni ulazio u špilju da nije kuda, kamo, ti kažeš, oluja sam oluja, pogleda o kojemu još ponešto znaju nespremna, a naišao Berber; još drži, šaptači deva; Sunce kažeš, umorno on me još uvijek čvrsto drži, još me si od tih grudi te žene pod tobom ne pušta; koliko je obećano uopće ali zastani pokatkad, obiđi gaje moguće; nisam imala tu blizinu bulevare moje, prije nego li sunca u kojoj su se rodili oni, zapadom siđeš k omami drugi nalik djevičnjacima lisici pustinjskoj. netom prsli zlaćani trenutci. poezija 37

Žuta kuća Café Tissardmine

Ona: Ona: - Kako ću znati da je žito zrelo? - Što ću reći Nilu, zašto sadim na zapadu? On: On: - Znat ćeš, boja se veže u svežanj. - Reci, vjetar.

Čuo se pucanj S kim sam to začela u ruhu impresionizma, a sunce nema sinova, dine k vragu i bezdušna tiranija, nisu nasljedne, porađaju kćeri, žena sam, i sve dok berberi ne sad znam zašto je sve pod morem prođu, za boga, jer to je siguran potajni koraljni greben, znam zašto znak, učini nešto s tim kamenjem crvéne marokanske vode, zašto zora barem iznad pojasa ako već rijeku još ne vidi, a život prilazi damastom dube hladnije vode; pio sam nekoć plaveti, kad su ruke još samotnije u tek ubrano kozje mlijeko s krajem krvi, ako koja maslina ostane da je bukove šume, pio sam to čudesno pobere; prva izađe glavica zatim magareće mlijeko domovine, zar rukice, za njima nožice, ruine nešto drugo od ovog što bijeli Kartage bit će obnovljene, se a crvén ruža, pogledaj ga jezik će u nove dine, samo, kako je izdržljiv, Tissardmine. samo pogledaj.

Post festum

Joussef je poginuo u prometnoj nesreći 26. 7. 2016. Karen još osluškuje, hoće li otud s Erga nešto na jeziku šaptača deva. 38 OSVIT 105–106

Ivan BITANGA ŠUJAN

Crne cipele Mater i loza pok. Ocu mater ima mene i loze tamo gdje je otišao i četiri ćoše kuće na plećima ne bi mu služile ničemu crne gotovo nove cipele proljećem o rezidbi plaču loze možda se pojavi mater od truda svu godinu ljudi se često vraćaju po zaboravljene od umora na drači bi zaspala stvari čitav život borba protiv korova crne gotovo nove cipele u niski godišnjih doba sjali žuljeviti dani ne ću ih baciti kazujuć pute one su uspomena na ljubav rodilo vrime boran a… i moj su broj zgrčila se mater zgobala se loza

veže loze loze vežu nju stenje tvrda zemlja pod visokim nebom mater i loza

brižno i odano se čuvaju ako jedna odustane druga ozelenit ne će poezija 39

Ne paničari Zvijezde ne paničari koliki je Tvoj dlan ako otputuješ iznenada da sve zvijezde stanu na njega a ostanu stvari kolika Tvoja milost dogodi se kada onima koji pronađu njihov sjaj ne paničari u očima djeteta ne mari daš birati nebo tamo gdje ćeš ići sve tvoje bitno prije tebe će stići

Kuća

kuća je moja velika Moj čovjek svrha njezine gradnje ostat će tajna stablo si Božjom rukom posađeno pitanje na koje ću dobiti odgovor što tek na svoj način diše kada ključevi ne budu u mojim rukama imaš kao i svako stablo četiri godišnja doba al jedno proljeće više 40 OSVIT 105–106

Matea RAVLIĆ1 Podstanar

Idi odmah iz moje Zbog tebe glave. Tko ti je otvorio i Mrzim sunce. dao ključ? Obasjava zrakama Odlazi i nestani. tvoj krevet lice i kosu. Molim te. Gužva je. Mrzim ovo tlo. Spavaju tvoja Osjeti tvoje korake. silna obećanja, Ponekad i podrhtava laži i molitve. pod tvojim likom.

Mrzim i kišu. Raj i pakao Sebično ti kvasi crne cipele. Ja ti sve vjerujem slijepo, Ne pitajući jesu li tek što god da ti dam, tebi kupljene. nije sveto. Sviđa ti se kako propadam? Mrzim vjetar. Vidiš samo mrak i ne želiš Prkosi tvojem tijelu. dalje hodati, a praviš se jak. Uvlači se pod jaknu Otkud sad to da me prodaš? i košulje. Guraš me u divljine i ubijaš sve lagano. Oh, tanke su naše linije. Malo raj, malo pakao. Kud nestaje potpis tvoj? Oko mene sve miriše na zlo. Je li istina da me svrstavaš u broj? Od izdaje ne osjećam ni tlo.

1 Matea Ravlić živi u Mostaru, u svojoj dvadeset i prvoj godini se pronalazi u pisanju o ljubavi i njezinoj prolaznosti. PROZA OSVIT41

Željko KOCAJ

KAMEN NA GRUDIMA

U ono vrijeme življahu u zemlji Bosni ljudi bogumili. Nazivahu sebe krstjanima. U što vjerovahu? Da Bog i Sotona imaju jednaku moć. I življahu kako su znali, slaveći dvojstvo, sve dok pravovjerni ne od- lučiše protjerati Sotonu iz njihove zemlje. Ali i pravovjerni znaju da je Sotona odmah uz Boga, a iznad čovjeka i da njegova djela odzvanjaju dugo i bolno predjelima ljudskih srdaca.

- Ne griješi, brate, dušu! – govorila je Jelena, Petrova tetka. – Ne tjeraj dijete na zlo. Naš je Petar čista srca, ali je žestoke krvi. Brat joj Nikola samo je šutke otpuhivao dimove i udisao miris škije. - Nije za njega brak s mirazušom. Radije ženi Ivu. - Ne! – otresito se oglasi Niko Bošnjak. – Petar je stariji i prvi će se ženiti! Bio je Niko Bošnjak prijeke naravi i tvrdoglav. Vrijedan domaćin i poštenjačina, ali tvrdoglav. Mlad se oženio i žena mu je izrodila dva sina i kćer. Kod poroda s četvrtim djetetom umru i ona i dijete. Priskoči mu sestra Jelena i preuzme voditi kućanstvo. Za onoga rata razboli mu se kći od tifusa i umre. Otac mu bude ubijen nakon pada Travnika, a mater mu obuze neka teška tuga, prikova ju za postelju i ne dade joj petnaest godina ni da sama ustane, niti da s mirom umre. Tako Jelena preuze na sebe brigu i o majci i o bratu i o djeci njegovoj. S godinama zaboravi i da je žensko i nikad se ne udade. Kad su djeca poodrasla, Niko naumi starijega sina Petra oženiti Anđom, najstarijom kćeri gazde Pavla Kolende. - Hoću, sine, da upregneš vagir1 – govorio je Petru nagovarajući ga, a tetka Jelena je uzdisala i zabrinuto gledala mladića, svoga mezimca. Mora biti da je nešto znala ili je naslućivala.

1 Vagir – na zaprežnim kolima u njega se uprežu konji ili volovi. 42 OSVIT 105–106

Petar ode u vojsku, prođoše dvije i pol godine, ali otac ne odustade od svoga nauma. Nagovarao ga dugo i uporno. Petar ga na kraju posluša i oženi se po ćaćinoj želji.

Bilo je to one godine iza drugoga velikoga rata, kad je naša dolina počela nalikovati na ljudski mravinjak. Nova je država zavela obvezan rad i formirale su se radne brigade. U našem kraju počelo se graditi kao nikad ranije. Vojska posiječe šumu podno Donje Večeriske, izdubi i usmjeri korito večeričkoga potoka. Iz Zenice se dovozila troska u velikim teretnim kamionima i nasipala po močvarnom viteškom polju kako bi se bare isušile. Preseliše Brale uz glavnu cestu u novoizgrađene kuće i poče se graditi tvornica. Bile su to godine velikih radova. Tko god je bio sposoban za rad, i žene i muškarci, morali su raditi. Brojni su se mladići i djevojke od svukud slili u dolinu Lašve. Spavalo se po kućama domaćih ljudi. U Mošunju je spavala skupina djevojaka i često se tamo prelilo i sijelilo, pa se u predvečerja mogla čuti pjesma djevojačka i momačka, kao ona: Obavezo ne bilo te više podera mi gaće na kaiše...

Petar je radio u pilani u Novoj Biloj. Njemu i Anđi rodiše se dvije kćeri i sin. Preselili su u svoju novu kuću i dobro se skućili, ali kako su godine prolazile Petar je sve češće dolazio kući pijan. Bivao je sve nemirniji i svojoj Anđi se činio iz godine u godinu sve većim strancem. Po ugaslom sjaju njegovih očiju moglo se naslutiti da mu nešto teško leži na srcu i ne da mu živjeti kako živi ostali svijet. Kad bi se ponekad zagledao u nju, Anđi se činilo da od onoga tereta koji nosi na srcu jedva diše i kao da u praznim zjenicama njegovih tužnih očiju nema ničega: niti je što, jadan, vidio, ni čuo. Samo se hvatao šakom za grudi ne bi li srcu olakšao. Možda se tek, činilo joj se ponekad, može nazrijeti u Petrovim zjenicama nešto kao livada u suncu prekrivena procvjetalim poljskim cvi- jećem. Tad je bivao najtužniji i tad bi Anđa umjesto sućuti za muža osjećala neugodan strah u srcu. PROZA 43

Činilo joj se da njezin Petar težinu onoga kamena na grudima najjače osjeća u kući, kao da mu i kuća sama legne na grudi i pritisne ih. Mora da je vrag gore na tavanu sjedio i mrsio sve njihove račune. Zato je Pe- tar i pio, mislila je tužno Anđa. Zato je i bježao od kuće. Vremenom poče izbivati i po nekoliko dana. Po selu se počelo priča- ti da kocka. Žene su na prelima raspredale o nekakvim nemoralnim ženama, a Anđi je pred njima sve teže bilo lagati zašto joj nema muža i pravdati njegova izbivanja. Petar je zanemarivao ženu i činilo se da mu obitelj sve manje znači. Anđa se morala o svem sama brinuti i preuzeti brigu i o kući i o blagu i imanju. Sreća je da joj je otac mogao pomoći, jer Petar je sve rjeđe i plaću donosio kući. A od nečega se mora živjeti. Sreća je pa joj se sve češće pri ruci znao naći njihov vjenčani kum Jozo Matošević.

Marko Martinović je dobro poznavao Petra i čitavu Bošnjaka famili- ju. Najviše ga se doimala Petrova tetka Jelena. - Uspravna i visoka kao jablan – govorio mi je, – ta žena imala je u sebi, u svojim očima, magiju da opčinjava ljude. On je zaista vjerovao u to. Nije mislio da je vještica, ali da nije obična žena u to je bio siguran. Samo njoj pripisivao je zaslugu što su otkupne komisije onih gladnih godina ostavljale Mošunjane na miru i uzimale onoliko koliko su sami seljani davali. Kaže da konji nisu smjeli ući u selo. Uznemirili bi se i otimali kao od džinovske nevidljive paučine i kola za otkup bi se okretala natrag. Kad je, ono, kapetan Miličević ujahao na svom riđanu, mlad i ponosan ratnik s ordenom na grudima, izašla je Jelena pred njega. Stala je na sred seoskoga puta. Stala je na put riđanu koji je poskakivao čas na jednu, čas na drugu stranu. U anđeoski bijeloj košulji, s crnim jelečetom na ramenima išaranim crveno-žutim čarama i bijelom maramom na glavi, ispod koje su padale dvije guste pletenice, stajala je pred konjani- kom u kapetanskoj uniformi kao statua božice zaštitnice sela. - Idem odozdo, od Vinkove kuće – govorio mi je Marko, – i vidim, stoji Jelena uspravna kao jablan na sred puta. Onaj konj pod kapetanom poskakuje i trza uzde, uznemiren, kao pred zmijom. Kapetan se zajapu- 44 OSVIT 105–106 rio, steže one uzde, smiruje konja, a ne može očiju odvojiti od modrine Jelenine. „Zar misliš, kapetane, da su ovi seljaci nepošteni ljudi?!“, veli mu ona. „Sve su ti ovo pošteni težaci. Što, bolan, vojsku vodiš na njih?“ Govori Jelena, a ona modrina oko nje raste, širi se i odiže ju od zemlje. Konj se prope na zadnje noge, zanjišti i odgalopira niz put. Nikad nam više ne uđe vojska u selo. Lijepo je Marko pričao, a ja sam upijao svaku njegovu riječ. I sve ono što već nisam znao o Petru Bošnjaku, on mi je ispričao.

Petar je volio našu Anu. A i ona je njega voljela. Bilo mi je uvijek toplo pored nje, kad bi Petar prolazio putom ispred naše kuće. Stajali bismo, tako, u verandi, on bi naišao, a ona bi brže-bolje uzela mesti. Nazvao bi faljenisus i upitao: - Kako si? - Evo, dobro je – odgovarala bi Ana svaki put, a onda bi, kad bi Petar već odmakao, spustila metlu u kut, spustila ruke i prislonila dlanove na bedra i zagledala bi se u nešto. Ja bih se nadvirivao da vidim što to ona gleda, ali su joj oči bile kao zatvorene. Ništa u njima vidjeti mogao nisi. A opet, tad mi je uz nju uvijek bilo najtoplije. Kad je oženio Anđu Kolendinu, duboko u Aninim očima mogao sam vidjeti jednu livadu okupanu suncem i procvjetalu kao buket poljskoga cvijeća. Učinilo mi se da se mogu vidjeti i dvije ljudske prilike kako trče jedna prema drugoj, trče sporo kao lijeni oblaci na nebu bez vjetra i još mi se učinilo da čujem kako se dozivaju čežnjivo pružajući ruke jedno prema drugom. A u jednom kraju livade pomaljao se bistri izvor kao tužna djevojačka suza.

Petra pozovu u rezervu. Logorovali su na Zabrđu. Jednoga dana, u sumrak, posjeda njih nekolicina oko vatre, uz mezu i rakijicu. Vatra je pucketala i svjetlucala na njihovim crvenim licima igrajući strastvenu igru s tamom iza njihovih leđa. Kako je noć padala, kako je rakija grijala njihove utrobe, igra svjetlosti i tame bivala je sve brža i strastvenija kao ples pogana koji prizivaju Sotonu. PROZA 45

Odmarajući se i opuštajući od naporna dana, uniformirani muškarci pijuckali su i pričali o svem i svačem. Kako je tekla šljivovica, tako je tekla i priča: sve pijanija i bezobraznija. Anto Šarić volio je bockati i zadirkivati, a najčešća žrtva bio mu je Vinko Garić. Vinko bijaše malen crnomanjast čovica, živahan, nasmijan i bojažljiv. Naivan, svakom je vjerovao, a Anto je uživao zbunjujući ga i svaki put ismijavajući na isti način, sve dok Vinko ne bi shvatio, nasmijao se i odmahnuo rukom. Dotle bi se društvo već dobro nasmija- lo, a Anto bi izabrao novu žrtvu. - Lako je Petru. Njegovu ženu ima tko čuvati. Petru zazuji u glavi i smrači mu se pred očima. Šake mu omota neka hladnoća, a uši ga zasvrbiše kao da mu je trina popadala po njima. Po- lako podiže pogled od vatre, kao da diže težak teret i pritisnu ga na Antino čelo. - Što to ti hoćeš kazati? – upita. - Ma, ništa, Petre. Samo, eto, dobro je kad čovjek ima kuma. Da ne bi one šljivovice, ne bi se Anto usudio tako govoriti, a kamoli još i osmjehivati. Petar ga je dugo gledao kao zmija koja hipnotizira žrtvu prije nego je proguta i stiskao je bocu u ruci kao da bi ju rado smrvio. Svi su ušutjeli, a nad vatrom se nadvio tamni oblak zluradosti, težak kao ustajao smrad lešine. Anto se prestao smijuljiti. Samo se još blesavo kezio, a od topline Petrova pogleda, od straha što mu taj pogled ništa ne kazuje, bar ništa dobro, počelo mu se čelo rositi znojem. Petar podiže bocu do usta i otpi jedan, dva, pa tri gutljaja. Ustade, baci praznu bocu na žar i prije nego što će zakoračiti u mrak, reče: - Ti si, Anto, bio i ostao govno od čovjeka.

Tama je prekrila obzor i svom težinom svalila se po planini. Noć u planini zna biti jezovita ako je čovjek sam u šumi i ako je srca plašljiva. Petar te noći nije znao za strah. Gazio je borove iglice i mekanu ma- hovinu dok nije izbio na put koji je vodio prema Mošunju. Ispred njega i oko njega trčale su zvijeri noći, igrale u svom kolopletu, zalijetale se prema neznancu, a onda bi se u trenu uzverale uz neko drvo i odozgor vrebale. Osjećao je njihov sotonski dah nad svojim vratom, a kroz nji- 46 OSVIT 105–106 hov šapat i huk, kroz njihovu zlokobnu igru Petar je stalno slušao jednu rečenicu, jedan glas koji mu je brujao u glavi: „Dobro je kad čovjek ima kuma!“

- Kazuj, kučko, s kim se vucaraš kad mene nema! – izdera se udarivši šakom o stol. - Ama, Petre, što ti je? – uplašeno će Anđa. - Govori, kad kažem! – dreknu Petar i skoči sa stolice. Njegova šaka naraste, oteža i spusti se svom težinom po Anđinim slabim plećima. Anđa vrisnu, zatetura i pade na pod. Petar ju ščepa za kosu i natjera da ustane. Tukao ju je dugo, prijeteći da će ju ubiti i tražeći da prizna krivnju i kaže mu ime čovjeka s kojim ga vara. Zastade na trenutak i ponovo zaurla: - Govori, što te pitam! - A što ću ja jadna kad tebe nikad nema. Više i ne znam da imam muža – zavapi nesretnica. - Nemoj mi sliniti, nego odgovaraj što te pitam! Nesretnica je pokušavala zaštititi lice rukama, ali su Petrove teške šake padale po njoj sve dok nije repetirao pušku i uperio ju u nju. - Ja sve znam, Anđo, ali hoću da to od tebe čujem. Govori što te pitam, inače ne ćeš zoru dočekati. Anđa tiho jeknu i zajeca. Petar podiže pušku i prisloni je na Anđine grudi. - Govori ‘ko je on – smireno, ali prijeteći upita Petar unoseći joj se u lice i gledajući ju očima koje su se žarile od bijesa kao dvije žeravice iz one vatre sa Zabrđa. - Kum Jozo Matošević – skrušeno i tiho progovori Anđa. Petar više ništa pitao nije, niti je očekivao odgovor. Ništa više nije vidio, ni čuo. Samo je tukao i tukao i može biti da ga je bijes toliko zaslijepio da je tukao po Anđi i onda kad više nije davala glasa od sebe, ne vidjevši da nesretna žena nepokretno leži na podu. Raspamećen od srdžbe tukao je u njoj talog svih onih godina koje su prošle kroz njegovo srce, kao da ih može otjerati silom iz svoga sjećanja i neke druge sv- PROZA 47 jetlije godine dovesti umjesto njih. Možda ju je zbilja zbog toga onako bijesno tukao.

Bio sam dječak kad je otišao na robiju. Bilo je proljeće. Išao sam u školu i čekao vlak za Travnik. Na stanici u Biloj gužva. Začuli smo ćiru kako se kašljući primiče. Vlak je stao i uskočio sam u vagon. Čim sam otvorio vrata kola za putnike, prepoznao sam ga, iako je stajao meni okrenut leđima. Stao sam kod vrata kao ukopan i čvrsto stisnuo pod pazuhom svoju školsku torbu od skaja. Prepoznao sam njegovu gustu, crnu kosu i široka ramena. Znao sam da će ga provesti u Travnik, ali nisam očekivao da ću ga sresti. Stajao je kod otvorena prozora i pozdravljao se s nekim vani. Na drvenim, neudobnim klupama sjedila su dva milicionara. Onaj mlađi, nervozniji, odjednom ustade i ščepa ga grubo za rame zapovijedajući mu da sjedne. Petar se okrenu prema njemu i dva lica se sretoše: jedno mlado, nervozno i nabusito, a drugo lice odlučno i riješeno da trenutak koji protječe zadrži za sebe ma tko se tomu usprotivio. Petrovi zubi zaškrgutaše, lice se poče kočiti, a iz očiju mu bljesnu opasna svjetlost. Mladi milicionar susreo se nespreman s tim pogledom, hladnim i oštrim kao opkovana kosa. Hladno sječivo Petrovih zjenica zabolo se duboko u mladićevo srce, svjetlost njegovih očiju izgubila se u suznoj mag- li, a koža mladoga lica opustila se kao u bolesnika. Ruka je klonula s Petrova ramena i mladić sjede kao u bunilu, kao nerazbuđen sanjar, bez ljutnje i straha, tek smiren, kao narkotiziran, ne krijući zbunjenost i ne pokušavajući više ništa. Vlak je krenuo uz pisak lokomotive. Petar je još jednom mahnuo nekom vani i uzviknuo: - Zbogom! Zatvorio je prozor i okrenuo se da sjedne. Tad me je ugledao kako stojim kod vrata stišćući svoju torbu pod rukom i gledam ga. Nagne se prema meni oslonivši se rukama o koljena. - A ti, mali, u školu, ha? Jesi li dobar učenik? Potvrdno klimnuh glavom. 48 OSVIT 105–106

- Neka, neka. Dobro je tako. Nego, ti prolaziš pored moje kuće, je li tako? Ponovo klimnuh glavom. - E, lijepo. Kad se budeš danas vraćao iz škole svrati mojoj ženi i reci joj da će se Petar kad-tad vratiti iz zatvora, a ona i moj kum Jozo neka me ne čekaju ako misle sačuvati glave na ramenima. Reci joj da joj tako Petar poručuje. Ne gledajući više u mene i ne čekajući da mu odgovorim, sjede polako na drvenu klupu, na svoje mjesto do prozora, preko puta mladoga milicionara, polako i mirno kao da je svršio neki težak i važan posao.

Anto Šarić više je volio slagati nego se kruha najesti, ali su ga ljudi rado slušali. Petar je već bio u travničkom zatvoru, u onoj zgradi bivše duhanare, a on je u gostionici kod gazde Mile Marjanovića po tko zna koji put pričao priču u čiju je vjerodostojnost, čini se, već i sam povjerovao. - Čitavu noć su obilazili selo i ona mu je morala kazivati gdje je bila i s kim je bila. Ide Anđa, a on za njom s puškom, ovako – govori Anto pružajući ruke ispred sebe kao da u njima drži pušku. Anto je priču pot- krjepljivao detaljima htijući ju prikazati istinitom i uvjerljivom, kao da je svemu osobno nazočio. - On ti sad ima jedan librić i u njem upisane sve koji su s Anđom bili. Sve će ih, kaže, pobiti. Tebe je, Vinko, zapisao među prvima. - Što mene? – zatrepta Vinko Garić u čudu. - Pa i ti si se s njom sastajao. Zar se nisi hvalio? – peckao je Anto. - A tebi je, Anto, sigurno drago što ga zatvoriše – javi se Marko Martinović. - Zašto? – trznu se Anto. - Zato što je i tebe dobro namlatio pred Zorom Grabovčevom jer si mu se smijao zbog onog lanca što ga je objesio oko pasa, kad se ono igralo kolo oko crkve. Dobro te je onda nakumio. Anto se ružno iskezi, u očima mu sijevnu zloća kao bljesak svjetlosti na oštrici noža i on procijedi: - Jeste, jeste. On je mene nakumio, ali sam ja njega sredio. PROZA 49

Napraviše se da ga nisu čuli ne gledajući u njegove zlurade oči. - I kažeš, pet godina. A što Anđa? – upita Vinko. - Što će jadna? Jedva je govoriti mogla onako zamotana i slomljene vilice i rebara. Potvrdila je sve navode optužnice, ali sud je njega zapravo osudio najviše zbog dezerterstva i krađe puške i zato što je psovao državu i Titu kad su ga hapsili. - Njima je važnije to nego što je mogao ubiti ženu – zaključi turobno Marko Martinović.

Anđa nije dočekala da se Petar vrati iz zatvora. Otišla je u Njemačku i zaposlila se. Drugoga Uskrsa po odlasku povela je i djecu sa sobom. Kažu da i danas svi dobro i mirno žive. Jozo Matošević je također otišao iz sela. Dugo se nagađalo gdje je odselio, jer je poveo i ženu i djecu sa sobom. Sve dok mu bratu nije stiglo pismo iz Australije. Jozo je živio u Perthu i pisao kako je Australija bogata i topla zemlja. Ni riječju nije spomenuo nikoga od Bošnjaka i Kolenda. I naša Ana nije dočekala da se Petar vrati iz zatvora. Još je ležao u Travniku kad je došao k nama Velimir Vujica i zaprosio ju. Dida Frano se nije dugo premišljao da dadne svoj blagoslov. On se već pobojavao da će Ana ostati neudana. A prilika mu se činila dobrom. Raspitao se o Velimiru i nije čuo ništa loše. Jest da je malo stariji, ali je radin. Dobro zarađuje, a didu je, čini mi se, bilo najvažnije što ne pije. I tako Ana ode. Kad je Petar poginuo pisao sam joj sve što sam znao o tom slučaju. Ubrzo je stiglo Anino pismo u kojem je pisala da je trudna i da je jako sretna zbog toga. Samo Boga moli da bude curica. One su nježnije i privrženije roditeljima od muške djece. Pri kraju pisma napisala je kako joj je žao Petrove sudbine, ali da je Bog milostiv i da će svatko svoje grijehe okajati.

Petar se vratio svojoj staroj tetki Jeleni. Starica je živjela sama. Dav- no je umrla stara majka, a i brat joj Nikola. Ivo se oženio i odselio u Rijeku. Govorila je da joj je, eto, samo Petar ostao. Ali je njezin Petar 50 OSVIT 105–106 ubrzo ponovo počeo piti. Skitao je i obilazio mehane bivajući sve gori. Svoj bijes izgonio je iz sebe tukući se po birtijama i utapajući se u al- koholu. Bivao je sve gori i sve bješnji, sve tvrđega srca i sve drhtavijih ruku. Samo mu je lice venulo kao ubran cvijet. Lice i oči. Polako, s ljepotom cvijeta koji vene. Tetka Jelena venula je skupa s njim. One noći kad su ga ubili, prije nego se o tom čulo u selu, upalila je svijeću i stavila ju u prozor. - Da moj Petar vidi put – rekla je Marku Martinoviću. Bila je mjesečina koja je razbijala tamu i Marko se čudio Jeleni. Nikad to nije radila. Poslije, kad je čuo za Petrovu smrt, pitao se nije li Jelena mislila na neki drugi put. Nije valjda mislila na Božji put? - Ah, tko zna? Jelena je uvijek bila neobična žena.

Petar Bošnjak imao je svojevrstan osjećaj časti. - Ostavi se ti mene – rekao je Tadiji Kajiću kad su jedne gluhe noći banuli pijani u njegovu kućicu na gornjem kraju sela, kad su sjeli za kli- mav stol prekriven starom iskrzanom mušemom, kad je ugledao strah i sram u bistrim očima njegove bosonoge i polugladne dječice, dok im je njegova žena drhtavim rukama točila rakiju u staklene čašice. Petar je osjetio prijekor svoga srca i rekao Tadiji: – Ostavi se ti mene! Gledao je u bistre oči njegove dječice, bistre kao izvor planinski, bistre toliko da se duboko u tim očima jasno vidio strah i tuga, ona najteža tuga, tuga nesretna djeteta, i osjetio nelagodu dok je čaša pred njim pocrvenjela od srama. - Ostavi se ti mene – rekao mu je. – Ja nemam nikoga i mogu mirno sutra umrijeti. Ti trebaš brinuti o njima. Gubila se crven čaše što je nedirnuta stajala pred njim. Ustao je, nazvao zbogom i izišao ne okrećući se, bojeći se da se ponovo ne susretne s onim očima koje su gledale za njim. Zastao je u dovratku, okrenuo se k Tadiji i rekao, kao da podvlači svoje riječi, kao da upozorava i prijeti mu da ga mora poslušati, glasom koji je proricao: - Ja svakako ne ću dugo. PROZA 51

Bila je kišovita listopadska noć kad su ga ubili braća Grujići u jarku blizu gostionice. Kažu kako je htio da ga ubiju. Konobarica je pričala kako je pio već treći dan i da je toga petka od rana jutra tražio ka- vgu. Vilim Grebenar, opet, kaže da su ga braća namjerila ubiti još od proljeća, kad im je zabranio prelazak preko njegove njive u Zariću i još prebio Branka, najmlađega od braće, ostavivši mu za sva vremena ružan ožiljak na lijevom obrazu i gotovo mu oko izbio. Znali su da pije već tri dana i čekali su ga da izađe iz gostionice. Znali su, kaže, da nema noža kod sebe. Ispao mu je iza pasa i konobarica ga je sklonila pod šank. Dok stari Dragun Biljaka na sve te priče samo odmahuje rukom i kaže: - Sudbina je to, moj sinko. Morao je on tako završiti. Ne može se cijeli život živjeti kao baraba, a umrijeti u krevetu.

Marko Martinović jedini je ponekad govorio o Petru. One godine kad je našu tvornicu progutao sarajevski UNIS, a od jada umro Tomo Nikolić, sjedio sam s Markom uz rakijski kazan, u gluho doba noći kad ostaju budne samo sove i oni koji moraju. Upitao sam ga je li istina da je Petar htio da ga ubiju. Marko se zagledao u vatru, slegnuo ramenima i rekao: - Teško je biti pametan. Jednom mi je rekao: Kad se okrenem za sobom, ugledam se kako stojim na rubu crne jame u koju se strovalila sva moja prošlost i koja me strahovito vuče u svoj ponor. Ova ti je naša Bosna prokleta zemlja, Ivane. Čovjek živi i skončava kao pas. Čitav život samo tegliš. Još ako ti godine ne umire zarobljeno srce, a tuga ti pritisne dušu, malo ih je koji to mogu muški izdržati. Zato je Petar onoliko pio. Jer bosanska tuga padne čovjeku na pleća i pritisne teško, kao stećak kosti naših pradjedova. 52 OSVIT 105–106

Nikola ŠIMIĆ TONIN

DIVLJACI

Kloparajuća lokomotiva Jugoslavenske državne željeznice veselo pukće ponosno noseći na bokovima svoje žute oznake – JDŽ. Kratka se kompozicija izvija i trese sustižući i najbrže hate, koji su davno ga- lopirali ovim posavskim prostorima. Raspjevano zveketanje kočoperna uskotračna vlaka donosi putnicima iluziju velike brzine i optimističko predviđanje da će prije smiraja dana stići u glavni grad Banovine. U prvom kupeu prve klase, smjestilo se četvero putnika, zadovoljno udobnim, plišanim sjedištima. Do prozora, pravcem kretanja vlaka zavalio se „pešadijski kapetan Kraljevske vojske“ Mihajlo Trgonja, a nasuprot njemu gospođa Jelisija Alony. Kapetan je pod vratom raskopčao jedno dugme mundira, te su mu nabrekle vratne žile počele gubiti plavičastu boju. Njegov bi debeli vrat sad izgledao mnogo mlađahnije, da ga postrance nisu prošarale smeđi- kaste mrlje, izdajnički izvješćujući oštro oko nazočne gospođe o kri- tičnih natovarenih pedesetak godina, koje se stručnom pogledu teško mogu sakriti. Proćelavi kapetan zauzvrat pogledava masnu šiju gospođe Alony, kako se utegnuta i nabrekla od vrućine, prelijeva preko čista ovratnika snježno bijele, svilene bluze. Kapetanove se oči podugo zadržaše na gospođinom zlatnom križu, koji se povremeno zaklati na debelu, zlatnu lancu. Do gospođe zasjeo mršavi fra Ivo Lopatić. Objeručke prihvatio crni brevijar, te onako naklonjen izaziva dojam pozorna čitača, koji se po prvi put dočepao te derutne knjižice. Nasuprot fratru ukipio se crnpurasti tridesetgodišnji, uredno obučen gospodin. Ispod ganjc nova mu crvena fesa izviruju i presijavaju se, kao ugljen crni krajičci kose. PROZA 53

Da bi podigao svoje dostojanstvo, „pešadijski kapetan“ stavi na glavu, do tada na krilo odloženu, časničku šapku, diskretno se nakašlja te objavi značajnim glasom u preostali prostor kupea: - Idemo, gospodo, idemo. Idemo vrlo tačno! Kako izgleda, ova će nas naprava na vreme da dovede našem cilju… Fra Ivo i crnoputi gazda Ahmet se ne uključiše u ćaskanje, ali gospo- đa Jelisija kao da jedva dočeka nastavak razgovora, prekinuta na netom napuštenoj postaji: - Nemojte, molim vas, nemojte nas tješiti, gospodine pukovniče! Gdje poslije vožnje u onim divnim kolima normalna kolosijeka i nakon onih brzina europskih željeznica… kako možete ovdje očekivati neku brzinu i točnost? - U pravu ste, cenjena gospođo, ali u odnosu na stanje koje smo zatekli osamnaeste, ovo je nemerljiv napredak! – ne da se kapetan. Zadovoljno zataji previd gospođe Jelisije o njegovu odavno željenu promaknuću, a onda s jezom zatamni prisjećanja slike svoga ubogoga sela, u kojem je ponikao, u djetinjstvu stoku čuvao. Potaknut pogledom na zlatno prstenje nazočne gospođe, nastavi: - Divljacima iz kućica po ovim brdima dati železnicu, nije mala stvar! Fra Ivo se nakašlje, ali se uzdrža od komentara. Samo svoju smeđu kalotu popravi na glavi, pa okrenu drugi list brevijara. Gazda Ahmet ničim ne pokaza da ga se razgovor dojmio. Tupo je zurio u neku sliku, učvršćenu iznad fratrova sjedišta. Gospođa Alony nije mogla odšutjeti. Ponovo, možda deseti put od kako su u Bosanskom Brodu počeli zajedničko putovanje, zabaci crni veo na crni šeširić, ukrašen sivim, platnenim ružama: - Nemojte tako, gospodine pukovniče! Nije ovaj vani živalj ni tako loš. Imala sam prigodu sretati ovdašnje ljude tamo u Pešti i u Beču. Prije rata naravno. Znaju biti jako zabavni. - Verujem vam, gospođo, verujem. Ko vama da ne veruje! Ali, tu se radi samo o nekim pojedincima. Prisjetite se, molim vas, onih tamo koje smo malo pre videli na stanici, onih što su nudili kuvana jaja na prodaju! Sad je tek proleće, ali da vidite taj bioskop leti, kad prodaju 54 OSVIT 105–106 voće. Da vidite njihove crne, ispucale ruke i bose noge, a obučeni su u belu odeću kao da smo u Indiji… - To su bila djeca, gospodine pukovniče! – ne dopušta gđa. Jelisija da joj, ma i uglađeni časnik kalja sjećanje na onoga mladoga domobran- ca čije kestenjaste oči još često sniva pod bečkim perinama. Zna ona da mladić potječe odavde, od „preko Save“… Kapetanove su uspomene manje lijepe. Onaj metak što je prije dvadesetak godina dofijukao iz austrijskoga rova kod Soluna i ranio kapetana u ruku, ranjenik uporno pripisuje „nekome ludome Bosancu“, ne zlobeći previše na neznanoga strijelca. „Kako vojnik more da se srdi na drugog vojnika, moliću lepo“ prostodušno će „kad čovečnost u njemu pobedi politika…“ - Ja svejedno mislim da su oni divljaci! – ipak junačina suho odrubi, kad leđima pritisnu mekan naslon. Samo damina nazočnost pomože mu savladati protivljenje vlastitoj „divljačkoj“ izjavi. Neslaganje je navira- lo iz dna seljačke duše. - Možda, možda, gospodine, ali oni znaju biti pravi kavaliri! – odu- pre se gospođa, više da bi oponirala pukovniku, no što je bila čvrsto uvjerena u opće kavalirstvo. Presudilo je prisjećanje na mladića keste- njastih očiju. - More bit! – prokomentira veletrgovac šljivama, gazda Ahmet, i pomisli: „Mogu oni bit divlji koliko oće, ali oni imaju najbolje šljive na svitu…!“ Od samoga početka šupljih naklapanja, fra Ivo se trudio pobožne misli usmjeriti k svetim pitanjima, a ovi svoje, pa svoje… Posebno mu smeta što jedna poštena žena, ako je poštena, sama sjedi s tri muškar- ca. Umjesto da smjerno šuti, možda gledajući kroz prozor ove divne brežuljke okićene kućicama tu i tamo, ona izaziva prepirku s jednom vojničinom! - Ovdašnje pučane izvrsno poznajem i pravoslavce i katolike i mu- slimane, pa iskreno tvrdim da su većinom svi dobri vjernici. Svatko po svom zakonu! – izjavi fratar ljutito. Kad se prisjeti ostalih detalja razgovora, nastavi pakosno: – A ova pruga nije pravljena ni osamnaeste, ni koje kasnije godine. Nju je gradio Franz Joseph u prošlom stoljeću. PROZA 55

- Vi kao da simpatišete Švabe? – prijeđe i kapetan na svađalački ton. – Pripazite vi malo, jer nam Švabe opet će da pripreme neku zvrč- ku… Ne znam šta će biti od ovog što Cvetković i Maček poslaše našeg ministra u Berlin, jer Švabo je Švabo. Ne će on lako zaboraviti bitku na Ceru!

*** Seoski su čobani čuvali stoku kraj pruge, ne očekujući da će u vlaku Švabe i Švabice1, o njima voditi ljepše razgovore no što ih upravo vode spomenuti putnici. Čobani se jednostavno pripremaju ispratiti još jedan brzi vlak. Ovaj put malo veselije… Najstariji od njih, Ivan Nikolin, skovao je čak i neki plan. Odavno nije potpuno zadovoljan svojom re- putacijom među čobanima jer ga parosnik Jozo Barišin dostiže, pa je smislio nešto veliko: - Svima ću danas nabaviti kape, obećate li da ćete me i dalje sluša- ti… Dok je stoka mirno pasla kraj pruge mekanu proljetnu travu i dok se zvrndanje i škripanje dolazećega vlaka sve jasnije čulo, oko Ivana se okupila dječurlija odjevena u uobičajene bijele halje. Samo poneki je imao duge, bijele do gležanja gaće… - Slušajte vas dvojica, ne pušćajte baka prije neg sobara2 u Luku Mijatovu! – poče Ivan ponavljati ranije utvrđeni plan. Stariji od dvojice prozvanih, osmogodišnji Mato, uzvrpolji se: - Ja ne smim! ‘Ko će baka odvezati kad se uzbuni? - Ma, šta ‘ko će? Nemoj sada zadržavat. Jesmo li jutros sve ispro- bali? Sićate li se? Brizonja je ko mamen doletio i skočio na Peravu. Milina je bilo gledat… Sad će umisto Perave bit Šarulja. Ajd sad… Trk! I zapamti, čim mašina stigne u luku, pušćaj Brizonju. Samo potegni kraj privuze i mašna će se sama odrišiti!

1 – Švabe posprdan naziv za Austrijance i Nijemce, i sve one koji su prihvatili i nosili njihovu odjeću. 2 Sobara – je putnički i brzi vlak, jer se noću izvana vide sobni osvijetljeni prozori. 56 OSVIT 105–106

- Oćemo l’ i mi dobit kape kad pustimo baka? – ne izdrža Ante, Ma- tin parosnik. Njih će dva hrabro pustiti Brizonju. - Dobi’ ćete po gujici! Dobit ćete švapske kape, da imate striju nad očima kad pada kiša. - Dobi’ ćemo da imamo u šta pišat! – doviknu Anto i s Matom za- mače u šumu. Tamo se Brizonja već čitav sat „bode“ s brijestom za koji je svezan i ljutito riče. - Sad svi u trnje, da vas Švabe i Švabice ne vide iz vagona! Neka gledaju kako Brizonja skače na Šarulju. Oni to vole gledat… Ja odo vi- dit šta je s onim liskovim štapom što sam ga zabo kraj štreke3 – dobaci Ivan. Krenu kad reče, ali se vrati, jer je mašina već pućkala uz Luku Mijatovu. Brizonjino rikanje, koji je uzdignutih rogova i vidljiva libida žurio prema Šarulji, nasmija Ivana Kapetan je primijetio već prvi Brizonjin skok na Šarulju, a ukraj i Ivana, kako to iz blizine promatra kezeći se. - Rekao sam da su to divljaci! Onaj mali tamo šeta kraj jednog nedo- stojnog životinjskog para, kao da se to njega ništa ne tiče. Na spomen nečije nepristojnosti, gospođa Jelisija Alony skoči i nagnu se kroz prozor koji je kapetan odmah otvorio da isturi svoju masnu ćelu, pokrivenu šapkom. Gazda Ahmet i fra Ivo zaboraviše pređašnju ozbiljnost. Nekako i oni uguraše svoje glave u okvir premalena prozora. Da su samo oni! Čitava se minijaturna kompozicija brzoga vlaka okiti glavama. Putnici su teškom mukom rukama zadržavali kape na glavama, ali prozore nisu napuštali. Brizonja je uporno nastavljao započeti posao, a Šarulja nije pokazivala bilo kakvo protivljenje. U najuzbudljivijem trenutku, Ivanov lukavo uz prugu namješten štap mlatnu po ruci gospođu Jelisiju. Dok se ona snađe, vjetar je već vitlao njezin skupocjen šeširić. Na sličan način i ostala tri putnika ovoga kupea ostadoše bez svojih kapa. I još mnogi putnici s ostalih prozora „brzog voza JDŽ“. Nasmijani je pastir zadovoljno gledao kako njegov zabodeni štap, kao neka nevidljiva ruka, sve po redu skida kape na pozdrav njegovom Brizonji…

3 Štreka – željeznička pruga. PROZA 57

Akopren, pun bijesa prvi do daha dođe kapetan: - Sad ste mogli da se uverite, da su to divljaci. Stoka, ništa drugo! Ali, plati’ će mi to… Žandari će sve… - Oni nisu dobri! – uzmognu izgovoriti gospođa Jelisija Alony, a silno razočaranje joj se izli iz očiju. - Jazuk nova fesa! – zaključi gazda Ahmet Dervenčević, sjedajući na svoje mjesto, da mirno prokonta koliko je „zijanio“. Fra Ivo Lopatić ne reče ništa. Gubitak kalote prihvati više kao kaznu Božju za onaj predugi pogled koji mu je izmakao u njedra jedne župljanke kada se saginjala pred fratrom tražeći blagoslov, ne znajući da joj se bašlija pod vratom otkopčala. Samo je poneki putnik brzoga vlaka, uspio zatomiti bijes i zaprepaštenje te s posljednje krivine pred ulaskom u šumu baciti još jedan pogled niz vlak. Sjedao je odmah nazad, konačno dotučen neočekivanim prizorom: odnekud iz trnja, iskaču male aveti u bijelim haljama. Prikupljaju uz prugu razbacane kape pa ih namještaju iznad koljena, kao da će u njih pišati. Najviši pastir s kapetanovom kapom na glavi, vojnički pozdravlja odlazeći vlak… Uz njega je Jozo Barišin. Na glavi mu do ušiju nabijen šešir gospođe Jelisije ukrašen platnenim cvijetom. Uz šešir je pričvršćen veo kojim je novi korisnik pokrio lice, dok oproštajno maše odlazećem „vozu JDŽ“. Fratrovu kalotu nitko nije našao, a ni fes nije djecu zanimao jer nema strije! 58 OSVIT 105–106

Tvrtko GAVRAN

NI KAPETAN NE MORA SVE ZNATI

Dok je još bilo kapetana brodova, starih morskih vukova, jedan dimi lulu i priča radoznalima: Digla se strašna bura, potopi se brod, putnici i ja s njima. Sve more proguta. Okle Vi sad ovdje ako Vas je more progu- talo? – pita jedan nevjerni. Ni kapetan ne mora sve znati – kaza kapetan mirno i odbi obilan dim iz poveće lule. Sjedimo prid kućom i štijem Miljenka Smoju. Kroz bužu od vremena proviri i 1979. Prvi dan, 28. rujna 2016. Mačka lutalica što se uselila u moje dvorište ulovila miša kapitalca pa glasno doziva četvero mačadi na slastan objed. Možda su i sama negdje u lovu, a možda ih je što i pokupilo. Mačka je uporna i dosadna. Već mi je udarila na živce kao talijanski fašisti na Smojin Split onih godina. On piše: Luta Ravenom i misli gdje li je Đovanin grob. Odnio bi joj buket crvenih ruža. Tu su je protjerali iz Splita i utamničili. U Splitu je bila čuvena lavandina proglašena za kraljicu. U progonstvu su je, ni krivu ni dužnu, do smrti mučili. Bilo tako vrijeme. Ni kapetan ne mora sve znati. Na stolu mi dnevnik Ćire Lovrića, knjiga sedma. Donio u njoj, kako reče, i mojih stotinjak zapisa. Čitaj i piši – reče mi kad mi je donio knjigu u Brestovsko, na Svetu Klaru, đe je došao misiti. Umoran sam, fra Ćiro. Ne će ruka. Zapinje glatkim papirom kao ralo za kamen. Dok se još oralo drvenim ralom. Ne da mi se pisati o tvom Dnevniku. Piši, dobar je – kaže mi srce. I jest dobar. Mačka cvili za svojim mačićima pa se primakne meni gleda me i šuti. Idi od mene, maco, dosta mi je i moje muke. Najednom mi odnekle na pamet Božo. Zvani Diskusija. I pitanje komu ja ovo pišem. Vidio sam ga prije desetak godina, ali on mene nije. Možda me i zaboravio. I ja bih njega da nije. U Zlušićima umre Bože dvadesetogodišnjak. Nako. Obitelj u žalost. Domalo Markova Ana rodi zdrava dječaka, kao čelik. Kako mu nadjenuti ime? Ajdemo Božo, Bog nam ga je mjesto onog dao. Nemoj, viču drugi – nesretno je more i on. Ipak mu nadiju – Božo. U dobi od devetnaest godina ubode ga nasmrt neki od Podstjenčana. Rodi se i treći PROZA 59 dječak. Nadiju i njemu ime Božo. E to je Diskusija. Moj vršnjak i sad prav i zdrav, kažu, kao momak. Kažu i lijepo se snašao u Njemačkoj. I ponijemčio se. Fra Ćiro, drhti mi ruka. Ne bih ja više pisao. Piši! Znaš koliko ja čitam svoj dnevnik? – kaže mi. Pametan čovik i pratar nije šala. Piši, ruko! Taj Božo zvani Diskusija je ovako dobio svoj nadimak: Došao jedan držati konferenciju. Rekao šta je imao i krenuo. A diskusija? – viknu Božo. Diskusije nije bilo osim Božina nadimka radi čega je morao u Njemačku. Kuda plovi ovaj BH brod? Pitaj kapetana. Nema on kad, bori se protiv siromaštva. Pa bori li se? Bori. I? Što se više bori to sirotinje sve više i sve siromašnija. Nema diskusije! Božo Diskusija u Njemačkoj cuga biru dugim gutljajima. Zaboravio kako se kaže pivo. Dosta je, olovko, nemam dva srca. Kad ne mora kapetan, ni pisac ne mora sve znati. 60 OSVIT 105–106

PISMO Remarqueu

Rane tridesete i nisu uvijek baš neka rana mladost. Generaciji koja je preživjela četverogodišnji rat tijelo je ostarjelo prije duše. Duh je ostao nekako staračko djetinji. To staračko da su bojagi mudriji, to je samo pričin. Oni su bili starci i djeca istodobno. Ovisno o prigodi. Komu je u trećoj godini života počeo četverogodišnji rat nije ga ni u tridesetoj bilo lako zaboraviti. Starci su postajali djeca i djeca starci. Uzalud smo čitajući Remarquea pokušavali dokučiti. Njegov junak Crnog obeliska Ludwig Bodmer kaže: Kad je u nevolji i đavo se Bogu moli. Mlad imati snove, a star ostvariti ih. Što može čovik preživio dva takva rata? Gdje je? Čoviku nema tko pisati, ali on svaki put poštara pita ima li što za njega. Ne ubija se lako nada. Vrijedi li ta bivša nada stvarne muke. Is- tinske? I što je muka veća, to je nada jača. Onda je ono Remarqueovo „I đavo se Bogu moli“ – to. Otac Numan je od šefa službe za plan i analizu Republike dogurao do referenta za plan i analizu u malom bosanskom gradu. Nije lijepo pjevao koliko je volio pjesmu pa su ga u hotelu Zvijezdi rađe slušali nego „mjerodavni“ bend zvani Muzika u sitne sate. Znao je, nikada više ne će biti ministar i nije si od toga pravio problem. Strastveni igrač sportske prognoze jednom je imao dvanaest pogodaka, ali na tiketu koji nije uplatio. Na onih devet što je uplatio nije bilo ni devet pogodaka ukupno. Od tada je uplaćivao svaki tiket koji je popunio. Drugi bi na njegovu mjestu odustali. On nije. I!?! Na kraju je ipak imao dvanaest pogodaka i dobivenim novcem dobro počastio već odraslu djecu. Bili smo osmi razred više gimnazije i voljeli oca Numana. Njegova je prevagnula na diskusiji hoće li nam subotom dopustiti kretanje poslije 20 sati. Tako je od druga Numana postao otac Numan, a bio je drug. Pravi! Zapovjedili su nam čitati Gorkoga, a mi smo čitali Remarquea. More drug biti veći gospodin i more gospodin biti veći drug od druga. Mic po mic u zemlji Bosni i našem dobu osvanu i 2017. Kako će svariti kad još nisam svario ni što se onda nismo smjeli kretati poslije osam navečer. I što se ova sad generacija tomu smije? I izlazi onda kad smo mi već duboko spavali. Nitko tu nije u gubitku. Nitko ni na dobitku. U ranim PROZA 61 tridesetim sam zavolio Remarquea. Do tada sam preživio jedan i čekao drugi rat. Opet došlo gorko vrijeme. Zaudara rat. Opet u tužnim osam- desetim čitam Remarquea. Inflacija nije brza kao što je bila dvadesetih godine dvadesetoga stoljeća u Njemačkoj. Koju je (zna se tko) Hitler riješio. Sadašnja inflacija (ovdje) nije manje ubitačna. Konobar, daj mi kafu! – Nema! Daj mi kavu! – Nema! Daj mi kahvu! – Nema vode, blento, šta si navalio. Je li sirotinja ikada bila siromašnija? Jesu li gastarbajteri ikada manje čeznuli za rodnim krajem? Otac Numan je morao dobiti na šport- skoj prognozi i nam nije izborio izlazak subotom poslije dvadesete ure. Koga hoće – hoće. Još je nešto rekao Remarque ma je to (da zlo ne čuje) bolje prešutjeti. 62 OSVIT 105–106

Mato NEDIĆ

ČATMA

Došlo je vrijeme da i Ruška izgradi novu kuću. Kako su godine prolazile, a ljudi se sve više udaljavali od Velikoga rata i priča o njem, ukazale su se nove mogućnosti zapošljavanja i zarade te su u ravnoj Posavini počele nestajati one stare kuće načinjene od pruća i nabijene zemlje, a nicale su nove, od pečene cigle. U davnini su ljudi odlazili pomoći jedni drugima podići kolibu od pruća oblijepljenu blatom, a takvu su kolibu, po turskom običaju, nazivali čatma. (Kod nas je i inače ostalo puno turskih riječi i običaja pa se i riječ čatma udomaćila. Kada bi netko rekao da ide na čatmu, točno se znalo kakva se to koliba gradi kod onoga na čijem je imanju čatma pa je tom riječi bilo sve rečeno i ništa više nije trebalo objašnjavati. Kako se mijenjaju navike i običaji, tako se mijenjaju i značenja riječi. Otkada se u Posavini ne grade čatme, odnosno kolibe od pruća i blata, od kada se zidaju kuće od pečene cigle, taj posao obavljaju plaćeni majstori, a na dobrovoljni rad, na čatmu, idu ljudi onda kada se na uzidane zidove postavlja krov pa kada netko sada kaže da ide na čatmu, to znači da ide pomoći postaviti krovnu konstruk- ciju i crijepom pokriti kuću.) Kada se odlučila graditi novu kuću, Ruška je unajmila dobre majstore. U našim je selima bilo svakakvih majstora: i onih koji su samo htjeli prisvojiti majstorsko ime, ali pokriće za to ime nisu imali, nisu bili vični zidarskomu poslu, tek su mu se učili. Ruška takve nije željela. – Ne će oni na mojoj kući učiti i još da im platim za to! – govorila je pomalo ljutito i odrješito. Dobre, a to znači vrijedne i poštene, prije svega poslu vične, majstore uvijek je bilo teško pronaći, a čini se da ih je još teže bilo zagovoriti i dobiti. Ruška je obišla nekoliko takvih i u Tolisi i u Donjoj Mahali. Jedni su joj predlagali da ih plaća u nadnicu, što ona nije htjela. Imala je ona priliku vidjeti kako se radi u nadnicu: na posao se dolazi kasno, uz ručak se dugo odmara, neki čak malo i odspavaju kako bi ručak bolje PROZA 63 svarili, a s posla se odlazi rano, puno prije mraka. Oni koji rade u nadnicu, sve čine kako bi u svakom pojedinom danu napravili što manje, kako bi nakupili što više nadnica, a to onda znači i novca. Bilo je i onih koji su Rušku uvjeravali da će joj pošteno raditi u đuturicu, odnosno, da će oni ozidati kuću za određen novčani iznos, a njezina briga neka ne bude koliko će dana oni potrošiti da bi uradili dogovoreni posao. Jest Ruška bila sklonija đuturici nego nadnici, ali nije istina da njezina briga nije koliko će dugo gradnja trajati. Brinula se Ruška itekako i o tom. Ako majstori mogu raditi brzo, a dobro, neka rade tako, međutim, znala je to Ruška, što je brzo to je kuso pa je malo onih koji za kratko vrijeme uspijevaju uraditi ono za što je potrebno puno više vremena. Ako pak majstori budu žurili, a posao ne bude valjao, ako bude odrađen tek da se odbije od reda, onda će novac biti uludo potrošen, kuća će biti tu, ali ne će biti onakva kakva bi trebala biti. Bilo je majstora koji su radili o svojoj košti, odnosno, koji su na gra- dilište donosili svoju hranu i piće pa domaćini nisu morali brinuti o tom kako će ih prehraniti. Ruška ni inače nije voljela kuhati. Kao supruga i majka, kuhala je ona, doduše, neredovito, za članove svoje obitelji, ali za majstore ona kuhala ne bi. Možda je baš činjenica da su se ponudili raditi đuture i o svojoj košti prevagnula u korist Domlječana, koje je Ruška zadnje pitala, a ipak je njih odabrala.

Općenito je poznato da kada majstori dođu pred kuću, prijatelji idu ispred kuće. U seoskom životu ima puno zavisti pa kada dojučerašnji prijatelji vide da je domaćin uštedio nešto novca i da će se i na njegovoj kući vidjeti napredak, ne mogu se s tim lako pomiriti. Onda krenu selom priče o tom kako je domaćin stekao toliki novac, kako je uspio skupiti svotu potrebnu za gradnju, od zemljoradnje, kažu, sigurno nije, a od čega je – lako se domisle oni koji se dublje zamisle. Za Rušku se znalo odakle joj novac, znalo se već neko vrijeme da ona prikuplja građevinski materijal i da će graditi pa ipak prijatelji su našli ono što će kod nje preispitivati i s čim ne će biti zadovoljni. Ponaj- prije tvrdili su da se u ovom poslu, kao ni inače u životu, Banu, njezina 64 OSVIT 105–106 muža, ništa ne pita i da ona sve radi na svoju ruku. Ako se stavi ruka na srce, mora se priznati da je u ovoj tvrdnji bilo puno istine. Bana je bio dobar, ali ne odviše marljiv čovjek. U mladosti se zanio za Ruškom, možda ne toliko što je ona bila ljepša od drugih – njemu je tada bila najljepša, a poslije je uvidio da ima i ljepših – možda ne ni stoga što je vjerovao da će mu donijeti dobar miraz, za koji se poslije ispostavilo da nije onolik kolik je očekivao, koliko stoga što je vidio da je Ruška žena čvrsta značaja, postojana i snalažljiva, puna volje da dosegne uspjeh, možda ne odveć marljiva, ali nepopustljiva, to je žena koja će uvijek za sebe i svoje odabrati ono najbolje, ali drugima od sebe ne će uvijek jednako tako uzvratiti. Bana je u Ruški prepoznao osobine koje sam nije imao; zato ju je oženio i zato joj je prepuštao neka ona vodi domaćinstvo i neka o svem odlučuje kao da je ona muž, a on žena. U početku mu se činilo da njegov položaj selo ne primjećuje, poslije je osjetio žalac podrugljivih riječi. Zaboljele su ga u prvi mah; kada je razmislio, odlučio je živjeti kako je i živio, pustio je Rušku neka o svem brine i neka rukovodi, a on je bezbrižan uživao u njezinoj sjeni. Osim što su žalili Banu kojega se ništa ne pita, prijatelji su kudili i Ruškin izbor majstora. Ona kuću gradi u Tolisi, a unajmila je Domlje- čane, neka oni rade i zarade, a toliški majstori neka sebi drugdje traže posla ili neka sjede besposleni. – Ne da ona našim ljudima da zarade – ogorčeno su govorili prijatelji. Da je bar unajmila Doljance, manje bi joj zamjerali, i sama je rodom Doljankuša, pa ako voli svoje, opravdano je, ali Domlječani joj nisu ni rod ni pomozi Bog, otkuda njih da dovede da joj kuću grade. Prijateljice su pak zaključile da je Ruški lako zidati nove dvore kada joj Mijo donosi novac iz Slavonije. Da je na svojoj muci zaradila, ne bi ona još gradila. Tako su prijatelji i prijateljice u zdravlju i veselju raspredali priče o Ruški i njezinoj gradnji, ali otkako su majstori došli pred njezinu kuću, prijatelji su se povukli, kao da ih ona i Bana nikada nisu imali. PROZA 65

Kada je trebalo označiti mjesto za gradnju i iskopati temelje, Ruškin sin Mijo došao je iz Slavonije. Odavno je bilo određeno gdje će graditi novu kuću, Mijo i Ruška su se o tom lako dogovorili, a i Bana je za- ključio da su odabrali najbolje mjesto. Premda njegovo mišljenje nije bilo važno, i Miji i Ruški je bilo drago što ga je izrekao, neka se i on osjeća pitanim. Njihovo je dvorište bilo prostrano, a na jednom je dijelu bilo malo povišeno. Bilo je očito da su u prošlosti prethodni naraštaji tu gradili kuće od blata koje su se vremenom vraćale blatu od kojega su i nastale. Tako se kroz desetljeća, a možda i stoljeća u tom dijelu dvorišta stvorilo uzvišenje na kojem odlučiše graditi kuću koja će, činilo im se, ako ne najveća, biti najljepša u selu. Kada bi se Mijo i Ruška prepustili mašti o ljepoti kuće koju će izgraditi, Bana bi ih upozoravao da nije važno imati ni najveću ni najljepšu kuću u selu, da se gradnjom oni ne trebaju natjecati s drugima, važno je imati udobnu kuću za zdrav život, govorio je, ali oni ga, zaneseni maštom, nisu puno slušali. Prošlo je već desetak godina kako je Mijo otišao iz posavske ravnice u Slavoniju kako bi radio u slavonskim šumama. Posao drvosječe bio je težak, ali on se teškoga posla nije plašio. Kada je usporedio brzinu gomilanja kapitala sada, kada je on zaposlen čovjek i kada ima mje- sečnu plaću, s onom koju su postizali njegovi roditelji, braća i sestre, obrađujući zemlju i u neizvjesnosti očekujući urod, Mijo je uvidio da se odlaskom u Slavoniju spasio, ali svoj zavičaj i rodnu kuću nije zaboravio pa se obitelji iz koje je potekao želio odužiti ovom gradnjom. Iako mu se približila trideseta, bio je još neoženjen pa su Ruškine prijateljice tvrdile da ona ni gradila ne bi da ima snahu, odnosno, da Mijo ima ženu. Ne bi njemu žena dopustila da teško stečeni novac ulaže u Ruškinu dvo- rištu, tamo gdje ima još dionika, gdje će sutra braći i sestrama, možda i pred sudom, morati dokazivati što je njegovo. Kada bi Mijo bio nepismen, kakve su uglavnom bile ove Ruškine prijateljice, možda bi jednoga dana i naišao na probleme o kojima su one govorile, no, on je u svijetu vidio što one u Tolisi nisu vidjele i do- znao je što one nisu doznale pa se prije početka gradnje pravno zaštitio uredivši imovinske odnose ne samo s braćom i sestrama, koji su svi bili mlađi od njega pa ih je volio kao da su njegova djeca, volio ih je kao 66 OSVIT 105–106 samoga sebe, ali je znao da i ljubav s protokom vremena može popustiti i izblijedjeti i da na vrijeme o svem treba misliti, uredio je on i odnose s roditeljima kako jednoga dana braća i sestre ne bi imali što prigovoriti ni roditeljima ni njemu. Ruškine prijateljice puno toga nisu znale, ali su u svojoj neukosti puno toga naslućivale. Ako ništa drugo, vid i njuh su ih dobro služili. Vidjele su kako u Ruškinu dvorištu raste nova kuća, njušile su miris novca koji se od Mije širio te su gledale kako bi ga privoljele da oženi neku od njihovih kćeri ili nećakinja.

