BAŠTINA SJEVEROISTOČNE BOSNE BROJ 8, 2015.
ČASOPIS ZA BAŠTINU, KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO NASLIJEĐE
Northeast Bosnia's Heritage Number 8, 2015.
Heritage magazine, Culture-historical and natural heritage
Glavni i odgovorni urednik: Edin Mutapčić
Urednik u redakciji: Rusmir Djedović
Članovi redakcije: Benjamin Bajrektarević, Amira Turbić-Hadžagić, Ivan Balta, Samir Halilović, Adnan Tufekčić, Izet Šabotić, Omer Hamzić, Avdul Adrović, Munisa Kovačević, Emil Mujkić (sekretar)
Obrada: Emil Mujkić
Izdavač: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona
Za izdavača: Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda
Naslovna strana: Nekropole stećaka na lokalitetima: Mramorje (Miljanovci, Kalesija), Toluša (Noćajevići, Kladanj), Olovci (Kladanj), Gostinac (Kladanj), Mramorje i Strane (Bulatovci, Kalesija)
ISSN 1986-6895
Tuzla, 2016.
SADRŽAJ
PROŠLOST
Rusmir Djedović Naselje Malešići – historijsko-geografske i urbano-geografske karakteristike krajem 19. stoljeća i razvoj familija ...... 9
Zoran Matkić Prapovijesna gradina „Cigla“ u Ražljevima kod Gradačca ...... 44
Edhem Omerović Popis nahije Sapna iz 1604. godine ...... 49
Rusmir Djedović Mejdan (Vaiz) mahala u Tuzli krajem 19. stoljeća ...... 85
TRADICIJA
Alija Hamzić Pet stotina godina islamske vjerske tradicije u Koraju ...... 111
Amra Hadžihasanović Autentičnost i problem interpretacije umjetničkih i arhitektonskih oblika u procesu zaštite spomenika kulture – primjer Behram-begove (Šarene) džamije u Tuzli ...... 122
Danijela Delić Pojam mevluda, njegovo značenje i historijat ...... 130
NASLIJEĐE-BAŠTINA
Zijad Halilović Stećci na lokalitetu Mramorje i Strane (Veliko Brdo) u Bulatovcima, Kalesija ...... 139
Esad Sarajlić Prva Narodna osnovna škola u Gradačcu kao dio kulturne baštine ovog kraja ...... 151
Hajrudin Bajrektarović Onomastika Koraja ...... 177
Zijad Halilović Stećci na lokalitetu Trnovo 1 u naselju Trnovo, Šekovići ...... 201
PRIRODNO NASLIJEĐE
Zerina Terzić, Merima Terzić Biodiverzitet i dinamika populacija vrsta iz porodice nymphalidae (insecta: lepidoptera) Tuzle i okoline ...... 211
Elbisa Hasukić Analiza učestalosti defektnog viđenja boja u romskim populacijama tuzlanske regije ...... 224
Brankica Milić Genetička struktura romskih populacija s obzirom na neka statičko i dinamičko morfološka svojstva ...... 238
Selma Haračić, Zerina Terzić, Samira Huseinović Taksonomski pregled rodova silikatnih algi (bacillariophyta) gornjeg toka rijeke Jale ...... 256
AKTIVNOSTI ZAVODA
Emil Mujkić Kuća sjeveroistočne Bosne, izložba tradicionalne bosanske stambene arhitekture ...... 269
Semir Hadžimusić Naučna konferencija „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac“ ...... 273
PRIKAZI-OSVRTI-RECENZIJE
Salih Kulenović Javna ustanova Osnovna škola „Dr. Safvet-beg Bašagić“ Gradačac – 125 godina škole, Esad Sarajlić ...... 279
Snežana Banović Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočenja; knjiga IV, Srebrenica kroz minula stoljeća ...... 283
Melisa Žiško Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i Hercegovini i holokaust, Anisa Hasanhodžić, Rifat Rustemović ...... 289
Aneta Jokić Stanovništvo Tuholja – historijska građa, knjiga II, Sakib Softić ...... 297
Saradnici broja 8 časopisa Baština sjeveroistočne Bosne
1. Mr. sc. Zijad Halilović, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, Sarajevo 2. Mr. sc. Rusmir Djedović, Zavod, Tuzla 3. Mr. sc. Esad Sarajlić, Gradačac 4. Dr. sc. Salih Kulenović, prof. emeritus, Tuzla 5. Alija Hamzić, prof., Koraj 6. Zoran Matkić, prof., Gradačac 7. Edhem Omerović, Tuzla 8. Hajrudin Bajrektarović, arheolog, Beograd 9. Mr. sc. Amra Hadžihasanović, Zavod za zaštitu spomenika FBiH, Sarajevo 10. Mr. Semir Hadžimusić, Lukavac 11. Danijela Delić, prof., Srebrenik 12. Emil Mujkić, BA, Tuzla 13. Melisa Žiško, BA, Tuzla 14. Aneta Jokić, ing. građ. – BA, Tuzla 15. Snežana Banović, BA, Tuzla 16. Dr. sc. Samira Huseinović, doc., Tuzla 17. Mr. sc. Zerina Terzić, Tuzla 18. Selma Haračić, prof., Tuzla 19. Brankica Milić, prof., Tuzla 20. Elbisa Hasukić, prof., Tuzla 21. Merima Terzić, prof., Tuzla
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Mr. sc. Rusmir DJEDOVIĆ
NASELJE MALEŠIĆI – HISTORIJSKOGEOGRAFSKE I URBANOGEOGRAFSKE KARAKTERISTIKE KRAJEM 19. STOLJEĆA I RAZVOJ FAMILIJA
Sažetak
Malešići su krajem 19. stoljeća veće naselje. Tada imaju više od desetak većih i manjih mahala i imaju preko stotinu kuća. Također, u naselju su dva mekteba i više starih grobalja. U radu dajemo historijskogeografske i urbanogeografske kararakteristike naselja Malešića. Na osnovu detaljnih istraživanja dajemo pregled svih mahala naselja i opis svake od njih. Također, dajemo i dosta podataka o pojedinim familijama u Malešićima, njihovom porijeklu i razvoju. Naravno, sve se ovo odnosi na period kraja 19. stoljeća. Za istraživanje i detaljan pregled mahala i familija, koristili smo do sada gotovo neupotrebljavane podatke iz austrougarskih gruntovnih knjiga iz 1891. godine i kasnije i katastarskih planova iz 1882-85. godine, koji su kasnije ažurirani.
Ključne riječi: Malešići, historijskogeografska, urbanogeografska, mahale, familije, kraj 19. stoljeća.
Uvod
Malešići su staro i veće naselje 5-6 km sjeverozapadno od Gračanice. Područje naselja Malešići je nesumnjivo bilo naseljeno još u srednjem vijeku. Na to upućuju arheološki tragovi, predanja, toponimi i neki historijski dokumenti.1 Teritorija naselja je zaokružena i definisana barem u 18. stoljeću. Kao i druge stare teritorije naselja detaljno ih je razgraničila i registrovala austrougarska uprava pri prvom katastarskom premjeru Bosne i Hercegovine u periodu 1882-85. godina. Tad je teritorioja naselja formalizovana kao Katastarska Općina (K.O.) Malešići. K.O. Malešići krajem 19. stoljeća počinje daleko na zapadu, od brda Milašin i zemljišta Vrela na granici sa Lukavicom i Velikom Brijesnicom, ispod starog puta ka Doboju i ispod zemljišta Prisadi. Preko velikih kompleksa zemljišta sa nazivima: Vukićevica (kasnije odomaćeno Ukićevica), Kararevina, Duga njiva, Prisoja, Kršići, Bijela trešnja, Bjeljevine, Kačarevina, a sve iznad Male Brijesnice. Ka istoku i Malešićima
1 Rusmir Djedović, U potrazi za „gotovo izgubljenim“ korijenima, u H. Duraković, Durakovići iz Malešića, str. 7. 9
Baština sjeveroistočne Bosne VIII su zemljišta: Debeljak, Bijela njiva, Bijela voda, Glumčevica, Studena voda, Rovine, Dubrava, a sve iznad Stjepan Polja. Nešto više ka uzvišenjima Malešić (na novijim topografskim kartama Milašin, 593 m) i Heljdovišta (na novijim topografskim kartama Zvijezda, 633 m), iznad puta za Lukavicu su zemljišta: Pranjinac, Mostić Opankovo brdo, Gorića strana, Milašin, Heljdovišta (sa starim i značajnim raskršćem), Zagunica, Osmanhodžića njiva, K.O. Malešići starinom obuhvata i zemljišta preko brdskog grebena na sjever: od Heljdovišta ka Kojićima u Skipovcu, između potoka Javorski i Svinjski. Tu se nalaze prostrana zemljišta: Vinogradine, Kasapni dol, Jagodnjak, Smajski potok, Šarenjak, Kafedžina njiva (1168/1 i 1168/2) i protežu se daleko na sjeverozapad, do ispod samih Kojića. Na padinama brda Visa, između Malešića i Skipovca je velika šuma Šamunica. Ogroman prostor, tada u vlasništvu države (Bosanskohercegovačkog zemaljskog erara). Takve su parcele k.č. 759 i 1716 pod nazivom Šemunica, obje površine preko 1400 dunuma. Nazivi ove šume su Šemunica u Gruntovnici, a Šamunica na planovima. Dosta zemljišta u sjevernom dijelu Malešića, od Nasapa ka brdu Javoru, pod nazivom Zviezde i Javor, krajem 19. stoljeća, 1895. godine, vlasnik je Mehmed Mulabećirović iz Gračanice. Kasnije su nekih vlasnici Husići iz Malešića. Područje naselja Malešići je nesumnjivo bilo naseljeno još u srednjem vijeku. Na to upućuju arheološki tragovi, predanja, toponimi i neki historijski dokumenti. Na staru kultnu funkciju podsjeća i naziv zemljišta visoko na brdu Visu, Zvijezda. Tako zemljište pod nazivom Kraljušica, blizu mahale Golaći podsjeća na zemljišne posjede nekadašnjih kraljeva Bosne. Brojni su toponimi koji upućuju na naseljenost današnjeg teritorija Malešića u srednjem vijeku.2 Zemljišta na katastarskoj čestici (k.č.) 689/1 šljivik Kraljušica i k.č. 688 oranica Kraljušica, blizu mahale Golaći, upućuju na kraljeve srednjovjekovne države Bosne.3 Ponekad se naziv izgovara i drugačije, naprimjer k.č. 630 Graljušica.4 Naziv zemljišta (k.č. 681, 682...) Kamen na brežuljku južno od mahale Golaći upućuje na srednjovjekovne stećke. Pranjinac gornji (1043, 1044), Pranjinac dolnji (1059) i Pranjinac (1054), na zapadnim padinama brda Milašin (ranije Malešić), možda podsjeća na franjevce. Stari nazivi Gavanlić brdo (709, 710)5 i Gavanić (697, 698)6, jugoistočno od mahale Golaći, ka Ahmićima, upućuju na bogatog Gavana, koji se često spominje u našoj
2 Rusmir Djedović, U potrazi..., str. 7. 3 Gruntovni uložak broj 178. iz 1891. godine, Gruntovnica Suda u Gračanici. Tada je u vlasništvu Huseina Hankušića um. Osmana, a od 1922. godine: Osmana, Hasana i Alije Hankušića um. Huse. 4 Gruntovni uložak broj 149.... Godine 1891. u vlasništvu Hanife Dogdić udate Mehmed Delić. 5 Gruntovni uložak broj 24... 6 Gruntovni uložak broj 88... 10
Baština sjeveroistočne Bosne VIII narodnoj tradiciji. Na starine upućuju i toponimi Turaljevac (458, 459), tur je izumrlo goveče i Kaljuđeri (843/2)7. Ovo drugo zemljište se nalazi sjeverno od mahale Vajzovići. Brojni su toponimi, odnosno nazivi zemljišta, koji podsjećaju na staro stanovništvo Malešića, od kojih više i nema drugog traga. To su: Bartalovača (617/2, 614, 615), isto, Bartalovača (616, 617, 618)8, (ul. 157), Mihovljača (565/1, 637, 646), Milašin (1036, 1038, 1049), Barušića brdo (478), Jukovica 36, Podjukovica, Jukina bašča (334), Marinovo brdo (789/4,799/2, 799/3), Marino brdo (789/1), Nikolača (951)9, Gorića strana (1041, 1042)... Veliki je broj i toponima po naselju Malešići koji su tragovi nekadašnjeg muslimanskog stanovništva iz prvih stoljeća osmanske uprave. Izgleda da većinu tog stanovništva ne zatičemo u Malešićima krajem 19. stoljeća. Takvi su: Sinanov dol (113/9), Kadijevac (571, 572, 580), Barakovica (498, 502), oranica Kapetanova bašča (299)10, Karića njiva (88), Smajin potok (1229/3), Smajski potok (1229/1, 1163, 1170), Hećimova ili Haćimova njiva (1026), Osmanhodžića njiva (1135, 1136,), or. Kafedžina njiva (1168/1, 1168/2), Čauševičica (779, 780, 784), Mehmedovići gornji (676, 677, 678, 674, 677, 678), Mehmedovići, Kararevina (29-33, 78, 80, 84), Husina bašča (964)... Ima i naziva zemljišta koji upućuju na tradicionalnu privredu: Zagunica (Zagon ili Zgon, srednjovjekovni zemljišni posjed), Heljdovište, Lanište, Ražište, Močila, Čifluk i Begluk (zemljišni posjedi u osmanskom periodu), Guvno (274), Guvance (265/6), Plane, Kačarevina (83, 84), Kasapni dol (1164, 1162, 1166, 1149-52)... Na nekada razvijeno vinogradarstvo podsjećaju toponimi: Vino (351), Pod Vininom (556/7), Vinina (554, 555), Vinogradine (veliki kompleks zemljišta od Heldovišta ka Kojićima u Skipovcu), izvor u Kalesijama Vinogradine... Na nekadašnju naseljenost pojedinih dijelova Malešića upućuju i brojni nazivi zemljišta Selišta i Podkućnice (Podkujnice, Podkunice). Veći kompleks zemljišta pod nazivom Selište (268/3, 856/6, 858, 268, 269), nalazi se ispod mahale Guvno ka rijeci Drijenči. Drugi kompleks Selišta (700, 701), nalazi se od Mešića ka Golaćima. Češći je naziv Podkućnica, npr. Podkućnice ispod stare mahale Pjanići, Podkućnice između Kovača i Šakića, Podkujnica (260, 862 i 886) ispod Guvna.
7 Gruntovni uložak broj 42... 8 Gruntovni uložak broj 157... 9 Gruntovni uložak broj 138... 10 Gruntovni uložak broj 40... Da li se radi o nekom od kapetana iz porodice Gradaščević, koji upravljaju Gradačačkom kapetanijom, koja je pokrivala i okolinu Malešiča, nije poznato. 11
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Na staro stanovništvo Malešića snažno upućuju toponimi, zapravo nazivi starih mahala: Hamzići, Rahimići (Rahmići), Ibrići i Hodžići. U navedenim mahalama krajem 19. stoljeća više nema familija sa tim prezimenom, mada je neosporno njihov naziv trag postojanja stanovništva u Malešićima i tim mahalama sa navedenim prezimenima. Ta prezimena su najmanje iz 18. stoljeća i do kraja 19. stoljeća su već nestala. Na staro stanovništvo Malešića podsjećaju i nazivi zemljišta na k.č. 230 oranica Greblje površine 4.430 m i 231 or. Greblje od 13.740 m.11 Nalaze se ispod kuće (u
11 Gruntovni uložak broj 150... 12
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Šakićima) ka Kovačima. O njihovoj starosti govori činjenica da su krajem 19. stoljeća u statusu oranica i vode se kao privatno vlasništvo. Krajem 19. stoljeća zatičemo i toponime: Opankovo brdo (148, 160, 163/1, 165), Glumčevica (138, 141, 1061/1, 1061/2) u zapadnom dijelu Malešića, Pirišnjiva ili Tirišnjiva (261/2), Tirišnjiva (337, 338), Ljevakuša (216). Dva najvažnija toponima u Malešićima su svakako sam naziv naselja, kao Malešići i brda iznad naselja, kao Milašin. Naselje naziv Malešići nosi zadnjih nekoliko stoljeća. Toponim Malešić imamo na starim topografskim kartama sa kraja 19. stoljeća. Ono se odnosi na brdo iznad naselja. Ovo brdo se na novijim topografskim kartama i planovima redovno označava kao Milašin. Toponim Milašin imamo starinom i na zapadnom kraju naselja ka Lukavici. Da je starinom (možda u 18. stoljeću) u naselju postojalo prezime Malešić, pa vremenom nestalo, upućuje i sljedeći podatak. Na samom kraju osmanske uprave, godine 1877. u Malešićima se kao stanovnik navodi neki Ibrahim Malešić. To je izgleda zadnji trag nekadašnjeg prezimena po kome je i cijelo naselje davno dobilo svoj naziv. Preko teritorija naselja Malešići starinom vodi nekoliko važnih puteva. Jedan ide pravcem istok – zapad, u sjevernom dijelu naselja. To je stari karavanski put koji slijedi brdsko-planinski greben i sjeverno razvođe doline rijeke Spreče. On od prevoja Bukva ide ka zapadu navedenim grebenom, pored vrhova Sijedi krš i Vis. Iznad brda Milašin dolazi do važnog raskršća na Heljdovištu. Odatle preko brda Prisade, zatim grebenom pod znakovitim i starim nazivom, Drum, ide ka brdu Becanj i dolini rijeke Bosne. Na ovaj stari put brdskim kosama, koje se blago spuštaju ka jugu i dolini rijeke Spreče, vodi više puteva iz grada Gračanice. Jedan iz Gračanice, preko Bahića i Omerbašića ide kosom, koja dodiruje Malešiće sa istočne strane. Brdsko-planinski greben prelazi između Sijedog krša i Visa, tu presijeca ranije spomenuti put pravca istok – zapad, i dalje preko Skipovca (vrhovi: Studenac, Klanac, Spletena lipa...) ide ka Modriči, Tarevcima i Posavini. Drugi stari put iz Gračanice ide dugačkom kosom preko Lendića i Golaća i zapadnog dijela Malešića. Na njemu se nalaze brojne starine u samim Malešićima (nekropola stećaka blizu Ahmića, zemljišta Kraljušica i Kamen, južno od Golaća, tu je i lokalitet starog kultnog kamena kraj puta....). Od prvog puta se na Boriku (Fazlije) odvaja jedan krak ka sjeverozapadu, prelazi rijeku Drijenču, prolazi kraj groblja u Hodžićima i onda se kosom polako penje kroz Rahimiće i Kamenik ka sjeveru. Ispod uzvišenja Milašin spaja se sa onim kroz Golaže i Hamziće i izlazi na već opisano važno raskršće na Heljdovištu, puta istok – zapad grebenom. Za stanovnike naselja Malešići je ova kombinovana trasa, od Gračanice, kosom do Borika, pa preko rijeke Drijenče, zatim kosom kroz Hodžiće i Rahimiće, sve do raskršća na Heljdovištu, bila ipak najvažnija. O tome govori i mogućnost postojanja nekih hanova na toj trasi, a sve prije kraja 19. stoljeća. Na to upućuju toponimi Hanjak i Hanine. Hanjak je zemljište neposredno sa lijeve strane navedenog puta a u mahali Hodžići. 13
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Godine 1891. se tu navode parcele pod nazivom Hanjak na k.č.: 401, 402, 406... Tada se i na Kameniku na raskršću puta koji vodi istočno ka Planama i Kovačima, navodi toponim greblje Hanovine, na k.č. 238. I narodna tradicija zna za trasu ovog starog puta.12 Za analizu starijeg stanovništva i familija u naselju Malešići, važni su podaci iz 1873-75. godine.13 Tada se iz Malešića navode sljedeći ljudi i prezimena: Hasan Osmić, Omer Šakušić, Hasan Memić, Mujo Memić Ramin, N. Mujkić, Haso Mehmeda Kalesić, Osman i Haso Oručević, Asim Memić, Hrusto Muharemović, Omer Mehe Avdić, Mujo Alije Memić, Tursun Hasić, Omer Avdić, Osmo Mujice Hasića brat, Mumin Hasana Suljić, Huso Hankušićev brat, Mujica Huseina Hasić, Alija Mehe Šakić, Huso Duraković, Meho Hankušić, Meho Vajzović, Mustafa Husić, Hasan Husić, Mehmed Okić, Hasan Suljić, Halil Omera Memić, Hodža Suljić, Ibrahim Hasić, Asim Mujke Memić, Nazmija Mamić (Memić???), Meho Hankušić, Osman sin Hase Hankušića, Mujo Memić, Huso Ibre Mamić (Memić??), Huso Huse Oruč, Hasan Osmićev, Alija Mehe Šakić, Mujica Hasić. Važan je i jedan dokumenat sa samog kraja osmanske uprave, tačnije iz 1877. godine14, kada se u Malešićima spominju: Ibrahim Malešić, Mujčin Suljić, Mustafa sin Mahmuda Hasića, Ibrahim Hasić, Ibrahim Kalesić, Ibrahim sin hodže Hasića, Ibrahim Vajzović, Osman Hasić, Mustafa Mehmeda Hasić, Husein Hasić, Huskan Omerčić, Hasan Memić, Arif Hodžić. Nešto podataka daje i jedan dokumenat bekaje jednog vakufa u Gračanici iz 1906/7. godine.15 U njemu se iz Malešića spominju: nasljednici Ibrahima Kalesića, Ibrahim Hasić Hodžin, Husein Halilović, Arif Halilović, Mustafa Muharemović, Adem Memić.
Pregled naselja Malešići 1891. godine
Zahvaljujući do sada rijetko korištenoj obimnoj i sistematičnoj dokumentaciji iz austrougarskog perioda, moćemo dati detaljan pregled historijskogeografskih i urbanogeografskih karakteristika naselja Malešići na kraju 19. stoljeća. Također, zahvaljujući njima, u prilici smo dati i dosta podataka o najstarijem razvoju pojedinih malešićkih familija.
12 Stari put kroz Malešiće je išao iz Gračanice na: Borik (Fazlije), Hodžiće, pa Kamenik i Heljdovišta, a onda preko Prisada u Lukavicu. Malešani za vrijeme austrougarske prvo odbili izgradnju novog puta i škole. Put je tad otišao u Orahovicu. Drugi put prihvatili izgradnju puta. Trebao je ići od Mešića uz potok kroz Kalesije ka Opankovom brdu. Ali muhtar Ibrahim Šako (djed), navukao pravac kroz svoje njive u Hodžićima. (Kazivanje Hodže Mehmeda Šake, 1926-2005) 13 Knjiga veresije porodice Hadžistević iz Gračanice, sa kraja osmanske uprave. Knjiga je prije zadnjeg rata bila u Zavičajnoj zbirci pri Domu kulture u Gračanici. 14 Radi se o Spisku dužnika Vakufa Ahmed-paše džamije u Gračanici a iz godine 1877. 15 Dokumenat iz nesređene Arhive Medžlisa islamske zajednice u Gračanici. 14
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ovaj detaljan pregled Malešića, njegovih dijelova, tj. mahala i familija, dajemo na osnovu gruntovnih knjiga iz 1891. godine, koje su dopunjavane i idućih godina te katastarskih planova razmjera 1:6.250 iz 1882-85. godine, koji su kasnije i ažurirani. U nastavku slijedi detaljan pregled mahala naselja Malešići, kuća i zemljišta u njima i prvobitnih vlasnika tih nekretnina, kao i ponešto o njihovim nasljednicima.
Golaći
Stara mahala smještena na blagom zaravnjenom uzvišenju (visokom 406 m) u zapadnom dijelu Malešića. Mahala je na njegovim jugoistočnim padinama na nadmorskoj visini od 370 do 400 m. Naziv dobila po staroj familiji Golać. Tradicionalni i u narodu dobro poznati naziv za mahalu je Golaći. Ova mahala se pod nazivom Golaći navodi kao službeni dio naselja Malešići pri popisu stanovništva iz 1895. godine. Kao vlasnici nekih kuća i imanja u ovoj mahali se 1891. godine spominju stanovnici sa prezimenom Golać. Na austrougarskim topografskim kartama razmjera 1:75.000 i 1:25.000, sa prelaza 19/20. st., označen je dio Malešića, na mjestu ove mahale, kao Kolačevići (očito treba Golaćevići). Naziv za mahalu je Golaći i na topografskoj karti razmjera 1: 50.000 iz sredine 20. stoljeća. Najstarije groblje je na k.č. 658 pod nazivom Groblje Kod Kamena, površine od 180 m2 i nalazi se u ćošku puteva sa južne strane mahale. Starinom, odnosno od osnivanja Gruntovnice 1891. godine, pripada Vakuf mejtefa u Malešićima.16 Odmah južnije su blaga uzvišenja pod vrlo starim i značajnim nazivom Kraljušica, a još dalje Kamen. Na ovom drugom mjestu (sa zapadne strane puta) je krajem 19. stoljeća označeno neko staro groblje. Groblje Njivice u samoj mahali, izgleda da je nešto mlađe. Formirano je oko 1900. ili nešto ranije, a kopali su se Durakovići. Ima jedan mezar nepoznatom šehidu iz osmanskog perioda.17 Južnije od Golaća se u novije vrijeme razvila mahala Brdo. O mahali Golaći krajem 19. stoljeća već je poznato nešto podataka. Mahala Golaći ili, kako se na austrougarskim topografskim kartama naziva, Golaćevići, je jedna od starijih mahala u Malešićima. Krajem XIX stoljeća, tačnije 1891. godine ima 14 kuća, nastanjenih sljedećim familijama: Delić, Golać, Dogdić, Hankušić, Buljubašić i Duraković. Najviše kuća su tada imali Durakovići, Dogdići i Delići po 3, Golaći i Buljubašići po 2 i Hankušići jednu.18 Znamo i za detaljan spisak kuća u mahali Golaći 1891. godine sa imenima vlasnika i prvih nasljednika....19 Slijedi detaljan pregled mahale Golaći iz navedene godine:
16 Gruntovni uložak broj 315... 17 Himzo Duraković, Durakovići iz Malešića – Rodoslov, Monos Gračanica, Gračanica, 2003., str. 59. 18 Rusmir Djedović, U potrazi..., str. 8. 19 Rusmir Djedović, U potrazi..., str. 8. 15
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
1. Kuća na k.č. 598/2 Husein Durakovića um. Hasana. Naslijeđuju ga 1899. godine: udova Šaha r. Čelić i sinovi Omer i Emin. Omeragu Durakovića godine 1913. naslijeđuju: udova Hamša r. Memić, sinovi Abdija i Mustafa um. Omerage, Fatima r. Duraković udata Ibrahimović iz Stjepan Polja. 2. Kuća 598/3 Husein Duraković um. Hasana. Godine 1899. naslijeđuju ga isti. 3. Kućište 631/2 Hasan Duraković sin Huseina. Ovo kućište 1896. godine naslijeđuju: Selim, Husein i Omer Duraković um. Hasana. Neka od zemljišta Durakovića zapadno od mahale Golaći su: Bartalovača (614, 615, 616, 617, 618), Dubrava (671, 672), Privratić (541, 542), Vinina (554, 555) Mehmedović gornji (674, 676, 677, 678), Kačarevina (83, 84). Sve je krajem 19. stoljeća u vlasništvu Hasana, Omera, Osmana i Emina Durakovića sinova Huseina.20 Huseinov sin Osman Duraković se ne spominje jer je 1878. godine poginuo u bojevima na brdu Becanj kod Doboja u otporu osvajanju Bosne od austrougarske vojske. Dakle, Durakovići krajem 19. stoljeća imaju tri kuće u Golaćima. U nastavku dajemo nešto više podataka o toj familiji u prošlosti. Durakovići su porijeklom iz Like.21 Duraković Husein je kazivao kako se ovdje doselio djed njegovog oca.22 Godine 1873-75. u Malešićima se spominje Huso Duraković.23 Prvi poznati predak Durakovića, po imenu Husein, zvani Huso, doselio je vjerovatno u Malešiće sam i napravio kuću u mahali Golaći, na njivi Bartalovača – sredinom 19. stoljeća. Na mjestu na kojem je bila ta njegova prva kuća sada se nalazi kuća Mustafe Durakovića (Sejdinog) ili Smaje Durakovića (k.č. 598). Drugu, treću i červrtu kuću gradio je nešto niže, prema sjeveru ili prema današnjem centru mahale Golaći. Jedna od tih kuća, „čardaklija“, zadržala se „u životu“ sve do pedesetih godina.24 Huseinov otac Hasan, po svoj prilici, rođen je oko 1795. godine. Huseinova zv. Huso (1820-1899) supruga se zvala Čelić Šaha, rodom iz Lukavice. Imali su pet sinova: Hasana zv. Mali (1840-1895, najstariji sin mu Selim rođen je 1863), Omera zv. Omeraga (1852-1913), Osmana (1854-1878), Emina (1867-1918) i Mustafu (1860-1890).25 4. Kuća 594/2 Mustafa Dogdić um Mustafe. Godine 1903. naslijeđuju ga sin Mustafa (Mujo) i Emin ili Emina?. 5. Kuća 595/2 Mehmed Dogdić um. Huseina. Naslijeđuje ga 1903. godine Mehmed um. Mehmeda.
20 Gruntovni uložak broj 157... 21 Salih Kulenović, Različita etnološka građa sa područja Gračanice – Malešići, Gračanički glasnik 2, novembar 1996, Monos Gračanica, Gračanica, str. 74. 22 Hadži Husein Duraković je rođen 1906, otac Meho (1885), djed Emin (1867) a pradjed Huso. 23 Knjiga veresije... 24 Himzo Duraković, Durakovići iz Malešića..., str. 11. 25 Himzo Duraković, Durakovići iz Malešića..., str. 69 i 111. 16
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
6. Kuća 596 Omer Dogdić um. Osmana. Godine 1917. naslijeđuju ga: Omer, malodobni Husejn i Hasan Mehići zvani Dogdići. Neki Meha se ovdje među prvim naselio.26 7. Kuća 597 Husejn Hankušić um. Osmana. Huseina (Husu) 1922. godine naslijeđuju: Osman (rođen 1864. a umro 1935. godine), Hasan i Alija (1890-1942). Hankušić se među prvima ovdje naselio. Po njemu današnji Hankušići.27 Porodična predaja spominje porijeklo iz Užica . Ovaj najstariji član ove familije bi mogao biti Osman sin Hase Hankušića kojeg spominjemo u Malešićima 1873-75. godine. Tada se spominju i Huso Hankušićev brat i Meho Hankušić.28 Godine 1891. neke parcele ima i mal. Ibrahim um. Mehmeda Hankušića. Gore imamo dosta podataka o najstarijoj prošlosti familije Hankušić. 8. Kuća 593/2 malodobni Osman (rođen 1875), Ibrahim, i Fatima um. Hasana Golaća svi sa 7/8 i Hanifa r. Hanadžić udova sa 1/8. 9. Kuća 592/2 Muharem Golać um. Mustafe. Godine 1918. naslijeđuje ga sin Muharem. Prema tradiciji, ovdje se prvi naselio neki Golać.29 10. Kuća 632/2 Osman Delić um. Hasana. Osmana Delića godine 1905. naslijeđuje više naslijednika.30 11. Kuća 579/2 Mustafa Delić um. Hasana. Godine 1905. naslijeđuje ga mal. Mustafa Delić. 12. Kuća 632/4 Mehmed (rođen 1863) Husein i Omer (r. 1870) Delić um. Omera Delića sa 7/8 i Hanifa r. Devedžić sa 1/8. Neki Delija se među prvima ovdje naselio. Po njegovom nadimku su današnji Delići.31 13. Kuća 637 Hasan Buljubašić um. Halila. Godine 1906. naslijeđuju ga: Halil, Ibrahim i Mustafa um. Mustafe sa ¾ i Fatima Mustafić udova Hasana sa ¼. 14. Kuća 630/2 Mustafa Buljubašić um. Halila. Mustafu 1904. godine naslijeđuju Halil i Ibrahim, sinovi. Buljubašiči (Šarčevići) su porijeklom iz Budima.32 Neke stare familije u mahali Golaći mogle bi biti i zajedničkog porijekla. Prema očuvanoj tradiciji ovdje se prvi naselio neki Golać, zatim je došao Duran, pa onda Meha, poslije njega Šarac, Tuka, Delija i Hankušić te su po njihovim imenima, odn. nadimcima nastali današnji Golaći, Buljubašići (Šarčevići), Tukići, Delići i Hankušići.33
26 Salih Kulenović, Različita etnološka...Malešići..., str. 73. 27 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 73. 28 Knjiga veresije... 29 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 73. 30 Izgleda da je Osman Delić iz Golaća imao više sinova(?): Ibrahim, Hasan, Nehmed (Meho), Mustafa rođen 1880. godine, Alija 1887, Osman 1889, Bego (Ahmet?) 1896, Abdulah 1899,??, matična knjiga Domovnica za Malešiće, oko 1930. godine, Matični ured u Malešićima. 31 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 73. 32 Salih Kulenović, Različita etnološka...Malešići..., str. 73. 33 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 73. 17
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
U prilog zajedničkom porijeklu ide i zajedničko vlasništvo nad nekim zemljištima krajem 19. stoljeća. Naime 1891. nekih zemljišta su vlasnici sa po ½ svi Dogdići i ½ Hankušići. Također, parcela: Kočerin (113/4 površine oko 26 dunuma, 556/5 Dol površine 10,5 dunuma) vlasnici su: Husein Duraković um. Hasana, Husein Hankušić um. Osmana, Mustafa, Husein i Hasan Buljubašić um. Halila, Mehmed Dogdić um. Huseina i 18
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Hasan i Osman Mešanović um. Osmana.34 Vidimo da Durakovići, Hankušići, Buljubašići i Dogdići iz mahale Golaći i Mešanovići iz susjedne mahale Hamzići, možda imaju neke stare veze.
Hamzići
Ovo je stara mahala smještena na blagim jugoistočnim padinama dugačke kose čija se visina polako smanjuje od sjevera ka jugu. Nadmorska visina mahale je između 390 i 440 metara. Tradicionalni i u narodu dobro poznati naziv za mahalu je Hamzići. Navodi se kao službeni dio Malešića pod nazivom Hamzići u popisu iz 1895. godine. Ovaj dio Malešića je sa nazivom Hamzići i na topografskim kartama razmjera 1:75.000 i 1:25.000, sa prelaza 19/20. stoljeće. Također, i na topografskoj karti iz sredine 20. stoljeća, razmjera 1:50.000 označena je mahala Hamzići. Godine 1891. u mahali ne postoji familija sa prezimenom Hamzić. Pošto je mahala u to vrijeme prilično velika, zaključujemo da se tu nekada ranije (možda još u 18. stoljeću) nalazila neka familija Hamzići, po kojoj je ostao naziv i kasnije. Familija Hamzići u mahali Hamzići, koja se krajem 19. stoljeća nalazila južno od Malešića (Hodžića) i pripadala naselju Babići, vjerovatno nema nikakve veze sa prethodnom. U Hamzićima je krajem 19. stoljeća daleko najbrojnija familija Memić, pa nije čudo da se ponekad njen dio sa kućama te familije naziva i Memići. Tako se 1891. godine jedna parcela na k.č. 521 naziva U Memićima. U mahali se nešto iza 1891. godine spominje na k.č. 508 Groblje. Gotovo sve kuće u mahali Hamzići krajem 19. stoljeća nalaze se istočno od starog puta koji sa juga (Gračanice, Golaća) ide ka sjeveru (na raskršće na Heljdovištima). 1. Kuća 510/1 Mustafa Osmičević um. Hasana. Godine 1926. naslijeđuju ga Hasan i Mustafa. 2. Kuća 467/2 Omer Osmičević um. Hasana. Njega 1906. godine naslijeđuje mal. Arif sin Omera. 3. Kuća 512/3 koje su 1891. godine vlasnici: Halil Osmičević um. Hasana sa ½, mal. Avdo um. Mustafe Osmičevića sa 7/16 i Fatima r. Šakić udova Mustafe 1/16. Ovdje vidimo da su tada umrli Hasan i Mustafa Osmičević ustvari braća. Godine 1897. spominje se Abdulah um. Mustafe a 1906. um. Halila naslijeđuju Ibrahim i Husejn Osmićević. Godine 1873-75. spominju se u Malešićima Hasan Osmić i Hasan Osmićev, valjda ista ličnost. Kao što vidimo, još za osmanske uprave u Malešićima žive braća Hasan i Mustafa Osmičević. Također i Hasan, koji je od njih nešto stariji. Iz spominjanja ovog Hasana, krajem osmanske uprave, kao Hasana Osmića i Osmićevog, vidimo i nastanak i razvoj
34 Gruntovni uložak broj 158... 19
Baština sjeveroistočne Bosne VIII prezimena ove familije, u Osmićević. Ovaj Osman je živio negdje na prelazu 18/19. stoljeće. 4. Kuća 511/3 Hasan Mešanović um. Osmana. Kao vlasnici se 1921. godine spominju neki Dogdići. 5. Kuća 511/2 Osman i Zahir Mešanović um. Osmana. Umrlog Zahira 1916. godine naslijeđuju sinovi mal. Omer i Husein Mešanović. Krajem 19. stoljeća u Malešićima imamo tri kuće ove familije. Dvije u mahali Hamzići i jednu kuću Mešanovića u mahali Guvno. Također imamo ih i u naselju Babići, odnosno mahali Omerbašići, koja se naslanja na Malešiće. Daleko najbrojnija familija u mahali Hamzići, krajem 19. stoljeća su Memići. Tada Memića ima ravno 9 kuća. Radi se o: 6. Kuća 522/5 Hanifa r. Memić udata Bajro Husić. Godine 1903. naslijeđuju je Bajro Husić um. Abdije i Ibrahim Kruškić um. Mustafe. 7. Kuća 526 Hasan Memić um. Omera. Godine 1892. vlasnici su Ađul i Sejd sinovi Husejna a 1894. godine Husejn (Hasan) um. Ađula. 8. Kuća 504 Halil Memić um. . Naslijeđuje ga 1904. godine Ibrahim. 9. Kuća 507/2 Mustafa Memić um. Omera. Od 1892. godine vlasnici su Huso i Osman sinovi Mustafe. 10. Kuća 522/2 Hasan Memić um. Mustafe. Od 1924. godine spominju se: Bećir (Murat), Hasan i Ibrahim Memić um. Murata. 11. Kuća 522/4 Husein i Omer Memić um. Ibrahima. Godine 1900. naslijeđuju: mal. Abdulah, Hamša i Hanka um. Husiena. 12. Kuća 520/2 Mustafa Memić um. Mustafe. Od 1896. godine vlasnici su Hanifa r. Kalešić udova i Adem um. Mustafe. Ispod ovih kuća, ka potoku prema Pjanićima (Kalesijama) 1891. godine nalazi se: 13. Kmetovsko selište Memić, sa kućištem 465/2 u vlasništvu Mustafe Kalajdžića um. Mustafe iz Gračanice. Godine 1905. vlasnici su Fatima Kalajdžić udata Fazlić? i Safija Kalajdžić, obje iz Gračanice. Godine 1924. od Fatime prelazi na: Đulejmana Fazlića sina H. Ahmeta, Mustafu Fazlića sin Đulejmana i Raziju r. Fazlić udova Odobašić iz Prnjavora. Iste godine spominje se Ibrahim sin Đulejmanov.35 Godine 1926. vlasnik je Hasan Memić um Murata. Jedina kuća u mahali Hamzići, koja je u to vrijeme bila sa zapadne strane pomenutog puta je: 14. Kmetovsko selište Memić, sa kućištem 499/2 u vlasništvu Ibrahima Čajić um. Mustafe iz Gračanice.36 Godine 1901. naslijeđuju ga Ibrahim i Mustafa a 1916. godine um. Mustafu Čajića: Mustafa, Abdulah, Adem, Suljo, mal. Ibrahim i Hasan.
35 Kalajdžići i fazlići su dobro poznate familije u Gračanici. Kalajdžići su stara gračanička familija koja krajem 19. stoljeća ima više nekretnina oko Donje Čaršije u Gračanici. Fazlići su u drugoj polovini 19. stoljeća doselili iz Seone u Gračanicu i dosta su vezani za mahale Čiriš i onu oko Šarene džamije. 36 Ovaj Ibrahim Čajić um. Mustafe je od familije Čajića u gračaničkoj mahali Stubo. Drugi su Čajići u mahali Gojsalići. Čajići na Stubu su jedna od starijih gračaničkih familija. 20
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Godine 1922. vlasnici su Čamdžić Hasan i Avdo sinovi Omera. Gore imamo dosta podataka o brojnoj familiji Memića u Malešićima a na kraju 19. i početku 20. stoljeća. 1873-75. godine spominju se: Hasan Memić, Mujo Memić Ramin, Asim Memić, Mujo Alije Memić, Halil Omera Memić, Asim Mujke Memić, Nazmija? Mamić?, Huso Ibre Mamić?. Godine 1877. u Malešićima se spominje Hasan Memić. Za austrougarske uprave Memića ima i u Stjepan Polju, mahali Prkuti (Hadžići). Znaju da su im prezimenjaci u Malešičima rođaci i pretpostavljaju da su se otuda i doselili. Ima i tradicija da su starinom od Mejremića.37 15. Kuća 523/2 Mehmed i Emin? Okić um. Osmana sa 14/16 i Đula r. Avdić udova Osmana Okića sa 1/8. Godine 1907. od Mehmeda vlasništvo prelazi na: Bedriju r. Mahmut Spahić udova Muftić, Osman-bega i Ibrahim-bega um. Ganibega, Azeminu udata Kučukalić i Atifu udata Širbegović Krajem 19. stoljeća parcele 174/1 Šušnjevi vlasnici su: Mehmed i Emin Okić um. Osmana iz Malešića sa 1/3 i Maleškići iz Briesnice sa 2/3.38 Okići se prezivali Memić. Žena koja je davala podatke popisivaču za austrougarske uprave rekla da je Okićka iz Stjepan Polja.39 Inače, Okića ima starinom u Stjepan Polju. Mehmed Okić se spominje 1873-75. godine u Malešićima. 16. Kuća 524/2 Sulejman (imao Muju, rođen 1873., Aliju, 1879...) i Mustafa Šakušić um. Omera Šakušića. Šakušići su se ranije prezivali Memić. Neka žena koja je bila Šakušićka iz Stjepan Polja kazala popisivaču za austrougarske uprave da je Šakušićka.40 Omer Šakušić se spominje 1873-75. godine u Malešićima. Vidimo da se prezimena Okić i Šakušić u Malešićima spominju još krajem osmanske uprave. Što znači, ako su ogranci Memića, formiralo se prezime ranije nego što se mislilo. Ovo opet znači da, uz brojnost prezimena Memić krajem 19. stoljeća, starost Memića u Malešićima trebamo tražiti dalje u prošlosti, barem u 18, ako ne i u 17. stoljeću.41 Iz Hodžića je neki Hasić došao u Hamziće za austrougarske uprave.42
37 Salih Kulenović, Različita etnološka građa sa područja Gračanice – Stjepan Polje, Gračanički glasnik 1, maj 1996., Monos Gračanica, Gračanica., str. 21. 38 Gruntovni uložak broj 265... 39 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 74. 40 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 74. 41 Detaljnije poznavanje razvoja familije Memić u Malešićima traži obimnija istraživanja. 42 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 74. 21
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Pjanići – Kalesije
Mahala smještena u središnjem dijelu naselja Malešići. Nalazi se na padinama okrenutim ka jugu i na nadmorskoj visini od 420 do 440 metara. Iznad mahale je poznati i jaki izvor Vinogradina. Tradicionalni, ali gotovo već zaboravljeni naziv za mahalu je Pjanići. U popisu stanovništva iz 1895. godine navodi se službeni dio naselja Malešići pod imenom Pjanići. Godine 1891. u ovoj mahali ima prezime Pjanić ili Pijanić. Iste godine su registrovane u gruntovnici parcele k.č. 457/1 Pijanić i 457/2 Pijanić, a koje se nalaze u središtu mahale.43 U najnovije vrijeme mahala se uglavnom naziva Kalesije, prema staroj i najbrojnijoj familiji Kalesići. U sredini mahale Pjanići su starinom kuće Kalesića. U najstarijim upisima u gruntovnicu 1891. i sljedeće godine upisano je uglavnom prezime Kalešić. Vremenom se redovno upisuje kao Kalesić. 1. Kuća 452 Hasan Kalesić um. Mehmeda. Godine 1910. vlasnici su Memići (kćeri Hasana). 2. Kuća 444/2 Ibrahim Kalešić um. Mehmeda. Vlasnik 1905. godine je Mehmed Kalesić. 3. Kuća 445/4 Mustafa Kalešić um. Bajre sa 1/3, Selim i Bajro um. Omera sa 14/24 i Saća r. Golać udova sa 1/12. Godine 1907. piše se Kalesić. Vlasnici od 1917. godine su: mal. Omer, Avdo i Hasan um. Selima. Parcela: 443/2 Pod kućom, 445/3 Pod kućom, 445/2 Dvorište, koje se nalaze u središtu mahale Pjanići a krajem 19. stoljeća, vlasnici su Bajro i Selim Kalešić um. Omera. Od godine 1917. su vlasnici: mal.: Omer, Avdo i Hasan um. Selima.44 U Malešičima se 1873-75. godine spominje neki Haso Mehmeda Kalesić a 1877. godine Ibrahim Kalesić. Prilično udaljeno na zapad, iznad Hamzića ka vodi Vinogradini nalazi se: 4. Kućište 477/3 Šerifa r. Kalešić udata Mehmed Čorić iz Malešića. Godine 1900. dijela nekretnina vlasnici su Đorđo Todorović pok. Todora i Ruža Cvijanović udata Todorović, oboje iz Skipovca. U samom vrhu mahale Pjanići (kasnije Kalesije) kod vode Vinogradine je: 5. Kuća 214/2 Mustafa Aljić sin Osmana. Godine 1903. nasljeđuje ga mal. Mustafa.45 U donjem, južnom dijelu mahale su tri kuće. 6. Kuća 454/6 Sejdo Krajinović um. Osmana iz Malešića. Kao vlasnici se 1905. godine navode Mehmed i Omer Čamdžić um. Mehmeda. 46 Izgleda da je staro prezime ove familije Bičakčić, a Krajinović upućuje da su porijeklom iz neke Krajine.
43 Parcele k.č. 167/2 i 182 Pijanića njiva, nalaze se zapadnije u južnom dijelu Opankova brda. 44 Gruntovni uložak broj 214... 45 Gruntovni uložak broj 37... 46 Gruntovni uložak broj 26... 22
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Još prije 1891. godine, izgleda brat Sejde, Mustafa se nastanio u mahalu Drafniće u Gračanici. Tu ga zatičemo kao Mustafu Krajinu um. Osmana. Opet, Sejdu Krajnovića um. Osmana imamo od 1905. godine, nastanjenog u mahali Čiriš u Gračanici. Kasnije, u prvoj polovini 20. stoljeća, bila je kuća odmah ispod oštre okuke na glavnom putu, kod Pjanića. Tradicija je vezuje za ove Krajnoviće. 7. Kuća 454/2 Husein Tukić zv. Pjanić um. Husejna. Godine 1905. vlasnik je Ibrahim Hasić um. Halila. 8. Kuća 454/2? Halil Pijanić um. Mustafe. Godine 1903. vlasnici su: Mirsa r. Brkić udova sa 1/8, Sačka supruga Seida Krajinovića (Bičakčića) r. Pjanić iz Malešića sa ½ i Hanifa supruga Bajre Husića r. Pijanić iz Malešića sa 3/8. Od 1905. godine navode se Mehmed i Omer Čamdžić um. Mehmeda.47
Rahimići
Mahala se nalazi u središnjem dijelu naselja Malešići. Tačno kroz nju je prošao dobar kotarski put za Lukavicu, izgrađen početkom 20. stoljeća. Nalazi se na blagim padinama okrenutim ka jugoistoku, ispod zemljišta Plane, i na nadmorskoj visini od 440-460 metara. Tradicionalni naziv za ovu mahalu je Rahimići. Pod nazivom Rahimići navedena je kao službeni dio Malešića u popisu iz 1895. godine. Na najstarijem katastarskom planu iz 1882-5. godine, označena je kao Rahimić. 1891. godine, pri uspostavljanju gruntovnice, registrovane su parcele: Rahimići 309/1, Rahimići 314/3, šljivik u Rahimići 310/1, Rahimići 314/4, Rahmići 313 i Rahimići 306. Sve navedene parcele su u središtu ove mahale. Pod nazivom Rahimići mahala je označena i na topografskim kartama razmjera 1:75.000 i 1:25.000 sa prelaza 19/20. stoljeće. Topografska karta iz sredine 20. stoljeća, razmjera 1:50.000 označava je kao Rohimići. Dvadesetih godina 20. stoljeća u Matičnoj knjizi za Malešiće, zvanoj Domovnica: Domaćinstvo Mustafe Delića (sina Osman i Hanke), rođenog 1880. godine, po zanimanju trgovca, upisano u mahali Rahimići.48 Krajem 19. stoljeća, kuće u mahali Rahimići nalaze se u jednoj grupi.
1. Kuća 309/2 Emin Husikić um. Ibrahima. Godine 1905. naslijeđuju: mal. Adem i Zlata um. Emina Huskića, Ajša Husić udova, Almasa Huskić, Hava Huskić udata Dogdić. Od 1910. godine spominju se: Mehmed Dogdić um. Mehmeda, mal. Mehmed i Emin sinovi Mehmeda. 2. Kuća 310/2 Mehmed i Husein Huskić um. Mehmeda. Od godine 1896. vodi se na mal. Zahiru um. Mehmeda, a od 1916. na: Salihu, Mehmedu, mal. Huseinu i Jusufu um. Huseina.
47 Gruntovni uložak broj 33... 48 U domaćinstvu popisani i sinovi: Mustafa (rođen 1916. godine), Husejn (1916), Hasib (1918), Ismet (1923), Mehmedalija (1924).... 23
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
3. Kuća 309/4 Omer Huskić um. Ibrahima. Godine 1915. vlasnici su: Osman, mal. Hava i Hanifa Huskić um. Ibre, te, Fatima r. Mujkić. 4. Kuća 301/3 Mustafa Husikić um. Mehmeda. Od godine 1912. vodi se na: Mustafi, Mehmedu, Gani i Curi (udata Delić) um. Mustafe, te Mumi r. Aljić. Krajem 19. stoljeća muhtar naselja Malešići je bio neki Husikić. Na prelazu 19/20. stoljeće prezime ove familije se pojavljuje kao Husikić i Huskić. 5. Kuća 305/2 Ibrahim Sarač um Huseina. Godine 1907. spominje se H. Bećir Tihić um. Hasana, a 1923. godine Bećir Tihić. Godine 1948. spominje se Emina Mulahalilović r. Tihić iz Gradačaca. Krajem 19. stoljeća parcele šljivik Rahimići 306 i oranicu Njiverak 303, ima Fatima r. Sarač udata Omer Huskanović iz Malešića.49 Sa jugozapadne strane mahale Rahimići starinom se nalazi zemljište pod nazivom Bunar. Radi se o parcelama: Bunar 456/1, Bunar 456/2, Bunar 450/1, U Bunaru 450/2, Bunar 455/1, Bunar 455/2 i 427/4 Bunar. Sve ove parcele se nalaze neposredno sa istočne strane mahale Pjanići. Kroz njih je prošao dobar kotarski put od Gračanice ka Lukavici, početkom 20. stoljeća. Narodna predaja govori da ga je tu usmjerio tadašnji muhtar Malešiča Ibrahim Šako. Navodno je on tu imao svoje zemlje, pa je to uradio iz interesa. Upravo tu krajem 19. stoljeća se nalazi i kuća familije Šako. Zapravo 1891. godine u gruntovnici se vodi pod prezimenom Šakić. 6. Kuća 432/3 Mustafa i Ibrahim Šakić um. Ibrahima sa 2/3 i Mustafa Šakić um. Mehmeda sa 1/3. Godine 1904. spominje se Mustafa um. Mustafe. Godine 1927. vodi se na: Hasanu, Huseinu, Atifu i Sulejmanu Šako um. Ibrahima. Već početkom 20. stoljeća se prezime ove familije počinje navoditi kao Šako. Porodična predaja govori da Šake nemaju veze sa obližnjim Šakićima.50
Guvno
Ova manja mahala se nalazi na manjoj zaravni u padini okrenutoj ka istoku i jugoistoku i na nadmorskoj visini od 400 do 410 m. Kuće su oko proširenja na starom putu koji vodi od Rahimića ka Kovačima. Tradicionalni naziv za mahalu je Guvno. Izgleda da je starinom na tom mjestu Guvno za cijele ili dio Malešića. Na takvim lokalitetima, koje ima svako naselje ili veća mahala, se vršila pšenica, skupljao porez, okupljao narod... Krajem 19. stoljeća, tačnije 1891. godine se tu nalaze parcele sa nazivom Guvno (k.č. 274) i Guvance (265/6). Ispod Guvna su zemljišta Selište i Podkunice a kraj rijeke Drijenče na 264/6 Groblje Orašlije od 1.750 m2
49 Gruntovni uložak broj 204... 50 Braća Mujaga i muhtar Ibrahim Šako su imali kuću po pola. Raniji muhtar Malešića neki Husikić je bio punac muhtaru Ibrahimu Šaki. Šake nisu srodne sa Šakićima. Šake i Šakići iz Malešića se počeli uzimati već oko Drugog svjetskog rata. (Kazivanje Hodže Mehmeda Šake, 1926-2005.) 24
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Oko proširenja Guvno, krajem 19. stoljeća nalaze se kuće: 1. Kuća na k.č. 270/2 Avdo Omeričić um. Omera. Godine 1907. vodi se na: Selimu, Fatimši? (udata Tukić) i Hanki (udata Zahirović iz Babića). 2. Kuća 272/1 Omer Omeričić um. Huseina. Godine 1935. je na Omeru Omerčiću. Godine 1877. u Malešićima se spominje neki Huskan Omerčić. 3. Kuća 266/2 Halil Mujagić um. Mustafe i Ibrahim Mujagić um. Hasana. Od 1905. godine spominju se Mustafa um. Halila i Hanka udata Suljić. Godine 1913. spominju se: Hasan, Mujo, Meho i Zulfa udata Alibašić (Babići) um. Ibrahima. Krajem 19. stoljeća parcela. k.č. 278 Ibrakovo kućište, 1156 i 1157 Virovi, vlasnik je Ibrahim Mujagić um. Hasana. Godine 1913. spominju se: Hasan, Mujo, Meho i Halil Mujagić um. Mustafe.51 Ovdje vidimo da je predak ove familije neki Mustafa-aga, zvani Mujaga. Taj Mujaga je očito bio značajan jer se po njemu formiralo prezime. Izgleda da je živio na prelazu 18/19. stoljeće. 4. Kuća 265/2 Hasan Halilčević um. Huseina. Godine 1915. spominju se: Osman, Hasan, Mujo, Omer i Ibrahim um. Husejna. 5. Kuća 265/3 i parcela 268 Ječmište, vlasnik Halil Halilčević um. Huseina. Od 1916. godine su: mal. Huso, Hanija i Saća udata Huskić. Godine 1922. od um. Halil, prelazi na djecu: Osmana, Hasana, Muju i Ibrahima. Ispod Guvna i starog groblja Orašlja kraj rijeke Drijenče, je: 6. Kuća 859/2 Sadik Mešanović um. Osmana. Godine 1897. spominje se Mustafa Husikić um. Mehmeda, a 1912. godine Mustafa, Mehmed, Gano. Za vrijeme austrougarske uprave u Guvno je došao neki Suljić, i to iz Suljića na „ženevinu“.52
Kovači – Kovačevići
Radi se o jednoj od starijih i većih mahala cijelog naselja Malešići. Nalazi se u jednoj udolini, koju sa juga od ostatka naselja „skriva“ kosa Plane. Udolina se lagano spušta od zapada ka istoku, između 430 i 370 m nadmorske visine. Naziv mahale je Kovačevići u službenom popisu dijelova Malešića iz 1895. godine. Godine 1891. u mahali se nalaze porodice sa kućama koje se prezivaju Kovačević. Na najstarijem katastarskom planu Malešića iz 1882-5. godine ovaj dio naselja se naziva Kovača. Također na najstarijim topografskim kartama sa prelaza 19/20. stoljeće, razmjera 1:75.000 i 1:25.000, pojavljuje se naziv Kovača. Mahala se pod nazivom Kovači, javlja na topografskoj karti razmjera 1:50.000 iz sredine 20. stoljeća. 262/1 šlj. U Kovačima (odmah ispod mahale) godine 1891. se spominje zemljište na k.č. 262/1
51 Gruntovni uložak broj 252... 52 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 74. 25
Baština sjeveroistočne Bosne VIII kao šljivik u Kovačima. Da je ovo stara i nekada prostrana mahala govori i naziv parcele na 202/1 u Kovačima (nalazi se na Kameniku, iznad Kalesija). Oko mahale ima starina i toponima koji se spominju krajem 19. stoljeća a upućuju na njenu znatnu starost. Takva su zemljišta na k.č. 230 or. Greblje od 4.430 m2 i 231 or. Greblje od 13.740 m2.53 Nijihov naziv Groblje, još krajem 19. stoljeća, a tada već u statusu oranica i u privatnom vlasništvu, govori o znatnoj starosti. Nalaze se ispod kuća Delića ka Kovačima. Tu u blizini, nešto sjevernije, su tada i zemljišta Podkućnice. Mahala Kovači ima vrlo star mekteb. Krajem 19. stoljeća se vodi kao kuća na k.č. 251/2 Mejtef u Kovačima. Tada se nalazi u sjeverozapadnom dijelu mahale, ka Delićima. Ispod Kovača i Guvna je na 238 staro Groblje na Planama od 510 m2. Sve je to u vlasništvu mejtefa u Malešićima.54
Mahala Kovači godine 1891. ima sljedeće kuće ispod puta od Guvna ka Ibrićima. 1. Kuća 276/2 Mustafa i Hasan Kovačević um. Osmana. Godine 1911. je na Mustafi i Sulejmanu um. Osmana. Od 1919. vodi se na Selimu Muharemoviću um. Mustafe. 2. Kuća 277 Sulejman Kovačević um. Osmana. Od godine 1908. dio nekretnina je na vakufu Ahmetpaše džamije iz Gračanice a od 1924. na Mehi i Muji Husiću um. Huse. 3. Kućište 281/1 dvorište sa gradilištem (kasnije kuća) Arif Halilović um. Mehmeda i Ajša udata Husein Mujkić. Godine 1901. je na Mujkićima. 4. Kuća 279/2 Osman Ahmić um. Ibrahima. Od godine 1898. je na: Ibrahimu, Osmanu i Hasanu um. Osmana, te, Hanifi udata Abdia Aljić. Krajem 19. stoljeća parcele 283/1 Bašča, vlasnici su: Hasan Ahmić um. Osmana i braća: Omer, Husein, Ibrahim i Mustafa Ahmić um. Ferhata sa po ½, svi iz Čifčija kotar Tešanj. Parcela: 1117 Cerić i 325 Pirićima vlasnik je Osman Ahmić um. Ibrahima iz Malešića. Parcele 281/3 Pod kućom vlasnici su Osman i Mehmed Ahmić um. Osmana iz Čifčija kotar Tešanj. Dalje ka Ibrićima su kuće.
53 Gruntovni uložak broj 150... 54 Gruntovni uložak broj 135... 26
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
5. Kuća 259/2 Osman Mehić um. Hasana. Godine 1910. vlasnici su Hasan i Mustafa. 6. Kuća 258/3 Alija Mehić um. Hasana. Od 1928. godine spominje se Hasan um. Osmana. Godine 1891. spominju se kao vlasnici nekih parcela: Hasan (i sin Mehmed) Mehić um. Mehmeda iz Brijesnice sa 4/5, braća Osman i mal. Mehmed um. Osmana i braća Osman i Alija um Hasana, svi iz Malešića, svi sa 1/5.55 Prema jednom predanju Mehići u Malešićima su porijeklom iz Budima (kao i neke familije u Babićima). Poznato je da se Mehići, ili jedan njihov dio, nazivaju i Ibrakovići. Krajem 19. stoljeća ima parcela 278 pod nazivom Ibrakovo kućište.56 U vlasništvu je Mujagića a nalazi se između kuća Kovačevića, Ahmića i Halilovića. Tada je parcele 938 Oglavak, vlasnik Pemba r. Suljić udata Ibrahim Ibraković.57 Kuće mahale Kovači, više puta ka zapadu su:
55 Gruntovni uložak broj 235... 56 Gruntovni uložak broj 252... 57 Gruntovni uložak broj 208... 27
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
7. Kuća 284/2 Mehmed Aljić um. Mehmeda. Od godine 1912. je na: Ibrahimu, Osmanu i Mehmedu. 8. Kuća 256 Osman Aljić um. Omera. Godine 1903. spominje se Abdulah a 1922., Husejn i Avdo Ka zapadu i mejtefu ima više kuća. 9. Kuća 286/2 Husein Husić um. Omera. Godine 1899. je na: Hanči r. Šakić, Mehmedu, Mustafi i Fatimi udata Omerović, te, Hanki. 10. Kuća 248/2 247/1 šlj. Stara kuća Mustafa Muharemović um. Hrustana. Od 1915. godine je na: Osmanu, Selimu i Haniji udata Duraković. Od 1934. godine na: Muharemu, Mustafi i Hasanu um. Osmana, Ibrahimu um. Selima. 11. Kuća 247/3? Muharem Muharemović um. Ibrahima. Od godine 1929. je na: Hanka r. Tukić, mal. Muharem, Ibrahim, Rahima udova Osmićević, Fatima udata Subašić (Briesnica). 12. Kuća 241/2 Ibrahim Muharemović um. Ibrahima. Od godine 1921. spominje se Omer um. Ibre. U isto vrijeme parcela: 242/4 Kod kuće, 239/3 Plane i 976 Kruševlje vlasnik je Alia Muharemović um. Ibrahima, a od 1914. godine Mehmed sin Alie.58 Godine 1873-75. u Malešićima se spominje neki Hrusto Muharemović. U prilog starosti mahale Kovači i njenih familija, kao i njihovim mogućim vrlo starim vezama, ide sljedeći podatak. Prikupljajući podatke o porijeklu porodica u Malešićima, prije gotovo pet decenija, doznali smo. Delići, Muharemovići, Šakići, Šehići i Husići potiču od jedne familije. Ove familije su se odavno „izrodile“, pa se danas međusobno „uzimaju“, tj. žene i udaju.59
Ibrići
Ova mahala se nalazi na krajnjem sjeveroistoku naselja Malešića. Leži na najnižim padinama brda Visa i na nadmorskoj visini od 400 do 440 m. Padine su okrenute ka jugozapadu i jugu. Pod službenim nazivom Ibrići, mahala se spominje u popisu dijelova Malešića iz 1895. godine. Krajem 19. stoljeća se u mahali nalazi više kuća familije Ibrahimović. Da li naziv mahale ima veze sa ovim prezimenom, nepoznato je. Sredinom 20. stoljeća na topografskoj karti razmjera 1:50.000, označena je pod nazivom Ibrići. Godine 1891. spominju se parcele bašča u Ibrićima 878 (u središtu mahale). Donji dio mahale Ibrići ima više kuća. 1. Kuća 881 mal. Kahro, Omer, Hanifa i Ajka um. Osmana Suljića, te, Fatima r. Zelenkić (kasnije Hanija). Od godine 1922. mal. Meho um. Kahre.
58 Gruntovni uložak broj 248... 59 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 74-75. 28
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
2. Kućište 884 mal. Hasan um. Mustafe Ibrahimovića. Godine 1928. dio ima Jusuf Hankušić Ibrahima (Babići). 3. Kuća 883 mal. Hasan um. Mustafe Ibrahimovića. Godine 1928. se spominju isti. 4. Kuća 880/1 Hašim i Osman Šehić um. Hasan. Vlasnik 1894. godine je Umihana udova Osmana r. Hasić. Od 1920. godine spominju se Hasan i mal. Mustafa um. Hašima. 5. Kuća 880/2 Husein i Emin Šehić um. Omera. Od 1896. spominju se mal. Alija i kćeri um. Huseina te 1907. Abdulah um. Emina. 6. Kuća 879/2 Ibrahim Ibrahimović um. Ibrahima. Od godine 1905. spominju se: mal. Husejn, Ahmet, Hava, Emina i Fatima um. Ibrahima. Gornji dio mahale, lijevo od puta za Čaliće ima još kuća. 7. Kuća 873 Hasan i Husein Husić um. Huseina. Od 1896. godine na: Hanifa r. Nurikić, mal. Đula?? i Halil um. Hasana. Godine 1898. spominje se Halil um. Huseina. Godine 1873-75. u Malešićima se spominju Hasan Husić i Mustafa Husić. 8. Kućište 871/1 Ragib Suljić um. Mumina. Od godine 1892. vodi se na Huseinu Suljiću um. Mumina a od 1917. na Kahro Suljić um. Osmana. 9. Kuća 871/2 Omer Suljić um. Hasana. Od 1895. godine spominju se mal. Omer i Hasan. 10. Kuća 874/3 Halil Suljić um. Huseina. Godine 1894. je na Hasanu um. Huseina. Već je primjećeno: Suljići su se ovdje za vrijeme austrougarske uprave doselili na djedovinu.60 Međutim, vidimo da već krajem 19. stoljeća familija Suljić u mahali Ibrići ima više kuća. Prema tome oni su u toj mahali vrlo stari. U prilog tome ide i naziv parcele 887, koja se 1891. godine naziva u Suljićima. Nalazi se tada u donjem dijelu mahale Ibrići. Iznad mahale Ibrići, ka brdu Visu, se krajem 19. stoljeća nalazila jedna usamljena kuća sa imanjem, familije Čalić. Kasnije se tu razvila posebna manja mahala pod nazivom Čalići. Kuća se nalazila na oko 480 m nadmorske visine. 11. Kuća 905/3 Husein Čalić um. Mustafe. Godine 1891. dio nekretnina ima Hasan Duraković sin Huseina a 1896. Selim, Husein i Omer um. Hasana. Parcela 875/2 Osjelo i 948 Sarikuša, 1906. godine vlasnici su Fatima Suljić udata za Hašima Čalića i Hašim um. Hasana.
Šakići
Ovo je najsjevernija mahala u Malešićima krajem 19. stoljeća. Nalazi se na istočnim padinama brda Milašin, na nadmorskoj visini od 500 do 550 m. Naziv mahale je nastao od prezimena Šakić, familije koja tu živi. Godine 1891. je u mahali registrovano više kuća familijke Šakić. Naziv mahale se ne pojavljuje na starim topografskim kartama i planovima. Ali, pošto se dobro razvila, naziv mahale kao Šakići,
60 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 75. 29
Baština sjeveroistočne Bosne VIII imamo na topografskoj karti razmjera 1:50.000 iz sredine 20. stoljeća. U novije vrijeme kuće Šakića su izašle na put, iznad starog položaja. Krajem 19. stoljeća već imamo nekoliko kuća Šakića. Kuća 1010/1 ostavština iza Omera Šakića um. Hasana. Godine 1892. je na: Jusufu, Omeru i Hasanu. Kuća 1010/2 ostavština iza Omera Šakića um. Hasana. Godine 1892. je na istim: Jusuf, Omer i Hasan. Kuća 1011/2 Alija Šakić um. Mehmeda i Mehmed Šakić um. Huseina. Od 1902. godine od Alija prelazi u korist Mehmeda. Godine 1936. spominje se Husejn um. Mehmeda. Godine 1873-75. u Malešićima se spominje Alija Mehe Šakić. Narodna tradicija u Malešićima govori da ovi Šakići nisu srodni sa Šakama, koji se u krajem 19. stoljeća nazivaju i Šakići, iz mahale Rahimići. U prilog tome ide i činjenica da su se Šake i Šakići počeli uzimati već oko Drugog svjetskog rata. Predaja u porodici Šakića, kaže da su oni iz Sandžaka, odakle je došao predak, neki hodža. Nešto niže od ovih kuća je kuća Delića. Kuća 1002/2 Husein Delić um. Huseina sa ½, mal. Husein i Đula um. Hasana Delića sa 2/7 i 1/7 i Hanifa r. Šakušić udova sa 1/14. Godine 1897. od Huseina prelazi na: Mustafu, Osmana, Aliju um. Huseina i Hanifu r. Šakušić udovu Huseina. Krajem 19. stoljeća, veći broj parcela: 226, 227 Prodolje, 230 or. Greblje, 231 or. Greblje, 232 or. Zimina oko 30 dunuma, 234 šuma Zimina, 233 or. Mehki orah i Podklućnica oko 64 dunuma, 235 or. Čehajinovac i Plane oko 18 dunuma, 922 šikara Prisoje oko 55 dunuma, 920, 921, 922, 923, 929, Zviezda i Zvezda, 926 i 925 Jabušćina, 1001 Njiva, 1003 i 1004 Brieg, 1159, 1160/1, 1172 šume Velika njiva, 1210/2 Jagodnjak šuma. Nešto kasnije i kuća 230/2 (kod ranije spomenute kuće Delića). Sve je to u vlasništvu: Husein Delić um. Huseina sa ½, mal. Husein i Đula um. Hasana sa po 1/6 i Hanifa r. Šakušić udova Hasana Delića sa 1/6.61 U isto vrijeme se spominje i Fatima r. Sarač udata Omer Huskanović iz Malešića.62 Očuvana narodna tradicija zna da Delići u Hamzićima nisu srodni onim u Šakićima. Ove Deliće zovu Deličkići i Huskanovići. Ispod Šakića je starinom zemljište Groblje, a južnije je staro groblje Plane. Također, iznad kuća je manje groblje sa nekoliko većih starinskih nišana.
Suljići
Ova mahala je u istočnom dijelu Malešića, blizu rijeke Drijenče. Nalazi se na jugoistočnim padinama na nadmorskoj visini od 360 do 380 m.
61 Gruntovni uložak broj 150... 62 Gruntovni uložak broj 204... 30
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Naziv je dobila po familiji Suljić koja krajem 19. stoljeća jedina tu živi. Prezime Suljić je tu zabilježeno 1891. godine. Također, iste godine je registrovana i Suljića njiva, na k.č. 320 i još jedna Suljića njiva 321, obje se tada nalaze u središtu mahale. Krajem 19. stoljeća se pored mahale spominje vakuf Ferhata Suljića iz Malešića, a odnosi se na k.č. 330/5 Groblje od 262 m2. Upisan je u Gruntovnicu 1893. godine i nalazi se u središtu mahale. Od spomenutih parcela, ispod i ka rijeci Drijenči ima nekoliko kuća. Kuća 326/2 Omer Suljić um. Ibrahima. Od godine 1917. je na Ibrahimu a od 1919. na Hasanu um. Hasana. Kuća 326/2 Hasan Suljić um. Hasana. Godine 1927. vodi se na: Hasanu, Havi udata Mehmed Memić i Fatimi udata Ragib Okić iz Škahovice. Kuća 853/2 Mustafa Suljić um Huseina. Od godine 1916. je na Osmanu Mujkiću um. Huseina a od 1937. na: Hasanu, Mehmedu i Arifu. Kuća 853/3 Sulejman Suljić um. Sulejmana. Od godine 1903. je na kćerima. Sjevernije, iznad prethodnih kuća je: Kuća 329/2 Hasan, mal. Husein, Osman i Saća Suljić, Ajša udata Ibrahim Dedić iz Škahovice, svi um. Osmana. Od 1927. godine spominju se Alija i Husein um. Hasana a od 1931: Husejn, Šaban, mal. Osman, Adem i Salih um. Osmana. Godine 1873-75. u Malešićima se spominju Mumin Hasana Suljić, Hasan Suljić, neki Hodća Suljić, a 1877. godine Mujčin Suljić. Iz ovoga vidimo da su Suljići u Malešićima vrlo stara familija. Krajem osmanske uprave je neki Suljić bio i hodža, vjerovatno u Malešićima.
Mujkići
Ova mala mahala se nalazi istočno od današnje džamije, na blagim padinama okrenutim ka istoku. Naziv mahalice se vremenom formirao po familiji Mujkić. Godine 1891. je tu registrovano nekoliko kuća porodica sa prezimenom Mujkić. Kuća 341/2 Husein Mujkić um. Avde. Od godine 1901. je na: Osmanu, Mustafi i Zahidu um. Husejna sa 7/18, 7/18 i 1/6 i Huseinu i Ibrahimu um. Ibrahima, sa 1/36 i 1/36. Godine 1918. spominje se mal. Mehmeda um. Ibrahima. Kuća 344/2 Osman, Husein i Omer Mujkić um. Omera. Godine 1914. vlasnici su Bećir i Husejn Mujkić um. Osmana. Kmetovsko selište Mujkić sa kućištem? 348/2 u vlasništvu Đule r. Ibrahimović udata Began Mujkić iz Klokotnice. Godine 1912. su kćeri Bege iz Briesnice. Od 1923. vlasnici su Mujkići, kmetovska porodica. Godine 1933. spominju se: Alija, Began i mal. Agan Mujkić um. Avde.
31
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Hodžići
Hodžići su najveća mahala naselja Malešići na kraju 19. stoljeća. To govori i da je vrlo stara. Nalazi se na zaravnjenom i osunčanom platou široke kose, u južnom dijelu naselja. Nadmorska visina mahale je između 370 i 388 m. Hodžići su službeni naziv za dio Malešića u popisu iz 1895. godine. Prezime Hodžić za stanovnike Malešića nalazimo u dokumentima iz 1877. i 1891. godine. Godine 1877. u Malešićima se spominje neki Arif Hodžić. Zemljište pod nazivom u Hodžićima (Hadžićima?) nalazimo iste te 1891. godine, a odnosi se na staro groblje južno od mahale. Nazive za mahalu Malešića, kao Hodžići nalazimo na najstarijim topografskim kartama sa prelaza 19/20. stoljeće, razmjera 1:75.000 i 1:25.000. Također, Hodžići su naziv mahale i na topografskoj karti razmjera 1:50.000 iz sredine 20. stoljeća. Sjeverno od ove mahale, ka Rahimićima krajem 19. stoljeća je jedan od dva mekteba u Malešićima. Tada je registrovan kao Kuća na k.č. 368 Mejtef u Hasićima. Nalazio se otprilike preko puta današnje MZ. Uz mekteb je 1891. popisano na k.č. 807 Groblje u Hodžićima (Hadžićima?), površine od 7.000 m2. Sve u vlasništvu vakufa mejtefa u Malešićima.263 Sjeverno od mekteba je parcela 421 or. Njiva kod Mejtefa, od blizu 13 dunuma64 Neke njive kod mejtefa imaju: Husein i Ibrahim Hasić um Hasana, Omer Hasić um. Hasana. Ovaj mekteb je tada pripadao teritoriji mahale Hodžići, mada je odmah sjevernije počinjao teritorij mahale Rahimići. Jugoistočno od starog raskršća u Hodžićima, kasnije je tu izgrađen bunar (pa se naziva taj lokalitet Bunar) su kuće familije Tukić. 1. Kuća 373/1 Tursun Tukić um. Mehmeda. Godine 1910. vlasnici su Mehmed i Adem a 1923. Ibrahim um. Adema. 2. Kuća 374/1 Husein Tukić um. Hasana. Od 1904. godine vlasnici su Hasan um. Huseina i kćeri. 3. Kuća 374/2 Hasan Tukić um. Hasana. Od godine 1910. vlasnici su: mal. Halil, Mustafa i Hasan. Neki Tuka se među prvima ovdje naselio. Od njega su današnji Tukići.65 4. Kuća 375 Mustafa Hasić um. Mustafe. Godine 1901. vlasnik je Mehmed Hasić um. Osmana. Od 1924. spominje se Bajro Hasić um. Ahmeta a od 1926, Mehmed Hasić um. Osmana. 5. Kuća 376/2 Osman, mal. Mehmed Hasić um. Osmana Hasića. Godine 1901. spominju se: Fatima r. Omerčić, mal. Osman i Fatima um. Osmana. 6. Kuća 382/3 Fatima r. Avdić udata Arif Sarajlić (Babići) sa 1/3, Hanija r. Avdić udata Hasan Sarajlić (Babići) sa 1/3, Kada r. Subašić udova Omera Avdića sa 1/8, Osman,
63 Gruntovni uložak broj 315... 64 Gruntovni uložak broj 92... 65 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 73. 32
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Mehmed, Avdija Avdić um. Mehmeda sa po 5/78. Godine 1919. spominju se Mustafa i Osman Kavazović sinovi Ahmeta (kasnije prezime i kao Kavaz). Godine 1873-75. u Malešićima se spominju Omer Mehe Avdić i Omer Avdić. Vidimo da je i ovo nekada bila stara familija u Malešićima. U središtu Hodžića krajem 19. stoljeća imaju i Djedovići. 7. Kuća 386 Omer Djedović um. Osmana. Godine 1922. naslijeđuju: Omer, Hanifa udata Halilović i Fatima udata Halilović a 1939.: Ibrahim, Hata r. Husić, Hava udata Omerčić i mal. djeca?.66 Spominje se i Mejrema Djedović-Mešanović a 1923. godine mal. Ibrahim i Hava djeca Omera. Djedovići su „zamrli“. Ibrahimovići oko 1944. godine došli na imanje Djedovića.67 Neki Djedović, možda zadnji je „odstupio“ 1945. godine.
Sjeveroistočno od raskršća u središtu mahale Hodžići krajem 19. stoljeća ima više kuća. 8. Kuća 355/2 Husein i Ibrahim Oručević um. Huseina. Godine 1897. vlasnik je Mustafa um. Huseina. 9. Kućište 356/1 Hasan Oručević um. Hasana. Od godine 1907. vlasnici su Hanka udata Delić i Mustafa um. Osmana sa po ½. Godine 1907. spominje se Mustafa um. (Osmana) Huseina?, a od 1910. Omer um. Hasana, zatim, 1913. mal. Hasan um. Omera i 1936. Mustafa um. Huseina. Godine 1873-75. u Malešićima se spominju Osman i Haso Oručević, te, Huso Huse Oruč. 10. Kuća 358/2 Ahmet Kavazović um. Osmana. Godine 1919. vlasnici su: Osman, Mustafa i Fatima Kavaz um. Ahmeta, te, Fatima r. Softić.68
Sljedeći podatak nas upućuje na staro prezime Hodžić, po kojem je cijela mahala dobila davno naziv. Vlasnik jedne kuće 1891. godine je sačuvao to prezime. Kuća 359/3 Osman Hasić zvan Hodžić um. Osmana. Godine 1917. naslijeđuju ga: Salih, Emina udata Šakušić?, Hatidža udata Alihodžić iz Lukavice, Zilka udata Delić i Saća r. Topčagić. Od godine 1922. spominju se: mal. Osman i kćeri um. Saliha.
66 Gruntovni uložak broj 75... 67 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 75. 68 Gruntovni uložak broj 90... 33
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ovdje vidimo da su vjerovatno Hasići porijeklom od starih Hodžića (barem jedan njihov ogranak). 11. Kuća 363/2 (i kuća 421/3 kasnije napravljena) u vlasništvu Hasana Hasić um. Hasana. Od 1910. godine vlasnici su: Mejra r. Omerdić, Emina udata Hodžić iz Briesnice, Hankuša? udata Buljubašić, mal. Hava, Ibrahim um. Hasana i Hanifa udata Suljić. 12. Kuća 361/4 mal. Ibrahim um Halila Hasića sa 7/16, mal. Hanka sa 7/32, Hanifa udata Mustafa Mrkonić iz Briesnice sa 7/32 i Fatima r. Smajlbašić sa 1/8. 13. Kuća 362 Ahmet Hasić um. Ibrahima. Od godine 1915. vlasnici su: Hasan, Bajro i Agan?, a kasnije se spominju Čamdžići. 14. Kmetovsko selište Hasić sa kućištem? 360/2 u vlasništvu Đule mal. kći um. Mustafe Hasića sa 1/3 i Riste Nikolića pok. Nikole iz Gračanice sa 2/3. Na osnovu uredbe iz 1919.
34
Baština sjeveroistočne Bosne VIII pravo vlasništva je preneseno u korist kmetovske porodice Hasić (kućni br. 97 i 74.). Od godine 1933. vodi se na Hasić Mehmedu um. Ibrahima. 15. Kuća 361/2 Mustafa Hasić um. Ahmeta. Godine 1904. vlasnici su: Hasan, Hanka udata Kahvedžić, Ajša udata Mulahusejnović i Umihana r. Ćosić, a od 1924: Mujo, mal. Avdo, Muharem, Osmo i Husejn um. Husejna Hasića. 16. Kuća 362/6 Husein Hasić um. Omera sa ½ i Ibrahim mal. sin um. Omera Hasića sa ½. Od 1919. godine vlasnik je Huso Hasić um. Huse.69 Godine 1873-75. u Malešićima se spominju: Tursun Hasić, Osmo Mujice Hasića brat, Mujica Huseina Hasić, Ibrahim Hasić, Mujica Hasić a 1877: Mustafa sin Mahmuda Hasić, Ibrahim Hasić, Ibrahim sin Hodže Hasića, Osman Hasić, Mustafa Mehmeda Hasić i Husein Hasić. Ovdje vidimo da je još krajem osmanskog perioda familija Hasić u Hodžićima brojna. Neki Hasić je tada bio i hodža. Uslijed navedene brojnosti, jedan dio Hodžića se tada naziva po njima. To potvrđuje naziv jednog zemljišta u Hasićima, kako je registrovano 1891. godine.
Zapadno od puta jug-sjever i raskršća u mahali Hodžići, krajem 19. stoljeća je jedna kuća Čamdžića. 17. Kuća 372 Mehmed i Omer Čamdžić um. Mehmeda. Godine 1918. od Mehmed prelazi u korist Omera a od 1927. na Avdu i Hasana sinove Omera. Čamdžići su familija sa Hasićima, a izgleda da potiču od njih; prema kazivanjima, neki čovjek iz porodice Hasića radio je na čamcu i tako ga prozvali.70 Porodična predaja kaže da je neki Hasić, najvjerovatnije Mehmed zvani Mehin, za osmanske uprave bio mornar u vojsci. Njegova žena je u Malešićima zato stalno govorila „vratiće se meni moj čamdžija“ i odatle nastalo prezime Čamdžić. Imali su staru kuću ka kraju Hodžića, kada se krene ka rijeci Drijenči i to sa desne strane puta. Novu kuću napravili lijevo od glavnog puta kroz Hodžiće i bila tada jedina. Imali njive ispod Orašje (danas su tu i igralište i škola). Mehmed i Omer Čamdžić sinovi Mehina su gajili konje za trke, koje su nekada bile popularne u narodu i prodavali ih. Dosta oficirima u Doboju. Tako uzimali zemlju. Omer Čamdžić je umro 1938. godine i imao je sinove Avdu (koji je sa dvije žene imao čak devet sinova) i Hasana. Mehmed je umro znatno ranije i imao je tri kćeri.71 Pošto je 1891. godine registrovana nova kuća Čamdžića a iste se spominje na k.č. 377/2 Staro kućište, vidimo da se prelazak ove familije dogodio prije navedene godine.