A gradnja je u Ruškinu dvorištu sve više napredovala. Nicali su temelji pa poslije i zidovi, a s njima je raslo i Ruškino zadovoljstvo. Imat će i ona kuću zidanicu, imat će lijepe prozore koji će u unutrašnjost kuće propuštati dosta svjetlosti, a ne kao do sada, prozori su bili tek maleni otvori u zidu i svjetlost je kroz njih škrto padala u prostoriju. Imat će Ruška sada i prostrane sobe s povišenim stropom, što će im omogućiti prozračnost. U starim kućama sobe su bile tijesne, natrpane grubo tesanim namještajem, stropovi su bili niski, a vlaga je izbijala posvuda, zrak je bio gust i ljepljiv, zagađen od isparenja iz kuhinje koja su se miješala s isparenjima ljudskih tijela, bio je nezdrav te nije čudo što su ukućani često, a osobito zimi pobolijevali. Nova će kuća značiti svekolik napredak, ne samo onaj koji se tiče uvjeta svakodnevna života, nego i onaj koji će se odzrcaliti u očima svijeta. Znala je Ruška što svijet misli o njoj, o njezinu načinu života i o njezinoj gradnji. Osjetila je ona povlačenje Baninih prijatelja i svojih prijateljica, posvemašnju šutnju svih. Kada bi nekoga susrela, taj je morao nešto progovoriti s njom da ne bi izašlo na vidjelo sve što o njoj misli. – Onda, i vi gradite! Pa neka, neka! – rekao bi i to bi bilo sve. Žurba bi ga odnijela dalje, a Ruška bi slutila što se sve iza onoga njegova „neka, neka“ krije. Ipak, nije dopuštala da ju zaboli seoska zavist. Iz iskustva je znala da će i zavist zgasnuti jednoga dana, ali je kroz svoju gradnju i uspjeh koji je uz nju vezan spoznala nešto o ljudima, čak i o onima za koje je mislila da su joj bliski. PROZA 67

Ruški je bilo važno da je Mijo tu. Koliko god je bila uvjerena da je unajmila dobre majstore, nije mogla biti sigurna hoće li uraditi sve kako valja. Ona je ženska glava, a na Banu se ne može osloniti, pa kada to majstori vide, možda će htjeti iskoristiti priliku da požure kako bi što prije završili posao i uzeli novac, a u toj će žurbi za sobom lako ostaviti pogrješke koje se ne će moći popraviti. Ovako, kada je Mijo tu i nad- gleda gradnju, Ruška se osjeća sigurnijom. Mijo je s Ruškom često obilazio gradilište, zavirivao je, premjera- vao, brojao redove cigle, procjenjivao je li sve na svom mjestu. Kada bi primijetio da nešto nije u redu, upozoravao je majstore da to odmah poprave. Majstorima, naravno, nije bilo u volji toliko zagledanje, a osobito im je teško padalo vraćanje na onaj dio građevine od kojega su se već odmakli cijeneći da je posao na tom dijelu gotov. Jedan od njih je, valjda misleći da je Mijo naivan i da se ne razumije u građevinske poslove, predlagao da on pričeka dok gradnja bude gotova pa onda neka im iznese svoje primjedbe. Mijo mu je ljutito odgovorio da bi onda dijelove zida trebalo rušiti i ponovno graditi, a to ne bi odgovaralo ni majstorima, koji bi u tom slučaju radili dvostruk posao za isti novac, a ni njemu jer ono što je popravljeno nikada ne može biti dobro kao ono što je prvobitno bilo ispravno urađeno. Vidjevši da ne mogu raditi kako hoće, nego onako kako im Mijo i Ruška zapovjede, majstori su prionuli poslu te je gradnja ubrzano napredovala i približavao se dan čatme.

U međuvremenu, da ne bi stalno bio obuzet gradnjom, Mijo je u večernjim satima zalazio među mlađi svijet, u društvo. Mladi su se sa- stajali na sijelima na kojima je uvijek bilo šale, pjesme i veselja. Ne- djeljom su igrali kolo usred Tolise na mjestu na kojem je nekada bila crkva. Iako je crkva iz središta Tolise premještena na njezin rub, na lokalitet zvani Raščica vrlo davno, prije sedamdeset-osamdeset godina pa se među živima više valjda nitko ni ne sjeća one stare crkve, običaj igranja kola pred crkvom nije mogao lako izumrijeti, tomu je trebalo više od jednoga ljudskoga vijeka te su mladi ostali vjerni lokalitetu, nisu toliko često igrali pred sadašnjom crkvom na Raščici, ali su svake 68 OSVIT 105–106 nedjelje, ako je bilo lijepo vrijeme, igrali kolo na mjestu na kojem se ono igralo duže od jednoga stoljeća. Ruška nije bila dobra igračica, za nju bi se moglo reći da ima obje lijeve noge; zato ona nije rado zalazila u kolo. Bana je, međutim, bio vrstan igrač. Štoviše, on je znao zasvirati na tamburi i violini i zapjevati one tradicionalne posavske napjeve koji tako lijepo zvuče i gode uhu naviknutu na njih. Mijo se u ovom uvrgao na oca, što je i majci bilo na ponos; i on je znao pjevati i svirati, a u kolu je bio pravi vragolan. Nosio je on očevu violinu pa je gudio po debeloj žici i pjevao sve one pjesme koje su raspaljivale mladu maštu, koje su iz djevojačkih grudi izazivale uzdahe. Kada je igrao, zatrkivao se u kolo, izvodio je svakakve ludorije i time je privlačio pozornost. On nije bio tek običan igrač, bio je on akrobat koji dok igra, kao da lebdi, kao da nogama ne dotiče zemlju. Mnoge su djevojke stoga željele poigrati uz njega i mnoge su s njim zaigrale. Mijo je zaista bio naočit momak. Crnokos, pomalo tamnoput, sa za- nosnim brčićima ispod nosa bio je privlačan svakoj djevojci. Još kada bi joj majka ili tetka kao usput spomenula Mijin novac, kada bi ju upo- zorila da se od zemlje teško živi, a da žena kojoj muž svakoga mjeseca u krilo istresa plaću živi kao gospođa, u svakoj se nezauzetoj djevojci razbuktavala čežnja da živi tim gospodskim životom, da jednom za svagda odbaci motiku i težak rad, a da pripaše pregaču pa da svojemu mužu priredi ukusan ručak, da mu sve opere, izglača i izglanca i da joj to bude sav posao. Otvoreno se ponuditi Miji, naravno, bila bi sramota. Takva bi djevojka možda pala u njegovim očima, a ako bi ju odbio pa se to još pro- čulo, pitanje je bi li ju itko više htio oženiti, a ako bi, još je veće pitanje kakav bi taj ženik bio. Da se ne bi dogodilo nešto neprilično, da se djevojka ne bi osramotila, Miji su izdaleka ponešto o ponekoj djevojci znale reći udane žene ili njihovi muževi, a djevojka je činila najviše što je mogla kako bi mu se svidjela: ona se svečano odjenula, lijepo se oče- šljala, blago je narumenila obraze da se čini kako je prirodno rumena, a to znači da je jedra, da je zdrava, pa se nastojala do njega uhvatiti u PROZA 69 kolu, na njegove igračke vragolije odgovoriti svojim vragolijama, na njegovo veselje uzvratiti svojim. Upravo se u kolu Miji svidjela Anka, djevojka koja je, činilo mu se, najbolje igrala, koja mu je u igri jedina bila ravna. Anka je bila iz obitelji Adžimarića, potomak je ona čuvene Tolišanke hadži-Mare o kojoj se u selu i danas pričaju priče, a koja je živjela davno, još u tursko doba, koja je ljubovala s gradačačkim begom i toliko mu je bila omiljela da joj je dao najbolju tolišku zemlju na upravljanje, da joj je osobito rado dao fratarske posjede koji su svojevremeno zamijenjeni za one na Ra- ščici. Anka je nekako i svojim izgledom bila Mijin par. I ona je bila cr- nokosa i crnooka, sva jedra, snažna, čvrsta. Kada bi igrala do njega, Miju su preplavljivali valovi ushita, u svijesti mu se miješalo nekakvo ludilo s njegovom zdravom pameti i on bi onda naglo pociknuo, toliko prodorno da bi njegov kliktaj nadglasao i svirače i buku igrača, da bi se izdvojio iz svega ljudskoga meteža i kao neki bolno-veseli krik uzdigao se k nebu. Zaista, u Mijinu su se srcu u tom trenutku miješali i bol i veselje. Veselio se on što Anka uz njega igra, što su tako ujedinjeni pjesmom i plesom; osjećao je da bi Anka i izvan kola, u svakodnevnu životu dobro pristajala uz njega, ali on je svoje srce već obećao drugoj. U Slavoniji ga je čekala njegova Liza, djevojka koja mu je dokazala ljubav i kojoj je obećao brak. Anka bi zaista bila izvrsna žena za Toliša- nina Miju ako bi on ostao živjeti u Tolisi. Ona pripada ovomu svijetu, ovomu kolu i ovoj pjesmi, Anka je izdankom drevne hadži-Mare, u njoj se miješa ono tursko i ono šokačko, što sva Posavina u sebi nosi. Mijo već nije sav toliški i sav posavski. On se odavno preselio u neki drugi i drukčiji svijet. Kada dođe u Tolisu, sve se toliško u njem probudi, ali kada je u Slavoniji, puno toga domaćega u njem izblijedi pa je on tamo drugi čovjek, pravi Šokac bez natruha onoga turskoga u sebi. I Liza je takva, Slavonka koja u svojoj životnoj sredini ni po čem ne strši, koja će uz njega u Slavoniji odlično pristajati, u toliški se život nikada ne će uklopiti, ali on ni nema namjeru vratiti se živjeti u svom selu. On gradi kuću da u njoj uživaju roditelji i braća, i da on sa ženom ima gdje doći kada poželi osjetiti sve ovo što osjeća dok igra uz Anku, kada se 70 OSVIT 105–106 poželi nauživati osmijeha i domaćega izgovora, naslušati riječi koje u Slavoniji ne može čuti zato što su odavno izgurane iz upotrebe, a jedna od takvih je i riječ čatma.

Konačno, došao je i dan čatme. Zidovi su bili dovršeni, a drvna je građa bila pripremljena. Običaj je bio da se toga dana kada se pokriva kuća okupe rođaci i prijatelji, da pomognu pri podizanju greda i rožni- ca, pri srezivanju i učvršćivanju građe, a osobito pri podizanju crijepa i pokrivanju kuće. Istina, majstori su plaćeni da izgrade kuću od temelja do kubure pa, ako nitko ne bi došao uložiti svoj dobrovoljni rad, oni bi sve sami morali uraditi. Tada pokrivanje kuće ne bi bilo gotovo za jedan dan, nego bi se moglo otegnuti i na više dana. Međutim, da ne bude čatme, bila bi to sramota i za domaćine, zato što bi izgledalo da su s rođacima i prijateljima zavađeni pa im nitko nije želio doći, ali bi se osramotili oni koji su trebali doći, a nisu došli zato što bi se smatralo da ih je zavist spriječila u dolasku. Dan čatme svakako je danom veselja, to je dan u kojem se ljudi okupljaju i zajednički rade, a taj ih rad povezuje u jedinstvenu gibajuću masu, u radni ljudski stroj koji zajedničkim snagama postiže uspjeh. Majstori pri pripremanju drvne građe u rad ulažu umijeće kako bi svu građu precizno srezali, kako bi odabrali najbolje dijelove da ih postave na čelo kuće, tamo gdje će biti svima vidljivi i gdje će služiti kao ukras pročelja, a lošije dijelove građe raspoređuju u unutrašnjost, oni i tako ubrzo ne će biti vidljivi zato što će biti pokriveni crijepom. Oni pak koji su došli pomoći, rade sve druge, manje odgovorne poslove. Kada se neki od njih suviše približi majstorima u želji da im predloži nešto jer, eto, i on se razumije u krovopokrivački posao, i on nešto zna o tom pa vidi što oni nisu vidjeli ili naslućuje što oni ne naslućuju, majstori ga vraćaju među one koji su došli pomoći, mogu ga, ako su raspoloženi, saslušati, ali oni sebe smatraju odgovornima za cjelokupni posao i ne vole da im se netko u taj posao miješa. Jedino su bili voljni strpljivo saslušati Miju koji je smatrao, budući da je bio drvosječa, da se on razumije u kvalitetu i u načine obradbe drvne građe. Mijo je puno zavirivao kako majstori rade (oni su potiho međusobno govorili da im se previše PROZA 71

„puta oko nogu“). Imao je on i neke primjedbe i neke prijedloge. Oni su ga saslušali, ali su malo njegovih prijedloga usvojili. Radije su radili po svom. Premda nije bio toliko star da i sam ne bi mogao ponešto pomoći, Bana je radije izigravao domaćina starim ljudima koji ne mogu raditi, ali su došli kako bi podijelili veselje, a i poneku čašicu rakije. Imao je Bana lijep šljivik pa, kada bi šljiva rodila, pekao bi dobru, jaku rakiju. Međutim, poznato je, ako jedne godine šljiva urodi, iduće će joj godine cvjetove obiti mraz, druge će ju godine napasti bolest pa će dugo trebati čekati rodnu godinu. U godinama u kojima je šljiva manje rodila pekli su oni rakiju šećerliju. To je rakija od šljive koja je pomiješana sa še- ćerom pa nije osobito kvalitetna, ali, ako nema bolje, i ta se može piti. Ruška je upravo takvu iznijela pred Banu i one starce što su s njim sje- dili pa neka se časte. Nije njoj bilo pravo što joj je sada najednom toliko ljudi došlo pred kuću podijeliti njezino veselje. Znala je ona što oni misle o njoj i njezinoj gradnji, osjetila je njihovu zavist, a sada su došli da bi se pokazali uljudnima, da bi se iskazali kao prijatelji. S obzirom na to da pravila lijepoga ponašanja nalažu da se na dan čatme ljudi pogoste i da se prema svakom iskažu poštovanje i ljubaznost, morala je Ruška dvoriti i starije i mlađe. Starijima je iznijela rakiju šećerliju, a mladi se mogu poslužiti onim što je Bog dao: voćke su u dvorištu urodile, ima tu i jabuka i krušaka pa slobodno im – neka beru i neka se časte. Ruški je najteže palo što su joj na čatmu došle žene. To su njezine rodice i kuma. Morala im je otvoriti kuću i pustiti ih da zaviruju u svaki kutak, da istražuju što je sve pripremila da pogosti pridošlice i da pri- mjećuju što sve nije pripremila, a po općem mišljenju, trebala je. Do- nijele su one, istina, darove, takav je red i običaj, ali Ruški do njihovih darova nije bilo, imala je ona svega u izobilju, a one su ju, donoseći darove, zadužile pa će i ona njima jednoga dana nositi darove zauzvrat. Zaista, one su postupile po običaju i sve je naizgled bilo u redu, ali Ruš- ki ni one ni njihovi darovi nisu bili po volji. Ona se osjećala donekle raspamećenom želeći da sve bude dobro i da nitko ne imadne primjed- bu na to kako je ona pripremila proslavu čatme, a znala je, njezina će 72 OSVIT 105–106 priprema naići na kritike, ogovaranje i neodobravanje čak i muškaraca, koji o svem tom manje vode brigu, a žena pogotovu. Jučer se Ruška s Mijom dogovorila da se za proslavu čatme ispeče prase. Oni su imali svoje prasce i Mijo je zahtijevao da ispeku ono naj- veće. I Bana je podržao sina – jednom oni grade kuću zidanicu, neka se počaste svi: i oni zavidnici koji ne misle o njihovu dobru, koji Ruš- kinoj kući ne žele napredak, i oni umjereniji, koji su ravnodušni prema Ruškinoj sreći. Vidjevši kako su se Bana i Mijo sporazumjeli, Ruška je samo trepnula i sve im je potvrdila. Sutra, na dan čatme, odvela je dvojicu rođaka u svinjac te im je odredila neka šure ono najmanje, kržljavo prase, koje nikada ne bi moglo dorasti do svinje pogodne za jesenje kla- nje. Tako su rođaci poslovali oko praseta, pomalo se čudeći i pitajući se kako će Ruška nahraniti toliki narod s ovako malo mesa pa su se sjetili one evanđeoske prispodobe o pet kruhova i dvije ribe, prekrstili su se i rekli: „Bože, od malo puno učini!“, nasmijali su se i nastavili s radom. Nekako pred podne žene su se u kući uskomešale. Uočile su da se ništa ne priprema ljudima za ručak. Ono prase, koje upravo ona dvojica rođaka pričvršćuju na ražanj, bit će pečeno do večere, ali ljudi teško rade i već su gladni, a Ruška kao da ne misli da bi im trebalo nešto ponuditi da se okrijepe i ojačaju za nastavak posla. Rodice su se ustruča- vale predložiti joj da bi valjalo nešto skuhati, ali se zato odvažila kuma te je upitala Rušku hoće li one štogod kuhati za ručak, eto, besposlene su, a zato su i došle, da pomognu, a poznato je, Ruškina je kuća puna svega pa ona samo neka kaže što će, one su voljne prirediti jelo kojim će se okrijepiti svi radnici. Ruška je kumi odgovorila neka kuhaju što hoće pa je izjurila iz kuće, a rodice su se pogledale međusobno pa su onda u kumu uperile upitne poglede, a ona je, upitana bez riječi, zaključila kako ne bi bilo prikladno da one određuju što će se kuhati kada to Ruška nije odredila, da one po njezinu dvorištu hvataju dva ili tri pijetla pa ih priređuju za ručak kada im Ruška ne htjede narediti da to čine. Ruška je pak, ljutita zbog kumina prijedloga, izašla na dvorište gunđajući u sebi kako su njezini majstori pogođeni da rade o svojoj košti i dosta im je što će večeras izjesti ono prase pa sad bi ih trebala još i ručkom častiti – da ne bi! – a PROZA 73 ovi ostali što su bez torbe s hranom došli pomoći, nisu morali ni dolaziti, zar da ona i o njima brine, nije ih ona zvala. Kada je bilo krajnje vrijeme ručku i kada se više nije moglo čekati da ih Ruška pozove na nešto bolje od onoga što su jutros u torbama ponijeli, majstori su posjedali oko građevine i počeli su se krijepiti onim što imaju, a ostali, gladni i umorni, približili su se Bani i starcima da glad zaliju njegovom šećerlijom. Na sreću, u tom je trenutku došla Ruš- kina prva susjeda, njezina imenjakinja Ruža Ivenica, koja je ispekla pune naćve kolača u masti pa ih je donijela kao svoj prilog čatmi. Da se ljudi nisu okrijepili tim kolačima, Banina bi ih šećerlija onako gladne omamila te više ne bi mogli raditi. Kako je već dugo sjedio i pio, Bana se opio pa je iznio violinu i počeo je pjevati, ne lijepo kako on to zna, nego promuklim glasom, na prekide, ružno i uhu neugodno. Njegovo se pjevanje miješalo s udarci- ma čekića, s glasovima ljudi koji su nosili crijep, s lupkanjem crjepova dok se uklapaju jedan u drugi i s još mnogim zvukovima koji se čuju od ljudi koji rade. Na kraju dana ljudi su proslavili dovršetak gradnje onim „što je Bog dao“ pa su se i razišli, a u noći je pala jaka kiša i sprala je prašinu s krova, a valjda i sav umor s Ruškine duše. 74 OSVIT 105–106

Boris NJAVRO

PIJEVAC

Prve zrake sunca probijale su se između krošanja starih hrastova prema prostranoj livadi smještenoj između dva brežuljka. Penjući se u visine, sunce je pomalo obasjavalo čitavu livadu, svaki tren sve više. Iz nekoga svoga skloništa, grma ili nečega takvoga, kao i svako jutro, s prvim suncem izašao bi i on na livadu, lagano bi šetao, dostojanstveno, čvrsto i moćno, kao glumac na sceni, kao neki princ iz bajke, kao neki ljubavnik, nešto bi čeprkao po zemlji i travi, češće bi dizao glavu i gledao naokolo. Ponosno, oprezno i stalno. Nije dopuštao da mu jutarnja glad ugrozi život. Bilo je u njem i straha i opreza, ali i ponosa, u hodu, u držanju, u pogledu. Svaka nova zraka sunca osvijetlila bi mu tijelo, prelazeći preko njega, otkrivajući svu ljepotu raznih boja, bacajući odsjaj nama koji smo ga gledali skriveni na brežuljcima u stijenama na našim stranama livade, u nekom žbunu ili rovu. Velika crvena krijesta, kao kruna na glavi mu, otkrivala je njegove ponosne godine. Oči, velike i živahne, stalno su bile na oprezu, a kljun snažan, žut i dug kao rog. Na tom jutarnjem suncu bio je prelijep. U svom ponosnom hodu, nakon nekoliko minuta zastao bi, uzdigao se, zamahao krilima i glasno zakukurikao. Odzvanjao je taj njegov zov naokolo po tim pustim šumama i po toj livadi koja je svako jutro pripadala samo njemu. Kukuriknuo bi još nekoliko puta, sam, pozivajući valjda nekoga svoga, ali osim nas, i njih s druge strane, nikoga više tu nije bilo. Tako nas je budio svakoga jutra. - Jebem li mu majku! Hoće li ga konačno netko zaklat’! – redovito bi uzviknuo netko od nas probuđen iz noćnog sna. - Daj kolji to, majku li mu jebem! – čulo bi se s druge strane, ni stotinjak metara od nas. - Di ćeš ovako lipu beštiju klat!? Ma vidi kako je šesan, ulipša mi dan svako jutro! – smirivao bi nas Stipe. - Ujo, jebo ti on mater, da prostiš! – rekao bi netko s druge strane. PROZA 75

- A di će moju? Tvoja bi se usrećila s ovakim lipotanom! – smirivao bi Stipe i one s druge strane. Tako je započinjalo svako jutro. Kad bi on zakukurikao budeći nas lagano za novi dan, već čitav tjedan. Zatekli smo ga nasred livade kad smo nas šestorica preuzeli smjenu prije šest dana. Prijašnja ekipa nam je sve pojasnila: „Mi smo tu, tu su vam dva položaja, po dvojica ih drži- te osam sati i tako na smjene, spavate tu i tu, hrana vam je tu, municija tu. S druge strane, ni stotinjak metara od nas, na onom brežuljku iza ove livade, ondje su Čete. Njih je manje, samo četvorica, nemaju ni ljudi ni municije ni hrane. A ni volje! Ne puca se, strogo je zabranjeno, primirje traje, je l’. I drž’ te se toga. Nema potrebe za glupiranjem. Ni njima se više ne da. Stalno nešto dobacuju, pričaju, zovu nas, htjeli bi se družit, voljeli bi s nama i na piće, kažu nam ajmo se nać’ nasred ove livade, u međuzoni, al’ evo mi nismo, ne znači da vi ne ćete! Svejedno, Ma isto se pazite, jes’ da je primirje i da je svakom pun kurac svega, al’ – rat još traje! Jebo ti to!“ ukratko smjenu nam je u ime njih šest dosadašnjih predao šef im Drago. Pitali smo ih: „A što ćemo s tim kopunom?“, pijevcem koji je baš toga jutra kad smo se mijenjali lagano šetao livadom, između naših i njihovih položaja, između dva brežuljka. Oni su nas pitali: „Što vam je to kopun?“ Stipe im je odgovorio pitanjem i pojašnjenjem: „Ma može i kapun, može i kokot, može i pivac? Šta je s njin?“ Objasnili su nam da je tu već... četiri dana. Pojavio se odjednom i niotkud. I tu je. I što je važnije, ne zna se čiji je, naš ili njihov. Tu blizu je neko selo, izmije- šano. U dane granatiranja naši su pobjegli na našu stranu, a njihovi na njihovu. Sad je prazno, napušteno i porušeno. „Valjda je taj pivac, kop... kako ga vi ono zovete, sve preživio i ostao sam i evo ga sad ovdje, vrti se između dvije crte, dođe ponekad k nama, ponekad k njima, damo mu malo kruha, vode. Vidim daju mu i oni, zovu ga, ‘vabe ga’, kako oni s druge strane kažu. Pravo ću vam reć’, nije ni naš ni njihov. Nama je dje- lovao kao ovi ‘unproforci’, kao da je on tu da drži mir među nama, da ne narušimo primirje. Budi nas malo ujutro, malo popodne, kukuriče, al’... jebi ga, rat je, jes’ da je primirje, al’ ... neka ga! Drži nas budnim i čini nam ovaj život normalnijim. Majke mi ...“, rekao nam je Drago. 76 OSVIT 105–106

I tako smo preuzeli smjenu, nas šest na sedam dana. I preuzeli pijevca, kokota, kopuna, kapuna, pivca, pjetlića. Svaki od nas šest imao je neki naziv za njega. A i dolazili smo sa šest strana svijeta oko nas. Rat nas je upoznao i zbližio. A i pijevac. Svako jutro, svaki dan. Postao je naša navika, način da nam dani i sati prođu brže. Gledali smo ga, divili se njegovu dostojanstvu, ljepoti njegova perja, posebno kad bi ga sunce obasjavalo. Širio bi krila, protezao ih otkrivajući nam sve svoje skrive- ne boje, kao da je znao da ga gledamo. I dolazio bi k nama, redovito u neke jutarnje sate, za vrijeme kave i marende, čeprkao nam zemlju između čizama, obilazio nas, čak se i ljutio na nas, krijesta bi mu se opako zatresla kad bi ga netko pokušao dodirnuti. Nije se nikomu dao dirati. A naljutio bi on nas kad bi preko livade prešao na drugu stranu, k njima, pa ga ne bi bilo za vidjeti nekoliko sati. - Govno jedno, prodana dušo! – derao bi se i zvao ga Đuro, koji bi nam tumačio da pijevac zna bit jako opasan, ali i jako pitom. - Jebi ga, Ujo, draži mu ‘ljeb od vašeg kruha! – odgovarali bi mu oni s druge strane. Ljutili bi se na njega i oni kad bi se duže zadržao kod nas. I tako, malo nama, malo njima, prolazili su nam dani naše smjene zabavom oko toga našega nesuđena, čudna i odvažna mezimca. Noći su prolazile sporije, samo neki zlokobni muk. Samo mrak oko nas i neka neobjaš- njiva tišina. Kao da su i noćne ptice znale da je rat, pa se ni u te dane i noći primirja, kad se ni metka nije opalilo, nisu imale namjere vraćati u šume oko nas. Naši iz smjene pokušavali su ostati budni, kao i oni s druge strane, premda smo znali da svi i te kako spavamo. Noću nije bilo dobacivanja, upadica, a ni našega pijevca. Ujutro, uz kavu, kad bi se budio dan, a s njim i mi i naš mezimac, netko od nas, dok smo čekali da se konačno pojavi i izađe iz svoga skloništa, znao je dobaciti da smo se bojali je li ga „ćopila“ lisica, ili nešto drugo. Pitali smo se i nisu li ga oni s druge strane zaklali za ručak. A onda bi se on lagano svečano pojavio, dostojanstveno prošetao livadom i uvjerio nas da će nam i taj dan proći uz njega, mirno i tiho, uz poneko njegovo kukurikanje. - Šta je Uje!? Niste ga noćas zaklali? – razbudio bi nas glas s druge strane kad bi se naš mezimac konačno pojavio na livadi. PROZA 77

- Đe ste, Čete!? A mi mislili vi ga noćas zaklali te se konačno najeli! – dobacio bi im Đuro. On nikad nije imao mira u prepirkama s njima. Bio je nešto kao naš glasnogovornik. Naša dobacivanja prelazila bi preko njega na livadi, s brežuljka na brežuljak, s čuke na čuku, dok bi on gordo šetao između nas. Toga jutra, našega zadnjega dana u smjeni, i nije bio baš raspoložen. Čak nije ni kukurikao. Valjda je shvatio da nema komu, jer osim njega na tom širokom području nije imao rodbine, ni neke kokoši, ni nekoga pijevca njemu slična. Očigledno je konačno i on shvatio da je ostao sam u tom našem ratnom ludilu. - Uje! Ovo je nama zadnji dan, idemo ujutro svojim kućama. Kad smo već kod jela, a da se mi zajedno najedemo za pozdrav? – prekinula je jutarnju tišinu upadica s druge strane. Pogledali smo se ispijajući jutarnju kavu. Ujutro je trebao doći Dra- go s ekipom. Sedam dana su se odmarali, sad je red na nas. Pomalo u šutnji, tek s kojom riječi zaključujemo da nas oni s druge strane nisu niti jednom zvali na zajedničko druženje, „na neko piće“ kako nas je Drago upozorio. Ovo je zapravo njihov prvi izravan poziv na nešto tomu slič- no. Gledamo se i šutimo. Naravno, Đuro nema mira... - A kako bi ti to, Četo, da se zajedno najedemo? - Pa evo, svaki dan nam se ovaj kokotan nudi ko na pladnju. Bolje mi nego oni poslije nas. Šta ćemo im ga ostavljat!? Ajmo ga zaklat i pojes’, tu na sred livade, da se upoznamo i ko ljudi pozdravimo. Nismo zla niko nikome uradili, šta da se po zlu pamtimo! – nakon minutu, dvije dobismo odgovor. Nastade tišina s obje strane. Duga tišina. Ispijajući jutarnju kavu, počeli smo između sebe govoriti tiše, da nas ovi s druge strane ne čuju. Stipe je bio ljut, pitao nas je kako to da su ga nazvali, „kokotan“, i dodao: - Čete ostaju Čete. Samo bi klali, a di ćeš ovaku lipu beštiju zaklat?“ - Dobro je reko, bolje mi, nego oni poslije nas! – Đuro je bio kon- kretniji, tvrdeći da će našega „lipog pivca“ ionako ovi koji dođu zaklati i pojesti. 78 OSVIT 105–106

Antiša, koji nije ni tri progovorio za tih šest dana, bio je na Đurovoj strani. - Pun mi je kurac ovih konzervi, nisan se posro ima pet dana. Što sam iz doma ponio to sam ovdje i ostavio. Ajmo mi njega ispeć’! Nastala je čitava diskusija na našoj strani. Treba ga uhvatiti, a to nije lako, zaklati, očerupati, naložiti vatru da se ne vidi na daleko. Zvat će nas odmah ovi iz „komande“ i pitati što to gori. K tomu, treba i one s druge strane zvati, dogovoriti se što tko donosi, što je komu ostalo od smjene da se počastimo. Kad su već takvo nešto prvi predložili. Šef naše smjene, Ivo, koji inače nije puno pametovao i sve što je rekao bilo je kratko i svima jasno, mudro i bez viška riječi, prekinuo je sve te prijedloge rekavši nam da to i nije loša ideja, kad čusmo s druge strane: - Alo Uje!? Ko će da ga fata i kolje? Mi ili vi? - OK. Može! Ajd’ da se nađemo na pola puta, na livadi pored pijevca, može? – odgovorio im je Ivo na prvu, ustavši da ga vide. – Jedan vaš, jedan naš, bez zajebavanja, da sve dogovorimo! - Može Ujo, Bog ti dao zdravlja. Evo ide naš dole! Nakon te Ivove odlučne izjave, svi smo zašutjeli. - Ja ti dole ne idem! – tišinu je prekinuo Đuro. - Vi niste normalni, s Četama ćete klat ovu lipu beštiju! – ubacio se Stipe. - Aj, ne seri, Stipe, ljude se kolje i ubija, a ti bi ovu beštiju čuva i gleda!? Daj da se na kraju ko ljudi najedemo i idemo doma! Nosi ženi doma te konzerve ko ratni plijen, pun mi ih je...! – dobacio je Luka koji je sve te dane samo šutio i ispunjavao križaljke. I išlo bi to udugo da nije sve opet prekinuo Ivo: - Ja idem dole! Sam. A vi se ovdje ne zajebaj’te. Svi s puškama, otkočenim, pratite svaki moj pokret. Valjda će sve proć’ u redu, al’ ako počne sranje, pucajte na sve strane, nemojte baš po meni, nisam vam ništa loše uradio ovih dana! Svi smo opet zašutjeli, a Ivo je, prvi put otkad smo ovdje na smjeni, zvao one s druge strane. PROZA 79

- Alo, Čete! Ajmo, evo ja sam ovdje glavni, silazim dole. Ajmo s vaše strane jedan, vaš glavni, na dogovor oko svega! Bez oružja. Bez bombi. I nema zajebavanja! Može? - To Ujo! Evo me, dolazim, ja sam, kao, glavni. Jebi ga, mora neko bit budala. Dolazim, nema zajebavanja, ajd’ da koljemo i jedemo, da se upoznamo i bez nišana! – čulo se s druge strane, radosno, kao da su itekako čekali naš poziv. S naše strane opet je nastala tišina. S njihove se čuo neki žamor. Kao da su se radovali. Nismo imali pojma koliko ih je s druge strane, ni tko su ni kakvi su. Ivo je skinuo opasač, s njim i pištolj. On ga je jedini imao među nama. Valjda je i to bio neki znak da je upravo on naš šef, glavni. Bez ičega je krenuo uz pozdrav nama i još jednu zapovijed: - Ako vam se dobro jede, sad je fakat vrijeme i ne zajebaj’te! Ivo je bio dobar lik. Od prvoga dana se obukao, obišao puno polo- žaja, jednom ga je i ranilo, ali iz bolnice se vratio već treći dan. Imao je ratnih zasluga i svašta prošao, tako da smo mu se svi klanjali zbog toga. Prije rata imao je neku agenciju, iznajmljivao auta, kombije, imao vodiče, turizam, love, mogao je s prvom granatom pobjeći iz Grada, ali ostao je. Nitko mu nije imao što reći, osim poštivati ga. Tako je ispalo i sada. Nikoga nije slao, pošao je sam obaviti to što smo zapravo svi željeli. Osim Stipe. Jebi ga, ostao je u manjini. Krenuo je Ivo dolje, niz kamenjar našega brežuljka, polako, skačući s kamena na kamen. Vidjeli smo kako iz šume preko puta nas, s drugoga brežuljka, netko silazi na livadu. A ondje, na livadi, čekao ih je pijevac, naš kopun. Di- zao je glavu, kokotao nervozno na njih dvojicu koja su, s dvije strane svijeta, prilazili na njegovu livadu na koju osim njega danima nitko nije sišao. Sunce je obasjavalo sve boje njegovo perje. Dizao je glavu, gledao malo tamo, malo ovamo, bio je nervozan, kao da je slutio da mu se ne piše dobro. Nas pet ostali smo gore, skriveni iza kamenih stijena, u nekom čud- nom strahu s otkočenim puškama. Nekako po sredini livade sreli su se Ivo i jedan njihov. Istina, naš Ivo je prešao korak više i bio im je bliže, što je Đuro tiho prokomentirao: - Vidi koliko im se približio, majke mi, roknut će ga! 80 OSVIT 105–106

- Oće kurac! Ljudi su gladni, hoće se samo najes’! – Antiša mu je smjesta odgovorio. Rukovali su se. Nama se učinilo kako ga je ovaj htio i poljubiti, ali Ivo se nije dao. I nešto su govorili, nije se čulo što, smijali se pomalo, to se čulo, uskoro se rukovaše, onaj njihov ga je htio zagrliti, ali Ivo se samo nasmijao, okrenuo i vraćao se k nama. Pijevac ih je gledao s nekoliko metara udaljenosti, samo je prijeteći zakokodakao kad su ga oba sa smiješkom pogledali. - Dakle, ekipa, ovako: silazimo dole na livadu, i oni, nema frke! – počeo je Ivo čim se popeo do nas. Svi smo šutjeli, samo je Stipe stajao malo sa strane. - Njih su samo trojica, četvrti je otišao rano jutros nekim autom po pivu, sad će se vratit. Mislim da su oni već planirali uhvatit i ispeć pijevca. Onaj njihov, Đuro se zove, jebi ga, Đuro, ko i ti, glavni smjene, ko i ja, kune mi se da su htjeli i nas zvati kad sve srede. Kaže mi „na mezu“ za oproštaj. Drago im je što smo se oko njihova plana ujedinili! Pazi to. Sad im je, kaže mi, lakše i ne će bit problema. Onaj njihov do- nijet će gajbu piva. Pitali su koju volimo, ja im... - Jesi im reko „Nikšićku“? Nisam je pio ima... – uletio je naš Đuro. - A valjda samo tu i imaju, jer su mi baš nju spomenuli, dragi moj Đuro! Dakle, dalje... oni više nemaju ništa, tri, četiri konzerve su im ostale, ni kutija cigara. E da, onaj njihov će uz pivu donijeti i koju štru- cu hljeba... - Kruha, valjda, Ivo!? – upade mu Luka. - Dobro... kruha. Reko sam im da mi imamo konzervu krastavaca i cikle i da ćemo sve to ponijet dolje. Al’ ima jedan problem! - Šta je sad? – Đuro će na prvu. - E... kunu mi se da nitko od njih nikad nije kokoš zaklao! - Molim! – opet upada Đuro. - Eto tako mi onaj reče. Žene im kolju kokoši. Ni on, ni nitko od njih nije nikad zaklao ništa. - Ma nisu kurac moj! – Luko će, na što Đuro ustade nervozan. - Tako je, kako je! Ovaj me moli da netko od nas zakolje pijevca. - Pa kako su ga onda htjeli ubit i pojes’?! – Đuro će. PROZA 81

- Valjda metak u čelo, to ide brže! – Luka će. - Pa bi tek tada nastala frka. Kad bi naši dole čuli metak, prekinuli bi primirje i udarili granatama po nama. Neki jedva čekaju. – uključio se i Antiša. - Dobro, dobro... – prekinuo ih je Ivo – Đuro, ti si govorio da si imao kokoši, valjda si zaklao neku. - Jesam, nije problem zaklat... kokoš. Al’ ovo je pijevac, velik. Jak. Ima jak kljun, oči za iskopat. Treba ga prvo uhvatit! – Đuro će s nekom dozom straha. U to se čulo s druge strane: - Uje, oćemo li? - Dobro momci, ajmo ga prvo uhvatit! Đuro, ajmo nas dva dole – rekao je Ivo ustajući. I tako njih dvojica krenuše dolje. Ivo je pri dnu brežuljka, silazeći na livadu, mahao i zvao njihova Đuru. S njihove strane iz šume izađoše njih trojica. Bez pušaka. Mi smo sve to gledali i čvrsto držali puške u rukama. Gledao ih je i pijevac, ali se odmaknuo od njih. Rukovali su se, smijali se. Čak se i naš Đuro smijao, pogledavajući gore prema nama. U jednom trenutku Ivo nas je pozvao da siđemo dolje, a naš Đuro i jedan njihov krenuli su prema pijevcu. Onaj njihov nosio je neku granu, široku s puno lišća. Valjda je znao što ih u lovu čeka. A pijevac je počeo bježati, na sve strane, cik-cak, pravio je budale od njih. Digao je glavu visoko, stalno prijeteći kokodakao, glasno, sve glasnije. Vidjevši da to ne ide kako treba, Ivo nam je, čim smo došli dolje do njih, nakon rukovanja i upoznavanja svih sa svima, rekao da bismo se svi trebali uključiti u lov na pijevca. Od nas je jedino Stipe ostao gore. Rekao nam je da mu je muka od svega i da će on čuvati položaj i biti uz motorolu, ako tko bude zvao. Tako smo nas četvorica s naše i njih dvojica s njihove strane krenuli u širi lov na sve nervoznijega i opasnijega pijevca. Jedino su naš Ivo i njihov Đuro to sve gledali sa strane. - Jebi ga, Ivo, trebat će za ovo metak, nema druge! – čuli smo njihova Đuru kako govori našemu Ivu. - Nemoj, majke ti! Pola mesa ne će valjat. Uhvatit će ga nekako, pa vojska je to! – uvjeravao ga je naš Ivo. 82 OSVIT 105–106

- Dobro, onda ajmo, zajedničkim snagama! Momci, svi u lov na zajedničkog neprijatelja, u lov na petlića i za naš zajednički ručak! – bodrio nas je njihov šef Đuro. - Jebo te petlić! – ljuto će mu Antiša - Ne kaže se tako, već kopun! – ni Luka nije ostajo dužan. - Dobro momci! Kop... tako nekako. Kako je počelo, cijelo kopno ćete obić fatajući ga! Ivo, petlića treba natjerat u šumu, tamo ima gr- mlja, lakše ga je ufatit! - Stani malo, ima li mina tamo? – oprezno će Ivo. - Ma, kakve mine! Pa, oćerali ste nas za dva sata s bivših položaja. Ko je stigo mine stavljat… - Jesi siguran? – opet će Ivo oprezno njihovu Đuri. - Ma garant, gonite ga momci u žbunje, u šumu, lakše ćete ga ufatit! Sad je već nastala totalna zbrka. S jedne strane nas četiri, s njihove strane njih dva, šest vojnika u zajedničkoj akciji, ali pijevac, naš kopun, njihov petlić, činio je od nas budale. Netko bi mu uspio uhvatiti tek poneko pero, ali on nam je bježao ispod ruku, kroz noge, opasno prijeteći sve više i više. Čak je i skočio na glavu jednom njihovu. - Dobro da mu nije mozak probio!“ – bilo je sve što je naš Đuro na to rekao. I onda je odjednom stao, pogledao nas i krenuo već pomalo i umoran u šumu. Na njihovu stranu. Ravno na Simu, koji je bio otišao po pivo i u jednoj ruci vukao gajbu piva, a u drugoj torbu s kruhom. U tren sve je to spustio na tlo i zgrabio pijevca s objema rukama. Čvrsto ga je držao za noge dok se on koprcao i kljunom ga pokušavao udariti te je izašao među nas, zadihane i već umorne, na livadu. - Šta je ovo ljudi!? Gotov rat!? Mir!? O, jebo te! Nisam to tako oče- kivao! Petlić nas pomirio!? – izgovorio je u jedan mah Simo dolazeći među nas. – Komandante, šta se ovo dešava? – obratio se njihovu Đuri. - Sve po planu, Simo moj! Dobro ti nama u pravi čas dođe. Ljudi, ovo je Simo, evo donio nam je pive i ljeba, to je taj. I ufatio nam petlića. Simo, svaka čast. Dakle, Simo, petlić nas je ujedinio, pomirio i udružio u ovoj akciji. Sad idemo sve po planu. Ko će da ga kolje? Ivo, jesi našo dobrovoljca? PROZA 83

- Jesam, našeg Đuru, tvog imenjaka. Jes’ da je dosad klao kokoši, a evo sad će i pijevca. - Ajde, onda, imenjače, kolji! Ostali, skupljaj suve grane naokolo, treba i vatra da se naloži, voda da uzavri da se pjetlić još jednom okupa. Ajmo, momci, veselo... – onako zapovjednički reče nama svima njihov komandant Đuro. I tako je počela priprema za naš zajednički ručak. Simo nam se hvalio da je pivo još hladno, nudeći ga svakomu. - Ohladite grlo, momci! Njihov Đuro pitao je našega Ivu zašto nas je samo pet, gdje je šesti, Ivo mu je objašnjavao da je šesti, naš Stipe, protiv klanja kopuna – pijevca, i da je naš jedan ipak morao ostati gore zbog svega. Njihov Đuro mu je na to odgovorio kako to znači da smo mi ipak ozbiljna vojska, svakako ozbiljnija od njih. To je naglasio. Mi ostali prikupili smo drva. Jedan njihov zapalio je vatru, a svi smo gledali kako se naš Đuro u ime svih oprašta od našega ljubimca, prelijepa ponosna kopuna, kapuna, kokota, pijevca, kokotana, petlića ili kako smo ga sve zvali ovih dana. Svi smo zasjeli okolo, nekako ipak svatko na svoju stranu, leđima prema svom brežuljku. I svi smo ipak samo među sobom pričali, osim našega Iva i njihova Đura. Malo tko je razmjenjivao riječi s drugom stranom. Dali smo im cigareta i konzerva, oni nas počastili pivom i kruhom. Čekali smo nekako da sve to prođe i svatko na svoju stranu, u zadnju noć i njima i nama, ove smjene. Ponijeli smo i Stipi komad mesa. Valjda ga ne će baciti. I pozdravili smo se. - Eto, momci, fala vam. Vidimo se valjda nekad i negdje, na miru. A na miru nek nam prođe i ova zadnja noć, zaslužili smo je, naspavajte se dobro! – za oproštaj izgovorio nam je njihov Đuro. Noć je tako i prošla. Tiho i mirno. Ni zvuka ni glasa niotkuda. Naša zadnja noć na smjeni. Nova ekipa trebala je doći svakoga trena. Sunce je ujutro još ranije počelo izlaziti – proljeće je, noći su kraće, a dani duži – i počelo probijati grane između krošanja starih hrastova, osvjetljava- jući livadu između dva brežuljka. Odjednom čusmo neki zvuk, neko kokotanje. Pogledasmo dolje na livadu, a na njoj, nekako po sredini, neočekivano i niotkuda lagano je došetala mala očerupana ružna kokoš. 84 OSVIT 105–106

Zdenka ČAVIĆ

TJESKOBA

Osjećaj bezizlaznosti stvarao joj je tjeskobu. Sjedala joj je na dušu poput olova. Borila se s njom kako je god mogla i znala. Nekad toliko bezuspješno da bi joj počeli trnuti udovi, a srce tuklo kao ludo. Ostajala je bez zraka. Često s potrebom i željom za bijeg iz vlastite kože, bilo kuda. Samo da ima malo mira. Zamišljala bi da je ptica u slobodnu letu i širom raširenih krila leti nepreglednim prostranstvom neba. Ponekad bi umakla tjeskobi kroz uski prorez sunčeve zrake na roleti, koja se našla zarobljena, poput nje same, u majčinoj sobi. Bila je osuđena na patnju. Nije imala kamo pobjeći. Okolnosti su se tako posložile. Sad više nije imala izbora. Morala je o tom ranije razmišljati. Ali nije. Mnogi ljudi bez osjećaja empatije i bez grizodušja čisto dobro i lijepo žive. Ona, na svoju veliku žalost, nije bila među njima. Pretjerano osjetljiva na sve, a osobito na tuđu bol i patnju, kada se susrela s vlastitom, nije se uopće znala postaviti. Prijateljica joj je rekla da skupo plaća svoju naivnost. - Ti kao da nisi s ovoga svijeta. Gdje ti to živiš? Ideali, draga moja, više ne postoje ni u bajkama. A ni samaritanstvo. Ti ćeš zasigurno imati posebne zasluge tamo gore, kad umreš. Njezina se majka, kad joj je umro otac, nije znala ni mogla prilago- diti samačkom životu. Nije se dala ni u dom za starije i nemoćne osobe. - Starački dom – rekla je, - nije za mene. Ja se tamo ne ću moći snaći. Ne ću se dobro osjećati. Pokušavala ju je pridobiti na različite načine, čak ju je odvela da boravi jedan dan u domu ne bi li vidjela kako tamo štićenici provode svoje dane. Brat je nevoljko i smrknuto sjedio pored nje u predvorju doma, pored recepcije, kad su došli po nju i njezinu odluku i rekao joj: PROZA 85

- Daj već jednom riješi tu situaciju. To ničemu ne vodi. Ostavi je, prilagodit će se ona, kao što su se prilagodili svi oni koji tu žive. Kod mene ne može biti, moja kuća je mala. Uostalom, napravi kako hoćeš. Ja sam ti svoje rekao. Dobro razmisli što ćeš si nakopati na glavu i što ćeš napraviti s njom, ako je uzmeš k sebi. Pusti sad sentimentalnost. Tu će njoj biti dobro. Mamu je sestra iz doma vodila prema njima čvrsto ju držeći pod ruku. - Onda, želiš li ostati tu, mama? Bit će ti dobro, imat ćeš društvo, bolje nego kod mene. - Ne, ne ću tu ostati. Iz oka su joj kapale suze. Krupne biserne suze i više nije izgovorila ni jednu riječ. Sve je nekako mogla gledati i podnijeti, samo ne da joj majka plače. - Idemo doma, mama. Bit će već nekako – rekla je, zahvalila se upraviteljici doma i osoblju i krenuli su. Brat na svoju, ona s mamom na svoju stranu. Tanka spona njihova na silu uljuđena odnosa potpuno je pukla. Brat jedva da je dolazio nekoliko puta godišnje pogledati majku. Nije ni zvao. Uvijek prezaposlen, u trci s vremenom i u trci za novcem. Da, počeo je učestalije dolaziti tek kada se našao kupac za majčinu kuću, koja je napokon za sitne novce i prodana. Brat je, naravno, dobio polovicu prijeteći sestri policijom i sudom ako mu ospori polovicu koja mu pripada za čitavu zaslugu i pomaganje roditeljima dok su još oboje bili živi. Ovo, sada, što će majka biti doživotno kod nje, je njezina stvar, a možda i nadoknada za ranije manje pomaganje roditeljima, bila su njegova razmišljanja. Tako se situacija složila. U čitavu se situaciju uplela i njegova žena i rekla svojoj (ne) volje- noj svekrvi da će se okretati u grobu, bude li razbaštinila svoga sina. Uostalom, majka ima i mirovinu, kakvu takvu, pa si sestra tako napla- ćuje brigu oko nje. A tko joj je kriv što ju nije ostavila u domu. To s grobom je dalo neviđene rezultate. Bogobojazna i pomalo zastarjelih shvaćanja, majka se opasno uplašila za svoj zagrobni život, pa bi dala i čitavu kuću samo da joj se takvo što ne dogodi. To na sreću nije rekla 86 OSVIT 105–106 bratu. A bojala se smrti, kao crnoga vraga, čak je pri noćnoj svjetiljci spavala sve ove godine. I prolazile su. A da Ana nije imala godišnji odmor, bez druženja s prijateljima i znancima, jer nije mogla ostaviti majku samu. Koja je polako, ali sigurno, doživjela devedesetu godinu. Isto tako polako ali sigurno postala sto postotni invalid, koji sada može pomicati samo glavu i jednu ruku. Sve ostalo je trajno oduzeto. Koliko godina, toliko je imala i kilograma. Voljela je dobro pojesti, a i lijekovi koje uzima učinili su svoje. Kada bi zbog majčina insistiranja, na njezin poziv, brat nakon više mjeseci došao bar na nekoliko minuta pogledati majku, uvijek bi posjet katastrofalno završio. Sestra mu je predbacivala što ne dolazi, a on bi ljutit brzo odlazio. Puno puta su joj na pamet dolazile riječi izgovorene oko odlaska majke u dom i razgovor s bratom. Otvrdnuo, od tko zna sve čega, nije se u shvaćanjima promijenio ni malo. Kada bi ga molila da joj pomogne ponekad bar nekoliko sati tjedno, da se odmori ili nekud ode, rekao je: - To ne ćeš doživjeti. Ja joj ne ću prati guzicu. Trebala si ranije dobro promisliti što će biti s njom u nekim poznim godinama. Trebala si ju dati u dom, rekao sam ti. Beznađe se ukotvilo u njoj. Muž i sin su joj napokon, kada je već bila potpuno iznurena, počeli pomagati oko njezine higijene i hranjenja. Baka je još pri pameti, iako često zabrazdi i pjeva satima bez smisla i bez veze. Tek toliko da svoju kćer izludi, jer je njezina soba na katu, točno iznad njezine u prizemlju. Često, ta sad umorna, naivna i empatična kći promišlja o životu koji je imala. Živjela je sa svekrvom do njezine smrti. Kuhala joj, prala ru- blje i brinula o njoj. Poslije je obolio otac. Noćima je strepjela za njegov život. On je potom naglo otišao. Od srčanoga udara. Težak i nenado- knadiv gubitak za nju. Bili su slični, jako joj je nedostajao. Njezin život je bio pun kompromisa s kojima se kako je vrijeme prolazilo sve manje znala nositi. Često je razmišljala o riječima svoga pokojnoga djeda da je svatko sam kovač svoje sreće. Ona sigurno nije dobro izučila zanat. Njoj su uvijek bile važne rodbinske veze i prijatelj- stva. Što je više o njima čeznula, sve više su joj izmicale. PROZA 87

Baš je ovih dana odlučila podvući crtu. Poželjela živjeti drukčije, slobodnije i ležernije. I nju su već lovile godine kada joj je snaga počela kopnjeti i kada bi se trebala više odmarati. Poželjela je da brige barem malo spadnu s njezinih umornih pleća. Da dođe do daha. Česta je čula izreku da Bog da čovjeku onoliko tereta koliko može nositi. Zaključila je kako u njezinu slučaju to nije bilo tako. Iz jedne muke upala je u još veću. Gadna boleština zvana korona uhvatila se najprije njezine majke i to na vrlo perfidan način. Došla je sa sestrom koju je poslala majčina doktorica, u vidu mlade žene da joj pomogne već dobrano iznurenoj od svega. Sad i oko već uznapredovala majčina dekubitusa zbog dugotrajna ležanja. Pohlepna korona dokopala se potom i nje, pa njezina muža i sina. Sestra je potom najednom netragom nestala, a umjesto pomoći na nju se sad stuštila i opaka bolest. Majka joj je preminula od upale pluća netom prije deve- desetoga rođendana, a oni su se jako razboljeli uz izolaciju sa strogom zabranom izlaska iz kuće. Toliko o pomoći, ako ti nije suđena. Majčine muke na blagdan Cvjetnice ne će nikad zaboraviti, a kad se dan potom njezin život ugasio obukla ju je u najljepše ruho, počešljala i stavila joj krunicu u ruke. Dani pred Uskrs bili su joj obojeni tugom. Žalovala je i odlazila joj na grob svakoga dana. Uskrs joj je donosio razmišljanja o prolaznosti života, o kratkom hodu po zemlji koji nam je dosuđen. O tom da se u odnosu prema vječnosti gasimo poput krijesnica, da živimo tek tren, poput leptira. Bila je shrvana, nemoćna da se premakne sa staze boli. Pitala se po ne znam koji put koliko je sretan i svrhovit njezin ži- vot? Koliko radosti i koliko tuge joj je donio? Da, i dobila napokon i taj odgovor. Da se ponovo rodi, ona bi opet postupila isto. Stavljajući duhovnost ispred svega, empatiju ispred gramzivosti i zemaljskih uži- taka. Vjeru ispred isprazna hoda kroz život. Trpljenje i patnju, ako je potrebna, ispred lažnoga prenemaganja u zemaljskom raju. Majčinom smrću zatvorilo se jedno bitno poglavlje njezina života. Da, znala je pouzdano, sada kada je dobar dio njezinih muka i briga otpao, da ju je ta smrt oslobodila. Osjećala je to. I znala da majčine suze ne bi nikada mogla gledati ravnodušno i olako prelaziti preko njih. Opet 88 OSVIT 105–106 bi da se rodi ponovo bila takva kakva je. I opet bi ju uzela k sebi i skr- bila se o njoj jer je majka samo jedna. Duguje joj život. A taj život ima smisla samo ako je ispunjen nesebičnom ljubavi. I ona ima sina, koji je vidio svu njezinu požrtvovnost i brigu. Rekao joj je neki dan: - Mama dobar si ti učitelj, ponosim se tobom. Samo stvarno ne znam što mene čeka s tobom i tatom kad ostarite. Hoće li moja pleća biti dovoljno široka i jaka? PROZA 89

UVIJEK DRUGA

Proljetni dan je polako odmicao. Težak zrak je nagovještavao oluju. Čekajući Franku, odlutala je mislima u rano djetinjstvo. Sjedila je u malom kafiću blizu njezina stana, jer su se tako dogovorile. Došla je poput vihora i već s vrata rekla: - Sorry, opet kasnim, znaš bila sam kod Petra, a on me zamolio da malo ostanem s njegovom mamom nakon što otputuje. Barem pola sata, dok se ne smiri. Ona zapravo uvijek drami zbog njegovih odlazaka u inozemstvo. Nadam se da se ne ljutiš, bila bih ti javila, no mobitel mi je ostao doma. - Ne, pa tko bi se na tebe mogao ljutiti – odvratila je smjerno, no pri tom je ipak osjetila žalac pri srcu. Nije željela da izbije prepirka. Ona doduše nije bila nikakva mirotvorka, no uvijek se prilagođavala situacijama u kojima bi se našla. Namreškano čelo i usiljen osmjeh ipak su govorili umjesto nje. Nje- zin je usud bio taj što je trebala obitelj. Pozornost su na sebe skretali Andrija i Franka, pa je Ema ostajala po strani. I što je više čeznula za zajedničkim druženjima i smijehom, njihov je površni način života bio sve dalje od njezinih neutaživih potreba. Franka je lepršava kao uvijek, nehajno prebacila baloner preko stolice i sjela. Ostale su pričati još neko vrijeme, a tad je Ema morala na predavanje iz informatike. Bila je taktilan tip, rastale su se s poljupcem za doviđenja. Kiša se pretvorila u prolom oblaka kad je bez kišobrana, mokra kao miš, napokon stigla do ulaznih vrata sveučilišta. Palila su se prva svjetla. Posve iznenada, osvijestila je zapravo stanje koje je čučalo u njoj godinama, a da mu nije mogla dati predznak i smisao. Druga, uvijek druga violina. Kada joj je, zapravo, postalo jasno da će uvijek biti druga, ne bi vam ni ona sama to znala reći. Rodila se kao prva, no to je bilo i jedino što je bilo prvo u njezinu životu. Tada su na svijet došli brat i sestrična i tron se ozbiljno poljuljao. A uskoro je s njega i pala. Majka je nakon trinaest mjeseci rodila Andriju i ona je izgubila pravo na maminu sisu, jer ju trebao mlađi brat. Othranila se i bez nje. Na dječjoj hrani. Brat je 90 OSVIT 105–106 bio boležljiva beba, a ona žilava grintavka, iako sitna kao zrno. Bila je zdrava kao dren. - Utjecaj gena – odmah je ustvrdila baka s pridruženim članovima obitelji. Teta, koja ju je tetošila kao malenu bebicu dobila je nekako pola godine po bratovu rođenju svoju Franku, pa je Ema smjesta pala u drugi plan. Kad sad o tom razmišlja, možda i bolje da se sve dogodilo tako rano, kad joj ni sjećanja zapravo nisu bila jasna, nego je saznanja sku- pljala na porodičnim okupljanjima, onako usput kako su rasla djeca i kada bi se slavili rođendani i godišnjice. Bila je tankoćutna i ćudljiva, no ne baš posebno praktična. A u njezinoj se obitelji uvijek nečim bavilo, nikad dokoličarilo. Mama i teta su bile vrsne švelje i šivale za izabranu klijentelu. Uvijek je bilo tkanina i probranih restla svuda po kući. Za Franku i Emu beskrajan užitak biranja komada tkanine od kojih su si mogle nešto sašiti. Rubovi su se zapeglavali malenom električnom peglicom zelene boje, što je u njezinoj mladosti bio rijedak luksuz. Ah, ta peglica! Zapravo je imala svoju povijest koja je Emi teško pala. Kada se Franka još nije ni rodila, teta joj je tu malenu peglicu poklonila. No, kad je Franka bila malo derište od tri godine, ona joj je peglicu naprasno otela riječima: - To je moja peglica, to ti je moja mama dala. Sad je moja. Još nije ni mogla izgovoriti riječ peglica. Ema je očekivala, iako samo dvije godine starija, da će teta tu otimačinu spriječiti, ali je teta samo rekla: - Oprosti, ona je tako mala, kako da joj sad uzmem tu peglicu. I tako kako je ostala kao beba brz sise, ostala je s dvije i pol godine bez roditelja koji su zbog očeva posla otišli živjeti u susjedni gradić. Nju su ostavili s djedom i bakom. Baka je preuzela njezin odgoj svojim metodama, o kojima ovoga puta ne ćemo govoriti. Tako, kada je došlo do peglice, već je imala stanovitih iskustava s gubitcima. Toga petka na predavanjima Ema nije ništa upamtila, jer su ju pre- plavila sjećanja. Slagalica se popunjavala što je više u njih zaranjala, PROZA 91 sagledavajući ih po prvi put drukčije. Udubljena u misli, u stvarnost se vratila tek kada ju je profesor upitao: - Kuda ste otplovili, jeste li barem zapamtili što ste dobili za kolo- kvij? - Oprostite, možete li ponoviti, nisam. A i ne ću više biti nepažljiva, obećavam. Vaša su mi predavanja važna. Kestenje duž Maksimirske osulo se teškim cvatom, pa je njihov stan na drugom katu bio zaklonjen opojnom mirisnom bjelinom. Bilo je već nadomak ljeta. Pripremala se za završne ispite. Dani su tekli u predavanjima i učenju. Stan je dijelila s prijateljicom iz djetinjstva, no prije nekoliko se mjeseci ona iselila i otišla živjeti sa svojim dragim, a ubrzo i udala. U jeku ispitnih rokova na vrata joj je banuo prijateljičin otac s rije- čima: - Ti si kumovala tomu što Marta nije završila godinu i što se udala. Morao sam ti to doći reći. Da ju nisi upoznala s tim njezinim, do svega toga ne bi došlo. Napad je došao u pravi čas. Koncentracija i volja za učenjem naglo su joj spale na nulu. Prisjetila se tih dana kada je Marta upoznala svoga muža. Stanovao je preko puta njih i Ema mu se sklanjala s puta, jer joj se želio približiti, a uopće nije bio njezin tip muškarca. Ali je zato postao Martin. Rodila se velika ljubav, a eto ona je ostala za tu ljubav kriva. Uskoro je na svijet došao i slatki mali drekavac, pa je Martino studiranje palo u drugi plan. Tako je i ostalo. K njoj se dogodine uselio brat, jer je i on počeo studirati. Društvo je odnijelo pobjedu nad knjigom, a izlasci i karte urodili su padom godine, za koju je naravno opet ona bila kriva, jer ga je trebala motivirati za učenje. A nije. Kada su prošli i zadnji rokovi za upis u drugu godinu, a brat se nije uspio upisati, otac je dobio infarkt. - Vidiš što si sad napravila, zašto ga nisi više kontrolirala i pazila? Majka joj je bila kategorična, a njezina krivica neupitna i gotovo. Srećom otac joj se ubrzo oporavio i pomaganje bratu da stane na svoje noge se nastavilo. 92 OSVIT 105–106