69 Gruntovni uložak broj 97... 70 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 75. 71 Kazivanje Hadži Hasiba ef. Čamdžića, 1922. godina. 35
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Prazine
Mala mahala Prazine se nalazi jugoistočno od Hodžića. Na blagim padinama okrenutim ka istoku i jugoistoku i nadmorskoj visini od 325 do 340 m. Tu se naselili Tukići iz Hodžića. Prvi Husein Tukić sin Hasana, negdje krajem osmanske uprave. Naziv mahale je od naziva zemljišta. Krajem 19. stoljeća naziv je registrovan za parcele na k.č. 801 Prazine i 803 Prazine, koje se nalaze u središtu mahale. Imaju još jedne Prazine na 959/2, ali one se nalaze na sjeveru Malešića kod novije mahale Brežđe. Godine 1891. su u mahali samo dvije kuće. 1. Kuća 802/2 Omer Tukić um. Hasana. Od godine 1902. vlasnik je Osman. 2. Kuća 812/4 Husein Tukić um. Hasana. Godine 1904. vlasnici su Hasan um. Huseina i kćeri.
Vajzovići
Ovo je najistočnija mahala Malešića. Jedina se nalazi sa istočne strane rijeke Drijenče. Nalazi se na zapadnim i jugozapadnim padinama nadmorske visine između 315 i 330 m. Naziv je dobila po jedinoj familiji u njoj. Prezime Vajzović je registrovano krajem 19. stoljeća. Vaizovići su naziv mahale zabilježen i na najstarijim topografskim kartama sa prelaza 19/20. stoljeće, razmjera 1:75.000 i 1.25.000. Na topografskoj karti iz sredine 20. stoljeća, razmjera 1:50.000, naziv je pogrešno napisan kao Fajzovići. Ispod puta, ka rijeci su 2 kuće krajem 19. stoljeća. 1. Kuća 828/2 Mehmed Vajzović um. Mehmeda. Godine 1907. vlasnici su: mal Fatima um. Mehmeda, Hasan um. Osmana i Mehmed um. Ibrahima. 2. Kuća 828 Mustafa Vajzović um. Mehmeda. Od godine 1892. vlasnici su Ajša r. Muratović udova i Mehmed um. Mehmeda a od 1907. Ismeta udata Šako i mal. Fatima um. Mehmeda, kasnije se spominju Šakići. Iznad puta u Vajzovićima su 3 kuće. 3. Kuća 829/2 Mehmed Vajzović um. Ibrahima i Fatima r. Vajzović udata Tursun Tukić. 4. Kuća 830/2 Ibrahim Vajzović um. Osmana. Od 1900. godine vlasnici su Hasan um. Osmana i Hanifa udata Hanić, a kasije se spominju Hamzići. 5. Kuća 833 Hasan Vajzović um. Osmana. Godine 1923. vlasnici su: Mustafa, mal. Husejn i Ibrahim. Godine 1873-75. kao stanovnik Malešića spominje se Meho Vajzović, a 1877. Ibrahim Vajzović.
Još ponešto o Malešićima krajem 19. stoljeća
Zbog udaljenosti nekih zemljišta od mahala, stanovnici Malešića su na njima izgradili manje objekte za ljetnji smještaj stoke i ljudi. Takvi „Stanovi“ krajem 19.
36
Baština sjeveroistočne Bosne VIII stoljeća se nalaze na zapadu, pretežno na zemljištima Vukičevice. Veći broj manjih objekata za stanovanje i izlazak ljeti registrovan je na planu i topografskoj karti sa kraja 19. stoljeća, a nalaze se na spomenutom zemljištu, ispod Prisada. Takvih objekata je bilo i na Vinogradinama, na krajnjem sjeveru Malešića. Zbog nedostatka većih rijeka i stalnih vodotoka u Malešićima nema starinom veći broj vodenica, kao u drugim naseljima. Vodenice su rijetke u Malešićima, riječica Drijenča i potoci su sa malom količinom vode. Durakovići iz mahale Golaći su imali starinom četvrtkom svoj red na nekoj vodenici na rijeci Prenji.72 Bila je i vodenica Durakovićka na Rijeci u Stjepan Polju. Jedna vodenica krajem 19. stoljeća je bila na malom potoku Klašnica, sjeverozapadno od Hamzića i zemljišta Barakovice. Bila je negdje na k.č. 534/10?, a u blizini su parcele 533, 532 i 531 Hrid i 535 Kočerin. Registrovao ju je plan iz 1882-5. godine, a označena je i na topografskim kartama razmjera 1:75.000 i 25.000, sa prelaza 19/20. stoljeće. Na rijeci Drijenča je bilo nekoliko vodenica. Jedna vodenica je bila nizvodno i ispod Vajzovića na Drijenči. Registrovana je na najstarijim topografskim kartama sa prelaza 19/20. stoljeće. U visini parcele k.č. 787/3, registrovana je i na katastarskom planu iz 1882-85. godine. Uzvodno od nje, ispod samih Vajzovića je na istom planu ucrtan jaz (brana) od neke starije vodenice? (na 814 i 813). Jedna starija vodenica, još uzvodnije, više putnog prelaza na rijeci Drijenči a ispod Vajzovića, označena je na topografskoj karti razmjera 1: 50.000 iz sredine 20 st., negdje na k.č. 822, 823?. Da se radi o znatno starijoj vodenici upućuje naziv zemljišta 822 Brana, kako je zabilježeno krajem 19. stoljeća. Još uzvodnije, bila je vodenica ispod Suljića na Drijenči. Naknadno je ucrtana na plan iz 1882-85. godine, otprilike na k.č. 856/8. Da je postojala 1891. godine upućuje naziv zemljišta oranica Palučak kod vodenice na 856/7, tada zabilježen. Starinom je bila i vodenica ispod Mešića na ulazu rijeke Drijenče u Sklop. Nju registruju kasnije topografske karte. Na krajnjem sjeveru Malešića, na granici sa Skipovcem, između Vinogradina i Kojića i Brđana, bilo je starinom vodenica. Nalazile su se na Javorskom potoku (starinom zvani Smolinski). Nešto kasnije, jedna vodenica je bila na potoku Klašnice, prije stava sa Vrelskim potokom, zapadno od Golaća. Na to upućuje tadašnji naziv šume 560 Kod vodenice. Stari i važniji izvori u Malešićima su: Vinogradina, Durakovića voda, Muharemovića vrelo, Orašje, Huskanova voda, Studenac, Vrela, Bijela njiva, Grab i Šakina voda.73 Vakuf mejtefa u Malešićima (misli se na oba, u Kovačima i Hodžićima) krajem 19. stoljeća ima sljedeće nekretnine: kuća 251/2 mejtef u Kovačima, 238 groblje na
72 Himzo Duraković, Durakovići iz Malešića..., str. 1. 73 Salih Kulenović, Različita etnološka... Malešići..., str. 77. 37
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Planama od 510 m2, 264/6? groblje Orašlije od 1.750 m2, kuća 368 mejtef u Hasićima, 658 groblje Kod Kamena sa 180 m2, 807 Groblje u Hodžićima (Hadžićima?) od 7.000 m2. Nešto kasnije 264/9 Orašlje groblje i 264/1 proširenje put Trnjak.74 Veći kompleksi šuma i pašnjaka na području Malešića su krajem 19. stoljeća, a i većom starinom, državni, tj. erarni. To su zemljišta: 111/4 šuma Debeljak od 353 dunuma, 115 isto, 162 pašnjak Opankovo brdo, 176 i 535 Košerin, 531, 532 i 533 Hrid, 559 Žežnica, 561 i 562 pašnjak Pod Miholjačama,918 i 922 Grabovi. Sve u vlasništvu Bosanskohercegovačkog zemaljskog erara.75 Erarna je i šuma Šamunica od nekoliko hiljada dunuma. Krajem 19. stoljeća u Malešićima nalazimo spomen i familije Brkić. Tada ih vidimo kao vlasnike nekih parcela: 887 u Suljićima, 881 Među putevima, 891 Gudure, a vlasnici su Hasan i Husein Brkić um. Hasana iz Malešića. Godine 1905. vlasnici su Suljići i Hasan Brkić.76 U isto vrijeme nekih zemljišta u Malešićima su vlasnici familije sa strane. Takve su: 302 Bašča od 1.600 m2 u vlasništvu Bećira Karasoftića iz Gračanice.77 Nalazi se u Rahimićima kraj glavnog put. Mustafa i Osman Hadžić zvani Bošnjaković um. Hasana iz Briesnice imaju 1/2 šume Duge njive. Arif Halilović um. Mehmeda iz Babića ima: 280 šljivik pod kućom, 202/1 u Kovačima, 212 i 215 Borik, 862 i 886 Podkujnica.78 Šuma Gaj 1190/2 u vlasništvu je Hasana Hamzića um. Ibrahima iz Stjepan Polja.79 Šumu Heljdovišta 1143/4 imaju Mustafa i Hasan Hamzić um. Osmana iz Babića.80 Kasapin dol 1163/3 u vlasništvu je Huseina i Osmana Hasić um. Hasana iz Stjepan Polja.81 Familije Husići u Malešićima i Babićima imaju zajedno neke parcele. Smatra se da su i srodni. Parcele 1208 i 1209 Jagodnjak imaju Arif i Ibrahim Maleškić um. Osmana iz Briesnice.82 Šumu Lanište 1210/1 dijele: Mejremići, Fatušići i Avdakovići iz Stjepan Polja. Memići iz Babića, Malešića i Stjepan Polja moguće je da su srodni. To vidimo jer je Osman Memić um. Omera iz Babića vlasnik parcela uz ove druge. Parcele Šušnjevi vlasnici su: Mehmed i Emin Okić um. Osmana iz Malešića sa 1/3 i mal. Mustafa i Avdo um. Sulejmana Maleškića iz Briesnice.83 Iz prethodnog vidimo brojne moguće veze navedenih familija iz više susjednih sela i Malešića. Posebno je interesantno prezime Maleškić u Brijesnici. Pošto se u tom naselju javlja još krajem 19. stoljeća, moguće je da se ta familija iz Malešića tu naselila negdje u 18/19. stoljeću.
74 Gruntovni uložak broj 315... 75 Gruntovni uložak broj 317... 76 Gruntovni uložak broj 137... 77 Gruntovni uložak broj 220... 78 Gruntovni uložak broj 170... 79 Gruntovni uložak broj 176... 80 Gruntovni uložak broj 177... 81 Gruntovni uložak broj 178... 82 Gruntovni uložak broj 232... 83 Gruntovni uložak broj 265... 38
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Kako vidimo, izgleda da je tokom 18. i 19. stoljeća prisutna relativno snažna emigracija stanovništva iz Malešića. Npr. Maleškići u Brijesnicu, Krajinovići u Gračanicu, a snažno je odseljavanje Ahmića iz Kovača u Čifčije kod Doboja u polju kraj rijeke Bosne. Već smo naveli da krajem 19. stoljeća, nekih parcela u Kovačima su vlasnici: Omer, Husein, Ibrahim i Mustafa Ahmić um. Ferhata sa po ½, svi iz Čifčija kotar Tešanj. Zatim, Osman i Mehmed Ahmić um. Osmana iz Čifčija kotar Tešanj. Očito su ovi Ahmići u Čifčije odselili prije 1891. godine, možda još krajem osmanske uprave. Poznato je da naselje Čifčije kod Doboja u osmanskom periodu pripada begovima iz: Tešnja, Sarajeva, Maglaja i Bukovice Male. Oni su tu naseljavali stanovništvo na svoja kmetovska selišta iz drugih krajeva. Pa tako izgleda i Ahmiće iz Malešića. Prema našim istraživanjima u Čifčijama 1885. godine, između ostalih, zatičemo i dva kmetovska selišta Ahmića: 1. Kmetovsko selište Ahmić kućni br. 15 sa parcelama: k.č. 97 kućište sa baščom, 7 or. Kruglaj sa oko 25 dunuma, 99 Otava oko 15 dunuma, 116/2 Velika njiva oko 61 dunum,... Barica oko 38 dunuma. Vlasnici su Širbegovići i Samšarići iz Sarajeva: Muhamedbeg, Alibeg i Asim Širbegović i Salih Muhamed i Mehmed Samšarić, svi iz Sarajeva. Godine 1891. vlasnik je Muhamedbeg Širbegović iz Tarevaca.84 2. Kmetovsko selište Ahmić kućni br. 17 sa parcelama: 83/1 kućište sa baščom, or. Podkućnica sa oko 30 dunuma... Vlasnici su Širbegovići iz Sarajeva. Godine 1905, vlasnici su Husein i mal. Asim um. Muhamedbega (Mehmedbega) iz Tarevaca.85 Godine 1897. u Čifčijama su formirana još tri kmetovska selišta Ahmića: 3. Kmetovsko selište Ahmić kućni broj 27 sa parcelama: 97/2 kućište sa dvorištem i kućom, or. Podkućnica sa oko 12 dunuma, Otava oko 10,5 dunuma... Vlasnici su 1897. godine Širbegovići.86 4. Kmetovsko selište Ahmić kućni br. 28 sa parcelama: 97/5 kućište sa dvorištem i kućom, or. Velika njiva i Dugulja sa preko 15 i 16 dunuma... Vlasnici su Širbegovići.87 5. Kmetovssko selište Ahmić kućni br. 29 sa parcelama: 98/5 kućište sa kućom, dvorištem i baščom, Velika njva sa oko 24 i Barica sa 20 dunuma... Vlasnici su 1897. godine Širbegovići.88 U Čifčijama 1885. godine imamo još kmetovska selišta i familija koje bi mogle biti iz Malešića. Takva su kmetovska selišta: Šehić, Memić (godine 1931. na Huseinu Memiću um. Huseina), Aljić (1931. na Aliji i Fehri Aljić um. Mustafe), Radić (Radića ima u Ahmićima)... Možda su ovi Ahmići u Čifčijama nekada bili u dijelu Malešića poznatim kao Ahmići. I oni su krajem 19. stoljeća kmetovska selišta u posjedu Širbegovića.
84 Gruntovni uložak br. 15, za Katastarsku općinu (K.O.) Čifčije iz 1885. godine, Gruntovnica u Doboju. 85 Gruntovni uložak br. 17... 86 Gruntovni uložak br. 38... 87 Gruntovni uložak br. 39... 88 Gruntovni uložak br. 40... 39
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Detaljniji pregled i analizu dijela naselja Malešići koji se krajem 19. stoljeća naziva različitim imenima, kao što su: Ahmići, Ahmetović, Malešići pravoslavni, Malešići srpski... ovom prilikom nećemo dati.89 O Ahmićima i Širbegovićima krajem 19. stoljeća je već ponešto u literaturi i dato.90 Kada se govori o Rašid-agi ili Rašid-begu Širbegoviću sinu Širbega, kaže se: Iz nepoznatih razloga odselio je u Maglaj još prije 1891. godine. Te godine je bio vlasnik većeg posjeda u Malešićima, sa više kmetova, pravoslavaca. Kao njegovi kmetovi se pominju sljedeće porodice u Ahmićima, dijelu pomenutog sela, naseljenog srpskim stanovništvom tokom XIX stoljeća: Martići – 3 kuće, Radići, Stojanovići, Nikolići i Đurići. Od Rašid-age je neke kmetove kupio Mujaga Kučukalić, sin Aliage, oko 1908. godine, a od njega – braća Mehmed i Omer Čamdžić, sinovi Mehmeda, iz Malešića. Još 1921. godine Rašid-beg je vlasnik dvije kuće kmetova u Ahmićima, čija je procijenjena vrijednost 1.760 kruna. Već 1923. godine, agrarnom reformom u Kraljevini SHS, ti su posjedi oduzeti od Rašid-bega i dodijeljeni srpskom stanovništvu. Rašid-beg je rođen između 1860. i 1865, a umro u Maglaju, oko 1930. godine. U Maglaju se oženio sa Melećhanumom Smailbegović.91 U novije vrijeme nekadašnji dio naselja Babići, odnosno jedna cijela mahala, koja se naziva različitim imenima: Čauševići, Hamzići, Mešići, pripada Malešićima.92 Ovom prilikom navodimo samo njene osnovne karakteristike krajem 19. stoljeća. U mahali se nalaze po četiri kuće familija Hamzić i Mešić i jedna Memića. Neka od zemljišta su: Tomašica, Zavednica, Vinac, Levaković, Čevkovica...93 Istočnije je poznato kultno mjesto Cerin mezar, sa starim nišanima koji se nalaze na rastojanju od nekoliko metara. Očuvana narodna tradicija u familijama Hamzići i Mešići svoje porijeklo vezuje za Hamzu Čauša i Mešu Ceru. Predaja kaže da su oni došli iz Budima. Od Cere izgleda vode porijeklo i neke od starijih familija u Gračanici.
Opće karakteristike
Krajem 19. stoljeća naselje Malešići kod Gračanice je veće naselje sa preko stotinu kuća. Iz osmanskog perioda izlazi sa 106 kuća i 547 stanovnika, sve muhamedanaca, što pokazuje popis iz 1819. godine.94 U popisu 1885. godine navodi se u Malešićima: 95
89 Pošto je ovaj dio Malešića u 19. stoljeću naseljen pravoslavnim stanovništvom sa planinskog juga, isto kao i susjedni zapadni dio Gračanice (Lendići), od strane begova a sve na kmetovska selišta, oba ova naselja bi mogli biti predmet posebnog istraživanja i rada. 90 Rusmir Djedović, Širbegovići iz Gračanice, Gračanički glasnik 30, novembar 2010, Monos Gračanica, Gračanica, str. 110-122. 91 Rusmir Djedović, Širbegovići..., str. 115. 92 I ova mahala sa njenim familijama, te starinama vezanim za nju, zaslužuje posebno istraživanje i rad. 93 Gruntovni uložci za Katastarsku općinu (K.O.) Babići iz 1891. godine, Gruntovnica Suda u Gračanici. 94 Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo, 1880, str. 87. 40
Baština sjeveroistočne Bosne VIII kuća, 613 stanovnika, sve muhamedanaca, a od sposobnih stanovnika njih 171 su težaci i 3 pomoćni radnici.95 Prema popisu sa samog kraja 19. stoljeća, odnosno iz 1895. godine, naselje Malešići ima sljedeće dijelove, tj. mahale: Golaći, Hamzići, Hodžići, Ibrići, Kovačevići, Malešići srpski, Pjanići, Rahimići, te 2 mekteba.96 Tada Malešići imaju: 131 kuću od kojih je 126 nastanjenih, 745 stanovnika, 705 muhamedovaca i 40 istočno- pravoslavnih, od sposobnih 117 stanovnika su slobodni zemljodjelci, 6 u nekom obliku kmetstva i 4 ostali.97 U prva dva popisa se dio naselja sa muslimanskim stanovništvom naziva Malešić turski. To je bio običaj austrougarske administracije, kada bi se u istom naselju nalazilo konfesionalno različito stanovništvo.
Ranije navedena detaljna istraživanja i detaljni pregled: naselja, mahala, kuća i familija u Malešićima u 1891. godini, omogućuju nam dobar uvid u urbanogeografske karakteristike naselja u navedenom vremenu. U nastavku dajemo pregled svih mahala Malešića sa ukupnim brojem kuća u njima i brojem kuća svake pojedine familije (prezimena).
Golaći - 14 kuća: Durakovići 3, Dogdići 3, Delići 3, Golaći 2, Buljubašići 2 i Hankušići 1. Hamzići - 16 kuća: Memići 9, Osmičevići 3, Mešanovići 2, Šakušići 1 i Okići 1. Pjanići-Kalesije - 8 kuća: Kalesići 4, Pijanići 1, Tukići-Pjanići 1, Krajinovići 1, Aljići 1. Rahimići - 6 kuća: Husikići (Huskići) 4, Sarač 1, Šakić (kasnije Šako) 1. Guvno - 6 kuća: Omeričići 2, Halilčevići 2, Mujagići 1, Mešanovići 1. Kovači - mekteb i 12 kuća: Muharemovići 3, Kovačevići 2, Mehići (neki Ibrakovići?) 2, Aljići 2, Ahmići 1, Husići 1, Halilovići 1. Ibrići - 11 kuća: Suljići 4, Ibrahimovići 3, Šehići 2, Husići 1, Čalići 1. Šakići - 4 Kuće: Šakići 3, Delići 1. Suljići - 5 kuća: Suljići 5. Mujkići - 3 kuće: Mujkići 3. Hodžići – Hasići - mekteb i 17 kuća: Hasići (i Hasić Hodžić) 9, Tukić 3, Avdić 1, Djedović 1, Oručević 1, Kavazović 1, Čamdžić 1. Prazine - 2 kuća: Tukići 2. Vajzovići - 5 kuća: Vajzovići 5.
Prema navedenom detaljnom pregledu u trinaest mahala naselje Malešići 1891. godine ima 109 kuća i 2 mekteba.
95 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886, str. 136-137. 96 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896, str. 318. 97 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896, str. 318-319. 41
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Malešići te 1891. godine, kao cjelina imaju sljedeći broj kuća pojedinih prezimena: Suljić 9, Hasić 9, Memić 9, Tukić 5 (6), Vajzović 5, Kalesić 4, Husikić (Huskić) 4, Ibrahimović 3, Duraković 3, Dogdić 3, Delić 3, Šakić 3, Mujkić 3, Osmičević 3, Mešanović 3, Aljić 3, Muharemović 3, Kovačević 2, Šehić 2, Golać 2, Buljubašić 2, Mehić 2, Omeričić 2, Halilčević 2, Husić 2, Pjanić 2 (1), Šakić (Šako) 1, Delić 1, Hankušić 1, Šakušić 1, Okić 1, Krajinović 1, Sarač 1, Mujagić 1, Ahmić 1, Halilović 1, Čalić 1, Djedović 1, Avdić 1, Oručević 1, Kavazović 1, Čamdžić 1, Brkić ? Ako nekim familijama dodamo i one za koje znamo da su njihovi ogranci, onda Memići imaju 11 kuća (dodate kuće Šakušića i Okića) a Hasići 10 (dodati Čamdžići).
Zaključak
Prethodna detaljna istraživanja nam daju dobar uvid u opće urbanogeografske karakteristike naselja Malešića krajem 19. stoljeća. Malešići tada imaju trinaest mahala, od kojih su neke veće i vrlo stare. Godine 1891. mahale: Hodžići, Hamzići, Golaći, Kovači i Ibrići imaju od 11 do 17. kuća. U Hodžićima i Kovačima su i mektebi, koji su još iz osmanskog perioda. Od ostalih urbanogeografskih sadržaja u Malešićima a na kraju 19. stoljeća, treba spomenuti: više vodenica, više starih groblja, stare puteve, kovačnicu koja je vjerovatno bila, hanove, čije tragove iz ranijeg perioda nalazimo kroz toponime... Na kraju se nameće opći zaključak: naselje Malešići krajem 19. stoljeća je veće naselje, sa preko stotinu kuća. Tada ima i drugih urbanogeografskih sadržaja, a ima i više starih i većih mahala, kao tipičnih tradicionalno-urbanih sadržaja naših naselja.
Izvori i literatura
1. Gruntovni uloz ci za Katastarsku opc inu (K.O.) Males ic i iz 1891. godine, Gruntovnica Suda u Grac anici. 2. Katastarski planovi za K.O. Males ic e razmjera 1:6.250 iz 1882-5. godine, Katastar Opc ine Grac anica. 3. Gruntovni uloz ci za Katastarsku opc inu (K.O.) Grac anica iz 1891. godine, Gruntovnica Suda u Grac anici. 4. Gruntovni uloz ci za Katastarsku opc inu (K.O.) Skipovac iz 1891. godine, Gruntovnica Suda u Grac anici. 5. Gruntovni uloz ci za Katastarsku opc inu (K.O.) C ifc ije iz 1885. godine, Gruntovnica u Doboju. 6. Gruntovni uloz ci za Katastarsku opc inu (K.O.) Babic i iz 1891. godine, Gruntovnica Suda u Grac anici. 7. Topografske karke razmjera 1:150.000 iz 1884. godine, sekcije: Doboj, Z epc e und Dl. Tuzla i Bos. Brod, Dervent, Gradac ac und Brc ka
42
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
8. Topografske karte sa prelaza 19/20. stoljec e, razmjera 1:75.000, sekcije: Grac anica und Tes anj i Dervent und Kotorsko 9. Topografska karta sa prelaza 19/20. stoljec e, razmjera 1:25.000. 10. Topografska karta razmjera 1:50.000 iz sredine 20. stoljec a, sekcije Derventa 2 i Derventa 4. 11. Knjiga veresije porodice Hadžistević, sa kraja osmanske uprave, Zavičajna zbirka Doma kulture u Gračanici. 12. Spisku dužnika Vakufa Ahmed-paše džamije u Gračanici, iz godine 1877. 13. Arhiva Medžlisa islamske zajednice u Gračanici. 14. Kazivanje Hodz e Mehmeda S ake (1926-2005. godine). 15. Kazivanje Hadz i Hasiba ef. C amdz ic a (1922. godine). 16. S tatistika miesta i puc anstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo, 1880. 17. S tatistika mjesta i z iteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885, Zemaljska s tamparija, Sarajevo, 1886. 18. Glavni rezultati popisa z iteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895, zemaljska s tamparija, Sarajevo, 1896. 19. Domovnica, matic na knjiga za Males ic e, krajem 20-tih godina 20. stoljec a). 20. Salih Kulenovic , Razlic ita etnolos ka građa sa podruc ja Grac anice – Stjepan Polje, Grac anic ki glasnik 1, maj 1996, Monos Grac anica, Grac anica. 21. Salih Kulenovic , Razlic ita etnolos ka građa sa podruc ja Grac anice – Males ic i, Grac anic ki glasnik 2, novembar 1996, Monos Grac anica, Grac anica. 22. Himzo Durakovic , Durakovic i iz Males ic a – Rodoslov, Monos Grac anica, Grac anica, 2003. 23. Rusmir Djedovic , U potrazi za „gotovo izgubljenim“ korijenima, u H. Durakovic , Durakovic i iz Males ic a, 2003. 24. Rusmir Djedovic , S irbegovic i iz Grac anice, Grac anic ki glasnik 30, novembar 2010, Monos Grac anica, Grac anica.
43
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Zoran MATKIĆ, prof.
PRAPOVIJESNA GRADINA „CIGLA“ U RAŽLJEVIMA KOD GRADAČCA
Uvod:
U članku se prezentiraju podaci o arheološkom lokalitetu „Cigla“ u Ražljevima kod Gradačca. Lokalitet je registriran u Arheološkom leksikonu BiH kao prapovijesna gradina iz kasnobrončanoga ili željeznoga doba. U proljeće i jesen 2013. godine u obilasku terena prikupljeni su površinski ulomci keramike, kućnoga lijepa, šljake i predmeti od pečene gline. Pronalazak jednoga primjerka retuširanoga kremenoga nožića, ne isključuje mogućnost kako je ovaj lokalitet bio naseljen i u mlađem kamenom dobu, a potvrdu tome mogu dati jedino arheološka iskopavanja.
Gradačac i njegova okolica arheološki uopće nisu istraženi, a također su dosta šturi i pisani tragovi pa se o njegovoj povijesti, posebno onoj starijoj, zna veoma malo. Najstariji materijalni tragovi ljudi iz starijega kamenoga doba (paleolitika) otkriveni su na nekoliko lokaliteta u bližoj i široj okolici Gradačca. Radi se o privremenim staništima (paleolitskim stanicama) neandertalskih lovaca otkrivenih u Kadru u Gornjem Svilaju kod Odžaka, pri ušću Usore u Bosnu kod Doboja, Kulištima u Kruškovom polju kod Šamca, te Maloj Brijesnici kod Gračanice. Tragovi ljudi iz mlađega kamenoga doba (neolitika) dosta su brojniji oko Gradačca u Bosanskoj Posavini. Među najpoznatijima su: Grbača – Gornja Slatina, Kulište – Šamac, Zabara – Orlovo Polje, Gradić – Matići, Pivnica – Odžak i drugi. Na području općine Gradačac pronađeni su pojedinačni nalazi kamenih kresanih i glačanih alatki i ulomaka keramike koji bi se mogli datirati u mlađe kameno doba. Do sada su na području postdaytonske općine Gradačac registrirana svega dva prapovijesna nalazišta o kojima je pisano u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine. Prvo je ostava zlatnoga nakita na Kulinom brdu u Gradačcu i drugo lokalitet gradina „Cigla“ u Ražljevima kod Gradačca. „Praistorijska ostava zlatnog nakita. Sastojala se od različitog spiralnog nakita i odvijene zlatne žice, u ukupnoj težini od 745 gr. Nađena slučajno u kamenolomu 1907, nestala u toku I. svjetskog rata. Srednje ili kasno bronzano doba.“1
1 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Sarajevo, 1988. 44
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Lokalitet prapovijesna gradina „Cigla“ u Ražljevima
Prapovijesne gradine u Evropi nastaju već u neolitiku, ali svoj procvat doživljavaju tijekom metalnih doba. Pored naziva gradina, kod nas u BiH i u zemljama okruženja, postoje i drugi topografski nazivi, kao što su: grad, gradinica, gradac, gromača, glavica, gomila, vis i sl. Gradina „Cigla“ se nalazi u Ražljevima (Omeragići), na krajnjem sjevernom dijelu sela Sibovca, udaljenom 5 km od Gradačca. Sagrađena je na posljednjim brežuljcima istočnih obronaka planine Trebave koji se spuštaju u posavsku ravnicu prema selima bosanskošamačke i općine Pelagićevo. Sam plato brežuljka na kojemu se nalazi gradina, dominira okolicom, a danas je zasađen voćkama šljive. Istočna je strana obrasla šumom lipe i graba i strmo se spušta prema potoku Kruševica.
Sl. 1. Područje Sibovca (Omeragići) i lokalitet „Cigla“ u Ražljevima, karta 1:25.000
45
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 2. – Lokalitet „Cigla“ u Ražljevima, satelitski snimak
Naziv „Cigla“ lokalnoga je karaktera, a ime je dobio po kućnom lijepu i komadima pečene zemlje koji se izoravaju, posebice u južnom dijelu gradine. U narodu postoji legenda kako je to „grad Marije Terezije“ ili da je unutar gradine zakopan zlatni stan (tkalački razboj). Prve pismene tragove o prapovijesnoj gradini „Cigla“ u Ražljevima (Omeragići) imamo u nacrtu za monografiju „Gradačac i okolina“, koju je 1960. godine napisao Muhamed Hadžijahić. „Jedan od rijetkih nalaza koji ukazuje na nastanjenost u takozvanom predhistorijskom dobu čini nalaz u selu Ražljevi (Omeragići) na mjestu zvanom Cigla na kojem se još i danas mogu vidjeti ostaci glinenih zidina, koje po svoj prilici potječu iz neolita2. Sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća lokalitet „Cigla“ obišao je i arheolog Branko Belić iz Doboja, djelatnik tamošnjega muzeja koji je pokrivao i područje prijeratne općine Gradačac. On je lokalitet datirao u kasno brončano ili željezno doba, a ustvrdio je kako se radi o prapovijesnoj gradini koja je branjena limitnim tumulom i usjekom.
2 Muhamed Hadžijahić, Gradačac i okolina, nacrt za monografiju, Narodni univerzitet „Gradačac“, Gradačac, 1960. 46
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
S obzirom na to da kasno brončano doba ne poznaje takav mehanizam obrane za ulazak na gradinu, njezina gradnja s pravom se može locirati u starije željezno doba. Ne može se isključiti ni mogućnost da je sam lokalitet „Cigla“ višeslojan, tj. da se život ljudi na tom lokalitetu odvijao i prije starijega željeznoga doba, ali i kako je kontinuitet življenja nastavljen i poslije. Potvrdu tome mogu dati jedino arheološka iskopavanja.
Sl. 3. – Lokalitet „Cigla“ u Ražljevima (Omeragići) – zapadna strana
Pregled lokaliteta
Površinski pregled lokaliteta „Cigla“ u Ražljevima obavljen je u proljeće i jesen 2013. godine. Tom su prigodom na površini izorane zemlje pronađeni različiti ulomci keramike, komadi kućnog lijepa, željezne šljake, utezi od tkalačkoga stana, jedan pršljenjak (zamajac) za vreteno i keramička perla. Naročito je interesantan nalaz jednoga neolitskoga kresanoga kremenoga sječiva, čija su oba ruba retuširana. Najviše ulomaka keramike nađeno je u samome središnjem dijelu gradine, a kućnog lijepa i šljake u južnom dijelu. Tijekom pregleda terena nije pronađen kameni materijal.
Analiza pokretne arheološke građe
Prema šturo prikupljenom keramičkom materijalu može se zaključiti kako on pripada gradinskoj keramici koja se najčešće datira u Starije željezno doba (okvirno 800-400. pr. Kr.). Keramika je gruba, a njena struktura je puna krupnijega zrnja, što je
47
Baština sjeveroistočne Bosne VIII osnovna karakteristika ovoga razdoblja. Glineni utezi, pršljenjak i perla također su grublje izrade, bez ukrasa, kao i pronađeni ulomci keramičkih posuda. Posebno je zanimljiv podatak da je na samome lokalitetu gradine pronađena željezna šljaka, što ne isključuje mogućnost kako dio kućnoga lijepa pripada ostatcima metalurških peći. Nalaz kremenoga sječiva (nožića) ukazuje na to da je ovaj lokalitet, ako ne stalno nastanjivao, onda povremeno posjećivao i čovjek iz neolitskoga doba.
Sl. 4. – Površinski nalazi pokretne arheološke građe ( br. 1 – pršljenjak (balans) za vreteno; br. 2 i 3 –utezi za tkalački stan; br. 4 – perla; br. 5 – kremeno sječivo); Sl. 5. – Površinski nalazi keramike
48
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Edhem OMEROVIĆ
POPIS NAHIJE SAPNA IZ 1604. GODINE
Iz poznatih izvora za Zvornički sandžak se može reći da je osnovan oko 1480. godine, a dostupni popisni defteri nam govore da je nakon četiri decenije izvršen prvi popis u Zvorničkom sandžaku. Prema takvim dostupnim podacima teško je povjerovati da četrdeset godina u ovom sandžaku nije vršen popis i pored toga što je bio manja teritorijalna jedinica. Popisi prije 1519. godine, nažalost, najvjerovatnije nisu sačuvani ili nisu pronađeni u turskom arhivu. Pored toga što se raspolaže sa popisima iz 16. vijeka, valja uzeti u obzir da oni nisu obuhvatili kompletno stanovništvo, već samo timarski spahijski popis. Popis iz 1533. godine potvrđuje nam da je Zvornički sandžak duplo veći nego iz perioda 1519. godine. U 1533. godini Zvornički sandžak je obuhvatao 31 nahiju protežući se sa lijeve i desne strane rijeke Drine do utoka u rijeku Savu. Na lijevoj strani rijeke Drine obuhvatao je nahije: Šubin, Srebrenica, Budimir (Ludmer), Kušlat, Zvornik, Sapna, Teočak, Završ, Spreča, Gornja Tuzla, Visori, Jasenica, Smoluća, Srebrenik, Soko i Nanavište, a na desnoj strani rijeke Drine nahije: Brvenik, Gošćanica, Krupanj, Bohorina, Jadar, Ptičar, Rađevina, Šabac, Donja Mačva i Gornja Mačva. U popisnim tragovima prostora kojeg je pokrivala župa, odnosno nahija Sapna, na raspolaganju su popisi u Zvorničkom sandžaku iz 1519, 1528, 1533, 1548. i 1604. godine. Da li su vršeni popisi stanovništva u toku srednjovjekovne bosanske države i prije 1519. godine, za sada o tome nema nikakvih tragova. Sa aspekta raspolaganja o zvaničnim popisima koji daju nepotpune podatke o stanovništvu sapanjskoga kraja, ipak su značajni ovi prvi popisi u zvorničkom sandžaku u kojem se vidi da je Sapna imala posebnu lokalnu administrativnu upravu pod nazivom nahija. Iz ovoga popisa se vidi kolika su bila sela u nahiji Sapna, odnosno koliko je bilo domaćinstava, a može se razvrstati i pripadnost stanovništva tadašnjim konfesijama te spoznati kojoj vjerskoj i klasnoj skupini su njeni stanovnici mogli pripadati. Iz popisa sela i prikazanih mezri se može konstatovati veličina prostora kojeg je obuhvatala nahija sa sljedećim pomenutim selima: Guštere (Gušteri) 20 kuća, Glumetina (Glumina) 9 kuća, Dolnji Grabovac (Grbavci) 26 kuća, Gornji Grabovac (Grbavci) 41 kuća, Balikova Kruška (današnja Donja Baljkovica ili Petkovci) 44 kuće, Javornik (današnji prostor Donjeg Zavida, Tomića i Sandića) 34 kuće, Križevići 43 kuće, Nezunci (Nezuk) 34 kuće, Rožanj 28 kuća, Vrh Sapna 51 kuća, Sniježnica sa 41 kuća, Vitovnja (Vitinica) 9 kuća, Vitna Rika (današnji prostor Rastošnice, Čaklovice i Čaira) 50 kuća, Vrh Rika (današnji prostor sela Završ i Sarići do utoka Završke rijeke u rijeku Janju) 50 kuća, selo Slatina pripada Zvorniku, ali čifluk je od nahije Sapna, Korita (vjerovatno Potok iz 1604. g. odnosno današnji Potočari), nije prikazan broj kuća, Kitovnice nije prikazan broj kuća, Goduš se pominje kao mezra, odnosno raseljeno selo. U popisu Vlaha 1528. godine u Zvorničkom 49
Baština sjeveroistočne Bosne VIII sandžaku, pa prema tome i u nahiji Sapna, pominje se vlaški knez Mileta sa timarom od 1.000 akči u mezri Goduš, koji je predstavljo red sitnih turskih spahija, čija je obaveza bila da na konju ide u vojni pohod. Popis iz 1533. godine pruža nam podatke o sedam sela u nahiji Sapna koja su pripadala sandžak-begovom hasu, a to su: Rožanj, Donji Grbavci, Baljkovica, Glumina, Gušteri, Nezuk i Vitinica. Pored sedam sela koja su pripadala sandžak-begovom hasu, timarnicima su pripadala sljedećih 5 sela i tri mezre: Timar Jusufa sina Ahmedova u selu Vitna Rika sa 11 muslimanskih kuća i 1 baštinom, 29 kršćanskih kuća i 4 baštine. Timar Ise Balija sin Mehmeda u selu Javornik; muslimanskih kuća 1, baština 1; kršćanskih kuća 33, baština 6. Timar u posjedu Mehmeda, sarača u mezri Sapna, što znači da je pored sela Sapna bila i mezra Sapna1, koja u to vrijeme predstavlja raseljeno selo. Timar kneza Milete sin Petra na čifluku u blizini sela Vrh Rika. Timar Evlije dizdara u selu Gornji Grbavci, muslimanskih kuća 21, baština 3, kršćanskih kuća 20, baština 3. Selu Gornji Grbavci pripadala je mezra Pribij, što znači da je mezra Priboj u to vrijeme bila raseljeno i uništeno selo, koje je postojalo prije dolaska Osmanlija u blizini Gornjih Grbavaca. Timar Mevlana Bedredinova, hatiba, selo Križevići muslimanskih kuća 32, baština 5 mezra 1, kršćanskih kuća 11 baština 8. U selu Križevići je imao timar i Mehmed Sinanov, kao i Ilijas sin Mehmeda u čifluku Jasenica. Timar Joldaša sina Sulejmanovog u selu Sapna sa 24 muslimanske i 27 kršćanskih kuća. Timar Mehmeda Bosna i Serbuljaka sa drugovima u selu Sniježnica sa muslimanskih 8 kuća i kršćanskih 33. Timar Nesuha, dizdara tvrđave Teočak, u selu Vrh Rika sa 21 muslimanskom i 29 kršćanskih kuća. Dakle, pored popisa carskog i sandžak-begovog hasa, u defterima 16. vijeka obuhvaćeni su popisom timari vojnih zapovjednika, administrativnih, sudskih i vjerskih službenika, tvrđavske posade, vlaški knezovi koji su predstavljali sitne spahije. Tvrđave koje nisu ušle u predmet popisa u Zvorničkom sandžaku, predstavljale su područje isturene krajine, a njih su čuvali ulefčije, tj. plaćenici na dnevnicu ili dnevničari. Tvrđave isturene krajine 1533. godine u Zvorničkom sandžaku bile su: Gradačac, Brčko, Novi, Noćaj i Šabac. 1548. godine izvršen je popis u zvorničkom sandžaku. Također, popisom iz 1604. godine se vidi da i dalje nahija Sapna ima svoju lokalnu vlast na području u kojem se organizuje i uređuje životna egzistencija građana i upravljanja u zajednici pod kontrolom u nazivu nahija. Iz opširnog deftera Zvorničkog sandžaka, popisanog u 1604. godini, čiji original se nalazi u Bašbakanlik arhivi u Istanbulu, označenom sa „Tapu Tahrir Defter No. 743 (BBA, TD, 743.), za nahiju Sapna2 vide se podaci o njenom agrarnom i sistemskom uređenju po mjestma, na osnovu čega
1 Odseljavanje stanovništva iz Sapne proizvelo je ime novonaseljenom kraju u Slavonskoj Požegi kojem su doseljenici dali ime Sapna u sjećanje na rodni kraj. Dans u selu Sapna u Požeškoj županiji u Hrvatskoj ima oko 90 kuća. 2 Defter BBA, TD, 743 za nahiju Sapna, preveo Aladin Husić, na zamolbu i troškove Edhema Omerovića, autora ovog djela. 50
Baština sjeveroistočne Bosne VIII se utvrđivao prihod i plaćanje dadžbina državnoj upravi, a na osnovu toga deftera i površinski prostor kojeg je u to doba obuhvatala.
Popis nahije Sapna iz 1604. godine.3
1. Selo Gornji Grabovac, pripada Sapni
Kurd Alije, čift Mustafa Abdulaha, čift Durak Muse, čift ...... ? Abdulaha, čift Timur Velije, čift Sefer Hasana, čift Pervane Velije, čift
Kurtalija Mezida, čift Velija Hudaverdije, čift Hasan Kurda, čift Vujica Vukmana, čift Vojin Dragojla, čift Vuk Mihajla, čift Milun Radašina, čift Miloje Selaka, čift
Baština Voje (Vuje) Vukača u posjedu Duraka, u posjedu Hajdara. Baština Radice u posjedu Duraka, u posjedu Timura. Baština Kurda Alijina u posjedu njegova sina, u posjedu drugog Kurda sina Alije.
Baština Radivoja u posjedu Pirija Abdulahova, u posjedu stanovnika sela. Baština Alagoza, u posjedu Voje, u posjedu Sefera, u posjedu Velije Abdulahova. Baština Radosava Radovanova, u posjedu Hurema Velijina, u posjedu udovice Petrije. Baština Vidosava, u posjedu Mehmeda Mahmudova, u posjedu stanovnika sela. Baština Vladisava, u posjedu Iskender Ahmeda, u posjedu Iveza Kurdova.
Baština Mustafe, u posjedu Turalije i Nesuha, u posjedu Hurema Junusova. Baština Grgura, u posjedu Memije, u posjedu Hasana Kurdova. Baština Vukmana Mihajlova, u posjedu Mehmeda Husejnova, u posjedu Velije Hudaverdijina.
3 Preveo Aladin Husić. 51
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Baština Radice Vukašinova, u posjedu Dragojla, u posjedu njegova sina Vujina (Vojina). Baština Dragojla, u posjedu Vukmana Mihajlova, u posjedu stanovnika sela.
Baština Džafera, u posjedu Emina Sulejmanova, u posjedu njegova sina Hajdara. Baština Radosava, u posjedu Hurema, u posjedu stanovnika sela. Baština Radosava, u posjedu Radoja, u posjedu Velije, u posjedu Timura Velijina. Baština Radice, u posjedu stanovnika sela.
Domova muslimana: 10, baština muslimana 4. Domova nemuslimana: 6, baština nemuslimana 13.
Prihod: Pristojba na čift i benak, 220 porez muslimana i za oženjene Ispendža, 650 porez od nemuslimana Pšenice, 27 tovara, vrijednost 1080 Prosa, 30 tovara, vrijednost 720 Zobi, 20 tovara, vrijednost 320 Šire, 20 tovara, 1600 Ušur na povrće, 80 Ušur na lan, 80 Ušur na sijeno, 125 Ušur na voće, 180 Ušur na košnice, 150 Pristojba na nim, 180 Pristojba na poljanak, 180 Ušur na kupus, 75 Pristojba na svinje, 743 Mlinova 1, pristojba 15 Prihodi od stočarenja izvan sela i porez na sitnu stoku, 580 Prekršajne globe i mlađarina, 622
Zemin Husrefa sina Abdulahova, u posjedu Memije Alijina, daje ušur, prihod 215. Zemin Mustafe sina Stipanova i Vuka sina Radice, u posjedu zaima Alije i Ilijasa, sinova Evlija-age, sada u posjedu Mustafe džindije, u zamjenu za ušur daje godišnje 100 (akči).
Ukupno pristojbe: 7000.
Mezra Snagovo, Jošanica, Sopot, Bećari, Mlakovac, Doliglava i Brist i Stan. (Napuštena sela) Prihod od ušura zrnatica i ostalih pristojbi: 1050. 52
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Čifluk Alije, Zaima i Ilijasa, sinova Evlija-age, to su zemlje Radmana i Vukila, sada u posjedu Ise čauša i Mustafe sinova Alije, obrađuju ih i umjesto ušrova i ostalih pristojbi svake godine skupaljču džizije plaćaju obaveze. Prihod: godišnje u novčanom iznosu 100.
2. Selo Glumina, pripada Sapni
Kurd Ferhata, čift Gazija Iskendera, čift Baština Iskendera u posjedu Čejvana vojvode, u posjedu Pirije, u posjedu Mustafe Hisarija. Baština Ivana Radinova, u posjedu Timura Husejnova. Baština Radovana i Hasana, u posjedu stanovnika sela.
Cvitan Radivoja, čift Baština Radice, u posjedu stanovnika sela. Vujica Vukića, čift Radovan Radaša, čift
Domova muslimana: 2, baština 1. Domova nemuslimana: 3, baština 1. Zajednička baština, muslimana i nemuslimana 1.
Prihodi: Pristojba na čift i benak, 44. Porez muslimana i oženjenih Ispendža 200. (Porez nemuslimana) Pšenica 66 tovara, vrijednost 2660. Zobi 20 tovara, vrijednost 320. Šira 15 tovara, vrijednost 1200. Ušur na povrće, 20. Ušur na lan, 20 Ušur na sijeno, 50. Ušur na voće, 20. Ušur na košnice, 102. Pristojba na nim, 20. Pristojba na poljanak, 20. Pristojba na monopol, 20. Mlinova 1, pristojba 15. Tapijska pristojba, 57. Prihod od stočarenja izvan sela i porez na sitnu stoku 172. Prekršajne globe i mlađarina, 108.
53
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Zemin Iskendera, u posjedu Kasima džindije, sada u posjedu Jusufa Čelebije sina Alije efendije, obrađuje ga i vlasniku zemina daje godišnje 30 (akči). Vinograd Ferhata Abdulahova, u posjedu Kurda Husejnova, parcela 1, dva dunuma. Pristojba 10.
Ukupno: 6145.
3. Selo Potok, pripada Sapni
Šahman Balija čift Hurem Alije, čift Ibrahim Pirije, čift Ridvan Mustafe, čift Osman Memije, čift Osman Velije, čift Vukosav Kopića, čift
Baština Jusufa, u posjedu Husejna, u posjedu velije, čift. Baština Milobrada, u posjedu Pervanića, u posjedi Pirija Karagozova. Baština Nikole u posjedu Gazije. Baština Vukosava u posjedu Kasima Jusufova, u posjedu Balija, u posjedu Šahmana.
Baština Vukmira u posjedu Memije. Baština Pribića, u posjedu Velije, u posjedu Osmana njegovog sina. Baština Radivoja, u posjedu Ferhata. Baština Vukmana, u posjedu Balija, u posjedu Hurema Alijina. Baština Nikole, u posjedu Pervane.
Domova muslimana 6, baština 1. Domova nemuslimana 1, baština 8.
Prihod: Pristojba na čift i benak, 132. (Porez mulimana) Ispendža, 125. (Porez nemuslimana, po jednom domaćinstvu 25 akči) Pšenica 5 tovara, vrijednosti 200. Ječma 4 tovara, vrijednosti 80. Raži 2 tovara, vrijednosti 48. Prosa 2 tovara, vrijednosri 48. Zobi 2 tovara, vrijednosti 32. Šire 1,5 tovara, vrijednosti 120. Ušur na povrće, 44. Ušur na sijeno, 44. 54
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ušur na lan, 105. Ušur na voće, 44. Ušur na košnice, 100. Pristojba na monopol, 40. Pristojba na nim, 44. Pristijba na poljanak, 44. Prekršajne globe i mlađarina, porez na stoku i pristojba na tapiju 1000.
Ukupno: 2200.
4. Selo Nezuk, pripada Sapni
Turgut Abdulaha, Piri Turguta. Pamadan Bajazida, Durak Balija, Husejn Balija, Sefer iz Konje, Hurem iz Konje,
Memi iz Konje, Mustafa Hasana, Turgut Mustafe Turalija Mustafe, Turgut Ferhata, Nesuh Mehmeda,
Durak Mehmeda, Durak Beraka, Kurd Beraka, Behram Kurda, Nesuh Ahmeda, Bali Ahmeda, Oruč Balija, Miloje Milovana,
Baština Ivaniša, u posjedu stanovnika sela. Baština Mate u posjedu Huseina Sarudžina, u posjedu Mezida. Baština Bogdana u posjedu Mezida. Baština Radosa u posjedu Mustafe.
Baština Vukmira u posjedu Uvejsa Bajazidova. 55
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Baština Radice u posjedu Murata Ilijasova, u posjedu Balija. Baština Milobrada u posjedu Ilijasa. Baština Stipana u posjedu Balija, u posjedu stanovnika sela.
Baština Radovana u posjedu Balija, u posjedu stanovnika sela. Baština Radice u posjedu Vukadina, u posjedu Iskendera, u posjedu Hasana. Baština Dimitrija u posjedu Firuza, u posjedu Durmiša Balijeva. Baština Ivana u posjedu stanovnika sela. Baština Bogdanova u posjedu Alije Huremova, u posjedu Duraka, u posjedu stanovnika sela.
Baština Vukoja Đorđijeva u posjedu Ferhata Berbera. Baština Pirije Inaniševa, u posjedu Balija Iskenderova, u posjedu Oruča. Baština Vuka u posjedu Turalije, u posjedu stanovnika sela. Baština Dragoja u posjedu stanovnika sela.
Baština Vuka sada u posjedu Balija. Baština Petra Ivanišova u posjedu Balija. Baština radice u posjedu Gazanfera Ahmedova. Baština Bogdana Đurina u posjedu Husejna. Baština Petrija Radkova u posjedu stanovnika sela. Bogdan?, Bože.
Domova muslimana: 21 Domova nemuslimana: 2, baština 22.
Prihod: Pristijba na čift i benak, 440. Porez muslimana Ispendža, 700. Porez nemuslimana Pšenice 21 tovara, vrijednost 840. Ječam 30 tovara, vrijednost 600. Proso 10 tovara, vrijednost 240. Ušur na lan 90. Ušur na (...... )4 10, vrijednost 8000. Ušur na sijeno 165. Ušur na voće 90. Ušur na košnice 110 Pristojba na nim 90. Mlinova 3, pristojba 45.
4 Ovdje nije navedeno od čega se uzima ušur, ali bi prema iznosu trebalo da bude šira, međutim, na širu se ne uzima ušur, nego je cijena 80 po mjernoj jedinici. 56
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Pristojba na tapiju i zemin 110. Prihod od stočarstva izvan sela i porez na sitnu stoku 100. Ušur na vinograd 55. Prekršajne globe i mlađarina 49.
Ukupno: 5159.
Čifluk Jahje Alijina, to su zemlje Bajazida i Idrisa i Vuksana i Ivana. Obrađuje ih na osnovu šerijatskog hudžreta i tapije i umjesto ušrova i resmova, svake godine skupljaču džizije plaća obaveze. Prihod godišnje 200.
Čifluk Dugodil,5 u posjedu braće Nesuha i Balija sinova Ahmeda, i Kurda Berakova i Sejdija i Duraka i Nesuha, sada u posjedu Velije zamjenika hatiba, uživa ga na osnovu šerijatskog hudžeta i svake godine skupljaču džizije plaća obaveze. Prihod godišnje u gotovini 80. Hudžet je porez na džamiju.
5. Selo Križevići, pripada Sapni
Hajdar Pirija, čift, Jusuf Kurda, čift, Bili Sefera, čift, Hizr Mezida, čift, Šaban Ilijasa, Piri Davuda, Hurem Ahmeda,
Ibrahim Hasana, Kurd Ferhada, Bali Nesuha, Husejn Oruča, Nesuh Ahmeda, Husejn Ahmeda, Mimi Kurda,
Kurd Jahje, Jusuf Čejvana, Turgut Ferhata, Atlija Alije, Durmiš Oruča,
5 Čifluk Dugodil, je prostor današnjeg sela Dugi Dio. 57
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Baština Husejna Alagozova, u posjedu Mustafe spahije, u posjedu Bektaša u posjedu Hajdara, čift. Baština Pobratka, u posjedu Pirija Karagozova. Baština Ibrahima Mehmedova, u posjedu ćehaje, čift. Baština Milobrada, u posjedu Turguta, u posjedu Alije, u posjedu Husejna Ahmedova.
Baština Nikole Vukosavova, u posjedu Jahje, u posjedu Kurda Alijina. Baština Milaša, u posjedu stanovnika sela. Baština Sladoja, u posjedu Mustafe spahije, u posjedu Bektaša Balijeva. Baština Radovana, u posjedu Ahmeda, u posjedu Nesuha. Baština Obrada, u posjedu Pirija Karagozova.
Baština Vladka, posjedu Hasana Abdulahova, u posjedu Ibrahima Hasanova. Baština Dragića, u posjedu Firuza, u posjedu Husejna njegovog sina. Baština Andrije, u posjedi čejvana, u posjedu Junisa. Baština Vukača, u posjedu Alije, u posjedu stanovnika sela. Baština Vukmana, u posjedu Mustafe, u posjedu Ibrahima.
Baština Rizvana Iskenderova, u posjedu Hasana Velijina, u posjedu Husejna Oručeva. Baština Kopića Radovca, u posjedu stanovnika sela.
Domova muslimana: 19, baština 3. Domova nemuslimana: 0, baština 13.
Prihod: Pristojba čift i benak 418. porez muslimana Ispendža 375. porez nemuslimana Pšenice 15 tovara, vrijednost 600. Raž 4 tovara, vrijednost 96. Prosa 5 tovara, vrijednost 120. Zobi 16 tovara, vrijednost 256. Ušur na povrće 25. Ušur na lan 25. Ušur na sijeno 10. Ušur na voće 10. Ušur na košnice 10. Pristojba na monopol 10. Pristojba na nim 10. Pristojba na poljanak 10. Pristojba na tekne 10. 58
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Mlinova 2, pristojba 30. Prihod od stočarenja izvan sela i porez na sitnu stoku 120. Prekršajne globe i mlađarina 180. Tržna taksa na vašar u blizini Glave pripada spomenutome selu, prihod 40. Čifluk Radovana u spomenutome selu, sada u posjedu Mehmeda Velije halife, prihod 50. Čifluk Firuza Karagozova, u posjedu Hasana i Ibrahima i Mustafe, u posjedu Hajdara Pirijeva, obaveze plaća vlasniku zemin. Prihod 100. Čifluk katiba Hajdara i Kopića Hasana i Mehmeda Hisarija, u posjedu Uvejsa Mehmedova, u posjedu Mustafe Katiba, sada u posjedu Alije i Ibrahima hatiba, prihod 180. Porez na vjerki objekat. Ukupno: 3600.
Čifluk Mehmeda Velije, to su zemlje Davuda i zemlje Maraša, koje uživaju Hasan Šabana i Timur, i Hasan Hizra sa Hizrom Mezida, sa zeminom Miloša, u posjedu Murata i njive Ivče sa vinogradima, obrađuju ih i umjesto ušra i ostalih resmova skupljaču džizije plaćaju obaveze. Prihod u novčanom iznosu 60.
Čifluk Jasenica u blizini spomenutoga sela, sada u posjedu Balija Nesuhova, obrađuje ga i plaća ušur i salariju. Prihod: 200.
Čifluk Vladka i Redžepa Radulova, u blizini spomenutoga sela, u posjedu Iskendera vojvode, sada u posjedu Hasana Velijina. Prihod: od ušrova i (pristojbi) zrnatica, 150.
Čifluk janjičara Ahmeda, u posjedu Mustafe Sinanova, u spomenotom selu Križevići, sada u posjedu Hajdara Pirijeva, pripada Sapni. Prihod: 100.
6. Selo Grabovac, pripada Sapni
Iskender Pirija Hurem Turalije Osman Abdulaha Ivan Vuksana Nikola Đurašina Vukašin Radohnje Novak Radovana Ivaniš Radmana Niko Radmana
Vučina Selaka 59
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Gordan Heraka Manojlo Vukića Vaso Nikole Ilija Nikole
Baština Milovca, u posjedu sudskog izvršitelja Mehmeda, u posjedu Hurema čauša, u posjedi Mustafe Alijina. Baština Vojina, u posjedu Mehmeda, u posjedu Hurema čauša u posjedu Mustafe. Baština Nikole teklića, u posjedu Osmana.
Baština Dubića Radivojeva, u posjedu Ishaka Balijeva, u posjedu Nikole. Baština Radoje Nikina, u posjedu stanovnika sela. Baština Nike, u posjedu Balija, u posjedu Alije. Baština Vučihnje Vučina, u posjedu Radmana Cvitkova, u posjedu Radmana.
Domova muslimana: 13, baština 2. Domova nemuslimana: 13, baština 5.
Prihod: Pristojba na čift i benak 110. Ispendža 550. Pšenice 15 tovara, vrijednost 600. Prosa 20 tovara, vrijednost 480. Zobi 20 tovar, vrijednost 320. Šire 0,5 tovara, vrijednost 40. Ušur na povrće 20. Ušur na lan 40. Ušur na sijeno 40. Ušur na voće 40. Ušur na košnice 12. Pristojba na nim 40. Pristojba na svinje 900. Mlinova 2, pristojba 30. Pristojba na tapiju i zemin 240. Prihod na stočarenje izvan sela i porez na sitnu stoku 596. Prekršajne globe i mlađarina 590.
Baština Zaima Ahmeda to je njegova krčevina, u posjedu je Mustafe, vlasniku zemina daje godišnje u gotovini 50 akči. Zemin Milutina, to su zemlje Ostoje i Jusufa sina Ahmeda hodže, u posjedu njegova sina Mehmeda, u posjedu Balija, sada u posjedu Alije čauša i ostalih ortaka u različitim njivama. Vlasniku zemina daje godišnje u vidu gotovine 50. 60
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ukupno: 4800.
Čifluk Pir Husejna džindije, to su zemlje Vukana sina Mihanova. Uživa ih i umjesto ušrova i drugih pristojbi skupljaču džizije plaća obaveze. Prihod godišnje 140.
Čifluk Kurda vojvode, to su zemlje Radovca i Radosava, plaća ušur i salariju. Prihod od ušrova i resmova: 200.
7. Selo Gušteri, pripada Sapni
Osman Balija, čift, Gazija Balija, Kurd Alije, Rizvan Memije, Ivan Đure, Vučina Marinka, Rado Ivana,
Bastina Đurašca, u posjedu Mustafe Cvitkova, u posjedu Pir Alije, u posjedu Osmana. BaštinaVučine Đorđijeva u posjedu Gazije, u posjedu stanovnika sela. Baština Milutina Vučine, u posjedu Alije, u posjedu Gazije sina Kurdova. Baština Nikole Vukmirova, u posjedu Memije, u posjedu Rizvana. Baština Ivana Radojeva, u njegovom vlastitom posjedu. Baština Pavka, u posjedu Đurađa, u posjedu stanovnika sela.
Baština Radosava, u posjedu Cvitka, u posjedu Osmana Balijeva. Baština Božidara, u posjedu Vučihnje, u posjedu stanovnika sela. Baština Bogosava, u posjedu Jake, u posjedu Kurda Ferhatova. Baština Radovana, u posjedu Alije Mehmedova.
Baština Martina, u posjedu Husejna, u posjedu stanovnika sela. Baština Mate, u posjedu stanovnika sela. Baština Milaka Nikolina, u posjedu stanovnika sela. Baština Stipana i Vukmira, u posjedu stanovnika sela.
Domova muslimana: 4. Domova nemuslimana: 3, baština 13.
Prihod: Pristojba na čift i benak 88. Ispendža 225.
61
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Pšenice 75 tovara, vrijednost 3020. Prosa 25 tovara, vrijednost 600. Zobi 50 tovara, vrijednost 800. Šire 32, vrijednost 1760. Ušur na povrće 26. Ušur na lan 26. Ušur na sijeno 65. Ušur na košnice 200. Ušur na voće 26. Pristojba na nim 26. Pristojba na poljanak 26. Pristojba na monopol 330. Mlinova 1, pristojba 15. Pristojba na tapiju 100. Prihod na stočarenje izvan sela i porez na sitnu stoku 180. Zemin Balija Iskendera i Mahmuta Hizra i Firuza, u posjedu Mehmeda Eldžindije.
Ukupno: 7923.
8. Selo Balikova Kruška, pripada Sapni
Hurem Velije, čift. Ali Balije, Evlija Mustafe, Sefer Husejna, Ibrahim Sefera, Piralija Abdulaha, Kurtalija Abdulaha, Vuksan Rađana, Ivan Rađana, Balko Radoša, Vojin Radoja, Radoje Vida,
Baština Radosava, u posjedu Balija Abdulahova, u posjedu Velije i njegova sina. Baština Radoja, u opsjedu Mehmeda Abdulahova, u posjedu Ivana. Baština Miladina, u posjedu Balija Abdulahova, a sada njegova sina Memije.
Baština Radovana u posjedu stanovnika sela. Baština Ivana Dragojeva, u posjedu Radoša, u posjedu Vuka. Baština Milića, u posjedu Mehmeda, u posjedu Đuradin Rada.
62
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Baština Miloja, u posjedu Oruča, u posjedu Husejna, u posjedu stanovnika sela. Baština Radovana, u posjedu Balija Sarudžina, u posjedu Mustafe Abdulahova. Baština Borišića, u posjedu Firuza, u posjedu Mirče sina Radina.
Baština Vladisava, u posjedu Petra Milojeva. Baština Vuka, u posjedu, Matije, u posjedu Alije Abdulahova, u posjedu Ibrahima.
Domova muslimana: 7. Domova nemuslimana: 5, baština 11.
Prihod: Pristojba na čift i benak 154. Ispendža 600. Pšenice 15 tovara, vrijednost 600. Ječam 10 tovara, vrijednost 200. Prosa 2 tovara, vrijednost 48. Zobi 10 tovara, vrijednost 160. Šira 1 tovar, vrijednost 80. Ušur na povrće 20. Ušur lan 20. Ušur na sijemo 20. Ušur na voće 20. Ušur na košnice 20. Pristojba na nim 20. Pristojba na poljanak 10. Pristojba na svinje 10. Pristojba na monopol 10. Mlinova 1, pristojba 15. Pristojba na tapiju 10. Prekršajne globe i mlađarina 120. Preihod od stočarenja izvan sela i porez na sitnu stoku 10.
Mezra Presječina?, prihod 10. Napušteno selo Čifluk Murata Hamzina, u posjedu Alije Abdulahova, u posjedu Iskendera Abdulahova, u posjedu Velije, na osnovu sudskog hudžeta, prihod godišnje u novčanom iznosu 120. Porez na vjerski objekat Čifluk Turalije, u posjedu Ahmeda, to su čaire poznate pod imenom Bešnić (Pšenik), u posjedu Bajezida u posjedu Arslana i Rizvana. Prihod godišnje u novčanom iznosu 150.
63
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Zemin Alije Zaima, to su zemlje Miloja, obrađuje ih i daje ušur. Prihod: 50. Čifluk Eldžindije Hasana, to je polovina čaire mezre Bešnić (Pšenik?, sada u posjedu zaima Alibega, plaća ušur i salariju. Prihod: 90. Napušteno selo
Ukupno: 2100.
Čifluk Zaima Selima čauša, to su zemlje Radovana Milojeva, i Radivoja i drugog Radivoja i Božidara Cvitkova i Vukašina Radičina, sada u posjedu Husejna Gazije i zaima Ibrahima i Jahje i ostale braće, sinova spomenutoga čauša Selima, Obrađuju ga i umjesto ušura i resmova skupljaču džizije plaća obaveze. Prihod: godišnje u vidu gotovine 500.
9. Selo Vitinica, pripada Sapni
Gazanfer Inebalija, čift Osman Inebalija, Gazija Atlije, Mustafa Behrama, Turgut Hasana, Bajazid Korkuta, Osman Radenka, Ahmed spahija, Ferhat Šaban, Alija Sulejmana, Sejdi-beg Šabana,
Husejn Turalije, Ramadan Berhama, Urem Piralije, Šahman Piralije, Jusuf Piralije,
Baština Murata Hatemova, u posjedu Atlije Husejna, u posjedu Gazije, čift. Baština Jusufa Širmendova, u posjedu Inebegija, u posjedu Gazanfera, ćift. Baština Tursuna hatiba, u posjedu Mustafe ,ćift. Baština Sulejmana, u posjedu Mehdije, u posjedu Mustafe, čift,
Baština Bajazida Hasanova, u posjedu Behrama Mehdijina, čift. Baština Vukila, u posjedu Gazije Iskenderova, u posjedu Hasana. Baština Rizvana, u posjedu Memije sina Alijina, u posjedu Nesuha. Baština Radosava, u posjedu Jakuba Nesuhova, u posjedu Arslana.
64
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Baština Jusufa, u posjedu Sefera, u posjedu Pervane, u posjedu Mustafe Berhamova. Baština Velije, u posjedu Evlije, u posjedu Mehmeda, u posjedu Osmana Evlijina, Baština Miloja, u posjedu Jahje, u posjedu Mezida, u posjedu Gazije. Baština Vučihnje, u posjedu Stipana, u posjedu Pirija.
Baština Radoja, u posjedu Miloja, u posjedu Huema Pirijeva. Baština Strahinje, u posjedu Hledića, u posjedu Gazije Šabanova.
Domovi muslimana:16, baština 8. Domova nemuslimana: 10, baština 6. Prihod: Pristojba na čift i benak 418. Ispendža 250. Pšenice 5 tovara, vrijednost 200. Ječam 1 tovar, vrijednost 20. Zobi 8 tovara, vrijednost 128. Prosa 2 tovara, vrijednost 48. Šire 1, vrednost 80. Ušur na povrće 40. Ušur na lan 40. Ušur na sijeno 32. Ušur na kupus 30. Ušur na voće 30. Ušur na košnice 40. Pristojba na nim 30. Pristojba na poljanak 30. Mlinova 2, pristojba 30. Pristojba na tapiju 30. Prihod od stočarenja izvan sela i porez nasitnu stoku 37. Ptrekršajne globe i svadbarina 130.
Ukupno: 1050.
Čifluk Mehmeda i Hasana sinova Džafera, to je Kojina livada, Strahinje i „Potok u blizini Oraha“ u posjedu Hatidže hatun, to je trećina spomenutog Džafera, umjesto ušura i salarije skupljaču džizije plaća obaveze. Prihod: 140.
Zemin Ivana, u posjedu Omera, u posjedu Mehmeda Iskenderova, sada u posjedu Murata (?), u posjedu braće Ferhata i Velije, obrađuju ga i skupljaču džizije daju obaveze. Prihod: godišnje u vidu gotovine: 150.
10. Selo Vrh Sapna, pripada Sapni 65
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ibrahim Memije, Ahmed Timura, Behram Abdije, Mehmed Alije, Hasan Džafera,
Pervana Alije, Memija Turalije, Abdi Sefera, Pervane Abdulaha, Bešir Hasana,
Ibrahim Firuza, Alija Iskendera, Musa Alije, Veli Alije, Jahja Sefera,
Osman Memije, Kurd Alije, Husejna Nesuha, Hurem Nesuha, Kurd Bešira,
Sefer Mahmuda, Turgut Timurhana, Bajazid Firuza, Hranisav Radmana, Hrelja Radašina,
Kojčin Radula, Radosav Miloja, Radašin Dragoja, Vuk Vranješa, Radoje Miloja,
Nikola Vranješa, Nikola Petra, Nikola Jovana, Mihajlo Jovana, Ilija Petra, 66
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Radoje Jovana, Radoje Petra, Dubić Dragiša, Radoje Radina, Jovan Dragoja,
Baština Memije, u posjedu Hurema, u posjedu Turguta, čift. Baština Džafera, u posjedu hatiba Ališaha, u posjedu Derviša Alijina, čift. Baština Beraka, u posjedu Turalije, u posjedu Beraka, u posjedu Husejna, čift.
Baština Mustafe, u posjedu udovice Vrbane, u posjedu stanovnika sela, Baština Šahmana, u posjedu Ahmedija, u posjedu Muse džindije, čift, Baština Radovana, u posjedu Mustafe, u posjedu Karamuse?, u posjedu Abdije.
Baština Vuka, u posjedu Timura Alagozova, u posjedu Bajazida Firuzova. Baština Ranka, u posjedu katib Alije, u posjedu Derviša Alijina. Baština Plavne, u posjedu Mehmeda Kasimova, u posjedu Husejna Nesuhova.
Baština Mirka Radivojeva, u posjedu Ilijasa. Baština Božidara, u posjedu Đure i Ajasa, u posjedu Oruča. Baština Nike, u posjedu Mustafe, u posjedu Kurd Balija.
Baština Božidara, u posjedu Husejna Iskenderova, u posjedu stanovnika sela. Baština Dimitrija, u Posjedu Hizra Radivojeva, u posjedu Hasana Radojeva. Baština Ivana, u posjedu Kurda Husejnova, sada u posjedu stanovnika sela.
Baština Miloja, u posjedu Abdije Iskenderova, u posjedu stanovnika sela. Baština Radovana, u posjedu Memije Ismailova. Baština Božina, u posjedu Memije Kasimova, u posjedu Radula.
Baština Radosava, u posjedu Pave, u posjedu Vraneša, u posjedu Petrije. Baština udovice Milke, u posjedu Abdija Seferova, u posjedu Kurda Alijina. Baština Vranka, u posjedu stanovnika sela, u posjedu Mustafe.
Baština Šime, u posjedu Ahmeda Gazijina. Baština Timura, u posjedu Petra, u posjedu Babanića. Baština Ferhata, u posjedu Oruča, u posjedu Derviša Alijina. Baština Dubića Radašinova, u posjedu Radoja Dragojeva. Baština Grgura Radmanova, u posjedu stanovnika sela.
Domova muslimana 23, baština 8. Domova nemuslimana 17, baština 18.
67
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Prihod: Pristojba na čift benak 616. Ispendža 950. Pšenice 45 tovara, vrijednost 1800. Ječam 10 tovara, vrijednost 200. Jednozrnac 40 tovara, vrijednost 1600. Prosa 30 tovara, vrijednost 720. Zobi 20 tovara, vrijednost 320. Šira 12,5, vrijednost 1000. Ušur na povrće 14. Ušur na lan 12. Ušur na sijeno 50. Ušur na voće 14. Ušur na košnice 280. Pristojba na monopol, 30. Pristojba na nim 114. Pristojba na poljanak 14. Pristojba na svinje 46. Mlinova 5, pristojba 75. Pristojba na tapiju 190. Prihod od stočarenja izvan sela i porez na sitnu stoku 60. Prekršajne globe i svadbarina 100. Zemin Cimen?, u posjedu Turguta u posjedu njegovog sina Hurema. Spomenuti obrađuje drugu polovinu i daje ušur, 40.
Ukupno: 8150.
11. Selo Rožanj, pripada Sapni
Alija Balija, čift. Oruč Balija, Jahja Duraka, Abdi Firuza, Alija Uvejsa,
Ibrahim Ejnebegija, Mustafa Šahmelika, Sefer Ahmeda, Turgut Iskendera, Rizvan Alije,
68
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Husref Alije, Jahja Beraka, Lutfi Sefera, Ibrahim Oruča, čift, Ahmed Ismaila,
Mezid Berhama, Husejn Alije, Redžep Alije, Hurem Gazanfera, Ahmed Gazanfera,
Mehmed Ilijasa, Mustafa Gazanfera, Memi Džafera, Hasan Husejna, Jahja Alije,
Nesuh Jahje, Mustafa Sefera, Ibrahim Atlije, Redžep Atlije,
Rizvan Šahmelika, Husejn Balija, Alija Uveisa, Jusuf Behmena,
Baština Alije u posjedu Ise, čift. Baština Jusufa, u posjedu Alije, u posjedu Husejna, čift. Baština Timurhana, u posjedu Husejna Alijina, čift. Baština Balija, u posjedu Atlije, u posjedu Memije.
Baština Alije, u posjedu Ise Balijeva. Baština Alije, u posjedu Husejna čift. Baština Timura, u posjedu Nesuha, u posjedu Husejna Alijina, čift. Baština Ise, u posjedu Džafera Husejnova, u posjedu Memije Džaferova, čift.
Baština Ismaila, u posjedu Husejna, u posjedu Sejdije u posjedu Hasana. Baština Balabana, u posjedu stanovnika sela. Baština Radosava, u posjedu Džafera, u posjedu Mehmeda, u posjedu Hurema Turgutova, čift. 69
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Domova muslimana: 30, baština 10. Domova nemuslimana 0, baština 1. Prihod:
Pristojba na čift i benak 1012. Pšenice 15 tovara, vrijednost 600. Ječam 15 tovara, vrijednost 400. Prosa 5 tovara, vrijednost 120. Zobi 10 tovara, vrijednost 160. Šire 2,5, vrijednost 200. Ušur na povrće 136. Ušur na lan 136. Ušur na sijeno 340. Ušur na voće 136. Ušur na košnice 53. Pristojba na nim 136. Pristojba na poljanak 136. Mlinova 3, pristojba 45. Prihod na stočarenja izvan sela i porez na sitnu stoku 498. Beha (slama) i sijeno 179. Prekršajne globe i mlađarina 388.
Ukupno: 4500.
12. Selo Javornik, pripada Sapni
Omer Jusufa, čift Hasan Uvejsa, čift Husejn Alije, čift Abdurahman Mehmeda, čift Šahman Mehmeda, čift
Piri Alije džindije, Rizvan Pirija, Husejn Alije, Piri Alije, Hurem Kurda,
Rizvan Jahje, Musa Jahje, 70
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Omer Jahje, Oruč Bajazida, Tvrdiša Radovana,
Husejn Dubića, Musa Ahmeda,
Baština Radmana, u posjedu Turguta, u posjedu Hasana. Baština Radivoja, sada u posjedu Memije Hasanova. Baština Vuje Radosavova, u posjedu Memije janjičara.
Baština Vukmira, u posedu Pirije Turhanova, u posjedu Omera Jusufova. Baština Radosava, u posjedu Pervana, u posjedu Mustafe Šahmanova. Baština Vuka, u posjedu Omera Ejnehanova, u posjedu Velije.
Baština Radosava, u posjedu Turalije, u posjedu njegovog sina Alije. Baština Vujića, u posjedu Berhama, u posjedu Ibrahima, u posjedu Kurda Halilova. Baština Miloja, u posjedu Alije, u posjedu Turhana, u posjedu Mustafe. Baština Radoja, u posjedu Šahmana Mehmedova.
Baština Petrije, u posjedu stanovnika sela. Baština Marjana, u posjedu Mehmeda, u posjedu Abdurahmana. Baština Vukana, u posjedu stanovnika sela.
Domova muslimana: 16. Domova nemuslimana: 1, baština 13.
Prihod: Pristojba na čift i benak 352. Ispendža 350. Pšenice 40 tovara, vrijednost 1600. Ječam 17 tovara, vrijednost 340. Prosa 33 tovara, vrijednost 792. Zobi 16 tovara, vrijednost 256. Šire 20 tovar, vrijednost 1600. Ušur na povrće 260. Ušur na lan 260. Ušur na sijeno 102. Ušur na košnice 210. Pristojba na monopol 130. Pristojba na nim 260. Pristojba na poljanak 160. 71
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Mlinova 2, pristojba 30. Pristojba na tapiju 220. Prihodi od stočarenja izvan sela i porez na sitnu stoku 14. Prekršajne globe i mlađarina 160.
Čifluk telala Vlađa, u posjedu Husejna Ahmedova, u posjedu PirijaAlijina i Korkuta Pirijeva obrađuju ga i obaveze plaćaju u gotovini, godišnje 150.
Čifluk Derviša spahije. To su zemlje Izvonoja i Balija, braće Mustafe i Radosava. Uživa ih na osnovu šerijatskog hudžeta i u gotovini plaća obaveze. Prihod godišnje gotovine: 150. Porez na vjrski objekat.
Ukupno: 6000.
Čifluk Hasima Gazanferova. To je mezra u blizini sela Javornik, u posjedu Jusufa Ferhatova i Jusufa Alijina, to su zemlje Dubića i Mlaka i Vuka Alije. Prihod godišnje u vudu gotovine: 60.
13. Selo Sniježnica, pripada Sapni
Gazanfer Alije , čift Ališah Befrema, čift Rizvan Mehmeda, čift Redžep Firuza,
Ibrahim Abdulaha, Mehdi Firuza, Mumin Tursuna, Hurem Balija,
Hrabak Radosava, Radoslav Radana, Lazar Radosava,
Baština Vuče, u posjedu Berhama Tursunova, u posjedu Ali-bega. Baština Bogdana Nikolina, u posjedu stanovnika sela. Baština Radinka Krehe, u posjedu stanovnika sela. Baština Miliše, u posjedu stanovnika sela.
Baština Pribića, u posjedu Radovana, u posjedu stanovnika sela. Baština Nikole, u posjedu Husejna Tursunova, sada u njegovom vlasstitom posjedu. Baština Petra Glavića, u posjedu stanovnika sela.
72
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Baština Radula, to su zemlje od zemina, u posjedu Hurema Rizvanova, u posjedu Ferhata čauša.
Baština Sanka, u posjedu stanovnika sela. Baština Radmana, u posjedu Radovana, u posjedu stanovnika sela. Baština Beraka sina Alijina, u posjedu Vranjanina Jusufa, u posjedu stanovnika sela. Baština Radenka, u posjedu stanovnika sela.
Baština Radohnje, u posjedu Alije Hasanova, u posjedu stanovnika sela. Baština Stipana, u posjedu Alije Abdulahova, u posjedu Redžepa Turgutova. Baština Vladimira (Vladoja), u posjedu Sefera sina njegovog, u posjedu Piralije, u posjedu spomenutog Hurema.
Domova muslimana: 8, baština 1. Domova nemuslimana: 3, baština14.
Prihod. Pristojba na čift i benak 158. Ispendža 450. Pšenice 82 tovara, vrijednost 3280. Ječam 28 tovara, vrijednost 480. Prosa 55 tovara, vrijednost 1320. Zobi 10 tovara, vrijednost 160. Šire 26, vrijednost 2080. Ušur na povrće 360. Ušur na lan 36. Ušur na sijeno 80. Ušur na voće 80. Ušur na košnice 200. Ušur na monopol 220. Priszojba na nim 136. Pristojba na poljanak 136. Mlinova 2, pristojba 30. Pristojba na tapiju 122. Prihodi od stočarenja izvan sela i porez na sitnu stoku 380. Prekršajne globe i mlađarina 780.
Mezra selište Hrasna?, obrađuje se, prihod: 400. Napušteno selo.
Čifluk Hurema Eldžindije, to su Mirkove zemlje. Obrađuje ih na osnovu hudžeta i vlasniku zemlje plaća obaveze. Prihod: 40. Porez na vjerski objekat.
73
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Zemin Radovana Vujića, u posjedu Duraka, obaveze sa pristijbom na dunum, na vinograd plaća vlasniku zemlje. Prihod od ušura 30.
Čifluk vojvode Alije džindije, to su zemlje Marka sa zeminom Radovana Dubića, obrađuje ih i plaća obaveze.
Ukupno: 10000.
Zemin, to su zemlje Miloja primućara i Mezida vojvode, to su dvije parcele njive u ruci Sefera Abdulahova, sada u posjedu Mehmeda Šahbega, na osnovu šerijatskog hudžeta, obrađuje ga i plaća obaveze. Prihod godišnje u vidu gotovine: 200. Porez na vjerski objekat.
14. Selo Vrh Rika, pripada Sapni
Hasan Kasima , posadnik tvrđave, Alija Balija, posadnik tvrđave. Osman Uveisa, čift Mustafa Iskendera, čift, Memi Ferhata, Ramadan Jusufa, Husam Ramadana, Hurem Gazije, Pervane Mezida, Ibrahim Pervane, Kurd Alije, Derviš Memije, Piri Firuza, Durak Pirija, Piri Mehmeda, Jahja Hajdara, Hurem Velije, Husref Mustafe, Martin Radina, Milak Jakoba, Jakob Radina, Vukmirić Vukića, Osman Radmana, Radoj Miloja,
Baština Radina, u posjedu Martina, u posjedu Memije Abdulahova.
74
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Baština Petra, u posjedu Nesuha Osmanova. Baština Radosava Vučine, u posjedu Turalije.
Baština Ivana, u posjedu Vukmana Memijina, u posjedu Kurda Alijina. Baština Rada Radkova, u posjedu Džafera, u posjedu Husejna Šahmanova. Baština Vuka, u posjedu Pirija sina Mehmedova. Baština Mihala Vukadinova, u posjedu Petra. Baština Marka, u posjedu Mustafe, u posjedu Rizvana.
Baština Cvitkova, u posjedu Mustafe Iskenderova. Baština Melana, u posjedu u posjedu Sarića, u posjedu Atmadže, u posjedu Mezida Huremova. Baština Miloja, u posjedu Uvejsa, u posjedu Osmana njegovog sina. Baština Radovana, u posjedu Ramadana Jusufova. Baština Dubana, u posjedu Sirača, u posjedu njegovog sina Alije.
Baština Miloja, u posjedu Iskendera, u posjedu Osmana, u posjedu Kurda Timurhanova. Baština Grubača, u posjedu Mehmeda, u posjedu Pirija, u posjedu Pervane Kurdova. Baština Dimitrija Radašinova, u njegovom vlastitom posjedu. Baština Radoja, u posjedu Iskendera, u posjedu Osmana, u posjedu Hurema Gazijina. Baština Nikole Vukmanova, u posjedu Memije Firuzova, u posjedu Osmana Balijeva.
Baština Miloja Vukova, u posjedu Gazanfera Pirijeva. Baština Radovana Milojeva, u posjedu Osmana, u posjedu Hasana Pirijeva. Baština Pravana, u posjedu Vukmana i Hasana, u posjedu stanovnika sela.
Domova muslimana: 18. Domova nemuslimana: 6, baština 21.