Naglo, poput toga davnoga proljetnoga pljuska, odvrtjele su se sve prošle godine u filmu koji je dobivao sumorne tonove, svakakve kadrove i nagle obrate. Rano je djetinjstvo davno iščezlo u nepovrat. Popločana uspome- nama koje su već davno izgubile boju i sjaj, Ema je život prihvatila takvim kakav je, jer drukčije nije ni znala ni mogla. Obrasci koji su se ponavljali, bili su duboko ukorijenjeni u njoj, srasli u njezino biće i zacementirali se. A osjećaj krivnje uobličio se u njoj poput uvijek iste mantre. Ni danas ih zapravo ne bi znala pravo protumačiti. Jedino što je u njoj uvijek bilo jednako živo je bila neugasiva čežnja da ju obitelj voli i prihvaća. Da im bude važna. Granulo je još jedno proljeće, njezina ga prijateljica više ne voli. Tako joj je opetovano govorila svake godine. - Opet proljeće, ja bih ga svake godine tako rado preskočila. Rekla je da podsjeća na prolaznost. Oko nje sve bubri i pupa, a njoj se vide bore, čak već i po vratu. Nije znala u sebe primiti neumitnu prolaznost, i to da ona više nije mlada. Ema je, pak, jako voljela proljeće. Zapravo kad bolje promisli, voljela je sva godišnja doba. Svako od njih ima svoje draži i u njoj budi ra- zličita raspoloženja. Svakomu se raduje, kao još jednom dobivenu daru. Stajala je s buketom majskih ruža na grobu pokojne svekrve. Pored nje je stajao njezin suprug, uvijek dobro raspoložen. Zapalili su nekoliko svijeća i stavili cvijeće u vazu. Branka je voljela ruže, još i danas cvjetaju u njihovu vrtu, iako nje već desetak godina nema žive. - Idemo, draga moja – izustio je sa smiješkom. Od kada je nema, znaš, ti si jedina žena u mom životu, znaš li?“ Čudno, više joj to uopće nije bilo tako važno. PROZA 93

Radica LEKO

DJEČAK

- Ne će...! Ne će se vrti! – ponavljao je kad bi mu se izvitoperio poklopčić od konzerve na čavlu, na koji ga je nanizao. Po čitav bogovetni dan vrtio je okrugli poklopčić, pokrećući ga ka- žiprstom, čas naprijed, čas nazad. Hodao bi, pa bi sjeo, pa opet hodao, ali vrćenje nije prestajalo. Kad god bi izgubio poklopčić ili čavao, trčao bi tad plačući, najčešće ocu, i tražio izgubljeno. - Ćaća!... Ne će...! Ne će se vrti! – vikao bi. A otac, zauzet poslom oko duhana, brzo bi našao drugi poklopčić od konzerve „mesnoga doručka“, probušio ga novim čavlom i dao mu te se brže-bolje vraćao svom tegobnom poslu, zemlji i duhanu, od kojega su živjeli. - Ćaća! Ćaća...! Vrti se...! Ha-ha...! Vrti se! – smijao bi se širokim bezazlenim osmijehom. Iz usta mu je curila pljuvačka niz bradu na, najčešće, gola razgaljena prsa koja su uvijek bila vlažna. Svakoga prolaznika ili automobil kroz selo bi dočekivao i ispraćao. - Ej...! Doša ovi...! Doša oni! – vikao je trčeći, a crne velike oči su mu sjale neobično, bezazleno. - Dobro...! Dobro, Šime...! Sinko moj! – umirivala bi ga majka, tap- šala ga po ramenu, a on bi tad sjeo dok bi mu ona rupčićem brisala mokru bradu. Rastao je kao iz vode, reklo bi se. Ali, ostao je u duši na razini peto- godišnjega djeteta. - Ma, biše on zdravo dite... Kršno, napridno, sve do tri godine. Pri- ča je i oda... Ali, tadan se nešto razboli... Napala ga vatra... Stalno je plaka... Dugo... Kad vatra spade, dite mi više ne progovori, niti je više odat moga... Morala sam ga pitat... A, prija je i govorijo, i sam ijo, i bijo pametno dite... Šta mu bolest učini...? Jadan i on, i ja, i svi! Undan 94 OSVIT 105–106 smo ga nosili svakud... Likarim... Travarim... Po bolnicam... Šta ću ti reć?... Svakud! – odahnula je njegova majka na trenutak kada je pričala o svom starijem sinu. – Jadničak moj!... Undan nam je, doli u gradu, jedna dokturica dala likariju, ma nekakve pirule... I, biše sve kako je prorekla... Najprija je počejo pomalo govorit, pa pomalo odat... Sve is- ponove... Ko malo dite, a čitavi momčić tilom... A, pamet mu jadničku ostade dičija... Tugo moja! I on izreste u velikog momka! Više ga roditelji nisu ni vodili liječnicima. Pomiriše se s tim što ih je zadesilo u životu i nosili su svoj križ na plećima u borbi za preživ- ljavanje, živeći sa zemljom i na zemlji, od njezinih škrtih plodova na našem suhom hercegovačkom tlu. Ni u školu nije išao. Pa, nisu ni znali što treba uraditi za takvo dijete. Znali su da nije za redovnu školu, a općinske vlasti ili socijalnu službu nije ni zanimalo. Takva djeca su bila prepuštena roditeljima i samima sebi... - Mater...! Boli...! Mater boli...! Mater! – ponavljao je kad mu majku dopade neizlječiva boleština, a otac svoju tugu poče zalijevati bocama vina i rakije, kojih u podrumu bijaše u izobilju. Pritisnut tugom i teškim radom, postade „kroner“. - Šta će bit od moga Šime...? Samo mi je njega ža! – ponavljala je majka, najčešće kad predosjeti kraj. I, uslijedilo je ono najteže – smrt brižne majke. - Mater...! Di, mater...? Nemoj, mater! – vikao je i plakao kad je poniješe i trčao uz tužnu povorku iza lijesa. - Ćaća...! Mater...! Di? Ćaća...! Mater, di? – zvao bi kasnije jedno vrijeme, ne shvaćajući gdje je majka nestala. Netko, vjerojatno od rodbine, obratio se socijalnoj službi u općini. Smjestiše ga u zavod za osobe s duševnim teškoćama. Jedva su ga na- govorili da uđe u automobil na polasku. Plakao je, ali se smirio kad mu vratiše njegov poklopčić na čavlu koji ga je uvijek smirivao dok bi ga vrtio. - Vrti se...! Oće, vrti...! Vrti se! – ponavljao je putem. Jednom prilikom išao sam poslom kroz Bosnu i svratih ga vidjeti u zavod. Kad stupi preda me, jedva ga poznah. Visok, crnomanjast, crne valovite kose, obrijan i podšišan. Onako naočit i nasmijan, ne bih PROZA 95 nikada rekao da mu nešto nedostaje. No, njegov pogled bio je pogled dječačića, začuđen i prazan. - Ti si „čiča Izo“!? – upita me. – Teta Milka! – i pokaza rukom na ženu koja ga je dovela k meni, odgojiteljicu koja se brine o njem i o ostalim štićenicima. - Kako si? – upitam ga. - Ja ruča! – reče gledajući u daljinu. – Vrti se...! Vrti! – ponavljao je vrteći kotač autića, igračke koju je držao u rici. I, otrča za ostalima, sličnima sebi... - Kako je Šime? – upitah tetu Milku, odgojiteljicu. – Ja sam mu rođak! - Pa, dobar je! Uvijek vrti kotačiće... Što ćete...? On živi u svom autističnom svijetu. Sve iz prošlosti je zaboravio... Naučio je osnove higijene. Toliko, koliko može... Ali, nitko mu ne dolazi, ne posjećuju ga...! Eto, samo ste vi došli! - Dobro! – rekoh i dadoh joj nešto novca da mu štogod kupi. U obližnjem kiosku kupio sam nekoliko autića i slatkiša za Šimu. - Neka mu se to nađe! – rekoh odgojiteljici ne govoreći ništa dalje o nedostatku posjeta. Dođoše i ratni dani. Teški i tužni, posebno gore u Bosni. U općinu dođe depeša, u najžešćem ratnom vihoru, da je Šime preminuo, napustio ovaj svijet. Otac, već ostario i davno se ponovo oženio. Brat i sestra otišli s ognjišta sa svojim obiteljima. Na Šimu, izgleda, nitko nije mislio. Tako njegovi zemni ostatci ostadoše negdje u Bosni ponosnoj, razo- renoj... Nije Šime zaslužio takav kraj. - Vrti se...! Ne će se vrti! – kako reče on. Ostade gore. Sam... Daleko od groba majčina, a majka je jedina za njim žalila... Ali, nije on znao. Možda mu je i bolje da nije znao...! 96 OSVIT 105–106

Matej ŠKARICA

BLAGDANSKA STRKA NA PRIJELAZU DESETLJEĆA

Badnje jutro u hrvatskom glavnom gradu. Osam sati i deset minuta. Vozim se na posao… Danas ne bi trebalo biti gužve i napetosti no opet, za neko „divno čudo“, napolju je zatičem u tragovima. I to na Vuko- varskoj ulici, nekadašnjoj Proleterskih brigada. Već od raskrižja, tamo prema Autobusnom kolodvoru stvaraju se postupno nekakve kolone i javljaju trube iz vozila koja pomalo „ševeljaju“ tamo-vamo zaobilazeći nešto naprijed. Jedna po jedna električna truba ili sirena, sivoplavi li- meni orkestar. Nakon nekoliko minuta vožnje brzinom od nekih 25-30 kilometara na sat ima se šta i vidjeti. Na križanju sa Strojarskom ulicom sudarila se tri automobila. I to „uredno“, ispred semafora. Na cesti ima i ulja i neke tekućine koja se cakli. Nije maslinovo nego strojno ili je možda voda iz hladnjaka. Neki ljudi, dvojica mlađih muškaraca, žena i jedan stariji gospodin stoje sa strane i promatraju. Pojedini i otvoreno komentiraju iskazanu nespretnost ili se dogovaraju za odštetu. Zaobila- zim polagano. S desne strane projuri svijetloplavi kombi, bez pardona. Znak desnoga žmigavca očito mu ništa ne znači. Ni pomisao da me propusti. Kratko zarubi… unutra neka gospođa koja me kratko odmjeri pogledom. „Pa to je gospođa Mara. Otkud ona u ova doba?“ I eto ti ga, stres i kada ga ne bi trebalo biti. Ponekad se čini kako bismo ga mogli izvoziti iz naše lijepe Hrvatske. Ljudi su napeti, svi negdje žure. Mnogi kao da imaju petardu u stražnj… Obveze, problemi, treba održati standard. I kada bi ih pitali kuda i zašto grčevito hitate? – više od pola vam ne bi znalo odgovoriti. Takvo je to doba moderno. Svi negdje hitaju, za razloge ne pitaju. Nije ni čudo. Kad pogledaš samo ova protekla 2020. godina. Baš naopaka, bremenita i čudnovata, svojevrstan ples sa srećom… Ali bilo je toga i prije, tako da izgovor nije samo goruća zdravstvena kriza u svijetu. Može biti da je neka vrsta ego- PROZA 97 centrije u pitanju – svatko je sebi najbitniji, gleda samo sebe. Jer, svatko misli da je njegov razlog najprječi. A ima tu i nepažnje naravno, gra- đanskoga komoditeta. Naravno i obveze, računi, sve treba stići, popla- ćati, poravnati. Sve se čovjeku sastavi. Neki ovdje u Zagrebu „kukaju“ kako im je teško. Pomislim – šta bi da su kao mi, prošli rat i četiri-pet seljenja?? Pojma vi, domobrančeki, nemate što je teško. Nasmijem se lagano ovim „domaćim“. Pomislimo malo realno i na druge jer uvijek je netko potrebitiji. Čuvajmo stoga sebe, ali i druge oko nas. Sve što se takoreći „izdogađalo“ ove godine (od velikoga potresa do korone) nije razlog da onaj blagdanski duh mira ne osjetimo kao nekad u njegovoj punini i svjetlu. Barem na trenutke, i u inat svjetskom otuđe- nju, zaboravu, zapovijedima sveprisutnog Stožera. Sretan vam Božić i godina nova, a vidi ti – s njom i novo desetljeće u koje zakoračismo!

Na Badnjak 2020. godine. 98 OSVIT 105–106

Žaklina KUTIJA

KRPA

Kad nemaš ljubavi, onda imaš krpu u ruci. Stresla se užasnuta mišlju koja je probola kolotečinu struje misli usklađenih pokretima trljanja bijeloga štednjaka. Ta davna misao, odraz promatranja bijesne majke koja je užasnuta trljala prastari štednjak, a izgledao je kao da su ga sada doprtljali iz nekoga zaboravljena skladišta. Kao da se na njem nikada ništa nije kuhalo. Sada bi rekli retro-tehnika, a onda odvratna stvarnost jeftinih pomagala. Ja ne ću tako! Što to radi? Kao da ne živimo. Dnevni život među eksponatima, a posjetitelji žene koje satima piju kavu, puše i traže sitnice za zamjerke i ogovaranja koje će već istoga dana, a najkasnije uz jutarnju kavu, nekomu istresti kao neizmjerno važne činjenice. I, tako iz dana u dan, iz godine u godinu. Pobjeći, odavde i od ovih, treba pobjeći glavom bez obzira, sanjarila je... i onda pobjegla u ljepši svijet! Ljepši svijet, to je ovo ovdje i sada s ovom krpom i bijelim štednjakom, s ovim bijesom nesređenih misli i tugom pogleda na ruke... naborane, smežurane, potrošene ruke. Krpa u ruci, već spremna za otpad kao i mnoge potrošene prije, svjedoči sre- ću i ljepši svijet, svijet iz kojeg bi se bez odgode katapultirala. Bježi, čitav život bježi, sustavno, ustrajno u bijes svakodnevice nametnutih potreba bez snage da se zaustavi, pogleda u ogledalo i prizna: Tužna si ženo. Stalno si tužna. Ništa ti ne pomaže. Ni krpe u ruci ni krpe na duši. Radiš naopako. Sve radiš naopako. Vjeruješ da će im se svidjeti tvoj rad, da će te možda moći voljeti. Tebe voljeti? Mene voljeti? Ono trljanje imalo je smisla. Bilo je konkurencija najčišće kuće u čaršiji, a ovo! Da otvorim profil i šaljem fotografije očišćenih stvari, ulaštena poda, opranih prozora. Pametan bi pomislio isto što i ja nekada, davno: Kad nemaš ljubavi, onda imaš krpu u ruci. Rekao bi: Nesretna kućani- ca potiskuje potrebe. I, grohotom se smijao. Čista psihologija. A onda bi, možda, prelazeći na drugi profil druge prijateljice, krajičkom oka pogledao svoju ženu. Ona, žena u jednoj ruci drži krpu, a u drugoj svoj PROZA 99 pametni uređaj i smiješi se, smiješi, smiješi objavi i poruci nepoznatoga, virtualnoga... za nju stvarnoga. Tužan pogleda tužnu pobježe u mreže.

DRAMA OSVIT101

Sanja NIKČEVIĆ

NA RASKRIŽJU STJEPANA ŠKVORCA ILI SUVREMENI TAJKUN NA ISPITU DUŠE

Kad sam prvi puta pročitala Na raskršću Stjepana Škvorca silno sam se iznenadila. Već sam ga poznavala kao odlična kajkavskoga pisca (iz Međimurja!) koji piše realistične drame o suvremenim temama, ali ovo je bilo nešto sasvim neobično. Bio je to odlično napisan – moralitet, suvremeni Svatković, i to na međimurskom narječju. Na natječaj Pasionske baštine poslao ga je i na štokavskom narječju, a nakon što je nagrađen, uredništvo Republike (4/2016)1 odlučilo je objaviti ga u štokavskoj verziji kako bi se proširio krug čitatelja, a ta se štokavska verzija objavljuje i u ovom broju Osvita.

Moralitet ili pouka kako spasiti dušu

Autohtoni europski dramski žanrovi srednjega vijeka zovu se prikazanja. Dijele se na misterije, mirakule i moralitete. Misteriji govore o Božjem naumu sa svijetom od stvaranja do svršetka svijeta preko muke ili pasije, prikaza Kristove muke koja je centralni događaj u toj priči. U njima se pojavljuju nadnaravni likovi, a Kristova patnja služi otkuplje- nju čitava svijeta. Mirakuli su priče o svetcima, dakle ljudima koji zbog svoje vjere i predanosti Kristu radosno podnose patnju na zemlji. Tu

1 Škvorc, Stjepan: Na raskrižju, Republika 4/2016, str. 42. – 53., a uz dramu objavljen je i moj tekst „Suvremeni moralitet ili Na raskrižju života Stje- pana Škvorca”, Republika 4 /2016, str. 37. – 41. O toj sam drami pisala još u „Suvremena prikazanja na kajkavskom ili od pekla do raskršća – Denis Peričić Pekel na zemli 1998.; Stjepan Škvorc Na raskršću 2006.“ u Čikeš, J. (ur.) Muka kao nepresušno nadahnuće. Pasionska baština kajkavskih krajeva 2016 (zbornik), Pasionska baština, Zagreb/Marija Bistrica, 2018., str. 95. – 123. Za ovu priliku tekst je prilagođen. 102 OSVIT 105–106 smo već na terenu ljudskih likova, a nadnaravne sile se pojavljuju kao simboli, znakovi, glasovi pri čem patnja sveca služi za obraćenje onih oko njega. Moralitet govori o borbi nadnaravnih likova za čovjekovu dušu, a patnja služi za pro/očišćenje duše toga čovjeka. Moralitet se često u teoriji objašnjava kao: alegorijsko-didaktična dramska forma. To znači da moralitet poučava onoga koji ju gleda o najvažnijim, po- sljednjim stvarima ili spasu ljudske duše i to uz prisustvo alegorijskih likova (ljudske osobine, vrline, mane...). Moralitet ne krije da podučava kršćanski etički nauk (u hrvatskom se zvao poučni igrokaz!) jer ga smatra važnim. Kako čovjek može spasiti ili izgubiti dušu za vrijeme života na zemlji je najvažnija tema srednjega vijeka pa su zato brojna poučna djela koja se koriste alegorijskim oblicima pisana u prozi, a kada su prešla i u dramski oblik u trinaestom stoljeću postala su vrlo popularna forma u čitavoj Europi.2 Najpoznatiji moralitet pokazuje čovjeka u trenutku smrti, ona mu dolazi kao Božji glasnik i traži od njega da položi račun. Na njemač- kom se zove Jedermann, engleski Everyman, nizozemski Elckerlijck ili hrvatski Svatković, jer je glavni lik paradigma čovjeka. Njemu iznenada dolazi smrt, a on shvati da nije spreman jer mu je duša puna grijeha i kao takva izgubljena. Prvo se pokušava nagoditi sa Smrću, potkupiti, laskati, pobjeći, prijetiti, ali kad shvati da nema izlaza traži pomoć. Od Smrti izmoli kratku odgodu odlaska upravo zato da stigne očistiti dušu. Kad pokuša pronaći pomoć oko sebe shvati da mu ni blago, ni žene, ni prijatelji, ni rod – sve ono čim je bio okružen i u čem je uživao misleći da je to najvažnije na svijetu – ne mogu ili ne žele pomoći. Pomažu mu vrline (ljepota, dobrota i snaga), ali s njim u grob mogu ići samo dobra djela koja su jedino njegova. Uz pomoć vrlina i dobrih djela čovjek shvati kako se može očistiti duša i prođe sve te faze: priznavanje gri-

2 Literatura o srednjovjekovnoj drami: Perillo, F. S. Hrvatska crkvena prikazanja, Mogućnosti, Split, 1978.; Dani hvarskog kazališta 2: Srednjovje- kovna i folklorna drama i kazalište, Književni krug, Split, 1985. (zbornik), posebno tekstovi N. Batušića, D. Fališevac, B. Senkera, N. Kolumbića; Huizinga, Johan Jesen srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb, 1991., Klaić, Dragan Pozorište i drame srednjeg veka, Književna zajednica Novog Sada, 1988. te povijesti svjetske drame i kazališta. DRAMA 103 jeha, odricanje od grijeha, ispovijed kod svećenika i izvršenje pokore. Nakon toga Svatković može obući bijelu haljinu i otići u grob dok an- đeli pjevaju radosnu pjesmu radujući se njegovu spasu. Pouka je očita: ljudski život je posudba a ne čovjekovo vlasništvo, život je putovanje prema smrti i u čovjekovu životu postoji prijelomna točka – susret sa smrću. Ako nas za života može spasiti Božje milosrđe i Kristova žrtva, smrt je trenutak podnošenja završna računa i nakon toga nas više nitko i ništa ne može spasiti. No, budući da je smrt Božja, Bog ne napušta čovjeka ni u zadnjem trenutku pa mu pokazuje put spasa i daje mu onaj dodatni prostor za spas. Dok Zlo uz pomoć grijeha i mana zavodi čovjeka na propast, Bog šalje pomagače do zadnjega časa jer mu nije stalo da propadne nevjernik nego da se svi spase. No, ključna je čovjekova odluka za dobro ili zlo, tako da je on sam taj koji nad sobom donosi sud. Taj odnos prema smrti koji je u srednjem vijeku bio poznat znanstveno je dokazala i suvremena psihologija, a Kübler-Ross to zove pet faza prihvaćanja smrti (poricanje, bijes, cjenkanje, depresija i prihvaća- nje). Za razliku od današnje znanosti koja samo dijagnosticira, moralitet je govorio i što treba napraviti, dakle nudio rješenja koja je stavio u dramsku formu ne bi li ona pomogla svim ljudima. Zato ne čudi da je bio popularan u srednjem vijeku, ali ne samo tada. Povijesti kazališta slažu se da je vrhunac prikazanja bio od četrnae- stoga do šesnaestoga stoljeća, pri čem se naglašava da je to srednjovje- kovni žanr koji je nakon srednjega vijeka nestao. Tako se gubi iz vida da je bio najpopularniji upravo u vrijeme renesanse, ali i da je i dalje bio vrlo igran. U elizabetanskoj renesansi su uz elizabetansku tragediju, autohtoni žanr po kojem je epoha najpoznatija i koji se često prezentira kao jedini, istovremeno intenzivno igrali i pastorale, ali i prikazanja i moralitete. Prikazanja su bila izuzetno popularna i u baroku, a od 1600. postoji operna verzija moraliteta pod nazivom Prikazanje duše i tijela moralitet o iskušenjima duše / Representatione di Anima et di Corpo (glazba Emilio de’Cavalieri, libreto Agostino Mani). Žanr traje i u dvadesetom stoljeću. Važnost i popularnost Svatkovića dokazao je Hugo von Hofmannsthal koji je minimalno obradio sred- njovjekovnu verziju (dodao je pojavu vraga, a grijehe je konkretizirao 104 OSVIT 105–106 u osobe). Njegov Svatković praizveden je u Berlinu 1. prosinca 1911. u Berlinskom kazalištu Zirkus Schumann, u režiji Maxa Reinhardta. Isti ga je redatelj postavio za otvorenje novopokrenuta Salzburškoga festivala (Salzburger Festspielen) 22. kolovoza 1920. kao ambijentalnu predstavu, na stepenicama ispred salzburške katedrale. Tom se predstavom do dana današnjega festival otvara (naravno, predstave se ob- navljaju i režiraju ih i drugi redatelji), snimljen je i film1961. godine, a Hofamannsthalova verzija se igra po čitavoj Europi.3 I kod nas se je intenzivno igrala, ali u dva vremenska navrata. Prvo unutar građanskoga kazališta, jer je tridesetih igran prijevod Milana Bogdanovića Čovjek iz 1932. Zagrebačka Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca u režiji Aleksandra Freudenreicha igrala ju je pred ka- tedralom na otvorenom redovito do 1935., a prigodice u kazalištima do 1939. Taj su tekst igrali Splitsko kazališno društvo, u režiji Slavka Midžora, od 1934. do 1935., Dramsko društvo u Karlovcu igralo ga je u režiji Hinka Tomašića 1933., a u osječkom HNK režirao ga je 1936. Slavko Leitner.4 Drugi val igranja Svatkovića u Hrvatskoj poklopio se s ratnim vremenom i devedesetima. Prvo je Ante Stamać 1993. objavio prijevod5 koji je Želimir Orešković režirao na Splitskom ljetu, a Georgij Paro je 1996. u Varaždinu postavio izvrsnu kajkavsku verziju Jedermann ili Vsakovič u prijevodu Tomislava Lipljina. Ta je predstava snimljena i za HTV te vrlo često prikazivana. Tih devedesetih igrali smo i spomenutu operu prikazanje (Prikazanje duše i tijela moralitet o iskušenjima duše

3 Temom religioznih drama bavim se već niz godina pa uz tekstove navedene u bilješci br. 1. pobijanje nekih od opće prihvaćenih krivih teza vezanih uz srednjovjekovno kazalište i dramu vidi u: Nikčević, Sanja „Prikazanja ili o afirmativnom kazalištu koje uzdiže i ojačava gledatelje“ u Rajmund Kupa- reo Prebivao je među nama. Tri suvremena prikazanja o jednom davnom događaju. Citadela libri, Zagreb, 2019., str. 9. – 58. 4 Branko Hećimović (ur.), Repertoar hrvatskih kazališta, I, II i III knjiga Globus/JAZU/HAZU. Zagreb, 1990./2002. 5 Hofmannsthal von, Hugo, Svatković – igrokaz o bogataševu umiranju na- novo napisan, Grech, Zagreb, 1993., prijevod Ante Stamać. DRAMA 105

ZKM; 1993.).6 Nakon devedesetih je komad manje igran, ali je objavljen novi prijevod Marka Grčića,7 a tema intrigira i dalje jer je 2011. objavljen i prijevod romana Svatković Philipa Rotha inspiriran engleskom verzijom Everymana o suvremenu čovjeku u susretu sa smrću.8 No, dvadeseto stoljeće (pa tako i dvadeset i prvo) nije sklono afirmativnim religioznim žanrovima, što moralitet očito jest, zbog vladavine sekularističkoga svjetonazora koji svijet tumači znanošću, pa je tako Boga protjerao u privatnu sferu. Dvadeseto stoljeće kao vrijednu umjetnost smatra isključivo kritiku društva, ali iz ateističkoga svjetonazora, dok svaku afirmaciju ne društva, a naročito ideje o Bogu kao stvoritelju svijeta, smatra nevrijednim podilaženjem publici. 9

Moralitet danas – Ivan na međimurskom raskrižju!

Drama Na raskrižju događa se danas u suvremenu Međimurju, dakle aktualizirana je i lokalizirana. Današnji Svatković zove se Ivan jer je to jedno od najčešćih hrvatskih muških imena. On dolazi na raskrižje kao

6 Nikčević, Sanja, „Anđeli na sceni ili religiozno kazalište u Hrvatskoj 1945- 1990-1994-2002“ u Što je nama hrvatska drama danas?, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008. str. 302. 7 Svatkovića u hrvatskom jeziku imamo kao Čovjek, Republika, Republika 7-8/2009., (prijevod Marko Grčić), a u srpskom kao Svako, u: Klaić, Dra- gan (ur.) Pozorište i drame srednjeg veka, Knjižena zajednica Novog Sada, 1988., str. 169. – 206. (prevela Maja Vlahović). 8 Philip Roth, Svatković, Algoritam, 2011. 9 O odnosu kanona i svjetonazora te religioznim temama u hrvatskim dramama, odnosno afirmativnim i subverzivnim prikazanjima koja slijede vladajući svjetonazor, pisala sam u: „Vjerske teme u hrvatskom kazalištu: preživljavanje na rubovima?” u: Vjerska tematika u hrvatskom medijskom prostoru, Zbornik radova znanstvenog simpozija i projekata na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, Jerko Valković (ur.), Zagreb, 2019., str. 29. – 46. i u: „Religiozne teme u hrvatskom kazalištu/drami od 1945.- 1989. ili kako su rubovi očuvali svjetlo” Kroatologija, vol 10, No1/2019, str. 111. – 166. 106 OSVIT 105–106 mjesto metafore ljudskih odabira, a raskrižje je oduvijek bilo i mjesto susreta raznih /duhovnih/ sila pa su zato na raskrižjima česta raspela. Raspeti Krist na križu zorno pokazuje da je pobijedio one druge sile upravo mukom podnesenom za ljude i tim pomaže ljudima u pravil- nom odabiru na njihovu životnom raskrižju. I na Ivanovom raskrižju je raspeti Krist, ali on više u njega ne vjeruje. Naime, Ivan je suvremeni tajkun u velikim problemima. Pri tom je Škvorc izbjegao kliše uobičajen u suvremenoj drami, kliše tajkuna kao pokvarena prevaranta. Njegov Ivan je krenuo od dvije male trgovine u centru grada i vrijedno radeći čitav život sada ima četiri robne kuće, dvije benzinske postaje i velik vozni park. Iako je varao državu, a povremeno i radnike, smatrao je da je to sve u dopuštenom području snalaženja u suvremenoj državi. (To svi rade, kako bi inače stekao bogatstvo. Prvo sam pokušao pošteno, ali išlo je presporo.) Da bi proširio biznis diže velike kredite, a sad su mu se zbog recesije prihodi toliko smanjili da ne pokrivaju ni ratu kredita. Budući da ni banka ne želi reprogramirati kredit, niti prijatelji pomoći, sutra ga očekuje bankrot. To znači zatvaranje svih firma, otpuštanje radnika, a što je najgore, smatra da je izdao svoju obitelj jer ju je i osramotio i osiromašio. Zato Ivan dolazi na raskrižje s pištoljem spremajući se ubiti, zamjerajući pri tom raspetom Kristu koji nije imao milosti ni prema njemu, ni prema radnicima koji će ostati bez posla, ni prema njegovoj ženi koja stalno moli... U tom trenutku dolazi sam Bog koji mu ne dopušta da se ubije, nego mu omogući test u kojem će se testirati njegova duša i čiji će ishod odrediti njegov daljnji život. Ivan prolazi kroz tri kušnje s kojima se nije znao nositi u životu: novac, žene i smrt kao gubitak voljene osobe. U svakoj mu se nudi dobro i loše rješenje, a on mora izabrati. Pri tom mu pomaže Božji predstavnik Mihael. S druge strane Lucifer (koji se predstavlja kao Luciferis) dolazi s ugovorom na koji želi dobiti Ivanov potpis. Ivan se ne snalazi i ne prepoznaje likove koji mu dolaze. Pri tom se Lucifer ljuti na Mihaelovo upletanje. Lucifer: Tko te je zvao na raskrižje ovog čovjeka? Taj me je slušao cijeloga života i sada je vrijeme da potpišemo ugovor, a nakon potpisa ide sa mnom. DRAMA 107

Lucifer se prvo poziva na Ivanove prijevare, ali kad Ivan odbija potpisati, kao mamac za potpis mu nudi sve ono što je uvijek volio, dok Mihael to raskrinkava kao prijevaru. Lucifer prvo baca pred Ivana novac koji će riješiti sve njegove probleme, ali Mihael mu pokaže da je taj novac tek pepeo. Lucifer ne odustaje nego mu dovodi zgodne žene jer je Ivan poznat po varanju vlastite žene i želji za seksualnim užicima. No, Mihael mu ih raskrinka kao demone. Kad se Lucifer buni zbog Mihaelove intervencije koja sprječava Ivana da potpiše ugovor, ovaj objasni po kojem pravu može intervenirati: prvi put zbog Ivanova saveza s Bogom (krštenja), drugi put zbog njegovih dobrih djela. Na kraju Lucifer pokazuje sprovod Ivanove žene tvrdeći da će, ako Ivan potpiše ugovor, oživjeti ženu. Sav zbunjen i ne znajući komu vjerovati, Ivan na kraju potpiše ugovor da bi spasio ženu. I tad shvati što je učinio: Ivan: Bože moj. Bože moj, što sam to učinio? Što sam to učinio? Kako sam mogao povjerovati najvećem lažljivcu na svijetu, koji me je ovdje dva puta prevario? Zašto sam mu prodao dušu svoju? Jao meni, jao meni grješniku. Tek kad shvati da je izgubljen može pasti na koljena i pokajati se: Ivan: Mihaele, iskreno se kajem, iskreno želim promijeniti svoj ži- vot. Lucifer: Ovo je tvoj kraj, jadniče. Tvoja duša je moja. Hahaha… Mihael: Još nije kasno za spas duše ovog čovjeka koji se iskreno pokajao. (Baci pepeo na ugovor, a Lucifer ga ispusti iz ruku.) Ja poni- štavam ovaj ugovor. On je ništavan. Duša ovog čovjeka ne ide u pakao. Lucifer: Mihaele! Nemaš prava poništiti ugovor! Mihael: Imam. Njegovo iskreno kajanje za sve grijehe i molitve njegove žene izmolile su milost spasenja duše njegove. Otpadniče! Vrati se u pakao gdje ti je i mjesto. Dakle, Ivanovo iskreno pokajanje i molitve njegove žene imaju snagu, ali nakon toga mora uslijediti i promjena u Ivanu. Naime, Ivan ne samo na početku drame nego čitavo vrijeme ne razumije tko su ta bića koja mu dolaze. Ivan: I dalje ne znam tko ste i što radite ovdje. Bog: Radi tebe sam došao na ovo raskrižje. 108 OSVIT 105–106

Ivan: Molim?? Siguran sam da Vas ne poznajem. Bog: Ako ti mene ne poznaješ, ja tebe dobro poznajem. Vjerovao ti ili ne, i ti mene poznaješ, ali u zadnje vrijeme rijetko misliš na mene. Ivan (pogleda ga u lice): Siguran sam da Vas sada prvi put vidim. Niti ste mi u rodu niti sam s Vama poslovao. Vi ste mene s nekim za- mijenili. Ne pomažu ni čudesni znaci, a ni znanje koje Bog ima o čovjeku. Ivan: Ne mogu vjerovati kako znate za taj moj grijeh. Tko ste Vi? Bog: Ivane. Ja sam onaj koji jesam. Ivan: Vi ste Onaj koji jeste. Gospodine, Vi ste moja nesretna sudbina. To ne znači da je Ivan glup nego, kao i svaki čovjek, teško prihvaća pojavu duhovnih bića. Osim što je u nama snažna racionalna kompo- nenta, odbijanje duhovnoga svijeta potiče i vladajući svjetonazor koji priznaje samo znanost. Prema tomu, svaka neobična pojava se nastoji interpretirati odnosno objasniti znanstvenim ili logičnim objašnjenjem, a ako ga nema vjeruje se u san ili privid. Ivan: O, Bože, što je ovo? (Spodobe rašire ruke i idu prema njemu. Ne puštaju ga do rijeke, a on natraške dođe do Boga.) Kakve su ovo spodobe? Zašto me ne puštaju da idem? Znam što je ovo, ja ovo sve sanjam… Ljudi teško prihvaćaju duhovne objave pa i čuda kojima nazoče, čak i kada su religiozni kao u Ivanovu slučaju. On, kao pravi slijepi čovjek, gleda u križ i misli da je Bog ta dva komada drveta i kip, a ne vidi Boga pred sobom i u svom životu. Bog: Zar ti ne znaš onu poslovicu koja kaže: Čovjek snuje, a Bog određuje. Ivan: Bog… Bog… Bog… Pogledajte ga, gospodine, gdje visi na križu. (Pokazuje na križ.) On je mene napustio. Kakav je to Bog koji je dozvolio da ja propadnem? Čitate li Vi Sveto pismo gdje piše da je On umro za nas ljude? Njemu se moja žena molila svake večeri, a On nije uslišao njezine molitve. Gdje je taj Bog? Bog: Ivane, Mnogi su posumnjali u njega i ostavili ga, no shvatili su da su pogriješili, vratili su mu se i bili su spašeni. DRAMA 109

Ivan: Ne vjerujem Vam, ni Vama a ni njemu. (Pokazuje na Isusa.) Ovaj tu na križu koji je umro za nas ljude da nas spasi, no mene nije spasio od bankrota i propasti. Ili jednostavno ne može se odlijepiti od svojih problema. Ivan: Ne mogu vjerovati. Svi znaju u kakvoj sam nevolji, svi nude neka rješenja, gnjave me sad tu na raskrižju, a banka mi sutra uzima sve. No, iz tog nerazumijevanja Ivanova proizlaze i duhovite scene s Mi- haelom... Mihael: Ja sam čuvar nebeskih vrata. Ivan: Čuvar nebeskih vrata? Za tu firmu nisam čuo. ili Luciferom: Lucifer: Ne boj se, došao sam ti pomoći. Nudim ti dobar ugovor. Ivan: Kakav ugovor? Ma tko ste Vi, gospodine? Lucifer (skine cilindar i duboko se nakloni): Ja sam Luciferis. (Pru- ži mu ruku koju on prihvati.) Ivan : Luciferis? Kakvo je to ime? Znam samo jednoga iz Biblije. Lucifer (nasmije se): Haha, ta ti je dobra. Ivane, prijeđimo na ti. Ivan: Taj u Bibliji nije bio dobar. Čim se baviš, što mi nudiš? Lucifer: Ivane, ja sam svjetlonoša. Ivan: Aha, ti prodaješ električnu energiju. Već imam potpisan ugovor sa svojim dobavljačem električne energije. Lucifer: Nisi razumio, Ivane, donosim svjetlo na ovaj svijet. Na raskrižju Stjepana Škvorca funkcionira po pravilima mirakula. Zli pokušava pridobiti Ivana na svoju stranu, osim što nosi ugovor i iskušenja stalno ga podsjeća da je izgubljen zbog svojih grijeha i da mu nema spasa. Bog šalje pomagača da se bori za Ivanovu dušu, a aduti koje Mihael upotrebljava su krštenje, dobra djela i zagovorna molitva. No bez osvještavanja grijeha, odricanja i pokajanja koje je ključno u moralitetu, ni ti aduti ne bi mogli funkcionirati. Također, aduti su na ovom testu bili potrošeni i ne će ih moći dalje rabiti pa je vrlo važno da je Ivan na kraju shvatio kako dalje živjeti. I nakon svega još je uvijek zbunjen, a konačni dolazak Boga ga uvjeri da to sve skupa nije samo san. Kao i važnost spasa njegove duše. 110 OSVIT 105–106

Ivan: Idem, Gospodine. Kada dođem kući, najprije ću priznati svojoj ženi da sam joj bio nevjeran i moliti je za oprost. Obećat ću joj da više nikad ne ću pogledati tuđu ženu, i da ću joj od sada biti vjeran i poslušan muž. A sutra ću vratiti dvostruko svima koje sam prevario, svim svojim radnicima isplaćivati poštene plaće. Ne ću varati ni državu, plaćat ću uredno porez. Bog: Laku noć, Ivane. Ivan: Hvala ti, Gospodine, što nisi od mene odustao i što si poslao Mihaela da spasi dušu moju. Laku noć, Gospodine. Tek nakon Ivanova spoznanja i obraćenja može se dogoditi novo čudo, banka koja reprogramira dug što znači da je Ivan spašen od bankrota, a i da mu je žena živa. No, sada je naučio da je njegova duša važnija i od bankrota i od sramote na zemlji (jer prije se htio ubiti i zato što ga je sram da od najbogatijega u selu postane najsiromašniji na zemlji!) pa i od smrti voljene osobe jer je život tek zalog i testiranje ljudske volje. Ovaj suvremeni moralitet funkcionira po svim pravilima žanra, ali se također vrlo dobro i napeto čita (te nudi mogućnost odlična upri- zorenja). On pokazuje da su isti problemi i isti izbori pred čovjekom koji se danas zove Ivan, kao i prije tisuću godina pred Svatkovićem. Izbor je između grijeha i dobra i kolikogod nam suvremeni svjetonazor pokušavao prikazati da grijeha nema i da je sve dopušteno, naše razumijevanje i prepoznavanje Ivanovih problema u vlastitu životu, iz čega i proizlazi suosjećanje s Ivanom, pokazuje da to nije tako. Zato je motiv prodaje duše koji se ovdje prikazuje čest u suvremenoj umjetnosti i to ne samo u literaturi ili kazalištu nego i na filmu.10 Koliko je to prisutno i u stvarnom životu dokazuje pokušaj jednoga glazbenika da na eBayu proda vlastitu dušu.11

10 U filmu motiv prodaje duše postoji u komičnim varijantama:Smrt joj dobro pristaje / Death Becomes Her (1992.), Začaran /Bedazled (1967/2000.), ali i tragičnim: Đavolji odvjetnik/Devil›s Advocate (1997.), Ghost Rider (2007.). 11 Ponedjeljak, 15. 12. 2008. Glazbeniku, razočaranom svojim životom danas je povučena ponuda prodaje vlastite duše najboljem ponuđaču. Dante DRAMA 111

Na kraju ili postoje dramski tekstovi i predstave „za dušu“!

Upravo zato je očito važno ponovo posegnuti za didaktično alegorijskim formama koje će nas podsjetiti tko smo i kamo zapravo idemo. Ako to ne će glavna kazališna struja, onda će nas podsjetiti rubovi ili jedan odličan pisac iz Međimurja. Napisan po svim pravilima žanra, i to u dvije verzije (dijalektalnoj međimurskoj i na štokavskoj normi) moralitet Na raskrižju dokazuje da žanr živi danas iz potrebe za njim i da nije „relikt“ srednjega vijeka nego imanentna potreba i suvremena kazališta. Sjetimo se da je u antici sve što postoji trebalo biti lijepo/dobro/ istinito jer je Platon tvrdio da su to tri najvažnije ideje koje tvore pojam Boga. Onda je u srednjem vijeku Toma Akvinski tomu dodao i jedno/dobro/lijepo/istinito jer su to po njemu četiri transcendentala ili biti stvari, ono što je neodvojivo od stvari. U obje te epohe kazalište je bilo doslovno sveto da bi i kasnije većinu vremena afirmiralo vrijednosti kršćanskoga svjetonazora. Čitavo to vrijeme, od antike do druge polo- vine dvadesetoga stoljeća svrha kazališta, što bi rekao Aristotel, bila je katarza koja znači pročišćenje duše od negativnih emocija i ojačavanje predstave nekom važnom spoznajom koju doživimo kroz prepoznavanje likova. To smo izgubili prije sedamdeset godina s pobjedom sekula- rističkoga svjetonazora koji je nametnuo kritiku društva iz ateističkoga poimanja svijeta kao jedinu vrijednu umjetnosti i izbacio sve afirmacije (društva, a naročito Boga) kao i katarzu. Nakon ove moje teatrološke analize koja kontekstualizira žanr i analizira samo dramu, valja vidjeti još neke odjeke. Prvo objavljivanje u časopisu Republika se pokazalo dobrom odlukom jer je štokavsku verziju 2018. odabrala Glumišna družina Virje, inače odlična grupa. Za

Knoxx (24) ponudio je na internetskoj aukciji na eBayu „korištenu stvar/ used item“ s početnom ponudom za licitažu od £25,000.50 ili ponudom za direktnu kupnju od £700,000,00. Međutim eBay je tu ponudu danas povukao nakon što je bila objavljena dva sata i nije dobila ni jednu ponudu zbog toga što se „kosi s politikom firme“. http://www.metro.co.uk/ weird/article.html?eBay_bans_man_from_selling_his_soul&in_article_ id=445649&in_page_id=2 112 OSVIT 105–106 izvedbu je Đurica Krčmar tekst prilagodila na virovski (naziv joj je Na raskrižju, Ivan je postao Martin jer je to najčešće ime u Virju), a režirala je Katarina Franjo. Predstavu su pohvalile dvije različite osobe iz dva različita kuta gledanja. Nakon županijske smotre kazališnih amatera te godine selektorica Gordana Ostović, inače urednica i kazališna kritičarka, u obrazloženju je pisala neku vrst kazališne kritike prosuđujući elemente predstave. Posebno je pohvalila jednostavnu, a iznimno efektnu scenografija. Križ izrađen od granja, te dva drveta sa strane, kasnije bijelo i šareno perje, još jednom potvrđuju kako je često manje više. Istaknula je i dvije uloge: Martin (Propalog poduzetnika na rubu, spremnog oduzeti si život, izuzetno uvjerljivo igra, vrlo jake glumačke prisutnosti, Mario Brcković. Kroz ujednačenu igru vidimo sav jad, te sve dvojbe osobe na rubu.) i Lucifera koji je nagrađen za najbolju sporednu ulogu. (Odli- čan partner na sceni mu je Zoran Stružan u ulozi Lucifera. Vrlo dobro osmišljenim karakterom, bez preglumljavanja, ravnopravan je partner glavnom glumcu (...) Prepoznavši ga kao odličan suvremeni moralitet, selektorica je upravo taj tekst nagradila kao najbolji na smotri.12 Reakcija na predstavu Viktorije Hrženjak, jedne vjeroučiteljice iz Virja ne analizira djelo iz teorijske perspektive nego govori o njegovoj snazi poruke, snazi utjecaja na ljudsku dušu. Prije svoga uzašašća uskrsli Gospodin dao je nalog apostolima – Crkvi da pođu/e po svem svijetu propovijedajući Evanđelje svemu stvorenju. Kršćani kroz vjekove, a tako i danas, prihva- ćajući njegov nalog, propovijedaju Evanđelje na različite načine. Glumišna družina iz Virja odabrala je predstavu o borbi između Boga i Zloga kao prikladan oblik evangelizacije suvremenog čo- vjeka. Iako već prve stranice Biblije govore o zlu biću koje se želi ubaciti u odnose između Boga i čovjeka, koliko je čovjek današnjice svjestan prisutnosti zla koje ga okružuje pod krinkom droga, raskalašenih zabava, razuzdanosti, bludničenja, razvrat- nosti, krađa i prevara? Virovski glumci predstavom Na raskrižju

12 Gordana Ostović Izvješće selektorice, XV. Županijska smotra kazališnih amatera Koprivničko-križevačke županije (Đurđevac, 7. i 8. 4. 2018.). DRAMA 113

raskrinkavaju Zloga i njegova zavođenja u suvremenom svijetu. Gledatelju predstavom nameću razgovor s vlastitom savješću i njegovo ophođenje s Gospodinom. Upravo zato, predstava je usmjerena svakom čovjeku, onome koji vjeruje Kristu kako bi ispitao vlastito povjerenje u Gospodina, ali i onome koji Krista nikada nije upoznao da postane svjestan činjenice kako svijetom hoda zlo koje ga želi odvojiti od Izvora Života, od Onoga koji poznaje svaku vlas na njegovoj glavi, od Onoga koji ga beskrajno ljubi darivajući svoj život kako bi ga spasio. Predstava se dotiče i govora o učinku molitve. Ljubav i molitva požrtvovne žene spa- sila je muža od vječne propasti. Muža (glavnog lika predstave) koji ju je varao, zanemarivao, razvratno živio te do ruba ponora doveo obitelj i vlastiti život. Predstava je stoga zalog neumornim ženama koje u kutku svoje sobe, lijevajući suze, s iskrenim srcem vape za obraćenje svoga muža i cijele obitelji, strpljivo čekajući dan kad će se to ostvariti. Riječ hvala, premala je za ono što su nam virovski glumci spomenutom predstavom darovali. Molitva na koju su nas potaknuli mogla bi biti maleni, iskreni dar. Ova tri izrazito pohvalna mišljenja iz različitih perspektiva: mene kao teatrologa, selektorice kao kazališne kritičarke i vjeroučiteljice kao gledateljice najbolje pokazuju punoću i snagu ovog teksta. Uživajte u čitanju i, ako ga poželite postaviti na scenu, slobodno ga prebacite na svoj govor... 114 OSVIT 105–106

Stjepan ŠKVORC

NA RASKRIŽJU

LICA: Bog Ivan Spodobe u crnom Lucifer Mihael Plesačice Sprovodna povorka

Radnja se zbiva na raskrižju. Kod raspela gore svijeće. Bliži se ponoć. Dolazi

Ivan, zamišljen i uznemiren. Dođe do raspela i glasno razmišlja.

Ivan: Bože, Bože moj. Jadan li sam… Kako se to moglo dogoditi? Za- što meni i mojoj porodici? Čitav se naš život srušio u nekoliko mjeseci. A kad se sjetim… Od moje prve dvije male trgovine u centru grada do trgovačkog carstva. Imam četiri robne kuće, dvije benzinske postaje i velik vozni park. Koliko smo svi radili da bi to stekli i održavali. Jesam se zadužio i to velikim kreditom. Još samo godinu dana mi je trebalo da se izvučem. Onda je došla recesija. Moji prihodi od trgovine i transporta se smanjili, nisu više bili dosta ni da pokriju rate kredita. Prodao sam dionice, ali sad sam na kraju. Banka nije htjela reprogramirati moja dugovanja. Koliko su novca uzeli od mene kroz sve ove godine! A sada – ne možemo vam pomoći! Naravno da ne mogu, kad mi mogu uzeti sve što imam… Gotov sam. Ne znam kako dalje. Sve moje firme će propasti u jednom danu. Sve što sam godinama stvarao – sutra nestaje… Skoro će ponoć… Opro- DRAMA 115

sti mi Bože, ali ne znam što drugo. (Iz džepa izvadi pištolj.) Kažu da je to smrtni grijeh ali ja nemam hrabrosti sutra priznati radnicima da će svi dobiti otkaze, nemam hrabrosti ni svojoj ženi to reći. Kako ću sutra kao prosjak među prijatelje i poslovne partnere…? Prijatelji. Prijatelji…!? Jesu mi neki prijatelji, trebali su me samo kad sam im ja pomogao, otkad sam u problemima nigdje ih nema… Nema mi pomoći… Ako si ti, Bože, odlučio da ja propadnem, onda neka bude tako… Koja sramota. Koja propast. (Pogleda raspelo.) A gdje si ti, Bože? Dobro, ja sam griješio, pokušao sam pošteno pa je išlo sporo, pa sam varao i partnere i državu, ali oni ljudi koji rade za mene ostat će bez posla… Pa barem njima si se mogao smilovati… Dobro i ženu sam varao, ali moja žena stalno moli, a ti ništa… mogao si se njoj smilovati… Ženo moja draga, oprosti mi što te napuštam ali ne mogu drukčije. Klekne i prisloni pištolj na čelo. Ulazi Bog obučen kao običan čovjek.

Crno odijelo, kravata, šešir. Bog: Ivane. Ne pucaj! (Dođe do Ivana.) Ivan (pištolj drži na čelu): Ostavite me na miru i idite svojim poslom. Bog: Ivane, daj mi pištolj. Ivan (ustane): Tko ste Vi, gospodine, i kako znate moje ime? Bog: Sve ja znam o tebi i tvojim problemima. Ivan: Ja Vas ne poznajem. Tko ste Vi? Bog: Najprije mi daj pištolj da ne počiniš velik grijeh i zločin prema sebi. (Ispruži ruku.) Ivan: Tko ste Vi da mi naređujete? Bog (povisi glas.): Ivane! Daj mi pištolj! Ivan (da mu pištolj.): Izvolite, gospodine… Nije mi jasno zašto sam Vas poslušao i dao Vam pištolj. Bog: Dobro si postupio. Imaš jedan grijeh manje na svojoj duši. Ivan: I dalje ne znam tko ste i što radite ovdje. 116 OSVIT 105–106

Bog: Radi tebe sam došao na ovo raskrižje. Ivan: Molim!?? Siguran sam da Vas ne poznajem. Bog: Ako ti mene ne poznaješ, ja tebe dobro poznajem. Vjerovao ti ili ne, i ti mene poznaješ, ali u zadnje vrijeme rijetko misliš na mene. Ivan (pogleda ga u lice): Siguran sam da Vas sada prvi put vidim. Niti ste mi u rodu niti sam s Vama poslovao. Vi ste mene s nekim zami- jenili. Da me niste spriječili da se ubijem, ja bih se sad riješio svojih briga i problema. Bog: Misliš? A tvoja žena? A tvoja djeca? Njih bi ostavio u tuzi, žalosti i još većim problemima. A tvoja duša? Ivan: Sada mi samo trebaju Vaše prodike. Bog: Ma kako teška situacija bila, postoji nada za spas. Ma kako mrač- na noć bila, svitanje donosi novi dan. Ivan: Dajte, molim vas. Meni nema spasa… Meni novi dan donosi bankrot… Od sutra sam najsiromašniji čovjek na svijetu. Bog: Moraš biti jak i vjerovati u budućnost i riješit ćeš svoje probleme. Ivan: Više nikomu ne vjerujem, a najmanje Vama. Je li Vas netko poslao ili ste slučajno naišli? Bog: Ja sam s tobom od tvojega rođenja i bit ću do smrti. Ivan: S Vama nije moguće normalno razgovarati. Vratite mi pištolj i idite svojim putem. Bio sam budala kada sam Vam dao pištolj. Bog: Nisi bio budala. Bio si pametan čovjek kada si me poslušao i dao mi pištolj. Sjećaš se, kad si bio u kušnji da prevariš svoju ženu, ali si se uspio oduprijeti i ostao si joj vjeran, tako ćeš uspjeti izaći i iz ove situacije. Ivan: Majko moja! Kako Vi znate za to? To je bilo davno, imao sam mladu tajnicu… Bili smo sami. Odakle znate, pa zar me pratite čitav život? Bog: Mojim očima ne može se nitko sakriti. Niti na nebu, niti na zemlji. Niti po danu, niti po noći. Ivane, tada si se odupro iskušenju, ali si ju kasnije više puta prevario. Ivan: Ne mogu vjerovati kako znate za taj moj grijeh. Tko ste Vi? Bog: Ivane. Ja sam onaj koji jesam. Ivan: Vi ste onaj koji jeste. Gospodine, Vi ste moja nesretna sudbina. DRAMA 117

Bog: Svaki čovjek sam upravlja svojom sudbinom, tako i ti. Ti si sam gospodar svoje sudbine. Na ovom raskrižju, vidjet ćeš što te čeka u životu i morat ćeš donositi sudbonosne odluke. Ivan: Ja sam odlučio ubiti se na ovom raskrižju. Vi ste me u tom spri- ječili. Svoju odluku ja ne ću promijeniti i moj život završit će ove noći. Bog: Zar ti ne znaš onu poslovicu koja kaže: Čovjek snuje, a Bog odre- đuje? Ivan: Bog… Bog… Bog… Pogledajte ga, gospodine, gdje visi na križu. (Pokazuje na križ.) On je mene napustio. Kakav je to Bog koji je dopustio da ja propadnem? Čitate li Vi Sveto pismo gdje piše da je On umro za nas ljude? Njemu se moja žena molila svake večeri, a On nije uslišao njezine molitve. Gdje je taj Bog? Bog: Ivane. Mnogi su posumnjali u njega i ostavili ga, no shvatili su da su pogriješili, vratili su mu se i bili su spašeni. Ivan: Ne vjerujem Vam, ni Vama a ni njemu. (Pokazuje na Isusa.) Ovaj tu na križu koji je umro za nas ljude da nas spasi, no mene nije spasio od bankrota i propasti. Bog: Vidjet ćeš uskoro da ti govorim istinu. Dobro zapamti. Ove noći nije ti suđeno umrijeti. Proći ćeš kroz tri kušnje: novac, mlade žene i sprovod svoje žene. Ivan: Sprovod moje žene, ali nije bila bolesna kada sam jutros otišao od kuće. Bog: To su tri kušnje ove noći, pazi što ćeš odlučiti jer ćeš tim odlučiti svoju sudbinu. Ivan: Ne želim više s Vama razgovarati. Vratite mi pištolj da učinim ono za što sam došao na ovo raskrižje. Bog: Rekao sam ti da još nije došao čas tvoje smrti. Ivan: U redu, gospodine. Zadržite pištolj. Idem se s mosta baciti u rijeku. Krene. Bog: Ne možeš prije otići s ovoga raskrižja dok se ne dogodi ono što se mora dogoditi. 118 OSVIT 105–106

Bog digne ruke i iz mraka dolaze spodobe obučene u crni habit, a glave su im pokrivene kapuljačama da im se ne vide lica. Ivan se prestraši. Ivan: O, Bože, što je ovo? (Spodobe rašire ruke i idu prema njemu. Ne puštaju ga do rijeke, a on natraške dođe do Boga.) Kakve su ovo spodobe? Zašto me ne puštaju da idem? Znam što je ovo, ja ovo sve sanjam… Bog: Ne sanjaš, Ivane. Ovo je stvarnost. Ivan: Ako su ovi stvorovi vaše sluge, zapovjedite im da me puste. Bog: Dok zvono na crkvi otkuca pola noći, pred tebe će doći dobro i zlo i morat ćeš jedno od toga izabrati. Ivan: Gospodine, Vi govorite u zagonetkama. Ne znam što bih ja mogao izabrati, pustite me kući da vidim ženu… Zvono otkucava pola noći. Bog digne ruke. Čuje se grmljavina i sijevaju munje. Spodobe okruže Ivana i vrte ga u krug. Sat otkuca pola noći, sve se smiri, nastane tišina i mrak. Ivan padne na pod, a Bog i spodobe odu. Polako se pali svjetlo i ulazi Lucifer obučen u crven frak. Na glavi ima crven cilindar, a na ramenu crvenu torbu u kojoj je ugovor, nožić i pero. Dođe do Ivana i zove ga. Lucifer: Čovječe, ustani, ustani. Ivan (polako ošamućeno dolazi k sebi): Što je to bilo? Gdje sam? Lucifer: Ustani, Ivane. Ivan (pogleda Lucifera, prestrašeno ustane i udalji se od njega): Tko ste Vi? Kako znate moje ime? Lucifer: Ne boj se, došao sam ti pomoći. Nudim ti dobar ugovor. Ivan: Kakav ugovor? Ma tko ste Vi, gospodine? Lucifer (skine cilindar i duboko se nakloni.): Ja sam Luciferis. (Pruži mu ruku koju on prihvati.) Ivan: Luciferis? Kakvo je to ime? Znam samo jednoga iz Biblije. Lucifer (nasmije se): Ha, ha, ta ti je dobra. Ivane, prijeđimo na ti. Ivan: Taj u Bibliji nije bio dobar. Čime se baviš, što mi nudiš? Lucifer: Ivane. Ja sam svjetlonoša. DRAMA 119

Ivan: Aha, ti prodaješ električnu energiju. Već imam potpisan ugovor sa svojim dobavljačem električne energije. Lucifer: Nisi razumio, Ivane, donosim svjetlo na ovaj svijet. Mihael (iz mraka se čuje njegov glas): Lažeš. Lucifere... Lažeš. Lucifer (govori u mrak): Ušuti! Ušuti! Ivan (ogledava se): Što je ovo? Čiji je to glas koji govori da lažeš? Lu- ciferise, s kim to razgovaraš da ga ja ne vidim? Lucifer: On nije važan. Ivane, ja sam došao da riješim sve tvoje probleme na Zemlji. Ako potpišeš ovaj ugovor, ja ću biti tvoj sluga, a ti ćeš se riješiti svih financijskih problema. Banka ti ne će oduzeti firme, dalje ćeš širiti svoje trgovačko carstvo. Postat ćeš najbogatiji čovjek u državi, nitko ti ne će biti ravan! Ivan: Uzalud tvoj ugovor. Ja sam bankrotirao i sutra ostajem bez svega. Nitko mi ne može pomoći… Lucifer: Nitko ti ne može pomoći – osim mene. Ivan: Kako? Prekasno je! Lucifer: Nije kasno. Mogu ti pružiti ono što ti nitko na ovom svijetu ne može dati. Dok si živ sve tvoje želje i zapovijedi ja ću ispunjavati i zajedno ćemo riješiti sve tvoje probleme. Obećavam ti sasvim novu budućnost. Mihael (iz mraka se čuje njegov glas): Lucifere. Lažeš ovom čovjeku. Nemoj mu obećavati ono što mu ne možeš dati. Naš gospodar nije nas učio lagati. Ivan (ogledava se): Tko laže? Čiji gospodar? Luciferise, s kim razgo- varaš? Lucifer: Ivane, ja sam svoj gospodar, a bit ću tvoj sluga. (Govori u mrak.) Svaku njegovu želju ja mogu ispuniti i spasiti ga od propasti, ako sa mnom potpiše ugovor, ja ću biti njegov sluga do kraja njegova života i pomoći mu da postane najbogatiji čovjek na svijetu. Mihael (govori iz mraka): Reci mu istinu, što ga čeka kad stavi svoj potpis na ugovor i zapečati svoju sudbinu. Lucifer: Čeka ga, svjetlost, radost i veselje u mojem kraljevstvu. Ivan: Luciferise, ti si kralj? U kojoj državi vladaš? 120 OSVIT 105–106