Prihod: Pristojba na čift i benak 306. Ispendža 725. Pšenice 48 tovara, vrijednost 1920. Ječam 22 tovara 440. Prosa 22 tovara, vrijednost 768. Jednozrnac 14 tovara, vrijednost 224. Zobi 15 tovara, vrijednost 240. Šire 18 tovara, vrijednost 1440. 75
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ušur na povrće 111. Ušur na voće 101. Ušur na lan 160. Pristjba na nim 110. Pristojba na poljanak 210. Pristojba na svinje 224. Mlinova 5, pristojba 75. Pristojba na nim 7,5. Pristojba na tapiju i zemin 210. Pristojba na svinje 226. Prihod na stočarenja izvan sela i porez na sitnu stoku 550. Prekršajne globe i mlađarina 296.
Ukupno: 9000.
Čifluk Alije vojvode u spomenutome selu, to su zemlje Tvrdka i Dragića i Grgura i Ivana i Miloja, Borka i Vukoja i Grgura i Radoja Dragićeva i Radice poznate pod imenom Bilište (Milište?). Sa vinogradom od dva duluma i čairom. Uživa ih na osnovu šerijatskog hudžeta i umjesto ušura i salarije vlasniku zenima plaća obaveze. Prihod godišnje: 200. Porez na vjerski objekat.
Čifluk Bekira sina Pirijeva, u blizini sela Vrh Rika, u posjedu Balija i Šadija, to je zemin Vladimira i Miliše. Uživa ga na osnovu šerijatskog hudžeta, pod resmi čifluk i plaća ušur. Prihod: 500. Mezra Graduša u blizini sela Vrh Rika, pripada Sapni. Jocan Vijka čift. Napušteno selo.
Domova 1.
Prihod: Ispendža 25, ušur na zrnatice i ostali resmovi 475.
Ukupno: 500.
15. Selo Vitina Rika, pripada Sapni
Jusuf Memije, čift Gazanfer Malkoča, čift Memi Balija, čift
Baština Vuka, u posjedu Ahmeda Dubića, u posjedu Omera Hasnova, čift. Baština Dragića, u posjedu Balija, u posjedu Memije Balijeva. Baština hlivača, u posjedu Firuza Husejnova, u posjedu Korkuta. 76
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Baština Džafera, u posjedu Junusa, u posjedu Alije, u posjedu stanovnika sela. Baština Radkovca, u posjedu Inehana, u posjedu njegovog sina Derviša. Baština Jocana Dimitrijeva, u posjedu Petrije, u posjedu timurhana. Baština Duraka, u posjedu Mehmeda spahije, u posjedu Osmana spahije. Baština Vuka, u posjedu Ahmeda Dubića, u posjedu Omera Husejnova. Baština Radoja Radivojeva, u posjedu Pir Gazanfera njegovog sina.
Domova muslimana: 3, baština 3. Nemuslimanskih baština 6.
Prihod: Pristojba na čift i benak 66. Ispendža 200. Pšenice 5 tovara, vrijednost 200. Ječam 15 tovara, vrijednost 300. Prosa, 5 tovara, vrijednost 180. Šira 2,5 tovara, vrijednost 200. Ušur na povrće 26. Ušur na lan 10. Ušur na sijeno 10. Ušur na voće 10. Ušur na košnice10. Pristojba na poljanak 10. Pristojba na monopol 10. Pristojba na tapiju 10. Mlinova 1, pristojba 15. Prihod od stočarenja izvan sela i porez na sitnu stoku 16. Prekršajne globe i mlađarina 19. Zemin Šehrija Alije u selu Donja Prelnica, pripada ...... ?, plaća ušrove i druge prisrojbe. Prihod: 500. Današnja Prelovina.
Ukupno prihod: 2000.
Čifluk Ahmeda zaima u selu Dubnica pripada Spreči. To su zemlje Sefera i Dragojla i Jovana i Dragića i Radenka vukićeva i Petra i Vuje (Duje) kramara i Radivoja i Radovana i drugog Radivoja i Vukmana, Raduna i Radenka i Alagoza iz Dubnice, odbjeglog Pavuna, Radovana i Radića, Osmana, Pirija, Mihala, sa vinogradima i mlinovima i nomadima na spomenutom čifluku i različitim njivama, sada u posjedu Mustafe čauša, čauša uzvišenog Carstva, obrađuje ga i umjesto ušrova i resmova i ostalih pristojbi, svake godine skupljaču džizije plaća obaveze. Prihod u vidu gotovine 150. 77
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Prihod godišnje u vidu gotovine 150.
Čifluk Ali-age, Radića Dragojeva i Vladića Otavića i Đurašina Boljašina kaluđera, i Radosava Radašinova sa imanjima Meduška, sada u posjedu Mustafe čauša i Arslana Mehmedova i Hasana sina Džafera Čelebije, sa njivama Uvejsa, godišnje skupljaču džizije plaća obaveze. Prihod godišnje u vidu gotovine 150.
Mezra Derviš-age, to su zemlje Stipana i Radšina i Radosava i Vukmana i Vukca, sada u posjedu Mustafe Čelebije čauša i Arslana Mehmedova,obrađuju je i umjesto ušra i salarije skupljaču džizije plaćaju obaveze. Prihod: godišnje u vidu gotovine 100. Mezra Golubić u blizini tvrđave Zvornik u posjedu Pervane janjičara i Sefera i Osmana, (Napušteno selo) sada u posjedu Mustafe Pervaninog i Alije Seferova sa dijelom Osmana, obađuje ga i vlasniku zemina plaćaju obaveze. Prihod: 570.
Mezra Gojsalić Nesuha u blizini sela Gornji Grabovac i Glumina, u posjedu Musa halife Kasima dede i Uvejsa dede, sada u posjedu Husejna, sada u posjedu Turguta i Korkuta Česnegira, uživa je na osnovu tapije i šerijatskog hudžeta i skupljaču džizije plaća obaveze. Prihod godišnje u vidu gotovine: 250. Napušteno selo.
Zemin Duraka vojvode, u posjedu Husejna efendije, uživa ga i umjesto ušra i drugih pristojbi svake godine skupljaču džizije plaća obaveze. Prihod godišnje u vidu gotovine: 60. Vjerski objekat.
Čifluk Arslana miralaja, to su baštinske zemlje Radoja, obrađuje ih i umjesto ušrova i resmova svake godine skupljaču džizije plaća obaveze. Prihod u vidu gotovine:80.
Čifluk Inehana u selu Križevići, obrađuje ga i daje ušur. Prihod: 200. Zemin Šabana, to su zemlje Milete sada u posjedu spomenutoga, obrađuje ih i umjesto ušrova i drugih resmova, skupljaču džizije plaća obaveze. Prihod godišnje: 250.
78
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Karta nahije Sapna, urađena na osnovu njenih popisanih i ubiciranih mjesta 1604. godine
Zanimanja stanovništva nam govore da su postojali neophodni objekti za njihove radne aktivnosti, uredi izvršne i sudske vlasti, vojna staništa i poligoni, tvrđave, džamije, mektebi i tekije, vašarišta, odnosno tržnice. Da je pored ovih objekata postojalo i vašarište ili tržište na kojem se trgovalo i vršila prodaja i razmjena stečenih
79
Baština sjeveroistočne Bosne VIII dobara, primjeti se u popisu sela Križevići, na osnovu plaćanja godišnje tržne takse za održavanje vašarišta, koje se nalazilo u blizini Glave, sa iznosom od 40 akči. Defterski popis pominje odluke šerijatskog hudžeta i nazive halifa, hatib, efendija, hodža, dede, iz čega se može zaključiti u kojim mjestima su u to vrijeme postojali i funkcionisali vjerski objekti: džamije, mektebi i tekije. Na osnovu podataka iz popisnih deftera se vidi da je u nahiji Sapna varirao broj sela, a kroz popise tokom 16. i početkom 17. vijeka pominjano je 16 sljedećih sela: Gornji Grabovac, Donji Grabovac, Glumina, Gušteri, Potok, Nezuk, Balikova Kruška, Križevići, Vitinica, Sapna, Javornik, Sniješnica, Vrh Rika i Vitna Rika, Kitovnica i Korita. Pored nabrojanih sela u nahiji Sapna spominju se i sljedeće mezre, tj. raseljena sela: Goduš,6 Golubić u blizini zvorničke tvrđave, Priboj u blizini Gornjeg Grabovca, Graduša u blizini sela Vrh Rika, Snagovo, Jošanica, Sopot, Bećari, Mlakovac, Brist, Stan, Presječina i Bešnik u blizini Balikove Kruške, Hrasno u blizini sela Sniježnica, Orahov potok u blizini sela Vitinica, mezra Sapna, mezra Cimen kod Vrh Sapne, kao i Dugi Dil u vidu čifluka u blizini sela Nezuk te čifluk Jasenica u blizini sela Križevići. Dakle, pored naseljenih ili naseljavanih sela u popisnim defterima za nahiju Sapna pomenuto je i 18 raseljenih sela, u nazivu „mezra“. Pominjanje sela Sapna i mezre Sapna, valja istaći da su raseljeni stanovnici Goduša i Sapne svoje zajedničko utočište našli uz Starukuću, na kojoj je i evidentirano selo Vrh Sapna. Znači srednjovjekovna župa Sapna imala je najmanje 34 sela, ukoliko je obuhvatala isti prostor, a obuhvatala je najvjerovatnije, ako ne više, ono bar onaj dio koji je u toku osmanskog osvajanja uskim pojasom uz rijeku Drinu proglašen kao nahija Zvornik. Kada se govori o mezrama, odnosno raseljenim selima, valja istaći da su upravo na ovim prostorima i vođene najveće i najteže bitke za tvrđavu Zvornik, bilo odbrambenih ili osvajačkih snaga, kao i to da i nakon 140 godina ova raseljena sela nisu mogla biti naseljena. Dakle, intenzitet borbi u i oko ovih raseljenih sela i dalje se periodično i žestoko vodio sa raznim ugarskim upadima u sjeveroistočnu Bosnu. Na osnovu naseljenih i raseljenih popisanih sela u nahiji Sapna, može se izvesti zaključno mišljenje o njenoj geografskoj rasprostranjenosti, a čiji prostor se protezao počev od sjeverozapada sa selom Sniježnica do jugoistoka neposredno u južnom zaleđu pod zvorničkom tvrđavom sa mezrom Jošanica.7 Imajući u vidu podatke o klasnoj pripadnosti ili zvanju za popisana lica kroz njihova zanimanja ili oslovljavanja, kao što su sudski hudžet, šerijatski hudžet, sudski izvršitelj, halifa, hatib, efendija, hodža, dede, vojvoda, posadnik tvrđave, džindija, janičar, čauš, zaim, spahija, katib, teklić, telal, beg, aga, a koji predstavljaju društveni sloj sa uživanjem povlastica, na osnovu svoga zvanja i potreba nahijske uprave i
6 U popisnom defteru iz 1604. godine mezra Goduš se ne spominje, ali se zato spominje „zemin Šabana to su zemlje Milete“, a Mileta je imao timar u mezri Goduš 1528. godine, koji je postao zemin Miletinog sina Šabana 1548. godine. U 1604. godini se vidi da je ovaj zemin znatno manji od onoga timara iz 1528, 1533. i 1548. godine, što je najvjerovatnije došlo do raspodjele imanja među sinovima Šabanovim odnosno unucima Miletinim. 7 Vidi geografska karta nahije Sapna. 80
Baština sjeveroistočne Bosne VIII odbrane šire državne cjeline. Prema njihovom zvanju osjeća se potreba za pojašnjavanjem njihovih vrijednosti, ali i za naše saznanje značajnih dužnosti naših predaka. Njihova zvanja upravo nam pojašnjavaju o kakvom se vojnom i civilnom staležu radi, ali i sa kakvom su oni organizacionom cjelinom upravljali. Podaci iz deftera pokazatelj su postojanja vjerskih objekata, bili oni džamija ili mekteb, a funkcionirali su u selima: Vrh Rika, gdje je šerijatsko pravo i obaveze obavljao Bekir sin Pirije, a u Sniježnici Hurem i Mehmed, dok su po tom osnovu u Nezuku bili Jahja i Velija zamjenik hatiba; U Križevićima je svoju vjersku službu u to doba obavljao hatib Alija; za Vrh Sapnu vjerske obaveze i dužnosti izvršavao je hatib Ališah; u Donjem Grabovcu bio je hodža Ahmed; a u Glumini efendija Kasim; dok je u Vitnoj Riki svoje sjedište imao Musa halifa. Iz deftera 1604. godine, a na osnovu pominjanja naziva „dede“ može se reći da su u nahiji Sapna postojale i dvije tekije, koje su gravitirale na prostoru Vitne Rike, gdje su Kasim dede i Uvejs dede uživali dodjeljene posjede. Navedeni podaci, potvrđuju postojanje džamija, mekteba i tekija u mjestima: Vrh Sapna, Sniježnica, Vitna Rika, Vrh Rika, Nezuk, Križevići, Donji Grabovac i Glumina. Od pomenutih devet vjerskih objekata u selima nahije Sapna, a na osnovu defterskog popisa 15 sela i njhovim prostornim rasporedom zadovoljavalo je pokrivanje vjerskih potreba stanovništva na 60% teritorije, odnosno najmanje svako drugo selo posjedovalo je vjerski objekat. U ulozi bega8 za nahiju Sapna spominju se Ali-beg u selu Sniježnica i Ali-beg u selu Balikova Kruška, a u ulozi age, spominju se Derviš-aga iz Vitne Rike i Evlija-aga iz Gornjeg Grabovca. Da li se radi o pominjanju dva bega u nahiji Sapna ili se radi o jednom begu, moglo bi se shvatiti i jedno i drugo. S obzirom da je u oba sela zapisan po imenu Ali-beg, moglo bi se prije reći, da je samo jedan beg uživao imovinski posjed u oba sela nahije Sapna. Dužnost ili funkciju spahije9 izvršavali su Mehmed i Osman iz Vitne Rike, Osman iz Vitinice i Mustafa iz Križevića, dok su u ulozi zaima10 bili Ahmed iz Vitne Rike, Ali i Selim iz Balikove Kruške, Ahmed iz Donjeg Grabovca, Alija i Ilijas iz Gornjeg Grabovca. Funkciju ili naziv vojvoda nosili Alija iz Vrh Rike, Mezid i Alija džindija iz Sniježnice, Kurd iz Donjeg Grabovca, Iskender iz Križevića i Čejvan iz Glumine. Po vojničkoj službi se vidi da je Alija iz Sniježnice bio vojvoda ili stariješna većoj vojnoj jedinici džindija. Inače tokom 16. vijeka naziv vojvoda zadržavale su i subaše kao vojno politički upravnici vilajeta. Titula vojvode se javlja u istom periodu u smislu sandžakbega. Naziv
8 Po Bašagiću, Bey sa turskog na bosanskom beg je isto što je u latinskom značenju vitez. 9 Spahija je posjednik timara, spahiluka, koji je dužan kao konjanik da se odazove u vojsku u slučaju rata. Posjed ili leno dobijao je dekretom sultana, a kao posjednik spahiluka nije plaćao dadžbine na imanje, pa je zbog toga imao obavezu da ide kao konjanik sa jednim ili više svojih konja u vojsku u slučaju rata. Funkciju i obavezu spahije u Osmanskom Carstvu vršili su i kršćani, štićenici carstva. 10 Zaim označava posjednika velikog timara – lena ili zejameta koji donosi 20.000 do 99.000 akči godišnjeg prihoda. 81
Baština sjeveroistočne Bosne VIII vojvoda u 17. vijeku je označavao sandžakbegovog čovjeka koji upravlja njegovim hasovima u jednoj ili više nahija u kojoj ili kojima vrši i policijsku službu. Posadnici tvrđave bili su Hasan sin Kasimov i Alija sin Balijev iz sela Vrh Rike, što govori da je u blizini tog sela bila jedna od tvrđava, a to potvrđuje i njihov posjed u mezri Graduša kod Vrh Rike. S obzirom da se u blizini ovog sela spominje mezra Graduša, a imajući u vidu da je selo dobilo svoj naziv zbog blizine Grada, to jeste današnjeg toponima Grad, moglo bi se reći da su ova dva posadnika svoje dužnosti obavljali upravo na tvrđavi Grad,11 naravno ukoliko nisu bili posadnici tvrđave Teočak, ali popis iz ovoga deftera to nama ne dokazuje, osim što navodi da su posadnici tvrđave i uživaoci timara u mezri Graduša kod sela Vrh Rika. S obzirom da su posadnici iz nahije Sapna i da se mezra Graduša, današnje selo Završ, nalazila u neposrednoj blizini tvrđave Grad, moglo bi se prihvatiti da su posadnici tvrđave, čuvarske obaveze i dužnosti obavljali upravo na tvrđavi Grad iznad današnjeg sela Završ, a selo Vrh Rika u današnjoj dolini Završke rijeke i zapadnim padinama od ravnog Zavida. Da je na tom prostoru bila Vrh Rika potvrđuju nam i posjednici Sarić, čije ime i danas nosi jedan od zaseoka oko Ravnog Zavida u nazivu Sarići. Službu džindije vršili su Hurem i Alija iz Sniježnice, Piri sin Alije iz Javornika, Musa iz Vrh Sapne, Hasan iz Balikove Kruške, Mehmed iz Gušteri, Kasim iz Glumine, Husein iz Donjeg i Mustafa iz Gornjeg Grabovca.12 Dakle, pored spahija koji su išli na konjima u vojsku, jedinicu konjice sačinjavalo je i devet pripadnika iz nahije Sapna. Ulogu čauša vršili su: Mustafa iz Vitne Rike, Selim iz Balikove Kruške, Hurem i Alija iz Donjeg Grabovca i Isa iz sela Gornji Grabovac.13 Dakle, u službi vojne muzike, služilo je njih petorica, koji su najvjerovatnije pratili svečane manifestacije i vojnu formaciju nahije Sapna. Rod u vojnoj formaciji janičara14 služili su Pervan iz Vitne Rike, Memija iz Javornika i Mustafa iz Križevića. Telal ili glasnogovornik u nahiji Sapna bio je Vlađ iz sela Javornik, a sudski hudžet imao je Velija iz Balikove Kruške, dok je službu sudskog izvršitelja obavljao Mehmed, a u službi teklića bio je Nikola iz Donjeg Grabovca.15 Sudske obaveze i dužnosti u nahiji Sapna obavljali su Velija iz Balikove Kruške i Mehmed iz Donjeg Grabovca, pod čijim nadzorom su bili telal Vlađ iz Javornika i Teklić Nikola iz Donjeg Grabovca. Službu
11 Tvrđava Grad i mezra Graduša, nalazila se na današnjem objektu Grad, koji se nalazi zapadno iznad današnjeg sela Završ, odnosno sjeverno od najvećeg vrha Majevice tt, 916, udaljen oko dva kilometra. 12 Džindije su bili vojna jedinica konjice. 13 Čauši su bili u sastavu turske vojne muzike „mehteri“ i nosili su u rukama specijalne oznake „čugel“. 14 Janičari su poznati rod turske vojske, osnovan u vrijeme sultana Orhana 1328. godine, a ukinuti su 1826. godine za vrijeme sultana Mahmuda II. 15 Sudski hudžet označava sudsko pravo, odluku, a teklić označava službu kurira. 82
Baština sjeveroistočne Bosne VIII katiba ili pisara obavljali su Alija iz Vrh Sapne, Hajdar i Mustafa iz Križevića i Tursun iz Vitinice. Iz navedenih podataka može se reći da je u nahiji postojala zakonodavna sudska i izvršna vlast i to na osnovu funkcionalnih i činovničkih naziva kao što su: beg, aga, spahija, zaim, katib, sudski prevoditelj, sudski izvršitelj, telal, teklić, te vojni i vjerski činovnici i dostojanstvenici, popisani u defteru za nahiju Sapna. Dakle, u nahiji Sapna u to vrijeme funkcionirala je društvena, ekonomska, vojna i vjerska odgojno-obrazovna struktura, koja je u to doba činila administrativno upravljanje u nahiji Sapna. Podaci iz popisa o oporezivanju nam pokazuju s čime su se bavili stanovnici sela u nahiji Sapna, a na osnovu prikazanih taksi i poreza bavili su se: zemljoradnjom na kojoj su uzgajali pšenicu, proso, žitaricu jednozrnac, ječam, raž, zob, lan, konoplju, vinograde, uz to su se bavili voćarstvom i povrtlarstvom, pčelarstvom, stočarstvom, vinarstvom, mlinarstvom na koje su stanovnici imali obavezu plaćati porez. Interesantno je da se u to vrijeme pominje porez na monopol, koji omogućava spahijama da prodaju svoje proizvede širu i vino. Vrijeme monopola na vino trajalo je obično dva mjeseca i deset dana, a spahije su imale mogućnost da se odreknu monopola i u takvom slučaju su naknadu naplaćivali zajedno sa porezom na vino koji se nazivao resmi monopol ili skraćeno monopol. U selu Glumina vinogradarstvom se bavio Kurd Husejnov, a pristojbu na monopol plaćao u visini 20 akči. Glumina je pored Čejvan vojvode u svom selu imala nastanjenog Kasim džindiju i Aliju efendiju, što znači da je selo Glumina u posjedu imlao i svoju džamiju. Takođe su stanovnici sela Potok plaćali pristojbu na monopol (vino) u visini 40 akči, a u selu Nezuk 55 akči. Nezuk je imao posjednika šerijatskog hudžeta u visini 200 akči, kao i posjed zamjenika hatiba, što znači da je tada u Nezuku bila džamija ili mekteb u najmanju ruku. Iz sela križevići bio je sapanjski spahija Mustafa, te katib (pisar) Mustafa i Ibrahim hatib (imam), kao i halifa Mehmed, što govori da je u ovom selu postojalo više vjerskih službenika, džamija i škola za tadašnji način obrazovanja stanovništva. Iz popisa se vidi da su se mještani bavili i vinogradarstvom i proizvidnjom vina. U selu Donji Grbavci bio je Kurd vojvoda, Ahmed janičar, Mehmed sudski izvršitelj, Hurem i Alija čauš, Nikola teklić, Mustafa i Husejn džindija i Ahmed hodža, što nam potvrđuje da je selo Donji Grbavci imalo svoju džamiju i najmanje osnovnu obrazovnu školu. U selu Gušteri je živio Mehmed eldžindija, a u selu su se bavili i vinogradarstvom jer su mještani plaćali porez na vino u visini 320 akči, što znači da su bili veći proizvođači vina. Baljkovicu je nastanjivao Ali-beg, Selim čauš i Velija, korisnik šerijatskog hudžeta. Mještani su se pored ostalih poljoprivrednih i stočarskih zanimanja bavili i vinogradarstvom. Vitinica je imala Tursun katiba, to jeste pisara, a pored ostalih seoskih zanimanja bavili su se i vinogradrstvom. Sapna je pored ostalog zanimanja imala i zanimanje vinogradarstva i proizvodnju šire. Alija hatib je vršio vjerske aktivnosti, a to govori da se ovdje nalazila pored rimske stare zgrade, i džamija. U selu Rožanj bavili su se pored ostalih zanimanja i proizvodnjom šire, ali ipak mnogo manje nego u selu Sapna. U selu Javornik bio je džindija Pir sin Alije, janičar Memija, Derviš spahija. Pored ostalih zanimanja stanovnici su se bavili proizvodnjom šire i vina. U selu 83
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sniježnica je bio Ali-beg, Ferhad čauš, Hurem eldžindija, Alija vojvoda eldžindija, Mezid vojvoda, Mehmed Šahbeg šerijatski hudžetnik. Također, stanovnici Sniježnice su se bavili, pored ostalih zanimanja, vinogradarstvom i proizvodnjom šire i vina. U Vrh Riki su živjeli Hasan Kasimov i Alija Balijin, posadnici tvrđave na Graduši, Ali vojvoda i Bekir sin Pirijev, sudski izvršitelj. Stanovnici su pored ostalih zanimanja bavili se proizvodnjom šire i vina. U Vitnoj Riki su živjeli Arslan miralaj, Durak vojvoda, Osman i Mehmed spahija, pervana Janičar, Mustafa čauš uzvišenog carstva, Kasim česnigar, Musa halifa, Uvejz dede, Kasim dede, Hasan efendija. Vitna Rika je po ovim podacima imala veoma visoke vojne i civilne činovnike, a pored njih i vjerske dostojanstvenike, što govori da je na prostoru današnje Rastošnice bila džamija, škola i tekija.
84
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Mr. sc. Rusmir DJEDOVIĆ
MEJDAN (VAIZ) MAHALA U TUZLI KRAJEM 19. STOLJEĆA
Sažetak
Mejdan (Vaiz) mahala je jedna od starijih u gradu Tuzli. Razvila se na javnom gradskom prostoru, poznatom pod nazivom „Mejdan“. Krajem 19. stoljeća ima brojne urbanogeografske sadržaje: džamiju, mekteb, groblja, javne prostore Mejdan i Mali Mejdan, kao i nekoliko desetina tradicionalnih bosanskih kuća za stanovanje sa pomoćnim objektima. U radu se daje detaljan pregled svih kuća i familija u mahali Mejdan (Vaiz) a na kraju 19. stoljeća. Uglavnom na osnovu do sada nekorištenih izvora iz austrougarskog perioda (Gruntovnih knjiga i Katastarskih planova).
Ključne riječi: Mejdan (Vaiz) mahala, Tuzla, kraj 19. stoljeća, urbanogeografske, familije, kuće, džamija.
Uvod
Mahala Mejdan (Vaiz) je jedna od preko dvadeset starih tradicionalnih urbano- geografskih cjelina grada Tuzle.1 Iako se nalazi na sjevernoj ekspoziciji, što je za naše prilike nepovoljno, Mejdan mahala je zahvaljujući blizini Tuzlanske utvrde-palanke, Čaršije i Sonog trga, nastala još početkom osmanske uprave, na prelazu 16/17. stoljeće. Mahala Mejdan u Tuzli nalazi se neposredno sa južne strane rijeke Jale, vrlo blizu samog središta grada. Nadmorska visina mahale je između 230 i 255 metara. Teren se diže od sjevera (korito rijeke Jale) ka jugu i prvim padinama brda Ilinčica. Južno od mahale iznad zemljišta Pod Ilinčicom započinje strma i šumovita padina Ilinčice, i njen vrh visok 383 m (najviši vrh je južnije, 452 m). Od najsjevernijih kuća u mahali pa prema koritu rijeke Jale je nešto strmija padina. Stanovnici mahale starinom koriste više prirodnih izvora. Buban voda je na zapadnoj granici Mejdana. Lipa voda je u Mosničkom potoku. Jedna voda je ispod groblja Musafirca. Izvor Stubo je ispod mahale Mejdan ka Jali. Poznati izvor Saračuša je u Gornjem brdu. Dosta kuća je u avlijama imalo vlastite bunare. Rijeka Jala je služila za pranje haljina i napajanje stoke.
1 Iako se mahala krajem 19. stoljeća službeno nalazi u Dolnjoj Tuzli, u narednom tekstu upotrebljavamo naziv Tuzla, kako se ovaj grad naziva od 1910. godine. 85
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Dakle, sjeverna granica mahale je korito rijeke Jale, na istoku je staro muslimansko groblje Musafirac (Musafirovac), na jugu i jugoistoku je stara mahala Donje Brdo (Čethoda), sa jugozapada mahala Potok (kraj potoka Mosnik), a sa zapada veliko i staro muslimansko groblje za više mahala (Mejdan, Potok, Mosnik).
Važan činioc nastanka i razvoja mahale Mejdan je da kroz nju prolazi stari put iz središta Tuzle ka jugu i zapadu. Ova važna trasa polazi iz središta grada Tuzle, odnosno od utvrde i Sonog trga u srednjem vijeku, a Čaršije i Palanke u osmanskom periodu. U mahalu Mejdan, starinom zapravo ulaze dvije trase ovog puta. Jedna od središta Tuzle ispod groblja Musafirovac pa kroz Mali Mejdan, a druga od Pazara preko starog mosta na rijeci Jali pa sjevernom stranom mahale. Obje se sastaju na proširenju kod džamije i idu ka zapadu. Prvo iznad starog groblja (gdje je danas Osnovna škola), preko potoka Mosnik i dalje na Vikalj. Odatle jedan krak čini stari put ka jugu, odnosno srednjoj Bosni (Kladanj, Krivaja, Sarajevo, Vareš...), a drugi ide na zapad, preko Husina za Maglaj i dolinu rijeke Bosne (Travnik). Na ovim putevima se starinom nalaze hanovi ili svratišta za odmor i konačenje karavana i putnika. Veliki broj hanova i činjenica da se nalaze na vrlo kratkim rastojanjima govori o značaju i frekvenciji ovih puteva. Na kraku puta ka jugu od Vikalja, preko Crvenih njiva (ispod Kalebića) nalazi se prvi han koji je bio iznad Crvenog brda (otprilike na izlazu današnjeg uskog sokaka na trasu savremenog puta Tuzla – Dubrave), a vlasnik hana u drugoj polovini 19. stoljeća je familija Valjevac.2 Sljedeći han na ovom kraku je bio na prevoju iznad Krojčice ka Grbavcima, a još jedan na Ravnoj Trešnji, poznati Golubovića han (na starim topografskim kartama označen kao Golubovi han). Odatle, sa platoa Ravne trešnje, imaju dva kraka ka jugu3. Zapadniji krak ide kroz naselje Pasci Donji gdje su kraj današnje džamije do skora bila tri hana i nekoliko kahvana i dućana. Hanovi su bili: Mujage Cerića (Hujdurova kuća), Kušmerov han (vlasnik Bajramović) i Đulovića.4 Ovaj put je dalje išao preko Spreče, kraj starog begovskog posjeda Tuzlića, kasnije Kulovića (na Malinama). Istočniji krak je silazio kroz Pasce Gornje, preko Kulić hana, a Spreču prelazi kod Sprečkog hana (današnji most na Spreči na putu Dubrave-Živinice). Na opisanu trasu su iz grada vodila još dva kraka. Onaj od Potok džamije uz Mušinac pa na greben Ilinčice i na han na Krojčici i jedna direktna trasa iz Čaršije i Palanke, kraj džamija Jala i G. Brdo pa na greben Ilinčice i na Krojčicu. Sa vrha Ilinčice jedan odvojak je išao ka istoku, u Gornju Spreču i ka Zvorniku.
2 Početkom austrougarske uprave vlasnik hana je Ibrahim Valjevac. Oko 1900. naslijeđuju ga sin Muhamed i nekoliko kćerki, tada već um. Hadži Ibrahima Valjevca. 3 Kojih nekoliko stotina metara prije, jedan stari krak je išao ka jugozapadu, južno od Husina, pa kroz Morančane i dalje preko rijeke Spreče. 4 Salih Strašević, Pasci Gornji i Petrovice Donje 1512-2012, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2014, str. 195. 86
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Krak starog puta iz središta Tuzle, kroz Mejdan, pa ka zapadu je od Vikalja išao južnim obodom doline rijeke Jale, kroz Kreku i Miladije. Za austrougarske uprave se u Miladijama nalazi neka kafana. Tog lokaliteta kraj puta u visini današnje željezničke stanice Kreka, krajem 19. stoljeća su vlasnici Altunbabići iz Tuzle, a od 1905. godine Valentin Schmitke sin Valentina. Put zatim ide kraj starog i poznatog imanja Tuzlića (danas je tu park oko Instituta), pa na prevoj kraj Husina. Odatle je već bilo više krakova ka zapadu (Maglaju) i jugozapadu (Krivaji).
Razvoj mahale
Područje mahale Mejdan (Vaiz) vjerovatno je bilo sporadično naseljeno od najstarijih vremena. Prema nekim vijestima na obodu starog groblja (danas O.Š. Mejdan) ka mahali, prije više decenija je bio pronađen antički kameni nadgrobnik. I naziv potoka i mahale Mosnik mogao bi biti u vezi starog mosta na putu iz Tuzle ka jugu.5 Za stari izvor po imenu Buban, koji se nalazi zapadno od mahala Mejdan i Donje brdo, ka potoku Mosnik, vezane su neke starine. Naime, na njemu je bilo tradicionalno okupljalište naroda za jurijev, kao i za kišne dove. Vjerovatno je područje mahale bilo naseljavano i u srednjem vijeku i prvim stoljećima osmanske uprave (od sedamdesetih godina 15. stoljeća). Mahala je zasigurno bila već formirana početkom 17. stoljeća. Osnovao ju je Dželali vaiz Mehmed efendija, koji je prije 1644. godine podigao na Mejdanu mesdžid u kojem je lično vršio dužnost imama. Umro je prije januara 1664. godine, a u spomenutoj službi ga je naslijedio sin mu Fejzulah. Džamija i danas postoji, a naziva se Vaiz Ali efendijina. Zašto sada Ali efendijina, ne znamo. U izvorima se nekoliko puta spominje Mehmed efendija, kao osnivač mesdžida u toj mahali.6 S obzirom da je to bio prvobitno mesdžid pa vjerovatno kasnije, prilikom opravka, mesdžidu je dodata i drvena munara. Možda je urađeno za vrijeme dok je bio imam Ali-efendija, pa se tako po njemu i prozvala džamija.7 Negdje u XVIII/IX stoljeću Vaiz Ali efendija obnavlja prethodno navedenu džamiju i od tada se ta džamija i njen vakuf nazivaju po njemu.8 Postoji i predanje da je neki spahija Katana sagradio mesdžid na Mejdanu iza Mohačke bitke (1526. godine).
5 Toponimi tipa: Mostine, Most, Mošćanica...., često su vezani za trase antičkih puteva. 6 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 187-188. 7 Refik M. Hadžimehanović, Ljetopis tuzlanskih džamija, Takvim, 1982. Sarajevo, str. 136. 8 Rusmir Djedović, Vakufi u Tuzli od XVI do XX stoljeća, Zbornik radova „Veliki vakifi Bosne“, BZK Preporod Tuzla, Tuzla, 2006. str. 72. 87
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Stari naziv za mahalu je dvojak: u narodu Mejdan, a službeno Vaiz. Već je primjećeno u literaturi da ova mahala: razvila se na lijevoj strani Jale, na takozvanom Mejdanu.9 Zna se da se skoro u svakom našem gradu tokom osmanske uprave razvio tzv. Mejdan. Veći ili manji prostor unutar urbanog tkiva grada, namjenjen za različite javne sadržaje. Upravo riječ Mejdan (sa arapskog, preko turskog jezika), znači: povelik prazan prostor u gradu, polje, trg, marvena pijaca, vašarište.10 Krajem 19. stoljeća je zabilježen naziv dijela grada Dolnja Tuzla, kao Mejdan.11 U najnovije vrijeme i kao službeni naziv mahale redovno se upotrebljava naziv Mejdan. Nazivi dijelova starih bosanskohercegovačkih gradova kao Mejdan ili slično, relativno su česti. Tako imamo Mejdane u: Banjaluci, Mostaru, Gračanici, Rogatici..., Mejdandžik u Zenici, Atmejdane u Sarajevu i Tešnju... Pa tako i Mejdan u Dolnjoj Tuzli. Sličan primjer tuzlanskom, kada se na slobodnom gradskom prostoru Mejdanu razvila mahala sa istim imenom, imamo i u obližnjoj Gračanici.12
9 Adem Handžić, Tuzla..., str. 187. 10 Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985, str. 454. 11 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896, str. 282. 12 Na gračaničkom Mejdanu, tj. velikom slobodnom prostoru koji se protezao duž Gračanice rijeke ili Gračanke (današnja Sokoluša) i koji je služio za održavanje sajmova, trka itd., početkom 18. stoljeća razvija se današnja čaršija i mahala pod nazivom Mejdan mahala. U toj Mejdan mahali, gradi se i džamija, koja po 88
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
U spomenutom službenom popisu dijelova grada Dolnja Tuzla sa kraja 19. stoljeća, navode se nazivi mahale kao Mejdan i Vaiz.13 Zapravo, službeni naziv od njenog prvog spomena u 17. stoljeću pa do novijeg vremena je bio u obliku Vaiz mahala. Redovan je običaj u osmanskim gradovima da se nazivi mahala dobijaju po službenom nazivi džamije ili mesdžida u njoj. A opet, one, po imenu graditelja džamije ili mesdžida i osnivača vakufa za njeno uzdržavanje. Tako je u 17. stoljeću naziv mahale kao Dželali vaiz Mehmed efendije, kasnije Vaiz Ali efendije, pa samo Vaiz mahala. Godine 1645. spominje se Abdul Mumin, stanovnik Vaiz mahale.14 Sredinom 18. stoljeća, tačnije 1750. u mahali Vaiz, navode se sljedeći stanovnici: Sulejman čauš, Sulejman ćehaja, Ahmed, Ibrahim čauš, Ibrahim Odobaša, Husejnaga, Abdulah Buzina, Salih Odobaša, Husejn Poljo, Omer Sarić, Imam Vaiz mahale, Čizmić, Ibrahim Kadrić, Osman ćehaja, Husejn Ibričić.15 Krajem osmanske uprave, 1869. godine, u Vaiz mahali stanuju: Ibrahim Arslanović, Mustafa Arslanović, Hadži Jusuf Omerov, Risto Horoščić.16 Nešto kasnije, kao stanovnici Vaiz mahale, spominju se sljedeći:17
Naziv Vaiz mahala, imamo naveden i godine 1883. Tada u jednom dopisu Hašimaga Hadžiefendić daje nazive: imena u gradu postojećih mahala; pa između ostalih navodi i Vaiz mahalu.18 Godine 1889, u Gruntovnim knjigama se službeno, blizu trideset objekata i parcela naziva u Vaiz mahali. Tako se navodi za zgradu mekteba u Vaiz mahali, za blizu trideset kuća u Vaiz mahali, pa i naziv za nekoliko parcela u Vaiz mahali. U službenom popisu dijelova grada Dolnja Tuzla iz 1895. godine, navodi se i Vaiz.19 Naziv Vaiz mahala je bio u službenoj upotrebi sve do Drugog svjetskog rata.
njoj dobija naziv Mejdan. (Rusmir Djedović, Mejdan džedid (Šarena) džamija u Gračanici, Gračanički glasnik 1 maj 1996, Monos, Gračanica, str. 39.) 13 Glavni rezultati popisa..., str. 282. 14 Šaban Hodžić, Stanovništvo Tuzle od najstarijeg doba do 1911. godine, neobjavljena građa, Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla.., str. 6. 15 Šaban Hodžić, Stari turski dokumenti sa tuzlanskog područja, Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, Knjiga I, Zavičajni muzej u Tuzli, Tuzla, 1957, str. 62. 16 Šaban Hodžić, Stanovništvo..., str. 25. 17 Godine 1904. Mustafaga Busovača Ibrahimagin, Salko Smajić Seljubac; 1905: Mehmed Atlić, Osman ef. Bektić, Muhamed ef. Damadžić, Mehmed Dizdarević, Hadži Mehmedaga Hadži Hrustić, Mehmed ef. Kavazbašić Ibrahimov, Abdulah Kopčić, Džafer Mahmudbegović, Osman Mahmudbegović, Murat Morankić, Šaćir Muratović, Mehmed Omazić, Mustafa Sabitović Hašimov, Ibrahim Valjevac; 1906: Mahmud Alić Osmanov, Mehmed Ćilimković, Hilmo Katanić Hasanov; 1909: Muharembeg Azabagić Sulejmanov, Smajl Begtašagić Begtin, Mustafa Kožarić Muharemov, Avdo Košpić, Abdulah Kupusović, Osman Mahmuzić, Šaćir Mujanović Ahmedov, Smajl Sarić, Fadil Subašić Salihov. (Šaban Hodžić, Stanovništvo..., str. 36, 43, 49 i 69.) 18 Dragomir Vujičić, Onomastička građa Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik knjiga III, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Sarajevo, 1982, str. 300. 19 Glavni rezultati popisa..., str. 282. 89
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
O mahali Mejdan u Dolnjoj Tuzli u 19. stoljeću, već imamo nešto objavljenih podataka: Mejdan mahala, kako ime govori, se od početka osmanske uprave postepeno razvija na prostoru gradskog mejdana, slobodnog prostora za javne potrebe. Sredinom 19. stoljeća ima staru džamiju i privatne stambene objekte.20 Krajem 19. stoljeća grad Dolnja Tuzla ima preko dvadeset tradicionalnih urbanogeografskih cjelina koje nazivamo mahale.21 Jedna od njih je i mahala Mejdan ili Vaiz, čije urbanogeografske karakteristike detaljno analiziramo u nastavku.22
Vjerski i prosvjetni sadržaji
Uobičajeno je da su u mahalama najvažniji i centralni sadržaji džamija i mekteb. Skoro svaka naša stara gradska mahala ima u svom središtu džamiju, po čijem se imenu naziva i cijela mahala. Uz džamiju su obično groblje (harem) i mekteb (mejtef). Oni su obično pored glavnog mahalskog raskršća, a tu je obično i neki izvor ili česma. Kako smo već naveli, u mahali Mejdan na proširenju (raskršću) u njenom zapadnom dijelu nalazi se stara džamija, još od početka 17. stoljeća. Krajem 19. stoljeća džamija se nalazi na katastarskoj čestici (k.č.) 13/33, a godine 1889. vodi se kao gradilište sa džamijom i haremom, ukupne površine od 280 m2. U literaturi se do skora nije znalo da li ova džamija u prošlosti ima vlastiti vakuf.23 Kao što je običaj da za sve vjerske i prosvjetne objekte postoji vakuf koji se brine za njihovo uzdržavanje, tako u novije vrijeme se zna da od najstarijih vremena postoji poseban vakuf i za ovu džamiju.24 Godine 1889. vakuf Vajz džamije u D. Tuzli, u statusu mulka ima džamiju sa haremom, a u statusu mirie zemljišta u Docu (u vrhu potoka Mosnik) i Batvi (gdje je današnji nogometni stadion). Radi se o zemljištima na k.č. 1840/4 oranica Doc površine 18.800 m2, kasnije 14.530 m2 i 1984 oranica Mukata u Batvi površine 13.310 m2, kasnije 1984/1 od 2.510 m2. U novije vrijeme ove parcele su sve smanjivane i na kraju oduzete.
20 Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, Tuzla od tradicionalnog orijentalnog do modernog industrijskog grada, Bosanskohercegovački gradovi u procesu političke modernizacije (1850-1950), Zbornik radova sa naučnog skupa održanog u Mostaru 16.9.2011., Muzej Hercegovine Mostar, IKD“Universiti press“ Sarajevo, Mostar-Sarajevo 2013, str. 130. 21 O urbanom razvoju i osnovnim urbanogeografskim karakteristikama Dolnje Tuzle krajem 19. stoljeća, pored navedenog rada, imamo i u: Rusmir Djedović, O urbanom razvoju Tuzle, Zbornik radova o Vakufima, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija Sarajevo, Medžlis Islamske zajednice Tuzla, Sarajevo-Tuzla-Banjaluka, 2012, str. 145-153, o urbanom razvoju grada Tuzle posebno sa aspekta islamskog naslijeđa imamo u: Rusmir Djedović, Uvodni dio u Monografija tuzlanskih džamata, autora Š. Sulejmanovića, 2016, str. 7-11. 22 O Mahali Mejdan i njenim familijama u zadnjih 7-8 decenija, obimnije istraživanje sprovodi Muhamed Katanić iz Tuzle, a biće objavljeno u obliku knjige o Mejdanu i njegovim ljudima. Nedavno je objavljeno i jedno neformalno izdanje, pod nazivom Brdo i Mejdan nekad i sad – sjećanja-događaji-zanimljivosti. 23 Refik M. Hadžimehanović, Ljetopis...., str. 138. 24 Rusmir Djedović, Vakufi u Tuzli..., str. 72. 90
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Tako se k.č. 1984/2 vodi kao Fiskulturni stadion od 10.800 m2 a 1948/3 oranica Mukata u Batvi ima svega 1.280 m.25 Godine 1913. vakuf Vaiz Ali ef. džamije u Tuzli ima sljedeće stavke: kesim za zemlju od Hasana Kasumovića 36, kesim za zemlju od Hasana Mandžića 79, kesim za zemlju od Ibrahima Omerkića 14, murabeha od glavnice 74, plaća muteveliji 20, plaća imamu 80, plaća mujezinu 60, učenje hatme 6, za vjerske svečanosti, rasvjetu i drugo 12, porez i ekvivalent 8 i općinski namet 5 kruna. Ukupno iznos prihoda je 203, iznos rashoda 201, a višak 2 krune. Mutevelija vakufa Vaiz Ali ef. džamije u Tuzli 1913. godine je Omer Ibrišimović (zajedno sa još nekoliko drugih u gradu).26 Kao što vidimo vakuf Vaiz Ali ef. džamije starinom ima glavnicu u novcu i nekoliko zemljišta koja su uglavnom davana u zakup ljudima iz Tuzle. Prihodi su davani kao plaća: imamu, mujezinu i muteveliji te održavanje džamije i vjerske aktivnosti.
Neposredno uz džamiju u sjeveroistočnom uglu harema starinom se nalazi mekteb. Nalazi se na k.č. 13/99 kao kuća k.br. 1153 sa kućištem u Vaiz mahali površine od 40 m2 a u statusu mulka. Kuća je 1889. godine registrovana u vlasništvu vakuf Hadži Dautbega u D. Tuzli.27 Inače je u vlasništvu ovog vakufa bilo još nekretnina u Dolnjoj Tuzli. Od vakufa vezanih za mahalu spominje se i vakuf Hadži Mustafe Busovače.28
Fotografija Mahale Mejdan (Vaiz) na prelazu 19/20. stoljeće (Vaiz Ali ef. džamija u sredini, oko nje veći dio mahale Mejdan, u lijevom gornjem dijelu džamija Osmana ćehaje i oko nje i u gornjem dijelu fotografije mahala Donje brdo, u donjem lijevom dijelu dio mahale Pazar) Tumač: 1. Džamija Vaiz Ali ef., 2. kuća Kasumovića, 3. kuća Kavazbašića, 4. kuća Busovača, 5. kuće Mahmutbegovića i Azapagića zv. Hadžić, 6. kuće Kurtalića, 7. kuća Karabegovića, 8. nova kuća kraj pruge.
25 Gruntovni uložak broj 2010, u Gruntovnim knjigama za Katastarsku općinu (K.O.) Dolnja Tuzla iz 1889. godine. Gruntovnica Općinskog suda u Tuzli. 26 Proračun vakufa u Bosni i Hercegovinu za 1913. godinu, Sarajevo, str. 349. 27 Gruntovni uložak broj 1153... 28 Rusmir Djedović, Vakufi u Tuzli ..., str. 75. 91
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Starinom se na padini Malog Mejdana nalazi jedno kultno mjesto. Radi se o dva Djevojačka mezara na podstrani Mejdana. Predanje govori o dvije djevojke koje su prale haljine na rijeci Jali, a ranili ih austrijski vojnici. Umrle su iznad Jale u strani i od njih su navedena dva Djevojačka mezara.29 Ovakav motiv u narodnim predanjima je čest, možemo ga naći na više mjesta po Tuzli i okolini.30 Sa istočne i zapadne strane mahale Mejdan, starinom su dva velika muslimanska groblja. Na istoku je na k.č. 10/80 groblje Musafirovac (u novije vrijeme zvano i Musafirac) površine 6.350 m2 i pripada vakufu Jalske džamije u D. Tuzli. Na njega se sa juga nastavlja harem džamije Osmana ćehaje u Donjem brdu. Sa zapada je još veće staro muslimansko groblje, na mjestu današnje O.Š. Mejdan. Krajem 19. stoljeća naziva se groblje u Mosničkoj mahali, na k.č. 14/14 i 14/16, površine ukupno oko 34 dunuma. Tada pripada vakufu Arslanage džamije u D. Tuzli, vakufu Potočke džamije u D. Tuzli i vakufu Vaiz Ali eff. džamije u D. Tuzli, u jednakim dijelovima.31
Pregled mahale 1889. godine
U nastavku dajemo detaljan pregled kuća i njihovih vlasnika u Mejdan (Vaiz) mahali a 1889. godine. Dati su prvi upisani vlasnici i ponešto podataka o kasnijim vlasnicima. Pregled mahale započinjemo od džamije ka istoku i proširenju poznatom pod nazivom Mejdan. 1. Prva kuća je na k.č. 13/34 kućni broj (k.br.) 1149 u Vaiz mahali u vlasništvu 1889. godine Osmana Mustajbašića pok. Mahmuta. Godine 1901. sprovedena je dražba. Godine 1903. spominje se Vladimir Maksimović, a 1903. Dimitrije Džinić zvani Stefanović pok. Steve. Od 1905. godine spominju se Meho Hadžimustafić pok. Mujage, a 1905. Dudija r. Ćilimković udata za Mehu Hadžimustafića.32 Nekoliko kuća Mustajbašića, krajem 19. stoljeća ima u Brđanima. Tada Hadžimustafića ima u Poljskoj mahali, a Hadžimustafića zv. Jemendžića u Džindić mahali. 2. Sljedeća na k.č. 13/36 je kuća k.br. 1147 u Vaiz mahali koje je vlasnik krajem 19. stoljeća Hankija r. Gurabić udata za Mehmeda Omazića. Godine 1912. vlasnci su Mejra r. Omazić udate za Mustafu Salihspahića i Derviša Omazić kći Mehmeda.33
29 Džemal Ćilimković, Tuzla u osmansko doba, Regionalni istorijski arhiv Tuzla, Tuzla, 1996, str. 142. 30 Djevojačko turbe koje je nekada bilo kraj džamija Jala u Tuzli, Djevojačko turbe na ulazu u G. Tuzlu, mezar stradale djevojke u mahali Hadži Džafer (Lipa) u Gračanici... 31 Gruntovni uložci broj 2004, 2001 i 1998... 32 Gruntovni uložak broj 1149... 33 Gruntovni uložak broj 1147... 92
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Trag familije Gurabić imamo kroz naziv zemljišta Gurabići, a nalazi se u samom vrhu potoka Mosnik ispod vrha Ilinčice. Omazići su poznata tuzlanska familija. Veća imanja krajem 19. stoljeća imaju npr. u mahali Tabašnica. 3. Kuća 13/98 k.br. 1145 u Vaiz mahali i parcela 13/37 i 13/38, vlasnik je Mustafa mal. pok. Hašima Sabitovića. Godine 1905 briše se malodobnost Mustafe Sabotovića. Ubrzo 1/3 se vodi na Osmanu Mahmuziću um. Hadži Abdije, a još 1/3 na Aliji Salihspahiću um. Sulje.34 Nestaju podaci o Sabitovićima, mada ih kasnije ima u Tuzli.35 4. Godine 1889. jedne kuće na 13/40 k.br. 1154 u Vaiz mahali, kao i zemljišta ispod mahale ka rijeci Jali na 13/64 voćar Stubo od 1.460 m2, vlasnik je Mustafa Kasumović pok. Ibrahima, koji je tada bio iz Turske Trnove kotar Zvornik. Godine 1920. naslijedili su: Zulejha r. Bajrić udova iz Poljica, Ibrahim, Sejd, Omer... Kasumović um. Mustafe, tada svi iz Poljica.36 Krajem 19. stoljeća u Dolnjoj Tuzli ima Kasumovića i u mahali Donje brdo. Imali su također i stari ogranak, Hadžieminefendiće. 5. Kuće na 3/42 k.br. 1141 u Vaiz mahali vlasnik je Pašan Ćilimković pok. Hadži Mujage. Godine 1890. spominje se Salih Smajić iz Seljublja, a 1902. spominju se: Sajma r. (Abadžić?) Hadžić udova Smajić-Seljubac, mal. Salih i Sulejman sinovi um. Saliha Smajića-Seljubca.37 Inače su Ćilimkovići stara tuzlanska familija. Brojna je krajem 19. stoljeća. Ima ih u više mahala: Atik, Jala, Mosnik, Donje brdo38, Potok, Moluhe. Pored Smajića zv. Seljubac krajem 19. stoljeća u Tuzli ima i drugih Smajića (Moluhe, Pasci). Tada je jedna kuća u Poljskoj mahali u vlasništvu Saliha Smajića zv. Seljubac. Biće radi razlikovanja ove Smajići zovu Seljubac (doselili iz Seljublja). Sa sjeverne strane proširenja Mejdan je: 6. Kuća na 13/47 k.br. 1138 u Vaiz mahali uz koju su kasnije popisani: na 13/115 kuća, 4/670 Bara u Atik mahali i 12/99 Potok, sve u vlasništvu Muharembega Azapagića zvanog Hadžić pok. Hadži Sulejmanbega. Godine 1926. naslijeđuju ga: Damadžić Hanumica udova Azabagić r. Murić, Salko, Ferhat, mal. Fahrudin i Sulejman Azabagić um Muharema.39 Azapagići, kasnije se pišu kao Azabagići, su stara i poznata tuzlanska familija.40 Azapagići (Azabagići) su brojni krajem 19. stoljeća i ima ih u više mahala: Donje brdo, Poljska, Džindić, Jala. Također, imaju više različitih ogranaka krajem 19. stoljeća.
34 Gruntovni uložak broj 1145... 35 Prema tradiciji, nekog Sabitovića naslijedila su djeca od žene koju je doveo. 36 Gruntovni uložak broj 1154... 37 Gruntovni uložak broj 1141... 38 U susjednoj mahali Donje brdo krajem 19. stoljeća kuću na 12/93 k.br. 1112 imaju Pašan Ćilimković pok. Hadži Mujage i Šerifa r. Ćosić udate za Uzeira Mečića. 39 Gruntovni uložak broj 1138... 40 O Azabagićima vidjeti više u Salih Azabagić, Porijeklo Obavezuje, Tuzla, 2001. 93
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ogranak Azabagića U Mejdan mahali je bio bogat. Prije Prvog svjetskog rata imali su brojne nekretnine: imanje sa kućom u Bukinju, 2 pekare, han, brijačnicu, trgovinu, mlin iza zgrade baroka, kafanu. Sinovi Muharembega (1852 -1917 i žene Ilduze Murić) su: Rifatbeg (1880-1917), Salihbeg (1888), Ferhatbeg (1898) i Sulejmanbeg (1915). Iza stare kuće Azapagića su Mahmutbegovići. 7. Kuće na k.č. 13/92 k.br. 1140 u Vaiz mahali krajem 19. stoljeća su vlasnici Džaferbeg Mahmutbegović pok. Osmanbega sa 7/8 i Ajkuna r. Spahić udova iza Osmanbega Mahmutbegovića sa 1/8. Godine 1900. od Ajkune prelazi na Ahmeta Spahića sina Mehmeda iz Srebrenice. Od godine 1923. vlasnici su: Najla r. Atić udova, Osman, mal. Hamdija, Razija i Abida Mahmutbegović um. Džaferbega.41 Zemljišta na: 13/43 dvorište u Vaiz mahali, 13/44 voćar za kućom, kasnije na 13/167 kuće, vlasnik je Džaferbeg Mahmutbegović pok. Osmanbega. Godine 1894. na osnovu diobnog ugovora prelazi na: Muharema i Aišu pok. Latifa Mehmedovića te Fatimu r. Valjevac udovi Latifa.42 Ovi Mahmutbegovići bi mogli biti od onih Mahmutbegovića koji su imali odžak (dvor) u Đurđeviku i koji su došli iz Budima.
41 Gruntovni uložak broj 1140... 42 Gruntovni uložak broj 1821... 94
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Otprilike se tu nalaze i sljedeće kuće: 8. Kuća na 13/96 k.br. 395 sa kućištem u Vaiz mahali (kasnije na 5/66 grad. sa magazom u Čaršiji) u vlasništvu je Šahe r. Alidžanović udate za Aliju Gogića. Od godine 1900. vlasnik je Džaferbeg Mahmutbegović um. Osmanbega, a od 1923. Najla r. Atić udova, Osman, mal. Hamdija... Mahmutbegović um. Džaferbega.43 Alidžanovići imaju nekretnine u Ciganluku, a Gogići su nepoznati. 9. Kuću na 13/97 k.br. 396 u Vaiz mahali (kasnije i kuće na 13/96 k.br. 395 u Vaizovoj mahali i na 13/44) imaju 1889. godine: mal. Muharem i Aiša pok. Latifa Mehmedovića te Fatima r. Valjevac udova Latifa. Od 1894. godine spominje se Džaferbeg Mahmutbegović um. Osmanbega, a od 1923. isti.44 Mehmedovića ima krajem 19. stoljeća u Rasovcu. 10. Kuće na 13/101 k.br. 397 u Vaiz mahali i parcele 13/112 kod kuće, krajem 19. stoljeća je vlasnik Dudija r. Ćilimković udata za Mehmeda Hadžimustafića. Godine 1905. spominje se Salih Čopić um. Alije a 1905. Daut Hadžimustafić um. Ibrahima.45 U to vrijeme Čopića ima u Ciganluku. 11. Kuću na k.č. 13/55 k.br. 1159 u Vaiz mahali (i kasnije više kuća na: 12/53, 13/54, 13/144, 13/162, 13/195, 13/58 k.br 1482) imaju: mal. Hašim, Salih i Derviša djeca Ibrahima Prčića. Godine 1902. vode se na: Hašimu Prčiću um. Ibrahima, Akči udata za Dauda Hadži Mustafića i Derviši udata za Huseina Zaimovića iz B. Šamca. Godine 1902. spominje se Fatima r. Mahmutbegović udata Hadži Hrustić a 1905. Hadži Mehaga Hadžihrustić um. Begana, mal. Hasan... sin H. Mehage.46 Ova familija se krajem 19. stoljeća redovno bilježi kao Prčić a kasnije kao Prcić. Spomenuti Ibrahim Prčić biće da je onaj Ibrahim Prčić sin mula Mehmeda, rođen 1837. godine, koji je 1862 doselio iz Srbije u Tuzlu. Tada je više domaćinstava Prcića doselilo u Tuzlu.47 Krajem 19. stoljeća Prčići su imali brojne nekretnine po gradu Tuzli, naročito Hafiz Hamid Prčić i njegovi sinovi. 12. Kuća na 13/95 k.br. 1157 u Vaiz mahali u vlasništvu Hasnije mal. pok. Mehage Mulaselimovića i Fatime r. Mehmedović udove Mehage. Od 1900. godine spominje se Džaferbeg Mahmutbegović um. Osmanbega, a od 1923. Najla r. Atić udova, Osman, mal. Hamdija, ...48 Kraj samog puta koji ide ka mostu na rijeci Jali, sa južne strane je kuća i imanje Busovača.
43 Gruntovni uložak broj 395... 44 Gruntovni uložak broj 396... 45 Gruntovni uložak broj 397... 46 Gruntovni uložak broj 1159... 47 Šaban Hodžić, Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između 1788-1862 godine, Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, Knjiga II, Zavičajni muzej u Tuzli, Tuzla, 1958. str. 78-79. 48 Gruntovni uložak broj 1157... 95
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
13. Kuće na k.č. 13/58 k.br. 1482 u Vaiz mahali godine 1889. vlasnik je Mustafa Busovača pok. Ibrahima. Godine 1937. spominje se vakuf H. Mustafe Busovače um. H. Ibrahima iz Tuzle.49 Familija Busovače je kasnije izgradila još kuća oko ove (na 13/162 i 13/53), također, i ispod puta (danas je tu Turistička zajednica kantona). Inače, Busovače su, po predanju, iz Mostara. Prije su se prezivali Nožići. Prvo su se naselili u Sarajevo, imali imanje i u Busovači, pa odatle prezime. U Tuzlu se doselio Mustafa kao obućar. U Potok mahali zemljište 1894. godine ima Mustafa Busovača Ibrahima. Ispod Malog Mejdana nalaze se tri kuće, i to od zapada ka istoku: 14. Kuća na 13/91 kućni broj 1137 u Vaiz mahali u vlasništvu Rašida Užičanina zvan. Đulbegović pok. Ibrahima. Godine 1899. spominje se Hatidža r. Tihić udata Đulbegović, a 1905: Atif Tanković um. Hasana iz Delegošte Male Srebrenica, Fatima udata za H. Saliha Hodžića iz Delegošte Vel., Emina udata za Aliju Mehanovića iz Jagodnje, Šaha udata za Huseina Smailovića iz Tokoljaka. Godine 1905. spominju se: Aziza r. Damadžić udova Huseinagić, mal. Salih i Devleta Huseinagić um. Osmana.50 Staro prezime ove familije je izgleda Đulbegović. Više ih nema. Treba reći, da brojne različite familije u Tuzli, krajem 19. stoljeća imaju dodatak u prezimenu Užičanin. To je ono stanovništvo koje je u značajnoj migraciji muslimanskog stanovništva iz Užica, protjerano u Tuzlu i sjeveroistočnu Bosnu. I familija Tihići su otuda. 15. Kuća na 13/50 k.br. 1136 u Vaiz mahali 1889. u vlasništvu Aiše r. Mirazčić udate za Abdiju Košpića. Godine 1927. spominju se: Košpić Avdo um. Ahmeta, Miraščić Mehmed-Alija i Osman um. Saliha...51 Mirazčići prema tradiciji su doselili iz Pljevalja i naselili se u mahalu Donje brdo. Krajem 19. stoljeća imaju kuću u toj mahali. O familiji Košpić ne znamo ništa više. 16. Kuću na 13/90 k.br. 1475 u Vaiz mahali, neposredno ispod Djevojačkih mezara ka Jali, krajem 19. stoljeća imaju Zeherovići. Imaju i zemljišta: 11/73 pod Ilinčicom, 11/74, 75, 109, 1867, 1869, sve pod nazivom Ilinčica. Radi se o Huseinu Zeheroviću pok. Mustafe. Godine 1918. vlasnici su: Aiša r. Bakić udova, Jakub, Galib, mal. Osman, Sulejman, Pemba, Emina, Hajrija i Mejra Zeherović um. Huseina, te, Kadira udata H. Mustafić.52 Zeherovića krajem 19. stoljeća ima u Donjem brdu i Džindić mahali. Zeherovići se spominju i u Koraju. Od proširenja Mejdana i Malog Mejdana ka istoku i mahali Donje brdo nalaze se po dvije kuće familija Smajlefendić i Krdžalić. Zapravo ove kuće se starinom popisuju u mahali Donje brdo (Čethoda), ali zbog položaja ipak ih ubrajamo u Mejdan mahalu.
49 Gruntovni uložak broj 1482... 50 Gruntovni uložak broj 1137... 51 Gruntovni uložak broj 1136... 52 Gruntovni uložak broj 1475... 96
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
17. Kuću na k.č. 12/1 k.br. 1135 u Čethoda mahali i parcelu 12/2 voćar za kućom (kasnije zvana Mejdan) krajem 19. stoljeća ima Muhamed Smajleffendić pok. Mula Mustafe. Godine 1892.vode se na: Derviši r. Subašić udovi, Mehmedu, mal. Zarifi i Zuhri djeci pok. Muhameda Smajleffendića, te, Muliji udatoj za Osmana Ibran.....? iz Mijonice Gradačac. Godine 1906 od Zarife prelazi na: Aliju Bajraktarovića um. Osmana i njegovu djecu: Derviša, Mustafu i Suhbiju.53 18. Kuće na 12/2 k.br. 1134 u Čethoda mahali 1889. godine vlasnik je Hašim Smajleffendić pok. Mustafe. Godine 1918. spominju se: Zahida r. Rekić udova, mal. Muhamed, Salih Smajlefendić um. Hašima, Hana udata za Avdu Džinića iz G. Tuzle, Bida udata za Jusufa Mulamehića iz G. Tuzle.54 Smajlefendići su starinom vezani za mahale Mejdan, Donje brdo i Jala. Predak koji se zvao Smajl ef. živio je negdje krajem 18. i poč 19. stoljeća. 19. Kuću na 12/7 k.br. 1131 u Čethoda mahali ima Mustafa Krdžalić pok. Huseina. Tada ima i zemljišta: 1827/1, 2684 Sladkovac, a kasnije i kuću na 12/120. Godine 1905. naslijeđuju: Ajiša r. Hodžić udova, Husein, mal. Aza i Izeta Krdžalić um. Mustafe i Arifa udata za Ferhata Behlilovića.55 20. Kuću na 12/8 k.br. 1130 u Čethoda mahali, kao i zemljište 2861 or. Sladkovac od 10.300 m2, krajem 19. stoljeća ima Adem Krdžalić pok. Mehmeda. Od godine 1891. vlasnici su: Hanka r. Jahić udova, mal. Mehmed, Redžep i Fatima Krdžalić um. Adema. Godine 1905. spominju se: Adem Mašić Redžić um. Sulje, Omer Zeherović um. Muje, mal. Redžo i Fatima Krdžalić um. Adema.56 Krdžalići su stara familija na Mejdanu. Krajem 19. stoljeća imaju još dvije kuće u Mejdan (Vaiz) mahali i jednu u Atik mahali. Imaju i gradilište sa dućanom u Čaršiji (Mehaga Krdžalić pok. Hadži Rešida, koji se 1889. godine spominje iz Adapazara, godine 1896. vlasnik je Muharem Krdžalić um. H. Ibrahima).
53 Gruntovni uložak broj 1135... 54 Gruntovni uložak broj 1134... 55 Gruntovni uložak broj 1131... 56 Gruntovni uložak broj 1130... 97
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Poznato je da se krajem 19. stoljeća jedna Krdžalićka, Fatima, udala za poznatog Sulejmana Kovačevića iz Lukavca. Ovaj Sulejman (H. Suljo) Kovačević sin H. Saliha i njegov najpoznatiji sin Ahmetaga Kovačević odigrali su veliku ulogu u razvoju čaršije u Lukavcu i privrede u okolini. Prema očuvanoj porodičnoj predaji, najstariji član Kovačevića i Ahmetagin otac je Suljo. On je rođen 1846. godine, a kao mlad je doselio od Rogatice u mahalu Huskiće. Prva žena mu je bila Nezirović, a druga Fatima Krdžalić (rođena 1875. godine). Od prve žene je Ahmetaga, a od druge: Suljo, Bego, Mujo, Pašan, Ajša i Avdo.57 Krdžalići, Atići, Tuzlići iz Tuzle su uglavnom bili vlasnici zemljišta u Sprečkom polju, gdje je krajem 19. stoljeća izgrađena velika fabrika sode sa brojnim pratećim sadržajima.58 Zna se i da je Fatima kći Mahmuta Krdžalića udata Ibrahimagić u Smoluću.59 Mašići su izgleda porijeklom od onih Mašića iz Sarajeva i Kladnja, koji imaju brojne posjede južno od Tuzle.
Detaljan pregled Mejdan (Vaiz) mahale krajem 19. stoljeća nastavljamo sa kućama i familijama u njenom južnom dijelu. Od džamije, južno od puta koji vodi ka
57 Detaljnije o tome vidjeti u: Rusmir Djedović, Historijsko-geografska i urbano-geografska istraživanja naselja Lukavac, Zbornik radova sa naučne konferencije „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac“, održane u Lukavcu 2015. godine, Javna Biblioteka Lukavac i Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, Lukavac, 2016, str. 122. 58 Rusmir Djedović, Historijsko-geografska..., str. 128-129. 59 O ovim Ibrahimagićima više u: Omer Ibrahimagić, Rodoslov Ibrahimagića iz Agića-u Smolući, Gračanički glasnik broj 34, novembar 2012, Monos, Gračanica, str. 150-163. 98
Baština sjeveroistočne Bosne VIII proširenju Mejdan i mahali Donje brdo, nalaze se sljedeće kuće. Od proširenja kod džamije ka jugu i mahali Donje brdo starinom se penje jedan uski sokak. Prva kuća od tog sokaka ka istoku je Subašića. 21. Kuću na k.č. 13/31 k.br. 1148 u Vaiz mahali 1889. godine ima Salih Subašić pok. Sejfe. Godine 1914. spominju se: Sejfo, Fadil, Džemal, mal. Junuz i Šerifa Subašić um. Sejfe.60 Subašići kasnije iznad ove kuće imaju nekoliko kuća (na 13/29, 13/176 k, 13/177 i 13/292) pa se navedeni sokak počinje po njima zvati Subašića sokak. Subašići bi mogli biti iz Kojšina. Mada krajem 19. stoljeća jednu kuću sjeverno od Jale ka Čaršiji imaju Mustafa i Sulejman Subašić pok. Begana. 22. Kuća na 13/27 k.br. 1146 u Vaiz mahali te parcele 13/78 dvorište u Čethoda mahali i 1029 Bara, 1889. godine su u vlasništvu Zejnilbega Karabegovića pok. Abdibega. Godine 1919. vlasnik je Sulejman Karabegović um. Zejnilbega.61 Izgleda u isto vrijeme u Tuzli ima još jedan Zejnilbeg Karabegović. On ima kuću u Atik mahali i neke nekretnine u mahali Donje brdo. Karabegovića ima starinom i u Modriči, Derventi... 23. Kuće na 13/25 k.br. 1143 u Vaiz mahali vlasnik je Hasan Krdžalić pok. Saćira. Godine 1908. vodi se na Đulki r. Demirović udovi Krdžalić i Muharemu Krdžaliću um. Hasana. Od 1910. godine sa Đulke prelazi na Avdu Demirovića um. Hašima. Godine 1914. spominju se Naila r. Ibrišimović udova Krdžalić i H. Ibrahim Krdžalić um. Bege.62 24. Kuću na 13/23 k.br. 1144 u Vaiz mahali a kasnije kuću na 13/81 k.br. 392 u Vaiz mahali, ima Began Krdžalić pok. Šaćira. Godine 1895. je na: Hanki r. Ćosić udovi, Ibrahimu, mal. Mehmedu Krdžalić um. Begana i Zubejdi udatoj za Salku Sar...ća. Godine 1907. od Zubejde prelazi na: Salko, mal. Bego, Muharem, Saliha, Zihija Sarajlić djeca Salke, Hanka r. Ćosić udova Krdžalić.63 25. Kuća na 13/111 k.br. 1142 u Vaiz mahali u vlasništvu: Mustafe Topčića pok. Mustafe, Đulafere r. Topčić udate za Mehmeda Smaileffendića, Fatime r. Kurkunović udove iza Mustafe Topčića. Godine 1905. vlasnici su: Đulka r. Tokalić udova iza Mustafe Topčića, mal. Abdo um. Mustafe Topčića, Zada? r. Bičakčić udova Topčić.64 O ovom Topčićima u Tuzli neznamo ništa. Sa južne strane proširenja Mejdan, je krajem 19. stoljeća kuća Katanića. 26. Kuća na k.č. 13/83 k.br. 1139 u Vaiz mahali 1889. godine u vlasništvu: Hasana Katanića pok. Mula Hasana sa 4/6, Mustafe Katanić pok. Abdije sa 1/6, Osmana mal. sin pok. Abdije Katanića sa 1/6. Godine 1894. od Osmana i Mustafe Katanića prelazi na: Đorđu Kanazarevića.65
60 Gruntovni uložak broj 1148... 61 Gruntovni uložak broj 1146... 62 Gruntovni uložak broj 1143... 63 Gruntovni uložak broj 1144... 64 Gruntovni uložak broj 1142... 65 Gruntovni uložak broj 1139... 99
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Prema predanju očuvanom u familiji predak tuzlanskih Katanića je u u ovaj grad i okolinu doselio iz Mađarske, poslije čuvene Mohačke bitke. Bio je vojnik, i to katana, pa su njega i njegove potomke svi nazvali Katana. Valjda je to vremenom, uobičajenim dodavanjem sufiksa „ić“ za naša prezimena, preraslo u Katanić. Najstariji po imenu poznati Katanići u Tuzli su Mula Hasan i Abdija. Živjeli su negdje od početka 19. pa do druge polovine 19. stoljeća. Nije poznato da li su Mula Hasan i Abdija Katanić bili braća ili neki drugi rod. Prema predanju i dokumentima živjeli su u mahali Mejdan (Vaiz mahali).66 Hasan Katanić sin Mula Hasana je rođen oko 1850. godine, a umro nešto prije 1911. godine, kada se u jednom dokumentu spominje kao umrli. Krajem 19. stoljeća, tačnije 1889. godine, bio je vlasnik (osim dijela kuće) sljedećih nekretnina: dvorište pred kućom (kasnije se tu navodi posebna kuća) na k.č. 13/12 (površine od 110 m2), voćar za kućom na k.č. 13/14 (od 290 m2), dvorište na k.č. 13/82 (od 40 m2) i voćnjak na k.č. 13/163 (od 110 m2), sve u statusu mulka. Za sva navedena zemljišta se tada navodi da su u Vaiz mahali.67 Prema predanju predak tuzlanskih Katanića, poznat kao Katana, dobio je po dolasku sa Mohačke bitke (1526. godine) veliko imanje pored Tuzle, kao zaslužan vojnik.68 Ono se nalazilo u obližnjem naselju Petrovice Donje. Na to imanje podsjećaju toponimi: Katanića mezarje, njive Katanićke i Katanića put, iznad navedenog naselja.69 27. Kuća na 13/81 k.br. 392 sa kućištem i dvorištem u Vaiz mahali i parcela: 2687, 2701 i 2702 Vučkovac, godine 1889. vlasnik je Muhamed Damadžić pok. Hadži Rešida. Godine 1890. spominje se Salih Atić iz Bistarca a 1891. Jakub Šahinović pok. Šahina.70 U mahali Jala 1900. godine nekih nekretnina je vlasnik Muhamed Damadžić um. Hadži Rešida. Godine 1906. spominje se Šida (kći Muharema Hukića) udata za Sulejman Damadžić. Također, 1904. Tajiba, kći H. Osmana Hadžića, udata za Muhamed eff. Damadžića. Šahinovići su u Dolnju Tuzlu izgleda doselili krajem osmanske uprave. Prema tradiciji imali su prvu kuću na današnjem korzu. Starinom su iz Turske, a Jakub-aga je rođen 1844. godine u Prizrenu. Neke nekretnine u Vaiz mahali (kuću na 13/81 k.br. 392
66 Rusmir Djedović, Prilog proučavanju Katanića iz Tuzle i Petrovica Donjih, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, 5/2012, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2013, str. 129. 67 Rusmir Djedović, Prilog..., str. 131. 68 O familiji Katanić u mahali Mejdan, znatno više podataka donosi Muhamed Katanić u Mahala Mejdan u Tuzli, rukopis knjige u pripremi. 69 O starom greblju „Katanići“ u Donjim Petrovicama više u Salih Strašević, Dva dobra naslijeđa u naseljima Pasci i Donje Petrovice kod Tuzle, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, 4/2011, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2012, str. 221-224. Više o naselju Petrovice Donje u: u Salih Strašević, Pasci Gornji...., str. 1-372, a o familiji Katanići u Petrovicama Donjim, isto str. 127. 70 Gruntovni uložak broj 392... 100
Baština sjeveroistočne Bosne VIII u Vaiz mahali, kuću na 13/15 u Vaiz mahali) ima 1914. godine Jakub Šahinović um. Šahina. Godine 1896. od Saliha Bratovca, neke nekretnine prelaze na Smajla Šahinovića um. Šahina. Zadnja kuća Mejdan mahale ka Donjem brdu je Sarića. 28. Kuće na 13/84 u Čethoda mahali, te 13/85 vrt za kućom (kasnije Mejdan), kasnije izgrađene kuće na 13/86 i zemljišta: 1748, 1749 Grbavci, kasnije i 1747/4 šuma Čethoda, 1840/16 š. Čethoda, vlasnici su Dudija r. Konkić udata za Smajla Sarića (kućište) i Smail Sarić pok. Maše. Godine 1917. vlasnici su: Smajil Sarić um. Maše, Murat, Mehmed sinovi Smajla, mal. Hasan um. Smajla,...71 Sredinom 18. stoljeća se u Vaiz mahali spominje neki Omer Sarić.
Ispod džamije i ispod puta od rijeke Jale ka potoku Mosnik, krajem 19. stoljeća ima nekoliko kuća. 29. Kuća na 13/67 k.br. 1152 u Vaiz mahali, nešto kasnije izgrađena kuća na 13/102, te zemljišta: 13/106 šljivik preko željezničke pruge, 1895/2 Luka, 2691 i 2696 Vučkovac, su u vlasništvu Hadži Smaila Kurtalića pok Saliha. Godine 1922. spominju se Adila r. Čerkezović udove Hadži Smaila Kurtalića sa ¼ i Ajka r. Kurtalić udata za Begtu Begtašagića sa ¾. Neke nekretnine još 1903. godine od Adile prelaze na Ajku r. Kurtalić udatu za Begtu Begtašagića. Opet od 1940. godine, vode se na Sulejmanu Begtašagiću Begte.72 30. Kuću na 13/69 k.br. 1151 u Vaiz mahali i druge nekretnine (13/68 niže kuće, 13/107 šlj. preko željezničke pruge od 600 m2, kasnije kuću na 13/140) ima Osman Kurtalić pok. Saliha hodža? iz D. Tuzle. Godine 1896. vlasnici su Hatidža r. Delić udova i Salih Kurtalić um. Osmana. Od godine 1903. vlasnici su mal. Aiše r. Smajić udova iza Saliha Kurtalića i Ajka r. Kurtalić udata za Begtu Begtaševića sa ¾. Godine 1905. briše se malodobnost Aiše.73 Godine 1889. spominje se neka Fatima r. Kurtalić udova iza Ise Beganovića iz Adapazara. Prema očuvanoj tradiciji, Kurtalići su iz Beograda. Kada su muslimani protjerivani, dva brata preselila iz Beograda u Sarajevo, a jedan je ostao u Beogradu. Jedan brat je umro u Sarajevu, a Hadži Smail sa suprugom i kćerkom (Ajkom) preseli u Tuzlu i kupi imanje na Mejdanu. Tradicija govori o prezimenu u oblicima: Kurtalić, Kurtagić i Kurtić. Vidimo da se u službenim gruntovnim knjigama ovo prezime u Tuzli navodi samo kao Kurtalić. Također, vidimo da krajem 19. stoljeća u Dolnjoj Tuzli žive dva brata Kurtalića, H. Smail i Osman hodža?, sinovi Saliha. Kurtalića, koji su vjerovatno sasvim drugi, krajem 19. stoljeća ima nekoliko kuća u Rasovcu. Ima i Kurtića u Tušanj mahali.
71 Gruntovni uložak broj 393... 72 Gruntovni uložak broj 1152... 73 Gruntovni uložak broj 1151... 101
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Od familije Kurtalić iz Mejdan mahale, svakako je najpoznatija Ajka, iz poznate narodne pjesme Mujo đogu po Mejdanu voda. Govori se da je kćerka H. Smaila Kurtalića. Uglavnom, vidimo da je zaista Ajka Kurtalić naslijedila oba imanja Kurtalića. Narodna tradicija spominje i da se Ajka udala za nekog Muju, pa za Begtu Begtašagića ili samo za Begtu, a Mujo, razočaran odselio u Tursku. Taj Mujo (trgovac) se opet spominje da je Krhatlić, a neki Mulajašarević. Tradicija za Begtu kaže da je njegova familija u Dolnju Tuzlu doselila iz Sirije. Iz prethodnih podataka ne vidimo čiji je zapravo Begto. Prezime te familije se u dokumentima pojavljuje u raznim oblicima: Begtašagić, Bektašagić, Begtašević i Bektašević. Više svjetla daje podatak da je jednu kuću u mahali Polje krajem 19. stoljeća imao neki Salihaga Bektašević pok. Bekte. Godine 1892. naslijedili su ga Hata r. Selimbegović udova iza Salihage Bektašagića, Suljo, Ahmet, Ago, mal. Ibrahim... Bektašagić um. Salihage. Vidimo da se sada zovu Bektašagić. Ovo prezime bi moglo nastati od ličnog imena Bektaš, skraćeno Bekto (u značenju na persijskom: vršnjak, ravan u časti) ili Bektašija (pripadnik derviša bektašija). Najvjerovatnije od pretka koji se zvao Bektaš, a imao titulu age, dakle, Bektaš-age. Ima i prezime Bektića po D. Tuzli krajem 19. stoljeća. 31. Kuća na 13/71 k.br. 1150 u Vaiz mahali, kasnije i kuća na 13/70, u vlasništvu Jakub mal. pok. Saliha Sarajlića i Hankije r. Muslimović prvog braka Sarajlić udate za Đulagu Sarajlića. Godine 1899. briše se malodobnost Jakuba Sarajlića. Godine 1907. spominje se Alija Ušćuplić um. Saliha iz Gojčina (Vlasenica). Ugovorom o kupnji iz 1913. godine, neke nekretnine pripadaju Tifagi Čomiću um. H. Osmanage.74 Pored kuće starinom je izgleda i neki ahar (sjenik), to vidimo iz naziva parcele 13/100 ispod ahara, u vlasništvu ovih Sarajlića. Prema tradiciji ovi Sarajlići su porijeklom iz Turske, a u Tuzlu su došli preko Sarajeva. Inače, brojne familije nose prezime Sarajlić jer su doselile iz ili od Sarajeva. Krajem 19. stoljeća ima još Sarajlića u Tuzli, neki se nazivaju Nedžibagići, Brkići. Tifaga Čomić se zvao zapravo Latifaga. To vidimo jer kuću u Jalskoj mahali i dućan u Čaršiji kupuje 1896. godine Ćimka r. Krdžalić udata za Latifagu Čomića. Godine 1899. spominju se Tifaga Čomić um. Hadži Osmana, mal. Mehmedalija, Muhamed i Ferid Čomić djeca Tifage. Da bi Čomići mogli biti porijeklom iz Brčkog vidimo jer 1889. godine, gradilišta sa pekarom u Jalskoj mahali, vlasnik je Ćimka r. Krdžalić udata za Tifagu Čomića iz Brčke. Velika kuća sa imanjem i pomoćnim zgradama koja se nalazila prva sa donje strane puta koji je išao od mosta na Jali, starinom pripada Kavazbašićima. 32. Kuća na k.č. 13/103 k.br. 1155 u Vaiz mahali je u vlasništvu 1889. godine Ibrahima Kavazbašića pok. Mehmeda sa 2/3 i Hasana Prčića pok. Mehmeda sa 1/3. Godine 1900. naslijeđuju: Hankuša r. Dedajić udova, Mehmed i mal. Asif Kavazbašić um.
74 Gruntovni uložak broj 1150... 102
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ibrahima. Godine 1901. od Hasana prelazi na Merjemu r. Kladnjak udovu Hasana Prčića udatu za Mustafu Alibegovića i mal. Omera um. Hasana.75 Godine 1899. oko navedene kuće su parcele na k.č.: 13/59 dvorište kod kuće u Vaiz mahali, 13/61 voćar ispod kuće u Vaiz mahali, 13/104 šljivik preko željezničke pruge u Vaiz mahali, od preko 2 dunuma, nešto kasnije Kožna radionica sa dvorištem na 13/185 od pola dunuma, sve u vlasništvu Ibrahima Kavazbašića pok. Mehmeda. Godine 1900. naslijeđuju isti: Hankuša r. Dedajić udova, Mehmed i mal. Asif Kavazbašić um. Ibrahima. Kasnije se spominje Muharema Kunosić um. Osmanage.76 Neke nekretnine 1889. ima Hanifa r. Dedajić udata za Ibrahima Kavazbašić. Naslijeđuje je 1901. godine Zlatka (kći Ibrahima Valjevca) udata za Mehmeda Kavazbašića. Vidimo da stara tuzlanska familija Kavazbašića, izgleda već u drugoj polovini 19. stoljeća ekonomski slabi, pa Prcići otkupljuju 1/3 same kuće. Kao trag te nekadašnje stare familije Kavazbašića, ulica koja ispod džamije ide ka potoku Mosnik, starinom se u narodu nazivala Kavazbašići.
Krajnji zapadni dio Mejdan mahale, ka potoku Mosnik, krajem 19. stoljeća je bio ispod nekoliko kuća najzapadnijeg dijela mahale Donje brdo. Starinom su tu pretežno kuće familije Alibegovići. Sa sjeverozapadne strane mahale Mejdan, ispod kuća Kavazbašića i Kurtalića, oduvijek je bilo nisko ravno zemljište sa južne strane rijeke Jale. Tu se starinom nalazio izvor po imenu Stubo, pa su i njive okolo imale isti naziv, Stubo.77 Tokom 19. stoljeća vlasnici zemljišta zvanog Stubo su Kasumovići iz mahale Mejdan i poznata begovska familija Tuzlići. Krajem 19. stoljeća tu postoji već jedna kuća Kasumovića. 33. Kuća na k.č. 13/63 k.br. 1157 u Vaiz mahali je krajem 19. stoljeća u vlasništvu Kasumovića. Te kuće, zemljišta na 13/65 Stubo, i kasnije izgrađene kuće na 13/126, vlasnik je Ahmet Kasumović pok. Ibrahima. Godine 1902. kao vlasnik nekih dijelova spominje se Franjo Deudsch sin Franje.78
Opće karakteristike
Iz prethodnog detaljnog pregleda mahale Mejdan (Vaiz) u Dolnjoj Tuzli na kraju 19. stoljeća, sagledavamo i njene opće urbanogeografske karakteristike.
75 Gruntovni uložak broj 1155... 76 Gruntovni uložak broj 1780... 77 Stubo (Stublić...) je čest naziv za izvore. Izdubljeno deblo zvano stubao (stubo, stublina) se stavljalo na mjesto gdje voda prirodno izvire, radi lakšeg zahvatanja. Takav jedan izvor pod nazivom Stubo, starinom bio je jugoistočno u padini brda, od Čaršije u Gračanici. Po njemu je tokom 18/19. stoljeća i mahala koja se razvila oko izvora, nazvana Stubo. 78 Gruntovni uložak broj 1158... 103
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Mejdan (Vaiz) mahala tada obuhvata sljedeće urbanogeografske sadržaje: - Dz amiju Vaiz Ali ef. nastalu jos poc etkom 17. stoljec a sa manjim haremom. - Mekteb Hadz i Dautbega. - Ukupno trideset i tri (33) kuc e sa manjom ili vec om okuc nicom i sa manje ili vis e pomoc nih privrednih objekata (s tale, magaze...). Sve je to u privatnom vlasnis tvu tridesetak razlic itih familija. - Familija koja je imala u mahali najvis e kuc a su Krdz alic i, sa c etiri (4) kuc e. - Po dvije (2) kuc e su imale familije: Smajlefendic i, C ilimkovic i, Kurtalic i i Kasumovic i. - Po jednu (1) kuc u imaju familije: Mustajbas ic , Gurabic , Sabitovic , Azapagic zv. Hadz ic , Mahmutbegovic , Alidz anovic , Mehmedovic , Prc ic , Mulaselimovic , Busovac a, Uz ic anin zv. Đulbegovic , Mirazc ic , Zeherovic , Subas ic , Karabegovic , Topc ic , Katanic , Damadz ic , Saric , Sarajlic i Kavazbas ic . - U suvlasnis tvu se tad pojavljuju i druge familije: Hadz imustafic i, Omazic i, Smajic i-Seljubac, Gogic i, Kos pic i, S ahinovic i, Konkic i, C omic i... - U mahali egzistira nekoliko vakufa. - Na zapadnoj i istoc noj strani mahale su velika i stara muslimanska groblja. - Mahala ima i jedno tradicionalno kultno mjesto, Djevojac ke mezarove. - U mahali se nalazi nekoliko vec ih prostora za javne sadrz aje i zajednic ku upotrebu: pros irenje na zapadu kod dz amije, pros irenja na istoku mahale Mejdan i Mali Mejdan i vec i slobodni prostor uz korito rijeke Jale. - Mahala ima nekoliko ulica (puteva, sokaka) koji se sastaju na navedenim pros irenjima. Krajem 19. stoljec a na planovima grada vidimo i neke sluz bene nazive tih ulica. Ona koja vodi ispod groblja Musafirac, pa preko Malog Mejdana i Mejdana do dz amije, naziva se Dolska ulica. Ulica koja vodi od mosta na rijeci Jali, ispod dz amije pa dalje ka potoku Mosnik, naziva se Kreka. Valjda zato s to vodi iz grada ka Kreki. Narodni nazivi za neke dijelove ovih ulica zna tradicija (Subas ic a sokak, Kavazbas ic i...). Neki strmiji dijelovi ulica su tada vjerovatno stepenis ta. - Stanovnici mahale su koristili vis e izvora. Stare mahale po našim gradovima su znale imati i neke poslovne sadržaje. Sigurno je u Mejdan (Vaiz) mahali bilo više magaza (za skladištenje i trgovinu robe). Izgleda da je Muharembeg Azapagić otvorio jednu pekaru na Mejdanu krajem 19. stoljeća, i to kod džamije.
Vidimo da Mejdan (Vaiz) mahala krajem osmanskog i početkom austrougarskog perioda, ima raznovrsne i brojne urbanogeografske sadržaje. Svakako, najvažniji sadržaj mahale u to vrijeme je džamija Vaiz Ali ef. Ona predstavlja vjerski, kulturni, prosvjetni i društveni centar mahale Mejdan.79
79 Šefko Sulejmanović, Monografija Tuzlanski džemati, Medžlis IZ Tuzla, Tuzla, 2015, str. 218. 104
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Krajem 19. stoljeća snažne promjene u sferi saobraćaja, ekonomije, urbanizma..., a koje su zahvatile Dolnju Tuzlu i okolinu, ostavljaju traga i na Mejdan (Vaiz) mahali. Ove promjene se uglavnom osjećaju u nižem, sjevernom dijelu mahale, ka rijeci Jali. Zbog toga se pomalo ova mahala u svakodnevnom govoru počinje dijeliti na Gornji i Donji Mejdan. Tradicionalni dio mahale (Gornji Mejdan), krajem 19. i tokom 20. stoljeća, zbog svog položaja nema radikalnih urbanogeografskih promjena. Postepeno se izgradnjom novih kuća u slobodnim prostorima pogušćava urbano tkivo mahale. Postepeno se izgrađuje Subašića sokak, zatim zapadni dio mahale sa kućama: Ćomića, Atikovića, Ibrićića, Pirića (zadnja kuća ka Potoku, oko Prvog svjetskog rata)... Najvažnije urbane promjene se događaju ispod mahale (Donji Mejdan). Možda još za osmanske, a sigurno na samom početku austrougarske uprave, sjeverno od mahale i groblja ka Mosniku, jednu Ciglanu otvara Šemsibeg Tuzlić. Vidimo je da postoji na katastarskim planovima nastalim osamdesetih godina 19. stoljeća. Tada se naziva Šemsibeg Wiese (Zigelei). Tada ima eksploataciono polje i po jednu veću i manju privrednu zgradu.80 Ispod mahale, kraj Jale, 1886. godine gradi se uskotračna željeznička pruga Simin han – Tuzla – Doboj, a pored nje sa južne strane i makadamski kolski put.81 Ove saobraćajnice ubrzavaju promjene ispod mahale. U Donjem Mejdanu se do prelaza 19/20. stoljeća grade: novi most na rijeci Jali, nešto uzvodnije od starog, zatim Južni logor (lager) sa šest većih vojnih baraka (otprilike na mjestu današnjeg Medicinskog fakulteta), velika, tvrdo zidana kuća, odmah sa južne strane puta i pruge (istočno od današnjeg SKPC Mejdana, ova se zgrada vidi na staroj fotografiji), formira Kožna radionica... Početkom 20. stoljeća urbane promjene ovog prostora se nastavljaju: gradi se zidana kuća na mjestu stare Kavazbašića, a u kojoj pred Drugi svjetski rat stanuje muftija Kurt, kraj Jale je imanje Kravića, kraj puta i pruge je izgrađeno više privatnih kuća... Svakako, najveće urbane promjene ovdje se događaju iza Drugog svjetskog rata.82 Navedene brojne urbane promjene u novije doba, zaslužuju posebna detaljna istraživanja.
80 Godine 1889. pri formiranju Gruntovnice, nekoliko zemljišta na tom lokalitetu, kao što su na k.č.: 13/73 šljivik do željezničke pruge u Vaiz mahali od 470 m2, 13/74, 13/75 i 13/108 oranice Stubo u Vaiz mahali, ukupne površine oko 31 dunum, u vlasništvu su Semšibega Tuzlić pok. Hadži Osmanbega. Godine 1893. prelaze na Tahire hanume r. Tuzlić, udove iza Bećirbega Gradaščevića i Zuhre hanume r. Tuzlić, udate za H. Muhamedbega Gradaščevića, sa jednakim dijelovima, obje iz D. Tuzle. (Gruntovni uložak br. 962...) 81 Formiraju se nove parcele, npr. 13/193 želj. pruga, 13/106 šljivik preko željezničke pruge, 13/107 šlj. preko željezničke pruge, 13/104 šlj. preko željezničke pruge u Vaiz mahali... 82 Do 1950. godine uskotračna je pretvorena u prugu normalnog kolosjeka i nešto izmjenjene trase a 60- tih – 80-tih godina su izgrađeni veliki objekti: Gimnazije na groblju ka Mosniku (danas O.Š. Mejdan), Industrijske škole (danas Mašinska), Medicinskog fakulteta, SKPC Mejdan, Robne kuće Tuzlanka, ukida se pruga, a formira široka Južna magistrala... 105
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Zaključak
Na osnovu prethodnih istraživanja, možemo zaključiti sljedeće: Mejdan ili Vaiz mahala u Tuzli, krajem 19. stoljeća, predstavlja potpuno formiranu i zaokruženu, tradicionalnu urbanogeografsku cjelinu. Mahala tada ima: džamiju i mekteb, 33 privatne kuće i veliki broj pomoćnih objekata, nekoliko javnih prostora, groblja i kultno mjesto, nekoliko ulica, Ciglanu, prugu i put, pekaru... Svakako, središnji urbani i kulturni sadržaj Mejdan ili Vaiz mahale je njena džamija. Džamija se svojim arhitektonskim izrazom i položajem potpuno uklapa u ambijentalnost mahale, čineći sa svojim okruženjem skladnu i jedinstvenu cjelinu.83 Ukupni urbani i kulturni ambijent ove mahale upotpunjuje i sevdalinka Mujo Đogu po Mejdanu voda, nastala upravo u njoj oko 1880. godine i koja govori o ljudima i događajima vezanim za Mejdan ili Vaiz mahalu. Sjeverni (donji) dio mahale Mejdan, na prelazu 19/20. stoljeće, zahvataju krupne urbane promjene, a naročito tokom 20. stoljeća pa sve do danas.
Izvori i literatura
1. Gruntovni uloz ci u Gruntovnim knjigama za Katastarsku opc inu (K.O.) Dolnja Tuzla iz 1889. godine. Gruntovnica Opc inskog suda u Tuzli. 2. Katastarski plan za K.O Tuzla, razmjera 1:3125, iz 1882-85. godine. Katastar Opc ine Tuzla. 3. Topografske karte razmjera 1:75.000, sa prelaza 19/20. stoljec e. 4. Fotografija iz zbirke Zorana Tarade 5. S aban Hodz ic , Stanovništvo Tuzle od najstarijeg doba do 1911. godine, neobjavljena građa, Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla. 6. Glavni rezultati popisa z iteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895, Zemaljska s tamparija, Sarajevo, 1896. 7. Prorac un vakufa u Bosni i Hercegovinu za 1913. godinu, Sarajevo. 8. Brdo i Mejdan nekad i sad – sjećanja-događaji-zanimljivosti, neformalno izdanje. 9. Muhamed Katanic , Mahala Mejdan u Tuzli, rukopis knjige u pripremi. 10. S aban Hodz ic , Stari turski dokumenti sa tuzlanskog područja, C lanci i građa za kulturnu istoriju Istoc ne Bosne, Knjiga I, Zavic ajni muzej u Tuzli, Tuzla, 1957. 11. S aban Hodz ic , Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između 1788-1862 godine, C lanci i građa za kulturnu istoriju Istoc ne Bosne, Knjiga II, Zavic ajni muzej u Tuzli, Tuzla, 1958. 12. Adem Handz ic , Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975. 13. Refik M. Hadz imehanovic , Ljetopis tuzlanskih džamija, Takvim, 1982. Sarajevo.
83 Šefko Sulejmanović, Monografija...., str. 218. 106
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
14. Dragomir Vujic ic , Onomastička građa Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Bosanskohercegovac ki dijalektolos ki zbornik knjiga III, Institut za jezik i knjiz evnost u Sarajevu, Sarajevo, 1982. 15. Abdulah S kaljic , Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985. 16. Dz emal C ilimkovic , Tuzla u osmansko doba, Regionalni istorijski arhiv Tuzla, Tuzla, 1996. 17. Rusmir Djedovic , Mejdan džedid (Šarena) džamija u Gračanici, Grac anic ki glasnik 1 maj 1996. Monos, Grac anica. 18. Salih Azabagic , Porijeklo Obavezuje, Tuzla, 2001. 19. Rusmir Djedovic , Vakufi u Tuzli od XVI do XX stoljeća, Zbornik radova „Veliki vakifi Bosne“, BZK Preporod Tuzla, Tuzla, 2006. 20. Rusmir Djedovic , O urbanom razvoju Tuzle, Zbornik radova o Vakufima, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija Sarajevo, Medz lis Islamske zajednice Tuzla, Sarajevo-Tuzla-Banjaluka, 2012. 21. Omer Ibrahimagic , Rodoslov Ibrahimagića iz Agića-u Smolući, Grac anic ki glasnik broj 34, novembar 2012, Monos, Grac anica. 22. Salih Stras evic , Dva dobra naslijeđa u naseljima Pasci i Donje Petrovice kod Tuzle, Bas tina sjeveroistoc ne Bosne, c asopis za bas tinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, 4/2011, Zavod za zas titu i koris tenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2012. 23. Rusmir Djedovic , Prilog proučavanju Katanića iz Tuzle i Petrovica Donjih, Bas tina sjeveroistoc ne Bosne, c asopis za bas tinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, 5/2012, Zavod za zas titu i koris tenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2013. 24. Rusmir Djedovic , Benjamin Bajrektarevic , Tuzla od tradicionalnog orijentalnog do modernog industrijskog grada, Bosanskohercegovac ki gradovi u procesu politic ke modernizacije (1850-1950), Zbornik radova sa nauc nog skupa odrz anog u Mostaru 16.9.2011., Muzej Hercegovine Mostar, IKD“Universiti press“ Sarajevo, Mostar-Sarajevo 2013. 25. Salih Stras evic , Pasci Gornji i Petrovice Donje 1512-2012, Zavod za zas titu i koris tenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2014. 26. Rusmir Djedovic , Historijsko-geografska i urbano-geografska istraživanja naselja Lukavac, Zbornik radova sa nauc ne konferencije „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe opc ine Lukavac“, odrz ane u Lukavcu 2015. godine, Javna Biblioteka Lukavac i Zavod za zas titu i koris tenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, Lukavac, 2016. 27. S efko Sulejmanovic , Monografija Tuzlanski džemati, Medz lis IZ Tuzla, Tuzla, 2016. 28. Rusmir Djedovic , Uvodni dio, u Monografija Tuzlanskih dz amata, autora S . Sulejmanovic a, 2016. 107
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Alija HAMZIĆ, prof.
PET STOTINA GODINA ISLAMSKE VJERSKE TRADICIJE U KORAJU
Naselje Koraj smješteno je u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine u trouglu između gradova Tuzle, Brčkog i Bijeljine, na prelomu ravne Posavine i krajnjih sjevernih ogranaka planine Majevice. Područje Koraja naseljeno je još od praistorije, o čemu svjedoče i ostaci neolitskog naselja Varoš, koje je pripadalo vinčanskoj fazi neolitske civilizacije. U vrijeme srednjovjekovne bosanske države u njenoj administrativnoj podjeli postojala je župa Koraj, koja se prostirala na krajnjem sjeveroistoku velikih župa Usora i Soli i sjeverno do rijeke Save. Najstariji pisani dokument o imenu naselja je stećak pronađen kao uzglavni nišan na Agića mezarju, koji prema nalazima stručnjaka potiče s početka desetog stoljeća, na kome je uklesan naziv baštine Koraj. Poznato je da su Osmanlije postepeno osvajale bosansko kraljevstvo, pa je i ovo područje definitvino potpalo pod tursku vlast 1512. godine, kada je administrativno pripalo već formiranom zvorničkom sandžaku, u okviru koga je formirana nahija Koraj koja se prostirala se od Bijeljne na istoku do Srebrenika na zapadu. Značaj Koraja iz početnog turskog perioda potvrđuju i prvi turski popisi ovog područja, iz kojih se vidi da je korajski godišnji sajam bio značajan za sve okolne nahije gdje takvog sajma nije bilo i na koji je okolno stanovništvo dolazilo sve do 1580. kada je na temelju carske zapovijedi korajski sajam premješten u Četvrtkovište (današnja Bijeljina) i tako postalo kasaba. Islamska vjerska tradicija u Koraju ima svoje korijene od prvih koraka prihvatanja islama od strane starosjedilačkog stanovništva, o čemu svjedoče brojne vjersko-prosvjetne ustanove, džamije, medresa, mektebi, a prva takva je Atik (stara) džamija sagrađena 1516. godine, čiju godišnjicu obilježavamo ove godine i koja spada među nekoliko najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini. Legenda kaže da je zapovjednik sultanove vojske vlastitom rukom položio kamen temeljac ovoj bogomolji u korajskoj Donjoj mahali i da je za njeno trajno izdržavanje odredio prihod tadašnjih sela Tobuta i Vučjaka. Po sultanovoj naredbi džamijskim vakufom upravljao je neki Dajanli Mustafa, pratilac sultanove vojske, koji je iznad džamije sagradio dvorac i česmu Dajankušu, najizdašniju živu vodu u Koraju sve do današnjih dana. Atik džamija u Koraju »pripada tipu jednoprostornih džamija sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini« sa različitim varijantama koncipiranja unutrašnjeg prostora, koje je istraživala Medžida Bećirbegović i među kojima ističe i Atik džamiju u Koraju po svojim posebnim karakteristikama. Džamija je, prije rušenja od strane srpskih agresora u junu 1992. godine, imala standardno tlocrtno rješenje sa osnovicom prvog dijela džamije 7 x 6,50 x 6 m, a drugog dijela 6 x 3 m. Pričalo se da je bila i drvena veranda 4 x 6,50 m,
111
Baština sjeveroistočne Bosne VIII koja je nastradala u požaru kada su hajduci zapalili ovu džamiju, vjerovatno početkom 19. vijeka, kojom prilikom je izgorjela i povelja (berat) izdata od sultana Fatiha. Građena je od lomljenog kamena i pokrivena četverostrešnim krovom pod crijepom, temeljnih zidova debljine 90 cm. U prednjem zidu imala je četiri, u desnom dva i lijevom četiri na ćemer građena prozora veličine 100 x 80 cm. Ulazni trijem je dubine 3 m i prostor za molitvu veličine 6,6 x 7 m sa prednjim mahfilom i visinom od 4 m. Mahfil je po cijeloj širini džamije širok 2,5 m. Mihrab je polukružna niša u jugoistočnom dijelu visine 2,5 m dopunjen pravougaonim okvirom i sve u bijelo okrečeno. Minber je dužine 2,15 m i ukrašen otvorima sa profiliranim lukovima. Minber je stepenasto postolje koje je postavljeno desno od mihraba i služi za održavanje hutbe u vrijeme glavne molitve petkom i na Bajram. Ćurs je mala drvena katedra postavljena lijevo od mihraba i služi za predavača koji tom prilikom sjedi. Munara je drvena, u koju se ulazi sa mahfila, srednje vitka i visine oko 12 m. Džamija je ranije imala s prednje strane tri nejednaka otvorena luka, što se može i vidjeti na priloženoj fotografiji iz 1903. godine, koji predstavljaju njenu posebnu arhitektonsku vrijednost, što je kasnije zazidano i pokvarilo estetski izgled objekta. Uz džamiju se nalazi prostrano mezarje od oko 5 dunuma, koje je formirano od postanka džamije. U mezarju ima više nišana ukrašenih raznim ornamentima i dekoracijama, pisanih arapskim pismom i čitljivih. Priča se da je prvi imam ove džamije bio Kabamandža efendija, koji je došao sa sultanovom ordijom. Njegov mezar sa dosta velikim nišanom bez natpisa i danas se vidi s desne strane oko 5 m od ulaza u džamiju.
Sl. 1. Rukopis Hfz. Seida Zenunovića
112
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Posljednjih više od sto godina imamsku dužnost su obavljali imami iz porodice Zenunović: Derviš ef., Osman ef., Hafiz Seid ef., Arif ef. i Abdulgafar ef. Po pričanju potomaka porodice, Zenunovići su prije oko 200 godina doselili u Koraj iz Spreče. Hafiz Seid ef. Zenunović, pjesnik, prevodilac i autor značajnih radova iz oblasti duhovne i teološke islamistike, vršio je imamsku dužnost u Donjoj Trnavi do 1920. godine, a poslije toga u ovoj džamiji do svoje smrti 1932. godine. Hafiz ef. Zenunović ostavio je u rukopisu jedan alhamijado tekst o Hidžri, zatim tekst Mevludska hikaja, Multeka el- Ebhur (prijevod djela hanefijske pravne škole), preveo je Kur'an, spjevao je Mevlud 1929. koji je štampan arapskim pismom na bosanskom jeziku i dva vefata, »Smrt hazreti Muhameda pejgambera s.a.v.s« i »Smrt hazreti Fatime r.a«. Djelo Seid ef. Zenunovića i danas zaokuplja interes islamistike i bošnjačke kulturne historije, pa je njegovom djelu 1996. posvećen simpozij u organizaciji KDB »Preporod« iz Zenice i Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva, a profesor ovog fakulteta Dr. Omer Nakičević objavio je značajnu monografiju o njegovom djelu u kojoj se ističe da je ef. Zenunović autor značajnih originalnih radova ili prijevoda u tri najznačajnije naučne discipline islamistike. Atik džamija ima u svom vakufu jednu njivu od 1,5 dunum, harem Dajankuša od 5 dunuma, lokaciju medrese 300 m/2, imamsku kuću sa 1 dunumom zemlje i njivu Brdo od 7,5 dunuma. Prema izvještaju o proračunima vakufa za 1889. godinu prihod ove džamije od vakufa bio je 327 kruna. U neposrednoj blizini ove džamije postojao je sibjan-mekteb koji je zapaljen 1941. godine od majevičkih četnika. Mualim ovog mekteba bio je redovno imam Atik džamije. Atik džamija je do temelja spaljena i porušena juna mjeseca 1992. godine od strane srpskih agresorskih formacija i obnovljena je na istom mjestu sa drugačijim arhitektonskim rješenjem koje ne odražava ambijent nekadašnjeg mahalskog okruženja.
Sl. 2. Atik džamija 1903. godine
113
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Čaršijska džamija u Koraju dominira centralnim dijelom čaršije u okruženju drugih čaršijskih objekata, dućana, zanatskih radnji, čitaonice, biblioteke, opštine, kako je to izgledalo prije 1941. kada je naselje spaljeno od strane majevičkih četnika, što se ponovilo u još brutalnijem obliku 1992. kada je i džamija do temelja srušena. U jednom turskom popisnom defteru za bijeljinski kadiluk, kome je Koraj administrativno pripadao, spominje se 1825. godine »mesdžid u Koraju koji je podigao narod«. U tom dokumentu doslovno stoji: »Kako je taj mesdžid u stvari pretvoren u džamiju potrebno je da se postavi imam i hatib da bi se, osim pet dnevnih molitvi, mogla obavljati džuma, kao i bajramska molitva. Zbog toga je na prijedlog kadinog naiba Mehmed Emina, postavljen za imama i hatiba Osman halifa, sin Mehmedov«. Iz ovoga možemo zaključiti da je u početku to bio mesdžid, dosta ranije sagrađen, a da je kasnije, dograđivanjem munare, pretvoren u džamiju. Graditelj je izveo veoma ukusan stil i oblik ove džamije. Građena je od lomljenog kamena i pokrivena četverostrešnim krovom pod crijepom. Osnovica džamije, bez sofa, je pravougaonik sa stranicama 10,20 x 9 m, a debljina zidova je 80 cm. Imala je drvenu munaru visoku oko 15 m, koja je zamijenjena novom munarom od betona visokom 38 m, izgrađenom 1989. godine. U zidu mihraba ima četiri i sa ulaza četiri prozora veličine 180 x 85 cm. Lijepo građeni mahfil je po širini zida i tri metra po dužini džamije. Veranda je veličine 9 x 3,10 m sa sedam vodenih slavina. Džamija je ukrašena lamperijom, bogato zastrta i lijepo osvijetljena sa četiri ukrasna lustera velike vrijednosti i četiri lijepe starinske lampe. Na spratu iznad verande je učionica za polaznike vjerske obuke i najsavremenije je bila opremljena. Harem koji opasuje ovu džamiju sa tri strane je na površini od nešto više od 1 dunuma sa većim brojem nišana, uglavnom nedatiranih. Najstariji datirani nišani potiču iz vremena poslije 1878. godine. U ovom mezaristanu pokopani su imami ove džamije: Hadži Osman ef. Begić, Mula Šaćir ef. Begić, Mula Abaz ef. Begić i Ibrahim ef. Begić. Mujezin ove džamije bio je preko 40 godina Ragib ef. Zenunović. Iz jednog dokumenta saznajemo da je 1889. godine mutevelija svih džamijskih vakufa u Koraju bio Mustafaga Murselović. Ovom džematu pripada i mezarje Parlog, površine 6 dunuma koje se nalazi nedaleko od ove džamije. Džamija je zapaljena u srpskoj agresiji na Koraj 15. juna 1992. godine, od koje je ostala samo ruina sa prepoznatljivom spoljnom osnovom. Obnovljena je u sasvim drugom arhitektonskom stilu sa dosta visokom munarom, što opet odudara od nekadašnjeg urbanog ambijenta korajske čaršije.
114
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 3. Koraj 1914. (Čaršijska džamija, Osnovna škola i mekteb)
Oko 50 godina imam čaršijske džamije u Koraju bio je Muderis Mehmed ef. Abdurahmanović. Povodom njegove smrti 1930. godine, u listu «Novo vreme» u broju 10 od 15. marta 1930. godine, objavljen je tekst u kome je istaknut ugled i dobročinstvo ovog allima koji je uživao u Koraju i okolini, posebno njegov doprinos u radu na vjerskom uzdizanju i prosvjećivanju mladih generacija. Još kao polaznik mekteba isticao se svojom bistrinom uma i nadarenošću, pa su ugledne i imućne korajske čaršinlije odlučile da ga pošalju u Carigrad gdje je završio medresu. Po povratku u Koraj mještani su ga oduševljeno dočekali i imenovan je mjesnim muderizom-vaizom. Koliko je značajan njegov doprinos na podizanju islamskog podmlatka i prosvjećivanju mladih generacija govori podatak da se, za samo četiri godine po austrougarskoj okupaciji BiH, izborio kod vlasti da se u Koraju 1882. otvori Osnovna škola u kojoj je skoro do svoje smrti vršio dužnost vjeroučitelja. Dugogodišnji imam čaršijske džamije bio je i Ibrahim ef. Begić, koji je ovu dužnost obavljao više od 50 godina. Ibrahim ef. Begić bio je jedna od najuglednijih i najznačajnijih ličnosti u dugogodišnjoj istoriji Koraja. Rođen je 1889. godine u Koraju gdje je završio mekteb i medresu, a potom Darul-muallimin u Sarajevu. Potiče iz stare i ugledne porodice Begića iz Koraja iz koje su i mnogi korajski intelektualci, imami, kadije, pravnici, profesori, novinari, ljekari, književnici, diplomate. Vršio je dužnost imama, imama matičara, džematskog imama i hatiba, muallima i vaiza. U odnosu sa ljudima je bio blag, human i vrlo prijatan, a u službi disciplinovan i pobožan. Kao takav bio je jedan od najpoštovanijih ljudi u Koraju i široj okolini, cijenjen i poštovan u
115
Baština sjeveroistočne Bosne VIII krugovima ilmije i vrhovima IVZ. Naročito se isticao u kulturno-prosvjetnom radu, pa je još prije I svjetskog rata objavljivao svoje tekstove i sarađivao u listovima «Tarik», «Misbah» i «Mualim», koji su štampani arebicom, a poslije 1918. godine njegovi tekstovi su se mogli pročitati u listu «Novo vreme», «Gajret», zatim «Glasniku IZ» i drugima. Često je poslije džume pod džamijskom lipom čitao novine naglas svojim džematlijama, što su zatim zajedno komentarisali. Još od 1912. godine okupljao je grupu omladinaca i držao im tečaj njemačkog jezika i nabavio im njemačke početnice. Vrlo rano je shvatio značaj i neophodnost školovanja djece, pa se brinuo o njihovom upućivanju na škole i fakultete obezbjeđujući im preko dobrotvornih društava razne vrste potpore. Inicijator je osnivanja čitaonice u Koraju 1919. godine i njen prvi predsjednik. O duhovnoj atmosferi u kući Ibrahim ef. Begića govori nam i zapis njegovog sina, akademika Midhata Begića: »Kako mi je i otac bio alhamijado-pisac još prije 1914, te smo imali ogromnu knjižnicu u kući u Koraju, koju su nam četnici spalili, a Nijemci SS Handžar divizije dokusurili, ja sam s mojim sestrama čitao sva ta brojna djela, jasno i narodne muslimanske priče u zasebnoj knjizi, ali još više u Beharu, Biseru, Gajretu i drugim periodicima muslimanskim, a imali smo ih sve u kompletima i to je bila naša prva lektira poslije sufare-ilmihala i početnice... Mati je čitala samo te priče uz džuzove sa finim zlatnim inicijalima i ornamentima. Očeva je glavna lektira bio Al Gazali, koga je imao cijela, kao i ostale mufesire, sve do Dž. Čauševića, koga sam upoznao još kao dijete, jer je moj otac bio njegov pristalica i saradnik u njegovim publikacijama, te je taj kršni čovjek, koji mi je ulivao utisak divnog zaštitnika, bio stalan i često iznenadan gost kod nas, a ja sam mu polivao na ruke, kao i ocu i ostalima, što sam smatrao priznanjem, uvaženjem«. Podsjećamo da je Džemaludin ef. Čaušević koji se spominje u tekstu, bio profesor Šerijatske sudačke škole u Sarajevu, a godine 1914. izabran je za Reis-ul- ulemu na kojem položaju je ostao sve do 1930. godine, kada je na lični zahtjev otišao u mirovinu, u znak protesta zbog ukidanja autonomije Islamske zajednice od strane autokratskog režima Kraljevine Jugoslavije. Ibrahim ef. Begić obavljao je dužnost imama čaršijske džamije sve do šezdesetih godina kada je penzionisan. Umro je u Tuzli 1971. godine i pokopan u haremu čaršijske džamije u Koraju. Džamija u mahali Kovačevići situirana je u donjem dijelu čaršije nedaleko od puteva koji vode u Čelić i korajske zirate. Sagrađena je prije 1864. godine na lokaciji koju je uvakufio Hadži Alija Agić. U dokumentu Popis bijeljinskog kadiluka – mulkovna dobra iz 1864. godine navodi se džamija u Bašić-Kovačević mahali. Prema opisu prije 1992, kada je i ova džamija zapaljena od strane srpskih agresora, osnovica džamije je pravougaonik sa vanjskim stranicama u razmjeri od 9 x 7 m. Građena je od lijepo klesanog kamena, debljine zidova 55 cm i pokrivena četvorostrešnim krovom pod crijepom. Od mihraba u zidu imaju četiri, a u zidovima sa lijeve i desne strane po četiri prozora veličine 110 x 90 cm. Veranda je po širini džamije širine dva metra. Mahfil i minber su izrađeni od tvrdog drveta i veoma lijepo obrađeni. Unutrašnjost džamije je
116
Baština sjeveroistočne Bosne VIII vrlo bogato zastrta. Munara je od drvene konstrukcije u koju se ulazi sa tavana i visoka je 22 metra. Džamija i njen harem su ograđeni kamenim zidom visine 140 cm. Ovom džamijskom džematu pripadaju haremi Zekanovača, površine 7 dunuma, Mujanovića harem sa 6 dunuma i harem Zabrdo sa 10 dunuma površine. Zanimljivo je istaći da u ovom džematu postoje posebni familijarni haremi velikih i poznatih familija i to Agića harem i Mujića harem. U ovoj džamiji od njenog postanka obavljano je pet dnevnih namaza sve do juna 1992. godine, kada je u srpskoj najezdi na Koraj zapaljena i potpuno srušena. Obnovljena je poslije agresije i povratka dijela džematlija u istim dimenzijama i sa drvenom munarom čime joj je donekle vraćen raniji izgled. Sl. 4. Džamija u Kovačevića mahali
Dugogodišnji (preko 50 godina) imam ove džamije je bio Mula Bećir ef. Nakičević, rodom iz Teočaka. Pohađao je korajsku medresu i nakon završetka medrese postavljen je za imama i muallima ove džamije. Bio je vrlo učen čovjek i isticao se svojim visokim moralnim vrlinama pa je bio izuzetno cijenjen i poštovan u narodu. Korajski hroničar između dva svjetska rata, Dževad Agić, tuzlanski gimnazijalac, u svojim zapisima navodi: »Juna 1931. godine završio sam treći razred mekteba i učinio hatmu... Mula Bećir ef. Nakičevć bio je moj prvi hodža, koji me je naučio osnovne pojmove o islamu u sibjan mektebu. Volio sam ga u životu i poštovao kao svog oca. Njegovu dobrotu ne mogu nikada zaboraviti. Dugo će se u narodu spominjati naš dobri hodža«. Prilikom napada majevičkih četnika na Koraj , novembra 1941. godine Mula Bećir ef. Nakičević ubijen je na svom kućnom pragu. Poslije tragične smrti Mula Bećira ef. Nakičevića, na mjesto imama džamije u Kovačevića mahali postavljen je 1942. godine njegov sin Šefket ef., koji je tu dužnost obavljao sve do svoje smrti 1965. godine. Šefket ef. Nakičević završio je Čačak medresu u Brčkom. Mujezin ove džamije je oko 65 godina bio Mula Mahmut ef. Agić, rođen 1885, a umro 1969. godine. Bio je vrlo pobožan, tihe i blage naravi i zbog toga veoma omiljen u narodu, a naročito među mahalskom djecom, kojima je dozvoljavao da slobodno dođu u njegovu prostranu avliju. Njegov sin Dževad Agić ostavio je značajno pisano svjedočanstvo o prilikama i životu u Koraju prije II svjetskog rata u svom Dnevniku. Posljednji imam džamije u Kovačevića mahali do njenog paljenja i rušenja tokom srpske
117
Baština sjeveroistočne Bosne VIII agresije na Koraj juna mjeseca 1992. godine, bio je Muzafer ef. Mujčinović rodom iz Teočaka, zet Mula Mahmuta ef. Agića. Sibjan mektebi su pored džamija bili prve početne i najbrojnije vjersko- prosvjetne ustanove gdje su se sticali temelji pismenosti i islamske naobrazbe. Njihova se zadaća sastojala u tome da djeci dadu najosnovnija vjerska znanja i da napamet nauče osnovne i najčešće upotrebljavana sureta iz Kur'ana te da nauče islamske molitve i obrede. Za pohađanje sibjan mekteba nije bilo propisane starosti, tako da su ih pohađala djeca od pete godine starosti do odraslih. Nastava se nije izvodila jedino za vrijeme muslimanskih praznika. Sa austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine Zemaljska vlada je pokušala da sredi pitanje sibjan mekteba, jer su iz muslimanskih krugova počeli dolaziti zahtjevi za njihovom temeljitom reformom i za obrazovanjem njihovih učitelja po savremenim metodama, do čega će kasnije i doći. U Koraju su do prije II svjetskog rata postojala tri sibjan mekteba i mektebi ibtidaija. Sibjan mekteb u Donjoj mahali nalazio se u neposrednoj blizini Atik džamije, čiji je imam bio redovno imam iste džamije; Sibjan mekteb u Murselovića mahali, koji se nalazio u središtu čaršije, u kojem su učila djeca iz Murselovića i Begića mahale. Nije poznato kada je sagrađen, ni ko mu je bio vakif, ali ga je zadesila ista sudbina kao i sve ostale mektebe u Koraju, kada su 1941.godine zapaljeni od majevičkih četnika; Sibjan mekteb u Kovačevića mahali nalazio se u neposrednoj blizini istoimene džamije, na lokaciji zv. «Kaldrma». Ovaj mekteb je pohađao i Dževad Agić, pa evo kako to opisuje: »... znam da mi je otac kupio veliki crveni fes sa «kićankom». Naskoro su me dali i u «mejtef» (Sibjani mekteb). Mekteb je bio blizu naše kuće. To je jedna mala prizemna, mračna zgradica, sa naherenim zidovima i puna vlage. Tu se sjedilo na hasurama koje su bile prostrte po podu. Stari hodža je sjedio u jednom uglu na kožici od ovna. Ja sam mu pristupio, poljubio ga u mršavu ruku i dao mu jedan svežnjić sa gurabijama, duhanima i drugim darovima, a zatim sjeo na hasuru i počeo učiti »Rabbi jessir » (početnu lekciju). Pred hodžom je bila jedna stara zelena «pešteta» (drvena klupa na kojoj stoje knjige). Soba je bila puna dječurlije. Djeca su se u galami spremala i pamtila svoja sureta (poglavlja iz Kur'ana), koja uče napamet pred hodžom. ...Svako jutro su djeca donosila po jedno drvo od kuće, a bogatija i po više da se naloži mektebska peć. Sva pedagogija sastojala se u učenju napamet sureta iz Kur'ana i pitanja i odgovora iz islamskog vjerovanja«. Dostupni dokumenti i podaci govore o vrlo razvijenom i intenzivnom vjerskom životu u Koraju. Tako prema podacima iz popisa stanovništva, koje 1879. godine provela Austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini odmah po aneksiji, navodi se da je Koraj tada imao 1356 stanovnika samijeh muslimana u pet mahala: Murselović mahala sa 89 kuća i 419 stanovnika, Bašić mahala 90 kuća i 303 stanovnika, Sejfić mahala 77 kuća i 327 stanovnika, Okanović mahala 66 kuća 251 stanovnik i Kiptijan (Ciganluk) mahala 14 kuća i 56 stanovnika. Poređenja radi tada je Brčko imalo 2901 stanovnika, Bijeljina 6090 stanovnika, Čelić 1291, Gradačac 2606, Janja 3152 stanovnika itd. Na sljedećem popisu, 1885. godine, Koraj ima 1488 stanovnika, od toga 1458 muslimana, 118
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
13 pravoslavaca, 9 katolika (Austrijanci i Nijemci) i 3 Jevreja, zatim 2 učitelja, 10 vjerskih službenika (hodža), 1 općinski službenik, 9 begovskih vlastelina, 32 trgovca i obrtnika itd. Ovakva izmijenjena struktura korajskog stanovništva je rezultat brzog razvoja trgovine i zanatstva koja je uslijedila sa novim društveno-ekonomskim poretkom. Prema dokumentima Vakufsko-mearifskog povjerenstva kotara Bijeljina kome je pripadao Mjesni džematski medžlis Koraj u Nastavnom programu (Mjesečna raspodjela nastavnog gradiva po predmetima) Sibjan mekteba u Sejfić-Okanović mahali u Koraju za period septembar-juni 1929. godine navode se detaljno navode predmeti, metode rada i vježbe u savladavanju nastavnog programa i to: Akaid, Šehadet, Imanski šartovi, Amentu billahi, Vjerovanje Boga dž.š., Muhamed a.s., Sudnji dan, Milosrđe, Zdravlje, Ljubav prema zajednici itd. Prema dokumentu Popisa mekteba u Koraju za 1901. godine navodi se da su radili sljedeći mektebi: Mekteb u Donjoj mahali, 58 polaznika, vjeroučitelj Mula Osman ef. Zenunović; Mekteb u Kovačevićima 71 polaznik, vjeroučitelj Mula Bećir ef. Nakičević, Mekteb u Murselovića mahali, 100 polaznika , vjeroučitelj Hafiz Ibrahim Bajraktarević i Mekteb u Osnovnoj školi, 50 polaznika, vjeroučitelj Mehmed ef. Abdurahmanović. U iskazu vjerskih službenika u Koraju za 1929. godinu navod1 se 8 vjerskih službenika i to: Ibrahim ef. Begić, imam matičar i prvi mualim u Čaršijskoj džamiji; Hafiz Seid ef. Zenunović, imam u Staroj džamiji, vjeroučitelj u Osnovnoj školi; Bećir ef. Nakičević, imam džamije u Kovačevića mahali, sibjan mualim; Osman ef. Zenunović hatib u Staroj džamiji; Ragib ef. Zenunović, drugi mualim i mujezin Čaršijske džamije; Hafiz Ibrahim ef. Bajraktarević, sibjan mualim; Abdulah Nakičević, mujezin džamije u Kovačevića mahali i Arif ef. Zenunović, mujezin u Staroj džamiji. Prema izvještaju Vakufsko- mearifskog džematskog medžlisa u Koraju za 1930. godinu o pohađanju mekteba navodi se: Mektebi ibtidaija 140 polaznika, Sibjan mekteb u čaršiji 15 polaznika, Sibjan mekteb u Sejfić mahali 20 polaznika i sibjan mekteb u Bašić mahali 20 polaznika. Izvještaj potpisuje Mustafa Begić predsjednik mjesnog medžlisa. Mektebi ibtidaija ili reformisani mekteb otvoren je u Koraju početkom 20. stoljeća. Austrougarska okupaciona uprava je nastojala da napravi reformu u sibjan mektebima koja je i otpočela 1890. godine. U «Propisima» za obavezno pohađanje mektebi ibtidaija stoji da su «muška muslimanska djeca dužna da pohađaju mektebi ibtidaiju ako se nalazi u području 3 kilometra, a ženska 2 kilometra. U svakom mjestu obrazovaće se kao pomoćni i izvršujući organi kotarskih vakufsko-mearifskih povjerenstava na tri godine mektebski odbor koji će obavljati upisivanje djece u mektebe i vršiti nadzor nad redovnim pohađanjem mekteba ». Ona djeca koja nisu mogla pohađati mektebi ibtidaiju obavezno su pohađala sibjan mektebe. Ako je u mjestu postojala osnovna škola, kao što je bio slučaj u Koraju, muška djeca su mogla poslije završene dvije godine mektebi ibtidaije, nastaviti školovanje u osnovnoj školi, dok su ženska djeca bila obavezna završiti tri razreda bez obzira na doba i pohađanje
119
Baština sjeveroistočne Bosne VIII nekog drugog mekteba. U korajsku mektebi ibtidaiju išla su i muška i ženska djeca zajedno. Mektebi ibtidaije su u odnosu na sibjan mektebe bile uređene na savremeni način, sa školskim klupama, tablom i drugim potrebnim učilima. Đaci su bili podijeljeni od prvog do trećeg razreda, a nastava se izvodila po nastavnom planu i programu koji je sadržavao sljedeće predmete: Kur'an, tedžvid, kirajet (čitanje), akaid (islamska vjeronauka), ćurutislam (islamski obredi) i hati arebi (arapsko pismo-krasnopis). Od 1912. godine uvedeni su vjerski udžbenici na maternjem bosanskom jeziku. Nastavu su izvodili mualimi koji su sticali stručnu spremu u posebnoj ustanovi «Dar-ul-mualimin», otvorenoj u Sarajevu 1893. godine. Školska godina je trajala 10 mjeseci, od 1. oktobra do 1. avgusta, sa dvomjesečnim ferijem preko ljeta i za vrijeme vjerskih praznika. Nastava se održavala svakodnevno od 7 do 11 sati prije podne i od 12 do 14 sati poslije podne. Na kraju školske godine polagani su završni ispiti. Korajsku mektebi ibtidaiju pohađao je i Dževad Agić, o čemu je ostavio zapis: »Ove godine (1928/29. napomena A. H.) me je otac upisao u mektebi-ibtidaiju. To je moderniji mekteb, u kome su bile klupe kao u školi. Tu se učilo pisati i čitati arebicom (arapskim pismom), zatim napamet razna sureta. Moj uspjeh u mektebi- ibtidaiji je bio vrlo dobar, i uvijek su me «efendije» (hodže) hvalile ocu, kako sam ja «zejrek» (talentovan). Otac je jedva čekao da svršim mekteb i školu, pa da me dadne u medresu. Njegova je želja bila da svršim medresu, da omotam ahmediju, te da postanem hodža. Juni 1931....Svršio sam treći razred mekteba i «činio hatmu». Vakufsko-mearifsko povjerenstvo kotara Bijeljina u popisu mekteba od 09. januara 1931. godine navodi sljedeće podatke: Mektebi ibtidaija u Koraju ima dva odjeljenja sa tri razreda, 88 muških i 75 ženskih polaznika iz Murselovića, Sejfić, Bašić, Okanović i Kiptijan mahale. Nastavu izvode po 24 sata sedmično Ibrahim ef. Begić prvi mualim, rođen 1889. godine, završio medresu u Koraju i Darul-muallimin u Sarajevu, na službi u ovom mektebu od 1911. godine i Ragib ef. Zenunović, drugi mualim, rođen 1889, završio medresu u Koraju, na službi u ovom mektebu od 1918. godine. Zgrada mektebi ibtidaije u Koraju nalazila se na prostoru pored današnje zgrade ambulante i prema sjećanju njenih polaznika bila je to velika zgrada na sprat, sva u kamenu i sa velikim i svijetlim učionicama. Nažalost i ova vjerska prosvjetna ustanova je zapaljena od strane četnika 1941. godine. Medresa Igrište u Koraju izgrađena je kao posebna građevina u neposrednoj blizini Atik džamije u Donjoj mahali, nekih pedesetak metara na lijevoj strani od ulaza u harem. U narodu je poznata kao Igište medresa, a nazvana je po istoj lokaciji na kojoj je sagrađena, gdje su se po pričanju sastajala mladež, zabavljala i igrala. Zgrada medrese sastojala se od jedne predavaone (dershane), sobe za muderisa i nekoliko soba za polaznike (softe) medrese. Sve ove prostorije bile su u krugu, koje su zatvarale tri strane dvorišta, dok je ulazna strana dvorišta bila slobodna. U sredini se nalazio bunar. Četvrtak po podne i petak bili su slobodno vrijeme za softe medrese, koje su oni koristili za posjetu svojim kućama i pripremanju za naredne radne dane. Isto tako svaki dan od 120
Baština sjeveroistočne Bosne VIII ikindije do akšama imali su slobodno vrijeme koje su provodili u šetnji ili u slobodnim međusobnim takmičenjima u tadašnjim sportovima. Nastava je počinjala pošto se klanja sabah, a obavezno je obavljano i svih pet dnevnih molitvi. Obrađeno nastavno gradivo je ponavljano u đačkim grupama, koje je predvodio najbolji softa. Nemamo sigurnih podataka kada je otvorena korajska medresa, ali se pretpostavlja da je to moglo biti krajem 18. ili početkom 19. stoljeća, a možda čak i ranije, jer je spominje i navodi Džemaludin ef. Čaušević u svom popisu medresa u Bosni i Hercegovini. Austrougarska vlast je u Bosni i Hercegovini zatekla oko 40 medresa, koje su radile sve do 1895. godine po starom nastavnom sistemu, kada će biti izvršena reforma nekih od ovih prosvjetnih ustanova. Po toj reformi, kako ističe Hajrudin Ćurić: »Nova nastavna osnova bila je jednaka za sve medrese, osim onih u Goraždu, Foči, Bosanskom Brodu, Odžaku, Janji, Koraju, Maglaju, Srebrenici, Kozluku i Ljubuškom za koje je reis-ul-ulema izdao 1895. godine »općenite direktive«. Korajska medresa se spominje u jednom dokumentu 1906. godine, pa je po svoj prilici radila negdje do I svjetskog rata. Posljednja dva muderisa ove medrese bili su Abdulah ef. iz Rahića i Osman ef. Zenunović iz Koraja. Muderis Osman ef. Zenunović umro je u Koraju 17. marta 1938. godine, što je zabilježio Dževad Agić u svom Dnevniku: »U četvrtak 17. marta umro je u Koraju M. Osman Zenunović i Korajci su izgubili jednu veliku ličnost. Sutradan mu je bila velika dženaza, na kojoj je učestvovao mnogi svijet iz mjesta i okolice... ». Društveni život u Koraju između dva svjetska bio je vrlo živ i plodan, odvijao se u okviru djelovanja čitaonice »Sloga«, osnovane 1919. godine sa svojim sekcijama i bibliotekom, fudbalskog kluba osnovanog 1928. godine i dobrotvornog muslimanskog društva Gajret, koji je osnovan 1931. godine. U tim aktivnostima i animiranju sadržaja društvenog života u Koraju prednjačili su radnička omladina, đaci i studenti koji su bili na školovanju u većim okolnim gradovima. Vjerski život korajskih Bošnjaka utemeljen na islamu, islamskoj duhovnosti i islamskom poimanju života i življenja uopće, vjekovna islamska vjerska tradicija u Koraju, oblikovala je i utemeljila moralno-psihološki profil korajskih Bošnjaka. Islam za korajskog čovjeka nije samo religija nego je bio i ostao duhovna okosnica njihovog personaliteta i zajednice, način života u svim porama njihovih životnih sadržaja. Tokom milenijskog trajanja na ovom prostoru ovdašnji ljudi razvili su lokalnu sociokulturnu zajednicu sa svim temeljnim obilježjima bošnjačkog duhovnog i sociokulturnog identiteta, izgradili »vrlinu sredine« i osjećaj pripadnosti tradiciji, kulturi i moralnom biću bosanskog podneblja, po čemu su bili i ostali prepoznatljivi i cijenjeni diljem Bosne.
121
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Mr. sc. Amra Hadžihasanović
AUTENTIČNOST I PROBLEM INTERPRETACIJE UMJETNIČKIH I ARHITEKTONSKIH OBLIKA U PROCESU ZAŠTITE SPOMENIKA KULTURE – PRIMJER BEHRAM-BEGOVE (ŠARENE) DŽAMIJE U TUZLI
Tradicionalni i moderni umjetnički i arhitektonski oblici i njihova zaštita
Kulturno-historijsko naslijeđe u najširem smislu predstavlja skup svih kulturnih dobara kako materijalne, tako i duhovne kulture čovječanstva od najstarijih vremena do danas. Od nenabrojivo mnoga načina na koje je moguće klasificirati i kvalificirati ova dobra izdvojićemo podjelu koja se odnosi na tradicionalne i netradicionalne umjetničke i arhitektonske oblike. Ovakva podjela gotovo je potpuno zanemarena unutar djelatnosti zaštite kulturno-historijskog naslijeđa, što je prema našem mišljenju, uzrok brojnih problema ili u najmanu ruku dilema i nedoumica sa kojima se susreću djelatnici zaštite kulturnog naslijeđa. Naime, u pravilu se zaboravlja krucijalna činjenica da je moderna nastala na raskidu sa tradicionalnim kulturama i civilizacijama te su arhitekture i umjetnosti koje su ove iznjedrile zapravo antipod modernoj kulturi i civilizaciji u svim njenim manifestacionim i pojavnim oblicima. Taj raskol koji se desio unutar zapadnoevropske srednjovjekovne kulture predstavlja sudbonosan događaj za cijelu planetu i sve njene kulture i civilizacije. Sa pojavom renesanse kao razdjelnice možemo reći da počinje moderna kao potpuno nova kultura i civilizacija suštinski različita od dotadašnjih, čiji će se uticaj proširiti čitavim svijetom. Kao pojava ili stanje duha, moderna će kulminirati u devetnaestom stoljeću sa industrijalizacijom koja je praktično poharala i pomela gotovo u potpunosti brojne tradicionalne umjetnosti i zanate, ne samo u Evropi nego diljem svijeta. Svijet se zapravo tek tada suočava sa činjenicom propasti tradicionalnih umjetnosti i zanata kao i tradicionalnom arhitekturom u jednom veoma kratkom razdoblju. Tada praktično i počinje nastanak i razvoj zaštite kulturno- historijskog naslijeđa kao posebne djelatnosti koja je veoma brzo prešla put od nacionalnih do internacionalnih institucija zaštite. Iako je iznimno značajno naglasiti uzroke i posljedice pojave moderne na nestanak, odnosno prekid tradicionalnih umjetnosti i zanata, smatramo također važnim skrenuti pažnju na duh moderne, odnosno postmoderne, a napose suštinske razlike između modernih i tradicionalnih umjetnosti i arhitekture. Naime, one su po prirodi zapravo antipodi budući da imaju različita ishodišta pa ih nije moguće klasificirati na isti način. U tom smislu treba imati u vidu njihove suštinske razlike kao
122
Baština sjeveroistočne Bosne VIII magistralne odrednice koje različita kulturna dobra određuju različitim parametrima. U najkraćem, tradicionalna i moderna umjetnost se temelje na tradicionalnoj i modernoj kulturno-umjetničkoj paradigmi i to teocentričnoj, na kojoj počiva svaka tradicionalna kultura i civilizacija i antropocentričnoj paradigmi, koja čini temelje moderne kulture. Često se zaboravlja, a unutar djelatnosti zaštite gotovo potpuno zanemaruje, činjenica da svaka tradicionalna kultura proishodi iz naročitog duhovnog ozračja čije ishodište predstavlja određena duhovno religijska tradicija kojom vladaju metafizičke ideje. To su naročiti svjetovi, rekli bismo konglomerati brojnih oblika i manifestacija tradicionalnih kultura koji mogu biti svete naravi do onih koji nemaju religijsko- sakralno značenje niti funkciju i koje uslovno možemo imenovati profanim umjetnostima i zanatima. S druge strane moderna umjetnost i arhitektura u cjelini počiva na antropocentričnoj kulturno-umjetničkoj paradigmi, bez obzira da li je riječ o individualnim, partikularnim idejama njenih autora, poput postmoderne umjetnosti ili idejama kolektivnog ljudskog uma, poput primjerice renesansne umjetnosti ili baroka. Moderna umjetnost i arhitektura nisu nastale na metafizičkim idejama već ih bitno određuju individualne ili kolektivne ideje koje nemaju ništa sa tradicionalnim umjetnostima. U najkraćem, ova umjetnička i arhitektonska djela nose stilske karakteristike njihovih autora kao kolektivnih ili partikularnih ideja koje nisu nastale na prenosu, već na raskidu i diskontinuitetu. Njihov krajnji cilj i imperativ je biti drugačiji, biti različit od prethodnih i budućih arhitektonskih i umjetničkih djela, za razliku od tradicionalnih, koji su uvijek u prenosu odnosu nastoje sačuvati kontinuitet. Te ideje bitno određuje vrijeme nastanka i autorski pečat ovih djela koje su promjenjive kategorije, za razliku od tradicionalnih, dominantno metafizičkih, nadvremenskih i transcendentnih ideja, koje je moguće iskazati samo simboličkim jezikom. Moderna umjetnost nema ništa sa metafizičkim idejama tradicionalnih umjetnosti pa čak i tada kada se bave svetopovijesnim temama, što nam je obilato pokazala evropska umjetnost renesansne i baroka ali i drugih stilova koji su slijedili. Tradicionalna kultura i umjetnost, bez obzira o kojoj je riječ, počiva na obrascima koje obezbjeđuje samo tradicija. Oni su permanentno u prenosu sve dok traje i živi predmetna tradicija. Obrasci na kojima se temelje prenose vanvremenske i nadindividualne ideje čiji kontinuitet mora biti obezbjeđen sve dok ta tradicija živi. Autentičnost njenih obrazaca ne ovisi od prenosioca, umjetnika ili arhitekte, bez obzira o kakvom je umjetniku riječ. Zapravo, tradicionalni umjetnik ima veoma važnu ulogu u interpretaciji umjetničkih djela, ali se njegova pozicija bitno razlikuje od pozicije modernog umjetnika koji ne nasljeđuje obrasce već ih sam kreira. Moderan pristup zaštiti kulturno historijskog naslijeđa nastao je na istoj matrici kao i historija umjetnosti kao moderna nauka. Svi umjetnički i arhitektonski oblici promatraju se u diskursu njihove periodizacije kao umjetničke tvorbe nastale u različitim vremenskim okvirima i različitim kulturno-umjetničkim paradigmama, uključujući i djela moderne i postmoderne umjetnosti dvadesetog stoljeća čiji su autori 123
Baština sjeveroistočne Bosne VIII nosioci i njihovih ideja i realizacija. Ovaj diskurs promatranja kulturno-umjetničkih dobara stavlja u fokus osobenost individualnog umjetničkog izraza i vremenske okvire u kojima su djela nastala kao primarne karakteristike, što su parametri koji su značajni za djela moderne, odnosno postmoderne umjetnosti, ali su za djela tradicionalne umjetnosti i arhitekture od sekundarne važnosti. Zanemaruje se iznimno važna činjenica da tradicionalni umjetnički oblici jesu nastali u određenom vremenu i njih su također realizirali umjetnici kao pojedinci, ali oni nose vanvremenske i nadindividualne ideje. Dokumentrana vrijednost njihovih realizacija ima određenu funkciju u procesu valorizacije ovih kulturnih dobara, ali suštinski je od sekundarne važnosti. Isto tako autorski pečat, odnosno autorizacija, je sekundarne važnosti za djela tradicionalne umjetnosti, dok je za djela moderne, odnosno postmoderne umjetnosti od krucijalne važnosti, s obzirom da je moderni umjetnik kreator i ideje i realizacije umjetničkog djela. Moderna konzervatorsko-restauratorska zaštita polazi sa stanovišta koja se temelje na modernoj, što će reći antropocentričnoj kulturno-umjetničkoj paradigmi, bez obzira da li je riječ o djelima moderne ili tradicionalne umjetnosti. U takvom diskursu razmatrana problematika zaštite kulturnih dobara ima težište na individualnoj kreaciji autora, bez obzira da li su predmetna djela umjetničke realizacije tradicionalne ili moderne, odnosno netradicionalne umjetnosti. Naime, tradicionalne umjetničke forme mjere se parametrima moderne umjetnosti što je posebno problematično kada se takav pristup primjenjuje unutar djelatnosti zaštite kulturno- historijskog naslijeđa.
Problem autentičnosti tradicionalnih i modernih arhitektonskih i umjetničkih oblika
Autentičnost, kao osnovni parameter po kojem se vrednuju kulturna dobra, ima različita značenja zavisno od karakteristika kulturno-umjetničkih dobara koja se štite. Autentičnost tradicionalnog umjetničkog djela odnosi se na vjerodostojnost prenesenh umjetničkih ili arhitektonskih obrazaca, što implicira da se ne može davati primat umjetniku s obzirom da on nije kreator umjetničkih obrazaca, već njihov prenosioc. Njegova uloga u stvaranju umjetničkog djela iznimno je važna, ali nije primarna, što se gotovo redovno zanemaruje u modernom pristupu konzervatorsko-restauratorskoj intervenciji na djelima tradicionalne umjetnosti. Moderni pristup zaštiti kulturnih dobara, s druge strane, uvijek polazi od autora kao nosioca ideje djela i njegove realizacije, što je veoma problematično kada je riječ o djelima tradicionalne umjetnosti. Dakle, autentičnost tradicionalnog umjetničkog djela odnosi se na izvorne oblike tradicionalnih umjetničkih formi kao odraz tradicionalnog stila dok se autentičnost modernih, netradicionalnih umjetničkih oblika odnosi na stilske karakteristike koje su vezane za određene vremenske okvire, kao i autore ideja i realizacija ovih umjetničkih tvorbi. 124
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Imajući u vidu činjenicu da su ove razlike suštinske a ne periferne, pristup očuvanju tradicionalnih i modernih arhitektonskih i umjetničkih djela mora se razlikovati upravo onako kako se oni razlikuju jedni od drugih. Kako se moderna konzervatorsko-restauratorska zaštita temelji na modernoj kulturno-umjetničkoj paradigmi, postavlja se pitanje vjerodostojnosti ovog pristupa kad su u pitanju umjetničke realizacije djela tradicionalne umjetnosti. Ako je tradicionalna umjetnost prekinuta i ako obnova i zaštita slikarnih i arhitektonskih slojeva nije restauratorsko- konzervatorska u odnosu na primarni sloj, svi slojevi koji su nastali naknadno, de facto predstavljaju netradicionalne umjetničke, odnosno arhitektonske kreacije. Moderan pristup zaštiti spomenika kulture podrazumijeva da se čuvaju svi slojevi, bez obzira da li su djela tradicionalne ili moderne umjetnosti i arhitekture ili pak interpretacije tradicionalnih umjetničkih oblika. Posmatrani sa stanovišta tradicionalnog stila, ove umjetničke i arhitektonske kreacije nisu ništa drugo nego iskrivljeni oblici izvornih umjetničkih formi, odnosno njihove permutacije. To su zapravo slobodne i samovoljne interpretacije, odnosno ove umjetničke tvorbe su moderne po svojoj prirodi i porijeklu, a samim tim nisu autentične sa stanovišta tradicionalnog stila. Stoga se zaštita tradicionalnih arhitektonskih i umjetničkih djela mora temeljiti na zaštiti, obnovi ili rekonstrukciji njihovih izvornih oblika koji se mogu vjerodostojno interpretirati samo na tradicionalan način. To podrazumjeva vjerno prenošenje tradicionalnih obrazaca koje može biti konzervatorsko-restauratorska ukoliko postoje očuvani izvorni oblici u vidu materijalnih ostataka ili u protivnom, ukoliko ne postoje, na raspolaganju ostaje analogna restauracija. Naime, ovaj pristup podrazumjeva vjerno prenošenje tradicionalnih arhitektonskih i umjetničkih obrazaca bez obzira na činjenicu što njihovi tragovi nisu pronađeni u objektu. Cilj ovakvog pristupa obnovi i zaštiti spomenika je s jedne strane rehabilitacija i očuvanje tradicionalnog stila te s druge strane jedinstvo stila arhitekture i dekoracije objekta. Naime, brojni su primjeri konzervatorsko-restauratorske zaštite naročito slikanih slojeva u enterijeru spomenika kulture koji se zasnivaju na modernom pristupu koji podrazumjeva očuvanje svih slojeva koji su se sačuvali u objektu. Takav je primjer gotovo svih značajnijih džamija u Bosni i Hercegovini koje su restaurirane naročito u posljeratnom periodu, kao što je Gazi-Husref-begova džamija, Ferhadija džamija i Careva džamija u Sarajevu i druge. Ove džamije su sačuvale izvorni arhitektonski oblik, ali su djelimično ili potpuno izgubile izvorne dekoracije tako da su obnovljeni slikani slojevi različitih dekorativnih ciklusa koji najčešće predstavljaju umjetničke realizacije koje nemaju ništa sa tradicionalnom osmanskom dekorativnom umjetnošću. Jedan od rijetkih primjera spomenika kulture koji, pored slikanih, nose i različite arhitektonske slojeve predstavlja Behram-begova, Šarena džamije u Tuzli i stoga je pristup restauratorsko-konzervatorskoj zaštiti ove džamije naročito interesantan sa stanovišta problematike koju smo naznačili.
125
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Pristup konzervatorsko-restauratorskoj zaštiti Behram-begove, Šarene džamije u Tuzli – primjer permutacije tradicionalnih umjetničkih i arhitektonskih oblika
Behram-begova, Šarena džamija u Tuzli jedna je od primjera restauratorsko- konzervatorske intervencije na djelima tradicionalne arhitekture, koja je na različite načine obnavljana kroz gotovo pet vjekova njenog trajanja. Datira iz prve polovine 16. stoljeća i jedna je od rijetkih džamija u Bosni i Hercegovini koja nije sačuvala svoj izvorni oblik iz osmanskog perioda. Zna se da je prvobitno građena od čerpića i da je imala drvenu kupolu, ali je izgorjela 1871. godine. Obnovljena je u austrougarskom periodu po potpuno novom projektu u odnosu na njen prvobitni izgled. Autor je arhitekt Franc Mihanović koji projektuje džamiju u pseudo-mavarskom stilu sa drvenom kupolom prekrivenom olovnim limom. Sadašnji izgled dobila je 1891. godine, a obnovio ju je arhitekt Franc Kuril, kada je zamjenjena kupola četverovodnim krovom. U segmentu dekoracije ove džamije pronađeni su ostaci tri slikana sloja, primarni – koji datira iz devetnaestog stoljeća, drugi sloj – koji datira s početka dvadesetog stoljeća i treći – iz 1960. godine, kada je džamija posljednji put obnavljana. Osim što se zna da je džamija prvobitno bila izgrađena u osmanskom stilu, u arhitektonskom pogledu ova džamija, dakle, posjeduje dva sloja iz austrougarskog perioda. Primarni arhitektonski sloj, koji nije sačuvan, jedini posjeduje obilježje tradicionalnog stila osmanskih podkupolnih džamija, dok ostala dva predstavljaju potpuno nove intervencije koje nemaju ništa sa tradicionalnim stilom, odnosno potpuno ga anuliraju. Naime, pseudo-mavarski stil Behram-begove džamije iz perioda austrougarske vladavine u Bosni zapravo je moderno arhitektonsko zdanje koje ne samo da nije reprezent tradicionalne osmanske arhitekture nego ni tradicionalne mavarske arhitekture, bez obzira na činjenicu što je izgrađen po uzoru na tradicionalnu srednjoazijsku i sjevernoafričku arhitekturu džamija. Preciznije rečeno ova džamija nije samo pseudo-mavarska već rekli bismo i pseudo-islamska s obzirom da njen oblik u mnogim svojim elementima podsjeća na drugačiju arhitektiru koja dolazi iz drugog kulturnog ozračja. Ovo je vidljivo već na prvi pogled površnom analizom arhitektonskih elemenata enterijera i eksterijera ove džamije. Takvi su primjerice neuobičajen oblik prozora koji više podsjećaju na prozore srednjovjekovnih katedrala, koje nikada ne nalazimo u tradicionalnim džamijama. Također je problematičan mihrab koji nema tradicionalni oblik niše uklopljene u zid, već potpuno netradicionalan arhitektonski oblik koji izlazi izvan linije kibla-zida čineći samostojeću improvizovanu nišu. Doimaju se neobično i različiti arhitektonski ukrasi, naročito u pročelju mihraba, koji potpuno anuliraju kaligrafiju koja bi trebala da dominira. U cjelini, ambijent enterijera ove džamije nema ozračje statične ravnoteže, mira, harmonije i spokoja kojom odiše tradicionalni enterijer islamskog molitvenog prostora, čemu također doprinosi i dekoracija zidova.
126
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Budući da je džamija primarno bila tradicionalna osmanska džamija sa kupolom, možemo reći da je njen izvorni arhitektonski izgled bio tradicionalan, dok su naknadno nastali oblici u najvećem djelu netradicionalni, odnosno u suštini moderni arhitektonski oblici. Situacija sa slikanim dekoracijama nešto je drugačija s obzirom da nisu pronađeni ostaci primarnog sloja niti postoje bilo kakve informacije o njima, tako da možemo govoriti samo o različitim odstupanjima od izvornog tradicionalnog stila osmanske dekorativne umjetnosti. Zapravo, možemo reći da sa ovim umjetničkim stilom zatečene dekoracije nemaju gotovo ništa zajedničko. Riječ je o različitim improvizacijama koje su nastajale kao posljedica prekida tradicionalne dekorativne umjetnosti s jedne strane te s druge strane različit pristup obnovi ovog objekta, od kojih ni jedan nije imao za cilj sačuvati izvorni tradicionalni arhitektonski i umjetnički izričaj koji je ova džamija, bez sumnje, prvobitno imala. U kontekstu problematike koju smo naznačili u radu postavlja se problem pristupa valorizaciji svih arhitektonskih i umjetničkih slojeva koji se hronološki mogu pratiti i definisati. Rekli smo da u suštini razlikujemo dva pristupa valorizaciji i zaštiti spomenika i to klasični i moderni. Moderni polazi od pretpostavke da je svaki arhitektonski i umjetnički sloj jednako vrijedan, odnosno ovakav pristup se temelji na historičnosti i slojevitosti kao cilju restauracije, dok klasični pristup konzervatorsko- restauratorskoj zaštiti spomenika ima za cilj jedinstvo stila izvornih arhitektonskih i umjetničkih oblika kao najveću vrijednost koju je potrebno očuvati. Sa stanovišta autentičnosti kao osnovnog kvalifikacionog faktora koji je ključni parametar vrijednosti svakog kulturnog dobra potrebno je razlučiti koje vrijednosti, odnosno koje referense ovoga kulturnog dobra treba markirati kao značajne, a koje su manje vrijedne ili uopšte nisu vrijedne, kako bismo se orijentirali u odnosu na problem. Kao što smo već rekli autentičnost kao osnovni parametar vrijednosti ima potpuno različito značenje zavisno od toga da li govorimo o tradicionalnim ili modernim arhitektonskim i umjetničkim oblicima. Ako su za nas prioritetni tradicionalni oblici onda se autentičnost odnosi na tradicionalne obrasce koji su uglavnom poznati u svojoj osnovnoj ideji čak i kada nemamo materijalnih ostataka. S druge strane, ako su za nas prioritet moderna arhitektonska i umjetnička rješenja, onda se autentičnost odnosi na autorski rad umjetnika i arhitekata koji su kreatori kako ideje tako i njihovih realizacija. U ovom slučaju je riječ o djelima dvojice arhitekata Franca Mihanovića, autora potpuno novog projekta džamije u pseudo-mavarskom stilu i Franca Kurila, autora obnove džamije koja ima sadašnji izgled. Dakle džamija je prvobitno imala tradicionalni izvorni oblik osmanske podkupolne jednoprostorne džamije, dok su dva naknadno nastala arhitektonska sloja potpuno nova arhitektonska rješenja koja nemaju ništa sa njenim izvornim oblikom. Ovi arhitektonski slojevi predstavljaju autorske radove koji ni na koji način ne nastavljaju tradiciju graditeljstva, već je, naprotiv, prekidaju. Kao takvi oni su simbol diskontinuiteta i raskida sa tradicionalnim graditeljstvom u Bosni i Hercegovini.
127
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Kao način rješavanja različitih problema i dilema koje se javljaju u procesu valorizacije spomenika smatramo iznimno važnim uspostaviti diferencijaciju modernih i tradicionalnih umjetničkih i arhitektonskih oblika budući da svaki od njih podrazumjeva drugačiji pristup. S obzirom da moderan pristup valorizaciji podrazumijeva zadržavanje slojeva koji su nastajali u različitim historijskim periodima kao odraz tog vremena, cilj ovakve valorizacije je očuvanje svih ili najvrednijih historijskih slojeva, bez obzira da li je u vezi sa izvornim oblikom ili ne. Ovakav pristup je fokusiran na različite realizacije koje često nisu nastale na izvornim tradicionalnim obrascima, već su to netradicionalne, potpuno nove arhitektonske i umjetničke kreacije, odnosno slobodne improvizacije. Klasični pristup valorizaciji, s druge strane, polazi od pretpostavke da je izvorni oblik spomenika najvredniji i cilj ovakvog pristupa je vraćanje njegovoj autentičnoj arhitektonskoj formi. Primjer Behram-begove džamije u Tuzli u tom smislu je posebno interesantan s obzirom da je najvredniji arhitektonski sloj izgubljen, za razliku od novijih koji su u potpunosti ili djelimično sačuvani. Postavlja se pitanje da li je za nas prioritet rehabilitacija arhitektonskog rješenja autora Franca Mihanovića iz 1888. godine ili izvornog tradicionalnog oblika ove džamije iz 16. stoljeća? Ovo pitanje također važi i za slikane dekoracije, bez obzira što ne postoje tragovi izvornih dekoracija, budući da su poznati njihovi obrasci. Drugim riječima rečeno, da li je cilj obnove spomenika očuvanje netradicionalnog autorskog projekta ili vraćanje na izvorni oblik kako arhitektonski tako i umjetnički, što de facto znači rehabilitaciju tradicinalne arhitekture i umjetnosti? Ova pitanja imaju posebnu težinu ako imamo u vidu da je riječ o islamskoj sakralnoj arhitekturi, kao i islamskom sakralnom prostoru. Naime, tradicionalna islamska arhitektura i umjetnost počivaju na temeljima metafizičkih ideja islamske duhovne poruke koja ima svoj odraz u konkretnim arhitektonskim i umjetničkim formama. Kako se primjerice realiziraju ideje tevhida, Božije transcedencije i imanencije, možemo naći samo u tradicionalnim arhitektonskim i umjetničkim oblicima, a nikako u modernim, jer oni nisu nastali na ovim idejama, već naprotiv na raskidu s njima. Moderna arhitektura i umjetnost počivaju na drugačijim temeljima, koji u suštini proishode iz antropocentrizma i u potpunoj su suprotnosti sa teocentričnim idejama na kojima počiva svaka tradicija pa tako i islamska. Ove ideje imaju svoj odraz i u arhitekturi i ambijentu islamskog sakralnog prostora i realiziraju se samo kroz tradicionalne obrasce. Odstupanje od naslijeđenih obrazaca stoga ima za posljedicu ne samo kulturnu devastaciju ovih prostora nego i njihovu desakralizaciju. U vezi s tim, također je značajno načelno pitanje funkcije džamije kao obrednog prostora i džamije kao spomenika kulture. Naime, džamija nije izgubila svoju primarnu funkciju sakralnog objekta činjenicom da je opstajući kroz vrijeme stekla status spomenika kulture. Naprotiv, njena primarna funkcija i dalje je ostala ista, što implicira da je nužno uspostaviti hijerarhiju prioriteta njene primarne funkcije koja je obredne naravi i sekendarne funkcije stečenog statusa spomenika kulture. Valorizacija arhitektonskih i umjetničkih oblika kao sastavni dio procesa zaštite džamije kao 128
Baština sjeveroistočne Bosne VIII spomenika ne može biti razmatrana izvan ovog konteksta. Stoga je iznimno važno naglasiti da su tradicionalni obrasci nastali na temeljnim idejama islama i kao takvi samo oni mogu sačuvati sakralnu semantiku islamske svete arhitekture kao i islamskog svetog prostora čiji je reprezent upravo tradicionalna džamija, kakva je bez sumnje bila i Behram-begova džamija u Tuzli s početka 16. stoljeća.
129
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Danijela DELIĆ, prof.
POJAM MEVLUDA, NJEGOVO ZNAČENJE I HISTORIJAT
Riječ mevlud potiče od arapske riječi mawlid koja predstavlja mjesto ili vrijeme rođenja. Vremenom je značenje ove riječi nedvojbeno počelo da se koristi kao sinonim za rođendan, odnosno dan rođenja Muhammeda a.s., kao i za ceremoniju, tj. svečanost obilježavanja ovog, za muslimane radosnog događaja. Riječ mawlid ili mevlid u turskom jeziku je prihvaćena kao mevlud pa je prirodno da se i na našim prostorima odomaćila kao takva, ako uzmemo u obzir sam utjecaj Osmanlija na islam u Bosni. Danas se u bosanskom jeziku riječ mevlud koristi za sam Poslanikov a.s. rođendan, 12. rebiu-l-evvela, kao naziv za pjesnički spjev o njegovom rođenju i životu, kao i za ceremoniju, odnosno svečanost proslavljanja rođenja Muhammeda a.s. Poznato je da sam Poslanik a.s. nije proslavljao svoj rođendan niti su to radili njegovi prijatelji, a ni drugi muslimani dugi niz godina poslije njega, bježeći od mogućnosti da takva ceremonija vremenom poprimi odlike načina na koji hrišćani slave rođenje hz Ise. Kako navode poznavaoci islamske historije, proslavljanje rođenja Poslanika a.s. prvi su postavili Fatimije u Egiptu, i to tako da su u četvrtom stoljeću po hidžri slavili šest mevluda godišnje i to: Muhammedu a.s., hz Aliji, hz Fatimi, hz Hasanu i hz Husejinu te vladajućem halifi. Ovi običaji izgubili su se sa propašću Fatimija, ali je običaj u sedmom vijeku po hidžri ponovo obnovljen od strane vladara Erbele el- Melikul-Muzzafer Ebu Se'ida. Kako je opisano u izvorima iz tog vremena, tadašnje proslave mevluda obilježavale su se uz iznimno raskošne trpeze i velika okupljanja vjernika i učenjaka koji su bili darivani od strane vladara. Kasnije se običaj proslavljanja mevluda proširio i na druge islamske zemlje. Zanimljivo je to da se sadržaj i način slavljenja mevluda od zemlje do zemlje razlikuje, pa na primjer u Egiptu slavlje traje nekoliko dana prije i poslije 12 rebiu-l-evvela na otvorenom polju, gdje se podigne mnogo okićenih šatora, koji se uvečer osvijetle električnom rasvjetom. 12 rebiu-l-evvela je velika noć i tada je veselje najveće, a u danima koji prethode vjernici se okupljaju, šetaju, uče Kur'an, neko kupuje i prodaje, okupljaju se razni umjetnici i sl. Ovo veselje se dešava u Kairu, a prisustvuju mu stotine hiljada ljudi iz cijelog Egipta. U nekim drugim zemljama kao što su Alžir, Tunis i Maroko dešava se slično okupljanje koje, također, počinje nekoliko dana prije Poslanikovog a.s. rođendana i ta noć se provodi bdijući, dok se pred zoru uče pobožne kaside i hvalospjevi u ime Muhammeda a.s. Tako možemo zaključiti da se mevlud, kao opšta javna svečanost počela slaviti prvi puta u Erbeli 1207. godine, ali i da je šireći se islamskim svijetom zadržao neka opšta, ali i poprimio neka lokalna obilježja.
130
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Najraniji podaci o mevludu u Turskoj, odakle je ovaj običaj, kao i sam islam, stigao na naše prostore, protežu se čak u doba Seldžuka Muzaferudina Gokborija, prvog vladara koji je povodom ove proslave priređivao gozbe i veselja na kojima je učestvovalo i stanovništvo. Na slavljima iz ovog doba moguće je uočiti karakteristike mevludskih svečanosti kakve se u Turskoj i danas mogu vidjeti. Kod Osmanlija, prvo učenje mevluda zabilježeno je 1589. godine, za vrijeme vladavine Murata III, iako neki smatraju da je početak obilježavanja mevluda vezan za period nakon što je napisan prvi mevludski spjev od strane Sulejmana Čelebija, tj. nakon 1409/10. godine, kada su druženja uz mevlud poprimila nova obilježja. Naime, uz dotadašnje vaazove i predavanja, mevludskoj svečanosti se uvode poetski sadržaji, koji su ponekad izvođeni i uz pratnju saza. Nakon toga je obogaćen i sa ilahijama i kasidama. U staroj bošnjačkoj literaturi ne nalazimo mnogo informacija o obilježavanju mevluda u prošlosti, osim nešto malo sadržanih u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije. Tek nešto kasnije mevlud će biti spomenut u djelu Antona Hangija Život i običaji muslimana Bosne i Hercegovine. "Uoči Mevluda upale se kandilji na munarama kao i za ramazan i oba bajrama i pale se sve vrijeme dok Mevlud traje. Kada se Mevlud u džamiji uči, donose ljudi, koji Mevlud daju, šerbe u ibricima i maštrafama, čašama, obično plave, crvenkaste ili zelenkaste boje i idu od jednoga vjernika, pa i inovjerca, ako je u džamiji, do drugoga, te im daju da piju ovo šerbe. Neki ga piju iz maštrafe, a neki iz ibrika, kako već na koga reda dođe, ali će skoro svak prije nego će piti metnuti svoju vrlo tanku mahramu od beza na grljak od ibrika ili na čašu, pa pije preko one mahrame. To čine iz dva uzroka: prvo radi čistoće i zdravlja, a drugo jer im je to Muhammed preporučio. Šerbe piju vjernici na uspomenu kako je mati Muhammeda Pejgambera, kada ga je rodila, zatražila i ispila čašu šerbeta." U Bosni se mevlud danas slavi tako da se na dan mevluda, tj. Poslanikovog a.s. rođendana, u džamiji uči mevlud na turskom jeziku Sulejmana Čelebije, o kojem će više govora biti kasnije. Tom prilikom se u džamijama prisutnima dijeli slatko šerbe, a djeci slatkiši. Određeni broj vjernika mevlud na dan 12 rebiu-l-evvela održava u svojim domovima uz prisustvo prijatelja i rodbine, uči se mevlud na turskom, a gosti bivaju ugošćeni hranom. U Ilmihalu za svakog muslimana i muslimanku, objavljenom u Sarajevu 1942. godine, navodi se: „Rođenje našeg dragog pejgambera Muhammeda a.s. ili Mevlud, po svojoj važnosti dolazi odmah poslije Ramazanskog i Kurbanskog bajrama“. Iz ovoga jasno vidimo kolika važnost se u životu bosanskog muslimana pridaje ovom događaju. Kada govorimo o samoj ceremoniji, odnosno svečanosti obilježavanja mevluda, najvažniji momenat je učenje ili recitiranje spjeva. U mevludskim spjevovima posebno se naglašava poslanikovo rođenje, zatim Mi“radž (uspeće na nebo), prva objava, borba za širenje islama, Hidžra (preseljenje muslimana iz Mekke u Medinu), stvaranje islamske države te na kraju i sama smrt Poslanika.