Lucifer: Vjerovao ti meni ili ne, ja sam uistinu kralj. Ljudi koji sa mnom potpišu ugovor, idu u moje kraljevstvo. Tu ih čeka, radost, užitak i veselje. I tebe čeka tvoje mjesto u mojem kraljevstvu nakon potpisa. Mihael (ulazi obučen u bijel frak. Na glavi ima bijel cilindar, a na ramenu bijelu torbu u kojoj je pepeo): Lažljivče jedan prevrtljivi, i ovog čovjeka želiš prevariti i odvesti ga u svoje mračno kraljevstvo. Lucifer: Tko te je zvao na raskrižje ovog čovjeka? Taj me je slušao čitava života i sada je vrijeme da potpišemo ugovor, a nakon potpisa ide sa mnom. Mihael: Ivane, ti imaš sklopljen savez s Bogom svojih krštenja. Ivan: Tko ste Vi, gospodine? Mihael (skine cilindar i pruži mu ruku): Ja sam Mihael. Ivan (prihvati njegovu ruku): Mihael? Još jedan iz Biblije. Kako znate moje ime? Mihael: Imena svih ljudi ja znam, tako znam i tvoje. Došao sam ti po- moći i spriječiti Lucifera da te prevari. Ivan: Svi mi nešto sad žele pomoći! Kako znate da će me Luciferis prevariti? Čim se vi bavite? Mihael: Ja sam čuvar nebeskih vrata. Ivan: Čuvar nebeskih vrata? Za tu firmu nisam čuo. Mihael: Znam u kakvoj se situaciji nalaziš. Gubiš svoje posjede. Ali ako poslušaš Lucifera i potpišeš ugovor, izgubit ćeš svoju dušu. Po- stoje druga rješenja. Ivan: Ne mogu vjerovati. Svi znaju u kakvoj sam nevolji, svi nude neka rješenja, gnjave me sad tu na raskrižju, a banka mi sutra uzima sve. Mihael: Moraš vjerovati u bolje sutra. Lucifer: Ivane. Ne moraš čekati sutra i ne vjeruj Mihaelu da ti on može pomoći. Samo ti ja sada mogu pomoći, samo ti ja mogu dati sve što poželiš. Mihael: Nije istina. Ti nisi svjetlost svijeta. Ti si otpadnik, a ne svje- tlonoša. Ti si gospodar tmine i pakla. Gospodar svega zla na svijetu. Ivan: Ipak si ti taj Lucifer iz Biblije. Ti si gospodar pakla? Jao meni, ne ću u pakao! DRAMA 121

Lucifer: Nemoj njega slušati. Ako ne želiš propasti, potpiši i ja ću ti pomoći da spasiš svoje firme. Mihael: Laže. Nemoj mu vjerovati. Vjeruj mi da ćeš se sam izvući iz toga. Ivan: Već mjesec dana pokušavam postići dogovor sa svojom bankom da mi reprogramira dugove, ali ne će, moljakam okolo pomoć, ali ništa, a sada ste se vas dvojica pojavili i nudite mi pomoć. Gdje ste bili prije? Pitam vas zašto ste došli? Lucifer: Ivane! Došao sam jer te želim spasiti. Bit ćeš najbogatiji čo- vjek na svijetu. Sve što imaš, ostat će tvoje, a tvoja besmrtna duša ide u moje kraljevstvo. Mihael: Ako potpišeš, ideš u pakao. Lucifer: Kakav pakao, tako zlobnici kažu za moje kraljevstvo. Ivan: Meni je dosta vas dvojice. Ništa ja ne potpisujem. Idem kući svojoj ženi. Odlazi, a Lucifer ga zaustavi. Lucifer: Stani, Ivane. Ivan (zaustavi se): Rekao sam da ne želim s tobom potpisati nikakav ugovor. Ja sam pošten čovjek! Lucifer: Pošten? Nisi li varao svoje partnere, nisi li varao svoje radnike, a tek državu… Ivan: To svi rade, kako bih inače stekao bogatstvo. Prvo sam pokušao pošteno, ali išlo je presporo… Lucifer: Znam, ja sam ti govorio i ti si me slušao. Ti si moj. Ivan: Sad je svejedno, nema više ničega. Lucifer: Ima nečega. Čekaj, prije nego što odeš kući, evo tebi mali poklon za tebe i tvoju ženu. (Iz torbe uzima novac i baca ga u zrak.) Pogledaj koliko novca! S tim ćeš platiti sve dugove, sve kredite… Želio si novac!? Novac je sve na svijetu. Uzmi! Puni džepove! Sve je ovo tvoje. Ako potpišeš ugovor imat ćeš ga zauvijek koliko že- liš… Ivan (skuplja novac i stavlja u džepove.): Majko moja. Koliko ti novca imaš? 122 OSVIT 105–106

Lucifer: Toliko ti ne možeš potrošiti, koliko ti ja mogu dati. Ivan: Da nisi opljačkao banku? Mihael: Ivane, nemoj uzeti novac od njega jer to nije pravi novac. Ivan (okreće novčanicu u ruci): Kako nije pravi. Ima vodeni žig i se- rijski broj. Lucifer: U pravu si. Ovo je pravi novac koji sam uzeo iz svoje banke i tebi ga poklonio da isplatiš svoja dugovanja i ne završiš na ulici. Žena će ti biti vesela kad doma doneseš pune džepove novca. Mihael: Nemoj vjerovati najvećem lažljivcu na svijetu. Pogledaj, novac će se pretvoriti u prah i pepeo. Iz torbe uzme pepeo i baca ga u zrak, a Ivan ispusti iz ruku i džepova sav novac koji je sakupio. Ivan: Majko moja, kako se novac zapalio sam od sebe i pretvorio u prah i pepeo? Lucifere, što se to dogodilo s novcem? Kako ću sada platiti svoje dugove? Lucifer: Dobit ćeš desetostruko više kada dođemo u moje kraljevstvo. Mihaele, uzalud ti ovo. Danas me ne možeš spriječiti. Duša ovog čovjeka mora biti moja. Mihael: Zato sam ja poslan, da spasim dušu njegovu, od tebe i tvog kraljevstva. Zbog njegova saveza s Bogom. Lucifer (iz torbe uzme ugovor, pero i nožić koji nudi Ivanu): Ivane, pre- reži dlan svoje lijeve ruke, umoči ovo pero i svojom krvlju potpiši ugovor sa mnom i ja ću biti tvoj sluga da kraja tvojega života i sve tvoje zapovijedi ja ću ispunjavati. Ivan: Ne Lucifere, ne ću prerezati svoj dlan, niti staviti svoj potpis na ugovor. Ne ću prodati svoju dušu. Do sada sam bio pošten čovjek. Lucifer (smije se): Hahaha… Molim te, nemoj me nasmijavati. Ti po- šten čovjek!? Ti si grješnik. Sjeti se s koliko žena i djevojaka si bio prije braka. Sjeti se koliko puta si svoju poštenu ženu prevario. Sve žene i djevojke s kojima si spavao ja sam ti namjestio. Meni moraš zahvaliti za sve seksualne užitke koje si krao s tuđim ženama. Pri- znaj. DRAMA 123

Ivan: Istina je. Ne mogu vjerovati. To si mi ti na uho šaputao, da varam svoju ženu? Kako je to moguće? Mihael: Da, Ivane. On je kriv što si ti živio u tom grijehu. Lucifer: Priznaj da ti je bilo lijepo s tuđim ženama. Ako svojom krvlju potpišeš ovaj ugovor, dovest ću pred tebe sve ljepotice svijeta i zauvijek će biti s tobom. Potpiši! (Nudi mu ugovor.) Ivan: Ali ja volim samo svoju ženu… Lucifer: Molim te, nemoj lagati. Kakva je to ljubav? Svaki dan si joj deset puta rekao da ju voliš, a čim si otišao od kuće odjurio si drugoj u zagrljaj. Ivan: Istina. Griješio sam. Nisam se mogao tomu oduprijeti Mihael: Ivane, otjeraj Lucifera od sebe, dok nije kasno. Lucifer: Ušuti, Mihaele. Kad vidi što mu ja nudim, odmah će potpisati ugovor. Orkestar, muzika! (Pljesne rukama i svira muzika.) Uđite, sluškinje moje i podajte malo užitka ovom grješniku. (Uđe djevojka izazovno obučena. Nakloni se pred Luciferom, a on je okreće pred Ivanom.) Pogledaj ovu ljepotu! Takvu ženu nisi imao pod sobom. (Pljesne rukama i uđe druga djevojka. I ona se nakloni pred Luci- ferom.) Poklanjam ti još jednu ljepoticu. Izaberi koju želiš i uživaj! One hodaju oko njega i izazivaju ga. Ivan: Kakve ljepotice! Jedna ljepša od druge. Tako lijepe žene do sada nisam vidio. Mihael: Otjeraj ih od sebe, dok nije kasno. One su njegove sluškinje i odvest će te u propast. Ivan: Ne mogu vjerovati kako su lijepe. Gdje su do sada bile da ih ja nisam imao. Lucifer: Ako ti dvije nisu dosta, poklanjam ti još jednu da još više uživaš. (Pljesne rukama i uđe treća djevojka. I ona se nakloni pred Luciferom.) Sve tri su tvoje nakon potpisa. Ako ti je tri malo, u mom kraljevstvu imat ćeš ih bezbroj. Sluškinje moje, pokažite mu što mu sve nudite. Podajte mu malo sreće i zadovoljstva pa neka uživa dok još može. 124 OSVIT 105–106

One ga okruže, ljube i plešu s njim, a on prihvati igru. Ivan: Ovo je za mene. Djevojke. Sretan sam s vama. To je život. Uži- vajmo! Uživajmo jer život je kratak i treba ga iskoristiti. Uživajmo! Mihael: Dosta je, čovječe! Dosta! Ovo nisu žene. One su zmije, njegove sluškinje, koje su mu prodale dušu za malo tjelesnog užitka, koji sada nude tebi. Otjeraj ih od sebe prije nego što te odvedu u propast. Ivan: Ljepotice moje, kako je s vama lijepo. Još nisam bio s tri žene odjednom. Sretan sam. Sretan sam s vama. Dajem vam riječ da ću do smrti biti vaš. Uživajmo! Uživajmo! Mihael: Čovječe, one nisu stvarne. One su ništavilo i ja ih vraćam odakle su došle. Uzme pepeo iz torbe i baci na njih. Začuje se grmljavina i sijevaju munje. Na trenutak nastane mrak da djevojke odu i ponovo se pali svjetlo. Ivan se okreće oko sebe i iznenađeno pita. Ivan: Kuda su nestale moje ljepotice? Što se to dogodilo? Samo prah i pepeo je od njih ostao. Lucifer: Proklet bio, Mihaele, slugo Svevišnjega. A tako malo nedo- stajalo je da proda dušu svoju. Mihael: Zato sam ja poslan da ga odvratim od toga. Zbog njegovih dobrih djela. Ivane, otjeraj gospodara pakla od sebe i spasi se dok nije kasno. Ivan: Bio bih najsretniji da vas dvojicu nisam nikada sreo. Moja žena je doma zabrinuta za mene, a vi me ne puštate kući. Lucifer: Kasno je za tvoju ženu. Ona više nije živa. Njezina svijeća života utrnula je ovoga časa. Tvoja žena je umrla. Ivan: Lažeš mi, lažeš, Lucifere. Više ti ništa ne vjerujem. Sve što si mi dosad davao i obećavao, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Lažeš da je moja žena umrla. Lucifer: Ne vjeruješ mi, jadniče? Ne vjeruješ? Ivan: Ne! Ne vjerujem ti! U pravu je Mihael, kad je rekao da si ti naj- veći lažov na svijetu. DRAMA 125

Lucifer: U redu. U redu. Ne moraš mi vjerovati. Sam se uvjeri da ti sada ne lažem. Pogledaj gdje ide sprovod i tvoju ženu nose mrtvu na groblje. Okreni se pogledaj i sam se uvjeri da sada govorim istinu. U tišini dolazi sprovodna povorka. Jedan muškarac nosi križ s imenom i prezimenom pokojnice. Za njim ide svećenik, a iza njega četiri muškarca na plećima nose lijes. Ivan zaprepašteno gleda. Ivan: O, Bože moj. Istina je, istina. Na križu je ime moje žene. Jao meni, moja žena je umrla, a ja nisam bio pokraj nje. Idem i ja s njima na groblje da se oprostim od nje. Odlazi, ali ga Lucifer zaustavi. Lucifer: Ivane, stani. Ivan: Ne zadržavaj me. Želim se oprostiti od nje, priznati joj da sam ju varao i moliti da mi oprosti. Lucifer: To može i dalje ostati tvoja tajna. Ivan: Kako? Ne razumijem te. Lucifer: Ako odmah staviš svoj potpis na ugovor da mi daješ svoju dušu, ja ću ti vratiti ženu od mrtvih i do smrti ćete sretno živjeti. Mihael: Lažeš, Lucifere. Lažeš ovom jadnom čovjeku. Samo Sveviš- nji može mrtve buditi, a ne ti. Njegova žena nije umrla. Ona doma spava. Ivan: Mihaele, vidim njezino ime na križu i sprovod gdje ide prema groblju! Lucifer: Još malo i na groblju su. Odluči dok nije kasno za nju. Potpiši i ja ti ju vraćam živu i zdravu. Ivan: Lucifere, hoće li stvarno moja žena ustati od mrtvih i vratiti se k meni, ako potpišem taj ugovor s tobom? Lucifer: Ako sam ti do sada lagao, kunem ti se da sada ne lažem. (Nudi mu nožić.) Prereži dlan lijeve ruke, umoči pero u krv, potpiši i tvoja žena će doći pred tebe živa i zdrava. Ali požuri. Nakon što grobar baci zemlju u grobnu jamu na njezin lijes više joj ne mogu pomoći. Ivan: Najprije mi pročitaj sadržaj ugovora, da znam što potpisujem. 126 OSVIT 105–106

Lucifer: Kako ti kažeš, gospodaru moj. (Uzme iz torbe ugovor i čita.) Dobro slušaj gospodaru... Ja, Lucifer, gospodar tame, pakla i svega zla na svijetu, dajem ovom čovjeku svoju riječ i prisežem da ću biti njegov sluga do kraja njegova života. Svaka njegova želja, za mene je zapovijed i sve želje i zapovijedi ja ću pokorno ispunjavati, i izvršavati… Gospodaru moj, imaš li kakve primjedbe na sadržaj ugovora? Ivan: Imam, Lucifere. Lucifer: Zapovijedaj, gospodaru, što želiš da napišem? Ivan: Napiši da ćeš mi ženu vratiti među žive. Mihael: Ivane. Vjeruj mi da ti Lucifer laže da je tvoja žena umrla. To nije njezin sprovod. Lucifer: Ušuti, Mihaele! Gospodaru, pridrži ugovor da napišem tvoju želju. (Ivan uzme ugovor od Lucifera i rastvori ga pred njim. Luci- fer prereže dlan lijeve ruke, umoči pero i piše.) Gledaj, gospodaru, pišem što si mi zapovjedio. (Kad napiše.) Tako. Dopisao sam tvoju zapovijed, gospodaru moj. Sada slušaj, na što tebe obvezuje ovaj ugovor sklopljen između mene i tebe. (Uzme mu ugovor.) Ivan: Čitaj, Lucifere, da čujem. Lucifer (čita): Ja ovdje prisutni, svojevoljno i bez ičije prisile, potpisujem ovaj ugovor s Luciferom gospodarom tame i pakla, da nakon moje smrti, moja duša pripada njemu i može je odvesti u svoje mrač- no kraljevstvo… Slažeš li se sa sadržajem ugovora? Ivan: Slažem se, samo mi vrati moju dobru ženicu među žive. Dok Lucifer potpisuje ugovor i čita što ugovor obvezuje Ivana, sprovod ode. Mihael: Ivane, sprovod tvoje žene nije bio stvaran. To je iluzija koju je on stvorio samo da te namami da potpišeš ugovor i prodaš mu svoju besmrtnu dušu. Ivan (ogledava se): Kuda je sprovod nestao? Što se to dogodilo? Luci- fere, gdje je sprovod? Lucifer: Sprovod je već na groblju. Lijes grobari spuštaju u grobnu jamu. Još malo i ne ću je moći vratiti među žive. Potpiši čim prije, gospodaru moj, da ne bude prekasno za tvoju ženu. DRAMA 127

Ivan: Ne lažeš mi i ovaj put? Zakuni se da govoriš istinu. Lucifer (digne ruku): Gospodaru moj, kunem se da ti ne lažem. Mihael: Lažeš mu i ovaj put, lažljivče stari. Lažeš. Ivan: Kojemu od vas dvojice mogu vjerovati? Što je istina, a što laž? Koji od vas dvojice ne laže? Koji govori istinu? Lucifer: Ja govorim istinu. Meni vjeruj. Mihael: Čitav život te je nagovarao na grijeh i lagao ti. Meni vjeruj, jer ja znam da ti i sada laže. Ivan (nakon kratkoga razmišljanja): Odlučio sam. Tebi vjerujem, Luci- fere. Mislim da ovaj put govoriš istinu. Mihael: Ivane, iz njegovih usta nitko nije čuo istinu, nego samo lažna neispunjena obećanja. Ne vjeruj mu. Prevarit će te. Lucifer: Ušuti Mihaele. Gospodaru, potpiši i tvoja će te žena doma dočekati živa i zdrava. Ivan: Daj mi taj nožić. (Lucifer mu da nož. On prereže lijevi dlan i vrati mu nožić.) Daj mi pero. (Da mu pero. On ga umoči u šaku.) Digni ugovor ispred mene da mogu potpisati. (Lucifer ispred njega otvori ugovor.) Mihael: Ivane, još jednom dobro razmisli, prije nego staviš svoj krvavi potpis na ugovor i prodaš mu svoju dušu. Ivan: Popisat ću i dati mu svoju dušu, samo da mi se moja mrtva žena vrati. Lucifer: Gospodaru, potpiši dok nije kasno. Na ugovoru mora biti tvoja svježa krv da bi ugovor bio pravovaljan. Ivan potpiše i vrati pero Luciferu koji se smije. Lucifer: Hahahahahaha… Jadniče! Jadniče! Potpisao si svoju presudu. Dugo si se opirao, ali sam te na kraju uspio prevariti. Hahaha. Tvoja duša je moja i ide sa mnom u pakao. Hahaha… Ivan: A moja žena? A moja žena? Gdje je moja žena? Obećao si mi da ćeš ju vratiti među žive. Zar si mi i sada lagao, a zakleo si se da govoriš istinu? Lucifer: Istina… Ja mrzim istinu. Čovječe, ja sam najveći lažov na svijetu. Da. Ja sam ti lagao, a Mihael je govorio istinu. Tvoja žena doma slatko spava. Obećao sam ti da ćete do tvoje smrti sretno ži- 128 OSVIT 105–106

vjeti i obećanje ću ti ispuniti. Bijedni stvore, tvoj jadan život ovog trenutka ide prema kraju, a svojim krvavim potpisom meni si prodao dušu svoju. Hahaha… Ivan: Bože moj! Bože moj, što sam to učinio? Što sam to učinio? Kako sam mogao povjerovati najvećem lažljivcu na svijetu, koji me je ovdje dva puta prevario? Zašto sam mu prodao dušu svoju? Jao meni, jao meni grješniku! Lucifer: Točno tako, jao tebi. Uđi prijateljice moja i uzmi ovom jad- niku život. (Polako dolazi bijela spodoba. Smrt. Na ramenu nosi kosu.) Hahaha. Ugasi njegova svijeću života, da ja uzmem dušu njegovu. Hahaha. Ivan (klekne pred Mihaela): Mihaele! Mihaele! Molim te ne daj da me Lucifer odvede u pakao, gdje je plač i škrgut zubima. Kajem se za sve svoje grijehe koje sam učinio do dana današnjega. Dajem ti obe- ćanje da ću od sada biti drugi čovjek. Molim te! Molim te spasi dušu moju! Lucifer: Jadniče! Ni Mihael ne može poništiti ovaj ugovor koji si potpisao vlastitom krvlju. Prijateljice moja, dovrši svoj posao i oduzmi ovom grješniku život, da duša njegova uđe u moje kraljevstvo. (Spo- doba digne kosu iznad Ivana koji kleči.) Ivan: Mihaele, iskreno se kajem, iskreno želim promijeniti svoj život! Lucifer: Ovo je tvoj kraj, jadniče. Tvoja duša je moja. Ha, ha, ha… Mihael: Još nije kasno za spas duše ovog čovjeka koji se iskreno pokajao. (Baci pepeo na ugovor, a Lucifer ga ispusti iz ruku.) Ja poništa- vam ovaj ugovor. On je ništavan. Duša ovog čovjeka ne ide u pakao. Lucifer: Mihaele! Nemaš prava poništiti ugovor! Mihael: Imam. Njegovo iskreno kajanje za sve grijehe i molitve njegove žene izmolile su milost spasenja duše njegove. Otpadniče. Vrati se u pakao gdje ti je i mjesto. Baci pepeo na Lucifera. Nastane tama i grmljavina. Ivan padne na pod, a Lucifer, Mihael i Smrt odu. Svira glazba koja simbolizira pobjedu dobra nad zlom. Pali se svjetlo i ulazi Bog. Dođe do Ivana i zove ga. Bog: Ivane, ustani, ustani. DRAMA 129

Ivan (polako ošamućeno dolazi k sebi i diže se): Jao meni. Jao meni, što se to sa mnom dogodilo? Gdje se sada nalazim? Bog: Nalaziš se na raskrižju gdje smo se prvi put sreli. Ivane, vrijeme je da se vratiš kući. Ivan: Sve mi se čini da sam sanjao tog Lucifera i Mihaela. Bog: Nisi sanjao. Sve je bilo istinito i stvarno. Ivan: Ne mogu vjerovati. Pa Vi ste mi rekli što će se dogoditi. Tri izbora. Bog: Da, rekao sam ti da ćeš imati tri kušnje, i sam odrediti put svojega budućega života Ivan: Gospodine, ako ste sve to znali onda znate i je li moja žena živa ili je umrla. Bog: Živa je tvoja žena, kako ti je Mihael rekao, ali ti si povjerovao Luciferu, Ivane. Ivan: Hvala Bogu. Bog (nasmiješi se): Ovo dobro zapamti. Lucifer će te i dalje do smrti nagovarati na grijeh, ali ti pazi. Nadam se da si večeras naučio pre- poznavati njegove zamke. Ivan: Obećao sam Mihaelu, a sada mogu i Vama, da više nikada ne ću popustiti Luciferu. Što god on meni nudio ne ću griješiti. Molim vas, recite, tko ste Vi? Bog: Ja sam, Početak svega i Svršetak svega. Ivan: Da budem iskren, gospodine, ja Vas ne razumijem. Bog (daje mu pištolj): Vraćam ti tvoj pištolj jer znam da ne ćeš više nikada dići ruku na sebe. Pođi kući, razmisli o mojim riječima i sjetit ćeš se tko sam ja. Žena te očekuje s veselom vijesti: banka je reprogramirala tvoje dugove. Ivan: O, Bože! Je li to istina? Bog (nasmiješi se): Kako je tebi teško povjerovati u istinu! Kažem ti, od sutra tvoje firme normalno posluju. Ivan: Vjeruje Vam. Uistinu si Ti onaj koji jesi. Bog: Ivane, idi u miru. 130 OSVIT 105–106

Ivan: Idem, Gospodine. Kada dođem kući, najprije ću priznati svojoj ženi da sam joj bio nevjeran i moliti ju za oprost. Obećat ću joj da više nikad ne ću pogledati tuđu ženu i da ću joj od sada biti vjeran i poslušan muž. A sutra ću vratiti dvostruko svima koje sam prevario, svim svojim radnicima isplaćivati poštene plaće. Ne ću varati ni dr- žavu, plaćat ću uredno porez. Bog: Laku noć, Ivane. Ivan: Hvala ti, Gospodine, što nisi od mene odustao i što si poslao Mi- haela da spasi dušu moju. Laku noć, Gospodine. Odu svaki na svoju stranu.

KRAJ DRAMA 131

Stjepan Škvorc rođen je 15. kolovoza 1953. u Belici, Međimur- ska županija, gdje i živi. Piše od 1983., napisao je šezdesetak dramskih tekstova i najizvođeniji je suvremeni međimurski pisac. U početku ga je igrala dramska skupina iz Belice, ali su ga kasnije igrale skupine po Međimurju, Zagorju i Podravini, jer je pisao dominantno na kajkavskom narječju, iako od 2015. piše i na štokavskom. Njegovi su tekstovi toliko popularni da vrlo često na KAMU (Festi- val međimurskoga kazališnoga stvaralaštva koji se svake godine odi- grava u Prelogu) njegove tekstove izvodi nekoliko skupina (npr. 2016. bilo je pet skupina koje su igrale njegove drame: Coparnice, Lažljivka, Lijepe naše marke, Radio emisija, Uvozni zet). Piše u širokom rasponu žanrova od komedija do drama, iako uvijek afirmira osnovne ljudske vrijednosti (ljubav, poštenje, prijateljstvo, obitelj, vjera) i pokazuje mogućnost rješavanja problema. Iako se dominantno bavi suvremenim životom pokriva širok tematski raspon uz nekoliko krugova: narodna vjerovanja i običaji kroz napete događaje u selu (Coparnice, 1997.; Japini zapisi, 2007.; Babe tračerice, 1998.), obiteljski važni događaji – ženidba, starost, nasljedstvo – koji izazivaju uzbuđenje (Ivek i Micika, 1989.; Ljubav, mržnja, pohlepa, 1996.; Proslava, 2003./2013.; Meja, 2008.; Roštiljada, 2008.; Radio emisija, 2015.; Uvozni zet, 2016.). Dotiče se i vrlo ozbiljnih problema poput pijanstva u obitelji (Što je pijan?, 1988.; Vinski pajdaši, 1996.; Pekel v hiži, 2015.) ili traumama branitelja (Za domovinu, 2015.), kao i posljednjih stvari (Svijeća života, 2004.; Pred vratima, 2006.; Na smrtnoj postelji, 1995.; Slučajni susret, 2009.; Na raskrižju, 2015.). I najnovije drame govore o suvremenim problemima s kojima se pisci rijetko suo- čavaju, kao npr. kako preboljeti smrt supruge (Nikad nije kasno, 2016.), a naročito su uspješne drame o problemima starijih ljudi kao npr. kako se nositi s kasnom trudnoćom (Vesela novost, 2017.) ili ponovnom uda- jom (Iznenađenje, 2018.) Piše su iz realističke poetike, svi su likovi prepoznatljivi i živi pred nama na sceni, a radnja drži gledatelje/čitatelje u napetosti. Okušao se i u alegorijskim dramama poput uspješna suvremena moraliteta Na ra- skrižju, 2015. 132 OSVIT 105–106

S njegovim tekstovima brojne su kazališne skupine na regionalnim festivalima selektirane za nacionalni festival Hrvatskoga sabora kulture (FHKA): Na samrtni posteli, 1995. (nagrada za najbolju mušku ulogu); Optuženik, 2002.; Proslava 2003. i Meja, 2008. (nagrada za očuvanje nacionalne baštine i pohvala ulozi Miške), itd… Ulogama u njegovim predstavama glumci i glumice osvojili su desetak nagrada za najbolje glavne i sporedne uloge na županijskom festivalu KAM. Godine 2018. dobio je Zlatnu plaketu „Grb općine Belica“ za očuvanje baštine, tradi- cijske kulture i narodnih običaja – Dramsko stvaralaštvo. Tekstovi su mu osvojili brojne nagrade za najbolji tekst: 1. Ljubav, mržnja, pohlepa – 2012., KAM Prelog, nagrada za najbolji tekst 2. Pekel v hiži – 2015., nagrada za najbolji tekst „Kalman Mesarić“, Hrvatskoga sabora kulture 3. Za domovinu – 2015., nagrada za najbolji tekst na anonimnom natječaju Hrvatskoga sabora kulture i Ministarstva kulture; 2018. FKAH Vodice, nagrada za najbolji tekst 4. Na raskrižju – nagrada na natječaju Pasionske baštine za književ- nost 2016.; objavljeno u časopisu „Republika“ 4/2016., str. 42. – 53. (u temi broja „Lirika Velikog Petka“); 2018. Županijska smotra kazališnih amatera Koprivničko-križevačke županije, nagrada za najbolji tekst 5. Vesela novost – 2017. KAM Prelog, nagrada za najbolji tekst 6. Nikad ne reci nikad, objavljeno u časopisu „Republika“ 7-8/2020., str. 149. – 168. (u temi dvobroja „Suvremena hrvatska drama“ u izboru Sanja Nikčević). PRIJEVODI OSVIT133

Snežana STOJČEVSKA

Majkovina Genetika mojoj baki N. sve ono što se prenosi po ženskoj liniji mojoj nećakinji N. generacijama crno-bijele fotografije Geni su božanstveni recepti, začini ushićujem se njihovom preciznošću tajni načini svakoga puta kada pogledam svoju zlatni nakit nećakinju crvene perine kao da gledam sebe u ogledalu prošlosti. trice i sitnice Ne mogu se ljutiti na nju, boja očiju i ten imam osjećaj kao da se ljutim na sebe, životni zen malu. životna radost i vijek obiteljska povijest i tijek Ne mogu ne biti draga prema svojoj baki. emotivna putanja Lijepa si, kažem joj u hodu i dajem joj ranjivost i moć poljubac u obraz. etika i genetika. Budalice jedna, stara sam – kaže mi i smiješi se istim zelenim očima ispod bora. Ne mogu ne primijetiti sličnost kao da gledam sebe u ogledalu budućnosti. 134 OSVIT 105–106

Razlike

Svakoga jutra s majkom se susrećem s istim temperaturnim razlikama. Ona uporno otvara sva vrata i prozore, a ja vičem na nju, sve ih zatvaram i palim grijalicu.

Pitam se hoću li jednoga dana, kada je više ne bude, i ja otvarati sva vrata i prozore da si ugrijem dušu.

Prepjevala: Maja Mastnak-Car

Snežana Stojčevska (Skopje, 1980.) diplomirala je na Institutu za pedagogiju pri Filozofskom fakultetu u Skopju. Prvu poetsku knjigu Šećer po podu (Шеќер по подот) je objavila 2012. u izdanju ILI ILI, kao dio edicije Rusalke, u kojoj se javlja kao urednica. Pod nulom (Под нулата) je njezino drugo djelo, za koje je dobila nagradu „Beli Mugri“1 za 2013. godinu, koju dodjeljuje Dom kulture Kočo Racin, Skopje. Treću poetsku knjigu Modre fantazije (Модри фантазии) objavljuje 2015. u nakladničkoj kući Templum. Trebalo bi biti lako (Треба да е лесно) objavljena je u svibnju 2017., u nakladničkoj kući Antolog. Njezina najnovija knjiga Ќе се завијам во песни objavljena je krajem 2019. u nakladničkoj kući MI-AN. Zastupljena je u nekoliko antologija mlade makedonske poezije. Na XV. Međunarodnom književnom susretu u Velenju, Slovenija, nastupa 2016., gdje je zastupljena u antologiji na slovenskom jeziku Antologija festivala izvorne europske i pjesme u prijevodu 21. stoljeća. Nastupala je na nekoliko poetskih festivala u domovini i inozemstvu. Uređuje Savremenost, časopis za književnost.

1 Beli Mugri je nagrada koja se dodjeljuje na godišnjoj bazi najboljem mladom pjesniku do trideset i pet godina, a dodjeljuje se u čast makedonskom pjesniku Koči Racinu, autoru istoimene zbirke pjesama – prve zbirke objavljene na makedonskom jeziku 1939. g. u Samoboru (op. prev.). PRIJEVODI 135

Sašo OGNENOVSKI

Zamršeni putevi Drvored

Ne možemo zakoračiti I trčimo krvavih stopala, A da se povremeno ne okrenemo unatrag. Od trnja, od očaja, od nevere, Dah nam miriše na povijest I prebacujemo zvuke sa cvrčaka, A pogled nas vodi k S jednog na drugo uho Bajatoj krizmi. Prestižemo se s tugom Naslanjamo se na nadu Ako pružimo ruku, I svi smo sami, mada zajedno. Pobjeći će nam horizont. Ako okrenemo leđa Drveće se potpire na Sustići će nas loša kletva. Sunčeve zrake Ako se uvijemo kao zmije I izmamljuje jutro Zagušit ćemo si Da je sve gotovo, Jedinu jeku u damarima. Da je uskrs prošao Kao pomilovan trenutak Kao Božji uzdah, Kao jedini izbor.

Iz daljine nam zasljepljuje pogled Zlatno tele.

Prijevod: Sašo Ognenovski

Sašo Ognenovski (1964.) je makedonski pisac, prevoditelj i komunikolog. Završio je Fakultet dramskih umetnosti u Skoplju gdje je magistrirao i doktorirao iz oblasti Komunikologije i medija. Autor je pet pjesničkih zbirka: Lavina (1995.), Plodovi pakla (2014.), Pustinjski cvijet (2015.), Šuma (2018.) i Mijenjanje prošlosti (2019.); četiri kazališna komada za djecu, dva za odrasle i dva romana: Sivi ploštad (2019.) i Turneja (2020.). Prevođen je na srpski, slovenski, arapski, uzbečki i albanski jezik. Uređuje književni časopis Književni elementi. Živi i radi u Bitolju. 136 OSVIT 105–106

Pavlina ATANASOVA

*** Jedno

Kad Otkad sam izgubila to što sam voljela noć na svim staklima svijeta u iscrtalo se inje. pjesmi prenoći Tad se djetinjstvo probilo kroz ornamente Pjesma i dugo gledanje kristala uvijek postalo je podnošljivije. ista je Prijevod: Lazo Atanasov Mjesečev trepet na vodi

Pjesma moru Glenu Guldu

Da bi čuo pjesmu mora pronađi zvuk rijeke ponornice.

Pavlina Atanasova (Štip, 1993.) diplomirala je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta Goce Delčev u Štipu. Piše poeziju i kratke priče. Zastupljena je u izboru poezije „Metrički karavan“ za 2019. g. u izdanju Biblioteke „Goce Delčev“. Pjesme i priče su joj objavljeni i u nekoliko periodičnih časopisa. Veliki zagrljaj (Големата прегратка) prva joj je zbirka poezije. DJEČJA KNJIŽEVNOSTDJEČJA KNJIŽEVNOST OSVIT137

Fabijan LOVRIĆ

Majka

Majka ima četvere oči kada se ja igram, volim njezinu privući pažnju, gleda me i kad sam sam.

Ona zna što je nestašno dijete i za tren je na lošem putu, zato me nigdje ne pušta samog, čak nit na sigurnu rutu.

Majka sve vidi i sve zna, što je najbolje za njezino dijete, zato čuvajmo majke; valjda me razumijete.

Majka je ona kojoj nije dosadno ponoviti više puta, a dijete ko dijete, može da zaluta.

Majka najbolje čuva djecu i izvan kuće, moja sestra postat će majka; ali od majke sve sestre, uče. 138 OSVIT 105–106

Miljenka KOŠTRO

Zima

Gdje li je zima gnijezdo svila Gdje se skrila, gdje li snila U mom dvorištu nema zime Ili je, možda, promijenila ime

Rekoše, gore, na sjeveru je bila Gdje hladan zrak dah ledi I vjetrovi lete na stotinu krila A sada na ledenom moru sjedi

Umorna je i blijeda I noge su joj teške Jugu joj se ne da S vjetrom, pješke A san joj je bio Afriku ohladiti I pljesak zaraditi

Možda drugi put i krene Kada odmori noge ledene DJEČJA KNJIŽEVNOST 139

Marisstella OCTEK

Zaboravna zu-zu-zujalica pčela

U cvjetnom vrtu zujalice zuje čak i zelenog guštera Što se dogodilo što je još zazujalo s modrom glavom nalik mjesečevoj tuzi jesu dobro zu-zu-zujajući čule jer nikad ne znaš ispod tijela gipkog trupa „Traži se zu-zu jedna žuta pruga mala sniva ili gmiže po mekoj žutoj pruzi što mi je svaki haljetak resiti znala i uz vaš bi dobro pristajala a zatim je kod maslačka nježno stala možda je tu zastala i uzdahnuvši i uz vas se priljubila zu-zu zujavo rekla: ili žutom zrakom sjala!“ „Tu si, žućko, moja meka mala!“

Zu-zu zazujala je pčelica Zar nitko od zu-zujalica nevidje sve je pitala svima isto vikala maslačak se zažutio svakog tko se žutio i tko je zujno zujio preko svake slikarske mjere u pčelicu zazujavši zazurio... zbog jedne male žute pruge zlatne zaboravne pčele zažarenu osu užurbanog bumbara treptavog kolibrića ptičicu zlatnog perja i svako jaje u gnijezdu kojega je dobra koka snijela 140 OSVIT 105–106

Šašavi dan

Danas je psu jako loš dan Ugleda mačku susjedić miš Mačka se čudi ali ona ga otjera riječima Iš Iš zar je ovo san: Miš se uvrijedi od javne sramote stade na dvije zadnje noge u priči mijaukne u inat bez svjetskih čuda bez ikakve ljepote ali pas produži – i ode i naduto, tašto stade cikati vrani na uši: Ovo je nova mačja glava što vranu razljuti zna – kad pas laje i kljunom ga sruši selo je hrani – jer ne spava zato je vidjevši Dotrči konjić smiriti zbrku ljubimca zeca ali mačka ga počkalji pseći potrčala za njim: još dok je bio u trku: prijeteći, strašno iznenađen zarže i zatrese glavu nek svi čuju kako cvili ali padom u blato zaobiđe slavu – cvili i jeca – Zaboravila mačka da je danas pas Taj čas se pobunila kad je ogladnjela susjedica vrana zamjauče u sav glas i stala zečici graktati A što prije nisi mijaukala mačje: nek se kandžama brani sama: sad zečić šćućuren plače jer sve što vidi je šašava priča gizdava skviči u mačjoj glavi cvijuće mišić bez ikakva pokrića konjić rže a vrana grakće li grakće

Naiđe gizdava Maca Mica ljupka i nježna obasjana lica predući reče Mijauuuu Dosta je hira daj nam mira ružno je biti hirovit i mrk: što razjari mačku u ulozi psa i iščupa joj brk a Mica pobježe u vrištavi trk DJEČJA KNJIŽEVNOST 141

Akrobatska indoindijanska

Ja se zovom Muhodžer Ja sa zovem Čoksić Drobilica Čokolade Ja se zovem Dimga Zamga Ja se zovem Uči mi se Sutra Hunga Runga Ja se zovem Od Škole mi se lijeno Ganga Sanga ljenčari, zijeva Ja se zovem Zujalica u Zemlji slastica i rolade Ja se zovem Malkice Munga a Malkice Manga Ja se zovem Šašavko Razmaženko Maza cijele rodbine svoje Ja se zovem Muhodžer Ja se zovem Debeli Mršavko Ja se zovem Boliglava Poglavica svega što igru mašta Ja se zovem Rukomat zabavlja igrom i igru snuje Ja se zovem Poglavica Mozak koji uvijek spava Hajde reci od ove te pjesme Pleme mi je Zrikavi Krivonogi vrti moja slava Domorodac od hipnoze mojih riječi Pleme mi je Krdo Duhova Konja zujiš Pleme mi je Kuma Kuna Zlatica drijemaš Pleme mi je Nečujan Tutanj Bizona kao pravi čitač Boliglava Pleme mi je Zvečkasta Duda Slinavog Jer čim ovo čitaš Slona TI SI Mozak koji uvijek spava

Ja sa zovem Stoj na glavi Ja se zovem Bubač Buba koja akrobatski skače Ja sam Puž – Trkač koji zbog sporosti tek zasuzi – a da nikada ne plače aAFORIZMIforizmi OSVIT143

Danko IVŠINOVIĆ

Epigrami

Standard Prava Živim Znao sam pristojno. da je prava. Jedem Legla mi je, triput kao prva kava. dnevno. Nismo, ali jesmo EU Nismo još stekli Ima jedna imunitet krda, zemlja mala ali smo stekli ne ću reći koja, mentalitet stada. sve je više tuđa, a sve manje moja. Sto posto Vlasnici Gospari 51 posto, Treba li češće lopovi su mijenjati vlast? sto posto. Pitajte gospare, demokrate stare! Zbilja Srećom čovjeka, Status quo još uvijek možemo Stanje je ovako pronaći sa svijećom. jer se sve radi ovako nekako. 144 OSVIT 105–106

Svoj Bez riječi Ma treba Sve što sam biti svoj, imao reći, pa makar znaju oni i ne bio što su ostali sav svoj. bez riječi.

Aforizmi

Pozdrav pravnoj državi, gdje god se krila! Na Banovinu pristiže pomoć u hrani i lijekovima protiv trovanja hranom. Ova drugarska kritika neka ostane među nama. Gospodo! Zima je kasnila, ali su računi za struju stizali na vrijeme. Koalicije su mostovi koji spajaju Jude. Psi laju na pun Mjesec, a puk na kraj mjeseca. Bože, komu mi sve vjerujemo, ne možeš vjerovat! WC koji ne smrdi, na COVID miriše. Ako si u banani, ne mora to znati baš svaki majmun. Svinje nam stalno vade mast. Ako si miran kao janje, ošišat će te kao ovcu. Svatko se češe gdje ga svrbi, a očeše o što može. Opasno je koristiti Viagru ako ti je slabo srce, a ako nije i ne treba ti. Jebeš francuski ležaj, ako nemaš na što leći. Kad se premijer i predsjednik glože, to ni pas s maslom polizati ne može! Prestat ću pisati, čim me pročitate! AFORIZMI 145

Ivan BRADVICA

Osmislice

Aforizam Malo reći, puno kazati.

Budućnost Budućnost je traženje sebe u sebi preko drugih. *** Samo što Sunce, Zemlja i Ljubav daje u budućnosti opstaje.

Danost Da nema bedastih pametni ne bi dolazili do izražaja.

Govor Tko puno govori, malo zna, a tko puno zna, malo govori.

Istina Istina je, laže se.

Mamac Gladni samac lako proguta mamac. 146 OSVIT 105–106

Teška vremena Teška vremena čine teški nepodnošljivi ljudi zločeste ćudi.

Vaganje Trajno vaganje je vaganje riječi. zznanstvenonanstveno ppodručjeodručje OSVIT147

Sonja JURIĆ UDK 821.163.42.09 Gudelj P.

PJESNIŠTVO PETRA GUDELJA

Sažetak: U radu je predstavljen književni opus Petra Gudelja, hrvatskoga pjesnika, urednika, nakladnika i antologičara. Istaknute su bitne stilske, tematske i sadržajne značajke njegova pjesničkoga opusa koji na polju hrvatske književnosti egzistira kao odvojena, samostalna cjelina. Pred čitatelja je također podastrta njegova pripadnost tradiciji naroda iz kojega je potekao, poetski univerzum smješten u mediteranski i krški krajolik sa svim njegovim karakteristikama te poetska matrica koja obiluje biblijskim i mitološkim reminiscencijama, povijesnim i društvenim zbivanjima, egzistencijalističkim i nadrealističkim motivima u književnom stvaranju.

Ključne riječi: poetika, poetska obilježja, povijest, Imota, imotski kraj, mitologija, egzistencijalistički i ekspresionistički elementi, intertekstu- alnost (biblijske reminiscencije).

Uvod

Petar Gudelj se u književnosti javio zbirkom pjesama Ruke, suze i čempresi (Sarajevo, 1956.) kojom je utemeljio svoju poetsku paradi- gmu, a ona se nije mijenjala ni u sljedećih dvadesetak knjiga koje je objelodanio do sada. Pisati o njegovu pjesničkom opusu velik je i spe- cifičan izazov; to je poetski izričaj koji tematski objedinjuje: Mediteran, Gudeljov krški zavičaj, Biokovo, Velebit, Dinaru, Živogošće, Mljet, Brač i otoke… te šaroliku floru i faunu istoga podneblja: vrijesak, ka- dulju, čemeriku, maslačke, perunike (irise), jaglace, bajame, masline, kupine, naranče, divlje jabuke i divlje kruške; u njegovim pjesmama prisutan je motiv vuka, jastreba, topota kobila i mazgā, lepeta krila go- 148 OSVIT 105–106 lubica, lastavica i galebova, siktanje poskoka i zmija. Pored navedenih toponima i biljnih i životinjskih vrsta tipičnih za taj krajolik, Gudelj u svoju poetsku zbilju unosi biblijske i mitološke reminiscencije, oživlja- va mitologiju Helade, Odisejevih lutanja (do povratka u Itaku), nektar i ambroziju. Poetski je ‘zadojen dionizijskim užitcima’, ‘naoružan’ hek- sametrima, ali i desetercima kao kanonom usmene epske pjesme naroda iz kojega je potekao. Nakon spomenute prve knjige pjesama, Petar Gudelj odlazi u Beo- grad gdje na Filozofskom fakultetu diplomira komparativnu književ- nost i ostaje živjeti i književno stvarati do 1991., do raspada Jugosla- vije. Tada se vraća u svoj krški zavičaj, u Bašku Vodu gdje i danas živi. Nastavlja književno stvarati po istoj poetskoj matrici, slijedeći tematski, stilski i sadržajno svoj utemeljen i prepoznatljiv književni stil. Istovremeno uronjen u svoj hrvatski jezik i svoju hrvatsku povijest, u usmenu i pisanu riječ od začinjavaca, preko Marulića i Držića, do Zo- ranića i Hektorovića; od Baščanske ploče, bugarštica, Kačića Miošića do Kranjčevića, Ujevića, Šimića i Vuletića, Gudelj ‘glagolja’ o povijesti svoga naroda, o svojoj zemlji krvi i meda koja je vječito na udarima grada, gromova i vjetrova, koja se uvijek i iznova diže iz pepela. U svojim pjesmama on diže glas i prosvjeduje uime Jana Palacha i nado- lazeće ratne kataklizme (Europa na tenku), on diže glas protiv gulaga, krika, vatre i krvi u bratoubilačkom ratu. Ipak, ostaje vjeran svojoj Imoti, svojoj Itaki, kojoj se uvijek rado vraća, nošen olujama i munjama, na guvna, nad jame, na izvorske vode, na vrulje, nad ponore i ponornice, ispod istoga neba, istih zvijezda gdje je nekada kao dječak sanjao o novom i boljem svijetu. Baš tu, u doci- ma, među jarcima, kraj vukova, poskoka i divljih krušaka, u traganju za iskonom i onim atavističkim, kreirao je Gudelj novi univerzum na svoj poseban demijurški način, poput Borgesa (Aleph), ne osvrćući se pritom na apsurdnost ni na ništavnost svijeta i civilizacije u kojoj živi suvremeni čovjek. Iako je po godinama i po početcima književnoga stvaranja bio pripadnik generacije krugovaša, nikada se nije tematski ni sadržajno vezao uz tu plejadu pjesnika u hrvatskoj književnosti. Njego- va poetička paradigma znatno se razlikuje od njegovih suvremenika i upravo ona temom je ovoga rada. znanstveno područje 149

Razdoblje druge moderne u hrvatskoj književnosti

Razdoblje druge moderne u hrvatskoj književnosti odnosi se na književno stvaranje u razdoblju od 1952. do 1969. godine. Umjetnost je, kao i književnost, uvijek bila odraz stanja na društveno-političkoj i socijalnoj sceni; tako je i bilo pedesetih godina 20. stoljeća na po- dručju bivše Jugoslavije. Nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine dolazi do zategnutih odnosa između Rusije i Jugoslavije, odnosno dvije ključne političke figure Staljina i Tita, što izaziva progone Staljinovih sljedbenika, torture, privođenja te zatvaranje disidenata na Goli otok, mahom intelektualaca i književnika. Na književnoj sceni dolazi do oslobađanja od stega socijalističkoga realizma koji je bio puko stvaranje književnosti u duhu narodnooslo- bodilačke borbe i socijalističke i boljševičke ideologije. Na Drugom kongresu književnika Jugoslavije u Zagrebu 1949. Petar Šegedin istupa s referatom O našoj kritici u kojem otvoreno govori o procesu desta- ljinizacije, utilitarizacije i pragmatizma na polju hrvatske književnosti. Započinje borba za slobodu umjetničkoga izraza i za nesputanost kritič- koga i estetskoga vrjednovanja književnosti. Na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani 1952. Miroslav Krleža svojim referatom o smislu umjetnosti „ističe individualni talent kao temeljnu pretpostavku za ostvarenje dobrog um- jetničkog djela. Samo u slučaju kad se u jednoj ličnosti nađu u idealnom odnosu talent (odnosno ukus za estetsko) i potpuno srastanje sa suvremenim društveno-političkim trenutkom, javit će se i značajno, cjelovito i snažno umjetničko ostvarenje.“ (Šicel, 1997: 204). Nakon ovih prijelomnih trenutaka na hrvatskoj književnoj sceni, naraštaj književnika rođenih od 1920. do 1932. okuplja se oko časo- pisa Krugovi koji je pokrenut 1952. (po njem su književnici i prozvani krugovašima). Bio je to prvi vidljiv rezultat društvenih promjena koji se izrazio krilaticom Neka bude živost koju je objavio glavni urednik Krugova i književni kritičar Vlatko Pavletić gdje je istaknuo zahtjev za umjetničkim pluralizmom i suživotom proturječja. „Bio je to – kako je to književna povijest usvojila – početak razdoblja pod zajedničkim nazivom druga moderna (1952 – 1970).“ (Šicel, 1997: 204) 150 OSVIT 105–106

Krugovaši afirmiraju duh tolerancije, pravo na razliku i na vlastiti izraz, zalažu se za književnost koja je prostorom traženja, kreacije, eksperimenta, potrage za novim i estetskim te afirmacijom individualnih senzibiliteta. Generaciji krugovaša pripadaju: Nikola Miličević, Slobo- dan Novak, Zvonimir Golob, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Milivoj Slaviček, Miroslav Slavko Mađer, Irena Vrkljan, Vlatko Pavletić, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Čedo Prica, Vesna Krmpotić, Antun Šoljan, ali i malo stariji pjesnici poput Vesne Parun i Jure Kašte- lana. U ovom razdoblju znatan doprinos na polju pisane riječi dao je i Mak Dizdar, te otprije afirmirani pjesnici poput: Tina Ujevića, Nikole Šopa, Dobriše Cesarića, Dragutina Tadijanovića, Šime Vučetića, i drugih. Na polju proze i dramske produkcije istaknuli su se: Ranko Ma- rinković, Vjekoslav Kaleb, Vladan Desnica, Ivan Raos, Mirko Božić i Pero Budak. Časopis Krugovi je nakon pedeset i četiri objavljena sveska prestao izlaziti 1958. godine, izrazivši nakon sedmogodišnjega izlaženja duhovna i estetska traženja novoga hrvatskoga literarnoga naraštaja i ostavivši neizbrisiv trag u doba egzistencijalnih kriza i hladnoratov- ske tjeskobe. Nakon Krugova od 1958. do 1961. objavljivan je časopis Književnik u kojem su svoja poetska načela i uratke nastavljali objavlji- vati autori iz spomenute generacije krugovaša. Izlazili su još i časopisi: Republika, Umjetnost riječi, Forum, Riječka revija, Zadarska revija, Dubrovnik i splitske Mogućnosti (neki od njih i danas izlaze). Godine 1961. u Zagrebu je pokrenut časopis Razlog oko kojega su se okupljali naraštaji druge poslijeratne generacije autora rođenih izme- đu 1934. i 1941., a oni su po imenu svog glasila prozvani razlogovci- ma. Tu generaciju književnika čine: Dubravko Horvatić, Ante Stamać, Danijel Dragojević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić, Zvonimir Majdak, Nikica Petrak, Željko Sabol, Tonko Maroević, te pjesnici iz BiH: Vese- lko Koroman, Anđelko Vuletić, Vladimir Pavlović, Nikola Martić, Ilija Ladin i Vitomir Lukić. Već u prvom broju Razloga objavljeno je kako će ovaj časopis biti „slobodna govornica“ i da će na njoj svaki mladi stvaralac jezikom svoga umjetničkoga traženja svjedočiti bilo društva i vremena u kojem znanstveno područje 151

živi. „Promišljajući društvo i vrijeme u kome žive sadašnji mladi svjesno, programatski potiskuju, a neki i posve zanemaruju emotivnost i sve elemente osobnosti, pa i spontanost umjetničkog čina, ističući želju da se izraze objektivnim, racionalnim pristupom temama koje ih zaoku- pljaju.“ (Jelčić, 2004: 522). Pjesnici krugovaši bili su pjesnici slikovne, a pjesnici razlogovci pjesnici pojmovne orijentacije, mada se obje kod nekih autor prožimaju i prelamaju. Razlogovci naginju filozofski orijentiranoj poeziji što se na razini jezika očituje kao poezija racionalna govora, metajezičnosti i konceptualnosti. Intelektualna dimenzija u pjesništvu je naglašenija, kao i filozofičnost, što je u poeziji krugovaša već nagovijestio Vlado Gotovac. Nakon ove književne epohe slijedi postmodernizam koji poči- nje sedamdesetih godina 20. stoljeća, a vezan je uz društveno-politička zbivanja oko Hrvatskoga proljeća i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz 1967. godine.

Poetička obilježja Gudeljove poezije

U svojim pjesmama Gudelj1 traga za iskonom, za trenutkom stvaranja svijeta i prvih ljudi, na koncu i svoje domovine pa vješto poseže sto-

1 Petar Gudelj rodio se 29. rujna 1933. godine u Podosoju, Općina Imotski. Četiri razreda niže osnovne škole završio je u Podosoju, a četiri više u Imot- skom. Prve dvije godine učiteljske škole pohađao je u Šibeniku, a preostale je završio u Mostaru 1954. godine. Školovanje je nastavio na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je diplomirao komparativnu književnost 1959. godine. Radio je kao novinar urednik kulturne rubrike u Borbi, zatim kao urednik u nakladničkim poduzećima (dugogodišnji urednik u Nolitu). Pri- redio je čitanke za osnovnu školu od petoga do osmoga razreda koje su u Srbiji bile u uporabi dvadesetak godina. Objavio je sljedeće knjige: Ruke, suze i čempresi, pjesme, Sarajevo, 1956., Isus je sam, pjesme, Kruševac, 1961., Pas, psa, psu, pjesme, Beograd, 1967., Suhozidina, pjesme, Beo- grad, 1974., Tropi. Počela, pjesme, Beograd, 1976., Štit, poema, Mostar, 1979., Ilirika, pjesme, Beograd, 1980., Vrulja, pjesme, Beograd, 1982., Mit i med, pjesme, Beograd, 1982., Osmoliš, pjesme, Beograd, 1982., Vlkoe, 152 OSVIT 105–106 ljećima unazad do grčke i rimske mitologije, do starozavjetnih tekstova o nastajanju svijeta; Bog je zemlju stvorio za šest dana i sedmi odredio za odmor. U pjesmi Bože, što si Hrvatsku Gudelj u šest strofa, distiha, opjevava stvaranje Hrvatske, vješto sublimira biblijske motive s krškim zavičajem njegove Imote i Jadranskoga mora. On artikulira jedan novi svijet u kojem dominiraju motivi: Bog, Hrvatska, more, nebo, zvijezde, otoci, krš, zmije, jame, jata, golubice, munje, zvijezde, poskoci, gore, vode, ime. Glavni motiv koji povezuje sve ostale u jednu cjelinu jest Hrvatska. Lirski subjekt se obraća Bogu, stvoritelju, diveći se zemlji koju je stvorio, njezinoj prirodi, zvjezdanu nebu, moru i otocima, krš- kim jamama i poskocima, svjetlosti munja koje sijevaju i tako Gudelj piše odu domovini. On spaja mitsko, povijesno, geografsko i arhetipsko, zahvaljujući za prekrasne krajolike i zmije, ponavljajući sintagmu ‘što si’ kao lajtmotiv u vidu opetovanja. Tu anaforu prate glagoli: oblio, osuo, poslao, obasjao, stvorio, izgovorio, koji uprizoruju trenutak stvaranja, izgovaranja njezina imena.

Bože, što si Hrvatsku2: Bože, što si Hrvatsku / oblio nebom i morem. // Što si je osuo zvijezdama / i otocima. // Što si u njezin krš / poslao vojsku zmija. // Obasjao njezine jame / jatima golubica i munja. // Mene

poema, Beograd, 1983., Ilirika, izabrane pjesme na slovenskom, Ljublja- na, 1984., Hesperidske jabuke, poema, Beograd, 1986., Europa na tenku, poema, Beograd, 1987., Vuk u novinama, izabrane pjesme, Zagreb, 1988., Moja Imota, nebo, zemlja, ljudi, pjesnička proza, Zagreb, 1991., Golubice nad jamama, I – III, sabrane pjesme, Split, 1993., Put u Imotu, pjesnička proza, Baška Voda, 1996., Hrvatska Odiseja, Baška Voda, 1999., Po zraku i po vodi, pjesme, Baška Voda, 2002., Pelazg na mazgi, izabrane pjesme, Školska knjiga, Zagreb, 2004., Zmija mladoženja, pjesme i pjesničke proze, Baška Voda, 2008., Duša tilu, pjesme, VBZ, Zagreb, 2010. Godine 2010. dobitnikom je nagrade „Goranov vijenac“ za cjelokupno životno djelo, a 2014. nagrađen je plaketom „Dobrojutro, more“ na pjesničkim susretima u Podstrani, Split. Živi i književno stvara u Baškoj gdje ima nakladničku kuću „Sveti Jure“. 2 Petar Gudelj: Pelazg na mazgi, Izabrane pjesme, Školska knjiga, Zagreb, 2004., str. 248. znanstveno područje 153 stvorio među otocima, / munjama, zvijezdama i poskocima. // Što si joj nad gorama i vodama / izgovorio ime. Komiža, 23. rujna 1979.

Aludirajući na snagu i moć Svevišnjega, nastavlja Gudelj pjesmom Nije skovao zvono. „Isusov se arhetip neprestano ponavlja u vremenu, u Gudeljovoj poeziji; njegov život i djelo prisutni su među ljudima kao i njegova presveta muka i smrt na križu“ (Stojić, 2010: 218). Gudelj se obraća upravo ljudima i implicira na činjenicu da Bog nije materijalan niti je samo u crkvama i ispod teških zvona; on je sveprisu- tan i kroz taj panteizam smješta ga na otvorenom olujnom moru. Ako po Anti Stamaću hrvatsko pjesništvo dijelimo na slikovno (krugovaši) i pojmovno (razlogovci), onda Gudeljovo pjesništvo zasigurno naginje prvomu. Redajući paradokse, kontraste i sinegdohe, koristeći se jadran- skim toponimima, uz mnoštvo biblijskih motiva i reminiscencija, upri- zorio je Gudelj trenutak Božje prisutnosti i snage na otvorenu moru. Gudeljov odnos prema svijetu i životu iskazan je na više mjesta meta- fizičkim motivima s jakom refleksivnošću i sugestivnošću, zgusnuto, psalmično i lapidarno, u svega deset stihova složenih u pet distiha. U njegov pjesnički svijet pun metaforičnosti, implementirana su i njegova ljudska i moralna promišljanja, dileme, te traganje za iskonskim, bo- žanskim, atavističkim, uz dozu „ispovjednoga“ i “dnevničkoga“ (svaka njegova pjesma ima datum i mjesto nastanka).

Nije skovao zvono3: Nije skovao zvono, / skovao samo zvon. // Nije izlio crkvu, / samo biskupski prsten. // Vidi se pred oluju: / zasvijetli iz oblaka. // Između Šipana i Mljeta / čuli zvona, slušali misu. // Pustili vesla, sklopili ruke: / Molili se ribari. Baška Voda, 16. veljače 1992.

Je li Gudeljovo pisanje moranje ili potreba, ili pak ostavljenost u nekom ponoru i bezdanu gdje se u dubokoj samoći osjeća Božja ruka i blizina? Roland Barthes u Fragmentima ljubavnog diskursa na jednom

3 Petar Gudelj: Za njom je koracala maslina, (izbor iz poezije), Društvo pisaca BiH, Sarajevski dani poezije, Sarajevo, 2010., str. 154. 154 OSVIT 105–106 mjestu kaže: „Da si ti ovdje, ja nikad ne bih pisao“. Nije li onda i sami čin pisanja jedna ljudska potreba kako bi se popunile praznine i čežnje u jami bića? U jami samoće u kojoj jedino stih sa svojom metajezičnošću i metaforičnošću ima preobrazbenu moć: „Lirsko se ulijeva. Da bi to ulijevanje bilo uspješno, čitatelj mora biti otvoren. Otvoren je kad mu je duša ugođena kao i duša pjesnikova. Lirska se poezija, dakle, pokazuje umijećem samoće, i čisto ga mogu očuvati samo oni koji su u samoći jednakog raspoloženja“. (Staiger, 1996: 51). Lirika je, prije svega, pjesnikov subjektivni doživljaj, ona nikad nije egzaktna; ona uvijek implicira i polisemantična je. Ona je neposredno pjesnikovo poimanje svijeta i života, čovjeka i njegovih svjetonazora. Po Victoru Hugou (predgovor knjizi Les Contemplations): „U poeziju je iz dana u dan upisivana sudbina jednog života. Je li to život jednog čovjeka? Da, ali isto tako i život drugih ljudi. Nitko od nas nema čast da posjeduje život koji je u njemu. Moj je život vaš, vaš je život moj, vi proživljavate ono što ja proživljavam.“ (Hugo, 2021: 23). Da se zaklju- čiti da poezija nije izraz pjesnikovih nego kolektivnih osjećaja. Upravo to kolektivno je zapisano u sljedećoj Gudeljovoj pjesmi:

Biti kamen. Piti kamen4: Biti kamen. / Piti kamen. // Zaklati kralja / i konja. // Disati konjsku, / Disati kraljevsku krv. // Nad tobom ska- menjena / ilirska epska pjesma. // Uzglavlje ti Cetina: / klupko zmija. // Podnožje ti Neretva / koš jegulja. // Ležiš: / uza te legla noć. // Još miriše tvoje rođenje. / Već miriše tvoja smrt. Baška Voda, ljeto 1976.

U ovoj pjesmi razvidno je Gudeljovo poetsko istraživanje mitologije, povijesti i tradicije smještenih u njegovu geografsko-kulturološkom ambijentu. Lapidaran u stihu, gnomski jak u izričaju, Petar Gudelj „fil- trira svoje kazivanje na tragu antonima eros-thanatos, kao odredbenica za ono Jedno neizrecivo, što ga zapravo svrstava u rijetke mistike kojima ono unutarnje oko služi za sagledavanje i preobražaj vanjskoga svijeta koji će se oblikovan vratiti gdje mu je i mjesto – u ljudski mozak.