131
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Mevlud kao književna vrsta
Mevlud kao poetska književna vrsta pisan je od strane islamskih učenjaka, alima i pjesnika, koji su se divili liku i djelu najboljeg i najodabranijeg od svih poslanika. Ovakvim spjevovima su pokušali poezijom da iskažu svu ljepotu i svoje viđenje određenih dijelova Poslanikova života, a posebno njegovo rođenje. Već smo ranije spomenuli mevlud na turskom jeziku, koji je i najpoznatiji na ovim prostorima, a to je ujedno i najpopularniji mevlud u svijetu. Radi se o ranije pomenutom mevludu Sulejmana Čelebije iz Burse. Preveden je i na engleski jezik, a po uzoru na njega napisani su i mevludi na perzijskom, bengali, urdu i drugim svjetskim i lokalnim jezicima. Sulejman Čelebi bio je imam Ulu-džamije za vrijeme sultana Bajezida I, a titulu „čelebi“ mogao je da nosi samo izuzetan alim i učevan čovjek. Originalni naziv djela kod nas poznatog kao Mevlud bilo je Vesilet un-Nedžat ili u prijevodu Sredstvo spasa. Ovo djelo napisano u formi mesnevije inspirisano je ljubavlju prema djelima i životu Poslanika a.s., rimuju se prvi i drugi stih svakog distiha, a kada je u pitanju metrika, spjevan je u jedanaestercu te se lahko pjeva prema ritmu jedne stare popularne turske melodije. Dr Fehim Nametak, u svom predgovoru uz Mevlud Bursali Sulejman-Čelebije, na str. 4, Sarajevo 1973. godine, koji je sam preveo i priredio, kaže i ovo: „Svoje znamenito djelo Vesilet-un-nedžat (Mevlud) napisao je potaknut jednim događajem koji se zbio u Ulu džamiji dok je on bio imam. Ovaj događaj, ukratko ispričan, tekao je ovako: neki perzijski vaiz (propovjednik) za vrijeme vaza, tumačeći 285. ajet sure Bekare, pogriješio je pomiješavši ovaj ajet sa 253. ajetom iste sure pa je rekao da među pejgamberima nema razlika, pa ni Muhammed a.s. nije uzvišeniji od Isa a.s. Tu se našao neki Arap koji je to pobio tumačeći isključivo 253. ajet, a kako je narod stao uz vaiza, to je Arap krenuo u obilazak Arabije, Egipta, Halepa i pribavljao fetve protiv vaiza; čak mu je pribavio i smrtnu osudu. Potaknut, dakle, ovim slučajem i ljubavlju prema posljednjem Božijem poslaniku, Sulejman Čelebi je spjevao pet distiha od kojih je prvi: „Olmeyub Isa göğe bulduğu yol Ummetinden almagicün idi ol.’ (Isa nije umro, našao je put ka nebu, On je to učinio da bi pripadao tvome ummetu). Zatim je ovo djelo stih po stih nastavljao i završio 1409. godine. „ Mevlud Sulejmana Čelebije na bosanski jezik preveo je hafiz Salih Gašević 1878/79. godine i pisao ga je arapskim pismom na bosanskom jeziku (alhamijado pismom). Redakcija ovog mevluda kojom je dobio oblik u kakvom ga danas možemo pronaći obavljena je od strane Džemaluddina ef. Čauševića i Mehmeda ef. Handžića te su štampana brojna izdanja ovog mevluda jer je bio rado izvođen u narodu. Računa se da je Gaševićev Mevlud dosad doživio tridesetak izdanja, što govori da je bio odlično prihvaćen i popularan. Tome je doprinijelo i to što je on, kao i Čelebijin Mevlud, prepjevan u jedanaestercu, pa se lako učio po istoj melodiji.
132
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Po uzoru na književnike i pjesnike islamskih zemalja širom svijeta i bosanski pjesnici okušali su se u pisanju mevludskih spjevova. Takve pjesničke zbirke bosanskoj kulturnoj baštini ostavili su već spomenuti hafiz Salih Gašević, Muharem Dizdarević (Muhamed Rušdi), Arif Sarajlija, hfz. Seid Zenunović, Musa Ćazim Ćatić, dr. Safvet-beg Bašagić, Šemsudin Sarajlić, Rešad Kadić, Ešref Kovačević i drugi. Muharem-aga Dizdarević, čiji je pseudonim Muhammed Rušdi (1825-1905), prepjevao je u dvije varijante na našem jeziku Čelebijin Mevlud. Mevlud se širio prepisivanjem i učio u Hercegovini, gdje se i danas ponegdje uči. Nikad nije štampan kao posebna knjiga. Obje njegove varijante objavio je dr. Abdurrahman Nametak u Monografiji i tekstovima Muhammeda Rušdije, Sarajevo 1981. godine, zajedno sa ostalim njegovim spjevovima. Musa Ćazim Ćatić (1878-1915) objavio je u Beharu, god. V/1904, str. 33-36, svoju poznatu poemu Lejlei-mevlud, u šesnanestercu. Arif-ef. Brkanić – Sarajlija (Sarajevo 1861 – Novi Pazar 1916?), preveo je i prepjevao Čelebijin Mevlud na našem jeziku. Mevlud je prvi put štampan alhamijado pismom 1329/1909. god u Istambulu. Drugo ćirilično izdanje Mevluda štampano je 1976. Mevlud se i danas uči u Novom Pazaru i njegovoj okolini. U našim krajevima je nepoznat. Safvet-beg Bašagić (1870-1934) spjevao je Mevlud na našem jeziku, u kome je donekle odstupio od klišea Čelebijinog Mevluda. Štampan je latiničnim pismom 1924. godine. Naročito mu je zapažen Mi'radž, kao posebno poglavlje u sastavu Mevluda, koji se i danas rado sluša i na mevludima recituje, a spjevao ga je po uzoru na Mi'radžijju na turskom jeziku od Sabita Užičanina. Hafiz – Seid Zenunović (1875-1932), spjevao je svoj Mevlud, po uzoru na mevlude Sulejmana Čelebije i Gaševića, na našem jeziku. Mevlud je štampan 1929. godine alhamijado pismom. Hafiz – Muhammed Spužić je spjevao Mevlud poslije 1930. godine i predao ga na štampanje, ali nije nikad objavljen. Mahmud Džaferović je priredio svoj Narodni mevlud i štampao ga 1941. godine u Dubrovniku. Mevlud je, zapravo, potpuna kopija Gaševićevog Mevluda s neznatnim izmjenama. Šemsudin Sarajlić (1887-1960) sastavio je svoj Mevlud na našem jeziku u dvanaestercu „uz pomoć arapskih i turskih izvora“, kako to sam autor kaže. Mevlud je objavljen u Zemzemu broj 10-12, godine 1986. Vehbija Hodžić (1912-1980) spjevao je Mevlud na našem jeziku i štampao ga u vlastitoj nakladi 1962. godine u Novom Pazaru, u čijem se kraju i danas uči. Rešad Kadić (Sarajevo, 1912-28.12.1988) spjevao je Mevlud i prvo izdanje mu je izašlo 1963. godine. Dosad je doživio više izdanja i dobro je primljen. Dr. Fehim Nametak je preveo Čelebijin Mevlud s turskog jezika, zatim prepjevao Gaševićev Mevlud.
133
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ešref Kovačević je spjevao svoj mevlud pod naslovom Muhammed Resulullah i štampan je 1981. godine. Kada je riječ o načinu izvođenja mevludskog spjeva, u nekim krajevima je običaj da se izvodi srčanije nego u drugim, ali je za cijeli prostor Bosne i Hercegovine karakteristično obilježavanje učenja mevluda u mjesecu ili na dan Poslanikova a.s. rođendana ali i tokom cijele godine.
Mevludske svečanosti danas
Putujući po Bosni i Hercegovini, za vrijeme i poslije rata, autorica knjige Biti musliman na bosanski način, norveška antropologinja Tone Bringa, dotakla se, između ostalog, i teme mevluda (ovdje govorimo o mevludskim svečanostima koje se održavaju izvan okvira mjeseca rebiu-l-evvela). Kao što smo i sami svjedoci, a kako je to i autorica primijetila, mevlud je okarakterisala kao jedan od najprestižnijih vjerskih obreda koji nije obavezan, ali je poželjan i lijep. Mevlud koji vjernici upriličavaju u svojim kućama ima porodični karakter sa ciljem zbližavanja rodbine, ali i „zarađivanja sevapa“. Povodi za učenje mevluda mogu biti najraznovrsniji, od rođenja djeteta, vjenčanja, kupovine kuće, useljenja u stan, u novije vrijeme i povodom diplomiranja na fakultetu, kupovine auta i sl. Povodom svečanog događaja saziva se šira rodbina, komšije, prijatelji, kao i jedan ili više imama. U seoskoj sredini običaj je da žene pozvane na mevlud pripreme neko jelo po svom nahođenju, ali češće po odabiru domaćice, u cilju postizanja što raznovrsnije sofre i donesu ga sa sobom na dan učenja mevluda. Mevlud se obično uči nakon što se klanja zajednički namaz. Učenje mevluda izvode bule, ali i ukućani koji organizuju mevlud u svom domu ako izraze želju, te se mevlud uči naizmjenično od strane više osoba koje mevludski spjev raspodijele na dijelove te ga tako ispjevaju. Učiti mevlud u vlastitom domu pohvalan je i lijep čin, a u narodu se smatra sevapom, ali i izaziva ponos ukućana, posebno ako se radi o mlađem članu porodice. Također, posvećuje se posebna pažnja načinu, odnosno, boji glasa i emociji prilikom učenja mevluda pa će prisutni nerijetko ocijeniti najljepšim učenje onoga koji je uspio probuditi najviše osjećaja među slušaocima, a nerijetko se izazovu i suze. Rijetko se mevlud uči u okviru okupljanja povodom dženaze, kao što je to slučaj na primjer u Turskoj, posebno u Anadoliji gdje je mevlud neizostavan dio dženaze, a uče ga žene u kući preminulog, gdje se poseban akcenat stavlja na emotivnost učenja. Međutim, postoji praksa učenja mevluda u sklopu tevhida koji se uči četrdeseti dan nakon nakon smrti. Mevludu obično prisustvuju i muškarci i žene, ali mogu biti i posebno. Obično ga predvodi jedan ili više hodža. Autorica knjige je, također, napravila razliku između mevluda u gradskoj i seoskoj sredini, opisujući gradski mevlud kao dosta religiozniji gdje su bule mevlud učile „naglašeno emotivno“. Običaj je da se nakon što se prouči mevlud, prisutni počaste hranom i pićem. Zatim, mevlud se danas često i saziva za žene, u džamiji, koji je ujedno i prilika za druženje, upoznavanje, posjete utjecajnih žena koje održe predavanja za sestre muslimanke na polju islama i ahlaka, a koje domaćice ugoste 134
Baština sjeveroistočne Bosne VIII uz sohbet. Zatim, česti su još i Šehidski mevludi koji se održavaju na spomen obilježjima šehidima palim u proteklom ratu, na dan otvaranja spomen obilježja ili u znak sjećanja na drage šehide, kada se obično prouči Ja“sin i mevlud. Osim ovih vrsta mevluda, postoje i tradicionalni mevludi koji se održavaju na dovištima i drugim lokacijama koje su iz određenih razloga posebne za lokalno stanovništvo ili širu zajednicu. Tako je običaj da se mevludi tradicionalno održavaju određenog dana u tom i tom mjesecu svake godine, kao što se održava svake godine prve subote u avgustu mjesecu u džamiji u Džebaru, gdje se okupi na hiljade vjernika. Poznat je i tradicionalni mevlud na Vrelu Bune, odnosno, Blagajskoj tekiji koji se tradicionalno održava od 1975. godine. O kakvom se događaju radi najbolje govori činjenica da se na dan održavanja mevluda na ovom mjestu zna okupiti i do 20 000 ljudi. Danas se mevludi održavaju svake godine u skoro svakom mjestu u Bosni i Hercegovini, neki manje, neki više posjećeni. Na poznatijim mevludima na otvorenom prisutna je i pojava prodavača raznih suvenira, poslastičara, hrane, ali i ringišpila za dječiju zabavu pa u novije i vrijeme i kulturno-zabavnih sadržaja muzičkog karaktera, što se i podrazumijeva, jer su velika narodna okupljanja uvijek i mjesto i prilika za obavljanje kupoprodaje. Ovakva praksa posebno se odomaćila u seoskoj sredini gdje mevludske svečanosti poprimaju pomalo vašarski karakter, izlazeći pri tome iz okvira tradicije mevluda na ovim prostorima. Ove promjene posebno su uočljive posljednjih godina, a u kom pravcu će mevludska okupljanja da se razvijaju u budućnosti, ostaje da se vidi, ali je promatranjem ovih promjena lahko uočiti da proces još traje te da možemo govoriti o tradiciji u nastajanju.
Literatura
Vjerski obredi muslimana u Bosni i Hercegovini, Enver Mulahalilović, Sarajevo, 1989. Türklerde Cenaze Törenleri Bağlamında Mevlid Okuma Geleneği. prof. dr. Fuzuli Bayat, Sosyal Bilimler Dergisi. sy. 19, 2008. Jezičke karakteristike mevluda hfz Saliha Gaševića, Admir Muratović, Tuzla, 2014. Dvije, tri o mevludu, Izabrana djela Mehmeda Handžica, izdavačka kuća Ogledalo, Sarajevo. Biti musliman na bosanski način, Tone Bringa, Sarajevo, 1997.
135
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Mr. sc. Zijad HALILOVIĆ
STEĆCI NA LOKALITETU MRAMORJE I STRANE (VELIKO BRDO) U BULATOVCIMA, KALESIJA
Abstrakt
Ovim radom tretirana su dva srednjovjekovna lokaliteta sa stećcima u Bulatovcima, kod Kalesije. S obzirom na veoma mali broj srednjovjekovnih historijiskih podataka o Kalesiji, u ranofeudalnoj župskoj organizaciji, teritorija ove opštine je bila u sastavu župe Gornja Spreča, koja je u kasnijem periodu kao manja teritorijalna jedinica bila u sastavu župe Soli. Na području opštine Kalesija registrovano je 38 lokaliteta sa ukupno 428 stećaka.
Ključne riječi: stećci, Mramorje, Strane (Veliko brdo), Bulatovci, Kalesija
Geografski položaj
Na području opštine Kalesija do 1980. godine bilo je registrovano 20 lokaliteta sa ukupno 251 stećkom.1 Kasnijim istraživanjima taj broj se povećao na 38 lokaliteta sa ukupno 428 stećaka. Korisno je spomenuti da je potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine od dijela opštine Kalesija, na prostoru entiteta Republika Srpska, formirana opština Osmaci, na čijem području je registrovano 8 lokaliteta sa ukupno 97 stećaka.2 Selo Bulatovci se nalazi u istočnom dijelu opštine Kalesija, od čijeg centra je udaljeno oko 6 km zračne linije. U njemu su evidentirana četiri lokaliteta sa stećcima: Mramorje, Strane (Veliko brdo), Stanovi i Djedova Bašča.
1 Grupa autora, Prostorni plan Bosne i Hercegovine, faza b – valorizacija, prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu i Urbanistički zavod za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Sarajevo, 1980, str. 51. 2 Halilović, Samir, Novootkrivene nekropole stećaka u Kalesiji, u: Didaktički putokazi, časopis za nastavnu teoriju i praksu, broj 48, Zenica, 2008, str. 77. 139
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Lokalitet Mramorje
Na uzvišenju iznad naselja Bulatovci, u pravcu sjeveroistoka, na nadmorskoj visini od 321 m te geografske širine N 44°25'24.76" i geografske dužine E 18°56'54.15"3 nalazi se lokalitet sa stećcima nazvan u narodu, a i u literaturi – Mramorje. Stećci su raspoređeni u dvije grupe (I grupa – 11 stećaka, II grupa – 8 stećaka; sl. 1.). Prva grupa stećaka od 11 primjeraka (1 ploča, 1 sanduk i 9 sljemenjaka) raspoređena je na k.č. 2156 i 568/1, k. o. Memići. Sa sjeverne i zapadne strane omeđeni su šumom visokog rastinja, pretežno hrast. I sa istočne, sjeverne i zapadne strane stećci su ograđeni manjom drvenom ogradom, u zapadnom dijelu postavljene su dvije klupe, do kojih vodi uređena staza nasuta šljunkom – tucanik i omeđena manjim kamenjem. Uklonjen je sloj zemlje u koju su stećci utonuli, da bi se izvršilo njihovo nivelisanje. Stećci su poredani u nizove od sjevera ka jugu, a orijentisani su u pravcu zapad – istok. Ukrašen je stećak broj 7. Aktivnosti na uređenju I grupe stećaka uz podršku Federalnog ministarstva kulture i sporta, Vlade Tuzlanskog kantona, Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona, Opštine Kalesija, MZ Bulatovci i OŠ Memići, provelo je Udruženje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika „ORNAMENT“ Kalesija u jesen 2008. godine u sklopu projekta Uređenje nekropola stećaka na području Kalesije (sl. 2.).4
Sl. 1. Plan lokaliteta Mramorje
3 www.google earth.com (02. 08. 2013.) 4 Halilović, Samir, Uređenje nekropole stećaka na području Kalesije, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Baština broj 1, 2008, Tuzla, 2010, str. 216-217. 140
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 2. Mramorje, l grupa stećaka, pogled sa zapadne strane
Sa južne strane I grupe stećaka je prostrana livada, na kojoj se vrše poljoprivredne aktivnosti (košenje trave i sl.). Sa istočne strane je ograda koja razgraničava parcele k.č. 2156 i 2155/1, tik do nekropole na parceli k.č. 2155/1, k.o. Memići, nalazi se manji objekat drvene konstrukcije predviđen za zatvaranje stoke (ovaca) od kojeg je na udaljenosti do 30 m u pravcu sjeveroistoka smještena II grupa stećaka od 7 sljemenjaka raspoređena na parceli k.č. 2155/1, k.o. Memići. Na parceli se provode poljoprivredne aktivnosti (košenje trave, sijanje žitarica – pšenica i sl.). Kao i stećci prve grupe, i stećci na drugoj grupi su poredani u nizove od sjevera ka jugu, a orijentisani su u pravcu zapad – istok (sl. 3.). Ukrašeni su stećci br. 6 i 7. Tako su od ukupnog broja stećaka ukrašena tri primjerka. Njihovi ukrasni motivi su: jednostavna, pravolinijska bordura, tordirana vrpca, biljna stilizacija sa spiralama i grozdovima, biljna stilizacija sa spiralama (S-spirale), rozetama i grozdovima, cik-cak vrpca sa dvostrukim spiralama i rozetom između vrpce, predstava krova sa šindrom – što je izrazita karakteristika za nekropole u istočnoj i sjevernoj Bosni.
141
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 3. i 4: Mramorje, II grupa stećaka, pogled sa sjeveroistocne strane; Mramorje, l grupa stećaka, stećak br. 7 – zapadna čeona strana
Sl. 5. Mramorje, I grupa stećaka, stećak br. 7 – istočna čeona strana
142
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Katalog ukrašenih stećaka; grupa I
Stećak br. 7 – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, fino klesan, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentisan u pravcu zapad – istok, o dimenzije stećka su: 173 x 70 x 59 cm, o dimenzije postolja su: 182 x 82 x 18 cm, Na obje čeone strane nalazi se motiv biljne stilizacije sa spiralama i grozdovima (sl. 4.). Ukras je rađen tehnikom reljefnog ispupčenja. Hrbatom i ivicama krovnih ploha pruža se jednostavna, pravolinijska bordura, koja ima ulogu da naznači postojanje krova (sl. 5.). Ukras je rađen tehnikom reljefnog ispupčenja i udubljenja.
Sl. 6. i 7: Mramorje, II grupa stećaka, stećak br. 6 – zapadna čeona strana; Mramorje, II grupa stećaka, stećak br. 6 – južna bočna strana
Katalog ukrašenih stećaka; grupa II
Stećak br. 6 – sljemenjak sa ukrasom, dijelom utonuo, oštećen sa obje čeone strane, njegove bočne strane se od krovnih ploha sužavaju prema postolju, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentisan u pravcu zapad – istok, o dimenzije stećka su: 220 x 126 gornja širina; 98 x 123 cm donja širina. Na obje čeone strane nalaze se identični ukrasi; biljna stilizacija sa spiralama (S- spirale), rozetama i grozdovima (sl. 6.). Na obje bočne strane takođe su identični ukrasi; cik-cak vrpca sa dvostrukim spiralama i rozetom između vrpce (sl. 7.). Na krovnim plohama nalazi se predstava krova sa šindrom (sl. 8.). Ukrasi su rađeni kombinaciojm tehnike reljefnog ispupčenja i udubljenja. Stećak br. 7 – sljemenjak sa ukrasom, prevrnut na bočnu južnu stranu i prekriven niskim rastinjem, oštećen sa istočne čeone strane,5 obrastao mahovinom i lišajevima, orijentisan u pravcu zapad – istok,
5 Prema riječima geometra Mehdina Subašića, oštećenja sa istočne strane stećka načino je stanoviti Juso Dugonjić (odavno preminuo), u nekom periodu od prije 30-40 godina. Za svoj rad J. Dugonjić je osuđen na 3 mjeseca zatvora. Ovo se navodi, konstatacije radi, da se ukaže na činjenicu efikasnosti državnog sistema na polju zaštite kulturno-istorijskog nasljeđa. Izjava uzeta dana 07. oktobar 2013. godine. 143
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
o dimenzije stećka su: 212 x 103 x 53 cm, Na bočnoj sjevernoj strani ivicom krovne plohe pruža se tordirana vrpca (sl. 9.). Na stećku se nalazi još nekoliko ukrasa, koje nije moguće vidjeti bez prethodnog uspravljanja i stavljanja stećka u izvorni položaj. Vidljivi ukras je rađen tehnikom reljefnog ispupčenja.
Lokalitet Strane (Veliko brdo) – problem ubikacije
U svom radu pod nazivom Novootkrivene nekropole stećaka u Kalesiji, Samir Halilović za lokalitet Strane (Veliko brdo) koristi naziv Stan, utvrđen na osnovi katastarskog naziva lokaliteta iz austrougarskog premjera iz 1884. godine.6
Sl. 8. Mramorje, Il grupa stećaka, stećak br. 6 – južna bočna strana, predstava krova sa šindrom na krovnoj plohi sa sjeverne strane
Sl. 9. Mramorje, II grupa stećaka, stećak br. 7 – tordirana vrpca – pruža se ivicom krovne plohe sa bočne sjeverne strane
Međutim, kod lokalnog stanovništva za ovaj lokalitet uvriježen je naziv Strane, dok se u katastarskim podacima novog premjera koristi naziv Veliko brdo. Naziv Stan u užem smislu se odnosi na parcele označene kao k.č. broj 2105 i 2107, k.o. Memići i udaljen je od lokaliteta Strane (Veliko brdo) 550 m zračne linije u pravcu sjevera, što potvrđuje katastarska podloga novog premjera (sl. 10.). Na ovom lokalitetu nije zabilježeno postojanje srednjovjekovnih nadgrobnika – stećaka.
6 Halilović, Samir, Novootkrivene nekropole stećaka u Kalesiji, u: Didaktički putokazi, časopis za nastavnu teoriju i praksu, broj 48, Zenica, 2008. str. 78., fusnota 12. 144
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 10. Kopija katastarskog plana novog premjera K.O. Memići
145
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Naziv Stanovi lokalno stanovništvo poistovjećuje sa već postojećim lokalitetom na drugom kraju sela. Udaljen je od lokaliteta Strane (Veliko brdo) u rasponu od cca 200 do 550 m zračne linije u pravcu sjeverozapada, što potvrđuje i katastarska podloga starog premjera (sl. 11.). Na ovom lokalitetu Drago Vidović je evidentirao 5 stećaka7, dok su Samir Halilović i Mujo Zulić na ovom lokalitetu evidentirali 4 stećka.8
Sl. 11. Kopija katastarskog plana starog premjera K.O Bulatovci
7 Vidović, Drago, Srednjevjekovni nadgrobni spomenici u okolini Zvornika, Naše starine III, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1956, str. 233-236. 8 Halilović, Samir, i Zulić, Mujo, Kalesija – crtice iz kulturno-historijske prošlosti, JU Gradska biblioteka Kalesija, Preporod Kalesija i Bošnjačka zajednica kulture: Kalesija, 2003, str. 40-41. 146
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Na osnovi uvida u katastarske podloge novog premjera, naziv Stanovi se koristi za veći dio parcela i to: 2108, 2109, 2177, 2180, 2181/1, 2, 2182, 2183/ 1, 2, 3, 4, 5, 2184, 2191/1, 2, 2193/1, 2, 2194, 2213, 2215, k.o. Memići. Lokalitet Strane (Veliko brdo) je od lokaliteta Mramorje udaljen cca 260 m zračne linije u pravcu sjeveroistoka. Smješten je na 327 m nv, geografske širine N 44°25'27.21" i geografske dužine E 18°57'5.57".9 Lokalitet se nalazi na dijelu k. č. 1835, k.o. Memići (sl. 12.), na području koje je obraslo niskom i visokom gustom grabovom šumom, gdje je evidentirano 10 stećaka: 3 ploče, 5 sljemenjaka, 1 stela i 1 stub (sl. 13.). Stećci su očuvani, obrasli mahovinom i lišajevima, dijelom utonuli u zemlju. Stela i stub su oboreni na zemlju, a ispod stećka broj 9. vršeno je kopanje, tako da je nagnut na čeonu jugoistočnu stranu.
Sl. 12. Položaj stećaka na lokalitetu Mramorje i Strane (Veliko brdo)
9 www.google earth.com (09. 10. 2013.) 147
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 13. Plan lokaliteta Strane (Veliko brdo)
Katalog interesantnih stećaka
Stećak br. 4 – stela, oborena na jugozapadnu stranu i dijelom utonula, obrasla mahovinom i lišajevima, orijentisan u pravcu jugozapad – sjeveroistok, o dimenzije stećka su: dužina 100 x širina 50 x debljina 18 cm (sl. 14.), Stećak br. 5 – stub, prevrnut na bočnu jugoistočnu stranu i dijelom utonuo, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentisan u pravcu sjeverozapad – jugoistok, o dimenzije stećka su: dužina 113 x širina 41 x debljina 25 cm (sl. 15.), Stećak br. 9 – sljemenjak sa postoljem, dijelom utonuo sa čeone jugoistočne strane,10 obrastao mahovinom i lišajevima, orijentisan u pravcu sjeverozapad – jugoistok, o dimenzije stećka su: 133 x 70 x 37 cm (sl. 16.),
10 Prema riječima geometra Mehdina Subašića ne znaju se tačno imena ljudi, ali se zna da su neki ljudi ispod ovoga stećka tražili zlato pa je zbog toga i nagnut na čeonu jugoistočnu stranu i utonuo. Izjava uzeta dana 07. oktobar 2013. godine. 148
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Stećak br. 10 – sljemenjak sa postoljem, dijelom utonuo i nagnut na čeonu jugoistočnu stranu, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentisan u pravcu sjeverozapad – jugoistok, o dimenzije stećka su: 144 x 52 x 46 cm, o dimenzije postolja su: 152 x 68 x 8 cm.
Sl. 14. i 15: Strane (Veliko brdo), stećak br. 4 – stela; Strane (Veliko brdo), stećak br. 5 – stub
Sl. 16. Strane (Veliko brdo), stećci br. 9 i 10
149
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Sažetak
Na lokalitetu Mramorje i Strane ukupno je evidentirano 28 stećaka: 4 ploče, 1 sanduk, 21 sljemenjak, 1 stela i 1 stub. Ukrašena su 3 sljemenjaka, čiji su ukrasni motivi: jednostavna, pravolinijska bordura, tordirana vrpca, biljna stilizacija sa spiralama i grozdovima, biljna stilizacija sa spiralama (S-spirale) rozetama i grozdovima, cik-cak vrpca sa dvostrukim spiralama i rozetom između vrpce, predstava krova sa šindrom. Ukrasi su rađeni tehnikom reljefnog ispupčenja (visoki i plitki) i tehnikom urezivanja. Analiza nadgrobnika na lokalitetu Mramorje i Strane, omogućila je prikupljanje osnovnih podataka o spomenicima. Oblik nadgrobnika i zastupljenost ukrasa najčešće ovise od vremena u kojem je on nastao. Tako se na osnovi zastupljenih formi stećaka, pretežno sljemenjaci, nadgrobnici mogu datirati u razvijeni srednji vijek (XIV. i XV. stoljeće). Posebnost lokaliteta Mramorje se ogleda u masivnosti stećaka, pretežno sljemenjaka, zastupljenosti različitih oblika te njihovih ukrasnih motiva – predstava krova sa šindrom je izrazita karakteristika za nekropole u istočnoj i sjevernoj Bosni.
Korišćena literatura
Vidović, Drago, Srednjevjekovni nadgrobni spomenici u okolini Zvornika. Sarajevo: Naše starine III, 1956. Grupa autora, Prostorni plan Bosne i Hercegovine, faza b – valorizacija, prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu i Urbanistički zavod za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Sarajevo 1980. Halilović, Samir, i Zulić, Mujo, Kalesija – crtice iz kulturno-historijske prošlosti. JU Gradska biblioteka Kalesija, Preporod Kalesija i Bošnjačka zajednica kulture: Kalesija, 2003. Halilović, Samir, Novootkrivene nekropole stećaka u Kalesiji, u: Didaktički putokazi, časopis za nastavnu teoriju i praksu, broj 48, Zenica, 2008. Halilović, Samir, Uređenje nekropole stećaka na području Kalesije. JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Baština broj 1, 2008, Tuzla, 2010.
150
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Mr. sc. Esad SARAJLIĆ
PRVA NARODNA OSNOVNA ŠKOLA U GRADAČCU KAO DIO KULTURNE BAŠTINE OVOGA KRAJA
Sl. 1. Prva Narodna osnovna škola u Gradačcu, čija izgradnja je dovršena 1891. godine1
Sl. 2. Osnovna škola „Jovan Jovanović Zmaj“ Gradačac svečano je otvorena i puštena u rad 6.4.1974. godine
1 Škola „Dr. Safvet-beg Bašagić“ Gradačac 2016. godine obilježava 125 godina rada i postojanja 151
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Gradačačko područje za vrijeme austrougarske uprave bilo je zapostavljeno u pogledu otvaranja novih osnovnih škola, tako da će proći 23 godine do otvaranja druge narodne osnovne škole. Naime, u periodu 1891. do 1918. godine otvaraju se na gradačačkom području samo dvije narodne osnovne škole, u Gradačcu 1891. i u Zelinji Srednjoj 1914. godine.
Prva Narodna osnovna škola u Gradačcu
Sl. 3. Na lijevom stupcu teksta prezentirani su podaci o gradnji škole dati na njemačkom jeziku, a na desnoj na bosanskom. Tu doslovno piše „Gradnja ove školske zgrade, koja je rješenjem Zemaljske vlade broj 44.197 od 25. septembra 1889. dozvoljena, dovršena je 1891. Troškove u iznosu od 22.160 for. 39 k, podmirila je gradačačka općina i narod. Temeljni, podrumni i podnožni su zidovi od kamena, a na tome su zidovi od pečene cigle; krov je crijepom pokriven. U godinama 1895. i 1896. sagrađene su na trošak općine, prizgrade (pomoćni objekti).2
2 ABH, projekat škole od 1889, rađen u Okrugu D. Tuzla, (pdf-Adobe Reader). 152
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 4. Situacioni plan lokacije škole u Gradačcu koja je građena od 1889. do 1891. godine. U donjem dijelu ove skice vidimo rječicu Gradašnicu i most preko nje. Preko puta tog mosta je danas Centar za socijalni rad Gradačac.
153
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 5. Narodna osnovna škola Gradačac, 1891. godina, lice zgrade sa glavne ulice, gledano ispred Vatrogasnog doma u Gradačcu. U vrijeme pripreme za gradnju ove škole, gradonačelnici Gradačca u tom periodu bili su: Reuf-beg Gradaščević 1886. godine, Hafiz- beg Gradaščević od 1888. do 1890. godine i Bećir-beg Gradaščević (Ibrahimbegović) od 1892. do 1911. godine, a poslije tog perioda Izet-beg Jahić. Općinski zastupnici u Gradačcu 1890. godine bili su: Kasim Sendić, Jovan Babić, Reuf-beg Gradaščević, Muharem-aga Idrizović, Jovo Popović, Novak Lazić, Radovan Petrović, Mato Jović, Halil Junčić, Tadija Cvjetanović i Aljo Alibegović3. Ovo ističemo zbog toga što su navedene osobe zajedno sa narodom bili nosioci pripreme, finansiranja i realizacije projekta ove škole.
3 Esad Sarajlić, Gradačac sa okolinom – u prošlosti, „Preporod“ Gradačac, 2008, str. 322. 154
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 6. Presjek objekta škole iz 1891. godine. U ukopanoj etaži u zemlji nalaze se mokri čvorovi i još jedan pomoćni objekat.
155
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 7. Plan prizemlja i sprata „Crvene škole“. Objekat je veličine 21x16,70 m, ukupno u prizemlju 350,70 m². Bez ukopanog (podrumskog) dijela škola je veličine 700,4 m². U prizemlju su bili sljedeći prostori: soba za nauk, prenoćište, ženska škola, opštinski ured, 4 prostorije i zbornica. Na spratu su 3 učionice i dva jednosobna stana za učitelje.
Zanimljivo je da je ovaj značajni kulturno-obrazovni projekat prije 125 godina u cjelini finansirala općina Gradačac, zajedno sa narodom općine. Prema tome, poduzetnost Gradačačana nije od juče, ona se proteže u daleku prošlost, što se najbolje vidi i po tome da je sve što je izgrađeno i podignuto u Gradačcu u posljednjem stoljeću u najvećem dijelu izgrađeno vlastitim snagama naroda i lokalnih državnih organa. Ta tradicija se duboko ukorijenila u svijest ovoga naroda, pa su i brojni veoma značajni projekti na našem području uglavnom realizirani vlastitim snagama. To je zaista izvanredan primjer, a i odgovor na pitanje kako to Gradačac u razvoju često odskače u odnosu na druge. Ovde se najmanje čeka da neko drugi podmetne leđa ili finansira neke potrebe. U prvom je redu vlastita incijativa naroda ovoga kraja, a pomoć sa strane je dobro došla. U Arhivu BiH pronašli smo dokument star 125 godina da je prvu Narodnu osnovnu školu u Gradačcu finansirala i izgradila općina Gradačac zajedno sa narodom.
156
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 8. Uz objekat škole vidimo i druge pomoćne objekte, kao što su: drvarnica, kokošinjac, WC (zahodi), 8 kabina. WC (zahodi) su se nalazili na prostoru gdje je danas Centar za socijalni rad, niže škole prema rijeci Gradašnici. Škola je imala i vlastiti vrt. Sve pomoćne zgrade izgrađene su 1895. i 1896. godine, a troškove gradnje u cjelini snosila je općina Gradačac.
Sl. 9. Na sjednici općinskog zastupstva kojom je predsjedavao gradonačelnik Izet-beg Jahić 1916. godine, raspravljano je o izgradnji i svih pomoćnih objekata potrebnih Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu4.
4 ABH, pic_2015-05-20_012303.pdf-Adobe Reader. 157
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Prvi učitelj u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu
U literaturi o razvoju osnovnog obrazovanja u BiH za vrijeme Austro-Ugarske (1878-1918) evidentirana su dva podatka: da je prva Narodna osnovna škola u Gradačcu podignuta 1886. godine i da je prvi učitelj u toj školi bio Srećko Britvec. Međutim, ti datumi jesu približni stvarnom događaju, ali nisu tačni. Koristeći Arhiv BiH iz tog perioda došli smo do sljedećih podataka: Narodna osnovna škola završena je 1891. godine5, a učitelj Srećko Britvec nije 1886. godine uopće bio u Gradačcu. Naime, prema arhivskim izvorima, on je rođen u Bjelovaru 1856. godine. Bio je oženjen i imao je kćerku kojoj je bilo ime Josipa i koja je rođena 1888. godine. Prije dolaska u Gradačac on je službovao u Retfahu 1885. godine, kao i u Martincima iste godine. Prije dolaska u Gradačac imao je zvanje školskog inspektora. U Gradačac dolazi u decembru 1887. godine i ostaje sve do septembra 1892. godine. Škola je građena od 1889. do 1891. godine. Britvec biva premješten u Travnik gdje radi do 1896. godine. Poslije Travnika radi u D. Tuzli 1896. godine, zatim u Trebinju 1902. godine. Kao prvi učitelj u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu mogao je raditi od 1891. do 1892. godine. Budući da je škola u Gradačcu građena, računajući kupovinu zemljišta te druge pripreme već od 1886. do 1891. on je mogao biti u službi u općinskom poglavarstvu i raditi savjetodavne i nadzorne poslove oko izgradnje prve škole u Gradačcu.6
Snimio: Esad Sarajlić 2007.
Sl. 10. Narodna osnovna škola u Gradačcu iz 1891. godine. (jugoistočna strana)
5 ABH, projekat škole iz 1889, rađen u Okrugu D. Tuzla, pdf-Adobe Reader. 6 Arhiv BiH, iz dosjea učitelja Srećka Britveca koji je sačinjen u Travniku 1902. godine. 158
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 11. Arhivski dokument iz dosjea učitelja Srećka Britveca sačinjen u Travniku 1902. godine. Rođen je u Bjelovaru (Hrvatska) 1856. godine.
Budući da je svaka osnovna škola morala imati i školski vrt, a nije bilo na školskoj parceli takvog zemljišta, školski inspektor Mandić sugeriše da se kupi jedna parcela za te namjene ili da se iznajmi potrebno zemljište za školski vrt. Na tu temu, vođena je rasprava i u gradskom poglavarstvu u Gradačcu, na čijem čelu je kao gradonačelnik bio Izet-beg Jahić.
159
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 12. Obrazac o kretanju u službi prvog učitelja Srećka Britveca u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu (1887-1892). Dokument je oštećen u požaru nakon građanskih protesta u Sarajevu 2014. godine.
160
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 13. Lucija Mandić, pomoćna Sl. 14. Učiteljica Marijana Rataić iz Hrvatske učiteljica Narodne osnovne škole u imenovana za učiteljicu u Gradačcu Gradačcu 1897.7 1.12.1897. godine sa plaćom od 720 forinti.8
Plaće učitelja u austrougarskom periodu
Plaće učitelja u austrougarskom periodu bile su zakonski regulirane, a o njihovoj isplati brinula se poreska uprava. Plaće su određivane na godišnjem nivou, što možemo provjeriti na temelju arhivske građe pohranjene u Arhivu Bosne i Hercegovine.
Sl. 15. Službeni akt o reguliranju plaće učitelja u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu
7 ABH, izvod iz službenog pisma. 8 ABH, navedeni izvor. 161
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Obuhvat djece osnovnim školovanjem u prvim godinama rada škole
Jedna tabela koja se nalazi u Arhivu BiH na veoma ilustrativan način pokazuje koliko je djece iz Gradačca pohađalo prvu Narodnu osnovnu školu. Pa da pogledamo tu tabelu:9
Pošto je gornja tabela nakon 118 godina nalazeći se u Arhivu BiH prilično izblijedila i nije dovoljno čitljiva, slijedi njen jasniji, ali potpuno vjeran prepis:
I S K A Z VRHU UŠKOLOVANE MLADEŽI NA NARODNOJ OSNOVNOJ ŠKOLI U GRADAČCU OD 1. SEPTEMBRA – 3. OKTOBRA 1897. Po vjeri I razred II razred III razred IV razred Ukupno Svega
Dječ. Djev. Dječ. Djev. Dječ. Djev. Dječ. Djev. Dječ. Djev.
Rimo-katol. 16 15 19 6 24 6 7 4 66 31 97
I-pravosl. 20 8 16 3 4 5 3 3 43 19 62
Muhamed. 30 - 30 - 18 - 8 - 86 - 86
Jevreja - 2 1 - - - - 1 1 3 4
Ostali
66 25 66 9 46 11 18 8 196 53 249
UKUPNO 91 75 57 26 249 249
U Gradačcu 30. okt. 1897. Upravitelj škole, učitelj: Ante Debeljak
9 ABH, izvod iz službenog pisma.
162
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Analizirajući prethodnu tabelu, prvo što možemo primjetiti da je u ukupnom broju učenika četiri puta više pohađalo školu dječaka nego djevojčica, a drugo da ženska djeca Bošnjaka uopće nisu u tom periodu pohađala osnovnu školu. Kod katolika školu je pohađalo dva puta više dječaka nego djevojčica, a isti odnos bio je i kod pravoslavaca. U školu je u četverogodišnjem periodu (1893-1897) bilo obuhvaćeno ukupno 249 učenika. Pošto je ta škola bila u tom periodu jedina narodna osnovna škola u srezu Gradačac, onda se postavlja pitanje iz kojih su sve sredina bili upisani učenici. Možda odgovor dobijemo iz podataka koliko je u to vrijeme Gradačac kao mjesto imao stanovnika i kakva je bila vjerska struktura stanovništva. Koristeći statističke izvore o popisu stanovništva od 1879. do 1910. godine, donosimo u narednoj tabeli pregled broja stanovnika i vjersku strukturu za grad Gradačac:
God. Svega Muslimani Pravoslavni Katolici Židovi Ostali
popisa
1879. 2626 2143 338 126 19 -
1885. 3076 2483 360 190 41 2
1895. 3562 2823 402 302 29 6
1910. 3735 2976 346 361 41 11
Iz podataka vidimo da je 1895. godine, dakle dvije godine prije izvještaja učitelja Ante Debeljaka, u Gradačcu kao naseljenom mjestu živjelo 3.562 stanovnika, od čega 2.823 Bošnjaka-muslimana, 402 pravoslavca, 302 katolika, 29 Židova i 6 ostalih. Izraženo u procentima: 79,20 % muslimana, 11,88 % pravoslavnih, 8,80 % katolika, 0,10 %, Židova i 0,02 % ostalih. Iz ovoga vidimo jedan potpuni nesrazmjer između broja stanovnika u Gradačcu i broja učenika koji su pohađali Narodnu osnovnu školu, i bez obzira što bošnjačka ženska djeca nisu pohađala školu. Odgovor na ovakvo stanje možemo potražiti u činjenici da je Narodna osnovna škola u Gradačcu, koja je počela raditi 1891. do 1893. godine, bila i prva i jedina osnovna škola na srezu Gradačac. Normalno je da su prednost zbog blizine škole imala djeca čiji su roditelji živjeli u Gradačcu.
Zanimljivosti iz školske 1913/14. godine
Okružni školski inspektor iz Tuzle, Simo Mandić, dolazio je u redovne inspekcijske preglede Narodne osnovne škole u Gradačcu. Zahvaljujući tome i u Arhivi Bosne i Hercegovine sačuvanim zapisnicima i izvještajima dolazimo do nekih
163
Baština sjeveroistočne Bosne VIII zanimljivih podataka o radu škole u školskoj 1913/14. godini10. Naime, u tekstu koji slijedi, a iz prepisanog Izvatka iz šireg izvještaja, vidimo da je te školske godine od prvog do četvrtog razreda školu pohađalo 213 učenika. Postojala su dva prva razreda i u njih je bilo upisan 101 učenik, u drugi razred 54 učenika, u treći 39 i u četvrti razred 19 učenika. Od nižih razreda prema višim opada ukupan broj polaznika iz čega možemo zaključiti da su protokom vremena pojedini učenici prekidali školovanje, tako da ih je do četvrtog razreda stizalo daleko manje u odnosu na broj upisanih u prvi razred. Inspektor konstatira da 28 učenika nije nikako ni pošlo u školu iako su bili upisani. Drugi problem, koji inspektor obrađuje jeste starost učenika. Naime, već smo isticali da je u jednom periodu u početku rada osnovnih škola zahtjev Bošnjaka bio da djeca prvo završe mekteb, pa tek onda da nastave školovanje u osnovnoj školi. Znači pri upisu takve djece u prvi razred osnovne škole, ta djeca su imala već 9 ili 10 godina starosti, pa se smatralo da su ona već prestarila, polazeći od propisa koje su tadašnje vlasti donosile u vezi s tim. To je imalo dalekosežne negativne posljedice po školovanje Bošnjaka, pa je pri kasnijem zapošljavanju u ustanove i državne organe, kao i druge institucije bio značajan manjak Bošnjaka u tim ustanovama, upravo iz razloga što nisu imali završene potrebne škole, o čemu je svojevremeno pisao i Dr. Safvet-beg Bašagić. Inspektor konstatira da je uvođenje ženskog odjeljenja učenika sa poludnevnim radom, izazvalo određene probleme i nanijelo određenu štetu zbog nedovoljno izvršenih priprema. Koju štetu inspektor ne navodi, osim konstatacije da je došlo da „zavađe“. Razloge tome treba tražiti u konzervativnom shvatanju u to vrijeme da učenice djevojčice treba strogo da budu odvojene od muških učenika u svim aktivnostima u školi. Zbog relativno malog broja učenika u trećem i četvrtom razredu on sugerira spajanje ova dva razreda u jedan. Iz ovoga Izvatka iz Izvještaja da se zaključiti da je u početnom periodu rada ova škola imala dosta problema, kako oko obuhvata djece osnovnim školovanjem, tako i sa brojem prosvjetnih radnika – prvih učitelja, koji su imali veoma odgovoran i težak zadatak u obrazovnom i odgojnom procesu i koji su prvi trasirali puteve u obrazovanju suvremene evropske civilizacije u BiH. Zanimljiva je i uporedba o broju učenika u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu 1914. godine u odnosu na izvještaj iz 1897. godine. Broj učenika se neznatno povećao, sa 196 na 213 dječaka.
10 ABIH. 164
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
(Prepis)11
I z v a d a k
iz izvještaja o pregledanju narodne osnovne škole u Gradačcu iz mušk. odjelj. od 19 – 23. januara 1914.
VIII. Polazak uopće, zatečeni broj djece.
I. a. 53
I. b. 48 Polazak dosta uredan.
II. 54 = 213.
III. 39
IV. 19 Oko 28 učenika nije nikako pošlo u školu.
Sem prestarih učenika, naročito u III. razredu. Izviditi, da li se:
1.) upišu musl. učenici nakon završene 9 god. u školu ne pazeći, jesu li već svršili mekt. ipt. 2.) da li se pazi da se pri upisivanju na prekoračenje dozvoljena granica starosti. XVI. Općenita primjedba o nastavničkom osoblju i druge prilike pregledane škole.
3.) prenagljeno uspostavljanje ženskog odjeljenja, odnosno zavođenje poludnevne nastave, nanijelo je štetu zavađu. Unaprijed neka se to prepusti pozvanoj instanciji. Ako u tek. šk. godi. ne bi ko od nast. lica mogao neko vrijeme vršiti u ovoj školi službu,
neka se spoji III. sa IV. razr. jer se to može da izvede bez osobite štete po nastavu.
4.) udara u oči nepoznavanje naredaba, neka je zato u redovnim mjes. sjednicama redom čitaju i starije naredbe, a zapisnici sa sjednica neka se
podastiru okružnoj oblasti.
Simo Mandić
okružni škol. nadzornik
11 Budući da je ovaj arhivski dokument bio toliko izblijedio, da bi njegovo unošenje u knjigu bilo nevidljivo i prema tome nečitljivo, autor knjige odlučio je uz određen napor izvršiti prepis ovoga arhivskog dokumenta te ga kao prepis prezentirati čitaocu. (Izvor: ABIH.). 165
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Arhivski izvori nam otkrivaju jednu zanimljivu činjenicu iz 1914. godine. Naime, te godine uspostavlja se saradnja između osnovne škole u Gradačcu i gradačačke medrese koju su pohađale softe. Iz medrese su zahtijevali da se nabavi 40 komada početnica (čitanka I dio latinica), kako bi se organiziralo u medresi učenje čitanja i pisanja latiničnog pisma. Iz Okruga Tuzla upućeno je pismo kojim se prihvata ta ideja, ali da to treba tretirati kao organiziranje analfabetskog tečaja, a da će Zemaljska vlada obezbijediti naknadu učiteljima kao i u svim drugim prilikama kada se organiziraju takvi tečajevi.12 Ovu pojavu možemo tretirati kao početak reforme programa obuke koja će uslijediti u narednim decenijama i u samim medresama kao vjerskim školama. Do koje mjere je taj program izučavanja naučnih disciplina u medresama stigao, najbolje nam govori savremenost programa naših sadašnjih medresa kao srednjih škola, čiji svršeni učenici na daljim studijama na raznim fakultetima postižu veoma dobre rezultate, jer njihova predznanja iz te srednje škole ne zaostaju u odnosu na znanja iz gimnazija ili drugih srednjih škola. Dapače, ti studenti pokazuju zavidne rezultate u svom daljem obrazovanju.
Sl. 16. Dio čaršije ispred džamije Husejnije (foto 1940)
12 ABIH. 166
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
167
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 17. Iz Okruga Tuzla upućeno je pismo Kotarskom uredu Gradačac dana 6.2.1914. godine u vezi podučavanja u pisanju i čitanju (latinice) polaznika medrese u Gradačcu
Broj katolika i pravoslavaca, koji su bili nastanjeni u Gradačcu, nije mogao dati toliki broj djece koja su navedena u tabeli. Očito je da su u školu bila upisivana i djeca iz prigradskih sela. Kada je riječ o Srbima, onda su to sela Skugrić, Krečane pa i druga sela u kome su živjeli Srbi, a kada je riječ o Hrvatima, onda su to sela Ledenice, Tramošnica, Turić i druga sela. Kod Bošnjaka se radi o djeci iz Vide, Mionice, Lukavca i drugih bližih sela. Nije isključeno da je jedan broj djece iz udaljenijih sela i stanovao u 168
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Gradačcu, dok nije i u njihovim selima otvorena slična škola, kao što je slučaj sa Tramošnicom gdje je škola otvorena 1907, Pelagićevo (Žabar Gornji) gdje je škola otvorena 1912, Zelinja Srednja gdje je škola otvorena 1914, zatim Skugrić gdje je škola otvorena 1915. godine.
Sl. 18. Upravitelj Narodne osnovne škole u Gradačcu, učitelj Ćamil Midžić, dana 10. juna 1918. godine obavještava Zemaljsku vladu u Sarajevu da je zaključena školska 1917/18. godina te da je u školi te godine bilo dvije trećine muslimanske djece. Tom prilikom obavljeni su samo muslimanski praznici u skladu sa Naredbom Zemaljske vlade od 23.5.1918. godine.
Ove podatke iznosimo, da bismo istakli kako se promjenila vjerska struktura učenika osnovne škole u odnosu na 1897. godinu, kada je u toj školskoj godini bilo svega 34 % muslimanske djece u odnosu na ukupan broj polaznika koji je iznosio 249 učenika. U školskoj 1916/17. godini u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu, pored
169
Baština sjeveroistočne Bosne VIII upravitelja škole Ćamila Midžica, radile su i 3 učiteljice, koje smo evidentirali u pregledu zaposlenih prosvjetnih radnika u austrougarskom periodu.
Sl. 19. Panorama Gradačca krajem 19. stoljeća. Ova fotografija je jedna od rijetkih koja je snimljena poslije 1896. godine. U donjem desnom dijelu fotografije vidi se dio objekata Narodne osnovne škole u Gradačcu sagrađenih 1895. godine. Na desnom dijelu fotografije pored ceste vidi se toranj od bunara koji se odnosi na istraživanje i obezbjeđivanje vode za školu.
M. Imamović navodi da je:
Pismenost u gradačačkom kotaru, u smislu evropske pismenosti, tj. poznavanja latinice i ćirilice, bila 1910. godine ispod bosanskohercegovačkog prosjeka i iznosila je 10,68 % ukupnog stanovništva starijeg od sedam godina. U cijelom kotaru je bilo 5.278 pismenih lica starijih od sedam godina, među kojima 2.278 pravoslavnih, 678 muslimana, 2.243 katolika i 79 ostalih. Nepismenih je u istoj dobi bilo 44.122, od kojih 13.400 pravoslavnih, 13.893 muslimana, 11.454 katolika i 43 ostalih. U procentima pismenih je među pravoslavnim bilo 14,52 % a nepismenih 85,48 %. Kod muslimana odnos tih procenata bio je 4,65, odnosno 95,35, a kod katolika 16,37 i 83,63. Među ostalim pismenih je 64,75 %, a nepismenih 35,25. Radi poboljšanja prosvjetnih prilika općinsko zastupstvo je početkom 1914. molilo da se proširi dvorazredna narodna škola i osnuje trgovačka
170
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
škola. Molba je proslijeđena prosvjetnom odboru, ali se zbog skorog početka rata nije ni rješavala.13
Godine 1910. donesen je u Bosanskohercegovačkom saboru Zakon o obaveznoj nastavi. Konzervativni krugovi iz reda bošnjačkog naroda dali su otpor ovim mjerama pa je zbog toga školovanje bošnjačke djece znatno zaostajalo za školovanjem djece katolika i pravoslavnih. Ističući razloge za slab odziv djece u škole, navode se kao „manje interesovanje“ za ovim školovanjem motivisano sa više činjenica, kao što su opšta zaostalost, nepismenost, zatim postojanje konfesionalnih škola, koje su stanovništvu bile bliže i na kraju već ranije naglašena animoznost bošnjačkog stanovništva prema interkonfesionalnim školama. Svemu ovome treba dodati i činjenicu da su u ovom periodu, kao i kasnije, seljaci zadržavali djecu da ne idu u školu da bi čuvala stoku ili obavljala lakše poljske radove. Od 1912. godine postoji obaveza da djeca moraju pohađati osnovnu školu. U BiH već postoji 331 državna škola, te 116 pravoslavnih i 28 katoličkih, 2 evangelističke i 10 privatnih, što ukupno čini 487 škola, sa 42.578 učenika. Obuhvat djece osnovnim školama, koja su dorasla za školovanje bio je samo 26,75 %. To predstavlja jako lošu sliku, jer ispada da približno od četvero djece dospjele za školu, njih samo jedno pohađa školu. Na gradačačkom području bila je još teža situacija, jer je program otvaranja novih škola u ovom kraju kasnio skoro 20 i više godina u odnosu na druga područja u BiH. Lokacija novih škola vezana je za uvjet da škola ne bude za đake udaljena više od 4 km od roditeljskog doma. Inače, ako je udaljenost veća, djeca nisu bila obavezna pohađati školu. Kod izgradnje škola bilo je pozitivno to da je uz svaku školu trebala da bude „živa voda“, a gdje je nema pravile su se cisterne za vodu sa kišnicom. Škole su imale stanove za učitelje, a uz škole je postojao i školski vrt, koji je imao značajnu ulogu u obrazovanju mladeži za naprednu poljoprivrednu proizvodnju. Čak je 1884. godine donesena posebna naredba o školskim vrtovima. Škole su besplatno dobivale sjemena, zatim poljoprivrednu štampu i stručna uputstva.
U narodnim osnovnim školama koje traju 4 godine nastava se izvodi po programu za sljedeće predmete: 1. vjeronauka, 2. jezikoslovlje 3. računstvo, 4. zemljopis i povijest, 5. prirodopisne nauke, 6. krasnopis, 7. gospodarstvo i kućanstvo, 8. geometrijsko obrazovanje i crtanje,
13 Imamović Mustafa, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, LI 2008, str. 268-269.
171
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
9. njemački jezik (od 1881. fakultativno), 10. pjevanje, 11. gimnastika.
U sljedećoj tabeli pogledat ćemo naslove knjiga koje su učenici koristili u Narodnoj osnovnoj školi od prvog do četvrtog razreda:
Sl. 20. Obrazac kojim je upravitelj Narodne osnovne škole iz Gradačca 25.3.1914. godine poručio određene udžbenike. Iz ovoga pregleda vidimo da su svi udžbenici bili štampani na latiničnom i ćiriličnom pismu. Ukupan broj udžbenika na raspolaganju je 43, što je zaista veliki izbor. Učenici su izučavali što se tiče jezika samo bosanski jezik i njemački. Tada su u BiH svi govorili bosanskim jezikom, a izučavala se i povijest Bosne i Hercegovine, već u četverorazrednoj osnovnoj školi uči se i njemački jezik. Svi učenici idu u jednu školu. Pojam dvije škole pod jednim krovom bio je nepoznat.14
14 ABH, pic_2015-014252.pdf-Adobe Reader 172
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Odziv djece, odnosno roditelja za upis djece u osnovne škole nije bio zadovoljavajući. Iako je bilo još uvijek malo škola, u školama je bilo i praznih mjesta, jer se nije upisivalo dovoljno đaka, ili zbog toga što je određeni broj učenika napustio školovanje. U školama su djevojčice sjedile u posebnim klupama i to u prvim redovima. U malim školama, gdje je bio mali broj djece, sva četiri godišta učenika radila su zajedno u istom prostoru, a te škole nazivane su jednorazrednim. Sve škole bile su opremljene sa geografskim kartama BiH kao i mapama Austro-Ugarske monarhije. Po zidovima je bilo dosta slika za izučavanje životinjskog i biljnog svijeta. Bilo je i mnoštvo drugih pomagala. Učenici su imali tablice za pisanje. Na kraju školske godine „svečanim ispitima završavana je školska godina“. Tom svečanom činu prisustvovali su roditelji i predstavnici vlasti.
Pismenost stanovništva na gradačačkom srezu/kotaru 1910. godine
Kakva je bila pismenost stanovništva na gradačačkom kotaru najbolje se može vidjeti iz sljedeće tabele.
Broj pismenih na gradačačkom kotaru 1910. godine.
Godine Pravosla Muslima Katolici Ostali Svega starosti vni ni
7 do 20 1.035 247 1.156 27 2.465
21 do 30 634 207 542 19 1.402
Preko 30 609 224 545 33 1.411
Svega 2.278 678 2.243 79 5.278
Nepismenih:
7 do 20 4.480 5.724 4.102 4 16.791
21 do 30 3.135 3.074 2.657 26 10.312
Preko 30 5.785 5.095 4.695 13 17.019
Svega 13.400 13.893 11.454 43 44.122
Iz gore navedenih podataka vidljivo je da je pismenost na gradačačkom (kotaru) srezu bila ispod prosjeka za BiH. Pismeno je bilo samo 10,68 % ukupnog stanovništva koje je starije od 7 godina, dok je taj procenat na nivou BiH iznosio 11,95 %. 173
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
A sada da pogledamo pismenost po vjerskoj pripadnosti, također u procentima:
Pismenih Nepismenih
Pravoslavni 14,52 85,48
Muslimani 4,65 95,35
Katolici 16,37 83,63
Ostali 64,75 35,25
Nije teško zapaziti da je najmanje bilo pismenih muslimana, a najveći procenat se odnosi na katolike, kao najpismeniji dio stanovništva u tom periodu, ako zanemarimo ostale, jer to su uglavnom bili stranci. Broj pismenih pravoslavnih je za 3,5 puta veći od broja pismenih kod muslimana, a kod katolika skoro 4 puta.
Sl. 21. Jedna od prvih razglednica iz Gradačca nakon okupacije. U gornjem lijevom uglu je panorama historijskog kompleksa Gradine, gdje se može primjetiti da je jedna i to sjeverna kula imala krov, koji je kasnije porušen. Desno je medresa Muradija, a u donjem uglu lijevo je džamija Husejnija. Razglednica je mogla nastati početkom 20. stoljeća
Broj nepismenih inače je kod starijih generacija veći, nego kod mlađih, što je i razumljivo, jer se u periodu austrougarske vladavine otvorio veliki broj škola, pa je i 174
Baština sjeveroistočne Bosne VIII procenat obuhvata djece osnovnim školovanjem bio povoljniji. Bošnjačka djeca su još uvijek više pohađala mektebe, gdje se učio arapski, a to kod popisa nije uzimano u obzir, sasvim opravdano, jer, osim u izuzetnim slučajevima, ta djeca nisu ni razumjela niti jezik niti pismo. To im je služilo uglavnom za vjerske potrebe. Doduše jedan broj bošnjačke djece u tom sistemu školovanja, koji su završili više oblike školovanja, pa i u inostranstvu, zahvaljujući poznavanju arapskog jezika, odnosno turskog i perzijskog, postizala su velike rezultate u svome obrazovanju, ali to je bilo nedovoljno za nadolazeće vrijeme, gdje se u evropskim mjerilima priznavala uglavnom svjetovna škola, što su Bošnjaci sa dosta zakašnjenja i prihvatili. Učitelje u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu za vrijeme austrougarske vladavine 1891. do 1918. navodimo u sljedećoj tabeli. Pregled učitelja na dužnosti u Osnovnoj školi u Gradačcu od 1891. do 1918.15
Red. Ime i prezime broj 1. Srećko Britvec, prvi učitelj 2. Pavao Štambuk 3. Ružica Lukičeva 4. Antun-Ante Debeljak, 1897. 5. Simo Avakumović 6. Juliana Dubravac 7. Ivan Dolić
8. Marko Živković 9. Jovan Čupić 10. Marija Cerjak 11. Jovan Dimović 12. Arif Mulić 13. Marko Pitić 14. Lucija Mandićeva (1897-1898) 15. Marijana pl. Rataić 16. Haf. Muhamed ef. Muftić16 vjeroučitelj 17. Marija Mandušić 18. Valerija Jovičić 1917.
19. Ilza Hubimayer 1917. 20. Danica Đokić, 1917. 21 Ćamil Midžić, od 1914. do 1918.
15 Arhiv Bosne i Hercegovine i Arhiv Tuzlanskog kantona: Školski vjesnik, stručni list Zemaljske vlade za BiH za 1889. do 1898. 16 Hafiz Muhamed ef. Muftić sin je hadži Hafiza Ahmeda Muftića. Ef. Muhamed predavao je vjeronauku u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu skoro 23 godine, od njenog otvaranja pa do 1918. godine. Bio je vrlo strog prema učenicima pa su mu prigovarali da fizički kažnjava djecu, što je on demantovao, kako se vidi iz arhivskog spisa. Međutim, u tim vremenima jedan oblik fizičkog kažanjavanja neposlušnih učenika koji pohađaju vjeronauku bio je uobičajen. 175
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Zaključak
Javna ustanova Osnovna škola „Dr. Safvet-beg Bašagić“ Gradačac baštini djelatnost Prve narodne osnovne škole u Gradačcu. Zbog toga je ova škola 5.5.2016. godine obilježila 125. ghodina rada i postojanja ove osnovne škole. Tim povodom izvršena je i promocija monografije o značajnoj godišnjici ove škole, čiji je autor Esad Sarajlić. Kao recenzenti i promotori ove monografije bili su prof. dr. emeritus Salih Kulenović i prof. dr. Husnija Kamberović.
176
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Hajrudin BAJREKTAROVIĆ, arheolog
ONOMASTIKA KORAJA
Uvod
Prije nešto vise od jednog vijeka učitelj Ćatić će zapisati da „na zapadnoj strani od varoši Bjeline (Bijeljina), u daljini od 33 km, leži uz cestu, koja vodi iz Bjeline u D. Tuzlu, pitomo mjestance K o r a j. Ono je položeno na prelomu ravne Posavine i najkrajnjih ogranaka planine Majevice, zvanih Žutavka, Osoje i Tociljevac. Koraj ima do 400 kuća i nešto više od 2000 žitelja, samijeh muslimana. Općinskom području njegovom pripadaju još i sela: Bobetino brdo, Puškovac i Tetima sa žiteljima istočno-pravoslavne vjere. Koraj leži upravo u sredini izmedu rečena tri sela, te je kao oro vrh timora razastro krila na dva brežuljka, što ih dijeli Parlauški potok. Istočni brežuljak zove se G a l a t a. Zapadni brežuljak viši je od Galate, brojniji po kućama i življi po svojoj čaršiji, ali je Galata po narodnom mišljenju otmenija i položajem krasnija"1.
Gdje se danas nalazi Koraj? U širem smislu prostor korajski je na granici Balkanskog poluostrva, ako je rijeka Sava njegova sjeverna granica. U užem smislu pripada Bosni. Pod današnjim nazivom ovo područje pripada teritoriji sjeveroistočne Bosne. Koraj se u sklopu ove sjeveroistočne oblasti Bosne nalazi na sjevernoj strani prema rijeci Savi, na obroncima planine Majevice koji se spuštaju u ravnicu, i sa istim okruženjem kako je opisano i prije sto godina. Tačnije odredište bi mu bilo kada bismo rekli da se Koraj danas nalazi na sredokraći između Tuzle, udaljen oko četrdesetak kilometara, zavisno kojim putem se ide, Bijeljine, rečena 33 kilometra, ako se ide starim putem, i Brčkog, oko 25 kilometara ako se ide preko Čelića. Ovim prostorom dominira Majevica, 64 km dug planinski vijenac u sjeveroistočnoj Bosni. Doline Gnjice i Kovačice dijele ga na sjeverozapadni i jugoistočni dio; oba se pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku, sa najvišim vrhom Međednikom (1843 m). Zemljište je sastavljeno od mekih stijena i neobično razuđeno; mnogobrojne uzane erozivne dolinice, a među njih splet od tankih kosa; u dolinicama bezbroj rečica, rekavica, slabog vodotoka, ali obično ne presušuju. Sve je zeleno od kultura, a naročito od šumskog lisnatog drveća, na prvom mjestu bukve.2
1 Alija Ćatić, Bilješke o Koraju i Tutnjevcu, GZM, XIII 1901, 2 i 3, str. 444. 2 Vejsil Ćurčić, Prilozi poznavanja prehistorijskog rudarstva i talioničarstva bronzanog doba BiH, GZM XX 1908, str. 77. 177
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Lakim raspadanjem većine naslaga morskog oligocena i miocena, nastala su ovdje veoma plodna tla; uz rječice i potoke bogate vodom, kao i blizinu prostranih lovišta na Majevici i oko nje, ona su stvarala vrlo povoljan prirodni uslov i za najstarije kolonizacije.3 Da li je opstanku i razvoju najstarijih kultura, pored navedenih prirodnih uslova, pomogao i geološki sastav zemljišta, odnosno nalazišta soli i slani izvori sa obje strane Majevice, pitanje je na koje je nauka dosad dala vrlo oskudne odgovore. Neosporna je činjenica da je ovim artiklom, neophodnim i važnim za ljudsku ishranu i opstanak, ova oblast izuzetno bogata. Takođe je poznato da su se tamo gdje soli ima u prirodi razvijale najstarije civilizacije. Ovi kratki podaci o geografskim i geološkim karakteristikama širega područja izneseni su da bi, zajedno sa historijskim, etnološkim, sociološkim i ostalim podacima, pružili njegovu što cjelovitiju sliku i pomogli cjelovitijem i potpunijem sagledavanju — korajskog prostora. Za Korajce je Koraj ne samo mjesto sa čaršijom i mahalama nego su Koraj i okolna imanja korajska, njive kako oni kažu, a to su i Brda i Gajevi i Palaševine, Duge njive, Bijele njive, Zabrdnice, Dubrave, Jezera, Kose i dr... A kroz dugu historiju svoga postojanja, Koraj je bio središte, mjesto zbivanja i događanja sa ove, sjeverne, strane Majevice, i uvijek je imao svoju teritoriju sa stambenim nukleusom na mjestu današnjeg Koraja ili njegovoj bližoj okolini. Ova teritorija je nekada bila veća, ili manja, što je zavisilo od historijskih zbivanja, i zato mislim da je umjesno upotrijebiti termin korajski prostor, a tokom daljeg izlaganja iznijeću podatke o veličini ovoga prostora. I ovdje su aluvijalni nanosi sa zaglinjenim pijeskovima i šljunkom zatvorili prema istoku dolinu kroz koju je Bijela rijeka prosjekla svoje korito, u kojem ima skoro uvijek vode i riječne flore i faune. Prema sjeveroistoku u području Galata ima dosta pješčara, miljevine, kako narod ovoga kraja naziva ovu vrstu kamena pogodnog za obradu i gradnju, zatim laporovitih pješčara, gline i oolitičnih krečnjaka. Najvećim dijelom korajskog prostora rasprostranjeni su glina, laporac i pješčari preko kojih dolazi, na valovitim i na ravnim položajima, ekstremno teške zemlje crne i crno smeđe boje, koje narod ovoga kraja naziva sionice. Ime su dobile po tome što na njima, za vrijeme odmora, ima najboljeg sijena. Valovite sionice prostiru se na područjima tercijarnih sedimenata, koji su većinom jako bogati kalcijevim karbonatom... U sjeveroistočnoj Bosni, u okolini Koraja, utvrđeno je da neposredno pokraj tipično krečnih sionica na jako krečnom tercijarnom matičnom supstratu, dolaze tipični podlezi na beskrečnom silikatnom supstratu, a to upućuje na pomisao da su korajske valovite sionice recentne kalcijsko-karbonatne crnice. Na slabo karbonatnom tercijarnom supstratu dolaze u Koraju pored sionica smeđa valovita tla, koja narod toga kraja naziva bijele sionice.4 Ovakav geološki sastav korajske okoline, uz dosta površinskih voda i pitkih izvora, pogodovao je razvoju bilja, posebno onoga koje se koristi u ljekovite svrhe kao: žute
3 Enciklopedija br. 2, Zagreb 1956, str. 10. 4 Enciklopedija Jugoslavije 2, Zagreb 1952, str. 10. 178
Baština sjeveroistočne Bosne VIII kantarije, hajdučke trave ili kunice, matičnjaka ili pčelije trave, majkine dušice, veremuta. Na naslagama morskog oligocena i miocena stvorena su plodna tla na kojima izvrsno uspijeva voće, osobito šljiva.5 Osim šljiva, tu su jabuka, trešnja, višnja, kruška, kajsija, breskva, kalemljena i vinogradarska ili ševtelija, smokva žuta i mrka, kao i obilje divljeg, samoniklog voća: oskoruša, drenjak, mušmula. „У брдима крај Посавине рађају трешње "бињур" и "ашламе" које својим изгледом и укусом ни најбољем воћу западне Јевропе које је научно неговано, уступити неће. Шљива босанскса, а норочито из Посавине познате су већ у свету као најбоље, мада се сасвим просто негују и суше.“6 Legenda o nastanku imena Koraj glasi: „Kad je sultan Fatih Mehmed Han II pri osvajanju naše domovine u godini 1463. sa svojom vojnom pratnjom prolazio ovim krajevima, ukonačio se na zapadnom brežuljku, s kog je veoma krasan pogled na Galatu i na nepreglednu posavičku ravnicu daleko onamo preko tihe Save sve do Fruške gore, koja se gledaocu pričinjava na dalekom obzorju kao hrpa gustih, tmurnih oblaka. Mehmed, očaran ovim prirodnim krasotama, reče u svojem zanosu, da je to mjestance ko raj, te od tada nazva se ovo mjesto tim imenom. Uočivši pak sultan spram sebe onaj istočni brežuljak, upozori prisutne, da taj brežuljak mnogo naliči na njegovu stambolsku Galatu, te je narod zbog toga i danas 'Galata' zove.“7 Tako o imenu Koraja govori legenda. Odista, prema istorijskim izvorima, Mehmad Osvajač je u Bosnu ušao iz Srbije preko Posavine.8 Postoji, međutim, izvor koji nas vodi u malo dublju prošlost od navedene le- gende. Među sačuvanim stećcima pronađenim u korajskoj okolini ima i jedan na kojem je zabilježeno ime Koraj. U Agića groblju nađen je nadgrobni spomenik, stećak u obliku stuba, sekundarno upotrebljen kao nišan sa sačuvanim prvobitnim natpisom.9 Tekst natpisa u prijevodu glasi: „Ovdje leži Petko Rajković na svojoj baštini Koraju. Ovaj biljeg postavi ocu Rajko".10
5 Ćurčić, op. cit. str. 77. 6 Тома Ковачевић, Опис Босне и Херцеговине, Београд, 1879, стр. 120. 7 Ćatić, op. cit. Str. 444. 8 Safvet Beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900, str. 16; Franc Babinger, Mehmed Osvajač i njegovo doba, Novi Sad, 1968. 9 Arheološki leksikon, str. 88; Šefik Bešlagić, Stećci, 1971, 192. 10 Up. Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa III, 108. 179
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Na stećku se, kao što vidimo, čita ime u današnjem liku Koraj, ali ne znamo da se ono tu odnosi na naselje ili oblast, tj. šta je tačno bila baština Petra Rajkovića. Paleografski, ovaj natpis pada u vrijeme prije pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine. Ime naselja, predjela, oblasti prenosilo se nasljedno sa koljena na koljeno. Na jednoj teritoriji su se više puta smjenjivale populacije i jezici, kojima su se ljudi sporazumijevali, a geografsko ime, naselja ili predjela ostajalo je u suštini nepro- mijenjeno. „Geografska su imena obično naslijeđe, što ga ostavlja narod narodu, pokoreni pobjeditelju. Često su nam vjesnici o jeziku naroda, kojih je već davno nestalo sa površine zemlje ili koji se stopiše sa drugim kojim narodima. Ona su u jezičkoj izmjeni ipak nešto trajno, stalno, ako nam i ne znaju pričati o onakvim davninama, o kakovim zna pričati kamenje."11 Teritorija Koraja, kao rijetko koja oblast na tlu ondašnje i današnje Bosne, spada u red onih malobrojnih etnogeografskih cjelina koje su tokom stoljeća funkcionisale na specifičan način, javljajući se i isčezavajući i za sobom ostavljajući dubok trag u narodnoj kulturi, mentalitetu, načinu života i onomastici. Ovi prostori su bili pohođeni i nastanjivani različitim populacionim grupama i narodima. Teško je sa sigurnošću reći koji su od njih bili prvi. Poznato je da su ovi krajevi bili naseljavani u kamenom dobu ili neolitu. Neolićani nisu imali pismo da bi nam ostavili pisani trag o sebi, ali su zato ostavili dosta materijalnih tragova o svom življenju na ovom prostoru. Naime, u istočnom kraju Luka, doline koja se pruža ispod Koraja i koju presijeca Bijela rijeka, nalazi se prahistorijski lokalitet Varoš. Teren ovoga lokaliteta je u obliku izduženog, nepravilno elipsastog, velikog tell-a, koji se prema jugu i istoku blago spušta i prelazi u ravnicu, dok je sa sjeverne strane prilično strmo odsječen i dosta uzvišen nad okolnim terenom. Radovi sondažnog tipa obavljeni su 1957. g. i u preko 4 m debelom kulturnom sloju ustanovljene su četiri razvojne faze sa jednom međufazom. Ne upuštajući se u šire elaboriranje o ovom naselju, dovoljno je reći da je praistorijsko nalazište Varoš kod Koraja svojom kulturnom baštinom neolitskog doba doprinijelo stvaranju posebne kulturne grupe u okviru neolitskih grupa, koju možemo izdvojiti i imenovati kao: grupu srednjeg i mlađeg neolita sjeveroistočne Bosne, koja je usko vezana sa poznatim kulturama neolitskog doba Starčeva i Vinče. Pored neolićana, tragove prošlosti na korajskom prostoru ostavili su Kelti, Japodi, Rimljani, Avari, Huni, Hazari, Mađari, Turci... i, naravno, Sloveni. Pisati podrobno o tome u sastavu kojih širih oblasti se sve ovaj predio nalazio i kome je sve pripadao izlazilo bi iz okvira ovoga rada, no da bi se bar donekle sagledali mjesto i uloga koje je ovaj prostor imao u prošlosti, ukratko ću se zadržati na nekim istorijskim podacima, koji mogu biti interesantni i od pomoći u rješavanju onomastičke problematike. Obronci Majevice, koji prema sjeveru prelaze u plodnu posavsku ravnicu, bili su sjeverna granica srednjovjekovne bosanske države prema Ugarskoj, na kojoj su bila podizana utvrđenja za odbranu. Jedno od takvih utvrđenja, vjerovatno, bilo je i u korajskom prostoru;
11 Petar Skok, Studije iz ilirske toponomastike, GZM, XXIX, 1917, 118. 180
Baština sjeveroistočne Bosne VIII pisanih podataka o nekom korajskom gradu (utvrdi, tvrđavi), nemamo; materijaini tragovi su, takođe, oskudni, mada izvjesne indicije postoje, a takvim saznanjem bi se otvorio put za rješavanje tajni korajske historije. Prema historijskoj karti srednjovjekovne bosanske države12, korajski prostor je u XV vijeku bio župa i nalazio se u oblasti Usora, a graničio se sa župom Nenavište sa zapada, rijekom Savom sa sjevera, sa istoka područjem današnje Semberije, te planinom Majevicom i župom Soli s juga. U porečju manjih Savinih pritoka: Tinje, Brke, Lukavca, Bijele i Gnjice u ranije vrijeme turske uprave, prostirale su se velika nahija Koraj – bliže Savi, te manje nahije Srebrnik, Jasenica, Visori i Završ – dublje u obroncima Majevice. Gotovo i ne treba sumnjati da je staro, predtursko ime župe bilo Koraj, s obzirom na to je turska nahija Koraj obuhvatala više od polovine gore opisanog prostora, a u timarskoj organizaciji, koja je dugo čuvala staru teritorijainu podjelu, upravna jedinica istog imena zauzimala je još veći obim.13 „Župa Koraj je vjerovatno iz XV vijeka, jer se u tursko vrijeme stalno spominje. Ona je u tursko doba imala pod svojom upravom župu Bijeljinu i dalje zemlje prema Srebrniku i Mačvi.“14 Nastanak nahija na području kojem gravitira Koraj teško je sa tačnošću utvrditi, iz razloga što je ovaj prostor, odnosno veliki dio župe Usora, kojem je pripadao, možda, i prije pada Bosne već bio pod turskom vlašću. Padom bosanskog kraljevstva, u njegovom neposrednom okruženju formiraju se banovine, jajačka i srebrnička, i tek njihovim padom trebalo bi očekivati nastanak ili, prostije rečeno, prevođenje srednjovjekovnih župa u nahije i stvaranje novih. Ipak, prema raspoloživim izvorima, svakako prije 1519. g. nastale su nahije: Sapna, Završ, Teočak, Smoluća, Jasenica, Srebrnik, Sokol, Koraj, Bijeljina, Gračac, Visori i Gošćanica.15 Nahija Koraj, koja se prostirala zapadno od Bijeljine, u porečju Lukavca, kojoj je pripadala i tvrđava Brčko, obuhvatala je 1533. g. 14 sela i naseljenu mezru, i to: Korenita, Bili potok, Brdnjik (Brnjik), Žirovnicu, Maoču, Štrepce, Skakavu, Pčelić (Čelić), Rahić, Labsku ili Dedekovo, Brezik, Ljutnicu, Hrgove, Hmeljin Zagon, te mezru Ostrojno — sa ukupno 264 kuće. Poslije 1533. godine u nahiji Koraj nastala su sljedeća nova naselja, i to sela: Bilajići, Magnojevići, Čadavica i Suho Polje, naseljene mezre Dedečaj i Matočina Sudanja (?), kao i naseljeni čitluk kneza Đure u selu Bili Potok. Naselje Koraj, po kome je nazvana nahija, odnosno znatno ranije i srednjovjekovna župa, još se u turskim izvorima ne spominje. Sudeći po franjevačkom samostanu Santa Maria in campo koji se nalazio kod sela Bilog Potoka, proizilazilo bi da se zapravo nekadašnje naselje Bili Potok nalazilo u području današnjeg Koraja. Uku- pan broj domaćinstava u naseljima ove nahije iznosio je 1548. godine 634 kuće.16
12 Marko Vego, Historijska karta srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1957. 13 Pavao Anđelić, Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Srajevo, 1982, 148. 14 Marko Vego, Naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1959, 172. 15 Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Naučno društvo N.R. BiH, Sarajevo, 1959, 172. 16 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975, 131/2, 138. 181
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Rečeno je da je u timarskoj organizaciji korajski prostor zauzimao veću teritoriju nego srednjovjekovna župa ili prvobitna nahija. Prema podacima sa početka XVIII vijeka, provincija (ejalet) Bosna se dijelila na live Bosnu, Hercegovinu, Klis i Zvornik, a live (sandžaci) dijelili su se na nahije, tako da su u livi Zvornik bile nahije Brvenik, Koraj i Burgundel.17 Nahija Koraj je imala župe Bijeljinu, Koraj, Zavrg, Teočak, Sapnu, Spreču, Gostilj, Drametin, Paske, Visore, Jasenicu, Smoluću i Srebrnik.18 Pored navedenih naselja iz ranijih perioda koji pripadaju župi iii nahiji Koraj, u ovoj timarskoj organizaciji srećemo i nova imena pa ću ih navesti: Rahić, Bzovik, Čađavica, Šibošnica, Bilobuč, Hmeljnica Zagone; a u nahiji Burgundel naselje Štripnica pripadalo je Koraju.19 Prema veličini prihoda koji je ubiran od navedenih naselja, dijeljeni su timari na velike i male, tako da je na osnovu ubiranog prihoda moguće odrediti i veličinu naselja, ali to spada u neke druge teme. lako je u Popisu V. Skarić naveo istorijske podatke skoro za svako poznatije naselje, za sam Koraj će reći da nije bio poznat ranijih vremena, a sa početka XVIII vijeka interesantno je navesti još jedan podatak koji se odnosi na korajski prostor. U prikazu „Povijest naselja u Posavini 1718-1739. godine" dr. Gustav Bodenstein će prenijeti podatke o Koraju koji su zapisani prilikom utvrđivanja granice između Turske i Austro-Uugarske nastale po potpisivanju Požarevačkog mira. Tekst u originalu glasi: Praedium Koraj – Dieses Praedium ist unbewohnet und gelegen auf erhohetem boden, bestehet neben und an dem sausstrohm in schonen waldungen, a meridie aber in vermischtem felde. hat pro meta orientali das Praedium Korenieza, pro merdionali das turckhische und die Hunka Koraj pro occidentali das Praedium Bussekara und pro septemtrionali den saustrohm. die lange a meridie versus septemtrionem extendirt sich auf eine ganze stund, diebreite auf 15 minuten. hat feld 160 Joch, wald fruchtbare 150 Joch. Sessiones odte 6.20 U prevodu: Dobro Koraj – ovo dobro je nenastanjeno i smješteno na uzvišenom zemljištu, čine ga uz rijeku Savu lijepe šume, a sa juga mješovito polje. Sa istoka graniči se dobrom Korenica, sa juga turskim ... i humkom (?) Korajem, sa zapada dobrom Busekara (?) a sa sjevera rijekom Savom; dužinom se proteže od juga do sjevera sat hoda, a širinom petnaest minuta, njiva ima 15 jutara, a pod šumom i voćem (?) 150 jutara. Boravišta zapustjelih 6. Iznijećemo i neke podatke iz najranijih zemljopisa Bosne, da bismo upotpunili sliku o ovom predjelu i sveukupnije sagledali gdje je on sve pripadao. Slavoljub Bošnjak će zapisati da se Koraj, selo tursko od 100 kućah21 nalazi u Nahiji tuzlanskoj, dok ćemo kod Klaića naći da je u Zvorničkom okružju, sandžaku, pored ostalih mjesta, Brčki (Brčko), kojeg naziva glavnim gradom bosanske Posavine, kome pripada i Koraj,
17 Vladislav Skarić, Popis bosanskih spahija iz 1123 (1711), GZM, XLII, 1930. Sv. 2, 1-100. 18 Skarić, op. cit. Str. 6. 19 Id. Str. 83, 84, 85, 90, 99. 20 Dr. Gustav Bodenstein, Povijest naselja u Posavini 1718-1739. g. GZM, XIX, 1907, 477-378. 21 Slavoljub Bošnjak, Zemljopis i povjesnica Bosne 1850., 43. 182
Baština sjeveroistočne Bosne VIII muhamedansko selo od 100 kuća.22 U opisu BiH od T. Kovačevića i u prvom i u drugom dopunjenom izdanju naći ćemo podatak da Koraj, selo tursko od 100 kuća, pripada Tuzlanskoj nahij, s tom razlikom što u prvom izdanju piše predvukovskim pravopisom Kopaj.23 Interesantan je i podatak: „in Koraj (SO. von Brtschka halbwegs nach Bjelina) 100 muchamedanische Hauser. Das Land uberwiegend gricchisch", u prevodu: „u Koraju (ji. od Brčkog na pola puta ka Bijeljini) ima 100 muhamedanskih kuća; okolna sela su pretežno pravoslavna".24 O stanovništvu korajskog prostora teško je govoriti izdvojeno i bez sagledavanja širih geografskih celina u koje je Koraj spadao ili spada. Kao što je poznato, najstariji poznati stanovnici današnje Bosne, a samim time i ovih krajeva, bili su Iliri, poslije njih tu su boravili Kelti, Rimljani, Goti, Avari, a od VI-VIII st. Sloveni;25 treba takođe spomenuti Hazare, Mađare, Turke. Etničke promjene su obično vršene nasilnim putem, a uslijed ratova, iseljavanja i različitih čestih morija posljednjih stoljeća oblast je izgubila veliki dio svog starog stanovništva.26 Zapis sa stećka govori da je u ovim krajevima živjela i vlastela (pojam baštine je zemljišni posjed u kategoriji feudalne svojine, koji je prvobitno bio darivan od strane vladara, a kasnije se nasljedno prenosio), a pored natpisa tu su i toponimi: Crkvište, Mramorje, Stanovi i dr. Da bismo donekle razumjeli etničke promjene i kretanja stanovništva u ovoj oblasti, navešću dva interesantna podatka: popisom Vlaha u zvorničkom sandžaku iz 1528. godine, isti se spominju u svim nahijama osim korajske27, i drugi — godine 1691. general Perčinlija s više četa sađe do Posavine sve do Donje Tuzle, pa ne mogući nikakva druga kvara napraviti, odvede 3.000 katolika preko Save.28 Prije pada Bosne pod tursku vlast u ovim krajevima su bili česti sukobi bosanske (bogumilske, tj. patarenske) i katoličke crkve; izvjestan mir došao je dolaskom franjevaca, koji su padom kraljevstva ostali na ovim prostorima dugo poslije pada srebrničke banovine, kada i počinje jača islamizacija ovog prostora. U Korajskoj nahiji je staro stanovništvo dobrim dijelom ostalo na svojim staništima. Franjevci nisu napuštali samostan conventus S. Mariae in campo u samom Koraju, koji se spominje u turskim popisima 1533. i 1548. i kasnije, premda se u tome periodu od 15 godina primjećuje daljnje naseljavanje i nastajanje novih sela u ovoj nahiji.29
22 Dr. Vjekoslav Klaić, Bosna, podaci o zemljopisu i poviesti, Zagreb, 1878, 173. 23 Тома Ковачевић, Опис БиХ, прво изд. 1865. г., 60, друго допуњено издање, Београд, 1879, 61. 24 Dr. Otto Blau, Reisen in Bosnien und der Herzegovina, Berlin, 1877. 25 Ђорђе Дејановић, Становништво БиХ, САН, посебна издања, књ. CCXXIX, Нова серија, Београд, 1955. 26 Др. Ристо Јеремић, О пореклу становништва тузланске области, Г. Г. друштва, св. 7-8, Београд, 1922, 146. 27 Adem Handžić, Postanak i razvitak Bijeljnije u XVI vijeku, POF XII-XII, Sarajevo, 1965, 61. 28 Aleksandar Solojev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, Godišnjak istorijskog društva BiH, Sarajevo, 1949, 71; Bašagić-Redžepagić, op. cit. 84. 29 Handžić, Tuzla, 91. 183
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ratovi između Turske i Austrije mijenjali su etničku strukturu ovog područja, koje je bilo i ostalo u ograničnom pojasu. Šaroliku, danas kažu multietničku, strukturu stanovništva ovo područje će zadržati do današnjih dana. Govoreći o stanovništvu sa etničkog aspekta, neminovno se nameće i pitanje vjerske pripadnosti i religije ili religija. Od neolitskog doba pa naovoamo u Koraju imamo tragove vjerskih obreda, kultova, religija. Materijalni tragovi neolitske kulture Varoši: figuralna plastika nađena ispod poda kuća, simbolični kolut – disk i jezičasta sjekira od bijelog lakog kamena, mogli bi govoriti o nekim religijskim shvatanjima stanovništva Varoši30. Prilikom asfaltiranja puta, krajem 80-tih godina XX vijeka na Klancu, nađeno je dosta obrađenih kamenova, među njima jedan visine do osamdesetak cm piramidalnog oblika i drugi u obliku izdubljenog sjedala – stolice, još nepublikovani; svojim izgledom i mjestom nalaza asociraju na žrtvenike31. O kultnom karakteru ovog mjesta u docnijim vremenima svjedoče obližnji toponimi: izvor Šehovac i njiva i izvor Popovača. Kada je o religijama riječ, potrebno je istaći postojanje tragova bosanske crkve, katoličke – franjevačkog reda, istočnopravoslavne i islama. Posmatrajući ovu oblast sa privrednog aspekta danas, teško se može oteti utisku da je u neka davnija vremena bilo drugojačije nego danas. Osnovnu skupinu stanovništva, sa privrednog aspekta, činili su stočari i ratari, a zemljoradnja je u svim ravničarskim područjima bila osnovna privredna grana. To se naročito može reći za bijeljinski, korajski i gradačački kraj32. Sam geografski položaj i geološki sastav zemljišta omogućavali su uzgoj raznih vrsta žitarica i povrtlarskih kultura, kao i uzgoj voća a ove privredne aktivnosti omogućavale su i razvoj zanatstva i trgovine. Za ovu posljednju privrednu granu imamo jedan interesantan podatak; godišnji sajam koji se dotle održavao u Koraju na pravoslavnu Gospojinu, na temelju carske zapovijedi 1580. g. prenesen je i utemeljen Četvrtkovište – Bijeljinu, jer je stanovništvu te nahije bilo daleko da u vrijeme najvećih poljskih radova ide na sajam u Koraj33. Iako je pomenuti sajam izmješten, ova privredna aktivnost ostala je još dugo aktuelna. Naselje Koraj, po kojem je nazvana nahija, odnosno znatno ranije i srednjovjekovna župa, još se ne spominje u turskim izvorima.34 Ja bih malo dopunio ili korigovao ovu napomenu. Današnje naselje nije se formiralo dolaskom Turaka u ove krajeve, ono je formirano dosta kasnije. Pisanih tragova o nastanku naselja nemamo, ali poznavajući istoriju Koraja, rekao bih da su ga osnovali neki od njegovih starosjedilaca, smjestivši ga u centru svih dotadašnjih poznatih naseobina (gradova, varoši, kula,
30 Alojz Benac, Neolitski telovi u sjeveroistočnoj Bosni i neki problemi bosanskog neolita, GZM, XV/XVI, Sarajevo – Novi Sad, 1960/61, 11. 31 Podatke o mjestu nalaza sam doznao od Džemila Karemovića, koji mi je rekao da posjeduje snime sa mjesta nalaza i zapis očevidaca, a snimljenu fotografiju istoga pokazao sam gospođi Gordani Tomović, koja je rekla da je prije riječ o žrtveniku, nego o stolici. Ovom prilikom se zahvaljujem imenovanim. 32 Handžić, Tuzla, 81. 33 Handžić, Postanak i razvitak Bijeljine, 53. 34 Handžić, Tuzla, 138. 184
Baština sjeveroistočne Bosne VIII odžaka), koje su postojale na ovom prostoru. Praistorijsko naselje nalazilo se u podnožju Luka, sjeveroistočno od njega je Crkvište, gdje je, po predanju, bila crkva koja se „urušila".35 Zapadno od Kalata, oko brežuljka na kome su danas čaršija i ostale mahale, nalaze se Zidine, ostaci starog naselja, iza njih još zapadnije je Bakarno gumno sa Barešom i Molitvštem, zatim Gajevi, Stanašnjik, Brda, i sasvim tamo gdje se Bijela rijeka uliva u Savu, Novi — poznatiji kao Nakića kula,36 koja je imala više odbrambenu ulogu u čuvanju nahije, a koja je pala Austrijancima u ruke 1788. godine. Prema predanju, prvobitno naselje po dolasku Turaka bilo je u predjelu današnje Donje mahale, koja obuhvata prostor oko Muzila, gdje je i voda Dajankuša, lgrište i Klanac; na torm prostoru se susreću putevi koji idu preko Kalata i od Puškovca, preko Zmajevca, spajajući se na Klancu i odatle na Galaticama se razdvajajući, tako što jedan krak ide preko Smokava, Stanova, Gajeva pa izlazi u Barama ka Čeliću i dalje prema Tuzli, a drugi ide preko Brda i ispod Jabukovače, pa preko Polja prelazi Gnjicu i preko Mrtvice i Ražljeva izlazi na Brčansku skelu. Prema tamošnjim toponimima i nalazu kamene stolice – žrtvenika, pretpostavljam da je tu bilo nekog naselja, te da stara priča ima osnova iz još bar dva razloga. To su navedeni podaci o samostanu, uz istorijsku činjenicu da je Mehmed II Fatih dao bosanskim franjevcima ahdnamu — povelju da mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru, i legenda o Fatihovom boravku u ovim krajevima, koja je vezana za Atik džamiju u ovoj mahali. Naziv atik „hitar, okretan"37 je star i veže se za nekog vladara, a znači i oslobođeni, isluženi janičar. Zajedno sa okolnošću da se prilikom postavljanja temelja budućih naselja obično vodilo računa da ista budu situirana pored zatečenih srednjovjekovnih naselja, tako što bi zatečeno hrišćansko naselje postalo periferni dio novog turskog naselja, to sve skupa daje osnove priči o prvobitnom turskom naselju na području Donje mahale. Vremenom se Koraj širio iz Donje mahale ka današnjoj čaršiji, a svoj razvoj na ovom mjestu počeo je da doživljava poslije poraza Turske od Austorougarske, kada se dosta muslimanskog stanovništva sa vojskom povlačilo prema Bosni. Po enciklopedijskim podacima iz 1953. godine, Koraj leži na nadmorskoj visini od 234 m u podnožju planine Majevice, na drumu Bijeljina-Čelić-Tuzla, selo je i sjedište opštine u srezu Brčko i ima 2543 stanovnika.38 Prema Statistici bosanskoj iz 1884. godine Koraj ima čaršiju i pet mahala: Bahe, Kiptijan (Ciganluk), Muselovići, Okanovići i Safići.39 Detaljniji opis današnjeg Koraja ostavljam za drugu priliku. Ovdje ću reći da je samo naselje u cjelini zasnovano na što potpunijem korišćenju prirodnih uslova: prirodnog pada terena za podizanje kuća, koje su, opet, okrenute što potpunijem korišćenju sunca, vode i zelenila. Koraj ima takav položaj da se ne može vidjeti jednim pogledom, ma
35 Slušao sam priče od starijih ljudi koji su govorili da je tu dugo bila crkva, koja se urušila, a da se prilikom oranja posjeda gdje se ista nalazi, znalo zapeti o toranj. 36 Adem Handžić, Stari grad Novi na Savi, Godišnjak Društva istoričara BiH, XIV, 239-251. 37 Putopis Evlije Čelebije, prevod H. Šabanović, Sarajevo, 1973, 595. 38 Enciklopedija Jugoslavije 5, MCMLXII, Zagreb, 310. 39 Riječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, Dio V, Zagreb, 1898-1903, 320. 185
Baština sjeveroistočne Bosne VIII odakle mu prilazili. U urbanom smislu, oko čaršije, koja je činila i čini poslovni dio naselja, u lepezastom okruženju su stambene četvrti – mahale. Današnje mahale su: Pašić mahala, Kovačević, Murselović, Kiptijan (Ciganluk), Begić, Donja mahala i Kalat. I nigdje kao u Koraju ne mirišu lipe, pa je miris lipe domaćeg ognjišta bilo jedino što su generacije Korajaca mogle da ponesu sa sobom u svijet. Za Koraj se ne može reći niti da je selo, kasaba, palanka, varoš, grad. Koraj je sve to, a opet nije, pa se kao tip naselje teško može određenije definisati. Kada Korajca pitate šta je Koraj, on će vam skromno odgovoriti, pa Koraj je Koraj, odnosno kada u Koraju rode šljive, po čemu je ovaj kraj, inače, poznat, i kada sretnete Korajca i pitate ga odakle je, on će naglasiti iz Koraja, a ako ne rode, pa ga priupitate odakle je, skrušeno će reći, ba iz Koraja. Glavna privredna grana stanovnika ovoga područja je voćarstvo. Trebalo bi dosta prostora da se nabroji samo glavno voće koje se uzgaja u Koraju. Dovoljno je istaknuti da, od najranijeg pa do najkasnijeg voća, ovdje sve uspijeva, a da je krajem 80-tih godina prošlog vijeka bila proizvedena i registrovana i jedna vrsta šljive nazvana korajska ljepotica, slična madžarki, samo otpornija na bolest zvanu „šarka". Od šljiva se proizvodio pekmez – bestilj, a u kombinaciji sa drugim voćem recelj i marmelada. Šljive su trgane u svježe, sušene su i pekla se poznata korajka šljivovica. Za korajsku šljivovicu vezuje se puno priča i anegdota. Jednu od njih sam nedavno čuo od riječnog mornara Bate Raška Palevića, koga je put doveo do Hamburške luke, pa kako su uz put imali nekih problema, kao i svi mornari, riješe da se napiju; ušavši u neki bar zatražili su od konobara bocu najskupljeg pića, i ovaj im je servirao korajku slivovic. I ostalo voće se trgalo, bralo svježe, sušilo ili se pekao pekmez. Jedino pekmezom od krušaka takiša moglo se vršiti zimsko prehranjivanje pčela. Kvalitet voća je takav, da se na pijacama uvijek prvo prodavalo voće iz Koraja. I o korajskom voću i pekmezima ima puno priča i anegdota, ali se ne bih zadržavao na njima. Zahvaljujući voću i ostalim poljoprivrednim aktivnostima, ovaj kraj se razvijao i opstajao kroz sve ovo proteklo vrijeme. Poslije Drugog svjetskog rata oformljena je Zemljoradnička zadruga, koja je 1949. g., kao najbolja, dobila od Tita (i danas tako kažu) kamion „pragu". Pored nje radila je obućarska zadruga, a od zanata bili su zastupljeni kolarski, kovački, pekarski, mesarski. Ovi zanati i obilje voća razvili su i trgovinu koja se odvijala najviše pazarnim danom, koji je u Koraju petkom. Kao ilustraciju da se pazarila i druga roba navodim sljedeći podatak: marame od platna jarkožute i tamnozelene boje, koje su nabavljene u trgovini odnekle od Niša, okolo su imale čevar sa cvetnim motivima, a zvali su ih „srbijanke" ili „korajke"40. Reći ću još da je Koraj imao svoju čitaonicu, kulturno-umjetničko društvo, tamburaški orkestar, fudbalski klub, jedno vrijeme i vlastito pozorište, bioskop, konjske trke... Prije nego završim priču o današnjem naselju osvrnuću se na još jedan statistički podatak: prema popisu žiteljstva
40 Milenko Filipović, Majevica sa osobitim obzirom na etničku prošlost i etničke osobine majevičkih Srba, Sarajevo, 1969, 116. 186
Baština sjeveroistočne Bosne VIII od septembra 1910. g. Koraj je imao 390 nastanjenih i 112 nenastanjenih kuća, 2090 stanovnika, od čega 1148 muškaraca, sljedeće vjeroispovjesti: pravoslavnih 8, od toga 5 muških; katolika 7 (5 muških); Jevreja 6 (3 muška) i muslimana 2069, od čega 1135 muških.41 Priču o Koraju završiću jednim citatom: „Kada bi Korajci bili skloni javnom hvalisanju, imali bi šta da hvale i čime da se ponose. Njihov Koraj ostavio je iza sebe dugu i burnu istoriju, često tešku pretešku, ponekad mučnu i svirepu, ali u cijeloj korajskoj povijesti uvijek je bilo blistavih etapa, zvjezdanih trenutaka i mudrih poduhvata. Kad je zemlja Bosna živjela život zaturene turske provincije, u Koraju su, predanja kažu, ljudi znali da se otimaju od zemana i da popravljaju vlastitu sudbinu; kad je uobražena gospođa Austro-Ugarska svom carstvu pridodala bosansku pokrajinu, Korajci su dokučili šta se od novih vjetrova može preobaziti u vlastitu pamet i iskustvo;... Koraj je takav sve do dana današnjeg... nema perioda i oblasti u kojima mještani ove podmajevičke varošice nešto valjano nisu započeli i uradili. Ima, međutim, jedno polje na kome su se Korajci posebno oprobali i dokazali. To je preširoko polje kulture i prosvjete. Odavno već na ovom polju Korajci čine prave i nadahnute poteze... kad imućni ljudi nisu davali ni pet para na školu i školovanje svoje djece, a sirotinja nije o tome mogla ni da sanja, Koraj je organizovao i, obezbjeđujući solidarno novčano potporu siromašnoj mladeži, slao grupe đaka na studiranje. Ali u cijeloj korajsko kulturno-prosvjetnoj biografiji posebno mjesto zauzima korajska osnovna škola. Ma iz kog ugla osmatrali korajsku prošlost i sadašnjost, škola u Koraju ostaje nezaobilazna. Koraj je imao sreću da davno, vrlo davno u odnosu na bosanske seoske relacije dobije vlastitu školu. Tačno prije 100 godina otvorena je osnovna škola u Koraju, jedna od najstarijih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini. Iz akta Zajedničkog ministarstva finansija u Beču broj 1625 vidi se da je u prvoj godini rada škola imala 60 učenika iz Koraja, Puškovca i Bobetina Brda... školska zgrada je bila ukusno sagrađena i na sprat.“42
Topografija Koraja
Sa zapadne strane Koraja, ispod samog naselja, pruža se mala ravnica, Lukom zvana, koja se s jednog mjesta pregledati može, okružena brdima, sem sa strane na koju istječe Bijela rijeka, koja skoro na pola presijeca ravnicu. Bijela rijeka (na nekim geografskim kartama u zagradi je upisan i naziv Lukavac) u narodu je poznata još i kao Rašidovića rijeka. Bijela rijeka nema svog izvorišta nego vodu skuplja od više potoka: sa sjeverne strane, između Milina sela i Mirosavaca, teče preko Bakarnog gumna Bijeli potok, koji je upisan i u katastarsku kartu koju su radili Austrijanci 1884. godine. Vukinovac potok između Jagodnjaka i Potoka skuplja vodu sa
41 Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 27. septembra 1910. godine, 74 i 75. 42 Nedim Rifatbegović, Škola za ponos, „Oslobođenje“ petak 22. oktobar 1982, 8. 187
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Zasjeke, iz Milina sela preko Pištala vodu skuplja Pranjića potok, sa Mirosavačkih strana vodu skuplja Samarinski potok. Svi ovi potoci se sastaju u Redžića (Rašidovića) njivama, u Podnjivi, odakle nastaje Bijela rijeka, koja se ispod Bobetina brda uliva u Gnjicu; odatle do utoka u Savu na vojnim kartama je obilježen dvojni naziv Gnica ili Gnjica; a u zagradi Lukavac. Na Bijeloj rijeci bilo je više vodenica potočara, od kojih se i danas spominju: Gornjuša, Radovača, Kapkovića vodenica, a na Parlauškom potoku radi i danas Ćupovića vodenica. U samom Koraju, pored već pominjanog Parlauškog potoka, postoje i Brdanski, Bulkovački, Zmajevac i Gajevski potok. Koraj je smješten na ispresjecanim kosama planine Majevice, i to onog dijela ove planine koji se spušta prema Posavini i Semberiji; kada ga lociraju, obično se upotrebljava ovaj opis. Kose, u stvari, nisu ispresijecane, kako se na prvi pogled čini. Dužim promatranjem terena i geološke karte ovoga kraja došao sam do zaključka da se kose ne pružaju pravolinijski, nego se blago savijaju u poluluku, ne ostavljajući nigdje otvor, obrazujući jednu vrstu „propelera“ koji zadržava vazdušna kretanja, čineći nad ovim prostorom takozvanu „ružu vjetrova“, što ovom kraju kontinentalnu klimu čini još prijatnijom. Kada se ruža vjetrova pokrene, dolazi do promjene vremena, a u naseljima prema Semberiji će reći: kad korajac zapuše. Još jedan detalj vezan za geografiju je karakterističan. U samom centru Koraja, iza nekadašnjih poslovno- stambenih zgrada (Zeme i Zadruge), gdje se danas nalazi spomen obilježje stradalnicima iz Drugog svjetskog rata, bila je bara – manje jezero, u kome se voda zadržavala, a onda je naglo oticala. Mislio sam da se na tom mjestu vadio kamen za gradnju, međutim to je bila vrtača – ostatak kraških škrapa, kojih ima još nekoliko u predjelu Mekota i Zmajevca, koje i danas „gutaju“ sve što se u njih baci. Naprijed je rečeno da od XV vijeka, kada je nastao natpis na pomenutom stećku, ovaj predio i naselje nisu mijenjali svoje ime. Posjednici zemlje prije dolaska Turaka bili su crkva i pojedina plemenita gospoda o kojoj oskudne podatke imamo na sačuvanim stećcima. Kasniji posjednici korajske zemlje bili su timari i spahije. Bilo je hasova, čitluka i vakufa. Ponekada je korajska zemlja ostajala i pusta. Današnje katastarske granice Koraja su sledeće: tromeđa KO Mrtvice, Mirosavaca, Koraja; Mrtvice, Bobetina brda, Koraja; Bobetina brda, Koraja, Tutnjevca KO Ugljevik; Tutnjevac, Koraj, Puškovac; Puškovac, Milino Selo, Koraj; i Milino selo, Mirosavci, Koraj. Po spisku katastarskih parcela opštine Lopare u Koraju ima 4120 parcela sa ukupno 1974 hektara, 98 ari i 31 m2, a ima 1700 posjednika. Bitno je još napomenuti da je Austro-Ugarska izvršila premjer i snimanje ovog terena u periodu od 1882. do 1886. g. i o istom sačinila katastarske karte na kojima su upisani potesi označeni kao Ried („ritovi“), i da je ova katastarska karta i danas validna43. Kao Ried-ovi na Katastarskoj karti iz 1882. godine su upisani: Baščica, Brdo, Bijelo polje, Lisičak, Mjednica, Ravan,
43 Najtoplije se zahvaljujem gospođi Borki Savić, načelniku službe katastra opštine Lopare, na ovim i drugim podacima koje mi je pružila prilikom prikupljanja građe za ovaj rad. 188
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Smokve, Smrekovine, Stanovi, Vinište i Zabrnice. Može se primjetiti da, bar, kako ja pamtim, a tako je pretpostavljam od neke davnine, da se na ovim potesima stanovalo. Naprijed je naveden podatak o odnosu obradivih površina i šume. Ovaj odnos se sve više povećavao u korist obradivih površina i voćnjaka. Današnji odnos, omjer je približno sljedeći: oko 60% ukupne površine korajskog posjeda je pod voćem, na oranicu otpada oko 30%, dok je ostalo šuma, bolje reći šumarci. U samom Koraju, jedina manja šumica je Gaj ispod Kalata preko puta Zukanovače, na dnu Luka jedan manji dio šume Misa pripada Koraju, na samom kraju Luka prema Bobetinom brdu je Nijemčeva šuma, koja se tankom kosom preko Biser brda i Hudikovca veže za Zabrdnice i Kose, gdje ima nešto šume, prekoputa Kosa ima šuma Lipik, a nešto više šume ima iza Bulkovače. Prema Osjenku je cerik Potok, zatim nešto više šume ima na potesu Jagodnjaka, oko Bakarnog gumna i Samarina. Drvo je većinom grab, cer, bukva i lipa. Nekada se ovaj kraj zelenio od borova, danas se zeleni voćem. Kada razgovarate sa Korajcima o mikrotoponimiji, nazivima njiva, reći će vam da se ta i ta njiva nalazi u blizini njihove njive, ili nekoga koga poznaju, ili se nalazi anam – pokazujući rukom u pravcu prostiranja toponima. U Bilješkama A. Ćatića nalazimo ove toponime: Crkvište, Stanašnjik Varoš, Zidine, Mramorje-Vukovac, Bakreno guvno, Mjednik, Đorđino brdo. Na starim austrougarskim kartama naći ćemo toponime: Korajski Piperi, kasnije zamijenje nazivom Posavci, predio na kraju Luka prema Bobetinu brdu, kao i naziv Tetimske kuće u predjelu Kosa. Na istim kartama, kao i u izvještaju o rezultatima popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od septembra 1910. g., nalazimo još jednom toponim Tetima, naziv naseljenog mjesta u korajskoj opštini. Tetima < tur. Tetimme < ar. Tatimma, pored ostalog znači i „sela dodijeljena gradskoj opštini i u tim selima su stanovnici grada imali pravo drvarenja i ispaše“ – ili „najbliža okolina kasabe ili nekog drugog gradskog naselja, sa kojim se ono privredno nadopunjavalo, zvalo se u tursko doba tetimme.“44 Ovaj toponim se kasnije gubi. Ostale su, međutim, do današnjeg dana meraje: mera, meraja f. < tur. mera < arap. mara, mjesto gdje pase stoka, utrina koja nije u posjedu privatnog vlasnika nego je javno dobro.45 Na starim kartama korajskog prostora nalazimo, skoro uvijek, neki od ovih toponima: Čitluk; Bijele njive, Dutlovac; Goletić; Palučak; Jaruge; Brdo; Zvečaj; Stanovi, dok su na kasnijim vojnim ili geografskim kartama upisani, pored nabrojanih, i sljedeći koji služe kao orijentari: Babajača; Gajevi; Smrekovine; Dolovi; Luka; Kosa; Bajrak. Većinu toponima sam prepisao iz katastarskih knjiga opštine Lopare. U katastarskim knjigama su navedeni sadržaji toponima bašta, voćnjak, livada, utrina, šuma, ali ti podaci nisu danas validni, pa iste nisam ni uzimao u obzir. Ovdje navedeni podaci o karakteru toponima su sa terena, mada ni to, u skorije vrijeme, neće biti
44 Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1965; Natalija Mastilo, Kasaba kao vrsta naselja, Geografski pregled III, Sarajevo, 115. 45 Škaljić, Turcizmi, 1965. 189
Baština sjeveroistočne Bosne VIII validno. Tamo gdje nije čista situacija ni po katastru, ni po terenu, upotrijebio sam samo karakteristiku – njiva. Odstupanja od katastarskih naziva čine i pridjevi: gornje, donje, ili se pored naziva posjeda dodaje i ime vlasnika. I još jedna, rekao bih korajska osobenost, vezana za toponime: bašča je vrt, povrtnjak i voćnjak, obično pod zasadom šljiva; njiva je oranica, pašnjak, odnosno nije voćnjak, dok se u njivici sije ili sadi veća količina krompira, paradajza i sl. U okruženju čaršije i njenih mahala su sljedeći toponimi: Popovača; Klanac; Zukanovača; Gaj; Ćetinište; Kalat; Ječmenište; Sječe; Petkovača; Šehovac; Horozovača; Hašimov vakuf; Igrište; Hamidovača; Zabrdo; Mrazovići; Podnjiva; Parlog; Dolovi; Osjenak; Orašje; Dajankuša; Muzilo. Mikrotoponimi u sklopu ovih većih cjelina, kao i mahala, neće biti obrađeni u ovom radu. Toponimiju navedenu u ovom radu treba uzeti kao toponimiju korajskog prostora.
Toponimija
Ada, njiva. Ademovača, bunar, vidi pod Brda. Bajrak, voćnjak, livada, nekada se sa ovoga mjesta vadio kamen krečnjak za gradnju. Bakarno gumno, predio između Samarina, Bareša, Jagodnjaka. Ima šume, bukva, grab. Voćnjaci i utrina – „priča narod da je na brežuljku 'Bakarno gumno' zakopano silno blago. Nazad desetak godina pokušali su vlasnici te zemlje, otkopati na tom mjestu gomilu, te odmah s površja – koja 2 aršina u dubljinu – naiđoše na oveće klesano kamenje, dosta dobro uglađeno. Pod tim kamenjem nahodili ugljena i lončića“.46 Sam toponim, kao i ovaj kratak izvještaj o arheološkim nalazima, ukazuje na staroslavenski burg. Bakbašina voda, njiva Bareš, utrina Barica, vidi pod Dubrave Bašča, „Ried“. Predio ispod Gajeva prema Koraju. Većinom voćnjak. Baščica, njiva. Begluk, voćnjak; novopodignuti voćnjaci šljiva. Begovača, voćnjak njiva. Bijelo polje, „Ried“. Dobrim dijelom je njiva, ima mladih zasada voća – šljive, dio pored Bijele rijeke je uvijek služio za uzgoj žitarica. Biser brdo, njiva, livada, a po obodu prema Kosama i Bobetinu Brdu je šumovit, ima graba, cera, hrasta i bagrema. Bjeljevina, njiva
46 Ćatić, op. cit., 448. 190
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Blaževo brdo, stari i novi zasadi šljive, njiva. Brazda, potes između Zidina i Majdana, ispod puškovačkog puta. Postoji i Mala Brazda. Većinom su voćnjaci. Ima zapuštenih predjela poput jednog dijela Nailovače. Na potezu između Nailovače prema Majdanu postoji njiva od nekih 25 dunuma, koja je data za jednu ovcu i bure rakije: Nail Alagić se zapio sa svojim društvom, pa kada im je nestalo ića i pića, zaustave nekog prolaznika iz susjednog sela pa ga zapitaju ima li kod kuće rakije i ovaca, na šta im ovaj potvrdno odgovori, a oni mu kažu – „Vidiš onu njivu“, i rukom pokažu koju, „ako nam brzo doneseš ovcu i bure rakije, tvoja je“. Rečeno, učinjeno. Informatori Alagić Abdurahman i Mehmed (preko 70 godina). Između Brazde i Zidina prolazi put koji je dobrim dijelom kaldrmisan, pa pretpostavljam da je tu nekada išao kiridžijski put od Drine preko Tobuta, Maleševaca, Puškovca za Koraj i dalje za Posavinu. Put se spuštao na Zmajevac, Kiptijan i Mursalovića mahalu, skretao kod Dumiševca na Kundića brdo, pa kroz Donju mahalu išao na Klanac, a drugim krakom kroz Mujanoviće na put preko Gajeva. Danas se ovim putem služe samo u lokalnom saobraćaju, jer je dosta zarastao. Brda, vidi pod Brdo. Brdanski potok, vidi pod Potoci. Brdo, „Ried“. Češći je naziv Brda. Nastanjena su. Voćnjaci, njive, imaju vode na par metara ispod površine zemlje, na posjedu porodice Ademović postoji bunar Ademovača, u kojem uvijek ima dovoljno vode tokom cijele godine. Kroz ovaj predio teče i Brdanski potok. Bubnjika, njiva. Budžak, njiva. Buhar, njiva. Bukovača, njiva. Bukvik, nekoliko parcela sa ovim imenom, voćnjak, njiva i uzani prostor sa rijetkom šumom, većinom grabom. Bulkovača, predio u Bašić-Pašić mahali prema Samarinima, u kome su njive, voćnjaci, dok u predjelu prema Bulkovačkom potoku ima malo šume, graba, bukve, johe, a u području mahale ima nekoliko izvora i bunara od kojih je najbogatiji vodom bunar Bulkovača. Bulkovački potok, vidi pod Potoci. Carmost, njiva, oranica. Cerik, njiva i slaba šuma. Cesarevo selište, „Ried“. Većim dijelom voćnjak, njiva. Crkvište, njiva sa rijetkim voćkama. Jedan uzdignuti brežuljak iza Kalata na kome je, prema predanju, bila crkva koja se „urušila“. Crvena jabuka, voćnjak. Cesarevo brdo, voćnjak. Sva tri toponima, Car most, Cesarevo selište ili po nekim kartama Ćesarevo, kao i Ćesarevo brdo su predio na Gajevima.
191
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Čifluk, „Ried“. Na starim kartama, a i u katastarskim knjigama, upisan je i naziv Čitluk, predio poznat po voću. Čitluk, vidi pod Čifluk. Čolakuša, nekoliko posjeda sa ovim imenom, njiva, voćnjak. Dajankuša v. Muzilo Dedova njiva, njiva, voćnjak. Dilića njiva, njiva, voćnjak. Divica, njiva, voćnjak je predio iza Viništa. Dol je potes ispod Zidina, Mekota i Kiptijan mahale. Voćnjaci. Za ovaj predio mještani upotrebljavaju i naziv Dolovi. Dol je bio naseljen. Dolovi, predio između Duge brazde, Majdana i Kalata, bogat raznovrsnim voćem u kome su i neke rijetke stare sorte: jabuke, kruške, trešnje. Bili su u posjedu begovske familije Ćerimagića, koji su ovdje izgradili kamenu kuću sa ukopanim podrumom za skladištenje i čuvanje voća. U podnožju kuće nalazio se izvor, koji su mještani Kalata nedavno kaptirali. Izvor postoji i u predjelu Parlauškog potoka i zove se Vodica. Pored kuće se nalaze i dva velika bora. U vili na Dolovima su priređivani teferiči, a svojevremeno su se održavali i prvomajski uranci. Nekada su u Dolovima bili vinogradi. Donja Mahala, vidi kod opisa mahala. Donje Dubrave, vidi pod Dubrave. Dubrava, nekoliko potesa sa ovim nazivom, svi su u istom pojasu, a dijele se na Donje i Gornje Dubrave, Kapkovića, Jusića, u čijem podnožju je i uski pojas sa toponimom Barica pored potoka Vukovca, gdje ima i izvor sa istim imenom; Dubrave su bile oranica, voćnjaci šljiva i kajsija, livade. Dudlovača, vidi pod Dutlovac. Duga Brazda, vidi pod Brazda. Duge njive. „Ried“. Većinom je voćnjak prema Dubravama, iza Bijelih polja livada, a u predjelu prema Hudikovcu je bila bara u kojoj se voda zadržavala tokom cijele godine, i gdje su bila staništa ptica selica i divljih patki. Pokušalo se da se ovaj predio isuši i pretvori u obradivu površinu, ali sem što je uništen ptičji rezervat, drugi rezultati nisu postignuti. Dumiševac brdo, okućnice u Mursalovića mahali. Dutlevac. „Ried“. Na kartama je češći naziv Dudlovača, stari i novi voćnjaci, njive, livade. Na putu između Dutlovca i Dubrava Jakupov bunar, u kome uvijek ima dovoljno vode tokom cijele godine. Đorđino brdo, „u Lukama na podnožju Koraja. Na prvi pogled razabire se da ovaj brdeljak, koji ima u promjeru kakvih 30 m, te se iz nivoa uzdiže u obliku piramide, nije prirodnog postanja, već da ga je podigla ljudska ruka, i stoga držim, da bi valjalo ovaj brežuljak proučiti. Nije li možda ogromna, u davnini nasuta „gromila?“47 – Nije gromila, nego su ostaci neke građevine okruglog oblika, jer sam to kao student doznao od
47 Id. 448. 192
Baština sjeveroistočne Bosne VIII radnika koji su sa ovoga mjesta vadili kamen da naprave branu na Bijeloj rijeci u predjelu Zukanovače, pa je mojom molbom direktoru zadruge ovaj posao prekinut. Nije mi poznato da li je prilikom raskopavanja pronađena neka starina. Đuričina rupa, njiva. Đurina rupa, stari voćnjak, a predio pored potoka obrastao u jahovinu. Gajevi „Ried“, „Praedium“. Veći kompleks sa stambenim nukleusom. Ima više posjeda koji se u lokalnoj toponimiji zovu po onome kome pripada posjed (Ćosići, Hamzići, Karasuljići). Zastupljeni su većinom voćnjaci. Ima dosta mladih zasada koji su podignuti u poslednje tri godine, njive, okućnice. Ima nekoliko izvora i bunara, a vodu sa njiva odvodi Gajevski potok. Gajevski potok, vidi pod Potoci. Germanuša, njiva. Golatice, Goletice, vidi pod Goletić. Goletić, „Ried“. Uobičajeni naziv za ovaj predio danas je Goletice ili Golatice, predio iza Luka, voćnjaci, njive; u predjelu Kamenika ima izvor i bunar Mahmutov bunar. Na ogranku Majevice koji se spušta prema koraju, zbanom Žutavka, ima mikrotoponim Mahmutova voda, a riječ je o istom Mahmutu Karemoviću. Golubovac, njiva Gornje Dubrave, vidi pod Dubrave. Grahoruša, njiva, oranica. Grahovište, u predjelu Luka-Rajnovača, njiva oranica. Greda, voćnjak. Heldovišta, voćnjak i manji predio pod šumom. Hiseta, njiva; u prevodu sa arapskog znači dio, i danas se može čuti; moje hise „moj dio“, a ovako se u Sarajevu zove i jedna mahala. Hudikovac, međa, granica, njiva livada, voćnjak, a rubom ima šume, većinom grab. Igrište, voćnjak, vidi pod Muzilo. Imširovača, njiva. Jabukovača, imenom voćnjak, danas zasadi šljive. Jagodnjak, u najvećem dijelu pod voćem. Ima šuma, bijelog hrasta, graba, a u podnožju Potoka, tako se i zove, ima crne johe i vrbe. U Jagodnjaku ima dosta izvora. Jakupov bunar, vidi pod Dutlovača. Jalah (prema riječi turskog porijekla, u prevodu: „o, Bože!, Bože pomozi!“), vidi pod Jelah. Jasenik, njiva. Jazevčine, veći potes, vočnjaci, njive. Jeftine njive, njiva. Jelah, njiva oranica, manjim dijelom zasađen voćnjak. Ima i izvor sa istim imenom koji je u podnožju Crkvišta. Ovaj izvor u narodu zovu, a i na nekim vojnim kartama je
193
Baština sjeveroistočne Bosne VIII upisan kao Zvijezdan, i kada je sunce u zenitu, tačno u podne, onda se ogleda u ovom izvoru. Jezera. Toponimom Jezera, Jezero označava se više posjeda. U predjelu iza Kalata, a iznad Jazevčina prostire se veći potes u posjedu Konjića koji se zove Jezera, mahom voćnjaci. Jezero, njiva u predjelu između Stanašnjika i Pradija u posjedu Begovića. Jezero Oskruša je njiva u predjelu od Milina sela prema Piškovcu. Jezero, vidi pod Jezera. Jezero Oskruša, vidi pod Jezera. Jusića Dubrave, vidi pod Dubrave. Kalat. Ried. Predio sa stambenim nukleusom, preko koga je vodio jedan od kiridžijskih puteva. Kamenik, vidi pod Goletić. Kapkovića Dubrave, vidi pod Dubrave. Kavazovička, njiva (kavaz, -aza m. ar. stražar, sudski pozivar, strijelac).48 Klanac, voćnjaci Klek, livada, voćnjaci, većinom novi zasadi. Koraj, u Koraju, etnik Korajac, -ajca, pored Korajlija, m,49, Korajka ž; ktetik korajski. Interesantno je napomenuti da je Koraj svoje ime pretočio i u prezimena i to: Koraj, Korajac, Korajkić, Korajčić. Korajci govore ijekavski. Govore čisto ne otežući u izgovoru, kao u susjednim muslimanskim naseljima. Kažu: biži i bježi, sikira i sjekira, koe, kolac, hoš-neš, hoćeš-nećeš, imaš itd. I imaju uzrečicu ba. Kose. Ried. Potes prema Bobetinu brdu. Danas dosta zapušten. Nekada je ovaj predio obilovao bogatstvom raznovrsnog voća. U Kosama se moglo naći od najranijeg do najkasnijeg voća svih sorti. I danas ima voćnjaka, ima sve više novih zasada. Šumu čine bukva i grab. Na zapuštenim voćnjacima su bagremove šume. Kovačevića mahala, vidi kod opisa mahala. Krčevina, njiva. Predio prema Milinom Selu. Ima još uvijek dosta starog voća. Iz Krčevina se nekada drvarilo. „Ilija Janić, stanovnik sela Tetime, više puta mi je kazivao, kako je na svojoj njivi 'Krčevini' svake godine izoravao komadiće cigle“.50 Krešnica, voćnjak. Ima bunar. Kuk, njiva. Kundića brdo, naseljeni dio Donje mahale prema Čaršiji. Lara, zasađen mladi voćnjak. Latica, njiva oranica. Latica jezero, njiva u predjelu između Pahulje i Paradija. Lipe, njiva i lipova šuma. Liplje, njiva.
48 Za tumačenje imena turskog porijekla korištena je knjiga Škaljić, Turcizmi. 49 Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika JAZU, dio V, Zagreb, 1878-1903, 320; Hafiz Sejd ef. Zenunović. 50 Ćatić, op. cit., 448. 194
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Lipnjak, njiva. Lisičnjak, Ried. Predio od čaršije prema Bijeloj rijeci, sa stambenim nukleusom, baščama i voćnjacima. Lističak, vidi pod Lisičnjak, radi se o istom predjelu, samo je drugačije upisano, ili je došlo do greške prilikom prepisivanja katastarskih knjiga. Lisičak, vidi pod Lisičnjak. Luke, gen. Luka, ravnica ispod Koraja kroz koju teče Bijela rijeka. Obodom od Kamenika do Dutlovače ima par bunara prečnika oko dva metra ozidanih ciglom. Ovaj potes bio je po okupaciji Bosne naseljen kolonistima iz Mađarske.51 Poslije Drugog svjetskog rata, na zaostavštini od kolonista, dograđena je i osnovana korajska zemljoradnička zadruga. Podatak o mađarskim kolonistima svakako zaslužuje pažnju sa više aspekata, pa sam ga i ovdje podvukao. Mahmutov bunar, vidi pod Goletić. Majdan, mjesto odakle se nekada vadio kamen, voćnjaci i njive. Mala Brazda, vidi pod Brazda. Matjevača, veći potes ispod Brda prema Poljima. Njive, oranice, voćnjaci. Mekote, potes poznat po voću, pa u većem obimu i prevladavaju voćnjaci. Čuvene su kruške husenbegovače, jeribasme, kalatke. Sačuvano staro voće je i po nekoliko metara visoko. U Mekotama ima kraških vrtača. Mijednik, na starijim kartama i po katastru Mjednica. „Ried“. Predio iznad Bakarnog gumna. Ima šume, bukva, grab. Livade i voćnjaci. Mirkovac, njiva. Mirkovača, njiva. Mirkovo brdo, njiva i voćnjak. Misa, dio pretežno šumovitog pojasa na kraju ravnice Luke. Mjednik, vidi Mijednik. Mramor, voćnjak. Mramorje, voćnjak, pretpostavljam da se ovako zove zbog dva stećka koji se nalaze na ovoj njivi. Muharemovača, njiva, voćnjak. Mujanovača, voćnjak i njiva. Na jednoj njivi, u strani ka putu koji vodi preko Gajeva u Čelić je staro mezarje. Mujanovići, stambeni dio između Donje mahale i Kovačevića mahale. Muzilo, predio ispod Dolova prema Igrištu u prostoru Donje mahale, dijelom nastanjen, na kome su ostaci starog mezarja. Ovdje je poznati izvor sa dvije rore obilne vode, zvani „Dajankuša“ po nekom Dajanli Mustafi, pratiocu Fatihove Carske vojske, koji je svoju kulu imao na Igrištu, čiji ostaci su doskora bili primjetni. Ovo je najveće živo vrelo u korajskoj okolini, koje nikada nije presušivalo. I danas se koristi, ali se
51 Heinrich Renner, Durch Bosnien und die Herzegovina, Berlin, 1897, 513, Oto Blau će navesti da su korajski kolonisti mađarskog (ungarisch) porijekla. 195
Baština sjeveroistočne Bosne VIII zagađuje površinskim vodama. Pored samog izvora bila je velika lipa. Dok je bio jedini izvor na kome se točila voda i pralo ruble, za lijepih dana, dok se čekao red, starovremeni momak Haso svirao je usnu harmoniku, a djevojke su, čekajući red, igrale kolo. Nailovača, predio između Mekota i Duge Brazde. Njivarica, njiva. Orašje, njiva, voćnjak, ima oraha. Osjenak, -enka voćnjak, njiva. Najviši vrh korajskog prostora, sa koga je lijep pogled prema posavskoj ravnici i okolnim brdima Majevice. Pahulja, njiva kod Jeze koja je u posjedu Begovića, iza Brda prema Gajevima, ima i izvor Pahulja, vidi Prahulja. Palaševine, veći potes sa njivama i voćnjacima. Palučak, -čka voćnjak. Panjik, njiva. Papratnica, njiva. Paradija, predio prema Poljima. Oranica, voćnjaci, njive. Parlauša, njiva. Parlog, voćnjak. U predjelu ispod Osjenka prema cesti staro mezarje, muslimansko groblje. Pijesak, njiva. Pištale, veći kompleks bogat šumom, pretežno bukovom, u kome ima dosta vode koja izbija, pišti kad se po ovoj zemlji hodi. Plandište, njiva. Podnjiva, predio ispod Bulkovače prema Samaranima. Voćnjaci, njive, u pojasu uz rijeku rastu johe. Popovača, voćnjak. Popovača, izvor koji je u brijegu ozidan pješčarom, kamenom koga u ovom predjelu do Heldovišta ima i na površini zemlje. Voda je pitka i hladna, ali nije većeg kapaciteta. Potok, predio ispod Osjenka, obrastao cerovom šumom. Prahulja, postoji u izgovoru i toponim Pahulja; istog su značenja, jer je riječ o vrsti zemlje koja je prahuljasta, rastresita i laka za obradu, a na kojoj uspijevaju dobro žitarice. Praulje, vidi Prahulje, isti potes različito prepisivan u katastru. Prokop, njiva. Prosina, njiva. Radovača, potes sa desne strane Bijele rijeke prema Heldovištu. Zbog brdovitosti terena većinom voćnjaci. Radovača, izvor jačeg kapaciteta. Rajnovača, ravnica. Dio Luka sa desne strane Bijele rijeke, oranica.
196
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Rana trešnja, njiva. Ima još par toponima sa nazivom trešnja, ja sam prepisao samo ovaj, a kasnije sam našao podatak da su razne grane porodice Čengić po selima gdje su imali zemlju i odžake nazvane Trešnjama.52 Ravan, -vni „Ried“. Predio koji se spušta i proteže pored Polja. Na njivi Ravan prema Blaževom brdu ima izvor. Pretežno su njive, ima i voćnjaka. Ribanovača, voćnjak, njiva. Rudice, njiva i voćnjaci. Rudine, njiva i stari voćnjak. Salakuša, njiva. Samarine, predio u kome još ima poprilično šume: cera, bukve, hrasta. Stari voćnjaci i njive. Samarinski potok. Samovina, njive. Selina, njive. Selište, uglavnom su njive i voćnjaci. Sječe, voćnjaci i njive. Sjelina, njive. Smokve. „Ried“. Veći predio u kome se odvajkada stanovalo. Pretežno su voćnjaci i njiva. Bogat samonoklim ljekovitim biljem. Njegovi dijelovi zovu se Kose, Zabrnice itd. Smrekovine. „Ried“. Kosa u potesu iza Gajeva prema Bijeloj rijeci. I ovdje se stanovalo i stanuje. Većinom su voćnjaci. U predjelu prema Samaranima ima šume, cera, bukve, graba. Stan. „Ried“, Predio između Dubrava, Mramorja i Vukovca. Postoji Donji i Gornji Stan. I ovdje se stanovalo. Po tragovima, kao i po stećku, rekao bih da je ovdje nekada bilo staro groblje, a Stanovi „gledaju“ na Crkvište. Stanišnjak, predio od Smokava prema Gajevima. I ovdje ima kamenih stećaka. „Jedan od tih kamena je skoro sasvim raznesen. Narod odbija od njega komad po komad te ga upotrebljava kao lijek za marvu, naročito kad marva kašlje. Odbijeni komadić kamena metnu u posudu sa vodom, gdje stoji četvrt sata, pa se marva na usta zalije i bolest nestane 'kao da su je rukom jamili'“53. Većinom su njive. Stanovi, vidi pod Stan. Strmnica, njiva. Tara, ž njiva, voćnjak. Travnjak, njiva. Trsta, ž livada, oranica. Utrina, njiva.
52 В. Скарић, Стара босанска властела у данашњој топономастици, Годишњак Географског друштва Београд, 1922, св. 7-8, 136. 53 Ćatić, op. cit. 447-448. 197
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Varoš, ž predio i Rajnovačama, livada na kojoj je poznato arheološko nalazište iz neolita. Veverica, njiva. Vinište, v. Vinjište. Vinograd, „Negdje za vrijeme austrougarske napala je korajske voćnjake, posebno šljivu 'madžarku', koje ja tada bilo najviše, bolest zvana 'šarka', i tadašnji žitelji umjesto šljive zasade vinovu lozu pa se te parcele zovu 'Vinogradi'. Informator Zijah Karemović 73 god. Danas voćnjaci i njive. Vinjište (ili Vinište). „Ried“. Predio prema Mirosavcima. I ovdje se stanovalo. Voćnjaci, njive, a ima nešto i šume – bukve i graba. Vodica, vidi pod Dolovi. Vranjak, njiva. Vrela ili Vrelo, njive i voćnjaci, nisam saznao da li ima jačih izvora. Vukovac, pojas ispod Stanova i Luka. Vukovac, izvor istog imena, teče iz dubina izbacujući sa vodom i sitni pijesak. Hladan je i pitak. Vukovac potok je produžetak Brdanskog potoka. Zabranice, Zabrdnice vidi pod Zabrnice. Zabrdo, potes u Kovečevića mahali, nastanjen. Na istom je još uvijek aktivno mezarje sa istim imenom. Bašče i voćnjaci. Zabrnice, Zabrnjice (takođe Zabrdnice), na katastarskoj karti i Zabranice, riječ je o istom potesu. Još jedan „Ried“ koji je podijeljen na Gornje, Donje, a nazivan je Agine, Begića ili zadružne. U Zabrnicima ima šume: graba, hrasta lipe. Bio je jabučik Kapkovića sa kolačarama jabukama. Voćarski predio, danas ima još uvijek zapuštenih parcela. Ovdje se odvajkada stanovalo. Zasjeka, predio bogat voćem. Sa Zasjeke su kaptažni izvori za prvi korajski vodovod od 1959. godine, i danas se koriste. Zidine, predio koji se pruža i koji prati liniju puta Bijeljina – Koraj. Na ovom prostoru su ostaci nekih davnašnjih građevina, obilježeni kamenim stećcima, najmonolitnijim na korajskom prostoru. Voćnjaci šljiva i kajsija. Zmajevac, izvor sa hladnom i pitkom vodom. Zmajevac potok. Teče od izvora Zmajevca, uvijek ima vode. Zobnica, njiva. Zukanovača, predio ispod Klanca, livada na kojoj su nađeni tragovi iz rimskog perioda, a 1967. g. vršeno je ispitivanje terena bušenjem, kojom prilikom je nađena topla slana voda. Danas na ovom terenu pokušavaju da sagrade fudbalski stadion. Zvečaj, potes iza Brda prema Gajevima i Matjevačama, oranica, voćnjaci.
198
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Antroponomija
Ako govorimo o bogatstvu korajskih toponima, onda ovdašnju antroponomiju prije karakteriše srazmjerno siromaštvo, posebno što se tiče prezimena. Razlog je taj što više porodica nosi isto ime i prezime. Kada je o prezimenima i o porijeklu porodica riječ, mogao sam da sakupim vrlo malo podataka. Prema pričama starijih ljudi, starosjedioci korajski imaju imanja na potezu od Dolova, preko Zidina, Jagodnjaka, Bareša, Bakarnog guvna, Samarina, Gajeva do Stanova, gdje su uglavnom imanja Alagića, Begića, Delagića; navodno neki od njih, kao Delagići, vode porijeklo još od bogumila. Ostali stanovnici, koji imaju imanja u drugim dijelovima Koraja, doseljenici su iz raznih krajeva Srbije, Crne Gore, Sandžaka, Makedonije. Kažu za Nakićeviće da su starinom od Teočaka. Čelikovići su, kažu, prijeklom od Užica (po kazivanju Alije Čelikovića, 65 g.). Uzejrovići vode porijeklo od Debra i Arnauti su, bavili su se trgovinom ranije, a i danas (Muhidin Muho Uzajrović, 73 g.). Karemovići, ima ih tri grane, od starine su tu, a došli su sa bugarske granice (Zijah Karemović, 73 g.). Bajrektarovići su došli sa Vojne krajine (?), pomogli u razvoju Koraja. Zenunovići su od Spreče i dugo vremena su bili imami u Atik džamiji. Pošto su bila česta seljenja, teško je bilo šta sačuvati za buduća pokoljenja, pa su se raseljenici često služili, da kažem malim trikovima, noseći sa sobom sjeme od žitarica, sadnice voća i dr. Za žuti kukuruz osmak (ima osam redi zrnevlja), kažu korajac, a vidjeli smo da pojedini toponimi u sebi sadrže nazive za voće. U mom posjedu su bile šljive trnošljive (trnovače), porijeklom iz okoline Plava itd.
P r e z i m e n a
Abdurahmanović; Ademović; Agić; Ajnić; Alagić; Aljić; Bajrektarović; Begić; Begović; Bijelić; Biljenkić; Bjelkić; Ciprić; Čeliković; Čejvanović; Ćosić; Delagić; Delić; Denjagić; Djedović; Džanić; Đedović; Efendić; Hajdarević; Halilović; Hamzić; Haračić; Horozović; Hrustanović; Hukić; Husejnagić; Ibrahimović; Islamović; Jukić; Karamović; Kapković; Karasujlić; Karić; Ketanović; Kicić; Kladnjaković; Konjić; Mazalić; Mehikić; Muharemović; Mujanović; Mujkić; Muratović; Mursalović; Muslimović; Nakičević; Okanović; Omić; Pašić; Pećković; Pilić; Puhovac; Redžić; Ribanović; Saličinović; Salihović; Selimbašić; Sinanović; Smajić; Šehić; Tankić; Terzić; Tufegdžić; Turkalović; Uzejrović; Zenunović.
M u š k a i m e n a
Abaz; Abdulah; Abdulaziz; Abdurahman; Adem; Adnan; Agan; Ahmet; Alaga; Alija; Asif; Asim; Atif; Avdo; Aziz; Bajro; Bakija; Bakir; Bećir; Bekir; Ćamil; Ćazim; Dževad; Dževdet; Edin; Ejub; Eljub; Emin; Enes; Ešef; Fadil; Faik; Faruk; Fehim; Ferhat; Ferid; Fikret; Fuad; Galib; Ganija; Halid; Hajdar; Hajrudin; Hakija; Hamdija; Hamid; Hadžaga; Hadžip; Harnaga; Hasan; Haso; Hazim; Hino; Hurem; Husejin; Husnija; Ibrahim; Idriz;
199
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Irfan; Ismet; Izet; Izudin; Jakup; Jasim; Jasmin; Jusuf; Kadrija; Kasim; Kemal; Latif; Lutvo; Mahmut; Mehan; Mehdin; Mehmed; Mehmedalija; Meho; Mensur; Mešan; Mevko; Mevludin; Midhat; Mirzet; Muharem; Muhidin; Mujaga; Mujan; Mujo; Muriz; Nermin; Nihad; Nuraga; Nurdin; Nurif; Nusret; Omer; Orhan; Osman; Ragib; Raif; Ramiz; Ramo; Rasim; Rašid; Redžep; Redžo; Rešad; Rifat; Rizo; Rizvan; Sabahudin; Sadik; Safer; Safet; Sakib; Salčin; Salih; Salkan; Salko; Seid; Sejdo; Sejfo; Sejfudin; Sinan; Suad; Sulejman; Šaban; Šaćir; Šahbaz; Šaćir; Šahbaz; Šehan; Šećo; Šemsudin; Ševket; Tarik; Teufik; Urfet; Većko; Velid; Velija; Vehid; Zehrudin; Zejnil; Zekerijah; Zijad; Zijah; Zulfo.
Ž e n s k a i m e n a
Adevija; Alija; Asifa; Atifa; Azemina; Aziza; Badema; Bahira; Bahrija; Behija; Bekira; Ćamila; Ćazima; Derva; Devleta; Dišija; Džana; Dženana; Džemila; Dževida; Đulsema; Đulzida; Emina; Enisa; Esma; Ešefa; Fahreta; Fatima; Fehrija; Ferida; Fikreta; Hajrija; Halida; Hana; Hanija; Hanka; Hanumka; Hasema; Hasija; Hazema; Hurmeta; Husnija; Ilduza; Ismeta; Izeta; Kadrija; Kaduna; Kimeta; Latifa; Leila; Lejla; Mejrema; Mensura; Merima; Mevlida; Munevera; Paša; Pašehzada; Pašuna; Rabija; Rafija; Rasema; Rašida; Refija; Remza; Rešada; Rukija; Safeta; Saliha; Saima; Samija; Samka; Sehadeta; Selma; Semka; Sumeija; Tahira; Tajba; Temima; Šahza; Šefika; Ševkija; Šuhreta.
Uz dozvolu autora, rad preuzet iz: Onomastic ki prilozi, knj. XVIII, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje jezika i knjiz evnosti, Odbor za onomastiku, Beograd 2005.
200
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Mr. sc. Zijad HALILOVIĆ
STEĆCI NA LOKALITETU TRNOVO 1 U NASELJU TRNOVO, ŠEKOVIĆI
Sažetak:
Ovim radom tretirani su stećci na lokalitetu Trnovo 1 u naselju Trnovo, Šekovići. Područje Šekovića još od najstarijih vremena bilo je naseljeno i kulturno i komunikacijski vrlo aktivno. U srednjem vijeku područje općine Šekovići bilo je u sastavu Usore u koju se od vremena bana Tvrtka ubraja i bosansko srednje Podrinje. Na području opštine Šekovići registrovan je 31 lokalitet, sa ukupno 929 stećaka.
Ključne riječi: stećci, Trnovo, Šekovići
Geografski položaj
Sa magistralnog puta Vlasenica – Kladanj, u mjestu Tišća, na desnu stranu odvaja se regionalni put sa oznakom broj 455. Na 9 kilometru spomenutog regionalnog puta dolazi se do središta općine Šekovići.1 Prije ulaska u Šekoviće na 4,30 km zračne linije, u mjestu na topografskoj karti označenom kao Jakovice, gdje se Kulješki potok ulijeva u rijeku Drinjaču,2 na lijevu stranu iz pravca Tišća prema Šekovićima odvaja se put ka selu Trnovo i njegovim zaseocima, Panići, Jeftići, Todići, Glišići, Hadžići i dr. Selo Trnovo je od Šekovića udaljeno 7,16 km u pravcu jugozapada, na kosi iznad zaseoka Glišići na udaljenosti do 350 m zračne linije u pravcu jugozapada, na prostranoj kosi nalazi se nekropola sa stećcima. Uži dio lokaliteta nema posebnog naziva, a prema evidenciji Zavoda za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa BiH, lokalitet je nazvan Trnovo 1. Lokalitet je smješten na nadmorskoj visini od 718 m, geografskoj širini N 44° 14' 33.29" i geografskoj dužini E 18° 48' 26.99"3 ili N 4900098. 630 i E 6564898.16 EPE: 1,2 m SBAS.4
Lokalitet Trnovo 1
Područje nekropole predstavlja brisani prostor na uzvišenju, iznad sela Glišići, sa prilaznim putem sa zapadne strane (sl. 1.). U sjevernom kraju nekropole Š. Bešlagić
1 http://www.putevirs.com/mapa.html (23.01.2014.). 2 Topografska karta Šekovići (094-2-3), R 1: 25 000. 3 www.googleearth.com (23. 01. 2014.). 4 GPS Magellan professional (20.11.2013.). 201
Baština sjeveroistočne Bosne VIII navodi da su postojali ostaci temelja neke stare zgrade, za koju je smatrao da je vjerovatno crkva,5 danas u sjevernom dijelu nekropole iznad stećaka nije moguće vidjeti bilo kakve ostatke temelja neke građevine. Sa ciljem potvrđivanja Bešlagićevih navoda, potrebno je provesti arheološke radove na navedenom prostoru. U sjeverozapadnom kraju nekropole, na udaljenosti do 20 m od stećaka nalazi se novosagrađen pravoslavni jednobrodni hram posvećen caru Konstantinu i carici Jeleni. Gradnja hrama je počela 2009. godine, temelje je postavio episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije.
Sl. 1. Položaj zaseoka Glišići, nekropole sa stećcima, crkve i pravoslavnog groblja
Projekat je izradio inženjer Zoran Drakulić iz Vlasenice. Hram je zidan od blokova i cigle, dimenzija 13 x 7 m, pokriven je aluminijskim limom i ima zvonik sa jednim zvonom. Na udaljenosti do 300 metara istočno od hrama nalazi se groblje, u kojemu je evidentiran najstariji spomenik datiran iz 1852. godine, ali natpis na njemu nije čitljiv. Na udaljenosti do 250 m zapadno od hrama, odnosno na raskršću puta koji se odvaja prema crkvi, nalazilo se crkvište na kojem se prema narodnom predanju nalazio hram od kamena, od kojega su Osmanlije prilikom uspostave vlasti u Bosni i Hercegovini u neposrednoj blizini sagradili tvrđavu. Nakon II svjetskog rata, vlasti su srušile utvrđenje i od tog kamena sagradile školsku zgradu, koja i danas postoji. U narodu se sačuvalo i predanje da je u obližnjoj šumi postojao izvor, gdje se pojavljivala voda svake
5 Bešlagić, Šefik. Stećci, kataloško-topografski pregled. Sarajevo: Veselin Masleša, 1971, str. 218. 202
Baština sjeveroistočne Bosne VIII prve subote po Spasovdanu i da je na tome izvoru jedna gluhonijema žena izliječena nakon umivanja vodom sa izvora.6 U telefonskom razgovoru sa protonamjesnikom pravoslavne crkve posvećene caru Konstantinu i carici Jeleni u Trnovu, Šekovići, Bojanom Gojkovićem, informiran sam da u unutrašnjosti crkve nema niti jednog stećka, da je u narodu sačuvano predanje o postojanju crkve, zapadno od sadašnjeg hrama, ali da se na tome mjestu nije mogao sagraditi novi, jer nisu bili riješeni imovinskopravni odnosi, da je vlasnik zemljišta na kojem je sagrađena sadašnja crkva poklonio zemlju za njeno građenje i da je to jedini razlog zbog kojega je ona sada na ovom mjestu u neposrednoj blizini stećaka, da se prilikom kopanja temelja za njenu gradnju nije naišlo ni na kakve ostatke starih zidina, ili temelja ostataka neke građevine.7 Na lokalitetu Trnovo 1, prethodno je bilo evidentirano 29 stećaka – 6 sanduka i 23 sljemenjaka8, prilikom tehničke obrade stećaka, evidentirano je 28 stećaka i to; 5 sanduka – dva sanduka su sa postoljem i 23 sljemenjaka – dvanaest sljemenjaka je sa postoljem (sl. 2.). Stećci na ovoj nekropoli su fino klesani sa relativno velikim dimenzijama, dijelom su utonuli, i oštećeni, na pojedinim stećcima se nalaze grafiti novijeg datuma. Položeni su od sjevera ka jugu, a orijentirani su u pravcu zapad – istok. Od ukupnog broja evidentiranih stećaka, ukrašena su četiri i to; br. 2, 4, 12. i 17. Na njima su zastupljeni motivi – mač, plastična rebra, rozeta sa drškom i traka. Na osnovi zastupljenih formi stećaka i njihovih ukrasa, nadgrobnici se mogu datirati u kasni srednji vijek (XIV stoljeće).
Katalog ukrašenih stećaka
Stećak br. 2 – sanduk sa ukrasom, nagnut i utonuo sa sjeverne bočne strane, obrastao mahovinom i lišajevima, sa jugoistočne strane stećka na udaljenosti do 1,5 m postavljena je drvena bandera za struju sa betonskim postoljem, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimenzije stećka su: 188 x 82 x 40 cm. Na njegovoj gornjoj površini nalazi se motiv mača (sl. 3.), rađenog u vidu reljefnog ispupčenja. Mač je sa jednoručnim balčakom, dok je jabučica poluloptastog oblika. Nakrsnica je pljosnata i gotovo neprimjetno povijena prema sječivu. Široko sječivo se od nakrsnice linearno širi prema vrhu sječiva, koje je zaobljeno. Stećak br. 4 – sljemenjak sa ukrasom, čiji je krov u formi plitkog luka, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimenzije stećka su: 205 x 95 x 67 cm.
6 http://namjesnistvozvornicko.org/index.php/tisca (28. 02. 2014.). 7 Razgovor obavljen dana 28. 02. 2014. godine. 8 Bešlagić, Šefik. Stećci, kataloško-topografski pregled. Sarajevo: Veselin Masleša, 1971, str. 218. 203
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Dužinom stećka preko sredine pruža se rebro koje označava da se radi o sljemenjaku. Paraleleno sa obje strane krovnih ploha pruža se, također, po jedno rebro. Ukrasi su rađeni u vidu reljefnog ispupčenja (sl. 4.).
Sl. 2. Plan stećaka na lokalitetu Trnovo 1
Sl. 3. Stećak br. 2 – motiv mača 204
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 4. Stećak br. 4 – motiv rebara na stećku
Stećak br. 12 – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, utonuo u visini postolja, sa čeone istočne i bočne južne strane oštećen, na krovnoj plohi sa južne strane nalaze se grafiti vlastitih imena, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimenzije stećka su: 224 x 128 x 77 cm, o dimenzije postolja su: 285 x 154 x 5 cm. Na istočnoj čeonoj strani nalazi se motiv rozete sa drškom. Ukras je rađen tehnikom udubljivanja (sl. 5.). Stećak br. 17 – sanduk sa ukrasom, nagnut na južnu bočnu stranu i utonuo, obrastao lišajevima i mahovinom, orijentiran u pravcu zapad – istok, o dimenzije stećka su: 195 x 100 x 44 cm. Na njegovoj gornjoj površini po rubovima sve četiri strane, kao okvir, pruža se tordirana vrpca – traka (sl. 6.).
205
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 5. Stećak br. 12 – motiv rozete i štapa
Sl. 6. Stećak br. 17 – motiv tordirane vrpce
206
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sažetak
Na području opštine Šekovići do 1980. godine registrovan je 31 lokalitet, sa ukupno 929 stećaka.9 Nekropola sa stećcima Trnovo 1 sadrži 28 stećaka. Smještena je na travnatoj kosi iznad zaseoka Glišići. Na nekropoli su zastupljeni stećci u formi sanduka i sljemenjaka, koji su fino klesani i sa relativno velikim dimenzijama. Položeni su od sjevera ka jugu, a orijentirani su u pravcu zapad – istok. Na njima su zastupljeni motivi – mač, reljefna ispupčenja (plastična rebra), rozeta sa drškom i traka. Na osnovu zastupljenih formi stećaka i njihovih ukrasa, nadgrobnici se mogu datirati u kasni srednji vijek (XIV stoljeće).
Korišćena literatura
1971. Bešlagić, Šefik. Stećci, kataloško-topografski pregled, Sarajevo: Veselin Masleša, 1971. 1980. Grupa autora, Prostorni plan Bosne i Hercegovine, faza b – valorizacija, prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu i Urbanistički zavod za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Srajevo 1980.
http://www.putevirs.com/mapa.html Topografska karta Šekovići (094-2-3), R 1: 25 000 http://namjesnistvozvornicko.org/index.php/tisca www.googleearth.com GPS Magellan professional
9 Grupa autora, Prostorni plan Bosne i Hercegovine, faza b – valorizacija, prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu i Urbanistički zavod za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Sarajevo 1980. str. 51. 207
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Mr. sc. Zerina TERZIĆ Merima TERZIĆ, prof.
BIODIVERZITET I DINAMIKA POPULACIJA VRSTA IZ PORODICE NYMPHALIDAE (INSECTA: LEPIDOPTERA) TUZLE I OKOLINE
Sažetak
S obzirom na činjenicu da su dnevni leptiri izuzetno raznovrsna i značajna skupina insekata, ali veoma malo istražena na prostoru Tuzle i okoline, cilj ovog rada bio je konstatovati raznolikost i brojnost, kao i dinamiku populacija vrsta iz porodice Nymphalidae na datom području. U toku istraživanja koje je obuhvatalo period maj- oktobar 2012. godine došli smo do rezultata da je na području Tuzle i okoline najzastupljenija porodica Nymphalidae sa 17 nađenih vrsta. Najbrojnija vrsta je Maniola jurtina, dok su najmanje brojne vrste: Melitaea didyma, Apatura iris, Pararge aegeria, Lasiommata maera, Aphantopus hyperantus i Brintesia circe. Kada je u pitanju dinamika populacija vrsta iz porodice Nymphalidae pratili smo gustinu njihovih populacija gdje su zapažene izuzetne oscilacije u različitim periodima proljeća i ljeta 2012. godine. Na osnovu kompletnog rada može se reći da su dnevni leptiri značajni pokazatelji ekološkog stanja određenog područja te veoma interesantna skupina insekata za istraživanje na datom prostoru.
Ključne riječi: Nymphalidae, Tuzla, brojnost, biodiverzitet, populacija.
Uvod
Red Lepidoptera je jedan od najbrojnijih redova insekata i do danas je opisano preko 100000 vrsta. Leptiri su zanimljivi zbog morfoloških svojstava te ih mnogi svrstavaju među najljepše životinje, tako da se na njima provode različita istraživanja, ekološka, etološka, taksonomska, biogeografska, ali i konzervacijsko-biološka zauzimajući se za njihovu djelotvornu zaštitu. Lahko se prepoznaju od ostalih redova insekata jer imaju dva para krila prekrivena ljuspicama koje se preklapaju kao crijepovi na krovu. Tijelo leptira je građeno od tri jasno izdvojena regiona: glava (caput), grudi (thorax) i trbuh (abdomen). Na glavi se nalaze antene koje su građene od mnogo članaka te proste i složene oči. Usni aparat Lepidoptera je prilagođen za sisanje. Respiratorni organi kod leptira su traheje, a ekskretorni organi su Malpigijevi sudovi kojih ima šest.
211
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Važna karakteristika leptira je njihova potpuna metamorfoza. Na razvojnom putu od jajeta do odraslog insekta leptiri prolaze kroz četiri razvojna stadija: jaje (ovum), gusjenica (larva), lutka (pupa), odrasli insekt (imago). Normalan životni vijek odraslog insekta je od dvije do šest sedmica (Lelo, 2002). Red Lepidoptera se dijeli na dva podreda: Homoneura (Jugatae) i Heteroneura (Frenatae). Dnevni leptiri (skupina Rhopalocera) spadaju u podred Heteroneura i obuhvataju dvije natporodice ovoga podreda: natporodica Hesperioidea sa porodicom Hesperiidae i natporodica Papilionoidea sa četiri porodice: Papilionidae, Pieridae, Nymphalidae i Lycaenidae. Porodica Nymphalidae predstavlja izuzetno veliku skupinu dnevnih leptira koja u Bosni i Hercegovini broji 88 vrsta. Ova porodica obuhvata leptire srednje veličine do izuzetno krupnih egzemplara, koji su jako lijepi sa brojnim tamnim i svijetlim šarama. Antene su jake i nesavitljive, prednji par ekstremiteta kod oba spola se ne koristi pri kretanju, dok su srednji i stražnji par ekstremiteta normalni. Gusjenice su prekrivene rijetkim bodljikavim, tvrdim čekinjama (Lelo, 2008). Istraživanja faune leptira u Bosni i Hercegovini mogu se podijeliti na četiri perioda: period prije 1904. godine, period od 1904. godine do 1945. godine, period od 1945. godine do 1992. godine te ratni i poslijeratni period. U prvom periodu brojni austro-ugarski entomolozi započinju sistematska sakupljanja leptira na pojedinim područjima Bosne i Hercegovine. Značajna imena tog perioda su: H. Mitis, Mary d. I.B. Nicholl i dr. Rebel. Drugi period, od 1904. godine karakteriše isključivo sakupljački rad, za koji se vežu radovi tadašnjeg preparatora Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine Adolfa Winnegutha i kustosa Apfelbecka, zatim zbirke P. Čuša, dr. Protića, a kraj drugog perioda je obilježen sakupljačkim radom kustosa Sonje Mikšić, preparatora Ruže Tintor i entomologa Rene Mikšića. Treći period, od 1945. godine obilježen je imenom dr. Rize Sijarića koji je radio na redovnom sakupljanju leptira u okviru poslova i naučnih zadataka kustosa entomologa – lepidopterologa na raznim, do tada neistraženim područjima Bosne i Hercegovine (Lelo, 2004). Tuzlansko područje se nalazi u sjeveroistočnoj Bosni i zahvata prostor od 2908 km2 između 44º i 45' sjeverne geografske širine i 18º i 20' južne geografske dužine. Konfiguracija terena je pretežno brdska, jer se 78% privrednih površina regije nalazi na nadmorskoj visini od 300 do 700 m, a samo 11% površine otpada na ravničarske predjele do 300 m nadmorske visine. Područje tuzlanske kotline po svom geografskom položaju ima umjereno-kontinentalnu klimu, čije su odlike oštre zime i topla ljeta (Hadžimustafić, 2006).
Materijal i metode
Sakupljanje adultnih stadija dnevnih leptira vršeno je u periodu maj-oktobar 2012. godine. Istraženo je područje Tuzle i okoline, a uzorkovanje je vršeno na šest lokaliteta (Obronci Majevice-Zrnaj, Gornja Tuzla, Simin Han, Slana Banja, Borić i Šljivice) u toku 28 dana terenskih izlazaka 212
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 1. Priručna entomološka kutija
U toku ovog istraživanja prikupljeno je 220 jedinki dnevnih leptira, od čega su 143 jedinke iz porodice Nymphalidae, koja je predmet ovog istraživanja. Hvatanje i način obrade dnevnih leptira urađeni su prema uputstvima iz knjige "Dnevni leptiri Bosne i Hercegovine" (Lelo, 2008). Prije izlaska na teren potrebno je pripremiti veći broj čistih i potpuno suhih običnih staklenki u koje se ubace komadići vate natopljeni sredstvom za usmrćivanje leptira (96% alkohol). Za hvatanje leptira na terenu koristi se lepidopterološka mreža koja se sastoji od mreže, obruča za mrežu i štapa. Najprije je potrebno pažljivo prići leptiru, a zatim oprezno hvatanje brzim zamahom sa strane. Zatim jedinku lagano uhvatimo palcem i kažiprstom za toraks i prebacimo u pripremljenje bočice za usmrćivanje. Nakon toga, pristupa se obradi sakupljenog materijala, tako što se lagano jedna po jedna jedinka vade pincetom iz bočica te ih uzimamo palcem i kažiprstom lijeve ruke za toraks i entomološke iglice veličine 2,8 cm provučemo kroz centar toraksa tako da se vrh igle pojavi između srednjeg para nogu te leptire redamo na prethodno pripremljen veći stiropor debljine 3 cm. Nakon obavljenog prepariranja slijedi determinacija vrsta uz pomoć relevantnih ključeva (Peters, 1971; Lelo, 2008) i označavanje uzorka gdje se koriste kartice na koje je potrebno sitno i uredno grafitnom olovkom upisati naziv vrste, spol, lokalitet, nadmorsku visinu, datum, legator i determinator, te ovako označenu karticu iglicom zakačiti ispod uzorka. Za čuvanje leptira koriste se entomološke kutije od drveta sa jednim staklenim poklopcem i bravicom u slučaju potrebnog otvaranja u koju je potrebno staviti zaštitno sredstvo (kristali naftalina, TUS trake i sl.) (Lelo, 2008).
213
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Rezultati i diskusija
Rezultati istraživanja su pokazali da na području Tuzle i okoline u uzorku od 143 jedinke egzistira 17 vrsta dnevnih leptira iz porodice Nymphalidae (Tabela 1).
Tabela 1. Relativna brojnost vrsta dnevnih leptira iz porodice Nymphalidae na području Tuzle i okoline:
No Vrsta Broj Relativna brojnost (%) jedinki 1. Brenthis daphne 4 2,8 2. Brenthis hecate 6 4,19 3. Boloria dia 6 4,19 4. Vanessa atalanta 7 4,89 5. Polygonia c-album 4 2,8 6. Melitaea didyma 1 0,7 7. Melitaea athalia 6 4,19 8. Apatura iris 1 0,7 9. Pararge aegeria 1 0,7 10. Lasiommata maera 1 0,7 11. Coenonympha arcania 7 4,89 12. Coenonympha pamphilus 14 9,8 13. Aphantopus hyperantus 1 0,7 14. Maniola jurtina 48 33,56 15. Melanargia galathea 30 21 16. Minois dryas 5 3,5 17. Brintesia circe 1 0,7 Ukupno 17 143 100
Iz tabele 1 možemo vidjeti da je u okviru porodice Nymphalidae među 17 konstatovanih vrsta najbrojnija Maniola jurtina sa 33,56%, a poslije ove vrste po brojnosti dolazi vrsta Melanargia galathea sa 21%, dok su najmanje brojne vrste: Melitaea didyma, Apatura iris, Pararge aegeria, Lasiommata maera, Aphantopus hyperantus i Brintesia circe sa 0,7%.
214
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 2. Maniola jurtina – Livadar, livadska hrđa
Sl. 3. Melanargia galathea – Tamni mramorasti leptir
215
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 4. Melitaea dydima – Sitnotačkasti narandžasti šarenjak
Sl. 5. Apatura iris – Veliki ljubičasti car
Sl. 6. Pararge aegeria – Tircis šarenjak
216
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 7. Lasiommata maera – Veliki zidni leptir
Sl. 8. Aphantopus hyperantus – Okasti smeđi leptir
Sl. 9. Brintesia circe – Veliki satir
217
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Kada je u pitanju dinamika populacija vrsta iz porodice Nymphalidae, pratili smo gustinu njihovih populacija, što je veoma važno sa ekološkog stanovišta te smo došli do sljedećih rezultata: najveću gustinu populacije u mjesecu maju imala je vrsta Coenonympha pamphilus, u junu vrste Melanargia galathea i Maniola jurtina, u mjesecu julu vrste Melanargia galathea i Minois dryas. Najveću gustinu populacije u avgustu imale su vrste Maniola jurtina i Polygonia c-album. U septembru je također zabilježen povećan broj jedinki vrste Maniola jurtina, ali sa tendencijom opadanja u odnosu na mjesec avgust, dok je u oktobru ustanovljena dosta velika gustina populacije vrste Vanessa atalanta. Ako govorimo o raznovrsnosti dnevnih leptira iz porodice Nymphalidae na prostoru Tuzle i okoline možemo napraviti poređenje sa rezultatima drugih autora. Stoga, kada uzmemo za komparaciju rad "Biodiverzitet dnevnih leptira Općine Živinice" (Dahić, 2002) u kojem se navode 23 vrste dnevnih leptira iz porodice Nymphalidae za dato područje, možemo zaključiti da postoji određen broj vrsta koje su konstatovane na prostoru Tuzle i okoline, a nisu zabilježene na području Općine Živinice iako se radi u oba slučaja o sjeveroistočnom dijelu Bosne. Takve vrste su npr: Apatura iris, Coenonympha arcania, Aphantopus hyperantus, Minois dryas i Brintesia circe. Međutim, postoji dosta vrsta koje se navode za područje Općine Živinice, ali u toku istraživanja nisu prikupljene na prostoru Tuzle i okoline, kao što su: Argynnis paphia, Argynnis aglaja, Issoria lathonia, Inachis io, Aglais urticae, Nymphalis antiopa, Melitaea aurelia. Takođe, kada napravimo komparaciju sa radom "Biodiverzitet dnevnih leptira Tuzle i okoline" (Muratagić, 2010) postoje određena odstupanja kako za kvalitativni sastav dnevnih leptira iz porodice Nymphalidae tako i za gustinu populacija pojedinih vrsta. U navedenom radu, koji je obuhvatao istraživanje sezone ljeto 2009. godine navodi se 12 vrsta dnevnih leptira iz porodice Nymphalidae za područje Tuzle i okoline, što znači da postoje vrste koje nisu konstatovane u tom periodu, a njihova egzistencija na datom prostoru je zabilježena prilikom istraživanja 2012. godine. Takve vrste su: Brenthis daphne, Brenthis hecate, Boloria dia, Melitaea didyma, Apatura iris, Pararge aegeria, Lasiommata maera, Coenonympha arcania, Coenonympha pamphilus, Aphantopus hyperantus i Melanargia galathea. Odstupanja postoje i u poređenju sa radom "Komparativna istraživanja dnevnih leptira sa područja jezera Bistarac i Modrac" (Muratagić, 2013), jer ima vrsta koje su u toku ovog istraživanja konstatovane na navedenom području, ali na prostoru Tuzle i okoline nisu zabilježene, takve su: Argynnis paphia, Argynnis adippe, Issoria lathonia, Brenthis ino, Melitaea aurelia, Melitaea phoebe, Melitaea trivia, Neptis sappho, Lasiommata megera i Inachis io. Međutim, imamo i vrste koje su utvrđene na području Tuzle i okoline, ali nisu zabilježene na prostoru jezera Bistarac i Modrac, takve su: Apatura iris, Lasiommata maera, Coenonympha arcania, Brintesia circe i Aphantopus hyperantus.