4 Petar Gudelj: Pelazg na mazgi, Izabrane pjesme, Školska knjiga, Zagreb, 2004., str. 169. znanstveno područje 155

Dakle, pjesnik sažima, pročišćava i kristalizira svoj govor i semantički i grafostilistički kako bi svoju poetiku učinio konzistentnijom, gušćom, a zapravo piše po jedinom mogućem pjesničkom načelu: manje, a zapravo više…“ (Opačić, 2008: 132). U ovoj pjesmi se redaju motivi: kamen, konj, kralj, krv, epska pjesma, Cetina, Neretva, zmije, jegulje, uzglavlje, podnožje, noć, rođenje, smrt. Kroz epifore, anafore, sinesteziju (piti kamen, disati krv), Gudelj u osam distiha utiskuje sve ono što se uprizorilo između rođenja i smrti. Biti kamen i iznad sebe imati skamenjenu epsku pjesmu; nije li to uklesan i ukresan trag ljudskoga života na stećcima, kojih ima u bezbroj nekropola na potezu od Cetine do Neretve? Nije li na mnogima zabi- lježen motiv prolaznosti života? U ovoj pjesmi oni se posebno zrcale u stihovima: Još miriše tvoje rođenje / Već miriše tvoja smrt. Je li vrijeme izmišljena kategorija ili pak potvrda da grčki bog vremena Khronos ‘jede’ svoju djecu? Ili pak heideggerski rečeno „vrijeme je horizont razumijevanja bitka, bitak je vrijeme“ (Martin Heidegger: Bitak i vrijeme, 1927.). Vrijeme između života i smrti je po njem ap- straktan pojam, metafizička kategorija, a povijest je ona unutarnja, au- tentična ili egzistencijalna povijest, ovladavanje strahom i ništavilom. U ovoj pjesmi primjećuju se natruhe egzistencijalizma, nadrealizma i ekspresionizma što se proteže kroz čitav Gudeljov poetski opus. Ta- kođer prisutan je udio i utjecaj usmene književne tradicije s motivima: kraljeva, konja, ilirska pjesma, epska pjesma, i td. Neke Gudeljove pjesme su kratke i jezgrovite, napisane tek u nekoliko redaka; druge su pak kranjčevićevski duge, što govori o različitim trenutcima stvaranja i pjesnikova nadahnuća. Emil Staiger to jednostavno pojašnjava: „Kad se dogodi sklad između pjesnika i trenutka, nastaje lirska pjesma. I ona traje onoliko koliko je trajao taj sklad“ (Staiger, 1996: 78). Upravo je pred nama jedna kratka pjesma, stala tek u dva distiha: 156 OSVIT 105–106

Kriknuo sam i ustuknuo5: Kriknuo sam i ustuknuo, / ali prekasno. // Već sam se bio rodio / i čelom udario zemlju. Beograd, 8. ožujka 1965.

Motiv krika nije stran u hrvatskoj književnosti. Bio je prisutan u po- etikama svih hrvatskih ekspresionista (Šimića, Krleže, Cesarca, i dr.). Lirski subjekt nagovještava da je krik bio uzaludan i dogodio se prekasno. Već se dogodilo rođenje i nagovijestio se slijed čovjek-kost-prah. Pred tim usudom čovjek ustukne. Čelo je dio glave (pjesnik se izražava sinegdohom, ta riječ, morfonostilem, jače zvuči od riječi glava) i „uda- rac čelom u zemlju, kaldrmu, predstavlja u biti unutrašnju fokalizaciju lirskog subjekta, to je atavističko, čovječno i životinjsko istovremeno“ (Lučić, 2008: 128). Ta vječita tema, taj nepomirljivi antagonizam Erosa i Thanatosa, za- stupljeni su u povijesnoj buci i tišini, u okviru preispitivanja svijesti i savjesti, o čovjekovu udesu zvanu život gdje „znamen i oblik obujmlju- ju viđeno i neviđeno, naslućeno i zbiljsko, jednom intenzivnom emotiv- nom percepcijom zemaljske i božanske datosti, kojom se ispisuje jedna apsolutna knjiga istine o životu i postojanju“ (Opačić, 2008: 132). U Gudeljovoj poeziji protežu se suprotnosti, isprepliću i tvore jedin- stven poetski svijet: i život i smrt, i vječno i prolazno, i jame i golubice, i poskok i med, i božansko i čovječje… svi ti antagonizmi su oksimo- ronske i paradoksalne odrednice Gudeljovih poetskih izleta.

Jan Plamen6: Zapali ga na prvoj strani. // U svoju pjesmu slij / njegovu pjesmu, vatru, / krv. // Među divljim guskama čuj / staročeški njegov, / staronebeski krik. (…) Baška Voda, 1982./83. (odlomak iz ne- dovršene poeme)

Ovo su tri početne strofe nedovršene poeme Jan Plamen. Prva se sastoji od jednoga stiha, a druge dvije od po tri stiha. Glagoli: zapali

5 Petar Gudelj: Pelazg na mazgi, Izabrane pjesme, Školska knjiga, Zagreb, 2004., str. 104. 6 Petar Gudelj: Pelazg na mazgi, Izabrane pjesme, Školska knjiga, Zagreb, 2004., str. 381. znanstveno područje 157

(ga), slij (njegovu pjesmu), čuj (njegov krik), su imperativi koji čitate- lju zapovijedaju da se zamisli nad mladim češkim studentom Janom Pa- lachom koji se 16. siječnja 1969. zapalio usred Praga u znak prosvjeda protiv invazije pet članica Varšavskoga pakta na Čehoslovačku. Tako je postao simbol borbe Čeha i Slovaka za slobodu. Gudelj u svoju pjesmu kao objekte unosi: Jana, pjesmu, vatru, krv i krik. Njegov češki i nebeski krik. Ne samo da se Jan Palach zapalio u dvadeset i prvoj godini života, nego je čehoslovačka tajna policija, bez dopuštenja Palachove obitelji, njegove posmrtne ostatke nakon pet godina ekshumirala i kremirala. Nije ovo bio samo Janov krik, bio je to krik i prosvjed mnogih studenata na Karlovom sveučilištu u Pragu, bio je to krik i prosvjed mnogih pjesnika za slobodu, protiv totalitarnih re- žima. Gudelj u poemi Štit također pjeva o istom studentu: Zapaliti oči./ Zapaliti ruke./ Zapaliti krv.// Biti trešnja./ Jan Palach./ Bajam u cvatu. Prva tri stiha počinju infinitivom zapaliti, a objekti su oči, ruke i krv. Kroz ove tri sinegdohe najavio je Gudelj bajanje (pa i bugarenje) o mladom studentu kojega su zagrlili cvjetovi trešnje i bajama, prvih koji cvjetaju u proljeće. Praško proljeće, hrvatsko proljeće, proljeće kao bunt protiv totalitarizma, okupacije, rigidna sustava, obespravljenih, ideologije i gulaga. Koja je razlika između stvarnih povijesnih činjenica i pjesničkoga izričaja? „Povjesničar i pjesnik ne razlikuju se, naime, time što pripovijedaju u stihu ili prozi; razlikuju se time što jedan pripovijeda stvarne događaje, a drugi ono što bi se moglo očekivati da se dogodi. Zato je pjesničko umijeće filozofskije od povijesti i treba ga shvatiti ozbiljnije od nje.“ (Aristotel, 1451: b1). Ne pjeva li, zapravo, Gudelj o bijelim trešnjinim i bajamovom cvjetovima koji su iznikli iz pepela Jana Palacha, iz njegove mlade krvi, ruku, očiju? Ako je to jedna od mogućnosti koja se mogla dogoditi po Aristotelu, onda Gudelj bijelim cvjetovima nagovještava glas onih koji se ne daju slomiti, glas nedužnosti, mladosti i nastavka života, glas vala generacija koje ustaju protiv autoriteta i propagiraju promjene na druš- tvenoj, državnoj i političkoj sceni Europe. Nedugo zatim Gudelj piše poemu Europa na tenku, kojom proročki nagovještava tenkove na uli- 158 OSVIT 105–106 cama Vukovara, Sarajeva i drugih gradova diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Egzistencijalistički i ekspresionistički motivi i teme su česti u Gu- deljovoj poeziji. Izdvojena pjesma smještena u krški zavičaj, gdje je izvorište i ishodište njegove poetike, također govori o smislu ljudskoga postojanja.

Nije me bilo niti će me biti: Nije me bilo, niti će me biti. / To je kamen samo čudom otvorio oči. // Prosjekle su munje moju čeonu kost / i šiknule vrele kroz cjevanice. / To je jaglac za oluje / nikao iz mojih usta. // To su kiše mrzle duge noći šibale / moje zube. / Ne doprije vrisak moj, Gospodine, / do tvojih nogu. / Skameni se i skotrlja / u grlo. // Prikuj kostur moj za Biokovo / i pusti vjetre kroza nj, / da još jednom urliknem. / I grad obori, munje i krvavo kamenje, / nek lupa po mojoj lubanji. // I sam, sam, sam, razapet u oblacima. // Nek vjetri zvižde kroz cjevanice, / nek grkljan moj doziva ime tvoje / uzalud. Baška Voda, 6. srpnja 1964.

Egzistencijalno pitanje postojanja, bivanja, bivstvovanja stavlja se u prvi plan u ovoj pjesmi. Na samom početku lirski subjekt konstatira da ne postoji i da ne će postojati; metaforički je kamen, statičan, ne- promjenjiv, a onda opet čovjek kojega su munje spalile, išibale mrzle kiše, sinonimi životnih nedaća. On kroz vrisak zaziva ime Božje, a onda poput Prometeja prikovana za Kavkaz biva izložen gradu, munjama i kišama na Biokovu. Sam i ostavljen vjetrovima doziva ime Gospodnje uzalud. Ova pjesma je zanimljiv splet paradoksa, metafora, sinegdo- ha i biblijskih i mitoloških asocijacija i reminiscencija. Ona je nečujan vapaj za smislom i nemoćan poklik protiv samoće. Složena u sedam strofa, pisana slobodnim stihom, povezana glavnim motivom ljudske samoće, izolacije i apsurda postojanja svjedoči neprekidnu unutarnju borbu čovjeka sa samim sobom. Baš kao i Albert Camus, Gudelj se protiv istoga apsurda bori pisanjem, prateći Camusevu izjavu: „Književno stvarati znači dvaput živjeti“7.

7 https://strane.ba/albert-camus-apsurdno-stvaranje/ znanstveno područje 159

„Poezija Petra Gudelja je stalna igra očuđenja, stalna deautomatiza- cija i dekonstrukcija utopijskih naracija, bilo da su one ideološke, po- litičke, kulturološke, tehnološke ili neke druge prirode. Pa i onda kada je smještena na Biokovu kao referencijalni ili simbolički topos, ova poezija u sebe usisava ogroman kulturalni prostor. Zato se Gudeljovo poetsko Biokovo može zamisliti kao svojevrsna simbolički postulirana Atlantida, ali i neka vrsta modernističke, jezično konstituirane Noine lađe koja plovi kroz vrijeme dekonstruirajući sve kategorije ljudskog uma i sve kulturalne kontekste koji se nalaze u njegovoj pozadini.“ (Ka- zaz, 2008: 123). Koliko god bio inovativan i zaseban u pjesničkom stvaranju, Gudelj je nastavljač književne tradicije naroda iz kojega je potekao. Ako se prisjetimo Eliotova eseja „Tradicija i individualni talent“8 složit ćemo se s njegovom konstatacijom da svaka pjesnička kreacija koliko god bila stvarana posebnim talentom i nadahnućem, ona se ipak oslanja na tradiciju književnosti kojoj autor pripada, u ovom slučaju odnosi se na mitsko, arhetipsko, kršćansko, usmenu predaju, povijesne i geografske odrednice te zavičaj koji se uvijek utočište i ishodište najvećih pjesnika i umjetnika općenito.

Zaključak

Pjesništvo Petra Gudelja osebujan je i zaseban pjesnički univerzum koji egzistira na polju hrvatske književnosti kao izdvojena, samostoje- ća cjelina. Tematski, stilski i sadržajno Gudeljovo pjesništvo posve je drukčije od pjesništva njegovih suvremenika, od generacija pjesnika ispred i onih iza. U njem dominira veći udio dionizijskoga u odnosu na apolonsko, čovječje u odnosu na božansko, mitsko u odnosu na realnu zbilju; u njegovim stihovima uočavamo natruhe anakreontske lirike, motive Hajamovih Rubaija, Rumijeve mistike. Nailazimo na kršćanske motive stvaranja, apokaliptična stradanja, apsurd života i pomirenost s njim, na motive kaosa i socijalnih nemira, na motive ubijanja, rađanja, kako u ljudskoj tako i na životinjskoj i biljnoj razini.

8 https://strane.ba/t-s-eliot-tradicija-i-individualni-talenat/ 160 OSVIT 105–106

U njegovim pjesmama prisutna su bajanja i bugarenja, usmene predaje, deseterci, heksametri, ali slobodni stih. Pišući stihove oslonjen na tradiciju, on je kreator posve novih poetskih matrica na hrvatskom književnom nebu. Svjestan da umjetnost (u ovom slučaju poezija) ima preobrazbenu moć, poput Ovidijevih Metamorfoza i Šimićevih Preo- bražaja, Gudelj nas vodi „u poetski zagrljaj kako bi otklonio pogled na bijedu svijeta“ (Košutić-Brozović, 2003: 500) u svijetu punom kaosa i raspada osnovnih ljudskih vrijednosti. Vraćajući se u prapočelo kroz pisanje stihova, kroz opozicije izme- đu Erosa i Thanatosa, ljudskoga i Božjega, jama i golubica, poskoka i meda, otrova i slasti, mitološkoga i kršćanskoga, u vječnoj poetskoj polarizaciji na krajnosti i unutarnji antagonizam, Gudelj je stvorio zaseban pjesnički svijet, u kojem su stihovi gusta semantička tkiva. Baš taj mističan način kreiranja stihova i fenomen pisanja Gudelj objašnjava ovako:

Mene je uvijek zanimalo kako netko piše. To je vrlo važno. Ni jednu svoju pjesmu nisam napisao namjerno. Nisam nikad sebi postavio zadatak: sad ću napisati pjesmu. Svaka je ona, recimo romantičarski, sašla odozdo, sletjela odozdo. Možda sam svega, karakterističan je broj, recimo pet pjesama napisao odjedanput, kako mi je viša sila diktirala. A sve druge sam ja dorađivao. Ja je napišem i onda radim, radim, radim. Imam od svake svoje pjesme puno verzija. Sve te verzije nisam čuvao. Može biti od samo nekoliko pjesama da imam sve verzije. Po dvadeset, četrdeset verzija. Te verzije nisu iz osnova drugačije, to je u biti ista pjesma, samo prerađivana. To je posao na pjesmi. Pođem od jedne slike, jedne niti. I tu sam peripatetik, to radim u hodu. Puno volim hodati. Ja hodam uz more, po moru, planinarim. Padne mi misao na pamet, za- bilježim. Hvala Bogu nisam nikad bez komada papira i neke olovčice. Mislim da i sad imam uza se…9

9 https://strane.ba/petar-gudelj-ni-jednu-svoju-pjesmu-nisam-napisao- namjerno/ znanstveno područje 161

Ako je po Raymondu Carveru „suvremena pjesma komprimirana priča“, onda s pravom možemo reći da je Gudeljova pjesma „komprimirana bajka“ i da se svakim ponovnim, pomnim iščitavanjem Gude- ljove poezije premašuje horizont očekivanja (termin R. H. Jaussa) i estetskim vrjednovanjem popunjavaju „mjesta neodređenosti“ (po Ro- manu Ingardenu). S pravom i velikom dozom oduševljenja, prihvaća se činjenica da jedino kraljica pisane riječi – poezija, „ima moć da nas vrati u svijet u kome smo jednom davno bili anđeli“.10

LITERATURA

1. Aristotel (2005). O pjesničkom umijeću, prev. Zdeslav Dukat, Za- greb: Školska knjiga. 2. Gudelj, Petar (2004). Pelazg na mazgi, izabrane pjesme, Zagreb: Školska knjiga. 3. Gudelj, Petar (2010). Za njom je koracala maslina, izbor iz poezije, ur. Mile Stojić, Sarajevo: Društvo pisaca BiH. 4. Jelčić, Dubravko (2004). Povijest hrvatske književnosti, Zagreb: Naklada Pavičić 5. Kazaz, Enver (2008). Distopizam u poeziji Petra Gudelja, Motrišta br. 39-40, Mostar: Matica hrvatska. 6. Košutić-Brozović, Nevenka (2003). Čitanka iz stranih književno- sti, Zagreb: Školska knjiga. 7. Lučić, Antun (2008). U atavističkom biću jezika, Motrišta br. 39- 40, Mostar: Matica hrvatska. 8. Opačić, Petar (2008). Mediteranizam Petra Gudelja, Motrišta br. 39-40, Mostar: Matica hrvatska. 9. Staiger, Emil (1996). Temeljni pojmovi poetike, preveo Ante Sta- mać, Zagreb: Ceres.

10 Mile Stojić: Petar Gudelj, Odisej iz Podosoja, pogovor knjizi: Za njom je koracala maslina, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2010. str. 223. 162 OSVIT 105–106

10. Stojić, Mile (2010). Petar Gudelj, Odisej iz Podosoja, pogovor knjizi: Za njom je koracala maslina, Sarajevo: Društvo pisaca Bo- sne i Hercegovine. 11. Šicel, Miroslav (1997). Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća, Za- greb: Školska knjiga. 12. https://strane.ba/petar-gudelj-ni-jednu-svoju-pjesmu-nisam- napisao-namjerno/ (20. siječnja 2021.). 13. https://imotskenovine.hr/petar-gudelj-uio-sam-od-pradjedova-i- prababa/ (20. siječnja 2021.). 14. https://strane.ba/albert-camus-apsurdno-stvaranje/ (23. 2. 2021.). 15. https://strane.ba/t-s-eliot-tradicija-i-individualni-talenat/ (23. 2. 2021.). 16. http://www.enciklopedija.hr/ Natuknica.aspx?ID=26622 Hugo, Victor Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, (2021) Leksi- kografski zavod Miroslav Krleža (23. 2. 2021.).

Summery: The paper presents the literary work of Petar Gudelj, a Croatian poet, editor, publisher and anthologist. The highlights are on essential stylistic, thematic and content features of his poetic opus, that exists as a separate, independent unit in the field of Croatian literature. The reader is also presented with his affiliation to the tradition of the people he originated from, a poetic universe set in a Mediterranean and karst landscape with all its characteristics and a poetic matrix that abounds in biblical and mythological reminiscences, historical and so- cial events, existentialist and surrealist motives in literary creation.

Keywords: poetics, poetic features, history, Imota, region of Imotski, mythology, existentialist and expressionist elements, intertextuality (biblical reminiscences). uz 50. obljetnicu hruz vatsko50. obljetnicuga prolje hrvatskogaća proljeća OSVIT163

Ante ČUVALO

HRVATSKI NACIONALIZAM I HRVATSKI NACIONALNI POKRET (1966. – 1972.) U ANGLOAMERIČKIM PUBLIKACIJAMA1 Kritički osvrt

O nacionalizmu općenito

Nacionalizam je jedna od najvećih silnica u modernoj povijesti. Čini se da ni jedan politički, ekonomski, psihološki, ideološki ili bilo koji drugi motiv nema takvu pokretačku snagu i utjecaj na naš svijet. Nada- lje, nacionalizam i dalje prkosi znanstvenoj analizi, prognozi, pa čak i samoj logici.2 Jedan od glavnih razloga tog prkosa jest taj što nacionalizam ima kameleonsku prirodu, niz nepredviđenih situacija i može se izraziti na višestruke načine. Očevidna naznaka složenosti ove teme jest činjenica da dobra studija nacionalizma mora obuhvaćati mnoštvo in- terdisciplinarnih područja, kao što su povijest, zemljopis, jezik, religija, ekonomija, politologija, međunarodni odnosi, sociologija, književnost,

1 Prijevod članka „Croatian Nationalism And The Croatian National Mo- vement (1966-1972) In Anglo-American Publications – A Critical Asse- ssment”, Journal of Croatian Studies, sv. XXX, 1989. Kraća inačica ovoga rada predstavljena je na međunarodnom simpoziju „Hrvatska i Hrvati u 20. stoljeću“ održanom na Macquarie University, Sydney, Australija, 2 – 7. listo- pada 1988. 2 Jayant Lele, „Two Forces of Nationalism: On the Revolutionary Potential of Tradition“. U Jacques Dofney i Akinsola Akiwowo, eds., National and Ethnic Movements (Beverly Hills, CA: SAGE, 1980), str. 201. 164 OSVIT 105–106 etnografija, umjetnost, da spomenemo samo neke. Stoga ne čudi što među brojnim definicijama nacionalizma ne možemo pronaći jednu koja bi bila zaista dostatna. Iako se nacionalizam može povezati s imperijalizmom ove ili one vrste, većina nacionalizama nastoji steći, održati ili povećati samosvi- jest, koheziju, individualnost i samoupravu određene nacionalne skupine. Međutim, nacionalizmi se razlikuju prema svom nastanku, ciljevi- ma, načinu samoizražavanja, stupnju samosvijesti, mobilizaciji i prema brojnim drugim značajkama. Čak se i isti nacionalizam često očituje na različite načine i u različitim stupnjevima intenziteta u specifičnim vremenima. Nadalje, različiti pojedinci, društvene skupine i regije iste nacije izražavaju svoj nacionalizam različito i nejednakom strastveno- šću u različitim vremenima i situacijama. Stoga je vrlo neodgovorno donositi uopćeni sud o nacionalizmu kao fenomenu, pa čak i o nacionalizmu određene nacije.

Svrha ovoga rada nije proučavati nacionalizam općenito, nego istra- žiti na koji je način najnoviji val hrvatskoga nacionalizma prikazan u suvremenim angloameričkim publikacijama. Ipak, spomenut ćemo samo još nekoliko poteškoća s kojima se suočava onaj tko proučava nacionalizam. Na primjer, je li nacionalizam nešto „iskonsko“ i „iracionalno“ ili je to povijesni fenomen? Je li nacionalizam jednostavno izum modernih intelektualaca i političara da bi mogli „požeti“ politički legitimitet u ime naroda ili to ide dublje? Tko može reći kada su točno ljudi počeli imati „nacionalne osjeća- je“? Je li to bilo nakon Francuske revolucije, tijekom reformacije, renesanse ili srednjega vijeka? Ili su takvi osjećaji već postojali u davnim vremenima kada su se Židovi smatrali „izabranim narodom“ i prema tomu drukčijima od ostalih, ili kad su Grci sebe smatrali civilizirani- ma, a sve ostale barbarima? Koji su to bili osjećaji, na primjer, Hrvata poput Grgura Ninskoga (deseto stoljeće) i njegovih sljedbenika kad su se borili za uporabu hrvatskoga jezika u crkvenoj liturgiji, ili Ivane Or- leanske (1412. – 1431.) kada je dala svoj život da bi njezin narod izvo- jevao pobjedu. Jesu li takvi osjećaji bili „nacionalni“ ili jednostavno uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 165

„plemenski“, „parohijski“ ili „religijski“? Jesu li ti osjećaji bili nešto „iskonsko“ i „iracionalno“ ili je to već bila politička mobilizirajuća sila, ili možda od svega pomalo? Sa sigurnošću možemo reći da je nacionalizam svoju punu političku snagu stekao tek nakon što je suverenitet naroda zamijenio kraljevsko „božansko pravo“, nasljedno pravo i slične tvrdnje o legitimiranju vlasti. Ali dokle sežu korijeni nacionalne svijesti, čak i korijeni političkoga nacionalizma, to je još uvijek otvoreno pitanje. Nije li se koncept „izabranoga naroda“ već u biblijska vremena rabio u političke svrhe osvajanja „obećane zemlje“? Je li nacionalizam samo faza u povijesti koja će nestati s lica zemlje? Za one koji nacije smatraju prirodnom podjelom čovječanstva, nacionalizam zasigurno nije samo usputna pojava. Istina, nacije se rađaju i umiru, ali nacionalne podjele ostaju. S druge strane, prema marksistič- koj ideologiji, nacionalizam se ne može smatrati „iskonskim“, nego je proizvod buržoaskoga kapitalizma. I za marksističke i za nemarksistič- ke „asimilacioniste“ doba nacionalizma već je prošlo i nacionalizam je na putu nestanka. Ono što je od njega preostalo samo je negativna sila koju zloporabljuju oni koji iz ovoga ili onoga razloga žele poremetiti proces integracije svijeta u globalnu zajednicu koja nastaje moderniza- cijom i/ili revolucijom. Empirijski dokazi, međutim, jasno ukazuju na to da nacionalizam ne jenjava. Naprotiv, nacionalizam je živ i cvjeta u svim dijelovima svijeta. Predviđanja da će modernizacija (industrijalizacija, moderni pro- met, komunikacije, pismenost, obrazovanje itd.) dovesti do ujedinjenja i homogenizacije svijeta i da će nacionalizam postati nevažan, nisu se ostvarila. Vidimo da svijet postaje sve manji i manji, države i nacije postaju sve više ekonomski i ekološki neovisne, a velik dio svijeta uje- dinjen je u strahu od nuklearnoga uništenja. U isto vrijeme, članstvo u Ujedinjenim narodima neprestano raste, a nacionalni oslobodilački pokreti pritom se ne smanjuju nego se povećavaju. A da se i ne spominje rastući jaz između bogatih i siromašnih koji je u suprotnosti s procesom zadovoljavajućega ujedinjenja svijeta. Čak je i u zapadnoj Europi, gdje se vjerovalo da je pitanje nacionalizma riješeno ujedinjenjem (Njemačka, Italija) ili asimilacijom (Brita- 166 OSVIT 105–106 nija, Francuska, Španjolska), nacionalizam itekako prisutan. Prisutnost nacionalizma može se vidjeti u Španjolskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj, Belgiji, Južnom Tirolu, Francuskoj, kao i u neprijateljstvu prema „gastarbajterima“ u Njemačkoj, Austriji i drugim zapadnoeuropskim zemljama.3 Nacionalizmu u komunističkim zemljama ide čak i bolje nego u kapitalističkim društvima. Dovoljno je spomenuti Sovjetski Sa- vez i Jugoslaviju.4 Dakle, ni proleterska revolucija ni teorija kapitali- stičke modernizacije nisu stale na kraj nacionalizmu. Vrlo je moguće da su učinci revolucije i modernizacije bili upravo suprotni onomu čemu su se internacionalisti nadali. Sve je više ljudi postalo svjesno svoga potlačena položaja i svojih ljudskih i kolektivnih prava. Dakle, promatranje i imitiranje drugih nacionalnih skupina (de- monstration effect) bilo je jače od spremnosti da se žrtvuju vlastiti nacionalni identitet i prava radi neke eshatološke vizije svijeta bez nacija. Ako se ostave po strani sva predviđanja i teorije, nepobitno je da nacionalizmi postoje i da ih treba uzeti kao činjenicu povijesne i politič- ke panorame. Povijesni dokazi također ukazuju na to da nacionalizam može biti imperijalistički i antiimperijalistički, ugnjetavački i oslobađa- jući, sila koja objedinjuje i razdvaja, ofenzivna i obrambena, okrenuta unatrag i okrenuta budućnosti; može biti snaga ekonomska, politička, kulturna i tako dalje. Stoga je besmisleno tvrditi da je nacionalizam sam po sebi dobro ili zlo. Svojstvo nacionalizma kao takvoga, ili češće određena nacionalizma, uglavnom ovisi o ideološkom pogledu ili, vrlo često, o političkom ili ekonomskom interesu promatračeve nacije u vrijeme ocjenjivanja.

3 Vidi Milton J. Esman, ed. Ethnic Conflict in the Western World (Ithaca: Cornell University Press, 1977). 4 Podosta često postoje dvostruki standardi nacionalizma. Primjerice, jugoslavenski je režim s jedne strane potiskivao hrvatski nacionalizam, dok je s druge poticao makedonski i takozvani „muslimanski“ nacionalizam. SSSR i druge vlade provodile su sličnu politiku. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 167

Hrvatski nacionalizam prije 1960-ih

Povijesni dokazi ukazuju na to da korijeni hrvatske nacionalne samosvijesti sežu duboko u hrvatsku nacionalnu povijest. Unatoč stoljet- noj borbi za puko postojanje, nacionalni identitet i jezgra nacionalne državnosti održani su na životu. Dakle, hrvatski nacionalizam i ideja o državnosti nisu bili proizvod neke slučajnosti u povijesti moderne nacije, ni zemljopisnoga položaja, ni vanjskoga djelovanja neke(ih) veće(ih) sile(a), niti je hrvatska nacija proizvod religije, kako bi neki sugerirali.5 Temelji modernoga hrvatskoga nacionalizma uglavnom po- čivaju na dvama načelima: na povijesnom pamćenju i pravima te na načelu narodnoga suvereniteta. Hrvatski ilirci započeli su (1830-ih) nacionalno buđenje, ali je Ante Starčević (1823. – 1896.) u duhu Francuske revolucije najjasnije arti- kulirao povijesna prava i suverenitet naroda. On je ta dva načela tran- sformirao sredinom devetnaestoga stoljeća u nacionalnu ideologiju i političku akciju. Današnje glavne struje hrvatskoga nacionalizma temelje se na ovim dvjema temeljnim sastavnicama: 1. Hrvati su nacija s dugom poviješću i stoljetnom državnošću i kulturom te 2. imaju svako pravo sami odrediti svoju sudbinu. Upravo je zbog toga načela uprav- ljanja svojom sudbinom njihov nacionalizam vrlo dugo bio frustriran. Hrvati kao nacionalna zajednica osjećaju da je njihova pojedinačna i nacionalna sudbina stalno bila u tuđim rukama. Dakle, bit njihova nacionalizma jest borba za samoodržanje i nacionalnu suverenost. Od sredine devetnaestoga stoljeća u hrvatskom su nacionalizmu po- stojale dvije glavne političke struje: jedna je zamišljala neovisnu hrvatsku državu kao jedino jamstvo nacionalne budućnosti, a druga je tražila

5 Mnogi popularni pisci, čak i neki znanstvenici, tvrde da su hrvatski i srpski narod nastali kao rezultat podjele između Pravoslavne i Katoličke Crkve. Vidi na primjer Eugene Kamenka ed. Nationalism (New York: St. Martin’s Press, 1976), str. 13. Njihov se nacionalni identitet razvio mnogo prije ra- skola u kršćanskoj Crkvi i njihov sukob uopće nije vjerske naravi. Suprot- no uvriježenom mišljenju na Zapadu, vjerska tolerancija bila je puno bolja u tom dijelu svijeta nego u zapadnoj Europi. 168 OSVIT 105–106

širi slavenski, posebno južnoslavenski, federalni politički okvir u kojem bi Hrvatska bila autonomna. Obje struje igrale su važnu ulogu među Hrvatima. Međutim, projugoslavenska inačica hrvatske nacionalne ideologije imala je tendenciju biti elitistička i igrala je nerazmjerno važ- nu ulogu u hrvatskoj politici. U kritičnim trenutcima, poput završetka Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, projugoslaveni su imali odlučujuću ulogu u određivanju sudbine hrvatske nacije. Ali ne treba zaboraviti da su u obama slučajevima vanjski čimbenici bili presudniji u političkom rješavanju hrvatskoga pitanja nego volja naroda.6 Druga vrsta hrvatskoga nacionalizma, koju su promicali zagovornici hrvatske neovisnosti, imala je puno manje razumijevanja kod međunarodne zajednice, iako je Seljačka stranka, koja je zagovarala neovisnu seljačku republiku, predstavljala većinu ljudi u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju. Općenito govoreći, hrvatski nacionalizmi nikada nisu stekli puno simpatija na Zapadu, točnije u angloameričkom svijetu. To se može reći i za nacionalizam hrvatskih liberala u Habsburškom Carstvu, i za pacifistički nacionalizam Stjepana Radića i njegove Seljačke stranke, i za revolucionarni nacionalizam ustaškoga pokreta (1929. – 1945.), i za socijalistički nacionalizam šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Već su sredinom devetnaestoga stoljeća Marx i Engels osudili hrvatski nacionalizam kao reakcionaran jer se nije uklapao u njihovu revolucionarnu teoriju.7 Slično tomu, C. A. Macartney, koji se bavio mađarskom poviješću tijekom devetnaestoga stoljeća, izjavio je da su Hrvati „narod koji je doista razvio naviku oporbe radi oporbe više od bilo koje [druge nacije] u Europi“.8 Tu subjektivnu prosudbu suvremeni

6 Iako mnogi autori ističu da se „većina Hrvata odlučila pridružiti zajednič- koj državi sa Srbima“, činjenica je da Hrvati kao narod nikada nisu imali priliku slobodno izraziti svoju političku volju. Vidi Stephen Clissold, Con- flict Studies, No.103, January 1979, str. 3. 7 Treba, međutim, imati na umu da su i sve nacije jugoistočne Europe smatrali smećem čovječanstva i što prije nestanu, to bolje. 8 C. A. Macartney, Hungary – A Short History (Chicago: Aldine, 1962), str. 189. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 169 promatrači događanja u Hrvatskoj često su citirali tako da to sugerira kako je duboko u hrvatskoj prirodi biti izazivač problema, smutljivac bez ikakva razloga. Zanimljivo je da su Hrvate, kad su se susreli s punom snagom obnovljenoga mađarskoga nacionalizma i suočili s politikom mađarizacije, smatrali nerazumnim opstrukcionistima, a mađarski nacionalizam smatran je progresivnim, a ne represivnim. Očito, ta dva nacionalizma bila su različito definirana. U međuratnom razdoblju Hrvati su se našli u državi koja je po svim procjenama praktično bila Velika Srbija. Hrvatska je tretirana kao okupirana zemlja, a srpski teror bio je neobuzdan. Iako su Stjepan Radić i Hrvatska seljačka stranka, koja je u stvarnosti prije bila nacionalni pokret nego politička stranka, odgovorili pacifizmom, a zatim i parla- mentarnom borbom, mnogi su, pogotovo u Engleskoj, Hrvate smatrali nerazumnima, otrovom u jugoslavenskoj politici, a poslije i razoritelji- ma države. Neki stručnjaci za jugoslavensku politiku prihvatili su čak i beogradsku propagandu da je Radić bio emocionalno nestabilan i da je njegov atentat bio jednostavno nasilan odgovor na njegove nepodnošlji- ve uvrjede srpske čaršije. Ili, u najboljem slučaju, Radić i vođa srpskih radikala Pašić bili su stavljeni na istu razinu fanatizma i tvrdoglavosti.9 Vjerovalo se da su njih dvojica glavni kamen spoticanja „normalnoga“ razvoja jugoslavenske države. Nedavno je jedan američki sociolog napisao da je srpski nacionalizam 1920-ih bio moderan i „jakobinskoga tipa, netolerantan prema partikularizmu i regionalizmu“. S druge strane, hrvatski je nacionalizam za njega bio „legitimistički“ po prirodi, jer naglašava jedino povijesna prava.10 Međutim, on ne ističe da si je srpski nacionalizam mogao pri- uštiti biti antipartikularistički jer su Srbi bili vladajuća nacija u državi. Ispravnije bi bilo reći da je srpski nacionalizam bio „netolerantan prema partikularizmu“ zato što je bio imperijalistički, a ne zato što je bio progresivan. Apsurdno je zaključivati da je svaki nacionalizam „koji

9 Vidi, na primjer, Joseph Rothschild, East Central Europe between the Two World Wars (Seattle: University of Washington Press, 1974), str. 212. i 232. 10 Bogdan Denitch, „The Evolution of Yugoslav Federalism“, Publius, Vol. 7, No. 4, 1977, str. 109. 170 OSVIT 105–106 stvara državu“ progresivan, a svaki nacionalizam koji „ruši državu“ retrogradan. Hrvatski nacionalizam u Drugom svjetskom ratu doživljava se kao „utjelovljeno zlo“, a svaki je izraz ne samo hrvatskoga nacionalizma nego i same hrvatske svijesti, još od rata, etiketiran kao reakcionaran, kao ustaštvo, fašizam i slično. Oni koji pišu o hrvatskom nacionalizmu toga razdoblja ni ne pokušavaju razlikovati legitimitet države od legitimiteta vlade. Čini se da je vrlo malo zainteresiranih za otkrivanje toga je li zahtjev Hrvata da imaju državu legitiman ili nije. Činjenica je da je velika većina Hrvata 1941. godine prihvatila dr- žavu kao izraz svojih želja. Čak je i većina onih koji su se protivili Pa- veliću i ustašama željela hrvatsku državu, u ovom ili onom obliku, kao ostvarenje svojih nacionalnih snova i prava.11 Nadalje, oni koji hrvatski nacionalizam poistovjećuju samo s ustaštvom, rijetko spominju da su se Hrvati borili na objema stranama u Drugom svjetskom ratu. Međutim, čak je i nacionalizam onih koji su bili na Titovoj strani ili nacionalizam njihove djece označen kao „ekstremizam“, „šovinizam“, „fanatizam“, „terorizam“, „neofašizam“ itd.12 To je oružje koje se neprestano rabi za razoružavanje hrvatske težnje za ljudskim i nacionalnim dostojanstvom svih moralnih vrijednosti. Čini se da je najčešće osuđivan aspekt hrvatskoga nacionalizma njegova težnja za državnošću. Svi Hrvati, marksisti ili nemarksisti, koji se zalažu za hrvatsku državnost u bilo kojem obliku, osuđivani su kao šo- vinisti, pa čak i kao neofašisti. Tu taktiku prišivanja etikete prakticirali su u Jugoslaviji, ali i izvan nje, još od Drugoga svjetskoga rata. Stoga treba imati na umu da se tu ne radi o navodnom hrvatskom šovinizmu

11 O nekim aspektima legitimiteta vidi Walker Connor, „Nationalism and Po- litical Illegitimacy“, Canadian Review of Studies in Nationalism, Vol. 8, No. 2, 1981, str. 201-228. 12 Zanimljivo, neki znanstvenici hrvatski nacionalizam etiketiraju jednostavno kao „neofašizam“, iako je iz njihovih djela vidljivo da imaju malo znanja o hrvatskom nacionalizmu ili Jugoslaviji u cjelini. Vidi, na primjer, T. V. Sathyamurthy, Nationalism in the Contemporary World (London: Fran- ces Pinter, 1983), str. 90-92. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 171 ili ideologiji, nego o cjelovitosti jugoslavenske države i potencijalnoj hrvatskoj državnosti, što se međusobno isključuje.

Hrvatski nacionalizam 1960-ih i 1970-ih godina

Hrvatski socijalistički nacionalizam, ili nacionalni komunizam, kasnih šezdesetih godina nije u angloameričkom tisku prošao puno bolje od ranijega hrvatskoga nacionalizma. Dotaknut ćemo se samo nekoliko kategorija i etiketa koje su pripisane hrvatskomu nacionalnomu pokretu i njegovim vođama kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih. Prvo, u novinama, časopisima, pa čak i u znanstvenim časopisima na engleskom jeziku, najčešće se može naći da su Hrvati „nacionalnost“ (ili ponekad „glavna nacionalnost“), „etnička skupina“, „manjina“ ili slična kategorija socijalnih skupina, ali vrlo se rijetko smatraju nacijom. Je li to samo pokazatelj površnosti ili možemo zaključiti da je na pojedinom autoru i njegovu ili njezinu hiru da odluči kada će određeni narod postati nacijom ili kada će izgubiti tu povlasticu? Po- stoji uobičajena zamjenjivost izraza „nacija“ i „država“ u engleskom jeziku. Stoga se vrlo često multinacionalne države, poput Jugoslavije ili Sovjetskoga Saveza, identificiraju i tretiraju kao „nacionalne drža- ve“.13 Za mnoge novinare, političare, pa čak i znanstvenike, država je ta koja determinira nacionalnost. Ako je to tako, nije jasno što se događa s nacionalnošću onih ljudi koji su nekoć imali državu i izgubili ju ili onih naroda koji su bili podijeljeni u dvije države. Pretvaraju li se prvi jednostavno u etničku skupinu ili drugi postaju dvije različite nacije? Ironično, Hrvati su prepoznati kao narod, barem na papiru, u komu- nističkoj Jugoslaviji, dok im izvan zemlje često nije dodijeljeno ni to osnovno prepoznavanje. Treba imati na umu da postoji politički učinak takve zlouporabe terminologije. Na primjer, neupućen američki čitatelj zamišlja da su Jugoslavija, SSSR ili druge multinacionalne države po prirodi iste kao Sjedinjene Države. Stoga ne čudi što su mnogi prosječni Amerikanci ili Australci brzi u usporedbi svoje multietničke zemlje s multinacional- nom Jugoslavijom. Iako se multietnički model razlikuje od multinacio-

13 O zbunjujućoj terminologiji nacije, države, nacionalne države itd., vidi Conner „Nationalism“, str. 201. 172 OSVIT 105–106 nalnoga kao što se jabuka razlikuje od naranče, razlike ostaju nejasne za one čitatelje koji, videći pojmove kao što su „samoodređenje“, „samou- prava“ ili „neovisnost“, zamišljaju regiju ili etničku skupinu u vlastitoj zemlji koja zahtijeva autonomiju ili neovisnost. No mediji ili stručnjaci iz toga područja rijetko pokušavaju razjasniti takva pitanja i razlike. Postoje neki autori koji jednostavno ne vide neku ozbiljnu manu u jugoslavenskoj državi, u njezinu legitimitetu, režimu, politici, ekonomiji ili međunarodnim odnosima (ovdje „međunarodni“ znači odnose među različitim narodima u zemlji). Za američkoga znanstvenika Bog- dana Denitcha, na primjer, Jugoslavija je bila „daleko najotvorenije od društava kojima vladaju komunističke stranke“; njezini su „intelektualci daleko otvoreniji od bilo kojih u istočnoj Europi“; njezina „javnost i tisak [su] otvoreni“; „više američkih socijalnih znanstvenika i novinara luta Jugoslavijom nego u bilo kojoj istočnoeuropskoj zemlji“; njezino je ekonomsko iseljavanje „privremeno rješenje... a ne tako masovni egzodus“; Jugoslavija ne treba graditi berlinski zid kako bi zadržala ljude u zemlji ili izvan nje itd. To su navodni dokazi da je sustav sta- bilan i da su i država i režim legitimni; njezine vojne i tajne policijske snage nemaju simpatija za Istok; njezino se gospodarstvo integrira sa zapadnom Europom, a ne s istočnoeuropskim blokom; beogradski je re- žim „najotvoreniji i najprogresivniji režim u kojem vlada komunistička partija“; vjerska tolerancija u Jugoslaviji je „norma, a decentralizacija političke i ekonomske moći otišla je dalje ne samo od bilo kojega drugoga komunističkoga režima, nego vjerojatno i dalje nego u mnogim zapadnoeuropskim politikama“; višenacionalni su problemi „akutniji u Španjolskoj, Belgiji, Kanadi i Velikoj Britaniji, a problem društvenoga poretka daleko je oštrije postavljen u Italiji, Turskoj i Portugalu“ nego u Jugoslaviji.14 Ako je ovo nečiji znanstveni zaključak o nacionalnoj, društvenoj, političkoj i ekonomskoj situaciji u Jugoslaviji, onda nema druge nego vidjeti u hrvatskom nacionalnom pokretu kasnih šezdesetih

14 Vidi Bogdan Denitch, „Succession and Stability in Yugoslavia“, Journal of International Affairs, Vol. 32, No. 2, 1978, str. 223-238 i Bogdan Denitch, „The Tito Legacy“, Commonweal, Vol. 107, No. 5, March 14, 1980, str. 143-146. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 173 i ranih sedamdesetih, kao i u hrvatskom nacionalizmu općenito, nega- tivnu i destruktivnu silu koja remeti po svoj prilici normalan i progresivan razvoj vrlo „normalne“ zemlje. Iz gornjih pohvala ne može se, međutim, zaključiti da bi Hrvati trebali biti sretni i legitimirati jugoslavensku državu i njezin režim jer uživaju slobodu i prosperitet, nego oni ne bi trebali ljuljati brod jer postoje narodi koji su u gorem položaju nego što su oni. Neki drugi autori nisu toliko velikodušni u hvaljenju jugoslavenskoga režima; kritični su prema komunističkomu monopolu moći i prema njegovoj ekonomskoj politici. Oni čak priznaju neke nepravde i prituž- be na koje su upozorili Hrvati i drugi nesrpski narodi i nacionalnosti u zemlji, ali za njih jedinstvo i cjelovitost jugoslavenske države, a za neke čak i njezin centralizam, postaju nezamjenjiva vrijednost, nedodirljivo dobro samo po sebi.15 U njihovim očima najnoviji hrvatski nacionalni pokret bio je ili posve separatistički ili su njegovi čelnici otišli predaleko u svojim zahtjevima za decentralizacijom. Iako su sami vođe Partije mogli biti umje- reni, navodno nisu mogli kontrolirati svoje „ekstremističke“ saveznike. Ili je pokret bio mješavina raznih sila koje su stvarno izmaknule kontro- li i nije bilo druge nego ga ugušiti u zametku. Dokaze o „ekstremizmu“ obično nalazimo u hrvatskim zahtjevima ne samo za većom osobnom slobodom ili decentralizacijom gospodarstva nego i u činjenici da su se čelnici pokreta usudili postaviti pitanje o nacionalnim odnosima. Štovi- še, ukazali su na to da je došlo vrijeme za ideološko pomirenje ili barem primirje među samim Hrvatima. Međutim, i govoriti o hrvatskim nacionalnim pravima i pritužbama bilo je anatema u očima beogradskoga režima (kao i u očima nekih stranih promatrača) ne samo od 1945. nego od 1918. godine. Bilo koji zajednički hrvatski glas, bez obzira na to koliko demokratski ili reakcionaran, koliko humanistički ili represivan mogao biti, doživljavan je kao prijeteći i stoga osuđen.

15 Za neke je rješenje jugoslavenskih problema u „demokratizaciji“ zemlje (Aleksa Djilas, Nora Beloff, Mihajlo Mihajlov, Oskar Gruenwald). Drugi zagovaraju status quo, Dennison I. Rusinow i Fred Singleton, na primjer. 174 OSVIT 105–106

Zanimljivo, promatrači se gotovo ponavljaju ističući kako su neki Hrvati sugerirali da bi Hrvatska, kao i druge nacije u Jugoslaviji, trebala biti članica Ujedinjenih naroda te da bi većina vojnih novaka trebala služiti u vlastitim republikama. Iako su to bila periferna pitanja koja su se pojavila tijekom javnih rasprava kada je svatko mogao izraziti svoje mišljenje, stvarne hrvatske pritužbe, na primjer gospodarstvo, emigra- cija, strana valuta, uvozno-izvozne tvrtke, obrazovanje, jezik, sloboda govora, neovisnost sudova, gospodarstvo sa slobodnim tržištem i slična temeljna nacionalna pitanja jedva su se spominjala ili su jednostavno gurnuta pod tepih. A ta i takva pitanja nisu bila romantične nego životne prirode. Iako su neki promatrači smatrali da je nacionalni problem u Jugosla- viji „pitanje svih pitanja“ i da su „za mnoge Hrvate Jugoslavija i Srbija gotovo sinonimi“16, prema njihovu mišljenju rješenja za nacionalna i druga pitanja zemlje mogu se naći unutar postojeće države, pa čak i unutar istoga sustava. Misliti drukčije ili čak tražiti daljnju decentra- lizaciju i demokratizaciju sustava, bilo je ništa drugo nego Hrvatima „svojstven“ oporbenizam i nacionalna tvrdoglavost. Slijede neka od gledišta i mišljenja objavljena o Hrvatima i hrvatskom nacionalnom pokretu koja se mogu naći u nekim angloameričkim publikacijama: „Kontinentalna Europa nema hirovitiju i problematič- niju manjinu od Hrvata.“ Opisani su kao „ogorčeni i ozlojeđeni“, kao i da „imaju slučaj trajne nacionalne paranoje“.17 Neki također govore i o „kroničnom hrvatskom neprijateljstvu“ i „srpskoj frustraciji“ s njima.18 Za druge, Hrvati nisu sposobni za „istinsku politiku davanja i uzima- nja“.19 Iako su Hrvati imali opravdanih pritužbā, vodile su ih „drevne

16 J. F. Brown, „The Balkan: Soviet Ambitions and Opportunities“, The World Today, Vol. 40, No. 6, 1984, str. 245-246. 17 Time, June 5, 1972; „The most troublesome . . . nationality . . .“ Ibid. Feb. 7, 1972. 18 Brown, „The Balkan“, str. 246. 19 Oskar Gruenwald, „The Croatian Spring, 1971: Socialism in One Repu- blic“, Nationality Papers, Vol. 10, No. 2, 1982, str. 225. Zanimljivo, slična su mišljenja bila izrečena o Stjepanu Radiću dvadesetih godina prošloga stoljeća. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 175 strasti“.20 Za neke je hrvatski nacionalizam 1960-ih i 1970-ih godina bio nacionalizam u klasičnoj tradiciji istočne Europe21, što na Zapadu znači da svi mrze sve druge. Dakle, za neke, u hrvatskom nacionalnom pokretu nije bilo ništa ili vrlo malo pozitivnoga. Jedan je autor izjavio da bi „bila prvorazredna pogrješka izjednačavati hrvatski ili slovački nacionalizam s liberalizmom“.22 Slično tomu, drugi je promatrač zaključio da „hrvatska kriza nije predstavljala... privremeni uzlet modernoga liberal- noga humanizma“. Prema njegovim riječima centralističke snage, „koje su branile neizvjestan socijalistički status quo od ponovnoga oživlja- vanja povijesno opasne politike romantičnoga nacionalizma, bile su u pravu 1971. godine“.23 No je li humanizam moguć samo izlaskom iz nacionalnoga okvira? Je li svaki nacionalizam lišen humanizma? Ako nije, tko odlučuje čiji je nacionalizam humanistički, a čiji nije? Koji su objektivni kriteriji za takve presude? Postoji i nešto kontradiktorno u procjeni nacionalizma u Jugoslaviji. Prema istraživanju američkoga znanstvenika, koje je provedeno ranih 1970-ih, 45 % Srba, 52 % Hrvata, 60 % Slovenaca i 73 % Makedonaca osjeća se partikularistično.24 Slovenci se također „udaljavaju od uobi- čajenoga ‘jugoslavenskoga’ obrasca socijalističkoga domoljublja“.25 Ali također se zaključuje da, iako su Slovenci bili „znatno partikulari-

20 The Times (London), Jan 24, 1972. 21 George Schöpflin, „The Ideology of Croatian Nationalism“, Survey, Vol. 19, No. 1, 1973, str. 142. 22 George Klein, „The Role of Ethnic Politics in the Czechoslovak Crisis of 1968 and the Yugoslav Crisis of 1971“, Studies in Comparative Communi- sm, Vol. 8, No. 4, 1975, str. 356. 23 Cynthia W. Frey, „Yugoslav Nationalisms and the Doctrine of Limited So- vereignty“, (Part II) East European Quarterly, Vol. 11, No. 1, 1977, str. 102. 24 Gary Bertsch, „A Cross-National Analysis of the Community-Buildings Process in Yugoslavia“, Comparative Political Studies, Vol. 4, No. 4, 1972, str. 450-451; f.n. 24, str. 459. 25 Gary Bertsch i M. George Zaninovich, „A Factor-Analytic Method of Iden- tifying Different Political Cultures“, Comparative Politics, Vol. 6, No. 2, 1974, str. 235. 176 OSVIT 105–106 stičniji od Hrvata“, oni su „istodobno posjedovali vrlo moderan sustav uvjerenja“.26 Zanimljivo, dok su Slovenci mogli biti progresivni i naj- partikularističniji (nacionalističniji) u Jugoslaviji, hrvatski se nacionalizam neprestano doživljavao kao reakcionaran i retrogradan. Možemo pretpostaviti da je razlog takvim stajalištima taj što slovenski nacionalizam, barem do novijega doba, nije smatran opasnim za jugoslavensku državu, a hrvatski je nacionalizam uvijek nosio barem takav potencijal. Stoga mjera progresivnosti nacionalizama u Jugoslaviji, čini se, nije svaki nacionalizam sam po sebi ni njegova ideologija, nego njegovo gledište o cjelovitosti jugoslavenske države i njezinu centralizmu. Dennis Rusinow, koji je napisao četverodijelno izvješće o hrvatskom nacionalnom pokretu i kojega neki smatraju vodećim stručnja- kom za tu temu, tvrdi da se „pokret razvijao u smjeru separatizma“ i da je stoga „predstavljao destruktivne i opasne snage“. Za njega su „čelnici hrvatske [komunističke] Partije... zapravo stvarali politički sustav koji je imao više zajedničkoga s fašizmom nego s demokracijom ili socijalizmom“. Prirodno, bilo mu je „drago što se zazviždalo“, što znači da mu je bilo drago kad je vidio da su centralističke sile slomile hrvatskoga zloga duha koji je pobjegao iz boce.27

Vodstvo hrvatskoga nacionalnoga pokreta

Iako su neki Savku Dabčević-Kučar, šeficu Partije u Hrvatskoj po- četkom 70-ih, smatrali „prvim stvarno popularnim hrvatskim vođom od Drugoga svjetskoga rata“28, Rusinow je, na primjer, kako bi dokazao svoju hipotezu da je pokret reakcionaran, okrenut unatrag i destrukti- van, pokušao diskreditirati njegove vođe vlastitom metodom psihoana- lize. Prema njegovim riječima, vođe pokreta bili su „neurotične osobe,

26 Bertsch, „A Cross-National Analysis“, str. 450. 27 Dennison I. Rusinow, Crisis in Croatia (Part I) Southeast Europe Series, Vol 19, No. 4, 1972, str. 19. 28 Paul Lendvai, „Yugoslavia in Crisis“, Encounter, Vol. 39, No. 2, 1972, str. 68. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 177 ljudi s posebnim osobnim problemima ili poglavljima u životu koja su htjeli zaboraviti“ ili „su osobe s političkim ambicijama koje ‘nikad nisu uspjele’“. Naglasio je da su vodeći hrvatski komunisti toga vremena dolazili iz „starih i uglednih dalmatinskih građanskih obitelji“, stoga možemo zaključiti da su bili sumnjivih ideoloških korijena i nisu mogli biti pravi proleteri. Rusinow se također silno trudio diskreditirati studentske vođe koristeći se njihovom vjerskom pripadnošću ili regijama iz kojih potječu kao pokazateljima da su oni, a i pokret u cjelini, barem duhovno, ako ne i organizacijski, povezani s ustaštvom.29 Svakoga tko je upoznat s hrvatskom scenom, ovaj Rusinowljev pristup jasno pod- sjeća na metode koje je rabio jugoslavenski režim, posebno tijekom Rankovićeve ere. Tada su na one koji su dolazili iz određenih krajeva Hrvatske uvijek gledali sa sumnjom. Oni su bili prvi koji su završili u zatvoru zbog političkih razloga, ili su morali služiti u posebnim vojnim logorima, jer im je UDBA „mogla vidjeti u očima“ da su „antijugosla- venski element“. Tako je prema Rusinowu Dražen Budiša, na primjer, postao jedan od studentskih vođa ne zato što je bio, kako priznaje i sam Rusinow, „lijep, artikuliran, visoko inteligentan i poštovan od svojih suvremenika“, nego zato što je bio iz Drniša. A tko je bio iz Dalmatin- ske zagore ili iz Hercegovine, mora biti „ustaša“ po rođenju. Čini se da je zbog istoga razloga Rusinow tendenciozno izjavio da je Zvonimir Či- čak, još jedan studentski vođa, iz Hercegovine, premda je iz Zagreba.30 Mlado komunističko vodstvo toga vremena optuženo je za puki „karijerizam“31 i za „manipuliranje dotad prigušenim žarom etničkoga i kulturnoga nacionalizma“ kao „sredstvom zaštite i širenja svojega utjecaja. Ambicija ih je natjerala da forsiraju ‘hrvatstvo’“. Savka i Tripalo identificirani su kao „hrvatski Bonnie i Clyde”.32 Kaže se da su se Tripa-

29 Rusinow, Crisis (Part I), str. 18. – 19. 30 Ibid., str. 18. 31 Frey, „Yugoslav Nationalisms“, (Part 1) East European Quarterly, Vol. 10, No. 4, 1976, str. 439. 32 Alvin Z. Rubinstein, „Whither Yugoslavia?“, Current Histor, Vol. 64, No. 381, 1973, str. 204. i Alvin Z. Rubinstein, „The Yugoslav Succession Crisis in Perspective“, World Affairs, Vol. 135, No. 2, 1972, str. 103. 178 OSVIT 105–106 lo i Savka „poigrali temeljnim strahovima i nesigurnostima hrvatskoga stanovništva“ radi osobne dobiti.33 Međutim, autori ne objašnjavaju zašto su Hrvati bili u strahu i ne- sigurni. Koji su bili razlozi za takve osjećaje u čitavoj naciji? Također treba imati na umu da su Savka, Tripalo i Pirker već bili na vrhu partijske hijerarhije i sigurno tamo nisu stigli jer su bili dobri nacionalisti. Ne penje se na ljestvici Komunističke partije na temelju popularnih osje- ćaja! Nacionalni komunizam nije ništa novo na svijetu; zašto se ne bi dopustila barem mogućnost da je vodstvo Partije u Hrvatskoj zaista bilo zainteresirano za sudbinu svoje nacije? Čini se da je jedna od glavnih „pogrješaka“ hrvatskoga vodstva, Partije i intelektualaca bila ta što su kod svojega naroda pobudili pre- više očekivanja i optimizma. A kad to nisu mogli ispuniti, navodi se, frustracije su pretvorene u nacionalizam.34 U većini zemalja optimizam i entuzijazam ljudi smatraju se pozitivnim, a ne negativnim pokazate- ljem. Burze i prodaja rastu ili padaju zbog raspoloženja ljudi. Političa- ri i ekonomisti vole optimizam. No čini se da, ako u Hrvatskoj vlada zatišje i sumornost, to se smatra „varljivom tišinom“35; a ako postoji neki entuzijazam, to se doživljava opasnim. Stoga bi trebalo biti jasno da je hrvatsko pitanje mnogo dublje od određena raspoloženja ljudi u određeno vrijeme, pa bi ozbiljan promatrač trebao ići dalje od tih raspo- loženja kako bi razumio pravu prirodu hrvatskih pritužbā i hrvatskoga nacionalizma. Vodeća „trojka“ (Tripalo, Savka i Pirker) također je optužena za ne- toleranciju prema drugim mišljenjima u Partiji. Jedan promatrač tvrdio je da je „borba bila nemilosrdna s obje strane [konzervativne i libe- ralne], a metode koje su rabili [liberali] nisu potaknule uvjerenje da će nacionalizam otvoriti novo razdoblje socijalističke demokracije“.36 Međutim, nitko nije uspoređivao metode upotrijebljene protiv oporbe

33 Gary K. Bertsch, „The Revival of Nationalisms“, Problems of Communi- sm, Vol. 22, No. 6, 1973, str. 8. 34 Ibid., str. 11. 35 Brown, „The Balkan“, str. 246. 36 Klein, „The Role of Ethnic Politics“, str. 357. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 179 tijekom nacionalnoga pokreta i način na koji su se odnosili prema Hrva- tima, onima koji su bili u stranci i izvan nje, prije i poslije pokreta. Da bi se osudilo „obje strane“, trebalo bi vidjeti koliko je ljudi zatvoreno zbog takozvanih političkih prijestupa ili je izbačeno iz stranke, kolika je bila sloboda za pojedince, skupine i institucije, ili koliko se država miješala u gospodarstvo, obrazovanje, tisak i pravosudni sustav prije, za vrijeme i nakon pokreta. Metode i ciljevi konzervativaca i liberala bili su posve različiti. Dok su se hrvatski liberali borili za socijalistički humanizam, njihovi protivnici branili su socijalistički centralizam. Dok su prvi donijeli politiku na otvoreni forum, drugi su se držali partijsko- ga monopola nadmoći i puke sile. Mali je broj autora vodstvo Partije u Hrvatskoj smatrao „zapravo umjerenim, koji traže mirne metode za reformu sustava i udovoljavanje osnovnim zahtjevima hrvatskoga stanovništva“.37 Međutim, općenito govoreći, angloamerički promatrači donijeli su negativan sud o pokretu i njegovu vodstvu. Iako je većina njih hvalila Tita zbog okončanja Hrvatskoga proljeća, neki su ipak žalili zbog načina na koji je pokret slomljen.