218
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Komparaciju u pogledu diverziteta dnevnih leptira iz porodice Nymphalidae možemo napraviti i sa radom "Taksonomski pregled dnevnih leptira iz porodica Pieridae i Nymphalidae na području Gornje Tuzle" (Terzić, 2010), koje je obuhvatalo sezonu ljeto 2009. godine, u toku kojeg je utvrđena egzistencija devet vrsta na navedenom području. S obzirom da se naselje Gornja Tuzla takođe nalazi na sjeveroistoku Bosne i da je i tokom ovog istraživanja bilo jedan od lokaliteta na kome su prikupljane jedinke možemo zaključiti da postoje velika odstupanja u pogledu raznovrsnosti dnevnih leptira. Postoji više vrsta koje su utvrđene tokom istraživanja iz 2012. godine, a nisu zabilježene tokom istraživanja iz 2009. godine, takve vrste su: Brenthis daphne, Brenthis hecate, Apatura iris, Lasiommata maera, Aphantopus hyperantus, Polygonia-c album, Coenonympha pamphilus, Coenonympha arcania, Pararge aegeria, Melitaea didyma. Kada je u pitanju poređenje rezultata o diverzitetu dnevnih leptira iz porodice Nymphalidae dobijenih u toku ovog istraživanja sa rezultatima o diverzitetu dnevnih leptira iz navedene porodice u Hrvatskoj i Srbiji postoje velike razlike, jer veliki je broj vrsta koje nisu konstatovane na području Tuzle i okoline, a egzistiraju u Hrvatskoj i Srbiji. Naravno, glavni razlog tako velikih odstupanja je veličina istraženog terena i trajanje istraživanja, s obzirom da poredimo biodiverzitet dnevnih leptira dvije države i jednog dijela Bosne i Hercegovine – područje Tuzle i okoline. Posebno je važno istaći da je u toku ovoga istraživanja prikupljena samo jedna jedinka vrste Apatura iris te više nije viđena u toku istraživanja na datom području, a takođe nije registrovana ni u navedenim istraživanjima (Dahić, 2002, Muratagić, 2010, Muratagić, 2013 i Terzić, 2010) te da je u Crvenoj knjizi Srbije zaštićena vrsta Zakonom o zaštiti prirode (Popović i Đurić, 2011), možda bi bila interesantna za neko od narednih istraživanja na prostoru Tuzle i okoline. Također, bitno je naglasiti da je vrsta Vanessa cardui više puta viđena u toku istraživanja 2012. godine, ali nažalost nije bilo moguće uhvatiti niti jedan primjerak. Naravno, uvijek moramo imati u vidu vrijeme trajanja istraživanja, subjektivnost istraživača prilikom sakupljanja dnevnih leptira na terenu kao i ekološke prilike, tako da je realno očekivati u svakom novom istraživanju drugačije rezultate i određena odstupanja u odnosu na prethodne. Pored razlika u kvalitativnom sastavu dnevnih leptira iz porodice Nymphalidae zabilježena su određena odstupanja i u gustini populacija pojedinih vrsta iz ove porodice. Prema podacima Federalnog hidrometeorološkog zavoda Bosne i Hercegovine postoje značajne razlike kada je u pitanju temperatura i padavine za ljeto 2009. godine i za 2012. godinu, što možemo povezati i sa razlikama u gustini populacija za pojedine vrste dnevnih leptira iz porodice Nymphalidae, s obzirom na činjenicu da su leptiri značajni bioindikatori stanja određenog područja. Ljeto 2009. godine u pogledu temperature je bilo ekstremno toplo, srednje temperature su bile iznad višegodišnjeg prosjeka, a kada je riječ o padavinama bilo je normalno stanje (34). Klimatološka analiza 2012. godine pokazuje također temperature iznad višegodišnjeg prosjeka (ekstremno toplo), a kada su u pitanju padavine ekstremno sušno (0). 2012. 219
Baština sjeveroistočne Bosne VIII godina spada u najtoplije godine od početka službenih mjerenja. S obzirom na ovakve klimatske ekološke faktore postoje i određena odstupanja u dinamici populacija pojedinih vrsta kada napravimo poređenje sa istraživanjem (Muratagić, 2010). Tako u istraživanju (Muratagić, 2010) prikupljena je svega jedna jedinka vrste Vanessa atalanta, dok je u toku istraživanja 2012. godine zabilježena poprilično velika gustina populacije ove vrste, posebno u mjesecu oktobru. Zatim, vrsta Polygonia c-album također prikupljena jedna jedinka u toku istraživanja (Muratagić, 2010), dok je u toku ovog istraživanja zapažena dosta velika gustina populacije date vrste, posebno u avgustu. Vrsta Melanargia galathea nikako nije zabilježena u istraživanju (Muratagić, 2010), dok je u istraživanju tokom 2012. godine ova vrsta imala najveću gustinu populacije poslije vrste Maniola jurtina na prostoru Tuzle i okoline. Interesantno je to da je vrsta Lasiommata maera u istraživanju (Dahić, 2002) konstatovana samo jednom (april, 2002), zatim u istraživanju (Muratagić, 2010) nije zabilježena ova vrsta, te u toku istraživanja 2012. godine također konstatovana samo jednom (maj, 2012) i više nije viđena na istraženom području. Za vrstu Maniola jurtina zabilježena je poprilično jednaka gustina populacije u toku istraživanja (Dahić, 2002 i Muratagić, 2010) kao i u istraživanju tokom 2012. godine. Kada rezultate ovoga istraživanja uporedimo sa rezultatima istraživanja koje je provedeno u ljeto 2009. godine (Terzić, 2010), interesantno je da je vrsta Boloria dia imala poprilično istu gustinu populacije. Zatim vrsta Vanessa atalanta je imala znatno manju gustinu populacije u ljeto 2009. godine kada su prikupljene svega dvije jedinke u odnosu na istraživanje iz 2012. godine kada je prikupljeno sedam jedinki. Takođe vrste Melanargia galathea i Minois dryas su imale znatno manju gustinu populacija 2009. godine u odnosu na istraživanje iz 2012. godine. U ljeto 2009. godine su prikupljene samo tri jedinke vrste Melanargia galathea, dok je tokom ovoga istraživanja prikupljeno 30 jedinki. U toku istraživanja iz 2012. godine prikupljeno je pet jedinki vrste Minois dryas, za razliku od istraživanja iz 2009. godine kada je prikupljena samo jedna jedinka. Međutim, vrsta Brintesia circe je imala veću gustinu populacije u ljeto 2009. godine kada su ulovljene četiri jedinke, za razliku od istraživanja iz 2012. godine gdje je prikupljena samo jedna jedinka. Svi prethodno navedeni rezultati poređenja samo su još jedna potvrda da su dnevni leptiri izuzetno važna skupina insekata koja reaguje na svaku promjenu u našem okruženju, te s toga vrijede za značajne bioindikatore ekološkog stanja određenog područja.
Zaključci
Na temelju dobivenih rezultata istraživanja dnevnih leptira iz porodice Nymphalidae na području Tuzle i okoline u periodu maj – oktobar 2012. godine može se izvesti nekoliko zaključaka:
Na istraz enom podruc ju egzistiraju 32 vrste dnevnih leptira (Rhopalocera) svrstanih u 26 rodova i pet familija. 220
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Po broju vrsta najzastupljenija je porodica Nymphalidae koja je i bila predmet ovog istraz ivanja. Iz porodice Nymphalidae utvrđeno je prisustvo 17 vrsta dnevnih leptira: Brenthis daphne, Brenthis hecate, Boloria dia, Vanessa atalanta, Polygonia c- album, Melitaea didyma, Melitaea athalia, Apatura iris, Pararge aegeria, Lasiommata maera, Coenonympha arcania, Coenonympha pamphilus, Aphantopus hyperantus, Maniola jurtina, Melanargia galathea, Minois dryas i Brintesia circe. Najbrojnija među 17 nađenih vrsta je Maniola jurtina, a poslije ove vrste po brojnosti dolazi vrsta Melanargia galathea. Najmanje brojne vrste su: Melitaea didyma, Apatura iris, Pararge aegeria, Lasiommata maera, Aphantopus hyperantu i Brintesia circe sa po jednom prikupljenom jedinkom u toku istraz ivanja. Najvec u gustinu populacije u mjesecu maju imala je vrsta Coenonympha pamphilus. U mjesecu junu najvec u gustinu populacije imale su vrste Melanargia galathea i Maniola jurtina. Takođe, vrste Brenthis daphne, Brenthis hecate i Coenonympha arcania su imale poprilic no veliku gustinu populacija u navedenom mjesecu. Najvec u gustinu populacije u julu je imala vrsta Melanargia galathea. Vaz no je istac i da sredinom mjeseca jula zabiljez ena dosta velika gustina populacije vrste Minois dryas. Vrsta Maniola jurtina Linnaeus, 1758 je imala najvec u gustinu populacije u avgustu. Pored ove vrste velika gustina je zabiljez ena i za vrstu Polygonia c-album. U septembru je također zabiljez en povec an broj jedinki vrste Maniola jurtina, ali sa tendencijom opadanja u odnosu na mjesec avgust, dok je u oktobru ustanovljena dosta velika gustina populacije vrste Vanessa atalanta. Ovo istraz ivanje je pokazalo da su dnevni leptiri iz porodice Nymphalidae u regionu Tuzle i okoline izuzetno raznovrsna skupina insekata, s obzirom na c injenicu da su u toku istraz ivanja viđene jos neke vrste, koje naz alost nisu prikupljene. Također, istraz ivanjem dinamike populacija dnevnih leptira potvrđeno je da su znac ajni bioindikatori ekolos kog stanja određenog podruc ja, te da bi biodiverzitet dnevnih leptira Tuzle i okoline, kao i ostatka sjeveroistoc ne Bosne trebalo intenzivnije istraz ivati radi detaljnijeg upoznavanja raznolikosti faune reda Lepidoptera, ali i zbog uvida u one vrste c ije su gustine populacija u opadanju kako bi se uvele adekvatne mjere njihove zas tite. U posljednje vrijeme svjedoci smo sve jačeg, negativnog ljudskog utjecaja na naš zajednički, veliki dom koji se zove priroda. Tragajući za boljim životom rušimo sve pred sobom, kao da lagano, ali sigurno krojimo sami svoj kraj. Postavimo se u položaj svakog nepotrebno posječenog drveta, nemilosrdno ubijene životinje ili namjerno zagađene rijeke... Sve je to živo, osjeća i ima dušu, ima ulogu koju mu je majka priroda darovala,
221
Baština sjeveroistočne Bosne VIII a koju ne može ostvariti zbog nemarne ljudske ruke koja narušava moguće savršenstvo života. Budimo razumni, neko je za nas sačuvao sve što danas uživamo, s toga opravdajmo povjerenje naših predaka, sačuvajmo ovo od prirode što nam je ostalo kako za nas tako i za buduće generacije. To nije želja naših predaka, niti molba onih koji će doći, to je misija našeg postojanja.
Literatura
Apfelbeck, V. (1892): Dojako u južnoj BiH opažane vrste Rhopalocera (Dnevni leptiri). Glasnik zemaljskog muzeja, 4: 192-196. Dahić, A. (2002). Biodiverzitet dnevnih leptira Općine Živinice. Diplomski rad. Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Sarajevu: 1-4. Hadžimustafić, E. (2006). Urbano-geografski aspekt vodovodne i kanalizacione mreže grada Tuzle. Diplomski rad. Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli. Krunić, M. (1995). Zoologija invertebrata, II deo. Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva: 227-272, 336-346. Lelo, S. (2000). Revised inventory of the butterflies of Bosnia and Herzegovina (Insecta: Lepidoptera: Hesperioidea, Papilionoidea). Natura Croatica, 9 (2): 139-156. Lelo, S. (2002). Životni ciklus leptira. Biološki list 36: 13-15. Lelo, S. (2004). Revizija Rebelovog popisa leptira Bosne i Hercegovine. Coron's d.o.o., Sarajevo. Lelo, S. (2008). Dnevni leptiri Bosne i Hercegovine. Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo. Muratagić, J. (2010). Biodiverzitet dnevnih leptira Tuzle i okoline. Diplomski rad. Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli. Muratagić, J. (2013): Komparativna istraživanja dnevnih leptira sa područja jezera Bistarac i Modrac. Završni magistarski rad. Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli. Peters, S. (1971). Insekten auf Feld nud Wiese in Farben. Denmark and Germany. Petz, B. (1985): Osnovne statističke metode za nematematičare, II izdanje. Zagreb: SNL. Popović, M., Đurić, M. (2011): Dnevni leptiri Srbije – priručnik. HabiProt. Dostupno na: www.sr.scribd.com/.../Dnevni-leptiri-Srbije-priručnik-Miloš-Popović- i-Milan [19.9.2013.]. Stanković, S. (1961). Ekologija životinja. II izdanje, Beograd. Sijarić, R. (1996). Revizija Rhopalocera u zbirkama Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. GZM (PN) NS 5: 164-174. Sijarić, R., Mihljević, B. (1980/81). Faunistička istraživanja Rhopalocera (Lepidoptera) u sjeveroistočnoj Bosni. GZM (PN) NS 19-20: 125-138. 222
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Terzić, Z. (2010): Taksonomski pregled dnevnih leptira iz porodica Pieridae i Nymphalidae na području Gornje Tuzle. Diplomski rad. Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli.
BIODIVERSITY AND POPULATION DYNAMICS OF SPECIES OF THE FAMILY NYMPHALIDAE (INSECTA: LEPIDOPTERA) IN TUZLA AND SURROUNDING AREAS
Summary
Considering the fact that butterflies are exceptionally diverse and significant swarm of insects, very little research is done in Tuzla and surrounding areas. So, the main aim of this research is to establish diversity, abundance as well as population dynamics of species of the family Nymphalidae. During the research which include period from May to October, 2012 we have obtained results that the family Nymphalidae is the most represented with 17 recorded species in Tuzla and surrounding areas. Maniola Jurtina is the most represented species, whereas the other species like: Melitaea didyma, Apatura iris, Pararge aegeria, Lasiommata maera, Aphantopus hyperantus i Brintesia circe are the least represented. So far as population dynamics of species of the family Nymphalidae is concerned, we have examined the density of population where are noticed remarkable fluctuations in different periods of spring and summer in 2012. So, taking into consideration the methods that have been used during the research, we can ascertain that they are the most important indicators of ecological state of an area and at the same time they represent the most interesting swarm of insects that can be examined in a certain area.
Key words: Nymphalidae, Tuzla, abundance, biodiversity, population.
223
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Elbisa HASUKIĆ, prof.
ANALIZA UČESTALOSTI DEFEKTNOG VIĐENJA BOJA U ROMSKIM POPULACIJAMA TUZLANSKE REGIJE
1. Biološka promjenjivost
Promjenjivost (varijacija, varijabilnost) jedna je od univerzalnih i najuočljivijih pojava u živom svijetu i osnovna karakteristika svih vrsta živih bića sa biparentalnim (spolnim) razmnožavanjem. Osnovno zapažanje o pojedinačnim osobinama jeste da se neke od njih kod svih pripadnika proučavane grupe javljaju u jednoj formi (varijanti), druge u dvije, a ostale u tri ili više međusobno različitih varijanti (fenotipova, modaliteta, «oblika»). Na osnovu toga, sva svojstva ljudskog organizma možemo svrstati u: - monomorfna (crvena boja krvi, npr.) - dimorfna (Rh sistem krvnih grupa: Rh+ i Rh-) i - polimorfna (niz varijanti tjelesne visine, npr.); Prema prirodi unutargrupne promjenjivosti (tipu varijacije), sve osobine se mogu podijeliti na dvije osnovne, veoma raznorodne kategorije: kvalitativne i kvantitativne. Kvalitativne (kakvoćne) osobine (lat. qualitas = kakvoća, vrsnoća, vrednoća, odomaćeno kao: kvalitet) u posmatranoj grupi organizama variraju diskontinuirano (nepovezano, isprekidano) bez prelaznih modaliteta između pripadajućih varijanti – ograničenog broja. Pošto svaki organizam po tom svojstvu alternativno pripada jednoj od tih varijanti, ovakva promjenjivost se označava i kao alternirajuća ( lat. alternum = drugo od dvoje; alternativa = jedna od dvije mogućnosti po principu « ili – ili «, tj. da li neka osoba ima ili nema odabranu varijantu posmatranog svojstva, bez obzira na mogući broj ostalih varijanti). Kvantitativne (količinske) osobine (lat. quantitas = kolikoća, količina, veličina; odomaćeno: kvantitet) imaju takav tip promjenjivosti koji se opisuje, mjeri i imenuje jedinicama jednog ili više postojećih sistema mjera (m, m2, m3 itd.) ili se izražava neimenovanim brojevima na osnovu jednostavnog prebrojavanja osnovnih jedinica posmatranja (broj eritrocita u 1 cm3 krvi ili dlaka na srednjem članku prstenjaka i sl.). Uobičajeno je da se mjerne osobine označavaju kao metričke, a one koje se registriraju brojanjem – kao merističke; budući da svi njihovi modaliteti uvijek imaju brojni izraz, i jedne i druge se svrstavaju u numeričke.
224
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Kvantitativna svojstva variraju kontinuirano (neprekinuto, postojano) – fluktuirajuće (kolebljivo, talasasto), po čemu su poznata i pod nazivima kontinuirana ili fluktuirajuća. Prema tome, kod njih se između krajnjih granica promjenjivosti može izdvojiti neprekinuti niz «prelaznih» modaliteta. Zavisno od preciznosti mjerenja i širine raspona varijacije, između dva ekstrema metričkih osobina može se uočiti praktično neograničen broj modaliteta (varijanti), pri čemu se susjedni modaliteti u posmatranom nizu mogu međusobno minimalno razlikovati. Prema prirodi («karakteru karaktera») sve osobine (i kvalitativne i kvantitativne) mogu se svrstati u morfološke, biohemijske, fiziološke, psihološke (mentalne) i dr., ili pak u «kombinovane» kategorije, kao što su: morfo-fiziološke, biohemijsko-fiziološke, psiho-fiziološke i sl. Prema pripadajućem općem kompleksu, svojstva mogu biti endofenotipska i egzofenotipska (Hadžiselimović 2003). Egzofenotipske osobine mogu biti biohemijsko-fiziološke („objektivne”i „subjektivne”), morfološke (statističke i dinamičke), mentalne i etološke, dok endofenotipska svojstva obuhvataju citogenetičke, odnosno kariološke i molekularnogenetičke fenomene individualne varijacije. U prvu grupu biohemijsko-fizioloških osobina spadaju npr. sistemi krvnih grupa, (izo)enzimske osobenosti, krvni pritisak, količina šećera u krvi itd. a u drugu, prije svega, senzorska individualna svojstva, koja se registruju standardizovanim testovima (viđenje boja, osjetljivost čula okusa na PTC, osjetljivost čula mirisa na kalijev cijanid i sl.), a na osnovu objektivnog osjećaja i izjave ispitanika.
1.2. Fiziologija i genetika viđenja boja
Oko je visoko organizovan fotosenzibilan organ čija se biofizika viđenja može porediti sa fotografskom kamerom. Fiziologija oka obuhvata složene procese kao što su: . prolaz svjetlosnih zraka kroz dioptrijski aparat oka; . formiranje lika na fotoreceptorskom dijelu mrežnjače i . transmisija vidnog puta do vidne kore (sl. 1.)
225
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 1. Struktura oka 1 Fotoreceptorski aparat čine štapići i čepići koji se nalaze u drugom sloju optičkog dijela retine. Čepići su elementi dnevnog ili kolornog vida (omogućuju razlikovanje boja), a štapići su odgovorni za ahromatsko viđenje. Dakle, čepići stvaraju obojenu, a štapići samo sivo-crnu sliku. U fotoreceptorima se nalaze rodopsin i jodopsin, tj. fotosenzibilne materije koje podliježu dejstvu svjetlosti i osnova su fotohemije viđenja. Podražaj fotoreceptora podrazumijeva prelazak fotoreceptorskog u akcijski potencijal. Herman Helmholtz je prvi ukazao da ljudsko oko ima tri vrste čepića: čepići osjetljivi na modru, zelenu i crvenu boju. Svaka talasna dužina odgovara određenoj boji. Ostale boje se mogu dobiti u zavisnosti od stepena razdraženja raznih grupa čepića. Kada nedostaju čepići za crvenu boju svjetlost će podražiti samo čepiće osjetljive na zelenu boju pa će u tom spektru boja, za osobu, sve boje biti jednake. Osoba kojoj nedostaju čepići osjetljivi na zelenu boju neće razlikovati crvenu i zelenu boju. Osobi kojoj nedostaju čepići za modre boje u vidnom spektru će preovladavati narandžasti, zeleni, žuti i crveni tonovi (Guyton 1969).
1.2.1. Teorija kolornog vida
Sve teorije kolornog vida zasnivaju se na opažanju da ljudsko oko može da raspoznaje sve nijanse boja, kada se crveno, zeleno i plavo monohromatsko svjetlo pomiješa u različitim kombinacijama. Razlikovanje boja posljedica je prisustva i pravilnog funkcioniranja ćelija mrežnjače oko tzv. čepića koji u sebi sadrže odgovarajući pigment: crveni, zeleni ili plavi (Guyton 1969). Sve osobe koje posjeduju ove grupe ćelija i normalno razlikuju boje nazivamo normalnim trihomatima. Kada
1https://www.google.ba/search?hl=bs&biw=1024&bih=636&tbm=isch&sa=1&q=dijelovi+oka&oq= dijelovi+oka&gs_l=img.3...33346.38021.0.38297.0.0.0.0.0.0.0.0..0.0...0.0...1c.1.cZreS8AP6VU
226
Baština sjeveroistočne Bosne VIII oko nema jednu grupu čepića ta osoba ima nesposobnost razlikovanja jedne od pomenutih boja. Nedostaci u razlikovanju boja mogu da budu posljedica i nekih drugih faktora, ali većina slučajeva ovog defekta odnosi se na nedostatak odgovarajućih pigmenata. Protan defekti se ispoljavaju kao apsolutno sljepilo za crvenu boju (protanopija) ili parcijalno tj. slabije razlikovanje nijansi ovog dijela spektra (protanomalija). Deutan poremećaji također se javljaju u dva osnovna stupnja: apsolutno sljepilo za zelenu boju (deuteranopija) ili odgovarajuća parcijalna disfunkcija (deuteranomalija) ( Hadžiselimović 2003). Kod protanopije, mogućnost uočavanja spektra je defektna u zoni detekcije crvene boje (u poređenju sa normalnim), a onaj dio spektra koji normalno izgleda modrozelen, za ljude sa protanopijom je siv. Onima koji imaju svako područje spektra izgleda kao sistem boja – različitog sjaja i zasićenja; u okviru jednog područja, tj. boje jednog područja se razlikuju od nijansi drugog. Crvena boja sa laganom nijansom ljubičastog je komplementarna plavozelenoj i u ovom slučaju ona takođe izgleda siva. Kod deuteranopije, onaj dio spektra koji osobe normalnog viđenja zelene boje prepoznaju kao sivo, vidni domet spektra te zone je podijeljen na dva područja, od kojih se svaki javlja kao sistem boja. Vidni domet spektra nije skraćen kao kod protanopije. Ljubičasto crvena boja (koja je komplementarna zelenoj) registruje se također kao siva. Registrirana je i totalna sljepoća za boje, a koja može biti tipična i atipična. Aficirane osobe ispoljavaju apsolutnu nesposobnost razlikovanja svih pomenutih boja. Parcijalna nesposobnost percipiranja plave i žute boje označena je kao triranomalija, a apsolutna tritanopija. Može se zaključiti da defektno viđenje boja obuhvata tri osnovne kategorije: . Anomalni trihomati – osobe koje imaju smanjenu sposobnost nijansiranja crvene, zelene ili plave boje; . Dihromati – osobe slijepe za jednu od tri pomenute boje; . Monohromati – osobe totalno slijepe za boje (raspoznaju samo u rasponu crno – bijelo). Svi fenotipovi defektnog viđenja crvene i zelene boje ranije su nazvani zajedničkim imenom daltonizam. Prema odgovarajućoj savremenoj teoriji, svaka od osobina je nasljedna i x-spolno vezana. Zna se i to da su svi fenotipovi defektnog viđenja boja posljedica recesivne homozigotnosti na dva bliska troalelna, x-vezana lokusa (Hadžiselimović i Lelo 2003).
227
Baština sjeveroistočne Bosne VIII 1.2.2. X – vezano nasljeđivanje
Krajem 18. i početkom 19.stoljeća došlo se do saznanja da je sljepilo za boje nasljedno. Neka promatranja i izučavanja su pokazala niz pravilnosti. Do istinskog shvatanja iskustvenih otkrića došlo se tek nakon što su formulisana slična pravila za nasljeđivanje nekih drugih osobina nakon što su genetičari i citolozi utvrdili mikroskopsku građu hromosoma. Neobične karakteristike procesa nasljeđivanja sljepila za boje mogu se razumjeti ako se pretpostave tri osnovne stvari : - da su dotični geni locirani na x hromosomima; - normalan vid dominantan u odnosu na sljepilo za boje; - da Y hromosom ne igra nikakvu ulogu u klasifikaciji viđenja boja. Na osnovu toga možemo zaključiti da muškarci mogu biti homozigoti normalni za boje i homozigoti slijepi za boje (zbog toga što posjeduju samo jedan X hromosom). Za razliku od njih žene mogu biti homozigot normalan, homozigot slijep za boje i heterozigot ( razlikuje boje). Svaki muškarac dobiva svoj X hromosom od majke, a koga prenosi na svoje kćerke. Svaka žena dobiva po jedan X hromosom od oba roditelja, koje podjednako prenosi na svoje kćerke i sinove. Ove činjenice ukazuju da sinovi muškarca slijepog za boje ne nasljeđuju nedostatak svog oca. Međutim, sve kćerke heterozigoti su nosioci koje će obično dobiti normalne sinove i sinove slijepe za boje, bez obzira na to da li će njihovi muževi biti slijepi za boje ili ne. Tako npr. ako muškarac slijep za boje oženi ženu koja normalno raspoznaje boje sva njihova djeca će raspoznavati boje. Ukoliko muškarac normalno raspoznaje boje, a njegova supruga je slijepa za boje, svi njihovi sinovi će biti slijepi za boje a njihove kćerke će biti nosioci abnormalnog alela ali fenotipski će razlikovati boje kao otac. Ukoliko je muškarac slijep za boje, a njegova supruga heterozigot po ovoj osobini tj. nosilac, onda se javljaju sljedeći slučajevi: kćerka slijepa za boje, kćerka nosilac, sin slijep za boje i sin normalan. Broj lokusa koji kontrolišu crveno-zeleno sljepilo za boje dugo vremena je bio problem za genetičare. Naime, postavljalo se pitanje da li se ovo sljepilo kontroliše sa jednog ili više lokusa na X hromsom. Na ovo pitanje se dugo odgovaralo. Muškarci su češće pogođeni X- vezanim recesivnim osobinama nego žene. Ovo je lako pojmljivo i sa stanovišta individualnih brakova i sa stanovišta populacijske genetike ( Stern 1960). Svi parovi u kojima je žena heterozigot ili homozigot za abnormalne gene mogu imati sinove slijepe za boje, a kćerke slijepe za boje mogu imati samo parovi kod kojih se i muž i žena slijepi za boje ili je ona nosilac. Ako je q frekvencija abnormalnog alela, a p =-q frekvencija normalnog alela, onda će muškarac u općoj populaciji imati q vjerovatnoću da će imati X hromsom sa abnormalnim alelilma i p vjerovatnoću da će nositi normalne alele. Za žene je p2 vjerovatnoća da će oba hromosoma nositi normalne alele, 2pq vjerovatnoća da će jedan hromsom imati normalan alel a drugi ne i q 2 vjerovatnoća da će oba hromsoma nositi abnormalne alele (Stern 1960).
228
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ova proučavanja pokazuju interesantan odnos između relativnih frekvencija muškaraca i žena pogođenih X- vezanim nasljednim osobinama. Frekvencija pogođenih žena bi trebala biti kvadrat frekvencije pogođenih muškaraca. U različitim bijelim populacijama 5-9 % muškaraca su slijepi za boje tj. q varira od 0.05 do 0.09. ukoliko postoji 0.05 muškaraca slijepih za boje onda bi trebalo biti 0.0025 žena slijepih za boje ili 20 puta manje. Ukoliko postoji 0.09 muškaraca slijepih za boje, onda bi trebalo biti 0.0081 žena slijepih za boje ili 11 puta manje. Stvarne cifre su blizu očekivanih, ali nema savršenih slaganja.
1.3. Genetička studija Roma
Romi su posebno intrigantan izazov antropolozima i genetičarima, jer su primjer populacije osnivača i reproduktivnog izolata. Najnovija istraživanja su utvrdila da postoji visok nivo genetičke homogenosti među evropskim romskim populacijama, što je u skladu sa njihovom genetičkom izolacijom (Mendizabal et al. 2012). Sadašnja genetička struktura romskih populacija posljedica je ne samo indijskog porijekla, već i niza historijskih migracija, te raznih, uglavnom za Rome nepovoljnih, društveno-gospodarskih i političkih prilika u Evropi koje su uvjetovale cjepkanje romskog korpusa u manje skupine, a time i reorganizaciju njihovog drevnog i genetičkog nasljeđa (Klarić 2009). Genetička istraživanja potvrdila su da su Romi toliko heterogena populacija, da su primjer genetički najraznolikije populacije u Evropi koja svojim karakterističnim genofondom uveliko može uticati na genetičku strukturu ukupne populacije (Kalaydjieva et al. 2001; Kivisild et al. 2003; Rajkumar et al. 2005). Činjenica je da su Romi danas najugroženija manjinska grupa u Bosni i Hercegovini, pa i u tuzlanskoj regiji u bilo kojoj sferi življenja, pa i u naučno- istraživačkom smislu. U dosadašnjim populaciono-genetičkim istraživanjima genetičke strukture populacija tuzlanske regije, Romi nisu bili analizirani kao dio ukupnog populacijskog genofonda ove regije. Cilj ovog istraživanja je: . Detekcija i analiza tipološke strukture (spolno vezane) disfunkcije čula vida; . Procjena učestalosti „protan” i „deutan” defekta u romskoj populaciji na području tuzlanske regije; . Procjena učestalosti frekvencije recesivnog alelogena u poduzorcima romske populacije različitog spola; Komparacija dobijenih rezultata sa dostupnim podacima defektnog viđenja boja u ne- romskim populacijama tuzlanske regije.
229
Baština sjeveroistočne Bosne VIII 2. Materijal i metode
2.1. Uzorak
Polazni podaci za ovaj rad prikupljeni su testiranjem 365 ispitanika, od čega je 181 osoba muškog spola, a 184 osoba ženskog spola. Testiranje je izvršeno sa učenicima romske populacije u osnovnim i srednjim školama u Tuzli, Banovićima, Kalesiji, Živinicama i Lukavcu.
2.2. Metode istraživanja
Kada se sa nekom tačnošću i preciznošću želi odrediti stepen i kategorija defektnosti u razlikovanju pojedinih dijelova spektra, koriste se aparati- anomaloskopi. Međutim, ako se vrše rutinska i masovna istraživanja testiranje se vrši standardiziranim test-tablicama, među kojima najširu primjenu ima ona prema Ishihari ( Ishihara 1973). Ovaj sistem obuhvata seriju (obično 24 ili 38) pseudoizohromatskih tablica u kojima se određeni likovi (brojevi) predstavljeni pomoću kružića različitih veličina i boja kao i njihovih nijansi i intenziteta (sl.2.).
Sl. 2. Izgled jedne tablice po Ishihari (1973)
Prilikom testiranja moraju se ispuniti osnovna pravila, a to su: . testiranje se obavlja u prostorijama koje su osvjetljene dnevnim svjetlom; . kada je nužno testiranje pod električnim osvjetljenjem, mora se podesiti tako da što više liči prirodnom izvoru; . tabele se moraju držati 75 cm od osobe i moraju biti tako postavljene da se njihova ravnina nalazi pod pravim uglom sa vidnom linijom;
230
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
. pravilan položaj svake tabele označen je rednim brojem, koji je upisan na podlozi pseudoizohromatske konfiguracije; . osnovna serija brojeva je predstavljena na tabelama od 1-17, koje se čitaju odmah nakon pauze od tri sekunde; . ako ispitanik ne može čitati predstavljene brojeve, test se nastavlja upotrebom tabli od 18-24, na kojima se odgovarajuće linije prate kistom (Hadžiselimović i Lelo 1980).
2.3. Populaciono-genetička analiza podataka
Dobiveni podaci su analizirani primjenom odgovarajućih populacijsko- genetičkih metoda. Nakon ustanovljene apsolutne frekvencije recesivnih fenotipova, odnosno nakon utvrđenog broja učenika sa recesivnim fenotipom, izračunata je relativna frekvencija recesivnih fenotipova po formuli: Rf R = gdje je : N
R- frekvencija recesivnog homozigota;
Rf- apsolutna frekvencija recesivnog homozigota; N- veličina uzorka (Berberović 1971). Na osnovu procjenjene frekvencije relativne učestalosti recesivnog fenotipa za posmatrana svojstva izračunata je frekvencija recesivnog alelogena (q) po obrascu: q= R gdje je :
R- relativna frekvencija recesivnog fenotipa ( Berberović 1971) ; q- relativna frekvencija alelogena . Na osnovu procentualne učestalosti recesivnih fenotipova utvrđen je statistički značaj uočenih razlika među izučavanim poduzorcima t %-testom po formuli : pp21 t%-test= ; 1 1 QP( ) 1 NN2 NpNp2211 P= . NN21
Q= 100 – P gdje je : p1, p2- dva poređena procenta; N1, N2- dva poređena uzorka; P- standardna greška procenta (Garret 1962).
231
Baština sjeveroistočne Bosne VIII 3. Rezultati i diskusija
3.1. Frekvencija fenotipova sa „protan” i „deutan ” defektom u ukupnom uzorku
Analizom podataka o učestalosti protan i deutan defekta u ukupnom uzorku ispitanika i njegovim poduzorcima s obzirom na spol dobiveni su sljedeći rezultati. Učestalost protan defekta u ukupnom uzorku iznosi 0,82%, a deutan je 5,75%. (Tabela 1.) U poduzorku dječaka učestalost protan defekta iznosi 1,10%, a dosta veća učestalost je zabilježena za deutan defekt 6,62%. U poduzorku djevojčica procenat protan defekta je 0,54%, a deutan je 4,89%.
UKUPAN N NORMALNO DEFEKTNO VIĐENJE BOJA
UZORAK VIĐENJE BOJA PROTAN BROJ % DEUTAN BROJ %
Dječaci 181 167 2 1.10 12 6.62
Djevojčice 184 174 1 0.54 9 4.89
Ukupno 365 341 3 0.82 21 5.75
Tabela 1. Učestalost protan i deutan defekta u ukupnom uzorku i njegovim poduzorcima s obzirom na spol
Učestalost protan i deutan defekta u ukupnom uzorku s obzirom na spol prikazana je grafički.
232
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
7
6
5
4 protan 3 deutan 2
1
0 Dječaci Djevojčice
Grafikon 1. Učestalost (%) protan i deutan defekta u ukupnom uzorku s obzirom na spol
Za procjenu statistički značajnih razlika u ispoljavanju recesivnog fenotipa između poduzoraka s obzirom na spol urađen je t-test. Vrijednosti t-testa i njegove p-vrijednosti su dati u tabeli 2.
POREĐENI UZORCI t (%) TEST
PROTAN DEUTAN
DEFEKT p< 0.05 DEFEKT p<0.05
Dječaci-djevojčice 0.596 0.60>p>0.50 0.712 0.50>p>0.40
Tabela 2. Vrijednost t % testa za poređene serije u ukupnom uzroku s obzirom na spol
Dobijene vrijednosti ukazuju da ne postoji statistički značajna razlika u ispoljavanju recesivnog fenotipa nesposobnosti razlikovanja crvenog i zelenog dijela spektra između poređenih spolnih kategorija.
233
Baština sjeveroistočne Bosne VIII 3.2. Relativna frekvencija recesivnog alelogena u analiziranoj populaciji
U ukupnom uzorku frekvencija recesivnog alelogena za protan defekt iznosi 0,09, a za deutan defekt 0,23. (Tabela 3.) Relativna frekvencija recesivnog alelogena za protan defekt je mnogo manje zastupljena u poduzorku dječaka u odnosu na poduzorak djevojčica. Isti slučaj je kad je u pitanju deutan defekt. Prema mehanizmu nasljeđivanja očekivati je da se pojavljuje veća frekvencija recesivnog alelogena za deutan defekt nego za protan, zbog većeg broja alelnih varijanti koja kontroliše ispoljavanje ovog defekta.
POSMATRANI N PROTAN DEUTAN RELATIVNA FREKVENCIJA ALELA
UZORCI BROJ BROJ qcvp qcvd
Dječaci 181 2 12 0.01 0.06
Djevojčice 184 1 9 0.07 0.22
Ukupno 365 3 21 0.09 0.23
Tabela 3. Relativna frekvencija recesivnog alela (q) za „protan” i „deutan” defekte u ukupnom uzorku i njegovim uzorcima s obzirom na spol
3.3. Komparacija dobijenih rezultata učestalosti protan i deutan defekta u populacijama tuzlanske regije
U tabeli 4. prikazani su podaci o učestalosti „protan” i „deutan” defekta u pojedinim lokalnim bosansko-hercegovačkim populacijama.
234
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Lokalna Spol N P% D% populacija Banovići ♂ 182 - 10,98 (N=350) ♀ 168 - 17,26 Gračanica ♂ 457 3,50 5,47 (N=968) ♀ 511 0,98 5,08 Kalesija ♂ 517 1,45 6,80 (N=1000) ♀ 483 - - Kladanj ♂ 144 2,08 11,80 (N=350) ♀ 206 0,97 8,73 Tuzla ♂ 510 2,35 4,90 (N=1224) ♀ 714 0,28 0,70 Gradačac ♂ 169 1,18 11,83 (N=350) ♀ 181 - 9,39 Srebrenik ♂ 215 2,32 15,34 (N=350) ♀ 135 0,74 12,59 Čelić ♂ 175 2,28 24,57 (N=350) ♀ 175 - 19,42 Lukavac ♂ 440 1,6 5,23 (N=1042) ♀ 602 - 1 Ovaj rad ♂ 181 1,10 6,62 (N=365) ♀ 184 0,54 4,89
Tabela 4. Učestalost protan i deutan fenotipova u populacijama tuzlanske regije (Podaci preuzeti iz Hadžiselimović 1980; Hamidović 2008).
Na osnovu prikazanih rezultata u tabeli 4. može se uočiti da je učestalost protan i deutan defekta u romskoj populaciji nešto manja, ali se nalazi u okviru varijacija istih u lokalnim bosansko-hercegovačkim populacijama.
4. Zaključak
Na osnovu rezultata populaciono-genetičke analize defektnog viđenja boja u populaciji Roma (uzorak 181 osoba muškog spola i 184 osoba ženskog spola) možemo zaključiti sljedeće:
235
Baština sjeveroistočne Bosne VIII . Analizom učestalosti „protan” i „deutan” defekta u ukupnom proučavanom uzorku populacije Roma konstatovana je veća učestalost „deutan” defekta (5,75%) u odnosu na „protan” defekt (0,82%); . Između poređenih serija s obzirom na spol kod ispitanika muškog spola konstatovana je veća učestalost „protan” i „deutan” defekta u odnosu na ispitanike ženskog spola. U poduzorku dječaka učestalost „protan” defekta iznosi 1,10%, a „deutan” defekta iznosi 6,62%. U poduzorku djevojčica učestalost „protan” defekta je 0,54, a „deutan” defekta je 4,89%; . Dobijene vrijednosti t-testa ukazuju da ne postoji statistički značajna razlika u ispoljavanju recesivnog fenotipa nesposobnosti razlikovanja crvenog i zelenog dijela spektra između poređenih spolnih kategorija ; . Relativna frekvencija recesivnog alelogena u ukupnom uzorku (q) za „protan” defekt iznosi 0,09, a za „deutan” 0,23; . Između poređenih poduzoraka s obzirom na spol zabilježena je veća frekvencija recesivnog alelogena i za deutan i za protan defekt u poduzorku djevojčica. Dobijeni podaci odstupaju od pravila mehanizma nasljeđivanja ovih kolornih defekta i upućuju na zaključak o remećenju genetičke ravnoteže u slučaju ovog spolno vezanog svojstva; . Dobijeni rezultati su uticaj reproduktivne izolacije i „founder” efekta koji karakterišu nomadske populacije Roma; . Dobijeni rezultati o zastupljenosti defektnog viđenja crvene i zelene boje u romskoj populaciji pokazuju manje vrijednosti ali ne odstupaju od uočenih frekvencija „protan” i „deutan” defekta u lokalnim populacijama ne-romskog porijekla tuzlanske regije.
5. Literatura:
1. Berberović LJ. (1971): Uvod u teorijsku genetiku populacija. Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo. 2. Garret H.E. (1962): Elementarna statistika. Psihološki bilten, Beograd. 3. Guyton A.K. (1969): Medicinska fiziologija, Savremena administracija, Medicinska knjiga, Beograd. 4. Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka, Sarajevo :Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. 5. Hadžiselimović R., Berberović Lj., i Sofradžija A. (1980): Populacijska genetika crvenog i zelenog dijela spektra u stanovništvu BiH.
236
Baština sjeveroistočne Bosne VIII 6. Hadžiselimović R. i Lelo S. (2003): Bioantropološki praktikum, Autorizirani repetitorijum i Radna sveska, Sarajevo. 7. Hamidović H. (2008): Populacijsko-genetička istraživanja kompleksa kvalitativnih svojstava u populaciji Tuzlanskog kantona, Doktorska disertacija Univerziteta u Tuzli. 8. Ishihara S. (1973): Test for Color- Bildness. Kenahara, Shuppan Co., Ltd., Tokyo 9. Kalaydjieva, L., F. Calafell, M. A. Jobling et al. (2001). Patterns of inter and intra-group genetic diversity in the Vlax Roma as revealed by Y chromosome and mitochondrial DNA lineages. Eur. J. Hum. Genet. 9:97- 104. 10. Kivisild T., Rootsi., Metspalu M., Mastana S., Kaldma K., Parik J., Metspalu E., Adojaan M., Tolk HV, Stepanov V., Gölge M., Usanga E., Papiha SS., Cinnioğlu., King R., Cavalli-Sforza LL., Underhill PA.,Villems R. (2003): The genetic heritage of the earliest settlers persists both in Indian tribal and caste population. Am. J. Hum. Genet. 72(2): 313-32. 11. Martinović Klarić I. (2009): Genetička prošlost i zbilja Roma i Bajaša. Sveučilišna knjižara, Zgreb. 12. Mendizabel I., Lao O., Marigorta M. ., Wollstein A., Gusmäo L., Ferak.V., Loana M., Jordanova A., Kaneva R., Kouvatsi A., Kučinskas V., Makukh H., Metspalu A., Netea G.M., Pablo de R., Pamjav H., Radojković D., Rolleston S.J.H., Sertić J., Macek Jr. I., Comas D., Kayser M.(2012): Reconstructing the Population History of European Romani from Genome-Wide. Data. Curr. Biol., 22;2342-2349. 13. Rajkumer R., Banerjee J., Gunturi H.B., Trivedi R. and VK Kashyap (2005): "Philogeny and antiquity of M macrohaplogroup inferred from complete mt DNA sequence of Indian specific lineages." BMC Evol: Biol. 5,26. 14. Stern C. (1960): Principles of Human Genetics. Second edition, University of California, Barkley, San Francisco – London.
237
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Brankica MILIĆ, prof.
GENETIČKA STRUKTURA ROMSKIH POPULACIJA S OBZIROM NA NEKA STATIČKO I DINAMIČKO MORFOLOŠKA SVOJSTVA
Sažetak
Naučni rad se zasniva na analiziranju genetičke heterogenosti romske populacije sa prostora tuzlanske regije na osnovu klasičnih genetičkih biljega. Analizirana je genetička heterogenost romske populacije prema parametrima kvalitativne varijacije. Proučavani parametri genetičke heterogenosti su procjenjeni relativnom frekvencijom recesivnog alela za statičko-morfološke osobine (oblik ušne resice, forma brade, dlakavost srednje digitalne falange, oblik nokta, savijenost distalne falange malog prsta, digitalni indeks) i dinamičko-morfološke osobine (savijenost jezika u žlijeb, ekstenzibilnost proksimalnog zgloba palca, ekstenzibilnost distalnog zgloba palca, način prekrštanja ruku, način sklapanja šaka). Rezultati t-testa nisu pokazali signifikantnu razliku u ispoljavanju recesivnog homozigota za posmatrane parametre kvalitativne varijacije u poduzorcima dječaka i djevojčica romske populacije. Prema ovim parametrima procjene međuspolne heterogenosti, populacija Roma predstavlja relativno genetički homogenu populaciju.
Summary
Scientific work is based on analyzing the genetic heterogeneity of the Roma population from the territory of the Tuzla region based on classical genetic markers. We analyzed the genetic heterogeneity of the Roma population according to the parameters of qualitative variations. The studied parameters were evaluated genetic heterogeneity relative frequency of recessive alleles for static morphological (shape of ear lobes, chin form, hairiness medium digital phalanges, nail shape, bending the distal phalanx of the little finger, the digital index) and dynamic morphological characteristics (bending of the tongue, extensiveness of proximal joint of the thumb, the extensiveness of the distal joint of the thumb, the way crossing your arms, the way clapping). Results of t-test showed no significant difference in appearance of the recessive homozygotes for the observed parameters of the qualitative variations in subsamples of boys and girls of the Roma population. According to these parameters estimates intersexed configuration heterogeneity Roma population is a relatively genetically homogeneous population.
238
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
1. Uvod
Biološka promjenjivost, promjenjivost (varijacija, varijabilnost) je jedna od univerzalnih i najuočljivijih pojava u živom svijetu i osnovna karakteristika svih vrsta živih bića sa biparentalnim spolnim razmnožavanjem (Hadžiselimović, 2005). Promjenjivost čovjeka obuhvata sve komponente individulane osobenosti ili individualnosti i grupne samobitnosti u morfološko-anatomskom, biohemijskom- fiziološkom, mentalnom, etološkom i socijalnom smislu. Biološka promjenjivost sastoji se u promjeni genotipa i fenotipa organizma, odnosno u promjeni genotipske i fenotipske strukture populacije. Ova promjenjivost vodi ka genotipski različitim jedinkama, tako da u populaciji, naročito onoj koja se sastoji od biparentalnih organizama praktično ne postoje dvije identične jedinke. Slabije je izražena kod samooplodnih organizama, ali se u zavisnosti od posmatranja određenih stepen biološke različitosti redovno može zapaziti čak i kod jednojajnih blizanaca. Ljudske individue i grupe međusobno se biološki razlikuju po beskonačnom nizu manje ili više uočljivih elemenata njihovog opsia za koje se u našem jeziku najčešće upotrebljavaju termini: osobina, svojstvo, odlika, karakteristika i dr. Prema prirodi unutar grupne promjenjivosti sve osobine se mogu podijeliti na dvije osnovne kategorije: kvalitativne i kvantitativne. Kvalitativne osobine (lat. qualitas-kakvoća, kvalitet) u posmatranoj grupi organizama variraju diskontinuirano, bez prelaznih modaliteta između pripadajućih varijanti. Tako svaki organizam pripada samo jednoj od varijanti određene osobine te se ovakva promjenjivost označava i kao alternirajuća. Kvantitativne osobine imaju tip promejnjivosti koji se opisuje, mjeri i imenuje jedinicama jednog ili više postojećih sistema mjera (m, m2, m3 itd.) ili se izražava neimenovanim brojevima na osnovu jednostavnog prebrojavanja. Mjerne osobine se označavaju kao metričke, a one koje se registruju brojanjem kao merističke. Kvantitivna svojstva za razliku od kvalitativnih , variraju kontiniurano, te se još označavaju i kao kontinuirana ili fluktuirajuća svojstva. Sve osobine, kvalitativne i kvantitativne mogu se svrstati u : morfološke, biohemijske , fiziološke, psihološke ili u kombinovane kategorije kao što su: morfo-fiziološke, biohemijsko-fiziološke, psiho-fiziološke (Hadžiselimović, Lelo 2003).
1.1. Kvalitativne varijacije
1.2. Morfološke osobine
Morfološke osobine se klasificiraju prema više kriterijuma, a najčešće se svrstavaju u statičko-morfološke i dinamičko- morfološke osobine.
239
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
1.2.1. Statičko-morfološke osobine
Statičko-morfološke osobine obuhvataju one fenotipske sisteme čije se alternative varijante određuju neposrednim posmatranjem odgovarajućih elemenata tjelesne građe, bez posebnih zahtjeva ispitanoj osobi.
1.2.1.1. Oblik ušne resice
Determinacija oblika ušne resice obuhvata dva osnovna fenotipa : slobodna i prirasla ušna resica. Određuje se tako što se na zamišljenoj liniji, koja spaja krajnje tačke srastanja ušne školjke za lice zamisli okomica u tački vezanja ušne jagodice (slika 1).
a) b) Sl. 1. Oblik ušne resice a) slobodna, b) srasla
Ovaj dimorfizam određuje dva alela (L, l) jednog genskog lokusa pri čemu je alel za slobodnu ušnu resicu dominantan nad alelom za sraslu ušnu resicu (autosomno monogensko nasljeđivanje) ( tabela 1). Međutim, unutar ove dvije fenotipske varijante se uočava veoma širok spektar varijacije, na koju utiču i mnoga druga svojstva ušne školjke i lica.
Osobina Interakcija alela Genotipovi Fenotipovi Oblik ušne resice L > l LL, Ll, ll L (''slobodna'') l (''srasla'') Tabela 1. Genetička determinacija oblika ušne resice
240
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
1.2.1.2. Forma brade
Fenotipovi alternativnog dimorfizma ''cjelovita'' brada i ''rascijepljena'' (necjelovita) brada određuje se neposrednim promatanjem ispitanika (slika 2 ).
a) b) Sl. 2. Forma brade a) cjelovita, b) necjelovita
U fenotip ''rascjepljena'' brada svrstavaju se svi slučajevi u kojima se na bradi nazire medijalna brazda, udubljenje (jednostavno ili Y oblikovano) ili rupica, drugim riječima u ovaj fenotip klasificiraju se sve jedinke sa cjelovitom bradom. Alel za necjelovitu bradu (CH) je dominantan nad svojom alternacijom-alelom (ch) za cjelovitu bradu (tabela 2).
Osobina Interakcija alela Genotipovi Fenotipovi Forma brade CH > ch CHCH, CHch, chch CH (necjelovita) ch (cjelovita)
Tabela 2. Genetička determinacija forme brade
1.2.1.3. Dlakavost srednje digitalne falange
U ovom fenotipskom sistemu razlikuje se ''dlakava'' falanga i falanga ''bez dlaka'' od drugog do petog prsta ruke (slika 3). Dlakavost srednjeg digitalnog članka kontrolira alel (D) koji se javlja u četiri funkcionalne varijante od kojih ovisi da li će ona zahvatiti jedan, dva ili sva četiri prsta.
241
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 3. Dlakavost srednje digitalne falange
U masovnim antroploškim istraživanjima, alternativni fenotipovi se razdvajaju posmatranjem srednje falange desnog prstenjaka, pri čemu se u dominantan fenotip svrstavaju sve osobe koje na tom članku imaju najmanje jednu dlaku ili njen folikul. Ova osobina se nasljeđuje autosomno dominantno (tabela 3).
Osobina Interakcija alela Genotipovi Fenotipovi Dlakavost srednje digitalne falange D > d DD, Dd, dd D (''dlakava'') d (''nedlakava'')
Tabela 3. Genetička determinacija srednje digitalne falange
1.3.1.4. Oblik nokta
a) b)
Sl. 4. Oblik nokta a) dugi, b) kratki
242
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ovo svojstvo je definisano odnosom dužine i širine nokta. Ako je nokat duži nego širi, označava se kao dugi, a alel (LN ) za ekstremno kratak nokat je dominantan nad onim za normalno dugi nokat (ln). U kratke se ubrajaju i takvi slučajevi gdje su širina i dužina nokta približno jednake. Unutar oba alternativna fenotipa javlja se niz specifičnih varijanti (slika 4). Osobina Interakcija alela Genotipovi Fenotipovi Oblik nokta LN > ln LN, Ln, ln LN (kratak) ln (dug)
Tabela 4. Genetička determinacija oblika nokta
1.3.1.5. Savijenost distalne falange malog prsta
Individualna pripadnost fenotipu ''normalan'' (prav) ili ''savijen'' mali prst, određuje se neposrednim posmatranjem položaja distalnog članka petog prsta desne šake prema njegovoj uzdužnoj osi, odnosno prema uzdužnoj osi ruke i šake. Diskriminacija ovih fenotipova se obavlja nakon postavljanja šake ispitanika sa maksimalno ispruženim prstima u takav položaj da njena zamišljena uzdužna osa stoji okomito na jednoj pravoj liniji. Alel koji kontrolira savijenost (RCF) kompletnom je dominantan nad alelom (rcf) za prav prst (autosomno monogensko nasljeđivanje)
(tabela 5).
Osobina Interakcija alela Genotipovi Fenotipovi Savijenost RCF > rcf RCF RCF, RCF rcf, rcf rcf RCF (''savijen'') distalne falange rcf (''prav'') malog prsta
Tabela 5. Genetička determinacija savijenosti distalne falange malog prsta
1.3.1.6. Digitalni indeks
Dva alternativna fenotipa ''kratki'' i ''dugi'' kažiprst ispoljavaju se u različitim odnosima dužine kažiprsta i prstenjaka. U položaju kada ispruženi prsti stoje okomito na datu pravu liniju neke ravne površine, kažiprst može biti duži ili kraći od četvrtog prsta (prstenjaka), (slika 5).
243
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 5. Determinacija digitalnog indeksa
Digitalni indeks predstavlja svojevrsnu ilustraciju nasljeđivanja pod utjecajem spola (spolno uslovljeno nasljeđivanje). To su takve osobine čiji se genetički determinatori nalaze u autosomima, ali je njihovo fenotipsko ispoljavanje pod značajnim utjecajem produkata gena sa spolnih hromosoma i drugih spolno diferenciranih funkcija. U muškom spolu je dominantan alel za kratki kažiprst, a u
ženskom dominira alel za duži kažiprst (tabela 6).
Osobina Dominantni fenotip Recesivni fenotip Interakcija alela Digitalni indeks ♂♂ = kratki ♂♂ = dugi LK > ld ♀♀ = dugi ♀♀ = kratki LD > lk
Tabela 6. Genetička determinacija digitalnog indeksa
1.3.2. Dinamičko-morfološke osobine
U kvalitativne osobine osim statističko-morfoloških svrstavaju se i dinamičko- morfološke osobine za čije registrovanje je potrebno da ispitanik načini par pokreta određenih dijelova tijela ili cijelog organizma (Hadžiselimović, Lelo 1998).
244
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
1.3.2.1. Savijenost jezika u žlijeb
Neke individue mogu saviti svoj jezik u žlijeb, dok neke individue ne mogu. Udio sposobnosti savijanja jezika u žlijeb u populaciji se obično kreće od 65% do 81%, uz nešto veći procenat kod žena nego kod muškaraca (Sturtevant, 1940; Komai, 1951; Lee 1955).
a) b) Sl. 6. Ilustracija karakteristčkih formi jezika a) savitljiv, b) nesavitljiv
U fenotip “savijač“ se svrstavaju osobe koje su sposobne da lateralne rubove jezika poviju palatinalno, pri čemu jezik dobiva izgled žlijeba. Nasuprot tome, ''nesavijači'' nemaju tu sposbnost, pa jezik ostaje ravan i nakon svih pokušaja da ga saviju. Smatra se da ovaj fenotipski dimorfizam kontroliraju dva alela (R, r) jednog autosomalnog lokusa, pri čemu su ''nesavijači'' recesivni homozigoti ( rr )(tabela 7). Komai (1951) je utvrdio da omjer ''savijača''jezika među japanskim učenicima povećan s 54% u dobi od 6-7 godina do 76% u dobi od 12 godina , što upućuje na to da više od 20% stanovništva nauči savijati jezik tokom tog dobnog raspona. Da neke osobe mogu naučiti savijati laterarne rubove jezika,jedan od dokaza je Komai (1951) koji navodi mogućnost da se savijanje jezika u žlijeb može naučiti i da frekvencija alternativnih fenotipova varira sa starošću ispitanika. Komai (1951) je tokom svog istraživanja određenih porodica ustanovio da osobe čiji su roditelji mogli saviti jezik u žlijeb, imaju veću vjerovatnoću da će biti ''savijači'', od pojedinaca čiji roditelji nisu imali tu sposobnost, svrstani su u ''nesavijače''.
Osobina Interakcija alela Genotipovi Fenotipovi
Savitljivost RR (''savijač'') laterarnih rubova R > r RR, rr rr (''nesavijač'') jezika
Tabela 7.Genetička determinacija savitljivosti lateralnih rubova jezika.
245
Baština sjeveroistočne Bosne VIII 1.3.2.2. Ekstenzibilnost distalnog i proksimalnog zgloba palca
Normalno ekstenzibilan palac ima mogućnost savijanja 00- 490 (u odnosu na uzdužnu osu ispruženog prsta), dok hiperekstenzibilan palac ima ugao savijanja najmanje 500. Hiperekstenzibilan palac označava se popularno kao ''autostoperski palac'' a naljeđuje se kao autosomalnomonogenska recesivna osobina . Glass i Kistler (1952), Whitney D.D (1942) su prvi opisali pojavu individualne varijacije u proksimalnoj i distalnoj ekstenzibilnosti palca ruke, ističući pri tome značajan uticaj nasljednih faktora u determinaciji fenotipskog ispoljavanja ove odlike. Iako nalaze kontinuiranu varijaciju ekstenzibilnosti distalnog zgloba palca, Glass i Kistler predlažu preciznije kriterije za razlikovanje dva osnovna fenotipska izraza ovog sistema varijacije ''normalno ekstenzibilan'' i ''hiperekstenzibilan'' distalni zglob palca (slika 7).
a) b) Sl 7. Zglob palca a) nesavitljiv, b) savitljiv
Analizom distribucije fenotipova ''normalan'' i ''hiperekstenzibilan'' palac u potomstvu 191 roditeljskog para (različitog fenotipskog sastava) Glass i Kistler (1952) dolaze do zaključka da se ovaj dimorfizam nasljeđuje kao autosomalno monogensko svojstvo,pri čemu je hiperekstenzibilan palac (recesivni homozigot) (dht/dht) (tabela 8). Istovremeno je procijenjeno da penetrabilnost dominantnog alelogena (DHT) iznosi 96,5% te da na fenotipsko ispoljavanje genetičke determinante posmatranog svojstva ne utiču spol i starost osobe. Na osnovu izloženih podataka, predloženo je da se proučavani sistem varijacije uključi u tzv. ''antropološke osobine'', odnosno u kompleksni sistem markera genetičke sličnosti i razlika među pojedinim užim dijelovima ljudske populacije. Analizom raspoložive literature, možemo zaključiti da citirani nalazi i preporuke nisu imali značajnije refleksije u odgovarajućim naučnim krugovima, pa je genetička struktura pojedinih likalnih dijelova svjetskog stanovništva u tom pogledu samo fragmentirano poznata ( Hadžiselimović, Bardar 1979). 246
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Osobina Interakcija alela Genotipovi Fenotipovi Ekstenzibilnost DHT, DHT, DHT DHT(''nesavitljiv'') distalnog zgloba palca DHT > dht dht, dht, dht dht(''hiperekstenzibilan'')
Tabela 8. Genetička determinacija ekstenzibilnosti distalnog zgloba palca
Postoje dva alternativna fenotipa sposobnosti, odnosno nesposobnosti savijanja proksimalnog zgloba palca unazad. Registruju se posmatranjem rezultata individualnih pokušaja da se palcem izvede opisani pokret (maksimalno savijanje palca unatrag, tj. prema radijalnoj kosti podlaktice). Hiperekstenzibilan distalni zglob je recesivna fenotipska oznaka (pht pht) u odnosu na neekstenzibilan. Nasljeđuje se kao autosomno monogenska osobina (tabela 9).
Osobina Interakcija alela Genotipovi Fenotipovi Ekstenzibilnost PHT, PHT, PHT PHT(''neekstenzibilan'') Proksimalnog PHT > pht pht, pht, pht pht(''hiperekstenzibilan'') zgloba palca
Tabela 9. Genetička determinacija ekstenzibilnosti proksimalnog zgloba palca
1.3.2.3. Način prekrštanja ruku
Alternativni fenotipovi (R, L) način prekrštanja ruku , determiniraju se posmatranjem međusobnog položaja podlaktice prilikom njihovog prekrštanja na grudima. Superpozicija desne podlaktice u tom položaju svrstana je u fenotip R (desni) , a obrnut međusobni položaj podlaktice u fenotip L (lijevi). Ispoljavanje alternativnih fenotipova ovog sistema je nezavisno od spola i uzrasta, a nije vezano ni za desnorukost ili ljevorukost osobe.
a) b) Sl. 8. Ilustracija forme prekrštanja ruku a) lijevo, b) desno
247
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
1.3.2.4. Način sklapanja šaka
Alternativni fenotipovi ove osobine diskriminiraju se na osnovu međusobnog položaja prstiju ruke prilikom sklapanja šaka. Svaki ispitanik sklopi šake tako da se prsti jedne ruke uklope među druge prste. Ako su pri tom svi prsti desne ruke iznad odgovarajućih parnjaka lijeve to je R-tip (engl. right-desno), a ako im je pozicija suprotna ovoj, onda je to L-tip (engl. left-lijevo). Na osnovu veoma bogate istraživačke faktografije može se predpostaviti da je fenotipsko ispoljavanje ovog svojstva u značajnijoj mjeri genetički determinirano. Većina individua ima jaku sklonost za sklapanje šaka na jedan način, bilo s lijevim palcem na vrhu (L) ili desnim palcem na vrhu (R), pa se osjeća neprirodno ako sklapa u suprotnom smijeru (slika 9).
a) b) Sl. 9. Ilustracija karakterističnih formi prekrštanja šaka a) desno, b) lijevo
2. Materijal i metode
Podaci za ovaj rad prikupljeni su neposrednim posmatranjem i anketiranjem učenika osnovnih i srednjih škola na području tuzlanske regije (Tuzla, Živinice, Banovići, Kalesija, Lukavac). Ukupno je testirano 375 ispitanika, 188 dječaka i 187 djevojčica. Prilikom prikupljanja podataka o statičko-morfološkim karakteristikama primjenjivana je metoda posmatranja, dok kod ispitivanja dinamičko-morfoloških osobina najprihvatljivija je bila metoda demonstracije. Dobiveni podaci su sistematizovani prema određenim osobinama. Nakon dobijenih rezultata, podaci su analizirani primjenom odgovarajućih populacijsko-genetičkih metoda. Iz apsolutne frekfencije recesivnog fenotipa ( Rf ) izračunata je relativna frekfencija recesivnog alelogena ( q ), po obrascima:
R= q= iliR= ;
N -veličina uzorka; R-populacija recesivnog homozigota; Rf-apsolutna frekvencija recesivnog fenotipa; q -relativna frekvencija recesivnog alela;
248
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Statistički značaj konstantovanih razlika među poređenim procentima procijenjen je t% -testom. t%= P=
Q = 100 –P (q=1-p) p1, p2 – dva poređena procenta N1, N2 – dva poređena uzorka (Garrett, 1962)
3. Rezultati i diskusija
Obradom prikupljenih podataka kvalitativne varijacije posmatranih parametara, dobiveni su sljedeći rezultati, koji su u radu prikazani po pojedinim osobinama.
3.1. Statičko-morfološke osobine
5.1.1. Oblik ušne resice
Analizom rezultata frekvencije recesivnog fenotipa ''srasla'' ušna resica i recesivnog alela u ukupno proučavanom uzorku ispitanika ( populacije Roma ) tuzlanske regije uočeno je da 14 ispitanika ima sraslu ušnu resicu, pri čemu je frekvencija recesivnog alela q = 0,19 (tabela 10).
Ispitanici N Rf R q t% p Dječaci 188 8 0,042 0,20 Djevojčice 187 6 0,032 0,17 0,05 p > 0,90 Ukupno 375 14 0,037 0,19
Tabela 10. Frekvencija fenotipa ''srasla'' ušna resica, recesivnog alela q i statistički značaj uočenih razlika između dječaka i djevojčica
U analiziranim poduzorcima dječaka i djevojčica konstatovana je nešto veća frekvencija recesivnog alela kod dječaka (tabela 10). Rezultati t-testa nisu pokazali statistički signifikantnu razliku u učestalosti recesivnog fenotipa ''srasla'' ušna resica među spolovima.
3.1.2. Forma brade
Nakon analize ukupnog broja ispitanika, njih 367 su imali cjelovitu formu brade sa frekvencijom recesivnog alela od q = 0,98 (tabela 11).
249
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Ispitanici N Rf R q t% p Dječaci 188 185 0,98 0,99 Djevojčice 187 182 0,97 0,98 0,72 p= 0,47 Ukupno 375 367 0,97 0,98
Tabela 11. Frekvencija fenotipa cjelovita forma brade,recesivnog alela q i statistički značaj uočenih razlika između dječaka i djevojčica
U analiziranom poduzorku među spolovima nije uočena razlika u frekvenciji recesivnog alela što je potvrđeno i rezultatima t-testa.
3.1.3. Dlakavost srednje digitalne falange
Relativna frekvencija recesivnog alela za osobinu dlakavost srednje digitalne falange iznosi q = 0,95 (tabela 12).
Ispitanici N Rf R q t% p Dječaci 188 168 0,89 0,94 Djevojčice 187 176 0,94 0,97 0,05 p > 0,90 Ukupno 375 344 0,91 0,95
Tabela 12. Frekvencija fenotipa ''nedlakava'' srednja digitalna falanga,recesivnog alela q i statistički značaj uočenih razlika između dječaka i djevojčica
U ovom poduzorku nije zabilježena statistički signifikantna razlika učestalosti recesivnog fenotipa (bez dlaka srednja digitalna falanga) među spolovima.
3.1.4. Oblik nokta
Analizom rezultata 362 ispitanika imaju formu ''dugog'' nokta, sa frekvencijom recesivno alela q = 0,98 (tabela 13).
Ispitanici N Rf R q t% p Dječaci 188 180 0,95 0,97 Djevojčice 187 182 0,97 0,98 0,02 p > 0,90 Ukupno 375 362 0,96 0,98
Tabela 13. Frekvencija fenotipa forma ''dugog'' nokta,recesivnog alela q i statistički značaj uočenih razlika između dječaka i djevojčica 250
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Kod dječaka frekvencija recesivnog alela je q = 0,97, dok kod djevojčica iznosi q = 0,98 što je približno poduzorku dječaka. Rezultati t-testa nisu pokazali statistički signifikantnu razliku među spolovima.
3.1.5. Savijenost distalne falange malog prsta
Od ukupnog broja ispitanika, 184 je imao izražen recesivan fenotip ''prava'' distalna falanga malog prsta, a frekvencija alela je iznosila q = 0,70 (tabela 14).
Ispitanici N Rf R q t% p Dječaci 188 84 0,44 0,66 Djevojčice 187 100 0,53 0,73 0,13 0,90> p > 0,80 Ukupno 375 184 0,49 0,70
Tabela 14. Učestalost fenotipa ''prava'' distalna falanga malog prsta,recesivnog alela q i statistički značajuočenih razlika između dječaka i djevojčica
Među spolnim poduzorcima uočena je razlika u frekvenciji recesivnog alela,međutim rezultatom t-testa nisu uočene statistički signifikantne razlike (tabela 14).
3.1.6. Digitalni indeks
Analizom podataka o učestalosti recesivnog fenotipa ''kratki'' kažiprst, utvrđeno je da od ukupnog broja ispitanika njih 239 ima ''kratki'' kažiprst, a frekvencija recesivnog alela je q = 0,79 ( tabela 15).
Ispitanici N Rf R q t% p Dječaci 188 127 0,67 0,82 Djevojčice 187 112 0,59 0,77 0,10 p > 0,90 Ukupno 375 239 0,63 0,79
Tabela 15. Učestalost fenotipa ''kratki'' kažiprst,recesivnog alela q i statistički značaj uočenih razlika između dječaka i djevojčica
Frekvencija recesivnog alela u poduzorku djevojčica q = 0,77,a nešto veća je u poduzorku dječaka i iznosi q = 0,82. Rezultati t-testa nisu pokazali statistički signifikantnu razliku u učestalosti recesivnog fenotipa među spolovima. Na slici 10. predstavljen je komparativni prikaz relativne frekvencije recesivnog homozigota za statičko-morfološke osobine poređenih kategorija oba spola. Iz dijagrama se može uočiti da učestalost recesivnog fenotipa za sve posmatrane
251
Baština sjeveroistočne Bosne VIII parametre varira među spolnim kategorijama , ali ni u jednom slučaju nije zabilježena signifikantna razlika u ispoljavanju recesivnih fenotipova među spolovima.
Statičko-morfološke osobine
0,9 0,8 0,7 0,6 0,5 0,4 Dječaci 0,3 Djevojčice 0,2 0,1 0 R Oblik ušne Forma brade Dlakavost Oblik nokta Savijenost Digitalni resice srednje distalne indeks digitalne falange malog falange prsta
Sl.10. Komparativni prikaz relativne frekvencije recesivnog homozigota za statičko- morfološke osobine
3.2. Dinamičko-morfološke osobine
3.2.1. Savitljivost laterarnih rubova jezika
Učestalost recesivnog alela ''nesposobnost'' savijanja laterarnih rubova jezika u žlijeb iznosi q = 0,73 (tabela 16).
Ispitanici N Rf R q t% p Dječaci 188 147 0,78 0,88 Djevojčice 187 54 0,28 0,53 0,69 0,50> p > 0,40 Ukupno 375 201 0,53 0,73
Tabela 16. Učestalost fenotipa ''nesposobnost'' savijanja laterarnih rubova jezika,recesivnog alela q i statistički značaj uočenih razlika između dječaka i djevojčica
U analiziranom poduzorku dječaka frekvencija recesivnog alela q = 0,88 nešto je veća u odnosu na poduzorak djevojčica. Rezultati t-testa nisu pokazali statistički signifikantnu razliku u učestalosti recesivnog fenotipa među spolovima. 252
Baština sjeveroistočne Bosne VIII 3.2.2. Ekstenzibilnost proksimalnog zgloba palca
Relativna frekvencija recesivnog fenotipa ''hiperekstenzibilan'' proksimalni zglob u ukupnom uzorku iznosila je 0,85, a frekvencija recesivnog alela q = 0,92 (tabela 17).
Ispitanici N Rf R q t% p Dječaci 188 152 0,80 0,89 Djevojčice 187 154 0,82 0,90 0,02 p > 0,90 Ukupno 375 306 0,85 0,92 Tabela 17. Frekvencija fenotipa ''hiperekstenzibilan'' proksimalni zglob palca,recesivnog alela q i statistički značaj uočenih razlika između dječaka i djevojčica
Analizom vrijednosti frekvencije recesivnog alela za ''hiperekstenzibilan'' proksimalni zglob palca su iste u poduzorku dječaka i djevojčica. Rezultati t-testa nisu pokazali statistički signifikantnu razliku u učestalosti recesivnog fenotipa forma ''hiperekstenzibilan'' proksimalni zglob palca između spolova.
3.2.3. Ekstenzibilnost distalnog zgloba palca
Učestalost recesivnog fenotipa ''hiperekstenzibilan'' zglob u ukupno proučavanom uzorku iznosi 0,05, a zabilježena je frekvencija recesivnog alela q = 0,22 (tabela 18).
Ispitanici N Rf R q t% p Dječaci 188 9 0,10 0,31 Djevojčice 187 10 0,05 0,23 0,19 0,90> p > 0,90 Ukupno 375 19 0,05 0,22
Tabela 18. Frekvencija fenotipa ''hiperekstenzibilan'' distalni zglob palca, recesivnog alela q i statistički značaj uočenih razlika između dječaka i djevojčica
U poduzorku dječaka uočena je nešto veća frekvencija recesivnog alela za ovu osobinu u odnosu na djevojčice, ali rezultati t-testa nisu pokazali statistički signifikantnu razliku u učestalosti recesivnog fenotipa forma '' hiperekstenzibilan'' distalni zglob palca između spolova.
253
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
3.2.4. Način prekrštanja ruku
Analizom rezultata načina prekrštanja ruku od 188 dječaka, 102 prekršta ruke ''lijevo'', odnosno 54%, a 86 prekršta ruke ''desno'' to je 45%. Kod 187 djevojčica, 94 prekršta ruke ''lijevo'' to u procentima iznosi 50%, a 93 prekršta ruke ''desno'' što iznosi 49%.
3.2.5. Način sklapanja šaka
Od ukupno 188 dječaka, njih 107 sklapa šake ''desno'' to je 56%, a 81dječak sklapa šake ''lijevo'' što je u procentima 43%. Kod djevojčica njih 187, 99 sklapa šake ''desno'' ,odnosno 52%, a njih 88 sklapa šake ''lijevo'' što u procentima predstavlja 47%. Na slici 11. predstavljen je komparativni prikaz relativne frekvencije recesivnog homozigota za dinamičko-morfološke osobine poređenih kategorija oba spola. Iako je u većini ispitanih osobina veća frekvencija recesivnog alela u poduzorku dječaka, rezultati t-testa nisu pokazali statistički signifikantnu razliku.
Dinamičko-morfološke osobine
0,9 0,8 0,7 0,6 0,5 0,4 Dječaci Djevojčice 0,3 0,2 0,1 0 Savijenost jezika u Ekstenzibilnost Ekstenzibilnost R žlijeb proksimalnog distalnog zgloba zgloba palca palca
Sl. 11. Komparativni prikaz relativne frekvencije recesivnog homozigota za dinamičko- morfološke osobine
254
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
4. Zaključak
Ispitivanjem statičko-morfoloških i dinamičko morfoloških osobina u spolnim kategorijama u populaciji Roma, tuzlanske regije konstatovano je sljedeće: Za statičko-morfološke osobine zabilježene su približne frekvencije recesivnog alela za sve posmatrane parametre. Kada su u pitanju dinamičko-morfološke osobine uočena je varijacija u frekvenciji recesivnog alela za posmatranu osobinu. Međutim za sve posmatrane osobine (statičko-morfološke i dinamičko-morfološke) nisu uočene signifikantne razlike u ispoljavanju recesivnih fenotipova među spolovima. Populacija Roma predstavlja relativno genetičku homogenu populaciju kada su u pitanju međuspolne razlike posmatranih parametara kvalitativne varijacije.
5. Literatura
Glass B., Kistler J.C., (1952); Distal hyperextensibility of the thumbs. Acta Genet. Statist. Med., 4; 192-206.
Hadžiselimović R. (2005); Bioantropologija-Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inžinjerstvo i biotehnologiju, Sarajevo.
Hadžiselimović R., Lelo S., (1998); Bioantropološki praktikum. Prirodno- matematički fakultet Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo.
Komai T. (1951); Notes on linguae gymnastic Frequency of tongue rolles and pedigees of tied tongues in Japan, J. Hered, 42; 293-297.
Lee J. W. (1955); Tongue-folding and tongue rolling in America Negro population sample. Journal of Heredity,46; 289-291.
Sturtevant A. H. (1940); A new inheridet character in man. Proc.Nat. Acad. Sci. 26; 100-102.
Whitney D. D. (1942); Family Treasures, J. Cattel Press, Lancester.
Web stranice:
http://sr.wikipedia.org/wiki/ https://www.google.ba/webhp?sourceid=monogensko http://biologijazasrednjoskolce.wordpress.com/ http://www.bionet-skola.com/w/Poligensko_nasleđivanje http://www.mef.unizg.hr/meddb/slike/pisac15/file1525p15.pdf
255
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Selma HARAČIĆ, prof. Mr. sc. Zerina TERZIĆ Dr. sc. Samira HUSEINOVIĆ, doc.
TAKSONOMSKI PREGLED RODOVA SILIKATNIH ALGI (BACILLARIOPHYTA) GORNJEG TOKA RIJEKE JALE
Uvod
Silikatne alge predstavljaju najmlađu grupu algi koje obuhvataju jednoćelijske i kolonijalne organizme specifične građe. Ćelije su obavijene čvrstim, neelastičnim silikatnim omotačem koji se naziva teka. Zahvaljujući silikatnom omotaču (pancir) oblik tijela ovih algi je veoma pravilan i nepromjenjiv. Teka je podijeljena na dva dijela koji se razlikuju po veličini, veći dio se naziva epiteka i on preklapa manji dio ili hipoteku baš kao što poklopac kutije preklapa kutiju. Oba dijela gradi gornja (veća) i donja (manja) površina koje se nazivaju valve (ljuska, ljuštura), te uži bočni dio koji je označen kao pleura (pojas). Na površini valve uvijek se nalaze različite strukture (rebra, pruge) koje djelimično prelaze i na pleuru. Kod nekih silikatnih algi ćelije su pokretne, a kretanje se vrši pomoću specifične tvorevine na valvi koja se naziva rafa (šav). U untrašnjosti ćelije algi kremenjašica nalazi se krupna vakuola koja je postavljena centralno i ispunjava najveći dio ćelijske šupljine. Uz pancir je smješten tanak sloj citoplazme koja u središnjem dijelu ćelije gradi tzv. citoplazmatični mostić u kojem je smješteno jedro. U sloju citoplazme koja se nalazi uz sami silikatni omotač prisutni su hromatofori u kojima je od pigmenata utvrđeno prisustvo hlorofila a i c, karotena i ksantofila. Od ksantofila za silikatne alge je posebno karakterističan dijatomin. U zavisnosti od količinskih odnosa pojedinih pigmenata boja ovih algi je najčešće zlatno-mrka. Od rezervnih supstanci za kremenjašice je karakterističan hrizolaminarin, a česta su nagomilavanja ulja (Cvijan, Vukojević, 2008). Alge odjeljka Bacillariophyta razmnožavaju se vegetativno (diobom ćelije ili raskidanjem kolonije) i polno (izogamija, heterogamija, oogamija). Česta pojava je i obrazovanje spora kod vrsta koje žive u planktonu mora. Silikatne alge su jedna od najšire rasprostranjenih grupa algi na Zemlji (kosmopoliti). Naseljavaju mora, slatke vode različitog tipa, terme, zemljište, prisutne su na svim mjestima gdje je moguć život biljaka. Alge kremenjašice predstavljaju osnovni primarni organski producent u vodenim staništima, te su prva karika u lancu ishrane mnogih vodenih životinja (beskičmenjaci, ribe). Pri povoljnim životnim uslovima javljaju se u velikom broju,
256
Baština sjeveroistočne Bosne VIII produkujući znatnu količinu biomase, ali nisu značajne samo zbog toga već što su i po hemijskom sastavu jako kvalitetna hrana, jer sadrže bjelančevine, vitamine i masti u znatnim količinama. S obzirom na činjenicu da su silikatne alge veoma osjetljive na promjenu hemizma vode, poznate su kao važni biološki indikatori, te učestvuju u procesu biološkog čišćenja zagađenih voda. Važno je istaći i dijatomejski mulj koji nastaje od taloženja pancira uginulih silikatnih algi na dnu vodenih basena, a naslage tog mulja se nazivaju dijatomit. Dijatomit je rastresit, šupljikav, izgrađen od SiO2 i nalazi veliku primjenu u građevinarstvu, hemijskoj, prehrambenoj i drugim industrijskim granama. Upotrebljava se za poliranje tvrdih predmeta, te kao materijal za toplotnu izolaciju (Blaženčić, 1997). Prema savremenoj klasifikaciji silikatnih algi koja se uglavnom zasniva na karakteristikama morfologije pancira ovih algi, odjeljak Bacillariophyta obuhvata dvije klase: 1. Centrophyceae (silikatne alge čije valve imaju radijalnu simetriju) 2. Pennatophyceae (silikatne alge čije valve imaju bilateralnu simetriju) (Cvijan, 1995).
Materijal i metode rada
Uzorkovanje algi gornjeg toka rijeke Jale vršeno je u proljetnom periodu (mart- maj 2015. godine) na tri lokaliteta (Gornja Tuzla, Borić i Simin Han).
Sl. 1. Lokalitet Gornja Tuzla
257
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 2. Lokalitet Borić
Sl. 3: Lokalitet Simin Han
258
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Dan prije sakupljanja algi potrebno je odabrati pristupačne lokacije za uzorkovanje, te ih detaljnije ispitati. Prije samog izlaska na teren istraživač se najprije treba adekvatno obući, te pripremiti odgovarajući pribor koji je potreban na terenu (planktonska mrežica, Surberova mreža, adekvatne boce za materijal, fiksativ, terenski dnevnik, fotoaparat). Poželjno je da posude za sakupljanje algološkog materijala budu od plastike ili debelog stakla, do 100 ml zapremine i širokog grla zbog lakšeg ubacivanja materijala. Kada je sve spremno, uz pomoć adekvatnog pribora na utvrđenim lokacijama izvršimo uzorkovanje algi. Sakupljene alge možemo posmatrati u živom stanju ili ih konzervirati. Ukoliko želimo posmatrati alge u živom stanju, neophodno je znati da veliki broj algi ne može ostati u životu duže vremena nakon sakupljanja. To je posebno slučaj sa jednoćelijskim, cenobijskim ili kolonijalnim algama, naročito onim algama koje oko svojih ćelija nemaju čvrste omotače. Takve alge će nakon sakupljanja, a posebno ukoliko je toplo uginuti već nakon sat-dva vremena. U većini slučajeva alge sakupljene na terenu ne mogu duže vremena ostati u živom stanju, te je potrebno sakupljeni materijal fiksirati na licu mjesta (kao fiksativ korišten 4% formalin) kako bi alge mogli posmatrati duži vremenski period. Poslije fiksiranja potrebno je pravilno označiti uzorke, na svaku bočicu staviti naljepnicu na koju je fino ispisan datum i vrijeme uzorkovanja, tačan naziv lokaliteta, ime lica koje je uzelo uzorak, a nakon determinacije treba navesti i vrste koje su dominantne u uzorku zbog bolje preglednosti materijala u laboratoriju. Takođe, dok smo na terenu potrebno je napraviti i fotografije lokaliteta, te voditi terenski dnevnik (upisati datum i vrijeme uzorkovanja, tačan naziv lokaliteta, detaljan opis lokaliteta-opisati vegetaciju lijeve i desne obale, vremenski uslovi u toku uzimanja uzorka, opisati spoljni izgled vode, tip pribora korišten prilikom uzorkovanja, fiksativ), što nam prilikom determinacije algi može pomoći. Nakon sakupljanja algi na terenu, materijal se prebacuje u laboratorij gdje se vrši determinacija algi iz sakupljenog materijala. U ovom slučaju determinacija algi je urađena uz pomoć mikroskopa i adekvatnih ključeva za određivanje algi u laboratoriju za botaniku Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
Rezultati rada
Rezultati istraživanja su pokazali prisustvo deset rodova silikatnih algi u uzorcima koji su prikupljeni u proljeće 2015. godine na tri lokaliteta gornjeg toka rijeke Jale.
259
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Odjeljak: Bacillariophyta Lokaliteti Rod (Genus) Gornja Tuzla Borić Simin Han Fragilaria + + + Meridion + - - Cocconeis - + - Navicula + + + Pinnularia + + + Cymbella - + - Gomphonema + + + Surirella - - + Synedra + - + Nitzschia + - -
Tabela 1. Pregled utvrđenih rodova silikatnih algi gornjeg toka rijeke Jale
Iz tabele 1 možemo zaključiti da su u uzorcima sakupljenim na navedenim lokalitetima gornjeg toka rijeke Jale isključivo prisutni rodovi iz klase Pennatophyceae, odjeljka Bacillariophyta. Među deset konstatovanih rodova algi kremenjašica najbrojniji su rodovi: Fragilaria, Navicula, Pinnularia i Gomphonema, koji su zabilježeni u uzorcima sa sva tri lokaliteta, dok su najmanje brojni rodovi: Meridion, Cocconeis, Surirella, Nitzschia i Cymbella.
Sl. 4: Fragilaria sp.
260
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 5: Navicula sp.
Sl. 6: Pinnularia sp.
261
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 7: Gomphonema sp.
Sl. 8: Meridion circulare
262
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 9: Cocconeis sp.
Sl. 10: Surirella sp.
263
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Sl. 11: Nitzschia sp.
Sl. 12: Cymbella sp.
264
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Rezultati ovoga istraživanja su pokazali da u uzorcima nije zabilježeno prisustvo drugih algi osim dijatomeja. Takođe, možemo zaključiti da prikupljeni uzorci imaju mnogo veću brojnost rodova u aprilu nego u martu, najvjerovatnije zbog utjecaja vremenskih prilika, jer je mjesec mart bio dosta hladan i kišovit u odnosu na april
Zaključci
Na temelju dobivenih rezultata istraživanja silikatnih algi gornjeg toka rijeke Jale u proljeće 2015. godine može se izvesti nekoliko zaključaka: Na sva tri lokaliteta (Gornja Tuzla, Boric i Simin Han) moz emo konstatovati prisustvo samo silikatnih algi (Bacillariophyta). Subjektivnom procjenom moz e se zakljuc iti da su na lokalitetu Gornja Tuzla najvis e zastupljeni rodovi: Fragilaria i Pinnularia. Lokalitet Boric karakteris e se prisustvom dominantnog roda Navicula . U manjim kolic inama su prisutni rodovi Gomphonema i Cymbella. Na lokalitetu Simin Han dominantno mjesto pripada rodovima Gomphonema i Fragilaria. Zastupljeni su i rodovi Pinnularia i Navicula, dok rod Cymbella nije zabiljez en. U mjesecu aprilu utvrđena je dosta vec a brojnost algi u odnosu na mart, s to su uslovile vremenske prilike, te se pojavljuje rod Nitzschia koji nije konstatovan u mjesecu martu.