Narav pokreta

U ovom bi se trenutku vjerojatno trebalo zapitati što je bilo toliko strašno u hrvatskom nacionalnom pokretu kasnih 1960-ih i ranih 1970- ih da je zaslužilo takvu osudu. U širem kontekstu hrvatske povijesti pokret je predstavljao kontinuiranu hrvatsku nacionalnu potragu za poli- tičkom, ekonomskom i kulturnom autonomijom i nacionalnom emanci- pacijom. Ta je borba započela pod Habsburgovcima, a nastavila se pod Karađorđevićima nakon 1918. godine. U novoj je državi (nakon 1918.) nad hrvatskom nacijom u potpunosti dominirala srpska vojska, policija i birokracija, a Hrvati su tretirani kao okupirana nacija. Slična hrvatska podređenost nastavila se i unutar Titove Jugoslavije. Iako je komuni-

37 Pedro Ramet, „Yugoslavia and the Threat of Internal and External Discon- tents“, Orbis, Vol. 28, No. 1, 1984, str. 113. 180 OSVIT 105–106 stička Jugoslavija tvrdila da je riješila nacionalno pitanje u zemlji i bila organizirana na federalističkoj osnovi, taj je federalizam bio samo na papiru do sredine 1960-ih. Politika kulturnoga unitarizma provodila se u svim aspektima života u zemlji. U praksi je jugoslavenski unitarizam prije svega značio potiskivanje svega što je bilo hrvatsko. Na Hrvate je vršen pritisak da postanu „Jugoslaveni“, dok bi drugi mogli ostati ono što jesu. (Čak su izmišljeni novi narodi u zemlji.) Iz povijesnih knjiga i drugih publikacija izbačen je niz povijesnih hrvatskih osoba, hrvatski jezik službeno je izgubio status nacionalnoga jezika, hrvatska je kultura gušena, gospodarstvo eksploatirano i svatko tko je postavljao pitanja o toj vrsti nacionalnoga ugnjetavanja teško je stradao. U mnogim slučaje- vima bilo je dovoljno samo biti Hrvat da bi se tu osobu moglo smatrati državnim neprijateljem. Tek krajem šezdesetih godina dogodio se novi hrvatski nacionalni preporod. Glavni pokretači nacionalne renesanse bili su intelektualci, prije svega lijeva inteligencija. I sam je režim shvatio da unitarizam i centralizam ne uspijevaju, pa su uveli decentralizirajuće reforme sredinom 1960-ih godina. Ti su reformatori zauzvrat pružali prostor za sve više i više nacionalnoga izražavanja. Hrvati su počeli zahtijevati provedbu ustavnih odredbā, što znači da se federalizam s riječi realizira u praksi. Glavna pitanja pokrenuta tijekom hrvatskoga narodnoga preporoda bila su vrlo praktične prirode. Prije svega, postojao je zahtjev za zau- stavljanjem gospodarskoga iskorištavanja Hrvatske koji se već dugo odvijao u brojnim oblicima. Iskorištavalo se hrvatsko gospodarstvo u ime „bratstva i jedinstva“, a ništa se nije dobilo zauzvrat. To je učinjeno preko središnjih banaka, izvozno-uvoznih tvrtkā, investicijske politike, naplate i razmjene deviza od strane savezne vlade, doznaka blizu milijun hrvatskih „gastarbajtera“ na Zapadu i tako dalje. Na primjer, iako je Hrvatska zaradila više od 50 % cjelovite strane valute koja ulazi u zemlju, za svoje potrebe mogla je zadržati samo 7 %. Slična je razlika bila i u saveznoj investicijskoj politici. Dok je 46,6 % svih saveznih investicijskih fondova od 1965. do 1970. godine otišlo u Srbiju, samo 16 % je otišlo u Hrvatsku. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 181

Problem emigracije bio je još jedan velik prijepor. Iako su Hrvati zarađivali većinu novca i navodno bili bogatija regija, imali su golem odljev stanovništva u strane zemlje. Osim odljeva mozgova prouzro- čena emigracijom, taj je fenomen bio opterećen nizom negativnih uči- naka na Hrvatsku i Hrvate za naraštaje koji dolaze. Hrvati dugo nisu mogli učiti o vlastitoj prošlosti ili svojoj kulturnoj baštini. Njihov je jezik posrbljivan, vojsku, policiju i druge savezne, pa čak i republičke institucije kontrolirali su Srbi. Stoga su Hrvati postavili zahtjeve da pre- uzmu kontrolu nad svojim gospodarstvom, rehabilitiraju svoju kulturu i nacionalnu povijest ukidanjem službene „kletve“ sa svega što je bilo hrvatsko. Također su zagovarali veću slobodu izražavanja, odvajanje pravosudnoga sustava od stranačkoga tutorstva, veći pluralizam, jed- naka prava za religiozne vjernike i tržišno gospodarstvo. Kako bi se osigurala provedba tih i sličnih zahtjeva, postojala je snažna težnja za decentralizacijom savezne vlasti i većom republičkom autonomijom. Zapravo, postavilo se pitanje federalne moći (partijske, vojne i eko- nomskih institucija) oko kojega se vodila borba, a ne pitanje hrvatskoga „romantičarstva“, „reakcionarstva“, „kontrarevolucionarstva“ ili „neo- fašističkoga“ nacionalizma. Te i slične etikete bile su samo oružje cen- tralističkih snaga za razoružanje svojih protivnika i obranu povlastica i moći koje su uživale. Pitanje srpske manjine u Hrvatskoj obično bi se pojavilo kao još jedno korisno oružje za centraliste i unitariste u njihovu očuvanju monopola vlasti. Stalno se pretpostavlja da je pokret bio prijetnja Srbima u Hrvatskoj. No Hrvatska je jedno od rijetkih mjesta na svijetu u kojem je manjina povlaštena, a ne potlačena. Pokret je zapravo želio postići jed- naka prava za Hrvate u njihovu vlastitu domu. Pokazatelj da pokret nije prijetio ni jednoj manjini u Hrvatskoj jest činjenica da je većina manjina podržala pokret; čak su i neki vodeći Srbi u republici bili njezin dio. Čini se da je glavni prigovor hrvatskomu nacionalnomu preporodu, izvan i unutar zemlje, bio taj što su njegovi čelnici probleme predstav- ljali u nacionalnim okvirima, što ih je odmah učinilo staromodnima, romantičnima, reakcionarnima itd. Međutim, ako je čitava jedna nacija potlačena i iskorištavana, kako se mogu problemi predstaviti u klasnoj ili nekoj drugoj terminologiji? Zajedničko svim hrvatskim klasama i 182 OSVIT 105–106 društvenim segmentima jest njihovo hrvatstvo i svi su iskusili negativne učinke zbog toga što su Hrvati. Stoga je logično očekivati da će ih hrvatstvo ujediniti u obrani njihovih ljudskih i nacionalnih prava. Još od vremena humanizma hrvatski su intelektualci u svojem svje- tonazoru bili internacionalisti, ne odričući se vlastitoga identiteta i ba- štine (Pribojević, Križanić, sljedbenici ilirizma, Strossmayer, Radić itd.), ali su također bili među prvima koji su preispitivali internacio- nalističke ideologije koje su težile slamanju osobne slobode i indivi- dualnosti u ime većega dobra (Strossmayerove borbe protiv papinske nepogrješivosti i hrvatski marksistički revizionizam 1930-ih godina dobri su primjeri). Vodeći intelektualci u najnovijem hrvatskom nacionalnom pokretu bili su svjetski vizionari s jedne strane, a s druge bra- nitelji osobnih i nacionalnih sloboda. To je jasno izrazio vodeći ideolog najnovijega hrvatskoga pokreta Vlado Gotovac, koji je izjavio: „Nikad nisam razumio one koji misle da bi duga trebala biti jednobojna! Jedno- liki svijet znači homogenu prazninu! Samo postojanje domovinā može održati ljepotu svijeta – kad odanost njegovoj sudbini šarenilo pretvori u harmoniju.“38 Jasno, njegova vizija miroljubiva svijeta jest ona gdje se svaka boja, svaka kultura, društveni segment, nacionalna skupina i svaki pojedinac doživljavaju kao blagoslov, a ne kao prokletstvo. Sto- ga, ono što je potrebno nije prisilno objedinjavanje čovječanstva u mo- noton i podjarmljen mehanički svijet, nego kreativna ljudska sloboda, sloboda odgovornosti, sloboda različitosti i usklađivanje tih razlika u dugi čovječanstva. Svakako je to humanistička i internacionalistička vizija, ali to nije internacionalizam prisilne asimilacije, imperijalizma ili totalitarne ideologije. To je internacionalizam kroz slobodu.

Zašto negativno viđenje?

Jasno je da postoji oštra dihotomija percepcije hrvatskoga nacionalnoga pokreta između samih Hrvata i angloameričkoga svijeta. Iako su

38 Vlado Gotovac, „Autsaiderski fragmenti“ (III. Dio), Kritika, sv. 2, br. 8, 1969., str. 538. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 183

Hrvati svoju borbu doživljavali kao dio ljudske potrage za slobodom, dostojanstvom i samoupravom, pa čak i očekivali puno razumijevanja u pluralističkim društvima, mnogi su ih angloamerički promatrači pri- kazivali kao ništa više od strastvenih reakcionara koji se nisu mogli odmaknuti od svojega unatrag okrenuta mentaliteta. Legitimno je pitati se koji su bili razlozi tako negativne prosudbe posljednjega hrvatskoga nacionalnoga pokreta. Brojni su odgovori na to pitanje, uključuju- ći osobne simpatije i antipatije, politički pragmatizam i viziju svijeta. Pokušat ćemo ovdje dati barem neke vjerojatne uzroke takva pogleda Zapada na Hrvatsku i Hrvate u nedavnoj prošlosti. Postoji vrlo malo napisana materijala na engleskom jeziku koji se bavi hrvatskim nacionalnim pokretom kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, a među onima koji su pisali o toj temi vrlo je malo njih pokušalo analizi- rati sam pokret: njegovo podrijetlo, ideologiju, ciljeve, vizije, metode, zahtjeve itd. Glavni interes promatrača bio je kako je hrvatski nacionalizam utjecao ili može utjecati na odnose Istok-Zapad. Dakle, iako su se promatrači malo razlikovali u svojim viđenjima pokreta, svi su imali isti pristup problemu i iste temeljne pretpostavke, koje se mogu sažeti u sljedećem: Jugoslavija možda ima ugnjetavački komunistički sustav, Srbi bi mogli biti hegemonisti, Hrvati možda imaju legitimne pritužbe; iako pozdravljamo slobodu, pluralizam, tržišnu ekonomiju itd., jedin- stvena „Jugoslavija je u ovom trenutku najbolje rješenje za Zapad“.39 Svatko tko se čak i približi ljuljanju temelja Jugoslavije opasan je za mir u svijetu i prema tomu negativac. Nadalje, Komunistička partija jedina je transnacionalna snaga u Jugoslaviji koja drži zemlju na okupu, stoga bi i naša potpora Partiji trebala biti bezuvjetna.40 Glavni razlozi takvih razmišljanja uglavnom proizlaze iz vizije da svijet treba ostati takav kakav je bio posljednjih nekoliko desetljeća, da međunarodnim društvom trebaju dominirati dvije supersile. Hrvatski nacionalni pokret ili drugi slični pokreti u svijetu relevantni su samo utoliko ukoliko ometaju tu ravnotežu snaga. Već je neko vrijeme očito da je Sovjetski Savez bio „pripitomljen“, da je odustao od svojih ranih

39 Ramet, „Yugoslavia“, str. 120 40 Klein, „The Role of Ethnic Politics“, str. 362. 184 OSVIT 105–106 revolucionarnih ambicija te je postao tek tradicionalna velika sila. Lju- dima s takvim svjetonazorom ideje o jednakosti nacija, pa čak i država, slobodi potlačenih naroda itd., predstavljaju samo manje probleme ili želje i razmišljanje idealista i/ili nemoćnih. Prema njihovu mišljenju emancipirani bi svijet rezultirao međunarodnom anarhijom. Time, duž- nost je i odgovornost velikih sila spasiti svijet od samoga sebe. Oni su jedini koji mogu koordinirati ekonomsku međuovisnost i zadržati politički status quo (iz altruizma, naravno!). U određenom smislu, taj je model sličan ekonomiji kapanja (trickle-down), smanjenju poreza na poduzetnike i bogate u domaćim ekonomskim i socijalnim politikama u nekim zemljama ili ulozi Partije u drugima. Za one na vlasti svijet je šahovska ploča na kojoj, nadaju se, igraju dvije supersile. Taj stari europski koncept politike moći prenesen je u svjetsku arenu. Prava, slobode i jednakost lijepe su riječi, ali bez političke realnosti. Na drugoj strani, postoje buržoaski i socijalistički internacionalisti koji u ime svojega svjetonazora teže slomiti sve individualne slobode. To su uglavnom intelektualci koji vjeruju da će modernizacija i/ili revolucija izbrisati sve naše razlike. To znači da ćemo u asimiliranom i jednoličnom svijetu živjeti u miru i sreći. Za takve vjernike „oni koji se zamotaju u skute nacionalizma žive u opasnoj prošlosti.“41 Zanimljivo je da takvi internacionalistički glasovi najčešće dolaze iz zemalja među onima koje su u svjetskoj igri. Ta vrsta „internacionaliz- ma“ također često dolazi od onih koji imaju ekonomski ili politički interes biti internacionalisti. To se može nazvati „Coca-cola“ internacio- nalizmom, a ne humanističkom vizijom budućnosti. Internacionalisti te vrste obično „vole“ čitav svijet stojeći na leđima nekoga tko im je blizu. Čini se da većina angloameričkih promatrača Hrvatske vidi hrvatski nacionalizam iz pragmatične političke, bipolarne svjetske perspektive. Ne čudi stoga što dolaze s negativnim zaključcima o hrvatskom nacionalnom pokretu i njegovim vođama. Barem je jedan od promatrača koji su pisali u britanskom časopisu bio dovoljno iskren priznati da „ni jedan zapadni intelektualac koji ima samopoštovanja nije podigao glas

41 George Macesich, Economic Nationalism and Stability (Now York: Prae- ger, 1985), str. 3. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 185 u obranu [hrvatskih] studenata i intelektualaca u zatvoru, ni u ime profesora i sudaca koji su bez formalnosti otpušteni... Nije ni čudo da su, kad je najgore završilo, zapadni diplomati odahnuli s očitim olakšanjem i međusobno se nadmetali uvjeravajući i svoje urede i gostujuće strane dopisnike o Titu, da je ‘starac još jednom spasio jugoslavensko jedinstvo, a nakon svega to je jedino što je važno za sve nas’“.42 Ideologije, ljudska i nacionalna prava, pravda, humanizam, suđe- nja, zatvori, život ili smrt imaju vrlo malo veze s takvim pragmatičnim pristupom. Bitno pitanje za njih bilo je što će se dogoditi ako se Jugo- slavija sruši ili se njezini temelji poljuljaju. Opet, nije stvar u samoj Jugoslaviji, nego u njezinoj geopolitičkoj važnosti. Postojala je stalna zaokupljenost sovjetskom enigmom. Što bi oni radili na Balkanu? Jedan od učinaka sovjetskoga pitanja bilo je to da su Hrvati osumnjičeni ili izravno optuženi za kontakt sa Sovjetima. „Rusi dolaze!“, dugo je bila taktika jugoslavenskoga režima. Poruka Zapada nacijama u Jugoslaviji također je bila „ostanite zajedno ili izvisite od- vojeno“.43 Navodno, Jugoslavija i njezin „obrambeni sustav i odlučnost iza njega zlato su u banci na koje računaju američki stratezi“.44 Ali povijesni pokazatelji ne daju nikakva jamstva za takvo uvjerenje. Naprotiv, treba imati na umu da bi se sutra moglo ponoviti ono što se dogodilo s obrambenim sustavom Jugoslavije 1941. godine. Da zaključimo, povijesni dokazi pokazuju da je nacionalizam bio vrlo fluidna ideologija. Koristili su se njom ekstremna ljevica i krajnja desnica, kao i liberali; svakakve su se vlade na nju pozivale: tiranske (lijeve i desne), autoritarne, kraljevske i demokratske; bile su imperi- jalističke, ugnjetavačke i oslobađajuće. Mogle su biti loše ili dobre, ali puno je puta njihova moralna kvaliteta vezana uz perspektivu iz koje se promatra.

42 Lendvai, „Yugoslavia in Crisis“, str. 69. 43 Robin Remington, „Yugoslavia-the Strains of Cohesion“, Survival, May-June, 1972, str. 116. 44 Sterling, Clair, „Tito’s New Balancing Act“, Atlantic, Vol. 231, No. 6, 1973, str. 50. 186 OSVIT 105–106

Većina angloameričkih promatrača na hrvatski nacionalni pokret kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih gledala je u negativnom svjetlu. Međutim, razlozi takva tumačenja događaja u Hrvatskoj predodređeni su prvotnim uvjerenjem promatrača da je jugoslavenska država prijeko potrebna za ravnotežu snaga u Europi. Nadalje, dokazi ističu da su problemi među narodima bili primaran uzrok unutarnje nestabilnosti Ju- goslavije, stoga se svaki znak hrvatskoga nacionalizma doživljava kao štetan jer može prouzročiti raspad zemlje. Štoviše, primarna funkcija moralnih prosudbā i etiketiranja hrvatskoga pokreta i njegovih vođa bila je razoružavanje od bilo koje moralne vrijednosti u očima potenci- jalnih simpatizera izvan zemlje. Neki također misle da je Jugoslaviji potrebno više vremena i da će se tada razne nacije i nacionalnosti rastaliti i postati jedna nacija. Je- dan proučavatelj nacionalizma napisao je ne tako davno o takvim novim multinacionalnim i multietničkim državama sljedeće: „Stavljeni u lonac fizičke blizine, pokriveni poklopcem zajedničkoga političkoga sustava, izloženi vrućini kulturne i društvene razmjene, različiti će se elementi nakon prilično dugoga vremena skuhati… u varivo. Varivo ne će biti sasvim homogeno. Još uvijek moći će se naići na zrno riže, na list luka, na komad mesa ili komadić kosti. Ali očito će to biti jedno varivo sa svojom posebnom aromom i okusom.“45 Međutim, oni koji raspiruju vatru ispod lonca poznatoga kao Jugoslavija i željni su skuhati „jugoslavensko varivo“, trebali bi biti oprezni, jer su najnovije naznake da bi im lonac i varivo mogli prsnuti u lice.

45 Benjamin Akzin, State and Nation (London: Hatchinson University Li- brary, 1964), str. 83-84. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 187

Ivan SIVRIĆ

SJEĆANJE NA SEDAMDESETE (Odlomak iz neobjavljene knjige U zemlji ljudi)

Vrijeme šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća u bivšoj državi prosuđujemo kao vrijeme kad se značajno osjetilo odleđivanje boljševičko-totalitarnoga sustava. Proces je tiho započeo 60-tih godina, do kada je vladajuća propaganda nametala vlastitu istinu i zatirala svaki drugi pokušaj interpretacije aktualnih i povijesnih događanja. No neutralan promatrač ne bi vidio problem u interpretaciji koliko u perspek- tivi koja je trebala biti zasnovana na tom tumačenju. Ta akumulacija mnogih objeda nagomilavala se na tzv. kontrarevolucionarne elemente koji ipak nisu mogli biti baš za sve krivi. S druge strane, važno je vidjeti kako se i u tadašnjem sustavu vodila bespoštedna borba za vlast, a dobar dio politike se iscrpljivao u kadrovskoj domeni. Zastoji u razvoju i zaostajanje za „trulim kapitalizmom“ trnuli su dinamiku propagande, a u pokušajima da se održi u pogonu tadašnja je vlast poduzimala i radikalne korake žrtvujući svoje najodanije kadrove (Đilas, a kasnije Ranković i drugi) ne bi li održala revolucionarne tenzije. Svoj puni za- mah ti koraci dobili su na Brijunskom plenumu (1966.) te kasnije na poznatom Mostarskom savjetovanju1 iste godine, čime su se otvorila vrata određenim promjenama.

Ideologija u labirintu

Ostanimo na trenutak na razini opće kritike komunističke koncepcije društva koje je u to vrijeme sve češće sebe nazivalo socijalističkom. Je li tada i u redovima tzv. revolucionara bar ponegdje došlo do svijesti

1 Mostarsko savjetovanje je održano 30. rujna 1966. godine, (Husnija Kam- berović, Hod po trnju, Institut za historiju u Sarajevu, Sarajevo 2011.). 188 OSVIT 105–106 da predodžba o radničkoj klasi kao povijesnom pobjedniku može za- vršiti samo kao loše ozbiljenje filozofije? Danas je razvidno kako je odlučujuća pogrješka te koncepcije, pored toga što se gradila na teme- ljima pustolovnoga izjednačavanju industrijskoga radništva i ukupna čovječanstva, bila u neutemeljenu polazištu da se razvijena asocijacija ljudi legitimira kao subjekt i da može napretkom ponoviti i čak prema- šiti dostignuća i svojstva pojedina čovjeka. To ljevičarsko opsjenarstvo živjelo je u romantičnom uvjerenju da će stvoriti velečovjeka u kojem su um, osjećaj i volja spojeni u „monologijsko, dinamičko-personalno jedinstvo“ (P. Sloterdijk). Glavni protagonisti radničkoga pokreta odmah su uvidjeli svu besmislenost ovakvih paradigmā pa su to prikrivali isticanjem kako organizirana klasna svijest u velikoj mjeri pridonosi onomu „čarobnomu skoku“ s razine mnogih djelatnih pojedinačnih volja (Engels) u homogeniziranu klasnu volju. Ali efikasnoga homoge- niziranja milijuna spontanih pojedinačnih volja jednostavno nije bilo. Već je na prvi pogled to bilo toliko očito pa se privid željena klasna jedinstva pokušavalo održati raznim konstrukcijama kao što je recimo lenjinistička forma partije. Kako se već unaprijed znalo da proletarijat nikako ne će moći načiniti uvid u svoj položaj, partija se pojavljivala kao spasiteljica toga još „nezrela kolektiva“. Tako je partija uzela sebi pravo na odlučujuće viđenje i „vođenje“ povijesti. To je značilo njezin monopol na sve oblike društvena života, ona je sebe nazivala organom, a spasonosna riječ je bila organizacija. Kako u politici, tako u gospo- darstvu, tako i u kulturi. Taj je totalni monopol partije na sva područja „društvenoga života“ šezdesetih godina bio prilično potrošen da se malo koga moglo uvjeriti u nužnost, pogotovu ne u skori dolazak idealna društva. Ono obećano blagostanje je izmicalo sve više što su tzv. radne pobjede bile „veće“ i agitprop snažniji pa se svako nekoliko godina održavala neka velika konferencija ili kongres (a ustavne promjene ili, čak, novi ustav doga- đali su se svakoga desetljeća za trajanja bivše države, osim posljednjega) na kojima se tražio motiv i na kojem su proglašavane „povijesne“ odluke. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 189

Nije loše podsjetiti na činjenice o načinu funkcioniranja ondašnje upravljačke strukture u Jugoslaviji. Deklarativno, komunisti su se još 1952. godine proglasili vodećom snagom društva iako su i dalje bili najvažniji rukovodeći faktor. I dalje su se sve odlučujuće pa i mnoge ostale odluke donosile u centralnim komitetima, naravno i one koje su se odnosile na prosvjetu, kulturu i književnost. Sve to je dakako podr- žavao represivni državni aparat. U sadržajnom dijelu kulturnoga pogo- na vidljivo je kako je novi smjer u umjetnosti, socijalistički realizam, kao umjetnička i književna forma koja je nastala u Sovjetskom Savezu nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, ostavio dubok trag i ovdje. Pored brojnih pristaša toga smjera taj se „umjetnički naboj“ održavao i uz pomoć niza partijskih veterana koji više nisu bili u žiži aktualne politike. Oni su najčešće skrbili o kulturi i književnosti, a prema prilici davali su doprinos i dnevnim potrebama vladajuće politike. Lukavstvo tadašnjega političkoga establišmenta računalo je na taj kadar, koji je uz praksu stekao i određeno obrazovanje. Oni su mogli biti dosta uspješ- na brana nadolazećim snagama koje nisu vjerovale da je socijalistički realizam baštinio najbolje umjetničke tradicije i da je on jedini pravi sljedbenik tih tradicija. Nemaštovitost u izrazu toga pravca, kao i „prepisivanje prirode“ etc., nisu impresionirali one kojima je bio više važan njihov identitet, tradicija i naravno svjetlija perspektiva od nuđene tim konceptom. Rukovodeći partijski kadar nije mogao zatvarati oči pred činjenicom da se nije uspjelo dovoljno pobuditi elan ni kod dobra dijela mladoga naraštaja, inače sklona romantičarskom zanosu, idealiziranju i nerealnu očekivanju. Vijesti s terena nisu bile ohrabrujuće. Velik broj prebjega preko granice (više stotina godišnje s područja zapadno-hercegovač- kih općina)2, loši životni uvjeti, čak je tih godina zaposlenost bila u

2 Na sjednici sekretarijata Sreskoga komiteta SK Mostar 19. maja 1960. Mirko Brenjo je iznio podatak da je tijekom Drugoga svjetskoga rata s područja zapadne Hercegovine oko 34 000 ljudi sudjelovalo na strani neprijatelja, od toga je 15 000 izginulo, a oko 15 000 takvih živi i dalje na tom području, a oko 2 000 je u emigraciji. Suđeno je oko 16 500 ljudi, svaki šesti-sedmi odrasli građanin je kazneno procesuiran, ne računajući one koji 190 OSVIT 105–106 opadanju (neke procjene govore da je u 1967. broj zaposlenih u SFRJ pao za 70 000); sve to je rezultiralo otvaranjem granica i odlascima na privremeni rad u inozemstvo. Problem nezaposlenosti rješavan je i tako što su svršeni srednjoškolci tih godina počeli masovnije upisivati studije. Prešutno se očekivalo da će se zaposlenost vremenom riješiti, jer već su počele mjere tzv. ekonomske stabilizacije, koje su u ovom ili onom obliku trajale sve do 90-ih godina. Upravo se iz toga naraštaja, rođenih uoči, tijekom i nakon rata regrutirala snaga koja je zahtijevala otrježnjenje. Ali započeti procesi i izgrađena ideološka infrastruktura nisu se predavali.

Postoji li slijed događanja od svjetskoga prema lokalnom?

Koji su događaji utjecali na to da se razvije ambijent koji je pogodo- vao nastanku promjena? Kako ovaj prilog ne može pružiti potpunu elaboraciju svih pitanja, pristajemo na to da ćemo samo ovlaš dodirnuti neke momente, tek toliko da se ne izgubi kontakt s društvenom i kulturalnom zbiljom sma- trajući da su događanja koja su potom uslijedila imala usku vezu sa spomenutim „reperom“. Na općoj svjetskoj razini zahuktala blokovska podijeljenost svijeta održavala je potrebnu napetost i na stanovit način držala sve strane u punom pogonu. Odlazak J. V. Staljina s historijske scene i osuda njegove azijatske despocije od njegovih najbližih sljedbenika značio je možda pomak prema smanjivanju tenzija među bokovima, ali je to bilo još daleko od ozbiljna odmrzavanja odnosa.3

su „administrativno gonjeni“. Spomenuo je kako je rašireno bježanje preko granice, posebno iz zapadne Hercegovine, u inozemstvo. „Sada se priprema da bježi oko 500 ljudi“. Procjena za 1959. je da se za prebjeg spremalo oko 600 osoba. Prema Kamberović, Husnija, Hod po trnju Institut za historiju u Sarajevu, Sarajevo, 2011. str. 153. i dalje. 3 Hruščevljevo obraćenje 1956. na 20. kongresu stranke nije otvorilo vrata demokracije ni Mađarima, ni Česima i Slovacima, a ni Poljacima, štoviše, njihova politička „proljeća“ završila su vrlo sumorno. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 191

Bilo bi pretenciozno u nekoliko rečenica valorizirati studentski pokret iz 1968. Ipak napomenimo kako su tada bile prve ozbiljnije de- monstracije u Jugoslaviji koje su predstavljale težak ispit za Partiju i čitavu vladajuću strukturu u tadašnjoj državi (ako ne računamo one koje su se dogodile ranije u Opuzenu i Metkoviću). Studentske demon- stracije su bile i u Sarajevu, a u Mostaru su dosta vješto neutralizirane.4 Iako se današnji komentatori (sociolozi i politolozi) ne mogu složiti jesu li beogradska, odnosno zagrebačka ’68. (naravno i sarajevska) bile pomodarstvo i „prepisivanje“ pariških demonstracija ili izraz dubljih promjena vrijednosti i ideja, vidljivo je kako su ti događaji ipak ostavili traga u javnom životu.5 Također, promatrane je godine obilježio hippy pokret koji se javio 1966. godine u San Franciscu te se kasnije proširio na čitavu Ameriku i Europu. Tih godina svijet je izgledao prilično sumorno. Blokovska podjela svijeta, Vijetnamski rat etc. budili su mladi naraštaj i počelo je snažnije suprotstavljanje službenoj američkoj politici i stilu života.6 Taj je pokret ostavio traga i na ovim prostorima u pogledu blage liberaliza- cije domaćega građanskoga života. U kojoj mjeri je domaćim (bh) društvenim procesima pogodova- lo i je li uopće pridonijelo održavanje Drugoga vatikanskoga koncila (1962. – 1965.) ne možemo pouzdano ocijeniti, ali se ne možemo ote- ti dojmu koji se temelji na određenim znakovima da je taj najvažniji crkveni događaj dvadesetoga stoljeća pridonio popuštanju sekularne vlasti prema vjeri i crkvi, vlasti koja je i dalje bila bitno ateistička,

4 U Mostaru od visokoškolskih ustanova bile su: Pedagoška akademija, Viša poljoprivredna škola i Viša mašinska škola. Naime izbjegnuto je masovno okupljanje. 5 Neke naznake upućuju na to kako se u studentskom pokretu tražio novi „revolucionarni subjekt“ koji bi zamijenio proletarijat koji je navodno izgubio svoj revolucionarni subjektivitet. 6 U hippyja se pojavljuje stav: „…mi i oni. Mi smo, dakako, ljudi, a oni su (straight people) svinje i mi smo protiv njih. Čitav se svijet zapravo dijeli na prosvijećene (nas) i neprosvijećene (njih), ali, što je u svemu najbitnije, bez obzira na rasu i vjeru. Podjela je isključivo kulturna.” 192 OSVIT 105–106 odnosno i Katoličke crkve prema tim vlastima. Odnosi su se sporo mijenjali, no ipak mali pomaci su bili očiti pa se mijenjao odnos i s onim krajevima u bivšoj državi i ljudima iz njih koji su bili stigmatizirani.7 Čini se da su novi procesi u politici, bar idejno, započeli smjenom Milovana Đilasa koji je serijom članaka („Anatomija jednog morala“ i drugi članci) u Borbi uzdrmao partijsku i političku javnost, kritizi- rajući stvaranje nove elite koja se odvajala od naroda i proklamiranih ideoloških ciljeva. Nakon nekoliko godina već se počelo govoriti o tzv. subjektivnim poteškoćama koje su proizvodile „zastoje u razvoju“ pa je J. B. Tito u Splitu 1962. godine održao poznati govor.8 Taj je govor bio deklarativno bar desetak godina glavna smjernica u političkom djelovanju komunista. Sukladno općoj marksističkoj teoriji, nastojalo se gospodarskim potezima anulirati stagnaciju. O reformama još nije bilo govora. U Jugoslaviji je tih godina potiho započela i demistifikacija u vezi s brojem žrtava Drugoga svjetskoga rata, kada je SR Njemačka od Ju- goslavije tražila poimeničan popis žrtava Drugoga svjetskoga rata (1

7 Bilježimo da je baš u tom razdoblju u Jugoslaviji dodijeljeno nekoliko vi- sokih odličja s državne razine svećenicima (fra Zlatko Sivrić /Međugorje/, fra Damjan Rozić /Sretnice kod Mostara/) da su „iz naftalina“ izvučeni neki zaslužni revolucionari Hrvati (npr. Ivan Krndelj /Blizanci-Čitluk/). Ili je to bilo, možda, zbog nekih drugih razloga, recimo, izravne posljedice jačanja pozicije hrvatskih kadrova u Partiji i politici? Pa ipak, u publikacijama koje su objavljivane o ulozi i mjestu religije i crkve u društvu, iako nisu bile stav službene politike, očitovao se stav vlasti prema vjeri (koja treba „odumrijeti“) i vjernicima (koje treba „prosvjećivati“). 8 Tito je govorio o subjektivnim pogrješkama rukovodilaca (o odgovornosti komunista, političkim tvornicama, službenim putovanjima u inozemstvo i rasipništvu, direktorima koji „drmaju“ poduzećem, šovinizmu…). Go- vor je trajao više sati! Jedna od udarnih rečenica je bila: „Jer ako danas imamo objektivnih teškoća i objektivnih nedostataka, onda su oni rezultat subjektivnih grešaka naših rukovodećih ljudi!“ (svjedoci toga vremena isti- ču kako je to bio pravi trenutak za njegovu ostavku te da je glavna odlika govora bila da se Tito žalio što ga rukovodioci uopće ne slušaju). uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 193

700 000!) radi isplate ratne reparacije.9 Iako su rezultati toga popisa još dugo bili službena tajna, osjećalo se „u zraku“ kako otupljuje oštri- ca „klasne borbe“, odnosno, propagande revolucionarne borbe njezina „organa“.

Na domaćem terenu

Vratimo se sada na područje Bosne i Hercegovine. Generalno gledano, moglo bi se reći kako je aktualno vodstvo tada nastojalo izvući BiH iz političke, gospodarske i kulturne periferije. To je nastojanje imalo slojevit put. Prije svega Sarajevo (kao glavni grad te kulturni i politički centar BiH) nije bilo ravnopravan centar s Be- ogradom, Zagrebom i Ljubljanom ni u jednoj od navedenih fronta, a također, Mostar kao regionalno hercegovačko središte bio je u velikom zaostajanju za Sarajevom. Posebno je zapadna Hercegovina zaostajala za Mostarom i svima drugima. S obzirom na podrijetlo potpisnika „Sa- rajevske deklaracije“, naime, svi potječu iz Hercegovine osim jednoga (M. Marjanović, Gradačac), važno je spomenuti tinjajući problem hrvatskoga pitanja u tom području (i ne samo tu), koji se manifestirao na više načina, a imalo je to vrlo loše posljedice za tamošnji puk. Istom je

9 Zanimljivost toga podatka (1 7000 000 žrtava) jest, s jedne strane u tom što u tu „činjenicu“ nisu ubrajani poginuli i stradali na drugi način, svi oni koji nisu bili na strani pobjednika u ratu, a s druge strane i u nekim drugim zemljama broj ljudskih žrtava Drugoga svjetskoga rata je (kao i u Jugosla- viji) neumjereno uveličavan (npr.: u ožujku 1946. kao broj žrtava SSSR-a se navodi 7 000 000, nakon Staljinove smrti taj je broj korigiran na službe- nih dvadeset milijuna, a nakon 1985. službeno je ukupno stradalo dvadeset sedam milijuna /sedam milijuna civila/ da bi 1989. ruski povjesničar Vla- dimir I. Kozlov procijenio na ukupno četrdeset milijuna ljudskih žrtava!). Vidjeti: http://hr.wikipedia.org/wiki/Broj_ljudskih_%C5%BErtava_u_dru- gom_svjetskom_ratu. Ovi podatci se navode stoga što je s područja koje promatramo bilo neobično mnogo stradalih (uglavnom poslije završetka rata i gotovo isključivo hrvatske nacionalnosti), a koje se nije spominjalo, niti se smjelo o tim stradalima, poginulima ili nestalima uopće govoriti. 194 OSVIT 105–106 održavanjem Mostarskoga savjetovanja (rujan 1966. u Mostaru) potpuno otvorena ta „Pandorina kutija“. Iz dokumenata je vidljivo da je Savjetovanje bilo planirano održati prije, ali je vjerojatno zbog Brijunskoga plenuma odgođeno za jesen.10 Održavanje Savjetovanja je značilo da je problem nadišao lokalne okvi- re, da je on poprimio šire značenje i da je proizveo određene učinke. Kako je očito da se problem nije pojavio te godine (1966.), a ni godinu dana ranije kada je usvojena odluka o analizi tzv. političkoga stanja u zapadnoj Hercegovini, treba reći da je napetost između Mostara i opći- na koje su mu gravitirale permanentno postojala, a to znači napetost sa svim općinama mostarskoga sreza. Vidljivo je to iz međusobna odnosa političkih funkcionara koji su dolazili iz općina i mostarskih kadrova, što je rezultiralo zatvaranjem Mostara prema općinama i općina prema Mostaru. Na tom se planu vodila teška borba, ali nije izostala ni „unutrašnja“ (unutar općina i unutar Mostara) bitka za političke i ostale funkcije. Glavni moderatori tadašnjega sustava su uvidjeli da su nužne kadrovske promjene i one su se dijelom dogodile 1966., a dijelom su

10 Jasno je to po podatku što je „radni materijal“ za Savjetovanje dugo pri- preman. Na sjednici Izvršnoga komiteta CK SK BiH, još je 22. rujna 1965. godine usvojena odluka da se pripremi analiza političkoga stanja u zapadnoj Hercegovini i određena skupina u sastavu: Uglješa Danilović, Ivo Jerkić, Ismet Kreso, sa zaduženjem da napravi koncepciju izradbe analize i da s koncepci- jom upozna Sekretarijat Izvršnoga komiteta CK SK BiH. Analizu prema prijedlogu te partijske skupine pripremali su pored političkih aktivista više ekonomista, profesora, politologa, među kojima: Mile Alilović, Jakov Ara- pović, Božo Bevanda, Dragan Blažević, Ante Budimir, Esad Ćimić, Sal- ko Ćurić, Branko Dželetović, Milorad Ekmečić, Jure Galić, Petar Jukić, Mile Kondža, Ante Miljas, Viktorija Matijević, Petar Oreč, Ferdo Palac, Mahmut Pehlivanović, Ante Ramljak, Mate Šalinović, Marko Šunjić i Ante Vrdoljak. Analiza je bila gotova krajem veljače (1966.), a razmatrana je na proširenoj sjednici Izvršnoga komiteta CK SK Bosne i Hercegovine 30. svibnja 1966. Razlozi za pripremu analize političkoga stanja bili su očiti, čime se zapravo priznavalo da za preživljavanje vladajuće strukture ne će više biti dovoljno optužiti „vanjske neprijatelje i domaće izdajnike“ (prema Kamberović, H: Hod po trnju). uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 195 inicirane na IX. kongresu SKJ 1969. To nije išlo bezbolno ni lagano, ali je možda otvorilo prostor političkim autsajderima za nastup. Nevezano izravno za ova događanja objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika (Vjesnik, ožujak 1967.). Ovaj je događaj izazvao mnogo bure, a zapravo je predstavljao prekret- nicu u osvještavanju i ovdašnje hrvatske inteligencije koja se tada defi- nitivno osokolila glede móre bečkoga dogovora (1850.). Opći ambijent pridonio je ohrabrivanju da se pojavi i Hrvatski književni list (1968.), što je također suzbijalo promoviranu službenu politiku. Nerješavana nacionalna pitanja, ignoriranje kulturne i jezične posebnosti te vjerskih potreba puka stvorile su otvorenost kakvu dotadašnji sustav nije poznavao i nije se s novonastalom situacijom znao nositi. Posebno je postala živa aktivnost Matice hrvatske. Na konkretnu primjeru djelovanja Matice hrvatske u Metkoviću može se lijepo vidjeti presjek društvenoga života u provinciji, ali i u centrima.11 Inače, članstvo ove najstarije i najuglednije hrvatske kulturne udruge bilo je i iz BiH. U BiH, dakle, nije bilo dopušteno djelovanje Matice hrvatske i zainteresirani su se mogli učlaniti jedino u SR Hrvatskoj i tamo djelovati. Koliko je poznato, jedino su članovi iz Čitluka, koji su pripadali Matici hrvatskoj u Metkoviću, pokušali osnovati ogranak Matice u Brotnju (Čitluk) 1970./1971. Taj je pokušaj propao. Nemamo

11 Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću se uzima za primjer jer se u BiH nije dopuštalo osnivanje ogranaka niti rad Matice hrvatske. Rad metkov- ske Matice obnovljen je 1970. Činu utemeljenja bili su prisutni tadašnji predsjednik MH Hrvoje Iveković te Petar Šegedin i Franjo Tuđman. Djelo- mični popis članstva (koji je sačuvan poslije kasnijih policijskih pretresa) imao je 572 imena. Probuđeni nacionalni zanos utjecao je da je do 1972. broj članova, prema sjećanju sudionika tih događaja, dosegnuo gotovo ti- suću. Upravu Ogranka MH u Metkoviću 1970. – 1971. činili su: Kreši- mir Gabrić, Smiljka Glušćević, Niko Jerković, Živko Jerković, Ivan Jurić, Damir Kravar, Ratko Krstičević, Nikola Martić, Božo Mustapić, Danko Palavestra, Vladimir Pavlović, Mate Pecić, Drago Tolić i Željko Vučković. Predsjedništvo: Ivan Jurić (predsjednik), Damir Kravar (dopredsjednik), Vladimir Pavlović (tajnik), Ratko Krstičević (gospodarski tajnik). 196 OSVIT 105–106 informacija da je igdje u nekoj drugoj općini bilo pokušaja osnivanja ogranaka.12

Slučaj Alilović, kompleksna ilustracija

O prilikama u tom razdoblju rječito govori slučaj Ivana Alilovića koji je živio u Mostaru i bio uposlenik u Medicinskoj školi te predavao „srpskohrvatski jezik“. Alilović je, nema sumnje, surađivao s Maticom hrvatskom i s onodobnim Društvom književnika Hrvatske.13 Sudeći prema brojnim reakcijama nekim „strukturama“ je teško bilo prihvatiti rezultate Mostarskoga savjetovanja i uopće drukčijega pristupa realnoj ovdašnjoj zbilji. No da bi bilo razvidno čitavu se slučaju treba prići kompleksno. S jedne strane zanimljivo je kako se prihvaćala i sama pomisao na kritiku aktualne vlasti, a s druge strane zanimljivo je kako izgleda probuđena svijest o mogućnosti vlastitoga (demokratskoga!) pristupa životnoj i posebno političkoj zbilji. Pogledajmo pobliže lice i naličje toga „slučaja“. Naime, pred Okružnim sudom u Mostaru vođen je proces protiv prof. Ivana Alilovića koji je optužen da je „govorom podsticao na raz-

12 Ilustrativan je primjer učiteljevanja Vladimira Pavlovića u Čitluku. Vladi- mir je počeo radni vijek, prema kazivanju njegova brata Mile, u Osnovnoj školi u Čitluku. Kao nastavnik „srpsko-hrvatskog jezika“ odabrao je udž- benike zagrebačkih izdanja za svoj predmet što se nije svidjelo onodob- nom rukovodstvu škole, a ni političkim mentorima te je maknut u Osnovnu školu u Čerinu, gdje se iz istih razloga nije dugo zadržao te je potražio posao u Hrvatskoj. U Čitluku je na općinskoj zgradi u to vrijeme stajao službeni naziv – „Skupština opštine Čitluk“. Lijepo ilustrira službene na- zive anegdota iz Mostara koja je nastala ti godina i prepričava se i danas. Naime, neki je namjernik u Mostaru upitao lokalnog slastičara (navodno, Muju Kahrimanovića) gdje je ovdje općina, a Mujo je odgovorio: „Nema ti prijatelju ovdje općine prije Metkovića.“ 13 U Mostaru je u to vrijeme osnivana pjesnička skupina u kojoj su bili: Rade Budalić Alija Kebo, Ivan Kordić, Fadil Krpo, Milovan Krunić i drugi, ali Ivan Alilović nije mogao, a vjerovati je i da nije htio u to društvo. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 197 bijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije i na nacionalnu nerav- nopravnost“14. Iz današnje perspektive izgleda nejasno, kad se prebiru spisi iz toga razdoblja, zbog čega je Alilović uopće bio optužen i zašto je osuđen. Najprije, iz spisa se ne može zaključiti da je optuženi Alilović inkri- minirana djela počinio, a da ih je čak i počinio u obliku i opsegu kako je insinuirano u optužnici, to se u normalnim okolnostima ne da podvesti pod kazneno djelo. S obzirom na praksu u drugim krajevima tadašnje države sudskoga procesa nije ni trebalo biti, ali kako vidimo, bilo je u mostarskom i hercegovačkom ambijentu. Zašto je to ovdje bilo, ako ne normalno, onda moramo priznati da je bilo nekako redovito. Pogledaj- mo pobliže u taj proces. Čini se kako je sa svrhom objašnjenja korisno reći još ponešto o Mostarskom savjetovanju iz 1966. godine jer cijenimo da se najveći dio „sadržaja Alilovićeva djelovanja“ temelji baš na rezultatima toga savjetovanja.15 Ono jest bilo prilično pomno medijski praćeno, ali kao da običan puk, pa čak i mnogi partijski dužnosnici nisu bili upoznati sa stvarnim njegovim rezultatima. Inače, „Mostarsko savjetovanje bilo je ključni politički događaj za politički i društveni status hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini tokom razdoblja socijalizma. Proturječnosti i nedoumice u društvenom razvoju ideje socijalizma na području Herce- govine izražavale su se na način vladavine predrasuda prema hrvatskom narodu, koji je prevladavao u regionu zapadne Hercegovine. Nosilac predrasuda bio je Savez komunista koji je sve što je hrvatsko faktički, mada ne i deklarativno, poistovjećivao s ustaškim. Takvo antihrvatsko usmjerenje dovelo je do krize u razvoju bosanskohercegovačkog druš-

14 Optužnica OJT u Mostaru, Kt.-broj: 96/70, Mostar, 2. 6. 1970. godine, MM/AV. 15 U razgovoru s ondašnjim političarima (Božo Bevanda…) doznajemo da Alilović nije bio cilj(!), jer se tu radilo o obračunu u Partiji, a Alilović se tu našao kao „Pedro“ te je preko njega poslana poruka onima koji nisu bili na „važećoj liniji“(!?), odnosno, hrvatskim nacionalistima u Partiji. Tomu u prilog navode kako su nakon toga uslijedile smjene sekretara komiteta u Ljubuškom, Grudama, Posušju i drugim općinama, ali i drugih rukovodnih ljudi. 198 OSVIT 105–106 tva. Razmatranje takvog stanja u bosanskohercegovačkom ambijentu značilo je otvaranje pitanja za koja se mislilo da su riješena“16. Nakon savjetovanja u BiH (posebno u Mostaru) i dalje je po stano- vitoj inerciji bio prisutan raniji politički ambijent. Očiti nacionalni de- balans kao rezultat kadrovske i druge partijske politike u mostarskom okrugu i dalje je trajao. Dobru broju građana smetala je takva namet- nuta situacija i katkada su znali to javno reći. No govor o tim osjetlji- vim pitanjima u višenacionalnoj sredini nije se odvijao u forumima, a „katkad“ bi završilo političkom eliminacijom ili kaznenim progonom. Bilo je „uobičajeno da se nekome olako prišivaju opasne etikete, da se protivnika ušutka na taj način što mu se pripišu šovinistički osjećaji“ (Zidić). Očito je Alilović imao uvid u materijale radne skupine koja je 1965./66. godine pripremala analizu17 za Savjetovanje. Položaj Hrvata u Hercegovini se mogao tu vidjeti bez velika truda, ali i izravno prola- zeći kroz mjesta u kojima su Hrvati činili pretežit dio populacije. Tih godina Hrvati iz zapadne Hercegovine iseljavali su se u mnogo većoj mjeri nego ostali (Muslimani i Srbi);18 u Savezu komunista i njegovim

16 Filandra, Šaćir, „Bošnjaci i Hrvati: Od jednakosti do razlika“ u HRVATI U BIH: USTAVNI POLOŽAJ, KULTURNI RAZVOJ I NACIONALNI IDENTITET, Zbornik radova, Zagreb, 2010. 17 Radni materijal pod nazivom „Osnovne društveno-ekonomske karakte- ristike Mostarskoga sreza, s posebnim osvrtom na neke idejno-političke probleme u zapadnoj Hercegovini“ bio je predložak za raspravu na Mostar- skom savjetovanju. 18 Autor ovoga priloga je uspio doći samo do podataka za SR Njemačku. Prema popisu stanovništva 1971. godine najveći broj emigranata dolazio je iz mjesta u Hrvatskoj: Imotski 18,6%; Ozalj 17,7%; Zagreb ?% (25 831 osoba), a u Bosni i Hercegovini također mjesta gdje Hrvati prevladavaju: Tomislavgrad 17,2%; Livno 15,4%; Posušje 14,1%; Čitluk 13,9%; Lju- buški 13,8%; Grude 12,9%. Izvor: Crkva i hrvatsko iseljeništvo, Kršćan- ska sadašnjost, Zagreb, 1982. / Vjesnik, 14. svibnja 2001., Statistički ured, Wiesbaden. Međutim, poznato je također da je priličan broj Hrvata u Nje- mačkoj radio na „crno“, a kao takvi se nisu vodili ni u kakvim statistikama. Pretpostavlja se da ih je takvih tada bilo najmanje pedeset tisuća. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 199 tijelima broj Hrvata bio je višestruko manji nego u sastavu stanovništva (što znači da je bilo manje dužnosnika, javnih radnika itd.); investicije u zapadnoj Hercegovini po nekoliko puta su bile manje nego u drugim dijelovima zemlje; standard žitelja dva puta je bio lošiji nego na Kosovu (koje je bilo najnerazvijeniji dio Jugoslavije) itd. Mnoge su činjenice tada izašle na vidjelo, iako za to krivnju ili zaslugu nije imao optuženi Alilović. Nije bila tajna da su Ivan Alilović i Mirko Alilović „poslije dugotrajnog prikupljanja podataka“19 sačinili analizu o stanju hrvatskoga naroda u Hercegovini. U toj su analizi obradili ekonomske odnose, kadrovsku strukturu i sudska postupanja (općine Čitluk, Grude, Ljubuški, Posušje i Lištica /Široki Brijeg/).20 Međutim, rezultati ovoga istraživanja nisu bili predmetom optužnice niti se u presudi spominje to

Odnos bivše države prema Hrvatima u emigraciji (posebno u Njemačkoj gdje je bilo najviše gastarbajtera) bilo je sumnja i nepovjerenje. Jugoslavija je imala značajnu korist od emigracije; rješavajući s jedne strane „humano“ golem broj nezaposlenih, a s druge devizne doznake, štednja, ulaganja i dr. nisu bile zanemarivi. Hrvatima, kao i svim ostalima u inozemstvu, nije bio dopušteno biti politički aktivni. Tadašnjem režimu ono je značilo „neprija- teljsko djelovanje“, sa svim svojim posljedicama. Zapravo, svaki pokušaj bilo kakva političkoga angažiranja ili kritike tadašnjega režima, bez obzira na stvarni cilj, bio je obično označen epitetom ustaštva. 19 Mnogi razlozi nas upućuju da su podatci o stanju u Mostaru i Hercegovini uzeti iz Analize koje je bila predložak za raspravu na Savjetovanju. 20 U najkraćem predstavimo dio rezultata toga istraživanja: – od ukupnoga broja stanovništva zaposleno je bilo 6% (Kosovo 8%); investicije – mjesni samodoprinos je imao udio 80% (u državne investicije je uračunata izgradnja dalekovoda koji je tuda prolazio, a za potrebe čitave BiH i SFRJ) - kadrovska struktura: u Hercegovini je Hrvata bilo ukupno 57%, a obna- šali su manje od 20% funkcija (u Lištici direktor Gimnazije je Nevesinjac, Srbin; u Mostaru od deset direktora osnovnih škola samo je jedan Hrvat, a od osam načelnika u SO Mostar nema nijednoga Hrvata itd. - navedeni su primjeri sudskoga progona Hrvata za djela koja u drugim sredinama nisu ni kazneno niti prekršajno tretirana (za posjedovanje kazete s pjesmom „Vilo Velebita“ presuđeno tri godine zatvora /u Čitluku/), prema, Tragom slučaja Alilović, Ljubuški – Zagreb, 1993. 200 OSVIT 105–106

„istraživanje“, odnosno ne opovrgavaju se takvi rezultati. Sud je osudio profesora Alilovića zbog „neprijateljske propagande“ protiv „bratstva i jedinstva“ naroda Jugoslavije čime je potvrđena optužnica. Ne može se reći da u Alilovićevom djelovanju nije bilo određena romantizma, ali iz njegovih biografskih podataka je vidljivo da je bio tolerantan prema drukčijima, no čvrst u svom uvjerenju.21 Tadašnji obrazac funkcioniranja javnoga mnijenja, posebno u Her- cegovini, imao je ustaljen „protokol“. Osobe s postojanim osobnim stavom koje nisu respektirale autoritarnost, bile su predmetom sumnjiče- nja (ako bi pokušali javno iznijeti vlastiti stav), kasnije praćenja i čak kaznenoga progona. Sumnjivce je nadzirala služba sigurnosti22 da bi u slučaju njihova nekontrolirana djelovanja bili politički osuđeni, a zatim, prema potrebi, i sudski tretirani. Taj slijed: denuncijacija, policija, partija, sud – bio je kompletan „protokol“, iako su se mnogi slučajevi završavali samo policijskom represijom u različitim oblicima.23 U Slučaju Alilović, ovaj protokol je očit. Alilović je bio predmetom nadzora tajnih služba tijekom školovanja i kasnije po zasnivanju radno- ga odnosa. Vidljivo je to iz „Informacije“24 u kojoj je implicirano da su

21 Aliloviću je izgleda stavljano na teret i ono što je on oprezno izbjegavao javno govoriti (npr. komentirati objavljenu knjigu Ivana Meštrovića, Us- pomene na političke ljude i događaje), a kao opravdanje sa svrhom obrane Alilovićeva djelovanja navođeni su podatci objavljeni u beogradskoj Eko- nomskoj politici, broj 878. od 27. siječnja 1969. godine, a što je prenijela i Kritika (časopis Društva književnika Hrvatske). Vidjeti tablicu u Dodatcima, Prilog 2. Postojao je takav dokument o strukturi funkcionara u republičkim (BiH) organima, organizacijama i ustanovama. Kako su podatci bili još porazniji dokument nikada nije objavljen. 22 „…u UDB-i se vodila evidencija za više od milijun i trista tisuća osoba iz Hrvatske, što znači da je svaki odrasli Hrvat bio pod policijskim nadzo- rom“. Vjesnik, 4. rujna 1966. i VUS od 8. srpnja 1970. godine. Podatke o evidencijama u BiH nemamo. 23 Može se slobodno reći da je iz te „policijske faze“ regrutirano najviše do- ušnika i ostalih suradnika. 24 Riječ je o „Informaciji o djelovanju antisamoupravnih i antisocijalističkih snaga“ Opštinske konferencije Saveza komunista BiH Mostar, koja je in- uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 201 u policiji čitana njegova privatna pisma iz kojih se doznalo o njegovim „antisamoupravnim“ stavovima. Kada je riječ o političkoj (partijskoj) osudi, mora se ukazati na bitan element tzv. informacija koje su dostavljane partijskomu članstvu. U njima su se iznosile tvrdnje kojima nije navođen izvor i kojih se vjerodostojnost i istinitost nije ni mogla niti smjela provjeravati.25 Tako, recimo, tvrdnja da „u Mostaru djeluje organizovana grupa intelektualaca oko pododbora Matice hrvatske…“26 nije se mogla ničim dokazati jer „organizovanih grupa“ uopće nije bilo kao što također nije bilo ni pododbora MH (nije osnovan sve do demokratskih promjena 90-tih, a također, nisu se ni zvali pododbori, nego odbori, odnosno prema Pra- vilima MH, ogranci). Ali autori „informacija“ nisu nikom odgovarali unatoč brojnim netočnostima, klevetama pa i falsifikatima. Argumenti koje su odvjetnici27 pokušavali predočiti nisu pronalazili put do sudskoga vijeća. Izneseni podatci u informacijama CK SK BiH i

ternoga karaktera, ali koja je bila dostupna javnom tisku da bi njezini udar- ni dijelovi prema (partijskoj) potrebi bili dostupni najširoj javnosti preko radija, TV i tiska. 25 To se inače naziva – crna propaganda! 26 Zapravo, u Mostaru je u to vrijeme otvorena knjižara Matice hrvatske i to je bio razlog za različita tumačenja o djelovanju „pododbora MH“ u Mo- staru. Tko, zašto i kako je tu knjižaru smjestio u „srpsku kuću“ (vlasnici su bili Šole, kuća je bila nacionalizirana, kasnije vraćena vlasniku koji ju je prodao nekim Kvesićima. U kojem je statusu, vlasništvu ili posjedu kuća bila kasnije, ne zna se. U prizemlju je bila Knjižara MH sve do rata, a na katu je stanovala Habiba Avdić – Greta, najpoznatija mostarska prostitutka i kako bi Mostarci rekli – alapača, nije jasno. Skloni smo vjerovati kako taj „šlamperaj“ nije bio slučajan. 27 Proces je izazvao nezapamćen interes u tadašnjoj javnosti, što se vidi i po spremnosti odvjetnika (bilo ih je u početku šest, a kasnije devet) koji su dragovoljno i bez naknade branili Alilovića, što dovoljno govori o tom sudskom procesu. Odvjetnici koji su branili prof. Alilovića: Ivan Mužić iz Splita; dr. Berislav Angjelinović iz Splita; Budislav Angjelinović iz Splita; Srećko Grgić iz Metkovića; Veljko Guberina iz Beograda; Faruk Kapeta- nović iz Dubrovnika; Veljko Peroš iz Zagreba, dr. Jerko Limić iz Zagreba i 202 OSVIT 105–106

OK SK BiH Mostar potpuno su zaglušivali svaki drukčiji glas. Kako je u svom članku napisao I. Zidić da nije važno ako (Šulentić28) i promaši istinu, „on se uzda da će pogoditi Alilovića, a to je ipak nešto“. Jedan moment u čitavu slučaju zaslužuje komentar. Radi se o Ali- lovićevoj inicijativi da se na staroj zgradi Trgovačke škole u Mostaru postavi spomen-ploča Silviju Strahimiru Kranjčeviću29 i da se u Mosta- ru postave biste hrvatskim književnicima Antunu Branku i Stanislavu Šimiću. Te inicijative nisu dobro primljene u Mostaru i službena vlast je to doživjela kao uvredu. Pokrenuta je lavina protiv Alilovića i niza hrvatskih intelektualaca. Ovdje je važno napomenuti kako se u „metodu i sadržaju rada SK“ bilo uobičajilo da Centralni komitet ili drugi organ piše „Informacije“ koje su upućivane osnovnim organizacijama SK na „čitanje i usvajanje“.30 „Informacija o djelovanju antisamoupravnih i antisocijalističkih snaga“ CK SK BiH (od 11. 12. 1969.) imala je optu- žujuće inkriminacije koje su stavljene na teret Aliloviću. On je potom uputio pismo predsjedniku CK SK BiH Branku Mikuliću opovrgavaju- ći optužbe.31 Mikulić je primivši pismo izvijestio „Mostarce“ pa je Rad-

Pero Znaor iz Mostara. Tragom slučaja Alilović, Ljubuški – Zagreb 1993. str. 128. – 140. 28 Miroslav Šulentić je bio sekretar „Opštinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda u Mostaru“ (SSRNJ) odakle je informacija dolazila. 29 S. S. Kranjčević je kratko bio učiteljem u Trgovačkoj školi u Mostaru 1886. godine. Inicijativa u vezi sa Šimićevom bistom prema Tragom slučaja Ali- lović je potekla od Alilovića, ali prema riječima tadašnjih javnih djelatnika (B. Bevanda), ona je potekla od Stanka Dvoržaka, ravnatelja Medicinske škole u Mostaru (u kojoj je radio I. Alilović). Dvoržak u vrijeme procesa Aliloviću nije bio ravnateljem. Odselio je iz Mostara. 30 Savez komunista je bio organiziran po funkcionalnom i teritorijalnom na- čelu pa su osnovne organizacije formirane: u poduzećima, ustanovama, organima i tijelima državne uprave (funkcionalno načelo) te mjesnim za- jednicama (teritorijalno načelo). To je bila partijska „baza“. Tako su bili obuhvaćeni svi segmenti društva. Preko tzv. OOSK se provodila partijska politika s vrha. 31 Možda je Alilović tim pismom pokazao netaktičnost. On se obratio tadaš- njem predsjedniku CK SK BiH kao ravnopravnomu kolegi i sigurno je uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 203 milo (Braca) Andrić32 odmah žestoko reagirao.33 Ubrzo potom u tisku je objavljena vijest o Alilovićevu uhićenju. Koliko je evidencija precizna ne znamo, ali navodi se kako je objavljeno više od sto pedeset članaka o „neprijateljskoj djelatnosti“ Alilovića34 i hrvatskih intelektualaca.

povrijedio njegovu taštinu. Takvo izravno obraćanje nije se toleriralo jer nije bio moguć dijalog na ravnopravnoj osnovi s najvišim dužnosnicima. 32 Radmilo Andrić (Braca) je bio predsjednik Skupštine općine Mostar, inače dugogodišnji partijski funkcionar. Usput, prvi Hrvat predsjednik Općine Mostar bio je Vlado Smoljan 1986. godine. 33 „Mostar (je) samo Šantićev i Ćorovićev grad, a sve one koji u njega žele doseliti neka druga imena treba protjerati iz Mostara kao neprijatelje i ruši- telje bratstva i jedinstva i zatvorskom kaznom za sva vremena opametiti da ne pokušavaju ni sanjati da navedene srpske književnike u Mostaru može netko drugi zamijeniti.“ Tragom slučaja Alilović, Ljubuški – Zagreb, 1993. str. 112. 34 Isto, str. 112. 204 OSVIT 105–106

Prilog:

„Funkcioneri u saveznim organima, organizacijama i ustanovama“

Radne organizacije koje Izborni Funkcioneri Pravosudni Nacionalnost pružaju funkcioneri uprave organi uslugu sav. organima Crnogorci 58 304 34 28 Hrvati 32 414 17 41 Makedonci 17 110 7 11 Slovenci 15 154 12 6 Srbi 492 3043 196 599 Šiptari 2 7 1 1 Mađari 1 6 0 3 Turci 1 1 0 0 Jevreji 4 8 1 1 Slovaci 1 0 0 1 Talijani 0 0 0 1 Neopredjeljeni 31 179 3 11 Ostali 1 21 3 2

Podatci su objavljeni u beogradskoj Ekonomskoj politici, broj 878. od 27. siječnja 1969. godine, a što je prenijela i Kritika. uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 205