Literatura
Adrović, A. (2010): Kvalitet vode u rijekama i akvalnim akumulacijama sjeveroistočne Bosne (Studija o kvalitetu vode u sjeveroistočnoj Bosni).
Blaženčić, J. (1997): Sistematika algi. IV izdanje, Beograd.
Cvijan, M. (1995): Praktikum iz algologije. Biološki fakultet Univerziteta u Beogradu.
Cvijan, M., Vukojević, J. (2008): Osnovi algologije i mikologije, Beograd.
Hadžimustafić, E. (2006). Urbano-geografski aspekt vodovodne i kanalizacione mreže grada Tuzle. Diplomski rad. Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli.
Huseinović, S., Terzić, Z. (2016): Osnove algologije sa praktikumom. JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona.
Vagner, D. (1987): Kvalitet voda (2). Biološki list. Biološko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo: 65.
265
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Emil MUJKIĆ, BA
KUĆA SJEVEROISTOČNE BOSNE, IZLOŽBA TRADICIONALNE BOSANSKE STAMBENE ARHITEKTURE
Pored zaštite, očuvanja i korištenja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, jedna od osnovnih djelatnosti JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK jeste i prezentovanje kulturno-historijskih dobara, odnosno širenje svijesti o postojanju i značaju istih kod šire javnosti. U tu svrhu je izložba tradicionalne bosanske stambene arhitekture na području Tuzlanskog kantona, Kuća sjeveroistočne Bosne, u protekle dvije godine postala jedna od najkonstantnijih Zavodovih aktivnosti. Nakon svog prvog predstavljanja, u augustu 2014. godine u Galeriji Mandžić u Tuzli, izložba je kontinuirano predstavljana u opštinama Tuzlanskog kantona, ali i šire. Nakon Tuzle, mogla se pogledati i u Srebreniku, Tešnju, Lukavcu, Banovićima, Živinicama, Kalesiji i Gračanici.
Sl. 1. Plakat za izložbu „Kuća sjeveroistočne Bosne“
Primjetan je i kontinuiran napredak u pogledu sadržaja koji izložba nudi posjetiocima. Pored sedamnaest izložbenih panoa (deset sa detaljnim opisima i arhitektonskim karakteristikama svake od deset kuća prikazanih izložbom i sedam sa uopštenim podacima o tipologiji, materijalizaciji i razvoju stare bosanske kuće) autorice Tijane Veljković, vanjske saradnice Zavoda, izložbu su u početku činile i dvije makete starih bosanskih kuća: Suljagića konak u Špionici, općina Srebrenik i kuća Mare Popović, u Varoši, općina Gračanica, dok je danas tu deset maketa. Uz dvije pomenute,
269
Baština sjeveroistočne Bosne VIII radi se o kućama porodica Junuzović (Banovići Selo, općina Banovići), Kabarić (Vrtage – Gračanica, općina Živinice), Čamdžić (Puračić, općina Lukavac), Muhić (Goletići, općina Kladanj), Smajlović (Ćehaje, općina Srebrenik), Hodžić (Mala Brijesnica, općina Doboj-Istok), Gradaščević (Gradačac, općina Gradačac) i Bugilović (Gornja Tuzla, općina Tuzla). Četiri od pomenutih deset starih kuća proglašene su i nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine (Popović, Suljagić, Gradaščević i Čamdžić). Makete kuća su, po uputama uposlenika Zavoda, izradili učenici profesorice Jasminke Dropić iz Mješovite srednje građevinsko-geodetske škole u Tuzli. Zavod je izložbu redovno organizovao u saradnji sa lokalnim kulturnim institucijama, poput biblioteka ili Kulturnih centara. Tako je saradnja sa JU Javna biblioteka Lukavac rezultirala prikazivanjem izložbe čije svečano otvorenje je bilo upriličeno 15. oktobra 2015. godine. Pored brojnih zaljubljenika u historiju i starine, gosti na otvorenju izložbe bili su i učesnici međunarodnog savjetovanja „Arhivska praksa 2015“, ispred čijeg organizatora, Arhiva TK, se prisutnima obratio mr. sc. Omer Zulić, direktor Arhiva. O izložbi i saradnji Zavoda i Javne biblioteke Lukavac, iz koje se kasnije izrodila i velika naučna konferencija „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac“, govorili su direktori dvaju pomenutih institucija, Benjamin Bajrektarević i Nihada Fajić, dok je čast da izložbu zvanično proglasi otvorenom pripala dr. Dževdetu Osmanbegoviću, predsjedavajućem OV Lukavac. Za koncepciju izložbene postavke zaslužni su bili Semir Hadžimusić i Munisa Kovačević, stručni saradnici Zavoda i Mihad Sakić iz Javne biblioteke Lukavac. Prigodan kulturno-zabavni program priredili su članovi GKUD Lukavac.
Sl. 2. Detalj sa otvorenja izložbe u Lukavcu (august 2015. godine)
Izložba je nakon Lukavca „otputovala“ u Banoviće (19. novembar 2015. godine), tačnije u prostorije JU Javna biblioteka Banovići. Među brojim gostima našao se i tadašnji ministar obrazovanja nauke, kulture i sporta TK, Izet Jagodić. Zvanično je izložbu otvorenom proglasio Adem Mostarlić, zamjenik načelnika općine Banovići, a prisutnima su se obratili i prof. dr. Mirsad Kunić sa Filozofkog fakulteta Univerziteta u 270
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Tuzli i Edis Hodžić, direktor JU Javna biblioteka Banovići, koji je zajedno sa Munisom Kovačević, Emilom Mujkićem i Samidom Latifovićem, stručnim saradnicima pri Zavodu, bio zaslužan i za izgled izložbene postavke. Uslijedilo je javno predstavljanje izložbe u prostorijama Bosanskog kulturnog centra Živinice. Otvorenje je upriličeno 14. decembra 2015. godine, uz prisustvo brojnih eminentnih imena iz svijeta nauke (prof. dr. emeritus Salih Kulenović; prof. dr. Nusret Mujagić, dipl. ing. arh, koji je održao govor o staroj bosanskoj stambenoj gradnji; Suad Avdagić, sekretar OV Živinice, koji je zvanično otvorio izložbu i koji je, inače, dobar dio vlastitog likovnog stvaralaštva posvetio upravo starim bosanskim kućama, itd.), ali i mladih zaljubljenika u kulturu i histotriju – otvorenju su prisustvovali i učenici Srednje građevinsko-geodetske škole u Tuzli, koji su, kao što je navedeno u uvodu, zaslužni za izradu maketa deset kuća predstavljenih izložbom.
Sl. 3. i 4: Izložba Kuća sjeveroistočne Bosne u Banovićima i Živinicama (novembar, decembar 2015. godine)
Epitet „putujuće izložbe“ Kuća sjeveroistočne Bosne nastavila je opravdavati i u 2016. godini. Povodom obilježavanja Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 29. februara 2016. godine, u prostorijama Bosanskog kulturnog centra „Alija Izetbegović“ Kalesija upriličeno je novo svečano otvorenje izložbe. U uvodnom dijelu ceremonije, održanom u kino sali BKC-a, prisutnima su se obratili direktor BKC-a, Mufid Klinčević i prof. dr. Mirsad Kunić sa Filozofskog fakulteta u Tuzli, koji je sa stručnog aspekta govorio o fenomenu tradicionalne bosanske stambene gradnje i o važnosti očuvanja graditeljskog naslijeđa. Ovom prilikom ostvarena je i saradnja sa nekoliko okolnih osnovnih škola, pa su tako svoju prezentaciju o tradicionalnoj gradnji na prostoru Kalesije i o mogućnostima zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa održale učenice O.Š. „Tojšići", profesora Ekrema Sakića. Također su, pored Zavodovih, izloženi i eksponati i makete koje su radili učenici osnovnih škola u Kalesiji, Vukovijama, Memićima, Raincima i Tojšićima. Nakon što su u kino sali posjetioci pogledali film o 271
Baština sjeveroistočne Bosne VIII staroj bosanskoj arhitekturi, koji Zavod prikazuje na svakom otvorenju izložbe, prešli su u galerijski prostor BKC-a, gdje su mogli pogledati izložbu i druge pomenute makete. Nakon Kalesije, izložba je „dom“ našla u Gračanici, tačnije prostorijama tamošnjeg Bosanskog kulturnog centra. Svečano otvorenje upriličeno je 7. aprila 2016. godine i bilo je dio bogatog kulturnog programa posvećenog obilježavanju Dana oslobođenja Gračanice u Drugom svjetskom ratu. Za koncepciju izložbene postavke bili su zaslužni Emil Mujkić, stručni saradnik Zavoda za historijsko naslijeđe, te ispred BKC- a Gračanica Edin Šaković, stručni saradnik za kulturno-historijsko naslijeđe. Brojnim gostima, među kojima se našao i načelnik općine Gračanica, Nusret Helić, obratili su se i nešto više o samo izložbi i starobosanskoj stambenoj gradnji uopšte rekli prof. dr. Mirsad Kunić i direktor Zavoda, Benjamin Bajrektarević, koji je izložbu i zvanično proglasio otvorenom.
Sl. 5. i 6: Detalji sa otvorenja izložbe u Kalesiji i Gračanici (februar i april 2016. godine)
U svakoj od navedenih opština izložba je ostajala otvorena tridesetak dana, unutar kojih su zabilježene brojne organizovane i nasumične posjete. Posebno raduju posjete učenika, koji se kroz izložbu na neki način po prvi puta u svojim životima susreću sa pojmom kulturno-historijskog naslijeđa njihove domovine. Stoga se može zaključiti da Kuća sjeveroistočne Bosne uspješno ispunjava svoj osnovni cilj – prezentovanje dijela kulturno-historijskog naslijeđa našeg kraja i širenje kod stanovništva svijesti o postojanju i značaju tog naslijeđa. Sve ceremonije svečanih otvorenja izložbe bile su medijski dobro propraćene. Lokalne televizijske kuće su emitujući priloge o izložbi dale svoj doprinos ostvarenju njenih gore pomenutih ciljeva. Pored toga, za Zavod je od velikog značaja i saradnja sa određenim kulturnim i naučnim institucijama, koja se svakim novim organizovanjem ove izložbe učvršćuje ili u nekim slučajevima tek uspostavlja. Budući planovi Zavoda vezani za ovu izložbu odnose se prije svega na njeno dalje prezentovanje po opštinama Tuzlanskog kantona. Neki termini već su unaprijed dogovoreni, neki načelno, a izvjesno je da će izložba u skorijoj budućnosti ponovo biti prikazivana i van granica TK, ali i Federacije BiH. 272
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Mr. Semir HADŽIMUSIĆ
NAUČNA KONFERENCIJA „KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO NASLIJEĐE OPĆINE LUKAVAC“ Lukavac, 31. oktobar 2015.
U organizaciji Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona i Javne biblioteke Lukavac, u Lukavcu je u subotu 31. oktobra 2015. godine održana naučna konferencija pod nazivom: „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac“. Pokrovitelj naučne konferencije bila je Općina Lukavac, a partneri Sisecam Soda Lukavac. Dugo i sveobuhvatno pripremana konferencija održana je u objektu Vila „Solvay“, najvrednijoj historijskoj građevini u gradu Lukavcu. Vila „Solvay“, u kojoj se održavao ovaj vrijedan naučni skup, predložena je od strane Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Za pripremu naučne konferencije formirani su Organizacioni i Naučni odbor. Predsjednik Organizacionog odbora bio je Dževad Mujkić, načelnik Općine Lukavac, dok je predsjednik Naučnog odbora bio Mirsad Kunić, vanredni profesor Filozofskog fakulteta u Tuzli. Svečano otvaranje konferencije započelo je izvedbom prigodne muzičke tačke od strane mladih i talentovanih muzičara, polaznika muzičke škole, sestre i brata Aide i Tarika Rešidbegovića, nakon čega su uslijedila obraćanja. Ispred organizatora obratile su se Nihada Fajić, direktorica Javne biblioteke Lukavac i Arijana Grgić, predsjednica Upravnog odbora Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK. Nakon toga prisutne je pozdravio Izet Jagodić, ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Tuzlanskog kantona, potom i Dževad Mujkić, načelnik Općine Lukavac, koji je konferenciju i proglasio otvorenom. Na konferenciji je predstavljeno 39 radova sa rezultatima dosadašnjih i novih istraživanja iz oblasti kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa općine Lukavac
273
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
(historijsko, arheološko, etnološko, kulturno, religijsko, spomeničko, urbanističko- graditeljsko, prirodno, jezičko, usmeno i pisano književno naslijeđe). Konferencija se odvijala cijeli dan i to kroz šest sesija. Uvodno predavanje na temu „Značaj naslijeđa Lukavca i okoline – primjer nišana Ibrahim-age u Smolući“ održao je akademik prof. dr. Omer Ibrahimagić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. „Ukupno i pojedinačno naslijeđe grada Lukavca i cijele općine Lukavac je veoma bogato i raznovrsno. Naslijeđe ima veliki značaj u životu svake društvene zajednice i svakog pojedinca. Shodno tome, cijela zajednica treba da bude više angažovana u pogledu očuvanja, obnove, afirmacije i promocije kulturno- historijskog i prirodnog naslijeđa Lukavca, ali i Bosne i Hercegovine”, naveo je, između ostalog, u svom obraćanju akademik Ibrahimagić. Drugi se obratio prof. dr. emeritus Salih Kulenović, koji je u koautorskom radu sa Mihadom Sakićem i Nihadom Kulenovićem predstavio rezultate dosadašnjih arheoloških i etnoloških istraživanja područja općine Lukavac. „Od 70-tih godina prošlog vijeka pa naovamo, na prostoru lukavačke općine djelomično su vršena arheološka rekognosciranja i jedno probno arheološko iskopavanje gradinskog naselja u Stuparima (jugoistočni dio planine Ozren). Etnološka istraživanja su vršena nešto detaljnije na prostoru današnjeg površinskog kopa Rudnika „Šikulje“ u periodu od 1984-1985. godine. O rezultatima istraživanja sa navedenog prostora koji obuhvata površinu cca 15 km2 u ovom radu donosimo više podataka“, istakao je Kulenović. U nastavku radnog dijela konferencije predstavljene su osnovne crte još 37 radova iz oblasti kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa općine Lukavac. Predstavljeni su radovi sljedećih autora i koautora: dr. sc. Adi Ćorović, dipl. ing. arh. (Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, Sarajevo), prof. dr. Mirsad Kunić, prof.dr. Izet Šabotić, prof. dr. Amira Turbić-Hadžagić, dr. sc. Salkan Užičanin, mr. sc. Senita Husić (Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli), prof. dr. Avdul Adrović, doc. dr. sc. Isat Skenderović, doc. dr. sc. Sanida Osmanović, doc. dr. sc. Semir Ahmetbegović, dr. sc. Edina Hajdarević, mr. sc. Alen Bajrić, mr. Senad Gutić, mr. sc. Sabina H. Halilović (Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli), mr. sc. Kasim Memić (Muzej istočne Bosne, Tuzla), prof. dr. Edin Mutapčić (Pravni fakultet Unverziteta u Tuzli), Zlatko Dukić, novinar i pisac (Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta TK), prof. dr. Nusret Mujagić, dipl. ing. arh (Fakultet za upravu Univerziteta u Sarajevu), prof. dr. Edhem Muftić (Lukavac), doc. dr. sc. Omer Hamzić (Pravni fakultet Kiseljak), mr. sc. Omer Zulić, Hatidža Fetahagić, prof. (Arhiv Tuzlanskog kantona), mr. sc. Nikola Čiča (Pedagoški zavod Tuzlanskog kantona), mr. sc. Ahmed Hatunić, Sevret Mehmedćehajić, prof., mr. sc. Šefko Sulejmanović (Behram-begova medresa u Tuzli), mr. sc. Munib Efendić (Gimnazija Lukavac), mr. sc. Nusret Kujraković (Medžlis IZ Gradačac), Tijana Veljković, dipl. ing. arh, Senad Begović, prof., Adnan Kalesić (vanjski saradnici Zavoda), Mihad Sakić, prof. (Javna biblioteka Lukavac), Radoslav Maksimović, dipl. ing. (Zrenjanin, Srbija), mr. sc. Almira Bećirović (OŠ Brčanska Malta, Tuzla), Aljoša Avdić, prof. (Prokosovići, Lukavac), Edin Šaković, prof. 274
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
(Redakcija Gračaničkog glasnika), Faruk Kruševljanin, novinar i publicista (Tuzla), mr. sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovačević, prof., mr. Semir Hadžimusić, Almir Mutapčić, bachelor arheologije (JU Zavod, Tuzla). Prije održavanja konferencije bio je objavljen i učesnicima podijeljen, u elektronskoj i printanoj verziji, zbornik sažetaka radova na bosanskom i engleskom jeziku, a na proljeće 2016. godine najavljeno je izdavanje i kompletnog zbornika radova naučne konferencije „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac“. U zaključcima Naučnog odbora, prezentiranim poslije diskusije, na kraju konferencije, između ostalog, navodi se: Prošlost Lukavca obrađena je iz različitih oblasti kroz prethistorijski, antički, srednjovjekovni, osmanski, austrougarski i period dviju Jugoslavija. Općina Lukavac, prema prezentiranim rezultatima istraživanja nudi: brojna potencijalna i potvrđena arheološka nalazišta od najstarijih vremena, bogato urbanističko-graditeljsko naslijeđe, bogato historijsko, industrijsko, kulturno, jezičko, književno, religijsko, spomeničko i prirodno naslijeđe. Predlaže se Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa da pokrene aktivnosti oko stavljanja novih objekata Lukavca na listu zaštićenih spomenika. Na bazi najnovijeg popisa životinjskih vrsta nužno je da se vrši permanentni monitoring i zaštita životinjskih vrsta na akumulaciji jezera Modrac. Podržavamo inicijativu općinskih vlasti za osnivanje zavičajnog muzeja. Učesnici su saglasni da ova konferencija treba da bude podsticaj za dalja istraživanja i nove skupove iz oblasti kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Lukavca i šire. Nekoliko dana po okončanju naučne konferencije javnosti je objavljena Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine da se objekat Vila „Solvay“, historijska građevina u kojoj je održana naučna konferencija, proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Također, za nacionalni spomenik tada je proglašena i Katolička crkva sa župnom kućom u župi sv. Ante Padovanskog u Lukavcu (radi se isto o aplikaciji Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK).
Sl. 1. Učesnici naučne konferencije ispred Vile „Solvay“ u Lukavcu 275
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Dr. sc. Salih KULENOVIĆ, prof. emeritus
PRIKAZ KNJIGE JAVNA USTANOVA OSNOVNA ŠKOLA „DR. SAFVET-BEG BAŠAGIĆ“ GRADAČAC – 125 GODINA ŠKOLE, AUTORA ESADA SARAJLIĆA
Knjiga sadrži 387 stranica, a koncipirana je tako da osim riječi urednika sadrži sljedeće cjeline: I dio – Uvod, II dio – Austrougarski period (1878-1918), III dio – Period Kraljevine Jugoslavije (1918-1941), IV dio – Period Socijalističke Jugoslavije (1945-1992), V dio – Rad škole u periodu nakon sticanja nezavisnosti BiH (1992-2016), VI dio – Upravitelji i direktori škole od osnivanja do 2016. godine, VII dio – Prosvjetni i ostali radnici škole (1891-2016), VIII – Kratak rezime, IX dio – Izvori i literatura, a na kraju Bilješka o autoru. Rukopis je popraćen sa 348 fotografija i 10 arhivskih dokumenata. Fotografije su nastale u različitim vremenskim periodima počev od austrougarske uprave pa naovamo, a odnose se uglavnom na učenike i nastavnike, odnosno njihove aktivnosti. Arhivski dokumenti potiču iz austrougarskog perioda, a poneki od njih se odnosi i na period između dva svjetska rata. U navedenom djelu autor piše kako je u tursko doba u Bosni pa tako i u Gradačcu pismenost, odnosno opismenjavanje bilo vezano za vjersko obrazovanje, jer je sistem obrazovanja bio organiziran u muslimanskim, katoličkim i pravoslavnim vjerskim školama. Zato je, kako naglašava autor, otvaranje prve Narodne osnovne škole u Gradačcu 1891. godine bio prvorazredni kulturno-obrazovani događaj za gradačački srez. U ovom dijelu rukopisa knjige prezentira se i zanimljiv podatak da je uz datu saglasnost Husein-kapetana Gradaščevića otpočela s radom 1823. godine u Tolisi i prva Osnovna škola koja je ujedno i prva škola takve namjene u BiH. Takođe, zanimljiv je podatak da se od 1839. godine u Osmanskom carstvu provode prosvjetne reforme koje uvodi sultan Abdulmedžid, a koje su omogućavale da se škole otvaraju svima bez razlike i da svaka Općina može podizati škole.
279
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
U drugom dijelu rukopisa autor je doradio obrazovne prilike u Gradačcu nakon 1878. godine. Zatim je prezentirao osnovne podatke o izgradnji prve narodne Osnovne škole u Gradačcu 1891. godine, podatke o kretanju broja stanovnika u gradu Gradačcu u periodu od 1878-1891, o obuhvatu djece osnovnim školovanjem u prvim godinama rada škole, o plaćama učitelja, o nekim zanimljivostima iz školske 1913/14. godine i slično. O stanju osnovnog školstva u Gradačcu u periodu između dva svjetska rata autor je ukratko obradio stanje koje je zatečeno 1918. godine stvaranjem Kraljevine SHS, a prezentirao je i podatke o novim Osnovnim školama koje su započele s radom u navedenom periodu (U Žabaru Gornjem Osnovna škola je otvorena 1921. godine, u Zelinji Srpskoj 1927. godine, Osnovna škola u Vučkovcima otvorena je 1939. godine). Prezentirani su i podaci o tome kako su izgledali nastavni planovi u tom periodu. U četvrtom dijelu rukopisa knjige koji obrađuje period socijalističke Jugoslavije (1945-1992) autor piše o počecima i razvoju školstva u navedenom periodu. Nakon završetka II svjetskog rata, dakle 1945. godine, u gradačačkom srezu bilo je 80% nepismenog stanovništva. U ovom srezu je 1945. godine bilo ukupno 300 učenika koji su započeli osnovno obrazovanje. Takođe, prvu deceniju nakon oslobođenja karakteriše mali broj učitelja. Od 1959. godine broj učitelja i nastavnika se povećava kao i broj učenika, a otvaraju se i nove četverorazredne područne škole. Od 70-tih godina prošlog vijeka na prostoru gradačačke općine značajno je unaprijeđen rad svih osnovnih škola; poboljšan je materijalni položaj prosvjetnih radnika, a na školskim objektima izvršeni su neophodni sanacioni radovi. Od školske 1969/70. do školske 1984/85. godine autor piše o broju učenika i nastavnika kao i korisnom školskom prostoru kako u centralnim tako i u područnim osnovnim školama. Podatke o tome autor je prezentirao tekstom i tabelarno. Podatke o broju škola, broju odjeljenja, ukupnom broju učenika i njihovoj spolnoj strukturi, o ukupnom broju učenika koji su završili školu, o broju nastavnika od školske 1985/86. do školske 1989/90. godine autor je prezentirao u tabeli. U školskoj 1991/92. godini u centralnoj Osnovnoj školi rad je počeo organizovano; od I-IV razreda bilo je 12 odjeljenja sa 362 učenika, a od V-VIII razreda bilo je 20 odjeljenja sa 606 učenika. U toj školskoj godini rad se odvijao i u područnim školama: Kukuruzi-Mionica III, Krčevinama, Sibovcu, Tolisi i Krčevljanima. Tako je centralna škola sa područnim školama u navedenoj školskoj godini imala ukupno 42 odjeljenja sa 1200 učenika. U maju 1992. godine školu svojevoljno napuštaju nastavnici srpske i hrvatske nacionalnosti. Od 18. juna 1992. godine Gradačac je granatiran iz teškog naoružanja, a od tada je bio često meta srpske artiljerije. Od mnogobrojnih objekata u gradu razorena je i zgrada centralne škole. U školskoj 1993/94. godini izvođenje nastave u Gradačcu obavljalo se u objektu Narodne osnovne škole sagrađene 1891. godine (Crvena škola), zatim u Mahmut 280
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Mahali (Mionica III), treća lokacija na kojoj se organizirala nastava bila je Rakija, a četvrta u Mionici I-Krčevina. U ovoj školskoj godini u školama Gradačca uvedena je vjeronauka. Škola 4.12.1993. godine dobija novi naziv: Osnovna škola „Safvet-beg Bašagić“ Gradačac. U školskoj 1994/95. godini nastava se odvija u objektima kao i u prethodnoj školskoj godini, a nastava se izvodi po novom nastavnom planu i programu. U ovoj školskoj godini tragično su stradali: raniji direktor škole Ibrahim Ganibegović, pripadnik Armije BiH, zatim nastavnica Mirzeta Rabić i nastavnik matematike Senahid Omić. Autor takođe piše kako su u školskoj 1994/95. godini bile pojačane aktivnosti humanitarnih organizacija; učenicima su donirani neophodni udžbenici, garderoba, školski pribor, ugalj za zagrijavanje učionica i slično. Krajem, 1995. godine humanitarna organizacija „SEA“ iz Škotske finansirala je adaptaciju dijela objekta centralne škole devastirane granatiranjem. Svečano otvaranje obnovljenog školskog objekta centralne škole obavljeno je 21.11.1997. godine. Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu 1995. godine kojim je zaustavljen rat, centralna Osnovna škola „Safvet-beg Bašagić“ i njene područne škole intenziviraju svoj rad unapređujući nastavne aktivnosti i intenzivirajući vannastavne aktivnosti. U školi se već 1996. godine pokreće đački list „Behar“, a u augustu 1997. godine uspostavlja se ljetni kamp prijateljstva sa Amerikancima. Te 1997. godine uspostavlja se saradnja sa Osnovnom školom „15. april“ Ključ. Učenici učestvuju u takmičenju na općinskom, kantonalnom, federalnom i državnom nivou pojedinačno i ekipno u znanju, sportskim, kulturnim i drugim djelatnostima. Slobodne aktivnosti učenika se realizuju kroz brojne sekcije kao što su: literarna, dramska, recitatorska, horska, novinarska, folklorna, likovna, građevinska, saobraćajna, kibernetička, radio-konstruktorska, mali nogomet, košarka, odbojka, atletika, stoni tenis, rukomet, prva pomoć, ekološka, cvjećarska i dr. U školskoj 2005/06. godini na osnovu vrednovanja rezultata škola, Osnovna škola „Safvet-beg Bašagić“ bila je prva u Općini, a na nivou TK od 85 škola osvojila je drugo mjesto. Krajem septembra 2009. godine u centralnoj školi otvoren je kabinet za učenike sa posebnim potrebama, te se tako na najsavremeniji način pristupilo obrazovanju ove populacije. Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma pa naovamo učenici Osnovne škole „Safvet-beg Bašagić“ bavili su se i humanitarnim radom. Tako su, na primjer, u školskoj 2009/10. godini učestvovali u prikupljanju živežnih namirnica za „Merhamet“, zatim u prikupljanju novčanih sredstava za postradale u razornom zemljotresu na Haitiju, za bolesnog učenika ove škole za ljekarske pretrage u Sremskoj Kamenici i slično. U školskoj 2010/11. godini humanitrane aktivnosti učenika ove škole bile su zapažene, o čemu takođe piše autor ove knjige. U školskoj 2011/12. godini naročita pažnja je posvećena školskoj biblioteci (očišćene su police na kojima su knjige, učlanjeni su učenici područnih škola, sređena 281
Baština sjeveroistočne Bosne VIII je knjiga inventara, sačinjen popis stručne literature i periodike, izvršen otpis dotrajalih knjiga i udžbenika, uređene čitaonica i dr.) U ovoj školskoj godini bilo je organizovano više đačkih ekskurzija, učenici su posjetili Kapiju-mjesto stradanja tuzlanske omladine i upoznali grad Tuzlu, zatim glavni grad BiH Sarajevo te upoznali njegove znamenitosti, a posjetili su i Muzej grada Zenice u Zenici. Autor takođe piše u knjizi o tome kako je polovinom februara 2012. godine prekinuta nastava u osnovnim i srednjim školama zbog velikih snježnih padavina. Autor se osvrće i na svečanost organizovanu povodom otvaranja sportskog poligona u područnoj školi Mionica III, 28.4.1992. godine. Na takmičenju koje je organizovao „EUFOR“ 2011. godine učenici ove škole osvojili su drugo mjesto u malom nogometu u kome je učestvovalo 250 muških ekipa iz cijele BiH. Za taj veliki uspjeh nagradno putovanje je dobio nastavnik i 8 članova ekipe. Oni su u periodu od 12. – 17. aprila 2012. godine boravili kao gosti FC „Ajax“. Autor piše o najboljim odjeljenskim zajednicama kojima su uručena priznanja 2012. godine, maturantima školske 2013/14. godine i najboljim učenicima generacije, o stanju opremljenosti škola u 2013/14. godini, o ostalim događajima iz života i rada škole u 2014/15. godini. Pod naslovom „In memoriam“ autor piše o poginulim prosvjetnim radnicima škole, zatim o nastradalim i umrlim učenicima u ratu i poslije završetka rata. U VI poglavlju autor prezentira osnovne podatke o upraviteljima i direktorima škole u periodu od osnivanja pa do danas. U VII poglavlju autor prezentira prosvjetne i ostale zaposlenike od 1891-1918, zatim od 1918. do 1945, od 1945. do 1992. i od 1992. do 2016. godine. U VIII poglavlju autor je prezentirao kratak rezime rukopisa ove knjige, a u IX poglavlju izvore i literaturu kojom se služio prilikom pisanja ove monografije o 125 godina Osnovne škole „Safvet-beg Bašagić“ u Gradačcu (1891-2016). Na kraju želim istaknuti da je zaista hvale vrijedno autorovo nastojanje da ovom monografijom o Osnovnoj školi u Gradačcu od njenog osnivanja 1891. godine pa sve do danas osvijetli i približi čitaocima razvoj osnovnog obrazovanja na području gradačačkog sreza, kasnije Opštine i grada Gradačca. Razvoj osnovnog obrazovanja, odnosno obrazovanja u cjelini je relevantan i apsolutno pouzdan pokazatelj društvenog i civilizacijskog napretka na određenom prostoru. Po mom dubokom uvjerenju, ova knjiga je izvanredan i nezaobilazan putokaz mnogim istraživačima iz oblasti historije, sociologije, kulturne antropologije i politologije, a bivšim i sadašnjim učenicima ove škole kao i njihovim nastavnicima svojevrstan podsjetnik na početke, razvoj i probleme vezane za razvoj osnovnog obrazovanja na gradačačkom području od 1891. godine pa naovamo.
282
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Snežana BANOVIĆ, BA
MONUMENTA SREBRENICA – ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTI, SVJEDOČENJA; KNJIGA IV, SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA (PRIKAZ)
Knjiga IV edicije „Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva, Srebrenica kroz minula stoljeća“ je nastavak projekta koji se bavi izučavanjem historije Srebrenice i njene okoline. Izdavač edicije „Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva, Srebrenica kroz minula stoljeća“ je JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona. Knjiga IV „Monumenta Srebrenica“ je izašla 2015. godine na 216 stranica. Značajno je spomenuti da je i ova edicija napisana dvojezično, na bosanskom i engleskom jeziku, što omogućuje da bude dostupna za veći krug čitalaca. U metodološkom i strukturnom smislu se sastoji iz tri dijela: Genocid, Iz prošlosti Srebrenice i Dokumenti. Poslije svakog dijela je napisan zaključak kao i korištena literatura, što čitateljima pruža mogućnost za dodatno istraživanje. Prvi dio knjige, „Genocid“, je najobimniji. Više radova govori o počinjenom genocidu, procesuiranju kao i poricanju genocida. Drugi dio, „Iz prošlosti Srebrenice“, predstavlja Srebrenicu krajem 19. stoljeća i naselje Bajramovići, a u trećem dijelu „Dokumenti“ obrađene su presude za počinjeni genocid. Kao i u izdanju II i III, čitateljima je umjesto uvoda i pregovora ponuđen tekst pod nazivom „Riječ urednika“ gdje je dato objašnjenje i razlog za takav pristup. Knjiga IV „Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva, Srebrenica kroz minula stoljeća“ sadrži radove, priloge i dokumenta sljedećih autora: - dr. sc. Adib Đozić, Genocid kao društvena i pravna činjenica bošnjačke historije, - dr. sc. Vedad Gurda, Procesuiranje genocida u BiH pred međunarodnim, domaćim i inostranim sudovima,
283
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
- dr. sc. Rasim Muratović, Razumijevanje pojma genocida u djelu Arnea Johana Vetlesena, - mr. Muamer Džananović, Poricanje (posljednja faza) genocida u BiH, - mr. Ermin Kuka, Četnički zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava na području općine Višegrad, - mr. Almir Grabovica, Uloga UN-mirovne misije u zaštićenim zonama Srebrenica i Žepa, - dr. sc. Abid Đozić, mr. sc. Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća, - mr. sc. Rusmir Djedović, Naselje Bajramovići na razmeđu 19. i 20. stoljeća, - dr. sc. Dževad Mahmutović, Maja Iveljić, ass, Međunarodni sud pravde. U radu dr. sc. Adiba Đozića se govori o genocidu kao najstrašnijem i najokrutnijem zločinu. Kako bi se čitatelji mogli upoznati sa genocidom kao društvenom i pravnom činjenicom koja se do sada primjenjivala u toku višestoljetne historije Bošnjaka, autor radom ukazuje da je neophodno prvo se upoznati se pravnim i sociološkim određenjem genocida. Prvo eksplicitno definicijsko određenje genocida je izrekao Raphael Lemkin 1943. godine. Generalna skupština UN-a je na skupštini 11. decembra 1946. godine usvojila termin genocid, a 1948. godine međunarodnu Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Da bi se pravilno razumio pojam genocida autor je sažeo šest zaključaka o genocidu iz izvještaja centra za proučavanje holokausta i genocida iz Amsterdama. U drugom dijelu rada se govori o genocidu kao esencijalnoj društvenoj bitnosti Bošnjačke historije. Historijske činjenice govore da je genocid nad Bošnjacima vršen u kontinuitetu posljednjih 300 godina. Autor navodi sve genocide koji su se do danas izvršili nad Bošnjacima, počevši od druge polovine 17. stoljeća kada je počelo sistematsko i organizirano činjenje genocida nad Bošnjacima na širem južnoslavenskom prostoru, pa sve do agresije na Republiku BiH 1991-1995. godine, kada se desio zločin genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, jedini nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. Genocidno stradanje Bošnjaka u periodu 1992-1995. godine je procesuirano pred Međunarodnim sudom pravde. Jedna od značajnijih Presuda Međunarodnog suda pravde je BiH protiv Srbije i Crne Gore, gdje se u Despozitivu Presude navodi da je Srbija prekršila obavezu sprječavanja genocida. Autor ističe da je Mustafa Imamović, tokom istraživanja genocida nad Bošnjacima, utvrdio čak 11 genocida koji su izvršeni nad Bošnjacima od XVII do XX stoljeća. U radu: „Procesuiranje genocida u BiH pred međunarodnim, domaćim i inostranim sudovima“ dr. sc. Vedada Gurde je prikazan pregled procesuiranja genocida pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnom sudu pravde, ali i nacionalnom krivičnom pravosuđu BiH i Njemačke te se daju analiza i pravna obilježja predmetnog zločina. U prvom dijelu rada se govori o procesuiranju zločina genocida u BiH pred različitim sudovima. Prvo suđenje za krivično djelo genocida u BiH je vodilo njemačko pravosuđe. Presudom Višeg regionalnog suda u Diseldorfu, 1997. godine, Nikola Jorgić je osuđen za zločin genocida na području Doboja tokom 1992. godine na kaznu doživotnog zatvora. Isti prvostepeni 284
Baština sjeveroistočne Bosne VIII sud je 1999. godine proglasio krivim Maksima Sokolovića zbog saučesništva u genocidu nad bošnjačkim stanovništvom na području Osmaka u blizini Zvornika, na kaznu zatvora od 9 godina. Pred Bavarskim Vrhovnim regionalnim sudom u Minhenu 1999. godine na kaznu doživotnog zatvora za genocid nad nesrpskim stanovništvom na području Kotor Varoši je osuđen Đurađ Kušljić. Kada je riječ o procesuiranju krivičnog djela genocida u BiH pred domaćim sudovima, prvi takav postupak je pokrenut 1993. godine pred Okružnim vojnim sudom u Sarajevu protiv Berislava Heraka, koji je proglašen krivim za genocid na području Sarajeva. Međutim, sistematsko procesuiranje krivičnih dijela protiv čovječnosti, kao i procesuiranje zločina genocida počinje 2005. godine formiranjem Suda BiH. Prva presuda je donesena 2008. godine u predmetu „Kravice.“ Autor dalje navodi imena osuđenih i na koje kazne su osuđeni pred ovim sudom sve do 2014. godine. Kada se radi o procesuiranju krivičnog djela genocida i saučesništva u genocidu u širem smislu, pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju su optužene 22 osobe i sve optužbe se odnose na djelovanje srpskih snaga na području BiH. Prva pravomoćna presuda je donesena u predmetu protiv Radoslava Krstića. Autor dalje navodi presude do 2015. godine. U dijelu rada „Normatinvo određenje genocida“ se navodi šta je sve članom II Konvencije propisano i označeno kao genocid. Zatim se navodi objašnjene radnji zbog kojih neko može biti optužen za predmetni zločin genocida (ubijanje pripadnika skupine; nanošenje teških tjelesnih povreda ili prouzrokovanje teških duševnih patnji; namjerno nametanje takvih životnih uvjeta koji bi mogli posljedovati potpunim ili djelimičnim uništenjem grupe; uvođenje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar neke grupe; prislino preseljenje djece iz jedne grupe u drugu). U dijelu rada „Posebna namjera (dolus specialis) kao subjektivni element genocida i načini njegovog dokazivanja“ autor govori o tome da subjektivni element krivičnog djela genocida predstavlja namjera da se u potpunosti ili djelimično uništi nacionalna, rasna, etnička ili vjerska grupa. Kod genocida je nužno utvrditi postojanje „specijalne namjere“. Genocidna namjera podrazumijeva postojanje neposrednih dokaza u kojima se jasno manifestuje njegova specifična namjera da se u potpunosti ili djelimično uništi neka od zaštićenih grupa. Autor govori i o zaštićenim grupama kao objektima radnje predmetnog krivičnog djela, a zatim o definiranju zaštićenih grupa. Jedno od bitnijih pitanja na koje je autor pokušao dati odgovor jeste i da li genocid podrazumijeva samo fizičko uništenje zaštićenih grupa. Na kraju rada su prikazane presude koje su donešene ispred međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, međunarodnog suda pravde, evropskog suda za ljudska prava, suda BiH i presude njemačkih sudova. Dr. sc. Rasim Muratović donosi opširan rad: „Razumijevanje pojma genocida u djelu filozofa Arnea Johana Vetlsena“, gdje se govori o pojmu zla i o žrtvama genocida, pri čemu je posebno istražena određena forma stida koju doživljavaju žrtve. U tom kontekstu poseban fokus se stavio na žrtve genocida u Bosni, koje osjećaju nepravdu i stid umjesto egzekutora. Pokušan je dati odgovor zašto da se žrtva stidi. U dijelu rada: „Zlo koje ima stid kod žrtve: Bosna“ se govori o tome da se u Bosni desila 285
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
„druga vrsta“ zla nego što je to bilo prilikom izvršenja holokausta. Egzekutori su često poznavali žrtvu, žene koje su odvođene u logore i silovane zbog toga osjećaju stid i sramotu, a i muškarci se pojavljuju kao žrtve jer nisu bili u mogućnosti da to spriječe pa im se nameće osjećaj sramote i krivnje, dok je ono što povezuje egzekutore njihovo „ne osjećam se krivim“. Autor rada naglašava da je Vetlesen u svom djelu ponudio naučne argumente i istinu o događajima u BiH od 1992. do 1995. godine i naziva ih pravim imenom-genocid. Mr. Muamer Džananović piše o poricanju kao posljednjoj fazi genocida u BiH. Na nivou BiH nije usvojen zakon o zabrani negiranja genocida što dodatno doprinosi negaciji genocida i ponižavanju žrtava. Autor rada navodi brojne negatore genocida u Srebrenici među kojima su i mnogi političari, navodeći njihove tvrdnje i iskaze o negaciji. Mr. Emir Kuka u svom radu govori o zločinima nad civilima koji su izvršeni na području Višegrada. Tokom Prvog svjetskog rata, a posebno tokom Drugog svjetskog rata, na području Višegrada su vršena masovna ubijanja, pljačkanja, i progoni i ostali zločini nad muslimanskim stanovništvom, a od 1992. godine ponovo dolazi do masovnih ubistva i progona nad istim stanovništvom, a sa ciljem stvaranja etnički čiste teritorije. Predvođeni Milanom Lukićem, četnici su u nekoliko sedmica počinili veliki broj zločina. Mjesec juni 1992. godine je bio posebno obilježen masovnim pokoljima, ubijanjima i spaljivanjima u živim lomačama bošnjačkih civila. Za počinjene zločine u Višegradu, ICTY je prvu optužnicu podigao protiv Milana i Sredoje Lukića 1997. godine, a nažalost velika većina zločinaca još nije procesuirana i dovedena pred lice pravde. Mr. Almir Grabovica u svom radu „Uloga UN-mirovne misije u zaštićenim zonama Srebrenica i Žepa“ govori o ulozi UN-a u sprječavanju genocida u zaštićenim zonama Srebrenica i Žepa. U februaru 1991. godine je osnovan UNPROFOR – zaštićene snage Ujedinjenih nacija, čiji je jedan od prvih zadataka bio da provede odluku o stvaranju zona sigurnosti. Srebrenica i Žepa su 6. maja 1993. godine proglašene zaštićenim zonama Ujedinjenih nacija. Unatoč tome što je Srebrenica bila zaštićena zona, desio se najveći pokolj civilnog stanovništva u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, a zatim je počinjen genocid i u drugoj zaštićenoj zoni, Žepi. U drugom dijelu knjige je pisano o prošlosti Srebrenice, tačnije o 19. stoljeću. U svom radu „Čaršija u Srebrenici krajem 19 st.“ dr. sc. Adib Đozić i mr. sc. Rusmir Djedović su predstavili detaljan pregled izgleda i analize najvažnijih karakteristika čaršije u Srebrenici krajem 19. stoljeća. Čaršija je predstavljala najznačajniji prostorno-urbani sadržaj grada. Rezultati istraživanja se zasnivaju na podatcima iz gruntovnih knjiga i katarstarskih planova. Arheološki nalazi su pokazali da je na području današnjeg grada Srebrenice postojalo naselje još u antičkom periodu. Čaršija je u Srebrenici krajem osmanskog perioda obuhvatala više ulica koje se su se sastajale niže čaršijske džamije i činile svojevrsno središte grada. Vakuf je bio značajan za razvoj bosanskih gradova, pa tako i Srebrenice. Vakuf Čaršijske džamije je jedan od najstarijih vakufa u Srebrenici. Prema prvim gruntovnim evidencijama je navedeno šta 286
Baština sjeveroistočne Bosne VIII je sve vakuf Čaršijske džamije obuhvatao i od čega je imao prihode. Vakuf Čaršijske džamije je pored nekretnina koje je imao u Čaršiji i gradu Srebrenici imao i zemljišta po selima kadiluka i kotara Srebrenica. Selman-aga, rodonačelnik poznate srebreničke familije Selmanagića, koja je odigrala značajnu ulogu u historiji Srebrenice, je najvažniji vakif, odnosno dobrotvor u Srebrenici tokom 19. stoljeća. Čaršija je imala veliki uticaj na karakteristike i razvoj susjednih mahala, što se posebno odrazilo na stare mahale Crvenu rijeku i Skender mahalu. Što se mahala Crvena njiva više približavla Čaršiji, vlasnici kuća više su bili bogati i poduzetni ljudi koji su se bavili trgovinom. Tako je isto slučaj i sa dijelom Skender mahale. Dalje je dat detaljan pregled svih građevinskih objekata koji su se nalazili u Čaršiji grada Srebrenice, krajem 19. stoljeća. Autor je istraživanje iznio na osnovu Gruntovnih knjiga i Katarstarskih planova iz 19. stoljeća. Detaljan pregled Gornje Čaršije je započet najznačajnijim objektima svake Čaršije, a to su vakufski objekti: vakuf Čaršijske džamije u Srebrenici, vakuf Čaršijske česme, vakuf mejtefa, zatim dućan sa gradilištem koji je vakuf džamije Crvene rijeke zv. Šarena džamija. Najviše različitih poslovnih objekata u Gornjoj Čaršiji je imala poznata srebrenička familija Selmanagići ili Hadžiselmanagići. Pored Selmanagića značajne objekte su imali i Ibrahimagići. Brojne objekte u mahali Skender su imali Efendići i Siručići. Razvoj Donje Čaršije se najvjerovatnije dogodio od druge polovine 18. pa kroz cijelo 19. stoljeće. Kao i u Gornjoj Čaršiji brojne familije su imale svoje objekte, što je detaljno navedeno, te pod kojim brojem se nalaze u katastarskim knjigama. Prostor Varoši (Srpske Varoši) je naseljen krajem 18. i tokom 19. stoljeća. Kao i u Donjoj, u Gornjoj Čaršiji su detaljno navedeni objekti, njihovi vlasnici te pod kojim brojem se nalaze u katastarskim knjigama. Zatim je dat pregled prelaza od Čaršije ka Musali i Varoši, kao i opće karakteristike Čaršije. Detaljno je opisana struktura sadržaja u Čaršiji, njihovi vlasnici, a iz tog detaljnog pregleda se može zaključiti da su na relativno malom i gusto naseljenom prostoru živjeli zajedno Bošnjaci i Srbi. Na kraju rada, poslije literature su prikazane fotografije Srebrenice na prelazu 19. na 20. stoljeće, sa numerisanim objektima najpoznatijih porodica. U radu mr. sc. Rusmira Djedovića je dat detaljan opis naselja Bajramovići na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Najveći dio teritorija naselja se nalazi između Bajramovićke i Kutlićke rijeke, odnosno na brdskom grebenu i padinama između dolina ovih rijeka. Opisane su stare putne komunikacije koje su prolazile kroz naselje i koje predstavljaju najvažniji faktor u historijskom razvoju naselja. Da je naselje bilo naseljeno i tokom starije prošlosti ukazuju obližnji toponimi Gradno i Zvijezda, a neki toponimi ukazuju i na srednjovjekovnu starost. Naselje Bajramovići je krajem 19. stoljeća imalo ukupno 19 kuća. Naselje se sastoji iz sljedećih dijelova (mahala): Bajramovići (mahala), Vučevac, Brdo, Jagoduša, Stupine, Dodilovac, Bukadinović (Vukadinović), Bjelila. Autor rada je dao detaljan pregled svakog od dijelova naselja Bajramovići krajem 19. stoljeća, koje familije su tu živjele i koje nekretnine su bile u njihovom posjedu. Krajem 19. stoljeća naselje je imalo 21 kuću, a najstariji dio je bila mahala Bajramovići, po kojoj je naselje i dobilo ime. Zatim je dat opis naselja početkom 20. stoljeća, kada je naselje imalo ukupno 287
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
25 kuća. Opisana je struktura stanovništva te navedene poznate porodice. Na kraju rada su prikazane tri mape naselja krajem 19. stoljeća. Treći dio knjige predstavlja dokumentarni prilog “Spor koji se odnosi na primjenu konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (BiH protiv Srbije i Crne Gore)“. Dokumente su predstavili dr. sc. Dževad Mahmutović i Maja Iveljić, ass. Presuda je donesena pred Međunarodnim sudom pravde, 2007. godine. Citirani su izvještaji sa suđenja i iskazi iz predmeta „Krstić“ i „Blagojević“. Sud je zaključio da su djela počinjena u Srebrenici izvršena sa namjerom da se djelimično uništi grupa muslimana BiH kao takva i, shodno tome, da ona predstavljaju djela genocida, koji su izvršili pripadnici VRS u Srebrenici i njenoj okolini počevši od 13. jula 1995. godine. U Despozitivu Presude se navodi da je Srbija prekršila obavezu sprječavanja genocida. Navedeni radovi četvrtu knjigu edicije Monumenta Srebrenica čine vrijednim nastavkom edicije i ukazuju na istinu o historijskom razvoju Srebrenice i njene okoline, a sve na osnovu releventnih naučnih priloga i dokumenata. Edicija može poslužiti i za dalja naučna istraživanja o ovom prostoru.
288
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Melisa ŽIŠKO, BA
PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI U BOSNI I HERCEGOVINI I HOLOKAUST“
Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i Hercegovini i holokaust“ izdata 2015. godine od strane Instituta za istoriju, Sarajevo, predstavlja vrijedan rad koji otkriva zaboravljenu i nepoznatu historiju jevrejskih zajednica u petnaest gradova Bosne i Hercegovine, a napisana je od strane tuzlanskih autora, Anise Hasanhodžić i Rifeta Rustemovića. Pisana je na 433 stranice i štampana u 500 primjeraka, a podjeljena na 23 poglavlja od kojih se 15 bavi određenim gradovima Bosne i Hercegovine. Knjiga je pisana da bi se spriječio zaborav jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, te povodom obilježavanja 450 godina od dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu. Također, bitno je napomenuti da je rađena kao dio istoimenog projekta, koji je finansiran od strane programa Evropske unije „Evropa za građane“ i Ministarstva za obrazovanje, umjetnost i kulturu Republike Austrije. Ovaj projekat je imao za cilj da oživi jevrejsku prošlost Bosne i Hercegovine, te da istu sačuva za buduće naraštaje. Autori u ovoj knjizi daju opći prikaz o jevrejskoj historiji svakog pojedinačnog grada, te portrete porodica, tj. značajnih pojedinaca. Također, daju prikaz doprinosa Jevreja društveno-kulturnoj organizaciji ovih gradova od dolaska na prostore BiH. Dolaskom Jevreja u BiH primjetan je razvoj privrednog i kulturnog društva u cjelini, dok je njihov doprinos u politici bio marginalan. Jevreji se nastanjuju širom BiH,
289
Baština sjeveroistočne Bosne VIII jedino nisu živjeli u Glamoču, Čapljini, Gornjem Vakufu i Kreševu. Pred Drugi svjetski rat, u BiH je bilo 20 jevrejskih općina, koje su brojale oko 14 500 članova. U razdoblju od 1933. do 1940. godine dešava se novi priliv Jevreja koji su bježali od nacističkih vlasti. Za vrijeme monarhističke Jugoslavije, Jevreji na prostoru Bosne i Hercegovine žive sa svim pravima koja su stekli u ranijim periodima. Formiranjem NDH označen je početak nove politike prema BiH. Pripadnici su bili, po ugledu na naciste, fanatični antisemiti, odani ideji genocidnog Trećeg Rajha, te je zbog toga politika prema Jevrejima u BiH vođena nemilosrdno. Jevrejski hramovi i sinagoge pretvarane su u javne kuće i konušnice, dok su jevrejska groblja i nadgrobni spomenici skrnavljeni. Surova sudbina naših komšija u događajima 1941/42. godine ne smije se zaboraviti, te autori daju kratak opis u uvodnom poglavlju. Navodi se i da je Bosna i Hercegovina, pored Španije, jedina zemlja u Evropi gdje se sefardska jevrejska kultura, sefardsko materijalno i nematerijalno kulturno naslijeđe smatra dijelom zajedničke kulturne baštine. Redoslijed poglavlja o gradovima: Banja Luka (str. 29-51), Bihać (str. 53-76), Bijeljina (str. 77-106), Derventa (str. 107-128), Gračanica (str. 129-156), Kladanj (str. 157-187), Mostar (str. 189-214), Rogatica (str. 215-234), Sarajevo (str. 235-274), Travnik (str. 275-297), Tuzla (str. 299-328), Vlasenica (str. 329-345), Zavidovići (str. 347-367), Zenica (str. 369-394), Zvornik (str. 395-421). Poglavlja o pojedinim gradovima u BiH u svom prvom dijelu navode historijat grada, opisuju kako se taj grad razvijao nakon dolaska Jevreja, kakvi su bili njihovi odnosi sa sugrađanima i sl. U podnaslovu „Portreti Jevreja“ više pažnje se posvećuje informacijama o broju Jevreja u tom gradu, njihova prezimena, te se nakon toga govori o najupečatljivijim porodicama tog grada. Poglavlja su obogaćena starim fotografijama porodica, važnih ličnosti, te dokumenata koji su dokaz involviranosti Jevreja u razvoju bosanskohercegovačkih gradova. Svako poglavlje počinje citatom relevantnim za određeni grad. U ovom prikazu će se veća pažnja posvetiti poglavljima o gradovima na području Tuzlanskog kantona.
Poglavlje o Gračanici
Poglavlje počinje citatima „Od stijene Estere ostala je sjena, izgladnjelo tijelo i odsutan pogled, ali ipak i nada“ i „Nada je preživjela“. Iz ovih citata moguće je osjetiti bol ove zajednice u Gračanici. Naime, prvi citat se odnosi na suprugu gračaničkog trgovca Moše Elazara, Esteru (Kabiljo) Elazar, dok se drugi odnosi na Nadu Kolman, kćerku apotekara Viktora i njegove supruge Helene Kolman, koji su stradali u holokaustu. Nada je spašena od strane komšija, Gračanlija, porodica Halilbegović i Prohić. Nakon citata u poglavlju se opisuje položaj Gračanice, njen razvoj prije i poslije dolaska Jevreja. Navodi se da su se prvi Jevreji u Gračanicu naselili početkom druge polovine 19. stoljeća, te se daje tabelarni prikaz popisa stanovništva za godine 1879, 1885, 1910, 1921, 1931. i 1941. Dalje se govori o dolasku Akšenaza nakon 290
Baština sjeveroistočne Bosne VIII austrougarske okupacije BiH. Detaljno se opisuje koje porodice (individue) su pomagale razvoju grada i na koji način, a kao potvrde su priložene fotografije dokumenata, prepisi molbi i sl. Gračanički Jevreji, iako nisu imali svoja udruženja i društva, bili su jako aktivni u drugim koja su postojala u gradu. Kako se bližio Drugi svjetski rat tako je broj Jevreja znatno opadao. Navedeno je da je pred Drugi svjetski rat u Gračanici bilo 20 članova jevrejske zajednice iz 6 porodica (Goldgruber, Papo, Kolman i dr.). Danas o postojanju Jevreja u Gračanici svjedoči ulica koja nosi ime mr. ph. Samuela Elazara i gračaničko jevrejsko groblje. U podnaslovu „Portreti gračaničkih Jevreja“ pažnja se posvećuje porodicama. Navedena su prezimena gračaničkih Jevreja kao što su: Abinun, Atijas, Danon, Elazar, Fischer, Koen, Kolman, Löwe, Papo, Rosenspitz, Winter i dr. Posebnu pažnju autori su posvetili porodicama Abinun, Elazar, Danon i Kolman. Porodica Abinun se među prvima doselila u Gračanicu, oko 1865. godine. Salamon Abinun vršio je dužnost rabina u Gračanici sve do 1911. godine. Porodica Elazar u Gračanicu se doselila nakon austrougarske okupacije, tj. između 1880. i 1885. godine. Bila je to veoma vrijedna porodica. Ubrzo nakon dolaska u Gračanicu, sinovi Morde i Rahele Elazar (David, Mošo i Solomon) u periodu od 1891. do 1897. godine protokoliraju svoje trgovačke radnje. U daljem tekstu o porodici Elazar opisuju se životi Mordinih sinova i kćerke Blanke, koja se udala za Salamona Atijasa (jedan od prvih jevrejskih trgovaca u Gračanici). Autori posebnu pažnju posvećuju životu Moše Elazara, koji je umro u Sarajevu. Trgovačka porodica Danon bila je jedna od najstarijih jevrejskih porodica u Gračanici. Firme Isaka Danona i Moše Danona spominju u Gračanici se još 1885. godine. Porodica Kolman u Gračanicu dolazi krajem dvadesetih godina 20. stoljeća, kada je Viktor Kolman, apotekar, kupio pekaru od poznatog trgovca Muje Kučukalića, te je adaptirao, proširio i u njoj otvorio apoteku. Viktor i Helena Kolman bili su aktivni u kulturno-društvenom životu grada, bili su prijatelji sa porodicama Halilbegović i Prohić, kao i sa drugim uglednim ljudima i intelektualcima. Nakon tragičnog gubitka roditelja, mlada Nada je u Zagrebu dočekala oslobođenje zemlje, te je 1947. godine, sa nekim članovima svoje dalje familije prebačena u Izrael.
291
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Poglavlje o Kladnju
Kao i u prethodnom poglavlju, prvo je naveden citat „...ali mi, djeca, dugo nismo zaboravili naše livade, pašnjake i šume iz Kladnja!“, koji je preuzet iz memoara Kladanjke Lune Albahari. Luna Albahari je ovim memoarom pokušala javnosti, kako naučnoj, tako i čitalačkoj, predočiti postojanje i život Jevreja u Kladnju do 1945. godine. Dalje slijedi opis položaja Kladnja, historijat i razvoj. Do Drugog svjetskog rata, tačnije do holokausta, Jevreji u Kladnju su predstavljali značajan faktor u društvenim, kulturnim i ekonomsko-privrednim odnosima. Nažalost, veliki broj Jevreja (zaposlenici u državnim službama, činovnici, trgovci i sl.) bili su, zbog ekonomske stagnacije, prisiljeni migrirati u veće centre. Prvi Jevreji u Kladanj dolaze još za vrijeme osmanske vladavine u BiH, kada se u Kladnju spominju kao predstavnici državne službe, odnosno povjerenici u Komisiji za popis Kladanjskog kadiluka 1873. godine. Kao povjerenik finansija Kladanjskog kadiluka 1874. godine navodi se Jevrej Santo-efendi, a hodža Juda se navodi pri Komisiji za katastarski popis. Dolaskom austrougarske uprave, u Kladnju dolazi do intenzivnijeg naseljavanja Akšenaza. Također, i u ovom poglavlju je priložen tabelarni prikaz popisa iz 1879, 1885, 1895, 1910, 1921, 1931, te 1941. godine. Kladanjski Jevreji, iako su imali optimalan broj za osnivanje Jevrejske općine, bili su u sastavu Jevrejske općine u Tuzli. Njihov predstavnik, prema podacima iz 1915. godine, bio je trgovac Mordo Altarac. U periodu austrougarske uprave dolazi do preobrazbe Kladnja u moderno organiziranu privrednu zonu, te do procvata na polju trgovine, u koje se kladanjski Jevreji lako prilagođavaju i uključuju. Dalje se u tekstu navodi da je u Kladnju postojao meldar za početnu vjersku naobrazbu, hebrejski i ladino jezik kladanjskih Jevreja. U poglavlju su prisutni i prepisani tekstovi, fotografije dokumenata, članaka, gradskih ulica i sl. Opisuju se doprinosi kladanjskih Jevreja zajednici, njihovi životi i dr. Nažalost, rijetki su uspjeli preživjeti Drugi svjetski rat, te se tu završava prvi dio poglavlja. U podnaslovu „Portreti kladanjskih Jevreja“ odmah se navodi porodica Levi (Löwy), koja je jedna od prvih jevrejskih porodica u Kladnju. Život ove porodice, kako autori navode, moguće je rekonstruirati na osnovu memoara Lune (Levi) Albahari i genealogiji porodica Albahari i Levi, koju je izradila Lunina kćerka Rahela Perišić- Albahari. Pretpostavlja se da je porodica Levi u Kladanj došla u prvoj polovini 19. stoljeća. Bila je to mnogobrojna porodica trgovaca i zanatlija. Autori posvećuju pažnju životima Dude Leona, njegove supruge Rene i njihovih sinova Majera, Moše i Juda Levija, te životima njihovog potomstva. Važno je napomenuti da je opisan i život Lune Levi (udata Albahari), autorice memoara “Rođena sam u Kladnju”. Navedeno je da, iako je autorica Levi (Albahari) većinu svog života provela u Banjoj Luci, Sanskom Mostu, Beogradu i Sarajevu, nikad nije zaboravila svoje rodno mjesto, kojem je posvetila spomenuti memoar bez kojeg ne bi bilo moguće napisati knjigu “Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i Hercegovini i holokaust”.
292
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Albahari je također napisala sjećanja o životu u Banjoj Luci i Sanskom Mostu. Umrla je 07.02.1982. godine, a njena porodica je jedna od rijetkih jevrejskih porodica čiji su svi članovi uspjeli preživjeti holokaust. Porodica Altarac, na osnovu izvora, u Kladnju je živjela još u doba osmanske vladavine. Kao jedna od najvećih porodičnih zajednica, usljed ekonomske stagnacije, bila je primorana na odlazak u veće gradove. Tako se Samuel Altarac sa porodicom seli u Tuzlu, Mošo Altarac i porodica u Zvornik, a porodica Benjamina Altaraca živjela je u Sarajevu gdje je otišao i Santo Altarac. U Kladnju je jedino ostala porodica Morde Altaraca za koju i dalje postoje aktivna sjećanja savremenika. Upravo je Mordo Altarac predstavljao nezaobilaznu ličnost u događajima vezanim za Kladanj, tako što je učestvovao u radu kulturnih i privrednih društava i političkih tijela na nivou kotara/sreza. Bio je dioničar Židovske trgovačke obrtne banke d.d. u Tuzli. Dalje se navode informacije o njegovoj nepokretnoj imovini, životu sa suprugom Blagom Papo i njihovom potomstvu. Autori također spominju sestru Morde Altaraca – Reniku, najmlađu kćerku Benciona i Flore – Erniku, te Bencinovog mlađeg brata – Juda. Navedeno je da je ustaškom naredbom sva imovina porodice Altarac podržavljena, članovi odvedeni u Tuzlu, te transportovani u koncentracione logore. U ovom podnaslovu autori su posvetili pažnju i porodici Ozmo, koja se u Kladanj naselila u toku austrougarske uprave. Porodica Ozmo je bila jako aktivna u političkom, ekonomskom i kulturnom domenu Kladnja. Na političkoj sceni se isticao Izrael Šiško Ozmo, dok se njegov sin Juda Leon Ozmo zanimao za publicistiku. Prvi Ozmo, koji se doselio u Kladanj bio je Šiško Izrael Ozmo i supruga Rena (Katan) Ozmo sa kojom je imao sinove Avrama i Leona, te kćerke Saru, Lunu i Floru. U daljem tekstu govori se o životima Šiškovih sinova i kćerki, te se navodi da je Izrael Ozmo bio ugledni trgovac. Leopold Karger, čijoj porodici je posvećen ovaj dio podnaslova, bio je jedan od najimućnijih privrednika u Kladnju. Porijeklom iz Galicije, u Kladanj stiže sa ostalim akšenaskim porodicama poslije 1878. godine. Karger je svoj kapital uložio u gradnju savremenog hotela „Drinjača“ i pilane na rijeci Ujči. Pored ovoga bavio se štamparkim poslom. Autori u nastavku daju opis hotela „Drinjača“ i pilane na Ujči. Govori se i o tome da je Leopold Karger pratio sve društvene tokove u gradu, da je inicirao i podržavao poteze koji su vodili do formiranja Pčelarskog društva i Narodne čitaonice u Kladnju. 293
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Karger je bio oženjen Katarinom sa kojom je imao sina Nandora i kćerku Helenu. Nandor i Helena Karger školovani su u Tuzli, gdje je Nandor završio Prvu osnovnu školu, a Helena je pohađala Njemačku privatnu školu. Leopoldov sin, Nandor, imao je aktivniji doprinos Jevrejskoj zajednici u Sarajevu, gdje je učestvovao u obezbjeđivanju donacija. Nandor je za suprugu uzeo Faniku (Benbu), kćerku tuzlanskog trgovca Hermana Wassersteina, dok se Helena udala za Emila Lovrića. Nakon Leopoldove smrti, Helena se sa porodicom seli za Beograd, gdje su, uz pomoć prijatelja i dobrih ljudi, uspjeli preživjeti holokaust. Nandor sa majkom Katarinom, suprugom Benbom i njenim roditeljima ostaje u Tuzli i dočekuje užase Drugog svjetskog rata. Benba Karger strada za vrijeme deportacija Jevreja ka Jasenovcu i dr. logorima, dok se Nandor uspio prebaciti za Italiju gdje je preživio Drugi svjetski rat u kampu Santa Maria al Bango. Katarina Karger, zahvaljujući komšijama, uspjela je preživjeti holokaust. Na posljednjoj stranici poglavlja o kladanjskim Jevrejima, u dijelu o porodici Karger, nalaze se dvije fotografije od kojih je prva fotografija hotela „Drinjača“, a druga grob Leopolda Kargera na jevrejskom groblju u Tuzli.
Poglavlje o Tuzli
„Ogrnute šalovima, sa dugim resama, one su pred večer izlazile da se pridruže korzu na glavnoj ulici.“ - ovim opisom tj. citatom o Sefardkinjama iz Tuzle, započinje poglavlje o Tuzli. U nastavku, kao i u prethodnim poglavljima, govori se o položaju Tuzle, historijatu i razvoju. Kako autri navode, 1879. godine u Tuzli je živjelo 17 Jevreja. Tuzla se od ostalih gradova razlikovala po tome što je imala veću brojnost Akšenaza, nego Sefarda. To je uzrokovalo postojanje dvije općine sa posebnim hramovima. U prvim godinama poslije okupacije Akšenazi, koji su preplavili Tuzlu, osnovali su svoju općinu (1885-1890. godine) i izgradili sinagogu u današnjoj Klosterskoj ulici 1902. godine. Dalje, autori navode imena rukovodstva „Izrealističke bogoštovne općine“, te opisuju rad iste. Slijede opisi o Sefardima, tj. broj porodica, lokacija sinagoge i sl. I u ovo poglavlje autori su uvrstili tabelarni prikaz popisa stanovništva iz 1879, 1885, 1895, 1910, 1921, 1931. i 1941. godine, te se navodi da je u Tuzli, u periodu od 1885. do 1941. godine rođeno 470 Jevreja. Porast jevrejske populacije u Tuzli odrazio se i na polju ekonomskih, privrednih, društvenih i kulturnih odnosa. Kako je navedeno, cjelokupan privredno-ekonomski proces Jevreja u Tuzli i okolini počeo je otvaranjem prvih modernih solana, fabrikom i rafinerijom špirita, rudnicima uglja i sl. Jevreji su, kao i drugim gradovima, otvarali apoteke, pilane, papirnice i knjižare, te trgovine sa mješovitom robom. Također, i zanatlije su dale doprinos razvoju Grada soli, kao što su to uradili i Jevreji koji su se bavili hotelijerstvom, radom na polju zdravstvene zaštite i dr. U daljem tekstu autori navode imena vlasnika štamparija, knjižara, trgovina odjeće, imena trgovaca domaćim proizvodima, kožara, trgovaca namještajem, kancelarijskim
294
Baština sjeveroistočne Bosne VIII priborom, bravara, vlasnika fabrika obuće, vlasnika urarskih radnji, trgovina staklom i porculanom i sl., koja odgovaraju periodu poslije Prvog svjetskog rata. Suživot Jevreja sa narodima ostalih konfesija odražavao se pravim komšijskim odnosima. Date su informacije o školovanju jevrejske djece u školama u Tuzli, o radu nastavnika i profesora, Jevreja, u tim školama. Za vijećnika Gradskog vijeća u Tuzli 1900. godine izabran je Mortiz Lisska, koji je bio i počasni doživotni predsjednik Jevrejske općine u Tuzli. Pored Lisska, na funkciji vijećnika bio je imenovan i advokat Maks Laufer. Tuzla je radi velikog broja jevrejskih društvenih organizacija prednjačila od ostalih gradova iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Neke od tih organizacija bile su: Društvo jevrejske mladeži za samoobrazovanje i društvenost, Jevrejsko dobrotvorno društvo, Jevrejsko gimnastičko društvo, Jevrejska čitaonica, Nogometni klub Makabi i mnoga druga. Pored vlastitih, Jevreji su surađivali i sa drugim društvima u gradu. Osnivanje Židovske banke u Tuzli predstavljalo je veliki doprinos ove zajednice poslovnom svijetu Kao i u drugim gradovima, za vrijeme Drugog svjetskog rata, dolazi do sloma i skorog uništenja ove zajednice. Autori govore i o neljudskom postupanju prema Jevrejima nakon ulaska Nijemaca u Tuzlu 1941. godine, te se navodi da su tuzlanski Jevreji u holokaust odvedeni sa više od 30 adresa. Pisano je i o tome da i danas postoje živa sjećanja na komšije Jevreje, te se posvećuju pasusi Berti Laufer (ubijena u logoru), Zineti Nožinović-Telalbašić, koja dijeli svoja sjećanja o svojim nekadašnjim školskim drugaricama Lenki Klimpl, Matildi-Tildi i Seki Levi. Nije izostavljeno ni to kako su Tuzlaci pomagali svojim sugrađanima Jevrejima, te su neki proglašeni Pravednicima među narodima. Ovaj dio poglavlja završava iznošenjem podataka koji govore da i danas u Tuzli postoji Jevrejska općina, koja broji 125 članova, što je čini drugom po brojnosti u BiH, a na čijem čelu se nalazi predsjednica Marina Rajner. Poglavlje je također obogaćeno fotografijama, citatima i sl. Podnaslov „Portreti tuzlanskih Jevreja“ započinje dijelom posvećenom porodici Zločover, tj. Josipu i Ernestini Zločover. Supružnici Zločover do Drugog svjetskog rata živjeli su skromno, ali pošteno. Josip Zločover bio je tuzlanski poštar porijeklom iz današnje Poljske, a Ernestina Zločover (Erdstein) porijeklom je bila iz današnje zapadne Ukrajine. Josip umire između 1941. i 1942. godine, a Ernestina nastavlja živjeti u Tuzli primajući u svoj dom porodicu jevrejskog ljekara Alfreda Najfelda iz Zagreba. Ernestina, nažalost, nije uspjela dobiti dozvolu za prelazak na islamsku vjeru, kao ni mnogi drugi 1942. godine. Za Ernestinu jedni kažu da je umrla na stanici, dok drugi tvrde da je ubijena u logoru za žene i djecu Stara Gradiška. Porodica Laufer u Tuzlu dolazi početkom 20. stoljeća. Josef Laufer, sin Nušera i Rozalije Laufer, sa svojom porodicom živi u Mosniku, gdje su posjedovali gostionicu. Drugi svjetski rat dovodi do prekida druženja ove porodice sa rodbinom i komšijama, te su od mnogobrojne porodice Laufer, holokaust preživjele Nušerove i Rozalijine 295
Baština sjeveroistočne Bosne VIII unuke Serafina Paočić, Elly Josipović i praunuk Harry Wasserstein-Gilboa. Tuzla njeguje sjećanje na porodicu Laufer, čiji potomci i dalje žve u ovom gradu. Po istaknutim aktivistima partizanskog pokreta otpora Fridi Laufer i njenom zaručniku Enveru Šiljku nazvan je most u Tuzli. Sjećanje na Fridu i danas živi u nazivu ulice Fride Laufer. Dio o porodici Laufer upotpunjen je fotografijama dopisnica, rodnog lista Serafine Laufer, portreta i porodičnih fotografija. Kao i mnoge druge jevrejske porodice, porodica industrijalca Mortiza Lisske dolazi iz Mađarske u Tuzlu za vrijeme austrougarske uprave. Mortiz Lisska bio je vlasnik nekoliko pilana u okolini Tuzle, veletrgovac drvetom, a nekadašnji gigant „Konjuh“ nastao je na temeljima njegove firme, koja je 1911. godine zapošljavala 593 radnika. Autori navode da je bračni par Lisska, Moritz i Regina, imao sedmero djece rođene u Tuzli (Gizela, Helena, Rosa, Isidor, Šarlota, Olga i Kalman). Živjeli su u Atik mahali. Moritz je bio zastupnik u Gradskom vijeću Tuzle i istaknuti predstavnik Jevrejske općine. Nakon njegove smrti, porodični posao nastavljaju voditi njegovi sinovi, a Isidor i Helena Lisska vode i knjižaru. Helena Lisska, Isidor sa porodicom, te Šarlotin sin Imre Martoš, stradaju u holokaustu, a danas jedino sjećanje na ovu porodicu predstavljaju zgrade koje su bile u njihovom vlasništvu. Autori dodaju da je do osamdesetih godina 20. stoljeća u Tuzli živjela Lotta Lisska, za koju navode da je bila tiha, prefinjena gospođa, velika dobrotvorka i dobra susjeda. Poglavlje se završava fotografijom gospođe Lotte na balkonu svoje kuće u Tuzli. Knjiga nam pruža uvid u živote Jevreja u Bosni i Hercegovini, kao i u sve što su činili da bi doprinijeli razvoju gradova u kojima su živjeli.
296
Baština sjeveroistočne Bosne VIII Aneta JOKIĆ, inžinjer građevinarstva
STANOVNIŠTVO TUHOLJA – HISTORIJSKA GRAĐA, KNJIGA 2, SAKIB SOFTIĆ (PRIKAZ)
Knjiga „Stanovništvo Tuholja – historijska građa“, izdata je 2016. godine od strane JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona. Autor je ovim istraživanjem želio saznati nešto više o prošlosti te sačuvati i prenijeti sjećanje na jedno vrijeme i ljude u tom vremenu. Centralni predmet istraživanja su ljudi i to pretežno muslimansko stanovništvo, jer autor sam kaže kako nije imao dovoljno informacija za kvalitetan doprinos po pitanju pravoslavnog stanovništva. U knjizi su izloženi podaci kojima se mogu pratiti demografske promjene, porast i pad stanovništva u određenom periodu. Tuholj – historijska građa, knjiga 2, pisana je na 271 stranici i tiskana u 200 primjeraka. Podijeljena je na 35 poglavlja. U uvodnom dijelu (str. 3-17) autor se bavi geografskim položajem područja Tuholj, arheološkim nalazima, stanovništvom te nacionalnom i vjerskom strukturom stanovništva. Područje Tuholja obuhvata četiri katastarske općine i to: KO Tuholj, KO Mladevo- Olovci, KO Vranovići i KO Brateljevići. Po turskim i austrijskim zemljišnim knjigama Tuholj je označavan kako džemat ili općina u nahiji, odnosno kadiluku, a kasnije u kotaru Kladanj. Naziv Tuholj, kao i nazivi pojedinih lokaliteta su stari i neizmjenjeni. Vuku porijeklo iz srednjovjekovne bosanske države, ali i iz starijih vremena, što se može utvrditi za svaki pojedini lokalitet. U poglavlju 4, koje se bavi stanovništvom Tuholja autor ukazuje na materijalne dokaze o postojanju naselja u srednjem vijeku, o čemu svjedoče stećci na Kumanu te drugi nadgrobni spomenici. Na najstariji nišan upisana je 1161. hidžretska godina, što odgovara 1747/8. godini po gregorijanskom kalendaru. U dva navrata od srednjeg vijeka pa do najnovijih vremena Tuholj je ostajao gotovo bez stanovnika. To je posljedica rata, gladi ili preseljenja stanovništva u
297
Baština sjeveroistočne Bosne VIII pogodnije krajeve. Danas stanovništvo Tuholja čine doseljenici u 19. vijeku. Prezimena familija su se ustalila tek dolaskom Austo-Ugarske, dok su neke familije donijele svoja ukorijenjena prezimena na osnovu čega se može utvrditi njihovo porijeklo. Višedecenijsko interesovanje za nacionalnu i vjersku strukturu stanovništva Tuholja autor je predstavio u petom poglavlju ove knjige. Tekst koji je autor dobio od Zijada i Vahida Halilovića, a koji su ga dobili od svećenika iz Živinica, govori o tome da je Tuholj nekada bio samostalna župa, ali nije imao crkvu. Ukoliko je katolička župa i postojala nastala je tek poslije XVII stoljeća, budući da je Tuholj u srednjem vijeku bio uporište Crkve Bosanske. Nakon nestanka katolika iz Tuholja pojavljuju se i pravoslavci, mada nije poznato gdje su se prvo doselili. Činjenica je da su sva sela na području Tuholja u XVIII vijeku bila muslimanska. Masovna islamizacija u većem dijelu Bosne koji je potpao pod otomansku upravu se desila u vrlo kratkom periodu. Niti jedna od religija nije bila ukorijenjena, narod je uglavnom bio neuk i ravnodušan spram vjerskih dogmi. U šestom poglavlju (str. 12-16) dati su popisi stanovništva za vrijeme Austro- Ugarske (1879. godina), Kraljevine SHS (1921. godina), SFRJ (1948. godina) te popis stanovništva BiH iz 2013. godine. Za vrijeme Austro-Ugarske, popis iz 1879. godine pokazuje da je stanovništvo Tuholja uglavnom bilo pravoslavno, dok je iz popisa za vrijeme Kraljevine SHS iz 1921. godine vidljiv porast muslimanskog stanovništva. Porast muslimanskog i opadanje pravoslavnog stanovništva vidljivi su i iz popisa stanovništva za vrijeme SFRJ. Podaci popisa iz 2013. godine nisu prikazani. U sedmom poglavlju Tuholj – historijska građa, knjiga 2, (str. 17-43), prikazano je 35 (trideset i pet) priča. To su priče o istorijatu Tuholja koje je autor prikupio iz razgovora sa ljudima te njihove priče prenio u izvornom obliku i riječima koje su i oni sami upotrebljavali. Priče govore o broju stanovnika Tuholja, porodicama koje su boravile na ovom području, rodbinskim vezama te nedaćama koje su ih zahvatile. Također se može vidjeti i porijeklo pojednih prezimena te odakle se stanovništvo doseljavalo u Tuholj. Geografski položaj Tuholja uvjetovao je pravljenje puta kojim je prolazio karavan soli, a vodio je do Tuzle. U osmom poglavlju knjige (str. 45-49) prikazani su stari mlinovi u Tuholju i druge znamenitosti. Uz opise pojedinih znamenitosti priložene su i fotografije. Značajni su: Mlinovi na rijeci Osici, mlinovi na Goletskoj Rijeci, izvori u Suljićima, Kadijin mezar, čitaonica u Pauču, džamija u Tuholju. U devetom poglavlju „Goletići u Đurđeviku“, autor je nastojao pronaći vezu između Goletića u Tuholju i Goletića u Đurđeviku. Tri su familije Goletića u Đurđeviku, što je autor saznao od Nusreta Goletića, ali one nisu ni u kakvom srodstvu. Jedna od njih vuče porijeklo iz Tuholja, a druge dvije su starosjedioci u Đurđeviku. Groblja u Tuholju opisana su u desetom poglavlju knjige (str. 51-61), ima ih deset. Većina ljudi sahranjena na ovim grobljima je iz Tuholja koje je i sam autor poznavao. Uočljivo je da je u prvoj fazi islamizacije posvećena velika pozornost grobljima i 298
Baština sjeveroistočne Bosne VIII sjećanju na umrle. Nakon perioda zapuštanja grobalja, ponovo se pristupa njihovom održavanju kao izrazu poštovanja prema mrtvima. Na groblju u Softićima ima 14 grobova. Najstariji grob je Softić Hume r. Selimović (1900-1952). Groblje Suljić broji 76 grobova, najstariji je grob Gogić Abdurahmana (1869-1941). Groblje u Podbaščama se proteže na velikom prostoru i sastoji se od starog i novog groblja. U lošem je stanju jer kroz groblje prolazi i kolski put. Broji 8 grobova, a na ovom se groblju nalazi i mezar Avdić Avde (1892-1952), sin Bege, čijom smrću izumire ova stara familija. Groblje Žgare ima 59 grobova, od kojih je najstariji grob Softić Emina (1911-1989). Džamija – novo groblje broji 34 groba, najstariji je Turalić Šaban (1921-2001). Najviše grobova, 137, ima na starom groblju – Džamija od kojih je najstariji Mešković r. Kamenjašević Hata (1900-1936). U Pauču se nalazi više groblja od kojih neka nisu aktivna. Sva su namijenjena za sahranjivanje samo pripadnika jedne familije. Groblje Halilovići-Gromulja ima 39 grobova, od kojih je najstariji Halilović r. Mulić Fata (1879-1951). Groblje Jusipović ima 34 groba, najstariji grob je Jusupović Džemila, kći Habiba (1925-1944). Groblje Selimovići i Karaći ima 30 grobova, najstariji pripada Selimović r. Hajdarević Fatima (1858-1932). Zaklani i spaljeni stanovnici Tuholja i okolnih sela u štali Mehmeda Meškovića 1941. godine tema je jedanaestog poglavlja knjige. Autor je pokušao rekonstruirati imena ubijenih na osnovu izvještaja i kazivanja Rasima Softića, preuzetih iz knjige Kladanj, Muhameda Muhića. Autor je naveo imena 33 žrtve zločina nad stanovništvom Tuholja iz 1941. godine. U dvanaestom poglavlju (str. 63-67), autor je dao prikaz iz matične knjige umrlih. Nastojao je prikupiti što više podataka o ljudima koji su živjeli na području Tuholja. Upisom rođenja i smrti bavile su se vjerske zajednice za period do Drugog svjetskog rata. Autor naglašava da sve podatke sadržane u matičnim knjigama treba tretirati kao djelimične, jer nisu upisivana sva rođena i umrla djeca, kao ni sve umrle odrasle osobe. U knjizi je autor naveo upisane u: matičnu knjigu umrlih 1946-1952, u Knjigu II zajedničku, matičnu knjigu umrlih Tuholj 1957-1969 te u matičnu knjigu umrlih-bez ikakvog daljeg teksta. U ovoj zadnjoj knjizi, kako autor navodi, nisu sadržani svi umrli u periodu na koji se ova knjiga odnosi. Zajedničke fotografije se nalaze u trinaestom poglavlju. Odnose se na 1976. godinu, 2014. godinu i 1969. godinu. Osnovna škola i fotografije generacija date su u poglavlju četrnaest – Osnovna škola u Tuholju. Autor ističe da je osnovna škola u Tuholju najvažnija institucija koja je ikad postojala na tom području. Započela je sa radom nakon Drugog svjetskog rata i više puta je dograđivana. U ostalim poglavljima knjige autor je dao prikaz ljudi koje pamti i fotografija pojednih porodica. Tako se mogu vidjeti fotografije porodica Goletić, Mešković, Suljić i
299
Baština sjeveroistočne Bosne VIII
Softić te pročitati imena koja autor pamti i koje je naveo. Mogu se vidjeti fotografije i imena ljudi iz Pauča i Tuholja. Knjiga Tuholj – Historijska građa, knjiga 2, sadrži sjećanje na jedno vrijeme i ljude koji su njemu živjeli. Izložena je cjelovita priča o dešavanjima na području Tuholja i njegovim stanovnicima od srednjeg vijeka pa do današnjih dana. Nakon objavljivanja knjige Stanovništvo Tuholja, knjiga 1, koju je također izdao JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa TK, autoru je ostalo jako puno materijala koje je nastojao sistematizirati i naći im mjesto u knjizi 2. Stanovništvo Tuholja se „istopilo“ posljednjih dvadeset godina, a autor nastoji na ovaj način sačuvati sjećanje na te vrijedne ljude i njihove živote.
300