Mijo TOKIĆ

ZADARSKE MINIJATURE (memoreske)

1. sniježi po kosi) Mi iz sedamdesetih mi se sjećamo proljeća stupamo gradom stupamo životom Hrvatskog

Vrijeme nas još nije dotuklo Lijepo je ponijela ta godina (71.) sve cvalo Tuklo je raslo kao iz vode tuklo misao o hrvatskoj slobodi kroz okove (i oštricom i muklo) Odjednom sve je u zemlju palo 2. (Ko) sjeme Jesen je Jesen naših života tu je slobode (skoro će već zima 206 OSVIT 105–106

Miljenko STOJIĆ

NISAM ZNAO, A ZNAO SAM

Gledao sam u taj grb kao omađijan. Ne sjećam se je li počinjao bijelim ili crvenim poljem, kako je sada nekima važno, meni je važno bilo da je naš, onakav, i ljepši, kakav se do sada samo skrivećki pokazivao. Imao sam tek jedanaest godina. I, eto, već sam stao razlikovati tko su naši, a tko njihovi. Naučila me okolina u kojoj sam rastao. Vjerovala je u Boga i čvrsto se držala svoga hrvatstva. Jugokomuniste i partizane nije podnosila. Bilo je sve ovo na Širokom Brijegu, na onom crkvenom zidiću odmah lijevo kad se samostanska crkva gleda sučelice. Dobro sam sve to zapamtio. I mislim da je bilo 1. srpnja, naravno 1971. Samo se u to doba hrvatstvo moglo vani tako i slično očitovati. To sam spoznao poslije, tada mi je u očima samo bliještio onaj grb. I sjećam se da je bilo puno naroda. A ljeto upeklo kako samo zna upeći u Hercegovini. Toga dana, saznah kasnije, fratri su na Širokom Brijegu pokopavali osamnaest svoje braće koje su jugokomunisti ubili u veljači 1945. I narod je pristigao sa svih strana da se pomoli za ubijene, da im oda po- štovanje, zbog svega onoga što su za njega učinili. Radilo se o njih šest ubijenih 7. veljače u Mostarskom Gracu. Otkopani su 1969., naravno krišom, i pohranjeni na sigurno mjesto. A zločin je učinila jugokomu- nistička postrojba koju je vodio Bruno Vuletić, još i danas počasni voj- voda Viteškoga alkarskoga društva iz Sinja, čovjek koji se devedesetih nije pridružio obrani domovine. Drugih dvanaest smaknuti su u ratnom skloništu u samostanskom vrtu na Širokom Brijegu 7. veljače. Dovo- đeni su tamo jedan po jedan iz samostana, upucani u zatiljak i potom zajedno zapaljeni. Kasnije su izmišljali priče o njihovoj navodnoj kriv- nji, ali u svojim napadnim dokumentima, do kojih su istraživači ipak uspjeli doći, nigdje nisu zapisali niti te niti slične optužbe. Sada znam da je tako pisalo i u onoj malenoj knjižici koju je te godine uredio fra Gojko Musa. Tada sam ju na brzinu pročitao i nisam uz 50. obljetnicu hrvatskoga proljeća 207 ništa posebno zapazio. Govori mi o onom gdje sam bio, znam to i sam. No, nije se moglo drukčije, moglo se samo skroz kratko naznačiti te silom zabranjivane stvari. I nešto kasnije nastali su napadi na tu knjižicu. Branio ju je, odnosno pobijene i žive hercegovačke franjevce odvjetnik Ivan Mužić. Skroz uspješno. Za nagradu su ga strpali u tamnicu, jer je, rekoše, širio nacionalizam. A neki njihovi sudovi potvrdiše da su fratri bili nevini, drugi po nalogu mišljahu suprotno. Spomenutoga dana nešto sam od svega ovoga uspio shvatiti, ali nisam puno. Išli smo do nekakve rupe u zemlji, tada mi se tako činilo, ne sjećam se jesmo li ulazili unutra, razgledavali smo okolo i ponetko je pričao što se tu dogodilo. Nismo naravno bili jedini. Gurali smo se s mnoštvom. To smo ponovili i kada smo za Veliku Gospu te godine pje- šice došli svojoj Majci. „Lizali“ smo oko njezina kipa, oprali umorne noge na česmi i onda krenuli u razgledavanje dok smo čekali sv. misu. Bit će to ona pučka, jer mi je majka Šima iz ovih krajeva, s Čerigaja, pa je trebalo s mnogobrojnom rodbinom ostati nakon misnoga slavlja. U tim vremenima prirodno mi je bilo s roditeljima, većinom s majkom, pješačiti tih dvadesetak km do Čerigaja ili Širokoga Brijega. Nig- dje nije bilo mrvice asfalta, tek kod negdašnjega franjevačkoga đačko- ga konvikta kod samostana. Ali se išlo. I tu sam zapravo saznavao tko sam i što sam zapravo. Sjećam se da smo nailazili kraj tzv. Krvave go- mile. Naši ubili nekoga Turčina, jer je htio iskoristiti pravo prve bračne noći. Kao dječak shvatio sam tada da je bio zao. Po običaju, pljunuo sam na to kamenje, nadodao i ja svoj kamen te produžio dalje. Ne može se tako odnositi prema hrvatskom narodu. I svaki put tako. Jer vozila nije bilo, asfalta puno duže, samo je kamenica bilo dovoljno. Kada se asfalt napokon pojavio, dobro sam već znao da ga „drugovi“ nisu dali napraviti kako se ne bi povezali „ustaški krajevi“. Čak ni onda kada je došao do krajnjega sela širokobriješke općine i krajnjega sela čitlučke općine. Mislili su da tim učvršćuju tu svoju državu, a zapravo su ju ru- šili. Uvijek je tako sa zlom. Probuđeno hrvatstvo u međuvremenu su gasili mrzlom vodom. Sta- la su uhićivanja, batinanja, ubojstva. Nisam o tom puno znao. Ja sam skupljao novac da sljedeće godine u isto vrijeme ili za veliku Gospu kupim onaj grb. Baš je lijepo izgledao. Imao je lanac pa se mogao nositi 208 OSVIT 105–106 o vratu. Nitko mi nije rekao zbog čega mi nisu pomogli kupiti ga tada kada sam ga ugledao. Knjižicu su, pak, kupili. Zarekao sam se i moralo je biti tako. Došao sam sljedeće godine na Veliku Gospu umoran na Široki Bri- jeg, ali sretan da će grb napokon biti moj. No, njega nigdje nije bilo niti bilo čega sličnoga. Što je sad? Govorili su mi da prekinem. Ali što sam loše rekao? Nisu nam neki ljudi dali ni prema ratnom skloništu. Što se događa? Ništa nisam razumio, a nitko da mi to sve lijepo objasni. U to vrijeme neki su naši uletjeli u nesretnu Jugoslaviju. Ne boje se jugokomunista, žele ih pobijediti. Željeli su to i svi oko mene. Nisu previše pričali, jesu da su ti naši nepobjedivi, da skaču s brda na brdo, da im ove komunjare ništa ne mogu. Navijao sam za njih, u sebi, mene nitko ni za što nije pitao. Nisu te stvari još za mene, tako su govorili. Želio sam tada da nekako na brzinu odrastem. Nije se dalo. Ni grba, ni da sa mnom raspravljaju o onom što se događa, sve po meni. Znaju li oni da sam ja potpuno naš, da sve znam, iako mi mnoge činjenice još nisu poznate? Saznao sam i da naše selo ima mladića koji se zove Rade Stojić. Dugo je u tamnici. Zajedno s drugima, nekoliko godina nakon što sam se rodio, upao je u njihovu Jugoslaviju da bi ih rastjerao i uspostavio hrvatsku državu, ali su ga uhvatili i osudili na duge tamničke godine. Nisam ništa dotle znao o njem. Nastojao sam iz krhotina razgovora saznati što više. Rekli su mi čiji je i slično, ostalo su zadržali za sebe. No, pojavio se nekoliko godina kasnije i on u selu pa se mozaik počeo sklapati. Život se nakon svega nastavio. Nikada više isti kao prije. Već sam bio „prekaljeni ratnik“. Znao sam kako se čita između redova u škol- skim knjigama, u novinama koje su se kupovale od vremena do vremena, između riječi na radiopostaji... Uzalud vam trud svirači, rekli bi neki. Hrvali smo se, dakle, s tim njihovim vremenom koliko smo znali i mogli, sanjajući slobodu. Pojavila se na vidiku devedesetih. Nisam htio da ne budem među onima koji će ju donijeti svomu narodu. Zahvalan sam Bogu da se to dogodilo. Sada samo treba izgrađivati državu koju imamo, ne smije imati stope one bivše. OGOGLEDILEDI I KRITIKE OSVIT209

Tina LACO

PJESNIČKI KRISTAL(I) STANKA KRNJIĆA

Kada bi se svaki dan uzela čitati po jedna od sedam zbirkā pjesama Stanka Krnjića, bez saznanja o tom tko je njihov autor, vrlo je izgledno da se ne bi stekao dojam da se radi o istom pjesniku. Naime, počevši od njegove prve zbirke pjesama Korijeni pa sve do posljednje, Dnevnik tijela, sasvim su očite ne samo različite tematske preokupacije nego i posve drukčiji tretmani pjesničkoga jezika: Krnjić iz zbirke u zbirku, repozicionirajući svoj lirski subjekt, istodobno iskazuje i potpuno druk- čije odnose prema pjesničkom aparatu. Pozornijem čitatelju, međutim, ne će trebati dugo da shvati da izme- đu ovih zbirkā vlada osobita, autentična i iznimno suptilna logika, ali i da su sve one ponajprije ujedinjene idejom o prostoru književnosti kao o prostoru pružanja smisla obesmislenoj stvarnosti: upravo ta ideja, uvjerenost u stihovni areal koji može poslužiti kao utočište borgesovske snage, prožima sve Krnjićeve zbirke i okuplja ih na posve neobičan način. Prema Borgesu, „kameno stepenište pred vratima postoji sve dok prosjak sjeda na njega“ i upravo je ova slikovita misao plauzibilan za- jednički nazivnik sveukupna autorova stvaralaštva. Sve ono što Krnjić opjevava svoj potpuni smisao, svoju alfu i omegu, zadobiva kroz razumijevanje pjesničkoga prostora kao platforme za beskonačnu igru, što se, na mnogo različitih načina, jasno reflektira i usložnjava podjednako u Korijenima koliko i u Kroničaru svega, 101 maloj pjesmi itd. Da bi se pobliže odredilo to trajno, stalno i zajedničko obilježje Krnjićeve poezije, definiralo ono što se može nazvati njegovom poeti- kom, njegovim distingviranim, autentičnim stilom, uputno je proći kroz svaku zbirku pojedinačno, istaknuti neke njezine osobitosti, tematske obzore, ali, prije svega, načine na koje se Krnjić kao pjesnik postavlja naspram pjesničkoga medija. Naime, ono što poeziju, između ostalo- ga, određuje jesu tematske preokupacije, ali ako se zagrebe malo ispod površine, proniknuvši tako u sve one tananosti jezika kojim se pjesnik 210 OSVIT 105–106 služi, u način na koji oblikuje pjesmu, na koji tretira sintaksu, odabire poziciju svoga lirskoga subjekta (u Krnjića se radi o stalnim dihotomijama ja – mi, ja – ti, ja – ja, ja – vi...), u potpunosti se može razumjeti način na koji pjesnik ogoljava vlastiti odnos prema umjetnosti, prema arealu stihovnosti. Tek takvom analizom, pomnim osluškivanjem, (do) pustivši pjesničkomu tekstu da govori sam o sebi, razotkrivaju se stvari koje se pojavljuju na ne tako očitoj, zapravo, na nesvjesn(ij)oj razini. Slijedom toga, u prvoj je Krnjićevoj zbirci razvidno da se radi o dominantno ljubavnoj poeziji. U takvom tematskom krugu, Korijeni, očekivano, pate od klasične boljke prvih, mladenačkih poetskih iskaza: u žaru oblikovanja svega onoga začudnoga, svega onoga iskustvenoga nagomilavanja, dogodi se i pokoje stilsko okliznuće, patos je jasno prisutan, inzistira se na, (ne)popularno rečeno, „općim mjestima“ poetskoga izraza. To je, međutim, vidljivo samo na prvom sloju čitanja. Dublje poniranje u Krnjićevu stihovnu dijalektiku pokazuje da pjesme okuplje- ne pod naslovom Korijeni ne govore o ljubavi koliko otkrivaju mlado biće fascinirano, zatravljeno, zaraženo čudom pjesničkoga jezika, u kojem autor počinje spoznavati nevjerojatnu snagu spoja hipersenzi- bilnosti, tananosti stihovnoga medija s jedne, te beskonačne značenjske potentnosti s druge strane. U svojoj prvoj stihozbirci Krnjić prihvaća ovu distinktivnu semantičku ekonomičnost i moć poetskoga izraza, ra- zumijevajući da reći ljubav, reći bol, rastanak, smrt, zagrljaj u stihu (za razliku od proze) ne zahtijeva nikakvu kontekstualizaciju jer riječ u poeziji sama po sebi već nosi svoju težinu, značenje, glazbu, ritam. S takvim uvjerenjem mladi Krnjić ulazi u svijet poezije, s Korijenima kao poetiziranim memoarima jedne životne faze u kojoj se ne samo onako petrarkistički zaljubio u konkretnu osobu ili u ljubav uopće nego prije svega u titansku snagu poetskoga izričaja. Da poezija postaje njegov svojevrstan conditio sine qua non dokazuje i kroz zbirku Zrak poprskan narančom. Radi se o znatno proči- šćenijim, gotovo lapidarnim strukturama u kojima autor bira ironiju kao sredstvo obračunavanja sa svijetom: patos Korijena zamijenjen je pokatkad nemilosrdnim sarkazmom, a spomenuta „opća mjesta“ za- igranim, slikovitim refleksijama događajnosti iz vlastita iskustva, što Krnjićevoj poeziji daje autentičniji, uvjerljiviji pečat. OGLEDI I KRITIKE 211

Prema Freudu, „stvaralačka fantazija može na nov način preraspo- rediti već viđene dijelove“, a Krnjićeva se zbirka Kroničar svega može iskoristiti kao zorna praktična potvrda ove misli: njegov lirski subjekt, njegov kroničar upravo na takav način upravlja svijetom. U uvodnoj pjesmi, u kojoj je ključna riječ „tišine“, najavljena je osobita perspektiva promatranja i suočavanja s postojećim okružjem, pozicija koja se od ovoga trenutka može nazvati tipično krnjićevskom: upravo iz tiši- ne, iz kontemplacije, pozornim promatranjem, pomnim osluškivanjem, opipavanjem, snatrenjem, oslikavaju se i komentiraju najrazličitije po- javnosti. Autor kroz ovu zbirku osvještava i razumijeva da fleksibilnost poetskoga aparatusa omogućuje da se u stihove pretoče svi oblici – sve sitne primjetnosti postojeće stvarnosti postaju kreativnim okidačima. Kroničar svega odražava i daljnje autorovo (osobno i) umjetničko sa- zrijevanje, čak i na suptilnim mikrorazinama, no kroz ovu zbirku sa znatno razvidnijom dozom prkosa, ljutnje, inata, svojevrsnoga pamfle- tizma, stalnoga pokreta, tako da se radi o najdinamičnijoj od svih Krnji- ćevih zbirkā. Upravo se u njoj, također, razotkriva nešto što će postati trajni modus operandi njegova stvaralaštva: ponajprije, vjerovanje da je pisanje kontemplativan, kognitivan proces sazrijevanja iz kojega se rađa svijest ne samo o stvarima koje nas okružuju nego o tom kako jezik (osobito jezik stiha) može biti snažno sredstvo preoblikovanja i preoznačavanja stvarnosti. Osim toga, postaje ovdje jasno da je dina- mika Krnjićeva stvaralaštva građena na stalnim poigravanjima lirskoga subjekta na razinama ja – ja, ja – ti, ja – mi, ja – vi..., dakle, na binarnim opozicijama, na, grubo egzistencijalistički rečeno, „bačenosti“ lirskoga subjekta u prostor u kojem se određeni modus preživljavanja mora naći. Upravo je to preživljavanje ključna tema Krnjićevih stihovnih okvira. Postaje, dakle, već u ovoj fazi jasno kako Krnjić polako, ali sigurno gradi kvalitativno zavidan poetski konglomerat u kojem se svi dijelovi međusobno komentiraju i (pre)uobličavaju ako su promatrani upravo u kontekstu sveukupnoga autorova stvaralaštva. Možda je upravo zato ovo prikladan trenutak za upozoriti, kada je Krnjićeva sedma knjiga, Dnevnik tijela, ugledala svjetlo dana, da postoji zaista osobita nit koja, povezujući sve njegove, pa i najranije stihove, stvara osobitu, kompo- zicijski čvrstu priču. 212 OSVIT 105–106

Mrvice za Lazara svjedoče da Krnjić poeziju sve intenzivnije koristi kao prostor igre, ali i podlogu za temeljite samoanalitičke procese. S te razine promatrano, može se zaključiti i da se radi o poeziji moderna, protočna, pročišćena tkanja, čistoj u svom pomalo filozofskom izričaju, u obilju tzv. minus-postupaka. Temeljni su motiv zbirke prsti, a u se- miotičkom smislu, mogućnosti tumačenja ovoga znaka su beskonačne: prstima se opipava, traga, doživljava, istražuje, oni su zamjena za vid, njima se osjeća ono što se ne vidi i ne može se, u konačnici, poreći ideja da je upravo ovaj znak metafora za samo pjesništvo. No, Mrvice za Lazara ne smiju biti tumačene samo u tom ključu: ovo je, na odre- đen način, „najteatralnija“ Krnjićeva zbirka. Naime, u pogovoru ovoj knjizi Luko Paljetak opravdano ističe značenje osobite pozicije lirskoga subjekta koji iz publike promatra predstavu koja se odvija pred njegovim očima. Drama Krnjićeva Lazara je zapravo Drama Ideje: njezin se subjekt preoblikuje od stanice do stanice, po načelu srednjovjekovnih prikazanja, a na svakoj od tih stanica prolazi kroz određeno iskustvo: bolno, tegobno, razočaravajuće, ali uvijek gradivno i obogaćujuće. Prisutna je, pri tom, i stanovita dramska napetost između spoznajnih ekstaza i rezignantnih očajanja, a u temelju se, ponegdje izrijekom, a pokatkad tek kroz naznaku, prepoznaju one danteovske zvijezde kao jedini čvor pomirenja u vladajućem kaosu. S druge strane, međutim, te „zvijezde“ kod Krnjića često sugeriraju autsajderski prostor. Lirskom je subjektu ovdje namjerno dana redatelj- ska pozicija (što će postati karakteristično i za sljedeće autorove zbirke), motivirana željom da se stihovni prostor definira kao prostor (samo) analize, te uvjerenjem da vizura iz pounutrene pozicije, iz vlastitosti ometa mogućnost objektivna (ili objektivnijega) sagledavanja: zato se kod Krnjića javlja to specifično redateljsko „treće oko“, izmraka , kako bi se dopunilo kritičko razumijevanje sveukupnosti vlastita iskustva. Međutim, to je istodobno i pozicija kozmičke periferije, samovoljna progonstva, zbog kojega nad ovim stihovima levitira dominantan osje- ćaj samoće. Ova je pozicija očita (možda baš osobito) kada se subjekt skriva iza kolektivnoga „mi“, kao u Ratištu riječi ili Dnevniku tijela, ali je i metafora potrebe za tišinom, za šutnjom koja, paradoksalno, jedina može proizvesti glas. OGLEDI I KRITIKE 213

Igra je upisana u temelje Mrvica za Lazara: čak su i očiti biblijski motivi ironizirani i rekontekstualizirani, a značajna je simbolika ponav- ljajuće žute boje, koja se povezuje s prstima, prsti se u sljedećoj pjesmi povezuju s tipkama, tipke s dodirom, dodir s komunikacijom, komuni- kacija s plesom... u osjetljivosti poetskoga instrumenta, shvaća Krnjić, mogućnosti su beskonačne. Koliko autor (p)ostaje zaigran, sasvim se jasno svjedoči u 101 maloj pjesmi. Njegove se svojevrsne poetske arabeske mogu tumačiti na više načina: Luko Paljetak ih, primjerice, sve naziva „mahom ljubav- nim pjesmama“ – one, zapravo, tretiraju temu ljubavi (spajajući pe- trarkistički, univerzalni doživljaj ljubavi s hamletovskom odlučnošću i inatom), no, opet, kroz dublje se slojeve čitanja pokazuje da suštinska vrijednost ove zbirke nije u specifičnu tretmanu teme ljubavi nego u na- činu na koji se ta tema tretira u zadanosti i disciplini specifične forme. Stihovi su, naime, organizirani u obliku, takoreći, proširena haikua: ne slučajno, Krnjić u svakoj pjesmi ponavlja prvi i zadnji stih. Tumačenja toga postupka su, naravno, mnogostruka no najplodonosnije proizlazi iz razumijevanja da ti stihovi, mada fonetski potpuno isti, „prosijani“ kroz određen kontekst, na početku i na kraju donose sasvim drukčije poruke. Između njih se, naime, kao između dva pola, događa čitava jedna minijaturna drama, gradi se prostor skepse i nadanja, vjere i sumnje u rezoluciju, tako da prvi stih funkcionira kao premisa, a zadnji stih kao potpuno neočekivan zaključak ili izraz sumnje da zaključka uopće može biti. Zaključiti, odnosno, staviti točku na kraju značilo bi staviti točku na proces promišljanja, stvaranja, pisanja, a on nikada ne može biti dovršen. To, nadalje, znači da ova ponavljanja nisu samo for- malan postupak nego se duboko vežu za autorov odnos i stav prema umjetničkom stvaranju uopće. Zašto, uostalom, „sto i jedna“ umjesto „sto malih“ pjesama (100 = biblijski savršen, okrugli broj)? Zbog istoga razloga, istoga motiva zbog kojega je, recimo, Marinettijev futuristički manifest, oblikovan u jedanaest, a ne u deset glavnih točaka = razlika u „jednom“ sugerira „nepravilnost“, a „nepravilnost“ promjenu, zaokret, pa se na ovaj način i Krnjićeva „sto jedinica“ može smatrati svojevr- snim statementom. 214 OSVIT 105–106

Zornim svjedokom autorskoga sazrijevanja su Krnjićeve posljednje zbirke, Ratište riječi i Dnevnik tijela. Prvospomenuta se zbirka može definirati kao pjesnička ratna saga, mozaik sastavljen od poetskih jed- nočinki u kojima je vidljivo da autor temama rata i domoljublja pristupa na sasvim nekonvencionalan način: nema tu ni pretenciozna antirat- noga pamfleta ni budničarskoga zanosa ni patetične prezasićenosti ni kritičke oštrice, dakle, ničega od čega (još uvijek) čak i suvremena an- tiratna lirika pati. Istina, zbirku otvara pjesma trubadurske zanesenosti, no ona, promatrana izvan konteksta, može navesti na krivi trag: naime, kao svojevrstan prolog zbirke ova pjesma zapravo najavljuje da Krnjić svoj pristup temi rata traži upravo između, kako to naslovno artikulira Rafo Bogišić u antologiji starije hrvatske lirike, leuta i trublje: između zanosa leutaša i hrabrosti trublje neizmjerno je polje ranjivosti, koja je temeljni sentiment Krnjićeva Ratišta. Jednako kao što ovu zbirku autor gradi na opoziciji između visoke egzaltiranosti i sputavajuće rezignacije, Dnevnik tijela je također kom- poniran između još jasnijih polova tijela i duše, opipljiva i nevidljiva, materijalizirana i metafizičkoga. Radi se o poetski kompleksnoj adjek- ciji onoga što Tvrtko Kulenović naziva „rasprodajom ožiljaka koje nam je iskustvo nanijelo“, ali i suvremenu poigravanju s dihotomijama ti- pičnima za srednjovjekovna viđenja. Tijelo je u autorovu dnevniku i poetski medij, platforma za impulse, ono je i bolno i ispaćeno, i sretno i postiđeno, trpni nositelj unutarnjega osjećanja, Unamunovim riječi- ma, tragičnoga osjećanja života. Prisutno je to bolno osjećanje i kroz sam izraz: jezik je na umoru, a umor u jeziku, on je i trom, i arhaičan, i svevremen, i raskošan, i slikovit, i zasićen, epski širok i dramatičan, beskrajno fleksibilan, zapravo, autor jezični instrumentarij tretira upravo poput tijela koje je mnogo osjetljivije nego što se čini i istodobno daleko snažnije nego što izgleda. Svi se ovi stihovi uvezuju malrauxov- skom idejom „Ne postoji smrt, postojim ja koji umirem“, kroz koju za- dobivaju dimenziju makabričnosti, što je svojevrsna novost u Krnjićevu stvalaraštvu. Put Stanka Krnjića od Korijena do Dnevnika tijela, kroz sedam pje- sničkih postaja, svjedoči da njegovu stvaralaštvu treba pristupiti upravo OGLEDI I KRITIKE 215 onako kako Benjamin Hrushovski opisuje poeziju samu: „Pjesma je poput mnogostranog kristala: njegove unutarnje osobine možemo pro- matrati samo s jedne strane, ali se tada i cijela njegova struktura pojavljuje upravo kroz to lice, pokazujući različite značajke u različitim smjerovima.“ Upravo je kroz takve različitosti, kroz takva kristalna lica Stanko Krnjić izgradio svoj autentičan i osobit pjesnički stil. 216 OSVIT 105–106

Ivan BAKOVIĆ

VELIKE PJESME NAJMANJEGA PJESNIKA Hrvoje Barbir Barba: Pjesme najmanjega pjesnika na svijetu, Naklada Semafora, Zagreb, 2021.

Književnik, pjesnik i dramski pisac Hrvoje Barbir Barba nakon nekoliko uspješnih drama vraća se poeziji. Radi se o afirmiranu autoru koji objavljuje književne radove od osamdesetih godina prošloga stoljeća i to iskustvo i zrelost se prepoznaju u ovoj zbirci zanimljiva naslova Pjesme najmanjeg pjesnika na svijetu. Odlika je onih koji vrijede, a znaju koliko vrijede, skromnost i nerazmetanje, tako će Barbir zabilježiti: Od tih stvari što svijet krase / I od časti i vrednota svih / Sve od života što ja tražim za se / Jeste jedan mali stih. U tom duhu su i ove pjesme: nema razmetanja ni mislima ni stihovima, niti ima „silovanja“ stiha i rime. Posljednja pjesma u knjizi, „Najmanji pjesnik na svijetu“, je i programatska, ali i životni stav te umjetnički kredo književnika koji zamalo gazi u sedmo desetljeće plodna života: Bez hvale: ja sam najmanji pjesnik na svijetu. / Pišem sitne pjesme, tiše od zvijezda: / na dlan ženske ruke baš sve bi stale, / to laste su male ispale iz gnijezda. // I u najmanjem gradu na svijetu živim, / gdje ulica svaka tri koraka pruža: / tu poretku svjetskom silno se divim / iz kućice prazne, izbjegla puža. // P.S. / Al’ ako ih nađete moje, / po putu il polju – puhnute mahom! – / lijepo Vas ja molju: / ugrijte ih dlanom i oživite dahom… Izbor pjesama je raznorodan, ima tu ljubavnih, misaonih, dječjih i inih pjesama, a svaka od njih otkriva ozbiljna pjesnika koji istim ma- rom i ozbiljnošću pristupa svakoj temi. Iako svoje misli često krije iza ironije, sarkazma pa i kozerije, ove pjesme traže pomniju raščlambu leksičkih, sintaktičkih i fonetskih postupaka i rješenja i u njima se kriju i neke dvojbe i neke moralne dileme i poneko iznenađenje na koje OGLEDI I KRITIKE 217

čitatelj „nagazi“ kao na odskočnu minu odgonetajući ove pjesme. Za neke od ovih pjesama bi se moglo, bez pretjerivanja, ustvrditi da ih je stvarao poeta ludens, ne kopirajući najvećega te vrste Ivana Slamniga, nego nastavljajući tradiciju (što nikako nije mana i nedostatak, previše je eksperimenta u suvremenoj poeziji pa i hrvatskoj, nego, po mom skromnu sudu, dokaz svladana zanata i talenta): Bila je žuta ko trica špadi, / bila je luda trista gradi, / bili smo mladi, bili radi, / skrivala nas brda, vinogradi. // Sad je luđa od kraljice dinara. / Za stara udala se vinara. / Drže krčmu, pare mlate: / on pod kupe, ona u bate! (Mala štorja od briškule). Igra se tako pjesnik, naoko banalno, ali često bolno i gorko, a igrati se riječima je pokazatelj dobra poznavanja jezika i zanata kao u pjesmama „Mačak u čizmama“, „Mala upropaštena lirika“ i drugima. Pa onda zastane i iznenadi nas minijaturom u kojoj se, čini se, i svemir zaustavi: Usred kiše svađa se dvoje: / padaju riječi strašne, grube. / Ona plače, on stišče svoje; / malo zatim – eno se ljube!? // (A cijela sapunica je odigrana / u intimi malog kišobrana, / pred teatrom kraj zelena toka / i u tren oka...) (Zagrebom iz tramvaja). Ili se uozbilji kao u pjesmi „Tri seljaka“: Idemo u veliki grad / Nas tri jaka: / Nas troje – ja i ruke moje / Idemo na teški rad. // Gradimo grad nas troje, / Nas tri jaka. / Ja i ruke moje gradimo grad. / Nas tri seljaka. Kad sam bio tri moja brata i ja... Da Hrvoje Barbir Barba umjesto u Pločama živi i djeluje u Zagrebu ne bi bio ni veći ni bolji pjesnik nego što jest, ali bi bio puno poznatiji i priznatiji, a njegovo stvaralaštvo (u poeziji, prozi i drami, a nedavno se okušao i u filmu), i ovako i onako, nezanemariv je prinos hrvatskoj književnosti i kulturi. 218 OSVIT 105–106

Stanko KRNJIĆ

RATOVI KAO SASTAVNI DIO ŽIVOTA Darko Juka: Krikovi sjećanja, Matica hrvatska Mostar, Mostar, 2020.

Knjiga Krikovi sjećanja Darka Juke knjiga je o ratovima na ovim prostorima i ljudskim sudbinama koje neminovno ne mogu izbjeći te ratove. Jer ratovi se na ovim prostorima odvijaju tako često da praktički ne postoji generacija koja se ne može sjetiti bar jednoga rata. Sama se knjiga sastoji od dvije priče: Krikovi sjećanja po kojoj je knjiga i dobila ime i Pirgo. Priča Krikovi sjećanja prati ratni put jednoga sasvim obična mladića iz mostarskoga okruga u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i neposredno po njegovu završetku. Podijeljena je u tri dijela: prvi dio donosi priču o novačenju i ratnim danima Dragutina Stojkića, glavnoga lika priče. Drugi dio donosi bolna sjećanja na zarobljavanje na Bleiburgu, sjećanje na preživljavanje i strahote Križnoga puta, zatočeništvo u partizanskim konc–logorima za vrijeme rata pa i nakon njega, dok treći dio govori o ipak koliko-toliko sretnu povratku doma. Sama priča zahvaća jedno duže razdoblje u kojem se dogodilo toliko toga da teško može stati u jednu običnu priču. Stoga autor ove priče, da bi uspio prenijeti čitatelju sve ono što je bitno za ovakav tekst, a da zadrži kontinuitet priče, ne razvija likove do krajnjih mogućnosti niti se previše zadržava na njima samima, on više prati slijed događaja. Autor se ovdje vodi perom kroni- čara te revno bilježi cijelu lepezu događaja i okolnosti koje dovode do njih. Prati glavnog lika kroz njegovo preživljavanje, ali popratno upliće i sudbine i priče drugih, njemu sličnih ljudi. Događaja je toliko da bi i jedan roman bio uzak za sve njih, ali autor vještim rezovima uspijeva sve njih uklopiti u formu priče. Priča je bazirana na stvarnim događaji- OGLEDI I KRITIKE 219 ma i likovima pa pisanje takvih djela donekle ograničavaju piščevu slobodu kreiranja događaja po vlastitu nahođenju, ali s druge strane pisac u takvim zadanim uvjetima ponekad dobiva već gotove, mogli bi reći prave filmske priče. Juka je svjestan tih ograničenja i bilježi samo ono što mu stvarni, glavni lik spominje. No, i u takvim uvjetima, smjelo gradi priču od ponekad maglovitih sjećanja na događaje stare više od pedeset godina. Bilješke su to koje svakako nadograđuju, na poseban način, surovu priču o strahotama rata. Sam naziv Krikovi sjećanja najbolje govori o načinu na koji glavni lik vadi iz svoje memorije sve strahote rata. To nije kontinuirana priča, to nije naučeno štivo, to je krik, bol koji se opetovano rađa u glavnom liku priče pa tek onda izlazi kroz glas do javnosti. Samo sjećanje na takve događaje izaziva traume kod onog koji ih je doživio, a njihova naracija još ih više potencira. Na pojedinim mjestima Juka vjerodostoj- no donosi prizore ljudske izopačenosti i zlobe koje je teško zamisliti i povjerovati u njih bez živih svjedoka. Ova priča je kronika ne samo o ratu, nego i o ljudskoj zlobi, sudbinama, ali i o Božjem prstu u ljudskim životima i kalvarijama. Zapis je ovo, ipak, o čovjeku u zadanim okolnostima, jer na kraju sve strahote ostaju iza Dragutina, a on nastavlja život pa čak ga i oplođuje. Priča Pirgo događa se kojih pedesetak godina kasnije na skoro istom ozemlju. Podloga priče opet je rat, ali ovaj put jedan sasvim novi. Za razliku od prve priče, gdje imamo glavnoga junaka, za ovu priču ne bismo mogli to reći. Ovdje je sam rat glavna priča, a svi pojedinci koji se pojavljuju u priči, samo su sporedni likovi. Čak i Pirgo, golub, po kojem je priča dobila ime, sporedni je lik. Svima njima rat je dodijelio neke nove uloge, sastavio ih na jednom mjestu pa djeluju kao neka umjetna mikro-zajednica koja sama iščekuje kad će se raspasti. Jer njezin raspad značio bi i kraj onoga zbog čega je i nastala – rata. I ova priča ima za polazište Mostar, odakle su svi likovi priče. Po- bjegli su od rata u Makarsku. Nije nužno da su se svi poznavali među- sobno i prije rata, ali u novim okolnostima djeluju kao skladna obitelj. Juka u ovoj priči pokazuje kako nevolje zbližavaju ljude. Stoga, osim ratne, ova priča ima i snažnu socijalnu komponentu. Ishodište priče ta- 220 OSVIT 105–106 kođer je Mostar, ali u drukčijim okolnostima nego u prvoj priči. (Vratili smo se doma dan nakon što je prvi i jedini put moj grad napadnut iz zraka). Jedna se obitelj vraća u svoj grad u jeku rata, iako znaju da to nije pametan potez, za razliku od prve priče gdje se glavni lik vraća dugo nakon završetka rata. I opet priča o obitelji na okupu, kako u prvoj tako i u drugoj priči. Poruka, koja nadživljava sve ratove i nedaće. Iako je priča Pirgo pisana u prvom licu jednine, autor daje podjed- naku važnost svim drugim likovima, često ih spominjući i više od sebe. Tim sebe i ostale stavlja u istu razinu, u isti položaj, kako i priliči nekomu tko se od rata sklanja daleko od njega samoga – u izbjeglištvo. Ali dječje zapažanje, kao što je to u ovoj priči slučaj, često je temeljito i iznenađujuće britko gledano iz kuta starijih. U prvoj priči, Juka je zapisivač ratnih sjećanja jednoga starca, u drugoj on sam priča svoj doživljaj rata. Dvije priče u knjizi, svaka samostalna za sebe, ali ih se može povezati stotinama niti. Sama ideja ukoričavanja ovih dviju priča u jedinstvenu cjelinu, među iste korice, svakako je zanimljiv pothvat. Na neki način, kad čitatelj s drugoga kraja svijeta pročita ovu knjigu, možda bi mogao zaključiti da su ratovi na ovim prostorima sastavni dio ljudskih života. I ne bi, nažalost, puno pogriješio. OGLEDI I KRITIKE 221

Antun LUČIĆ

INICIJATIVE, ZVONJELICE O NARCISU

Stihovi upleteni pod plašt narcisa iznutra vrte, čačkaju po osobnosti ljudi koji su skloni hvastanju, perfekciji i narcisoidnosti. S nemalom smjelošću suvremeni pjesnički zagled ispisuje i kroji stih, niz stihova (daje im problemsku i sadržajnu puninu), a povremeno se zaustavi uz skrajnute stihove (okretno ih i razložno poreda, kako dolikuje svrsi), na mahove misleći sinegdohom i protestno da čak iskonskom Adamu vrati rebro. Prema inovativnu mišljenju Emmanuela Lévinasa zapadna kultura je u civilizacijskom i povijesnom kontekstu počela s Apolonom (spoznaj samoga sebe), naslijedili su ga Prometej i Narcis (gledaj samoga sebe). Promisli ovoga filozofa nude novu mogućnost – daje prednost etici nad ontologijom i gnoseologijom, a taj novi put je Milosrdni Samaritanac. Ako uzmemo da je u dosluhu s Deset zapovijedi koje je sa sinajske go- leti preuzeo prvi alpinist Mojsije, onda i suvremenik/suvremenica stihovanja računa ne toliko izravno na svaki stavak iz Dekaloga. Zadržati se i na ljudskoj supstanci, na sociološkoj razini. Unekoliko je moguće podržavanje misli da ne određuje svijest samu stvarnost, okružje, nego realnost, uvjete određuje savjest i svijest. Stoga osoba ulazi, stupa u slučajeve preko prizora, kroz neslućene situacije. U neurednu i razroku dobu narcizma čovjek se ne želi predati ili ba- viti svojim iskonom i odlaže blizinu s Tvorcem svega. I kad doznaje da bude sunovrata, opet bi se zadržao u „nadmetanju“ s drukčijim i ostat- cima ponuda. Ne hrane se mnogi praštanjem i gube doživljaj grijeha. Narcizam je podmukla bolest, kao što je i taština oholost, samorast na tronu. Možda je nevidljiva upitnost površan zalazak u transcendentne obzore: naći nazivnik djeljivosti na dvoje i na jedno, ali trebalo bi uzeti u obzir i ono Treće, kako je isticao sluga Božji Fulton Shen u djelu Troje je potrebno za brak. Valjalo bi to Treće imenovati živom prisut- nošću Nazarećanina, onom koja se ne spušta kao nezaslužena milost 222 OSVIT 105–106 nego traži prihvat u čovjekovoj naravi koja je sposobna omogućiti rast takve milosti.

Iznova vrijedi razmatranje o individualnom sindromu narcisa, ponajprije u uskraćenu ili napadnu odnosu prema drugom, što je prijenos srednjovjekovnoga prenja u ovdašnje prilike, svojevrsne prepirke iz- među duše i tijela. Ali šira paleta narcisa je grad, mentalitet, doba pa i puno toga što je utišani lupanj naslijeđa koji otkucava na satu postmo- dernizma. Predmetnica naslova zbirke Renate Naletilić U Gradu Narcisa (Ogranak Matice hrvatske Široki Brijeg, Široki Brijeg, 2018.) nosi svoju trodjelnost, svojevrsni triptih: U, Grad i Narcis. Te tri naizgled male ali sudbinske riječi gotovo su internacionalizmi; u je in, Grad je po- lis, Narcis jednom i vazda Narcis. Tri enklave, a zapravo dva entiteta: urbani i floralni, dakle grad i narcis. Ali odgovara i drukčije, pobolje gledanje: radi se ne toliko o gradu koliko o gradu s predgrađem, nase- ljenu mjestu, zacijelo predgrađu nasrtaja zapadne civilizacije iz koje je i nastala ova zbirka. Ona smjelo predočava kako su osjetno zamršeni ljudski odnosi, često u prekomjernu narcizmu i perfekciji, a uviđaju se i neprikladni odnosi u braku i obitelji, na ulici, u kvartu grada i tamo gdje slabije lije ili ne lije neonska lampa. Spisateljica Renata Naletilić, rođ. Ćavar (Široki Brijeg, 1971.), pro- fesorica je hrvatskoga jezika i književnosti te knjižničarka u širokobri- ješkoj Drugoj osnovnoj školi. U njezinu imenu i prezimenu dominiraju unutarnji konsonanti n i t, a prožimaju se s njima suglasnici a i e. Istica- njem tih naznaka približno se dospijeva i u glasovnu strukturu njezine poeme o ljudskim narcisima, prisutnim u modernu urbisu, ili zapakira- nom u različna otuđenja. U neku ruku mlađa Penavuša, kakva je bila Sofija Naletilić, naivna kiparica, Renata Naletilić pripada hrabrim, smjelim osobnostima, rođe- nim za Hrvatskoga proljeća. Pjesničko gradivo je iskoristila, prenami- OGLEDI I KRITIKE 223 jenila kako bi izrekla osudu narcizma koji prijeti ovodobnim ljudima. Izrekao je takva motrišta i Rudi Supek u knjizi Psihologija moderne lirike, osobito o romantizmu, simbolizmu i nadrealizmu. Rekli bismo s njima oboma da je poezija kadšto služavka psihologije i sociologije, zapravo Poesiae est ancila psihologiae et sociologie. Kao da je pjesnikinja Naletilić, postigavši zavidnu stilističnost pjevanja, ostavila na trenutke strogo književni svijet, ali zamjenski naglašavajući aktivizam ideja. U neku ruku ova zbirka je i antizbirka, dekonstruira samu svoju teksturu u svrhu drukčijih potreba: buntovna prema sindromu narcisa postaje takoreći primijenjena poezija, kao primijenjeni i umjetnički di- zajn. Svojom poezijom o narcisima teži emancipaciji žene, kao nordijski dramatičar Henrik Ibsen i slavonski pripovjedač Josip Kozarac. Ali je i sljedbenica emancipatorskih ženskih glasova kakvi su nagovori ekscen- tričnih pjesnikinja Anke Topić i Side Košutić. Čini se njezina pjesma ima alter ego, komentar uz sebe, kako je to ostvareno u indijskim Veda- ma i Bhagavad Giti (Božanskoj pjesmi). Ilustracije za prvijenac U Gradu Narcisa, zbirku od stotinu i deset stranica stavljenih u narcisoidne prilike, pomno je i recipročno pjesmama priložio slikar Vladimir Vava Mikulić. Ponuđeni crteži su spontani i simbolični, uz nastale pjesme nude unikatan i usporedan repertoar ori- ječenih i crtačkih zahvata, dozivaju i odzivaju svijet u svojoj organskoj i duhovnoj vezanosti. Grafičku pripremu knjige načinio je Gojko Jelić – dao je prednost težini papira i njegovoj glatkosti (iako je, čini se, poezija prilagodljivija za hrapave podloge). Ovo su izdanje, uvezano bez konca, ulijepljeno u tisuću primjeraka, otiskali i u ravni hrbat stegnuli strojevi Grafotiska iz Gruda. Naslovnu stranicu ispunila je barokna Caravaggiova slika Narcis naslikana između 1597. i 1599. godine. Slika je očit primjer zrcalne ravnoteže s horizontalnom osi simetrije, a svojim ishodištem gotovo da izvrće reljef doslovnosti, kao što će tiskani primjerci uskoro nadomje- stiti inkunabulu. Pomisao vodi i u uloženu sliku Waterhose Echo and Narcissus: cvjetovi narcisa su uz Narcisove noge i ukazuje na slutnju ili predviđanje što će se zbiti na kraju. 224 OSVIT 105–106

Uvodne kriške zbirke čine spisateljičine riječi o problemu narcisoidnosti, pojedinačno, u braku, obitelji i društvu. Na to zanimanje nadošla je u susretu s mlađim i starijim osobama, osobito psiholozima i psihi- jatrima. Niječna narcisoidnost postala je svakodnevno obilježje života, tiče se mnogih pojedinaca pa, zamjećuje, ne možemo „ostati pasivni promatrači gušenja mladosti“ i time dijelom zaštititi buduće naraštaje. Čini time napor da se skida, smanjuje jedno traumatsko naslijeđe. Zato se ne može reći da je gledanje kroz narcisoidno zrcalo puko motrenje, naprotiv, više se očituje posljedica, nujni i tužni osjećaj narcisoidnosti. Uz izložene postavke marne su bilješke recenzenta zbirke Joze Mari- ća u tvrdnji da nas ovakav stih navodi „da se pozabavimo otklanjanjem uzroka, a ne komentiranjem posljedica“. Obradba teme narcisoidnosti u malim sredinama, zapravo obradba potvornih čovjekovih lica, osoba pritisnutih sobom, još Marić razložno primjećuje: „nije česta na hrvatskoj književnoj pozornici, posebno onom njezinom dijelu koji nastaje u Bosni i Hercegovini“ (str. 10.) pa se ovakve ženske zvonjelice, nastale iz savjesti, rjeđe čuju na ovdašnjim malograđanskim prostorima. Većinski sadržaj knjižnoga bloka čine izvorne pjesme, a naslovi njihovi opružaju se lijevim rubom stranice, odozdo naviše. Slijed pjesama nije odvojen naslovima ciklusa nego se dvostrukim postupkom nudi raspored: ili crtežima Vladimira Vave Mikulića ili pak odvojenim skupinama pjesama (što je razvidno u priloženom kazalu). Jedino je zaseban ciklus naslovljen Haiku i u njem je umetnuto devet sastavljenih haiku pjesama, od kojih su poneke u ljubavnoj intonaciji, primjerice Suputnik si mi bio / Dok sam plovila / Snovima tvojim, a pritom su im srodni jezgreni stihovi koji dovode u nemir blizinu dvaju bića: Mučne su noći / Kad tražiš / Rub kreveta. Izvjesne su pjesme u oštru satiričnu i kontrastivnu tonu, a takvi su stihovi Starinski odgoj – paravan / Za moderno / Ispiranje mozga. Usto nalazi mjesta i za samopriznavajuće, autobiografske poglede iskaza- ne versima Danas zaključih / Da odavno / Putujem sama. Nekako na kraju su i opominjući uradci, poglavito za čitateljsku recepciju stihova OGLEDI I KRITIKE 225 i njihova nakana da budu svrhoviti u djelovanju: O sebi ćete se / zaba- viti – / nakon stihova mojih. To nisu klasične haiku tvorbe, obilježene neutralnošću vlastita stava, u čijoj se strukturi podastire približan broj slogova 5, 7 i 5. Međutim, po različnu ishodištu, u haiku inačicama Re- nate Naletilić zatičemo izrazitu subjektivnost, osobnost, ali i slobodne duže i kraće slogove. Iza razvedene pjesničke mape je Osvrt spisateljice i u njem se donosi povijesni pogled na čovjekova osjetilna svojstva, njegove potrebe i probleme. Ona je mišljenja da „bilo koja zajednica (brak, obitelj, društvo…) mora biti harmonija individua, a ne utvrda jednoumlja“ (str. 103.). Potkraj tretirane knjige je rječnički prilog u kojem se objašnjava devet pojmova, prema Psihologijskom rječniku Borisa Petza i suradnika. Tako su opisani pojmovi: narav, narcistički poremećaj ličnosti, narcizam, psiholog, psihologija, psihologija moći, psihosomatska me- dicina, psihosomatski i psihoterapija. U konačnici je mala napomena o naslovnoj stranici knjige, o slici Narcisa koji se nagnuo, zalegao pred/ nad vodom, a pripisuje se Caravaggiovoj ruci. Uz taj podatak dotiču se, po motivskom opisu, i prizor Ovidijeve Metamorfoze (III, 339-510). Na toj liniji ova zbirka je i ovidijevska, uz 2 000 godina od njegove smrti. Spisateljica epiloški ustvrđuje kako je Narcis samoljubiv lik – „u nemogućnosti da zavede sam sebe, uzeo je svoj mač pa se potom ubio od tuge“ (str. 107.), potvrđujući raniji stav o njegovu usudu. Prije nizanke pjesama podastrt je likovni prikaz mitskoga doživlja- ja Narcisa te se pojašnjava njegova simbolika. Po doticaju mita nimfa Eho, grč. Ekho, Jeka, zaljubila se u predivna mladića Narcisa; on joj ne uzvraća ljubav jer se zasitio toga da su ga mnogi ljudi voljeli. Nimfa je primila na sebe kaznu njegove samozaljubljenosti. Od boginje Junone, ili Here, biva ukleta ponavljati samo posljednje riječi koje bi joj se upu- tile. A kazna za ponosna i bezosjećajna Narcisa, u moralnom smislu, jest da gleda u vlastiti odraz u vodi. Bio je to pokušaj da zavede i polju- bi prekrasna dječaka, ne spoznajući da je to on sam. Kad je to shvatio i bićem prihvatio, u razočaranju je dohvatio mač i sebi oduzeo život. Prešutna legenda kazuje da se njegov trup pretvorio u cvijet narcisu, a nimfa je pak iščeznula ostavivši za sobom samo eho, glas odjeka. 226 OSVIT 105–106

Po nastavku predaje Eho je pala u vodu, utopila se i pretvorila u vrč slane vode. Ostaje tužno jezero i naknadno propitkuje kako je Narcis bio toliko lijep. Stoga plače jezero jer ne može, povratno, vidjeti sebe u Narcisovim očima. S pravom bismo kazali da je jezero, u kojem se (ne)može zrcaliti Narcisov lik zapravo medij, zastranjen jezik; u njem se utapa samoljubiv lik i onaj koji upada u pogibelj manipulacije ljudima. U blizini je i oholost, vrsta duhovnoga sljepila i zova za prestižem, što kazuje i Ivan Gundulić na početku spjeva Osman: Ah, čijem si se zahvalila, / tašta ljudska oholosti? Ovaj motivski svijet prisutan je istina u književnosti, ali je zastupljen u slikarstvu i kiparstvu, na primijenjenoj tapiseriji, ali i glazbenomu svijetu te društvenim odnosima. Antički su ljudi smatrali da je ljudska duša u odrazu Narcisa i simbol je smrti. Sindrom Narcisa postavlja problem neuzvraćene ljubavi, a ona postoji i plodi se, dijeli, otprilike kako Dante u Božanstvenoj komediji zamjećuje da se javi i bude kad onaj koji ljubi prepoznaje da ga podjednako i ljubljeni ljubi. I na društvenom obzoru predstavnici vlasti često su sebeljubni, narcisoidni, i olako pa i prijezirno odbacuju obične ljude.

Pri najezdi s Istoka, uz pjesmu Elegija o pustošenju šibenskog polja, o narcisu pjeva humanistički latinist Juraj Šižgorić, a birane stihove valja podastrti u prepjevu Nikole Šopa. U njoj se navodi da Narcis nije žedan vode niti žudnje za cvijetom nego je problem njegovo samolju- bivo lice: Nije mi teška žeđ duboka nikad / ni mlazevi izvora ugodnog / nisu mi škodili, ni narcisi lažni, / nego baš lice. Popustio je Šižgorićev akter ugodnu životu, ali ipak prepoznaje da je izabran za snažno sjedi- njenje s Tvorcem. Više no knjiga U Gradu Narcisa može biti anoniman prilog, aneks ukoričenu izdanju deset životopisa, koje je priredila Milana Vuković Runjić i naslovivši ih Proklete Hrvatice. Rukopis Renate Naletilić go- OGLEDI I KRITIKE 227 vori o sudbini žena sa sindromom narcisoida, završetak riječi na „oid“ zapravo je svojevrsni OIB, osobni identifikacijski broj i suvremena čovjeka. Dakle jedna žena u ime jedne i mnogih žena. A spomenuta priređivačica ukazuje na „čudnovato ispreplitanje sudbina“, primjerice Cvijete Zuzorić, Jelene Zrinski, Sidonije Rubido, Marije Jurić Zagorka, Ivane Brlić Mažuranić, Slave Raškaj, Ljerke pl. Šram, Dore Pejačević, Vesne Parun i Ene Begović. Neke od tih žena, pomišlja priređivačica izdanja o prokletim ženama, brižno će zamijetiti Matoš, ako nisu „ro- đene prekasno, prerano ili predaleko, opisati, neke zlobno, neke s obo- žavanjem“. Unutar društvene nestabilnosti kao i pri trulim odnosima, umjetnost među prvima ustaje izreći brigu o čovjekovim vrijednostima. Poznavao je to davno i Ignjat Đurđević u Uzdasima Mandalijene pokornice. Samoljublje se ne može do kraja zadržati, kao okrenutost sebi. Za ljubav je potrebno dvoje, udvajanje, to je izvjesno i potvrđuje se, bilježi Tomislav Ladan u svojoj kapitalnoj knjizi Riječi (ABC Na- klada, 2000.), nerijetko „i u slučaju sebeljublja, jer se i u tom slučaju jedno dijeli nekako na dvoje, čak u sebi samome, kao slučaj temeljne rascijepljenosti, podvojenosti, pa i shizofrenije“ (str. 11.). Dosadanje pjesništvo Renate Naletilić nosi dijelom antropološke prosudbe i s njim povezane sociološke odrednice pa je stoga pripadna i socijalnoj antro- pologiji početku trećega milenija. Ona je pronašla, odvažno „ubola“ temu, kao Anita Martinac u svojim romanesknim prozama, ali radi na katarzi, rasterećenju, oslobađanju suviška od nanosa užurbana doba. Može se kazati da ova inicijativna zbirka tretira bijedu narcisoidnosti, ali i njezino nadilaženje. Njom se ne može štititi čistoća srca, ali ni ludost od srca. U narcisoidnosti je nešto hamletovsko, obračun sa sobom, ali u neizlasku iz sebe, sukob s mentalitetom, kao što se Hamlet bori sa sobom, a ona sa svijetom. Nedvojbeno je zbirka Renate Naletilić od riječi, ali je i od naleta između riječi. To je najmanje od čega se začne bit, postignuće logopeje, jednoga od tri tipa pjesničkoga izražavanja koji po Ezri Poundu predstavlja „ples intelekta među riječima“. I baš to i čitljivo i nečitljivo, treperavo između, kao pjesnički međusvijet, iskrsava i nudi se, uspostavlja perspektivu da iznese posebnu spoznaju, naizgled zaobilazno o narcisoidnosti. Znajući da ljudi što protežiraju 228 OSVIT 105–106 to i razapnu, pjesnikinja izvodi čitatelja na gotovo pa nadrealističko bojovno polje na kojem se krše stigme kako bi se ostvarile mogućnosti za inicijative i rasvjete uočenih problema. Ona je za načelo da se ne uti- snemo u tabue nego da se otisnemo od tih tabua na pučinu koja bojovno pretvara u igrivo i jednakovrijedno, bez diskriminacije. Stoga ova košarica zvonjelica ima svrhu uputiti čitatelja kako odči- tati zaljubljenost u sebe, odnosno kako se sve može pročitati narcizam kao društvena sablast. Ako je narcis preklasičan pojam i ako je ukrasna biljka zvonolika cvijeta, i ako se o njem malo treba govoriti da se ne bi širio i poprimao nezahvalne razmjere, bavljenje prenesenim svojstvom kroz stihove je zvonjenje za upozorenje. (Kao jutarnja „buđenja uvod- nicima“ Veselka Tenžere ili ekspresno esejističko pisanje Nine Raspu- dića Kratki espresso; u našim je uvjetima govor o novom, po gradovi- ma i drukčijem reljefu, kakav je i zapadnohercegovački krajobraz, što je govorenje prilika na relativno nov način.) Poezija je ovdje poprimila svojstvo Grada s držićevskim njarnjasi- ma koji imaju veze s vilinskim silama, ali su snatrenja grada i bjelina koja nudi svoje naličje. Uostalom bijeli narcis na latinskom glasi narcissus poeticus, što je bijelo, ono je i poetsko. Srodno je kao što žuti narcis nosi potvorni smisao, pseudo svojstvo pa je i latinski odrediv kao narcissus pseudonarcissus. Ponekad ključna riječ u pjesništvu nije ni prva ni druga u naslovu nego treća, ona koja se broji, a moguće da je i narcis. Ne doslovan, opo- našajući, mimetički, nego je u prenesenu svojstvu, otprilike kakav je prvijenac poema Radovana Ivšića Narcis, objavljena u Zagrebu 1942. godine. Pozorna policija zaplijenila je gotovo sve primjerke, a ponovo je poema objavljena u njegovoj zbirci Crno, 1974. godine. U njoj je postigao zamašnu poetsku redukciju i razmaknuo pojmovlje kazivanja. Na neobičan način Ivšićev narcis je ezoterijski narcis, u nadrealističkoj maniri, s tragovima malarmeovskoga poniranja u smisao riječi, u sa- žetosti kakvu je iskazivao Šimić, s jednostavnom krotkošću kakvu je Nikola Šop prinosio u svom pjesništvu. Po kralježnici poeme su koor- dinirano i stupnjevito naredani grafički stihovi i oni završavaju riječju narcis, primjerice: njegovi koraci / sa samotnih / koljena / narcis. OGLEDI I KRITIKE 229

Pjesničko glasanje uporabljuje izražajan i razgovoran jezik, ali ima- ginarijem prizora iz svagdanjega života domišlja ona mjesta gdje ne prodire doslovan izraz, negdje „iza razumljivosti“, kako je istaknuo Hugo Friedrich u Strukturi moderne lirike; dakle na izazovima je ras- poređen jezik po svojim nevidljivim točkama. Pritom ona pjesnički ne arbitrira, zaigrava se ne stihovanja radi, nego radije smjera, prebacuje, povlači i opominje svojim paranarcisoidnim govorom. Po razvedenoj sugestiji Naletilić i pjeva-zvoni, ali i proriče, stihovi njezini su potvrde i vizije, kako jest i kako se stvari vide kroz život. Bitno je posvijestiti problem sebičnosti, zatvorenosti u sebe, zakukulje- nosti, ili ne zbuniti se u slobodnom pristupu kao ni unutar raspoloži- vih postupaka. Ako pjesnička intuicija ne dijagnosticira prizor, nastalu priliku, kasnije se razvuče i poplića doživljaj te protagonist percepcije sklizne u nemoć. Problem je u naslijeđenim i mentalitetnim sponama. Spomenuto je da i Anto Zirdum piše poetske refleksije Zavrzlame narcisa pred izlogom, ali i trojne auktorice u zbirci Let u TROstihu, Sonja Jurić, Marija Perić Bilobrk i Lidija Pavlović Grgić. Kako će pojedinac biti voljen kad znatno misli na sebe, divi se svojoj umišljenosti, zapravo, nikad da se dovoljno nagleda svoga lica? A pjesnikinja ugleda i ono što sunčeva zraka ne iznosi na vidjelo. Svjesna je uvelike, i stihom to jamči, da se čovjek teško oslobađa samoljublja. Kao da se te skele ne odvajaju od fasade ljudskoga bića. Bojazan se javlja da se i kroz starost ne gase samoljubne strasti, možda se samo preinače u neke srodne inačice kao što je laskanje. Izgledi da se pročisti čovjek ostaju u mogućnosti opoziva svojih pogrješnih postupaka i rije- či, sve kako bi se zavoljela i podržala istina. Birane pjesme Renate Naletilić imaju srodnosti s epigramima i pam- fletima, ali pokraj ili ponad toga iznose vrijednosti satire i ironije, kao voltaireovska žaoka u mijenama života. Ne upadajući u sentimentalnost, njezin stih opominje, pokreće svijet. Otuda je to djelatna poezija, ako treba i primijenjena, s psihoterapijskom nakanom, nalazeći prostora u brižnosti i zauzetosti logopeje. Njezino pisanje olako ne prihvaća 230 OSVIT 105–106 vladanje muškosti, unaprijed, nikako da oduzme „muško žezlo“ kao znak primata. Monološki pjesnikinjin zvon protivi se pristanku na golu senzualnost, ne upada u, kazali su u renesansi, sudbinske „verige senzualno- sti“; naprotiv, ovdje dostupan „jazik horvatski“ stavljen je u dijalošku službu, otvorenu namjenu, donosi angažiranje, kao što u biti i jest anga- žirana književnost. Takvi su i imažinistički glasovi, kakav je Majakov- ski na europskom kontinentu i Pound preko oceanske pučine. Iz očekivane svjetske perspektive prebacimo se u neočekivano drugo desetljeće trećega milenija, prema libru versa Renate Naletilić U Gradu Narcisa, upit za ponosna i bezosjećajna Narcisa. U zviježđu zanimanja obilježenim narcisom valja podsjetiti na roman Hermana Hessea Narcis i Zlatousti. S nešto odmaka zamalo pa trebalo ukazati na roman Senke Marić Kintsugi tijela po kojem se u ženi roji problem; kad joj je nešto uskraćeno, kad joj okolne oči uskraćuju pozornost zbog teške bolesti i djelomična izlječenja, a hoteći i dalje biti poželjna žena i rodna majka, sa svim svojim ćutilima. Jezik zbirke U Gradu Narcisa izvire i upleće se iz svakidašnjega govora, i govora drugoga koji postaje „moj govor“, prenesenim zna- čenjem zadobiva oblik izražajna govora. Dakle, nekoliko je govora u organski jednom ne i jedinom govorenju. Pjesmom Prijateljice osvrće se na riječi koje su joj poslane da s njom prijateljuju. One pokazuju ze- maljsku stazu prema ljudskom srcu i upoznaju nas s Božjim naumom. Takvo poslanje nitko ne može bolje ispuniti jer su svemoćne: Izgovo- rene ili napisane u pravo vrijeme, / Objavljene, pročitane, razumljene, uvažene, / Tako veličanstvene i moćne – Riječi. Istinske riječi nisu dospjele u pjesmu intervencijom nevidljiva urednika, koji se ne navodi u impresumu zbirke, više je to nagnuće same pjesnikinje. Govor je stoga i dijaloški, makar i neoznačen navodnicima, ali je asocijativan. Takva tektonska pomicanja pokazuju se, primjerice, unutar pjesme u tonalitetu kondicionala Da ti mene voliš. Prva strofa je iz razgovorna jezika, govori je onaj drugi, partner, muž, gotovo ju uvjerava, što pokazuje i Mikulićeva ilustracija ispred te zvonjelice: Da mene voliš / Znala bi što mi treba. / Znala bi što mislim. OGLEDI I KRITIKE 231

Iskazani stihovi iskazuju ucjenu, pogodbu, drukčiji odnos situacija, kakav je i u priči Aska i vuk Ive Andrića. Slijedi duga kumulativna, na- brajajuća nizanka što bi to sve žena trebala i stvarno i prešutno učiniti, što znati, što predvidjeti da bi udovoljila svomu izabraniku. Ne samo u izgledu nego i u praktičnom odnosu valja navesti sljedeće: Kasno bi lijegala, rano ustajala / I cijeli dan nešto radila, /da se ne uležiš. Ona je gledana, mjerena, vrjednovana, a zapravo je ponižavana iz njegove perspektive, iz njegove potrebe i očekivanja. Čini se na kraju bi on pri- svojio i njezino pravo na plaću kao i na sav njezin imetak. On je kao kralj koji ima sluškinju, a potvrdit će to i u kraćoj pjesmi Kruna – u njoj akterica traži da se muškarac „spusti“ i poigra sa svojom djecom: Neće ti, mužu i oče, / Kruna s glave pasti. U kasnijim zvonjelicama to pitanje davidovskoga kraljevanja u kući i obitelji dovodi do davanja prava u zajednici, ali i čuvanja privatnosti. Takvo pravo i prostor mira ne dobiva se olako i ne postižu ga ljudi, čak u epilogu pjesnikinja veli da takvo pravo kojim „zadire u tuđi svijet“ i sve sudi, ne dolazi od naravnih odnosa nego „direktno iz Pakla“. Moguće da ovdje nađemo sličnost s rečenicom Jeana Paula Sartrea „Pakao, to su drugi“. Obrušavanje drugoga, kleveta, ogovaranje – iskazuju to možda po- najbolje grad-narcisne pjesme Intima (sociološka i ljubavna, brižna), Naprijed (ironična i u paradoksu) te ilustrativna Samo prođi koja ukazuje na „famu“ koja se brzo širi u više strelica: Samo prođi ulicama našeg grada / I pokrenut ćeš lavinu riječi. / Tema si za jutarnju dozu lijeka / Otužnih pojedinaca. // Nema što ne znaju o slučajnom prolazni- ku. / Ako se pojavi nepoznato lice, / Pale svoje satelite / I imaju nova zaduženja. Temeljem ovakvih egzemplarnih stihova pjesnikinja će još razvesti, umnožiti, razgranati situacije, vremenske produžetke, nove prilike. Tako će u pjesmi Ishod predložiti da se svemu doda „neko svoje pravi- lo“. Usto će njezin ženski subjekt kroz naslovnu pjesmu U gradu Nar- cisa 2 istaknuti da zna više no što bi za ljude trebala znati, samo zato što želi izbjeći kružni tok ciničnih pogleda te „živjeti svoj život“ a ne komentirati tuđe živote. Slobodna je jer ne želi biti članicom „narciso- idnog klana“. 232 OSVIT 105–106

Prema bistrini misli Phila Bosmansa sebičnjak ne postaje sretan, odnosno „ako si sebičan onda si suvišan“ pa se unekoliko širi „suvišna generacija“. Ako je svatko sebi dostatan onda nastupa znatna degene- racija ljudskoga roda. Čovjekova priroda traži da se razdaje drugomu pokraj sebe, ali i dalje od sebe. Često situacija određuje iščašeni, nar- cisni karakter čovjeka, kako u Narcisu 2 predočava stihovima: Ta niste me zaboravili? / Dođite malo u razgovor! / Naravno, / Ja biram temu i vodim glavnu riječ. Pjesnikinja bije bitku za poboljšanje svijeta, u prvom redu kroz stih, plamenim stihom, ali i osudom pogrješnih navada; ona je prerušeni štit, Hermes, pa je njezina obrana najmanje gubitnička. Izbrusila je što treba reći, ili još reći, ne zaustavlja ju perfekcionizam – na sebe prima problemsku priču, gatku, sindrom Narcisa koji treba razvidjeti ili ublažiti da ne postanemo žrtve narcizma.

Nerijetko pjesnikinje narušavaju red da bi uspostavile „akademiju“ slobode, pridigle moralni odgoj, kako je činila starogrčka nadučitelji- ca Sapfo. Ono što pjesnikinja izriče srcem i umom, makar rečeno bilo odjek kao epifore nimfe Eho, ostaju tek posljednje riječi, kao epilog. Ova zbirka stoga je svojevrstan monolog iz svijeta i protiv njega samoga, poput poetske monodrame Maje Tomas Kadʼ će bitʼ meni milo (vrsnice su obje knjige, objavljene 2018. godine). Preko tog solilokvija izgovara na istinit način i sudbinu mnogih od nas, razlistava ju pred nama i kao teškoće i radost življenja. Zamalo, to je i naboj kazivanja i prepričavanja fragmenata života kao i opisa njegovih kadšto graničnih situacija. Dometne li se tomu da o tim stvarima zbori žena koja izbliza shvaća rađanje i rast i uzlete i posrtaje, onda ovakav rukopis poprima nešto i na kvadrat i kub. Osnovano bi bilo i da stručci pjesama Renate Naletilić dožive monodramsku izvedbu, a da poslije njezine provedbe nastanu zapisi u knjizi dojmova. Riječ je o situacijskoj poeziji, kako su činjene i natuknice za Rič- nik zapadnoercegovačkoga govora Ante Kraljevića, i time promiče i njeguje situacijski diskurs pjevanja. Stihovi su stimulansi, s tezom i OGLEDI I KRITIKE 233 nagovorom a pritom u idejnoj izvedbi protiv egocentrizma. Stoga je ova poezija i putokaz, dozrio znak da se njim izriče o svijetu oko nas i o stigmama koje se podebljavaju. Faktori njezine stihovnosti svoje opravdanje nalaze u žudnji za uvi- dima o uočenim sociološkim problemima, ali i za receptivnošću, koliko god ona bila regionalno obilježena. U tom duhu pripada kulturnom za- okretu koji uzima u obzir lokalnu sredinu, Grad kao zatečenu, a ne obe- ćavajuću civilizaciju, a tim i grad narcisa, iskazuje nepovjerenje prema konvencijama u lokalnom identitetu, zapravo upisuje stih na razmeđu mikropovijesti i aktualizacija. Izloženi stihovi se ne čitaju samo kao smislene i doživljajne cjeline nego su (i otprve) uzbudljivim stavom o svijetu, često zapuštenom u sebi, otvorenom brojnim pogrješkama koje nasumce upleće u svoje postojanje. Stoga i naslov zbirke ne nosi neutralan duh nego aktivistički, uvelike razgranat i zauzet za poboljšanje svijeta. Posigurno, Renata će Naletilić prolaziti sa svojim Narcisom u stihovima, pristati i podignuti štand i strpljivo će na gradskom šetalištu čekati svoga Godota. I nadati se da će štošta doći na svoje mjesto, makar se vratilo kao eho ili bu- merang. Bit će iznova u ulozi Aristofanove Medeje, pokušavajući biti svojski raspoložena za odluke, čvrstinu u spremnosti pobijanja zastra- njenosti u svijetu. Narcisoidnost je niječni „perivoj od slave“ i o njezinim manifesta- cijama Renata Naletilić pjeva iz nužnosti, kao žena, snažno dotaknuta njezinim širenjem. Pri mističnoj vezanosti za taj nimalo površan nego poosobljen svijet, ona zalazi u razvidan pa i gnomski govor, uvremenju- je ga iz prizora koje raspliće, osvjetljava i predaje za nove fragmente i potpunosti. U osjetno „naletilićevskoj“ maniri i uz jasne prijepore pošla je u trku s Narcisom da uzurpira svijet, njegove navike i pošasti navada, konvencija. Ova knjiga je pogodna za edukativne radionice, psihija- trijske vježbe i moguća savjetovanja, psihologijske seminare, ali i za pripremljen slikarski tečaj, književni poligon, prevoditeljske opaske. U svakom slučaju knjiga se ne završava u sebi, ostavit će manje dvojbā o narcisoidnim pojavama. Prednost je njezina pojavka što nastavlja pjev u suradnji s čitateljima i u njihovoj percepciji. Zacijelo, odbija prihvatiti usud šutnje nad nepoželjnim pojavama, smjelo se protivi povučenosti ili ustupcima. 234 OSVIT 105–106

Stanislav BAŠIĆ

KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO RADICE LEKO (Književna srijeda DHK HB, Mostar, 24. ožujka 2021., gost književnica Radica Leko)

Objaviti prvu knjigu u 56. godini života kao što se to dogodilo Radi- ci Leko s knjigom Igrarije (2008.), prema svim uobičajenim kriterijima nije nimalo obećavajuće. Riječ je naime o knjizi u kojoj su skupljeni dramski tekstovi koje je R. Leko pisala za svoju dramsku skupinu u Osnovnoj školi u Posušju, dakle riječ je o knjizi čija se svrha iscrplji- vala u pedagoškom ozračju kako je ona, možda i najbolja nastavnica u Posušju, gajila sa svojim učenicima. Put prema pravom književnom stvaranju Radicu vodi preko obitelj- ske drame, preko gubitka sina Predraga – Peđe i zbirke pjesama Mome leptiru (2008.) koja je sva prožeta pitanjima i dubokom tugom. U ovoj zbirci ne treba tražiti neke dobre pjesme jer autorici očito to nije ni padalo napamet, ona je za nju bila pokušaj izlaska iz svoje muke, iz svoje šutnje, iz svoga pucanja od šoka i nemoći, dakle riječ je o svojevrsnom terapeutskom učinku. Komu reći svoju duboku tugu ako ne bijelom papiru, jer drugima je to teško reći jer drugi vole sudjelovati u radosti, a od tuge i tužnih ljudi bježe ili ih zaobilaze. Radičino polagano otvaranje prema ljudima i prema svijetu rezultiralo je knjigom Plameni, objavljenoj 2009. godine u kojoj se nalaze priče i putopisi, a među tim pričama posebnu cjelinu čine one naslov- ljene imenom Asocijacije a riječ je o stiliziranim pričama koje joj je pričao njezin suprug Nenad Leko iz svoga ranoga djetinjstva, 50-te godine prošloga stoljeća. Ove su mi priče od sve literature koju je Radica poslije napisala, najdraže jer kroz taj dječji govor i sjećanja dana je izvanredna slika teške poratne zbilje u zapadnoj Hercegovini. Riječ je o vremenu u kojem se događaju i moje Rane priče, a oko 2016. godine OGLEDI I KRITIKE 235 otkrio sam da se istim vremenom bavi i vrsna knjiga posuškoga autora Frane Jukića Majčine suze, mrva kruva i zericu sira (2009., Zagreb). Vrijednost Jukićeve knjige je i u tom da ona zahvaća autorova najranija sjećanja, naravno i ona iz Drugoga svjetskoga rata pa sve do 60-tih godina 20. stoljeća. Od posuških autora koji su opisali svoja sjećanja na 50-te godine vrijedi spomenuti dr. Radoslava Marića s turobnom knjigom Moja pol- noćka, također treba istaknuti ime Ićana Ramljaka, a ne zaboraviti niti Slavu Antina Bagu. Radica Leko, dakle s knjigom priča Plameni naznačuje svoj budući vrijedan i za prostor zapadne Hercegovine vrlo značajan pripovjedački – prvenstveno romaneskni – opus. Slijede njezini romani: U Njemač- ku, brale... (2011.), Kruh i igre (2014.) i Jeka (2016.) koji zahvaćaju i popunjavaju vrijeme praktično od 1945. godine do godina 21. stoljeća. Radica Leko ima izvanredan dar zapažanja govora, dar promatranja ljudi, procjene njihova govora i ponašanja, duboki smisao jezičnih po- našanja ljudi, govora šale, ironije, istine, laži, ljudskoga idealizma kao i ljudskoga materijalizma. Negdje sam već zapisao, pa ću i ovaj put spomenuti ovo: kada bi neki stranac koji o zapadnoj Hercegovini ne zna ama baš ništa upitao: Dajte mi nekog svog pisca – jer od književnika se uvijek najviše učilo – da upoznam ovaj prostor, onda bi odabir nesum- njivo pao na Ivana Softu i Radicu Leko pa bi taj namjernik dobio dobru sliku cijeloga 20. stoljeća u zapadnoj Hercegovini. Kako kod Radice Leko – kao i kod mnogih drugih pisaca – pisanje ima terapeutsku vrijednost, jer sam čin pisanja znači potpuno ispunjeno vrijeme, a prestanak pisanja obično prazninu – ona se nakon svojih romana našla – kao i mnogi drugi – u neobranu grožđu. Kako dalje? Tako je u tom međuvremenu napisala basne za djecu pod naslovom Paška (2015.) te pripovijest (ili kratki roman) Ružo, kazat ću ti te zadnju knjigu kratkih priča Vako, tako ili nako, tematikama vezanih za zavičaj i tako se priklanjaju onomu što je pisala u svojim romanima. Prema onom što sam čuo od autorice, sada radi na knjizi koju bi najbolje bilo označiti imenom fantastika s primjesama realnoga, s dosta elemenata mitskoga i legendā. 236 OSVIT 105–106

Ovo bi bilo u najkraćim mogućim crtama moj prelet kroz književno stvaranje Radice Leko, o njezinoj poeziji ću reći u završnom dijelu teksta, a sada bih koju riječ rekao o kontekstu, o problemima književnoga stvaranja na području zapadne Hercegovine. Pođimo od današnje vrlo optimistične situacije koja kaže: u Mostaru postoji DHK Herceg-Bo- sne koje ima oko 160 članova, Društvo je objavilo isto oko tolikoga broja naslova, HKD Napredak u Mostaru, Posušju... isto dosta naslova, Matica hrvatska u Širokom Brigu, Čitluku, Grudama, dosta knjiga, godišnjaka itd., pa bi se moglo reći da ovaj prostor „pati“ od preobilja knjiga i književnih imena. Ne zaboravimo kako je DHK HB osnovano 1993. godine u Neumu (i ja sam jedan od 20-tak osnivača). Situacija u književnosti danas je slična pravoj renesansi ovoga prostora od 90-tih do danas, i to na svim društvenim razinama, gospodarskoj, sportskoj itd. Gledano iz 60-tih godina prošloga stoljeća, današnje stanje bilo je nezamislivo, pa riječi čuvenoga TV novinara Gorana Milića: Obišao sam cijeli svijet ali takvog privatnog poslovanja kao u trokutu Posušje – Grude – Široki Brig nisam nigdje vidio, zvuče kao iz neke paralelne stvarnosti. Pogledajmo sportsku stranu, nije tako davno vrijeme kada je no- gomet u zapadnoj Hercegovini u cijelosti bio na razini zonske lige, a u „Ćirinoj“ hrvatskoj reprezentaciji koja je 1998. osvojila broncu na svjetskom prvenstvu, gotovo pola reprezentacije je bilo s ovoga prostora; slično je s rukometom jer je RK Izviđač iz Ljubuškoga rasadnik igrača za hrvatsku reprezentaciju koja čini svjetski vrh, slično je i s ko- šarkom, da ne govorim o borilačkim sportovima. Tko je, ne tako davno, mogao zamisliti da bi s ovoga prostora mogao postati svjetski poznato ime među frizerima, a činjenica je da to postade mladić iz Gruda koji je na svjetskom natjecanju frizera u Londonu zauzeo 4. mjesto. Zamislimo situaciju i upitajmo se: Što je mogao A. B. Šimić misliti i zamišljati o svojim rodnim Drinovcima i zapadnoj Hercegovini u Zagrebu, pred svoju smrt, 1925. godine? On, koji je u zagrebačkoj kazališnoj kavani čitav dan mogao provesti gladan, uz jedini kapučino, mogao je misliti jedino o tom kako se najesti dok je njegov otac, dobro- stojeći drinovački seljak mirno jeo svoje dnevne obroke, ljut – vrlo ljut na svoga sina jer nije pošao putem koji je on zamislio! A A. B. Šimić je OGLEDI I KRITIKE 237 u Zagrebu gledao kako njegov književno talentirani Drinovčanin umire od gladi jer njega to zanima. Što je A. B. Šimić mogao i misliti 1925. godine, pred samu smrt, o književnom životu na prostoru zapadne Her- cegovine? Ništa! Jer, ništa tada nije ni bilo. I je li A. B. Šimić mogao i pomisliti, da ne kažem sanjati, o tom da će jednoga dana, u toj tada jadnoj zapadnoj Hercegovini, u njegovu čast biti uspostavljena redovita godišnja književna manifestacija Šimićevi susreti, čiji sam i ja jedan od pokretača? Sasvim sigurno ni to, jer je on sanjao o korici kruha i „zdje- lici leće“, kako bi rekao Ujević. A briga o djeci nekad i danas. Djecu neki roditelji danas voze au- tomobilima u školu i iz škole kući, pa ima dosjetka kako neka djeca „ne znaju put kući“ jer nikada nisu išli pješke od kuće do škole. Toliko o pedagogiji i odgoju i njihovim radikalnim promjenama u zapadnoj Hercegovini. Kad sam 1971. godine nakon diplomiranja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nakon duga čekanja posla u Sarajevu, razmišljao o pisanju knjige s naslovom Književno stvaranje na prostoru zapadne Hercego- vine, na popisu imena našlo ih se vrlo malo, bila su to: fra Petar Baku- la, fra Grgo Martić, braća Antun Branko i Stanislav Šimić, fra Martin Mikulić, Nikola Kordić, iz Sarajeva Veselko Koroman, Nikola Martić, Mile Pešorda, Krešimir Šego, znao sam za Ivana Kordića, u emigraciji za Vinka Grubišića i Lucijana Kordića, tada nisam znao za romanopisca Zvonimira Remetu i... što dalje? A znamo danas: Blanka Kraljević je u svojoj Širokobriješkoj čitanci navela 80-tak imena s prostora Širokoga Briga, a Radica Leko i ja U Književnom Posušju 87 imena! I ovdje bi Goran Milić da se – zamislimo – bavio književnim ži- votom po svijetu, mogao napisati: Obišao sam cijeli svijet, ali kao na prostoru zapadne Hercegovine, nisam nigdje naišao na tako razvijen književni život! Naravno, jedno je pojam književni život, drugo književni kutak, tre- će književna vrijednost. U ovom slučaju pada mi na pamet moguća analogija s teološkim pojmovima religijski život i vjera, kojima bi u književnosti odgovarali poezija i pjesmotvorstvo. Ako taj kriterij primi- jenimo na bilo koju književnu udrugu – naravno i na DHK HB – nije 238 OSVIT 105–106 teško odgonetnuti da među onima koji se deklariraju vjernicima, ima vrlo malo vjernika, analogno, među mnogim članovima književničke udruge, malo je članova koji zadovoljavaju visoke književničke kriteri- je. Svima nama, članovima DHK HB, jasno je da Radica Leko spada u onu malobrojnu skupinu. Nama je svima jasno da se DHK HB održava na teško objašnjiv način, o čem najbolje svjedoči činjenica davanja honorara članovima Prosudbenoga vijeća Šimićevih susreta, o čem sam i sam svjedočio. Naime, za pročitane 33 knjige koje su bile na natječaju za 2018. godinu, dobio sam teškom mukom 200 KM, dakle 800 kuna. Da sam o svakoj toj pročitanoj knjizi napisao recenziju – a mogao sam – za toliki broj, po i danas nepisanom pravilu, dobio bih 10 000 KM odnosno 40 000 kuna. To me navelo da duboko posumnjam da su članovi Prosudbenoga vijeća mnogih godina unazad – pa i ove godine – doista čitali sve te knjige, a kad je to po svoj prilici tako, onda imam pravo posumnjati i u dodjeljivanje nagrade ili onu koja će ove godine biti dodijeljena. I, na kraju, istaknuo bih još jednu vrlinu Radice Leko: ona je glavni zagovornik i nositelj projekta Ikavice u Posušju, što je rezultiralo i zbor- nikom tekstova na ikavici Reka san ti. Još da dodam: osim što je svojim romanima „pokrila“ vrijeme od 1945. pa do današnjih dana 21. stoljeća u zapadnoj Hercegovini, ona je objavila knjigu poezije Nova svitanja (2011.) koja spada među bolja pjesnička ostvarenja članova DHK HB, a 2018. je objavila knjigu poezije Izabrane pjesme, u kojoj su njezine najbolje pjesme, posebno one novije. Njezinu poeziju obilježava snažna emocionalnost i duboka misaonost, trenutci kad se duša i duh objedinjuju i pokušavaju dati ono najbolje od toga zajedništva. Ona je i u poeziji učinila nešto za pamće- nje. Njezini stihovi iz pjesme Rana jesen u selu (iz knjige poezije Iza- brane pjesme) koji glase: (...) U selu odjekuje mir! /Neobrađena njiva / Ispružena ko jalova kobila, / Okitila se bijelo cvjetnim korovom... (...), ostat će kao pjesnički dokument vremena, a koji govori o ukupnoj hrvatskoj pa i o zapadnohercegovačkoj zabražđenosti u problem koji kaže da je zemlja do jučer bila sve, a danas jedno veliko ništa. OGLEDI I KRITIKE 239

Željko KOCAJ

BOSANSKI EP O GILGAMEŠU Anto Zirdum: Onaj koji ne zna koliko zna, Lijepa riječ, 2020.

Kad pročitate zadnju rečenicu ovoga neobična povijesnoga romana, bolje rečeno romana iz pedagoške antropologije, dobijete dojam da je pisac ostao nedorečen. Kao da tu nedostaje još jedna rečenica. Tu reče- nicu svaki čitatelj će sam uobličiti, ali svakako će to biti misao, pouka i poruka, koja se vrti oko korelacije davne, one baš davne prošlosti, s današnjim vremenom odnosno stanjem duha onodobnih ljudi na prostorima Bosne (baš uz rijeku Bosnu) sa stanjem duha ovodobnih ljudi na istom prostoru. To je ono što ovaj roman Ante Zirduma izdvaja i odvaja od njegovih prethodnih, prije svega tzv. povijesnih romana. Izdvaja ga i činjenica da je ovo roman s idejom, s tezom o regresiji znanja i to u nekom poslijepotopnom dobu, odnosno u dobu poslije urušavanja tornja babilonskoga. U doba prije stare Grčke. Doba je to migracija stočarskih plemena iz Mezopotamije na sve strane svijeta. Doba je to nastanka epa o Gilgamešu (prije nego je ep zapisan). Priča je zapravo svojevrstan bosanski ep o Gilgamešu, dotično o Bosanu (po kojem će rijeka Bosna dobiti ime, kao što je Sava dobila ime po njegovu dalekom pretku koji je tu svoja krda dotjerao iz Mezo- potamije). Neobičan je i način na koji Zirdum u ovom romanu pravi nekakav prolog. On Knjigu postanka iz Staroga zavjeta ekstrapolira, odnosno prati jednu lozu Kušovih potomaka, Regme ili Rame i njegovih sinova Save i Dadana, koji su zapravo prešli more uz Dardanele i uz Crno more pošli sjeverno do ušća Dunava te onda uz ovu rijeku i Staru planinu Balkan krenuli na zapad. Posebno prati Savino pleme koje se naselilo uz rijeku Savu, a njihovo središte je negdje kod ušća današnje Bosne u Savu. 240 OSVIT 105–106

Tu ih smješta u sojenička naselja i dovodi u vezu s domaćim divljim lovcima kojima je toljaga i koplje drvena ili kamena vrha glavno oruđe. Priča počinje onoga trenutka kada Savin praunuk Savid, treba prenijeti znanje svojim unucima, ali zbog križanja s lošijim genetskim ma- terijalom oni nemaju potencijal primiti to znanje i dalje ga prenijeti. Savid to uviđa i šalje Bosana u avanturu s divkom Zvjezdanom (planina Zvijezda kod Vareša) s kojom on dobiva sina Jasenvida, dijete koje zapravo ima veći potencijal nego sam Savid. Jasenvid je dijete koje ne zna što sve zna i ima moći koje mu daje Ramaelov mač i ogromno znanje. To je znanje o upotrebi sila prirode kojim se postiže premještanje brda za jednu noć, a što današnji čovjek sa svom najmoćnijom tehno- logijom ne bi mogao učiniti za sto godina. Ramaelov mač nije nikakva tehnološka naprava nego tek sredstvo za usmjeravanje energije munje i groma za činjenje upravo takvih podviga kao što je oblikovanje brda u piramidu, naravno uz pomoć snage vjetra, leda itd. Iako su dugovjeki svijetleći imaju isti problem. Jasenvid, kao i njegov pradjed Savid, traži onoga komu će prenijeti znanje. A njegov unuk ili praunuk nema potencijal da ponese to znanje, da shvati moć znanja. No zato shvaća moć Ramelova mača i umjesto velikoga učitelja hoće postati moćan vladar. Silnik. A kada nekoga obuzme ideja da je ravan bogovima i prevelika potreba da mu se klanjaju, zaboravi da tako moć- na stvar kao što je Ramaelov mač nije za svačije ruke. I tu Zirdum donosi nešto kao epilog u sedam slika s naglim krajem. „Nagli kraj“ u naslovu poglavlja, odnosno završne priče, je nešto što će pozorna čitatelja zbuniti. Tu nas Zirdum, bez puno objašnjavanja, bez tzv. mrtvih dijelova teksta, brzo vodi zaokruženju priče o regresiji znanja – k poučku. Naime, kada dođete do toga nagla kraja, do toga trenutka prelamanja povijesnih gibanja, toga atentata koji mijenja tijek života, tu zapravo dođemo do onoga što smo na početku istaknuli, a to je da poslije zadnje rečenice sami dopišemo svoju rečenicu kojom ovo davno doba možemo povezati sa sadašnjim trenutkom. Tu zapravo dođemo do onoga što je sam Zirdum propovijedao u svom manifestu redukcionizma, a to je da dobar pisac mora poštovati svoga čitatelja. Mora mu ostaviti mogućnost da domišlja, a valjda bi roman iz pedagoš- ke antropologije takav i trebao biti. OGLEDI I KRITIKE 241

Jasna IVIĆ

OSLUŠKUJUĆI UNUTARNJI GLAS Mato Nedić: Utjelovljena tišina, Vlastita naklada, Tolisa, 2020.

Poetski glas Mate Nedića siguran je, čvrst, oslonjen na hrvatsku književnu tradiciju, dubok je, pun odjeka beskrajne ljepote. Nedićev je izraz jednostavan, jasan, ali i natopljen pjesničkom simbolikom koja se može višestruko tumačiti. Stoga se za njegovo pjesništvo općenito, a i za stihove ponuđene u zbirci Utjelovljena tišina napose, može tvrditi da je to modernističko pjesništvo snažna nadahnuća. Poznat široj čitateljskoj i književno-kritičkoj javnosti kao prozaist, Mato se Nedić uspješno predstavio i kao pjesnik, ne samo ovom, nego i prethodnim zbirkama. Poslije pojavljivanja dviju zbirkā poetske proze (Svršetak početka, 2006. i Svjetlosni nedogledi, 2011.), Nedić je 2018. godine objavio zbirku lirskih pjesama Epitafi Suncu, da bi se 2020. pojavila i zbirka Utjelovljena tišina. Zbirkom Utjelovljena tišina Nedić se svakako potvrdio vrsnim i zanimljivim pjesnikom. Kakva je poezija Mate Nedića možda najbolje svjedoče stihovi iz pjesme „Pogleda uprtog u nutrinu“, u kojoj autor već naslovom sugerira svoju poetiku, zagledanost u prostore duha iz kojih će izroniti stihovi. U ovoj pjesmi autor, među ostalim kaže: Duša bi htjela / prhnuti van. // Držim ju objeručke, / zadržavam ju / pogleda uprtog u nutrinu. Ta zagledanost u svoj unutarnji svijet, u kojem odjekuju glasovi iz vanjskoga svijeta u koji je čovjek usađen, jamči čitatelju da će ga pjesnik povesti u zanimljivu poetsku potragu. Nedić zbirku otvara pjesmom „Snaga“, koju je posvetio majci, a u kojoj naglašava motiv hrabrosti koja je potrebna za svako ljudsko djelovanje i za ljudski opstanak općenito. U nastavku slijedi ciklus „Ljestve od vremena“ u kojem su donesene misaone pjesme. Pjesnik se, kao i svi ljudi, našao zapitan nad vremenom koje neumitno protječe i nad pro- 242 OSVIT 105–106 laznošću koja nam je svima dosuđena. U pjesmi „Vrijeme“ (iz ciklusa „Šapat zore“) on zaključuje: I opet / ko jučer, i danas, i sutra / slavodo- bitno / smije se vrijeme. // Kruži oko mene / ko neko staro / kanibalsko pleme. Svijest o prolaznosti i smrtnosti pjesnika u nastavku zbirke vodi do spoznaje ljubavi koja je potrebna za svako smisleno ljudsko djelovanje i koja ima snagu samomu životu dati usmjerenje i cilj. Imajući to u vidu, pjesnik je već u prvi ciklus postavio pjesmu „Biljka sjeme- njača“, u kojoj riječima jednostavna kazivanja, razumljivima svakomu uhu, izriče svoju želju, htijenje da se produži u novim životima. Ova pjesma ima antologijsko značenje stoga što je pjesniku uspjelo probra- nim riječima prenijeti poruku o smislu ne samo ljudskoga, nego i svega postojanja. Motivi ugrađeni u ovu pjesmu i u prvi ciklus „Ljestve od vremena“ u kasnijim se ciklusima dodatno razvijaju provodeći čitatelja poljima pjesnikove duše, osvjetljavajući nedodirnute prostore i iska- zujući one istine koje su oduvijek svojinom čitava čovječanstva, a za kojima svaki novi naraštaj iznova traga stoga što se konačni odgovori na vječna pitanja nikada ne mogu dati. Zatvarajući zbirku, pjesnik se u ciklusu „Stopljeni sa svjetlošću“ približio onostranosti, pokušavajući tajne Nepoznatoga osvijetliti poetskom mišlju. Lirski dio zbirke zatvoren je pjesmom „Duša“, kojom dominira motiv slobode te je ta pjesma u suglasju s uvodnom pjesmom „Snaga“. Nakon zatvaranja lirskoga dijela zbirke uslijedio je posljednji ciklus „Sve je plavo“ u kojem pjesnik donosi pjesme u prozi sugeriraju- ći produžetak ljudskoga života u umjetnosti, nastavak pjesnikova života u poetskoj riječi. Pjesnički govor Mate Nedića pun je životnih istina i mudrih poruka do kojih je pjesnik došao iskustvom, polustoljetnim življenjem, zagledanjem u nutrinu svojega bića, povremenim povlačenjem od svijeta kako bi začuo unutarnji glas i dosegnuo prostore duha. Dragocjen je njegov pjesnički govor koji odjekuje iskrenošću i blista od ljepote. Nedićeva je pjesnička riječ iskovana u kovačnici duha te u njegovoj poeziji ima i sveprožimajuće snage i pjesničke razigranosti i onoga žara koji je potreban da bi nas pjesnička riječ iznutra grijala i da bismo joj se uvijek iznova vraćali. OGLEDI I KRITIKE 243

Marko PAŠALIĆ

DEVETNAEST INTRIGANTNIH PRIČICA Radica Leko: Vako, tako ili nako, HKD Napredak, podružnica Posušje, 2020.

Nasreću, nismo morali predugo čekati da nam se u rukama opet nađu nove korice knjige uspješne hrvatske, hercegovačke i posuške spisateljice Radice Leko. Ovaj put iza njih je skrila nekoliko životnih sudbina u vidu devetnaest intrigantnih pričica. Premda Radičin, nimalo siromašan, književni opus već krase mnogi žanrovi, od poezije (lirskih i haiku pjesama), drame (igrokaza), pa do proze (romana, kratkih priča, pripovijetkā i basnā), sad se spisateljica odlučila na nešto drukčiji pristup pisanju kratkih priča, pri čem se, prije svega, podrazumijeva njihova duljina. Ali ne samo to. One su, naime, vrlo kratke što je pred autoricu stavilo dodatan izazov jer je iznimno teško u malo teksta reći puno. Sad, već iskusna autorica je, čini mi se, ovaj izazov prilično uspješno i spretno prevladala povezujući nekoliko priča kao nastavke u jednu cjelinu. Po svojoj formi pričice, ali po sadržaju, stilu i pouci velike priče, s jedne strane nam poklanjaju pregršt zafrkancije i izmamljuju smijeh, a s druge nam, uz nakupljenu tekućinu u oku, ukazuju na nerijetku suro- vost života i njegova usuda koji nas s razlogom šamara i opominje. Ali i budi vjeru i daje nadu. Vako, tako ili nako neobičan je naslov ove knjige čijom nas, uvjetno rečeno, nejasnoćom spisateljica zadirkuje i navlači da se upustimo u razotkrivanje onoga što iza njega stoji. Sukladno tim trima neodređeni- cama u naslovu, autorica je podijelila i knjigu u tri dijela. U prvom, pod naslovom „Vako“, Radica Leko kroz tri tematski povezane priče („Uši“, „Švabo Šuput“ i „Vako i nako“) na iznimno du- 244 OSVIT 105–106 hovit i komičan način na papir prenosi svu tragikomičnost pustolovna života bauštelaca Stipe i Slavka, koji zbog udaljenosti od vlastite supruge i obitelji, a time i osjećaja dodatne slobode te nešto dubljega džepa, upadaju u napast požude čije posljedice ih, posebno Stipu, dovode do narušena mentalnoga ali i tjelesnoga zdravlja, no bez ikakvih posljedica na njegove slušne organe u priči „Uši“. Možda je to njegovoj Ljubi, usprkos povremenom i neobjašnjivom češkanju, najvažnije, samo da je on s njom i s njihovom djecom. U drugom dijelu svoga književnoga uratka pod naslovom „Tako“ autorica se u osam povezanih priča ne odmiče od teme rizična i sve če- šće neodgovorna ponašanja ljudi, napose mladih, ali ovaj put nas hladi od prethodnoga komičnoga, na nimalo komičan način progovarajući o danas tako čestom i (ne)popularnom fenomenu pobačaja i to kroz lik, u početku nesretne Mire, čiju tjelesnu i duhovnu patnju začinjava i rodi- teljsko uskraćivanje blagoslova nesuđena braka s momkom druge vjere. Pa ipak, katarzu i njezin učinak razvedravanja duše, posuška spisateljica, izbjegavajući patetiku i klišej, unosi baš onda kad pomislimo da Mirin život, prepun odbacivanja, više kao takav nema smisla i to kroz lik plemenita i prosijeda udovca. „Ili nako“ treći je i posljednji dio gdje u osam priča čitatelj može uživati u zavičajnim i, ako se ne varam, biografskim zgodama proživ- ljenim većinom u autoričinom djetinjstvu ili onih koji su ju okruživali. Siromaštvo i borba za bolji život neiscrpno je nadahnuće i za Radičine priče. Nelegalna sječa i prikupljanje drva za ogrjev, koliko god je bila radosna obiteljska aktivnost, ona je znala biti i prava noćna mora, posebno za djecu ili ženu, njihovu majku, koja je zbog ovih ili onih razloga sama bila prepuštena ukorima, prijetnjama i psovkama čovjeka u ze- lenoj odori kad bi ih pronašao u (ne)djelu. A vi ćete njegove namrštene obrve i zajapureno lice pronaći u priči „Šumar“. U pričama „Zvijezde“, „Ljubav“ te „Život tužni“ (jedini naslov s dvije riječi u sebi) pronalazim ono u čem mislim da je spisateljica najjača. Gotovo lirsko opisivanje događaja i uvjerljivih likova te njihovih odnosa, neodoljivo podsjeća na njezina najbolja poetska dostignuća, od kojih je većina, nažalost, nadahnuta osobnom obiteljskom tragedijom. Posebnu emociju uz koju OGLEDI I KRITIKE 245 je teško zadržati onu tekućinu u oku, pobuđuju tragični trenutci koji su zadesili dvojicu dječaka u pričama „Dječak“ i „Majka“, koji žive živote bez svojih majki kad su im najpotrebnije. Dvije su to priče u kojima razmatranje iznimne književno-umjetničke vrijednosti pobjeđuju čita- teljeve emocije izazvane sjajnim opisom autistična dječaka koji ostaje bez majke i dječaka kojega na brutalan i prirodno neobjašnjiv način napušta njegova majka. Radica Leko, sad već i šire prepoznatljiva književnica, još jednom nas je počastila svojim jezičnim i umjetničkim izričajem, pri čem je mješavinom naše hercegovačke ikavice s nemalim brojem dijaloga, posuđenica i tuđica te hrvatskoga standardnoga jezika, na komičan i tragičan način, u nama probudila užitak čitanja njezinih riječi. Užitak življenja i smisla života. Na nama samo ostaje da otvorimo najnovije korice njezine knjige i među njima plovimo. 246 OSVIT 105–106

Mato NEDIĆ

ČUJEM KAKO TIGAR DIŠE Tomislav Marijan Bilosnić: Naranče Federica Garcije Lorce, 3000 godina Za dar, Zadar, 2020.

Već nekoliko godina Tomislav Marijan Bilosnić svojim pjesničkim djelima nastoji povezati hrvatsku i španjolsku, odnosno hrvatsku i la- tinoameričku književnost u čem mu je ponajprije pomogla poštovana Željka Lovrenčić svojim prijevodima njegove poezije, ali mu je na ruku svakako išlo i prepoznavanje kvalitete njegovih stihova od doma- ćih kritičara španjolskoga i portugalskoga govornoga područja. Na tom tragu povezivanja književnosti i širenja pjesničke riječi izvan domovine i domovinskoga jezika i njegova je zbirka Havana blues, nagrađena Književnom nagradom „Antun Branko Šimić“, a nastavak promišljanja o odnosima među jezicima i književnostima je i zbirka Naranče Fede- rica Garcije Lorce. Približivši se mističnomu svijetu Lorcinih poetskih potraga i njegovih misaonih pronalaženja ponajprije čitanjem Lorcine poezije, a potom i upoznavanjem njegova zavičaja i domovine, osobnim otiskom stopala na tim, Lorcinim životom obilježenim, mjestima, Bilosnić je u svoje biće sa suncem Andaluzije i s vodama Španjolske upio duh Lorci- ne poezije, zagrabio je na izvoru njegova genija i napojio se poetskom svježinom koja je u njem izazvala nadahnuća i stvorila nove stihove. Polazeći od stiha „Dijete naranče jede“ iz Lorcine pjesme Oproštaj, Bilosnić je svoju zbirku naslovio narančom kao simbolom života, kao poveznicom sa suncem čiju je toplinu plod naranče upijao, plod koji u sebi nosi sjeme spreman predati se zemlji kako bi niknuli novi životi, voljan razdijeliti se onako kako se dijeli ljubav, kako se dijeli život, kako se, u konačnici, dijeli i poezija ne bi li iz te djelidbe niknuli novi OGLEDI I KRITIKE 247

životi u svakom smislu: i ljudski, i pjesnički. Makar Lorca u svojoj pjesmi govori o smrti, što je njegova česta tema, a Bilosnić u svojim pjesmama pjeva o životu, što je opet njegova omiljena tema, poezija ovih dvaju pjesnika povezuje se onako kako se povezuju život i smrt – jedno bez drugoga ne mogu jer bez života ni smrti nema i obrnuto; bez razumijevanja Lorcine poezije nema ni potpunoga razumijevanja Bilosnićeve zbirke. Da povezanost između hrvatskoga i španjolskoga pjesnika nije samo povezanost između onoga koji je živ i stvara i onoga koji je nešto stvorio pa živi u stvorenom, u pjesmi kao umjetnini riječi, svjedoče i stihovi uvodne pjesme u Bilosnićevu zbirku: Ona blista, prsti zvijezda / vez maurski / vez kotarski / magnolije stjenke sunca / stegna majušna (Kada se prospe nebo). Vezujući sebe s Lorcom, Bilosnić vezuje i svoj zavičaj, Ravne kota- re, s Lorcinom Granadom, s njegovim zavičajem, a to povezivanje ne uključuje samo poetski svijet, nego i zemljopisne i povijesne značajke, uključuje ono i ljude i njihove želje, i shvaćanje svijeta i umjetnosti. Svaki će kraj, kao što će i ova dva pjesnika, zadržati svoje posebnosti koje ukazuju na bogatstvo kultura jednoga i drugoga podneblja, ali će Bilosnić pronaći i snažne poveznice kako bi se smisao jednoga života i njegove žrtve mogao ogledati u smislu drugoga života i njegove žrtve, kako bi se svekolika kultura ogledala jedna u drugoj. Ako se dijete, koje u Lorcinoj pjesmi Oproštaj naranče jede, shvati kao simbol nade i novoga života, a kosac, koji žito kosi, kao simbol smrti, koju ljudi često prikazuju s kosom u ruci, onda vizualni i auditiv- ni motivi u toj pjesmi („Vidim sa svog balkona.“ /…/ „Čujem sa svog balkona.“) svjedoče o životu onoga koji se nada smrti, ne kao nečemu nepoznatomu čemu se čovjek mora predati, nego kao prijelazu u ono- stranost, u spokoj nakon dovršene utrke, a spokoj će nastupiti budući da čovjek zna kako je „dobar boj bio, trku dovršio, vjeru sačuvao“, kako kaže sv. Pavao, odnosno, zna da je svoj život utrošio na nešto vrijedno što će u naslijeđe ostaviti čovječanstvu. Tomislav Marijan Bi- losnić ne odustaje od Lorcina naslijeđa, on ga ugrađuje u svoja poetska promišljanja ne bi li riječju oslikao svjetove koji su njegovoj domovini 248 OSVIT 105–106 malo poznati, ne bi li približio dojam koji je stekao hodeći Lorcinom zemljom, istražujući u prostranstvima Lorcinih stihova i riječi. I sam pjesnik i slikar, Bilosnić je ipak svjestan svoje nesavršenosti te u pjesmi Cafe con Libros u Malagi tvrdi da ne će moći dovoljno riječima dočara- ti, da pjesmom ne može opjevati sve ono što u duši nosi nakon susreta s Lorcom i njegovom zemljom. Ipak, Prije dana nego se stvorilo svjetlo / ono sinu u ponoru njegovu / Pjesnik / daruje jezik svega što će se zbiti – / modru vodu / i zrelu naranču (Pjesnik). Poetski darovi tako moraju biti dostatni onomu tko u njima zna uži- vati, a tko želi više, neka se sam otputi u traganja, u plov poetskom riječi, u potragu za stihom i smislom. Bilosnić i Lorca daruju ono što imaju – to je jezik, misao unjedrena u riječ, u stih, u pjesmu, daruju dojam i istinu pa gladni neka se nasite, žedni neka se napoje, zrele naranče neka kušaju. Da bi proširio svoje misaone dosege, Bilosnić se ne zaustavlja na stvaranju poetskoga putopisa o Španjolskoj i o Lorcinoj poeziji; on svojim pjevom dotiče duh španjolske književnosti počevši od Cervantesa i njegova Don Quijotea te mu posvećuje ciklus Prolazeći Alcalom de Henares, ali ne zanemaruje ni hrvatske pjesnike, kojima je posvetio ciklus Crveni konj, naranča i gitara. Samim naslovom poetske cjeline pjesnik se spomenuo Jure Kaštelana i njegove prve zbirke Crveni konj te je opet stvorio jednu poveznicu (ili je bar upozorio na nju), poveznicu između Kaštelana i Lorce. U konačnici, Tomislav Marijan Bilosnić povezao je sebe i Lorcu metaforizirajući se likom tigra: Kad pomislim na Cordobu pokušavam doznati tko sam / Kad pomislim na Cordobu znam da sam krenuo tragom tigra (Tigar u Cordobi). Ovom je poveznicom posvjedočio jedinstvo o kojem je govorio Tin Ujević u pjesmi Pobratimstvo lica u svemiru. Na svoj se način Bilosnić pobratio s Lorcom, kao simbolom svih velikih pjesnika svijeta, onih koji se ne ohole, koji su, usprkos veličini svoje poezije, ostali maleni ili, kako to Ujević ističe u pjesmi Biti djeca, koji su znali u sebi zadržati djetinju čistoću i nevinost. IINN MEMORIAM OSVIT 249

Asaf Duraković (1940. – 2020.)

Asaf Duraković rođen je 16. svibnja 1940. godine u Hercegovini, u kršnom djedovskom ne- pokorenom kraju, gdje se viteški Stolac ogleda u studenoj Bregavi. Rano je napustio rodno ognjište i rano ostao bez oca, žrtve i junaka Bleiburškoga bojišta. U Zagrebu živi od 1943., gdje je završio osnovnu, srednju školu (2. gimnazija) i diplomirao na studiju veterinarske medicine. Potom je diplomirao na studiju humane medicine u McMaster Medical Faculty u Hamiltonu, Kanada. U daljim studijima postigao je pet doktorata iz medicine, veterine, prirodoslovno-matematičkih znanosti, doktorat znanosti na Medicin- skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, poslijedoktorske studije u Oxfor- du, Hamiltonu (Kanada) i počasni doktorat na Cosmopolitan University (Kansas, SAD). Bio je znanstvenik Instituta za medicinska istraživa- nja JAZU, gdje je obranio magistarski rad i disertaciju. Tada je dobio stipendiju Engleske vlade za medicinske studije u Oxfordu. Specijali- stičke studije nastavio je i položio stroge ispite u Engleskoj, Americi, i Kanadi. Diplomirao je i na vojno-medicinskoj akademiji Fort Lea- venworth, Missouri, 1991., kada je promoviran u čin pukovnika Voj- no-medicinskog korpusa Sjedinjenih Američkih Država. Autor je više od dvije stotine i pedeset objavljenih znanstvenih radova u priznatim međunarodnim časopisima. Njegov opus uključuje mnoga istraživanja i znanstvene radove iz područja islamskih ezoteričnih znanosti sufijsko- ga sadržaja. Obišao je Bliski Istok u svojstvu gosta i predavača, u Sau- dijskoj Arabiji, Iraku, Siriji, Jordanu kao i Emiratima. Proveo je dvije godine na Institutu Kralj Fejsal u Rijadu, u svojstvu direktora Zavoda za nuklearnu medicinu. Govorio je šest svjetskih jezika. Izabran je za predstojnika Zavoda za nuklearnu medicinu u Fede- ralnoj bolnici Walter Reed u Washingtonu D.C. Promaknut je u zvanje profesora na četiri sveučilišta u Sjedinjenim Američkim Državama. U svojstvu pozvanoga profesora predavao je na mnogim sveučilištima Sjeverne i Južne Amerike, Australije, Europe, Azije, Izraela, Južne 250 OSVIT 105–106

Afrike, Sovjetskoga Saveza, Japana, Bliskoga i Dalekoga Istoka. Pro- putovao je svijet od Sjevernoga do Južnoga pola. Vodio je medicinsku ekipu SAD-a u studijama nuklearnih eksplozija u Sibiru i Kazahstanu. Bio direktor Instituta za životne znanosti (World Life Institute) u Was- hingtonu i New Yorku. Književnik je od djetinjstva, nadahnut i opijen ljepotom poezije. U društvu istaknutih pjesnika, novelista, stvaratelja, provodio je dane najranije mladosti. Nikad dušom odvojen od djedovske domovine, svjedo- či stihovima o vječnosti ljepote. Mnoge su mu pjesme objavljene u knji- ževnim časopisima u Hrvatskoj. Bio je suradnik Hrvatskoga književno- ga lista prije i za vrijeme Hrvatskoga proljeća. U mnogim je časopisima objavljivao pjesme kao: Oko, Hrvatski književni list, Vjesnik, Glasnik, Ognjište, Zagreb. Pjesme su mu objavljene u sljedećim zbirkama: Za- pis o zemlji Hrvatskoj (25 pjesama) urednik Z. Duraković, Birooprema, Zagreb, 1993.; Vukovarsko zvono (15 pjesama), urednik Z. Duraković, SIPAR, Zagreb, 1995.; Lijet sarmatskog sokola (15 pjesama), urednik Z. Duraković, SIPAR, Zagreb, 1995.; Sat bezvremena (10 pjesama), urednik Z. Duraković, Grafos, Zagreb, 1999. U knjizi: Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti od Dimitrija Demetra do danas (urednica A. Batinić, HAZU Zagreb 2008) objavljene su mu četiri pjesme. Čitav se život riječju i djelom borio za hrvatsku samostalnost. Po- znata su njegova brojna predavanja pred velikim skupovima Hrvata od Kanade do Australije. Napisao je više knjiga i više eseja o hrvatskoj slobodi, koju je predviđao prije kraja dvadesetoga stoljeća. Neki su od naslova tih knjiga Od Bleiburga do muslimanske nacije, Vedrina, To- ronto, 1971. i Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici, Ve- drina, Toronto, 1974. U potonjem djelu upozoravao je kako je „pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana u Bosni i Hercegovini dovedeno do faze nakon dugotrajne temeljito provođene antihrvatske politike, koju je komunistička vlada provodila s dobro poznatim rezultatima“. Za to je stanje optuživao upravni aparat doveden iz Srbije u novijoj povijesti, kao i „famulusima tog sustava“ koji su izabrani iz redova samoga stanovništva Bosne i Hercegovine, tako da su muslimani bili dovedeni pred pitanje prihvatiti ili ne ponuđenu muslimansku nacio- in memoriam 251 nalnost, zasnovanu na teorijama o muslimanskoj etničkoj posebnosti u BiH, koje ne analiziraju povijest tih hrvatskih pokrajina iz predislam- skoga vremena. U samom početku Domovinskoga rata sve je napore usmjerio k po- moći u obrani Domovine. Bavio se humanitarnim radom tijekom kojega je zbrinuto više stotina djece iz ratom zahvaćenih područja. Domini- rao je erudicijom i kompetencijom u svim područjima kojima se bavio. Uvijek je uzvisivao svoju rodnu grudu, svoju domovinu i svoj narod. Bio je jedna od najsvestranijih osoba ne samo našega podneblja nego znatno šire. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih knji- ževnika Herceg-Bosne. Objavljene knjige: Tamne Alge, Dimovi i magle, Stazama Ahasvera, Vedrina, Toronto, 1974 Stazama Sarmata (2 izdanja: Birooprema, Zagreb, 1993. i Hrvatska domoljubna knjižnica, Zagreb, 2010.); Jedanaesta ploča (Bosana, Za- greb, 2003.) Velike Vode, SIPAR, Zagreb, 1995. Nanosi Pijeska, SIPAR, Zagreb. 1996. Planina Kaf, SIPAR, Zagreb, 1997. Tamno ogledalo, Hrvatska domoljubna knjižnica, Zagreb, 2010. Vode ponornice, Hrvatska domoljubna knjižnica, Zagreb, 2010. Žetva – The Harvest (na hrvatskom i engleskom jeziku), The World Life Institute, Medina – New York, 2014. Beramska kapela – Beram Chapel (na hrvatskom i engleskom jeziku), The World Life Institute, Medina – New York, 2014. 252 OSVIT 105–106

Marko Lovrić (1953. – 2020.)

Marko Lovrić, dipl. ing. strojarstva, rođen je 18. siječnja 1953. godine u Odžaku, Livno, BiH, a umro u Zagrebu 8. studenoga 2020. Osnovnu školu završio je u rodnom selu Odža- ku, a srednju tehničku strojarsku u Osijeku. Stro- jarski fakultet upisao je 1972./73. u Splitu, a nakon treće godine prelazi u Zagreb. Tu diplomira 1980. godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. 1980. počinje raditi u Jugoturbini – Karlovac, gdje ostaje jednu godinu. Sljedeće godine se zapošljava u tvrtki Rade Končar. Nakon tri godine prelazi u Elektrotehnički institut Rade Končara na Fallerovu šetalištu, gdje ostaje do kraja 1990., kada institut odlazi u stečaj. Početkom Domovinskoga rata sudjeluje u teritorijalnim jedinicama Sesveta. Godine 1993. osniva vlastitu malu tvrtku „Lomaco“ d.o.o. Tvrtka se bavi uslužnim i trgovačkim djelatnostima. Održavao je vezu s rodnim mjestom u Livnu, gdje je dolazio u slobodno vrijeme, i gdje je namjeravao živjeti nakon umirovljenja. Želju za pisanjem imao je još od osnovne škole. U srednjoj se javlja s ponekom pričom ili pjesmom u školskim listovima. Kasnije zbog životnih problema ostavlja pisanje i bori se za egzistenciju. Pisanju se vraća krajem 2009. kada počinje pisati svoj prvi roman, povijesni roman u kojem prikazuje život i običaje podinarskoga kraja, a koji objavljuje sljedeće godine pod nazivom Na Dinari most. Godine 2012. objavljuje drugu knjigu Naoposum, autobiografskoga sadržaja, ali sa širokim kronološkim prikazom svega što se događalo u njegovu rodnom kraju u dvadesetom stoljeću. Zbirku priča Slušam i pričam, kao svoju treću samostalnu knjigu, objavljuje 2013. Zbirka ima sedamdeset priča, a radnja obuhvaća za- dnjih sto godina. Četvrtu knjigu, Bitke i čistke, ep o Domovinskom ratu u dvadeset i tri pjevanja s više od pet tisuća stihova objavio je 2014. DDokumentiokumenti OSVIT253

CROATIAN WRITERS ASSOCIATION HERZEG BOSNIA - MOSTAR

Broj: 83-17/21 Mostar, 18. svibnja 2021.

Na temelju odluke Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne o dodjeli Godišnje nagrade DHK HB, broj: 83-4/09, od 22. studenoga 2008. godine, Upravni odbor DHK HB je na svojoj sjednici 18. svibnja 2021. godine, a na temelju prijedloga Prosudbenoga povjerenstva za dodjelu Godišnje književne nagrade „Antun Branko Šimić“ usvojio

ODLUKU

o dodjeli Godišnje književne nagrade „Antun Branko Šimić“

I. Godišnju nagradu dobiva Mara Cica Šakotić za knjigu, Cvjetni trn (roman) u nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne Mo- star, 2020. godine. II. Nagrada će biti dodijeljena na „58. Šimićevim susretima“ u Drinovci- ma – Peć Mlini, u petak 28. svibnja 2021. godine. 254 OSVIT 105–106

OBRAZLOŽENJE:

Prosudbeno povjerenstvo sačinilo je Izvješće koje je sastavni dio ove Odluke: Na temelju odluke Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne 3. ožujka 2021. godine raspisan je natječaj za dodjelu godišnje nagrade Društva. Na natječaj se prijavilo šesnaest autora, a poslali su sljedeća djela: 1. Ivan Bitanga Šujan, Čiji si (pjesme) 2. Ivan Bradvica, Bez povratka (pjesme i osmislice) 3. Goran Gatalica, Jezero zmešaneh noći (pjesme) 4. Stanka Gjurić, Izabrane pjesme 5. Darko Juka, Teštamentum (pjesme) 6. Stanko Krnjić, Dnevnik tijela (pjesme) 7. Radica Leko, Vako, tako ili nako (priče) 8. Vlatko Majić, Vinožito (pjesme) 9. Anita Martinac, Bijeli crescendo (pjesme) 10. Ružica Martinović-Vlahović, Stvari onkraj stvari (pjesme) 11. Ante Pranjić Pilipović, Šiljo u mantiji (roman) 12. Pero Pušić, Iz stopa gastarbajterskih (pjesme) 13. Ivan Sivrić, Orni za vrijeme (pjesme) 14. Mara Cica Šakotić, Cvjetni trn (roman) 15. Maja Tomas, Moja svitanja (pjesme) 16. Ante Žužul Marinović, Ne idi za mnom (pjesme)

Upravni odbor DHK HB imenovao je Prosudbeno povjerenstvo za Go- dišnju nagradu „Antun Branko Šimić“. U Povjerenstvo su imenovani Ružica Soldo i Ljubo Krmek, članovi, te Mato Nedić, predsjednik. Prosudbeno je povjerenstvo utvrdilo da je gospodin Pero Pušić poslao knjigu Iz stopa gastarbajterskih koja je objavljena 2014. godine. Natje- čajem je traženo književno djelo bilo koje vrste ili književno-znanstveno djelo objelodanjeno od 1. travnja 2020. do 1. travnja 2021. godine. Gospodin Pušić, prijavljujući svoju knjigu, nije zadovoljio propozicije natječaja te ona stoga nije bila u konkurenciji. Dokumenti 255

Nakon nekoliko krugova konzultacija, članovi su povjerenstva zaklju- čili kako se svojom kvalitetom među pjesničkim djelima ističe zbirka Vinožito Vlatka Majića, a među proznim ostvarenjima roman Cvjetni trn Mare Cice Šakotić. Prosudbeno povjerenstvo za Godišnju nagradu „Antun Branko Šimić“ jednoglasno je odlučilo predložiti Upravnomu odboru DHK HB da go- dišnju nagradu dobije Mara Cica Šakotić za roman Cvjetni trn, koji je 2020. godine objavljen u Nakladi Društva hrvatskih književnika Her- ceg-Bosne u Mostaru. Mara Cica Šakotić (djev. Nuić) rođena je u Modranu kod Dervente. Učiteljsku školu je završila u Derventi, a Višu pedagošku školu (hrvatski jezik i povijest) u Mostaru. Radila je na području Doboja, Travnika, Mostara, kao i dvije godine u SR Njemačkoj. Dobitnica je niza glavnih nagrada i otkupnih nagrada za kratku novinsku priču, a u novije vrijeme je dva puta ušla u uži izbor za nagradu „Fra Grgo Martić“. Do sada je objavila: Kad ste bili anđeli, pripovijetke iz pedagoškog života 2005. Prijevod poezije Winfrieda Schindlera Predah – lirski splet riječi, s nje- mačkoga na hrvatski, 2006. Navij radio Hana, pripovijetke 2007. Pazi igrokazi, kratka scenska djela za različite uzraste, 2008. Petaši pjevaju povijest – povijest staroga vijeka u stihu 2009. Meni je Biblija knjiga najmilija, Tematika iz starog zavjeta, 2013. Svjetla mog vremena – kratki eseji u stihu, 2013.

Obrazloženje: Roman Cvjetni trn Mare Cice Šakotić roman je o žen- skim sudbinama. Koristeći se metodom paralelnoga strukturiranja, autorica je ostvarila relativno jednostavnu, ali zanimljivu kompoziciju djela te je svoje pripovijedanje vremenski protegnula kroz čitavo dvadeseto stoljeće. Pripovijedajući o ženama i njihovim problemima, autorica je ukazala na činjenicu da se isti problemi mogu pojaviti kod osoba različita socijalna statusa – kako kod nepismenih seoskih djevojaka, tako i kod seoskih učiteljica koje su mještani smatrali prosvijećenima i koje su druge trebale poučiti moralu i lijepomu ponašanju. U razvoj- nom tijeku romana iznose se mnoge životne pojedinosti i priče likova 256 OSVIT 105–106 koji su vremenski prethodili ili su slijedili iza osnovnih priča te se u konačnici prikazuje život triju (ponegdje i četiriju) naraštaja. Budući da autorica u djelu obuhvaća veliko razdoblje, ona vješto u pripovijedanje umeće i izvješća o bitnim političkim i društvenim događajima koji su obilježili pojedina razdoblja te tako bolje oslikava povijesnu pozadinu događaja o kojima piše. Ispisujući roman Cvjetni trn, Mara Cica Šakotić ispisuje stvarne život- ne priče. Njezino je pripovijedanje stoga realistično, čitateljski prohod- no, donekle memoarsko, na trenutke se čini da je i autobiografsko. Au- torica je svojim pripovjednim stilom uspjela ostvariti takvu narativnu strukturu koja plijeni čitateljevu pozornost, otvarajući mu mogućnost zagledanja u minula doba, u način života i poteškoće s kojima su se ljudi susretali, a koje se današnjim, osobito mladim ljudima, čine ne- vjerojatnima. Njezina je rečenica jasna, pravilno je ustrojena, misaono je zaokružena, logična je i poetski je nadahnuta. Zahvaljujući tomu, autorica čitatelja sigurno vodi kroz svoj opsežni roman, kroz uspone i pa- dove likova te se zaista čini da pred čitatelja iznosi život sam. Zapravo, autorica umješno životnu stvarnost pretače u književnu stvarnost, a to umijeće ne proizlazi samo iz velikoga spisateljskoga, nego i iz velikoga čitateljskoga, a prije svega iz životnoga iskustva. Pripovijedajući, Mara Cica Šakotić ispisala je stranice o životu. Te su stranice natopljene mu- drošću, ponekad izravno izrečenom u obliku rečenica koje podsjećaju na mudroslovice, drugi put zavijenoj u pripovijedanje iz kojega čitatelj treba izvući pouku. Vodeći se navedenim razlozima Upravni odbor DHK HB smatra kako Mara Cica Šakotić zaslužuje biti nagrađena Godišnjom nagradom „An- tun Branko Šimić“ za roman Cvjetni trn.

Predsjednik DHK HB Ivan Sivrić

OSVIT Časopis za književnost, kulturu i društvene teme

Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar

Za nakladnika Ivan Sivrić

Lektura Ivan Baković

Računalni slog i tisak FRAM-ZIRAL, Mostar

Časopis Osvit je referiran u Central and Easten European Online Library /Frankfurt am Main/ http://www.ceeol.com